Intervju s bivšim ovisnikom o drogama

„U mjestima kamo nas Božja providnost vodi želimo biti malo, ali sjajno svjetlo u tami, znak

nade, živo svjedočanstvo da smrt nema zadnju riječ.“( na zidu zajednice Cenaccolo)

Priča pobjednika izgubljenog vremena

Zlouporaba droga je tragična slika suvremenog društva. Gotovo i nema države svijeta koja

nije pogođena tim problemom. Ovisnost o psihoaktivnim drogama je povezana s drugim

društvenim problemima kao što su: siromaštvo, nezaposlenost, prostitucija, delikvencija,

kriminalitet, beskućništvo i dr. Novac koji se obrće u narkokriminalu ogroman je i ima

značajnu ulogu na stabilnost društvene ekonomije. Zdravstveni rizici u vezi sa zaraznim

bolestima (HIV, hepatitis B i C, spolno prenosive bolesti) i smrtnost u ovisničkoj populaciji

znatno su veći nego u općoj populaciji iste dobi!

Prema istraživanjima u 2013. godini, u Hrvatskoj je 12 566 ovisnika o drogi od kojih je 8

516 mlađe od osamnaest, a čak 3 839 njih mlađe je i od 15 godina. Svakim danom se broj

ovisnika povećava, a s time i broj umrlih što ne čudi da se Hrvatska nalazi u „top 3“

zemalja Europe koje su postale zemlje izrazitog demografskog starenja ( i umiranja!)

Prema tome, ova tema je vrlo aktualna i zavrjeđuje da se o njoj stalno priča jer ove

činjenice uznemiruju i straše.

Potaknuta pročitanom knjigom „Mi djeca s kolodvora ZOO“, a i time što u obitelji imam

slučaj teške ovisnosti, životni put mi je dao priliku za to i odlučila sam napisati ovaj

intervju.

Ovogodišnji izlet mog crkvenog zbora bio je odlazak u Ugljane, odnosno u zajednicu

„Cenaccolo“ („…koja je iz sna Duha Svetoga, preko nadahnuća posvećene žene sestre

Elvire, rodila u srpnju 1983. godine kao odgovor Božje ljubavi na očajan krik mnogih

mladih, umornih, razočaranih, ovisnika i neovisnika, u potrazi za radošću i pravim smislom

života“ - iz knjige o Zajednici)).

Za svog sugovornika odabrala sam Zagrepčanina Petra koji je u ovoj zajednici pronašao

svoj životni put i živi novi život. Kako kaže, sebe gleda kao na četverogodišnjaka u tijelu

dvadesetsedmogodišnjaka. I dodaje: „Ja sam čudo Božjih ruku nanovo rođen.“

Iz kakve obitelji potječete ?

Potječem iz zagrebačke kršćanske obitelji u kojoj su se roditelji uvijek trudili da moj brat i ja

imamo sve što nam treba. Bili smo odgajani u kršćanskom duhu i redovito smo išli u crkvu i

na vjeronauk.

Kakvi ste bili kao sasvim mlada osoba?

Kad sad razmišljam o sebi u to doba, uviđam da sam bio jako iskompleksirana osoba. Iako

sam bio nadaren za šport i glazbu i popularan u školi - činilo mi se da imam i puno prijatelja -

bio sam vrlo nesiguran i sramežljiv i to sam sve više skrivao. No mislim da je najgore bilo to

što sam uvijek želio biti u središtu pozornosti, biti najbolji i uvijek imati sve što želim. Svaki

sam poraz teško prihvaćao. Zato sam, lažući i pretvarajući se da sam nešto što nisam, u

obitelji bio jedna osoba, a izvan nje, ovisno o društvu, neka druga, treća ili pak četvrta.

Uglavnom, imao sam toliko različitih lica da sam sve manje znao tko sam.

Kada su počeli problemi u ponašanju?

U vrijeme puberteta i u obitelji se sve više osjećala napetost zbog mojih laži, krađa i sve

češćih problema s policijom. Ne znajući više kako se izvući iz svih laži i nevolja u koje sam

se uvalio i vratiti se na pravi put, počeo sam sve češće bježati od kuće ostajući ponekad i

danima na ulici, a za sve to okrivljivao sam roditelje.

Kako je bilo u školi?

U školi sam uglavnom radio probleme i tražio loše društvo kako bih drugima pokazao da sam

netko i nešto. Mislio sam da biti dobar vrijedi samo za budale, a da je biti loš pravi put u

životu. Često sam se tukao i pravio nered u školi i roditelji mi nekako nisu imali snage

pomoći. Bježao sam s nastave i u početku sam pušio cigarete iza škole s tzv. „prijateljima“.

Poslije sam mjesto u školu odlazio u kafiće, previše pio i pušio marihuanu. Izazivao sam sve

veće nevolje pa sam bio i u sukobu s policijom i zakonom te sam neko vrijeme bio u

maloljetničkom pritvoru. Sve je izgubilo smisao i završio sam na ulici – sam, izgubljen i

očajan, bez volje za životom i bez igdje ikoga.

Kako ste se osjećali tijekom drogiranja?

Bio sam egoističan i sve više mrtav iznutra gušeći se u grijehu, iako sam u srcu zapravo

uvijek želio biti dobar i činiti dobro. No takav način života i društvo kojim sam bio okružen

tražili su od mene da nikada ne pokazujem slabosti da bih opstao. Da bih ugušio svoju savjest

koja je urlala, počeo sam je svaki dan ubijati najprije alkoholom, a zatim i svim ostalim, sve

dok nisam postao ovisnik o teškim drogama. Droga mi je oduzela sve osjećaje, dostojanstvo,

prijatelje, materijalnu sigurnost, sreću, ljudskost i slobodu, a naposljetku i obitelj. Ostao sam

posve sam, tužan, izgubljen, razoren i mrtav.

Kako se vaša obitelj ponijela u cijeloj situaciji? Jeste li gajili ikakvu nadu da ćete se

izliječiti?

U tešku stanju i depresiji u koju me dovela droga, potpuno osamljen u jednom trenutku, točno

ga se sjećam, shvatio sam da postoje samo dva puta za mene: ili ću izgubiti bitku i dopustiti

da me droga ubije ili moram nekako ponovno naučiti živjeti. Ali kako? Toliko puta sam

pokušavao sam i nikada nisam ustrajao, a svaki pad je bio sve teži i dovodio me u sve gore

stanje. Tada sam vidio da nikad nisam izgubio ljubav svoje obitelji koja je na moj poziv u

pomoć odmah učinila sve da mi pomogne. Unatoč svom zlu i sramoti koju sam im priredio

oni su me i dalje bezuvjetno voljeli i željeli mi samo dobro. Mislim da sam tada prvi put

ponovno počeo osjećati da postoji nada da se izvučem iz okova koji su me tako dugo činili

robom mojih slabosti. Ta njihova ljubav me toliko dirnula da sam čvrsto odlučio da ću učiniti

sve da iziđem iz problema, da nakon toliko godina patnje, napokon postanem sin i brat kakva

zaslužuju.

Opišite nam svoj dolazak u Zajednicu. Došavši u Zajednicu, bio sam jako izgubljen,

skrivao se iza tisuću različitih maski. Zbog rana iz prošlosti bojao sam se biti dobar jer sam

mislio da tako pokazujem slabosti koje će drugi iskoristiti da me opet povrijede.

Tko vam je pomagao ?

Danas zahvaljujem Bogu na svom Anđelu čuvaru koji mi je na nenapadan i jednostavan način

(svojim vlastitim primjerom i dosljednošću) pomogao da učinim prve korake prema novom

životu u istini sa samim sobom i prema vjeri u kojoj danas imam tolik oslonac i snagu.

Odričući se sebe sama i svojih loših navika, polako sam se oslobađao okova ovisnosti i

grijeha, života u laži i naučio sam voljeti i davati se a da ne tražim nešto za uzvrat. To mi je

donijelo onu istinsku slobodu i radost koju danas osjećam i živim u srcu. Učio sam polako i

teško s puno neslobode i straha, ali gledajući nasmiješena lica i iskrene i čiste oči braće koja

su me okruživala i jasno pokazivala da je moguće biti slobodan i sretan, svaki sam dan

pronalazio nov poticaj da pobjeđujem svoja siromaštva i idem iznad njih i svojih ograničenja.

Kako ste se potpuno izliječili? Kome ste se utjecali?

Snagu za promjene i dosljednost u pravim odabirima crpio sam u kapeli na koljenima pred

Presvetim Sakramentom moleći Gospodina i Gospu da mi pomognu, svjestan da sam neću

uspjeti. Tražeći malo, dobio sam puno više: kao najveći dar dobio sam vjeru i sigurnost da

sam voljen onakav kakav uistinu jesam sa svim svojim slabostima, nedostatcima i

siromaštvima. Naučio sam opraštati i, što je još važnije, osjetio sam da su mi oprošteni grijesi

prošlosti koji mi nisu dopuštali da živim slobodno i čisto. Našao sam blago u pravim i

iskrenim prijateljima koji me prihvaćaju, vole i poštuju ovakva kakav jesam. Ponovno živim

zajedništvo sa svojim najdražima i gledam čistim pogledom u budućnost s vjerom u srcu i

povjerenjem u Gospu i Gospodina da će uvijek biti na ovome putu sa mnom.

Kome najviše zahvaljujete na svom ozdravljenju i novom životu?

Zahvaljujem Majci Elviri što mi je preko svojega nesebičnog „da“ Gospodinu pokazala i

pomogla da shvatim kako davanje drugima ne uzima, nego vraća život i radost u čovjeka.

Hvala mojim roditeljima i bratu koji su znali oprostiti unatoč svem zlu i sramoti koju sam im

nanio i ustrajati u nastojanju da mi pomognu. Hvala svima koji su molili i još mole za mene.

Moram zahvaliti i svom Anđelu čuvaru i svim prijateljima koji su mi svaki dan otvarali oči i

srce i naučili me svojim primjerom kako ljubiti bližnjega bez interesa i zašto je važno živjeti

sakramente. Najveća hvala Gospodinu i Gospi koji su me naučili da je život velik dar i stavili

mi u srce želju za obitelji s puno djece te mi dali snagu i volju da se mijenjam i nastojim biti

svaki dan bolji čovjek. Zahvaljujem i Zajednici Cenacolo što me uvijek prihvaćala i voljela

onakva kakav jesam i omogućila mi da iskustveno živim karizmu Zajednice rođenu u

svakodnevnu životu i prijateljstvu s Kristom u Euharistiji.

Što biste poručili na kraju?

Isus je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život.“ Povjerovavši u to, ja sam uspio pronaći svoj put iz

tame u svjetlo - prema istinskoj slobodi!

12345 MORE (7. razred)

Putopisna reportaža:

„Zakučac, misto malo

svima nama drago

podno Mosora palo.“

(narodna pjesma)

San u kamenu Zakučca

Povodom obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige, sredinom studenog 2013. šezdeset

učenika OŠ Jesenice, Dugi Rat imali su terensku nastavu zavičajne književnosti. Naime,

svake godine učenici ove škole posjete neko mjesto svoga zavičaja koje je poznato po nekom

književniku. Tako su to već pet godina. „ Mala mjesta, ali srcu draga“, kako kaže Tin

Ujević, koja su dala npr. Josipa Pupačića, Dragu Ivaniševića, Nikolu Miličevića…

Ove godine obilježili smo 94. godišnjicu rođenja Jure Kaštelana, našeg velikog zavičajnog

pjesnika, prevoditelja, profesora, urednika… koji je svojim djelima ostavio vječan trag u

hrvatskoj književnosti i kulturi. To je, naravno, Zakučac - rodno selo Jure Kaštelana;

pjesnika Cetine, Mosora, kamenih kućica, hladnih izvora, jablanova, djevojaka, mladića,

konja…pjesnika sna u kamenu!

O Juri…

Jure Kaštelan rodio se u Zakučcu kraj Omiša, na rijeci Cetini, između Mosora i Biokova.

Klasičnu gimnaziju je pohađao u Splitu, a od 1938. studirao je jezike i književnosti na

Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1940. je svoju prvu zbirku Crveni konj. Do 1980. godine

voditelj je Katedre za teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neko vrijeme

i lektor na Sorbonni. U početku nastavlja tradicionalni izraz hrvatske poezije koji zatim

proširuje europskim vidicima (Lorca). Spoj moderniteta i narodne umjetnosti nalazimo u

poemi Tifusari. Jedan je od utemeljitelja hrvatskog modernog pjesničkog izraza. Objavljivao

je i članke, prozu, eseje i drame u kojima je nazočna mitska koncepcija. Prevodio je s ruskog i

talijanskog. Zajedno s Bonaventurom Dudom uredio je hrvatsko izdanje Biblije (1968), a smrt

ga je zatekla na mjestu ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU-a. Sahranjen je

na Mirogoju u Zagrebu.

Priredba pod vedrim nebom

Nakon dolaska u sam Zakučac obišli smo mjesno groblje, a zatim rodnu kuću koja se sastoji

od dvije kamene trošne kućice; jedne za ljude (čeljad) i druge za stoku (blago). Između je

malo dvorište okruženo suhozidom na kojem se vjerojatno igrao i odrastao naš slavni

književnik. Na ulazu se nalazi skulptura: brončana glava postavljena na mramornom stupu.

Tu smo položili žute krizanteme te nastavili pješice prema zapadnom kraju sela gdje se nalazi

relativno novo, ali predivno Svetište Leopoldu Mandiću, napravljeno u stijeni blizu potoka i

nalik onom Djevici Mariji u Vepricu kraj Makarske. U toj zelenoj crkvi, pod krošnjama

borova posjeli smo slušajući pjev ptica i žuborenje potoka koji su bili najljepša glazbena

podloga pjesmama koje su krasnoslovili naši učenici. A onda smo nadahnuti i mi pisali.

Hrvatski blaženik Leopold Bogdan Mandić ( Kaštelanov je rod s majčine strane)

Kako smo „učionicu“ za našu terensku nastavu našli u Svetištu blaženika sv. Leopolda, red

nam nalaže da proslovimo i koju o ovom svjetski poznatom svecu poznatom po ispovijedima

u Padovi. Preci su mu porijeklom iz Zakučca, zaselka Mandići. Njegov pradjed Nikola je

došao u Herceg Novi gdje se i oženio. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u

kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je petnaesto od šesnaestero djece u obitelji Mandić.

Njegovi roditelji bili su vjerni kršćani. Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u

crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom

obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Rodbina i znanci zvali su ga

„naš Bogdo”. Bio je visok samo 135 cm. O njegovom hrvatskom domoljublju slikovito govori

podatak iz životopisa da je u Prvom svjetskom ratu odbio uzeti talijansko državljanstvo pa je

završio u logoru.

Hidroelektrana Zakučac - najveća u Hrvatskoj!

I to nije sve o ovom malom selu! Na drugoj, istočnoj strani nalazi se HE Zakučac. To je

derivacijska hidroelektrana koja je izgrađena u donjem toku rijeke Cetine, dva kilometra od

ušća rijeke u grad Omiš uzvodno. Najveće je postrojenje na slivu rijeke Cetine, a po

instaliranoj snazi i po mogućoj proizvodnji električne energije najveća je hidroelektrana u

Hrvatskoj! Ukupna instalirana snaga HE Zakučac je 486 MW (4 Francisove turbine).

Izgrađena u dvije faze; prva faza gradnje je završena 1961., a druga faza 1980. Instalirani

volumni protok HE Zakučac je 220 m3/s .Konstruktivni pad vode je čak 250,4 metra. (To se

ne vidi jer se do postrojenja ide kilometarskim tunelom u Mosoru.) Maksimalna godišnja

proizvodnja električne energije je 2 430 GWh (2010.), dok je srednja godišnja proizvodnja

1440,46 GWh. Skraćeno rečeno: Hidroelektrana Zakučac je pravi div među sličnima! Raj za

fizičare! K tome još i ekološka industrija!

Na kraju obilaska bilo nam je samo žao što nismo imali više vremena! (Ah, već je zvonilo!)

Ni slutili nismo da Zakučac ima toliko lica. Lijepo je ispričati priču o Zakučcu, o selu koje je

iz kamena raste, o selu koje je svijetu poklonilo plodne književnike i svete ljude, o selu koje i

dalje daje, koje blago odmara u zagrljaju vitkih jablana u koje se čak i oblaci zapliću

pjevajući o životu i vremenu koje juri poput jastreba; koje sniva svoj san u kamenu, san koji

traje u priči naše baštine, ljepote i čovjeka!

12338 MAHOVINA (7. razred)

Problemski članak:

Svijet za i protiv djece

Hej, čovječe! Osvrni se oko sebe i pogledaj ovaj svijet, što vidiš? Nažalost, naš nekadašnji „predivni svijet“, više nije predivan! Igra djece, smijeh i glasovi na ulici, trčanje po travi, igre u prirodi, pravljenje dječjih logora, zabave na otvorenom …sve nestaje kao otapanje leda na Zemljinim polovima! Što se događa? Kao da je neki studeni vjetar otpuhnuo s cvijeta, latice sretnog i lijepog života i odrastanja! Pitam se, ma kako bi i bilo bezbrižne sreće djetinjstva kada danas svijetom vladaju kompjutori, televizori, mobiteli, tzv. „smart telefoni“, iPhonovi i sve same „pametne stvari“ koje nas zapravo zatupljuju i oduzimaju nam onu ljepotu pravog života, polako, ali sigurno. Postali smo ovisni i začarani pa se gubimo u vrtlogu života. Raznorazni uređaji guraju i istiskuju čovjeka uzimajući mu čar i moć življenja pri tome ga pretvarajući u svoje „dodatke opremi“! Tako je npr. nekadašnji bicikl kojim čovjek upravlja i kreće se u vanjskom prostoru, danas zamijenila nepomična sprava za vježbanje!? Možda će jednog dana i čovjeka potpuno zamijeniti neki robot ili homo-uređaj jer je „pametniji i jeftiniji od njega“!? Već danas smo umjesto na ulici, igralištu, vrtu ili prirodi, „ zaključani“ u sobama, u čekaonicima, autobusima, sjedimo za stolom obvezno s prstom na tipkovnici našeg omiljenog laptopa, tableta ili iPhona, naših novih „bebica“ kako ih od milja zovemo, toliko opijeni da ni spavati bez njih ne možemo, oni su nam sve bliskiji od ljudi, u stvarnom i prenesenom značenju!

Zapitajmo se kad smo zadnji put vidjeli nekoga tko se od srca smije zbog nas, a ne zbog nekog YouTube klipa? Kada smo zadnji put čuli savjet prijatelja, osjetili prijateljski stisak ruke i topao zagrljaj? Mi smo zaista pravi čarobnjaci jer nežive stvari oživljavamo i više nam znače no išta prirodno i stvarno. U svojoj ljutnji nisam slijepa, u svojem strahu ne bojim vam reći kako se osjećam! Pitam se: poznamo li miris samonikle trave? Kada smo zadnji put potrčali bosi livadom? Ja poznam samo onu u parku. Moja baka na selu davno je umrla, a moji roditelji nemaju vremena za obične šetnje selom jer su zaokupljeni poslom i obvezama… Primjećujete li možda da su igre lovice i skrivača u potpunosti zaboravljane? No, nema panike – njih su zamijenili četanje i lajkanje? Jeste li čuli priču o savršenom „lajku“? Natječemo se tko će imati više lajkova na slici profila, molimo za lajk: „ Pliz, lajkaj mi sliku profila!“ Koliko sam puta to čula, više i ne brojim. Eto, kakvi smo postali! Zar nam to treba i zar to želimo? Zasigurno da nam to ne treba, ali problem leži u tome što mi to želimo i što smo zarobljeni takvim bespotrebnim i glupim, al' nama najdražim stvarima! Odakle sva ta ljudska lijenost, pohlepa, zavist, ograničenost i slijepilo? Najčešći je odgovor starijih i iskusnijih, da je glavni krivac „moderni i napredni svijet“. Svijet, o kojem su toliki ljudi sanjali, maštali … i da, dobili smo ga! I onda se pitamo zašto nam je loše? Ha – ha … ne znam hoću li se sada

smijati ili plakati, uistinu ne znam. A tek kad se sjetim neiskorijenjenosti nasilja, droge, alkoholizma mladih, kockanja i klađenja koje uz svu tu nadolazeću pamet ne uspijevamo savladati?! I što reći na koncu svog ogorčenog traga na papiru ? Očigledno je u kakvu smo se crnu rupu uvalili, očigledno je i da smo postali sve manje društveni, povučeniji u sebe. I škola je drugačija. Nekadašnju ploču, zelenu i ispisanu dječjom rukom, zamijenila je bijela, nova i moderna, a kreda više ne postoji, bolji je flomaster. Čak i dnevnika više nema, to je e-knjiga. Hoće li profesorica udariti kompjuterom po stolu kad brbljamo? Hoću li, kada sam redar, namjerno zaboraviti kredu ili smočiti spužvu, pa jedva dočekati da me profesorica pošalje do spremačice da mogu malo prošetati ? Ne, neću … moje djetinjstvo ovdje se gasi, svoju generaciju smatram programiranom generacijom, generacijom koja će ubrzo postati nepismena za životnu radost, generacijom koja se gubi; koja luta i koja pronalazi zabavu u krivim stvarima; generacijom koja će patiti; koja će imati život koji je zapravo umjetna zamjena kao surogat; život koji nije podijeljen na starost i mladost; koji daje, a gubi; koji želi, a ne dobiva!

12345 LIDRANO (7. razred)