PRAXISFILOZOFSKI ČASOPIS

Claoovi redakcije:Branko B ošn jak, D anko Grlić, M ilan Kangrga, Danilo Pejović

Gajo Petrović, R udi Supek, Predrag Vranicki

Glavni i odgovorni urednici:Danilo Pejović i Gajo Petrović

Sekretar redakcije:B oris Kalin

Tehnički urednik:Zla tko Posavac

Časopis PRAXIS izdaje HRVATSKO FILOZOFSKO DRUŠTVO, Zagreb. Izlazi u jugoslavenskom izdanju (na hrvatskosrpskom jeziku) 1 među­narodnom (na eng’eskom, francuskom i njemačkom). Jugoslavensko iz­danje izlazi dvomjesečno (početkom svakog neparnog mjeseca) od septem­bra 1064. godine. Međunarodno izdanje izlazi tromjesečno (u januaru, apri­lu, Julu i oktobru) od januara 1965. godine. Adresa redakcije: PRAXIS.

Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta, Zagreb, Đure Salaja b. b.JU GO SLAV ENSKO IZD A N JE: P o jed in i p r im je ra k s to ji 5.—ND (500 s ta rih d inara), u inozem stvu o.S d o lara : red o v n a p re tp la ta za i960, godinu (6 bro jeva) lm osl za bib lio­tek e 1 ustan o v e 30.— ND (3000 s ta r ih d inara ), a za po jed ince 24.— ND (2.400 s ta r ih d in a­

ri h d inara ), za Inozem stvo 5 dolara .

MEĐUNARODNO IZD A N JE: p o jed in i p r im je ra k stoji 18.75—ND (1875 s ta rih dinara) 111 1.50 d o la ra ; godLSnja p re tp la ta za 1966. godinu (4 bro ja) Iznosi 02JO.— ND (0.250 s ta ­

rih d in ara ) za Inozem stvo 5 dolara .

PRETPLATA SE U PLA Ć U JE Čekovnom uplatnicom na ilro -ra č u n Časopisa PRAXIS broj 301-8-86; lz Inozem stva na teti b ro j računa s naznakom : PRAXIS, Z agreb N arodna b an k a Ju g o slav ije , SDK p ri '11111311 301. Na u p la tn icu treb a fcltko nap isa tilm« l. ad resu p re tp la tn ik a a na poleđini godinu za koju se pre tplata uplaćuje

ZA IN FO RM A CIJE I REK LAM ACIJE u vezi s pre tplatom 1 isporukom ćasopisa t reba se o b ra titi na adr esu : Ad minis t raci ja ćasopisa PHAX1S. Odsjek za filozofiju Fi lozof­

skog fakul te ta, Zagreb, Đur * S alaja b. b

Tisak jugoslavenskog Izdanja: T isk ara 1 knjigovežnica »Joža Rožankovlćc, Sisak, tele­fon 8078. Distribucija: In d u s trijsk i ra d n ik . novlnsko-Udavaćko poduzeće, Zagreb, n iea 18. telefon 80187- Lektor 1 korektor: MUlooj PUjo. Nacrt korica: IrU lav M *Hrović.

D D A Y 1 Q F I L O Z O F S K I Č A S O P I S I l \ / \ A I J J U G O S L A V E N S K O I Z D A N J EZAGREB, MAJ — JU N I 1946. G O D IN A III BROJ 3

MISAO LUKACSA I BLOCHA

Danilo Pejović / Kasna žetva ......................................................... 315Ljubom ir Tadić / P rirodno pravo i socijalna u top ija ........... 321Peter Ludz / Filozofske osnove Lukacseve teorije partizana 333Davor R od in /V arijac ije na Blochovu tem u ............................ 343Rasim Muminović / Filozofija z a v ič a ja ........................................ 354Agnes Heller / 0 estetici Georga Lukacsa ................................ 367Dušan Stošić / Čitajući Blocha ..................................................... 377Rudi Supek / Lukacseva teorija p artije .................................... 381Gajo P e leš/L ukacs i suvrem ena književnost ....................... 393Vjekoslav Mikecin / Posljednji Lukacs ........................................ 403

PORTRETI I SITUACIJE

Ivan Kuvačić / Veblenova k ritika kapitalizm a ....................... 419K urt Lenk / Vrijednosni sudovi Maxa W ebera ....................... 436

Zlatko Posavac / »Veliko hrvatsko čudo«DISKUSIJA

445

PRIKAZI I BILJEŠKE

* • • Ernst Bloch zu ehren (Davor Rodin) ..................................................... 454Georg L u k šcs/D er junge Marx (Davor Rodin)............................................. 455Kostas Axelos / Heracl te et la philosophie (Ljerka Sifler-Premec) . . . . 456Kostas Axelos / Vers la pensee planetaire (Ljerka Sifler-Premec) .......... 456Karl Korsch / Marxisme et philosoph e (Ljerka Sifler-Premec) ................ 461

FILOZOFSKI ŽIVOT

Milan Kamgrga / Delegacija jugoslavenskih filozofa u Mađarskoj ___ 463Dan lo Pejović / Posjet jugoslavenskih filozofa Rumunjskoj .................. 465Branko Bošnjak / Dijalog o otuđenju u Erlamgenu ..................................... 466

Kratke informacije ..................................................................................................... 467

Primljeni časopisi ..................................................................................................... 471

MISAO LUKACSA I BLOCHA

k a s n a Že t v a

Danilo Pejović

Zagreb

Među brojn im jubilejim a evropskog kultu rnog života 1965. jedva da su dovoljno zapažene dvije značajne obljetnice: 13. trav­n ja Georg Lukacs navršio je 80 godina, a 8. srp n ja slavio je 80- -godišnjicu i E rnst Bloch. U nekim su zem ljam a ti jub ile ji i javno zabilježeni, u nekim a se to spom enulo tek u privatn im krugovi­ma, u nekim a pak šutke prešlo preko svega in tim no vjeru jući da svaka buka oko tih im ena izaziva samo nepotrebne kom pli­kacije.

Život i djelo dvojice najistaknu tijih ku ltu rn ih stvaralaca i n a j­značajnijih m islilaca današnjeg m arksizm a spom injalo se u no­vinama, časopisi su im posvetili nekoliko prigodnih članaka, a dvije izdavačke kuće u »građanskom svijetu« što izdaju njihova sabrana djela odvažile su se da objave i posebne spom enice s prilozim a poznatih imena. Oni koji bilježe te dvije godišnjice — valja naposlje tku istaknuti i s naše strane — nisu sam im tim nužno postali »pristaše« Lukacsa i Blocha, ali je očevidno da sm atraju kako tim povodom valja baciti i novo svjetlo na takve pojave kakve su Lukacs i Bloch. Njim a se p rik ljučujem o i mi, prem da s m alim zakašnjenjem , ali još uvijek dovoljno rano da ih ne prešutim o.

Dug i buran život, a još više golemo djelo dvojice filozofskih barda m arksizm a stoga obavezuje na spom injanje, ako ničim drugim a ono »samo« svojom filozofskom porukom što dotiče i nas: svijet još n ije završen, njegov sm isao još n ije ispunjen. Kako je, m eđutim , Lukacsevo i Blochovo djelo naišlo n a veći odjek tek poslije drugog svjetskog rata , čini se da je tim povo­dom opravdano govoriti o kasnoj, ali bogatoj žetvi. Pa ipak, izgle­da da o tim ljudim a danas nitko ne govori m anje nego sljedbe­nici, ili nazovisljedbenici onog istog nazora na svijet u čije ime Lukacs i Bloch s više ili m anje uspjeha n astupaju na evropskoj in­telektualnoj sceni gotovo pola stol jeća. Im a li se to p rip isa ti nekoj

315

zabuni, nap rosto pukom slučaju što su upravo Lukacs i Bloch do­živjeli takvu sudbinu? Oni koji su tako radikalno odrekli buduć­nost sta rom e građanskom svijetu i propovijedali njegovu nega­ciju ostali su neprihvaćeni od onih koji danas sebi prisvajaju isključivo pravo da legitim no zastupaju m isao novoga svijeta. K ako se to dogodilo? K ako se može ob jasn iti što su ti m islioci doživjeli duboku sta ro s t u osam i, oni koji su prezreli jednu beza-v ičajnost osta li su sam i bezavičajni izm eđu dva s v i je ta n ije lionda bezavičajnost opća sudbina sv ijeta što ne pošteđu je nikoga? N ajposlije, n itko ne može zaobići neugodno pitanje: koliko ži­votni i m isaoni p u t Lukacsa i B locha zrcali sudbinu ako ne cije­log, a ono barem centralnoevropskog m arksizm a i intelektual­ne ljevice u bu rnom e sto ljeću p rev ra ta , sv jetsk ih ratova i revo­lucija?

Mnogo je sličnosti izm eđu Lukacsa i Blocha, a sigurno toliko i značajn ih razlika što pod jednako dolazi do izražaja u njihovu životnom pu tu , d jelovan ju i filozofsko-književnom opusu. Oba su po tek la iz bogatih g rađansk ih porod ica zem alja centralne Ev­rope, liberalno su odgojeni i stekli su zavidnu naobrazbu na naj­boljim n jem ačk im sveučilištim a. U H eidelbergu su se m eđusobno upoznali još p rije prvoga sv jetskog ra ta u onom krugu »mladih gnjevnih« in telek tualaca što se okupljao oko Maxa W ebera ko­jemu. su pored n jih p ripadali W alter B enjam in i Emil Lask, F ried rich G undolf i S tefan George, Thom as i H einrich Mann. N etko b i ironično mogao p rim ije titi da je ta j krug u mnogome bio nalik heidelberškom krugu ro m an tika u p rošlom e stoljeću. U W eberovu krugu okupila se tako n jem ačka i internacionalna in te lek tualna krem a, u tom su krugu sazreli Lukacs i Bloch, oda­tle vuku ko rijen m noge zajedničke ide je što su iskustvom prvo­ga sv jetskog ra ta narasle do revo lucionarnih razm jera. No dok je Bloch u stanovitom razm aku spram konkretne zbiljnosti i po­litičk ih p itan ja pokušavao da ostane piscem i odista postao jed­nim od p rvaka n jem ačkog ekspresionizm a, Lukacs je d irektno p ristup io revolucionarnom pokretu . Bio je kom esar za p ro­svjetu M ađarske sovjetske republike, ali i to m u se činilo suviše »teorijskim « poslom , pa je na v lastiti zahtjev postao kom esarom divizije m ađarske Crvene arm ije na fronti. Postavši političkim su- perak tiv istom jedne od sekcija K om intem e, Lukacs ipak nikad ni­je p restao da bude filozofom i književnikom . M akar se životni pu­tovi Lukacsa i B locha poslije 1918. sve više razilaze supro tstav lja­jući se kao akcija s Lukacseve i kon tem placija s Blochove strane sve do isključivosti, nem a sum nje da oni u m nogo čemu teku i usporedo ostavivši traga i u njihovim učestalim polem ikam a što ne p re s ta ju ni danas — čak izm eđu redaka.

S jećajući se svojih prvih susreta s Lukacsem , Bloch je jed­nom kasn ije zabilježio:

O brati se jednom neki čovjek svom m udrom prija telju i re­če: B ili naši razgovori ma kako izvrsni i dubokoum ni, ali se nije­m o kam enje pred nam a ne miče i m i ga n ičim ne m ožem o pokre-

316

Huti; kako je svem ir velik i kako je spram njega bijedna »veliči­na« naših katedrala; što bi tek Zem lja sama imala da kaže kad bi razjapila usta od Lisabona do M oskve i orfički zagrmjela nekoli­ko prariječi. Tada m udri prija telj kao lokalpatriot kulture odvra­ti: Šamar nije argumenat, a Zemlja? — Ona bi po svoj prilici govorila same besmislice budući da nije čitala ni Kanta ni Platona.

Teško da bi itko u kraćim potezim a uspio oštrije k arak teri­zirati srodnost i oprečnost tih dviju nem irnih p riroda. Potres prvoga svjetskog ra ta Lukacs i Bloch doživjeli su apokaliptički kao propast staroga i rađan je novoga svijeta, a socijalističku re­voluciju prihvatili su kao posljednji sud i spasenje čovječanstva. Epohalno iskustvo suvrem ene povijesti šturm unddrangovski eks­plozivno zrači i još uvijek privlači svježinom o tvaran ja novih obzora m išljenja i djelovanja kako iz Blochova »Duha utopije« (1918, II prošireno izdanje 1923), tako i iz Lukacseve »Povijesti i klasne svijesti« (1923). Povi­jest se možda ipak s njim a pom alo našalila: revolucija 1918. u Njemačkoj nije uspjeha, ali je utoliko sigurnije 1933. nadošla fašistička kontrarevolucija, a Lukacs i Bloch n atjeran i su u egzil. Nakon ahasverskih lu tan ja oni se po slom u fašizm a 1945. vraća­ju svaki svojoj domovini. I tada slijedi ono što bi cinici (ne bez opravdanja) mogli nazvati tragikom ičnim raspletom rom ana njihova života: negdašnji p revra tn ici svijeta m oraju se zadovo­ljiti profesurom filozofije na Sveučilištu, i to pod sta re dane. Da ironija bude veća i to im je kasnije oduzeto: 1956 57. Lukacs i Bloch m oraju napustiti svoje katedre i pom iriti se sa sudbinom Privatgelehrtera!

O stavljajući m noge dvosmislene i dubiozne im plikacije po strani, vrijem e je da to već jednom i glasno reknem o: životno djelo Lukacsa i Blocha za mnoge egzemplarno sim bolizira uspon i pad filozofskoga m odem iteta.

Ali šta to zapravo znači: filozofski m odernitet?Filozofija Lukacsa i Blocha postepeno izrasta iz onoga lite­

rarnog raspoloženja uoči i u vrijem e prvoga svjetskog ra ta , što ga u evropskoj, pa i hrvatskoj književnosti najbolje evociraju snažne riječi kao »vihor«, »vijavica«, »juriš« ili »val«, o čemu na ovom m jestu ne bismo dalje raspredali, uz p retpostavku da su glavni datum i evropskog književnog ekspresionizm a odavno po­znata stvar. D estrukcija riječim a, kadaverska raspoloženja, apo- kaliptička priviđenja — sve to bilo je m oderno, a danas teško da ne izaziva blagi sm iješak; zar M odem a danas ne izgleda pom alo barokno?

Lukacs i Bloch krenuli su u filozofiju kao svojevrsni weberov- ci, (možda čak ničeovci i georgeovci), ali ih je unu ta rn ja logika fi­lozofske Moderne u tom bitnom sm islu nužno vratila njem ačkom idealizmu, a iznad svega Hegelu, odakle su oni potražili p u t Marxu, političkoj ljevici i smirili se u komunizmu. Koliko li je evropskih duhova manje-više kročilo istim putom , ne bi li se takvih velikih imena našlo i u nas?!

317

Ali upravo tu započinje razilaženje Lukšcsa i Blocha. Prihva­ćajući M arxa svaki je od n jih razvio svoju vlastitu , originalnu, n f. sa.mc! varijan tu , nego filo zo fiju m arksizm a, što nikom e osim n jih i n ije pošlo za rukom , sudim o li iz d an a in je retrospektive bez p red rasu d a i iole ozbiljno. U sprkos tom e što se Lukacs i Bloch sm a tra ju p ravim m arksistim a te ih m arksizam na taj način povezuje, kao originalni m islioci oni se m eđusobno i znatno razli­ku ju . P odsje tit ćem o ovdje sam o n a najh itn ije stavove u n jihovu iden tite tu i razlici.

O ba filozofa polaze od velike trad ic ije evropske ku ltu re uop­će, a filozofije i književnosti napose, u težnji da je stvaralački prihvate , d ija lek tičk i neg ira ju i suvrem eno nadm aše. No upravo tu Lukacs i Bloch stav lja ju različite akcente na prošlost i sadaš­n jo st. L ukacsu je više sta lo do razaran ja prošloga, Blochu do nadog rad n je sta roga novim , prvi ističe d iskon tinu itet u sadaš­n josti, d rugi k o n tin u ite t i spašavanje baštine. V jero jatno je Max W eber nekoć im ao pravo: n ije zalud Lukacsa kao »luciferskog junaka« sup ro tstav ljao B lochu kao čovjeku »punom svojega boga«. Dok Lukacs kao » lokalpatrio t kulture« neum orno ru je po »salonfahig« trad ic iji, B loch nalazi in sp irac iju prvenstveno u du­hovnoj »potkulturi« — onom podzem nom što n ikada ne m iruje, bem eovski v rije i p ro b ija se u svem u kao gnostička slu tn ja , u to­p ija i m it. Slijedeći Hegela, Lukacs je gotovo zbrisao granice iz­m eđu n jega i M arxa, a nek ritičko o b rtan je idealizm a u m ateri­ja lizam rezu ltira lo je p rec jen jivan jem racionalizm a i dovelo ga posve blizu fe tišiz iran ja znanstvenog ratia , kao da je sve drugo puko la rp u rla rtis tičk o »razaranje um a«. Za Blocha se, pak, svaki r a tio ko rijen i dub lje u neke v rste unio m ystica s p rab itkom svije­ta. L ukacsu je b itak iden tičan sub jek t-ob jek t povijesti inkarn iran u k lasnoj svijesti p ro le ta rija ta i njegovoj avangardi, a p rev ra t svi­je ta uzdiže se do dem ijurga zb iljnosti. Blochovo m išljenje određu­je b itak kao još-ne-bitak, sub jek t koji posta je pred ikat, svijet koji tek biva ono što jes t — labo ra to rium possibilis salutis. Povijest i n jez inu d ija lek tik u Lukacs n ad ređu je p rirod i i nam eće je kao apso lu tn u organizaciju , Bloch drži da konkre tna u to p ija im a re­alnu garanciju u eshatonu povijesti kao besklasnom društvu gdje N išta po sta je Sve. Shodno tom e, Lukacs u prirod i ne vidi drugo do m ate rija l povijesnog rada, a Bloch upravo supro tno tome u p riro d i i p rirodno j d ija lektic i traži hum anog saveznika tenden­cije pov ijesti speku lirajući gotovo rom antički s pojm om m ate­r ije kao sv je tskom dušom . Lukacsevu h istorizm u i hegelovskom p recjen jiv an ju zbiljnosti Bloch sup ro tstav lja spekulativni natu- ralizam šelingovski p rec jen ju jući m ogućnost. Kao najzadrtiji he- gelovac Lukacs se susreće s lenjinizm om i pokušava da bude veći len jin ist od sam oga Lenjina. No taj je njegov pokušaj još 1924. p redsjedn ik K om in tem e Zinovjev osudio kao opasno skreta- nje:

A ko hoćem o da len jin izam bude više na pusto brbljanje. . . onda ne sm ijem o trp je ti da ta ekstrem no lijeva tendencija prera­ste u teor ijsk i revizionizam . . . ko ji se širi i posta je internacio­

318

nalnom pojavom. Drug Graziadei. . . objavio je knjigu. . . u ko­jo j je napao marksizam. Ne sm ijem o dopustiti da taj teorijski revizionizam prođe nekažnjen. Također nećemo trp je ti da mađar­sk i drug Lukacs na području filozofije i sociologije čini isto. . . U njem ačkoj partiji vlada slična tendencija. Drug Graziadei je profesor; Korsch je također profesor (glas iz publike: I Lukacs je također profesor!). Ako još nekoliko takvih profesora počne raspredati svoje m arksističke teorije, onda sm o izgubljeni.

Postavši kasnije žrtvom staljinizm a, ZinovjeV je lukavstvom povijesnog um a bio kažnjen i za svoj odnos spram njem u odvrat­nih »profesora«. Lukacs je pak vodio stalni »partizanski rat« za svoje nazore i od same taktike zaboravio na strategiju : volens-no- lens i sam je došao u neposrednu blizinu staljinizm a. Povijest svakako pokazuje da ni kasniji Zinovjevi i Lukacsi n išta od to­ga nisu naučili. Bez neposrednih odnosa s politikom , Bloch je ta­kođer veoma opipljivo osjetio političke im plikacije svojega m iš­ljenja kada više n ije mogao štam pati ni re tka. Ali za razliku od Lukacsa, n ikada se nije kajao.

Aiko je sve to prošlost, m nogim a će se učiniti kao da se p red nam a odvija scena iz nekog zaboravljenog rom ana koji se danas više mnogo ne čita n iti filozofski uzbuđuje. Ozbiljnim a, m eđu­tim, Lukacs i Bloch ipak nešto filozofski govore; u m eđuvrem e­nu naim e kao da je zbiljski svijet postao bliži om iljenim rek­vizitima ekspresionističke litera tu re: izobličenom, ružnom , stra ­šnom. Što nam Lukacs i Bloch im aju reći danas?

Dopunjujući se m eđusobno, oni su prvi au tori jedne nedovr­šene enciklopedije filozofskih znanosti m arksizm a. U sprkos tome što im se ponajp rije može zam jeriti da svoje filozofske sta­vove nisu solidno ontološki fundirali, mnogo su toga rekli. Nedo­sta tnost čvrstog ontološkog fundam enta u njihovu m išljen ju ne da se lako adornovski abreagirati floskulom da je m arksi­stička filozofija »ne-ontološkog« karak tera . Lukacs i Bloch poka­zuju određene slabosti, ali su iza sebe ostavili najznačajn ije filo zofske opuse m arksizm a — barem zapadnoevropskog tipa. Volu­meni njihovih opsežnih kom pendija, gotovo sum m a, govore sa­mi za sebe. Danas se doduše ne mogu graditi novi filozofski siste­mi, ali Lukacsev i Blochov opus u m nogočem u i p ro tiv volje re­flek tiraju vladajuće tendencije filozofskog m išljenja našega sto­ljeća uopće: put pokazuje iz m odernoga u postm oderno. Dok je Lukacs evoluirao silaznom linijom, dotle Bloch u svakom novom spisu uspijeva p rodubiti svoje tem eljne kategorije i zaokružiti vla­stito m išljenje. Da ne idem o u tančine, spom enut ćemo tek da je Blochova filozofska refleksija prvi p u t stavila n a dnevni red prijeporni problem prirodnoga prava, naim e takvih ljudsk ih prava kao što je sloboda koja osta ju neotuđiva i n isu klasne p ri­rode, nego dobivaju svoju najvišu sankciju kroz u top ikum bes­klasnog društva. L judsko dostojanstvo ne spada u nadgradn ju nego u fundam entalni b itak čovjeka.

Mučan bijaše pu t do priznanja Lukacsa i Blocha, ali oni nikada nisu prestali da budu »sretni filozofi«. Im aju oni lijek za sve bole­

319

sti svijeta, znaju oni za čudotvorni k ljuč koji o tv ara sve naprave i sprave što ljude m ogu čin iti blaženim a. P latonsko traženje istine, s ta rozav jetn i m esijanizam , h ilijazam , p rofe tska eshato logija i nada u spas što će ga donijeti budućnost za sve ljude na Zemlji — sve je to u n jo j živo na djelu. F ilozofija stoga postaje u tješnom — ateizam za B locha čak nasljednikom reli­gijske baštine. N esalom ljivost filozofskog optim izm a u tih m islilaca po sta je sinonim m arksizm a i ne poznaje granice, m a šta se dogodilo.

Z biljska povijest n ikada u po tpunosti ne može potvrd iti ni opovrći istinu nekoga filozofskog nauka, p a tako ni m išljenja Lu­kacsa i Blocha. Koliko će pak m isaona suvrem enost prihvatiti od n jihov ih filozofskih p roročanstava, o sta je da vidimo.

320

PRIRODNO PRAVO I SOCIJALNA UTOPIJAMARGINALIJE O FILOZOFSKO-PRAVNIM POGLEDIMA

ERNSTA BLOCHA

L jubom ir Tadić

Beograd

Prirodnom pravu revolucionarnog građanstva bila je jo š svojstvena: ju ­tarnja svježina, netaknu tost, nevinost i uzvišenost. (E rnst Block: Natur- recht und m enscliche Wiirde, p. 75.)

ITeorija (filozofija) p rava bila je i osta la na js lab ija i naj-

nerazvijeoija oblast m arksističke društvene m isli i te ren najve­ćih nesporazum a. Da li je takvo stanje posljedica p rostog za­borava ili je stvar principa? Ali, kako može jed n a revolucio­narna, p rak tička m isao, kojoj je im anentno uspostav ljan je na j­više socijalne pravde — ukidanje iskorišćavanja čovjeka po čov­jeku — predati zaboravu p itan je prava i pravičnosti?

Sve ove nedoum ice kao da o tk lan ja F ridrich Engels svojim nedvosmislenim izjašnjenjem . K ritikujući tzv. »juristički socija­lizam«, Engels oštro podvlači da je pravno shvatanje svijeta klasični pogled na svijet buržoazije. I kao što je svem oćna kato­lička teologija u srednjem vijeku objedinjavala zapadnoevrop­ski, via facti razjedinjeni svijet p ro tiv Saracena, tako je u n o vom vijeku ju ris tičk i pogled na svijet postao posvjetovljen je t e o loškog: um jesto dogmi i božanskog prava, stupilo je p ravo č o vjeka, um jesto crkve — država. Engels dalje prim jeću je da je buržoazija u svom razvitku stvorila svog blizanca-antagonista pro letarijat, a zajedno s njim i novu klasnu bo rbu ko ja je ot­počela još u ono vrijem e kada je buržoazija, u borb i pro tiv plem ­stva, izvojevala političku vlast. I kao što je buržoazija vodila svoju političku borbu protiv a ristok ra tije u teološkom ruhu , ta ­ko i m oderni p ro letarija t, u početku, preuzim a od svog klasnog

321

p ro tivn ika njegovo oružje, p ravnu ideologiju, da bi istakao svoje k lasne zahtjeve. Is tina , p ro le tersk i p o k re t i njegovi teorijsk i p redstavnici o tišli su korak dalje p a su buržoasku pravnu jed­nakost dopunili idejom o društvenoj jednakosti. Polazeći od za­ključka engleskog ekonom iste Adama S m itha da je rad izvor svega bogatstva, ali da radn icim a ne p rip ad a proizvod njihova rada, već ga m o ra ju dije liti sa zem ljoposjednicim a i kap italisti­ma, s ta ri su socija listi isticali da je podjela proizvoda nepraved­na i da je treb a ili po tpuno uk inu ti ili izm ijeniti u korist rad­nika.

Engels podvlači da je radnicim a, m eđutim , »instinkt došap- tavao« kako čitav prob lem ne treb a p ostav lja ti na ju ris tičk u os­novu, je r ona ne znači u k id an je b ijede, pogotovu ne u okvirim a kap italističkog načina proizvodnje. S toga su Sain t Simon, Fourier i Owen bili skloni da n ap u ste ne sam o ju ris tičk u osnovu soci­ja lističk ih zahtjeva, već i sam u po litičku borbu.

P rem a Engelsovu m išljen ju , oba spom enuta stanovišta nisu bila pogodna za p ro le ta rija t. Je r traženje jednakosti vodilo je nerješiv im p ro tivu rječn o stim a kad god je trehalo ovo p itan je k onkre tno postav iti. S druge strane, odbacivanje političke bor­be bilo je šte tno , je r je im pliciralo i odbacivanje klasne borbe. Prvi je stav apelovao na osjećaj pravednosti, drugi na osjećaj čovječnosti. Engels oba stava definiše k ao »jurističku iluziju« kojoj su p ro tsta v lja m ate rija lis tičko shvatan je isto rije . To shva- tan je trebalo bi da bude bez iluzija i da odgovara uslovim a ži­vota i bo rbe p ro le ta rija ta . Je r »neposto janje svojine kod pro­le tera odgovara neposto jan ju iluzija u njihovim glavam a«.1

Tako Engels u vrlo k ra tk im potezim a pokazuje da n ije ri­ječ n i o kakvom p rostom zaboravu, već o princip ije lnom kritič­kom stavu — njegovom i M arxovom — p rem a pravu. Pravo je za n jih , p rem a Engelsu, sam o bnrioaska ideologija, je r klasna b o rb a p ro le ta rija ta za socija lističko društvo nije pravno u tem e­ljena. Ili jo š određenije: ako su neke varijan te socijalizm a i pri- hvatale pravo kao svoju — m a i m odifikovanu — ideologiju, m arksis tičk i socijalizam je odbacuje kao iluziju pravednosti i čovječnosti i sve svoje energije baca na revolucionarni teren klasne borbe.

Takve Engelsove teze o p ravu kao da nalaze svoju po tvrdu i u n izu M arxovih spisa ( »Prilogu kritici Hegelove filozofije p ra­va«, »Jevrejskom p itan ju« , »Kritici Gotskog program a«, »Sve­to j porodici« i si.) U »Kritici G otskog program a« M arx izričito odbacuje shva tan je socijalizm a kao sistem a pravedne raspo­djele,2 govoreći o »uskom buržoaskom pravnom horizontu« u čijim okv irim a socijalizam ne sm ije da se zadrži. On takođe odbacuje Sm ithovu (i socija ldem okratsku) tezu da je rad iz­

1) Upor. Marx—Engels, »Werke«, Bd. 21, Ddeitz, str. 491—509.2) Upor. Marx, »Kritika Gotslkog programa«, izd. »Kulture«.

322

vor svega bogatstva, dodajući p rirodu kao b itan izvor bogat­stva.

Polazeći dalje od im plicite prihvaćene teze da je privatna svojina m aterija lni supstra t ne samo građanskog društva kao svijeta totalne privatizacije, već i samog prava kao takvog, Marx u »Svetoj porodici«8 ističe da je političko-ekonom ski razvitak privatne svojine po prirod i stvari nesvjestan i bezvoljan, i da ona u istorijskom razvitku proizvodi sirom aštvo i dehum aniza­ciju kojih je oličenje p ro le tarija t. M eđutim , u p ro le ta rija tu Marx ne vidi samo bijedu (Hegelov »Pobel«), nego iz d ijalektike ovog besvjesnog razvitka otkriva rađan je prevra tn ičke uloge p ro le ta­rija ta i njegove klasne svijesti. Praktička energija koja vodi ovu klasu u političku borbu i pobjedu ne znači, m eđutim , novi tr ijum f klasne vladavine i klasnog prava, pošto p ro le ta rija t »time nije nipošto postao apsolu tna strana društva«. Njegova pob jeda ni­je toliko značajna kao pobjeda jedne klase, već kao pobjeda ugnjetenog čovjeka nad svim neljudskim silam a prošlosti. To je istovrem eno pobjeda univerzalnog nad parcija ln im , po­bjeda ljudskog prava nad klasnim pravom . P ro le ta rija t na taj način p redstavlja egzekutora isto riji im anentne pravde. Umje­sto verbalnog apela na pravednost i čovječnost on se p rihvata političke, revolucionarne borbe i svih posljedica koje ona sa­drži u ime trijum fa pravde i hum anosti. Drugim riječim a, pro le tarija t m ora upo trijeb iti silu da bi sila konačno bila uniš­tena.

Univerzalnost p ro leterske klase, prem a Marxu, p ro istječe iz univerzalnosti n jenih patn ji. N jena p a tn ja je kvintesencija op- šteljudske patnje. Stoga ona »ne traži nikakvo posebno pravo, je r joj nije učinjena nikakva posebna nepravda nego nepravda uopće, koja se više ne može pozivati na historijsko, nego samo na čovječansko pravo . . .«4

Čovječanstvo je, priznaje Marx, i do sada vodilo svoje oslo­bodilačke borbe, ali su rezultati, m a koliko bili veliki, osta ja li parcijalni, klasno ograničeni. Uvijek je, naime, jedna k lasa društva sabirala za sebe plodove opštenarodne borbe za slo­bodu. Borba francuskog naroda protiv apsolutizm a i plem stva završila se, doduše, ukidanjem feudalnog prava-privilegije i po­bjedom političke slobode i form alne pravne jednakosti. Ali po­bjeda političke slobode i form alne pravne jednakosti identična je interesim a buržoaske klase, budući da kapitalističk i način p ro­izvodnje ne može da se zamisli bez politički slobodnih i prav­no jednakih građana i proizvođača. Ove isto rijske rezultate buržoaske staleške borbe Marx uzima ozbiljno i ne shvata ih kao obm anu i licem jerje buržoaske klase. U »Jevrejskom pitanju« njegova kritika ljudskih prava — koja su stekla p riznanje u američkom ra tu za nezavisnost i u Francuskoj revoluoiji —

3) Upor. Marx—Engels, »Wer,ke«, Bd. 2, Dietz, str. 37 i dafije.4) Upor. Marx—Engels. »Rani radovi«, Kultura, Zagreb 1953. str. 86.

323

ukazuje sam o n a klasne granice tog em ancipatorskog procesa u svjetskoj isto riji. L judska em ancipacija, tj. uk idanje »ne­pravde uopšte« ili pob jeda »čovječanskog prava« n ije moguća bez oslobođenja ili, što je isto, uk id an ja radničke klase, je r je u ropstvu radn ika involvirano cjelokupno ljudsko ropstvo.

Saglasno n jem ačkoj klasičnoj filozofskoj trad iciji, Marx pre- ćutno p rih v a ta tezu da je pravo p er definitionem oblast l ju ^ ske p rakse i slobode. M eđutim , dokle god posto ji iskorišta ­vanje čovjeka po čovjeku , ljudska p raksa i sloboda o sta ju okr­n jene ili se ne m ogu ostvariti. Bez »eksproprijacije eksproprija- tora«, bilo p u tem političke revolucije ili, barem , putem rad ikal­nog p rev ra ta , oslobođenje radničke klase i čovječansko pravo ne mogu se postići. Za razliku od buržoaskih revolucija koje su se pozivale na prirodno pravo, p ro le terska revolucija oslanja se na borbu kao im anentno svojstvo isto rije i politike.

IIM arxova i Engelsova k ritik a p rava bila je p rim am o usm je­

ren a p ro tiv njegovog privatno-pravnog izraza u civilističkoj ju- risp rudenciji, budući da p riv a tn o p ravo najbo lje izražava prav­ne odnose g rađanskog d ruštva kao sv ijeta konkurencije, p ri­vatne svojine i socijalne atom izacije. Ovu v rstu k ritike prihva­ta uglavnom i au s tro m ark sis t K arl R enner u svom djelu »Soci­ja ln a funkcija p ravn ih in stitu ta« , a zatim je gotovo linearno sprovodi i sov je tska teo rija p rav a tzv. ranog perioda čiji su glavni p redstavn ici: S tučka, R ajsner, G ojhbarg, Razumovski i Pašukanis, bez obzira na m noge razlike u in te rp re tac iji.5

M eđutim , treb a naglasiti da u is to riji socijalističke m isli p rije M arxa i Engelsa k r itik u p rivatnog p rav a nalazim o i u dje­lim a sensim onista. R ješenje svih njegovih kon trad ikcija oni su vi­d jeli u p rih v a tan ju javnog prava, tj. p reno šen ja težišta svojinskih o dnosa s porodice i u njoj ukorijen jenog nasljednog prava na državu kao udružen je trudben ika.

Državna svojina b ila je takođe i prvi oblik svojine koji je poslije O ktobarske revolucije zam ijenio sta re privatnosvojin- ske odnose. Tako su javno p ravo i država u p rincipu potisnuli sve privatno-pravne oblike iz socija lističkog d ruštva. Borba p ro­tiv »ju r is tičkih iluzija« p ravednosti i čovječnosti, u ime ukidanja eksp loatacije čovjeka po čovjeku, tj. u ime shvatan ja dem okratije kao vladavine sirom ašnih (d ik ta tu re p ro le ta rija ta i sirom ašnog se ljaštva), povedena je, na taj način, pod okriljem javnog (d r­žavnog) prava. Sam čin pro leterske revolucije bio je ekstrale-

5) O pravnim .pogledima spomenutih sovjetskih pisaca iscrpno sam re- referirao u svojim radovima: Sovjetska teorija prava u iper odu između Ox tobairske revolucije i 1928. godine, časopis »Pregled«, br. 11/12 za 1957. go­dinu i Teor'ja prava J. B. P&šukanisa i neki problemi marksističke teorije prava u knjizi: J. B. Pašukanis, Opšta teorija prarva i marfks:zam, rad. »Veselm Masleša«, Sarajevo 1958.

324

galan, ali kao što se vidi, ne i antipravni čin. Novo javno pravo bilo je pravo sovjetske vlasti. Prem a načelim a klasne, političke borbe ono najp rije nastupa u vidu čistog nasilja. »Diktatura je«, kaže Lenjin u oštroj polemici sa Kautskym , »vlast koja se oslanja neposredno na nasilje, koja nije vezana nikakvim zako­nima. Revolucionarna d ik ta tu ra p ro le tarija ta jeste vlast koja je izvojevana i koja se održava nasiljem p ro le ta rija ta nad buržoa­zijom, vlast koja nije vezana nikakvim zakonima«.0

Ovaj revolucionarni m akijavelizam nalazi svoju p rim jenu u dvije bitne oblasti: a) u privredi (»eksproprijac ija eksproprija- tora« kao prva m jera zavođenja socijalne pravde) i b ) u k ri­vičnom pravu (zavođenje »crvenog tero ra«). Revolucija je kla­sna borba u kojoj se, po Lenjinovim riječim a, radi o tom e »ko će koga«. Stoga u revoluciji kao i u ra tu važi osnovni princip: pobijediti, tj. slom iti o tpor nep rijatelja svim raspoloživim sred­stvima. Ovu logiku revolucije plastično objašnjava Trocki u svojoj polemici sa Kautskym oko terorizm a i kom unizm a: »Ste- pen ogorčenosti borbe zavisi od niza u n u trašn jih i m eđunarod­nih okolnosti. Ukoliko je ogorčeniji i opasniji o tpo r poraženog klasnog neprija telja , utoliko se nem inovni je sistem represa lija zgušnjava do sistem a terora«.7 Trocki navodi nekoliko p rim jera iz novije istorije klasnih borbi počevši od »velike pobune« u Engleskoj XVII vijeka preko jakobinskog tero ra u Francuskoj revoluciji i građanskog ra ta izm eđu am eričkog Sjevera i Juga, do O ktobarske revolucije. Svi spom enuti p rim jeri pokazuju da su napredne klase bile prisiljene da upo trijebe teroris tičke re ­presalije kako bi samo na taj način odbranile b itne tekovine svo­je borbe. Drugim riječim a, ako je despotsko posezanje u odnose svojine, tj. eksproprijacija eksproprija to ra uslov socijalističke revolucije, p rim jena crvenog terora nije njen obavezni ukras već posljedica nužde, nužna sam oodbrana.8

Kod protagonista O ktobarske revolucije uvijek je riječ o klasnoj d ik tatu ri i klasnom teroru , a ne o d ik ta tu ri i te ro ru kao takvima. N jihova se prim jena legitim ira samo nam etnutim isto- rijskim okolnostim a.

Poslije gušenja o tpora svrgnutih klasa osnovni zadatak re­volucije pom jera se na javnopravnu organizaciju privrede i

6) Upor. V. I. Lenjin, »Izabrana djela«, tom II, knjga druga, »Kul­tura«, Beograd 1950, str. 27.

7) Upor. Z. D. Trocki. »Terorizam« (u zborniku »Parti ja proletarijata« izd. »Sedmo s;,Ia«, Beogmd 1966, str. 247).

8) Karakterističan je u tom pogledu čl. 5 Dekreta o sudu Ruske sovjetske republike u kome se kože da narodni sudovi rješavaju djela i donose presu­de na osnovu zakona svrgnutih vlada ukoliko takvi zakon' nisu ukinuti de­kret ma CIK, Sovjeta radničkih, vojničkih i seljačkih deputata i radničko- -seljačke v ade i ne protivirječe revolucionarnoj pravnoj svijesti r takode programu miim'mumra Ruske socijaldemokratske radničke <p**' —'tije i partije esera.

Ovdje je očigledno da je »revolucionarna pravna svijest« ekvivalentna revolucionarnoj svrsishodnosti.

325

državne svojine. U žestokoj bo rb i i o štro j antitezi buržoaskom svijetu, sitnoburžoaskoj quasidem okratsko j politici i opo rtu ­nističkom stavu evropskog soc ija ldem okratskog pokreta , bolj­ševička teo rija i po litička p rak sa uporno in sis tira ju na d ik­ta turi p ro le ta rija ta i n jenim državnim oblicim a (»jedinonača- 1 ie« i si.), p re tvara juć i, na taj način, postepeno ali neosjetno dem okrati ju u običnu buržoasku ili sitnoburžoasku frazu p ri­bližavajući se opasno tezi da je socijalizam moguć bez demo- k ra tije ili, što izlazi na isto , da je socija listička dem okra- tija , u svom državno-pravnom obliku d ik ta tu re p ro le tarija ta , m oguća bez po litičke d em okratije .0 U sprkos m nogobrojnim rezervam a i k ritik am a p redstav n ik a boljševizm a prem a državi i p o ra s tu b iro k ra tije , obračun s » jurističk im iluzijam a« u sov­je tskom d ruštv u izvršen je pod zastavom javnog prava m inus su b jek tivna javna p rava. T riju m f pub licističke ju risprudencije i paneta tizm a usporedo dolazi s usponom sta ljin izm a koji maki- javelističke p rincipe k lasne bo rb e i klasnog te ro ra prenosi u revo lucionarn i radn ičk i p okre t, a zatim i u sistem političke i policijske v lasti sovjetske republike.

I I I

Pisac »Duha utopije« i »Principa nade« im a u vidu sve bitne teo rijsk e i p rak tičk e aspekte spom enutog odnosa socijalizma p rem a p ravu . U svom velikom djelu Prirodno pravo i ljudsko d o sto janstvo E m s t Bloch počin je u tv rđ ivan je m arksističke dis- tancije p rem a p ravu k onsta tac ijom da m alog lopova vješaju, dok velikog p u š ta ju da pobjegne; nepovjerenje naroda u sud sta ro je isto tak o kao i sam sud. O datle izreka: »Juristen bose C hristen«.10 M eđutim , Bloch se ne zadovoljava ponavljanjem ran ije u tv rđen ih ili novih socioloških činjenica o depravira- noj p ravd i, već p ris tu p a dalekosežnoj, za m arksiste neuobiča­jeno j, istorijsko-filozofskoj analizi p ravne m isli u evropskoj isto riji. R azum ije se, u sred ištu njegove pažnje nalazi se is tra ­živanje glavnih m isaonih tokova prirodopravne filozofije. Već u »Principu nadi« B loch je ukazivao da je p rirodno pravo sas­tavljeno od drugog m ate rija la nego socija lna u top ija , prem da im je željeni cilj srodan . Gotovo svim socijalnim u top ijam a svoj­stven je kom unističk i cilj. Pravo u cjelini, pak , jedna je m aterija k o ja je za raz liku od u to p ije m nogo bliža klasnom društvu. Izve­deno p riro d n o pravo im a u sebi k lija juće in terese preduzetnika.

9) TMco na pr. jedan od vođa i teoretičara boljševizma E. Preobrazenski kaže u svom spisiu »Moral i klasne norme«, izd. »Progres«, Zagreb 1926 str. 59: ». . . štrajkaš se u okviru proleterske vlasti pretvara u sabotera«.

10) U:por. Em st B’och, »Naturrecht und mensćhliche Wiirde«, Suhr- karnp, Frankfurt a/M, 1961, str. 208. Ukoliko nije izričito drulcč je navedeno, dalja interpretacija Blodhovih shvaćanja je data prema ovome djelu.

326

Otuda potječe njegova zaštita privatnosti, o tuda njegova libera­listička ljuska od ja je ta ."

U svojoj ulozi zaštitnika privatne svojine nad sredstvim a za proizvodnju — što znači zaštitn ika in teresa v ladajuće klase — jurisprudencija je u kalkulativnom pogonu m odem e države svo­je oštroum lje dovela do snažnog postvarenja. »Jus« je postao stoga okrutna, definitorna i fo rm ulatom a disciplina. U tom smi­slu Bloch postavlja »Corpus iuris« pored m ašinske puške. A uko­liko je privatna svojina vladajuća kategorija jurisprudencije , onda s ukidanjem privatne svojine i ju risp rudencija gubi svoju funkciju i odum ire.

Prem a tome, ju risprudencija kao teorija i prim jena prava povezala je svoju sudbinu s privatnom svojinom . Bloch slijedi u tom sm islu Hegelovu m isao o m rtvom pozitivnom pravu koje je tako svojstveno egoističkom svijetu starog rim skog društva i buržoazije. Jer građansko (p rivatno) pravo od svog rim ­skog je u tem eljenja bilo pravo povjerioca, pravo vlasnika, p rin ­cipijelno antagonističko prem a dužniku. Blochovo istraživanje ideje pravnosti, koje počinje s paganskim prirodn im pravom so- fista, stoičara i skeptičara, pokazuje zanim ljivo sučeljavanje tog prava s arhaičnim oblicim a starorim skog »ius civile« u kom e se susrećemo s institucijom dužničkog ropstva. H um anistički ele­m enti grčke filozofije, posebno stoičke, bili su sistem atski asim i­lirani prozaičnim potrebam a civilnog prom eta za koje R im ljani im aju najrazvijeniji smisao. U krštajući se s Epikurovom teori­jom ugovora, čije važenje počiva n a koristi za ugovorene stra ­ne, s iedne strane, i razvijenom grčkom logikom, koju upo treb ­ljava za izgradnju nove sudske, civilnopravne procedure, s d ru­ge strane, rim ska jurisprudencija , prem a Blochu, stječe svojstvo univerzalne teleologije iskorišćavanja. Već kod Cicerona susreće­mo teleološku m isao da su p rirodne m aterije i pojave sam om prom išlju predodređene za zadovoljavanje ljudsk ih po treba. Na­stanak rim skog »ius gentium«, te praform e m eđunarodnog p ra ­va, izazvan je narastajućim prom etom stvari. Tako je stoički »lex universalis« mogao da posluži kao osnova za stvaran je op- štih norm i, zajedničkih svim ljudim a, a kosm opolitski i fi­lantropski — m ada verbalan — karak te r stoičkog prirodnog p ra ­va bio je progutan od pozitivnog prava. To je bila pob jeda p rak ­tičnog nad teorijskim smislom, ili tačnije, korišćenje teorije za potrebe privatnopravnog prom eta. Sada sudije, koristeći sup- sum ciju pojedinačnih slučajeva pod opšte norm e, doprinose razvoju racionalizirane zakonske d istributivne pravičnosti, pošto je u zakonu tako reći sadržana m jera svih stvari. Pravda, sa svo­jim terazijam a koje određuju »suum cuique«, d jelu je pa trija r- halno-pokroviteljski, kao poklon odozgo. Ona više nije k ritika, nego apologetika postojećeg društva.

11) Upor. Ernst Bloch, »Das Frimzip Ho'fiflnamg«, Suhrkamp, Frank­furt a/M, 1959, str. 630.

327

Iako prvobitno h rišćanstvo nem a u svojoj ideologiji pravne m aterije , ipak je srednjevjekovni k ler u svom sukobu sa car­skom vlašću oko suveren iteta i iskorišćavan ja p risvojio stoičko p rirodno pravo tum ačeći ga pom oću dekaloga. U hrišćanskom (upravo kato ličkom ) p riro d n o m pravu sasvim se gubi s ta ra mi­sao o zajedničkom posjedu . M eđutim , tek u doba Reform acije stjecan je svojine p o sta je ne sam o pravo (ovlašćenje) nego i duž­nost. U m jesto »com m unis possessio« u Calvinovom učenju do­lazi »Kbertas«, i to u sm islu slobodnog preduzetn ištva. Tako p ro ­testantizam p rip rem a teren za racionalno prirodno pravo koje prvi p u t istupa otvoreno u X V II v ijeku s o tporom hugenota i u n ji­hovom učen ju o p riro d n o m pravu kao narodnom pravu.

Bloch pažljivo analizira sve v arijan te prirodnog prava mo­derne epohe od A lthusiusa do G rotiusa, koji kida vezu p rirod ­nog s božanskim pravom , p reko H obbesa, Puffendorfa, Wolfa, Lockea pa sve do Rousseaua. S posebnom sim patijom on se od­nosi p rem a učen ju T hom asiusa koji je isticao pravo o tpo ra in­d iv iduum a državi i državno i crkvi; Sloboda savjesti i to leran­cije posta la je p rv i kvasac ljudsk ih prava.

M eđutim , na ovo istraž ivan je Blocha ne nagoni s tra s t isto- ričara , već ak tu a ln a p o treb a u tv rđ ivan ja osnovne m isli vodilje p riro d n o g prava, po što sta lno im a u vidu onu tv rdokornu m rž­n ju ko ju je pozitiv istička ju risp ru d en c ija X IX vijeka ispoliila p rem a um nim k o n stru k c ijam a p rirodnog prava X V II i XVIII vijeka. S toga on uporedo isp itu je osnovne rezu ltate pozitivne ju risp ru d en c ije i osnovne m otive koje su je pokretale u borbi p ro tiv p riro d n o g prava.

Tako je n a p r. u N jem ačkoj is to rijsk a škola prava Savignyia i Puch te slavila običajno pravo i is to rijsk u p ravnu rom anti­ku. O ni su sta ro m rim skom p rav u dali takvu tačnost i oštrinu k o iu ono n iie im alo ni u Rim u, n i u njegovoj m odernoj upo­treb i od XVI vijeka. P relazak od apstrak tn o g p rirodnog p ra ­va k isto riiskom pozitivnom p rav u Bloch situ ira u epohu koja slijed i p oslije te rm idorske reakcije . Is to rijsk a p ravna škola p red stav lja duhovnu po javu ko ja pokazu je kako je njem ačko g rađanstvo svoj sm isao za posta lo , isto rijsk i smisao, proši­rilo do razvijenog sm isla za sve dano. Teorijsk i duel između Savignyja i Anselm a Feuerbacha završio se u N jem ačkoj po- b iedom Savignvja, što je, p rem a Blochu, iednako pobjedi isto- r ijsk e ro m an tike nad F rancuskom revolucijom . A upravo Feuer­bach je b io pisac ko ji je u krivično pravo uveo duh prosvje­tite ljs tv a i liberalizm a, u s ta ju ć i p ro tiv kazne kao odmazde. Se­ku lariz ira i ući p rinc ip kažnjavan ja, Feuerbach je ukinuo t™*0- loški k a ra k te r kazne. On je krivični zakon shvatio ne sam o kao izvor nego i kao granicu kažn javan ja, ie r ta j zakon ne štiti samo državu, od. zločinca, već i zločinca od države. Ali najveća je zaslu­ga Feuerbachova u izdvaianju individualne sfere od svopnske sfere, budući da se ljudski ponos ne poklapa s privatnom svo­jinom .

328

Bloch uspješno sprovodi svoju osnovnu intenciju: na obi­lju istorijskog m aterija la treba pokazati dvostruku p riro d u gra­đanske ideje pravnosti. Ona, s jedne strane, zastupa interese čovjeka kao buržuja, privatnog vlasnika i m anifestu je se u bitnim principim a civilističke ju risp rudence e. S druge strane, ona se nalazi u pravnoj u topiji prirodnog prava koja v jeru je u m ogućnost nadm ašivanja danosti i iščezavanju postojećeg na čije bi se m jesto mogao uspostaviti bolji svijet. Pravnost je jurisprudencije ideologija kapitalističke p rivrede i prom eta; pravnost prirodnog prava im a revolucionarni značaj u borbi s feudalnom sam ovoljom i potčinjenošću. Bloch, m eđutim , zna da je i klasično prirodno pravo kao i buržoaska po litička ekono­m ija miješalo privatno-privrednu slobodu sa slobodom uopšte, jurističko lice sa slobodnom ličnošću. Ali ondašnjem p rirod ­nom pravu kapitalistička p riv reda b ijaše neprelazna granica. Buržoasko je društvo izričito ili preću tno bilo poistovećeno sa sentim entalno shvaćenom prirodnom potpunošću. Počevši od kiničara i stoičara pa sve do Rousseaua, p riro d a je, n a razne načine, bila predstavljena kao k o n trastna kategorija društve­nim odnosima. O tuda je, p rem a Blochovu m išljen ju , nastao ju ­ristički prirodni optim izam koji fetiš p rirode p ro tivstav lja d ru­štvenom bespuću, a naivnu po tpunost socijalnoj izvještačeno- sti. Sam pojam slobode bio je u tom sm islu izražen u stavu: »slobodan kao ptica u letu«. Ali pojam prirode bio je upo trijeb ­ljen u dvostrukom značenju. N ajprije u sm islu zakonom ier- nosti prirode koja služi buržoaskoj kalkulaciji i m ehanizaciji, a zatim u sm islu »natura immaculata« čiji patos izražava nm - test, s jedne strane p ro tiv feudalizma, a s druge strane pro tiv sopstvene pocijepanosti i nastupajuće vladavine kapitalistič­kih interesa. U ovom sm islu Bloch se sasvim približava Lukd- csevoj in terp retaciji iz »Istorije i klasne svijesti«.12

Bloch, m eđutim , u sta je pro tiv svake m itske idealizacije p ro­šlosti kao srećnog prirodnog stan ja čovječanstva. Pravo p ri­rodnog stan ja je pravo jačeg u kome ljudi m ogu b iti zatrveni baš kao i insekti. Ova pravnom itološka podvodna s tru ja u p ri­rodnom pravu slična je isto rijsko j školi p rav a i njenoj ro ­mantici. Zato Bloch ispravno kritiku je Engelsovo neopravda­no oduševi javan je Bachofenovom m itološkom ekshum acijom m aterinskog prava.1*

12) Tako, pored ostalog, Lukacs, kao i Bloch, ukazuje da je revolucio­narna buržoaska klasa odbijala da u »činjeničnosti« jednog pravnog odnosa vidi osnov njegove valjanosti. Tek posl'ije pobjede počelo je da pro­dire Shvatanje o faikticitetu pravnog sadržaja i njegovoj nespoznattjivosti putem formalniih kategorija. Upor. G. Lukacs, »Gesoh‘:Ohte und Klas sen- bewusstsein«, Malik Verlag, Berlin 1923, str. 119.

13) Uprkos takvom stavu, upravo uz interpretaciju Bachofenovog uče­nja, Bloch iznosi iz »podzemnog svijeta« i iponovo preparira čitavu zbirku mitoloških ličnosti grčkog ant;čkog svijeta kao i junaike Sofaklove tragedije, d)3 bi u cijeloj toj Blochovoj sferi simbola, šifri i m'itsfldh elemenata, kao što

329

Prem a Blochu, prob lem se i ne postav lja u obliku kon trast-ne ideologije: p riro d a ili isto rija . U m jesto b jekstva u p riro ­du treb a traž iti sporazum ijevanje s is to rijo m ko ja se razvija. Sen tim ent p riro d n e po tp u n o sti uk ida se u m arksističkom rje ­šen ju h um an iz iran ja p riro d e i natu ralizacije čovjeka.

Bloch tak o đ e r odbacuje nad is to rijsk i, prirodopravn i ideal koji izražava k ru ti dualizam sa d ruštvenom zbiljom ili udalja­vanje od te zbilje. M arksistički shvaćen ideal dolazi odozdo iz konkretncK itopijskog posredovan ja u sm islu revolucionarne p rakse. On ne p ro istječe iz ap s trak c ija jedne teorije nego iz tendencija d ruštvenog razvitka. U m jesto pravde koja dolazi odo­zgo, kao p a tr ija rh a ln a m ilost ili strašn i sud, Bloch ističe prav­du odozdo, revo lucionarn i tr ib u n a l ko ji je, doduše, nužno zlo, ali se bez njegovog k ra tk o tra jn o g ud arca ne m ogu instalira ti l judska p rava.

K ao naj konkre tn i ju m anifestaciju različitih shvatan ja pravde Bloch s p ravom navodi krivično pravo. Otac je prvi sud ija ka­da kažn java svoju d jecu i na taj način ispoljava svoju ok ru t­nu »patria p o tes ta s« . Zatim dolazi kazna iz osvete i k lasna prav­da v ješan ja »vagabunda«. Dugo je vrem ena optuženi bio p rosti o b jek t krivičnog postupka . K onkrecija ap strak tn e države i nje­ne p ravde ispoljava se u dem oniji suda. Klasni karak te r prav­de pokazu je se dalje u zaštiti p rivatne svojine čija se povreda p rog lašava krađom , a u očim a posjedn ičk ih klasa svi revo­lucionari p rog lašavaju se razbo jn icim a i ljud im a podzem lja. N aprotiv , u očim a siro tin je oni su osvetnici koji su opjeva­ni u m nogim p jesm am a (S tjen k a Ražin i d rug i). L iberalna teo­r ija kažn javan ja, čiji je zastupn ik bio Anselm Feuerbach, za­m jen ju je odm azdu i u livanje s trah a p rofilak tičnom društve­nom zaštitom . Pa ipak, ovu re lativnu teo riju kažn javanja Bloch naziva »dlijetom od sapuna«. Paradoks buržoaske teo rije ispo­ljava se naj očiglednije kada ona, s jedne strane, proglašava kom uniste rođenim ub icam a i m enažerijom an tih ris ta , a s d ru­ge strane , sm iješnim idealistim a koji v je ru ju da čovjek može p o sta ti anđeo i da se zem lja p reobraća u ra j. Ali socijalistička revolucija počiva na uv je ren ju o p rom jen ljivosti ljudske p ri­rode i zato teži uzročnom p o b ijan ju zločina, tj. uk idan ju uslo- va p od ko jim a n as ta je ili m ora n as ta ti zločin. Ona je radikal­na te o r ija kazne i zato je n a jp rija te ljsk ija ukoliko u b ija d ruš­tvenu m a jk u neprava.

P ub lic istička ju risp ru d en c ija , čiji je dio m oderno krivično pravo, ne dopušta , prem a Blochu, nikakva subjektivna prava već sam o sub jek tivne dužnosti. Za n ju je država jedin i izvor p rava, pa stoga unosi u civilističku logiku au to rita rn e zahtjeve uprave, po licije i krivičnog pravosuđa. Bloch ispravno primje-

primjećuje Jiirgen Habermas (upor. njegoviu knjigu »Theorie und Pra­xis«, Luchterhand Verlag, Neuwied 1963, str. 344), dominirao romantični pa- toa arhaičnog načina promatranja.

330

ouje da tam o gdje jedino ili pretežno v ladaju naredbe na jed­noj, a potčinjavanje na drugoj stran i — kao u trup i ili jezu it­skom redu — norm e više nisu pravne. Tu više n ije riječ o p rav­nom već samo o fizičkom zakonu ko ji se sprovodi bez izu­zetka.

A tam o gdje postoji cinička vladavina »Staatsraisona« u su­protnosti sa subverzivnim prirodopravnim rezonovanjem , nuž­no dolazi do suspenzije svakog prava, pa je onda sasvim sve­jedno — a to čine mnogi ju ris ti publicističkog sm jera — kako je neka vlast nastala i čime se ona legitim ira. Fašizam je o tu­da u stvari sam o ojačao i totalizirao praksu bijelog tero ra koja je već potpuno funkcionisala i pratila sva revolucionarna vrem e­na od seljačkih ratova do Pariške kom une.

Bloch ukazuje i na sta ljin ističku praksu fetišizacije države koja u teoriji Visinskog ističe sam o dužnost kao sadržaj d r­žavnog prava, tj. svemoć »norma agendi«. To je svakako tačno, je r staljinizam započinje zajedno s pobjedom jurističkog pozitiviz- ma u publicističkoj ju risp rudence i. Visinski i njegova teorija i praksa jesu simboli zloupotrebe crvenog tero ra kao m artiro- logije revolucionara.

A ovdje upravo dolazimo do one kritične tačke hum anog na kojoj Bloch neprestano insistira u svom djelu. U svakoj su revoluciji rezistencija i insurekoija — svjesno ili nesvjesno — prirodopravnog porijekla . Osnovni je tenor prirodnog prava protiv države, prem a Blochu, besklasno društvo, je r p rasak re­volucionarnog entuzijazm a uvijek nadm ašuje klasni cilj. Drugim riječima, prem a Blochovu shvatanju, n ije sam o socijalistička revolucija usm jerena na ukidanje klasnog društva. To je bila i Francuska revolucija, ukoliko su n jena ljudska prava nadila­zila buržoaski horizont. Prem da je pozitivno pravo u svojoj ok­rutnosti i definitornosti klasno ograničeno i svodi se na odbranu interesa privatn ih sopstvenika, tj. vladajuće klase, ko ja preko svoje države teži vječnom gospodstvu, ipak se ide ja prav- nosti ne sm ije reducirati na sadržaj pozitivne jurisp rudencije . Prem da ideologije revolucije nose u sebi mnogo »pogrešne svi­jesti«, one su ipak anticipacija besklasnog društva, što znači da sadrže univerzalne, hum ane vrijednosti. Koje su to v rijednosti?

Bloch ih prezentira kritičkim sučeljavanjem socijalne u to ­pije i u topije prirodnog prava. Isto rijska povezanost ovih dviju utopija proizlazi iz zajedničke p ripadnosti plem enite moći anti-, cipacije nečeg boljeg od onog što je do sada postojalo. Objem a je zajednička p rojekcija dobročinstva, obje su izrasle iz rđavog stanja, obje potječu iz carstva nade. P rirodno pravo i socijalna utopija samo su različite v rste snova o boljem društvenom živo­tu: socijalna u topija pretežno strem i sreći, uk idan ju nevolje i stanja koje je održava i producira; p rirodno pravo teži ljudskom dostojanstvu, ju rističk im garantijam a pravne sigurnosti, ili slo­bode, kategoriji hum anog ponosa. Socijalna u top ija teži ukida­nju bijede, prirodno pravo teži uk idanju poniženja. Socijalna

331

u to p ija hoće da ukloni sve što sm eta euđem oniji svih, p rirodno pravo n as to ji da ukloni sve što sm eta au tonom iji i n jenoj euno- m iji.1*

IVP revladavajući jed n o stran o sti u top ije p rirodnog prava i so­

cijalne u top ije , pu tem njihovog produktivnog povezivanja, Bloch n as to ji da ukaže n a cjeloviti sadržaj hum anosti.

On, dakle, p o stu p a kao i njegov s ta ri uzor Thom asius koji je povezivao lju d sk u sreću s ljudsk im dosto janstvom ili kao što je revo lucionarn i m ark sis t Rosa Luxem burg samo drugim term in im a iskazivala is tu m isao; nem a dem okratije bez soci­jalizm a, nem a socijalizm a bez dem okratije . Zato s dobrim raz­logom Bloch naglašava da n ije sve socijalizam što se naziva qua anti-persona, an tilibera lnost, je r se u kolijevci m arksizm a nalazi ne sam o p a rtijn o s t za izm učene i opterećene, već i pri- rodopravna p a r tijn o s t za ponižene i uvrijeđene. I doista Marx n ije u s ta ja o sam o p ro tiv Hugovog istorijskcnpravnog cinizma, već je sasvim u duhu i p a tosom prirodnog prava izražavao svoju ind ignaciju p rem a despotizm u, N apoleonovom i svakom d ru ­gom: »Jedina m isao despotizm a je s t p rez iran je ljudi, onečo- vječeni čovjek, i ova m isao im a p red n o st p red m nogim d ru ­gim a u to liko , što je istovrem eno i činjenica. Despot uvijek vidi ljude lišene dosto janstva« .15 M arksistička je sloboda prim am o pozitivna sloboda, lju d sk a p rak sa , sloboda za nešto. Među­tim , da b i slobodno d jelovanje bilo iole moguće, po trebno je da p o sto ji i negativna sloboda, sloboda od p ritiska i nasilja. N em a ljudskog do sto jan stv a bez u k id an ja b ijede, nem a ljud­ske sreće bez u k id an ja poniženja. Čovječnost i p ravednost ni­su, kako je Engels pozitiv istički isticao , »jurističke iluzije«, već term in i socija lne i p rirodopravne utopije. Osamdesetgodiš- nji, p rogon jen i »apstrak tn i hum anist« E rn s t Bloch ostav­lja svojim d jelom ko n k re tn u filozofsku p o ruku jednom za­vađenom sv ijetu da ljudsko dosto janstvo i sloboda, s jedne, i lju d sk a sreća i so lidarnost, s druge strane, ne počivaju u nu­klearno j stra teg iji. In su rek c ija b ijedn ih ne može se spriječiti a tom skim i napalm bom bam a m arke tzv. »slobodnog svijeta«; rez istencija poniženih ne može se obuzdati p rim jenom krivič­nog kodeksa zbog arhaičnog »delit d ’opinion«, sam o zato što ta j kodeks nosi soc ija lis tičku etiketu . Zato završne riječi »Ma­n ifesta kom unističke partije« da je »sloboda svakog pojedin­ca uslov slobode za sve«, ne važe, kaže Bloch, sam o ante rem nego i in re. N jihova je is tin ito st index sui et falsi. To je spe­cija lna B lochova p o ru k a njegovom kom unističkom svijetu.

14) 'Upar. Ernst B^ooh, »Natunrecht und menschliche Wurde«, str. 234, 235 i »(Das Prinzip Hoffnung«, sir. €32.

15) Upor. Marx—Enge’s, »Rani radovi«, Kultura, Zagreb 1953, str. 33 i 34.

332

FILOZOFSKE OSNOVE LUKACSEVE TEORIJE PARTIZANA

Peter Ludz

Berlin

Uvodna napomena. K rajem prosinca 1945. u predavanju o rano prem inulom m ađarskom revolucionarnom liričaru Attili Jozsefu upotrijebio je Georg Lukacs prvi pu t izraz »partizan«. Njime je htio označiti odnos između pjesnika i partije .

U pojm u partizana Lukacs preuzim a m isao vodilju iz svojih radova Pisac i kritičar (1939) i Narodni tribun i birokrat (1940). Tamo je obrazložio zašto su veliki pisci, kao Shakespeare, Shel­ley i Lessing u svemu zastupali »stvar naroda, nacije i slobode« — čak i tada ili m ožda upravo tada kad n isu bili vezani uz neku zaraćenu p artiju svog doba: »Njihov tribunal, njihova »partij­nost« u lenjinskom sm islu može često doci do izražaja upravo u otk lan jan ju aktualne partijnosti«1. Partizan, p isac i, u ranim spi­sima, um jetn ik odlikuju se prem a Lukacsu upravo predanošću, »misaonom i um jetničkom dubinom« kojom uspijevaju da p ri­kažu »zbiljske želje i nade naroda«. Oni stoje n a »arhimedovoj tački« iznad ili bolje: izm eđu kom unističke partije , p rije svega njenog birokratskog aparata , s jedne strane i — literarno-cstet- skih krugova s druge strane. Ove litera te označio je Lukacs kao svijet koji »u svemu uživa i n išta ne može zadržati, gdje se stvar­nost i snovi stapaju u jedno, a oni snovi koji se nam eću životu, nasilno prolaze«2. On je ovo litera torstvo — p rije 1914. mislio je prije svega na Schnitzlera, H ofm annstahla i R icharda Beer-Hofmanna — uvijek otklanjao. Isto se tako rano okrenuo protiv b irokratizm a u kom unističkim partijam a, im ajući pred očima p artijsko vodstvo Bele Kuna i Rakosija nakon neuspjeha sovjetske d ik tature u M adžarskoj. Pri tom e je jasno uviđao nuž­

1) Georg Lukšcs, »Volkstriibun oder Biirokrat?«, u: »Karl Marx und Friedrich Engels als Literaturtiistoriiker«, Berlin 1952, str. 127 i dalje, str. 146.

2) Georg von Luk&cs, »Die Seele und die Formen«, Essays, Borlin 1911, str. 235.

333

nost p a rtijsk e organizacije. Sam o za njega, slično kao i za Rosu Luxem burg, o rganizacija p a r tije n ije b ila k ru ti p reduv je t revo­lucije, već se ona nap ro tiv treb a la uvijek nanovo prilagođivati prom jen ljiv im revolucionarnim situacijam a- D inam ika revolucio­n arn e akcije b ila je za L ukacsa dana sam o u p ok lapan ju spoz­n a je i d jelovanja. Ovo pok lapan je spoznaje i d jelovan ja nalazio je on — ideal tip ično — ostvareno n a jp rije u um jetn iku , kasnije, u sk ladu sa svojim obraćan jem politici, u p ro le ta rija tu odnosno u p a r tiji i nap o k o n u partizanu .

S tru k tu re ovih idealtip ičn ih predodžbi slične su. U osnovi im leži uzor s tvaralačkog procesa, oblikovanje kojim um jetn ik ostv a ru je svoju viziju. Ovom uzoru u društvenoj i političkoj sferi odgovara sv ijest p ro le ta rija ta , njegova k lasna svijest koja isto­vrem eno razo tk riva »bit« kap italističkog d ruštva — kao što sa- drži i začetke nove sv ijesti ikoja sto ji s onu s tra n u k lasnih raz­lika. P artizan u svom najv išem povijesnom liku: kao u tje lovlje­n je revo lucionarne sv ijesti len jinsk ih naro d n ih trib u n a sup ro t­stav lja se jed n ak o b iro k ra tim a kao i estetam a, koji su pod jedna­ko nesposobni da ostvare p roduk tivno isp rep litan je obaju p ro ­tu rje čn ih fa k to ra po tv rđ iv an ja i n ijekan ja« .8

Za L ukacsa su sam o um jetn ik , zatim dvadesetih godina pro­le ta r ija t odnosno p a r t i ja — i kasn ije p artizan u s ta n ju da ade­kvatno k ritiz ira ju d ruštvo i p redv iđ a ju sm jer njegova razvitka. S tvara lačk i p roces, o stvaren je vizije, d ruštveno gledano: utopije, u v je t je m ogućnosti adekvatne k ritike . Tako je Shakespeare m o­gao isto tako prav ilno k ritiz ira ti »feudalizam u propadanju« kao i »porođajne m uke kapitalizm a«; tak o su npr. Goethe, Balzac i T olstoj m ogli izraziti »d ijalektiku pro tivurječnosti« n jihova vre­m ena — i tim e održavati d inam ičku ravnotežu izm eđu »starog« i »novog«. K od ranog kao i kod kasnog L ukacsa uvijek je um jetn ik p rije nego po litiča r taj koji dospijeva do sekularnog oblika, po­sredu jući izm eđu ek strem nih tendencija vrem ena. Ovo posredo­van je izm eđu sta rog i novog Luk&cs u svojim estetičkim ranim spisim a razum ije kao iden tičnost um jetn ičke fo rm e i um jetničkog sadrža ja .

S ovakvim određen jem iden tičnosti um je tn ik je kao partizan obavezan p ro tu rječn o j d ijalek tici »doživljaja života i vizije for­me« — dakle onoj d ija lek tic i »prirode« i »slobode«, etike i este­tike ko ju je Lukacs iznio u svojim ran im estetičkim i filozofskim spisim a. O vdje treb a na p rvom m jestu spom enuti »Dušu i forme« (1911), »Prilozi sociologiji m oderne drame« (1914) i »Subjekt- -ob jek t odnos u estetici« (1917— 18). Osnove za koncepciju p a rti­zana k o ja je na Is to k u i Z apadu bila često krivo shvaćena, treba dakle traž iti u onim ob lastim a filozofske refleksije čiji je u tjecaj u to v rijem e na L ukacsa bio m jerodavan : u (novo-)kantizm u, filozofiji života i fenom enologiji sa zastupnicim a K antom , Kon- radom Fiedleroan, R ickertom , Laskom i H usserlom . Lukacseva ori-

3) Georg Lukšcs, »Volkstribun oder Biirokrat?«, str. 147.

334

ginalnost gledano povijesno-filozofski leži u tome Što je u medij ii Hegelove i još više Schellingove estetičke dijalektike stopio sve ove razne duhovne stru je, posebno m isao Laska i Husserla.

Prenoseći etičko-estetičku teoriju na političko područje Lu­kacs u svojim kasnim radovim a načinje jednu političku teoriju um jetnika, teoriju partizana. Koncepcija partizana počiva očito na određenoj m isaonoj figuri, određenoj struk tu ri koja je stalno prisutna u Lukacsevu djelu. Slijedeća analiza treba da osvijetli filozofske osnove ove specifične struk tu re i pokaže značenje ove misaone figure za in terp retaciju cjelokupnog Lukacseva djela.

Osobitost estetskog subjekt-objekt odnosa. U ranim estetič­kim spisim a Lukacs pokušava da preuzm e i dalje razvije eslelić- ke teorije Schellinga, Friedricha Schlegela, Solgera, Novalisa i Schillera. On ide za jednom filozofijom stvaralaštva, za teorijom um jetničkog genija i um jetničkog djela, za fenom enološkom ana­lizom um jetničkog procesa. »Vječno stvaranje«, beskonačni stva­ralački proces um jetn ika dostiže u estetskom subjekt-objekt od­nosu svoj najviši stupanj. Zato je subjekt-objekt odnos u LukA- csevoj estetici autonom an i kao takav uzor i norm a i za politički život. Umjetnički genij u čijem su djelu form a i sadržaj potpuno identični u svojoj je to talnosti pralik partizana. Ovaj p ralik no­si, u odnosu na političku stvarnost našeg vremena, nužno u to p ij­ska i time tragična obilježja.

U studiji Subjekt-ob jekt odnos u estetici razgraničuje Lukacs subjekt-objekt odnos u estetici, do kojeg mu je stalo i koji sm a­tra jedino »zbiljskim«, od toga odnosu u logici kao i u etici: U lo­gici se »svijest uopće« koja prosuđuje ne može više shvatiti kao konkretni subjekt. »Prostom o-vrem enski individualna« ličnost kao i teoretska subjektivnost u najboljem su slučaju granične vri­jednosti. O bjekt apsolutno prevladava. Niti u etici, u K antovu razlikovanju između em pirijskog i inteligibilnog subjekta , ne po­stoji, prem a Lukacsu, pravi odnos subjekta i objekta; je r priz­navanjem etičke m aksim e konstitu ira se doduše subjekt, izdižući se nad svoje em pirijsko postojanje, ali ovim aktom on ne stvara nikakav odredljivi, autonom ni objekt i prem a tom e ne uspostav­lja nikakav subjekt-objekt odnos. T rebanje p retpostav lja kod Kan­ta jedan b itak na koji se ono principijelno ne da p rim ijeniti. Pre­vlast subjekta onem ogućuje p rim jeren objekt. Niti logika, niti etika ne mogu, prem a riječim a Schellinga4, postići to ta lite t ne­svjesnih i svjesnih snaga, »prirode« i »slobode« a tek ovaj to tali­tet izaziva »osjećaj beskonačne harm onije« i čini čovjeka »cjelo­vitim« čovjekom.

Kako je ovaj estetski to talite t koncipiran u pojedinostim a? Odnošenju estetskog subjekta leži u osnovi kao kod H usserla »bes­konačni doživljaj«. Za razliku od Kan tove etike estetski se doživ- ljaj poklapa s norm ativnim stanovištem . U estetskom se doživ­

4) Usp. Fr. W. J. Schelling, »System des transcendentalen Idealismus«, Tub.ngen 1800, str. 488.

335

lja ju , što n a p rv i pogled može izgledati paradoksalno , ispu­n java etička norm a. Ova Lukacseva m isao p o sta je m ožda shvat­ljivi ja , ako norm ativn i doživljaj (i tim e no rm ativnu zb ilju ), za­jedno s O skarom B eckerom 5, o rijen tiram o n a P latonu. Za Pla­tona je ide ja ono zbiljsko , sv ije t povijesnog m ijen jan ja napro­tiv puki p riv id . Lukacsev tako reći »negativni platonizam « (O. B ecker) vidi u n o rm i n ap ro tiv »puki ideal«, u »toku života«, u s tru ji s tvarnosti, n ap ro tiv ono u istin u realno.

U norm ativno-estetskom doživljaju um jetn ičko se djelo tek stvara. N orm ativna je u tom doživ ljaju u sm jerenost sub jek ta »na sv ije t po tpuno p rim je ren im anen tn im doživljajnim zahtjevi­m a«6. Ovu »usm jerenost« estetskog sub jek ta treb a razum jeti ne više u Kan tovom sm islu kao »odnos uobrazilje sp ram razuma« (K r. d. U rte ilsk ra ft p a r . 49), nego u sm islu H usserlove »intencio- nalnosti« , dakle kao k a rak te ris tik u doživ ljaja da bude »svijest o nečem u«. O bjek t p rid ru žen este tskom su b jek tu je s t um jetn ičko djelo koje, u L askavom sm islu, »važi nasuprot« sub jek tu . Time po- siže Lukacs za onom »korespondencijom « izm eđu »bivstvuju- ćeg« i »važećeg« ko ju je njegov učitelj Lask7 izgradio k ao princip »d iferenciran ja značenja«. Lukacs ide svakako u to liko dalje od Laska što ko respondenc iju b ivstvu jućeg i važećeg ne sm ještava »po sebi« s o n u s tra n u sfere sub jek ta , nego doživljajne m oguć­n osti este tskog su b jek ta zadržava n a jp rije u im anenciji subjek­ta. Dok Lask stav lja naglasak na »važenje« fo rm e za sadržaj i tim e k oncip ira fo rm u kao ob jek tivn i e lem ent u su b jek tu koji nadilazi sub jek tivnost, Lukacs vidi o b ra tn o »utopijsku stvarnost djela« kao ispun jen je čistog doživljaja, kao in ten c iju sub jek ta n a objekt- U m jetn ičko djelo p o sta je tim e »subjektivaoijom « es­te tskog sub jek ta .

P riro d n i sub jek t Lukacs red u c ira n a »stilizirani«, »totalnog« čovjeka na čovjeka »totalno«. E ste tsk i sub jek t kao čovjek »to­talno« m ože se ispun iti sam o u o b jek tu k o ji sam stvara. Stojeći izm eđu K an ta i Laska koncip ira Lukacs stilizirani estetsk i sub­jek t kao »obuhvatno jed instvo sad rža jne punoće doživljaja«. To­me n a su p ro t K ant je su b jek t shvatio etički-postulativno, dok je Lask u doživljaj noj rea lnosti este tskog sub jek ta vidio takoreći sam o m jes to za doživljavanje ob jektivnog s ta n ja stvari.

Fenom enološka redukcija sub jek ta , m isao stilizacije im a sva­kako neke značajne posljedice posebno za razum ijevanje kas-

5) Oskar Becker, »Von der Hinfalligkeit des Sćhonen und der Aben- teuerl'ichkeit des Kiinstlers. Eine ontologische Untersuchung im asthethi- sohen Phanomenbereich«, u: »Festschrift. Edmund Husserl zum 70. Ge- burtstaig gewidmet«, Halle a. d. Saale 1929, str. 27 i dalje.

6) Georg von Luk&cs, »Die Sufojekt-Objekt-Beziehung in der Astlhetik«. u: »Logos«, 7. J>g. (1917—18), str.l i dalje. Slijedeća analiza oslanja se uglav­nom na ovaj članak. Sve navedene stranice u tekstu odnose se na njega.

7) Usp. Emdl Lask, »Gesammelte Schriften«, hrsgg. von E. Herrigel, Band II, Tiibimgen 1923, str. 58 'i dalje. — Za Lukšcsevu recepciju Laska v. Georg von Luk&cs, »Emil Lask Ein Nachruf«, u: »Karot-Studien«, 22 Jg- (1918), str. 349 i dalje, str. 355 i dalje, str. 363 1 dalje.

336

nog Lukacsa. Prvo Luik&cs koleba, slično Lavateru, H am m anu i H erderu u njem ačkoj duhovnoj povijesti, između im anencije i transcendencije. U subjektnosti stiliziranog sub jek ta ne može »ništa izroniti što bi njegovoj čistoj m ogućnosti doživljavanja bilo iole transcendentno« (str. 9— 10). Za stilizirani i tim e redu­cirani subjekt postu lira se čista sposobnost doživljavanja: reduk­cija je upravo pokretač za to ta lite t ispunjenja. Tek ovom stiliza­cijom estetskog sub jek ta odnosno njegovim reduciranjem , nje­govom svjesnom jednostranošću on se može usm jeriti čisto na odgovarajući objekt, na um jetničko djelo. Time istom dobiva ova usm jerenost karak ter Totaliteta. Ovakvim određenjem Lu­kacs ipak uvodi jedno stanje unu trašn jeg sam ousavršavanja su­bjekta — jasn ije se to može vidjeti tek na po jm u »čiste subjek­tivnosti« preuzetom od H usserla — kojim naposlje tku dolazi do transcendencije subjekta; je r za njega zasnovano je u ap­riornoj b iti sub jek ta » da m u je njegovo savršenstvo dano kao beskonačni zadatak«, da čista subjektivnost nije »em pirijski eg- zistentna, psihička danost« nego ideja.

Ovim posredovanjem im anencije i transcendencije osigurava se Lukacs od tradicionalnog dualizm a između stvaralačke subjek­tivnosti i n joj stranog svijeta ob jekata koji bi ona m orala samo odražavati. Ovim posredovanjem pokušava on u Povijesti i klas­noj svijesti nadovezujući na Fichteov Prvi uvod u nauku o zna­nosti (1797) razriješiti m oderni oblik Kantove an tinom ije idea­lizma i dogmatizma, naim e »antinom ije građanskog m išljenja«.

Drugo: Stilizacija estetskog sub jek ta čini se na jp rije isto tako proizvoljna kao i njom izazvana preobrazba totalnog čovjeka sva­kidašnje doživljajnosti u čovjeka »totalno«. Lukacs ipak shvaća um jetničku d je la tnost kao »lebdeću ravnotežu između proizvolj­nosti i nužnosti«, između subjektivnosti i objektivnosti. Time i form a i sadržaj gube svoju čvrstoću. Sadržaj ili u navedenom kon­tekstu um jetnikov doživljaj p osta je uskoro »pukim zbirnim po j­mom djelatn ih mogućnosti«, form a ubrzo »pukim djelotvornim pokretačem doživljajnog izraza«. Ravnoteža ovih »kolebanja«, ovih istovremeno tečno posta lih veličina je »lebdeća« i »dinamička«. Ovakvu dinam iku kao određeni odnos form e i sadržaja, prip isu je kasnije Lukacs u Povijesti i klasnoj svijesti p ro le tarija tu , naravno u društveno-po vi jesnom p rosto ru .

S druge strane stilizacija kao form ativni princip estetskog subjekta »smiruje« u neku ruku beskonačno m noštvo njegovih doživijajnih mogućnosti, »anarhiju instinkata«8, njegovu »čež­nju«. Time se Lukacs preko Schellinga, Hegela i H usserla vraća Kantu i Lasku. Je r stilizacija je jedna v rsta spoznajnog oblika kojim subjekt p ristupa n jem u stranom m aterija lu . Kao i kod Laska stilizacija ograđuje sadržaj doživljavanja tako da ovaj postaje »doživljiv«, da se ne gubi u »tokovima života«. Na neki način doživljajni sadržaj posta je tako doživljajnom form om .

8) Georg von Lukšcs, »Die Seele und die Formen«, str. 86.

Kao i već u svojoj knjizi Duša i form e Lukacs 1 u Subjekt-ob­jek t odnos u estetici vezuje fo rm u uz doživljaj. On se dakle su­pro tstav lja svakoj teo riji razum ijevanja ukoliko ova uvijek os­taje obavezana dualizm u sub jek ta i objekta, form e i sadržaja.

Treće: Lukacs in te rp re tira K antovu »bezinteresnost« estet­skog sub jek ta fenom enološki u sm islu inteocionalnosti doživ- Ijajnog sub jek ta na p redm et p rim jeren čistom doživljaju. On pri tom e u to liko ide dalje od K anta što uvijek specifičnu stru k ­tu ru p redm eta, um jetn ičk i ob jek t, shvaća etičko-estets-ki nor­m ativno. Dok je K ant sm jerao da shvati sve moguće estetske p redm ete, za Lukacsa je izolirani objekt, svako pojedino um ­jetničko djelo, uvjet m ogućnosti estetskog ispunjenja. Odgo­varajući reduciranom sub jek tu sva m asa m ogućih predm eta iščezava, dok ne p reostane onaj od sub jek ta »intendirani ob­jekt«. FiJozofsko-politička konsekvencija ove m isli bit će očigle­dna kasn ije u Lukacsevu po jm u partije .

Četvrto: Lukacs slijedeći svoje učenje o reduciranom es­tetskom su b jek tu m ora napokon sv jesnost stvaralačkog akta sm a tra ti sam o sekundarnom ; je r odlučan je ak t sam, proces u sm jerenosti, konačno povezivanje um jetn ičkog sub jek ta i ob­jek ta . Ova m isao ukazu je n a fenom enološki p ro to tip kasnije Lukacseve teo rije revolucije i njegove recepcije Lenjinove spoz­najne teo rije ( teo rije odraza).

Na taj su način b itn i m otivi njegove političke teorije koja stu p a prvi pu t na vidjelo s T aktika es ethica (1919) već antici­p iran i u njegovim estetičkim koncepcijam a. U tom sklopu tre­ba p r ije svega spom enuti m isao »uzajam nog djelovanja« ka­tego rija u sp rkos ili baš zbog njihove oštre razdvojenosti, kao što u Lukacsevoj političkoj teoriji revolucionarni proces im a očitu prevagu nad svakom organizacijom .

Začetak fenom enologije stvaralačkog. P re thodne napom ene o in tencionalnosti estetskog su b jek ta upuću ju već na izvjesno d ija lek tično »objedinjavanje ak tivnosti i kontem placije u stva­ralačkom procesu« (str . 17). E stetsk i sub jek t je aktivan, budući da on o b jek t koji m u je izvanjsko i sam o zadan izvodi iz sebe kao zatvoren to talite t. E ste tsk i je sub jek t kontem plativan uko­liko um jetn ičko djelo dobiva svoj k a rak te r sam o tako da se estetskom sub jek tu p ruži kao »osamostaljena svijet form i zgu­snu tih u doživ ljajna ispunjenja« . Lukacs označava estetski su­b jek t nadovezujući na K anta i polem izirajući s njegovim odre­đenjem genija (Kr. d. U rteilskraft, § 46) kao um jetničkog ge­nija. K oncepciju genija ob jašn java on fenom enološkom anali­zom um jetn ičkog stvaran ja , stap an ja i re la tiv iran ja vizije i um jetn ičke form e, a tim e i subjektivnosti i objektivnosti.

Fenom enološki reduciranom estetskom sub jek tu odgovara »m ikrokozm ički k arak te r um jetn ičkog djela« (s tr . 18). Um- m jetn ičk i objekt, um jetn ičko djelo isto je tako stilizirano ili reducirano: m ogućnosti ispu n jen ja za um jetn ički doživljaj su­b jek ta za Luk&csa su zasnovane u u n u ta rn jo j s tru k tu ri samog predm eta. M ikrokozm ički k a rak te r um jetn ičko djelo dobiva

338

u simboličkom poređenju dviju oblikovnih stru k tu ra »ideje djela s idejom univerzum a«. (S prirodno^filozofijskim pojm om m ikrokozmosa ovo određenje estetskog stan ja stvari naravno nem a nikakve veze). Dosljedno tome Lukacs vidi u um jetn ič­kom djelu »autonom nu objektivnost«. O datle se on ponovo vra­ća svojoj ishodišnoj tezi da se u um jetn ičkom području v rijed­nost i vrijednosna realizacija uvijek poklapaju , da je um jet­ničko djelo u svojoj dovršenoj im anenciji »transcendentalna vrijednost« sama- Krug je time gotovo zatvoren. Fenom eno­loški subjekt-objekt odnos, odnos između um jetn ika i njegova djela p redstavlja »kao takav najviši zamislivi vrhunac im anentno mogućeg sam oispunjenja kako subjektivnosti ta'ko i objektiv­nosti: objekt se dovodi do savršenstva u m ikrokozm osu um ­jetničkog djela, a subjekt u svom najvišem in tenzitetu doživ­ljaja, u doživljaju n jem u sasvim prim jerene, u top ijske zbilje«, (str. 29). U um jetničkom djelu je na taj način ostvarena iden­tičnost form e i sadržaja. Takoreći kao posljedica ovog stan ja stvari um jetničko djeio p roširu je svoj zahtjev za važenjem: Identičnošću s estetskim subjektom ono dobiva »kvalitetu va­ženja općeg«. Ono doduše ne posta je kao u dualističkoj esteti­ci »sam oispunjenjem apsolutno«, ali ono ipak p redstav lja »sa­vršenu shem u za doživljivo ispunjenje uopće«. Isto tako i um ­jetnik u ovoj identičnosti s objektom , s um jetn ičkim djelom do­biva na »općenitosti«.

Ove tvrdnje pokazuju da je općenitost koju Lukacs inten- dira subjektivna. Ova subjektivna općenitost podliježe određe­nim zakonitostim a, već stoga što je pojam sub jek ta koji leži u osnovi estetskog sub jek ta i sam ideja i norm a. (Form alni sastav intencije na to ta lite t ispun jen ja koju im plicira stiliza­cija estetskog subjekta , ne sm ije se naravno zam ijeniti s nu­žno različitom sadržajnošću um jetničkog djela.).

Prenošenje estetskog sub jek t-ob jek t modela na političku teoriju. Fenom enologiju stvaralačkog procesa, o tk lan jan je sva­ke k ru tosti um jetničkog djela, lebdeću ravnotežu subjektivno­sti i objektivnosti Lukacs je već u svojim prvim političkim spi­sima prenio na svoju političku teoriju . Misaona figura dobive­na u estetici po kojoj je um jetn ik stvorio autonom ni m ikro- kozmos sa vlastitim zakonim a i harm onijom , ko ja je rezulti­rala iz savršenosti um jetničkog djela, kod Lukacsa je p rim ije­njena per analogiam. Utjecaj Schellinga i H usserla koji se isti­cao u estetičkoj oblasti sada se u političkoj teoriji p rekriva He- gelovom i Marxovom term inologijom .

Ova se hipoteza može podržati b ro jn im navodim a. Tako su npr. pojm ovi »revolucija« i »dem okratska d iktatura« kategorije to taliteta koje su a priori etički norm irane- Revoluciju Lukacs uvijek nanovo shvaća kao stvaralački proces koji se može pore- d iti samo sa isto tako »stiliziranom« beskonačnošću »životnog toka«, a koji m ora p rob iti sva postvaren ja i ukočenosti. Ovaj pojam revolucije ko ji nosi kako sindikalističko-anarhističke tako i estetičko-harm onističke crte pregnantni je p rim jer za etičko-este-

339

tičko p re o b lik o v a n je političk ih kategorija. Š druge strane revo­lucija m ora pu k u neposrednost spon tanosti podići »do jasne svijesti o k re tan ju cjeline«*. S takvim naglašavanjem svijesti razb ija Lukacs okvir naznačen u njegovoj fenom enološkoj este­tici; je r u fenom enološki koncip iranoj subjekt-objekt identično­sti im ala je svijest sam o p o p ra tn u i sekundarnu funkciju .

Lukacseva teo rija revolucije a r tik u lira se, p rije svega u kas­n ijim spisim a, u »uzajam nom djelovanju« spontanosti i svijesti. S pon tanost shvaća on kao klicu svijesti. U zajam no djelovanje spon tanosti i sv ijesti zauzim a u revolucionarnom procesu ono m jesto koje je nekad im ala »dinam ička ravnoteža« sub jek ta i ob jek ta u stvaralačkom procesu . Razvoj spontanosti do svijesti kojo j nužno p re th o d i »lom sa spontanošću«10 predstav lja preo­k re t u novi kvalitet. Doduše i intenzivna »uzajamnost« u m jet­ničkog su b jek ta i ob jek ta vodila je estetsk i sub jek t iz njegove im anencije u novi kvalitet, u sub jek tivnu transcendenciju , ali um ­je tn ičk i proces p e r defin itionem im plicira jače naglašavanje su­bjek tivnosti.

B itna razlika izm eđu fenom enološke teorije stvaralaštva i teo rije spon tanosti o rijen tiran e jače na Hegelu i M arxu u kas­nim radov im a leži u tom e, što je Lukacs po jam »inteligibilne slučajnosti« p reuzet od K an ta izvorno ograničio na fenomeno- lošku analizu stvaralačkog procesa. Za njega su se oba principa ob likovanja: vizija i tehn ika izm jenjivali tako da su ulazili u po javu naizm jence kao sub jek tivn i ili objektivni elem ent. Pro­izvoljnost i u neku ru k u slučajnost ove uzajam ne igre koju je Lukacs sm a trao konstitu tivnom za stvaralački proces našle su svo­ju gran icu sam o u fo rm alno nenapušteno j subjekt-objekt korela­ciji kao takvoj. Sam o jedan od elem enata m ogao je uvijek biti su b jek tivan odnosno objektivan. Polazeći od »odnosa između ži­votnog doživ ljaja i vizije forme« pren io je Luikacs fenomenolo- ško tum ačen je K antove »inteligibilne slučajnosti« na odnos iz­m eđu »pojedinačnog«, »posebnog« i »općeg« u suvrem enom di­ja lek tičkom m aterija lizm u. Tu se tak o đ er »slučajnost« u svakoj po jed inačnosti i posebnosti kao m om ent zbiljskog procesa ne može isk ljučiti.

Ovo p renošen je K antova po jm a »inteligibilne slučajnosti« iz fenom enologije u dija lektički m aterija lizam — kao i uopće za­m jen jivan je este tičk ih kategorija povijesno-filozofskim — dovo­di s jedne strane do form alizacije Hegelova i M arxova shva­ćan ja povijesti: »Povijest je upravo povijest neprekidnog rev[J" lucion iran ja p red m etn ih form i koje oblikuju ljudski opstanak«". S druge stran e u kategorijam a spon tanosti i svijesti obraća se pažn ja na dim enziju vrem ena i tim e uopće na povijest; fenome-

9) Georg Lukšcs, »Volkstribum oder Biirokrat?«, sto*. 132.10) Georg Luk&os, »Volkstribun oder Biirokrat?«, str. 135.11) Georg Lukacs, »Geschichte xmd Klassenbewusstsein«. Studien uber

ma:rxistisohe Dialekitik (Klerne revolutionare B'ibliothek, 9). Berlin 1923, str. 203.

340

nološka subjekt-objekt identičnost bila je - to m e nasupro t du­boko ahistorijska-

I u osnovi Lu'kacseve koncepcije p ro le ta rija ta i p a rtije može se jasno vidjeti estetički model. P ro le ta rija t je, npr. u P ovijesti i klasnoj svijesti, podjednako h isto rijsk i sub jek t kao i h is to rij­ski objekt političkog procesa. Utoliko sliči p ro le ta rija t s tru k tu ­ralno subjekt-objekt identitetu . P rije svega u Povijesti i klasnoj svijesti drukčije nego u T aktika es ethica (1919) — p ro le ta rija t ima crte stiliziranog kao i transcendentnog estetskog subjekta. Lukacs izričito podvlači da klasnu svijest p ro le ta rija ta ne treba razum jeti u em pirijsko-psihološkom sm islu već kao ideju i no r­m u '2. »Objektivna intencija prem a ispravnom e«, usm jerenost na kvalitativno-jedinstveno, koje se p rip isu je p ro le ta rija tu p red ­stavljaju sve do u term inologiju preuzim anje misli o stiliziranom estetskom subjektu. Kao što se estetsk i sub jek t u subjekt-ob­jekt odnosu um jetnosti ostvaruje u svom najvišem doživljaj- nom intenzitetu i iz svoje im anenoije prelazi u sub jek tnu trans- cendenciju — lako će »konzekventna provedba d ik ta tu re p ro leta­rijata« učiniti naposlje tku ovu d ik ta tu ru suvišnom .i:‘ Dakako p ro ­letarija t je stavljen u povijesni proces. Time on — pored sve form alnosti — dobiva drugu kvalitetu, naim e jednu drugačiju društveno-političku norm ativrtost.

Kasnije kad je Lukacs počeo odstupati od svoje naglašeno sindikalističko-anarhistički postavljene teorije p ro le ta rija ta , do­biva i »partija« karak teris tike stiliziranog estetskog sub jek ta . To važi napose za njegov spis Lenjin (1924). Sam o u organiza­cionoj form i kom unističke p a rtije može p ro le ta rija t provesti re­voluciju. P artija posta je tim e tako reći »stilizirana doživljajna forma« pro le tarija ta . P ro le ta rija t m ora p re trp je ti redukciju svo­jih anarhističkih snaga; tek ova redukcija proizvodi p a rtiju . N je­ne su akcije intenoionalno usm jerene na univerzalnu revoluciju čovječanstva.

S obzirom na ove veze između estetike i po litike prob lem atič­no je izjednačavati Lukacsevu i Lenjinovu koncepciju partije- Lukacs nem a p red očim a političke elite u sm islu Lenjinovom , već p rije duhovne elite, koje on shvaća kao »narodne tribune«.

Zato nije slučajno da se njegovo m išljen je u kasno razdoblje opet priklonilo jednoj više duhovno-um jetničkoj figuri to talite ta: partizanu. On je po Lukacsu izraz istovrem eno spontano i svjesno djelatnog um jetnika. On se ozbiljuje u liku partijskog pjesnika, pjesnika-kritičara kao i filozofskog kritiča ra . Supro tnost p rem a um jetničkom geniju sastoji se u tom e što partizan općenite za­kone društvenog razvoja ne shvaća više »kao u sebi počivajuće

12) Usp. Georg Lukacs, »Geschiohte ,und Klassenlbevvusstsein«, str. 88 i dalje.

13) Georg Luk&cs, »Az eikolcs szerepe a kommunista termeslesben« (»Ulo­ga morala u komunističkoj proizvodnji«), u: »Szoci&lis Tenneles, 1. J'g., Heft 11 (1919), str. 3 i dalje, str. 9.

341

m ikrokozm ose, već kao dijelove, kao m om ente društvenog raz­voja«14. Fenom enološki subjek t-ob jek t to ta lite t ranog razdoblja povukao se p red onim m arksističko-hegelovskim kasne faze. »Beskonačnost života« osta je i dalje naravno predeterm in irana. G ranice m eđutim n isu više povučene estetsk im zakonim a um ­jetn ičkog sub jek t-ob jek t iden tite ta , nego zakonim a općenitog društveno-po vi jesnog razvoja.

U p artizanu dobiva m isaona figura ko ja je proizvela um jet­nika, p jesn ika-kritičara , filozofskog k ritiča ra i p rije toga prole­ta r ija t odnosno p a r tija svoj dosada konačni oblik. Tako npr. par­tijsk i p je sn ik prem a L ukacsu »nikada nije vođa ili običan voj­nik nego uvijek partizan . To znači, ako je istinski p artijsk i um ­je tn ik , tad a po sto ji duboko jed instvo s povijesnim pozvanjem p artije , sa velikom stra teg ijskom linijom ko ju određuje p a rti­ja. U nutar tog jed instva m ora se on m eđutim očitovati vlastitim sredstv im a na v las titu odgovornost«15. P artijn o st um jetn ika u s­m jerena je na »povijesno pozvan je partije« . Idealiter ona se pok lapa sa sub jek t-ob jek t iden tite tom um jetn ika i um jetničkog djela. In ten c ija na pov ijest može se unekoliko upored iti s vizi­jom ko ju u m je tn ik im a o svom djelu. Povijesna budućnost i um jetn ičko djelo: oboje im a »heraklitsku struk turu« u kojoj »nitko ne može dvapu t stup iti u istu rijeku« (str- 38). Lukacs tim e izriče kako stvaralačk i proces pod tim uv jetim a uvijek po­s ta je p rob lem atičan . Povijesne po jave sta ljin izm a i policentrič- kog kom unizm a dovele su do p itan ja na kojem se sjecištu povi­jesnog pozvanja p a r tije n jena stra teg ijska lin ija i um jetn ička vizija m ogu još susresti.

N aposlje tku sam o »skok« u tem elju je »dinam ičko prim jere­ni sub jek t-ob jek t odnos izm eđu um je tn ik a i djela«, onaj skok ko ji u tren u tk u ozbi ljen ja i savršenstva o stav lja sam o rezigna­ciju . Rezignacija ko ja slijedi nak o n u sp ostav ljan ja savršenstva rep ro d u c ira se u političkom sv ijetu kao trag ika partizana: jer u top ijsko-eshato loška vizija partizana ne može izbjeći takvoj tragici. Slike n ikada ne p o sta ju zbiljom , p rem da su i neophodne za oblikovanje i p ro m jen u povij esno-političkog svijeta.

Preveo M arijan Cipra

14) Georg Lukdcs, »SdhrLftsteiler und Kritiker«, u: »Probleme des Realis- mus«, Berlin 1955, str. 271 i dalje, str. 296.

15) Georg Lukšcs, »Pšrtiko’tćsiet«, u: Lukacs, »Irođalom ćs demokrd- cia«, 2. izdanje, Budapest 1946, str. 111 i da1 je, str. 131.

342

VARIJACIJE NA BLOCHOVU TEMU

Davor Rodin

Zagreb

Jedna je tem a Blochove filozofije već ovog časa prik ladna za varijacije.

Sam a Blochova filozofija predstavlja naim e variran je He- gelova najefektnijeg akorda koji nadglasava sve ostale čineći ih samo vlastitim jačim ili slabijim odjekom : Bitak i N išta su isto.

Ova tem eljna tv rdn ja m etafizike koja u svojim varijac ija­ma: Bitak jest nebitak nije, ex nihilo nihil fit, ex nihilo fit ens creatum , trajno zaokuplja filozofsku misao dospijeva tako u jednostavnost punu nagovještaja koja kao da o tvara m oguć­nost za obnovu kao i za definitivno napuštan je m etafizike.

Ovu radikalnu alternativu o b itku i nebdtku m etafizike kao, nazovimo je tako »zvučnog zida« novog nem etafizičkog života po­stavlja Marx i to na upravo m etafizički zagonetan način unu­ta r lajtm otiva čitave m etafizike, u n u ta r opreke esencije i eg­zistencije.

Hegelovim stavom B itak i N išta su isto m etafizika je sa­m a sebi p rekinula životnu n it na kojoj je visjela, k rhku dife renciju. B itka i Ništa.

Marxu je ovim Hegelovim stavom bilo prividno rečeno sa­mo to da vijest o slom u m etafizike (ne samo njem ačkog Klasič­nog idealizma) stavi na velika zvona. I dok su drugi suvrem eni­ci filozofirali kao da Hegela nije ni bilo — plašeći se njegovih konsekvencija — dotle se Marx posve otvoreno uhvatio u koš­tac s apsolutnom filozofijom zahtijevajući da se ona i zbiljski dovrši te da tako u skladu s njom nestane i religije, i prava, i politike a zatim i države kao čuvara svih nepravdi te naposlje t­ku. i samog pasjeg života koji m ora zbiljski p resta ti jednako kao što je i m etafizika presahla. Tako u prvi m ah izgleda da Marxu nije stalo do destrukcije apsolutne filozofije i građan­skog društva nego do njihova dovršenja.

343

S tvar na prvi pogled d o ista izgleda tako kao da je M arx od­ređen sam o zato da nadzire k ra j pov ijesti d p ropast svijeta bu­dući da se b it njegovih k ritik a Hegelove filozofije paradoksal­no svodi na zahtjev da se provedu u život odluke najvišeg tn- bunala (apso lu tne filozofije) koji je ovaj p u t sudio doista p ra ­vedno donijevši na jtežu p resu d u n ad sam im sobom.

P itan je koje u sv je tlu ovog paradoksa valja postaviti glasi: Kako je iz Hegelova stava B itak i N išta su isto bilo moguće zak ljučiti na p ro p ast sv ijeta i k raj povijesti. (Doduše nejaka je r iječ u jednom spisu m nogo sta rijem od Hegelove Logike već jednom pretenciozno označila početak povijesti p a stoga na sm isao riječi treb a paziti s najvećom predostrožnošću).

Ne govori li m ogućnost takvog zaključka o b itnoj vezi me­tafizike i sv ijeta, o sv ijetu kao supu tn iku m etafizike, o m etafi­zici kao supu tn iku svijeta.

Bit ove veze ispoljava se u m ogućnosti Marxova iskaza: Bez svršetka filozofije nem a svršetka građanskog društva, bez svr še tka g rađanskog d ruštva nem a svršetka filozofije.

No upravo tim e što M arx u strogo logičkom postupku svo­jih ran ijih sp isa sam u m etafiziku posve svjesno želi ozbiljiti i tako je zajedno s n jenim svjetovnim korijen jem iščupati iz sv je tske pov ijesti dovodi on na vidjelo n jenu panhum anističku b it ko ja bi, ukoliko bi se ozbiljila, ugrozila i sam povijesni svi­je t a ne sam o građansko društvo . Naim e, b it svake m etafizike proizlazi s jedne strane iz zbiljskog povijesnog iskustva Nebit- ka, a s druge stran e iz neotk lonjive m etafizičke sam ouvjereno­sti da ga može apso lu tno p rev ladati1 no ta an tropološka b it svake m etafizike dovodi s pokuša jem elim in iran ja (prevlada­van ja) N ebitka svega što jes t N ebitak tek do riječi.

N eposredno em pirijsko iskustvo na koje se Marx poziva po­kazalo je nadme da je svijet u sp rkos m etafizičke presude ostao i dalje u b itnom rasc jep u B itka i N išta koji ga sada ugrožava jednako kao i Hegelovo postu lirano jedinstvo B itka i Nebitka. M etafizičkoj dijagnozi šta je svijet p ro tu riječ i »em pirijski pro- v jerljiva činjenica« da on jest.

Ali uv idu u neprem ostiv i razdor izm eđu svijeta i Hegelove p resude n ad m etafizikom slijedilo je u Marxa, kao što je rečeno, ne sam o p rihvaćan je Hegelove presude n ad m etafizikom , nego i p ro tezan je te p resude n a povijesni svijet u skladu s bitnom ve­zom svake filozofije i svijeta.

Ono što M arx Hegelu stvarno prigovara, to je p reuran jenost i neadekvatni sv jetsko povijesni topos Hegelove form ide B itak i N išta su isto. P reu ran jenost Hegelove form ule identite ta m a­

li Kod Hegela je ov.aj proces apsolutnog prevladavanja Nebitka izvršen teleo’oškom interpretacijom principa identiteta.

344

nifestirala se naim e u tom e što su i nakon n je ostale i dalje posto jati (ne samo u negativnom sm islu) poseone sfere duha i zbilje: religija, um jetnost, i filozofija a zatim i p ro tu rječ ja u sam om povijesnom opstanku individuum a i naroda koji su u prvom redu vapili za zbiljskim ukidanjem svih diferencija.

Ono što dakle Marx poduzim a i može poduzeti n ije u prvi mah ništa drugo nego tje ran je Hegela u njegove — ne teorijske — nego naprotiv svjetovne konsekvencije. A to znaci poziv na akciju za zbiljsko uk idanje sam ostalnog religijskog, estetskog, pravnog et cetera područja u jedinstvenom povijesnom proce­su kojem korespondira jedinstvena znanost povijesti.

Ta nova povijest em pirijski dem onstrira b itnu m isao Hege­love Logike: B itak je N išta i\i u Marxovoj verziji hum anizam = naturalizam = kom unizam .

No ako bism o bez rezerve p rihvatili ovakav tok in te rp re ta ­cije apsolutne filozofije kao jedino ispravan m orali bism o u potpunosti p rihvatiti ne samo kršćanski nauk o početku i svr­šetku svijeta nego d v jeru da već živimo u ponovno uspostav­ljenom raju .

Iako se pokušavalo sa širenjem takve vjere, ona je danas uglavnom odbačena kao reakcionarna propaganda i psihološki rat.

Ovo kratko rezim iranje jedne veom a p roširene in te rp re ta ­cije odnosa Hegelove i Marxove filozofije, koja ne želi vidjeti i drugu stranu odnosa Hegel—Marx, m ora poslužiti uvidu u potrebu odbacivanja ove in terpretacije ponovnim tem atizira- njem odnosa B itka i Ništa.

Upravo na tragu ovog tradicionalnog m etafizičkog p itan ja kreću se i Blochovi napori.

Ako se naim e Hegelov stav B itak i N išta su isto p roglašava klim aksom grčko-kršćanske m etafizike u kojem je m etafizika dovedena u p itanje, onda svakako prethodno treba u tv rd iti da se ovo apsolutno izjednačavanje B itka i N ebitka koje je p rem a opće prihvaćenim nazorim a indeks odum iran ja našeg povijes­nog svijeta može odnositi sam o na povijest građanskog društva u kojem je stav i izrečen.

Prem a Heideggerovoj in terpre tac iji Hegelov stav o identi­tetu B itka i N išta koji je uvjetovan novovjekovnim izjednača­vanjem b itka i m išljenja izriče sam o odlučujuću istin u da b itak nije biće tj. da se bitno razlikuje od svakog nešta tim e što ga tek omogućuje, ili b itak je ništa bića.

Ovakva in terp retacija Hegelova stava o iden tite tu B itka i Ništa ne pogađa Hegelovo određenje odnosa b itk a i bića u ok­viru kojeg je diferencija relativ irana na opreku znanja po sebi i znanja za sebe. K ratko rečeno za Hegela je diferencija nužna funkcija identiteta a identitet im anentna svrha diferencije.

345

B itak i N išta su isto.Ovaj Hegelov stav izrečen klasičnom jednostavnošću p red­

stav lja ishodište i suvrem enog filozofiranja te neovisno o razli­čitim in te rp re ta tiv n im in tencijam a pokazuje da relevantno su­vrem eno filozofiranje ne može m im o njega već da naprotiv te­ži da ga p ro tum ači n a b itno nov način.

Suvrem ena situac ija u kojo j se pokreće p itan je odnosa B it­ka i N išta u stanovitom je sm islu slična i istovrem eno oprečna p rosv je tite ljs tv u ko je je jednako kao i m i danas bilo upućeno na sve ili n iš ta razriješivši dilem u p reokre tom evropske povijes­ti ko ji se sada u drugoj form i najav lju je čitavom svijetu.

P rosv je tite ljstvo je bilo nošeno težnjom za prevladavanjem razdora izm eđu sta rog i novog svijeta, izm eđu znanja i vjere, d ruštven ih in s titu c ija i narodnog života, sta leških nejednakosti m eđu ljud im a.

No, p rosv je tite ljs tv o je u svojim bitn im težnjam a ostalo sam o djelom ično zadovoljeno. Znanje upravo u sm islu p ro­svjećivanja posvuda je po tisnu ta s ta ru v jeru ali je donijelo i nova p raznov jerja . N arodni se život gotovo posve izgubio u in stitu ­cijam a i ne p red stav lja više n jihovu revolucionarnu opreku. K lasne se razlike posvuda ub lažu ju u univerzalnom radnom d ru štv u ali d a li je postignu to b ra tstvo , jednakost a sloboda m eđu ljud im a? B ijeda se više ne jav lja kao m aterija lno nego u v ijeku p rosv je te paradoksa lno kao duhovno sirom aštvo ko­je je iznad svega nerevolucionarno.

G rađanska v je ra u n ap red ak susta je tako pred ne sasvim prov idnom preprekom .

Iz p re th o d n o g izvođenja ne slijed i n ipošto teza da danas s to jim o p red novim epohalnim razdorom svugdje napadanog to ta lite ta , p red raspadom realiziranog jed instva g rađanskih ide­ala, je r ovakav dija lektički rita m sjed in javan ja i razjedinjava- n ja povijesnih op reka apsolv iran je Hegelovom filozofijom a da n ije dao zadovoljavajućih rezu ltata . Tako je ideja jedinstva duboko usađena i u socija lističkoj revoluciji i n jenom dugo­ročnom p rogram u daljn jeg još tem eljitijeg m iren ja svih opre­ka. Ovo se m iren je energično poziva na ideologijski k arak te r gra­đansk ih ideala, na lažno jedinstvo opreka građanskog života.

K oliko god se dakle s jedne strane u d a ra p o Hegelu kao apo- kalip tičkoj tru b i općeg m etafizičkog ništavila un iform nosti i to­talitarizm a, toliko se s druge stran e jednakom m jerom i dalje traži adekvatnije, tem eljitije , istin itije jedinstvo: jedinstvo čo­v jeka a čovjeka, čovjeka i prirode, individuum a i društva, huma- num kao jed instvo povijesti i p riro d e s nešto ublaženom devizom S jo š n ije P.

Ip ak S će po sta ti P deviza je Blochove m ilitan tne nade, a čak i Heidegger, s kojim je Bloch uosta lom u stalnom prikrivenom dijalogu, ne zam išlja svoj neim enovani b itak , kao vrelo sv ijeta

346

pluralistički nego upravo kao izvor svjetla, kao sunce koje se noću skriva a dan ju pokazuje.

Dakle, s jedne strane radikalna k ritika to ta lite ta i njegove dijalektike univerzalne nivelacije, depersonalizacije, reifikacije uz istovremeno daljn je produbljivanje i traženje novih m ogućnosti ideje totaliteta.

K arakteristični tok ovog izvođenja odvija se u znaku poku­šaja da se najp rije iziđe iz kože to ta lite ta pokretan jem i radi- kaliziranjem p itan ja o egzistenciji, da bi se odm ah kao neposred­no slijedeći potez iskazala nada ili u nadolazak b itka ili u S koji još nije P.s

Tako se ispostavlja da je toliko napadna kategorija to ta lite ta ili identiteta B itka i N išta i dalje ne samo cen tralna p retpostav­ka suvremenog filozofiranja nego štoviše i svjetovni politički p ro ­gram.

Blochov egzistencijalizam kao prividno samo tehnički poku­šaj p roboja Hegelove koncepcije to ta lite ta dragocjen je upravo po paradoksu punom nagovještaja koji izriče stavom S još ni­je P. No p rodubljen iju k ritiku apsolutne filozofije ne postizava Bloch na sistem atskom planu svog sistem a koji je u b iti ipak veoma blizak Hegelovom koliko u analizi kategorija pro tu­rječja i otpora koje kao zbiljske prepreke sto je na pu tu os­tvarenju povijesnog iden tite ta B itka i Ništa.

Iz analize ovih kategorija o tkriva se pravi razlog posto­janosti kao i an tropološka bit stava o iden tite tu B itka i Ni­šta te b it diferencije i n jena glavina »slabost« zbog ko je ne sa­mo u bajkam a, kako kaže Bloch, nego i u povijesti dobro (iden­tite t) n a k ra ju trijum fira . I kao što su bolesti različite a zdrav­lje jedno, tako je i sum m um bonurn jedan i nedjeljiv , a jed in­stvo Bitka i N išta čak i onda kad ga se po Heideggerovim uput- stvdma ne im enuje zahvaljuje svoju izuzetnost upravo tom e što je jedno ili nijedno.

Takav identite t B itka i N išta p redstav lja i u m etafizički p ro ­svijećenoj kao i u m etafizički neprosvijećenoj verziji ( i nakon Hegela) ili početak ili svršetak i filozofiranja i svijeta. B itak je ili već zaboravljen; ili još neostvaren.

Svojim uvidom da Hegelovo načelo o jed instvu B itka i Ni­šta u Hegelovoj izvedbi očigledno ne funkcionira ili barem još ne funkcionira, dobiva Bloch polazeći od k ritike postojećeg raz­dora p ro sto r za novi p ro jek t jed instva do kojeg ne vodi ni bož­je m ilosrđe ni suviše jasn i Hegelov putokaz, nego sm rtn o ris-

2) Heideggerova fundamentalna ontologija, ma koliko bila metafiz;čki prosvijećena, za razliku od Blochove filozofije, ipak je nemoćna pred zago­netkom ikoju sebi postavlja. Prebacivanjem pitanja na višu po sebi ravnoduš­nu gotovo samovoljnu instanciju bitka ostaje ovo mišljenje po svojoj vlas­titoj intenciji i eksplioitnoj že’ji posve staromodno no istovremeno utoliko moderno, ukoliko uspijeva da umjesto kategorije napretka tematiz:ma ka­tegoriju p u t a pokušavajući time izbjeći subjekti vi stička obilježja kate­gorije svrhe.

347

k an tn i koraci povijesnog čovjeka i p r iro d e ko ja m u m ara b iti sklona je r hum anum je tek ono sretno jed instvo hum anizm a i na tu ra lizm a kojem p rethod i ljudslka povijest.

Tako Bloch dolazi do originalne teze da m arksistička an tro ­pologija m o ra b iti nadopunjena m arksističkom kozm ologijom ukoliko želi o sta ti perm anentno k ritičn a prem a onim prolaznim u točištim a sreće koje sta lno neotklonjivo om etaju ali istovre­m eno i om ogućuju ta janstveno pu tovan je iz skrivenosti u otvo­reni hum anum . B loch se tim e u egzistencijalističkoj kritici pan- logizma i dalje o slan ja na k a tegoriju k ra jn je svrhe da bi k ritič ­ku d istanc iju prem a apso lu tno j filozofiji osigurao tek u analizi p re tpostavk i ko je Hegela zavode na p reuh itrem zaključak da su B itak i N išta već isto. Zaključak u ko ji predstavnici novovje­kovnog spoznajno-teorijskog optim izm a počin ju sum njati tek suočeni s m ogućnošću svršetka pov ijesti kao pesdmističkom stran o m m edalje. No ako se, kaže Bloch, n išta u svem iru ne m ože o d u p rije ti p rodornom svjetlu um a, i a'ko je čitav o tpo r što ga univerzum pruža toj sv je tlosti u k ra jn jo j liniji samo bezazleno zanovijetan je koje je, tako reći, uv jeravanjem m o­guće p rid o b iti za stvar um a, onda su sve p retpostavke za ukla­n jan je zla iz sv ije ta ostvarene.

K ritik u Hegela p rovodi Bloch svjestan Hegelova dubokog poznavan ja povijesnog događanja koje je posve jasno prisu tno u Hegelovoj filozofiji.

A ktualna po litička dilem a Hegelova vrem ena ko ja je našla od jek i u Hegelovoj filozofiji b ila je sažeta u d rastičnoj a lter­nativi: da li do ista do tem elja sru š iti s ta ri sv ijet kako su to zahtijevali n a jb o rb en iji revolucionari, ili s ta ri svijet osposo­b iti da i da lje živi — renovirati ga.

U p o k u ša ju da filozofski razriješi ove opreke dolazi Hegel do teze o p o treb i re sp ek tiran ja ekstrem a, o nužnosti očuvanja prošlog u novom , a tim e i do cen tralne dijalektičko-spekulativ- ne kategorije prevladavanja.

U koliko se pov ijest ne želi srozati do opasnosti da sa svakom novom generacijom ponovo otpočin je od ničega, u toliko je po­treb n o s ta re okvire slobode sta lno p roširiv a ti do granica univer­zalne političke slobode u ustavnoj državi. Tek je tim e povi­je s t ispun ila svoju m je ru pom irivši prošlost i sadašn jost) i nem a više što očekivati od budućnosti i napre tka , je r duh (čo­vjek) n ije besciljn i lu talica nego biće koje sa sviješću o realiza­ciji svoje n a jd u b lje svrhe zna d a se sm iri u čistom p ro m atran ju svoje sreće u um jetn ičkom , relig ijskom , filozofskom zrenju istine kojo j više n iš ta ne m anjka , je r je po tpuno cijela i talko potpuno osigurana p ro tiv uznem irujućeg novuma.

Sve zlo sv jetske pov ijesti — križni pu t — sada se pri osvrtu po­kazuje kao »junaštvo« ko je je duh počinio n ad sam im sobom, je r zlo je u n jem u sam om i zato je m oguć razgovor s njom, dapače spo­razum , apso lu tn i sporazum n a osnovu kojeg će ono negativno b iti čak i pohvaljeno kao istinska i jed ina poluga napretka.

348

Zlo i N išta nisu tako samo opreke dobra koje treba nekako p ri­dobiti, nego upravo suprotno od toga, zlo samo radi u prilog do­bra, ono samo želi da se popravi i zato na k ra ju dobiva nagradu da sjedi na dvoru apsoluta na istom p rijesto lju kao i apsolut sam ili: Bitak i N išta su isto.

Ali što onda, postavlja Bloch Hegelu p ro tup itan je , ako politička sloboda nije prava sloboda, što onda ako je zlo nepotkupljivo, što ako negativitet pokaže drugačiju ćud, te odbije da se izjed­nači s povijesnim bitkom , što onda ako su b itak povijesti i Ni­šta iskonski različiti?

Što onda ako B itku treba N išta upravo u Hegelovu, Goelhe- ovu i Marxovu sm islu kao vječni poticaj, ali ako negativitetu ne treba povijesni bitak koji čuva čovjek?

U povijesnom napre tku susrećem o se naim e s nečim stran im što nam odasvud prije ti, s nečim što nam pruža zbiljski ne- prevladivi otpor, s nečim što se ne da nikakvim lukavstvom na­govoriti, još m anje p risiliti na poslušnost, da ne govorim o na spontanu pom oć n ap re tk u povijesti.

Tako <se za Blocha kategorije p ro tu rječ ja i o tpora, granice i prepreke jav lja ju kao odlučujuća u p o riš ta p ri pokuša ju te- m atiziranja postnovovjekovnog svijeta za koji još n ipošto n ije siguran hoće li b iti i postm etafizički?

Na tragu ovakvih razm atran ja , nadovezujući na M arxova određenja p rirode dozrijeva Blochova teza o različitim m odali­tetim a prirodnog i povijesnog opstanka. Čovjek je očito po svo­joj najdubljo j m akar još i skrivenoj biti upućen n a p rirodu kao na svoj iskon, no p riroda nipošto nije upućena na čovjeka niti je čovjek njen unu ta rn ji smisao ili logos, iako je čovjek u p ri­rodi naša jedina zbilja.

P riroda p rosto rno i vrem enski sa svih strana okružuje čo­vjeka i povijest. Ona fundam entalno om ogućuje opstanak čo­vjeka. Ona je njegov pravi b itak je r čovjek je u svojoj biti p ri­roda. Ali priroda istovrem eno onem ogućuje i ugrožava opsta­nak čovjeka, p rirodn i procesi rastv ara ju ne samo ljudska d jela nego i samog čovjeka, kao sm rtno biće čovjek u p rirod i vidi svog neumoljivog sudi ju koji m u sudi najtežom kaznom zbog djela koja je počinio i koja n ije počinio, ona je njegov N ebitak.

Tako nas logika stvari ponovno vraća Hegelovu načelu: Bi­tak i Ništa (čovjek i povijesti) su isto, priroda.

Sada ponovno stojim o pred zagonetkom : zašto ne sam o u bajkam a nego i u povijesti sve dobro završava (dobro ukoliko već i puku činjenicu da jesm o i da povijest je s t želimo razum je­ti kao dobru). Vraćam o se odnosu Hegelova i Marxova m iš­ljenja tj., p itan ju zašto se i k ritika pom irenja svih p ro tiv rječja temelji na pom irenju. Na pom iren ju čovjeka sa samim sobom, s drugim čovjekom i na kraju s prirodom kao supstancijom cilja svjetske povijesti.

Pred ovom zagonetkom sustaju nužno i Blochovi napori!

349

B udući da je svako k re tan je sam o uto liko neki napredak ukoliko se prim iče nekom cilju , to upravo ta antropo loška ka­tego rija svrhe zavodi B locha na izradu jedne m etafizički nepro­svijećene onto logije ko ja i povijesno v rijem e izjednačuje s os­talim specifičnim vrem enim a prem a hum anum u upućenih unu­ta r i van-svjetskih b ića a ne kao tem eljnu i specifičnu stru k tu ru čovjeko-hutka. Ovo u b iti an tropom orfno izm icanje an tropo lo­giji p risiljava B locha d a u novom rasponu akcep tira Hegelovo načelo B itak i N išta su isto .

Dokaza za ovu tezu im a Bloch na p re tek i su p ro tno bi bilo m nogo teže dokazati. Zar do sada p riro d a n ije bila sklona po­v ijesti? Z ar od poče tk a ne živimo u zlatnom vijeku kosm osa, zar nam p riro d a svugdje ne pokazu je svoje vedro lice, zar up ra ­vo ona n ije izvor svih zbiljsk i velikih in sp iracija? Pa zašto da i dalje ne bude tako, zašto d a se stvari čak i ne poprave do te m jere d a čovjek ko ji je u svojoj b iti p riro d a do k ra ja izvede svoju b it i tako postan e b esm rtan pop u t svoje b iti?

Da li će sve tako dobro završiti, i je li to uopće dobro, što nam p ro riče O ntologija — jo š — ne — B itka posve je neizvjesno i za sam u tu on to logiju , no nad a kao tem eljn i po ticaj akcije i s trp ljen ja , čekan ja i n ap redovan ja daje n am uvijek iznova snage da se borim o za d obar završetak p o n a jp rije u ovom našem sv ijetu gdje poneke stvari u sp rkos zlatnom dobu kosm osa ni­su b aš sasvim dobre.

Sada b i ne tko m ogao p rim ije titi da je v jera u dobar svrše­tak puko p raznov jerje ili dapače klasični obrazac ideologijske svijesti. Ip ak n ada u dobar svršetak , p rem a Blochu, upravo je sup ro tn o od toga. D obar sv ršetak je nedvosm isleni dokaz ad oculos da uopće jesm o. Dokaz ko ji ne m ože dovesti u sum nju čak ni n a jog ran ičen iji solipsazam.

D obar svršetak je tem eljna s tru k tu ra opstanka, neposredno svjedočanstvo da pov ijest do te m jere koegzistira s p rirodom da uopće jes t, da su čovjek i p ov ijest jo š uv ijek u p rija te lj­stvu s p rirodom , da je hum anizam već ili još uvijek naturali- zam, natu ra lizam hum anizam — je r kako bi inače pod pretpo­stavkom b itnog razdo ra s p rirodom jo š uopće bilo ljudi na zem lji?

No n e p red stav lja ju li upravo ovi stavovi najreakcionarni- ju p ropagandu p ro tiv hum anum a, p ro tiv p rip rem a za n° v° ° t_ k rivan je sm isla, p ro tiv b ra tstv a , jednakosti i istinske slobode za koje znam o da će jednom doći, ali kojih još nigdje nem a u či­stoći n aš ih ideala.

Očigledno ovu tv rd n ju valja raščlaniti.K ad b i B itak apso lu tno izbivao iz svijeta onda ni svijeta

ne b i bilo, ukoliko b i m eđutim B itak u svojoj ukupnosti vec b io tu onda b i s poviješću na drugi način bio k ra j.

350

Bloch stoga zastupa jedino moguće stanovište: B itak još ni­je posve tu, S još n ije P, trešn ja još nije posve crvena, čovjek još nije posve slobodan itd.

Bitak (jedinstvo) dakle i sada jest, no on se još n ije sasvim osigurao protiv N ebitka (razdor), on jo š uvijek eksperim enti­ra sa svojim snagam a o tpora pro tiv još mogućeg lošeg završet­ka ne samo priče nego i svjetske povijesti u kojoj je tek m o­guća svaka priča.

Postojeće je dakle eksperim entalni p ro s to r novuma. Ono nije najgore od svega već je najopasnije od svega je r je per­m anentno brem enito opasnošću da p ropadne u barbarstvu i ni- štavilu, ukoliko se u pravi čas ne pruži adekvatni o tpo r opas­nosti.

U povijesnom životu naroda posto je uvijek različite progno­ze o opasnosti je r opasnost je uvijek istovrem eno i neizvjes­nost. Je li najveća opasnost čovječanstva kom unizam ili atom ­ski ra t, glasi jedna apsurdna ali veom a ak tu a ln a alternativa. Druga je alternativa, na p rim jer: Da li podupirati svako tra ­ženje ili samo ono koje se brine da ono što je s t ostane kakvo jest. Ova alternativa je gotovo fundam entalna, ona označava op­reku Hegela i Marxa, buržoazije i p ro le tarija ta , b irok racije i ra ­dnog čovjeka.

No gdje je apsolutno siguran kom pas na osnovu kojeg bi se svagda mogli o rijen tira ti p rem a dobrom cilju. Očigledno sa­ma povijest predstav lja najd irljiv iji dokaz o pravim razm jeri­ma teškoća orijentacije.

Da se vratim o na početak. Hegel je utvrdio, ne olako, da su Bitak i N ebitak isto.

Ovaj stav označava presudu nad metafizikom , tj. definitiv­no sretan (ili nesretan) svršetak svjetske povijesti. Ovaj je stav od Marxa proglašen lažnim, ideologijskim , je r već p rije počet­ka prave ljudske povijesti širi propagandu o njenom svršetku, pa je stoga čak i reakcionaran, je r svako širenje v jere o iden­tite tu B itka i N išta želi apsolutno konzervira ti postojeće, ali p ri tom dovodi u opasnost sve što je ljudsko.

Hegelova apologija svega što je s t označava dakle najtežu presudu nad onim što jest, naim e p repuštan je postojećeg p ri­rodnoj sm rti (barbarsk i svršetak civilizacije).

Hegelova filozofija je dakle sam om Hegelu neosviješteno nagovaranje na sm rt. Marxova filozofija je ergo uputstvo za novi život koje s jedne strane zahtijeva realizaciju Hegelove fi­lozofije dokazujući tim da je u n jem u p risu tno znanje koje je Hegelu nedostajalo, naime,, spoznaja da je apsolu tna apologija svega što jest istovrem eno i apsolu tna k ritika postojećeg. No, s druge strane ona je i uvjerenje da su oba ekstrem a neodgo­vorno poigravanje ne samo s građanskim društvom nego i s od stankom čovjeka i povijesti:.......

351

No zato dakako n ije kriva -samo Hegelova filozofija (ona po n a jm an je ), nego u prvom redu građanski način proizvodnje života koji je i sam u skladu s koracim a Hegelove fenom enolo­gije p re ra stao u pro izvodnju univerzalne sm rti i barbarstva.

U dod iru s N ebitkom čovjeka i povijesti o tvara M arx novi p u t koji s p ro pašću građanskog d ruštva ne želi up ropastiti i ono ljudsko (neki su i to pokušavali u im e m arksizm a), i sam o s tog novog p u ta m ože se osvrnu ti na ono što ostavlja iza sebe s n a jrad ik a ln ijim zahtjevom da se ukine do one m jere u kojoj više ne ugrožava već nap ro tiv pom aže opstanku čovjeka i povi­jesti.

Svaka filozofija, svako relevantno m išljen je poduzim a taj p o thvat tra ž e n ja izlaza u bezizlaznom tj., sretno ostvarenje po­vijesnog oil ja ili p rev ladavan je N ebitka. Ukoliko to čini, sva­ka je filozofija u najpozitivn ijem sm islu u top ija . Ali zašto u to­p ija? Zato je r je jed instvo B itka i N ebitka pod jednako najveća opasnost kao i m aksim alna šansa sv jetske povijesti ko ja se zbi­va u sv jesnom o d sto jan ju od tog jed instva B itka i N ebitka. Iz tog nezadovoljavajućeg o d sto jan ja jedinstvo se prečesto vidi is­ključivo u njegovoj oslobađajućoj pozitivnoj stran i koja čovje­ka isp u n jav a nadom da će i on jednom odbaciti sva posredova­n ja s p riro d o m i p o sta ti p riro d a sam a, sam osvrhovito apsolut­no slobodno biće koje proizvodi rad i proizvodnje (m išljenje kao th eo ria i um jetn ička proizvodnja povijesni su izraz te nat- povijesne ljudske težn je), a n e od nevolje i p ro tiv nevolje.

No da li je pov ijest zbog one druge neum oljive strane jed in­stva, sam o povijest iznevjerenih nadan ja , te je li čovjek doista sam o onaj sto ički pas koji trčk a ra za kolim a sudbine, za svo­jo m skrivenom h iti ko ja će ga ako je nađ e sa trti? Nipošto!!

Čovjek oduvijek zna što je s t i što želi i može b iti u dodiru s tren u tk o m mogućeg konkretnog povijesnog k rah a svoje ljud­ske i pov ijesne egzistencije.

Čovjek želi da bude čovjek-priroda ili p riro d n i čovjek, kako to izvrsno op isu je H eidegger in te rp re tira ju ć i Silesiusove sti­hove o ruži:

»Die R os ist ohne W arum sie b luhet w eil sie bluhet Sie acht n ich t ihrer selbst frag t n ich t ob m an sie sieht«.

No ta je težn ja neostvariva je r čovjek je kao povijesno- -tvom o biće nešto drugo nego p riro d a i tek s te druge nem irne obale p riro d a je za n jega ideal je r je bezbrižna i posve sigurna u svoje apso lu tno zakonodavstvo koje n itko n ije izglasao niti ga provodi u život, ali kojem se ip ak sve posve p rirodno poko­rava bez posredovan ja m oraln ih , p ravn ih et cetera institucija. Ovaj u to p ijsk i m om ent p r isu ta n je i u M arxa kada traži odu­m iran je svih d ruštven ih in stitu c ija uključivši i brak , a ista je težn ja p risu tn a i kod M. H eideggera kada odriče oportunost svih

352

regionalnih ontologija s obzirom na Fundamentalnu ontologiju i b itno m išljenje Bitka.

Svjestan pozitivnih i negativnih im plikacija svoje ideje hu- m anum a Bloch je težak proces prelaženja od S na P odredio kao bezbrojne zaobilazne putove čovjeka prem a znanoj no neiskuša­noj sigurnosti u kojoj bi Bitak bio isto što i N ebitak no tako da toj sretnoj p rirodi (jed instvu) prethodi ljudska povijest a ne da povijest nestane kao trun u svem irskoj prašini.

Da li nas je ovo variranje Blochovih m isli učvrstilo u uvjere­n ju da metafizici nem a k ra ja dok tra je povijest?

I da i ne!Ne, je r možda je ipak moguć sretan prije laz p reko R ubikona

svih posredovanja, možda je moguć hum anum u kojem povi­jest prethodi prirod i ne ukinuvši sebe kao povijest, m ožda ćemo u jednom nem etafizičkom govoru doći u neposrednu blizinu Bit­ka barem uz pomoć m išljenja, kako to predviđa Heidegger?

Da, je r apsolutno sretn i svršetak (jed instvo) nije više uopće sretan. N ebitak čovjeka i povijesti ne može se pom iriti s Bitkom čovjeka i povijesti je r inače bi to bilo već učinjeno budući da su m ir i sigurnost kao navodna obilježja tog jedinstva jed ina istin­ska stras t svih povijesnih pokoljenja.

Tako je, kako nam se danas čini, moguće slobodno varira ti Blochove misli.

353

f il o z o f ij a ZAVIČAJA

R asim M um inović

Sarajevo

Blochova filozofija zad iv lju je svojom dubinom , zbunjuje širinom , začuđuje novošću, očarava ljepotom , iznenađuje je- d instvenošću i konsekvencijom koliko i n jen au to r filozofskim m irom i izdržljivom u p red k ritikom što je u sm jerena na njega i n jegovo djelo.

Pa ipak, u p ita jm o se o kakvoj je filozofiji riječ u Blocha? Gdje su n jen i izvori? Š ta sadrži i šta znači? K ako se odnosi p rem a već posto jeć im filozofijam a? Š ta je čini m anje pristupačnom i pod ko jim u v je tim a o sta je shvatljiva? U čem u je opseg i šta čini do m et n jene filozofijske refleksije? Sva ta p itan ja i m noga d ruga d a ju se red u c ira ti n a jedno jedino: š ta je cilj i u čemu je sm isao Blochove filozofije?

N ije nam n am jera da ovdje p odrobn ije rasprav ljam o o bilo kojem od tih p ita n ja već da, sk ic iran jem odgovora na n jih , po­kušam o d osp je ti do k arak te ra zavičajnosti Blochove filozofije, do one encik lopedije h um an ite ta ko ja je položena u n jo j.

U duhu Blochova načina m išljen ja mogli bism o reći: filo­zofija je n o sta lg ija za zavičajem , težn ja za am bijentom u kome se m ože p reb ivati n a način čovjeka n a jd o sto jn iji, vječita želja da se bude u svom etosu i da to bude svagdje, n išta m anje nego sta lan n ap o r da se stvari postave n a svoje m jesto kako bi u sv ijetu nesta lo tjeskobe ko ja nas sprečava da saznam o ne sa­m o što sve to je s t nego i kako je s t u cilju određen ja smisla našim akcijam a i v rijednosti željam a. No, zar su filozofije d ru­gih velikih filozofa težile za nečim drugim ? Ne skriva li se u n jihovoj d o k ra ja dovedenoj konsekvenciji p itan je zavičaja, eto­sa čovjeka, ukoliko istinsk i filozofiraju?

Kao što je poznato, filozofijska je m isao b ila svagda vrijem e u m islim a i m an je ili više d jelić budućnosti, onog novog što se rađalo. O tuda je razum ljivo što je različita po svom karak­te ru i sad rža ju svoje m isli. Ali ono p restupan je horizonta dane

354

epohe služilo je gotovo uvijek za početak novom filozofiranju i tako se prirodom same Filozofije čuvao kontinuitet u razvoju njene misli.

U nutar njega nastaje d iferenciranje pojedinih filozofija i fi­lozofskih škola s obzirom na akcentiranje filozofskih proble­m a, izbor m etode i načina prezentacije shvaćenog ili naslu­ćenog. Zajedno s tim nameće se neodoljivi u tisak da nem a fi­lozofske misli koja bi sta ja la u znaku svoje definitivne dovrše- nosti, dom išljenosti. Razlog tome kao da leži u duhu koji asimp- totički odm jerava svijet u njegovoj m aterija lnoj i m isaonoj op­stojnosti, ne mogavši da se opredijeli ni stalno za p rofani život, ni potpuno za m išljenje. Ali i u jednom i u drugom slučaju po- daruje se akcent zavičaja. Prateći prividno neujednačeni tok fi­lozofskog m išljenja, što nasta je sta lnim kritičk im prevladava­njem prethodnog, stvarajući ponekad prim am ljivi a ka tkad od­bojni filozofski svijet, mi naslućujem o skriveno p risustvo po­ruke o zavičaju. Posvuda se nazire prekoračivanje, naslućuje m anje ili više prijelaz, što je b itna odlika m išljenja. Moguće je p ita ti ne samo kako sto ji sa Sokratom koji se m isaono razraču­nava sa sofistim a, s A ristotelom koji se razračunava s Platonom i njegovim prethodnicim a, s Tomom Akvinskim koji obračuna­va sa Averroesom, s K antom koji se nosi sa em pirizm om , s He- gelom koji se supro tstav lja svima, s M arxom koji prevladava He­gela, s Heideggerom koji kritiz ira novokantovce a fenom enolo­giju, nego i s Blochom koji obračunava s o rtodoksnim m ark ­sistim a i upozorava na propuste sviju. U Blocha se najav lju je filozofski specifikum krhko, uvjerljivo, superiorno i pokazuje da nije samo Hegel dobar p rim jer težine i žilavosti filozofskog po­sla, čudovišne um ješnosti in teg riran ja gotovo d isparatn ih eleme­nata.

Ono što želimo ovdje istaći vezano je koliko za Blochovu orijentaciju , toliko i za njegov filozofski izraz.

Filozofski stil sto ji u Blocha u n u ta r jednog osobitog, go­tovo samo njem u svojstvenog načina izražavanja što izmiče sti­lovima drugih znanosti i filozofija. Istina i indikacija Blocho­ve misli m anifestira se u tom e što nas brzo ponesu i uvode u misaone sukobe u kojim a i sami m oram o sudjelovati, tako da možemo reći, da se u njega filozofska eksplikacija p retvara u proces zajedničkog iznalaženja istine. Spoznaja iskrsava ne kao gotova danost već kao isključivo filozofski otvoren p ro ­ces koje se ne da drukčije završiti nego filozofijski. Filozofija p rodire u svijet u znaku otvorenosti svjetovne procesualnosti i sm jera zavičaju, iskonu svakog stan ja stvari. Bloch ide d irek t­no na cilj, u stavovima lakonski izraženim na početku, a onda ispituje m ogućnosti u tem eljenja sam og cilja. Tako smo ne­prim jetno dovedeni u situaciju da m islim o zajedno s n jim ne samo o svijetu izvan nas nego i o onome u nam a. Fenom eni ta­da ne o tkrivaju samo sebe nego i nas.

355

tj tom e je jedna od ta jn i Blochove misli, n jenog p a rad o k sa l­nog k arak te ra i jedan od razloga za sve ono što je u vezi s njom i n jen im tvorcem bilo p redm et k ritike.

I

O dakle proizlazi i kuda sm jera Blochovo filozofiranje? Da bi se odgovorilo na ta p itan ja , po trebno je početi od filozofskog in teresa ove filozofije. Blochova je filozofija prožeta interesom za p itan ja što su u tk an a u povijesnu s tru k tu ru m odernog svije­ta i zbiljskog života ljudi. S toga bi se moglo reći da proizlazi iz suvrem ene povijesne situacije i sto ji u n jenom znaku. Ali ona n asta je n a cjelokupnoj evropskoj duhovnoj baštin i i traži im­pulse za prib ližavan je zavičaju, onom jednom što je nužno u n jo j, što znači da izvire iz evropske trad icije . No, n ju p rožim aju p roblem i novog i dolazećeg, te o tuda sto ji n a tragu Marxove m isli i p ro d u b lju je tu m isao. Možda su tu položeni razlozi za n jeno nerazum ijevan je i neprihvaćan je u ovom ideološki iskva­renom svijetu , n a što upozorava O diseja njenog tvorca, iako ovaj sm ireno b d ije nad n jenom sudbinom i stoički podnosi b r­zopleta razg laban ja o n jo j i uvrede zbog nje. Ali zajedno s n jom , u k o rpusu m odernog svijeta, razv ija se povijesnom nuž­nošću la ten tn o jed instvo u k o je je položena sudbina daljnjeg toka lju d sk e povijesti, a to su po tencijalne snage m odernog sv ijeta, sposobne da ga un ište ukoliko rušilačka potencija ne bude spriječena racionalnom p rom jenom kursa, ukoliko se d ru­gim riječ im a ne p rih v a te kosm opolitske ideje koje nudi mo­d e m a filozofska i um jetn ička p rodukcija , ko ja skreće pažnju n a zavičaj, čovjeka d njegov svijet. Sve je oč itije da s proce­som in teg racije suvrem enog sv ijeta m ora doći poklič Zuruck zur Philosophic und K unst!, ako se hoće dokučiti budućnost. Ni u tom pogledu čovječanstvo ne može m im oići Blochovo dje­lo, je r n jegovu vizionarsku srž čini čovjek s p roblem im a svoje l judske sudbine. U n jem u je ponovljen i inteligentno obrazlo­žen hum anističk i im perativ , što ga je istakao K arl Marx, im­p era tiv zbiljske duhovne em ancipacije čovjeka od u v je ta koji ga ponižavaju , san o pov ra tk u u zavičaj, am bijen t u kome se po t im su p ro tn o sti ko je danas d ije le čovjeka od čovjeka, ovoga od njegova iskonskog svijeta, zavičaja. Blochovo djelo ne samo d a je nošeno od luču jućim p rom jenam a ovog sto ljeća i da sto ji u k rilu onih la ten tn ih povijesnih tendencija, što d a ju odlučuju­ću k a ra k te ris tik u ovom dobu, nego svojom objavom Novog do­lazi u d irek tn i sukob s n jim . O datle je razum ljivo što je na nje­m u nek ritičk i d u h ispoljio svoju površnost i što se potvrd ila istin a da p rije lo m n a filozofija ne m ože proći bez skandala. Us­p rkos tom e, Blochovo djelo gleda sm jelo u svoju budućnost. To ipak ne u m an ju je čin jenicu da ova filozofija n ije bila shva­ćena decenijam a i da se Bloch—Renaissance-a jav lja posljed­n jih godina kako u svijetu , tako i u nas.

356

Bloch je sa Lukacsem postao u nas om iljena lite ra tu ra za one koji filozofiju ne identificiraju s običnom znanošću. D ru­gima je on ostao još uvijek nepristupačan i tuđ. Zašto?

Razlozi su višestruki. Spom enut ćemo sam o jedan. Što se ti­če filozofije, i mi smo dosta patili od dogm atske vrtoglavice. Dovoljno je pogledati zato filozofsku lite ra tu ru neposredno po­slije rata, što se sastoji pretežno od ruskih prijevoda s kojim a je došla i spom enuta epidem ija, pa da to donekle bude jasno. Filozofska lite ra tu ra je posljednjih godina uspjela da potisne dogm atike i sve m anje zahtijeva doslovno čitanje klasika m ark­sizma, te je vrlo brzo ušla u krug in teresiran ja za Hegela, bez kojeg je Marx gotovo neshvatljiv. U Blochovoj in terpretaciji m arksizam se pojavlju je kao pojm ljeni san čovječanstva o jed­nom dolazećem čovjekovu zavičaju, na što je dogm atizam , koji je sve ozbiljnije p rerastao u scijentifizam , bio i jeste u nas aler­gičan. M arxu nije, prem a Blochu, trebalo mnogo da o tk rije za­konitost i smisao svjetske povijesti, o tkriće za koje ni Hegelu nije mnogo nedostajalo, je r je genijalno naslu tio p rirodu toga fenomena, ali ju je u isto vrijem e i m istificirao. M arxu je tre ­balo da je dem istificira i da tako transcendira idealistički ho­rizont. A Bloch zajedno s Marxovim djelom nalazi u dosadaš­njoj povijesti tragove novoga na osnovu kojeg je m oguće an­ticipirati daljn je korake svjetske povijesti. To znači da i u bur- žoaskoj filozofiji ima pozitivnoga.

Bloch analizira u svom djelu liječničke, tehničke, a rh itek to n ­ske, geografske socijalne u top ije i sve oblike snova u kojim a se na­govještava Novum i s njim carstvo slobode. Za tako veliki po t­hvat bio je po treban i poseban filozofski stil kao i jezik koji su u Blocha toliko zastupljeni da svježina njegove filozofije p red­stavlja teškoću za praćen je i dovoljno razum ijevanje. Bloch je m orao da iznese i iskoristi m noštvo novih riječi što su veza­ne za b it filozofiranja, u čem u je ostao dosljedan očuvavši u svom djelu kontinuitet. Njegovi prvi tekstovi u stvari su naj- srodniji posljednjim a. Inače čitavo razvijanje filozofske m isli karakteriz ira om am entalna stru k tu ra rečenice koja nije uvijek evropska.

II

»Filozofi su do sada različito in terp re tira li svijet, a riječ je o tome da se on izmijeni.« Ovu Marxovu tezu Bloch naziva filo­zofijskom lozinkom (Losungsw ort) i ona zapravo toponom ijski naznačuje tem u ko ja čini središte Blochove filozofije. N jen op­seg jest ujedno i tem atski okvir filozofije nade, u n u ta r kojeg postaje dom inirajuće razvijanje »subjektivne strane« filozofi­ranja. Povežemo li to s njenim kontinuitetom , tada se m ora p ri­znati da je Blochova filozofija po svojoj najdubljo j o rijen ta­ciji prvenstveno m arksistička i da je njen autor, širinom zahva­ta, bogatstvom i filozofskom realizacijom ideja, te stalnom ve­

357

zanošću za M arxovu o rijen tac iju , jedini filozof m arksizm a koji je kom pleksno zahvatio i razvio p rob lem atiku što ju je inau­gurirao Karl Marx. Svojim suptiln im filozofskim sm islom za o tk rivan je im pulsa koji nose čovjeka zavičaju, filozof nade us­pijeva sagledati dim enzije novine i hum anističku ljepotu Mar- xove filozofije, filozofske vizije, i ne sam o to. Bloch nasto ji ne sam o »da o tk rije i prenese« tu viziju hum aniteta , nego hoće, kad je dospio do n jene biti, da se v lastitim izrazom p rob ije da­lje. Stoga od luka za u to p iju ne p ad a slučajno. O na se javlja kao »intencija ljudskog opstan k a spram budućnosti« kao ono »još-ne-svjesno«, »još-ne-nastalo« što već svojom opsto jnošću teži dalje, hoće ono što jo š n ije i tako nosi u krilo zavičaju. Bloch zna i za negativni m om ent u topijskog, za ono tamno- ap s trak tn o »lišeno zadatka« i zato d iferencira apstrak tne od

k onkre tn ih u to p ija , lučeći ih baš po tom e kakvu povijesnu funk­ciju im aju u odnosu n a ostvarivan je zbiljske hum anističke za­daće. Indeks k o nkre tnosti i b itk a pokazuje se u razb ijan ju već postojećeg i o tk riv an ju u n jem u onog novog što je po sebi bu­dućnost. To novo, m ada ne sasvim novo, p ruža šansu da se čo­vjek odredi kao konkre tno u top ijsko biće. O predjeljen je za ono što još n ije, a neizbježno m ora biti, p re tpostav lja povijest kao fundam ent na kom e će novo naći svoj zavičaj. U topijsko je no­šeno očekivanjem onoga što po svojoj b iti je s t i dolazi nezavis­no od svake p rošlosti. K onkretna je u to p ija zato učena nada, »docta spes«, a ona može p rip ad a ti sam o onom e što dolazi. Na­da je dakle djelo budućnosti, kao što je sjećanje stvar proš­losti, a opservacija puko sagledavanje sadašn josti. Svaka od tih re lac ija sp ram sv ijeta im a svoje gnoseologijske vrijednosti. Dok se sjećan je i opservacija isc rp lju ju u kontem placiji i teo­riji, n ad a sm jera izvoru svake p redm etnosti. Upravo to i je s t tem a filozofije i po tom e je m arksizam konkretna u topija, filo­zofija budućnosti, novoga. Da li tu može b iti riječi o revizioniz­mu, za ko ji je Bloch optuživan i bio p risiljen da napusti iza­b ran i zavičaj? Tako koncip irana filozofija nam eće dalekosežne rep erk u sije u odnosu n a dim enziju i sm isao kako domarksis- tičke, tako i M arxove filozofije. Ispada da je prva bila okupira­na pretežno prošlošću , ali to ne znači da je treba odbaciti, nego baštin iti u n jo j ono što je po sebi novo, što još nije, i da drugoj p rip ad a budućnost. Z ahvalju jući tem eljitom poim anju u top ij­skog izbila je, istina pod nešto neobičnim term inom , tem eljna Marxova v ijest na filozofsku visinu na kojoj ran ije nije nikad bila. Tem atdzirajući sub jek tivnu s tran u filozofije, s odvratno- šću p rem a pozitivizm u i dogm atskom drijem ežu, a svježinom dijalektike, odgajivane i razvijane na M arxu i njem ačkom kla sičnom idealizm u, Bloch uspijeva da um akne postojećoj shema- tici sub jek t-ob jek t relacije , posebno u m arksizm u uvriježenoj i dogm atskoj relaciji »baza—nadgradnja« . U njega nesta je vul- garizacije filozofski sup tiln ih p itan ja , a um jesto n je izbija u prvi

358

plan izlaženje sub jek ta iz sebe samog i dolaženje sam om sebi. O tkriva se, jednom riječju, značaj svijeta i čovjeka u samom čovjeku, u dubini ljudskog bića nazire se ne sam o prostranstvo nego i ljepota univerzuma, čovjek posta je tvorac povijesti ko­liko i sebe.

Ranije smo istakli središnju liniju Blochova opusa s obzi­rom na fi-lozofsku o rijentaciju , a sada nam valja reći nešto o odnosu prem a bližem cilju.

Problem što čini sred išn ju n it Blochova djela jes t izvlače­nje novog iz onog prošlog u postojećim uvjetim a povijesnog zbivanja i razvijanje toga. S novim se naznačuje zavičaj i raz­vija m oćna tem a što obuhvaća dosad neistražene kategorije: »realna mogućnost«, »još-ne-svijest«, »nasljeđe«, »front«, »no- vum«, »ultimum«, »horizont« i dr. Te i slične kategorije kao i njihove tragove, Bloch o tkriva u povijesnoj p risu tnosti. On zna da se samo iz poznatog može valjano prijeći u nepoznato, iz po­stojećeg u novum i da je za to po trebna podloga, ako neće da se upadne u provaliju praznih m aštarija . Njegov stav: »Wir fangen leer an« nećemo shvatiti kao početak od ništa, nego kao težnju što traži ispunjenje, a to je već nešto, a ne nap rosto nir šta. Pom enute kategorije o tk rivaju i vrem enitost, a sam a filo­zofija, tako koncipirana, posta je filozofijom zavičaja, čime se najzad filozofski objavlju je tem eljna novost u m arksizm u. M ark­sizam posta je »učena nada«.

Mada je s vrem ena na vrijem e bila eksplicirana kao dio subjektivnog nagona, n ada tek u ovoj orijen taciji posta je is­tinski predm et filozofije i zato gubi svoje efem erne odlike po­kazujući se kao odlučujuća karak teris tika ljudskog bitka. Ona postaje pregnantno p risu tn a u m išljen ju koje transcend ira gra­nice što su postavljene Heideggerovom »Grundbefindlichkeit« kao i psihoanalitičkom libidinoznošću. P rem a n jim a kao i d ru ­gim pravcim a i orijen tacijam a u evropskom m isaonom krugu, Bloch se »istraživački odnosi«, slobodan od »ideoloških izopa- čenja i nasilja«. Iako je svoju slobodu p la tio cijenom koja spada u m učenja rada nauke i filozofije, ovaj. m odem i S okra t n ije n i­kad napustio svoju nadu, tem eljn i princip svog filozofiranja, nego je i vlastitim životom potvrd io da je nada »bitna s tru k ­tu ra ljudskog bitka« i da im a veom a m alo zajedničkog s afek- tivnim stanjem u psihologijskom sm islu ovog pojm a. N ada je ovdje p rije svega ontologijski fenom en, a po svojoj fenomeno- loškoj s tru k tu ri najbo lji indika-tor budućnosti, novum a, zavi­čaja. N jeno stvaralačko »umijeće« zna ponajp rije za izgradnju čovjeka i novog zavičaja. Blochovi k ritiča ri n isu jedinstveni u ocjeni karak tera nade. Gdje je zapravo osnov tim različitim m išljenjim a, u to m i ovdje ne možemo podrobnije ulaziti. Nije bolje uostalom n i s p itan jem utopijskog u Blochovoj filozofiji. Š ta je utopijsko?

359

Izgleda nepobitno da se irea lite t u top ijske daljine ne da iz­bjeći. Suvrem enom čovjeku u to p ija kao da ne obećava ništa , je r nem a izgleda da će stići n a cilj, pogotovu ne na onaj koji m u Bloch nudi, kao ljudsk i zavičaj. M odernog čovjeka sve oz­b iljn ije n apušta ide ja v lastite re inkarnacije i sve više je uvje­ren u svoju m ate rija ln u neponovljivost, pa m u filozofski ideali izgledaju nedostižni, posebno u sv ijetu koji u svojoj iskvare­nosti neće i ne može da čuje za n jih , i zato m u se čini rizično vezati svo ju egzistenciju s filozofskim m odelim a. Osuđen da pliva po površnostim a svijeta, koji ne poznaje, pojedinac nala­zi da je »najkorisnije« o sta ti u n u ta r n jem u sam om nejasne sa­dašnjice. N a to bi m u Bloch m ogao dobaciti kako n i to ne us­pijeva, je r još uvijek ne posjed u je »carpe diem« pa se njegovo naknadno prib ližavan je v lastito j punini pokazuje kao približa vanje nečem tuđem . N aša je blizina zatvorena i potam njela, i to tam no u kom e jesm o, je r još istinsk i nism o, jest naša neis- koračiva u to p ijsk a dub ina i može se razv ija ti sam o anticipira- jućom sviješću. U pravo ta sv ijest gura nas naprijed osv je tlju ­juć i n ašu najb ližu tam u . Noch-Nicht-Bewusstsein u čovjeku od­govara Noch-Nicht-Geworden u svijetu . Bloch doduše pokazu­je na p rim je ru u m je tn o sti kako se m ijen ja taj odnos čovjeka prem a svojoj blizini.

U m jetnost je u njegovoj koncepciji »ein L aboratorium und ein Fest aus gefiih rter M oglichkeit«. M etier um jetn ičkog djela iest da is tje ra na čistac, da isfabu lira , da od nedovršene zbi­lje s tv a ra puno djelo. Ali šta čovjek im a od toga? Po Blochu posjedu jem o sja j našeg fragm en tam og savršenstva koji ukazuje na proces, što radi za zavičaj novum a. U tako naznačenoj pers­pektiv i, za one koji žive tem pom našeg vrem ena, to posta je ne­dostižno, irealno, njegova egzistencija o sta je kao sta ln i zahtjev da ise ik ad to ostvari. Tako o tvorenost i p rocesua lnost čovjeka i sv ije ta zb u n ju ju u B lochovu djelu, iako je r ije č o dijalektički dosljednom sistem u m išljen ja u kom e je upravo vidljivo izra- sta n je pov ijesti ko jom se o d ređ u ju i čovjek i svijet. Filozof na­de ističe sasvim ja sn o da su svi dosadašn ji životni stilovi čovje­čanstva pok u ša ji čovjeka da dosp ije u zavičaj, v lastitu blizinu i u jedno dokaz nem oći n jihove realizacije. Povijest i znači zajed­n ički proces d inam ika kojega zahtijeva po jm ljivu u top ijsku svi­je s t što će m je riti korake sv je tske pov ijesti i tim e određivati ka­ra k te r b itka . Da ne b i o sta lo kod hipoteze nem oći realiz iranja za­v ičaja ili p ak na dalekim horizon tim a ap strak tn e u top ijske svi­jes ti, Blochovo d je lo p rezen tira o b ilje srećnih situacija kao tra ­gova m ogućnosti o stvaren ja filozofijskog p ro jek ta . P rem a tome h isto rija ilu s tr ira s ta lne akcije čovječanstva na onom e što u Blochovoj filozofiji izgleda neostvarijivo, ali ne za Blocha, nego za one kojd se ne tru d e da ga shvate. On jasno ukazuje da je u h isto riji m edicine p risu tan staln i n ap o r u p ravcu o tk lan jan ja

360

sm rti, da je tehnika rezultat n asto jan ja da se priroda potčini čovjeku, da je u um jetnosti anticipirano još nepostojeće savršen­stvo itd. i tsl. Prividni u tisak da se au to r nade odveć ozavičajio u sferi suptilnog svijeta ideja, tonova i boja, kao da ga ne zani­ma problem atika zbilje, ostaje samo prvi utisak, pa ipak dovo­ljan da bude različito shvaćen.

I II

Već smo rekli da je Blochovo filozofiranje inspirirano evrop­skom duhovnom klim om i pokazali njegov odnos p rem a Marxu. Međutim, u Blochovoj enciklopedijskoj učenosti Hegel zauzima jedno od glavnih m jesta. Bez p retenzije da ga podrobnije odre­dimo valja reći da je Bloch odličan studen t koji zna da uoči b it dijalektike svoga učitelja i da je upo trijeb i i p ro tiv njega. Mada mu nije svojstvena »stjenovita melodija« Hegelove filozofije, on nije daleko od am bicije da pokaže svjetski proces iznenađuju­ćom snagom kratkoće. N jem u za to ne nedostaju ni sm isao ni snaga. Njegovi lap idarni izrazi, lakonski ukazi podrazum ijevaju širinu da bi bili shvaćeni. Po tom e je teži od Hegela. On je u sta­nju da na jednom m jestu, jednom rečenicom pokrene enciklo­pedijske problem e, da ih poveže jednom centralnom idejom koja ih sve obuhvata i nadilazi. Ig ra jezika posvuda ih usm jerava, sa­bire, regulira i povezuje u jednu organski jed instvenu cjelinu. Odatle ni Hegelov sistem n ije koherentn iji i konsekventniji od Blochova. On je m islilac procesa kao i Hegel.

Bloch m rzi pozitivizam i plaši se fetišizm a činjenica, što ga on izjednačuje s prvim grijehom . Pozitivizam nem a »osjećaja« za ono što činjenicu čini procesualnom , vezom s onirn što dolazi, slutnjom , a to zapravo treba da postigne filozofija; ona je tu odriješenih ruku sa zadaćom da o tvara »Weltwege«. U kratko, Blochov odnos prem a Hegelu n ije odnos subordinacije. To je od­nos poštovanja velikog u Hegelovoj filozofiji, a Bloch zna da na­đe u njoj mnogo novog i velikog. N ije tako sam o prem a Hegelu.

Bloch je takav kad p ris tu p a »Svetom pismu« ili Goetheovu Faustu — svagda p ris tu p a u sm islu p rim arnog p itan ja ku ltu rne baštine, onoga što se povijesno nam eće kao »Odakle«, »Kuda« i »Zašto«, što vrijedi kao tra jn i filozofski supstra t.

Ako je istaknuto da proučavanje Hegela znači »poziv na život m arksističke filozofijske misli«, onda je Bloch neusporedivo bo­lje od bilo kojeg m islioca u m arksizm u ispunio taj zadatak i iza­zvao niz iznenađenja i u građanskoj filozofiji. O dstupanjem od Hegelova toka m isli i o tkrivanjem m ogućnosti njenog dalj­njeg razvoja, Bloch je tu m isao učinio bližom, snažnijom , život- nijom . Pokazalo se da istinsko m udrovanje velikog dijalektičara nije završeno. Hegel doduše nije postao lakši, ali je učinjen priv- lačnijim , nije sm anjen napor za njegovo razum ijevanje, ali je bez sum nje povećan užitak. Pokazana je sm islena i neiscrpna izvor­nost m arksizm a. Ali nije izostao ni sukob s ortodoksnim m ark­

ed/

sistim a, je r se Bloch usm jerava na razo tkrivan je tem elja učm a­losti, a u in teresu ra sv je tljav an ja b itnog izvora onog ljudskog optim izm a što čini b it istinske filozofije. T reba reći da je Bloch ponekad p renaglašeni apologeta Marxove m isli pa i tam o gdje je p risustvo te m isli teško moguće, p risu tn o je n jeno tum ačenje kao i težn ja za jedn im sin te tičk im izlaganjem m arksizm a kao fi­lozofije nade. Možemo reći da B lochova filozofija sto ji u zenitu suvrem enih filozofsko-antropologijskih s trem ljen ja ne sam o pre­m a prob lem im a koje pokreće i načinu kako ih pokreće nego i po dosegu n jen ih rezu lta ta kao i nam jeri rad i koje to čini.

IV

U evropskom k rugu m išljen ja Blochova filozofija im a jedan analogon. P rem a onom e što tem atiz ira i istražu je , Bloch bi u ev­ropsko j k u ltu ri danas p redstav ljao jednog anti-Spenglera, b a r po tom što ne traži u v rem enim a i k u ltu ram a znake p ropadan ja nego ono novo što iz n jih prosijava. Bloch je bez sum nje filozof koegzistencije ku ltu ra . Duhovi svih vrem ena i k u ltu ra vode d ija­log ili se p ak ču ju u njegovu djelu, iz čega rezu ltira pojavljivanje novum a i ra s te p ouzdan je u m ogućnost realizacije zavičaja. Mje­sto univerzum a isk rsava m ultiverzum k u ltu ra ko ji prikazuje ka­ko čovječanstvo na m nogo načina h ita zavičaju. Ljudi n isu za­vršeni kao n i n jihova p rošlost, oni sam o pod drugim znacim a na­s tu p a ju s nam a (M iinzer). M eđutim , svaka p rošlo st za filozofa nade n ije poučna. Sam o je ono sjećan je p lodonosno koje ujedno podsjeća na to što se m ora rad iti (Avicena). Bloch je učitelj oza- v ičajavan ja n asu p ro t zam iran ju i gub ljen ju , kao što je za njega d ija lek tik a rastu ć i život čovjeka, očovječivanje u kolosalnom pro­cesu kosm osa i društva. U natoč silnom blagu svijeta. Bloch sva­gdje vidi čovjeka kako tavori u p re tp o v ije sti i sto ji p red stva­ran jem novog u svijetu . N a drugoj s tran i čovjek m u kao korijen povijesti, lum in ira jed n u živu, zagonetnu, često o tvorenu radost ko ja je izvor zdravlja. O sjećam o je kod čuđen ja »kako se njiše kao list n a v jetru« , u o sm jehu d je te ta , vidim o je u s ja ju očiju djevojke, nasluću jem o u ljepo ti i sk ladnosti m elodije ko ja se pe­nje iz n išta . E to, p risu tn o sti u top ijske funkcije svijesti koja se ne da eksp lic ira ti s pom oću prav ila svih pozitivističkih logika i m etodologija, a ona nam pom aže da posto jeće prihvatim o u njegovoj jesto s ti, a ne sam o b ilosti. U toj dim enziji poim anja i istraživan ja sto je m nogi prigovori Blochovoj filozofiji.

R ijetko je, k ak o sm o već spom enuli, u nekog filozofa tako or­ganski vezana filozofijska m isao s jezikom koliko u Blocha. I tu je k ritik a istak la prigovore i nabacila p itan ja , prok lela term inologi­ju ove filozofije. Teškoće posto je , ali n e sm ije izostati p itan je: koja je filozofija toliko povezana s novim i neizrecivim koliko ova, ako se hoće sagledati težina lingvističko-sem antičkih prigovora? Ta­mo gdje je m išljeno u p rincipu novo kao nastajuće, filozofija, m ada je to paradoksalno , m ora posjedovati »neprecizan« izra­

362

žajni apara t da bi ga valjano izrazila. Bloch je svjestan činjenice da »nepreciznost« njegova izraza slijedi poim anje b iti stvari i da proizlazi iz specifičnosti njegove m isaone orijentacije. »Ne­preciznost« je, dakle, prividna, a dolazi od originalnosti jednog m išljenja koje se nasto ji približiti poim anju biti stvari. Form u­lacija je u njega ponekad nam jerno učinjena tam nom s ciljem da bi svjetlo m udrosti moglo zagospodariti širokim područjem . Do­duše, za to je po treban veći napor, ali gdje je istinska filozofija bez m aksim alnog napora?! Blochovo uvjerenje da je za iznoše­nje novum a najprik ladn iji m etaforički način izražavanja po tvr­đuje se u njegovu filozofskom opusu. T rud biva nagrađen zado­voljstvom. Tako se u arhetipovim a novo pokazuje u latentnoj vidljivosti bilosti što ne ostavlja na m iru nego potiče na o tkriva­nje. Nije bez razloga au to r nade identificirao m išljenje sa »Uber- sechreiten«. Fenom enologiji intencionaliteta, kako je nalazimo u Blochovu djelu, bio je po treban jezik što je zastupljen u tom djelu.

Intencionalitet što ga ovdje srećemo nadovezuje se na revo­lucionarnu svijest ko ja po M arxu indicira posto jan je jedne za revoluciju sposobne klase, č ija se budućnost ogleda u toj svijes­ti. Bloch radikalizira to m išljenje i dokazuje da je s pokrajinom ljudskih želja, sm ještenom u njegovu djelu Das Prinzip H offnung, osvojio još jedno novo područje za filozofiju. Doda li se tom e da ova filozofija nudi povjerenje suprotno Hegelovom, s obzirom na putove spoznaje svijeta, budući da u Blocha M inervina sova ne počinje svoj let u predvečerje, kao u Hegela, nego u prvo ju ­tarn je svitanje, što nagovještava dan koji još uvijek leži duboko pod horizontom , tad a nem a dvojbe kam o vodi i šta obećava.

U svijetu je m alo pouzdanja, ali zato mnogo više nade. Bloch nalazi princip toj nadi. Kakav je to princip i kuda nas Bloch vodi?

Mi ćemo ga ovdje dodirnuti sam o da bism o vidjeli kako je utem eljen.

Uvijek je bila težn ja velike filozofije, a čini se da će to i osta ti dok se bude filozofiralo, da sve svede pod jedan tem eljni stav, princip. D osadašnja h isto rija filozofije pokazuje da je to bio privilegij samo snažnih genija i da je u tom pogledu bilo m alo filozofa. Bloch sa svojim principom nade p re tend ira na to da povijest čovjeka podvede pod njegov opseg i nađe njegovu po tvr­du u faktičnosti. On nalazi da je čovjek u svim vrem enim a i u dubini svog bivstvovanja biće nade i to zato što nije »pri sebi«, u zavičaju. Sfera tako shvaćene nade posta je filozofski neistraže- nija od A ntarktika. Uvjerenje, što se zarana jav lja u našem biću kao saznanje da nem am o sve što bism o željeli posjedovati i što se u svakog na sm rtnoj poste lji potvrđuje , je s t fenom en što u odnosu na ljudski rod ontološki postoji. Reperkusije te spoznaje ili osjećanja mogu b iti strah , što vodi pesimizm u i rezignaciji s kojim bi po intim nom uvjerenju E m s ta Blocha život bio nem o­

363

guć, i nad a što vodi op tim izm u i akciji, stvaran ju , sam oj povijes­ti. N ada je p risu tn a u čitavom rasponu naše egzistencije. Na raz­ne načine i u različitim sferam a djelu je n jena snaga. U igri ne­stašn ih dječaka i osjećan ju za ljub ljen ih djevojčica najav lju je se čežnja za lijepom daljinom , tuđinom , za usponom . Ne sam o dje­čaci ili d jevojčice nego i igra i ono što se voli nošeni su nadom bez koje b i bili nem ogući. I u snovim a je p risu tn o n jeno jezgro koli­ko i u n a jk ru p n ijim p itan jim a što je čovjek u stan ju da ih pos­tavi sebi i drugim a, u čuđen ju kao apsolu tnom p itan ju . N ada nas, dakle, na svim stupn jev im a b ivstvovanja m am i i zove u još nena- đeni zavičaj. U natoč svem u tom e nam eće se p itan je njene onto- logijske fundacije . Ne dakle, što o na jest, što smo djelom ično istakli, nego kako ona jes t?

Fundus za jed an tako un iverzaln i filozofski princip p rem a B lochu jes t: »Das W irkliche is t Prozess es ist n ich t Sein, sond- ern W erden, n ich t E w igkeit sondern Geschichte« (Das Prinzip H offnung). P rocesualnost sv ije ta jes t, dakle, baza za nadu kao univerzaln i princip . U dosadašn jo j filozofiji, iako je posto jala, nadu je p rek rivala sjena sta tičk i shvaćenog bitka. Bloch kritizi­ra zapadnu m etafiziku što je od Parm enida do H egela b ila opte­rećena sta tičk im shvaćanjem b itka . Zapravo <i sam Hegel je ta ­kođer takav, iako p red stav lja m om ent razlike u toj m etafizici, je r je u njegovoj koncepciji k re tan je shvaćeno kao kretsinje ide­je, a stva rn i b itak kao drugobitak , — sta tično. P rem a tom e za p o stu liran je p rin c ip a nade b ila je p o treb n a o rijen tac ija ko ja u svojoj d ijalek tičko j srži nosi p rocesua lnost svijeta. Sa Blocho- vom o rijen tac ijo m o b ra t u filozofiji, posebno u ontologiji, došao je nesum njivo . No, zajedno s tim došla je i jedna sum nja: šta o sta je od trad ic ionalne ontologije? N išta . U m jesto n je dolazi jedna, b a r zasad nejasna onto-teleologija. Ali reduciran je onto­logije n a teleologiju , odnosno filozofijsku an tropo log iju i dovođe­nje hum anističke an tropo log ije u ovisnost o razvitku hum anistič­ke kozm ologije, izgleda da vodi ne sam o m im o M arxa nego i m i­m o generalne o rijen tac ije E m s ta Blocha.

V

M utna su i neprihvatljiva m išljen ja , što n as ta ju u kontrover­zi p rem a Blochu i tru d e se da izjednače, u o tk rivan ju ljudske bi­ti, n ad u sa strahom . Teško je osporavati i Blochovo poim anje u top ije , p a i sa s ta ja liš ta jedne povijesne o rijen tacije . Zar u duhu svega što je filozof nade nap isao ne sto ji upozorenje da je u to ­p ijsko sam o jed an term inus technicus ko jim se želi distancirati od dosadašn je onto logije s njenim sta tičk i shvaćenim b itkom . Ne d jelu je li nada, cen tr iran a u ljudsko j b iti, sabirući budućnost sa sadašnjošću, u svakom ozbiljnom m išljen ju i spoznavanju kao n jihov la ten tn i im puls? Ako se shvati n jena s tru k tu ra kao čisti sub jek tiv ite t, onda se prev iđa da o na proizlazi iz objektiv­nog sv ijeta i da je u g rađen ju povijesti p risu tno i n jeno »stvara­

364

lačko umjeće«, te da i sam a nasta je i razvija se u povijesti. Zato »Das gute Neue ist niemals so ganz neu« (B loch). U jednost mogućnosti kao kategorije svijesti i kategorije b itka posta je no­seći sloj u izgradnji svijeta čime se u stvari prevladava shvaćanje o sta tičnosti bitka. U kojoj su m jeri ekvipolentni pojm ovi po­vijesnog i utopijskog, u to ne možemo ulaziti ovdje, ali neovisno o tome valja reći da je u Blocha riječ o izgradnji jedne dijalektičko- -m aterijalističke ontologije. Prem a tome ono što je Bloch napi­sao dostojno je solidnog stud ija i o tporno čak i sp ram najozbilj­nije filozofske kritike. Na njem u je generacija dogm atičara slo­mila vrat. Optužujući ga za revizionizam, ona je dala sebi sm rtni žig dogm atičnosti i učm alosti jedne misli. Ovaj neum orni osam- desetgodišnji m udrac našeg doba napustio je Leipzig za ljubav svoje filozofije i danas radeći u Tiibingenu d o tjeru je svoj sistem ne izbacujući iz njega n išta drugo osim im ena Staljin. Za n je­ga je i dalje svijet proces u kojem novum im a centralno m jesto. Na frontu, m jestu svjetskog zbivanja, on traži m jesto za svoju fi­lozofiju, iako je svjestan borbe na sve i ništa. N jem u je po tre ­ban horizont rad i očuvanja kursa k novom, uspostav ljan ja to­taliteta un u ta r kojeg pojedinačni novum nalazi svoj smisao. Prema svakoj kritici Bloch se odnosi daljinom i subjektivno ne ulazi u m anje ili više spretno skovane prigovore njegovoj misli, da ne bi porem etio svoj filozofski m ir. Marxova m isao p redstav­lja za njega integralnu cjelinu čime se ističe uloga ljudskog i za­vičajnog. On je svjestan da upravo n a tom e rad i i da nova kon­cepcija nije n išta drugo nego daljn je produbljivan je Marxove kategorije revolucionarne prakse. Princip nade, kako sm o po­kazali, u tem elju je jednu revolucionarnu posve im anentnu teleo­logiju koja apsorb ira u sebe sve znanosti o ljudskom po čemu se m ijen ja njihovo značenje kako u odnosu na p redm et istraži­vanja objektivnog svijeta, tako i u odnosu na putove tog istraž i­vanja. Budućnost izbija u prvi plan, posta je horizont procesa subjektivno-objektivno realne m ogućnosti, in teg ra to r svih čovje­kovih akcija i njegov staln i im puls. Jednom riječju , filozofija nade vodi ispunjenom trenu tku , pravoj suvrem enosti, s o tuđe­njem iza sebe, ka zavičaju p red sobom . Tako je zavičaj postao sadržajem nade. Š ta je zapravo zavičaj?

Zavičaj je slobodno-svjestan i em ocionalno-voljan habitus čovjeka prem a sebi i drugim a u faktički-povijesnom zbivanju, unu tar svijeta u kome se tek stvaranjem može potvrđivati.

Ono čemu se nadam o nije završena realnost, n ije fakt nego zbivanje, č ija je p risu tnost dana sam o kao realna m ogućnost, odnosno nadano može biti samo ono što je m išljeno, na što se usm jerava ljudsko biće. N adanje se tada najav lju je kao osnovni tok ljudske egzistencije, u kom e se sublim ira bogatstvo neizre­civog obećanja koje m išljenju po daruje snagu za njegove nepre­gledne ekskurzije u o tk rivan ju m ogućnosti jestosti nečega, te ono (m išljenje) sa svoje strane posta je izvorno prem a stvari nade. N adanje i m išljenje, dakle, p osta ju izvori jedno drugom

365

i uz to obadvoje nalaze jedan jed instveni izvor u praksi. P raksa je n jihova u jednost i m edij u kom e se može p rezen tira ti i n jiho­va razlika, a ova je svagda u onom e dolazećem. Stoga b iti znači biti po budućnosti. Ali kakva je budućnost bez zavičaja?

Izgleda da je to konsekvencdja p rinc ipa n ade u Blochovoj filozofiji, rezu lta t ko ji svojom neobičnošću zna i začuditi. Ako je vjerovati P latonu, sa čuđenjem je počela da nasta je i uzlijeće fi­lozofska m isao. Is tina , ovdje m isao ne uzlijeće nego ponire, pa padanje znači an te jsko uzdizanje i stoga je čuđenje na kraju , a ne na početku.

366

O ESTETICI GEORGA LUKACSA*

Agnes Heller

Budapest

Budući da Georga Lukacsa ne zanim a um jetnost kao izoli­rani predm et, njegovu estetiku možemo sm a tra ti nastavkom ve­like tradicije i prekidom s p rofesorskim estetikam a. Lukacseva je estetika u po trazi za fun kc ijo m k o ju um je tn o st općenito is­punjava u povijesti čovječanstva i kojom ona može po sta ti sa­m ostalnim sudionikom u povijesti kao i u životu. A to je bio za­datak svakog značajnog filozofa od A ristotela p reko D iderota i K anta do Hegela.

Već je m ladi Lukacs u svojim heidelberškim godinam a obr- nuo K antovo p itan je . Predm et njegova istraživanja ne čini es­tetski sud već djelo. »Postoje um jetn ička djela — kako su ona moguća?« — ovaj program dao je in tonaciju za stvaran je estet­ske sinteze. Već tada centralno p itan je estetike nije lijepo i nje­gov odnos spram ugodnoga, nego um jetnost kao ljudski proiz­vod. Da je um jetn ičko djelo ishodište svake estetike — tra jn i je Lukacsev aksiom. I danas on p rom atra svaku um jetn ičku tvo­revinu kao zatvorenu m onadu po sebi ko ja sam o evokativnim dje­lovanjem na receptivnost posta je bićem za nas: za ovo je pak spo­sobna, ier je već po sebi la ten tn i nosilac toga bića za nas. Jedino na pitanje: zašto je svako pravo um jetn ičko djelo nosilac bića za nas i o kakvom se b itku za nas, čiji je on nosilac, ovdje radi, m la­di Lukacs nije znao odgovora. Njegova kasnija , velika estetika našla je u Marxovoj antropologiji i ontologiji k ljuč za razum ije­vanje kako se posebičnost djela »prevodi« u b itak za nas tj. u čuv- stveno-misaoni jezik suvrem enika i potom aka.

Već u svojem m ladenačkom eksperim entu supro tstav ljao je on svakidašnji život ( tad a nazvan jednostavno »život«) i um jetničko djelo (plus receptivnost)-1 m isao da se »totalni čovjek« svakidaš­njice u stvaranju i receptivnom odnosu preobražava u »čovjeka

* Georg Lukšcs: »Die Eigenart des Aesthetischen«, I. L/uchtertiand 1963.

367

totalno« s ta ja la je već tada u sred ištu istraživanja. N aravno, on je ova dva načina odnošen ja jo š k ru to supro tstav ljao : izm eđu živo­ta na jednoj i um jetn ičkog odnosa na drugoj stran i o tvorio se ne­prem ostiv jaz. Istodobno je ka tegoriju »čovjeka totalno« sm atrao isključivo um jetn ičkom osobitošću. N a p itan je što izražava odnos­no rep rezen tira » to talnost čovjeka« odgovor se m ogao dobiti je­dino izvan es te tske sfere: opet sam o u an tropologiji i ontolo­giji. Ova upućenost p rem a »vani« olabavila je k ru te granice, stavila tipo log iju u p o k re t i na ta j način om ogućila — u okviru raznolikosti društvene zbilje — spoznaju i izgradnju specifič­nog m jesta estetskog.

D anas Lukacs vise ne su p ro tsta v lja »život« estetskom odno­su, napro tiv , iz odnosa svakidašnjice razvija on estetsk i odnos. Svakidašnjica je heterogena; » totalni čovjek« n ije drugo do čovjek k o ji ovaj heterogen i život živi i u n jem u učestvuje cije­lom svojom površinom (p ri čem u je naglasak jednako na »ci­jelom « kao i »površinom «); svojim raznovrsnim ljudskim sna­gam a d je lu je on u ovom sv ije tu iako n a pragm atičk i način. On je partiku larno b iće — ukoliko je jed n o k ra tan , neponovljiv, ukoliko sa svog stanov išta p ro m a tra i m an ipu lira zbilju — uje­dno je ip ak biće roda (k ad govori, rad i itd .) — ali to je n e ­svjesno. K ad god se m eđu tim čovjek u svojim objektivacijam a (u n jihovu naj k lasični j em obliku: opredm ećenjim a) svjesno uzdiže n a raz inu ro d a p reobražava se i » totalni čovjek« u »čo­v jeka to talno«. T ada se sveukupne njegove ljudske snage kon­c e n tr ira ju na jed n u jed inu zadaću, p r i čem u treb a podjednako n ag lasiti sv eukupne i jed inu. Tu on »suspendira« heterogenost sv ije ta i svojih v lastitih zadataka; zadatak »upija u sebe« sve nje­gove sposobnosti — on ih hom ogenizira. U p rocesu hom ogeni­zacije razrješava se p a rtik u la rn o s t u rodu čiji je konkretan sa­držaj uv ijek određen m oralom , »društvenim nalozim a« i ob iča jim a d ru štv a u dano razdoblje, d ru štv a ko je više m anje nosi i dalje izgrađuje čovjekovu bit. Takav način odnošenja n ije sam o privilegij estetskoga. Svjedoci sm o sličnog uzdizanja i u znanstvenoj d je la tnosti, pa čak i u značajn im ćudorednim odlukam a i političk im ak tivnostim a — kako to Lukacs navodi, iako ne razlaže pobliže. Ponovim o: hom ogenizacija je jedino m oguće sredstvo da bi se čovjek uzdigao do bića roda- Ipak m oram o dodati da granice izm eđu razn ih form i odnošenja »to­talnog čovjeka« i »čovjeka totalno«, svakidašnjeg života i uzdig- nuća do ro d a u praksi n ikad n isu k ru te i neprom jenljive; to m e­đu tim ne m ijen ja čin jenicu da se ove dvije kategorije mogu ra­cionalnim postupkom razlučiti u svakom odnosu ljudske d jelat­nosti.

Ip ak n ije slučaj da je upravo istraživanje estetskoga Lukacsu otvorilo p u t za spoznaju ovog univerzalnog sklopa. U estetskoj sferi na jizraz itije se očitu je p ostanak »čovjeka totalno« i poveza­n ost tog p ostanka s hom ogenizacijom . N ajp rije zato je r se um ­je tn ička hom ogenizacija zbiva pom oću svojevrsnog homogenog medija. Ne raspolaže svako hom ogeniziranje hom ogenim m edi­jem . Tako np r. u slučaju kad se neki čovjek čitavim svojim bi­

368

ćem unosi u jednu, čovjeka dosto jnu m oralnu odluku (pom isli­mo n a S okra ta) ili sve svoje snage koncentrira na p rim jereno ostvarenje političkog p lana ili vojne akcije (kao npr. Napoleon u prelom nim trenucim a svog života), tada sm ijem o s punim p ra ­vom govoriti o homogenizaciji, a da ona ne raspolaže nikakvim posebnim m edijem . Što se znanosti tiče, to jedino u m atem atici — i ovdje s velikim oprezom — može biti riječi o homogenom mediju, ali utoliko m anje u društvenim znanostim a, biologiji ili u etici i političkim naukam a. U estetskom stvaran ju (i recep- tivnosti) zbiva se hom ogenizacija jednoznačno uz pom oć hom o­genog m edija (vid, sluh itd .), ovaj m edij »vodi« čovjeka u svijet um jetničkog djela i zadržava ga — kako u stvaran ju tako i u p r i­m anju — na razini roda. Radi se dakle o najčišćoj »klasičnoj« for­mi homogenizacije. Mislim da nećemo odstup iti od Lukacsevih in­tencija, ako dodam o da je egzistencija hom ogenog m edija neraz­dvojno vezana uz činjenicu p risu tn u samo u um jetnosti, a koju običavamo nazivati stapanjem sadržaja i form e. To jest: um jetnost predstavlja jed inu form u objektivacije u kojoj se vrijednosno h tijenje i ozbiljenje vrijednosti uvijek pok lapaju i, zatim , u ko­joj su djelom ične vrijednosti, estetske samo unutar vrijednosti cjeline• Prvo ukazuje na razliku od etičkoga; m oralni naum ako i p re trp i naposlje tku neuspjeh — ipak još p ripada u sferu m o­rala, naprotiv volja ko ja želi izraziti neko značajno um jetn ičko htijenje, neki važni sadržaj, m ora u estetskom sm islu bezuvjet­no p re trp je ti brodolom , ako ne bude bez ostatka form irana: ona više nije estetska vrijednost. To ne znači da ne bi uopće imala nikakve vrijednosti: n jeni sadržaji, ako su u istinu značajnim mogu odigrati svoju d ruštvenu ulogu u signaliziran ju proble­ma; ali kako n isu bili do k ra ja oblikovani, ne mogu po sta ti sa- mosviješću ljudskog roda — njihova se v rijednost nalazi izvan estetske sfere. Druga osobitost ukazuje na razliku od znanosti. Kad u nekom znanstvenom djelu pored b ro jn ih zabluda isk rs­ne i poneka istina, onda ona ima — nezavisno od svih drugih pogrešaka — sam ostalnu znanstvenu vrijednost. Djelomični u- m jetnički uspjeh može in teresirati sam o filologe i historičare književnosti; reprezentantom univerzalne čovječnosti može po­sta ti samo u slučaju, ako su društveni nalozi epohe analogni na­lozima one epohe u kojoj je uspjeli um jetn ički dio bio stvoren: ali ovdje je u prvom redu riječ o neposredno-sadržajn im vrijed­nostima.

Velika m isaona vrlina Lukacseva dolazi do izražaja i u tom e što on preobražaj »totalnog čovjeka« u »čovjeka totalno« o tkri­va u najpregnantnijo j sferi, onoj estetskoj ali ga usprkos tom e ne shvaća kao individualni fenom en nego p ris tu p a spoznaji nje­gova univerzalna važenja. Ovdje se m oram o zadovoljiti Lukac- sevim tum ačenjem »jasnog« slučaja — um jetničkog djela. Prije svega treba razlikovati dva načina kojim a se p osta je »čovjek totalno«, kojim a se uzdiže do roda. Jedan se odigrava u proce­su stvaranja, kad sadržaj posta je form a, drugi u času p rim anja, kada se form a zahvaljujući evokativnom djelovanju um jetn ič­

369

kog djela, p re tv a ra u sadržaj. Što je m eđutim ovaj sadržaj ko ji p o sta je fo rm om i ko ji se u receptivnosti ponovo budi na novi život? To je shvaćanje b itnoga u pov ijesti čovječanstva, čovjeka u jednom jed inom konkretnom čvorištu odnosno p rib ­ližavanje takvom shvaćanju. U svakom je um jetn ičkom djelu k o n cen trirana n eka b itn a e tap a razv itka čovječanstva i čovje­ka; zato svaki čovjek u svakom uspje lom um jetn ičkom djelu može spoznati svo ju v la s titu b it, svo ju povijest. U m jetnost pred­stav lja u svako j po jed ino j od svojih tvorevina — sjećanje čovje­čanstva; uživanjem u u m jetn ičkom d je lu m i osvajam o ljudsku p rošlost. U m jetn ik da bi bio u s ta n ju proizvesti djelo tra jne v rijednosti m o ra »pogoditi« u sred ište čovjekova razvoja, n je­govo djelo m o ra b iti ob jek tivno u najv išem sm islu. Da bi pos­tigao ovu o b jek tivnost najv išeg stup n ja , indiv iduum se m ora k o n cen trira ti na jed in i zadatak s tv a ran ja (uz pom oć hom ogeni­zacije) — on je u najvećoj m jeri sub jektivan . S ubjektivnost u ovom sm islu n ije iden tična s p a rtik u la rn im individuum om , već je n ap ro tiv koncen trac ija svega što u sub jek tu čini supstanciju bića roda. Sadržajno bogatstvo sub jek ta (bilo »ljuska« ili »jez­gra« — po riječ im a G oethea) dolazi do izražaja u sadržajnom bogatstvu o b jek ta • S tap an jem zaoštrene subjektivnosti i zaoš­trene o b jek tivnosti u m je tn o st p o sta je sam osviješću čovječan­stva (k o ju treb a sta lno sudoživljavati): sam osvijest je ovdje takva sam ospoznaja ko ja je posredovana spoznajom sv ijeta kroz čuvstvenu po tresenost. G enijalna je ona sub jek tivnost k o ja teži za ovom k ra jn jo m objek tivnošću i zaista o stvaru je jed instvo ob­je k ta i sub jek ta . Dodijelivši u m je tn o sti na ta j način m jesto u nizu lju d sk ih ak tivnosti i ob jek tivacija , Lukacs je ujedno rije­šio i onu lažnu dilem u ko ju do tad an je estetike n ikad nisu mo­gle do k ra ja sav ladati. To je dilem a receptivnosti ko ja uk ratko rečeno leži u p itan ju , da li se b it um jetn ičkog učinka sadrži u bezin teresnom sviđanju ili u zain teresiranosti, u čistom doživ­lja ju ili u poučavan ju , da li je um jetn ičko djelo indiferentno sp ram dobra i zla ili p o sjedu je m oralnu tendenciju .

P rim alac, kako sm o već spom enuli suspendira p ri um jetn ič­kom doživlja ju jednako svoju svakidašnjicu kao i stvaralac; za vrijem e um jetn ičkog doživ ljaja on se uzdiže do »čovjeka to tal­no«; ova iden tifikac ija sa »stvari čovječnosti« izdvaja ga iz svakodnevnog života i istovrem eno razb ija fetišistički privid svakidašnjice. Lukacs u ovoj defetišizira jućo j fu n kc iji vidi jed­nu o d osnovnih osobina um jetn ičkog djela. Sve ovo zajedno — barem za v rijem e um jetn ičkog doživljaja — dovodi do potrese­nosti. P rim alac, iako najčešće nesvjesno ipak sebi postavlja p itan je : do koje je m jere sv ijet do ista ljudsk i? S v ije t djela kao i njegov vlastiti svije t. P o tresenost izazvanu ovim p itan jem , Lu­kacs, u širem sm islu, naziva katarzom . Tako kategorija katarze p ro tum ačena od A ristotela (i p rim ijen jena na traged iju ) postaje univerzalnom , ne sam o estetičkom već i an tropološkom katego­rijom : sinon im om pročišćenja pri uzdizanju do bića roda, pri identifikaciji sa stvari čovječnosti.

370

Gornje p itan je — koje involvira svako pravo um jetničko djelo — ujedno je i zahtjev upućen pojedincu. Zahtjev što ga Apolonov torzo u Rilkeovoj p jesm i upućuje p rom atraču : »Mo­raš prom ijen iti svoj život« — tvoj v lastiti kao i život drugih. To jo š ne znači da će se ova p rom jena i ostvariti. N ajprije ne je r se pojedinac poslije um jetničkog doživljaja vraća u svakidašnjicu, gdje nastavlja prek inu te životne tokove. A d jelo tvornost k a ta r­ze izazvane um jetničkim djelom zavisi od m nogih fak tora. Od prijašnjeg života pojedinca, od eventualne istovrem enosti n je­govih životnih p roblem a i m isaonog i osjećajnog svijeta* djela, od ljudskog bogatstva odnosno sirom aštva pojedinca itd.; p ri tome se može dogoditi da jiedno jedino djelo izazove dojam od­lučan za životno oblikovanje, drugi p u ta treba čitav niz djela da se postepeno (posredstvom ukusa i k u ltu re ) prožm e čovjekov način života. — Osim toga »naknadno« širenje katarze već zato n ije nužno, je r djela raspolažu — da uvedem o jed n u noviju Lu- kacsevu kategoriju — »neodređenom predm etnošću«. To znači da se »prijevod« n jihova sadržaja iz dane »forme« može odvijati na razne načine. Djelo je predm etno, ono se m ože in te rp re tira ti pojm om »upravo-tako-hitka«, ali ovo »upravo4ako« m ože u um ­jetničkom p rim an ju b iti različito doživljeno i protum ačeno. Pos­ljedica toga je uostalom neiscipnost, intenzivna beskonačnost um jetničkog djela. N aravno, sferi doživljaja, tum ačenja neodre­đena predm etnost sam a postav lja granice. One se raz liku ju u skladu s um jetn ičkim rodovim a. U muzici je npr. u n u ta r neod­ređene predm etnosti fak to r neodređenosti veći nego npr. u tra ­gediji ili slikarstvu. To je razlog što je m uzika — prem a riječi­m a Thom asa M anna — »politički sum njiva«. K atarza može — u kra jn jem slučaju — biti i negativna; može se dogoditi da um ­jetnički doživljaj u po tpunosti zadovolji po trebu čovjeka za i- dentifikacijom sa stvari čovječnosti, p a se ovaj vraća svakidaš­njem životu s još većom neodgovom ošću ili čak nečovječnošću, ili izvodi suprotne zaključke od onih što m u ih sugerira u m jet­ničko djelo. Konačno m oram o dodati kako svaka katarza ni iz­bliza nije jednakog intenziteta; iz sja jne Lukacseve analize vidi­mo u kojoj m jeri in tenzitet doživljaja ovisi od prethodnog sta­n ja pojedinca, od njegovog površinskog ili »jezgrovnog« karak­tera.

Iz rečenoga već možemo nazrije ti kako se spom enuta dilem a receptivnosti privodi svom rješen ju . Kako svaki um jetn ički do­življaj ponavlja osobitost stvaralačkog odnošenja, naim e izjed­načuje povišenu subjektivnost i povišenu objektivnost, to naj- ličniji i naj sub jek tivn i ji doživljaj biva izazvan bespoštednom o- bjektivnošću svijeta i zahtjevom »moraš prom ijen iti svoj život«. Čovjek je kao sub jek t i reprezentant ljudskog roda (u hom oge­nizaciji oni se poklapaju ) u pravom sm islu riječi »zainteresiran« na doživljaju. S obzirom na etički m om ent: djelo neusiljenom ob- jektivnošću pokazuje čovjeku jednako dobro kao i zlo — oboje oblikuje jednakom dubinom ; ali tim e što stva ra realnu, sa sta­novišta ljudskog Tazvitka i stvari čovječnosti realnu vrijednos­

371

nu h ije ra rh iju ono u jedno involvira izbor i p redanost — za »do­bro«, m u ta tis m u tand is za uvijek »■bolje«.

*

O ntološko ishodište L ukacsa p redstav lja — u sk ladu s Mar- xom — jed instven i k a ra k te r dane d ruštvene stvarnosti i kon ti­nu itet d ruštvenog razvitka, gdje je jed instvo , naravno, jedinstvo razlika i p ro tu rje č ja , a k o n tin u ite t jed instvo kon tinu ite ta i dis- kontinuiteta- To je neophodno istać i da b i se razum jela Lukacse- va k a ^ g o ri ja odražavanja. Ovaj p o jam je kod Lukacsa oslobođen predodžb i ko je izaziva već svojom riječi i ran ijim in terp retaci­jam a (napose onim iz 18. v ijeka) i vulgarizacijam a iz 20. vijeka. Ovdje se ne rad i p rim arn o o spoznajno-teoretskoj kategoriji, bo­lje rečeno: Lukacs ne istražu je prvenstveno n jen u spoznajno te o re tsku re levan tnost, ona je sam o izraz ontološkog fak tum a da se shodno jed instvenom i kon tinu iranom k arak te ru zbilje u sva­koj n jenoj sferi nužno p o jav lju ju iste osnovne kategorije (što ne isk ljuču je da svaka sfera raspolaže i specifičnim kategorijam a). S vak idašn ja sv ijest, um je tn o st, znanost — odgovarajući svojim funkcijam a u d ruštvenoj zbilji — razv ija ju ove kategorije u sa­svim različito j m jeri i opsegu te one zauzim aju u s tru k tu ri dane sfere uv ijek drugačije m jesto . To n ip o što ne m ijen ja činjenicu da su one posvuda p risu tne .

Ovo jed instvo k ategorija u m je tn o st o stvaru je tokom mime- sisa. M im esis je naravno univerzalna d ruštvena pojava. Ona ig­ra važnu u logu u svakidašnjem životu, znanosti itd . ali svoj kla­sični oblik dobiva u um jetnosti. M im esis ispunjava društvenu m isiju ( i to već u m agiji) i p red stav lja onu fo rm u aktivnog p ri­sva jan ja zbilje ko ja nosi p rinc ip ije lno evoka tivn i karak ter. Za m im esis je uvijek od odlučnog značen ja fo rm a (čak i u mimet- sk im po javam a svakidašnjeg života): zato je n jena nužna pos­ljed ica — i u jedno svrha — evokacija. D ruštveni sadržaj n ije na­p ro sto oponašan je stva rnosti, već takvo oponašanje ko je posred­stv o m kra jn je povišene sub jek tivnosti, pokazu je sa ljuasko-po- vijesnog stanovišta bitne m om en te stvarnosti na način kojim izaziva čuvstvenu i m isaonu potresenost.

B udući da se rep ro d u k c ija stvarnosn ih kategorija u um jet­nosti odvija na m im etsk i način i u toliko — po svojoj b iti — ima evokativan k a rak te r, to un ap rijed od ređ u je b itn u razliku izme­đu um jetn ičkog i znanstvenog p risv a jan ja stvarnosti. Ovu razli­ku p rikazu je Lukacs p rilikom analize an tropocen trizm a odnos­no d ezan tropom orf izaći je. Z nanost — bila ona bezuvjetno de- zan tropom orfiz irana p o p u t m oderne p riro d n e znanosti, ili za to n ije sposobna po p u t p riro d n e filozofije u renesansi, ili čak za tim ni ne teži kao što je to slučaj u društvenim znanostim a i so­cijalnoj filozofiji — na svaki nam način otkriva sv ije t nezavisan od. spoznajnog su b jek ta (jednako stvaralačkog kao i receptiv- nog). U m jetnost nap ro tiv uvijek ostvaru je jed instvo sub jekta i objekta . Bez stvaralačkog i receptivnog sub jek ta nem a svijeta um jetn ičk ih d je la , što ne znači sam o toliko da djelo ako nije

372

doživljeno posta je pukom posebičnošću, (to se odnosi d na znan­stvenu produkciju prošlih vrem ena) već također da ono u svojoj posebičnosti sadrži biće za nas, da u sebi sadrži »subjekt« sub­jek t stvaraoca kao i mogućeg prim aoca. Ova princip ije lna razli­ka izm eđu um jetničke i znanstvene reprodukcije ne može se u- kinuti; ni »prelazni« oblici ne m ijen ja ju n iš ta na toj razlici.

Posebno iscrpno i svestrano analizira Lukacs već navedene zajedničke kategorije stvarnosti kao i njihove specijalne pojav­ne oblike u um jetnosti. Da spom enem o sam o neke: on analizira pojavu odnosno m odifikaciju kategorijalnog sklopa rod-vrsta- -pojedinačnost u tro jstvo um jetnost-um jetn ička vrsta-pojedina- čno um jetničko djelo, m jesto supstancijalnosti i kauzalnosti u um jetnosti i njihovo specifično m jesto u raznim um jetnostim a, funkciju po sebi — za sebe — za nas u um jetn ičkoj sferi itd. Po­sebnom brižnošću izdvaja on one kategorije koje su doduše od velikog značenja u svim slojevim a stvarnosti, ali u um jetnosti ipak igraju sasvim izvanrednu i osobitu ulogu. Tako npr. kate­gorija posebnosti, analogije, entim em a — da navedeno prim jere s raznih područja. Tu se k rije izvor vanrednog bogatstva katego­rija Lukacseve estetike. K ategorijalno bogatstvo n ije ovdje kao u školskim estetikam a posljedica distingviranja koje stvara sa­mo priv id bogatstva. Kod Lukacsa je bogatstvo kategorija rezul­ta t zadivljenosti i p redanosti kojom se on služi da bi se p rib li­žio u istinu beskonačnom , a ipak oblikovanom svijetu um je t­ničkih relacija.

Rekapitulirali bism o u nekoliko riječ i Lukacsevo tum ačenje jednog kategori jalnog p ara : analizu funkcije p ro sto ra i vrem ena u svijetu um jetn ičkih djela. Lukacs polazeći od jedinstvenog karak tera stvarnosti ne može u naprijed usvojiti uobičajenu podjelu um jetnosti na zasebne p rosto rne odnosno vrem enske um jetnosti. Ako se pod vodstvom svakog hom ogenog m edija re­producira uvijek ista stvarnost onda ne može b iti čisto »prostor­nih« i čisto »vremenskih um jetnosti« . N aravno i Lukacs ističe da postoje prim arno prostorni i prim arno vrem enski hom ogeni m e­diji. Spom enim o dva k ra jn ja slučaja: u a rh itek tu ri dom inira prostor, u m uzici vrijem e. Ali bio hom ogeni m edij p ro sto rn i ili vremenski, u stvaralaštvu su stalno p risu tn i i p ro sto r i vrijem e. Djelo izaziva odjednom predodžbu p ro sto ra i vremena- Ovu p re ­dodžbu vrem ena odnosno prosto ra , u m ediju odsutnu ali evoci­ranu, naziva Lukacs »kvazi-prostor« odnosno »kvazi-vrijeme«. Pri analizi »kvazi-vremena« poziva se on s pravom na Lessinga; teorija »plodonosnog trenutka« otkrivenog u Lessingovom Lao- koonu bavi se naim e kvazi-vremenom ove likovne skupine. Pri o tkrivanju kvazi-prostora m uzike upušta se on u sasvim origi­nalni i još neiskušani pu t. P rem a njem u im a ovaj kvazi-pfostor subjektivni k arak ter (supro tno od kvazi-vremena likovnih um ­jetnosti) — ova subjektivnost, ovaj samo »naslućeni« k a rak te r ne može se mimoići. I svaka konkretna analiza donosi dokaz njego­ve početne teze: um jetn ičko djelo uvijek je »svijet« — a gdje je »svijet« tam o su vrijem e i p rosto r.

373

E stetske analize Lukacseve u dvostrukom su sm islu historij- sko-genetskog karaktera. P rije svega on svoje analize sprovodi na osnovu bogatog m aterija la : kako se um je tn o st razvijala u p re th isto riji čovječanstva; n a jp rije na heterogeni način, u svojim, elem entim a kao što su ritam , sim etrija , zatim kao ornam entika odnosno m im esis, n apokon u jed instvu: kao prikaz »pravog svijeta«, što počin je onim tren u tk o m kad je razvitak društva, u prvom redu prev ladavan je p riro d n ih granica postiglo stupani gdje um jetn ičko djelo m ože p o sta ti »svjetovno«. Postanak um ­jetnosti znači istovrem eno i razv ijan je u m jetn ičk ih sposobnosti. U m jetničke sposobnosti n isu gotove dane — one su isto tako po ­vijesni proizvod 'kao i objektivacija . S druge strane historijsko- -genetska analiza ne k a rak te riz ira sam o Lukacsevu reprodukciju faktične pov ijesti um je tn o sti. K od Lukacsa je svaka um jetnost, štoviše svako u m je tn ičko d jelo u svom e »upravo-tako-bitku« po­vijesno. Svako im a svoju v lastitu genezu — izrastan je iz »svaki­dašnjeg života« danog vrem ena, iz njegovih »društvenih naloga«. Z adatak je este tike (i k ritik e ) — a Lukacs n ije ovu zadaću spoz­nao sam o ovdje već ju je cijelog života ispun javao u svakoj svojoj značajnoj k ritic i ili eseju — da genezu d je la analizira i donese dokaz kako je »upravo-tako-bitak« dane um jetn ine nas­tao iz k o n k re tn ih situac ija , zah tjeva, društven ih odnosa i poje­dinaca epohe.

Za Lukacsa je ipak geneza tek neizb ježn i uv je t za razum ijeva­nje u m je tn o sti odnosno djela, ona ih n ikada ne tumači. Da kaže­m o n a jp r ije o pov ijesti u m jetnosti: navođenje kako je um jet­nost n as ta la kao p rikaz »svijeta« iz p re th o d n o danih elem enata, ne sam o da ne isc rp lju je b it um je tn o sti, ono ne m ože n iti za sebe svo ja ta ti ta j zadatak . Lukacs i ovdje o sta je v jeran Marxovu aforizm u: »anatom ija čovjeka je k ljuč za anatom iju m ajm una«. A to se odnosi i na svako po jed ino um jetn ičko djelo. Ishodište analize čini uvijek djelo (»anatom ija čovjeka«)- Djelo se ne m o­že sh va titi izvan svoje geneze; geneza se pak m ože razum jeti sa­m o iz djela. S a rtre na jednom m jestu traži od k ritike: p ri raš­č lan jivan ju sv je tonazom ih sad rža ja V aleryjevih pjesam a ne tre­b a analizirati kako je m isaoni i čuvstveni svijet p jesn ika bio m alograđanski, već kako je iz jednog m alograđan ina nastao Valerv. Posljedn je stanovište Lukacsevoj je cjelokupnoj^ kon­cepciji sasvim strano , jednako kao i puk i pohod na književno­povijesne činjenice. Sam o ono što je u odnosu na djelo može biti od in te resa za u m je tn ičku genezu.

*

U Lukacsevoj estetic i posebno zapan ju je organska poveza­nost svakog m isaonog slijeda, razm atran ja , ideje na p rosto ru od više tisuća stranica. Često on ove sklopove ne razvija, ne spa­ja uvijek sve niti, ali svatko može sam uspostaviti n jihovu »ve­zu«. Pokazala b ih to na jednom eksperim entu . Lukdcs decenija-

374

m a polem izira s naturalizm om , kao antirealističkim (znači: anti- hum anističkim ) um jetničkim pravcem. Ova debata dobiva sada u estetici jedinstvenu ontološko-antropološku osnovu. U životu čovjekovu, kako smo vidjeli, posto ji stalno osciliranje između svagdašnjeg života i uzdizanja pojedinca do roda. Zaustavlja­nje na detaljističkom prikazivanju pojedinosti s jedne strane, na najopćenitijoj, p rirodno neprevladivoj »sudbini« s druge strane, onem ogućuju naturaliznui upravo prikaz ove oscilacije. On b a ra ta krivom ontologijom koja čini nespoznatljivim up ra ­vo sam ostvaranje, stalno sam ostvaranje čovjekovo: kako on oblikujući svoju povijest oblikuje sama sebe. U m jesto da defe- tišizira predodžbu svakidašnjice naturalizam je učvršćuje, štovi­še podupire je znanstvenim m itovim a i tako konzervira fetišisti- čki privid. Time on p resta je ispunjavati nijem i zahtjev za iz­m jenom života, onem ogućuje da se um jetn ičko p rim anje uzdig­ne do roda i isk ljučuje katarzu. N aturalizam ne može biti ni sam osvijest niti sjećanje čovječanstva. Neplodnost um jetn ičkih osobina stila i form e (npr. puko opisivanje, sim bolika, neposre- dovani prikaz pojedinačnog i općenitog, »fotografiranje«) slije­di baš iz p rom ašivanja ovog ontološko-antropološkog cilja.

Ako smo naše k ra tko razm atran je započeli tim e što smo u- kazali na m jesto Lukdcseva stanovišta u povijesti estetike, onda ga s pravom možemo zaključiti predočivanjem uloge koje to sta­novište im a u povijesti m arksizm a. Životno djelo Lukacsevo po­čevši od tridesetih godina u svom je to ta lite tu izraz renesanse m arksizm a, takve renesanse koja je u početku još bila pravac, a kasnije sve više stvar m alobro jn ih pojedinaca koji su u godina­m a dogm atizm a usprkos m isaone izolacije ipak kao dijelovi ve­likog .pokreta m arksizam dalje gradili i čuvali. Među ovim m a­lobrojnim Luk&cs je bio ta j koji je zahvaljujući izvanrednoj darovitosti, sreći nerazdvoiivoj od svog karak tera , svoje misli stalno obnavljao i p redao luč ove renesanse slijedećim genera­cijam a. U nutar njegova u cjelini značajna djela estetika ipak i- m a posebnu vrijednost. Ona sto ji kao isp it koji m arksizam m o­ra položiti na p u tu usvaian ja i novog tum ačenja tradicionalnih filozofskih disciplina. Veličina i uspjeh estetike ujedno je i po­bjeda m arksizm a.

Lukdcs je toga sasvim svjestan. Patos koji neprestano izbi­ja u ovom dielu jest patos pronalaženja »stvari čovječnosti«, f zato se on tolikom upornošću pridržava na i tradicionalni je Mar- xove term inologije. Lukacs je načistu da riječi kad gube svoj smi­sao, kad odzvanjaju šuplje ili čak kobno, onda krivica za to le­ži u sadržaju koji ih je ispunjavao, a koji izumire. »Odražavanie« ili »samokritika«, da navedem o samo neke prim jere, za Luk6c- sa ne p osta ju sum njivim zato što su u svoje vrijem e stajali u službi sum njivih prilika. Je r kao što riječi »volim te« ne gube smisao ako ih izgovaraju i sebični i bezosjećajni ljudi, kao što riječ »sloboda« ne gubi od svog sjaja , ako je mnogi i p re tvara ju

375

u frazu — to isto vrijedi i za »odražavanje« i »sam okritiku«. Time što s nesalom ljivom v jerom osta je p r i stvari m arksističke renesan­se Lukacs je u s ta n ju da ponovo osvoji pojm ovni svijet m ark ­sizma, koji je dogm atizam osirom ašio i gurnuo u sum njivo svijetlo.

Preveo M arijan Cipra

376

CITAJUCI BLOCHA

Dušan S tošić

Lestoovac

Blochova misao-sila im a za svoj p redm et relaciju-proces: čo- vek-priroda. Može se tv rd iti da je njegov značaj u istoriji m ark­sizma baš u tome što je, nasupro t svim vulgarizacijam a, povra­tio životnost i svežiinu izvornom Marxovom ontološko-antropo- loškom shvatanju. Razume se da je Bloch stoga bio u m ogućnosti da ukaže i na m noge nove problem e kao i da sta rim istinam a udahne novu snagu. Isto tako razum ljivo je da je tim e izvoje­vao pravo istraživača na poneku pogrešku, nasupro t onim a ko­ji, zatvarajući proces saznavanja i delovanja, apsolu tno greše m isleći da su apsolutno u pravu bez argum enata, bez otkrića, bez želje da se čuje argum ent, u jednostavnom delovanju konzer- vacije i kastracije posto jećih znanja i postojećih odnosa u koji­m a se oni osećaju ugodno.

Kada onaj č iji je duh dogm atičan pročita Blochovo, za nas uverljivo i zdravo argum entisanje o tom e da »subjekt m ora posjedovati prem oć u n u ta r historijsko-dijalektičkog odnosa sub­jekt-objekt« (S u b jek t-ob jek t, h rvatskosrpsk i prevod, str. 78) on neće da čuje argum ente, on uzim a ogoljenu tezu (ko ja je kod Blocha i M arxa dokazana u velikoj m eri) i supro tstav lja joj an ti­tezu prem a kojoj objekt m ora posredovati prem oć u n u ta r istorij- sko-ddjalektičkog odnosa subjekt-objekt. Dokaz ove antiteze ne izvodi se, nego se jednostavno tvrdi da je Marx tako učio, pa se onda dodaje još po neki c ita t koji, po pravilu , nije u adekvatnoj vezi sa n lišlju koja se želi da pretvori u dogmu. (Ja nam em o često upotrebljavam reč »dogma«. N jena česta upo treba danas neće sm etati revolucionaru, a konzervativca će b a r »peckati«. Njega to naravno neće duboko po tresti, je r on ne podnosi nešto drugo — argum entaciju; zato odm ah i prelazim n a njeno dalje razvijanje).

Bloch svoju tezu dokazuje izm eđu ostalog i na taj način što ističe da kad subjekt ne bi posedovao prem oć »ne bi bilo

377

m jere upravo za ospoljenje, za o tuđen je u ob jektivnosti, i ne bi bilo aktivne p ro tivu rječnosti subjektivnog fak to ra , koji po toj m jeri m ože m je riti i razoriti inadekvatne ob jektivnosti, u savezu s p ro tivu rječnostim a u n jim a«. (Is to , str. 78.) S ovim i m nogim drugim sličnim argum entim a može se uglavnom složiti svako ko ne iden tifiku je m aterija lis tičko shvatan je isto rije p o s e b i (u kojo j određen i odnos m eđu sam im ljud im a uzim a za n jih fan tasm agoričan ob lik odnosa m eđu stvarim a, u kojo j se proiz­vodi ljudsk ih glava i proizvodi ljud sk ih ruku po jav lju ju kao da su sam ostalna obličja, obdarena v lastitim životom ) sa m ate rija ­lističk im shva tan jem (istorije uopšte kao uzajam nog delovanja iz­m eđu čoveka i p rirode , delovanja u kom e relativni ekstrem (čoveik) sve više p o sta je apso lu tn i ekstrem , a apso lu tn i ekstrem (p riro d a ) sve više po sta je relativn i ekstrem . N ije m oja nam era da ovde razvijam m isao o s tru k tu r i ovog odnosa. M oram samo da napom enem da njegovo razum evanje p re tp o stav lja rešenje prob lem a odnosa logike nep ro tiv rečnosti i logike p ro tivrečnosti, koje, po m om m išljen ju , n ije kod Blocha sasvim zadovoljavaju­će. Zeleo 'bih da se ipak o b ra ti pažn ja na izraz »apsolutni eks­trem «. M arx je voleo da kaže: »Novac je apso lu tn i oblik robne vrednosti« . Ja volim da kažem : »Čovek je apsolu tn i oblik p rirod ­ne v ređnosti« .

O tkriće razlike izm eđu isto rije otuđenog društva i isto rije kao uzajam nog delovanja izm eđu čoveka i njegovog predm eta — a ovo je ponovno o tk riće izvornog M arxa d L enjina — p redstav lja novu fazu razv itka m arksizm a.

Ne m ože se reći da se na početku ove renesanse m arksizm a d o b ija ju lovorovi vencd za m isli i dela koji to već zaslužuju. Na­pro tiv . Sve sile o tuđenosti i deform acije čoveka p ro tive se kako- fon ijom m akabričnog o rk estra loše in te rp re tac ije i dezinform a­cije, je r su pogođene u sam om korenu i stoga u h o ru dele savet: »M anite se toga, ta a p s trak tn a hum an istička filozofija ne poga­đa dogm atika«.

Ako se bliže razm otri polazna tačka Blochove filozofije vide- će se da njegovo istican je katego rija ljudske p rirode , m ogućnosti, nade, aktivne stran e p redm eta , (s tvarnosti, ču lnosti), svesti i sa- m osvesti itd . m a koliko nosilo pečat v lastitog otkrića, original­nosti i individualnog stila koji je tako priv lačan u šum i uniform i- sane m isli i izražavanja d ijam ata — viideće se da to isticanje pred­stav lja eksp likaciju i dalje razvijanje fundam entaln ih M arxovih onto loško-an tropo lošk ih shvatan ja . Svakako, činjenica da je Blo­chova filozofija m isao revolucije ne može se uvddeti ako se on čita kroz naočari kontem plativnog stava i u fotelji b irok ra te . Duhovni i te lesni preduslovu to ne dozvoljavaju. Ali »gladna egzistencija«, gladna života i sunca, m uzike i slike, igre i s tvaran ja i svih uslo- va d o sto jn ih n jene ljudske p rirode — ova egzistencija lako shva- ta B locha i d rukčije ga čita pod uslovom da n ije »pobegla« od sebe sam e odricanjem svoje slobode.

378

Iza Blochovih izraza koji su tako slični poetskoj m etafori kao što su: »čovjek i sloboda volje ovdje, a veliki Pan i njegov vanjski red tamo« i njihovoga »stalnog m iješanja« — krije se i pokazuje se misao koja n a suvom ali egzaktnom jeziku glasi: »Prema prirodnoj m ateriji čovek istupa kao p rirodna sila« (M arx u p r­vom tom u »Kapitala«). Ali i p rirodna m aterija je isto tako i si­la van čoveka koju ovaj iskorišćava, pa i čovek je m aterija , on pokreće p rirodne snage svoga tela, ru k e i noge, glavu i šaku, svo­je telesne i duhovne sile. Na taj način p riro d a kao osnov polarizu- je se na m ateriju i silu. Čovek koji je i p riro d n a m aterija i p ri­rodna sila istupa p re svega kao p rirodna sila prem a prirodnoj m ateriji. Ova p rirodna m ate rija p rem a kojoj čovek istupa kao p rirodna sila takođe je i p rirodna sila, ali ona je više m aterija nego sila. N jen m om ent sile čovekov je saveznik i čovek kao sila s lakoćom se prepoznaje u n jo j kao sili van n jega i stupa s njom u savez pro tiv p rirodne m aterije . Čovek p re tv ara stvari iz okol­noga sveta u organe svoje delatnosti, u organe koje dodaje svo­jim sopstvenim telesnim organim a, produžu jući svoje prirodno telo uprkos prirodi. Čovek kao čovek potčin java svoju volju svrsi koja m u je znana i na završetku procesa delovanja izlazi rezul­ta t kakav je na početku procesa već posto jao u čovekovoj zam is­li, dakle, idealno. Čitav Bloch može se izvesti iz Pete glave »Ka­pitala« I, i neko m ože b iti »blochovac« a da ovoga i ne poznaje kao filozofskog pisca, može razv ijati tezu o prem oći sub jek ta ne poričući pravu težinu uslova i sredstava za realizovanje čoveku znane svrhe. I tek tada, i sam o tada, m ože razum eti i rad iti na ukidanju supro tnosti izm eđu radn ika i ne-vlasnika objektivnih uslova ljudskog života i neradn ika i vlasnika ovih uslova. Samo tada se mogu shvatati i delatno ukidati i one složenije, suptiln ije suprotnosti koje filozofija o tuđen ja u svom najvišem obliku kod nas s uspehom prevazilazi, m išljenjem i delovanjem , u savezu sa objektivnim pro tivurečnostim a neadekvatne objektivnosti ko­ju ljudi u sistem u sam ouprav ljan ja sve više čine adekvatnom i čije najdublje težnje ova filozofija izražava.

Blochovo stanovište im a za rezultat svežinu isp itivanja sm is­la i značaja ran ijih filozofskih sistem a, -i znači solidan prilog is tra ­živanju ku ltu rne istorije.

Čovekova moć saznavanja i delovanja kvalitativno je neogra­ničena, ali uvek nailazi na kvantitativne granice. Ovo čoveku m e­đutim ne sm eta da im a svest o svojoj kvalitativnoj neograničenosti m a kakav oblik inače ova sam osvest dobijala. Još je Feueibach shvatio genezu pojm a o »najvišem biću«: iz religioznog o tuđenja u sebe vraćeni čovek je univerzalna p rirodna sila (ako nam je dopušteno da ostanem o samo n a ovom ontološkom određenju čoveka). Čovek je toga m anje ili više bio svestan i u ran ijim epo­ham a. Objektivni uslovi — m eđu n jim a i takvi koje je sam stvo­rio — određivali su granicu m anifestacije sile, ne n jenu kvalita­tivnu određenost. Kad čovek kao društvo prisvoji otuđene proiz­

379

vode svoje delatnosti, ljudi će m oći da o d ređu ju zajedničke ci­ljeve i da o stva ru ju željene rezultate. R azdvajanjem nužnosti i slobode izboriće za sebe iprostor-vrem e-m ateriju za slobodne du­hove i društvene delatnosti. Vizija budućnosti i n jena realizacija neće se m eđusobno sup ro tstav lja ti. Utoliko više treba dobro razlikovati viziju budućnosti u im e koje se opravdavaju i pokuša­vaju da ovekoveče oblici postojećeg o tuđen ja čoveka, od vizije udružene s k ritikom postojećeg.

Blochova p o ru k a sasto ji se izm eđu ostalog u pozivu da revo­lucionarno razgraničim o viziju budućnosti kao sredstva apolo­gije posto jećeg od vizije kao velikog realnog cilja u čijoj svetlosti se kritiikuje i p reobražava svaki posta li oblik. Birokratsko-dog- m atskoj egzistenciji n ije trebalo dugo da oseti ovaj sm isao Blo­chove filozofije, i s b ru ta ln o šću ko ja jo j je svojstvena, ona se obo­rila na dosto janstvo čoveka i filozofa E rn sta Blocha. Ne treba m isliti da ovaj p rim e r n ije dovoljno poučan. U s ta n ju ugroženo­sti svojih m onopolističk ih pozicija dogm atičar će i dalje poku­šavati da se uvek ponovo posluži sličnim sredstvom , bez obzira na posledice u daljo j borb i za pod ruštv ljeno čovečanstvo. Samo so lidarnost u akciji revolucionarn ih sub jekata — realn ih i poten­cijaln ih sam ouprav ljača — jes te dosto jan odgovor starim i no­vim silam a o tu đ en ja za čije je razum evanje, k ritiku i uk idanje B loch m nogo toga učinio. F ilozofiji naše zem lje služi na čast što spada u red onih koji delu E rn s ta B locha prilaze kao aktivnom činiocu u s tv a ran ju i razv ijan ju d ru štv a »kome je tem eljni p rin ­cip p u n o i slobodno razv ijan je svake individue« (M arx, Kapi­tal I ) .

Č itajući B locha često m i je p adala na pam et jed n a M arxova rečenica iz sedam naeste prim edbe u p eto j glavi Kapitala I, i ovom p rim edbom ću završiti ovaj k ra tak tekst a p om enu tu rečenicu ću istaći: »Ovo je jed n a m eđu okolnostim a koje p o skup lju ju proiz­vodnju zasnovanu na ropstvu . U n jo j se, kako su to sta ri zgodno izrazili, radn ik razlikovao sam o kao in stru m en tu m vocale od ži­vo tin je ko ju su nazivali in stru m en tu m semivocale, i od m rtvog a la ta koji su nazivali in stru m en tu m m u tum . Ali on daje osetiti i životinji i a la tu da on n ije što su oni, već čovek. Do ponosnog uverenja da se razlikuje od n jih dolazi rob tim pu tem što s nji­m a zlo postupa i pustoši ih con amore«.

380

LUKACSEVA TEORIJA PARTIJE

R udi Supek

Zagreb

Lukacseva teo rija p a rtije kreće se u brazdi Lenjinove borbe za revolucionarnu organizaciju radničke klase i tim e se odm ah sta­vlja u prvi plan h isto rijskog zadatka p ro le tarija ta . N ije slučaj­no što Lenjinovo revolucionarno djelovanje u ruskoj socijalnoj dem okraciji započinje djelom posvećenim upravo p itan jim a orga­nizacije »Što da se radi?«, i da je tim p itan jem Lenjin postavio socijalističku ideiu u dod ir s neposrednom histo rijskom praksom njenog ostvarenja. Stoga i osnovna teza Lukacsa u pogledu uloge i značaja organizacije radničke klase počinje tezom:

Organizacija je oblik posredovanja (m edijacije) između teorije i prakse. Kao i u svakom drugom dijalektičkom odnosu, tako i ovdje članovi dijalektičkog odnosa stječu konkretnost i realnost samo u n u ta r i s pom oću posredovanja.« (338)1

Teorija se tek s pom oću organizacije konkretiz ira i opred- mećuje kao revolucionarna p raksa, ali uloga organizacije nije da bude m ehanički posrednik, je r ona djeluje kao aktivna d ru ­štvena sila koja daje realnost teoriji p retvara jući je na aktivni način u sadržaj klasne svijesti radničke klase: iz m anje više aps­traktnog um a ona s pom oću organizacije silazi u historijsku stvarnost ljudskog djelovanja. Ali, i obratno , tek s pom oću orga­nizacije djelovanje ljudske grupe ili k lase uspijeva uzdići se do razine zbiliskog povijesnog djelovanja. Utjecaj organizacije d i­nam ički ili h isto rijsk i stvaralački je podjednak u odnosu na samu teoriju kao i na praksu . No, sam oblik organizacije prvenstveno je određen ili uvjetovan sam om postojećom , m ada neuobličenom , historijskom situacijom . Ova situacija nije jedan sasvim »iracio­nalni kontinuum «, kao što b i rekli neo-kantovci iz čije je škole

1) Svi citati u ovom članku uzeti su iz Lulkacseve »Povijesti i klasne svijesti« (francusko rađanje, Paris, 1963), a uglavnom iz poglavlje »Metodo­loške primjedbe o pitanju organizacije«.

381

potekao m ladi Lukacs, nego je ona već na izvjestan način s tru k ­tu riran a . Z adatak je stoga sam e revolucionarne teorije da u tv rd i osnovna ob ilježja ili odnose u toj situaciji, kako b i se tek na os­novu takve te o rije m ogla u tv rd iti i p r iro d a sam e organizacije. O rganizacija n ije č isti p o sredn ik izm eđu revolucionarnih ciljeva i p rakse, spon tan i h isto rijsk i dem iju rg , već je ona u svojoj osno­vi p određena p riro d i sam e objek tivne h isto rijske situacije koju valja teo rijsk i analiz irati.

»Pitanje organizacije jedne revolucionarne partije, kaže Lu- kdcs, ne m ože b iti organski razvijeno dok ne p osto ji jedna revo­lucionarna teorija. T ek kad je revolucija postala pitanje dana, izbija p itan je revolucionarne organizacije im pera tivnom nužno­šću u sv ije st m asa i n jihovih teorijsk ih glasnogovornika.« (335- -336)

P itan je revolucionarne organizacije p o sta je na taj način za­visno od ocjene o b jek tivn e prirode revolucionarne situacije, s jed­ne strane , i od ocjene su b je k tiv n ih m ogućnosti revolucionarne akcije p ro le ta rija ta , s druge strane . S toga n ije čudno da radnič­ki pok re ti i n jihovi teo re tiča ri o sc ilira ju u istican ju jedne ili druge s tran e izm eđu p rec jen jiv an ja ob jek tivnog determ inizm a ili re­volucionarnog voluntarizm a, izm eđu ekonom skog tredjunioniz- m a ili političkog sektarizm a, izm eđu reform izm a i revolucionar­nosti, izm eđu »desničarskih sk retan ja« i »lijevih skretan ja« , i ta­ko dalje. Sve se ove oscilacije i d ilem e neposredno odrazu ju i na shvaćan ju sam e organizacije.

P osto ji jed an m om enat ko ji im a n aročito velik značaj u stva­ra n ju revolucionarne organizacije, up ravo u sm islu posrednika izm eđu teo rije i prakse, naim e ocjene razm aka koji p osto ji iz­m eđu revo lucionarn ih ciljeva ( tačn ije -klasne sv ijesti) i spon ta­nosti revo lucionarn ih k re ta n ja u d ru štv u k o je pro lazi kroz krizu posto jećeg režim a ili v lasti, š to je razm ak klasno-svjesnih (u smi­slu epohalne h isto rijsk e akcije) snaga p rem a spontanim revo­lucionarn im k re tan jim a (revo lucionarno seljaštvo ili srednji bur- žoaski slojevi) veći ili širi (u kvan tita tivnom i kvalitativnom po­gledu), to i u loga revolucionarne avangarde i njene organizacije p o sta je p resudn ija .

U vrijem e 1. In tem acionale vidim o priličn i idejni razm ak iz­m eđu po litičk ih ideologa ili rukovodilaca radničkog pokre ta i spon tan ih reakcija rad n ik a i d rugih d ruštven ih slojeva. Težište o tad a pad a n a po litičku akciju , a ne n a ekonom ske revindikaci- je, p a izm eđu po la »krize buržoaskog društva« i »dik tature p ro­le tarija ta« nužno d je lu je jed n a avangarda p ro le ta rija ta , relativ­no m ala, ali idejno visoko izgrađena. S u p ro tnu tendenciju vidi­m o u 2. In tem acionali, gdje se razmaik izm eđu revolu­cionarne situac ije i revolucionarne teo rije u m an ju je sve do iščezavanja svake is tin ske revolucionarne akcije. Rad­n ički po k re t p osta je sve m asovniji, bolje organiziran u svojoj sindikalnoj bazi, dok kap italizam nakon Pariške ko­m une pokazuje znakove novog po leta i s tru k tu ra ln ih prom je­

382

na u sm islu bolje organizacije poslovanja i odstupanja od klasi­čnih liberalističkih pozicija (s im perijalizm om pojavlju je se i so­cijalno zakonodavstvo i pom oć arm iji nezaposlenih), pa se u strateg iju radničkog pokre ta uvlači revizionizam u otvoreni­jem obliku (s B ernsteinom ) ili u stidljivijem obliku (s Kautskym i H ilferdingom ). »Ciljevi n isu ništa, pok re t je sve«, ali pokret za­snovan na ekonom ističkim revindikacijam a i političkoj akciji ko­ja u najboljem slučaju ide do »generalnog štrajka«. Socijalna dem okracija ne rukovodi se više jasnom vizijom revolucionarnog obaranja buržoazije, uspostav ljan jem d ik ta tu re p ro le ta rija ta i radikalnom preobrazbom društva. Zanimljivo je, da teoretiča­ri 1. Imternacionale, zajedno s Marxom, više ističu svjesnu ideo- loško-političku akciju (p re tvaran je »radničke klase po sebi« u »radničku klasu za sebe«), dok teoretičari 2. Internacionale pod­vlače jače ob jektivn i determ inizam društvenog razvitka, p rib li­žavanje političke akcije ovom objektivnom determ inizm u. Ovo znači u jedno sm anjivanje subjektivnog i prak tičkog fak tora, pot- cjenjivanje ideološke i revolucionarne agitacije i avangarde uop­će, a p recjenjivanje objektivnog ili pozitivnog razvitka d ruštva u pravcu stru k tu ra ln ih p rom jena kapitalizm a prem a socijalizm u i spontanog d jelovanja radničkih slojeva. T aktika borbe ne ide za forsiranjem događaja razvijanjem revolucionarne svijesti, ne­go se zasniva n a čekanju, što može p rak tičk i značiti kojipu t vrlo radikalne rezolucije (kao što je bila S tu ttgartska p ro tiv ra ta ), ali koja ne obavezuje ni na kakvu akciju, pa su tako soc ija ldem o­kratske p artije mogle zauzeti sasvim oportun ističk i stav prem a ratu , a ipak se nakon ra ta pozivati na svoju »čistu savjest«!

3. In ternacionala s Lenjinom , kao najznačajn ijim teoretiča- rem i njenim tvorcem , znači povratak na teorijsku tradiciju Marxove 1. Internacionale , ali s jednim za suvrem eni radnički pokret veoma značajnim pom akom u njenoj struk tu ra lno j osno­vi: teorija i organizacija 1. In ternacionale ponikla je na tlu na j­razvijenijih zapadno-evropskih zem alja u fazi liberalnog kapi­talizma, dok je teo rija i organizacija radničkog pokreta za Lenjina ponikla na tlu socijalno-ekonom ski zaostalih feudalno-kapitalis- tičkih zem alja u uvjetim a im perijalizm a. Ono što je, m eđutim , zajedničko M arxu i Lenjinu, jes t istican je avangardne uloge teo­rije i organizacije radničkog pokreta u sm islu radikalnog ili epo­halnog p reobražaja građanskog društva s pom oću d ik ta tu re p ro­letarija ta . Vidljivo je na prvi m ah da je stru k tu ra ln a baza rad­ničkog pokre ta nešto različita, ali da je razm ak između revoluci­onarnih ciljeva i spontane revolucionarne situacije ponovo pove­ćan (uloga saveznika radničke klase u revoluciji posta je odlučni faktor!) Težište pada na ideološku akciju na razini epohalne ulo­ge p ro le tarija ta , dok se ekonom istički i tredjunionistički zahtje­vi sm atra ju potpuno nedovoljnim a da bi doveli do zbiljske revo­lucionarne akcije. Lenjin zaoštrava ovo p itan je upozoravajući da pristalice ekonom izm a ili spontanosti radničkog pokreta zastu­paju tezu da »politika p ra ti ekonom iju«, što je naizgled m arksi­stička form ula, ali tim e dolaze do toga da »guše svijest sponta-

383

nošću«, tako da u n a jbo ljem slučaju dolaze do sindikalizm a ili tredjunionizm a, a u ideološkim p itan jim a do zbiljskog podre­đ ivanja buiržoaskoj ideologiji. Z adatak je revolucionarne orga­nizacije upravo ob ra tan , naim e d a svako ekonom sko p itan je p re tvara u političko, da se ekonom sko ugnjetavan je objašnjava pom oću političkog ugn je tavan ja , ali da se to političko ugnjeta­vanje ne vrši sam o u okvirim a neposrednog položaja radn ika u proizvodnji već njegovim položajem u čitavom društvu. I, šta- više, da se to ugn je tavan je ne p rikazu je sam o kao njegov položaj nego kao položaj svih d ruštven ih slojeva, to jest da se revoluci­onarnom agitacijom p ro d re u sve društvene krugove i slojeve; drugim riječim a, da revo lucionarno-politička akcija dobije onaj totalni karakter ko ji im a sam a socija listička revolucija. Na taj način ideo lošk o p o litičk a akcija dobiva viši i sam ostaln iji značaj u odnosu n a spon tane i ob jek tivne p rocese radn ičkog nezadovolj ­stva v lastitim ekonom skim stan jem . Dok radn ička klasa ostaje u gran icam a svojeg spon tanog nezadovoljstva ili pobune, ona us tra je na raz in i h isto rijsko-društvenog p o sto jan ja »klase po se­bi«. Tek kad ona shvati svoju političku i ideološko-revolucionar- nu ulogu, o na po sta je »klasa za sebe«, k lasa ko ja transcend ira svoj usko d ruštven i položaj tim e da se p re tv a ra u čitavo društvo. U tom je sm islu k lasa kao revo lucionarna pojava, a to znači i k lasna sv ijest i k lasna bo rba , jedan to ta ln i društveni fenom en.

Sam o kao takav on je sposoban p red o b iti sve revolucionarne snage u d ru štv u i iznijeti svoj h isto rijsk i zadatak . Potcrtavajući ovu dom inaciju političkog i ideološkog m om enta nad ekonom is­tičkim i spon tan im , Lenjin ide tako daleko da ga po svojem po­rijek lu i sm islu dijeli od svakog ekonom izm a i spontanosti. Zato on podvači da ova k lasn a svijest može rad n ik u b iti dana samo spolja, a ne može do nje doći iznu tra , iz sam e ekonom ske borbe i spon tanog revolta.2

2) U djelu gdje se Lenjin bavi problemom revolucionarne orgaorzacije »Što da se -rad;?« kaže: »Klaisna politička svijest »jedino izvana« može biti dana radnicima, to znači izvan ekonomike borbe, izvan sfere odnosa rad­nika prema poslodavcima. Jedina oblast iz ikoje bi se ta spoznaja mogla orp9ti, jest oblast odnosa svih klasa i slojeva stanovništva prema državii vladi.« Gdje se na’aze oni koji da>u ovu /klasnu svijest »izvana«? Na ovo pitanje Lenjin ovako odgovara:

»Socijalističko je učenje nastalo iz flilozofdkih. historijskih i ekonomskih teorija koje su razrađivali učeni predstaivnici vlasničkih klasa, intelektu­alci. Samv osnivači suvremenog naučnog socijalizma, Marx i Engels, bili su, po svom društvenom položaju, buržoaski intelektualki« (str. 177, izdanje Kul­ture, 1948)

Da bi istaknuo »akcijsku« samostalnost političko-ideološke aikcije, on odo­brava Kautskijev stav da »se socijalizam i klasna borba .pojavljuju upore- do. ali ne stvaraju jedno drugo; oni se pojavljuju pod različitim preduvje­tima. (Današnja socijalistička svijest jedino može nastat1 na podlozi du­bokog naučnog znanja. . . Socijalistička je svijest e’emenat koji je izvana unesen u ’klasnu borbu proletarijata, a ne nešto što iz nje spontano nastaje « (iibid., str. 184).

384

Očito je da se klasna svijest p ro le tarija ta u ovom slučaju ob­likuje na jednom višem histo rijskom nivou od onoga koji p ro ­izlazi iz ekonom izm a i borbe za poboljšanjem neposrednog m a­terijalnog ili socijalnog položaja. Dok je za reform iste klasna svi­jest ograničena sindikalizm om i »objektivnim zakonim a razvit­ka«, dotle se ovdje klasna svijest po javlju je kao svijest o revo­lucionarnoj akciji na nivou čitavog društva, kao epohalna revo­lucionarna svijest. Lukacs klasnu svijest tum ači potpuno u ovom Lenjinovom duhu i tek na osnovu ovako shvaćene klasne svijesti ulazi on u dijalektičko lučenje između teorije i prakse.3 Klasna svijest, da bi bila revolucionarna k lasna svijest, m ora postati predm et intenzivne idejne i političke agitacije, pa je revolucio­narna organizacija nešto što ne proizlazi neposredno iz postoje­ćeg stan ja radničkog pokreta i svijesti, nego nešto što pokret m ora ostvariti na razini akcije u globalnom društvu. Ovdje je po­sto janje razm aka između ciljeva revolucionarne akcije i sponta­nosti revolucionarnih k re tan ja ne samo fa'ktično, nego i teorijski nužno, je r je za Lenjina i Lukacsa nemoguće da bi radnička klasa mogla spontano doći do istinske klasne svijesti. Naravno da u tom slučaju p itan je organizacije radničke klase dobiva sasvim izuze­tan značaj, je r takva organizacija mije stvorena smo zato da us­m jerava već postojeće revolucionarne tendencije u n u ta r same kla­se, nego ih ona m ora razvijati, odrediti i usm jeravati i to ne sa­mo unu tar klase nego i u n u ta r čitavog društva. Organizacija kao faktor posredovanja ili m edijacije između ciljeva i spontanosti društvenog k re tan ja posta je idejni i akcijski dem ijurg samog hi­storijskog preobra ta . Tako p itan je organizacije dolazi s 3. Inter- nacionalom u središte revolucionarnog djelovanja radničke klase i socijalističkog pokreta . Kadrovi školovani na ovom Lenjinovom iskustvu pokazivali su uvijek najveću osjetljivost u p itan jim a sa­me organizacije političke p a rtije i ova osjetljivost zadržala se i do danas, iako danas ulazim o u jednu novu fazu revolucionarnog kretan ja sa bitno izm ijenjenim p re tpostavkam a u samoj s tru k tu ri radničke klase kao i u s tru k tu ri sam og kapitalističkog društva.

Lenjinova koncepcija jav lja se, dakle, onda kad su »historijske škare« između politike i revolucije (klasne, nacionalne i imperi- jalističko-ratne krize) ponovo bile široko otvorene, tako široko kao n ikad ran ije u povijesti evropskog radničkog pokreta. One su

3) Lukacs definira klasnu svijest na razini historijskog zadlaitika. radni­čko 'klase, a ne na razini efektivne svijesti koju pojedini nadnici imaju o se­bi i svom položaju. »Ova svijest nije, dakle, niiti suma niti prosjek onoga što pojedinci, koji tvore klasu, uzeti jedan po jedan., misle, osjećaju, itd. A ipck je odlučna historijska akcija klase kao totaliteta određena', u posljed­njoj analizi, tom sviješću, a ne pomoću misli, iibd. pojedinca; ovu akciju možemo spoznati samo p o r e ć i od te svijesti«, (op. cit. str. 73). Ova je svi­jest, dakle, adekvatna historijskoj akciji, pa je kao takva samo »objektiv­na mogućnost«, prvenstveno zadatak racionalne ili polit i čko -r evoluc: on ar - no »akcije«, kako bi se radnička lclasa uzdigla od oblika »nesvjesne klasne svijesti« (kakva je njena faktična svijest na razini ekonom,:zmin) do »svjes­ne Masne svf jesti«, kakva je ona kad je na nivou svojeg historijskog zadatka.

385

dik tira le i sasvim određeni tiip avangardne i kadrovske revolucio­narne p artije . Lukacs, krećući se sasvim u Lenjinovim okvirim a, pokušava ovoj h isto rijsko j situac iji dati jedno filozofsko tum a­čenje, ali takvo koje prelazi granice sam e h isto rijske situacije a i sam e Lenjinove prvenstveno stra teg ijske m isli. On organizaci­ju uzim a kao nosioca h isto rijskog to ta lite ta , i na taj je način vješ- tački odvaja istovrem eno od n jene osnove (fak tične stru k tu re rad­ničke klase i d ruštva) i n jene n adgradn je (ciljeva čijem ostvare­n ju služi).

U sk ladu s Lenjinovom analizom revolucionarne situacije i teo­rijom revolucionarne organizaoije, Lukacs ističe b itn u ulogu sa­veznika p ro le ta rija ta u revoluciji, saveznika koji se prem a d ru št­venoj krizi režim a odnose revolucionarno (seljaštvo i sredn ja b u r­žoazija u R usiji), ali koji o sta ju nesvjesni (a djelom ično i nepri­ja te ljsk i) prem a ciljevim a revolucije. (»Tako spoznaja, kaže Lu­kacs, o važnoj ulozi n ep ro le tersk ih slojeva u revoluciji i o njenom ne čisto p ro le terskom k a rak te ru dobiva odlučan značaj.«, str. 346). Očito je da jed an m an ji dio svjesnog p ro le ta rija ta prem a ve­likoj m asi nesv jesn ih revolucionarn ih d ruštven ih slojeva d ik tira i određeni tip organizacije kao i određenu tak tik u p rem a njim a. (»N ijedna dom inacija neke m anjine ne m ože se održati, ako nije sposobna da povuče u svoju ideološku b razdu one klase koje n isu odm ah i revolucionarne, ako ne zadobije od n jih podršku u vlasti ili, barem , n e u tra ln o st u borb i za vlast.« str. 347). Uloga svjesnog ili su b jek tivn o g fak tora u revo luciji u takvoj h isto rijsko j konste laciji revo lucionarn ih sila, č ija revo lucionarnost ide samo do određene granice, koje su dakle b ivstveno nesvjesne u odnosu na h is to rijsk i p reobražaj, p o sta je od p resudne važnosti kako u ide­ološkom , tako i u organizacionom pogledu. I m ožem o reći da se ovdje u L ukacsa Lenjinov aktivizam susreće s voluntarizm om D iltheya, R ickerta ili M. W ebera u aktivnom i svjesnom oblikova­n ju h isto rijskog to ta lite ta u osnovi iracionalnog i neorganizira­nog ili, tačnije , n es truk tu riranog!

U jednom i u drugom slučaju , to je s t kako sa gledišta Lenjina, tako i sa g ledišta neo-kantovaca revolucionarna je akcija p ro le ta­r ija ta istin sk i stvaralački čin sam og p ro le ta rija ta , odnosno njego­ve avangarde. Ideo loška i s tru k tu ra ln a kriza starog d ruštva samo je povod za ovaj stvaralačk i čin.

»Ovaj ideološki potres, kaže Lukacs, nesum njivo je rođen u eko nom sko j krizi i o b jek tivn o j m ogućnosti da se preuzm e vlast, ali njegovo odvijanje nije n ikakva au tom atska i ob jek tivn im za­konim a podložna paralela, dok njegovo rješenje može b iti samo slobodni čin sam og proletarijata.« (350)

V alja reći da je ovaj stav daleko bliži M arxovu i Lenjinovu shvaćanju revo lucije kao »dijalektičkog skoka« iz carstva nužno­sti u carstvo slobode, nego pozitivističkim shvaćanjim a Lukacse- vih k ritiča ra ko ji su ga optuživali zbog subjektiv izm a i voluntari­zm a ističući »objektivne zakone« u nastan k u socijalističke revo­lucije. Pored toga posljedn ji stav proizlazi upravo iz onog k lan ja­

386

n ja pred spontanošću i »prirepaštvom« kao i iz potcjenjivanja ideološke i svjesne akcije, ko ja je oduvijek obilježavala oportu­niste, pa ih s propovijedanjem »sm rti svake ideologije« i prela­skom u »doba čiste nauke« i danas obilježuje!

Na ovom m jestu želimo samo uzgred napom enuti da je uloga saveznika u revoluciji i danas jedno od ključnih stratešk ih p itan ja radničkog pokreta. M eđutim , p riroda toga saveznika bitno se izmi­jenila prelaskom iz rano-kapitalističkih, feudalnih društvenih struk tu ra , s m asovnom bijedom i ratovim a kao popratnom po­javom , u visoko-industrijski »organizirani kapitalizam «, s išče­zavanjem seljaštva, povećanjem životnog standarda, izbjegava­njem ekonom skih i ra tn ih kriza, ali s istovrem enim jačanjem »vojske najam nika« (naročito u redovim a in telektualn ih profesi­ja koje se p ro le tariz ira ju ) u n u ta r silno razvijenih b irokratsk ih i m ilitariziranih društvenih s tru k tu ra . P itan je saveznika danas se sasvim drugačije postavlja, a tim e i p itan je same organizacije pro letarija ta . No, to je problem o kojem valja rasprav ljati na drugom m jestu!

Postoji još jedan m om ent na koji bismo htjeli upozorili u Lukacsevoj teoriji organizacije kao posredn ika ili dijalektičke m edijacije između teorije i prakse. Radnik, dok je zaokupljen samo svojim svakodnevnim m aterija ln im brigam a i dok ostaje u okvirim a sindikalne borbe, ne samo da je »nesvjestan« u po­litičkom pogledu, nego on ostaje i otuđen. On tu svoju otuđenost ne može prevladati sve dok se ne uzdigne do moguće klasne svi­jesti u sm islu njene h isto rijsko revolucionarne uloge.

»Ipak, za svakog individualnog radnika, pu t ko jim će doseći objektivnu moguću klasnu svijest, kako bi na unu tarn ji način zauzeo stav ko jim će za sebe izgraditi ovu klasnu svijest, ne m o­že ići zbog reifikacije njegove (individualne) sv ijesti sam o kroz neposredna iskustva da bi zatim došla (ova sv ijest) do razbistri- vanja; psihološka sv ijest zadržava, dakle, za svakog pojedinca je­dan zaostali karakter. Ova supro tnost individualne svijesti i kla­sne sv ijesti u svakom individualnom proleteru nije nipošto slu­čajna. Jer u kom un ističko j organizaciji, kao tipu više organiza­cije u odnosu na druge organizacije, prv ipu t se u povijesti po tvr­đuje karakter klasne svijesti, s jedne strane, kao princip koji neposredno utječe na akcije svakog pojedinca, a s druge strane i u isto vrijem e kao fa k to r ko ji svjesno učestvuje u određivanju povijesnog toka.« (op. cit. 358)

I ovo je po tpuno u skladu s Lenjinovom koncepcijom avan­gardne partije kao organizatora revolucionarne akcije i kao od­gajatelja revolucionarne klasne svijesti. Jasno je da se pojedi­načni p ro le ter oslobađa reifikacije ili postvaren ja svojeg položaja u proizvodnji ne sam o napuštan jem tog položaja, nakon revolu­cije, nego i kritičkim uzdizanjem do nivoa k lasne borbe na epo­halnoj revolucionarnoj razini. Njegova in telektualna ili idejna em ancipacija prethodi njegovom fizičko-društvenom oslobođenju. To je sasvim prirodn i proces društvene i oslobodilačke akcije.

387

O rganizacija, dakle, om ogućuje radn ik u da kao pojedinac dođe u neposrednu vezu sa poviješću. Ona je predstavn ik »konkretnog posredovanja izm eđu čovjeka i povijesti«, pod uvjetom d a je rad ­nik kao ličnost p o tpuno angažiran u p o k re tu i da disciplinirano izvršava zadatke organizacije. Im ajući u vidu ne sam o reifikaciju radn ika na nivou ekonom izm a nego i podvajan je ličnosti u gra­đanskom d ruštvu na fo rm alna p rava i slobode (Lukacs je od ra­nih M arxovih spisa u to v rijem e dobro poznavao njegovu »Kritiku Hegelove filozofije p rava« ), on pridaje po litičko j organizaciji pro­letarijata neke osebine soc ija lističke zajednice, dakle bitnog fak­tora čovjekova razo tuđen ja .

»Svaki lju d sk i odnos koji, dakle, kida s ovom s tru k tu ro m (for­m alnih b urioaskih d em o kra tsk ih prava, R S ), s ovom apstrakci­jom cjelovite ličnosti, s ovim supsum iran jen i pod jedno apstrak­tno stajalište , p redstavlja jedan korak prem a destrukciji reifika­cije ljud ske sv ijesti. Ali, jedan takav korak pretpostavlja aktivno angažiranje cjeline ličnosti. Tako je postalo jasno da oblici slobode u buržoaskim organizacijam a nisu ništa drugo do li »kriva svijest« o zb iljsko j odsu tn o sti slobode, to jest jedna struktura svijesti gdje čovjek sm atra, na način form alno slobodan, svoju integraci­ju u s is tem u bitno stranih nužnosti i izjednačuje form alnu »slobo­du« ove kon tem placije sa zb iljsko m slobodom . Jedino takvo ra­zum ijevan je stvari dokida priv idn i paradoks naše prethodne tvrd­nje, prem a ko jo j je bezuvjetno zalaganje čitave ličnosti svakog člana u p raksi pokreta jed in i p u t za ostvarenje autentične slobo­de. A ta istina ne važi sam o za zajednicu, ko jo j takva organizacija služi kao kvasac da osvoji ob jek tivn e društvene uvjete za tu slo­bodu, već također i z.a pojedinačnog individuum a, za individualnog člana partije, ko ji i za sebe sam oga m ože napredovati sam o tim pu­tem. P itanje discipline jest, dakle, jedno praktičko , elem entarno pi­tanje partije, neophodan u vje t n jenog funkcioniranja; ono m eđu­tim , nije sam o tehn ičko i p rak tičko pitanje, nego jedno od najvi­ših i najvažnijih in telektua ln ih pitanja revolucionarnog razvitka. Ovu disciplinu, ko ja se m ože roditi sam o kao sv jesn i i slobodni čin najsv jesnijeg dijela, avangarde revolucionarne klase, nemoguće je ostvariti bez ovih pre thodnih in telektua ln ih uvjeta. Bez takve spoznaje, m akar in stink tivne , o vezi izm eđu cjeline ličnosti i par­tijske discipline za svakog individualnog člana partije, ova se dis­ciplina ukruću je u jedan apstra k tn i i reificirani sis tem prava i dužnosti, te partija nužno pada u tip organizacije buržoaskih parti­ja. Tako m ožem o shva titi da organizacija, s jedne strane, poka­zu je najveću o sje tljivost za vrijednost ili odsu tnost vrijednosti re­volucionarnih teorijsk ih shvaćanja i tendencija, a da, s druge stra­ne, revolucionarna organizacija pretpostavlja , sub jektivno , jedan visoki s tupan j klasne svijesti.« (op. cit. 360-361)

Naveli sm o ovaj poduži c ita t, je r on sadrži niz značajnih mo­m enata i su p ro tnosti koji važe za u nu tar-partijsk i život i čvrstinu sam e revolucionarne organizacije. I ovdje, čini nam se, da Lukacs n ije izbjegao opasnosti izvjesnih uopćavanja, ali nas je time

388

odm ah uveo u neke dileme koje su karak teris tične za odnos, ne toliko običnog radnika, koliko intelektualca prem a organizaciji.

Prije svega, jasno je da efikasnost i borbena sposobnost jedne političke organizacije zavisi od njene unu tarn je čvrstine koja po­čiva na svjesnoj disciplini članova, a svjesna disoiplina, sa svoje strane, p retpostav lja angažiranje čitave ličnosti. M eđutim, takvo angažiranje čitave ličnosti zahtijeva da i sama organizacija bude na onom intelektualnom ili idejnom nivou koji om ogućuje takvo angažiranje. O tuda osjetljivost organizacije za idejna p itan ja i na­sto janje da ona bude na visini b itnih idejnih p itan ja revolucio­narne akcije. Svaki pu ta kada organizacija nije na visini takvih idejnih p itanja, ona ne može spriječiti kritičko odvajanje pojedi­nih ličnosti i stvaranje la tentn ih ili o tvorenih frakcija un u ta r rad­ničke partije . Ovu dinam iku možemo p ra titi za vrijem e Marxa, za vrijeme Lenjina, a i danas u m eđunarodnom radničkom pokretu.

Idejna p itan ja osta ju stoga od prvorazrednog značenja za život organizacije, ali se čvrstina organizacije ne može sačuvati, ako se idejna strana dogm atizira i degradira po svojem intelektualnom nivou, već samo ako se stalno nasto ji uzdići na razinu aktualn ih idejnih problem a. (D obar p rim jer kako dogm atizam u ideološkim pitanjim a vodi do osipanja k ritičk ih i stvaralačkih ličnosti u or­ganizaciji, pokazuje novija h isto rija francuske K om unističke p ar­tije kao i njen najnoviji pokušaj da tome procesu stane na k raj odricanjem od dogm atskih pozicija!) Naime, ako organizacija ne uspije da bude na zbiljskom nivou aktualn ih idejnih p itanja, tada se p a rtijsk a disciplina p re tvara sam o u form alnu disciplinu i izvršavanje zadataka, bez ličnog uvjerenja, te dobiva nužno crte jedne buržoaske p artijsk e organizacije, s tom razlikom što se o idejnoj diferencijaciji u buržoaskim p artijam a diskutira , a u kom unističkim a, u ovakvim slučajevim a, šuti.

Lukacs, m eđutim , ne vodi dovoljno računa o jednom drugom mom entu. Revolucionarna akcija traži čitavu ličnost, ali teorija socijalističkog društva i njegova preobražaja ne traži isti tip anga­žiranja i isti tip discipline u svim situacijam a. U političkoj borbi, kad je u p itan ju osvajanje vlasti, disciplina je osnovni preduvjet uspjeha. To važi podjednako u ratn im kao i u parlam entarn im uvjetim a. U ovakvim slučajevim a nem a nikakve dileme. Dilema postoji samo do donošenja zajedničke odluke za akciju. M eđutim, pored političke akcije posto ji i kulturna akcija, koja je dio ideolo­ške borbe proletarijata. Posto ji također idejna borba i na područ­ju filozofije, nauke i um jetnosti. Kako u tom slučaju stoji sa či­tavim angažiranjem ličnosti i partijskom disciplinom ? O tom e se dosada mnogo raspravljalo u revolucionarnom pokretu . Poznati su slijedeći slučajevi koji nas upozoravaju na dijalektičku slože­nost ovog odnosa.

Prvo, kad se radi o otvorenoj borbi pro tiv klasnog neprija­telja, kao što je b ila borba p ro tiv fašizma, intelektualac nem a nikakvog prava da u ime neke svoje posebne ku lturne aktiv­nosti ostane po strani. On je obavezan da se lično identificira

389

s organizacijom revolucionarne klase. Rukovodstvo revolucio­n arn e p a r tije može, doduše, u im e p artijsk e discipline da ga izvuče iz p rv ih redova i »sačuva« za m irnodopske uvjete, adi m u ipak ne može zabran iti, ako lično želi, da bude u prvim redo­vima, je r su njegovi u n u ta rn ji »lični obračuni« isto tako važan fak to r njegove dereifikacije kao i k lasna b o rb a čitave organi­zacije. U ovom su slučaju dilem e m anje više jednostavne.

Drugo, složenija je s ituac ija u pogledu lične angažiranosti, kad se rad i o teor ijsko j ili u m je tn ičko j djela tnosti, ko ja kao svaka slobodna d je la tn o st, ne može b iti d irig irana nekom or­ganizacijom naročito ako dom inan tna shvaćanja u organizaciji dođu u sukob sa s tva ran jem pojedinca. U tom slučaju može­m o razlikovati, u pred-revolucionam iim i post-revolucionannim uv jetim a, d isc ip lin irane ili »dobre članove partije« i nediscipli­n irane ili »loše članove partije« . Na p r im je r — da se opet po­služim o jedn im francusk im p rim jero m — Picasso, B raque, Le- ger i drugi p redstavn ici ekspresion ističk ih tendencija u um jet­n osti b ili b i »loši članovi« francuske K om unističke p artije , dok bi Fougeron, k o ji je p rihvatio te o r iju socija lističkog realizm a, b io »dobar član«. Prvi su, doduše, na planu političke svijesti usvojili revo lucionarnu o rganizaciju , dok je na planu slikarstva n isu usvojili. (S a gledišta teo re tiča ra socija lističkog realizm a oni su tip ični p redstavn ic i »buržoaske dekadencije«!) O vdje se m ože reći, da je za revo lucionarnu akciju dovoljno da pojedi­nac usvo ji po litička načela, dok njegova um je tn ičk a uv jerenja n isu tako b itn a , čak i onda k ad su pod u tjeca jem klasnog ne­p rija te lja . Sa Lukacsevog sta ja liš ta , ali i sa g ledišta koje još uvijek dom in ira u nekim p a rtijsk im rukovodstv im a, prv i kao angažirane ličnosti m anje v rijede od on ih što su usvojili soci­ja lističk i realizam . M eđutim , u to k u sam og h isto rijskog raz­v itka m ože se pokazati da ]e dosljedan stav Picassa, Braque-a ili Legera b io znača jn iji i v rijedn iji, ne sam o za buržoasku, nego i za socija lis tičku ku ltu ru , pa se m ožem o naći u situaciji da ne­giram o p re th o d n e v rijednosne k rite rije o ličnoj angažiranosti. Ako do ista p o sto ji takva m ogućnost, a ona se danas već jasno nazire, ond a je m nogo bo lje u svo jiti onaj stav koji je im ao Le­n jin u odnosu p rem a L unačarskijevom »proletkultu« (a koji za­stupa i p ro g ram SK J) da k u ltu ra i nauka m o ra ju o sta ti »sami sebi sudije«, što , naravno , ne isk ljuču je b o rbu m išljen ja o d ru­štvenom značenju k u ltu rn ih djela! Ako zauzm em o ovo gledište, tada p o jam ličnog angažiran ja , kako ga ovdje defin ira Lukacs, kao b itn i p red u v je t ne sam o klasne borbe n a p lanu kolektivne revolucionarne akcije, već kao p reduv je t čisto ličnog oslobo^ đenja, »ostvarenje slobode i za sebe samoga«, svakako dolazi u p itan je . I tu nam se nam eće p itan je : n ije li Lukacs u p itan ju dereifikaciie dao organizaciji neka s v o j s t v a apsolutnog posred­nika izm eđu teo rije i akcije, k o ji organizacija nem a niti čak ne želi d a im a?!

Treće, sm a tra jući organizaciju posrednikom izm eđu ciljeva revolucije i sam e akcije, Luk&cs jo j p rid a je neke osobine nove

390

zajednice i sredine novog oblika socijalizacije ličnosti. Iako re­volucionarna organizacija im a neke od tih crta, ipak je sasvim pogrešno izjednačavati je s onom zajednicom koja će provesti zbiljsko razotuđenje buržoaske ličnosti. Lukacs upada u shva­ćanju organizacije u neke zablude sektaša i u topista.

»Zbiljsko aktivno učestvovanje, kaže on, u svim događajima, zbiljski prak tički stav svih članova organizacije ne može se po­stići bez zalaganja čitave ličnosti. Tek onda kad akcija u krilu zajednice (!) postane centralno p itanje svakog pojedinca koji u njo j učestvuje, m ožem o dokinu ti odvajanje izm eđu prava i du­žnosti, oblik organizacijskog pojavljivanja čovjekova odvajanja od vlastite socijalizacije (!), oblik njegova kom adanja od strane društvenih sila koje n jim e vladaju.« (360).

Kao i u malo p rije c itiranom pasusu tako i ovdje izjednačava­nje ličnosti s organizacijom nije sam o p itan je njene političke čvrs­tine i efikasnosti, već p itan je uk lapan ja ličnosti u jednu zajednicu koja posta je osnova njegova razotuđenja, osnova njegove nove socijalizacije. Da li je ovakav stav opravdan?

Očito je da nije! Je r i sam a politička organizacija p ro le tari­ja ta prije svega im a zadatak da osvoji vlast ii razbije sta ru poli­tičku i klasnu stru k tu ru buržoaskog društva. Ona kao politička organizacija d jelu je nužno političkim sredstvim a, a politička ak­cija je ovdje samo sredstvo da se stvore uv jeti za razvitak, sa­m ostalni i spontani, jedne nove socijalističke zajednice, ko ja kao takva sadrži u sebi i negaciju političkih sredstava (d ik ta tu re p ro le tarija ta), po trebn ih za ostvarenje n jenih p reduvjeta. Ova­kvo shvaćanje političke organizacije p ro le ta rija ta jasno je iz­raženo i u M arxa i u Lenjina (u tezi o odum iran ju države i po­litike uopće). Iz perspektive o tuđen ja i razotuđenja, očito je da je uloga revolucionarne organizacije p ro le ta rija ta politička ne­gacija buržoaske vlasti, ali u jedno i negacija ljudske i društvene prirode p ro le tarija ta , to je s t negacija dom inacije, degradacije i dehum anizacije p ro le ta rija ta . Ona ostaje, nužno, sam o u okviru negacije negacije. Ona još nije i nova pozicija, novi oblik zajed­nice, niti novi oblik socijalizacije ljudske ličnosti i njenog stvar­nog oslobođenja.

Utopizam i sektarizam Lukacseve pozicije sasto ji se u tome što on ne vidi da zbiljski proces dereifikacije ili razotuđenja p ro­le tarija ta (a i svakog člana građanskog društva) sadrži u sebi dva dijalektička m om enta: prvo, negaciju negacije u obliku po­litičke revolucionarne akcije p ro le ta rija ta i, drugo, novu poziciju u obliku izgradnje nove društvene socijalističke zajednice. Pro­ces dereifikacije započinje negacijom negacije ili revolucionar­nom akcijom , ali on se nužno dovršava tek izgradnjom istinske socijalističke ili naprosto ljudske zajednice. Kad to ne bi bio slu­čaj, ne bi se m oglo govoriti o oblicim a otuđenja i u društvu na­kon osvajanja vlasti od strane radničke klase. Izjednačujući pro­ces dereifikacije s političkom organizacijom Lukacs je i protiv svoje volje dao legitim aciju onom obliku socijalističke države,

391

koja je d ik ta tu ru p ro le ta rija ta uzela kao uzor i m odel za izgrad­n ju čitavog d ruštva u vidu e tatizm a i cen tralizm a političke i ideo­loške kontro le svakog teorijskog, filozofskog i um jetn ičkog stva­ran ja , jedne k ru te h ije ra rh ije d ruštven ih odnosa, gdje je svaki trag ne sam o slobodne ličnosti već i au ten tične ljudske zajed­nice iščezao, a sve to u im e »socijalizma« i »istinskog oslobođenja ličnosti«! Pogrešno shvaćanje dija lektičke p riro d e m om enta m e­dij aci je (m edijacije u ob liku političke i d ruštvene organizacije) dovela je Lukacsa do toga da n ije sam o kap itu lirao p red staljiniz- m om u ime »discipline«, nego m u je svojevrem eno dao i filozof­sku legitim aciju .

K ako je m oglo doći do ove zablude u d jelu sam og Lukacsa? Čini nam se, da je tom e uzrok u njegovoj v lastito j intelektualnoj prošlosti, ne len jm ističko j već neo-kantovskoj. Pod utjecajem Diltheya, R ickerta i W ebera m oglo se g ledati na h is to riju kao na jedan »iracionalni heterogeni kontinuum « koji se tek svjes­nom akcijom jed n e m an jine p re tv a ra u sm isleni i organizirani totalite t. Tako se nužno m ogla p recijen iti uloga organizacije kao posrednika u stvaran ju ovog h istorijskog totaliteta, a potcije- niti njegovu p ro tiv u rječn u i d ija lek tičku p riro d u , ko ja sadrži niz ob jek tivn ih i su b jek tivn ih procesa, kako na nivou društvenih klasa, o rgan iz iran ih po litičk ih i drug ih grupacija , tako i na ni­vou stvara lačk ih ličnosti. Ovi različiti tokovi, s v lastitim deter­m inizm om , u revolucionarnoj akciji s tap a ju se u jedinstvo ide­je i volje, ali se oni isto tako rasp leću nakon osvojene vlasti, ka­ko bi rodili novu društvenu zajednicu. S lika ove istinske zajed­nice u biti je negacija p re thodnog akcijskog revolucionarnog to ta lite ta : ona je njegovo d ije te koje ga poriče, slobodni čovjek koji n ap u š ta kolijevku h isto rije kao k lasne h isto rije , to jest kao n jem u nadređenog to ta lite ta , je r je i čovjek sam »idealni to talite t« , pa u socijalizm u, jednom ostvaren , nem a nikakvu po­treb u za d ruštven im m jerilom kao n jem u stran im ili vanjski n am etnu tim to ta lite tom .

392

LUKACS I SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Gajo Peleš Zagreb

Prije nego što će raščlanjivati književne pojave našeg stolje­ća, Lukacs u svojoj knjizi Današnji značaj kritičkog realizma ukratko određuje osnovne tendencije suvrem enog društvenog kretanja. U stvrđuje kako je glavno obilježje današnjeg svijeta sukob između kapitalizm a i socijalizm a. Naglašava da to nije jed ina polarizacija d ruštvenih snaga i podsjeća da je između dva ra ta svijet bio pod ijeljen na fašiste i antifašiste , a poslije drugog svjetskog ra ta na m iroljubivu i ra tn u tendenciju . Upravo iz takve polarizacije on izvlači i dva osnovna književna pravca koje naziva realizam i antirealizam (avangardizam , dekaden­cija). Naravno, realizam je izraz m iroljubiv ih snaga, a antireali­zam pripada pristalicam a ra ta . T reba spom enuti da Lukacs ne pravi neke um jetne granice, dapače, ističe kako se te dvije kon­cepcije vrlo često isprepleću čak i u jednoj ličnosti.

U književnosti dvadesetog stoljeća Luk&cs posebno izdvaja Th. M anna i tvrdi da je on jedan od predstavn ika »građanskog kritičkog realizma«. M ann se nije utopio, tvrdi Lukacs, u lite ra r­no »atomiziranim« postUDcima, već ih uspješno in tegrira u svoje djelo. » ( . . . ) ako dakle Tomas Man za p redm et svojih dela uzi­m a subjektivizam im perijalističkog razdoblja u životno istinitoj, čak životno bliskoj tipičnosti, taj subjektivizam osta je kod nje­ga predm et uobličavanja, a ne putokazno načelo prikazivania.« piše Lukacs u eseju »Razigranost m ašte i n jena podloga« .^Man- nu suprotstavlja tzv. avangardnu književnost za ko ju kaže da joj je »subjektivna vizija ( . . ) suština objektivne stvarnosti«,8 ili: »avangardist pravi od jednog — nužno - subjektivnog ogle- danja stvarnosti, pravu pravcatu stvarnost«.* Prigovara »avan-

1) Đerđ Lukač: »Tomas Man«, »Kultura«, Beograd, 1958, str. 79.2) Đerđ Lukač: »Današnji značaj kritičkog realizma«. »Kultura«, Beo­

grad 1959, str. 51.3) Ibid., str. 49.

393

gardistim a« da svojim djelom stv a ra ju »apstrak tnu p a rtik u la r­nost«. N jihov bilo »alegorički pristup« (K afka) ili »naturalistič- ka deskripcija« (Joyce) u ko jim a se ne odvaja »bitno od nebit­noga« u stvari je neg iran je »socijalizm a kao perspektive«. Na­su p ro t n jim a, kaže Lukacs, u M auna je naše doba »kao jedan deo u p rocesu života čovečanstva sa svojim uvek jasnim : oda­kle? i: kuda? Stoga ne zna ovo delo ni za kakvu naturalističku sta tičnost ( . . . ) « .4

Th. M ann je d irek tn i n as tavak realističkog p ostupka velikih rom ansijera X IX st. P o javnost je u njegovu p risustvu uvijek d istancirana, sagledana, čak i kad je p ripovjedač subjektiv iran kao u Dr Faust usu, iz perspek tive p ro m a trača koji individual­no sm ješta u kon tek st neke šire realnosti. Taj, u lite ra rn im ok­virim a, apercep tivn i p o stu p ak om ogućio je da se književno ob­rade m noga značen ja suvrem enoga svijeta, od buržoaske sredine u »Buddenbrookovim a« do grčevitoga trag an ja za tonskim odre­đenjem ishod išta b itk a u Dr Faustusu. Život je u Th. M anna zaista o b jek t lite ra rn o g tražen ja i zato je m ogao da suvrem enog čovjeka, inov ira juć i rea lističk i tre tm an , opisuje u kontekstu neposredno p rezen tne d ruštvene stvarnosti.

R om ansijer p rošloga sto ljeća uzim a životnu činjenicu kao završenost, dio povijesnog toka i trag a za suštinam a te »proš­losti« sagledavajući je iz situac ije ko ja je već nešto drukčija , što m u dozvoljava da se p rem a tem atskom m aterija lu postavi kao p rom atrač . P ripovjedač je izdvojen iz događaja koje literarno o b rađu je , p rip ad a drugoj stvarnosti, te je sam im tim za njega životna čin jenica u lom ak iz neprek inu tog toka društvenog zbi­vanja. L iterarno prezen tirano s tan je im a svoju p rošlost i im at će svoju budućnost, dio je životnog k o n tinu ite ta . G rađanska svijest, ko ja b ijaše u svom punom usponu , osnažena dinam ičnim ekonom skim razvojem , poim a život kao nep restan u m ijenu, na­ravno u okv irim a svoga shvaćan ja d ruštven ih odnosa. Privred­ni p ro sp e rite t i jo š uvijek -nepomućeni eshato loški odnos prem a životu stv a ra kod građan ina svijest o povijesnom kontinuitetu . R om ansijer, tragajući za m nogoslojevitošću pojavnosti, konfro- tira ju ć i raznolika indiv idualna značenja , »priča« o onom e »što se zbilo«, što je već njegova p rošlo st, a ko ja je, naravno, usko po­vezana s n jegovom sadašn jošću i zbog toga jo j on i prilazi, nas­to ji u n jo j o tk riti im pulse i m otive koji čine čovjekovu stvar­nost. U takvom lite ra rn o m postu p k u pisac, može se reći, elabo­r ira po javnost, aperc ip ira je, »svjestan« je n jena toka i »zna« m u početak i k ra j. Pozicija sveprisustva, ko ja proizlazi iz aper- ceptivnog rom ansijerskog p ostupka dozvoljava pripovjedaču da p ra ti i poveže raznolike događaje i m nogobrojne ličnosti. Pripovjedač je sličan h isto ričaru , p red n jim je vrijem e koje je isteklo i sada m u traži nespoznate dim enzije.

4) IMd., str. 83.

394

Lukacs, opterećen konceptualnim odnosom prem a društve­noj činjenici, afirm ira upravo aperceptivni litera rn i tretm an. Poznato je da je mnoge svoje studije o književnosti posvetio realističkim piscim a. U njihovu p ris tu p u Lukacs vidi vrhunac književnog otkrića stvarnosti. Naime, on želi da se prikazuje »čoveka uzetog u celini, u ukupnosti društvenog sveta«, a up ra ­vo u realističkom e rom anu za n jega je ispunjen taj uvjet. Sve to proizlazi iz njegove postavke:

»To klasično nasleđe znači za estetiku onu veliku um etnost koja čoveka uzetog u celini, čitavog čoveka, prikazuje u ukup­nosti društvenoga sveta. Tu i opšta filozofija — proleterski hum a­nizam — postavlja težište problem a estetike. M arksistička filo­zofija istorije analizuje čitavog čoveka, istoriju njegovog raz­vitka, delim ično ostvarenje njegovog usavršavanja, odnosno nje­govu iskidanost u raznim periodim a, i pokušava da o tkrije skri­venu zakonitost tih odnosa.«*

Odmah je uočljivo da književnosti p ris tu p a iz perspektive jednoga teorijskog zaključka i da podređuje svaki njen re­zultat zahtjevim a filozofskog istraživanja povijesnih činjenica. Ako književno djelo ne sadržava cjelovitost društvenog zbiva­nja — a shvaća je doslovno, m ora biti uvijek neposredno pre­dočena — , gubi se u »apstrakciji« ili »naturalizm u«. Teorijsku eksplicitnost — u kojoj se traži stav, odnos prem a društvenom zbivanju, što u k ra jn jo j liniji biva i političnost, opredijeljenost za ili protiv neke suvrem ene političke tendencije — Lukacs prenosi i na književno djelo. Zato se i dešava da, na p rim jer, Kafku stavlja u tab o r nekreativnog, ratnog elem enta, i n ije u stan ju da do k ra ja — je r Lukacs i pored svoje »konceptualne zaslijep­ljenosti« priznaje, što pokazuje da posjeduje osjetila pravog književnog kritičara , neke vrijednosti K afkinu opusu — odredi vrijednost, značenje i ulogu K afkina o tkrića stvarnosti za naše saznanje suvrem enih povijesnih tokova.

Budući da je realistički postupak odgovarao njegovoj teorij­skoj koncepciji o to talnom zahvatu društvenoga, Lukacs ga je na žalost po tpuno nedijalektički i nem arksističk i, ozakonio kao jedinu m ogućnost književnog o tkrića pojavnoga. Zato izdvaja inovatora realističkog rom ana Th. M anna i njegovim djelom že­li osporiti v rijednost o stvaren jim a onih au to ra čiji književni postupak izrasta iz negacije realističkoga tretm ana. Lukacs bi htio nam etnuti jednom društvenom značenju lite ra rn i izraz nje­gove prošlosti, pokušava ustv rd iti da je književnost koja proiz­lazi iz same suštine suvrem enoga stan ja negacija književnoga čina. Suvrem eni au to r živi u drukčijo j društvenoj konstelaciji nego npr. Balzac ili Tolstoj. G rađanin u vrijem e realističkog rom ana prim a život u povijesnom kontinuitetu , je r osjeća da čini stvarnost i teži nekoj vrijednosti, ali njegov sljedbenik je

5) Đerđ Lukač: »Ogledi o realizmu«, »Kultura« Beograd, 1947, str. 11.

395

svjedok i sudionik u dezin tegraciji g rađanskoga pojm a. N epriko­snovene istine p ro p ad a ju , g rađansk i d ruštveni red sve se više o- sipa. E shato lošk i pojam , ko ji je bio čv rsta okosnica građanske svijesti, uvelike gubi svoje značenje. S ta re su etičke vrijednosti pom ućene. U takvoj s ituac iji osjećaj povijesnoga uzmiče pred grčevitim dilem am a o sm islu posto jan ja , o ulozi i vrijednosti čovjekova napora; a g rađan inu , ko jem u su oduzete njegove druš­tvene norm e, ne p reo sta je drugo nego k ra jn ji nihilizam i pokušaj da u svom življenju, izdvojenom iz socijalnog kon teksta , p rona­đe ko rijen i izgubljeni sm isao egzistencije. D ezintegracija druš­tvenoga, k o ja razb ija p o jam povijesnoga, dovodi i do drugog osjećan ja vrem ena. O bjektivno vrijem e nesta je , izdvajaju se sa­m o oni trenuci ko ji nešto znače za po jed inačnu svijest. K onti­n u ite tu povijesnoga su p ro tsta v lja se d iskon tinu iran i doživljaj po jedinca. T akva lju d sk a situ ac ija n ije se više m ogla izraziti a- perceptivnošću realističkog rom ana. Sveprisustvo staroga p ri­povjedača, njegova p o tp u n a dom inacija n ad ličnosti posta la je p rep rek a da se o tk r ije s ta n je g rađanske svijesti p rve polovice našega sto ljeća. P isati na to lsto jevsk i način dovelo bi do puke deskripcije. Tehnikom sveprisustva realističkog rom ansijera , ko­ji je ind iv idualno p rezen tirao u opisu i dijalogu, nem oguće je bilo dokučiti skrivene p red je le sv ijesti i podsvijesti. A ne ući u čovjekovu psihu , o sta ti sam o n a iskazivan ju njegova vanjskog reagensa, m im oišle bi se osnovne dilem e suvrem enoga posto ja­n ja . K njiževnost ne bi ostvarila svo ju specifičnu spoznajnu funkciju — ne b i o tk rila to ta lite t čovjekova povijesnog tren u t­ka.

Ne znači da Th. M ann, ko ji na svoj način n astav lja klasični postupak , n ije zahvatio p rob lem e suvrem enog čovjeka. Rečeno je da je inovirao tehn ik u sveprisustva. N pr. u Čarobnom brijegu zadržava ob jek tivnog p ripov jedača, no njegova je sveprisutnost u sredo točena n a izdvojeni svijet san a to rija i posebno na Hansa C astorpa. Z adržava se n a jednom užem aspek tu građanskoga života i m nogobro jn im opisim a psihološkog stan ja , indirektn im u n u tra šn jim m onolozim a o tk riv a indiv idualne p reokupacije. An- drić p o stu p a na drugi način koristeć i iskustva klasičnih roman- siiera . Dok Th. Mann sve više u sva ja suvrem ene pripovjedačke tehnike, što će posebno doći do izražaja u »Dr Faustu su«, Andrić m aksim alno ko risti m ogućnost p ripov jedača u poziciji svepn- sustva i k re ira jedan vid suvrem ene rom ansijerske kronike. Li­te ra rn a apercep tivnost dovedena je u Andrićevoi kronici do gra­nica h isto rijskoga, a kod M anna je zadržana čak i u »Dr Faus- tusu«, gdje je in tim ni doživljaj komr>ozitora Leverkiihna uokvi­ren p ripov ijedan jem Zeitblom a. Andrić isc rp lju je realističk i na­čin p ričan ja , dovodi ga do k ra jn jih m ogućnosti, a Th. Mann, us­vajajući neke in trospek tivne tehnike, s tvara neku v rstu sinteze izm eđu novog d sta rog proznog p ris tu p a . U oba je slučaja druš­tveno prezentno; u Andrića je ono, dapače, glavna tem a, a u M anna je neophodan okvir individualnom e. Može K nam to, kao što tvrd i Lukdcs, b iti jedini k rite rij u valorizaciji n jihove vrijeđ-

396

nosti i sm iju li se njihovi rezultati pretpostav iti djelim a koja su izrasla iz drukčijeg v iđenja svijeta?

Povijesno, kao odnos prem a posto jan ju , zadržano je kod Manna i Andrića. Oni, osjećajući dileme suvrem enoga čovjeka, ipak vide i neke m ogućnosti izlaza. To je, bez obzira na razlike u njihovu poim anju svijeta, neko iskonsko vjerovanje u snagu života, što je u stvari i svojevrsni fatalizam , odnosno prepuštan je silam a koje su izvan nas, ili van dohvata našega h tijen ja . Su­pro tnost je tom e doživljavanje suvrem enih kriza kao konačnosti, ne mogavši sagledati, p rod irući u suštinu stan ja , dalji kontinu­itet. K ritičnost je u ovom slučaju dovedena do k ra jn jih konze- kvencija, ali ne p re ra s ta u revolucionarno h tijen je . N eprim anje danih životnih u v je ta ne dovodi do revolucionarne predodžbe u kojoj se suvrem enost negira vizijom novoga društvenog reda. Ukoliko se o sta je sam o na k ritičkom odnosu, u kojem se sagle­dava bezizglednost suvrem enosti, a ne vidi se nikakva m ogućnost da se egzistira izvan danog društvenog reda, p reosta je beznađe. Takva kritičnost p re tpostav lja povijesnom e — ontološko. P itanje o sm islu egzistencije p osta je osnovni problem suvrem ene k ritič ­ke svijesti. V rijem e više nem a svoj kon tinu itet, »sada« postaje odvojeno od »prije« i »kasnije«, izdvaja se kao jed ina vrijednost, gotovo kao konačnost. Sm isao se traži u »sadašnjem trenutku« raščlanju jući sve njegove dim enzije. Kad pisac ne bi osjetio, doživio i bio u s tan ju da lite ra rno prezen tira upravo takvu stvar­nost, on bi nasto jeći da stvori neku književnu cjelinu u stvari lagao, nastao bi lite ra rn i kič, patvorenost kojom se sim ulira književna spoznaja. Inoviranjem klasičnoga tre tm ana mogao se izraziti jedan aspekt suvrem enoga posto jan ja , ali se nije m o­gao o tk riti stravični grč građanskog čovjeka koji ne vidi iz­laza iz dehum aniziranog svijeta stro ja . Mnogi književnici koje Lukacs odbacuje upravo su d io te kritičke građanske svijesti koja se svojim nem irom , nonkonform izm om supro tstav lja stvar­nosti sagledavajući u njoj sve n jene nehum ane dim enzije.

Ontološka p reokupacija n ije m ogla biti izrečena realističkim tretm anom koji je izrastao iz povijesnog osjećanja egzistencije. Zato se početkom sto ljeća javila reakcija na opisnost realistič­koga rom ana i zahtijeva se od književnosti da o tk riva motivaci­ju čovjekove geste. U prvom p lan u n ije više postupak, već nje gova uvjetovanost; od opisa akcije prelazi se na analizu stanja , aperceptivnost je po tisnu ta perceptivnošću. N astoji se m aksim al­no rekre irati trenu tak , »sada«, p rod irući u sve njegove dimenzi­je. Naslućivanje, u tisak , asocijacija, niz dosvjesnih i svjesnih reakcija p o sta ju osnov lite ra rne preokupacije. Budući da se stvarnost ne elaborira, već rekre ira , m ijen ja se i pripovjedačeva uloga. Ukoliko pripovjedač ostaje , više n ije u sveznajućoj pozi­ciji, podređen je subjektivnom e ili »priča« neku već m etafori- ziranu tem u u kojoj su ličnosti aspekti određenih životnih zna­čenja. Subjektivno posta je dom inanta, što proizlazi iz p reoku­pacije smislom posto jan ja . P roust, Joyce, Kafka, V. Woolf, za ko­je Lukacs kaže da su sam o dehum anizirano stanje, u stvari su ne­

397

gacija o d ljuđen ja upravo tim e što lite ra rn o o tk riva ju suštinu krize suvrem enoga posto jan ja .

Pojedinac se bio sve više izdvojio iz društvenoga. E konom ski p ro sp erite t n ije donio i nove etičke vrijednosti, rušio je sam o po­stojeće, a g rađan in ubačen u beskrupulozn i sistem bezglavog stje­can ja postv a ru je i svoju bit. O dljuđenoj ličnosti senzualno po­s ta ju fetiš i m a te rija ln a dobra, ko ja uvelike osam osta lju ju čo­vjeka stvara jući m u bolje m ogućnosti, p o d ređ u ju se, sada usavr- šenijem , pod ražavan ju ćutilnoga. Čovjek se anim alizira koristeći rezu ltate in d u strijsk e civilizacije. Ono što je nasta lo kao djelo kre­ativnih n ap o ra da bude sredstvo od lju đ en ja čovjeka p osta je njegov cilj, pod ređ u je čovjeka sebi i izjednaču je ga sa sobom . Ljudsko gubi v rijednost p red m ate rija ln im , nes ta je društvene kohezije, a iz rasta m ehanizam v lasti p red k o jim se pojed inac osjeća po t­puno nem oćnim . N ije li s tra h u takvoj konste laciji znak da je u nekom e očuvano ljudsko? S tra h p red n ištavilom koje kritička ličnost osjeća u sv ije tu o d ljuđen ih bića, gdje su vrijednosti sa­mo m a te rija ln a dobra. K afka, ko ji n ije im ao m annovsku pred is­poziciju, s tv a rn o st p rim a u n jeno j osnovnoj dim enziji — odlju- đenosti. N ije m annovski sagledavao po livalen tnost životnoga toka, već je svim bićem bio u ro n jen u svoju suvrem enost doživljava­jući je kao konačnost, p rim a ju ć i n je n u dilem u do k ra ja . Prem a po javnosti odnosi se više em ocionalno, ako se tako može reći da b i se nap rav ila raz lika od racionaln ijeg , svjesnijeg u kojem je d ijapazon zapaženoga širi i upravo zato površn iji. Zbog nepo­srednog, em ocionalnog odnosa, K afki se sv ije t jav lja u njego­vim osnovnim značenjim a, tem atsk i je m a te rija l već u sam ome početku red u c iran i na ta j način p ripov jedač, ko ji o sta je u po­ziciji sveprisustva, zadržava »objektivnost«, »priča« u stvari jed­nu m etafo riz iran u fabulu . R edukcijom tem atskog m aterija la , us- redo točen jem lite ra rn o g a tražen ja n a k o nstitu tivne elem ente po­javnosti, što je jed an vid perceptivnog p ostupka , K afka je ušao u sam u jezgru strah a , u njegovo ishodište. Sve je podređeno os­novnom e doživljaju , stva rnost je ogoljena, o lju štena je civiliza- to rsk a dek o rac ija i p ro d ire se u b it d ruštvenoga red a u kojem ljudsko gubi svoju v rijednost; čovjek je zapleten u m ehanizam ži- vovanja ko ji je sam sačinio. K afkino je djelo inkarnacija toga sta­n ja . Č itavim svojim sklopom ono rek re ira a tm osferu otuđenoga svijeta. Izvlači i izdvaja tren u tak ljudske egzistencije iz konti­n u ite ta p o sto jan ja , n ije važna ni p rošlost, a ni budućnost koja je nesaglediva. U pravo zbog nep o sto jan ja m ogućnosti, u lijeva­n ja s trah a sagledavanjem pune dim enzije o tuđen ja, Lukacs os­porava v rijednost K afkinu opusu. Zato što se ne nazire perspek­tiva nove društvene konste lacije , Lukacs je ustv rd io da je Kaf- kin lite ra rn i svijet, po red nekih izrazitih kvaliteta, uglavnom ap­strakcija , »artističk i zanim ljiva dekadentnost«.

( . . . ) glavna stvar ( je) u tom stavu (čovjeka prem a životu, op. G. P.) to da li se on okreće od društvenog života, od istorijskog zbivanja u suvrem enom životu, ka praznoj apstraktnosti, i tim e u lju d sko j svesti stvara povod za strah i o b jek t ko ji taj strah ne­

398

prestano proizvodi, ili se on konkretno okreće tom životu, tom zbivanju da se u n jem u bori pro tiv onoga što je stvarno neprija te ljsko i da pom aže ono što ocenjuje pozitivno .«*

Što u stvari znači stav u literarn im okvirim a, stav rom ansije- ra p rem a društvenoj činjenici? Može li se etički, pa čak, u sušti­ni ispravan, politički k rite rij nam etnu ti jednom načinu čovje­kova istraživanja životnih tokova? Ne može se uopće osporiti teza da je potrebno biti okrenu t društvenom životu i p rom atra­ti njegov povijesni tok. N eosporno je da se m ora podržavati ono što je konstruktivno, dakle ljudski, u našem suvrem enom svijetu, ali to su opći etički k r ite riji koji se mogu uzeti i kao politički putokaz, m eđutim — njim a ne možemo, uzim ajući ih doslovno, valorizirati um jetn ičku v rijednost. Zbog m iješanja po­litičkog koncepta, etičkih k rite rija i um jetničko-spoznajnih činje­nica, suvrem ena m arksistička k ritika počesto je upadala u za­blude koje je kasnije m orala rev id irati7 priznavajući nekad opo­vrgavane vrijednosti, je r se one n isu mogle negirati ispraznim inzistiranjem na hum anitetu . Zaboravljalo se, naim e, da je knji­ževnost au tohtoni spoznajni čin, i to spoznaja određenog trenu­tka ljudske egzistencije, je r je jed ina m ogućnost da se životni tok dade u njegovoj sveukupnosti. Lukacs uzima etičku norm u, koju po tk rep lju je um jetn ičkim postupkom prošloga stoljeća, i želi je nam etnu ti književnom e rezu ltatu naše suvrem enosti. Ne bori li se K afka pro tiv s trah a o tkrivajući njegove korijene, srž društvenog stan ja iz kojeg proizlazi? Njegova je veličina baš u tom e što uvlači čitaoca u svijet otuđenosti pokazujući njegov zastrašujući m ehanizam , bez m nogobrojn ih lažnih dekoracija ko­je u svakodnevnosti skrivaju njegovu bit. O dstranju je , kao što bi rekli neki suvrem eni teoretičari, čitaoca od njegove uobiča­jene predodžbe života i om ogućuje m u da proživi novu stvarnost, saznavajući tako i koord inate vlastitog posto jan ja .

Po Lukacsu, K afka vodi ap s trakciji a Joyce se gubi u deskrip­ciji, što ga dovodi do naturalizm a. N aravno, deskripcijom se iz­nosi subjektivno koje ne dobiva neke značajnije kon ture objek­tivnoga, je r se rasp lin ju je u pojedinačnostim a. Lukacs, opet, ne vidi vezu izm eđu individualnoga i društvenoga; Joyceov svijet je za njega »apstraktna partiku larnost« . S lijed slobodnih asocija­cija je svrha sam po sebi, a n ije kao kod Manna, tvrdi Lukacs, »stvarno samo tehnika«. I kad je prihvatio neko suvrem eno lite­rarno sredstvo, kao u ovom slučaju solilokvij ili tok svijesti, Lukacs ga nužno uk lapa u m annovski koncept u kojem su direk- tn ije p risu tne dim enzije društvenoga, što je rezultat aperceptiv- nog sagledavanja pojavnosti. Joyceova perceptivnost, koja se te­melji n a tehnikam a unutrašn jeg m onologa upravo zato da bi subjektivno bilo iskazano u što širem dijapazonu dosvjesnoga

6) »Današnji značaj kritičkog realizma«, str. 85.7) Sjetimo se samo sadašnj.h »otkrića« i »priznavanja« vrijednosti Kaf-

kimu opusu na simpoziju koji je održan prije godinu dana u Cehoslovačkoj.

399

i svjesnoga, ne odgovara Lukacsevoj viziji rom ansijerskoga. Lu­kacsu prom iče — zato što n ije u s ta n ju da suvrem enu književ- nu po javu sagleda iz n je sam e, već jo j p rilazi k rite rijim a koji su za n ju neprim jen ljiv i — da Joyce zapravo naširoko m otiv ira K afkin lite ra rn i svijet. U K afkinu Procesu nailazim o na kulm i­naciju jednoga stan ja , to ta ln e postvarenosti čovjeka, čem u je Joy ceo vo djelo na svoj način ob jašn jen je , je r m inuciozno raš­član ju je g rađansk i duh n a početku ovoga stoljeća. Pokazuje da su upravo senzualnost i skepsa, k o ji su dom inan tna značenja Joyceove rom ansijerske s tvarnosti, doveli do stravičnoga svi­je ta u kojem čovjek gubi ob ilježja svoje ljudskosti tje ran ne­kim anim aliziran im silam a što u b jesom učnom ritm u srlja ju u v las titu p ro p ast. Joyce je zaokupljen to ta lnom pasivizacijom građanskog čovjeka ko ji n as to ji p ronaći izlaz u senzualnom po­d ražaju ili u in te lek tualno j skepsi. Iz te pasivnosti izrast će ka­snije b es tija lna energ ija ponesena lažnim nacionalnim m itovi­m a, k o ji su pok renu li n ek reativan sloj po jed in ih nacija , i uni- štavat će, ko risteć i upravo rezu lta te tehničke civilizacije, hu­m ane v rijednosti, dovest će do novoga svjetskog kataklizm a. Joy- ceovo tražen je novih izražajn ih m ogućnosti n ije pom odnost, že­lja za a trak tivnošću , već duboko osjećan je vrem ena u kojem je živio. D ezin tegracija d ruštvenoga života, odvajan je pojedinca od zajedničkog i pov lačen je g rađ an in a u svoje lične okvire, ra sp ad a n je etičk ih no rm i i p ro d o r senzualnoga — činjenice su s ko jim a se Joyce susreće. G rađanin više ne osjeća značenje svo­ga čina, b udućnost ne p o sto ji kao v rijednost, jed ino je znak ne­s ta ja n ja , sm rti. Tom e se on su p ro ts ta v lja zaboravom , a traži ga u senzualnom podražaju . V rijem e dobiva sam o jednu dim en­ziju, sadašn jos t, i upravo to »sada« p o sta je osnov Joyceove pre­okupacije, n as to ji ga o tk riti u svim njegovim slojevim a. U Uliksu o sta je pripov jedač, sam o po tpuno m ijen ja ulogu. Više n ije svez­najuće biće ko je p riča već spoznatu po javnost, nego prom atrač koji b rižljivo p ra ti tren u tačn e reagense, podređen je individu­alnom e i većim dijelom je p o tisn u t od pojedinačnoga, je r se lič­nost iskazuje s d irek tn im m onološkim tehnikam a. Pripovjedač ne e labo rira s tvarnost, on je rek re ira . U m jesto da zahvati, kao što su činili realističk i pisci, jed n u povijesnu jedinicu, i obradi sudb inu neke sredine ili ličnosti u jednom određenom razdoblju n jihova posto jan ja , Joyceov pripov jedač je zaokupljen samom suštinom živovanja, usredo točen je n a izdvojeni tren u tak i is­tražu je njegove dim enzije. U tom svijetu ne teži se ničem u, ne­m a nikakva razvoja, on se jed ino zbiva, bez tačaka koje ozna­ču ju neku prom jenu , novi životni s tupan j. Zato u rom anu i nema dram atskog toka, ne dolazi se do n ikakva razrje šen ja je r se i nem a što razm rsiti, ne p osto ji nikakav sukob. S tatičnost d ru­štvene situac ije m orala je b iti izražena adekvatnim književnim sredstvim a. T rebalo je dokučiti u čem u je b it toga vrem ena izra­zite dezintegracije ljudskoga, kada čovjek sum nja u svoju krea­tivnu m oć i p rep u šta se osjetilnom e, ćutilnim senzacijam a, je r ga je čin jen je dovelo do toga da je post vario, m aterija liz irao

400

sva hum ana značenja. Svoje biće može osje titi samo u senzual­nom podražaju, u gotovo prim arnom osjećanju ugode i neugo­de. Preko toga s tan ja n ije se moglo jednostavno preći, ono je zahtijevalo da ga se o tk rije i n ije nim alo čudno Joy ceo vo upor­no nasto jan je da izrazi gotovo svaku čovjekovu psihičku reakci­ju . Bez Joyceova književnoga sv ijeta nam a bi ostao nepoznat jedan važan aspekt suvrem enoga svijeta.

N ije zato Joyceov slijed asocijacija, brižljivo razrađen unu­trašn ji p ristup individualnom e sam o tehnika, kako je ustvrdio Lukacs, već lite ra rn a spoznaja. Lukacs svoju koncepciju književ­noga, koja se tem elji n a aperceptivnom p ristu p u pojavnom e, p ri­m jen ju je i na perceptivni lite ra rn i postupak, zato krivo određuje dobar dio suvrem ene književnosti. N aravno, kad se takva po­grešna teorijska koncepcija dovede n a političk i plan, logično je da će se doći do nakaradn ih zaključaka, kao što je onaj Lukacsev da tzv. avangardni pisci p rip ad a ju nem iroljubivoj tendenciji su­vrem enoga svijeta i da su n jihova djela sam o stan je otuđenosti. Lukacs dolazi do m oralizatorske pozicije tražeći od djela da di­rektno pokazuje m ogućnost daljeg razvoja ili način kako se iz dane situacije može izaći. Slijedeći njegove teze, negirat ćemo i svaku p jesm u ko ja o tk riva čovjekovu dilem u, a ne govori o m o­gućnosti kako da se razriješi. Očito je da Lukacs poistovećuje književni čin s etičkim ili političkim stavom. Izjednačuje kon­ceptualno i literarno , ne pravi razliku između ta dva pristupa stvarnosti, zato traži da se u književnom djelu neposredno ispo­vijeda idejna opred ijeljenost. Z aboravlja da je književnost auto­htona spoznaja i da se na n ju ne m ogu p rim jen jivati m jerila koja proizlaze iz nekog drugog određen ja stvarnosti. K njiževnost se može raščlaniti i vrednovati sam o ukoliko se vodi računa o au­tohtonosti n jena o tk rića i o zahtjevim a koji iz toga proizlaze.

Ne možemo prigovarati književniku za nehum anu društvenu konstelaciju. Književno istraživanje otuđenosti u stvari je nega­cija toga stan ja zato što lite ra rn a vizija o tk riva mnoge nesagle- dane aspekte dane stvarnosti. N ije književnikovo da svojim dje­lom zatom ljuje čovjekove dileme, već da ih iskaže u njihovoj pu ­noj dimenziji. T raženje istine, o tk riti konkre tnu životnu situaciju osnovni je im perativ svakog književnog postupka. Bilo bi čud­no kada bism o okrivili p sih ija tra zato što je o tk rio sim ptom ne­ke duševne bolesti. Ako su K afka i Joyce, da spom enem o samo njih dvojicu iz p lejade p isaca dvadesetoga stoljeća, p rodrli u samo stanje svog vrem ena, m ogu li se sm atra ti nekreativnom kom ponentom , odljuđenim silam a koje s tvara ju još veći p ro­cijep u našem razjedinjenom svijetu ili je težnja da se saznaju suštine čovjekova posto jan ja jed ina m ogućnost da se o tk riju nove perspektive. Oni bi se mogli proglasiti nosiocim a otuđeno­sti kada bi na neki način podržavali dane situacije, kada bi se u stvari m irili s onim što jest, no njihova kritičnost, koja je osnov­ni uvjet stvaranja, njihovo djelo kojim se razb ija ju m itovi civili­ziranoga svijeta jes t prevazilaženje odljuđenosti saznavanjem n je­ne suštine. Književno djelo ne može biti podržavanje postojeće­

401

ga," ono je uvijek sam o po ticaj za m ijen jan je naših nesavrše­nosti. Ovisi o cjelokupnom e društvenom sta n ju kako će biti po­stavljeno i korišteno. O sm išljavanje književnoga saznanja pred­m et je književnokritičkoga postupka , koji je dio teorijskoga sa­g ledavanja s tvarnosti i dovodi do određenih idejnih, etičkih i po litičk ih koncepcija. K njiževna k ritik a polazeći od književ­noga djela, rašč lan ju ju ć i njegovu vrijednost, dolazi do društvene činjenice. U tom e je s t n jena neovisnost, je r se proučavanjem književnih po java jed ino i m ogu sagledati neka društvena zna­čenja.

Lukacsev je književnokritičk i p ostupak u odnosu na suvrem e­no lite ra rn o stvaralaštvo nedorečen, ograničen teorijsk im prem i­sam a koje su nasta le p roučavan jem književnih ostvaren ja prošlo­ga stoljeća. S tru k tu re nastale u jednoj društvenoj konstalaoiji na­sto ji nakalem iti n a sasvim d ru k č iju d ruštvenu stvarnost. Pre­vladala je kod n jega po litičnost: u m jesto da polazi od književ­noga d jela v rednujući koliko ono o tk riva životne istine, on je — zaokupljen pod ijeljenošću sv ijeta, njegovim osnovnim tenden­cijam a i opterećen svojim kn jiževnoteorijsk im koncepcijam a — m ehanički određivao suvrem ene književne pojave. Pokazalo se još jed an p u t da se v rijed n o st književnog ostvaren ja može odre­diti sam o književnokritičk im postupkom koji, polazeći od sveu­kupnosti d jela, sagledava koliko ono o tk riva životnu činjenicu, rek re ira n jen u esencdjalnost; po čem u književnost i je s t — otje- lo tvorena životnost koja vrem enom ne gubi svoje značenje, već o sta je uvijek živi povijesni tren u tak .

8) Jedino knjige u kojima se hini literarno, Sto ih zovemo šundom, stva­raju lažnu predodžbu postojećega, odvraćaju čitaoca od esencijalnoga 4 gufie njegovu kritičku moć.

402

POSLJEDNJI LUKACSOSVRT NA NEKE LUKACSEVE STAVOVE OD 1966. DO DANAS

Vjekoslav M ikecin Zagreb

1 .

Golemi lite ra rn i opus Gvorgya Lukacsa, kojega počeci sežu u prvi decenij ovoga stoljeća, sto ji danas p red nam a kao izvan­redno bogato i poučno m isaono svjedočanstvo o doista d ram at­skim zbiljskim i idejn im zbivanjim a i dilem am a našega sto lje­ća. Sve relevantne ideje, ide jn i sporovi i polem ike, kojim a je bilo zaokupljeno naše doba, suočavanja i m eđusobni razračuni č ita­vih ku ltu rn ih i političk ih pok re ta i Lukacseva osobna reagiranja na sve to našlo je svoj pregnan tn i izraz u tom opusu.

Lukacseva sudbina i kao m islioca i kao aktivnog sudionika u mnogim burn im događajim a kroz koje je prolazio pokret ko­jem je on pripadao u m nogom je pogledu osebujna. Prihvaćan, hvaljen, ali još žešće pobijan , kako u redovim a toga pokreta, tako i izvan njega, Lukacs je kao teoretičar, stjecajem b ro jn ih okol­nosti, postao jedna od najsp o rn ijih ličnosti našega stoljeća.

U nam jeri da ukažem na pozadinu i razloge te spom osti neop­hodno je podsje titi, sasvim ukratko , na neke čvom e tačke iz n je­gove životne i m isaone biografije. Time ćemo ocrtati glavne faze Lukacseve aktivnosti u cjelini i, što je najvažnije, olakšati čitao­cu bolje razum ijevanje nekih Lukacsevih teza iz njegove posljed­nje faze, teza koje su uostalom predm et razm atran ja ovoga član­ka.

2 .

Lukacs je rođen p red 81 godinu u Budim pešti u plemićkoj porodici. U dvadeset i trećoj godini života objavljuje svoje prvo djelo na m ađarskom jeziku Razvoj moderne drame. Putu je za­tim u N jem ačku, gdje neko vrijem e u Berlinu, a zatim u Freibur-

403

gu i H eidelbergu s tu d ira filozofiju i druge srodne discipline. Ovdje dolazi u p risan doticaj sa svojim profesorim a poznatim filozofim a neokantovcim a W indelbandom , R ickertom , Laskom čije su ideje izvršile velik u tjeca j na m ladog Lukacsa. U tom krugu susreće i kolege po stud iju : K orscha, Heideggera, Blocha, Maxa i Adolfa W ebera, M annheim a i Thom asa M anna.

Drugo Lukacsevo djelo Duša i oblici, napisano na njem ač­kom pojavilo se 1911. godine. Č etiri godine kasnije , Lukacs za­vršava n a n jem ačkom jeziku svoje treće djelo Teorija romana a ob jav lju je ga 1920; ovo djelo za m noge današn je filozofe i teo­retičare u m je tn o sti izvor je s tim ula tivn ih ideja, a za neke čak polazna tačka n jihov ih ra su đ iv an ja .1

S prvim sv je tsk im ra to m završava se prva, tzv. idealistička m ladenačka faza Lukacseve in telek tualne aktivnosti i započinje d ruga faza.

Živ duh, o tvoren za nova zbiljska i m isaona kre tan ja , a u že­lji da se p rik lon i onim h isto rijsk im snagam a koje će biti u stan ju da do ista riješe tem eljna p ita n ja i d ilem e m odernog svijeta, Lu­kacs p r is tu p a p o k re tu p ro le ta rija ta . U n jem u on vidi — slije­deći M arxovo učen je — »zakonitog nasljednika« čitave dotadaš­nje k u ltu re i glavnog d je la tnog su b jek ta u izgradnji nove, bes­k lasne istin sk i hum ane ljudske budućnosti. Pod neposrednim u tjecajem L enjinovih ide ja i O ktobarske revolucije, Lukacs pos­ta je član kom unističke p a r tije i ak tivno sud je lu je u uspostavlja­n ju M ađarske Sovjetske R epublike 1919. i u revolucionarnoj vla­di Bele K una zauzim a m jesto n arodnog kom esara za kulturu . Poslije pob jede kon trarevo lucije i svrgavanja p ro leterske vlasti u M ađarskoj Lukacs n ap u šta dom ovinu, odlazi u Beč, gdje radi u B alkanskoj federaciji K om unističke internacionale.

U razd o b lju od 1919. do 1922. Lukacs je nap isao veći broj radova. U n jim a ra sp rav lja m noga k ljučna p itan ja m arksističkog u čen ja o ko jim a se i danas živo rasp rav lja . Može se slobodno kazati da su ti radovi po svojoj m isaonoj p rodornosti i bogatstvu ideja dosto jn i p re lom nik h is to rijsk ih zb ivan ja vrem ena u kojem su nastali. Oni nose n jihov neizbrisivi biljeg: svijest i snagu vizije ko ja ih je pok re ta la , ali isto tako i b ro jne ograničenosti, je r je n aposlje tku svako istinski povijesno m išljen je povijesno deter­m in irano i p rem a tom e ograničeno. Lukacs je te radove sakupio i objavio 1923. s predgovorom u knjizi pod naslovom Povijest i klasna svijest. K njiga je doživjela gotovo jed instvenu sudbinu. Na petom kongresu K om unističke in ternacionale 1924. sam Zi- novjev u svojstvu p redsjedn ika Internacdonale iznosi službenu ocjenu, po kojo j Lukacseva knjiga p redstav lja izraziti prim jer revizije m arksizm a. T eoretičari Druge in ternacionale tak o đ er na­

1) USF. L/ucien Goldmc-nn, Introduct;om aux premiers eorits de Georges Lukšcs, časopis »Les Temps Modemes«, No., 105, 1962.

404

padaju knjigu, dakako s drugih pozicija. No to se moglo d očeki­vati, budući da su Lukacsevi članci u dobrom dijelu baš i značili izravno pob ijan je vulgarizacija i pozitivističkih izopačavanja m arksističke nauke od strane lidera i teoretičara Druge in terna­cionale. U svakom slučaju te kritike, kako one s lijevog tako i o- ne s desnog krila radničkog pokreta , pokazuju kako su i misa- onije glave tog pokre ta često slabo ili nikako razum jele daleko- sežnost i dubinu učenja na koje su se pozivale. Naravno, to ne znači da je Lukacseva knjiga bez m ana. N aposljetku desilo se čak i to da se i sam Lukacs ogradio od vlastite knjige kao po­grešne u nizu važnih stavova.

Od 1923. pa do dolaska nacista na vlast u N jem ačkoj Lukacs živi uglavnom u Beču i B erlinu i d jelu je kao pripadnik kom u­nističke partije . Tada nas ta ju njegova dva značajna rada: Lenjin i Moses Hess i idealistička dija lektika . Nakon toga stalno se nas­tanio u Moskvi gdje uglavnom radi u Filozofskom institu tu Aka­dem ije nauka.

Dolaskom u Moskvu završava taktički druga faza u Luka­csevoj intelektualnoj biografiji. U prethodnoj fazi ko ju najpo tpu ­nije izražava njegova knjiga Povijest i klasna svijest, Lukacs zastupa, kako to nazivaju mnogi historičari m arksističke m i­sli, jedan tip hegeliziranog m arksizm a. On polazi od stava o iden­tite tu m išljenja i b itk a p ri čem u je b itak uvijek povijesni bi­tak, tj. neraskidivo jedinstvo sv ijeta i čovjeka koje se zbiva u n u ta r povijesnog sklopa, u ljudskoj m isaono-djelatnoj p rak­si. U eseju Izm ijen jena funkcija h istorijskog materijalizm a. Lu­kacs svoj tem eljni stav defin ira ovako: »Priroda je društvena kategorija. Drugim riječim a, ono što se na određenoj etapi d ru­štvenog razvoja uzim a kao priroda, karak te r odnosa između prirode i čovjeka i form a u kojoj se odvija razračunavanje čo­vjeka s prirodom , uk ra tko , ono što p riroda treba da znači s ob­zirom na form u i sadržaj, pro težnost i objektivnost, to je uvijek društveno određeno.«2 S tog sta ja liš ta on ističe u prvi plan d ijalektiku povijesno-društvene prakse, a odbija tezu o d ija­lektici u p rirod i uzetoj po sebi. U najvećem i najzanim ljivijem eseju u knjizi: Postvarenje i sv ijest proletarijata Lukacs dom išlja i eksplicira upravo ingeniozno slijed Marxovih m isli iz njegova tzv. mladenačkog razdoblja (Ekonom sko-filozo fski rukopisi 1844, N je­mačka ideologija) i ukazuje na sve konsekvencije koje znače ra ­dikalan o b ra t kako s obzirom na čitavu dom arksovsku filozofiju, tako i s obzirom na poim anje razvoja i ciljeva ljudske povijesti.

U novoj sredini započinje Lukacseva treća faza. Pošto je ob­javio biografski spis Moj pu t k Marxu 1933., u kojem se kritički

2) Georg L/ukacs, Histoire et conscience de c’asse, Paris, I960., str. 269 —270.

405

osvrnuo i na knjigu P ovijest i klasna sv ije st,3 označavajući je kao idealističko rješen je p roblem a, Lukacs se posvećuje uglavnom kabinetskom naučno-istraživačkom radu . On povrem eno objav­lju je rasprave iz ob lasti filozofije, a poglavito iz estetike, kao i teorije i h is to rije književnosti i p r ip rem a opsežna djela ko ja će objaviti tek poslije ra ta . O duhovnoj atm osferi ko ja je zavladala u Sovjetskom Savezu naročito sredinom tridese tih godina, a svo­ju kulm inaciju im ala u poznatim čistkam a, te o n jenoj pogub­nosti za bilo kakav m isaoni rad , Lukacs će progovoriti mnogo kasnije, — n a jp r ije oprezno u P ostscrip tum u 1957. a onda m nogo otvoren ije i isc rpn ije u nizu d rugih istupa. (Takva je a t­m osfera sa stanov itim m odifikacijam a vladala i poslije ra ta ugla­vnom sve do XX kongresa KP SS 1956.).

Godine 1944. Lukacs se vratio , kako sam kaže, »poslije 26 godina egzila« u dom ovinu i preuzeo k a ted ru za este tiku na U niverzitetu u B udim pešti. Pun elana p ris tu p a on redakturi svojih b ro jn ih rukop isa i o b jav lju je ih pred sud javnosti. Pa iako su on i u m nogom e nosili im plicite i eksplicite jake bi- ljege dogm atizm a ko ji su bili posve u sk ladu s oficijelnim shvaćanjim a m arksizm a, Lukacs je 1944. u jek u »zaoštrava­nja« ideološke b o rb e podvrgnu t ponovo žestokoj k ritic i zbog tobožnjeg kozm opolitizm a i sk re tan ja u bu ržoasku ideologi­ju . I ponovo je došlo do n jegova javnog p rizn an ja ideoloških gre­šaka. A rezu lta t je bio da se revno stao pozivati na S taljinova d jela prog lašavajući ih najvećim i naj genij alnij im doprinosom m arksizm a. Bio je to m ožda gest m udre tak tike. U svakom slu­ča ju on je označavao m učnu sam ozataju i lom ljenje posljedn jih p o tp o rn ja in te lek tualne čvrstine. Ova tužna zgoda, a s njom e i treća Lukacseva faza, okončana je k ra jem 1956. Godina je to XX kongresa KPSS i godina poznatih »m ađarskih događaja«. Svome nezadovoljstvu sa s ta ljin skom praksom ko ja ga je kao m ora godinam a p ra tila Lukacs je n a jzad dao oduška na ta j na­čin da je i javno stup io u b o rb u p ro tiv dom aćeg sta ljin izm a. Mo­žda su njegove po litičke p rocjene u tom času bile naivne i po­grešne, no bez obzira kako se njegovo držan je u tim događajim a ocjenjivalo, o sta je n epob itna čin jenica da je on bio i ostao ne- raskid ivo vezan, kao in telek tualac i kao borac, za sudbinu rad­ničkog pokre ta .

3.

U p osljed n jih d eset god in a — tj. od 1956. koja nesum njivo označava u m n ogočem u p relom n i datum u Lukacsevoj životnoj i m isaonoj pu tanji, pa do danas — Lukacs je u nizu svojih spisa:

3) Dami’o Pejović, Prijeporni Lukćcs, časopis »Forum«, br. 11, 1962. Ana­liza osnovnih kategorija iz Lukćcseve knjige »Povijest i klasna svijest«, s t:m e i značenje i domet Lukšcseve pozicije uopće iz te njegove marksis­tičke faze, dana Je u ovoj Pejovićevoj raspravi egzemplarno.

406

članci, intervjui, pism a, autobiografske skice itd. pokretao i ras­pravljao veoma širok krug »starih« i »novih« tema.

Središnja tem a Lukacsevih razm išljanja u posljednjem raz­doblju svakako je fenom en staljinizm a. I doista može li za jed­nog m islioca kakav je Lukacs, koji je tako tem eljito iskusio (i kao čovjek i kao teoretičar m arksista ) pogubnost staljinizm a, biti p rešnije i važnije tem e? Već smo pom alo svi zasićeni tolikim brojem pism enih i usm enih osuda staljinizm a, tolikim brojem analiza, obrazloženja, dokazivanja što je staljinizam značio i što znači u negativnom sm islu za stvar socijalizm a i za m arksizam kao njegovu teoriju , da nam ta 'tema već izgleda plauzibilna, pa čak u neku ruku i dosadna. M eđutim , ne sm ijem o sm etnuti s um a da staljinizam nije nešto što se može iskorijeniti iz m arksizm a kao teorije ljudske em ancipacije (i socijalizm a i radničkog pokre­ta kao njegove prak tične realizacije) pukim indignacijam a i osu­dama. Kao nazor na svijet, kao m etoda i stil djelovanja i pona­šanja, zaodjenut u ruho m arksističke frazeologije, staljinizam ima duboke korijene posvuda u radničkom i kom unističkom pokretu i danas. Dapače, ako začas i ostavim o po stran i odre­đene »objektivne« uvjete koji reproduc ira ju staljinizam , uvje­te koji se još žilavo op iru bilo u form i određenih društveno-po- litičkih stru k tu ra i n jim a odgovarajućih proizvodnih odnosa u bazi, ako dakle ostavim o po stran i ukazivanje na porijeklo i geneze staljinizm a u njegovu fundam entalnom društveno-eko- nom skom aspektu, p red nam a iskrsava p itan je o teorijskoj nje­govoj prirodi, o njegovim teorijsk im pretpostavkam a čime se Lukacs poglavito i bavi. N ije po srijedi nikakva p razna spe­kulacija. N aprotiv. Ako bism o, naim e, fatalističk i zaključili da određena objektivno dan a društveno-ekonom ska situacija neiz­bježno rađa staljinizam , onda bism o staljinizam ne sam o laga­no obrazložili, nego i u cijelosti opravdali. Naši izljevi kritike, naša indignacija sp ram njega bili bi tako sam o v rtn ja u krugu, tj. verbalna povika na ono što je, istina, zlo, ali pro tiv kojega po­sjedujem o kao obranu sam o u tjeh u što znam o da je zlo. S ta lji­nizam im a i svoje sasvim određene teorijske (istina prim itivne) pretpostavke i zato idejna, teo rijska borba pro tiv njega ima p r­vorazredan značaj. To je Lukacs izvanredno dobro vidio i poka­zao. Pomnjivo istraživanje moglo bi naim e pokazati kako su se mnogi subaltemd i izopačeni vidovi m arksističke misli, koji se jav lja ju mnogo p rije nego staljinizam u m eđunarodnom radnič­kom pokretu , sabrali u S taljinovu teorijskom djelu i u njem u dobili svoju razradu i sistem atizaciju . Naravno, ne treba ni spo­m injati koliko je tom e pogodovala objektivna situacija, tj. na­slijeđena slaba ekonom ska i dem okratska baza carističke Rusi­je. Međutim , kad se takvoj nepovoljnoj objektivnoj situaciji p ri­druži oskudna teorija , reducirana na nekoliko m ršavih principa koji se pošto-poto žele nam etnu ti kao neoborive istine, tada nas­taje staljinizam . Potpom ognut političkom silom, on guši svaki

407

poznatih d iskusija dvadesetih godina o m ogućnostim a socijaliz­m a u jednoj zem lji itd ., osta je činjenica, da Lukšcsevo Pismo i ilo danas p red stav lja jed n u od n a jo š tro u m n ijih k ritičk ih ana­liza sta ljin izm a kao teo rije i prakse.

Lukacs zato n as to ji rasv ije tliti u n u ta rn ju p riro d u tih »Sta­ljin ovih teorija« , n jih o v u in tim nu d ija lek tik u i njihove p rak tič­ne posljedice, da b i pokazao u čem u je n jihova su p ro tnost s p rin ­cip im a m arksizm a i, jo š više, da bi, po našem m išljen ju , upozo­rio kako sta ljin izam može b iti n a d jelu i kod onih ko ji osobno S ta ljina o su đ u ju , a da p r i tom n isu odbacili njegove m etode i p rozreli njegovu skrivenu »teorijsku« b it. »Staljinova je tenden­cija, p iše Lukacs, uvijek takva da isk ljuči, gdje god je moguće, sva posredovan ja te da uspostav i neposrednu vezu izm eđu najsi­rov ijih čin jen ičn ih p o d a tak a i na jopćen itijih teorijsk ih postu­lata. U pravo se tu pokazu je ja sn a su p ro tn o st izm eđu Lenjina i S taljina. L enjin je veom a tačno razlikovao teoriju , strateg iju i tak tik u i uv ijek je pažljivo p roučavao i vodio računa o svim posredovanjim a što ih m eđusobno povezuju — često na k ra jn je p ro tiv u rječan način«.

»Za k lasike m arksizm a bilo je p riro d n o da dm je nauka p ri­bav ljala m a te rija l i g ledišta na osnovu ko jih se donose političke odluke. P ropaganda i ag itacija dob ivaju svoj m aterija l od nau­ke, od naučno razrađene p rakse. S ta ljin je izvrnuo taj odnos. Za n jega je, iz razloga »partijnosti« , ag itacija p rim aran m om ent. N jeni zah tjev i o d re đ u ju . . . ono što n a u k a m o ra kazati d način na koji to m o ra kazati.«

L ukacs s tim u vezi 1962. piše: »Budući da se dobar dio no­vih kadrova odgajao i fo rm irao u s ta ljin skom razdoblju , budući da je sis tem ra j za nenadarene, te se p rilag o đ u ju bez napora, budući da čak i m nogi m eđu darov itim nisu m ogli odoljeti du­go tra jn o m p ritisk u , a da ne p re trp e oštećen je u sposobnostim a k a ra k te ra itd ., p rije laz na jed n u k u ltu rn u situac iju koja doista u n ap ređ u je n a u k u i u m je tn o st b it će, koliko se može predvidje­ti., p ro tiv u rječan i pun novih padova.«8

jevima 115—116 *1 117, 1963.) Naš prijevod s talijanskog kojim se ovdje služimo (objavljen u časopisu »Naše teme«, ibr. 12, 1962.) usklađen je pre­ma njemačkom izvorniku.

8) »Danas se nalazimo pred dva ve’ika zadatka. Najprije svijetu poka­zati šta je marksizam u odnosu na staljinizam. Ima na Istaku i na Zapadu kritičara koji ne žele prekinuti sa stEiljinizmom. . . Drugi je zadatak: Mark­sizam što ga je stad'j'inizam izopačio n je u strnju da odgovori na pitanja ovog momenta, posebno na ona pitanja koja postavlja omladina. Mi stoga moramo unaprijediti marksističku metodu upravo u istraživanju pitanja koja su aktualna. Mi marksisti naići ćemo na odjek, ako budemo znali po­staviti pitanja i na njih odgovoriti bolje nego druigi.« (Iz razgovora sa če- hoslovačkim publicistom Liehmom; navedeno prema: »Entretien avec An­tonin Liehm«, firanc. čas. »La Nouvelle critique«, No, 156—157, 1964.)

410

4.

S problem om iskorjen jivan ja staljinizm a u tijesnoj je vezi i centralno p itan je suvrem enoga svijeta: kako su z b iti 'o p asn o s t totalnog rata , a istodobno rad iti n a razrješavanju društvenih pro tivurječja u pravcu socijalizm a. A lternativa je u tom pogle­du veoma zaoštrena, te se danas »duhovi p rije svega dijele po njihovu stavu p rem a ra tu d m iru«. (Pismo o sta ljin izm u). U toj tač'ki sastaju se ekstrem ne snage na obje strane — u socija­lističkim i kapitalističk im zem ljam a. Obje strane faktički sm je­ra ju u istom pravcu, a ta je da se »očuvaju neprom ijenjene sta- Ijinske metode«. Logika je očigledna: »Buržoaski ideolozi, veli Lukacs, zato što m arksizam sveden n a S taljina posjedu je mno­go m anju privlačnu snagu od prvoga, a oni koji uobražavaju da su socijalisti zato što im je m nogo udobnije vladali s-laljinskim m etodam a nego Marxovim ili Lenjinovim.« (Pism o o Staljiniz- m u).

Socijalističke zem lje koje još uvijek svladavaju osnovna pi­tan ja privrednog rasta i osiguravanja ekonom ske baze, kao os­novnog preduvjeta bogatog razvoja ličnosti m oraju istodobno in concreto voditi b o rbu za hum ane, istinski socijalističke odno­se m eđu ljudim a. I ovdje se pokazuju fatalne posljedice sta lji­nizma, koje treba mnogo energičnije uklan jati iz svih sfera ži­vota. Lukacseva razm atran ja u ovom pogledu n a dlaku su ista po svojem osnovnom sm islu zapažanjim a P. T ogliattija što ih je ovaj iznio 1964. u svojoj poznatoj Pro m em oriji. Lukacs nai­me piše: »Opće teorijske i p rak tičke tendencije izvrtanja m ark- sizma-lenjinizma u staljdnskom periodu im ale su za posljedicu to da p red ljud im a koji trpe od kap italističk ih m anipuliranja , praznine njihove dokolice, baze njihova ljudskog razvitka koja je postala aps trak tna , ne svijetli nikakav socijalistički uzor.«9

5.

D aljnji krug tem a kojih se Lukacs uzastopno doticao u spo­m enutim istup im a jesu tem e o književnosti danas, o sudbini i perspektivam a socijalističkog realizm a, o tzv. dekadentnoj um ­je tnosti i slično. Ovdje se nalazim o na terenu gdje su mnogi Lukacsevi stavovi k ru ti, dogm atični i prem a tom e neprihvat­ljivi.

Poznato je da je Lukacs inače najveći dio svoga teorijskog ra ­da posvetio p roučavanju p rob lem a književnosti i književnog stvaran ja te u vezi s tim e izgradnji jedne m oguće m arksističke estetike. Ovo n ije m jesto da pobliže analiziram o njegove tem elj­ne stavove izložene u b ro jn im njegovim djelim a posvećenim spo­m enutim proučavanjim a. Valja, m eđutim , kazati ko ja je osnov­

9) »Odijek«, br. 9, 1964.

411

na Lukacseva filozofska pozicija s koje on p ris tu p a književnosti i na osnovu koje vrši v rednovanje književnih djela. Književno djelo, kao i filozofija i kao svaka posebna, bilo p riro d n a ili d ru­štvena nauka, odražava objektivno danu p riro d n u i društvenu zbilju. M eđutim , u toj zbilji (n a p rim je r d ruštv en o j), tum ači Lu­kacs, treb a d ija lek tičk i razlikovati n jenu b it od pojavnosti. Dok nauka, odražavajući tu zbilju , zahvaća upravo n jenu b it, ono opće, a fak tog rafska k ron ika, na p rim je r , sam o n jene pojavno­sti, dotle književno i um jetn ičko d jelo obliku je upravo »uzajam­ni odnos pojave i biti« i to tako »da p red nam a sto ji svijet koji izgleda da se sa sto ji sam o iz pojava, no iz takvih po java koje . . . uvijek čine m ogućim doživljavanje b itnoga koje se nalazi u po­javi.«10

N a osnovu tog gnoseologističkog, ograničenog, određenja um ­je tn o sti kao naročitog vida spoznaje zbilje (um je tn ičko je djelo, m eđutim , ne sam o odraz i n e sam o vid spoznaje, nego i nova, um jetn ičk im zahvatom , proizvedena zbilja!) Lukacs dijeli um ­je tn o st po s tu p n ju i in tenzite tu o d ražavan ja zbilje, 'koja je uvi­jek d inam ički d ija lek tičk i to ta lite t." U m odernom vrem enu on vidi tr i b itn a p ravca u um je tn o sti s obzirom na stupanj i na­čin odražavan ja to ta lite ta zbilje: k ritičk i realizam , socijalistič­ki realizam i dekaden tnu um jetnost. Dok k ritičk i realizam od­ražava (um je tn ičk i, tj. p reko kategorije posebnog, tipičnog) da­nu d ruštvenu zb ilju tako da je p rik azu je »kakva je ona objek­tivno po svojoj p rirod i« , tj. ocrtava ne sam o površinu nego i skrivene n jene razvojne tendencije, d o tle soc ija lističk i realizam , odražavajući kao i p rv i zbilju , unosi jo š i elem ent socijalistič­ke perspek tive, k o ja je već in n uce dan a u d ruštveno j zbilji. De­k ad en tna um je tn o st, m eđutim , lišena je i jed n e i druge osobine. Ona n ap ro sto , ili o sta je na s tu p n ju o d ražavan ja slučajnog, efe­m ernog, neb itnog (po jed inačnog), ili se p ak isc rp lju je u teh- ničkom ^form alnom m om en tu zanata; a š to se tiče perspektive g ledan ja o n a odražava uglavnom despera t, pesim istioki pogled na čovjeka i h is to riju . Za n ju čovjek n ije d ruštveno biće, nego zatvorena m etafizička m onada, onto loški usam ljen i pojedinac. Da b i bilo jasn ije što to znači, va lja spom enuti neka im ena koja Lukacs k lasific ira po spom enutoj shem i: Balzac, Tolstoj, Tho­m as M ann su k ritičk i realisti; G orki, Solohov, Tvardovski, Sol- ženjicin su socija lističk i realisti; a P roust, K afka, Joyce, Beckett, F au lkner su dekaden tn i pisci (m eđu ovim a, na p r . P roust i Kafka izdvajaju se u pozitivnijem sm islu ).

10) Đ. Lukač, »Prolegomena za marksističku estetiku«, Beograd, Noldt 1905. str. 109—170.

11) »Kao jedan nečim odražavanja vanjskog svijeta u Ijoidskoj svijes^ umjetničko stvaramoe spada dakle u okvir opće teorije spoznaje dijialektnč- kog materijalizma« (Đ. Lukač, »Prilozi historilje estetike«, eift. str. 183.) Una* jetnost je, veli Luikćcs slijedeći klasične gnoseologističke estetike, osjetil- •na spoznaja (Ibidem, str. 180).

412

Polazeći od takve svoje kategorijalne sheme, koju jc najcjelovi­tije izložio u raspravi Današnji značaj kritičkog realizma 1956, a kasmije u više mahova dopunjavao, malo m odificirao :i ras­vjetljavao, Lukacs u cjelokupnoj um jetničkoj produkciji našega stoljeća vidi mali broj djela od tra jne vrijednosti.1'- Ova ocje­na, dakle, pogađa, kako produkciju avangarde, tako i onu soci­jalističkog realizm a kao dvije, po Lukacsevu m išljenju, domi­nantne tendencije u suvrem enoj um jetnosti.

Što se, dakle, zbilo i što se zbiva sa socijalističkim realiz­mom, te kakve su njegove perspektive?

U raspravi Uvod u estetičke spise Marxa i Engelsa Lukacs je svojedobno napisao: »Međutim, hum anost, tj. zbiljsko p rou­čavanje ljudskih osobina čovjeka, sačinjava b itnu odliku svake književnosti, svake um jetnosti. S tim je tijesno povezana i ova činjenica: svaka dobra um jetnost u toliko je hum anistička, uko­liko ne samo strasno proučava čovjeka, zbiljsku b it njegovih ljudskih svojstava, nego istovrem eno i strasno bran i integritet čovjeka od svih tendencija koje ga napadaju , unizuju i izo­bličuju.« ls Ovo je m jesto karak teris tično za Lukacseva raz­m atran ja um jetn ičk ih djela, no ono zahtijeva b ro jna precizira- nja. U svakom slučaju u n jem u je izražen osnovni sm isao Lu­kacseve pobune p ro tiv sta ljinskog instrum entaliziran ja u m jet­nosti. U doba staljinizm a, kojega je poražavajuće konsekvencije, osobito na stvaralačkom kultu rnom planu, Lukacs ocrtao iz­vanrednom oštrinom , naravno da takva um jetnost nije mogla izboriti pravo n a opstanak . Poslije prvih značajn ijih ostvare­n ja socijalističkog realizm a, tum ači Lukacs, koja su se pojavila dvadesetih godina, uslijed ilo je razdoblje u kojem se socijalis­tički realizam uglavnom prom etnuo u »ilustativnu književnost« i apologetiku sta ljinske po litike .14 M eđutim , sam a' ta čin je­nica n ije dovoljna d a b i se odbacio socijalistički realizam. Da­pače, književna p raksa već jasno pokazuje da je njegova obnova na djelu. »Naravno, piše Lukacs, sve m oguće je učinjeno da se kom prom itira socijalistički realizam . A zatim dođe jedan pisac kao što je Solženjioin, p ronađe ga, verificira i dade m u novi ob­lik«13. Solženjicinovo djelo Jedan dan Ivana Denisoviča ka­m en je m eđaš, kaže Lukacs, na p u tu te radikalne obnove, a tim putem idu i mnogi drugi. Zbog toga Lukacs i posvećuje feno­m enu Solženjicin spom enuti esej Socija listički realizam danas i kaže: »Ako socijalistička književnost postane svjesna sebe, ako ona ponovo osje ti um jetn ičku odgovornost prem a velikim pro­

12) Vidi G. Luk&cs, »Modema i velika .umjetnost«, »Naše teme«, br. 3, 1965.13) Đ. Lukač, »Prilozi historiji estetike«, cit. str. 179—180.14) Vidi Đ. Lukač, »Socijalistički realizam danas«, »Letopis Matice srp­

ske«, februar 1965.15) G. Luk&cs, »Moderna i velika umjetnost«, cit. str. 421.

413

blem im a svoga doba, m ogu se razb u k ta ti velike snage koje navi­ru u p ravcu jedne ak tualne socija lističke lite ra tu re .« 19

Ovdje se nam eće više p ita n ja : što zapravo znači socijalistički realizam u sv je tlu Lukacseve analize Solženjicinova djela; koje je njegovo b itno ob ilježje u odnosu, n a p rim je r , na neke u m jet­n ičke proizvode što se jav lja ju izvan socija lističk ih zem alja; je li socija lističk i realizam , kako ga zam išlja Lukacs, vezan isk lju­čivo za određen i d ruštveno-političk i sistem a određeni geograf­ski te rito rij; i, na jzad , k akav je odnos um jetn ičkog stvaran ja i političkog fak to ra?

O stavlja jući po s tran i Lukacsevu polaznu poziciju — to jest poziciju te o rije o d raza — ko ja je, konsekventno dom išljena, zapravo u su p ro tn o sti s on im što Lukacs govori o ulozi perspek­tive g ledanja, o s ta ja liš tu itd ., v a lja se u p ita ti k o ju to jasnu so- ć ija listioku persp ek tiv u sadrži Solžen'jioinovo djelo Jedan dan Ivana Denisoviča? Zbog čega b i ono bilo parad igm a socijalis­tičkog realizm a, a Kafkim Z am ak d jelo dekaden tne um jetnosti? Dapače, sam Lukacs k o n sta tira , tum ačeći Solženjicinovo spo­m enuto djelo: »Solženjicin se i ovdje asketsk i uzdržava od sva­kog zauzim anja stava. Ali baš ob jek tivnost načina prikazivanja, p riro d n i ' užas i nečovječnost jedne društveno-ljudske institucije

(m isli na logor V. M.) daju -porazn iji su d nego što može da ga da b i­lo ko ja p a te tičn a dek lam acija. A na isti način je u asketskoj aps­tinenciji od svalke perspek tive skriveno sadržana perspek ti­va.«17

P rirodno , da se nam eće p itan je : za r tako nešto n ije sadržano i u d jelim a m nogih pisaca ko je Lukacs svakako ne bi ubro jio u p rip ad n ik e socija lističkog realizm a?

Očigledno je, dakle, da s Lukacsevom shem om nešto nije u redu. Je li m ožda Solženjicin soc ija lističk i rea list po tom e što živi i p iše u određenoj zem lji, a n e negdje d rugdje? Ali u tom slučaju više n ije b itn a m etoda k o ju p isac p rim jen ju je u »um­je tn ičkom odražavanju« zbilje.

Form ula socija lističkog realizm a i u Lukacsevoj eksplika­ciji više je nego d isku tab ilna , p rem d a o n i Lukacsevi opći stavovi o književnosti kao obliku sam osvijesti d ruštva i čovjeka na pu tu hum anizacije sv ije ta s to je .18

K ad se 1964. u Pragu, u organizaciji redakcije čehoslovačke revije Plam en, sa sta la g rupa is tak n u tih ljev ičarsk ih književnika in te lek tualaca sa Z apada sa ondm s Is to k a da razgovaraju o ono­

16) Đ. Lukač, »Socijalistički realizam danas«, cit. str. 146.17) Đ. Lukač: »Socijalistički realizam danas«, cit. 150—151.

18) U tom smislu on poziva književnike na Zajpiadu da hrabro rasvjetlja­vaju sve oblike čovjekova otuđivanja i ispražnjavamja. Obraćajući se k n j i ž e v ­nicima Istoka Luk&cs kaže: »Dužnost je književnosti da nam dade istinsku sliku enormnih otuđenja zibog staljinizma i dia pomogne da se ta otuđenja ulkinu« (cit. intervju »La NouveMe critique«, str. 66).

414

me što se naziva dekadencijom u um jetnosti ili dekadentnom um jetnošću, n ije n itko poim ence napadao Lukacsa, ali prem a riječim a Andre G isselbrechta — francuskog kom uniste, literar­nog kritiča ra i h isto ričara — bilo je jasno da su mnoge kritike bile upućene upravo na Lukacsevu adresu, t j . na njegove ocjene m oderne um jetnosti.,B Lukacsevi vrlo kritički, a u pojedi­nim slučajevim a potpuno negatorski stavovi spram čitave m o­derne um jetnosti Zapada vidjeli sm o da proizlaze iz njegove opće estetičke koncepcije.

Nije m jesto da ulazim o u ocjenu vrijednosti spom enutih um ­je tn ika koji svakako mogu biti kritiz irani, m eđutim ako Lukacs poziva um jetn ike Zapada da h rab ro razo tkriju sve oblike o tu­đenja čovjeka u kapitalističkom svijetu, onda su svakako i Joyce i Faulkner i B eckett i niz drugih koje Lukacs spom inje pružili i te kako snažna svjedočanstva im plicitne kritike toga otuđenja. Možda nisu pružili perspektivu izlaza. Ali valja stvari čitati d ru­gačije, ostavljajući na čas shem u o višedim enzionalnom zahva- ćanju zbilje. Ako na p r. Beckett u svom stravičnom Završetku igre i Ionesco u Rhinocerosu (d ram atičari koji nisu naravno nikakvi Shakespeari) i ne sugeriraju izravno nikakav optim i­zam niti ikakvu nadu, oni ipak, baš zbog radikalne zaoštrenosti p itan ja o čovjeku, m ogu da izazovu katarzu i sugeriraju hum ani revolt da je igra doista završena i da je ljudski nužno, ako se ho­će biti, m ijen ja ti sve što čovjeka, kako Lukacs kaže, »unizuje i izobličuje«. O stajući kod Lukacseva izraza, oni m u i te kako od­ražavaju zbiljsku, objektivno posto jeću situaciju .

M odem a je um jetnost v jero jatno onakva kakva ona ljudski može biti. Mi možemo s njom biti više ili m anje nezadovoljni, ali teško da tu m ogu pom oći m oralne pouke i estetički prop i­si kako da postane višedim enzionalna, je r radi se o nečem u m no­go dubljem , o krizi tem elja jednog svijeta čije dubine ocrtava (ukazujući nekad i n a sv jetlije vidike) ne baš tako neuspješno i ta m odem a um jetnost. Spom enuti Adre Gisselbrecht bio je od­više pakostan kad je napisao kako bi bilo bolje da Lukacs, kao čovjek velikog um a i bogate i nadasve zanim ljive biografije, um jesto što piše višetom nu estetiku (od koje su izašla već dva volum ena) napiše svoje m em oare. No, teško je suprotstaviti se slijedećoj Gisselbrechtovoj ocjeni Lukacsevih pogleda n a um ­jetnost: »Lukacseva ličnost doista ispunjava čitav niz značajnih p ro tivurječja . . . On je jedan od on ih -koji su podigli i još uvijek d iž u . . . snažno glas p ro tiv posljedica bolesti staljiinskog raz­doblja; on isto tako odbacuje svaku id e ju 'recepata za socija­

19) Vidjeti dio materijala sa praškog susreta i komentar A. Gisselbrechta u »La Nou-velle critique« No 156—157, 1964. Osobito su interesantni istu.pi Sartrea i austrijskog marksiste Pischera.

415

lističk i realizam , ali, s druge strane , on je na jp o tp u n iji pred­stavnik um jetn ičke o rtodoksije k o ji kanonizira izvjesne modele i odbacuje ono što od n jih odstupa .«20

Lukacsu koji je svoj um jetn ičk i ukus fo rm irao b itno na velikoj književnosti 19. s to ljeća i ko ji m odele za književnost crp i na tim izvorim a, uza sve njegove shem atizm e i apriorizm e, valja ipak p rizn a ti da je , u cjelin i uzeto, in teligentn i i pažnje dostojni zagovornik i tum ač velikih ciljeva slobodne stvaralačke u m jet­ničke p rakse .

N aposlje tku v alja se sasvim u k ra tk o osvrnu ti n a neke Lu­kacseve izjave i na tu k n ice ko je se poglavito odnose na filozof­ska p ita n ja m arksizm a, a ko je se nalaze u već spom injanom in te rv ju u M oderna u m je tn o s t i velika u m jetnost.

Lukacs kaže: *Marx je usavršio H egelovu dijalektiku.« P ita­n jem odnosa Hegel—M arx bavili su se gotovo svi koji su ikada nešto re levan tn ije p isa li o M arxu i ono je sigurno jedno od cen­tra ln ih p ita n ja m ark sis tičk e filozofije. U Lukacsevu poim anju toga odnosa, tačn ije u genezi tog po im anja, dana je u stvari i razlika n jegovih tem eljn ih stavova iz razdob lja vezanog za Po­vijes t i klasnu sv ije st a kasnije , sve do danas. O njegovu tem elj­nom stavu iz razd o b lja vezanog za P ovijest i klasnu sv ijest već sm o nešto kazali. S tav koji on zastupa kasn ije je s t slijedeći: bu­dući d a n ije m ogao p rek o rač iti Hegelovu shem u dijalektike ap- so lu ta, a u brizi da ne upadne u teo loške konsekvencije (prole­te rsk a sv ijest = dovršena sv je tska p o v ijest) , Lukacs svoj povi­jesn i b itak prevodi, u sk ladu s k lasičn im m aterija lizm om , na su- b je k to b je k t odnos u kojem su b je k t odražava ob jek tivnu zbi­lju ko jom v ladaju strogi d ija lek tičk i zakoni. D ijalektika nije vi­še sam o povijesna; o na n ije sam o k re ta n je povijesnog to ta lite ta u ko jem je dano jed instvo p riro d n o g i društvenog svijeta, nego je o n a gvozdeni zakon k re tan ja s tv a rn o s ti — m aterije , a čovjek je ta j koji tu stva rn o st m isli, tj. odražava i ta k o spoznatu mo­dific ira , itd. Ovo je faktički bio na glavu postav ljen i hegelizam. P roblem čovjekove p rak tičk e stva ra lačke aktivnosti, a tame i cen tra lna M arxova k a tegorija p rakse, bili su anulirani.

Lukacsev vrlo stim ulativan pokušaj nadm ašivan ja Hegelove d ija lek tike u d jelu P ovijest i klasna sv ijest, a s tim u vezi i nje- gova m isaona in te rp re tac ija M arxove nauke, bili su d o sta li još i danas p red m et velikog in teresa, ali i m nogih sporova m eđu m arksis tim a i m eđu građansk im filozofim a i teoretičarim a. Tom in teresu i tim sporovim a posebnu n o tu daje i činjenica što se Lukacs i p o sljed n jih desetak godina u nekoliko m ahova k ri­tičk i o sv rtao n a to svoje djelo . U tom pogledu on J e bio naro­čito eksp lic itan 1955. — u p ism u upućenom redako iji francuskog

20) Amdrš Gisselbreoht, »Questions posćes, »La Nouvelle Critique«, No 150—157, 1964.

416

časopisa Cahiers du C om m um sm e^, koje je pismo bilo oš­ta r odgovor na M erleau-Pontyjevu in terp re tac iju Povijesti i kla­sne sv ijesti izloženu u knjizi Les aventures de la dialectique. Luk&cs u tom pism u ističe kako je »više pu ta javno izjavio« da knjigu Povijest i klasna sv ijest »sm atra pogrešnom i prevlada­nom«. Ona, veli Lukacs, označava »etapu moga filozofskog raz­voja u kojoj sam bio još na p u tu da pređem od Hegelove filo­zofije k m arksizmu.« Lukacs nastavlja: »Moj stav u tom razdob­lju karak teriz ira pogrešan odgovor na najznačajn ija p itan ja di­jalektike; kako u djelom ičnom porican ju teorije odraza, tako i u odbacivanju d ijalektike u p r i ro d i . . . itd. Ta je knjiga, dakle, tipičan proizvod jednog prelaznog razdoblja sa svim svojim unu tarn jim pro tivurječnostim a, svojim eklekticizm om i svojom zbrkom.« M eđutim , veli Lukacs, Merleau-Ponty želi da iskoristi te slabosti i proglašava ih pravom vrijednošću, i to p rotiv »zbilj­skog razvoja dijalektičkog m aterija lizm a od strane Lenjina i po­slije Lenjina.«

Devet godina kasnije, početkom 1965, Lukacs je ipak za ni­jansu m odificirao ocjenu vlastite knjige, iako je ponovio da je sm atra prevladanom . On kaže: »Vrijednost je toga d jela što je prvi pu ta pokrenulo p roblem alijenacije. Ali kad sam ga pi­sao, nisam poznavao m ladog Marxa. Kad sam 1930. otišao u So­vjetski Savez i p ročitao 'rukop ise’ (m isli na Marxove Ekonom - sko-filozofske rukopise 1844. — V. M.) shvatio sam da sam tu­m ačio alijenaciju na hegelovski način i da je čitava Marxova kri­tika v rijedila i za G eschichte und Klassenbew usstsein koja se zato može sm atrati prevladanom .«22

Pomalo je paradoksalno da, s jedne strane, Lukacs s takvom upornošću poriče bilo kakvu značajn iju v rijednost tom svojem djelu, a s druge strane, velik broj istaknutih m arksista i onih koji su m arksizm u bliski baš to Lukacsevo djelo sm atraju , ako ne po rezultatim a, a ono po postavljenim p itanjim a, kapitalnim teorijskim djelom m arksizm a. Tu zapravo i leži jedan od glav­nih sporova oko Lukacsa, ali u isti m ah i jedna od tem eljnih kontroverzi u današnjim shvaćanjim a i tum ačenjim a m arksis­tičke filozofije uopće. Sve to čini Lukacsa koliko spornim , toliko i aktualnim misliocem.

M eđutim , valja spom enuti još jedan paradoks u vezi s Lu- kaosem. Dotičući se, u razgovoru o kojem je ovdje riječ, Lenji- nova M aterijalizma i em piriokriticizm a (u vezi s današnjim tu­m ačenjim a dijalektičkog m aterija lizm a) Lukacs kaže da »brani tu Lenjinovu studiju«. Mnogi su m arksisti ukazali na b rojne ograni­čenosti toga Lenjinova djela, bez obzira što je ono odigralo u histo­r iji m arksizm a značajnu ulogu. Uostalom sam je Lenjin na posre­

21) Vftdi pismo objavljeno u knjizi R. Ganaudy, G. Cogniot i drugi, »Me- saventures de l’lanti-^mairxisme«, Ed. Sociales, Paris 1950. str. 158—159.

22) G. L/uk&cs, »Moderna i velika umjetnost«, cit. str. 421.

417

dan način iznio k ritičk i sud o tom djelu, kad je 1916. godine, čita­jući i kom entira juć i Hegela, kazao da su svi m ark sis ti do tada, uk ljuču jući naravno i n jega, slabo teo rijsk i razum jeli M arxa, je r n isu dovoljno stud ira li Hegela. Ti njegovi kom entari (izdani kasni­je u d jelu Filozofske sveske) nesum njivo se u m nogim važnim sta­vovim a raz liku ju od M aterijalizm a i em piriokriticizm a. Što pre­m a tom e znači Lukacseva izjava? Očigledno njegovu p re tje ran u ortodoksiju . Lukacs s p ravom m alo dalje upozorava, kritiz ira­juć i neopozitiv ističko ig n o riran je on to lošk ih p roblem a, d a je cen tra ln i p rob lem : što je realnost. Tu m isao on razvija dalje ovako: »U d ruštvenom su životu sub jek tivnost i objektivnost povezani; u p riro d i, ob jek tivn i sv ije t može p o sto ja ti bez subjek­ta (teza koja, m a koliko na izgled tačna, u stvari ne objašnjava n išta — V. M.) Ali, d ruštvo ne m ože p o s to ja ti bez subjekta . Po­trebno je izaći u is ti m ah iz lažne ob jek tivnosti neopozitivizm a i iz lažne su b jek tivnosti egzistencijalizm a. (O pravdana i tačna teza — V. M.) Ni jed an n i drugi n e u sp ijev a ju da zahvate real­nost. Ona se jednako tako izgubila u m odernoj um jetnosti, ili u sta ljin izm u. Govorim o ponovnom rađ an ju m arksizm a kao o ponovnom ra đ a n ju sm isla za realnost!« .23

D oista, zah tjev je to veom a ozbiljan i dosto jan najveće paž­nje. Lukacs n as štoviše n a tom istom m jestu obavještava da je, pišući u posljed n je vrijem e uvod u e tik u ta j uvod n arastao u kn jigu k o ju m isli ob jav iti pod naslovom O ntologija društvenog bitka . M ožemo li se n adati nečem u što će b iti bolje no što su dosadašn ji njegovi radovi o »ontologiji« i »spoznajnoj teoriji« m arksizm a?

23) Ibidem, str. 419—420.

418

PORTRETI 1 SITUACIJE

VEBLENOVA KRITIKA KAPITALIZMA

Ivan Kuvačić

Zagreb

1. UKRATKO O VEBLENU

Thorstein Veblen (1857— 1929) spada m eđu najznačajnije predstavnike am eričke sociologije. Njegovo djelo Teorija dokone klase (The Theory o f the Leisure Class), koje se pojavilo na pre­kretnici stoljeća, u b ra ja se m eđu k lasična djela svjetske socio­loške litera tu re .

Veblen potječe iz norveške doseljeničke porodice. S tudirao je filozofiju i političku ekonom iju na univerzitetim a John Hopkins, Yale i Cornell, a nakon završetka stud ija postao je asisten t na Ćikaškom univerzitetu , gdje je ostao do 1906. godine. Od 1916. do 1918. djelovao je kao profesor na Univerzitetu M issouri, a od 1918. do 1927. na Novoj školi za socijalna istraživan ja u New Yorku.

Sve do dvadesetih godina našeg vijeka u Americi se na Veble- na gledalo kao na stranca. Njegova oštroum na i sa tirična kritika kapitalističkog sistem a počin je p riv lačiti pažnju šire publike tek u godinam a velike ekonom ske krize. Veblenova djela doživlja­vaju drugo izdanje nakon njegove sm rti, a danas se štam paju u jeftinim , m asovnim izdanjim a.

Ovdje se odm ah nam eće p itan je: čime se objašnjava činjeni­ca da Veblen danas p osta je sve više popularan , dok je u svoje vrijem e bio zanem arivan?

Američki sociolog B ernard R osenberg1 sm atra da će nam ovo pitanje b iti mnogo jasnije , ako ga postavim o uporedo s p itanjem , zašto su danas tako aktualn i Camus, Kafka, Dostojevski, Nie­tzsche, ili Freud. On kaže da je to zbog toga, što oni p ružaju m ra­čnu sliku svijeta, a druga p rem a Rosenbergovom m išljenju nije ni moguća u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Rosenberg do­

1) Thorstein Vebnen. »Selection from his works, whit oun. Introduction and Comentaries«, Thomas Crowell Company New Yank 1963. p. 4.

419

daje da posto ji i jed n a van jska okolnost, ko ja približava Veble- na K afki. V eblen je naim e oporučno nared io da se sva njegova p ism a i im ovina unište, da se o n jem u ne piše b iografija, niti da m u postave nadgrobni spom enik u znak sjećanja. Inače po nao­brazbi i po profesionalnoj o rije n ta c iji Veblen je mnogo bliži Marxu nego Kafki. Kao i M arx on je po struci filozof, kao i M arxa nje­ga općenito sm a tra ju ekonom istom , a isto tak o kao i kod Marxa kod njega je glavno zanim anje b ila sociologija. N jihova zajednič­ka osobina je i u tom e što su i jed an i d rug i ukazivali na nužnost p ro p asti posto jećeg sistem a. B itna razlika je u tom e što je Marx vjerovao da p osto je realne snage, koje će stvoriti novi, pravedni­ji društven i sistem , dok Veblen u ovo n ije vjerovao, pa je bio pe­sim ista.

Ako pregledam o isc rpnu b ib liog rafiju Veblenovih objavljenih radova, v id je t ćem o d a je on svoju naučnu k a rije ru počeo na po d ru č ju filozofije. 1884. u časopisu, Journal o f Speculative Phi­losophy, ju ly , pp. 260—274, on o b jav lju je članak »K ant's Kriti- que of Judgm ent« . Veblen i kasn ije povrem eno objav lju je filo­zofske stud ije i recenzije, no njegova glavna p reokupacija po­s ta ju ekonom ski i sociološki p roblem i. 1899. izlazi njegovo glav­no djelo The theory o f the Leisure Class: An Econom ic S tudy o f the E vo lu tion o f In stitu tio n s. 1904. Veblen ob jav lju je drugo svoje značajno djelo The Theory o f the B usiness Entreprise. Od osta lih V eblenovih radova treb a istaći: The Place o f Science in M o d em Civilization, (1906), Socija list E conom ics o f Karl Marx and his Follow ers (1906), The In s tin c t o f W orkm ansh ip and the Sta te o f In d u stria l A rts (1914), The H igher Learning in America, A M em orandum on the C onduct o f U niversities by Buseness Man(1918), The V ested In teres ts and the S ta te o f the Industria l Arts(1919), A bsten tee O w nership and B usiness E nterprise in Recent T im es (1923), E ssays in Our Changing Order (E d ited by L. Ard- zrooni (1934).

2. POLAZNA POZICIJAP rije nego pređem o na razm atran je Veblenove analize kapi­

talističkog d ru štv a po trebno je b a r u k ra tk o naznačiti njegovu polaznu poziciju . Ova pozicija je im plicitno sadržana u svim nje­govim znača jn ijim radovim a, a n a jja sn ije je eksplicirana u nje­govoj k ritic i p r is tu p a klasične političke ekonom ije. U vezi s tim B. Rosenberg piše: »Kao što je Galilej n asupro t A ristotelu donio shvaćanje jed instva svem ira, tako je Freud na području druš­tvenih nau k a uk lonio u m je tn u granicu izm eđu norm alnog i ab­norm alnog ponašan ja . Ovo je K u rt Levin proveo na području psihologije, dok Veblen traži da se p roširi i na ekonom sko pod­ručje na ta j način što će se ekonom iji u ob jašn javan ju društve­nih pojava p rid ru ž iti neke druge discipline, a u prvom redu psi­hologija, sociologija i an tropologija .«8 Dakle, prem a Rosenbergu

2) Ibidem p. 6.

420

Veblen im a velike zasluge u prevladavanju gledišta, koje svodi čovjeka na puku ekonom sku dim enziju. I doista treba istaći da Veblen vrlo duhovito ism ijava »ekonomskog čovjeka« klasične teorije. U ovoj teoriji osnova je sistem proizvodnje i raspodjele, a čovjek kao nosilac ekonom sko-racionalne funkoije upravo za­to je r je sja jno uklopljen u sistem p restaje biti čovjek. On se pa­sivno prilagođava u skladu s hedonističkom psihologijom racio­nalnog egoizma. Veblen p ro testira protiv ovakve degradacije ljudskog bića. Čovjek n ije biće koje se potpuno iscrp lju je u eko- nomsko-novčanim odnosim a. U skladu s tim on brani hum anis­tički stav da čovjek n ije sredstvo proizvodnje, već obratno da je proizvodnja samo sredstvo u ostvaren ju i ispunjenju čovjeka. Čovjek je osnova od koje Veblen polazi i u ovome se on očito ugleda u Marxa, no ipak ne na takav način koji bi doveo u p ita­nje svojevrsnu originalnost p ristupa . Veblen govori o fundam en­talnim instinktim a ili svojstvim a čovjeka, koje, što pravilno p ri­m jećuje Forest G. H ill3 ne treba ni biološki ni psihološki inter­p re tira ti, već antropološki u tom sm islu, da su to generička svoj­stva ili ciljevi ljudskog ponašanja, koji Veblenu služe kao osno­va kritičke analize postojećeg stanja . Centralno m jesto m eđu ovim svojstvim a u Veblenovoj antropološkoj koncepciji pripada kategorijam a »dokona znatiželja« (idle curiosity) i »instinkt m ajstorstva« (instinc t of w orkm ansh ip). Ova svojstva su rela­tivno stabilna, no nisu neprom jenljiva, je r se m ijen ja ju pod u t­jecajem institucija . Veblenova analiza je vrlo konkretna; on stalno naglašava da navedena svojstva ili instinkti m otiv iraju ponašanje u struk tu ra lnom kontekstu . S truk tu ra ln i kontekst u konkretnom razm atran ju postojećeg on označuje izrazom »im­becilne institucije« (im becile in stitu tions), im ajući u vidu u p r­vom redu p rivatno vlasništvo i nacionalizam , tako da se dobiva originalna opreka između ljudsk ih optim alnih m ogućnosti i po­stojećih društvenih okvira. Budući da u Veblenovoj analizi insti­tucije, u zadnjoj liniji, n isu n išta drugo nego »skupovi navika«, njem u polazi za rukom da svoja ekonom ska razm atran ja vrlo vješto transponira na psihološki i antropološki nivo.

Iz rečenog se vidi da Veblen polazi od takvih osnova, koje se nikako ne mogu uklopiti u okvire tradicionalne ekonom ske teorije. Ovo osobito dolazi do izražaja u njegovoj teoriji m oti­vacije. On naim e kaže da, ukoliko apstrah iram o sve ostale for­me ljudske aktivnosti i ako našu pažn ju isključivo koncentrira­mo na gom ilanje bogatstva, tada u tilita ris tička shema stavlja­jući akcent na želju za m aterija lnom po trošnjom ne može pružiti adekvatno objašnjenje . Osnova od koje treba poći mnogo je šira i dublja. N ju treba tražiti u težnji za sam oodržanjem i samopo- tvrđivanjem . Svaka ljudska jed inka n asto ji da se održi i potvrdi u svom biću. Jedino ovako široka osnova koja uk ljučuje mnoge

3) »Veblen and Marx«, članak u knjizi »Thorstein Veblen, A Critical Reappraisal« Cornell University Press, New York 1958..

421

m om ente, a m eđu n jim a i m om ent m aterija lne po trošn je , može poslužiti kao polazište opće teorije .

3. NOVČANO TA KM IČENJE

Motiv koji prem a Veblenovoj teo riji leži u osnovi vlasništva je s t takm ičenje kao izraz težnje za sam opotvrđ ivan jem , a ne tež­n ja za posjedovanjem i po tro šn jo m roba. V lasništvo počinje na nižim stad ijim a b arb arstv a , a vezano je s uzim anjem ženskih za­rob ljen ika , ko je su bile vrlo p rik ladne kao ra tn i tro feji. P raksa uzim anja žena od n ep rija te lja kao tro fe ja izazvala je oblik vlas­ničkog b rak a iz čega je pro izašlo kućanstvo s poglavicom na če­lu. Kao rezu lta t takm ičen ja u uslovim a p ljačkaškog života jav­lja se, dakle, s jedne stran e b rak zasnovan na nasilju , a s druge strane običaj vlasništva. Ove dvije in stituc ije ne razlikuju se u početn im fazam a njihovog razvoja; i jedna i druga izrasta iz te­žnje pob jedn ika da se po tvrd i, to je s t da pokaže svoju h rab rost izlažući neke tra jn e rezu lta te svojih po thvata . I jedna i druga po tpom ažu sk lonost za vlašću, ko ja dom in ira u svim pljačkaškim zajednicam a. Od v lasništva nad ženam a po jam vlasništva se p ro­širio na proizvode n jihovog rad a i tako se razvilo vlasništvo nad stvarim a isto kao i vlasništvo nad osobam a.4

K orisnost posjedovanih stvari i osoba sa sto ji se prvenstveno u zavidijivom uspoređ ivan ju (indiv id ious com parison) n jen ih po­sjedn ika s n ep rija te ljim a od ko jih su uzete. H rab ro st pojedinca bila je jo š p rvenstveno h rab ro s t g rupe i posjedn ik p lijena osje­ćao se u prvom redu k ao nosilac časti svoje grupe. Ovo vredno­vanje junačkog djela s kom unalnog gledišta susrećem o također i u kasn ijim stad ijim a društvenog razvitka, osobito u pogledu h ero ja ra ta .5

No čim se počela učvršćivati navika p rivatnog vlasništva po­čelo se m ijen ja ti i ovo polazište za v ršen je zavidljivog uspoređi­vanja. Im etak se počin je v rednovati ne toliko kao dokaz uspješ­nog p ljačkaškog po thvata , već više kao dokaz nadm oćnosti pos­jed n ik a ro b a nad drugim individuim a u zajednici. Zavidljivo uspo­ređ ivan je sada p o sta je u prvom redu uspoređ ivan je vlasnika s drugim članovim a grupe. Oni članovi zajednice, koji ne posjeduju određeni stepen h rab ro s ti ili vlasništva, ne uživaju poštovanje svo­jih znanaca, a u sk ladu s tim n jim a nedostaje i sam opoštovan je,, je r je osnova sam opoštovan ja poštovan je od strane drugih.

Ovdje je prvom elem entu ili m otivu d jelatnosti, koji je sadr­žan u težnji sam opotvrđ ivan ja , dodan drug i, ko ji u stvari i nije sam ostalan elem ent, već je p r ije sastavni dio prvog. Čovjek se stav­lja u re lac iju s drugim ljud im a s ko jim a on stupa u kontakt. Kaže se da je osnova sam opoštovan ja poštovan je od strane drugih, od

4) »The Theory o t the Leisure Class«, The Modern Library, New York1934. p . 24.

5) Ibidem, p. 27.

422

znanaca. Kada se tvrdi da jedinka teži prem a afirm aciji, onda se tim e želi reći da ona teži prem a priznanju drugih, to jes t ona želi da se istakne. Ovim se na jasan način kaže da je čovjek društve­no biće, to jest da je to njegovo bitno određenje. Čovjek želi da se potvrdi, on želi da u očima drugih ljudi zadobije značaj; to je osnova sam opoštovan ja, je r se u ocjenam a drugih sagledava kao u ogledalu.

U skladu s izloženom teorijom Veblenova analiza pokazuje, da u svakoj zajednici gdje je posjedovanje roba privatno, svaki in­dividuum, da bi se osjećao ugodno, m ora posjedovati isto toliko roba koliko i drugi s kojim a se grupira, a izvanredno je ugodno ako se posjeduje nešto više od drugih. Čim netko nešto stekne i čim se privikne novom standardu bogatstva, ovaj novi standard odm ah p resta je pružati znatno veće zadovoljstvo od ranijeg. Ten­dencija je u svakom slučaju da se sta lno posto jeć i novčani stan­dard uzima kao polazna tačka za novo povećanje bogatstva, a ovo sa svoje strane stvara novu m jeru dosta tnosti i novo novčano kla- sificiranje sebe u p o re đ e n ju sa svojim susjedim a. Dakle, svrha go­m ilanja je visoko rang iran je u novčanoj snazi u poređenju s osta­lim članovim a zajednice. Ukoliko je to rang iran je izrazito nepo­voljno, norm alan, p rosječan individuum živi u kroničnom neza­dovoljstvu sa svojom sudbinom , a kada postigne ono što se zove norm alnim novčanim standardom zajednice ili njegove grupe u zajednici, kronično nezadovoljstvo ustupa m jesto neprestanoj te­žnji da se stvori sve širi i širi novčani razm ak između sebe i tog prosječnog standarda. Zavidljivo uspoređivanje ne može n ikada postati tako povoljno za individuum a, da on ne bi poželio da se po­stavi još više, uspoređu jući se sa svojim konkurentim a u borbi za novčani ugled.6

Ono što je upravo rečeno ne znači da ne posto ji drugi poticaj za stjecanje i gom ilanje osim želje za p retjecanjem u novčanom položaju, što izaziva zavist i poštovanje. Zelja za udobnošću i si­gurnošću p risu tna je kao m otiv u svakom stad iju procesa aku­m ulacije, dok su opet same po trebe uvjetovane navikam a novča­nog takm ičenja. Osim toga m oć ko ju daje bogatstvo također sadr­ži m otive akum ulacije. No sve su ove osobine sadržane u osnov­noj, koju je m ožda najbolje definirao Spinoza, kao težnju svega po­stojećeg da sačuva, potvrdi i p roširi svoje biće, što kod čovje­ka im a i h isto rijsku dim enziju, je r se potencira osobito onda kada stadij nediferencirane solidarnosti pojedinca s grupom preraste u novi, viši, u kojem traženje sebe u užem smislu po­staje dom inantna karakteristika.

4. DOKONA K LASA

U nasto jan ju da izazove poštovanje i da se potvrdi čovjek gomila bogatstvo i moć. No bogatstvo i moć m oraju biti poka­zani, je r opće poštovanje se stječe samo na tem elju onog što

6) 'Ibidem p. 32.

423

je očito. Zbog toga onaj koji p re ten d ira na visoku repu tac iju sistem atski izbjegava sirom ašne če tv rti i p ro s ta p roduktivna zanim anja. On na svaki način nas to ji pokazati svoju akum uli­ranu m oć i bogatstvo, a n a ju sp je šn iji način pom oću kojeg se ovo postiže je s t d em onstriran je dokonosti. Još od p rv ih po­četaka civilizacije stepen dokonosti i izuzetosti iz proizvodnog procesa bio je osnovni p reduv je t lijepog i plem enitog života. U naše v rijem e onaj tko ne rad i -i tko taj svoj nerad upadljivo dem onstrira , obično tim e želi pokazati svoju novčanu superior­nost.

Rad je p rok le tstvo na ko je su osuđene niže klase, a p reoku­pacija viših, dokonih k lasa je vlast, ra t i lov. Dokona k lasa raz­vija um je tn o st, filozofiju , o tm jene m anire, p rofin jen i ukus, ple­m enitiji i bo lji stil života. Sve ove n jene d je la tnosti odvijaju se u sk ladu s n o rm am a razm etljive (— upadljive) dokolice i p o tro šn je (conspicuous leisure an d consum ption) pom oću ko­jih se izražava s ta n je indiv idualne v rijednosti i društvene moći. Oblici razm etljive dokolice i p o tro šn je neprestano se m ijen ja­ju . U vezi s tim dolazi i do p rom jene u položaju žene. Žena je u početku b ila na jam n a rad n a snaga i p o k re tna imovina; ona je pro izvodila dobra ko ja je m uškarac konzum irao. U novim uslovim a ona p o sta je cerem onijaln i po tro šač dobara koje m uš­karac proizvodi. Ovo je osobito slučaj kod sredn je klase, koja n ije u s ta n ju da svoju novčanu snagu d em onstrira upadljivom dokolicom , neradom , stoga n jen i p ripadn ic i oba ova svojstva, i dokonost i konzum aciju , deleg iraju ženi ko ja se upadljivo ob­lači i k iti da bi pokazala novčanu snagu svog m uža.7

V eblen upozorava da u ovom pogledu p osto ji razlika u po­ložaju izm eđu seoskog i g radskog stanovništva. Seljaci malo troše zbog toga, je r oni svoju ekonom sku m oć m ogu najbolje d em o n strira ti štednjom . Svi u selu znaju koliko netko od se­ljaka im a novaca. U gradu je situac ija d rukčija . Ovdje je pre­m a Veblenovoj teo riji konzum acija funkcija čovjekove želje da d em o n strira novčanu dom inaciju i snagu pred drugim a.

5. NO VČ AN I K A N O N I U K U SA

Prelazeći na analizu uku sa Veblen pokazu je da je on u vrlo velikoj m jeri uv jetovan društvenim m om entim a. On tvrdi da neki ob jek t, čovjek, životinja, b iljka, dio nam ješta ja , nem a vi­soku rep u tac iju zato što je lijep, već obratno , on je lijep zato što uživa v isoku repu tac iju . Ovu svoju tezu Veblen ilu strira na m nogim p rim jerim a . On se tako p ita , da li su najskuplji cvje­tovi do ista na jb o lji i na jljepši. O dgovarajući na ovo p itan je on kaže, da cvjetovi koje voli niža k lasa nem aju veliku vrijednost, dok neki »lijepi« i »ugledni« cvjetovi objektivno spadaju među korov. K ada govori o tipu lijepe žene Veblen zalazi još detalj­n ije i dub lje u analizu ekonom skih uslova i tako dolazi do op­

7) Ibidem, p. 84.

424

ćeg relativ ite ta kategorija. Ipak izvodi zaključak u tom smislu, da one zajednice koje se nalaze u fazi ekonom skog razvoja uzi­m aju kao idealno lijepe one žene koje su snažne, robustne, s velikim nogam a. Osnova vrednovanja je tjelesna, fizička kon­stitucija, dok je izgled lica na drugom m jestu. Podjela društva na klase stvara dokonu klasu i u vezi s tim bitno se m ijenja ideal ženske ljepote. Žena je izdvojena iz rada, stoga lice dola­zi u p rvi plan; ono m ora biti delikatno, fino, a isto tako ruke i noge. F igura je k rhka a s truk tanak. Ideal se pomicao od žene prem a dam i (from w om an to lady), a danas se, izgleda, opet vraća natrag , što je uvjetovano prom jenljivim uslovim a nov­čanog takm ičenja.8

Glavna svrha ove Veblenove analize je pokazivanje kako se pojm ovi lijepo i dobro deform iraju u uvjetim a robno-novča- nih odnosa. On kaže da su jednostavni i neiskićeni objekti na j­ljepši. No novčani kanon reputacije odbacuje jeftinoću, stoga se ovdje stalno odvijaju kom prom isi i deform acije. Budući da su kićene stvari skuplje od jednostavnih sm atra se da su one i ljepše. Ovdje treba tražiti uzroke rasp rostran jenosti kiča. U skladu s vladajućom devizom — jeftin kaput čini čovjeka jef­tinim — (a cheap coat m akes a cheap m an), ljudi cijene one stvari koje su skupe. Ono što je standardno, masovno, svakome je dostupno i jeftino je, pa prem a tome, u skladu s tim kano­nom nije ni lijepo ni dobro. U spoređujući predm ete tvorničke, m asovne proizvodnje s p redm etim a ručne izrade Veblen doka­zuje da su prvi, iako jeftiniji, ipak ljepši od drugih i to zbog toga je r su jednostavniji, čvršći i p rik ladniji svrsi. Razumljivo je da takvi pogledi nisu bili prihvatljiv i u am eričkoj sredini i da je onda Veblen u očim a drugih Am erikanaca stekao repu taciju »sedamnaestovjekovnog« puritanca koji p ro testira pro tiv kom ercijaliziranog i urbaniziranog Jenkiia.«9 Da Veblen nije nailazio na razum ijevanje u aud ito riju pokazuje jedna aneg­dota.1®

Veblen pokazuje da je odjeća u am eričkom društvu izraz novčane kulture . E legantno odijelo ispunjava svoju funkciju ne samo po tom e što je skupo, nego i po tom e što je znak do­konosti. A nalizirajući odjeću viših slojeva, a naročito žena, on dokazuje da je jedna od n jenih b itn ih funkcija da pokaže uda­ljenost njenog vlasnika od fizičkog rada (visoki m uški cilin­

8) Ibidem, p. 147.9) David Riesman: »Individualism Reconsidered«, A Free Press Paper­

back — New York 1964. — .p. 275.10) P rča se da je jednom nakon predavanja Veblenu pristupila' jedna

zgodna studen/tica i ponudila mu zlatnu kopču, da je stavi na mjesto obične ipribadače s kojom je Veblen pričvršćivao sat za odijelo. Veblen je ponudu odbio i izjavio .pcikazujući svo’u pr'badaču da ona sadrži pravu ljepotu koju on ne bd ni za što zamijenio: 1. može se .kupiti svega za neko­liko centa, 2. ne šteti odijelu, 3. i konačno ako studentica ne shvaća funk­cionalnu estetiku prObadače, ona nije naučila ništa iz njegovih predavanja.

425

dar, šešir, štap, po tpetice i haljine koje su apsolu tno nepriklad ne za rad n u ženu). Funkcija takve ženske odjeće je s t da po­kaže, da osoba ko ja je nosi ne radi, je r n jen m už ili otac ima m nogo novaca.

Veblen argum en tirano inz istira na tv rdn ji da je žena viših slojeva ovisna o m uškarcu , da ona služi p rije svega kao sred­stvo pom oću kojeg m uškarac pokazuje da on m nogo zarađuje. U ovim okolnostim a ona dakle ispun java istu onu hm kciju , ko­ju je im ala kao ra tn i trofej u m eđuplem enskim sukobim a. Ona je sredstvo afirm acije m uškarčeve m oći u uslovim a takm ičenja bilo ra tnog ili novčanog. R azm etljiva p o tro šn ja i upadljiva do­kolica im aju v isoku rep u tac iju , je r su dokaz novčane snage, a novčana snaga je u cijeni, je r ukazuje na usp jeh i na višu sna­gu. Sve se u zadnjoj lin iji svodi na težn ju za sam opotvrđiva- njem , ko ju silno p o ten c ira ju robno-novčani odnosi u uslovi­ma oštre k ap ita lističke konkurencije .

Veblenovi k ritiča ri obično ističu da su njegove analize pre- oštre, da su zaključci p re tje ran i i neopravdani, te da p rem a to­me uopće ne p ruža rea lnu sliku d ruštva koje razm atra . Takve p rim jedbe n isu opravdane. V eblen je s ja jn o uočio osnovne ka­rak te ris tik e i tendencije jednog vrem ena i jednog društva i on da je iz ovog uočavan ja izveo k ra jn je konsekvencije i to tako uspješno i p lastično da su njegovi izvodi i danas svježi i ak tu ­alni. Jedna od njegovih tra jn ih zasluga sasto ji je upravo u to­me što je pokazao do kakvih sve deform ac ija u raznim oblasti­ma k u ltu re dolazi kada u d ruštvu m oćno prevladava uvjerenje da je novac osnovno m jerilo .

6. TEORIJA POSLO VNOG PO DUZEĆA

Iako su V eblenova razm a tra n ja uglavnom uprav ljena na konk re tn u situac iju u am eričkom kap italističkom društvu , ipak treb a naglasiti da njegova teo rija p ruža p rik ladan okvir za ši­roke h isto rijsk e kom paracije . On je i sam svoju analizu polo­žaja am eričke dokone klase stavio u ovakav široki kom para- tivno-historijsk i kon tekst. Tako on kaže da je ekonom ska ba­za kap ita lističke dokone klase, kao i p rije u ran ijim sistem im a, posjedovanje bogatstva. M eđutim , m etode stjecan ja bogatstva su se prom ijen ile . P rije je dom in irala gola agresija, živ osjećaj sta tu sa i lako p rib jegavan je obm ani. D anas je golu silu i agre­sivnost zam ijenilo lukavstvo i šikanacija .11 Da bi konkretno p ri­kazao kako se to odvija Veblen p ris tu p a pažljivoj analizi unu­ta rn je s tru k tu re kap italističkog industrijskog poduzeća. U os­novu ove analize on je stavio svoju teo riju poslovnog poduze­ća. P rem a ovoj teo riji in stituc ije d ruštva se dijele na: 1. nov­čane, koje p osto je zbog zg rtan ja novca i 2. industrijske, koje su

11) »The Theory of the Leisure C'ass«, p. 236.

426

zabavljene samom proizvodnjom i njenim usavršavanjem .'■ U skladu s tim Veblen am eričko društvo dijeli na dvije osnovne grupacije: na poslovnu klasu (business class) i na radničku klasu (w orking class). Prva grupacija koja posjeduje sredstva za proizvodnju ima parazitsk i položaj, to jes t ona usm jeruje svoju aktivnost na preraspod jelu vlasništva i na zgrtanje bo­gatstva, što koči tehnološki razvoj, dok druga grupacija nepre­stanim usavršavanjem tehnološkog procesa stvara nove vrijed­nosti. Poslovnoj klasi koja je dokona, iracionalna i konzerva­tivna Veblen supro tstav lja radnu, industrijsku klasu, koja je racionalna i revolucionarna, jer se neprestano prilagođava no­vim uslovima.

Do navedene socijalne stratifikacije Veblen dolazi na teme­lju analize razvoja ekonom skih institucija, koji se odvija pod u tjecajem ljudske prirode i m aterija ln ih okolnosti. Glavna m a­teri ialna snaga koja uvjetu ie ekonom sku prom jenu jest tehno­logija, koju on shvaća kom pleksno kao ljudsku potenciju koja po­ja povezuje naučnu spoznaju s industrijsk im tehnikam a i vješ­tinam a. Ako se pretpostavi da je ljudska p riroda relativno ne­prom jenljiva, osnovni faktori koji utječu na ekonom ske pro­m jene jesu tehnologija i institucije. Na ovom m jestu Veblen se trud i da izbjegne dok trinu ekonom skog determ inizm a. On raz­rađu je koncepciju psihološkog nexusa, koji treba da posluži kao veza između m aterija ln ih snaga i instuticionalne p rom je­ne. On to postizava na ta j način što potcrtava u tjecaj zanim anja ili tipa zaposlenja na fo rm iran je navika m išlienia, koie su kri­stalizirane u institucijam a. U doba m ašinske industrije i gi­gantskih korporac ija većina zanim anja postala je predom inant- no in dustrijska ili novčana. Poslovan čoviek misli u term inim a vlasništva i novčanog dobitka, što uv jetu ie da prihvaća institu ­cionalni sta tus ciuo i niegov sistem vrijednosti. M išljenje in- dustriiskog radnika, tehničara i inženiera odviia se u term inim a mehaničkog, uzročno-posliedičnoe redosliieda. Oni postepeno gube sm isao za novčane vriiednosti. N jihova lo jalnost prem a Dostoje- ćim instituc ijam a ODada u onoj m jeri u kojoi p osta ju indiferent­n ih i više nepriia telisk i rasnoloženi prem a vlasništvu i p rofitu .13 Supro tstav lja jući takm ičarski individualizam industrijsko j koo­peraciji Veblen želi objasniti kako sam a situacija u koioi se na­laze poslovni liudi i bankari stvara destruktivne i p liačkaške ka­rak terne osobine, dok bavljenje industrijskom proizvodnjom razvija m iroljubiva svojstva.

Sve ove Veblenove eksnlikacije, koje pokazuiu kako načini m išljenia i ponašanje pojedinaca i grupa, ovise o njihovim život­nim situacijam a, nalaze svoju ekstrem nu radikalizaciju u sta-

12) »The Theory of Business Enterprise«, — citirano prema knjizi »Thor­stein Veblen, Selections from his works« by B. Rosenberg p. 24.

13) Forest C. Hill. »Veb’en Mid Marx«, u knjizi »Thorstein Veblen. A Critical Reappraisal« by D. F. Dowd Cornell Univ. Press 1958, p. 136,

427

vu, da je cjelokupni biznis sabotaža m oderne m ašinske proiz­vodnje. Ovim stavom V eblen n a tehnološkom nivou povlači oš­tr iju granicu izm eđu rad a i kap ita la i od sam og M arxa. Ovo je tačka na ko ju su upućeni m nogi p rigovori, čini se, ne bez oprav­dan ja . Tako C. W right Mills sm a tra da su funkcije koje elita obavlja u arm iji i adm in istrac iji takve da je se u cjelini ne može sm a tra ti paraz itskom .14 Philip M orrison p ris tu p a tem eljitije kri­tici ovog Veblenovog stava. On m u prilazi s pozicije sociologije znanja i kaže da Veblen ovim »izražava način m išljenja , koji su razvili ljud i najuže povezani s procesom proizvodnje.«15 Veblen p rem a M orrisonovom m išljen ju dijeli ograničenost onih inženje­ra, čiji je način m išljen ja zasnovan na new tonovskoj znanosti. U okviru ovog sistem a p riro d a naučn ih teo rija tako je tijesno po­vezana s procesom m ašinske proizvodnje, da ih je nem oguće od­vojiti. M orrison c itira V eblena koji kaže: »Čovjek se naučio m i­sliti u te rm in im a m ašinskog procesa«. To drugim riječ im a znači da se sada kauzalni p roces odvija ko rak po korak kao proces u m ašini od ubacivan ja sirovina do finalnog proizvoda; sve se mo­že izračunati, sve je s ta ndardno , sve je predvidivo. Čitav svijet se razv ija na takav način da je to »bezbojan i bezličan redosli­jed uzroka i posljedica« . T ren iran u takvoj znanosti, nejasno sv jestan takve filozofije, p rak tic ira ju ć i svakodnevno akura tnu čin jen ičnu p roceduru , proizvodni inžen jer kategorizira cijeli svi­jet na ovaj način. On shvaća sv ijet analogno s m ašinom koju k o n stru ira i kada dođe do nek ih zapreka ili zasto ja u rad u on k rivn ju p reb acu je na ured , što na koncu rezu ltira u stavu, da je biznis sabo taža m ašinskog procesa .1"

Ovo M orrisonovo izvođenje, bez sum nje, osvjetljava neke od važnih okolnosti, ko je su uv jetovale da je Veblen tako oštro odvojio p o dručje novčanih v rijednosti od pod ru č ja m aterija lne proizvodnje. Polazeći od p re tp o stav k e da i »rentijeri« (Absentee O w ners) i m agnati in d u strije (C ap tains of In d u stries) rade is­ključivo u sferi biznisa, Veblen dolazi do zak ljučka da se tehno­loška p ro m je n a odvija p rem a svojoj v lastito j logici nezavisno o kap ita lističko j ekonom iji. M eđutim , po tp u n o je prom ašena p re tp o stav k a da se cjelokupna Veblenova k ritik a kapitalizm a m ože sm jes titi u okvire izložen je inženjerske ideologije. Takvu p re tpostavku m oguće je postav iti jed ino onda, ako se ispusti iz vida n o to rn a činjenica, ko ja je itekako relevantna, a sastoji se u u tje c a ju koji je m arksizam izvršio na Veblena. Ovaj u tjecaj je u ovom slučaju istovetan s h isto rijskom vizijom , ko ja je omo­gućila sagledavanje i shvaćanje b itn ih tendencija razvoja našeg vrem ena. U vezi s tim Paul M. Sweezy piše: »N ajdublja kriza dva­desetog v ijeka, ko ja se ispoljila n a jp rije u prvom svjetskom ra­tu, je s t u osnovi sup ro tn o st izm eđu društvenog p o re tk a koji je bio stabiliz iran u osam naestom vijeku i industrijskog sistem a

14) »Elita Vlasti«, Kultura 1964. st. 1 IB­IS) »The Ideology of Engineers« Th. Veblen, A Critical Reaipp. p. 242.16) Ib:dem, p. 243.

428

koji može adekvatno funkcionirati jedino onda ako se uklone sm etnje koje pruža privatno vlasništvo i nacionalne granice. To je Veblenova cen tralna teza i ona je bitno m arksistička.«17 Iz ovog n ipošto ne slijedi da je Veblen bez daljnjeg prihvaćao i os­tale Marxove stavove. N aprotiv, on je bio vrlo kritičan prem a svim stavovim a i predviđanjim a, za koje je sm atrao da nisu, ili da neće b iti po tvrđeni u stvarnosti. I upravo zbog toga Veblen, je možda n a ju tjeca jn iji propagator Marxove m isli na am erič­kom kontitentu .

7. VISOKO OBRAZOVANJE U AMERICI

Na istoj liniji s navedenom analizom sistem a proizvodnje sto ji i Veblenova k ritika am eričkog sistem a visokog obrazova­n ja .19 Govoreći o tom p itan ju on p rije svega k o nsta tira da je biz­nis zauzeo ono m jesto u sistem u am eričkog školstva, koje je na­pustila religija. Ovo je posljedica p rodora novčanih ideala na akadem sko područje. P rodor je izvršen preko m nogobrojnih trgovačkih škola i faku lte ta i odavde se proširio na ostale više obrazovne institucije. U ovoj situaciji trening za kom ercijalno upravljanje im a analogan položaj kakvog je ran ije im ala teolo­gija kada je spas duše bila glavna stvar. Danas se sve poduzima, kaže Veblen, da b i program i škole bili što više usklađeni s ovim dom inantnim interesom . Ekonom ske škole i fakulteti u svom prakticizm u nem aju nikakve potrebe da se o slan ja ju na naučna dostignuća. Ovom tendencijom oni vrše p ritisak i na ostale uni­verzitetske institucije u sm islu snižavanja naučnog nivoa. Kad­god se radi o pokušajim a dubljeg zahvaćanja u ljudske proble­me, odm ah se postav lja p itan je: Čemu to služi, odnosno kakvu m aterijalno-novčanu korist to nosi. Ovakav grubi prakticizam naročito pogađa one ljude, koji rad e na hum anističkom područ­ju. Kad im se postavi ovakvo p itan je oni su obično u neprilici, je r ne m ogu odm ah naći dovoljno pam etan odgovor, koji bi po­kazao da i ono što oni rade im a neku novčanu vrijednost.

Veblen sm atra da odm ah iza ekonom ije dolazi pravo, koje je n joj blisko »kako po svojoj nenaučnoj p rirodi, tako isto i po svo­joj beskorisnosti s općedruštvenog gledišta.«19 Ove discipline su potrebne biznism enim a, koji su zabavljeni konkurentskom bor­bom i gom ilanjem bogatstva, a ne sto je u pozitivnom odnosu s unapređenjem samog procesa proizvodnje, te prem a tome nisu korisne sa stanovišta cjelokupne zajednice. Naime, što će biz­nism eni b iti sposobniji, to će oni proporcionalno veći dio bo­gatstva zgrnuti u svoje ruke i na taj način će osta tak zajednice b iti sirom ašniji. Na tem elju navedenog Veblen izvodi zaključak, da je ono što se odvija u kom ercijalnim školam a i fakultetim a nespojivo s kultu rnom svrhom univerziteta.

17) »Veb’en on American Capitalism«, Th. Veblen A Crit. Reapp. p. 180.18) .»The Higher Leamrng im America«, New York. Husbsch 1918.19) »The Higher Learning in America«, citinano prema knjizi »Th. Ve­

blen Selections from his Works« by B. Rosenberg, New York 1963. p. 37.

429

O štrom kritikom uvođenja novčanih m jerila u naučni rad Ve­blen se energično supro tstav io »svakodnevnom i sveobuhvat­nom pragm atizm u A m erikanaca«.20 On naglašava nužnost neza­in teresirane težnje prem a nauci kao b itnom u v je tu znanstvenog istraživanja. U ovom k on tekstu treb a traž iti u n u ta rn ji smisao Veblenovog term ina »dokona znatiželja« (idle curiosity ), koji D. Riesm an defin ira kao »the sp irit of playful inqu iry , unrelated to any im m ediate p ragm atic need o r gain«.21 Veblen sm atra da nikada stvarno velika naučna o tk rića n isu bila u prvom redu stim ulirana velikim novčanim nagradam a. Štoviše, ako u ne­kom znanstvenom istraž ivan ju postane dom inan tna takva at­m osfera, ko ju s tvara novčana stim ulacija , onda je po Vebleno- vom m išljen ju gotovo sa znanstvenim radom . Kao što je glavni m otiv rađ an ja djece ro d ite ljsk a nak lonost i ljubav, tako je p riro ­đena znatiželja i želja da se ovlada logikom stvari osnova spoz­naje, pa prem a tom e i nauke. To znači da stvarni progres na m anje ap s trak tn o m m odeliran ju novih m ogućnosti. Ovu slobo­du Veblen ne shvaća na ta j način kao da osnovni p rincip i nauke nem aju nužne veze s po treb am a čovječanstva. On je pro tiv shva­ćan ja da je nauka slobodno tražen je i fo rm uliran je istine, koje ne sto ji u nužnoj relaciji s onim što će se pom oću toga postići. On se p ita kako je uopće m oguće za neku lju d sk u d je la tnost re ­ći da ona ne sto ji u relaciji s osnovnim ljudsk im potrebam a. Ovim se p re tp o stav lja da su naučen jac i neka a s tra ln a bića, čist racio, koji d je lu je u sk ladu s određenom procedurom , ali bez ikakve im anen tne svrhe, što je po tpuno besm isleno. Stoga iako govori o nezain teresirano j težnji p rem a nauci kao b itnom predu­vjetu znanstvenog istraživan ja , on ne zaborav lja na d rugu stranu m edalje, je r ističe da »dokona znatiželja« treb a b iti povezana s »instinktom m ajsto rstva« (In s tin c t of W orkm ansh ip ), što je pre­duvjet za sp regu teo rije i p rakse.

Polazeći od navedenih p rin c ip a Veblen naglašava da visoko obrazovanje im a dva b itn a m eđusobno povezana elem enta: 1. naučno istraživanje, 2. obrazovanje s tudenata . On sm a tra d a ova dva elem enta m eđusobno stim ulativno d jelu ju , te je stoga od­lučno p ro tiv takvog sistem a obrazovanja, u kojem bi institu ti bili odvojeni od faku lte ta , odnosno istraživan je od nastave. Ova­kva situac ija pogoduje biznism enim a i po litičarim a, kojim a je više sta lo do neposredne kon tro le istraž ivan ja nego do stvarnih naučnih rezu ltata . M agnati financija dobro se slažu s M agnati­m a erudicije. I jedn i i drugi uvođenjem novčanih no rm i na uni­verzitet onem ogućuju p ravi naučni rad .

20) Norman Caplam: »Idle Curosity«, u knjizi »Th. Veblen, A Critical Reappra:sal, New York 1958., p. 42.

21) Thorstein Veblen: »A Critical Interpretation« (N. Y. Scribner, 1953.) p. 42.

430

6. VEBLEN I SUVREM ENA AM ERIKATek je izbacivanje S putn jika trgnulo Am erikance iz n jiho­

vog svakodnevnog i sveobuhvatnog pragm atizm a i oni su, što je in teresantno, odm ah nakon ovog počeli ozbiljno uzim ati u ob­zir Veblenovu poziciju. Jedanaest dana nakon lansiran ja prvog S putn jika N acionalna znanstvena fundacija podnijela je refe­ra t p redsjedn iku SAD u kojem se kaže: »da se bazičnim istraži­vanjim a još uvijek ne posvećuje dovoljna pažnja«. U ovom do­kum entu doslovno piše »da su ovakva istraživanja m otiv irana živom znatiželjom za nepoznatim .«22 To je upravo ona teza koju Veblen zastupa u svom radu The H igher Learning in America.

Ovo je samo jedna okolnost ko ja ukazuje na to kako su i K apetani financija pod pritiskom vanjskog fak to ra m orali uze­ti u obzir činjenicu, da se pravi naučni rad korijeni u nekim osobinam a ljudske prirode, koje n ije uvijek m oguće izraziti u preciznim novčanim ekvivalentim a.

No neovisno o ovoj okolnosti treba napom enuti da u novije vrijem e Veblen posta je posebno in teresan tan u am eričkoj socio­logiji. Ovaj in teres n ije povezan samo s nasto jan jem da se odre­di njegovo m jesto i značaj u razvoju am eričke sociologije, već je m ožda još više vezan uz pokušaj da se ak tualiz iraju neke njego­ve ideje i da se ukaže na p rik ladnost Veblenova p ris tu p a u ispi­tivanju nekih p roblem a suvrem enog društva.

Ovi pokušaji koji potječu od m alobrojn ih pojedinaca ne bi m ožda ni bili zapaženi u širim naučnim krugovim a, da n isu iza­zvali vrlo oštru reakciju nekih vodećih am eričkih sociologa, koji sm atra ju da su Veblenove ideje zastarjele i apsolu tno ne­prik ladne u p roučavanju suvrem ene Amerike.

Sasvim je razum ljivo da mnogi Amerikanci zaziru od Veble­nova opusa iz čisto ideoloških pobuda. Osnovu njihove pozicije m ožda najbolje objašn java Levis Corey koji doslovno kaže da »sve što je vitalno u Veblenu može naći svoje ispunjenje u m ar­ksizmu i socijalizm u«28 Oni osim toga ne mogu zaboraviti čin je­nicu da su Veblenove sim patije bile na stremi O ktobarske revolu­cije, što se osobito jasno vidi iz nekoliko njegovih članaka objav­ljenih 1919. godine. Među ovim kritiča rim a Veblena može se naći i takvih koji m u odriču svaku originalnost.

T alcott Parsons p ris tu p a Veblenu s drugih pozicija i na d ru­gi način, te u skladu s tim dolazi i do drugih ocjena, koje se m e­đutim u zadnjoj lin iji također svode na odricanje originalnosti. Dn piše »da se potpuno adekvatno shvaćanje Veblenovog stvar­nog doprinosa može naći u d jelim a Maxa Vebera«.24

N asuprot negativnim ocjenam a Veblena posto je i pozitivne, na koje, što treba istaći, m nogo češće nailazim o. Velika većina sm atra da je Veblen značajan i originalan m islilac. Dapače, vrlo

22) Citirano pTema: »National Science Foundation«, Third Amial Report U.S.G.P.O. 1953. p. 34.

23) Cit;rano prema uvodu u knjizi »Th. Veblen« by B. Rosenberg.24) Ibidem

431

se često susreću takve ocjene, koje s tav lja ju V eblena m eđu vo­deće znanstvene radn ike m o d em e Amerike. Tako n a p rim je r Dou­glas F. Dowd u predogovoru citirane knjige »Thorstein Veblen: A C ritical R eappraisal« doslovno piše: »Nema sum nje d a je Thor­stein Veblen bio i o sta je na jem in en tn iji i na jp lodonosn iji m is­lilac Am erike n a p o d ru č ju socija lne analize.« O bjašnjavajući či­n jenicu što V eblen usp rkos tom e im a vrlo m alo sljedbenika, Dowd navodi dva glavna razloga: 1. njegovi pogledi su izrazito neortodoksni, često rad ikaln i i uv ijek nekom prom isni, 2. on je bio pro tiv izgradnje sistem a. Ovo je, kako kaže Dowd, »sasvim supro tno naj izrazi ti j im k arak te ris tik am a suvrem enih am eričkih društven ih nauka, koje se sa sto je u vrlo jak o j tendenciji, da se nekritičk i p rihvaćaju osnovne in stitu c ije posto jećeg d ruštva i da se teži p rem a izgradnji sistem a.«

Sličnu ocjenu i B. R osenberg. On kaže da se Veblenova velika p rednost, ko ju on dijeli s m arksis tim a, sa sto ji u činjenici, što on glavni akcen t stav lja na socija lnu p rom jenu , na procese kao na najvažn ije sociološke činjenice. V eblen sm a tra d a ne mo­žemo »shvatiti »dano« ako »tok« n ije uk lju čen u njem u.« Osim se on b itno raz liku je od onih istraživača, ko ji se bave stru k tu ra l­no - funkcionalnom analizom , i ko ji p rem a tom e na p rom jenu g ledaju kao na nešto što dolazi poslije, to je s t kao na katego­riju , k o ja će se razm a tra ti neovisno o sadašn jo j situaciji.

Govoreći o Veblenovoj s tra tifik ac iji am eričkog društva Ro­senberg kaže da je m ožda n am a danas naivna njegova heuristič­ka shem a: — poslovna k lasa — radn ička klasa, no on dodaje da ova k o n stru k c ija leži u osnovi prve i n a jb o lje s tud ije am eričke zajednice, Lyndovog »Middltowna«. Im ajući u vidu one am erič­ke sociologe, koji u svojoj težnji za preciznošću zanem aruju problem s tra tifik ac ije na globalnom p lanu, R osenberg piše »da je Veblenov sistem dviju k lasa očevidno osposobio sociologe da naprave bo lja is traž ivan ja nego sve klike, in te resn e grupe i raz­ne klase i potklase.« »Kako je n a jb o lje s tra tif ic ira ti društvo u naučne svrhe, to je o tvoreno p itan je« , kaže Rosenberg, »no da je d ruštvo objektivno s tra tific iran o na klase i da će b iti stra ti­ficirano na novoj osnovi u budućnosti, to je bez svake sum­nje«.25 S toga »dok gubim o vrijem e s m alim grupam a praveći sociom etrijske k arte i vršeći m je ren ja razlika izm eđu »eksperi­m entalnih« i »kontrolnih« grupa, izmiče nam ono što je bitno i mi sto jim o na m jestu . To je shvaćanje socija lne p rom jene i ot­k rivanje n jen ih zakona«. Rosenberg izbacuje k rila ticu »natrag Veblenu« (back to V eblen) koji je, kako on kaže, koristan vodič u ovom pogledu.26

Ovom Rosenbergovom gledištu vrlo se odlučno suprotstav­lja David Riesm an. On sm a tra da Veblen ni u kojem pogledu ne može poslužiti kao uzor u analizi suvrem enog američkog

25) Op. cit. p. 14.26) Ibidem, p. 7.

432

društva. Da bi obrazložio i obranio ovo svoje gledište, Riesman je poduzeo svojevrsnu analizu, za koju se baš ne može reći da je adekvatna i da sto ji na odgovarajućoj naučnoj visini. Služeći se isključivo psihoanalitičkom m etodom , Riesm an kaže da se može pokazati kako Veblenove teorije »reflektiraju konflikt između njegovog grubog, hrabrog i tehnološki obrazovanog oca i blage, pobožne i m ušičave m ajke«.27 On dalje tvrdi da Veble- nov skepticizam i gorčina im aju svoju supro tnu stranu u svoje­vrsnoj krivnji. S tvar je u tome, što je on, kako kaže Riesman, bio previše im presioniran K apetanim a industrije , pa ih je up ra ­vo zbog toga izrugivao. Dao im je više snage no što je im aju, da bi mogli šte titi i da bi ih onda mogao napadati kao sabotere proizvodnje i golijate potrošn je . P recjenjivao je destruktivne ele­m ente sistem a, a p rirođeni asketizam ga je spriječio da sagleda konstruktivnu ulogu besposličarenja i luksuza u proizvodnji i potrošnji. Ovakav m entalite t ga je, zaključuje Riesman, onda i odveo boljševicim a 1919.28

Riesm an zam jera Veblenu upravo ono što Rosenberg kod n je­ga ističe, to jes t on sm atra da je Veblen previše pojednostavio s tru k tu ru ekonom ije stav ljajući je u stari ku ltu rn i k on tekst i odbacujući parcija lnu analizu ravnoteže. Riesm an na k ra ju iz­vodi zaključak da Veblen može jedino b iti prik ladan kao vodič u ekonom iji nerazvijenih zem alja, stoga je »interesantan za one koji sprem aju m isionarske program e, a ne za istraživače am erič­kog društva«.20

Na ovako o štru k ritik u Veblena reagirao je Vilson Coates, p rofesor Univerziteta u Rochesteru, a i mnogi drugi. Oni p rim ­jeću ju d a je nepravedno kritikovati Veblena u term inim a raz­voja od njegove sm rti do danas, već da ga treba ocjenjivati u us- lovima onog vrem ena u kojem je on živio. Na ovo Riesm an od­govara da problem a ne bi ni bilo, da Veblen n ije nasto jao da transcendira svoje vrijem e i kritičk i i proročki. Na istom m jestu u fusnoti, očito osjećajući da je p re tjerao u svojoj nipodaštava- jućoj kritici i ocjeni, Riesm an se ispravlja i kaže, da je Veblen svakako originalan m islilac i da je on u svojem napisu nedo­voljno po tcrtao njegova dostignuća.®0

9. ZAKLJUČNE PRIM JEDBE

Na kraju , kada razm išljam o o cjelokupnom Veblenovom o- pusu, neodoljivo se nam eće p itanje: K oja je to m isao ili ideja vo­dilja, koja leži u osnovi svih njegovih n asto jan ja? Neki sm atra­ju da to m ožda i nije m isao, već p rije neki osjećaj, koji se sas­toji u vječnom nezadovoljstvu s postojećom situacijom . Ova

27) »Individualism Reconsidered«, A Free Press Paperbacik, New York1964. p. 274.

28) Ibidem, p. 283.29) Ibidem, p. 284.30) Ibidem, p. 284.

433

pretpostavka nim alo ne iznenađuje, je r je teško vjerovati da bi netko m ogao posvetiti svu svoju d je la tnost k ritic i situacije s ko­jom je zadovoljan. Pa ipak ovaj nas odgovor ne može zadovolji­ti, je r je u neku ru k u očito, da, ako je kod Veblena i postojao ovakav osjećaj, onda on n ije bio iracionalan , već se tem eljio na racionalnoj m isli i brizi o čovjeku i njegovoj sudbini.

Ova m isao je n ašla svoj izraz u svojevrsnoj hum anističkoj koncepciji čovjeka, ko ja V eblenu služi kao p la tfo rm a bespo­štedne k ritike kap italističkog sistem a. U situaciji ko ja nam je poznata, je r su je supruzi Lynd snim ili tako reći na licu mjes- la, kada su odnosi izm eđu rad a i kap ita la im ali čistu , klasičnu form u i kada je u sk ladu s tim m oćno dom inirala tendencija, da se svi odnosi svedu na novčani odnos, Veblen je im ao dovolj­no ta len ta i sm jelosti, da b ran i stav prem a kojem čovjek nije sredstvo proizvodnje, već ob ra tno , p ro izvodnja je sam o sred­stvo u ostv a ren ju i isp u n jen ju čovjeka. S tav ljajući u opreku ljudske optim alne m ogućnosti s posto jeć im društvenim okviri­ma, koje lucidno označuje term inom »im becilne institucije«, Ve­blen je pružio vrlo o rig inalan i p rik lad an teo rijsk i okvir za ana­lizu k onkre tne d ruštvene situacije . U ovom je, što je m ožda nje­gov glavni doprinos, on vrlo v ješto izbjegao d o k trin u grubog ekonom skog determ inizm a, je r je p ronašao p rik ladan način po­m oću kojeg svoja ekonom ska razm a tra n ja tran sp o n ira na psi­hološki i an tropo lošk i nivo. 0 tipu zaposlenja, odnosno o život­noj s ituac iji ovisi fo rm iran je navika i m išljen ja , ko ja se kristali­z ira ju u in stituc ijam a. Sam a situ ac ija u kojo j se nalaze poslovni ljud i i b an k ari s tva ra destruk tivne i p ljačkaške k arak terne oso­bine, dok bavljenje industrijsk o m proizvodnjom razvija miro­ljubiva svojstva.

Z ahvalju jući koliko ovakvom teo re tskom p ris tu p u toliko isto i sam oj m etodi, ko ja je adekvatna p ris tu p u , a n a jb o lje je izra­žena u stavu da ne m ožem o shva titi »dano« ako »tok« nije uk­ljučen u n jem u, Veblen je pružio takve analize d ruštva koje si­gurno tran scen d ira ju njegovo vrijem e, a i granice zem lje u ko­joj je živio, te nam se čini da on jo š uvijek može biti dobar vo­dič u m nogim p itan jim a i u Americi i van nje. U ostalom , sigurno je da n a jb o lja d jela suvrem ene am eričke sociologije sto je pod jakim u tjecajem V eblenovskih trad ic ija . Kada pak govorimo o njegovoj ak tua ln o sti danas i to ne sam o kapitalističkom svije­tu, nego i kod nas, onda p rije svega im am o u vidu kako njegovu teo riju konzum acije kao funkcije čovjekove želje da demonsti- ra novčanu dom inaciju i snagu p red drugim a, što je u zadnjoj liniji izraz težnje za sam opotvrđivanjem , tako isto i njegovu tra jn u zaslugu, ko ja se sasto ji u tom e što je pokazao do kakvih deform acija u raznim ob lastim a ku ltu re dolazi kada u društvu m oćno prevlada uv jeren je da je novac osnovno m jerilo.

Na ovo se logično nadovezuje i njegovo hum anističko shva­ćanje k a rak te ra i uloge znanosti u suvrem enom društvu, koje ako n ije identično, a ono je vrlo slično shvaćanju indijskog filo­zofa R adakrišnana, koji je nedavno prigodom proglašenja za

434

počasnog doktora Zagrebačkog sveučilišta rekao da »bi znanost sam u sebe obeščastila ako bi sm atrala da je njena jedina funkcija unapređenje tehnike. Učenjak nije samo specijalista, vec je u prvom redu i na prvom m jestu ljudsko biće.«31

I na k ra ju , ako postavim o p itanje, da li Veblenova kritika kapitalizm a otvara neku perspektivu ili je besperspektivno des­truktivna, odgovor n ije sasvim jednostavan. M ašinski proces vo­di p rem a socijalističkoj proizvodnji. Ovo proizlazi kako iz M ar­xove tako i isto i iz Veblenove teorije. No za Veblena je ovo sa­mo jedna strana m edalje. Za njega je važno p itan je kako će kon­zervativna klasa znati i um jeti da b rani svoje interese. Ovdje je, čini se, osnova Veblenova pesimizm a. On naim e na am eričkoj sceni n ije nalazio takve snage, koje bi bile u s tan ju da odlučno ugroze ukorijenjene interese konzervativne klase, koji su se čvrs­to ušančili u instituciji privatnog vlasništva i nacionalizm a. Ve­blen je očito uviđao da kronične depresije nesta ju skupa sa slo­bodnom konkurencijom , ali m u n ije bilo jasno da i teorija ne­p roduktivne po trošn je može poslužiti kao važan elem ent u ob­jašn javan ju odsutnosti kriza i stabilizacije sistem a. On je bio uvjeren da bi inženjeri u zajednici s kvalificiranim radnicim a i širom publikom bili u s tan ju postaviti društvo na bolje tem elje. To je došlo do izražaja u njegovom p ro jek tu o »sovjetim a tehni­čara«, na koje je on sam skeptički gledao, a koji su onda po­služili kao baza za tehnokra tska nagađanja, prem da je njegova koncepcija m nogo bliža onim teoretičarim a koji u naše vrijem e govore o »novoj radničkoj klasi«, nego propagatorim a »mena­džerske revolucije«. Ovdje m eđutim ne treba ispuštati iz vida da je Veblen živio u ono vrijem e kada je am erički kapitalizam već osvojio takvu poziciju u svjetskom sistem u proizvodnje i ras­podjele, koja m u je om ogućila brzu ekspanziju na vanjskom i u- nu tam jem planu, što je otvorilo širok p ro sto r za m anervriran je u stišavanju socijalnih napetosti. Zem lja koja se nalazi u punom ra ­zvoju, koja tem pom tehničkog progresa privlači pažnju čitavog svijeta, n ije nim alo p rik landa za stvaran je m entalite ta revolucio­nara, pa ni reform atora, već m en ta lite ta igrača na sreću, koji čvrsto v jeru je da će idućeg pu ta , kada se ru le ta okrene, sreća se baš n jem u nasm ijati. Veblen je jasno uviđao gdje leže ko­rijeni ove iracionalnosti i on je po n jim a vrlo vješto i snažno udarao, no u isto vrijem e, čini se, sam je sum njao u svrsishod- nost i efikasnost ovih svojih udaraca. Osim toga oni su u n je­govo vrijem e slabo privlačili pažn ju publike. To što su, kako iz­gleda, počeli jače odzvanjati u ušim a Veblenovih potom aka, nije beznačajno kao indikacija k retan ja .

31) »Praxis« br. 6/65 st. 932.

435

VRIJEDNOSNI SUDOVI MAXA WEBERA

K u rt LenkZaipadni Berlin

Na posljed n jem njem ačkom skupu sociologa, koji je održan ap rila 1964. u H eidelbergu uz 100. godišnjicu rođen ja Maxa We- bera, am erički je sociolog T alcott Parsons izjavio da je Max We­ber svojim postu la to m lučen ja vrijednosnog i činjeničnog suda u društven im znanostim a uveo postideološko razdoblje. Ovdje ne bism o istraživali da li zaista živimo u postideološkom razdob­lju. P rije će b iti riječ o p ita n ju m ože li se W eber sm atra ti začet­nikom deideologizacije d ruštven ih znanosti.

W eberov zahtjev, kako je poznato , n ije proizašao samo iz znanstveno im anen tno dobivenog uvida, kako sociologiji nije m oguće da pruži p raksi obavezna u p u tstv a za djelovanje; Weber je svoju tezu nap ro tiv fo rm ulirao i u posve polem ičkoj nam jeri upereno j prvenstveno p ro tiv h isto rijsk e škole nacionalne eko­nom ije i ka ted arsk ih socija lista, ali i p ro tiv h isto rijskog m ate rija lizm a njegova vrem ena. U n jim a je W eber vidio učenja koja sto je u službi izvanznanstvenih vrijednosn ih sudova.

Živ do jam o tadašn jem s ta n ju u društven im znanostim a pro­tiv kojega je Max W eber polem izirao p ru ža ju nam njegovi pri­govori u povodu Drugog n jem ačkog skupa sociologa što ga je 1912. održalo u B erlinu »Njem ačko društvo za sociologiju«, čiji je on jed an o d osnivača. U pism u kojim se on razljućeno povu­kao iz u p rave sociološkog d ru štv a kaže se:

»Ja sam izričito i gorljivo sudjelovao u osnivanju ovog dru­štva sam o zato što sam se nadao da ću ovdje naći m jesto za znanstveni rad i d iskusiju slobodnu od vrijednosnih sudova. . . Na Berlinskom sav jetovan ju svi su službeni referen ti, s jednim je­dinim izuzetkom , postupa li p ro tiv s ta tu tam o g načela o uzdržava­n ju od vrijednosnog suda — što m i se sta lno su p ro tstav lja kao do­kaz njegove n ep ro v ed iv o sti. . . Neka ova gospoda od kojih se nije­dan ne 'm o že uzdržati da drug im a ne dosađuje svojim , meni bes­konačno ravnodušnim , sub jek tivn im vrednovanjim a, izvole ostati

436

m eđu sobom; ja sam apsolutno sit toga da uvijek nanovo nas tu ­pam kao Don Q uijote jednog navodno neprovedivog principa i da izazivam m učne scene.«

Vrijednosni sudovi značili su u ovom kontekstu za W ebera poglede na svijet koji se pod p laštom znanosti propovijedaju s katedri. W eber bi ih takve još prihvatio , da je posto jala neka garancija da će vrednovanja sviju stranaka jednakim pravom doći do izražaja i doprije ti do slušalaca. Ali u W eberovo se vri­jem e predavaonicam a širila sam o specifična form a čisto subjek­tivnih vrijednosnih shvaćanja: onaj »odjek velike epohe« koja je na svojoj zastavi napisala napredak. Ali vrijem e u kome se još u napredak čovječanstva vjerovalo kao u samo po sebi razum lji­vu činjenicu bližilo se kraju ; vrijeme u kome je barem u sferi tehničkog razvoja bilo vidljivih znakova za ovaj napredak i u kome nada u tehniku nije još bila pom ućena iskustvom njene funkcionalnosti u službi novog barbarstva, tako da se moglo na­dati da tehnički napredak stvara naposlje tku i socijalni, štoviše da je on kao takav već pokretalo prem a najvećoj m ogućoj sreći najvećeg mogućeg bro ja.

Kako je m eđutim , tako se danas m oram o pitati, Max W eber koji je još u lje tu 1895. u svom nastupnom p redavan ju u Frei- burgu proglasio ideju nacionalne države moći najvišom vrijed­nošću koju bi m orale slijediti i društvene znanosti i nacional- no-ekonomska politika, došao do postu la ta o vrijednosnoj neza­visnosti? koji su ga razlozi potakli za ovaj p reokre t? To nije bio općenit uvid u nem ogućnost bilo kakvog napretka, još nije mo­glo b iti ni iskustvo zloupotrebe tehnike. Poticaj je naprotiv da­la činjenica koja se više nije m ogla p revid jeti da se sučelice »ša­renog m noštva ku ltu rn ih vrednovanja, a u stvari subjektivnih zahtjeva n a kulturu«, ona, kako je W eber rekao, »još prije če­trdeset godina sm islena vjera kako na p odručju praktičko-po- litičkih vrednovanja jedno od m ogućih stanovišta naposlje tku m ora biti etički jedino ispravno«, više nije mogla održati.

V rijednosti su se, naim e, u vrijem e rastvaran ja općevažećeg i tako reći kao samo po sebi razum ljivo usvojenog građansko- -idealističkog vrijednosnog sistem a na čijem je tlu pojedinac mogao ran ije suditi i djelovati, sve više povukle u sferu ljudske unu trašn josti i tim e postale nedostupne za objektivno znanstve­no prosuđivanje. Zato se W eberu m oralo učiniti iluzornim i za pravu spoznaju društvene stvarnosti šte tn im katedarsko nazira- nje na svijet o m oralnom n apre tku i navodnom razvitku prem a općoj pravednosti n a osnovu povećanja znanstvenih spoznaja, kako je to p rije svega običavao izlagati njegov učitelj Schm oller. Ova m u je v jera m orala b iti već utoliko sum njiva, što je idealizi­rala zbilju i tim e na k ra ju djelovala slijepo apologetski.

Ako je naziranje h isto rijske škole nacionalne ekonom ije Maxu W eberu izgledalo kao šu p lja frazeologija, to se njegova kritika na is ti način ticala i radikaln ije m isli o nap re tku u h istorijskom

437

m aterija lizm u njegova vrem ena. To ne sam o zato što je ovdje W eber — ne k rijuć i i ne želeći k riti svoje g rađansko porijeklo — poduzeo načelnu znanstvenu k ritik u m arksističkog determ i­nizm a kako ga je on vidio, već i stoga što su političk i zastupnici h isto rijskog m aterija lizm a u n jem ačkoj socijalnoj dem okraciji doduše zastupali rad ikalne teze, ali su u političkoj p raksi često riijedili sasvim druge uzorke ponašan ja. Tako je on ovdje kao i tam o nalazio isto u n u ta rn je nepošten je i isti dvostruki moral.

W eberova v lastita v rijednosna pozicija fiksirana na ideji na­cionalne države m oći b ila je k tom e iskriv ljena političkim raz­vitkom utoliko, što njegovom k ritičkom oku nije izmaklo, kako po litika p rak tic iran a iza glinene fasade nacionalističkih parola m ora dovesti do sasvim o b ra tn ih efekata od onih za kojim a se težilo: ovdje se nalazi i neposredn i im puls za njegovu m ržnju p rem a W ilhelm u II. Ova m ržn ja i n jo j odgovarajuća polemika spadaju ipak u one v rijednosne sudove koje je W eber kao privat­ne h tio rigorozno razlučiti od svojih znanstvenih iskaza. Kao hom o politicus W eber sebi naravno n ije n ikada nam etao suzdr- žljivost. A i u njegovom d jelu im a po litičk ih vrednovanja kao p ijeska u m oru. Ove je izjave iscrpno analizirao W olfgang Mom­m sen u svojoj s tud iji: »Max W eber i n jem ačka politika«. Ovdje neće b iti r iječ o ovim po litičk im vrijednosn im sudovim a privat­nog čovjeka i nacionalnog liberala W ebera, već o p itan ju , ne na­lazi li se u njegovim znanstvenim sudovim a sam im , koje je on m etodički o štro lučio od političk ih , odlučne v rijednosne pozicije.

R iječ je dakle o p ita n ju n ije li p o stu la t slobode od vrijednos­nog u W ebera već posljedica vrlo dubokih vrijednosn ih odlu­ka i ne posto je li odatle stvarno opet veze izm eđu ovih vrijedno­snih sudova W ebera učen jaka i onih p rivatnog čovjeka i politi­čara. Pokušaj da se odgovori n a ovo p itan je m ora započeti ču­đenjem kako je m oguće da jedan čovjek u svojoj v lastito j svije­sti n ep restano razdvaja dvije ravnine: da hoće sebi nam etnuti jednu m etodički zah tijevanu šizofren iju ko ja jedino jam či za ono što se s p ravom sm ije označiti znanstvenom istinom . Čuđenje nad tim ipak još n ikako ne opovrgava zahtjev W eberove metode.

Mi sm o već vidjeli da je ovaj m etodički zahtjev za vrijednosno neu tralnom društvenom znanošću bio najuže povezan s polemič­kim nam jeram a. Ali geneza jednog teoretskog p o stu la ta ne smije se zam ijeniti s njegovim važenjem . K raj toga ni W eber sam ne leg itim ira svoj zahtjev n ipošto sam o njegovom opozicionom funkcijom u znanstvenom pogonu njegova vrem ena. Za teoretsko zasnivanje naveo je on nap ro tiv m noštvo filozofskih pretpostav­ki koje u b iti p o tječu iz novokantovstva jugozapadne njemačke škole, posebno iz učenja H einricha R ickerta.

Prem a R ickertu sve k u ltu rn e znanosti, da bi uopće mogle spoznati h isto rijske i duhovnopovijesne fenom ene, trebaju , kao neophodni princip izbora, vrijednosn i odnos. Pojm ovi kao drža­va, priv reda, um jetn ičko djelo i mnogi drugi ne bi se uopće mo­gli izgraditi bez relacije spram vrijednosti. Ali isto tako valja

438

ovaj oblik vrijednosnog odnošenja, koji p redstavlja metodički i spoznajno teoretski problem , strogo lučiti od tzv. praktičkih vrednovanja. Dok naime Rickertov teorem o vrijednosnom odno­su p ita za posebnu vrstu racionalnosti h isto rijsk ih i društvenih objekata znanosti i time prodire do Nietzscheova uvida da je sve što za nas biva svjesno već skroz-naskroz izloženo, p raktičko vrednovanje odnosi se na subjektivno stanovište spram ljudi ili stvari koje ne počiva na em pirijskom iskustvu nego na emoci­onalnim pobudam a.

W eber je za zasnivanje svoje sociološke m etode mogao prije svega pozvati u pom oć onu spoznajno teoretsku pretpostavku novokantovstva po kojoj se naim e u povijesnom i društvenom svijetu, kako on posto ji po sebi bez našeg sudjelovanja i neovisno od toga da li je spoznat, dana samo kaotična i difuzna raznovr­snost koja se tek našim pojm ovnim radom oblikuje u sređeni i smisleni kozmos. Kaosu zbilje odgovara kaos vrijednosti u čovjekovom svijetu, u društvu. Ova cen tralna ontološka p retpo­stavka pripada zajedničkom dobru novokantovske i W eberove teorije.

Upravo u njegovoj političkoj sociologiji, i to na čuvenoj tipo­logiji oblika vlasti, može se najjasn ije pokazati u n u ta rn ja veza novokantovske teorije znanosti i praktičkih političkih vrijedno­snih odluka kod W ebera, već zato što se ovdje mogu n ajp rije dohvatiti m ogući vrijednosni postu lati u W eberovoj aksiom atici. Kad W eber uvodi, ne bez sim patija za takvu vlast, harizm atičko vodstvo kao jednu form u političke vlasti, to se može sm atra ti konsekvencijom novokantovskog učenja o kaosu zbilje i koz­mosu vrijednosti; ukoliko bi ovakav vođa imao zadaću da iz vlastitog, osobnog savršenstva moći oblikuje politički svijet: autonom ni partijsk i vođa i p a rtijsk a m ašina slobodna poduzet­nička ličnost i p rivredni svijet koji bi ona trebala u rediti, ha ri­zmatičko vodstvo s instrum entom birokracije okruženo m asom koja aklam ira: sve ove verzije slobodnog stvaralačkog djelova­nja W eber ne reg istrira sam o znanstveno kao p risu tne socija l­ne i političke fenomene; oni mu čak posta ju idealni tipovi za spoznaju političke i društvene zbilje. Ali konstrukcija idealnog tipa ne može se u toj tački p ro m atra ti sam o kao puka m etodička ispomoć za adekvatnu spoznaju zbilje; ona naprotiv nosi obiljež­ja parateoretske ideologizacije.

Moglo b i se reći da je W eber imao puno pravo da kao p r i­vatna osoba i po litičar određene stru k tu re vlasti koje se p rona­laze u realite tu i treba da se podvrgnu znanstvenoj analizi sm a­tra ujedno i vrijednim da se založi za njihovo ostvarivanje. Ali se čini da ipak nije slučaj što je harizm atička form a vlasti tako jako akcentuirana i u W eberovoj političkoj znanosti i u njego­vim ličnim nazorim a. Max W eberova nada u harizm atičku form u vlasti n ije nipošto po tjecala iz neke m ožda subjektivne sklono­sti za eksperim entiranje s d ik taturom . W eber je naprotiv usred

439

svijeta za koji m u se činilo da se sve više u tv rđu je u če­lični sistem poslušnosti, sv ijeta gdje b iro k ra tsk i apara ti etab­lira ju stvarnost h ladnu, lišenu čara i up rav ljanu zakonim a pro­računi jivosti, u onim slobodnim i sam ovoljnim pojedincim a na vrhovim a a p a ra ta i m ašin e rija vidio posljedn ju mogućnost za ostvaren je ljudske slobode uopće.

Istovrem eno je njegova teo rija znanosti slijedila premisu koja je tako viđenoj zbilji bi]a naizgled sasvim suprotna, nai­me prem isu da se ova zbilja im a shvatiti kao kaotična, nestruk- tu riran a i ni na koji način podvrgnuta b irok ra tskom kalkuli­ranju . Ova se p ro tu rječn o s t m ože rije šiti sam o ako dijagnozu o čeličnom sklopu shvatim o kao posljed icu određenog istraži­vačkog in teresa. Istraživačk i in teres je m eđu tim ona predteo- re tska i tim e znanstveno više nepovjerljiva in stan c ija koja iz p rak tičk ih k u ltu rn ih p o tre b a određenog vrem ena struk tu rira zbilju, izdvaja iz opće kao tičnosti ob jek ta neke parcijalne as­pekte, daje im *time k u ltu rn o značenje i tako ih p rep arira za znanstvenu analizu. P ostupak znanstvenog istraživača prema W eberovim novokantovskim prem isam a proizlazi iz istih prin­cipa koji i harizm atičkom vođi p rib av lja ju au tonom iju i do s to janstvo u političkoj zbilji. Ovdje nalazim o značajnu podu­d arnost izm eđu spoznajno teoretskog aksiom a i društveno- -političkog p o stu la ta : znanstveni istraživač u svom radu slo­bodan od v rijednosti p ostupa sa svojim m ate rija lo m na isti na­čin kao i harizm atičk i vođa s političkom stvarnošću. Učenjak je jo š jed an p redstavn ik one posljedn je m ogućnosti slobode ko ja se za W ebera — na nesrazm jerno opasniji i u jedno pri­m am ljiv iji način — u tje lov lju je u po litičaru , p rivrednom mag­n a tu i p a rtijsk o m vođi. T eoretsk i dakle W eber je stavio uče­n jaka u položaj da decizionistički vrši izbor svojih objekata istraživanja. Ali ova novokantovska p rem isa zahvalju je i samu sebe već jednoj odluci: je r nije b io sam o novokantizam koji se W eberu pružao kao filozofska osnova društveno-znanstvene me­tode. To je p rinc ip ije lno m ogla b iti i Hegelova dijalektika. Ali činjenica da je upravo ovaj aksiom o kaotičnoj ravnovrsnosti spoznajnog su p s tra ta m ogao kod W ebera p o sta ti tem eljem so ciološkog po im an ja upuću je na jed n u ideološku kom ponentu koja je ušla kao ferm en t u k u ltu rn e i duhovne znanosti njego­va doba. Ova kom ponenta osta je u W ebera jo š p rikrivena pod pokrovom strogo racionalističkog m etodskog individualizma, ali je već nekoliko godina kasn ije izbila u d rastičnoj formi u državno-pravnog teo re tiča ra Carla S chm itta. U toliko je Schmit- tov decizionizam sasvim m oguća posljedica ne sam o Weberove tipologije oblika vlasti, nego već n jene aksiom atike. Otvoreni decizionizam Carla S chm itta je tako reći teo re tsk o artikulirani očajni k rik ugroženog g rađan ina za sekularnim spasiocem koji bi n aciju čvrstom rukom izveo iz političke i društvene bijede. E rn st R obert C urtius fo rm irao je n a zalazu W eim arske repub­like, da bi od pom oći b io sam o onakav vođa koji b i uspio da

440

»nacionalno i socijalno čeličnom voljom« poveže u jedinstvo. Max W eber je kasnije barbarsko preuzim anje njegove ideje o harizm atičkom vodstvu zacijelo p ratio sam o s grozom: m anje hrabrim duhovim a, no što je bio on, palo je u dio da despoti­m a našeg vijeka daju kvazi-znanstveno posvećenje.

Ovu napom enu ne treb a zam ijeniti s pojednostavljenom tvrdnjom po kojoj bi decizionistički potencijal sadržan u filo­zofskoj aksiom atici W eberove teorije znanosti odavao jednu ranu fo rm u fašizm a u novokantovskoj filozofiji. Je r ovaj se decizionistički elem ent ne sm ije nikako staviti u isti red s kas­nijom postavkom koja puku, slijepu odluku već kao takvu čini besadržajnom vrijednošću. N aprotiv, u novokantovskoj spoz­najnoj teo riji i tim e u W eberovim filozofskim prem isam a do­lazi možda posljedn ji p u t do izražaja građanski ponos i volja za sam opotvrđivanjem , k o jo j je sav dani svijet zbilje p redstav­ljao m aterija l za fo rm ativnu d je la tnost suverenog subjekta. Ovdje nije ubogi hazarder sa svojom form ulom fanatički uvje­rene odluke, nego građansko-prom etejski čovjek, hom o faber, koji je još jednom zazvan, iako na jako napukli način.

Ali njem ački neoidealizam sa svojom antološkom osnovnom struk tu rom ipak je adekvatni nazor n a svijet kasnog, im perija­lističkog građanstva kom e se decizionistički o b ra t usred tra ­gično iskušane iracionalnosti društvenog i političkog života č : nio jedin im preostalim izlazom za elem entarno sam opotvrđi- vanje.

Ako odatle proizlazi uvid da je decizionistička postavka u najm an ju ruku ipak jedna m oguća konsekvencija slom a nje­m ačkog idealizm a, to ovdje ipak ne treba zaboraviti, da je ovaj idealizam p rije svog o b ra ta u decizionizam bio legitim na filo­zofija upravo prosvijećenog građanstva u N jem ačkoj, čak i ako je u svojoj kasnoj fazi izgubio naprednjački elan i politički sve više stupao u službu nacionalno-državnih in teresa moći.

Prihvaćajući novokantovsku spoznajnu teo riju W eber o t­k lan ja Hegelovu i njoj obavezanu M arxovu filozofiju povijesti. Na m jesto dijalektičkog razum ijevanja povijesti stupa u We­bera odricanje od svake form e univerzalne povijesti. Ovo od­ricanje ujedno znači napuštan je po jm a povijesne zakonitosti razvijenog u francuskoj i engleskoj sociologiji. »Zakoni« su za W ebera isključivo h ipo tetska m n jen ja i heuristički principi. N jim a u objektivnoj društvenoj zbilji n išta ne odgovara. We- berov rak u rs na čisto subjektivni um društveno d jelatn ih po­jedinaca uk ljuču je već postu la t da sve institucije i sve druš­tvene p rom jene m ogu b iti svedene na razum ljivo, svrhovito po­našanje pojedinaca koji u n jim a učestvuju. I već zato njem u je pojam zakona prazna apstrakcija ko ja nas, po njegovim ri­ječim a, »samo odvodi od bogatstva zbilje«. Jedino kao uput- stva za izgradn ju idealnih tipova, prem a kojim a bi onda treba­

l i

lo m jeriti povijesnu i d ruštvenu zbilju , W eber ovakvim »zako­nima« p rid a je relativnu opravdanost.

Ukoliko se m eđutim znanost ograniči n a k o nstrukciju for­m alnih odnosa ili idealno-tipičnih po jm ovnih tvorbi, ona napuš­ta zahtjev da pridonese izm jeni zbilje. Ako pretežn i predm et d ruštven ih znanosti čini re flek tiran je o povezanosti sredstava i svrha, onda ovo ograničenje znači u jedno askezu od svake druš­tvene p rakse.

Ne sm ije se svakako p rev id je ti da je u sva jan je W eberova pos­tu la ta slobode od vrijednosnog vezano uz određene uvjete ko­ji u njegovo vrijem e n isu p osto ja li, a ko ji su danas isto tako m a­lo dani: to je p r ije svega u v je t da d ruštvena i politička p raksa ne vrše n ikakav p ritis a k na k re tan je iskaza znanstvenih teorija , tj. da nikakve izvanznanstvene instancije , pa m a koje v rste one bile, ne sm iju na znanost p o sta v lja ti sadrža jne zahtjeve koji se ne b i dali pom iriti s im anen tn im tokom nalažen ja istine. Ovu opasnost hoće W eber p red u sres ti rigoroznim isk ljučenjem svih izvanznanstvenih zahtjeva, isk ljučen jem ko je m ora pogoditi i iz­vanznanstvene im pulse u sv ijesti istraživača, što se približava nekoj v rsti »unu tarn je pod jele rada«.

Ova pod je la rad a u glavi istraživača rep ro d u c ira antitezu p ri­su tn u u g rađanskom d ru štv u i uvijek nanovo prizivanu od nje­m ačke filozofije i sociologije, en titezu izm eđu duha i moći, teo­r ije i p rakse, filozofije i politike, e tike i poslovnosti. Učenjak, koji ide za slobodom od vrijednosnoga i m ora v jerovati da je ovaj dualizam tra jn a i neprevladiva sudb ina žrtvu je na ta j način ne­p rija te ljsk o j snazi d ruštva i po litike jed instvo znanstvenog uma. On se odriče rad ikalnog m išljen ja . Da b i m ogao nesm etano od svake p rak se znanstveno rad iti, učen jak se obavezuje da ostavi u m rak u p osljedn je v rijednosne odluke podruštv ljen ih pojedi­naca. Je r n jih k ritičk i slijed iti značilo b i re flek tira ti objektivne d ruštvene uv je te pod ko jim a ljud i provode svoj život. Ako je naim e u n u ta rn ja pod je la rad a jednom znanstveno sankcionira­na, tad a ni učen jak ne om eta spon tanost p rak tičnog djelovanja, n iti p ra k tič a r rem eti ako-onda relacije sociologa distanciranog od svake političke p a rtijn o s ti.

Ako se rac ionalnost i in telektualizacija , kao što to čini We­ber, rezignirano spoznaju kao b itn a obilježja ne sam o kapitalis­tičkog priv rednog sistem a nego i novovjekovnog društvenog raz­voja uopće, tim e je u jed n o izrečena p resuda nad socijalizmom. Je r u sv je tlu W eberove teo rije socijalizam m ora izgledati kao po­tencirana fo rm a istog onog racionalističkog životnog stanovišta ko­je je on tako uv jerljivo prikazao u svojoj analizi b irokracije.

Ćudorednom idealu p ravednosti i društvene jednakosti, ka­ko ga po W eberu zastupa socijalizam , racionalno planiranje proizvodnje bilo je n a jp r ije sam o sredstvo za m aterija ln i na­predak prem a usavršavan ju lju d sk ih u v je ta sreće. M eđutim u procesu njegova ostvaren ja , m islio je W eber, bivalo je sve očitije da je socijalizam rad io sam o na usavršavan ju b irokra t­

442

skog apara ta p risu tnog već u privatno kapitalističkom privred­nom sistem u:

»Nastupivši u znaku ćudorednog ideala pravednosti i jed ­nakosti n jem u je racionalno p lan iran je proizvodnje i raspodje­le bilo samo sredstvo za ciljeve m aterija lnog napre tka u sm i­slu potenciran ja ljudske sreće. Ali tokom njegova ostvarivanja postajalo je sve očiglednije da je radio samo na dovršenju ka­pitalističkog b irokratskog aparata , začetog još u privatnom ka­pitalizm u, one »mrtve mašine« kojoj će m ožda ljudi uskoro biti p risiljen i da se popu t felaha u staroegipatskoj državi bes­pom oćno pokoravaju, kad im posljednjom i jedinom vrijednoš­ću postane samo tehnički dobra tj. čisto činovnička uprava i opskrba koja treba da odlučuje o načinu vođenja njihovih stvari i poslova«.

Ovdje W eberov pozitivizam posta je vjerom u sudbinu: n je­gova teorija svom -racionalizmu usprkos uk lapa se u vladajući pogled na svijet i život njegova vrem ena. O bjektivno dana de- term in iranost individualnog ponašan ja tržišnim zakonim a, ko­ju je W eber n a jp rije elim inirao u sociologiji kao izvanznan- stveni problem , sada se opet vraća u vidu iracionalnih prem oć­nih sila što se dadu uhvatiti samo slikam a i m etaforam a. P ri­silni m om enti kasno građanskog društva d jelu ju »demonski« iza subjektivnih pojedinačnih odluka ljudi.

Budući da je um shvaćen samo kao subjektivan, svrhovito- -racionalni lanci d jelovanja sto je p rem a to ta lite tu društvenog zbivanja, k o ji je ipak njihov rezultat, u neposrednoj uzajam ­noj suprotnosti. U toj tački pokazuje se i fiktivnost W eberova m etodskog postupka ko ja leži u tom e što se p re tpostav lja d ru­štvo autonom nih pojedinaca koji sami sebi postav ljaju svrhe svog djelovanja. Ono što realno ispada kao društveni proces treba doduše svesti n a ljudsko djelovanje; ali u istinu njegova sociologija prihvaća ovaj proces kao slijepu sudbinu. Upravo sposobnost da se posto jano izdrži ozbiljnost ove sudbine spada prem a W eberu u najviše vrline društvenog učenjaka.

Ovaj hero jsk i skepticizam koji W eber dijeli s njem ačkom sociologijom ipak n ije njegova posljedn ja riječ: njegov racio­nalni duh ipak je probio ovaj stav tragičnog heroizm a u koji je zapala njegova svijest, kad na centralnom m jestu njegova spisa o »objektivnosti društveno znanstvene i društveno poli­tičke spoznaje« nalazim o značajne rečenice:

»Odnos pojm a i pojm ljenoga u ku ltu rn im znanostim a do­nosi sa sobom prolaznost svake takve sinteze. Veliki pokušaji pojm ovnih konstrukcija u našoj znanosti imali su redovito svo­ju v rijednost u tom e što su razotkrivali granice značenja onog stanovišta koje im je ležalo u osnovi. Naj dalekosežniji napre­dak na području društvenih znanosti povezan je u stvari s po­m akom prak tičn ih problem a ku ltu re a zaodijeva se u form u k ritike pojm ovnih tvorbi.«

443

Ovom napom enom daje nam W eber ne sam o pravo, ^nego od nas upravo zah tijeva da rev id iram o njegovu v las titu znan­stvenu p rem isu č ija m u dvojbenost i sam om e ovdje dolazi do svijesti. Ove riječi ne znače n iš ta drugo nego da istin ito st teo­re tsk ih n ac rta s tu p a na vidjelo baš onda, kad specifični aspekt pod kojim se u ovim konstru k c ijam a k o n stitu ira predm etno p odručje nasljedn ic i već shvate u njegovoj vrem enskoj ograni­čenosti. Z nanstveni n a p red ak odvija) se sam o n a p u tu k ri­tičke analize p reu ze tih i čvrsto usvo jen ih spoznaja, relativira- n jem priv idne sam orazum ljivosti i neprek idn im p re isp itiva­n jem v las titih osnova i p re tpostavk i. K raj nekog znanstvenog oblika, da se poslužim o Hegelovim riječim a, n ije još dokaz nje­gove neispravnosti, nego sam o o b java njegovih granica što će ih isto tako m o ra ti iskusiti i n jegov nasljednik .

Na k ra ju , na početno p ita n je o W eberovu u d je lu u deideo- logizaciji na jm lađ ih d ruštven ih znanosti m ožem o odgovoriti sli­jedeće: W eber spada u osnivače takve deideologizacije i to do­duše m an je svojim učen jem o znanosti koliko onim izjavama koje to učen je opet dovode u p itan je . Tako pokuša jem da sebe sam og kao znanstvenog teo re tiča ra i k lasno svjesnog građanina također sagleda iz perspek tive po tom stva, štoviše, da ovo upra­vo pozove na k ritičko p rev ladavan je gran ica v lastite teorije.

W eberova ak tu a ln o st za d an ašn ju sociologiju i političku zna­nost leži up ravo u tom e što je on pom ogao k ritičkom revizio­nizm u, s tav ljan ju u p itan je v ladajućih m iš ljen ja — tom bitnom elem entu prosv ijećenosti — da dođe do svog prava. U tom smi­slu nedogm atsko-pozitiv istička teo rija W ebera p rip ad a nužnim ferm en tim a i jedne kritičko-d ijalek tičke teo rije društva, i nije slučaj da W eberovo učen je o znanosti tim e snalazi slična sud­b ina kao i H egelovu d ija lek tiku . Kao i u Hegelovom filozofskom sistem u i filozofiji p rav a tako je i u znanstveno teoretsk im na crtim a W eberovim sadržan k ritičk i p o tencija l ko ji nam danas om ogućuje da uvidim o njegove granice i ideološke strane i da tim e njegove istin ite m om ente sačuvam o za jed n u — u grani­cam a m ogućnosti — ideologije oslobođenu teo riju društva i politike.

Preveo M arijan Cipra

444

DISKUSIJA

»VELIKO HRVATSKO ČUDO«*

Zlatko Posavac

Zagreb

Tekst Ervina P eratonera n ije publiciran po nuždi zakona o štam pi. Telegram ob javlju je in extenso ruko tvorinu Peratone- rovu bez popratnog kom entara po svojoj dobroj volji, prem da nije teško vidjeti da ona ne zadovoljava m inim alne k rite rije znanstvenih razm atran ja (a neprestano se poigrava »znanstve- njačkim « paravanim a!) »s jedne strane«, a da s druge p redsta­vlja očigledan »Pokušaj unošen ja razdora u naše nacionalne od­nose«, tačno onako, kako se Telegram deklarativno izjasnio za stav A. Vuča povodom poznatog slučaja M oskovljevićeva Reč- nika.

Stoga p rije no što se ukaže b ar n a nekoliko Peratonerovih specijaliteta, valja zapitati: kom u je i zašto po trebno lansirati baš sada i ovdje pozicije kakve zastupa P eratoner? i u ime čega to čini sam P eratoner? P itanje je u to liko važnije što P eratoner kao samozvani sudac izlazi s receptom , k o ji bi trebao b iti »Pret­postavka za korespondiran je nacionalnih k u ltu ra u jugoslaven­skoj zajednici«, upravo u trenu tku , kada je — uostalom po njego­vim vlastitim riječim a — tzv. nacionalno p itan je doživjelo svoju »reafirm aciju«, »naročito. . . na ku ltu rnom planu«. Da nešto zai­sta n ije u redu, pokazuje i opet Peratonerova tajanstvena izjava kako je to »posljedica objektivnih i čak nužnih procesa«; i to nigdje drugdje nego — u socijalizmu! Ostavimo li čak po stran i vidovnjačku ovu teoriju Peratonerovu, koja za socijalizam tvrdi suprotno od onoga što bism o očekivali, p reostaje odrješito reći: Peratonerovo izvijanje o p roblem im a nacionalnih k u ltu ra po svom je stavu i nastupu neodrživa sm utnja, koja n ije i ne m o­že b iti nikakva »pretpostavka za korespondiranje nacionalnih ku ltu ra u jugoslavenskoj zajednici«.

* U povodu napisa Ervina Peratonera, »Pretpostavke za korespondlna- nje nacionalnih kultuira u jugoslavenskoj zajednici«, Telegram, 18. III 1966.

445

Ćitav problem P ara to n er vidi sam o i jed ino kao sukob odnos­no nadm etan je »hrvatske« i »srpske« ku ltu re . M akedoniju, Bos­nu i Hercegovinu, te C rnu G oru jedva da i spom inje; s n jim a je, po njem u, više m anje kao i sa S lovenijom sve jasno ; razrješenje zam ršenih odnosa k u ltu rn ih sfera leži valjda u adm anistrativno- -terito rija lno j podjeli republika; p ri tom Kosova i M etohije kao da i nem a. Ni sa S rb ijom — čini se— ne b i bilo p rob lem a u tom skladnom Peratonerovu kom ornom o rkestru , da n ije prepo­ten tn ih disonanca h rvatsk ih . P era to n er m eđu tim i ne spom inje fenom en što ga nazivam o narodnom ku ltu rom , a koji nikako nije istovetan sa u rb a n o-nacionalnim s tru k tu ram a k u ltu re o koji­m a zapravo P era to n er p rvenstveno govori. R ecept pak Perato- nerov sasto ji se u slijedećem : H rvati treb a da se od reknu svojih p re tenzija na k u ltu rn u suprem aciju , v a lja im se odreći njihova »m ita o h iljadugodišn jem k o n tin u ite tu h rvatske kulture« pa će sve b iti u redu; je r, eto, tog k o n tin u ite ta i onako n ije ni bilo; on je sam o »politička konstrukcija« . H rvatska se k u ltu ra sasto ji od ne­kakvih fragm enata , tu i tam o napab irčen ih , sk rp ljena dakle malo od Slavonije i m alo od D alm acije; (»banska H rvatska« i H rvati izvan SR H rvatske k ao da ne p o sto je!) Ta k u ltu ra zapravo nikad n ije ni b ila ono, što je — p rem a P era to n eru valjda — trebala da bude. (Tko zna zapravo što !?) K ako m eđu tim P era toner go­vori — hie et nunc — o sadašnjoj situaciji, sa znatiželjom očeku­jem o pobliže o b jašn je n je ko ja je to i čija »politička konstrukci­ja« n a ko ju a lud ira , i tko je to, kada i gdje tako u porno insistirao posljedn ja dva decenija na tisućlje tno j h rvatsko j ku ltu ri, njenoj »višoj« v rijednosti, na takvom »mitu« o kojem govori Peratoner.

P era to n er igno rira nekoliko vrlo delika tn ih p rob lem a: ignorira zbiljsku pov ijest k u ltu re jugoslavenskih n aroda povodeći se za po litičkom ignorira jući čak i po litičku ako m u se to učini zgod­nim . E v iden tno je tak o đ er da ignorira neke n acije i etničke sku­pine. Posebno, on »viteški« dijeli šam are ne sam o povijesti kultu­re u H rvata, već izazovno dobacuje rukavicu suvrem enoj »hrvat­skoj inteligenciji« (pazim o dobro: ne in teligenciji u H rvatskoj ne­go »hrvatskoj in teligenciji«), ko ja , kao rep rezen tan t nacionalne k u ltu re čezne (!?) da h rvatsko j k u ltu ri eventualno pribav i čast b iti »naj sivi ja , n a jm an je inven tivna i n a jm an je in teresan tna od svih nacionaln ih k u ltu ra Jugoslavije«, a ko ja bi, dakako, da ne­m a P eratonera , p rek rižen ih ru k u sam o čekala »veliko hrvatsko čudo«. E, p a kad je tom e tako, vrijed i v idjeti s kojim to prem i­sam a i kako o p e rira P ara toner. Uz napom enu: ako u problem ­skom kom pleksu h rvatske k u ltu re (k o ja je već od 1102 ne znam po koji p u t dovedena u p itan je ) uopće treb a v id jeti kakvo »čudo«, onda je »čudo« sam o to, da je p oslije svih n jen ih P eratonera od n je o sta lo još toliko, da se o n jo j uopće ikako može i govoriti. P odsje titi je stoga ovog posljednjeg , no tko zna da li i zadnjeg P era tonera u raznoim enoj m u tisućljetno j d inastiji, da su upravo predstavn ici i tvorci n jem u fiktivne h rvatske k u ltu re — m ®. da i suviše naivno — bili vrlo često n a jb ro jn iji i najpožrtvovniji,

446

a ponekad i jedini zagovarači južnoslavenskog nacionalnog, poli­tičkog, jezičnog pa dakle i kulturnog jedinstva.1

Paratoner je već u nekoliko navrata pokazao što on sve zna. On se već p rije dirljivom nježnošću sta ra te lja brinuo za položaj in telektualca u suvrem enom svijetu i socijalizm u, brinuo se za m arksističku kritiku , a sad se evo brine za nacionalne ku ltu re u Jugoslaviji; je r one se bez njega i njegovih vrijednih doprino­sa, jadne, ne bi snašle; ne mogu bez njega; naročito ne ona jed­na, koje gotovo da i nem a, h rvatska. I Peratoner tu skrb skrbi »znanstvenim«, »modernim« i valjda po njegovu shvaćanju »marksističkim« m etodam a.

Evo m etodološkog program a Peratonerova: »U p ris tu p u toj problem atici treba kao prvo naglasiti da ćemo se zadovoljiti tim e da se bavim o samo tzv. im aterija lnom kulturom , dok ćemo se na n jenu m aterija lnu stranu i institucionalnu in fra s tru k tu ru osvr­nu ti samo tada i ukoliko je to neophodno potrebno da bi se tač- nije i bolje m ogli sagledati i pro tum ačiti značenje, funkcija i. si­stem i one prve«. Neka bude vuk sit a koza cijela. N akon dugog vrem ena dočekasm o opet da se o tvorevinam a tzv. superstruk tu re , ovaj p u t nacionalne kulture , rasprav lja m im o m aterija lnu osno­vu i »institucionalnu in frastruk turu« , m im o konkretne društve- no-po'vi jesne situacije. Tako nastupa P eratoner iako bi on morao znati da nije i da jedva može biti »razvitak m aterija lne i im ateri- jalne ku ltu re procesualno koordiniran« (kako to sebi zam išlja m ali Moric, alias Ervin P eratoner). Danas, eto, kad je već i b is tri­jem gim nazijalcu jasno da je bez m aterija ln ih dobara jedva moguće i pom išlja ti na više form e kulture , a da istovrem eno go­lema bogatstva ne rezu ltira ju uvijek i nužno visokom, bogatom i razvijenom kulturom , kada dakle veze tzv. baze i nadgradnje n isu više sam orazum ljive, jednoznačne p retpostavke, P eratoner kom otno odusta je od konkretn ih istraživanja zbiljskih m ateri­ja ln ih osnova im'ateri jalne kulture, »čistih vrednota« dakle, (a za svrhe jedne zbiljske p rakse!), s tim da će se »osvrnuti samo« n a tu zbilju ukoliko se to baš pokaže »neophodno«. K ada je to »neophodno potrebno«, odlučuje sam Peratoner. M eđutim valja istaći nasupro t Peratoneru, da ono što je eventualno moguće čisto teorijski, izvjesno zasebno p rom atran je »čistih vrednota« un u ta r pojedinih sfera ku ltu re ili pojedinih disciplina duha, ni­kako n ije moguće u pragm atičnim pristupim a. Ukoliko je pak riječ o tzv. nacionalnim ku lturam a, posebno m alih naroda, i o njihovoj povijesnoj retrospektivi, onda to razdvajanje, izolira­nje, naročito od onih institucionalnih form i, posta je sum njivo. Može se doduše pokazati kako niz p resudnih političko-društve- nih događaja ne znači naročito prelom ne datum e za razvoj kultu-

1) Upućujemo Perraitonera neka prouči niz zanimljivih fakata iznesenih na nedavnom Znanstvenom savjetovanju o 130—godišnjici hrvatskog narod­nog preporoda; ili bar samo posljednje rečenice Krležina proslova, onog istog Rrleže, koji je nekad grmio svoju »Hrvatsku književnu laž«.

447

re (np r. 1848 u H rv a tsk o j), a da iz toga ipak ne slijedi kako se od n jih može unaprijed ap s trah ira ti. N ajp rije je valjda neopho­dno is traž iti o kojim se funkcionaln im vezam a rad i, koje su od n jih na d jelu (m ate rija ln o bogatstvo , ovaj ili onaj oblik proiz­vodnje, politička konste lacija , in stituc ionalna s tru k tu ra , ili pak jedna već posto jeća s tru k tu ra k u ltu re ), a tek onda elim inirati indiferentne fak tore. No P era to n er to čini kako m u kada padne napam et, kako m u se kad svidi, ili, m ožda, k ako m u k ad a od­govara. To on valjda sm a tra znanstvenim (ne ideološkim !), m arksističk im postupkom , doličnim jednog javnog radn ika u so ̂c ijalističkoj zem lji.

P era toneru zato npr. ne p reo sta je d rugo do čuditi se kako »još decenije nakon p rep o ro d a u glavnom g radu Slavonije, u O sijeku, obrazovani lju d i govore n jem ačk i ili m ađarsk i, kazali­šte je n jem ačko a novine s£ tisk a ju n a n jem ačkom jeziku«. Zar sam o u O sijeku? I zar je to tako neshvatljivo što je A ustrija rad ije š tam pala novine- na n jem ačkom nego n a h rvatskom jezi­ku? P raksa je u N apoleonovoj Ilir iji b ila drugačija. Što reći na to? Ipak, m ene np r. više čudi kad p u tn ik -nam jem ik u Istri danas m ože ču ti o d djece na ulici: »Io sono Croato«.

P era to n er će po tegnu ti pod jednako in stituc ije kao i m ateri­ja ln u bazu tek onda kad počne izm išljati neke svoje »teorije«, na p rim jer, kad proglašava »drugu h rv a tsk u k u ltu rn u revoluciju poslije p repo roda« . Za ovu izm išljo tinu v je ru jem do sada nitko n ije čuo. N ije poznata ni m eni ko ji sam to slavno i b u rno vrije­me, ta j S tu rm u n d D rang h rvatske ku ltu re , proživio u glavnom g radu H rvatske. Je r ta j se »preporod« p rem a Peratonerovoj »znanstvenoj« analizi sasto ji sam o u sta tis tičkom podatku o b ro­ju rad io i televizijsk ih apara ta! Ne tv rd im d a su ti Peratonerovi podaci izm išljo tina, ali to tv rd im za taj njegov sta tis tičk i »pre­porod«, za tu »ku ltu rnu revoluciju« za k o ju se on n ije n i poku­šao p o tru d iti da spom ene b a r jednog jedinog živog čovjeka, jed­no jed ino epohalno d jelo »im aterijalne« ku ltu re , bilo što od ono­ga što čini karak te ris tičn im jedno tako veliko duhovno ku ltu r­no, ili, da se poslužim Peratonerov im term inom — »im aterijal- no« k re tan je . O stavlja nas tako đ er n aš p reporod ite lj u nedou­m ici, kako da se sada osjećam o, neposredno poslije tih velikih razm aha k u ltu re u H rvatsko j. S tvari očigledno ipak ne sto je najbolje, sudeći po završnom dijelu Peratonerove poslanice: u Saveznoj k u ltu rn o j ligi zagrebačka m om čad zajedno sa cije­lom H rvatskom našla se na trećem m jestu , iako »prije n ije bilo tako« (k ad a to zapravo?), i p rem da su — m eđu tim — u SFRJ sve nacije »podvrgnute istim pravilim a igre«. — Š ta ćemo, »treba se tu postaviti« , kako bi rekao Ervin Poslandčar: je r sve se to zbiva, zajedno s »ustavnim životom u SFRJ«, po »pravilim a igre«.

Što znači pro izvoljno (ili sračuna to?) pozivanje n a izolirane g rupe p o d ataka (čin jen ice!), lako se P era toneru m ože dem onstri­ra ti p rim jerim a. U vrijem e K huena H edervaryja sagrađena je (na­kon višegodišnjeg odgađan ja) zgrada zagrebačkog velikog ka-

448

žališ ta — za godinu danar Poređim o li taj podatak s jednim kas­nijim , koji pada u doba Peratonerove »druge hrvatske ku ltu rne revolucije poslije Preporoda«, dakle nakon više od pola stolje­ća usavršavanja tehnike građenja, u vrijem e kad prem a Peratone- rovim riječim a »više nem a M ađara, N ijem aca, T alijana n i veli­kosrpske buržoazije«, naći ćemo se u neprilici: nova zagrebač­ka koncertna dvorana gradi se, ako se ne varam , već šest godi­na i do danas n ije završena! Što dakle? Ili se grad Zagreb i nje­govi gradski oci više ne b rinu za k u ltu rn i život kao nekad, ili grad (republika?) nem a novaca. Ili i jedno i drugo. Kako je grad Za­greb upravo stigao do plebiscita o sam odoprinosu za izgradnju nižih škola moglo bi se povjerovati ono drugo, tj. da je jedan između najrazvijen ijih gradova u zemlji — postao sirom ašan. Što da zaključim o? Ili Khuen n ije im ao sličnih problem a (nije se npr. brinuo za niže školstvo) ili je h rvatskoj Thaliji za Khu- enovih dana bilo bolje!? Ili pak jedno i drugo.

Ne pokazuje li se stoga da Peratonerova m etoda »osvrnuti se samo« (ne m ora uvijek n i »gnjevno«) n ije baš najpouzdanija i da se na različite načine može podešavati?

Spom injući se tak o Zagreba, m oderne k u ltu rne m etropole h r­vatske, ne bi bilo upu tno u ovim razm atran jim a zaobići sum ar­ni (i sum orni) rezu ltat Peratonerovih analiza. Citiram : »Ako je danas tako da pogled na suvrem enu hrvatsku , srpsku i slove- načku kulturu , na Zagreb, Beograd i L jub ljanu pokazuje sasvim nedvojbeno da su dvije posljednje bogatije i više razvijene, karak terističn i je i kom pleksnije u svojim profilim a kao i u as­pektim a svoga d jelovanja od one prve, onda je to dakako i sud0 vrijednosti, ali još više i zaključak o rezu lta tu natjecan ja tih na­cionalnih ku ltu ra . P rije n ije bilo tako, ali to je prošlost. Danas treba govoriti objektivno bez pretenzija h iljadugodišnje kulture ,1 na osnovu činjenica. Z aoštravajući stvar m oglo bi se još doda­ti da je Zagreb danas u odnosu p rem a njim a već postao provinci­ja. To 'dorčićevski' m entalite t — kako ga je opisao Vjenceslav Novak — uzim a za zlo. M eđutim to je sam o istina«.

Možda u općim potezim a ovaj sud Peratonerov n ije neistinit. Pa ipak on budi mnoge sum nje, ostavlja otvorenim čitav niz vrlo ozbiljnih problem a. V jerujem , malo tko bi se našao da tako odrješito i besprizivno prosuđuje kom pleksne nivoe jugoslaven­skih k u ltu ra i ku ltu rn ih centara. Ja se npr. to ne b ih tako brzo­pleto usudio. Tim m anje, kad b ih raspolagao tako nepreciznim m jernim instrum entom kao što je Peratonerov; za ku ltu re se na­ime ne može — po P eratoneru — reći da su »više« ili »niže«, već sa-

2) »Gradnja novoga kazališta na Sveučilišnom trgu započela se 22. maja 1894. i već pos’ije stotinjak dana zgrada je došla pod krov. . . Stručna je kom sija pregledala zgradu i predala je na upotrebu 8. oktobra 1895., o već 14. oktobra 1895. kazalište je svečano otvoreno Mrletićevom alegorijom »Slar va umjetnosti« i VIII slikom Zajčeva »Nikole Subića Zrinskog«; P. Cindirić, »Hrvatski i srpski teatar«, Zagreb I960., strana 88— 89.

449

mo to da je »jedna k u ltu ra bogatija, složenija i više razvijena nego što je to neka druga«. Kako P era toner precizno m jeri k u ltu ru tim instrum entom , kada je on to i gdje proučio »bogatstvo, slože­nost i razvijenost« svih naših nacionaln ih k u ltu ra od p rv ih po­četaka p a do suvrem enih im plodova, o sta je m isterij. Isto je ta­ko m isteriozno zašto Peratonerov in stru m en t reag ira sam o u SHS radiusu , ili, da tako kažem, SHS sistem u ku ltu re , a im a preten­zije »pretpostavki ko respo n d iran ja nacionaln ih k u ltu ra u jugo­slavenskoj zajednici«? Što se pak Zagreba tiče u tom takm ičar­skom , savezno-ligaškom kvalifikacionom prvenstvu za Perato­nerov kup svi će se »dorčićevski« k u ltu m jac i s nelagodom zapi­tati, ne rad i li se u Pera tonerovu slučaju o nekom »stradijskom m entalite tu«? No ostav lja jući P eran toneru njegovu h erostra tsku slavu m oram o ga ipak zap itati: kako je to Zagreb u finalu sed­mog decenija dvadesetog sto ljeća, to je s t sada, 1966. godine, tek nekoliko m jeseci nakon Peratonerove »druge hrvatske kulturne revolucije poslije p reporoda« (1955— 1965) p ao n a tako niske grane, n a treće m jesto , kada on sam , h isto riča r i m erito rn i pro- sudilac nacionaln ih k u ltu ra jugoslavenske zajednice, izričito ka­že da »prije n ije bilo tako«. Š to dakle? Ili p r ije n ije bilo tako, ili je sum njiva ona »druga revolucija«, ili p ak nešto n ije u redu s tim trećim m jestom , s Peratonerovom ocjenom ? Ili napokon, što nam izgleda n a jv je ro ja tn ije , P era to n er govori besm islice. Na p itan je , zašto on govori takve besm islice, p osto je m ogućnosti (ne bezbro jne!) za različ ite odgovore. N ajtačn iji je Peratoneru svakako poznat. I P era to n er je glava.

K olikogod im ali nepovjeren ja p rem a P era toneru kao sugo­vorniku, va lja ga javno upozoriti, ( je r i on je govorio javno, pu­tem sredstava m asovne kom unikacije), da javnosti duguje još jed an odgovor. Ako se naim e Zagreb srozao na ku ltu rn u pro­vinciju , (» p rije n ije bilo tako«!), onda je onaj koji govori u ime »pretpostavaka za k o respond iran je nacionaln ih k u ltu ra u ju ­goslavenskoj zajednici« dužan pokazati zašto je to tako, zašto je jedan jak i cen ta r ku ltu re , ne sam o hrvatsk i, po svojoj fiziono­m iji posebno k arak te riz iran izrazitim angažm anom za form ira­nje jed instva jugoslavenskih nacionaln ih ku ltu ra , zastao u svom razvoju, zašto je izgubio svoju n ekadašn ju ulogu? Bez razum ije­van ja uzroka ne m ožem o tu p ravo razum jeti posljedice, a ne razum ijevajući slijed neposredn ih nam antecedensa i konsekven- sa sadašn je situacije n i u kojem slučaju ne m ožem o sebi preuzet­no uzu rp ira ti pravo da p rok lam iram o »pretpostavke za kores­pond iran je nacionaln ih k u ltu ra u jugoslavenskoj zajednici«. Pi­tan je nim alo bezazleno, im a li se u vidu da je riječ o socijalis­tičkoj zajednici, u kojoj bi na jno rm aln ije bilo očekivati bujan razvoj a ne stagnaciju — kako izlazi po P era toneru — jednog (ne dakako — jedinog!) od glavnih cen ta ra ku ltu re u našoj zemlji. Ukoliko se ne pokažu pravi razlozi i uzroci takvoj situaciji, a is­tovrem eno se »im ateri ja lne v rijednosti nacionalnih kultura« sa­gledavaju sam o u »m eđusobnom natjecan ju , u razm jeni i pre­

450

zentaciji svojih sposobnosti« (kurziv ZP), onda je od ove »teo­r ije o sposobnostim a« p a do vrlo izazovnih ikonsekvencija — sa­m o jedan korak.

A sve su to — budem o li benevolentni, još uvijeik ne p rip i­sujući P eratoneru nekakve »zle« nam jere — samo posljedice jedne sm ušene m etodologije. No, da sm ušena m etodologija nije po sam oj svojoj sm ušenosti naprosto naivna i tim e lišena odgo­vornosti, pokazuje jedna Peratonarova »analiza«, o kojoj uvijek iznova valja p ita ti kako je m ogla ugledati svjetlo dana: »Ambi- guitet odnosa Sjevera i Juga u k arak teru hrvatske nacionalne kulture«.

Nitko pam etan neće osporavati razlike Sjevera i Juga, i po utjecajim a geografskim i po u tjecajim a ku ltu rn ih sfera. Među­tim Peratoner čitavu stvar m ontira drugačije. N ajprije tvrdi: »M oderna srpska ku ltu ra od svojih je početaka jedinstvena i cje­lovita. Začeta pod nepovoljnim okolnostim a egzila i pod tuđim suverenitetom , ona svoje p rirodno težište nalazi u novostvore­noj državi razvijajući se tu organski i kontinuirano«, a da zatim istakne »Nasuprot tome. . .« govoreći dalje o h rvatskoj kulturi i razvijajući svoju tezu o Sjeveru i Jugu. On se p ri tom služi jed ­nom stoljeće starom ipolit-tenovskom m etodologijom , kao da je Slavonija H olandija, a D alm acija Ita lija , (p reo trcano i za semi­narsku rad n ju !), podm ećući joj po tiho nekakav pavlopopovićev- ski, boreli-tom aseovski, lokalistički i autonom aški karak ter. Citi­ram : »pokrajine su form ativni elem enti hrvatskog ku ltu rnog raz­vitka. Što kon tinentalcu znači m ore? To su nespojive razlike«. (K urziv je m oj, a c itiran i je tekst Peratonerova izjava u drugoj polovini dvadesetog sto ljeća!). Kamo to P eratoner zapravo gura svog Trojanskog konja? Što znači za svakoga, tk o iole poznaje političku povijest naše zemlje, Peratonerova izjava: »Dalmacija je ne sam o adm inistrativno stoljećim a odijeljena od ostale H r­vatske, već je dubrovačku i dalm atinsku književnost tek trebalo usvojiti za h rvatsku kulturu«? A svaki gim nazijalac m orao bi znati da je »libar M arca M anila SpLichianina« (ako veleučeni Peratoner to još uopće sm atra dokum entom kultu re i književ­nosti a ne »mitom«) »istoria sfete udouice Iud it u uersih hauru- acchi slosena«!? Što je napokon Maonilić A. D. 1521.? Kinez? I dok Peratoner na jednom m jestu govori o različitim m odelim a hrvatske kulture, koji jedva d a se i da ju spojiti (razlike su za njega »nespojive«!), n a drugom će m jestu odati priznanje n jem ač­kom kato liku F riedrichu H eeru založivši se za jedinstvenu evrop­sku k u ltu ru »od padina U rala do obala A tlantskog oceana«, a da m alo zatim , na trećem m jestu, doda: »Portret K tito ra u Mileševu, trogirski portal, Kosovka d jevojka ili »Krst p r i Savici« p ripada­ju istoj evropskoj k u ltu ri kojo j p ripada i luneta u Moissacu, Puškin i J. S. Bach, i kojoj i mi sam i pripadam o. Drugi sud je sa­mo ideološka predrasuda«. Što je onda sa Jugom i Sjeverom u H rvatskoj? To što govori Peratoner navodno n ije »ideološki« sud

451

ali je ipak, c itiram : »H iljadugodišnji h rvatsk i ku ltu rn i kontinu­itet. . . po litička konstrukcija« . Clare et distincte.

I napokon da vidim o što je s tim »fatalnim nasljeđem m ita o h iljadugodišnjo j h rvatsko j kultu ri« . P osto jalo je i još uvijek posto ji u Jugoslaviji više različ itih m itova koji se ne odnose na k u ltu ru (o slavenskoj m elankoliji npr, o gostoljubivosti, o po­šten ju , h rab ro s ti i golubinjo j ćudi, zatim kosovski m it, pa onaj »antem urale ch ristian ita tis« , itd ). P era toneru pade m rak na oči jed ino p ri onom o »tisućgodišnjoj h rvatsko j kulturi« . Kul­tu ra je dakako uv ijek glavna sm utljiv ica, glavni krivac. Među­tim , koliko m i je poznato , posto ji sam o jedna kn jiga s tezom sličnih am bicija, kojo j je prv i dio, nap isan pod naslovom »Kul­tu ra H rvata kroz 1000 godina«, izišao u Zagrebu 1939. godine (au to r: Josip H orv it), a ko ju uglavnom nitko do sada n ije sm atrao ni po tpunom ni tesim itivnom , i ko ja je p rem a tom e daleko od toga da je k a d ra podržavati nekakav »mit«. Bilo bi naim e za­nim ljivo kad b i P era to n er jasno kazao, citjrao , naveo sasvim konkretno p ro tiv čega se on bori. S tječe se naim e dojam d a on zapravo a tak ira n a m u k o trp n a duga p rib iran ja jedne kultu­re, ko ja je sto ljećim a bila p ris iljen a da se uviiek iznova budi kako ne bi ugasla. I um jesto da se i danas, m nogo zreliji i sa- b ran iji, zdušno latim o tog posla, kritičkog in teg riran ja povijes­nih v redno ta u suvrem eni život, da se tako obogaćeni sumom povijesnih rezu lta ta i m eđunacionalne suradnje* »postavimo« u evropske i sv je tske relacije, dakle u m jesto tog čuvan ja i oživ­ljavan ja naše stidne, m učne ali i gorde, je r jed ine naše povijesti, za svaku n ac iju posebno u ovoj isto j zem lji, P era toner jednoj naciji predlaže da se od rekne svoje -kulturne prošlosti; jer m i­ta se ne m ože odreći kad ga ni nema. Budim o p r i tom e precizni: riječ je o p rošlosti, o povijesti k u ltu re h rvatskog naroda kako je danas doživljavam o. Stoga ne treb a tu m iješa ti sve i sva. Iako bi npr. bilo zanim ljivo znati što je to zapravo bilo s banom Je- lačićem , on ipak, p rem da je čak i p isao nekakve pjesm ice, ne p rip ad a p itan jim a povijesti nacionalne ku ltu re ; ako već ikako da, onda više njegov spom enik, nego on i njegov grob. Koliko Kva- tem ik i P ribičević m ogu služiti kao parad igm e za povijest kulture a ne po litičku povijest, tak o đ er je otvoreno. Ako se u Peratone- rovu tek s tu traže baš izrazito ku ltu rn i fenom eni kao prim jeri, m alo će ih o sta ti u suvislom kontekstu . Pa o kojem to kontinui­tetu , k o n tin u ite tu čega, govori P eratoner? Bavi se koječim pa se sada čudi što m u stvari ne izlaze jasne.

Kako bi uosta lom P era toner dokazivao k on tinu ite t evrop­ske ku ltu re koji valjda ipak posto ji, ne jednu nego više od dvije tisuće godina, k ad ga ne nalazi na tak o m alom te rito riju kao što je h rvatsk i u jednom tisućljeću? H elenski je duh »umirao«

3) Zašto uvijek samo »takmičenje« koje nikad (nije daleko od šupljeg nadmetanja?

452

nekoliko puta, a ipak živi i danas. Peratoneru naime nije jasno da kontinuitet kulture ne znači samo postepeno progresiranje (kao npr. njem ačkog idealizma od K anta do Hegela, ili m odernog evrop­skog slikarstva od im presionizm a do kubizm a i apstrakcije) ili naprosto progres (kao u tehnici), nego i m ogućnost uspos­tav ljanja veza tam o gdje se u vrem enskom (kalendarskoJcro- nologijskom ) j p rostornom (geografskom , poiitičko-teritorijal- nom ) kontinuum u nasilno »prekida«. Povijest, a naročito po­vijest kulture , ne teče uvijek neprekinutim ravnom jernim rit­mom iz godine u godinu. Stoga bi nam više trebalo b iti stalo do hvatanja niti koje nam do sada izmicahu, ako ih je bilo, um je­sto do k idan ja onih, m a kako skrom nih, koje imamo.

Sve ovo zam orno p re tresan je inače nim alo zanim ljiva Pera­tonerova teksta b ijaše neophodno, ali bez p retenzija dokaziva­n ja teze o »hiljadugodišnjem kontinuitetu« , neophodno u ak­tualnom zadatku pokazati kako nije bez v rijednosti ono što Pera­toner nam jerava obezvrijediti, nego sam Peratonerov tekst. N je­gov je istup , u tren u tk u neugodnog incidenta s Moskovljevićevim Rečnikom , samo još jedan novi kam en spoticanja u m eđunacional­nim odnosim a. Taj tekst se naim e pokazao nesposobnim da uis­tinu analizira problem e, obezvređujući n as to jan ja jedne na­cije, upravo u vrijem e k ad se u cijeloj zemlji ku ltu ra nalazi u krizi. Taj tekst istovrem eno nedopustivo v rijeđa ljude koji u ovoj zemlji i u ovom gradu Zagrebu danas žive i javno rade u sferi ku ltu rnog života. Je r on izričito kaže da je m it o hiljadu- godišnjoj hrvatskoj k u ltu ri »ostavio iza sebe zahtjev« koji nije drugo do »želja za p rim atom na kulturnom planu«. Ako nije riječ o plem enitom »takmičenju« za koje se zalaže savezni tre­ner naše ku ltu re E rvin Peratoner, onda je to etiketa o prepo­tenciji; ili o nečem u drugom , što b i se čak moglo kositi sa ele­m entarnim , m oralnim i pravnim načelim a javnog života ove zemlje. Peratoner govori u prezentu. Znači tu je riječ o ljud i­m a koje bism o mogli im enovati, je r ih svakodnevno susrećem o na ulicam a ovoga grada, razgovaram o s njim a, raspravljam o, radim o, živimo. Odnosi li se to na sve jednako?

Na k ra ju b ih se u nečem složio s Peratonerom : njegova ne­gativna ocjena sadašnjeg stan ja ku ltu re u Zagrebu i H rvat­skoj neće b iti sasvim neosnovana. Možda je to sam o im presi­ja . Trebalo bi vidjeti koliko je istinita. Ako jest, ostaje pitan je: zašto je tom e tako i što da se radi? N ikom u nije čekati čudo.

453

PRIKAZI 1 BILJEŠKE

*** E rn st B loch zu th re n

herausgegeben von Siegiried Unseld Suhrkamp Verlag 1965, p. 413.

Izdavačka kuća Suhrkamp popra­tila je svoje 'izdamje sabranih Blo- chovih djela veoma opsežn m tomom priloga posvećenih Ernstu Blochu. Knjiga je izišla u istoj opremi i for­matu kao i ostale knjige sabran.h djela. Ova popratna zbirka eseja o- ko koje se okupilo čak 17 autora i koja je opremljena veoma dobrom bibliografijom dosad objavljenih studija i nap.sa o Blochu, predstav­lja svakako veoma informativan u- vod u 1ektiru Blocha.

Svoje priloge dali su slijedeći au­tori — Theodor W. Adorno: Držak, vrč i rano iskustvo, Hans Mayer: Političko poslanje Ernsta Blocha, Werner Maihofer: Demokracija i so­cijalizam, Iring Fetscher: Em stBloch na Hegelovim tragovima, H m s Heinz Holz: Kategorija mo­gućnosti i nauka o modusima, Fritz Vilmair: Svijet kao LaboraJtorium Salutis, Adolph Lowe: S još nije P, Sigfried Kracauer: Dva tumačenja u dva jezika, Theodor Heim: Blo- chov ateizcm, Manfred Metzger: Teo­logija kao znanost, Wolfhart Pan- nenberg: Bog nade, Joh. B. Metz: Bog pred nama mjesto teološkog argumenta, Jiirgen Mo’tmann: Ka­tegorija novuma u kršćanskoj teo­logiji, Paul Tillich: Pravo na nadu, Tibor Knif: Ernst Bloch i muzički ekspresionizam, George Steiner: The Pythagorean Genre, Michael Lamd- mann: Ernst Bloch u razgovoru.— Dodatak — Fridrich Burschell: Duh utopije, Margarete Susmann: Duh utopije; Prethodna bibliografi­ja djela Ernsta Blocha i o njemu.

Nije nam dakako, moguće ulazi­ti u prikaz svakog pojedinog prilo­

ga, jer se već iz njihovih naslova može naslut.ti da oni obuhvaćaju sve značajne aspekte B’ochova sve­stranog opusa.

Odabrali smo po vlastitom naho­đenju tri zanimljiva priloga:

Th. W. Ađomo:»Držak, vrč i rano iskustvo«

Ukazujući na dodirne tačke mla­dog Luk&csa (Theorie des Romans) Simmela i Blocha, Adorno u svojoj kratkoj studiji analizira osobitosti Blochovog načina filozofiranja.

Polazeći od svoje teze o dva na­čina opstanka umjetničkog djela, tj. od njegove praktične svrsishođnosti (primjer vaze) i estetske autonomi­je, on i u Blochovam st.lu otkriva ova dva modusa egzistencije djela, pa naglašava kako je kod Blocha neravnoteža ovih momenata uspos­tavljena u korist autonomne sfere. Na temelju toga Adomo zaključu­je da se u B’ochovom opusu može naći više onoga što on nije želio re­ći, od onoga što stvarno donose nje­gove teze u svom tekućem uobiča­jenom značenju. Taj prodor preko običnog u nesvakidašnje zahvaljuje Bloch, prema Adomu. prvenstveno svom osebujnom ekspresionističkom stilu koji počiva na upravo nevje­rojatnoj erudiciji.

Werner Maihofer:»Demokracija i socijalizam«

Maihofer svoju opširnu stud ju o Blochovim pravno-polittčkim nazo­rima iz »Natureeht und menschli- che Wiirde« intenpretira na do sta smion način. Polazeči od teorijskog sadržaja- francuske i oktobarske re­volucije analizirajući dakle u pr­vom redu pol tičke ideje Rousseaua i Marxa, Maihofer na kraju zaklju­čuje da je slobodno i besklasno čo­vječanstvo (Weltfourgersćharft) mo-

454

guče uspostaviti sta’nim i što tješ­njim približavanjem i isprepl'ita- njem temeljnih principa građanske i socijalističke revoluc.je, Marxa i Rousseaua.

Iring Fetscher:»Ernst Bloch na Hegelovim tragovima«

Ukazujući uvodno na svu razno­rodnost interpretacija Hegela u 20. stoljeću, koje se kreću u širokom opsegu od N. Hartmamna, Lulkšcsa, Korscha do Maircusea, Heiđeggera i drugih, Fetscher anal žira osobitos­ti Blochovih pokušaja de. nasuprot L-ukšcseve osude Hege’a kao apolo­geta građanskog društva i Heideg- gerove ocjene Hegelove filozofije kao pogrešnog razumijevanja nagovora bitka (Zuspruch des Seins), Ilege- lovu filozofiju razumije kao nezao- bi’aznu kariku u povijesnom lancu realne nade. dakle otvoreno.

Bitni prigovor Blochovoj interpre- tac;jj; Hegelove filozofije nalazi Fe­tscher u tome što je Bloch ostao 'i suviše hegelovac, i to čak i u onim aspektima Hegelove filozofije, za ko­je Fetscher smatra da su s pravom kritizirani.

Davor RODIN

Georg Lukacs:

Der junge MarxSeine philosophische Entw ick-lung von 1840— 1844.Verlcg 9, Neske. Pfulingen 1965.,S. 71.

Koncem prošle godine objavljena je u Zapadnoj Njemačkoj Lukacse- via studija »Der junge Marx« koja je prethodno 1955. g. izišla u časopisu »Deutsdhe Zeitschrlft fiir Ph'iloso- phie«, Jg. 2, Heft 2, Ber’in. pod na­slovom »Zur philosophischen Ent- wicklung des jun gen Marx 1840. — 1844.«

Ako imamo na umu da u Zap. Njemačkoj upravo izlaze sabrana djela G. Luk&csa (u kolovozu ove go­dine očekuje se sa znatnim intere­som objavljivan je trećeg toma u ko­jem izlaze poznate studije »Povijest i klasna svijest«, onda posebno ob­javljivanje ove Lukdcseve studije

455

dokazuje da interes zapadnonjemač­kih izdavača za Lukšcseva djela, pored ostalog, označava i svjesno iskorištavanje neoprostivog propus­ta izdavača u njegovoj vlastitoj do­movini: oni su dozvol li da sabra­na djela jednog od najvećih i naj­plodnijih marksističkih misUaca našeg stoljeća, koji je sav svo.i ži­vot posvetio borbi za soci jal.zam, budu objavljena u inozemstvu

Lukacseva studija »Mladi Marx« ne donosi u teorijskom smislu neke stavove koji poznavaocu njegova o- pusa ne bi b l’i poznati. Pisana je o- nim poznatim stilom, mješavine teo­rijskog izvođenja, historijskih rom’i- n'iseencijai, biograifskih garni runga ipreob:lja citata, koji predstavlja mo­žda već zastarjeli standard onoga što nam je u marksizmu, ako izuzme­mo Blochove ekspresionističke teks­tove, još uvijek najbolje.

Studija kronologijski slijedi tok Marxova misaonog razvitka od di­sertacije do »Ekonomsko filozofskih rukopisa«, ili kako to Lukacs dru- gač je formu’ira: Marxov misaoni razvitak od građanskog do proleter­skog klasnog opredjeljenja.

U skladu s tom koncepcijom stu- dija je podijeljeni u šest odjeljaka: Disertacija; Rajnske novine; Kriti­ka Hegelove filozofije države- Od revoluc'onarne demokracije do pro­leterskog sociializma: Njemačko--francuski godišnjaci i Ekonomsko-- filozofski rukopisi.

Na relat'vno malom prostoru Lu­kacs dakako nije mogao iscr.pst'i či­tavu problematiku odnosa Hegel — Feuerbach — Marx. On se stoga od­lučio da istakne ono bitno a pri tom mu ie bo’je polazilo za rukom da kr'tičk’i rasvijetli odnos Feuerbach— Marx nego odnos Hegel — Marx. Tako primjerice u analizi Marxove kritike Hegelove filozofije države jasno ukazuje na Feuerbachovc u- tieca^e tj. na Marxovo još posve feuerbaohovsko >obrtanje« He.gelo- va pravno-pol'tiičkog realizma u pravno-polit’'čki nominalizam rad - kainog građanskog demokratizira*. U analizi Marxova odnosa prema liie- vohegelovc'ma Luikćcs se ne uda- \iuje od standardnih ocjena.

Čitavu genezu Marxova razvitka od 1840—1844. Lukćcs dijeli na dva perioda: na takozvano građansko razdoblje do Marxova spisa »Kriti­ka Hegelove filozofije ©Tava« u ko­jem Marx prvi puta eksplicite izno­

si tezu o svjetsko-po vi jesnoj misiji proleterijata; i na soc jiatističko raz­doblje koje nastupa s tim spisom i poslije njega.

Daljnja Lukšcseva analiza odno­sa Hegel — Marx koji uvođenjem pro’etarjata na scenu nipošto nije prek nut, otežana je, dapače, odjed­nom prestaje, ili se pretvara u na­čelnu kritiku Hege’ovog idealizma i ideologije, naprosto zbog toga što Lukacseva vlastita pozic ja zapada u hegelovske okvire i t :me postaje slijepa za kritičku analizu funda­mentalne kategorije proletarijata u svoj š rini njegove funlkcije negaci­je građanskog i afirmacije socija­lističkog društva. Nikada. naiime, kod Lukacsa nije bilo posve jasno — Čak ni u njegovim ranim spisi­ma — da li je proletarijat »empi­rijske« ili »transcendentalna« ka­tegorija. Miješanje ova dva nivoa prisutno je i u studiji o mladom Marxu: s jedne se strane govori o gladnom i do zdvojnosti revolucio­narno naelektriziranom proletarija­tu, a s druge se strane klasna pri­padnost posve pretierano diže u mng spoznaj no-teoretskog uvjeta istmske. odnosno neideolog jske spoz­naje svijeta. Pored toga, upravo se pri analizi proletarijata pokazuju ne­gativne posljedice jednostranog svo­đenja Feuerbachovog utjecaja na pu­ki trenutni poticaj s trajnim tragom samo u pogledu materijalizma, ne i u pogledu antrooološkog pitanja o biti čovjeka i povijesti.

Ipak za Lukšcsevu studiiu^ »Mla­di Marx« možda je najkamkteristič- n'ije što se Lukšcs u ni oj čak više nego u monografiji »Mladi Hegel« još radikalnije vrača svojim tezanru iz »Povijesti i klasne svijesti«. U izvies- nom smislu on se u ovoj studiji čak lakomisleno oslonio na svoju »luka- čevsku« antic:paciju Marxovih mla­denačkih sp'sa, koja je u biti hegc’ov- ska, pa stoga ponajprije ne nalazi svagda onu nit koja Marxa teorij­ski trajno prevodi .preko Hegelove filozofije, dok s druge strane i da­lje posve mehan čki barata sa she­mom baze i nadgradnie, pa mu se stoga čak i formalno-stilski, — doduše s obrnut:m oređznakom — dešava isto što i Hegelu: teorija mu postaje samo ilustracija prakse ko­ja kao pol tička ekonomija na die- lu preuzima ulogu Hegelove logike.

Otuda pd’irtrijfiloa ekonomija kao zbiljska logika građanske proizvod­

nje života određuje svijest; materi­ja (priroda) ponovo postaje sociološ­ka kategorija, ,a Tevolucija unutar­nje jedinstvo opreka Komunizam se po logici same stvari mona iden­tificirati s revolucijom, ili postaje puka regulativna ideja, no i ta se dva moguća rješenja upotrebljava­ju promisque.

Dakako Lukacsevi napori da se misaono oslobodi utjecaja njemač­kog klasičnog 'idealizma nisu uvi­jek, pa tako ni u studiji o mladom Marxu do kraja urodili plodom, no ta se oko’nost nipošto ne sm je kri- t ;čki zloupotreb’javati. Onda kad je bio najdalje od njemačkog klasičnog •idealizma Lukšcs je bio najdalje i od ma kakvog relevantnog mišlje­nja.

U podtekstu stu d je o mladom Marxu može se, kao i u svim kas­nijim Luk&csev'm spisima, očitati geneza njegovog vlastitog m šljenja, ispreplitanje ključnih ideja iz raz­ličitih etapa njegova zamašnog opu­sa, pa upravo ta okolnost pridonosi značenju ove studije u kojoj Lukšcs po temelj 'tosti poznavanja materi­ja1 a o kojem raspravlja, po jasnoći teza, i preglednosti izvođenja, oba­vezuje svakog tko će pokušati da mišli još bolje.

Davor RODIN

K ostas Axelos: H eraclite et la philosophieCollection »Arguments«, Les Editions de Minuit 1962, p. 275.

Vers ta p ensie planetaireCollection »Arguments«, Les ćditions de Minuit, 1964, p. 333.

Axelosovo djelo »Heraklit i filo­zofija« vraća se na izvore evrop­skog f lozofiranja, konkretno, poku­šava uspostaviti dijalog sa Herakli- tovim djelom, fragmentarnom, aU usprkos tome cjelovitim i ve’lkim.

Taj, toliko puta vršen posao aktu­aliziranja 'i interpretiranja pa i kri­tičkog preispitivanja efeškog m slio- ca, uviiek nanovo uznemiruje i tra­ži dijalog sa svojim nikada dokraja shvaćenim i gotovo nerazumljivim,

456

mračnim tajanstvenim smislom. »Ali, da li Heraklit ne izlazi iz ta­me ili, bolje reći, da l'i se to mi gu­bimo u toj igri sjene i svjetla?«, pi­ta Axe’os, 'i, slijedeći tu liniju pi­tanja, kreće na izvore Heraklitovih fragmenata. Kako Heraklit transcen- dira vlastite prostorno-vremenske okvire, kako se nastavlja i uklapa u cjelovitu filozofsku misao, kako mu glas pripada jednako prošlosti i budućnosti, permanentno se na­meću mogućnosti .komunikacije sa tom otvorenom, višestrukom, upit­nom, enigmatskom i 'poetskom f.lo- zofijom. Tako shvaćena Henaklito- va filozofija u autorovoj studij'i, po­sjeduje mladost, i ta se mladost, po autorovim riječima, .ponavlja kroz grčku, antiku, hebrejsko-kršćanski svijet i moderna vremena i »obo- gatit će možda također i misao pla­netarne ere« (p. 71).

Axelosov dijalog sa Heraklitom vodii se sa pozicija globalne dijalek­tike, sa jedne univerzalist'ičke pozi­cije koja ima kao svoj cilj da sagleda cjelinu, i da 'pri tom na širokom pla­nu preispita bogat kritički i histo­rijski materijal, mnoštvo interpre­tacija. sa namjerom da Henaklita o- slobodi od arheološkog d filološkog tereta koji se vremenom povećavao, i od mnoštva aspekata Oogike, fizi­ke, teologije, psihologije, politike itd) .koji su sve više rasipali i za­magljivali osnovno značenje cen­tralne teme Hen?kl'itovog mišljenja o Totalitetu.

Autor smatra da takve interpre­tacije koje promatraju Heraklitovu filozofiju samo sa jednog parcijal­nog aspekta, ili 'koje teže da u ok­viru vlastitog filozofskog sistema protumače entitete Heraklitove mi­sli, logički, teološki, sociološki, znanstveno, psihološki 'ili estetski pristupajući, znače izdaju te misli. Ist’na nije u sintezi svih tih glediš­ta, već u komunikaciji sa totalnim jedinstvom svih tih područja.

Ishodišnu tačku Heraklitova filo­zofiranja Axelos ne vidi u logosu, nitt u vatri, božanstvu ili kozmosu, već u jedinstvenom Biću Totalite­ta, HEN PANTA, u kretanju, posto­janju »Svemir i opće, Totalitet ko­ji zahvaća odnose Jednoga sa Mno­štvom — evo centralne teme hera- k’itovske spekulacije. Mislilac po­kušava misliti i izraziti to opće. Ta se spekulacija razvija u jednoj um­

jetničkoj i skulpturalnoj viziji. Ob­lici zadržavaju svoj reljef, postoje u plastičnom kretanju, u skladnoj ravnoteži. Jezik te vizije je profet- ski i istovremeno sadrži 'i želi pre­vladati antinomije. Heraklitov 'iz­raz hoće da izrazi neizrecivo 'i ta borba postaje pjesma u prozi, poet­ska misao.« (p. 79).

V'iše velikih koncentričnih sfera Heraklitove misli međusobno komu­nicira i pretapa se u Apsolutnom Totalitetu, ali se međusobno ne i- denitifici.ra. One čine osnovne di­menzije Heraklitove misli o Apso­lutnom Totalitetu koje Axelos ispi­tuje na području logos«, kozmosa, anthroposa i polisa. Ona je 'izražena Heraklitovim tragičnim i f ragmen- torn im stilom koji svojom kontra­diktornom jezičnom formom auten­tično izražava dijalektičku struktu­ru svijeta.

Mažemo reći da je autorova stu­dija postigla ono što je i bila njena namjera: to je studija koja želi da prodre u filozofsko tkivo jedne ar­haične ii poetske misli čisteći je od onih interpretacija 'i verzija koje su je samo udaljile od pravog znače­nja i1 i pak zatvorile u suhe lingvis­tičke formule. Bipolarnost nekih termina ne narušava jedinstvo stila i značenja Heraklitova jezika, sto­ga se, misli autor, ne može govoriti o nekakvim logičkim kontradikcija­ma, kako neki vjeruju.

Axelos sam prevodi Heraklitove tekstove, konzultira i ući francuske prijevode, što je vrijedan doprinos i jedino ispravno stanovište s kojeg se i može na originalima prodrijeti u svijet te misli.

Autor polazi od rezultata filološ­ke kritike tekstova svjestan potrebe filozofske interpretacije a i plastično­sti metode kojima se pri tom operi­ra.

U prvom pog’avlju. O Heraklitu iz Efeza, autor je prikupio mnoštvo raz­nih svjedočanstava da bi što potpuni­je osvijetlio lik mislioca, konzultira­jući mnogobrojne izvore, i on na nov originalan način tumači neke frag­mente, kao na pr. one koji se odnose na vrijeme ili na smrt. U velikom po­glavlju »Ritam heraklitovske misli«, koje se dijeli na pet većih odsieka (Dijalekt ka. Logos; Kozmologija — Fizika — Teologija: Religiozni, po’i- tički, et’*k' stav; Čovjek r Poetska dimenzija Heraklitove misli) kom­pleksnost razmatranja i plastičnost

457

autorova izraza, gotovo poetsko-filo- zofsko jedinstvo njegove studije pri­družuje se naučnoj ozbiljnosti u kri­tičnosti i preispitivanju i distlngvira- n ju područja, te njihovoj dubokoj po­vezanosti u sklopu cjeline.

Dijalektika je na djelu u Herak- litovoj misli. Ona pokreće teme ra­ta, rijeke, vaitre 'i harmonije. Ona sve sjedinjava. Ona dovodi spoznaji, a tu je uključeno i postojanje (autor upozorava na isti korijen termina GIGNOSKEIN i GIGNESTHAI), da bi se uspostavio kontakt sa, logosom, temeljom svake m iš1!. Misao je iz­ražena jezik om a on opet izražava sve što je u vremenu. Filozof je pri­jatelj mudrosti, mudrosti Totaliteta. Heraklitova misao ujedinjuje poče­tak i kraj.

Tako otprilike teče jedna od auto­rovih interpretacija. Ritam dijalek­tike u Heraklita iautor bilježi kao dramu koja zahvaća bitak u posto­janju kroz jedinstvo suprotnosti. Axelosova kritika ide u pravcu o- n'h pozicija po kojima 'je Herakli- tovo postajanje biblijsko-kmšćansko, ili hegelovsko, ili evolucija, ili trans­formacija poz'itlvista. Postajanje se, tvrdi Axe’os, kod Heraklita izra­žava dijalektički, gdje još odzva­njaju mitološki tonovi, a u samom Heraklltu dadu se nazrijeti elemen­ti Homerove mitologije, Heisodo- v'h vjerovanja, orfičkog i pitaigo- rovskog simbolizma.

Autorova studija u ovom svom poglavlju obuhvaća 'i neke skup ne problema koji se dadu deduclrati iz Heraklitovih fragmenata, a au­tor ih dijeli u egzistencijalne, antro­pološke i gnoseološke skupine pro­blema.

Vrijedno je da se naglasi Axelo- sov način pristupa prob’emu vreme- niitosti gdje se distingviraju dva nje­gova lica, te problem vremen'itosti i dijalektike.

Autor predstavlja Hegelovu i He­raklitovu dijalektiku prije svoje koncepcije o logosu, jer je ona put da bi se došlo do vlastitog shvaća­nja o Logosu. Dijalog koji prvi ve­liki zapadni mislilac vodi sa svije­tom neće totalnu 'inteipretac'ju, a niti fragmentarnu dogmatiku: on, po Axelosovu uvjerenju, ostaje ot­voren.

LogosU, kao duši Heraklitove fi- ’ozofije, autor pripisuje kozmičko značenje, karakterizira ga spozna­jom, istinom i mudTošću, ozniačava

ga kao strukturu svega, navodeći specifična značenja koja su mu filo­zofski pridavali a i neke deformaci­je Heraklitove teorije logosa.

Kozmološku dimenziju Heraklito­ve filozofije autor analiz’ra u nje­govoj povezanosti sa teološkom. Au­tor razlaže metodu Heraklitove mi­sli koja nije ni analitička, ni sinte­tička, već dijalektička. Jezik Hera­klitove teologije po Axelosovu je mllš’jenju poganski. Božanstvo je Heraklit sagledao u svjetlu univer­zalnosti, kao opću mudrost, mt, harmoniju, jedinstvenu igru. Autor izlaže svoje teze koje govore protiv simplifjkacije i tumačenja vulgar­nih doksografa, te zastupa tezu o neprimjenljivosti svakog -izma, ka­da je riječ o totalnoj filozofiji kao što o« to Heraklitova,.

Autor dalje postavlja interesant­no pitanje o mogućoj metafizičkoj dimenziji Heraklitove m isli i bori se protiv shvaćanja po kome je ona me­tafizička, ali se istovremeno i tru­di da ukaže na ono što u Heraklita ipak govori u pri’og jedne metafi­zičke vizije.

Jer, kaže K. Axelos. moglo bi se ipak ustvrditi da je Heraklitova m i­sao metafizička, jer nije ni čista on­tologija, a niti čista znanost, ali za­ključuje, da je treba razumjeti je­dino kao m i s a o . To se vidi u po­litičkim i etičkim shvaćanjima He- raklitovim.Ne gradeći metafizičku etiku i ne lučeći logos, -poiesis i pra­xis. ipak se ’uči neautentični život od autentičnog i suštinskog.

Autorova kritika Herakl'tovih političkih nazora pogađa kako so­ciološke analize te problematike, ta­ko jednako i potvrđuje da je i ho­rizont marksističke intepretacije os­tao dosta mag’ovit, da ni marksis­tička teorija nije mnogo pridonije­la izučavanju grčke filozofije uop­će (Marx, Engels, Lenjin).

U antropološkoj dimenziji Hera­klitova opusa Axelos razlikuje fizi­ološke, psihološke i egzistencijalne teme i opsežno ih razrađuje. Posljed­nji dio drugog poglavlja tretim po­etsku dimenziju Heraiklitove filozo­fije. i autor istražuje fragmente ko­ji ukazuju na tragove jedne »estet­ske vizije« sviieta. Polazeći od ana­lize tri estetske koncepcije umjet­nosti (grčka, hebrejsko-kršćanska, moderna), zaključuje se da se u He- raktita ne može govoriti o jednom takvom obilježju. Svijet nije u He-

458

raklita objekt specifične estetske kontemplacije, i nije opravdano go­voriti o estetici, o nekoj »teor'ijii« u- mjetnosti. Naprotiv može se govo­riti o poetskoj dimenziji, o POIESIS kao kreaciji, produkciji i akcij'i, i Axelos raspravlja o njena tri ka­raktera, tragičnom, epskom i lir­skom, te 'istražuje ujedno i karak­ter Heraklitova jezika. Treće pogla­vlja »Heraklitova misao u his­toriji misli« sadrži interesantnu i oštru kritiku prototipova He­raklitove filozofije, neodrživost mno­gih komparativnih analogija i pa­ralelizama što sve njje doprlo do dna originalne Heraklitove koncep­cije. Axe’os sva dosadašnja istra­živanja grupira u nekoliko skupi­na dokazujući kako se sve le kon­cepcije ne približuju onoj Herakli- tovoj.

Autorove pretenzije da smjesti Henaklita u cjelinu filozofskih siste­ma idu smjerom sagledavanja svih mogućih odnosa, ne gubeći pri tom nikada iz vida da su ti odnosi stvo­reni a posteriori. Od značajnosti ko­ju Heraklit posjeduje u čitavom razvoju grčke filozofije, preko ve­likih filozofskih ličnosti Renesan­se uz koje ga se običava vezati, pre­ko Hegelova otkrića Heraklitove di­jalektike, te mnogih parcijalnih in­terpretacija, pa čak i »totalnog ne­poznavanja« HerakMta (u Lukacsa), oštra Axelosova kritika ide u prav­cu ostalih interpretacija. (Bretono­ve, na primjer, koja Heraklita pro­glašava prvim nadrealistom ’i pre­tečom crnog humora!), a ne zabo­ravlja niti pomenutl širok krug u- tjeoaja Heraklitovih tema koje su se odrazile u stihovima nekih su­vremenih pjesnika (T. S. ElAot. R. Char), pa čak i u djelima nekih cl- neasta, ne govoreći i o čitavoj p le­jadi istaknutih ličnosti 19. stoljeća, filozofa, filologa, shkara 'i pjesni­ka.

Sve to Axelos sintetički i vr’o op­sežno razrađuje, poznavajući izvan­redno materijal o kcrme piše, i sa- življujući se sa ritmom Herakl'.tova jezika, da bi pokazao svjetovnost i univerzalnost, svu dubinu i multl- dimenzionaiLnost Heraklitove filozo­fije, njenu otvorenost, i ne samo to, nego i mnogo više: njenu problema­tičnost koja je čuva od svakog fik­siranja u prostoru i vremenu, mla­dost Heraklitova susreta sa svije­tom, iz kojeg se i rađa taj svijet

kao. neprestana, najviša igra, 'igra koja sjedinjuje biće 'i ništavi’o a pred kojom se mislilac zaustavlja, naglašava autor, i ne usuđuje se za­pitati o posljednjem temelju bitka u postajianju, u kretanju prema To­talitetu otvorenog svijeta. Zamjer­ka koju Axelos izgovara ne znači o- sporavanje moći Heraklitove misli, već prije duboko divljenje za nju, koja* želi da dodirne skrivenu har­moniju kozmosa, da bude sama. ta harmonija i poziv na istraživanje dubina, koji već stoljećima rada di­jalog sa grčkim misliocem.

■ -Axelosova zbirka eseja pub’icira-

nih .po razn'im revijama u per iodu od 1952. pa do 1963. godine, a sada ovdje objavljenih u nešto izmijenje­nom obliku, pod zajedničkim naziv­nikom koji ih sve objedinjuje, po­stavlja problematiku koja je proi- zašla iz istog središta jedinstvene planetarne misli koja razmatra bi­će u postojanju f ragmen tarn og To­taliteta mul'tidimenzioniranog i ot­vorenog svijeta.

Autor historijski i sistematski pre­ispituje neke od centralnih kate­gorija koje se nalaze već i u dvije knjige .njegove trilogije (Heraklit i filozofija, Marx — mislilac tehnike, Prema planetarnom mišljenju), u aspektu koji mu nalaže njegov filo­zofski credo, njegova filozofska mi­sao. Metodom koja polazi od traga­nja za suštinom fenomena, autor svoju filozofsku »teoriju« primje­njuje na mnoge fenomene Totalite­ta (religiju, umjetnost, politiku, svjetsku historiju, filozofiju, znano­sti) .i njihove suštine (vjeru, poezi­ju, rad, borbu, jezik, ljubav, misao, igru) u tokovima nek'ih mislilaca, i uopće na području tri ve’ike tradi­cije, grčke, kršćanske .i moderne, ko­jima autor pridodaje i četvrtu, čije vrijeme tek nadolazi, planetarne.

Od antičke misli do planetarnog doba, historija se neprestano poka­zuje kao Jedno Sve u svojoj proble­matičnosti, u neprestanoj 'igri svi­jeta, u igri pitanja i odgovora. Ta kozmička dijalektičnost, planetar­no mišljenje, koje autor susreće već u Heraklitovoj filozofiji, koje teži ka -jedinstvu Totaliteta, ipak ne do­minira suvremenom mišlju, i ne mo­že obnoviti stare mitove; tako raz­mišljajući euitor isignakzfra jedno buduće vrijeme, jedno vrijeme ko­je još nije, koje teži »prema«, a ko-

459

Je Je sa Rimbaudom, Kierkegaar- dom, Marxom, Van Goghom, zapo­čelo svoj hod ka svom punom os­tvarenju. Ipak, ni stara vjera, niti stare vrijednosti ne dadu se pono­vo uspostaviti. Autor je toga svjes­tan i zaključuje da moderni svijet živi u praznini, između prošlosti i budućnosti, gdje je izgubljen grčki FYSIS i staro božanstvo. U »glasu mrtve prirode« i »odsutnog Boga«, gdje »pustinja raste«, u »lutanju bi­ća«, Axelosu se kao jedina prihvat­ljiva misao pruža planetarno m išlje­nje, koje bi značilo ponovno uskrs­nuće prošlosti i pripremanja buduć­nosti. Jer, po Axelosovom shvaća­nju, igra se nastavlja i nema svr­šetka 'igre. Tehnički mehanizam ot­vara tu mogućnost -izgradnje nove etike, logike, estetike i ukazuje na mogućnost povezivanja prirode i historije. ALi može li se pomoću nje doista zahvatiti totalitet svijeta?

Axelosov odgovor zalazi dub’je u taj problem i autor zaključuje da era tehnike onemogućuje pravi govor o ljudskom biću. Pitanje o dijalogu čovjeka sa svijetom povlači za so­bom cijeli lanac ostalih pitanja ko­ja iiz tog proizlaze. To je problem teorije [ prakse, dimenzije 'igre, m i­sli i filozofije, m isli i svijeta, logo- sa. Teorije nema bez prakse, niti prakse bez teorije. Po Axelosovu m'iš’jenju, tu se ne radi nd o kakvom prioritetu, niti o njihovu jedinstvu, pa nit'i o nekom dualizmu.

Igru Axelos smatra k o z m i č ­k o m kategorijom, ne shvaćajući je sociološki poput Marcusea, .ili kao Huizinga stvaralačkom funkcijom čovjeka, niti kao što je shvaća Cail- lois, već prije u smislu Heideggero- va određenja kao biti Bitka (»Iden- titat und Differenz«). Igra povezuje mišljenje i svijet. Mišljenje pak go­vori o svijetu. Ono je m išljenje svi­jeta. Jednako kako je shvaćen od­nos teorije i prakse, jednako tako Axelos .povezuje svijet i mišljenje, ali ih ne identificira. Bez misli, svi­jet bi bio »nijem«. Tek m iš’ju svi­jet postaje svijetom, u svijetu se misli misao. P-ostajanje-misa-o svi­jeta jest istovremeno postajanje — svijet misli. Ta fundamentalna Axe­losova teza, koja stoji i kao podna­slov samoj knjizi, govori o autoro­voj težnji da dopre do kozmološke i ontološke, g-noseološke 'i antropo­loške tajne svjetskog logos-a, do shvaćanja svijeta kao Totaliteta, do

pitanja o jeziku, pitanja o prvilm principima misli. Osnovno stanovište Axelosovo jest d»a mišljenje ne mo­že u potpunosti reći ono što jest; ono je na izvoru znanja, (ali ga nadilazi, problematizira ga, ne zatvara se u njem. U distinkciji koju autor tako­đer postavlja između misli i filozo­fije, ova prva je »više na početku i više u budućnosti nego filozofija koja je već bila ili jest njeno bora­vište« (K. A.).

Zastupajući dijalektiku stvari, au­tor zastupa i dijalektički karakter mišljenja i jezika. Jezik izražava i ne 'izražava totalno mišljenje, on i- menuje i ne imenuje ono što jest. Misao se od ražu je u ijeziku ali se 2toilja ne da -potpuno prevesti u je­zik. Time sva nastojanja koj* teže da prodru u suštinu jezika, po au­torovu mišljenju, promašuju svoj cilj, -tako da je z k kao predmet po­sebnih studija (fonologije, leksiko­logije, gramatike, sintakse, opće i komparativne lingvistike, psiholo­gije, psihopatologije) postaje sve vi­še autonomno područje, postaje svi­jet u svijetu štoviše okreće leđa u- nivenzumu. Malrauxovo naviješta- nje o transformaciji stvari u jedan autonomni plastični svijet, podrža­va i autor, da bi se istovrem en za­pitao i o suštini umjetničkog feno­mena. koji više ne predstavlja poet­sku imitaciju prirodno-božanskog fenomena, već sve više poprima teh- n'idzirani karakter. I umjetnost ta­ko okreće leđa svijetu. Ali Axelos stavlja u pitanje mogućnost kojom apstrakcija izražava univerzalnost svijeta. Vezujući se uz tehniku, u- mjetnost tako sve više postaje »du­hovna stvar«. Nije 11 prodor f pri­rodu tehnike isto -tako praćen i je­dnom umjetnošću, transformiranom u tehniku? pita se autor. Prihvaća­jući tehniku kao medij, instrument u dijalogu čovjeka i svijeta. Axelos je ne prihvaća kao danu 'mjenicu, već ispituje njenu moć. Da l'i čovjek koji gospodari svim onim što je stvo­rio, dopire i do značenja posredni­ka, polivalentnog tenmina tehnike, kojia prisiljava čovjeka da eksperi­mentira. između sigurnosti i sum­nje, identiteta i dirugotnosti, ponav­ljanja? U osnovnoj niti koja proiz­lazi iz svih ovih esej>a, kao da teh­nička aspekt zalazi u jedno drugo područje, -koje ga tele autentično po­kazuje, u sferu igre, koja aktivira,

460

a koju čine istine svijeta i čovje­ka.

Axelos vod'i dijalog, prvenstveno s umm misliocima koji su daleko od osnivanja bilo kakvog filozofskog sistema, naprotiv, čije djelo stoj'i više u znaku fragmentamosti, čija misao misli dijelove svjetskog To­taliteta.

Takav je Pascal, po autorovu m i­šljenju već planetarni mislilac, s kojim pravi dijalog još nije zapo­čeo, jer se u njegovu misao o To­talitetu ne može prodrijeti ni filo­zofijom, ni teologijom ni sociolo­gijom, jer su sve interpretacije Pascala »zatvoreni krug«; ili Rim­baud, čija refleksivna lirika pita o totalitetu i tako otvara istinu pla­netarnog svijeta, a čije vrijeme još nije došlo (sve interpretacije niti tu ne dopiru do središta R'imbaudiave poezije); ili Heidegger koji stavlja u pitanje svijet i filozofiju proble­matizira sam temelj Bitka; ili Freud, čiju psihoanalizu autor kuša kompa­rirati s marksizmom. Bez obzira ho­ćemo li prihvatiti te paralele i slo­žiti se sa autorovim stavovima, au­tor .uzima primjere na kojima argu­mentira svoju »teoriju«, svoju, mo­žemo tako reći, poetsku viziju svi­jeta. Onu, koja se ne dade zahvati­ti, fiksirati, koja neprestano izmi­če, koja stalno 'izranja u svojim no­vim oblicima, neprestano dz sebe sa­me rađa uvijek novim pitanjima, poz vajući na neprestani dijalog, i- grajući se i tražeći igru. Bilo da raz­matra problematiku 20. st. (speci­jalno jedan, medicinski), ili da pi­še nove »Teze o Marxu« sa kojima bi se valjalo sistematskije suočiti, osobito s Axelosovom 11. tezom, kao i s tvrdnjama o bijedi filozofije, o potrebi za konstituiranjem jedne nove koncepcije koja bi preispita­la Marxovu filozofiju, koja bi, au­torovim riječima, okončala »novu dijalektičku skolastiku« .i konačno Okušala vlastite snage; bipo c’n raz­matra politiku planetarnog doba ili da piše .pohvalu Erosu kao jednoj od najviših moći Totaliteta, tom »svijetu u horizontu svijeta« i na­stojeći proniknuti u kozmičko, me­tafizičko 'i poetsko značenje ljuba­vi, Kostas Axelos svugdje polazi od jedne poetske koncepcije.

Axelosova vizija planetarne ere hoće doprinijeti do procesa nastaja­nja, koje je planetarno kretanje, kretanje dijelova prema svom To-

taHletu. Kao takvo, planetarno m i­šljenje, također, ne postaje filofozi- ja, već teži da čovjeku omogući pre­vladati njegovu subjektivnost, da čovjek uđe u razgovor sa Bitkom Totaliteta (različitog i od Sartreovog i od Lukacsevog značenja tog ter­mina).

Usvajajući potpuno jednu koncep­ciju, prije svega poetsku koncepci­ju starog efeškog mislioca. Axelos je kuša sagledati u njenoj univer­zalnoj, historijskoj aktualnosti, vi- deći mnogo od te problematike a tih pitanja i u planetarnoj eri. T'ime se, donekle, na jedan neprimjeren, ali interesantan i novi, netradiciona- lan načm, jedina misao interpretira jednom drugom.

Može li se tako shvatiti duh i au­tentičnost jednog mislioca., mjereći ga ne njemu svojstvenim mjerilima, otvoreno je pitanje.

Ljerka ŠIFLER-PREMEC

Karl Korsch: M arxisme et philosophieCollection »Arguments«, »Les edi­tions de Minuit«, 1964, p. 187.

Ovo kapitalno djelo marksističke literature, često osuđivano, odbaci­vano ili ignorirano, .preveo je na francuski Claude Orsoni, a predgo­vor sa detaljnim bio-bibliograifskim podacima o autoru, napisao je Kos­tas Axelos. Prevodilac napominje da se ponegdje služio .i francuskom verzijom Korschovih tekstova da bi t'ime autorovu verziju učinio što bli­žom francuskom čitaocu.

Rođen 1886, K. Korsch je završio studij iprava, eikonomije i filozofije u Munchemu, Zenevi i Jeni, gdje je i 1910. doktorirao na pravnim nau- kama. Za vrijeme I svjetskog rata je mobiliziran. 1919. u’azi u neza­visnu Njemačku socijalističku parti­ju, gdje su se nalazili i Kautsky, H;l- ferding i drug’i. 1923. mu po prvi put izlazi glavno djelo »Marxiiismus und Philosophie« u »Archiv fur die Ge- sohichte des Social'ismus und der Arbeiterbewegung«, gdje su izašle^ i dvije Luikšcseve studije o Lassa’u i Hessu. Iste godine izlazi i drugo fundamentalno djelo marksizma G.

461

Lukacsa »Geschichie und Klassen- bewusstsein«, obje napadane od or­todoksnih socijaldemokrata 1 komu­nista. Od 1924—1928. K. Korsch se na’azi kao poslanik Reichstaga u Berlinu. 1925. dolazi u sukob s In- temacionalom i slijedeće god'ine is­ključen je iz Komunističke partije, i od 1928. godine više nije ni u ka­kvoj partiji. Bježi iz Njemačke pred nacistima, a 1930. izlatzi drugo izda­nje »Marksizma i Filozofije«. 1933. emigrira u Dansku, a 1936. u SAD. Ovdje treba spomenuti i njegovo pri­jateljstvo i suradnju sa B. Brech- tom, koje je trajalo trideset godi­na sve do Brechtove smrti. 1938. izlazi Korschovo djelo »Karl Marx«. Umire 1961. godine u SAD (Cam­bridge, Massachusetts).

Francusko izdanje Korschovih ra­dova svjedoči o prezentnosti Kor- scha danas. U okviru brojnih disku-

“sijti i teoretskih razmatranja funda­mentalnih kategorija marksizma, Korschovo ime znači poticaj, znači kritičko preispitivanje momenata filozofije, ideologije i svijesti, teo­rije i prakse, uloge pro1 etarijata, revolucije, a preispitivanje Korscho­vih pretpostavki znači sagledava^ nje dosega svih njegovih intencija, polemika i kritike vulgarnog mark­sizma. Svi ti i drugi centralni pro­blemi Marxove teorije razrađivani su u Korschovim radovima od 1922 —1932. godine: 1. Sadašnje stanje problema (Antikritika), 2. Marksi­zam i filozofija, 3. Materijalističko shvaćanje historije, 4. Marxova di­jalektika, 5. Materijalistička dija­lektika. Kao dodatak knjiga sadrži i »Teze o Hegelu i revoluciji« i »1C teza o marksizmu danas«.

Ljerka ŠIFLER-PREMEC

462

\

FILOZOFSKI ŽIVOT

DELEGACIJA JUGOSLAVENSKIH FILOZOFA U MAĐARSKOJ

Jugoslavensko udruženje za filozofiju iniciralo je u posljednju godinu dana plodnu i raznoliku suradnju između filozofa Jugoslavije i socijalis­tičkih zemalja, koja je usmjerena kako na međusobno bolje upoznavanje, tako i na određene uzajamne akcije u području filozofske djelatnosti (raz­mjena i prevođenje -knjiga, publikacija, časopisa, članaka, gostovanja, pre­davanja, sudjelovanja na nacionalnim i internacionalnim simpozijima, konferencijama, sastanci predstavnika -redakc.ja časopisa itd). Jedan oci tih oblika jesu i obostrani posjeti delegacija filozofa.

Od U . do 20. decembra prošle godine boravila je u Jugoslaviji delega­cija mađarskih filozofa, a od 22. do 30. marta o. g. delegacija Jugoslaven­skog udruženja za filozofiju, u sastavu: Danko Grlić, Milan Kongrga i Aleksandar Kron boravila je u Mađarskoj. Mađarski drugovi pripremili su našoj delegaciji obiman -prognam boravka, -kako bi se jugoslavenski filozofi što bolje upoznali s položajem, stanjem, ulogom i zadacm a ma­đarske filozofije danas, te s formama i institucijama u kojima se odvija filozofski život u susjednoj Mađarskoj.

Pri tom su, dakalko, neposredni osobni kontakti bili od prvenstvenog značaja, a može se reći da je domaćin čitav program boravka jugosla­venskih ft’ozofa usmjerio upravo u tom pravcu, što se pokazalo veoma korisnim, jer je za jedan filozofski susret i dijalog najvrednija otvorena i slobodna razmjena mišljenja. Budući pak da u Mađarskoj vlada danas veliko zanimanje za jugoslavensku filozofiju i filozofe, što je naše dele­gate ugodno iznenadilo, to su sv*i kontakti i razgovori između mađarskih i jugoslavenskih filozofa ne samo protekli u srdačnoj i prijateljskoj at­mosferi, nego su izazvali živ interes od strane mađarskih drugova. To je naročito došlo do izražaja pos’jednjeg dana boravka delegacije u Budim­pešti, kada je -prema programu predviđen susret u Kossuth-klubu (ili Klu­bu inteligencije, kako se on naziva prema svojoj namjeni), gdje je razgo­voru prisustvovalo oko četrdesetak mađarskih filozofa, književnika i kul­turnih radnika, od kojih je većina bila iz mlađe i srednje generacije.

Naši su delegati tom prilikom bili prije svega -informirani o ulozi i ka­rakteru Kossuth-k’uba, koji je diskusiono sastajalište budimpeštanske in­teligencije. Sto se tiče forme rada u okviru kluba, posebno pak filozofa, ona je dobr-m diijelom slična ili čak identična sa simpozijima Jugoslaven­skog udruženja za fi-lozofiju i republičkih društava u nas, :kao i s redov­nim stručnim sastancima u okviru naših filozofskih društava (na pr. HFD u Zagrebu). Na određene teme od -kojih su neke bi’e a aktualne i intere­santne (problem otuđenja, ideologije itd.), vođene su na osnovu referata virio žive i duge diskusije, koje su znale trajati i po deset sati, a -kojima je prisustvovalo i do 120 ljudi.

Na žedju domaćina naši su -delegati izložili strukturu, zadatke i for­me rada kaiko jugoslavenskog, tako i republičkih filozofskih društava, za­tim su, posebno potaknuti na to od prisutnih, govorili o filozofskoj situ­aciji u Jugoslaviji -i naročito o djelatnosti časopisa »Praxis« i »Filozofija«

463

le Korčulanske ljetne škole. Mnogi od prisutnih dobro su već obaviješte­ni o nekim djelatnostima, a velika većina s interesom čita internacional­no izdanje »Praxisa«, pa su i pitanja s njihove strane bila vrlo konkret­na i, po njihovu mišljenju, »delikatna«. Jedno od takvih bilo je i pita­nje o kritikama upućenim časopisu »Praxis« kod nas, na što su naši dele­gati odgovorili kako je kod nas to posve normalna pojava, jer je riječ o nužnoj i potrebnoj raizlici u mišljenju na zajedničkoj platformi borbe za socijalizam i nove društvene i ljudske odnose.

Međutim, nije samo ovaj razgovor pokazao korisnost ovakvih nepo­srednih kontakata, jer su jugoslavenski delegati u toku svog boravka vo­dili diskusije u različitim filozofskim institucijama u Budimpešti i Debre- cenu (gdje su boravili jedan dan kao gosti tamošnjeg Univerziteta). Taiko iih je primio akademik Laszlo Matrai u Univerzitetskoj biblioteci u Bu­dimpešti, a onda i šef katedre za filozofiju Filozofskog fakulteta Pail Sšn- dor i njegovi suradnici, koji su ih informirali o strukturi pojedinih filo­zofskih katedaira, programu studija i načinu njihova rad/a-. Po 9udu samih domaćina bolje i spremnije filozofske snage ne nalaze se međutim na Univerzitetu nego u Filozofskom institutu pri Mađarskoj akademiji nau­ka, kojem je na čelu direktor Joszef Szigeti. U to su se jugoslavenski de­legati i sami uvjerili, budući da su tu sreli oveću girupu talentiranih mlađih filozofa koji se kritički oslobađaju dogmatizma i žele poći vlastitim ori­ginalnim i stvaralačkim filozofskim putem.

Neki od njih već su dobri znanci jugoslavenskih filozofa, budući da su se već prije sreli na međunairodn:m skupovima., a osim toga su s vrlo oz­biljnim i interesantnim referatima učestvovali u radu Korčulanske ljet­ne škole (neki su materijali objavljeni u našem časopisu), a ove su godiine ponovo pozvani, čemu se oni iskreno raduju. Oni to potkrepljuju time što smatraju da im kontakt s jugoslavenskim filozofima može mnogo pomoći u njihovoj vlastitoj djelatnosti, a osim toga su po vlastitom priznanju bili ugodno iznenađeni atmosferom koja vlada kako među jugoslavenskim filozofima, tako i u odnosu na strane učesnike pri slobodnoj i otvorenoj razmjeni mišljenja, kao i svojom željom da na najvišem mogućem nivou uspostave dijalog sa svakim filozofski io le relevantnim mišljenjem i sta­vom na jedan kritički način.

Posebno interesantan bio je razgovor što su ga jugoslavenski filozofi vodil'i u Institutu za sociologiju što ga vodi direktor A. Hegediis, koji je izložio zadatke ovog nedavno osnovanog Instituta, ikoji je Okupio preko desetak mlađih znanstvenih radnika (filozofa, sociologa, pravnika i eko­nomista) što se spremaju na ozbiljan i opsežan rad empirijskog istraži­vanja i rješavanja mnogih problema metodologijskog karaktera.

Filozofsku je detogaciju veoma obradovalo što su prema programu imali mogućnosti da posjete i poznatog marksističkog filozofa Gyorgy Lukacsa u njegovu stanu na obali Dunava, što je svakako 'bio poseban do­življaj, jar se razgovor s Lukćcsem vodio puna tri sata. To, maime, nije bio samo nelei kurtoazni posjet službene delegacije, nego veoma živa i intere­santna, a moglo bi se reći doista i poučna diskusija i razmjena mišlje­nja, u kojoj je domaćin sa svojih 80 'godina bio u svakom slučaju naj­življu, upravo začuđujuće vitalan diskutant. Bez ikakvog suvišnog pret­hodnog uvoda domaćin je prešao na probleme koji ga okupiraju u ovom času kad p :še svoju novu ob.'mnu knjigu »Ontologija društvenog bitka«, tako da su naši delegati u prvo vrijeme jedva dolazili do riječi. Zatim se razvi1 a diskusija o veoma raznim pitanjima, kao što su: smisao socijaliz­ma, pojam 'i karakter birokracije uopće i posebno u socijalizmu, tehno- knjaicija, položaj i uloga radničke klase u socijalizmu danas, teorija odraza i ontologijski problemi u Marxovoj filozofiji, Nietzsche 1 njegova esteti­ka kao i valorizacija njegove filozofije, zadaci mladih marksista i filo­zofa u naše vrijeme itd. Sve je to bilo popraćeno Dukćcsevim reminis­cencijama na njegov životni, revolucionarni i filozofski put, pri čemu su došla do izražaja njegova g’edanja na »događaje« iz 1956. u Mađairakoj, zatim -njegova ocjena s'ituacii* u socijalističkim zemljama, a naročito u

464

njegovoj zemlji, zatim njegov sud o sovjetskim filozofima od Lenjino do danas, o ulozi Staljina u ekonomskoj izgradnji SSSR-a itd.

I u ovom se razgovoru još jednom .potvrdilo kako u živom, neposred­nom dijalogu mnoge stvari posta-ju jasnijima nego kad su napisane, jer na licu mjesta postavljaju pitanja i .konfrontiraju stavova, pogledi’ i miš­ljenja, a naši su delegati pri tom bili vrlo kritički raspoloženi, i Lukacs je 9asvim otvoreno iznosio svoj ne samo fi’ozofski i idejni, nego 'i životni i politički credo, koji nije više izazivao nikakve sumnje u ono što Lukacs danas jest i što je bio. Naslutila se tada i ona gran:ca njegova flozofskog mišljenja, koja ne omogućuje izlaz iz 'izvjesnog -ontologizma (po uzoru na Aristotela, ili čak u stilu N. Hartmanna), u kojem će se pravcu, prema Lukacsevu iznošenju, kretati i njegova sadašnja istraživanja, što ih on namjerava oblikovati u svom novom navedenom djelu.

Razgovor je bio vrlo srdačan, i Lukacs je izričito negirajući svaku kon- vencionalnost pri rastanku čvrstim stiskom ruke dao do znanja kako to n'.ipošto ne smije biti .i posljednji susret s jugoslavenskim filozofima. Na mašu molbu on je vrlo rado pristao da dade svoj prilog za časopis »Pra­xis« (poklonili smo mu čitav komplet dosada izašl-og inozemnog izdanja), samo je napomenuo da tek treba da o tome razmisli, jer želi dati jedan izvadak iz svoje nedovršene knjige. Delegati su ga pozvali i na Korčulu, al'i se on nasmiješio i -rekao da se u ovim njegovim godinama ne putuje više na dulje relacije, premda bi mu bilo drago da se nađe u našoj sredini.

Naši su de’egati osim toga imali jedan razgovor u Ministarstvu za kul­turu, gdje je bilo .riječi o mogućnostima naše kulturne i filozofske su­radnje.

Nakon mnog;h drugih neformalnih susreta na kraju boravka jugosla­venskih filozofa u Budimpešti formuliran i potpisan od str-ne članova Instituta za filozofiju Mađarske akademije znanosti (čiji su gosti bili naši delegati)) i članova naše delegacije zajednički protokol, koji daje osnovu i zacrtava okvire i mogućnosti daljnje međusobne suradnje između ma­đarskih i jugoslavenskih filozofa. Obostrano vla-da čvrsto uvjerenje da su ovi susreti bili korisni i potrebni i da će značiti prekretnicu u uzajam­nom približavanju i boljem upoznavanju, a to je bio -jedan od osnovnih zadataka ovih prvih kontakaita.

Treba na koncu istaknuti da su mađarski drugovi vrlo srdačno, gosto- ljuoivo i prijateljski primili naše delegate.

Milan KANGRGA

POSJET JUGOSLAVENSKIH FILOZOFA RUMUNJSKOJ

Na poziv Filozofskog instituta Akademije znanosti Rumunjske soci ja1 is- tičke republike u Rumunjskoj je od 21. do 27. ožujka boravila delegacija Jugoslavenskog udruženja za filozofiju u sastavu: Dr Mihadlo Marković, profesori- Filozofsko-istorijskog fakulteta -u Beogradu i potpredsjednik JUF, Dr Danilo Pejović, Izvanredni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i potpredsjednik JUF, i Dr Zagorka Pešić-Golubovać, docent Filozofsko- -istorijskog fakulteta u Beogradu i član upravnog odbora. JUF. Naši filozofi time su uzvratiM posjet rumunjskim filozofima koji su u listopadu prošle godine posjetili Jugoslaviju i vodili razgovore s jugoslavenskim filozofima0 oblicima i mogućnostima suradnje između naše d-vije zemlje na polju fi­lozofije. Razgovori započeti prošle godine kod nas mastav’jeni su sada u Bukureštu i razmotreni su konkretni ji planovi razmjene ipu-b'Mkacija, uza­jamnog prevođenja filozofskih tekstova, informacija o filozofskom životu1 sudjelovanju na nacionalnim i internacionalnim filozofskim skupovima ko-

465

JI će sc održali u naše dvije zemlje. Jugoslavenski su fliiozofi ponajprije vodili razgovore u pojedinim odjelima Filozofskog instituta, s njihovim ru­kovodiocima i suradnicima, i to napose u odjelu za dijalektički materijali­zam, odjelu za povijest filozofije, i odjelu za historijski materijalizam Pored direktora Instituta Prof. C. Gulieina i njegova zamjenika Prof. M Breazu, s rumunjske strane sudjelovah su u razgovorima Dr A1 Posescu Dr N. Gogoneata, Dr R. Pantazi, Dr Mihail Cemea, Dr Henri Wald, i drugi’ Poslije Bukurešta jugoslavenska je delegacija posjetila Filijalu Filozofskog instituta i Filozofski fakultet sveučilišta u Oluju i tamo se susrela u pri­jateljskom razgovoru s rukovodiocima i suradnicima tih ustanova. U raz­govorima su sudjelovah Prof. Roska, Dr Kallos, Dr Roth, Prof. Gal i drugi. Na povratku u Bukurešt jugoslavenski su filozofi posjetili Filozofski fakul­tet sveučilišta i razgovorali s Dekanom Prof. Nikuta, Prof. T. Bognariu i drugim nastavnicima filozofije i sociologije o problematici sistema stu­dija i nastave u naše dvije zemlje. Pored ovih znanstvenih, jugoslavenski su filozofi posjetili i nekoliko značajnih kulturnih ustanova, upoznah se s dostignućima rumu nj sic e kulture i umjetnosti i putovali po nekim drugim krajevima Rumunjske. Svugdje su bili srdačno primljeni i uvjerili se da po­stoje velike mogućnosti u daljnjem razvijanju naše filozofske suradnje.

Danilo PEJOVIĆ

DIJALOG 0 OTUĐENJU U ERLANGENU

Početkom februara ove godine seminar za istočno-evropsku historiju pod vodstvom prof, dr K. H. Ruffimanna organizirao je za studente Uni­verziteta u Erlangenu diskusiju o problemu otuđenja čovjeka u marksizmu- -lenjinizmu. To je bio dijalog za stolom između katol'ika, protestanata i marksista. Nijedna dvorana na Univerzitetu u Erlagenu nije bila dovo’jno velika za sve, ikoji su došli. Prisutni su se sm jestili u dvije odvojene dvora­ne, pa je cijeli dijalog prenošen preko televizijskih uređaja.

U dijalogu su učestvovali: Gustav Wetter (iz Rima, u ime katolike), prof. Kienert (iz Erlangena, u ime protestanata) i trojica marksista: Milan Maohovec (Prag), Zađor Tordai (Budimpešta) 'i Branko Bošnjak (Zagreb). U uvodnom izlaganju prof. K. H. Ruffmann rekao je, da je tema o otu­đenju nesumnjivo problem i teorije i prakse. Nitko nema pretenzije da smatra kako će to riješiti u jednom razgovoru. No važno je da o tim ak­tualnim prob’emvma našeg vremena razgovaramo za zajedničkim stolom s predstavnicima različitih shvaćanje. Takvu ideju dijaloga prisutni su s odobravanjem pozdravili.

Svaki učesnik imao je 10 minuta za saopćenje svojih teza. G. Wetter govo­rio je o problemu otuđenja u Marxovoj filozofiji. Zatim sam u nekoliko primjera saopćio razvoj ideje otuđenja u okviru filozofije 'i religije. Z. Tordai analizirao je Marxov pojam slobode, a M. Machovec je naglasio da je marksizam prvenstveno metodološki pristup u rješavanju problema. Prof. Kienert 'istakao je potrebu jasnog određenja pojedinih kategorija, da bi se uopće ovaj dijalog mogao razviti.

G. Wetter je u svom izlaganju naglasio da se, prema filozofiji mark­sizma, poslije ukidanja privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvod­nju, ne bi smjeli oblikovati slojevi koji bi imali poseban društveni privi­legirani položaj. Wetterovo zapažanje svodi se na pitanje: Odakle biro­kratizam u socijalizmu? No danas birokratizam niije samo problem soci­jalizma već i (kapitalizma. U svom odgovoru rekao sam da kritički mar.c- sisti ne smatraju socijalizam kao ostvareni apsolut, jer i socijalizam inra svoje deformacije, koje treba suztoijat'i da bi se učvrstila demokracija. Osim toga marksizam se ne svodi na ekonomizam, kao jedini element u tumačenju društva i povijesti.

466

Prof. Kienerl izrazio jć svoju sumnju u oclrŽivosl marksističke koncep­cije čovjeka kao jedinog gospodara bilkti. Ako postoji samo čovjek kao najviše biće totaliteta,, onda se, prema njegovu mišljenju, gubi određenje smisla čovjekove egzistencije uopće. No na pitanje, koji pojam i određenje boga treba da prihvatimo, jer danas postoje veoma različite religije, nije se mogao dobiti jedinstveni odgovor (ni s teološkog gledišta).

Razgovor je zatim prešao na odnos između ideologije i nauke. Kako se problem otuđenja može rješavati ako prihvatimo neke pretpostavke kao apsolutnosti? Nije li time i ideolpški stav zapreka za svaki razložni di- ja’og? U povodu toga dijela razgovora podsjetio sam na Kierkegaarda, koji je rekao da je u svijetu duha obmanut onaj koji se sam obmanjuje. S tim u vezi potaknut je i problem dresiranog mišljenja. Z. Tordai je go­vorio o značenju samostalnosti duha i o utjecajima koji se ispoljuju u različitim kategorijama mišljenja. M. Machovec je na primjerima razvoja ideja dokazivao da je rješenje otuđenja uvjetovano i praksom i teorij­skom sviješću.

Nakon završenog dijaloga mnogi slušači htjeli su da čuju što misle marksisti o tome tko je danas pravi marksist? Isto bi se moglo postaviti pitanje i u obratnom odnosu, tj. tko je danas pravi kršćanin? U tom razgovoru potrebno je istaći iskrenost kod svih učesnika. Neki su mis­lili da je marksist samo onaj koji se bezuslovno drži svega što je Marx nap.'sao. To bi značilo da je Marx za marksiste nepogrešiv kao što su evan­đelisti za kršćane. Kao što nije dobar onaj kršćanin koji ne prihvaća sve što je u evanđelju, tako je po toj ana’ogiji i s marksistima, koji se do zad­njeg slova ne drže svoga učitelja. Na to pitanje postoji jasan odgovor. Marksist ne može biti dogmatik. Kritički m sliti znači stvaralački misliti. Prema tome marksizam nije objava već kritički pristup stvarnosti. Inte­resantno je spomenuti i ovo pitanje: da li marksizam treba studirati po tekstovima Mjarxa ili Engelsa? Poslije dijaloga studentima je bilo jasno da tek nakon studija oba ta mislioca mogu vidjeti ono što je kod njih isto kao i ono što je među njima različito.

Dijalog u Erlangenu pokazao je da takvi susreti imaju velike prednosti. Istina je u biti društveno-povijesna kategorija. Svaka generacija unosi u taj sadržaj svoje iskustvo i svoje ideje. Logično je da istina bude kri­terij sebe i lažnosti. Stoga istinu treba dokazivati a ne proklamirati. Ot­vorenost dijaloga najadekvatniji je način u rješavanju pojedinih pro­blema.

Branko BOŠNJAK

K R A T K E I N F O R M A C I J E

OBAVIJEST ORGANIZACIONOG ODBORA ZA PRVI JUGOSLAVENSKI FILOZOFSKI KONGRES

Organizacioni od,bor za Prvi jugoslavenski filozofski kongres koji će se održati u novembru 1966, zahvaljuje svima koji su prijavili saopćenja za kongres. Na mo‘,lbu i sugestiju jednog broja članova Udruženja Odbor je ta­kođer odlučio da se rok za prijavu saopćenja produži do 20. V 1966. Svi koji pravovremeno prijave saopćenja treba da pošalju tekst saopćenja u opsegu od najviše sedam mašinom pisanih strana s dvostrukim proredom u dupli­katu najkasnije do 1. IX 1966. Saopćenja se šalju na adresu: Upravni odbor Jugoslavenskog udruženja za filozofiju, Filozofški falkuLtet, Odsjek za filozo­fiju, Zaigreb, Ul. Đ. 9alaja bib.

PREDAVANJA NAŠIH FILOZOFA'U INOZEMSTVUSveučilišni profesor dr Vladimir FiLLpović održao je na poziv Filozof­

skog fakulteta u Beču 19. I 1966. predavanje o temi: Povijest i priroda. Isto predavanje održao je na poziv Husserl-arhiva na sveučilištu u Kolnu 10. II 1966, u St. Blasienu 16. II 1966, a u okviru Studium generale u Freibur- gu 18. II. Na sveučilištu u Munchenu održao je predavanje o »Hrvatskim humanistima 15. i 16. stoljeća« 1. II 1966.

PREDAVANJE U HRVATSKOM FILOZOFSKOM DRUŠTVU

U okviTu diskusionih večeri Hrvatškog filozofskog društva održao je Vla­dam Švacav dne 18. travnja predavanje »Problemi fundamentalne poetike«.

PREDAVANJA U ZAGREBAČKOM OGRANKU ODJELJENJA ZA FILOZOFIJU IDN

Zagrebački ogranak Odjeljenja za filozofiju Instituta društvenih nauka organizirao je u ovom semestru diskusije o završen/m radovima svojih su­radnika Predavanja su održali: Ivian Moirinković »Mjesto i vrijednost ljud­skog djelovanja u Spenglerovoj filozofiji povijesti« (17. 2.). Ante Mairušić: »Filozofski aspekti sociologije znanja K. Manheima« (3. 3.), Vladimir Pre- mec: »Franciscus Patricius — biobibliografstoa studija« (3. 3), Zlatko Posia. vac: »Estetički pogledi u Hrvatskoj X IX stoljeća« (24. 3.), Boris Hudolet- njalk: »Problem čovjeka u filozofiji A. Gehlena« (14. 4.). Uz suradnike Za­grebačkog ogranka u ovim diskusijama sudjeluju i dirugi filozofski radnici u Zagrebu.

GOSTOVANJA U HRVATSKOM FILOZOFSKOM DRIUŠTVU

Kao gost Flozofslkog fakulteta i Hrvatskog filozofskog društva boravio je u Zagrebu prof. 'dr Alfred J. Ayer (Oxford) i 21. ožujka održao predava­nje »Metaphysics and Common Sense«.

Gost Hrvatskog filozofskog društva bio je i prof dr Max Miiller (Miinc- hen) koji je dne 5. travnja za članove Društva održao predavanje pod na­slovom »Sinn und Sinngefahrdumg des menschlichen Deseins«.

III SAVJETOVANJE STUDENATA FILOZOFIJE JUGOSLAVIJE

Od 7. do 10. aprila 1966. održava se u Beogradu treće Savjetovanje stu­denata filozofije Jugoslavije. Ovo savjetovanje nastavlja pozitivnu tra­diciju suradnje studenata svih filozofskih grupa' u zemlji, kao živa tribina studentskog zalaganja u rješavanju stručne, studijske i društvene prob­lematike. Okvirna je tema Savjetovanja »Mogućnosti filozofije u suvreme­nom svtijetu«, a unutar nje razmotrit će se tri pod teme: 1. Ontološke pret­postavke marksizma, 2. Marksizam i filozofska antropologija d 3. Filozofija i politika.

Svaki fakultet sudjeluje s tri do četiri referata., čiji su autori mahom studenti zadnjih godina i apsolventi, dok ,su u koreferate i diskusije uklju­čeni svi studenti. Koordinacioni odibor Savjetovanja nastoje! će izdati zbor­nik radova, što će se nadovezati na već postojeću knjigu o prvom Savjeto­vanju.

468

Od 24. do 29. aprila 1966. na univerzitetu Notre Dame. u Ipdiani, USA, održava se međunarodni simpozij MARX 'i ZAPADNI SVIJET. Predviđeni su slijedeći referati (redoslijedom kojim ih navodimo): George Lichtheim (Stanford University): »O interpretaciji Marxove m'iisM«, Iring Fetscher (Frankfurt): »Mladi i stari Marx«, Gajo Petrović (Zagreb): »Filozofska i so­ciološka relevantnost Marxovog pojma alijencije«, Maxmilen Rubel (Pa­riz): »Da li je proletarijat trebao Marxa i da li je marlksizam pomogao pro­letarijatu«, Wlodzimierz Wesolowski (Varšava): »Marxav pojam klase i kna- sne borbe«, Karei iKosli'k (Prag): »Individuum i povijest«, E. V. Iljenikov (Moskva): »Marksističlko-lenjinističke primjedbe suvremenoj zapadno-ev- iropskoj i američkoj interpretaciji Marxai«, Gerhard Niemeyer ('Notre Dame): »Marxov utjecaj na evropski socijalizam«. Helene Carrere d’Encausse (Pa­riz): »Marx i islamski svijet na Srednjem istoku«, MLsamiki Inoki (Kyoto, Japan): »Marxov socijalizam na Dalekom Istoku«, Helio Jaguaribe (Har­vard University): »Marxov utjecafj na Latinsku Ameriku«, Gaston Fessard, S. J. (Francuska): »Da li je Marxova misao relevantna za kršćane? Jedno katoličko Shvaćanje«, James L. Adams (Harvard University): »Da li je Mar- xova misao relevantna za kršćane? Jedno protestantsko shvaćanje«, Robert C. Tucker (Princeton University): »Marx kao politički teoretičar«, Georg Kline (Bryn Mawr College): »'Primjedbe Zapadne filozofije Marxu«, Herbert Marouse (Brandeis University): »Zapadne primjedbe marksističkom pojmu čovjeka i društva«. Kao diskutanti u generalnoj debati najavljeni su RobertS. Cohen (Boston University), A. James Gregor (University of Kentucky), Alfred G. Meyer (Michigan State University) i Marx W. WartoffSky (Boston University). Na uvodnoj i završnoj sesiji predsjedavat će glavni organizator simpozija Nicholas Lobkowicz (Notre Dame).

■GODIŠNJI SKUP DRUŠTVA

ZA FENOMENOLOGIJU I EGZISTENCIJALNU FILOZOFIJU

Četvrti godišnji skup za fenomenologiju i egzistencijalnu filozofiju, odr­žan je na Univerzitetu Wisconsin, Madison, Wisconsin, od 28—30. X 1965- godine, sa slijedećim referatima: J. Henry, »Razmatranje o fenomenologiji«; E. G. Ballard, »Pitanje krivnje«; W. Barrett, »Tok vremena«; F. Crosson, »Pojam duha i pojam svijesti«; J. Silber, »Biti i činiti«; H. Dreyfus, »Fe­nomenologija i umjetna inteUgencija«; J. Smith, »Ideja Boga i iskustvo svetog«; Z. Adamczewski, »Biće i osjetilo«; J. Anderson, »Osnov tragedije«; M. Natanson, »Otuđenje i društvena uloga«; M.H. Miller, »Fenomenolog i psihoterapeut«.

MEĐUNARODNI SIM POZIJ »MARX I ZAPADNI SVIJET«

INTERNACIONALNI KONGRES SREDNJOVJEKOVNE FILOZOFIJE

IV Internacionalni kongres za srednjovjekovnu filozofiju imat će kao predmet svojih rasprava temu »Artes liberales i filozofija u srednjem vije­ku«, a održavat će se na Univerzitetu u Montrealu, Canada, od 27. VIII — 2. IX 1967.

OBAVIJESTI ZA »VI INTERNACIONALNI (KONGRES O HEGELU«

Ovaj kongres posvećen Hegelovoj filozofiji prava održava se na Uni­verzitetu u Pragu od 3—11. rujna 1966. Do sada je oiko 20 poznavalaca He­gelove filozofije prava iz Jugoslavije, Njemačke, Italije, Francuske, Aus­trije, Rumunjske, Bugarske itd. prijavilo svoje referate. Sama Sovjetska Akademija znanosti prijavi1 a je 11 referata. S v e č a n o predavanje kojir.\ po-

469

činje kongres održat će Norberto Đobtoio lz Torina na temu »Hegel e 11 gius- naturalismo« (Hegel i pravni naturalizam). Kongres će se odvijati u neko­liko sekcija. Službeni kongresni jezici su njemački, francuski, ruski i češki. Adresa društva i predsjednika glasi: Salzburg-Parsch, Richard-Strehle- -Str. 16.

XIV INTERNACIONALNI FILOZOFSKI KONGRESKako je odlučio, neposredno (poslije X III internacionalnog filozofskog

kongresa koji je održan 1963. u Mexicu, sav*jet »Federation intemationale des societes de Philosophie« XIV internacionalni filozofski kongres odr­žava se u Beču 1968. Glavni organizator je Prof. Leo Gjforiel u suradnji sa ostalim članovima katedre za filozofiju na Bečkom Univerzitetu.

XIII KONGRES FILOZOFSKIH DRUŠTAVA FRANCUSKOG JEZIKAKongres filozofskih društava francuskog jezika održava se od 2—7. rujna

1966. u Zenevi. Glavna kongresna tema je »Jezik«. U predavanjima, i dis­kusijama pretresat će se najrazličitiji vidovi pitanja povezanih s prob­lemom jezika. Adresa kongresa je: X ll l e Congres des Societes de Philosophye de Langue Frangaise, Case postale 165, 1211 Geneve 4, Suisse.

■INTERNACIONALNI KONGRES POSVEĆEN SENEKI

Povodom 1900. godišnjice rođenja Luciusa Annaeusa Senece Unverzl- tet u Cordobi, Senekinom rodnom gradiu, organizirao je internacionalni kon­gres. Kongres je trajao od 7—13. rujna 1965. Uz mnoštvo referata koji su tretirali različite momente Senekina života i djela Prof. Rintelen iz Ma in za don je u svojoj raspravi: L. A. Seneca o »Jedinstvu ljudskog roda« sliku cjelokupne Senekine filozofije.

ZAJEDNIČKO ZASJEDANJE ASOCIJACIJE MIND I ARISTOTELOVSKOG DRUŠTVA

Ovogodišnji opći skup Asocijacije Mind i zajedničko zasjedanje sa Ari- r.totelovsk'm društvom održat će se na Beodford College, London, od 8—10. VII 1966. god. Bit će pročitani slijedeći referati: Bernard Williams: »Kon- sistentnost i realizam«; J. L. M-ackie i dir G. Kneckbone: »Dokaz«; Bedford i R Meager: »Promatranje slika«; V. Hadksa.r i dr C. H. Wh'ite'ey: »Odgovor­nost«; A. Warson i T. Place: »Svijest i opažanje«; R.G. Swimibume i G.H. Bird: »Početak svijeta«; J. R. Bambrough i R. Rhees: »Nerješiva pitanja".

SKUP AMERIČKOG KATOLIČKOG FILOZOFSKOG UDRUŽENJA Američko katoličko filozofsko udruženje održava svoj 40. god’šnji sa­

stanak u Washingtonu, od 11— 13. apriila 1966. god. Opći predmet rasprave je: »Skolastika u modemom svijetu«. Učesnici: Alan Donagan, »Skolasti- čka teorija moralnog zakona u modemom svijetu«; Joseph Owens, C. SS.R, »Skolastika-nekad i sad«; Ivan Boh, »Sovjebska .kritika tradicionalne forme zapadne logike«; Larry Moran, »O neprouzrokovanim događajima«; Wdllom Carlo, »Redukcije i emergencija«; »Još jednom o meti am zrnu i vitalizmu«, Richard Blackwell, »Pristupi objašnjenju otkrića u znanosti«; John S°m- mervire, »Ljudska priroda i historija«; Raymond Nogar, »Razvija li se ljudska priroda«; Gerard Smith. »Jedna ocjena skolastike«; Anton Fagis, »Tomizam 1966«; Pabriok Coffey, »Lično monalno rasuđivanje: Nelki proble­m i d objašnjenja«. Richard Bedka, »Subjektivnost individualnog metaifiztća-

470

ra«; Frederick Somtang, »Zašto jezik o Bogu ne može biti konačan«; H. Armstrong, »Um i vjera«; Francis Kovach, »Estet'čki subjektivizam i pred- -moderna filozofija«.

■PREDAVANJA U ENGLESKOM »KRALJEVSKOM FILOZOFSKOM

INSTITUTU«»Royal Institut of Philosophy« sa sjedištem u Londonu, (14 Gordon Squa­

re WC 1), organizirao je niz predavanja koja su trajala od polovice ’istopade1965. do polovice ožujka 1966. Ova predavanja pružaju svojevrsnu sliku suvre­mene engleske filozofije. Evo programa: C. A. Mace: The Body-Mind-Pro­blem in Philosophy, Psychology and Medicine (Problem tiijelo-duh u filo­zofiji, psihologiji i medicini); H. B. Acton: Conscience and Authority (Sav­jest i autoritet); C A. Bayiis: Toward a Presentative Theory of Perception (Prema prezemtativnoj teoriji percepcije); J. L. Watling: The Rationalist Theory of Propositions (Racionalistička teorija suda); D. A. Rees: The Le­gacy of Stoicism (Baštine stoicizma); P. G. Winch: Popper’s Philosophy of the Social Science (Popperova filozofija društvenih znenosti;; D. W. Ham­lin: Necessary Truth (Nužna istina); J. Kemp: Some Problems in Kant’s Ap­plied Ethics (Neki problemi u Kantovoj Ought (Treba da); C. Lewy: Entailment posti i poroci); A. N. Prior: Things and Misticism (Misticizam).

P R I M L J E N I

ANALELE UNIVERSITATlI BU- CURESTI, 1961 — 1962/21-22,1963/6,29

ANNALI DELLA FAOOLTA Dl LET- TERE E FILOSOFIA, Bari.Vol. 1/1954 (separat), 11/1955, III/ VTI/1961, VIII/1962, 1X71964.10, U. 12; 1966/1.

ACT A PHILOSOPHIC A FENNICA.1965/XVII.BILTEN, savetovanjia »Likovna u-

metnost i komuna« IV likovnog susreta u Subotici, 2. i 3. X 1965/3 4.

BILTEN, Visoke škole političkih na­uka Beograd. 1965/4-5.

BULLETIN ZAVODA ZA LIKOV­NE UMJETNOSTI JAZU. 1964/1,2.CO-EXISTENCE. 1965/3.CRITICA MARXISTA, 1964/1. 1965/2

3,4,DARBAI LIETUVOS TSR MOKS-

LU, AKADEMIOS. 1965/1.DIOGENES, An International Re­

view of Philosophy and Huma­nistic Studies 1965/51, 62.

DISSENT, 1966/1—2.

primijenjenoj etici); A. MacIntyre:; Ph. Foot: Virtues and Vices (Kre- Stuff (Stvari i tvar); J. N. Findlay;

Č A S O P I S I

DOCUMENTACION CRITICA IBE- RO AMERICAN A de filosofia y ciencias afines. 1965/2.

f il o z o p s k y Ča s o p i s , Ceskosio- venska Akademie Ved. 1965/1, 2,3 4,5.

DOPOVIDI AKADEMII NAUK U- KRAINSKOI RSR 1966/1, 2.

FILOSOFSKA MIS’L. 1965/4.FILOSOFSKIE NAUKI, 1966/1.GLEDIŠTA, časopis za društvenu

kritiku i teoriju. 1965/4,5,6-7,8-9. 1966/2.

IL PROTAGORA. 1965/39.INTERNATIONAL SOCIALIST JO­

URNAL. 1964/1,2,3,4.ISTARSKI MOZAIK, časopis za

društvena, književna i umjetni- - čka pitanja Istre. 1963/1; 1964/2.

3,4-5; 1965/1-2.INQUIRY, an Interdisciplinary Jo­

urnal of Phi’osophy and the So­cial Sciences, 1965/1, 2, 3, 1966/1.

JOURNAL OF PHILOSOPHY 1985/19, 21, 22, 23, 24, 1966/1.

471

JOURNAL OF THE FACULTY OF ARTS THE ROYAL UNIVERSI­TY OF MALTA. 1964/3,4; 1965/1.

KNJIŽEVNE NOVINE, list za knji­ževnost, umjetnost i društvena pitanja. 1964/230,232.

KOLO, časopis za književnost, um­jetnost i kulturu. 1964/67,8; 1965/ 1 ,2 ,3 ,4 ,5 ,6 ,7 ,8 .

KULTURNI RADNIK, časopis za prosvjetu, kulturu i umjetnost. 1965/6.

LATVIJAS PSR ZINATNU AKA- DEMIJAS VESTIS. 1965/1(2,3,4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12.

LETOPIS MATICE SRPSKE. 1964/ 8-9,10 11,12; 1965/1.2,314,5,6,7,8-9, 10, ’l i , 12; 1966/1.

MEĐUNARODNI PROBLEMI. 1964/ 1, 4; 1965/1, 2, 3.

MOGUĆNOSTI, časopis za knjiže­vnost, umjetnost i kulturne pro­bleme. 1964/1,2,3,4 5,6 7,8,9,10 11, 12; 1965/1, 4-5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12; 1966/1.

MO'NATSCHRIFT FUR PASTORAL- THEOLOGIE. 1965/4.

NASTAVA I VASPITANJE, časopis za pedagoška pitanja. 1965/1-2,3-4. 5-6, 9-10.

NAŠE STVARANJE, časopis za dru- štveno-ekonomska pvtanja, umet- nost, književnost i nauku 1964/4.

NEUTRALITAT, kriti'sche schwei- zer Zeitschrift fiir Politik und Kultur. 3/1963, 5/1964, 6-7/1964-65, 8-9/1965, 12/1966.

OBRAZOVANJE ODRASLIH. 1964/ 1 2-3,4,5-6,7-8,9-10,11-12; 1965/1-23-4, 5-6, 9-10.

OTAZKY MARXISTICKEJ FILO- ZOFIE, 1964/6; 1965/ 1, 2, 3, 4, 5, 6.

PA STO RA L-TEO IiO G IE 1966/jainiuaTPACIFIC PHILOSOPHY, FORUM,

1966/2PHILOSOPHY AND PHENOMENO­

LOGICAL RESEARCH, 1965/1,2; 1966/3.

PEDAGOŠKI RAD, časopis za peda­goška i kultumo-prosvjetna pi­tanja. 1965/1-2,3-4,5-6.

15 DANA časopis za kulturu i um­jetnost. 1965/1-2,3-4,5-6,7-8,11-12, 13-14.

POLITIČKA MISAO časopis za po­litičke nauke, 1964/1, 2, 3; 1965/3.

POLJA, list za kulturu i umetnost. 1965/76, 77, 78, 79, 80, 81, 82-83.

PRACE FILOZOFICZNE, Acta Uni- versatis Wra/tislaviensis 1/1961 11/1964.

PREGLED, časopis za društvena pi­tanja. 1965/4.

PROBLEMI DEL SOCIALISMO. 1965/1.

PUTOVI REVOLUCIJE. 1963/1-2REVUE D’ESTETIQUE. 1965/1.REVUE DE THfiOLOGIE ET DE

PHILOSOPHIE. 1965/1 II, III IV, V, VI.

RIJEĆKA REVIJA, časopis za knji­ževnost, umjetnost i društvena pitanja 1965/1-2.3-4,5-6.

SALZBURGER JAHRBUCH FUR PHILOSOPHIE. 1964/VIII.

SAVREMENIK. 1965/2,3,4 6,6,7,8-9,10.

SOCIJALIZAM, časopis Saveza ko­munista Jugoslavije. 1965/4 9,10.STUDIA UNIVERSITATIS BAPES-

- BOLYAI. 1964, 1965.TEORIJA IN PRAKSA. 1965/1,2,3 4,

5, 6, 7-8, 9,10; 1966/1.THE MONIST. 1965/1, 2, 3, 4; 1061/1.THE PHILOSOPHICAL REV [EW.

1965/ 1, 2; 1966/1.THE REVIEW OF METAPHISICS.

1965/2; 1966/3.TRANSACTIONS OF THE LEICES­

TER LITERARY PHILOSOPHI­CAL SOCIETY. 1965/LIX.

UJ SYMPOSION. 1965/3,4,5-6,7,8 9- - 10.

UMJETNOST RIJECI, časopis za na­uku o knj'iževnosti, 1964/1, 2; 1965/2-3, 4.

VIDICI, Studentski list za književ­nost, umjetnost i kulturu. 87/1964, 88-89/1964, 91-92/1965, 96-97, 98- 99/1965.

VJESNIK DRŽAVNOG ARHIVA U RIJECI, 11/1954, 111/1955-56,IV/1957.

WTSSENSCHAFTLICHE ZEIT­SCHRIFT DER HUMBOLDT U- NIVERSITAT ZU BERLIN,4-5/1966.

ZEILEN 1965/66/3.ŽIVOT, časopis za književnost i kul­

turu, 1964/9; 1965/1, 3, 4-5 6 9, 10, U , 12.

472

SURADNIC IM A I Č ITAOCIMA

Glavni dio časopisa PRAXIS redovno donosi radove o nekojznačajnoj temi ili problem u (m aksim alna veličina pojedinog priloga je 20 strojem pisanih s trana s proredom ). N aredni bro­jevi bit će posvećeni slijedećim tem am a (u zagradi navodimo rok za predaju rukopisa):

SOCIJALIZAM I ETIKA (do 15. V 1966.) FENOMENOLOGIJA I MARKSIZAM (do 1. VI 1966.) STVARALAŠTVO I FOSTVARENJE (do 1. IX 1966.)

Uz tem atski dio časopis ima i slijedeće rub rike (uz naziv rubrike navodim o m aksim alnu veličinu priloga izraženu stro jem pisanim stranam a s proredom ):

PORTRETI I SITUACIJE (do 16 strana)MISAO I ZBILJA (do 16 strana)DISKUSIJA (do 12 strana)PRIKAZI I BILJEŠKE (do 8 s trana)FILOZOFSKI 2IVOT (do 6 strana)

Svi rukopisi šalju se u dva prim jerka na adresu: Redakcija časo­pisa PRAXIS, Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta, Zagreb, Ul. Đ. Salaja b.b. U obzir dolaze samo rukopisi koji dosad nisu ni­gdje objavljeni. Rukopisi se ne vraćaju. Objavljeni radovi ne izra­žavaju nužno i gledište redakcije