332
Indeks A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V Z

Mali Filozofski Rječnik

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Rječnik temeljnih filozofskih pojmova.

Citation preview

Indeks ABCDEFGHIJKLMNOPQRSTUVZ

Aa - slovom A - (prvi vokal lat. glagola affirmo 1. = potvrivati), u formalnoj se logici oznauje univerzalno afirmativna reenica (npr. svi su ljudi smrtni). (SaP) A = A - najuniverzalniji simbolini izriaj principa identiteta. ab alio - a se - (lat. = od drugoga - od sebe), skolastiki izrazi: ab alio oznauje da bie nema uzrok vlastitog postojanja niti od sebe niti u sebi, - to su kontingentna, nenuna bia; a se oznauje bie koje od sebe i u sebi ima poelo i razlog vlastitog postojanja, - to je nuno bie, Bog. abdukcija - (od lat. abducere = odvesti), je silogistiko zakljuivanje u kojem je major siguran no iz kojeg se ne izvodi siguran zakljuak radi nesigurnosti minora. A. naznauje openite hipoteze ili ideje koje dedukcija razvija, a indukcija dokazuje ili opovrgava. Abdukcija, za razliku od indukcije i dedukcije, ne dovodi do sigurnog zakljuka. Aristotelov primjer a. je: znanje se moe pouavati (siguran major); pravda je neko znanje (vjerojatan minor); dakle pravda se moe pouavati. A. je vrsta hipotetikog zakljuivanja koji se temelji na prijanjem iskustvu. Koritenje takvog zakljuivanja opravdava se time to je esto to jedini mogui nain odreivanja racionalnog ponaanja u budunosti i tumaenja novih fenomena. Odgovara grkom izrazu . ab esse ad posse valet illatio, a posse ad esse non valet - (lat.), skolastiko naelo o odnosu izmeu mogunosti opstojanja i stvarnog opstojanja. Naime, ako neto stvarno opstoji onda se mora zakljuiti da je njegovo postojanje mogue, ali ne vrijedi i obratno tj. da e ono to je mogue sigurno i opstojati. ab intrinseco - ab extrinseco - (lat. = iznutra - izvana), tim izrazima skolastiki filozofi oznauju gdje se nalazi razlog zbiljnosti neke odrednice (determinacije) bia, u njegovoj vlastitoj biti (esenciji) ili izvan biti dotinog bia. abnormalno - (od lat. abnormis = nepravilan), ono to nije u skladu s nekim pravilom, normom.

accidens - (lat. = pripadak, to se pridodaje; gr. ). Akcident (prigodak, pripadak) je takovo bie koje pretpostavlja drugo bie to ve ima svoj vlastiti osnovni bitak i kojem je ono daljnje odreenje. (Accidens est ens quod supponit aliud ens quod iam habet suum esse primum et cuius est ulterior determinatio - anc). Druge su definicije: "Accidens est ens cui competit esse in alio"; "Accidens est ens in alio"; "Accidens est ens talis essentiae, cui competit esse in alio". Prva Aristotelova kategorija supstancija i akcidenti su korelativni pojmovi i ne mogu se razumjeti bez meusobnog odnosa. Premda su dvije razliite stvarnosti, akcident se ne moe ni shvatiti bez svoje naravne sposobnosti pripadanja supstanciji. Akcident je sve ono to prati supstanciju odreujui je ili naznaujui promjenu. Prema Aristotelu su materijalne supstancije odreene s devet primarnih akcidenata: kvalitet, kvantitet, akcija, relacija, pasija, mjesto, vrijeme, situacija i habitus. accidens non superat perfectionem substantiae suae - (lat. = akcident ne nadilazi savrenost svoje supstancije), naelom se eli kazati da akcidenti ovise ili pripadaju supstanciji, koju odreuju a kojoj prvotno pripada zbiljnost, dok opstojanje akcidenata i stupanj njihove perfekcije ovisi o supstanciji. acervus - (lat. = hrpa), nain pogrenog dokazivanja u kome se iz djelovanja jedinke zakljuuje o djelovanju skupine: npr. budui da pojedino zrno pri padu ne stvara buku, pa ni hrpa zrna, kao zbroj jedinki, ne proizvodi buku. actus - (lat. = zbiljnost, zbilja, in; gr. , , Aristotelov pojam), u ontologiji actus po svom opem znaenju jest ono to se nalazi u kojem ontikom subjektu koji jest, i to je u tom biu njegov unutarnji ontiki razlog da to bie jest. (Actus generatim est id, quod subiectum aliquod habet quodque ratio est, cur illud aliquod esse habeat sive aliquid sit). Actus je, dakle, pojam koji oznauje bitak, ukoliko je suprotan svakom obliku privacije ili nebitku pa je kao takav neogranien. Daje se stvarima u mjeri njihove mogunosti da ga prime. Tako je actus skupa s mogunou (potentia) temeljni pojam u metafizici. Actus i potentia nisu bia nego su aktivno i pasivno poelo bia. Actus znai ostvarenje stvari, predstavlja ispunjenost; a potencija oznauje mogunost ostvarenja stvari, nepotpunost i nesavrenost. Actus oznauje sve to je perfekcija, potpunost, ostvarenje; dok mogunost (potentia) oznauje ono to je nesavreno, nepotpuno, jo neostvareno. U materijalnim stvarima actus se ne identificira sa samim bitkom (esse) stvari, nego samo s formom, dok se mogunost identificira s materijom, (v. mogunost). Kako se ta dva poela bia meu sobom razlikuju, razne kole razliito misle.

actus de se est illimitatus - (lat. = zbiljnost je po sebi neograniena), tim se izrazom potvruje da zbiljnost ne moe istovremeno biti i mogunost. Ograniavajui princip zbiljnosti na odreeni nain bivovanja jest bit (esentia) bia. actus essendi - (lat. = in bivovanja), izraz T. Akvinskog za oznaavanje metafizike osnove zbiljnosti bia, odnosno bitka shvaenog kao zbiljnost. Prema T. Akvinskom bie jest snagom ina bitka i ogranienja vlastite biti. Samo je Bog apsolutni in bitka a sva su ostala bia sastavljena od biti i ina bitka, koji su meusobno realno razliiti. actus et potentia realiter distinguuntur - (lat. = zbiljnost i mogunost se stvarno razlikuju). To znai da zbiljnost jest u prvotnom i vlastitom smislu, dok mogunost jest samo ovisno o zbiljnosti. Neto jest ukoliko je u zbiljnosti a ne ukoliko se nalazi u mogunosti: npr. kip jest kad je figura ve izrezbarena, a ne dok je samo komad bezoblinog drveta, kamena, metala... actus in se subsistens est simpliciter infinitus - (lat. subzistentna zbiljnost je po sebi neograniena). Izrazom se eli kazati: ako zbiljnost opstoji bez ikakve mogunosti (ogranienja, nesavrenosti) nuno je beskonana. Takva se zbiljnost poistovjeuje s Apsolutnim biem - Bogom. actus non limitatur nisi per potentiam - (lat. = zbiljnost nije ograniena osim po mogunosti). To znai da zbiljnost ne moe samu sebe ograniiti, nego to ini mogunost, od nje razliit princip. actus hominis - (lat. = in ovjeka), ovjekovo djelovanje izvreno po zakonima ljudske naravi (npr. kihanje), i nije uvijek iskljuiva oznaka ljudskog djelovanja. Actus hominis je moralno indiferentan. actus humanus - (lat. = ljudski in), ovjekovo djelovanje izvreno slobodnim samoodreenjem, uporabom slobodne volje. Pripada ovjeku, kao ovjeku, ukoliko proizlazi od razuma i slobodne volje tipino ljudskih sposobnosti, koje ga razlikuju od drugih bia. Kao slobodan in a.h. podlijee moralnoj prosudbi i moe biti moralno dobar ili lo. actus purus - (lat. = isti in), ista zbiljnost, savrena egzistencija, bez ikakve pasivne potencijalnosti. U skolastikoj filozofiji actus purus je bitna oznaka za Boga (ipsum esse subsistens), obiljeje najvie ontoloke savrenosti Bojeg bia. Nauk se temelji na Aristotelovoj filozofiji.

adaequatio - (lat. = izjednaenje, poklapanje), ovaj pojam koristi osobito skolastika filozofija u teoriji spoznaje da oznai prilagoenost (usklaenost) zamjedbe sa zamijeenim predmetom. adaequatio intellectus ad rem - (lat. = izjednaenje razuma prema predmetu), definicija istine (nastala u IX. stoljeu), izrie miljenje da istina u prvom redu pripada izrazima, sudovima ili tvrdnjama, ako sud izrie objektivno stanje stvari. U skolastikoj terminologiji ta se istina naziva logika istina (veritas logica), tj. ako potvruje da postoji ono to postoji, i da ne postoji ono to ne postoji. Logika se istina ravna prema ontikoj, koja je kriterij istinitosti, ne i obratno jer zbiljnost ne ovisi o tome je li spoznata od nekog stvorenog uma. adaequatio rei et intellectus - (lat. = izjednaenje predmeta prema razumu), definicija istine T. Akvinskog (De veritate, q. 1, a. 1). U skolastikoj terminologiji upotrebljava se pojam ontoloke istine (veritas ontologica), koja pripada svakom biu i samom bitku. Ona se sastoji u transcendentalnom svojstvu svakog bia da je otvoreno za spoznaju, tj. svako bie moe postati predmetom spoznaje i miljenja, da je inteligibilno, da je razumljivo, tj. da se poklapa s intelektom, da je s njime u odnosu. Predmet se moe poklapati s razumom u dva smisla: per se: tj. prema onom razumu o kojem ovisi bivstvovanje toga bia (graditelja, pisca... u konanici svih stvorova prema razumu Stvoriteljevu); - per accidens seu secundum quid, tj. prema prepoznavanju i prihvaanju (secundum aestimationem): tu se predmet promatra u odnosu prema pojmu, to izrie neku bit, no koji - barem tada - ne upravlja izgradnju bivstvovanja takve biti, a usporeuje se s tim pojmom zato, da se dotini objekt prepozna i prihvati (ili ne prihvati) kao takva bit. (Npr. ispitivanje je li neka kovina, s takvim i takvim osobinama, "pravo" zlato). ad hoc - (lat. = za ovo), latinski izraz kojim se oznauje ono to neemu pristaje. K.R. Popper izraz koristi da oznai neku hipotezu koja se moe kontrolirati samo na temelju fenomena koje bi ona trebala tumaiti. adiafora - (gr.), pojam su koristili stoiki filozofi da oznae stvari koje nisu ni dobre ni loe, koje ne pobuuju nikakvo posebno zanimanje kod mudraca (npr. je li zbroj zrna pijeska na plai paran ili neparan).

a dicto secundum quid ad dictum simpliciter - (lat.), pogreka u zakljuivanju kad se na temelju tvrdnje o neemu to vrijedi pod odreenim posebnim okolnostima zakljui da vrijedi openito: npr. puenje pomae kod zubobolje - dakle puenje je zdravo. a dicto simpliciter ad dictum secundum quid - (lat.), pogreka u zakljuivanju kad se tvrdi da ono to vrijedi openito vrijedi i u posebnim okolnostima koje nisu uzete u obzir: npr. plivanje je korisno - dakle i neplivai trebaju plivati. adikcija - oblik zakljuivanja koji se sastoji u tome da se logiki zbraja vie pojmova ili izreka. (Npr. Petar je dobar student; Petar je dobar sporta; dakle Petar je dobar student i sporta). Za razliku od silogizma u adikciji manjka medij. adjunkcija (ukljuna disjunkcija, alternativa, alternacija) - logika operacija koja je neistinita samo kad su sve sastavnice neistinite; odgovara supkontrarnoj opreci. aequivocus - (od lat. aequus = jednak i vox = glas; rije), raznoznaan (a ujedno istozvuan), raznorodan. Primijenjeno na termin, znai istu rije pridjenutu raznim stvarima koje su posve razliite, pa zato istovremeno izrie stvarno razliit sadraj, znaenje. Npr. rijeju rak - naziva se ivotinja, bolest, zvijee, horoskopski znak. aequivocatio - (lat. = vieznanost), biva kad vie predmeta obiljeavamo istim terminom, ali u posve razliitom znaenju. afazija - (od gr. - = manjak rijei), izvorno je medicinski pojam koji oznauje poremeaje koji mijenjaju govor kao sredstvo razumijevanja, izricanja i formiranja misli. U uem smisli oznauje ponaanje u antikom skepticizmu kojim se odbija ita potvrditi ili nijekati, izjasniti se o pravoj naravi stvari, za koju dri da je neodrediva i nesigurna. afekt - (od lat. affectus = duevno stanje; strast), pojam u psihologiji oznauje osjeaje, emocije, koje snano djeluju i na tjelesne promjene. afinitet - (od lat. affinis = srodan), oznauje srodnost ili tenju k jedinstvu. U logici se govori o a. dvaju pojmova koji su meusobno slini. Govori se i o a. ideja i psihikih stanja koji se meusobno spontano privlae. afirmacija - (lat. affirmatio = tvrdnja), u irem znaenju oznauje svaki in kojim misao neto tvrdi. U tom se smislu afirmacija poistovjeuje sa samim inom suenja, kojim misao,

svjesna svoga ina, izrie neki objekt ili sadraj. U uem (logikom) smislu a. je pridavanje nekog predikata nekom subjektu pomou atributivne kopule, dok je negacija otklanjanje nekog predikata od nekog subjekta. "Affirmatio est enunciatio alicuius de aliquo" (Usp. T. Akvinski., In VI Metaph., lec.IV). U tom su smislu afirmacija i negacija meusobno kontradiktorno suprotne. Trenutak afirmacija logiki i metafiziki prethodi onom negacije. aforizam - (od gr. = definicija), openito oznauje saet i jasan izriaj rezultata osobnog razmiljanja. Pojam a. je koristio Aristotel u znaenju ope definicije. a fortiori - (lat.), vrsta analognog dokazivanja u kome se ono to se pokazalo istinitim u jednom sluaju, proiruje i na drugi sluaj, koji pokazuje jo valjanije i brojnije razloge svoje istinitosti. Npr. Ticio je vrlo ljubazan prema nepoznatim ljudima, dakle a f. e biti ljubazan prema svojim prijateljima. Premda daje siguran zakljuak, po svojoj logikoj strukturi a f. je problematian, jer se temelji na odnosu slinosti, koji sam nije dostatna garancija sigurnosti. agatologija - (od gr. = dobar, plemenit), nauka o dobru, jedna od temeljnih dijelova klasine etike koja prouava ontoloke temelje dobra i moralno dobro koje se postie vjebanjem i uenjem. agens - (od lat. ago 3. = raditi; djelatelj), oznauje djelatnu snagu kojom se, u skolastikoj filozofiji, oznauje djelatnost razuma (intellectus agens) uz pomo kojeg ljudski potencijalni um moe spoznavati. agens in quantum est agens, non recipit aliquid - (lat. = djelatelj, ukoliko je djelatelj, ne prima nita). Izraz T. Akvinskog (I-II, 51, 2 ad 1) kojim se eli rei da djelatelj, aktivna mo, ukoliko daje, ne prima. Sva novost pri djelovanju kao takvom jest u onom to je aktivno izvreno; dakle u uinku, ne u djelatelju. agere sequitur esse - (lat. = djelovanje slijedi bitak), tim se naelom izrie da djelovanje pretpostavlja bitak, najprije bie mora postojati, da bi zatim moglo djelovati. Izrie da narav djelovanja odgovara biti stvari, tj. svako bie u svojoj djelatnosti slijedi onaj stil, to mu ga propisuje njegova bit. Nite ne moe djelovati osima ako je u zbiljnosti, ako postoji, a ne ukoliko je u mogunosti. agnosticizam - (od gr. = nespoznatljiv), pojam je izmislio T.H. Huxley 1869. u znaenju "ne znati nita" o nekom nerjeivom problemu. Pojam je kasnije poprimio znaenje

"nemogue spoznaje" navlastito metafizikih istin i opstojnosti nadosjetne stvarnosti. Spoznati se mogu samo podaci neposrednog iskustva ali ne i metafizika stvarnost (npr. bitak stvari, besmrtnost due, moralni zakoni, opstojnost Boja,...). Pojam je slian ali i razliit od skepticizma, naime agnosticizam je vie "odustajanje od" nego negacija mogunosti spoznaje, kao kod skepticizma. agregacija - (od lat. aggrego 1. = pridruiti, pridruivati), skup jedinki, koja svaka u sebi posjeduje svoju unutarnju jednou, zdruenih izvanjskim vezama koje ih ujedinjuju. Skolastika filozofija smatra takvo pridruivanje akcidentalnim jer svaka jedinka zadrava svoju supstancijalnu jednou i neovisnost. Pojam koristi i sociologija da oznai razliite drutvene skupine. ahilov dokaz - jedan od etiri Zenonova dokaza o nemogunosti kretanja. Aristotel ga donosi u Fiz., VI,9,239 b 14: "Drugi je onaj nazvani Ahilej, a koji, je u tome da u trci najbri nikad ne prestie najsporijega, jer prvo mora progonitelj stii ondje odakle je krenuo progonjenik; tako te je nuno da uvijek poneto prednjai onaj sporiji." aitiologija - (od gr. = uzrok, razlog i = nauka), pojam u Aristotelovoj filozofiji oznauje istraivanje prvih i vrhovnih naela i uzroka. akademija - (gr. ), naziv kole koju je osnovao Platon a naziv je dobila po mjestu gdje je Platon pouavao u vjebalitu koje se nalazilo u Atenskom parku posveenom junaku Akademu. kolu su unitili rimski vojnici 86. g. pr. Kr. akademija (firentinska) - naziv za kulturno-filozofsko sredite koje je osnovao M. Ficino 1462. na imanju Cosima de' Medici u blizini Firence, u kojem su se okupljali osobito poklonici Platonove filozofije, koji su traili mogue veze platonizma i kranstva. Utjecaj i vanost firentinske akademije naglo je oslabio nakon Ficinove smrti 1499. godine. akatalepsija - (od gr. - = ne-hvatanje; ne-shvaanje), nesposobnost razumijevanja i nemogunost izricanja sigurnog suda. Pojam su koristili antiki skeptici da odrede nemogunost shvaanja naravi stvari i intelektualne spoznaje. akcidentalan - (od lat. accidens = pripadak) nebitan, sporedan, ono to je nebitno za neku stvar. Suprotan je pojam esencijalan, supstancijalan, bitan. V. accidens.

akcidentalna forma - ono to daje drugotno bivstvovanje ve konstituiranoj supstanciji u svojoj vrsti, determinira supstanciju na neki od akcidentalnih naina: npr. ovjek postaje matematiar; voda postaje topla... dakle neto pridolazi subjektu koji je ve supstancijalno kompletan, potpuno konstituiran, dodajui mu neku nebitnu oznaku. akcija - (od lat. actio = djelovanje), radnja, djelatnost, injenje. U povijesti je pojam dobio razliita znaenja. U Aristotelovoj je filozofiji jedna od kategorija ili najviih rodova bia (Cat., 4, 1 b 27). A. je akcident koji izvire iz supstancije ukoliko je ona djelatno poelo djelovanja u nekom drugom subjektu: npr. gurnuti knjigu, zagrijati vodu. akozmizam - (od gr. - = ne-svijet), metafiziko shvaanje koje nijee opstojnost realnog svijeta, koji dri za priin, a tvrdi da zbiljski postoji samo apsolut kao beskonana jednoa. Pojam je nainio G.W.F. Hegel da njime oznai filozofski sustav B. Spinoze, prema kojem je svijet potpuno u Bogu i time dokinut. Slian se nauk nalazi u budizmu. akroamatian - (od gr. = sve to se uje, izloeno rijeima), tako su nazivana Aristotelova djela koja nisu bila namijenjena objavljivanju, nego su nastale kao biljeke za pouavanje a tek su kasnije prikupljena i objavljena. aksiologija - (od gr. = valjan, vrijedan), uenje o vrijednostima, studij vrijednosti, osobito etikih. Pojam uvode u 19. st. neokantovci, a preuzimaju fenomenolozi. aksiom - (od gr. = dostojanstvo, ast), ono to je ispravno, stav koji ne treba dokazivati a koji je osnova svakog dokazivanja. Pojam oznauje prve principe logike, metafizike, etike kao i matematike postulate. Aksiomi ili najvii principi (maximae propositiones) svake znanosti, oni stavovi kojima se tumai njihov predmet i njihove bitne oznake, neposredno su evidentni i sigurni, slue za zakljuivanje i dokazivanje, dok se sami ne mogu dokazati. Prema Aristotelu a. je onaj princip koji treba prihvatiti ako se eli neto razumjeti, odnosno to je prva postavka od koje poinje dokazivanje a sama se ne dokazuje. Za stoike aksiom je "ono to je istinito ili lano". Za Kanta aksiomi su "apriorni sintetiki principi, ukoliko su neposredno sigurni". akt - in, zbiljnost. V. actus. aktivizam - nazor na svijet koji istie vanost ljudskog djelovanja u stvaranju i mijenjaju svijeta i drutva. Oznauje i davanje prednosti praktinoj nad teoretskom djelatnou.

aktualizacija - prema aristotelovsko-skolastikoj filozofiji a. je ozbiljenje neke mogunosti, ime se tumai i mogunost promjene. Naime, ako se neto promijenilo znai da je prije to bilo samo u mogunosti. aktualizam - pojam kojim G. Gentile oznauje svoje filozofsko shvaanje i izrie ga: "Na nauk je teorija duha kao in koji postavlja svoj objekt u mnotvenost objekata, i zajedno rjeava njihovu mnotvenost i objektivnost u jedinstvu samoga subjekta" (Teoria generale dello Spirito come Atto puro, c. 16, 2, Firenze 1944. str. 230). Prema aktualizmu svi bi nai doivljaji bili samo snop actu" posjedovanih ina, bez nutarnjeg njihova supstancijalnoga poela. Svi vidovi stvarnosti (od Boga do prirode i povijesti) ne bi imali autonomno postojanje izvan miljenja koje ih misli, ukoliko nisu drugo nego objekti miljenje u inu, koje je jedino realna. alegorija - (gr. , od = drugo i = govorim), izmiljanje ili stvaranje slika kojima se eli oznaiti neki drugi objekt. A. je slikovit govor, retorika figura ili postupak kojim se neki apstraktni pojam ili razlaganje izrie pomou osjetne ili fantastine slike; postupak pomou kojeg se nekim pojmom ili slikom izrie sadraj drugaiji od doslovnog znaenja koritenih rijei. Npr. "jesen ivota" kao alegorijski izraz za starost. Svrha alegorije je uiniti shvatljivijim i uinkovitijim neko znanje ili pouavanje. algebra - (arap. al-gebr = obnova), dio aritmetike ili matematike koji se bavi brojevima. alijenacija - (od lat. alieno 1. = otuiti; otuenje), pojam je prvotno imao pravno znaenje prodaje ili ustupanje nekog dobra. Filozofsko mu znaenje daje ve T. Akvinski kad govori o "reditio completa subiecti in seipsum", odnosno o samospoznaji po alienaciji, tj. intencionalnom odnosu spoznaje prema neemu od sebe razliitom - "aliud", odnosno tjelesnom svijetu i drugim osobama. Spoznajom "fieri aliud in quantum aliud", subjekt razlikuje sebe od svijeta kao objekta i samoposjeduje se. Pojam a. uvodi u modernu filozofiju J.J. Rousseau, u znaenju otuenja subjekta samome sebi, ne pripadanja samome sebi, duhovnog stanja otuenosti, izgubljenosti, rasprenosti ili gubljenje vlastitog ja pod dominacijom drugotnosti bia, koja ovjeka nastoje udaljiti od njegove unutarnjosti, samoposjedovanja i svijesti. Pojam je osobito vaan za G.W.F. Hegela, L. Feuerbacha i K. Marxa. Za Hegela a. je stavljanje duhovne stvarnosti kao objekt. Za L. Feuerbacha a. je in kojim ovjek stvara boanstvo kome se podvrgava. K. Marx otuenje stavlja u kapitalistike proizvodne odnose.

alogian - (od gr. = nelogian), oznauje odsutnost razumnosti, ono to nije podvrgnuto logikim zakonima. alter ego - (lat. = drugo ja), izraz je u antiko vrijeme esto koriten za oznaavanje tako vjernog prijatelja da ga se moe smatrati drugim ja (tako izraz koristi Ciceron u svojim pismima). U novije se vrijeme izraz a.e. koristi za izricanje dvojnika koji moe zamijeniti drugu osobu, znamenitiju ili znaajniju na hijerarhijskoj ljestvici. Izraz je vaan i u suvremenoj psihologiji. alternativa - (od lat. alternus = izmjenian, naizmjence), sustav dviju izreka od kojih, ako je jedna istinita, druga je sigurno neistinita. U obinom govori oznauje izbor izmeu dviju ili vie mogunosti. alternativni sud - "S je ili P ili Q", to znai da je u sloenom sudu, koji je sastavljen od dva suda, jedan nuno neistinit ako je drugi istinit. altruizam - (od lat. alter = drugi), etiki stav i ponaanje prema kojem treba nastojati oko dobra drugih pa i pod cijenu osobnog rtvovanja. A. je nesebino stavljanje dobra drugih kao cilja vlastitog djelovanja. Pojam je sainio oko 1830. A. Comte. Protivan je pojam egoizam. a maiore ad minus - (lat. = od veeg k manjem), postupak u dokazivanju kada iz istinitosti "veeg", univerzalnijeg suda, nuno slijedi istinitost "manjeg", partikularnog suda. Ne vrijedi obratno pravilo. ambivalentant - (od lat. ambo = oba, obadva i valentia = jaina, krepkost), oznauje ono to izaziva suprotna odreenja, osobito sposobnost nekog doivljaja da istovremeno izaziva dva razliita raspoloenja: ljubav i mrnju, privlanost i odbojnost. amoralnost - ljudsko djelovanje koje se ne obazire na postojanje nekih normi za razliku od moralnosti koja je ljudsko djelovanje sukladno moralnim normama i imoralnosti koja je svjesno krenje moralnih normi. Amoralne su sve teorije koje dre da je ovjek djelomino ili potpuno slobodan od podlaganja moralnim norama. V. etika, imoralno. anafora - (gr. = uzdizanje), u retorici oznauje ponavljanje jedne ili vie rijei na poetku sljedee reenice da bi se naglasila ponovljena rije. Pojam se koristi i u kranskoj liturgiji za glavni dio mise koji se naziva i euharistijska molitva (kanon).

analitika filozofija - v. filozofija (analitika). analitiki i sintetiki, sudovi - distinkciju zahvaljujemo Kantu prema kome je analitiki sud onaj kod kojeg se predikat ve nalazi sadran u subjektu, pa se zato do njega dolazi analizom subjekta (npr.: ovjek je osjetilno razumno bie). Takav se sud ne mora dokazivati. Oni ne dodaju znanju nita nova. Sintetiki su sudovi, naprotiv, oni u kojima se predikat potpuno nalazi izvan pojma subjekta (npr.: ovjek je drutveno bie). Sintetiki sudovi poveavaju sadraj znanja. Analitiki i sintetiki sudovi su opi i nuni. V. sudovi (analitiki i sintetiki). analitika - Aristotelov naziv za znanost logika (koja se tako naziva poevi od stoika), koja analizira oblike rasuivanja (teoriju silogizma). Nazivaju se analitiki oni spisi iz Aristotelova Organona koji se bave prouavanjem silogizama: Prva analitika prouava openito silogizam a Druga analitika prouava apodiktiki silogizam nasuprot dijalektikom. Kao modernu znanost a. je poeo razvijati R. Descartes, a sistematski prikaz donosi Kant. Prema Kantu, Analitika je studij apriornih elemenata intelektualne spoznaje (kategorija i njihovih principa), besmrtnosti, estetskog iskustva i teologije. Kant je koristio pojam analitiki nasuprot sintetiki to se ustalilo osobito u teoriji o analitikim i sintetikim sudovima. analiza - (od gr. - = raz-rijeiti), rastavljanje neke cjeline na njezine dijelove; objanjenje nekog pojma rastavljanjem na njegove definitorne dijelove. Pojam je vaan prvo u aristotelovskoj logici, a potom i u Kantovoj filozofiji. Analitika je za Aristotela sinonim za formalnu logiku a kod Kanta za gnozeologiju. Nakon Freuda pojam u psihologiji oznauje psiholoko istraivanje i terapiju. analiza (reduktivna i konektivna) - pojam metode analitike filozofije. Klasina pojmovna analiza obuhvaa razdvajanje zadanog pojma (analisandum) na komponentne pojmove (analisans). Analiza se predoava bikondicionalom na nain da se analizirani pojam odreuje kao / znai - analisans tj. x znai/jest da p akko ... (navode se uvjeti). Analiza je per definitionem reduktivna to znai da su dobiveni pojmovi temeljniji ili fundamentalniji od analiziranih. Za razliku od reduktivne analize ini se da su L. Wittgenstein i kasnije P. F. Strawson predloili konektivnu analizu kako P.F. Strawson naziva Wittgensteinovu metodu vienja sveza (Zusammenhnge sehen, seeing connections). Radi se o tome da se primjerima osvjetljuju sveze izmeu onoga to je dano u iskustvu, jezinom ili drugom. (vidi: P. F. Strawson: Analiza i metafizika).

analogan - onaj termin koji govori o raznim stvarima koje se ipak u neem slau, koje su sline, pa zato taj termin nema ni potpuno isto ni potpuno razliito znaenje. Npr. zdrav (za hranu i ivi organizam). analogia entis - (lat. = analogija bia), srednjovjekovni skolastiki izraz za nauk o analogiji. analogija - (od gr. - = odnos, razmjer; slinoznaje), izvorno matematiki pojam i oznauje jednakost odnosa meu razliitim brojevima (npr. 2 prema 4 se odnose kao 3 prema 6). Primijenjena na filozofiju (osobito logiku i metafiziku), a. naznauje slinost odnosa meu razliitim objektima. U skolastikoj filozofiji a. je prediciranje istog termina razliitim objektima, tako da mu je znaenje djelomino isto, djelomino razliito. Postoje dva osnovna tipa analogije: atribucije i proporcije. U a. atribucije se pridaje puno vlastito znaenje neke rijei (analogatum princeps) na manje vlastita znaenja, no koja su u odnosu s vlastitim (npr. pridavanje rije zdrav u punom smislu ivom organizmu i u analognom klimi, hrani i sl.). A. proporcionalnosti se temelji na slinosti odnosa meu razliitim subjektima. (Npr. kae se da se nasmijeilo sunce, jer to proizvodi sline uinke kao ovjek koji se smije). Analogno se zakljuivanje razlikuje od deduktivnog ili induktivnog jer polazi od partikularnog na partikularno (od slinog na slino), dok dedukcija polazi od univerzalnog ka partikularnom a indukcija obrnuto od partikularnog prema univerzalnom. anamneza - (gr. = sjeanje, ponovno sjeanje onoga to se prije zbilo), u Platonovoj filozofiji a. je proces kojim dua dolazi do istinite spoznaje sjeajui se idej koje je gledala u svojoj predegzistenciji. Anamnezom ovjek obnavlja onu originalnu viziju i spoznaje inteligibilne forme ili ideje. Tom naukom Platon nastoji sauvati originalnost i autonomiju intelektualne spoznaje nasuprot navale empirizma. anapodiktino - (gr. od = dokazujem), nedokazivo, ono to ne treba ili nije mogue dokazati. Pojam oznauje neku tvrdnju koja se ne dokazuje a njezinu oitost um intuitivno zahvaa. Takvi su npr. postulati euklidovske geometrije. anarhija - (od gr. = bezvlae), stanje bezakonitosti, nepostojanja vlade. (Aristotel, Pol., V. 3, 1302 b). Pojam je vezan uz politiku ideologiju, a oznaava protivljenje bilo kojoj vlasti. ancilla theologiae - (lat. = slubenica teologije), izrie stav da filozofija, svojim dokaznim postupcima i promiljanjem, treba sluiti teologiji. Ovaj su stav imali osobito srednjovjekovni

teolozi, no temelji takvom razmiljanju nalaze se u antikog idovskog teologa i filozofa Filona Aleksandrijskog. Prema enciklici "Fides et ratio" (br. 77) naziv a.t. se ne primjenjuje na filozofiju da bi se njime oznaila njezina slukinjska podlonost ili isto funkcionalna uloga u odnosu na teologiju, nego u Aristotelovom smislu koji govori o iskustvenim znanostima koje koriste prvoj filozofiji i u patristikom smislu neophodne i asne potpore teologiji, te naznauje nuan odnos dviju znanosti i nemogunosti njihovog razdvajanja. Teologiji je potrebna filozofija kao sugovornik u verifikaciji inteligibilnosti i univerzalnosti istine svojih tvrdnji. animacija - (od lat. animo 1. = oiviti, udahnuti duu), ulijevanje ivotnog principa. Kod ovjekova nastanka oznauje trenutak kada biva u tijelo ulivena razumska dua. Dva su osnovna miljenje odgoena a. prema kojoj u trenutku ljudskog zaea biva ulivena samo vegetativna dua; i neposredna a. koje smatra da razumska dua biva ulivena u samom trenutku zaea. animizam - (od lat. anima = duh, dua), termin je uveo E.B. Tylor 1867. godine, da bi oznaio primitivnu religiju koja nauava da sva iva bia posjeduju duu kao ivotno poelo. Suprotno je shvaanje mehanicizam. annihilatio - (lat. = ponitenje), prema tradicionalnoj metafizici oznauje svoenja itave supstancije bia na ne-bie, u nitavilo: "destructio rei in nihilum sui et subiecti" - to jest "destructio rei secundum totam suam substantiam". Suprotan je pojam creatio (stvaranje) koje se definira kao proizvoenje cijele supstancije stvari iz niega: "productio rei ex nihilo sui et subiecti". anomalija - (od gr. - = ne-jednak; nepravilnost), ono to nije prema odreenom zakonu, pravilu ili normi. U prirodi oznauje izuzetak u redovitom tijeku prirodnih procesa. Anomalija nije isto to i nezakonitost, jer ona se esto pojavljuje iz nama nepoznatih zakona, a nije svjesno krenje zakona. anorganski - sve ono to nije ivo, neiva tvar, to se iskljuivo vlada po fizikalno-kemijskim zakonima. antagonizam - (gr.), borba jednog protiv drugog, suprotstavljanje dviju strana koje se iskljuuju. Kant koristi pojam u drutveno-politikom znaenju; G.W.F. Hegel ga tumai kao dijalektiki odnos iskljuenja i simultane komplementarnosti.

ante rem - in re - post rem - (lat. = prije stvari, u stvari, poslije stvari), izrazi se odnose na pitanje "postojanja" univerzala, o emu je puno raspravljala skolastika filozofija. Ante rem izrie da se univerzal nalazi u Bojem umu kao egzemplarni uzrok stvorenih stvari; in re postojanje univerzala kao biti (esencije) u stvarima; post rem - univerzal opstoji u ljudskom umu ili kao obini pojam (flatus vocis), jednostavni pojam bez odnosa sa stvarnou, ili kao apstraktna ideja konkretnih stvari. anticipacija - (lat. anticipatio = priroena, iskonska predodba; gr. ), pojam koriste stoici i epikurejci u znaenju predvianje buduih iskustava, koje se temelji na ponavljanom iskustvu ili naravnim uroenim sklonostima. Openito znai prihvaanje istinitosti nekog suda prije nego je dokazana njegova istinitost, a na temelju psiholokih ili logikih zakonitosti. antifaza - (gr. ), pojam je koristio Aristotel (Met., VIII, 1057 a 34) da oznai protuslovlje ili protuslovnu izreku, odnosno tvrenje ili negiranje iste odrednice u odnosu na isti objekt. antihistoricizam - kulturno i intelektualno ponaanje i nauk koji obezvrjeuje vrijednost povijesnih spoznaja u ljudskom znanju. A. zastupaju osobito oni koji prihvaaju postojanje univerzalnih ideja i vrijednosti, koje vrijede u svakom vremenu i mjestu, bez obzira na njihov povijesni nastanak. A. nijee povijesti znanstvenost jer nije svediva na istu metodologiju. Pojam se koristio osobito u romantizmu i polemici protiv prosvjetiteljstva. Pojam je preuzeo B. Croce koji je definirao iluminizam "apstraktni racionalizam" i suprotstavio mu je historicizam. antika - (od lat. antiquus = star, prijanji, negdanji), openito znai kulturu starih naroda, navlastito grko-rimski svijet, njegovu materijalnu i duhovnu kulturu. antilogija - u Protagorinoj filozofiji oznauje tehniku da se u raspravi ojaa najslabiji dokaz. Oznaava i logiku formulu koja uvijek daje neistinite vrijednosti; naziva se i kontradikcija. antinomija - (od gr. = protiv i = zakon), kontradikcija izmeu dvaju iskaza o istoj stvari. Antinomija je svako stvarno ili prividno suprotstavljanje dvaju iskaza koji se, zbog valjanih razloga, oba smatraju prihvatljivima. Poznate su Kantove antinomije istog razuma u etiri para iskaza koji su meusobno kontradiktorni, a odnose se na kozmologiju. (Npr. 1. antinomija: Svijet je ogranien u prostoru i vremenu. - Svijet je neogranien u

prostoru i vremenu.) U logici antinomija oznauje iskaz u kome bilo njegova tvrdnja bilo negacija implicira kontradikciju. antitetian - (od gr. = opreka), oprenost, ono to je na neki nain suprotno. antiteza - (od gr. = opreka, suprotstavljanje), oznauje suprotnost dvaju pojmova ili tvrdnji u kojima drugi lan nijee postavke prvog. Pojam uvode Kant i Fichte koji ga koriste u trolanom izrazu: teza-antiteza-sinteza. U G.W.F. Hegelovoj dijalektici teza je prvi pojam, antiteza je negacija prvog pojma, sinteza je via ideja u kojoj se pomiruju teza i antiteza. antitipia - (gr. = otpornost, neproninost), pojam je koristio G.W. Leibniz da oznai nemogunost da dva tijela istovremeno zauzimaju isti prostor, jer se tijela ne mogu proimati. F. Petri koristi pojam za oznaavanje otpora koji pruaju tijela. antropocentrizam - (od gr. = ovjek i lat. centrum = sredite), oznauje shvaanje po kojem je ovjek sredite i mjerilo cjelokupne stvarnosti, moralnih i metafizikih vrijednosti. antropologizam - svako misaono nastojanje koje pokuava postaviti ovjeka i ljudske vrijednosti kao kriterij rjeavanja svih pitanja svijeta, te postaviti ovjeka kao sredite sveukupne stvarnosti: "ovjek je mjerilo svih stvari". antropologija - (od gr. = ovjek i = nauka), nauk o ovjeku. Pojam je koristio Kant da oznai studij ljudske naravi, i razlikuje teoretsku, pragmatiku i moralnu antropologiju. Filozofska antropologija oznauje nauk o ovjeku u njegovu jedinstvu due i tijela, te njegovim ontolokim, etikim, politikim, religioznim, povijesnim i drugim vidicima. Filozofska se antropologija nekada nazivala "racionalna psihologija", a poela je sa Sokratom i razvijala se sve do neoplatonizma. Crkveni oci poinju razvijati teoloku antropologiju koja je utjecala na kasniju kransku filozofiju. antropomorfizam - (od gr. = ovjek i = oblik), umski postupak u kome se ljudskim osobinama i nainom djelovanja, analogno tumai izvanljudsko podruje prirode i boanstva. A. je ljudsko nastojanje da se prikae Bog oznakama i ogranienjima koja su vlastita ovjeku. Grki filozofi, poevi od Ksenofana, nastojali su pobijati antropomorfizam u grkoj mitologiji i politeizmu.

antropozofija - (od gr. = ovjek i = mudrost), prvotno oznauje dio teozofije R. Steinera, a oslanja se na sredinju ideju gnostikog shvaanja ovjeka, po kojem je njegov "duhovni" dio utjelovljenjem "pokopan" u tijelo, iz kojega se mora osloboditi. apagoge - (gr. ; lat. abductio = odvoenje), silogistiki postupak u kojem je via premisa izvjesna, a nia samo vjerojatna. Apagogiki je dokaz neizravan (indirektan), u njemu se jedna tvrdnja dokazuje tako da se pokae apsurdnost njoj protivnih tvrdnji. V. abdukcija i deductio ad absurdum. apatija - (od gr. = ne i = strast), odsutnost strasti. Temeljni pojam grkog ideala nutarnje slobode, koju su shvaali kao neovisnost od svakog strastima prouzroenog nemira. Pojam je tipian za stoike koji apatiju poistovjeuju s najveim duevnim mirom. Prema stoikom uenju a. nije pasivnost, odsutnost djelovanja, nego poetak razumnog djelovanja, slobodnog od uznemirujue prisutnosti osjeaja. Slian je pojam ataraksija. apeiron - (od gr. - = ne-ogranieno, beskonano), prema grkom filozofu Anaksimandru (6. st. pr. K.) apeiron je iskustvu nedostupno poelo iz ega sve nastaje i u nj se vraa. Aristotel ga identificira s "prvom materijom" (usp. Fiz. 3, 5, 204 b 23). apercepcija - (od lat. ad+per+capere = puno posjedovanje neega), svijest vlastitih percepcija, svijest percipiranja. Pojam u filozofiju uvodi G.W. Leibniz da naznai samosvjesnu percepciju, karakteristinu samo za razumnu duu. Pojam preuzima Kant i razlikuje empiriku a. ili svijest koju subjekt ima o svakoj predodbi, od transcendentalne a. koja je svjesna sinteza koju duh ini nad razliitim predodbama povezujui ih meusobno. To jedinstvo svijesti Kant zove ista ili prvotna apercepcija ili transcendentalno jedinstvo samosvijesti, sadri sintezu predodaba, apercepcija koja omoguuje apriorni sintetiki sud. apetit (apeticija) - (od lat. ad-petere = teiti prema; tenja), oznauje pokret usmjeren zadovoljavanju neke tenje (apetita), ili (skolastiki gledano) tendenciju prema vlastitom dobru, bilo materijalnom bilo duhovnom. Obino se razlikuje dvije vrste: appetitus naturalis (naravna tenja) koja usmjeruje bie njegovom dobru i svrsi, koje ono svjesno ne poznaje; appetitus elicitus (izabrana tenja) u kojoj svrha i dobro privlae ukoliko su stvarno spoznati. Za G.W. Leibniza, po kome je sav svemir svrhovito usmjeren, apetit je imanentni princip koji proizvodi promjenu ili prijelaz od jedne percepcije na neku drugu (Monad., 15). U novije se

vrijeme pojam sve manje koristi u filozofiji, te oznauje naravnu tenju za hranom i zadovoljavanjem osnovnih tjelesnih poriva (instinkata). apodiktino - (od gr. = pokazano, dokazano), ovim se pojmom oznauje sigurno izraavanje neke veze pojmova u sudu. Izraz je Aristotelov i njime oznauje nepobitno dokazane teze uz pomo formalno savrenog silogizma. (Npr. "S mora biti P"). Kant ga shvaa kao sinonim s "nuno", to podrazumijeva dokazano i intuitivno sigurno. apodiksija - (od gr. = dokazivanje, razlaganje), prema Aristotelu (An. post., I,2,71 b 18) oznauje dokazivanje pomou znanstvenih silogizama, istinitih premisa, utemeljenom na deduktivnom postupku, na sigurnom (apodiktinom) znanju. Suprotstavlja se kako dijalektikom silogizmu koji daje samo vjerojatnu spoznaju, tako i induktivnom ili epagogikom postupku. apofaktino - (od gr. = utnja, nemogunost rei neto sigurno), pojmom se oznauju istine, spoznate u svom postojanju, no neizrecive ljudskim govorom u onome to se odnosi na njihovu narav, npr. Bog. Radi se o takozvanoj "negativnoj teologiji". apokatastaza - (od gr. = obnova), teorija vjenog obnavljanja i vraanja na prijanje ili izvorno stanje. Predstavlja sredinji nauk u stoicizmu, povezan s grkim krunim shvaanjem vremena, prema kojem e svijet, poto bude uniten u vatri, biti ponovo obnovljen u svim svojim pojedinostima. U Novom Zavjetu (Dj. 3,20) znai novo mesijansko stvaranje sviju stvorova. Pod tim pojmom Origen (3. stoljee) shvaa pomirenje itave prirode s Bogom, ukljuujui i zle duhove. apologetika - dio teologije koja se bavi "obranom" vjere od raznih protivnika koji je negiraju djelomino ili potpuno. Naziv potjee od pojma apologija, koji je izvorno znaio obrambeni govor na sudu. apologija - (od gr. = braniti se, opravdati se), izvorno pojam oznauje obranu na sudu, samog okrivljenika ili njegova branitelja, u dokazivanju nedunosti. Iz antike je poznata "Sokratova apologija", jedno od prvih Platonovih djela. Veina kranskih pisaca drugog stoljea, poznati kao "apologete", piu apologije u kojima brane krane od napada pogana i idova.

aporem - (gr. od = sumnjam), dijalektiki silogizam kontradikcije, izvoenje dvaju zakljuaka iste vrijednosti. Pojam uveo Aristotel (usp. Top. VIII, 11, 162 a 117-18). aporija - (gr. = slijepa ulica, sumnja, potekoa), pojam je u grkoj filozofiji oznaavao manjak rjeenja, suprotstavljanje vie meusobno nepomirljivih rjeenja koji se ipak predstavljaju kao jednako vrsti. Poznata je Zenonova aporija kojom je nastojao dokazati apsurdnost Parmenidova shvaanja jednog i nepokretnog bitka. U Platonovim se dijalozima pojam koristi za naznaku one "problematine svijesti" koju Sokrat eli pobuditi u raspravama, kao autentini uvjet filozofiranja. Platonovi dijalozi esto zavravaju nekom aporijom. Aporetinost oznauje stanje uma pred nerjeivim kontradikcijama. apostazija - (od gr. = razmak; otpad), oznauje potpuni otpad i udaljavanje od vjere, za razliku od hereze koja oznauje samo djelomino ne prihvaanje nekog vjerskog nauavanja. a priori - a posteriori - (lat. = ono to dolazi prije i ono to dolazi poslije), ova je distinkcija izvorno vezana uz priznavanje razlike prvenstva reda bitka u odnosu na red spoznaje (npr. uzrok je u naravnom redu prije uinka makar je uinak prvi u redu spoznavanja). Prema modernom znaenju a priori je neto spoznato ili jasno neovisno od iskustva; a posteriori je neto spoznato na temelju iskustva. Kod Kanta spoznaja a priori je jedina ope vrijedna i nuna. Ona je neovisna od svakog iskustva i svih utisaka osjetila. Spoznaja a posteriori proizlazi iz iskustva pa zato nije univerzalna ni nuna. U Kantovoj spoznajnoj nauci a posteriori naznauje iskustvo nasuprot apriorizma. apriorni i aposteriorni dokaz - u apriornom se dokazivanju uvijek ide od uzroka na ono to on uzrokuje, od biti na svojstva. Aposteriorno je dokazivanje ono koje u dokazivanju polazi od uzrokovanog (uinka, posljedica) na uzrok, od posljedica na razlog, od svojstva na bit. Apriorno dokazivanje vlastito je matematici, a u filozofiji se barem od poetka mora poi od onog to je poslije (a posteriori). apriorizam - filozofsko uenje o postojanju spoznaje nezavisno o svakom iskustvu kojemu prethodi. U Kantovoj spoznajnoj nauci a. oznauje spoznaju koja je determinirana "formama" i "kategorijama" koje prethode iskustvu, ukoliko su dio transcendentalne naravi ljudskog razuma.

apsolutan - (od lat. ab-solutum = odrijeen, samostalan, neuvjetovan, nezavisan od odnosa, potpun, savren), oznaka onoga to ne ovisi o drugome bilo u bivstvovanju bilo u djelovanju. U skolastikoj je filozofiji atribut za Boga. U logikom i gnozeolokom smislu ono ija spoznaja nije relativna s obzirom na svoju vrijednost, koja nije uvjetovana i ne ovisi o drugim spoznajama. To su dakle neposredne istine ljudskog znanja. I. Newton govori o apsolutnom prostoru i vremenu. apsolutizam - (od lat. ab-solutum = odrijeen), u modernoj politici oznauje sustav dravne vlasti u kojem pojedinac ili manja skupina imaju neogranienu mo upravljanja, a da o svojim postupcima ne odgovaraju parlamentu, narodu ili kome drugome. Slian je pojmu totalitarizam. U filozofiji izrie stav o postojanju apsolutne valjanosti nekih istina ili vrijednosti. apsolutni idealizam - nauava da se itava stvarnost temelji na jednoj apsolutnoj ideji koja je njezin iskljuivi spoznajni i ontiki temelj. apsolutni i relativni identitet - odnos apsolutnog identiteta je ekvivalencija odnosa koji zadovoljava G.W. Leibnizov zakon, a odnos relativnog identiteta ne zadovoljava. Problematino je moe li odnos ekvivalencije izraen u obliku x je isti A kao i y gdje je A sortalni termin biti odnos relativnog identiteta i je li odnos apsolutnog identiteta uope iskaziv. (vidi: P. Geach: Identity, Review of Metaphysics, 21, 1969.). apstrahiranje - (od lat. abs-trahere = vui van, odvajati, izdvojiti; izdvajanje, odmiljanje), postupak kojim ljudski um stvara ope pojmove iz spoznaje individualnih predmeta, izdvajanjem prostorno-vremenskih i nebitnih, pojedinanih oznaka, dolazi do bitnih i opih. Apstrahirati znai djelatnou naeg ljudskog uma u njegovu susretu s predmetima spoznaje izdvojiti, odijeliti, odmisliti svaku pojedinanost, konkretnost, individualnost toga predmeta od onoga to se pri tom predmetu moe misliti kao ope, zajedniko, univerzalno. To ope spada na narav predmeta koja nam odgovara na pitanje: to je taj predmet? U skolastikoj filozofiji: a. je proces kojim ljudski um spoznaje individualne predmete uoavajui u njima njihovu "formu". Kod G.W.F. Hegela, i idealistike tradicije, a. je in kojim se stvara pojam, u kojem se nalazi istina stvari. Tradicionalno su tri stupnja apstrakcije: u prvom se stupnju apstrahira od pojedinane osjetne tvari i od individualnih oznaka ali ne od materije (kvalitet); u drugom se apstrahira i od ope osjetne tvari, materije i promatra se protenost (kvantitet); u treem stupnju apstrahira se i od ope umom spoznatljive tvari, kvantiteta. Na prvi stupanj

spadaju opi pojmovi Porfirijeva stabla, na drugi stupanj matematiki pojmovi, a na trei pojmovi isti od bilo koje tvari. To predstavlja tri stupnja znanja ili znanosti: fiziku, matematiku i metafiziku. Apstraktan je onaj koji nije konkretan, apstraktni pojam koji je nastao apstrahiranjem. apstrakcija - (od lat. abs-trahere = vui van, odvajati), djelatnost duha po kojoj oblikuje openite pojmove. Apstrakcija, u koliko je apstrakcija i samo apstrakcija, jest neto u umu koji je tu apstrakciju izrekao. No apstrakcija nije samo to (neto u umu), nego je ona umski izriaj onoga to se nalazi u stvarnosti. Npr. kao apstrakcija H2O nije ni u jednoj vodi, a kao realizacija je u svakoj. Suprotan je pojam kontrakcija koji oznauje proces pri kojem se zajednikom predikatu dodaje vlastita osobina pojedinih subjekata. apsurd - (lat. absurdus = besmislen, neskladan, nezgodan), ponajprije ono to je kontradiktorno, potom ono to se opire razumu. Za Th. Hobbesa apsurd je izraz koji je bez znaenja, jer kri data lingvistika pravila. Takav je primjer "okrugli kvadrat" koji ne znai nita, predstavlja samo skup slova ili glasova. V. i reductio ad absurdum. aretologija - (od gr. = vrlina, krepost i = nauka), nauka o kreposti i vrlini. Prema Sokratu nema ispravnog djelovanja bez poznavanja onoga to se ini, odnosno nije mogua etika bez znanja. argument - (od lat. argumentum = dokaz, razlog), ono na emu se temelji sigurnost nekog dokaznog postupka. Moe biti i niz izjavnih reenica, od kojih jedna slijedi iz druge i identificiraju se u zakljuku. Reenice koje se predstavljaju kao razlozi za zakljuak zovu se premise. Najosnovnija oznaka argumenta je njegova valjanost. Argument je valjan ako nije mogue da su premise istinite, a da zakljuak bude neistinit. argumentacija - (od lat. argumentum = dokaz, razlog; dokazivanje, obrazlaganje), izvoenje dokaznog postupka, dokazivanje. Argumentacija je govor u kojem jedna tvrdnja jasno posljedino slijedi iz prethodne. Prema Aristotelu a. je zakljuivanje na temelju tonih ideja. argument iz analogije - oblik vjerojatnog zakljuivanja o neemu na temelju slinosti s nekom drugom ve poznatom stvari, a temelji se na naelu da sline stvari imaju slina, a razline stvari razlina svojstva, uinke, uzroke. Argument iz analogije je slian induktivnom argumentu, ali je slabiji od njega, jer se ne temelji na zajednikoj naravi nego samo na slinosti.

argumentum ad hominem - (lat.), dokazivanje istine, na temelju pretpostavki koje zastupa protivnik, nastojei iz tvrdnje koju protivnik doputa izvesti vlastitu protivnu tvrdnju. Nastojanje da se pokae da je protivnik u protuslovlju sa samim sobom. Primjer: na temelju tvrdnje skeptika koji nijee mogunost sigurne spoznaje i nauava nunost trajne sumnje, dokazuje se da je barem ta tvrdnja istinita. arh - (gr. = poetak, poelo), ono to je poetak ili poelo neke stvari, ono iz ega sve slijedi. Pojam u filozofiju uvodi Anaksimandar, a kod Platona oznauje vjenu ideju; kod Aristotela ono to je prvo u redu bitka "principium essendi" ili spoznavanja "principium cognoscendi". arhetip - (od gr. = poetak, poelo i = model, uzor), oznauje izvorni idealni uzor od kojeg proizlaze svi ostali konkretni oblici neke ontoloke ili umjetnike proizvodnje. U metafizikom se smislu pojam pojavljuje osobito u platonizmu i neoplatonizmu. Prema Platonu, a. je ideja, ili originalni uzor forme ije su osjetne stvari samo jednostavna kopija; bitni i apsolutni uvjet razumljivosti stvari (inteligibilnosti fenomena). Prema Plotinu, arhetipi bijahu ono od ega je Bog najprije stvorio noetiki kozmos, ili svijet ideja, po ijem je uzoru stvoren osjetni svijet. Prema Augustinu, a. su Boje misli koje su model po kojima on stvara. U analitikoj psihologija C.G. Junga a. su primordijalne slike prisutne u kolektivnoj svijesti. aristokracija - (od gr. = vladavina najbolji), u politikoj teoriji oznauje miljenje prema kojem upravljanje dravom pripada "najboljima". Prema Platonu, koji prvi koristi taj pojam u Dravi, upravitelji bi trebali biti filozofi. Pojam a. detaljnije razrauje Aristotel u Politici. U novije vrijeme pojam oznauje plemiki drutveni sloj. aristotelizam - naziv za skupine i filozofske struje koje su se u povijesti izriito pozivale na Aristotelovu filozofiju. Najstarija je peripatetika kola koju je osnovao sam Aristotel u Ateni, potom njegovi uenici, srednjovjekovni arapski i kranski mislioci i mnogi drugi. Aristotelov kvadrat - slika je nastala u srednjem vijeku da se izraze i lako uoe reciproni odnosi meu iskazima (propozicijama). Ako se vrhovi kvadrata oznae slovima ABCD (A = univerzalno afirmativni sud: npr. sve ptice lete; B = univerzalno negativni: npr. nijedna ptica ne leti; C = partikularno afirmativan: npr. neka ptica leti; D = partikularno negativan: npr. neka ptica ne leti), moe se lako i jednostavno uoiti da su AiB kontrarni; CiD subkontrarni; AiC, BiD subalternirani; AiD, BiC kontradiktorni.

a se - (lat. = od sebe), oznauje ono to ne ovisi o nekom uzroku, u kranskoj se filozofiji primjenjuje na Boga ("asseitas Dei"). asertoriki sud - oblik modalnog suda u kojem se tvrdnjom ili nijekanjem jednostavno neto izrie, pokazujui samo vezu subjekta i predikata a ne izriui nuno i istinitost odnosa: npr. profesori su dosadni. Njihov je oblik: S jest P ili S nije P. asimilacija - (od lat. assimilatio = izjednaivanje, usporeivanje), openito znai uiniti slinim razliite stvari; u uem smislu znai djelovanje kojim neki subjekt prihvaa drugi inei ga sebi slinim, ili postaje slian samom objektu. Pojam koriste mnoge discipline. U skolastikoj spoznajnoj teoriji je proces kojim spoznavajui subjekt postaje intencionalno slian spoznatom objektu. "Cognitio fit per assimilationem" (T. Akvinski). askeza - (od gr. = vjeba, vjebanje), duhovna aktivnost, vjebanje, voljnih ina s ciljem da se postigne gospodarenje vlastitim porivima i rast u kreposti. Tu praksu poznaju i prakticiraju uglavnom sve religije. U kranstvu askezu prakticiraju osobito monasi. Pojam je preuzet iz atletikog rjenika a kod Platona dobiva moralno znaenje, naime, askeza omoguuje dui da se oslobodi od svega tjelesnog te uzdigne u idealni svijet (Fedon, 66 B). Pojam ima moralno znaenje i za stoike, po njima je askeza vjeba odricanja radi postizavanja kontrole misli i nagona. Etiki vid pojma prisutan je i u kranstvu. asomatian - (od gr. - = ne-tijelo, netjelesan), openito znai ono to je nevidljivo, apstraktno, to opstoji u rijeima i misli. Za Platona je oznaka svijeta ideja ukoliko je razliit od osjetnog svijeta; a za stoike praznina, vrijeme i misao. astralno tijelo - (od gr. = nebesko tijelo, zvijezda), prema nekim antikim uenjima (npr. hermetizam), ovjek pored fizikog posjeduje i astralno nevidljivo tijelo, koje posjeduje finiju strukturu od fizikog koje je duplikat astralnog s kojim je labavo povezan. Astralno se tijelo iz fizikog moe izdvojiti tijekom sna, narkoze, transa i slinih stanja. astrologija - (od gr. = nebesko tijelo, zvijezda i = nauka), pojam je prvotno oznaavao dio fizike koji se danas naziva astronomija, da bi potom oznaavao studij utjecaja zvijezda na svijet i ljude. Prema astrolozima, sudbina svakog pojedinca je odreena rasporedom zvijezda u trenutku njegova roenja. U povijesti su mnogi filozofi i uenjaci prihvaali osnovanost astrologije. Mnogi, osobito na Istoku, i danas astrologiju pridaju veliku vanost, dok je za ostale obino praznovjerje.

ataraksija - (gr. - = ravnodunost), stanje bez strasti, duevni mir. Pojam koristi ve Demokrit da oznai mir due kao njezino veliko dobro. Za epikurejce ataraksija je trajno zadovoljstvo koje se sastoji u manjku elj i straha. Za stoike ona je radikalno udaljenje od poud i svakog osobnog interesa, ne razlikuju je od apatije. ateizam - (od gr. - = bez boga), oznauje nauk ili ponaanja koja nijee Boju opstojnost ili neku drugu stvarnost iznad ovjeka. Razlikuju se teoretski i praktini ateizam. Praktini ateizam je onaj koji se ponaa kao da Bog ne postoji, doputa Boje postojanje ali to nema utjecaja na ivot i ponaanje "ivi kao da Boga nema". Teoretski ateizam ne priznaje Boju opstojnost. U moderno doba ateizam se jako proirio i pod formom agnosticizma. atom - (od gr. - = nedjeljiv), tim su pojmom starogrki filozofi, Leukip i Demokit, oznaavali najmanju nedjeljivu osnovu materije i due. atomizam - (od gr. - = nedjeljiv), u filozofiji oznauje filozofski sustav, kojeg je zapoeo Leukip, a razvio Demokrit, a koji itavu stvarnost vidi sastavljenu od najmanjih i nedjeljivih elemenata, atoma, koji su kvalitativno jednaki a razlikuju se oblikom, veliinom i pozicijom. Od njihovog kretanja i udaranja nastaju stvari. atribut - (od lat. attribuo, 3. = pridijeliti, dodijeliti, dodati), u logikom smislu oznauje ono to je u predikatu reeno s obzirom na subjekt. U ontolokom smislu znai odrednice supstancije. U neoplatonikoj i skolastikoj tradiciji posebni izriaji o Bogu kojima ljudski um nastoji izraziti Njegove savrenosti: jednou, dobrotu, istinu, svemo, itd. augustinizam - srednjovjekovni smjer u teologiji, filozofiji i politici koji se prvotno nadahnjivao uenjem sv. Augustina. Pojam je nastao kasnije i prvi ga koristi F. Ehrle (1889.). autarkija - (od gr. = potpuna samostalnost, samodostatnost), pojam je prisutan ve kod predsokratika, a u grkoj filozofiji (osobito stoikoj) oznauje etiki stav neovisnosti od uitka i stvari. Autarkija je oznaka mudraca i smatrana je neophodnom za postizavanje sree. autentino - ono to je izvorno, istinski, nepatvoreno. Pojam koriste egzistencijalisti, osobito M. Heidegger, da oznae ovjekovu nutrinu, "autentinu egzistenciju", ivljena u punoj svjesnosti vlastitog odreenja, za razliku od neautentinosti (banalnosti), "neautentina egzistencija" koju predstavlja svakodnevni ivot.

autoconscientia - (od gr. = sam i lat. conscientia = spoznaja; samosvijest), sposobnost misli da osjeti samu sebe, in kojim ovjek spoznaje samoga sebe; svijest o samome sebi, vlastitom opstojanju i djelovanju. U filozofskom smislu znai svijest da vlastito postojanje i djelovanje ovise o spoznaji sebe, prisutna u svakom inu. A. nije isto to i znanje o sebi, do kojega se dolazi refleksijom kod spoznavanja ostalih stvari, nego je implicitno suprisutna u svakom svjesnom djelovanju i prepoznaje se kao svjesno djelujui subjekt, JA. Za Aristotela a. je miljenje miljenja; za Augustina a. je nutarnja svijest, sigurnost da istina ivi u nama. Za R. Descartesa a. (svijest o vlastitom postojanju) predstavlja temelj svakoj sigurnoj spoznaji. Treba razlikovati refleksnu a., kada se spoznaje vraanjem na neki prethodni spoznajni in; i konkomitantnu a., to jest aktivnost koja prati drugu spoznaju koja spoznaje neki odreeni i partikularni objekt i istovremeno je svjesna da misli na taj objekt. autokineza - (od gr. = sam i = kretanje; samokretanje), prema Platonu, (Fedro, 245 E), Aristotelu (O dui, II,1,412) i drugim vitalistima a. je bitna oznaka ivota koji ima mo imanentnog samokretanja. automat - (od gr. = onaj koji djeluje sam), pojam oznauje stroj koji svojim unutarnjim mehanizmom koji se kree, oponaajui ljudsko i ivotinjsko djelovanje, ali bez svijesti i due. Za R. Descartesa ivotinje i biljke su takoer automati koji djeluju mehaniki. autonomija - (od gr. = sam i = zakon), u doslovnom smislu znai mo davanja zakona sebi samome, odnosno slobodno djelovanje subjekta bez vanjskih uvjetovanja. Tim pojmom Kant oznauje sposobnost ljudskog razuma da si odredi moralne zakone, ne preuzimajui ih ni od kojeg autoriteta, nieg ili vieg od sebe. Pojam je vaan i u politici gdje oznaava odvojenost zakonodavne, sudbene i izvrne vlasti. autopoiesis - (gr. - = samostvaranje), autopoietika organizacija je sastavljena od dijelova koji ine jedinstven, samostalan i samoproizvodei sistem. Vlastitosti sistema su odreene interakcijom svih svojih dijelova a ne samo jednog (npr. jedan ovjek, jedno drvo, jedna stanica). U filozofiji pojam je vaan u idealizmu, osobito kod G.W.F. Hegela. autoritet - (od lat. auctoritas = ugled, uzor, jamstvo, nalog, vlast), mo utjecaja nekoga ili neega na nekoga drugoga ili neto drugo. Pojam se koristi za oznaavanje priznate sposobnosti i kvalitete nekog bia (osobe, grupe, institucije) koje su kadre utjecati na pojedince tako da se osigura poslunost u ostvarenju nekog cilja. Posebnu ulogu ima u odgoju

i politici te svuda gdje je vano voenje osoba ili drutva u spoznaji ili postizavanju nekog dobra. Pojam se ponekad poistovjeuje s pojmom vlast, pa se govori o a. drave, sudstva itd. averoizam - pojam oznauje filozofsku i znanstvenu misao arapskog filozofa Averoesa i njegove kole, osobito u tumaenju Aristotelove filozofije. Najznaajniji stavovi averoizma su: subordinacionizam vjere prema istinama razuma; vjenost materije i svijeta; jedinstvo mogueg uma kod svih ljudi (monopsihizam).

Bbaralipton - mnemotehniki pojam kojim su skolastici u logici oznaavali prvi nain etvrte figure silogizma u kojem su prve premise univerzalne i afirmativne a zakljuak partikularan i afirmativan: npr. svaki je ovjek smrtan; svi su hrvati ljudi; dakle neki je smrtnik hrvat. barbara - mnemotehniki konvencionalni pojam koji oznauje prvi modus prve silogistike figure koji ima strukturu: (MaP-SaM-SaP). Npr.: svi su ljudi smrtni; svi Kinezi su ljudi; svi Kinezi su smrtni. Premise i zakljuak su univerzalno potvrdne propozicije. Oznauje tip kategorikog silogizma. bazini stavovi - tako K.R. Popper naziva pojedinane tvrdnje koje se zasnivaju na iskustvenom promatranju i slue kao osnovica (baza) za prosuivanje (opovrgavanje) opih hipoteza. beki krug - skupina filozofa koja se okupila oko M. Schlicka dvadesetih godina XX. stoljea osnovala je filozofsko drutvo Udruenje Ernsta Macha" (Ernst Mach Verein). No, diskusije o filozofiji znanosti i epistemologiji su zapoele ve oko 1907. Drutvu su pripadali M. Schlick, R. Carnap, H. Feigl, P. Frank, H. Hahn, V. Kraft, O. Neurath, F. Waismann. K.R. Popper i H. Kelsen imali su dosta kontakta sa krugom, makar slubeno nisu bili pripadnici. Takoer je odrano i nekoliko sastanaka izmeu Wittgensteina, Schlicka, Waismanna i Carnapa. 1929. Hahn, Neurath i Carnap objavili su manifest kruga: "Znanstveni pogled na svijet. Beki krug" (Wissenschaftliche Weltauffassung. Der Wiener Kreis, vidi. hrv. prijevod). Beki krug se zalagao za ideje logikog pozitivizma, te su eljeli ponovno osmisliti empirizam u svjetlu tada novih znanstveni dostignua. Krug je prestao djelovati dolaskom nacista na vlast i veina lanova je emigrirala u SAD. behaviorizam - (engl. behaviour = ponaanje, vladanje), metoda istraivanja u psihologiji koja se iskljuivo temelji na objektivnom i eksperimentalnom prouavanju ponaanja (zanemarujui introspekciju), individue u razliitim okolnostima. Teoretski oblik b. razradili su osobito J.B. Watson i V. Bechterev. B. odbacuje svako metafiziko gledite u psihologiji a psihologiju vee uz fiziologiju. B. promatra na isti nain ponaanje ivotinja i ljudi, koje temelji na principima refleksa koje shvaa materijalistiki i deterministiki.

benevolencija - (lat. benevolentia = dobrohotnost, dobrostivost), voljni in kojim se eli dobro drugima. beskonano - (lat. infinitum), ono to je bez poetka i svretka, emu se ne mogu odrediti granice, niti se moe umski do kraja shvatiti. Kao metafizika kategorija odgovara grkom pojmu i temeljna je oznaka subzistentnog bia (Boga), za razliku od stvorenih bia koja su nuno konana i ograniena. Poevi osobito od G.W. Leibniza beskonanost je i predmet mnogim teorijama u matematici. besmrtnost - (lat. immortalitas), besmrtno je ono to ne moe izgubiti ivot, odnosno ono to je sposobno neprekidno ivjeti. Pojam oznauje nauk po kojem dua nadivljuje tjelesnu smrt. U irem smislu oznauje neprolaznost ili vjenost ivog bia. Razlikuju se metafizika besmrtnost koja pripada samoj bti kao takvoj i pripada jedino Bogu; fizika besmrtnost ne pripada jednoj osobnoj naravi, ali iz nje slijedi (na pr.: aneo, ovjek); darovana besmrtnost je ona koja kao takva ne slijedi iz naravi, nego je slobodno darovana (na pr.: prema Objavi: praroditelji prije grijeha). bezuvjetno - oznauje ono to je slobodno, to se zbiva bez ikakvih ogranienja i uvjetovanja. V. apsolutan. bie - (gr. ; lat. ens), ono to jest (id quod est): stvar, predmet, zbiljnost, individualno i konkretno bie koje konstituira stvarnost. Osnovno znaenje pojma je "biti neto", odnosno bie je sve ono emu se na bilo koji nain moe pripisati da jest, ono to ima bitak kao vlastitost. Bie je najuniverzalniji pojam i temeljni objekt metafizike, nije ga mogue definirati po rodu i specifinoj razlici. Pojam bia kao takvog (ens ut sic) jedan je i analogan, izrie krajnju apstrakciju i kae samo da neto jest, dakle protivi se nitici (nuli), te obuhvaa realna i umska bia (ens rationis). Realna bia mogu biti stvarna i mogua; stvarna mogu biti samostalna (supstancije) i nesamostalna (akcidenti); samostalna (supstancije) mogu biti neovisna (Bog) i ovisna (stvorenja). Miljeno bie (ens rationis) pak moe biti s temeljem u stvarnosti (npr. prostor) ili bez temelja u stvarnosti (npr. nitavilo). Apsolutni temelj bivstvovanja jest realan, stvaran, samostalan i neovisan i kao takav originalni bitak, temelj za sve ostale vrste bia. Pitanja o biu prouava metafizika (ontologija).

bikondicional (dvopogodba, ekvivalencija) - logika operacija koja je istinita samo ako sastavni sudovi imaju istu istinitosnu vrijednost; u obinom govoru se izrie: ako i samo ako" (). bioetika - podruje moralne filozofije koja se bavi etikim pitanjima koja se odnose na biomedicinska istraivanja i praksu. Prema definiciji W.T. Reich u Encyclopedia of Bioethics (1995): "Bioetika je sustavni studij ljudskog ponaanja na podruju znanosti o ivotu i brizi o zdravlju, koji se ispituju u svjetlu moralnih vrijednosti i naela." biologija - (od gr. = ivot i = nauka), pojam je sainio J.-B. Lamarck 1802. da oznai empirijsku znanost o ivotu, odnosno ivoj prirodi, u koju spadaju botanika, zoologija i antropologija. biologizam - openito oznauje svaku teoriju koja nastoji bioloki tumaiti psiholoke, drutvene i religiozne injenice. birokracija - (od franc. bureau = ured i gr. = vlast), pojam oznauje one koji rade u dravnoj upravi. U negativnom se smislu koristi za oznaavanje upravnih aparata velikih organizacija s njihovim pretjeranim proizvoenjem normi i pravila koje umanjuju uinkovitost djelovanja. bisupjunkcija - v. bikondicional. bt, bitnost - (lat. essentia), aristotelovski izraz ( ) kojim se oznauje unutarnji princip bia, ono po emu je bia upravo to to jest; sadraj bia, glavni element definicije. Ukoliko je bit izreena definicijom, dobiva naziv tostvo (quidditas), to je skolastiki izraz za bit materijalne stvari. Quidditas rei materialis (sensibilis) je ono spoznatljivo u osjetnom predmetu, ontoloka oznaka materijalnog bia. Bit nije dostatna da sama formira neko bie nego pretpostavlja in bitka. Ta dva principa u konkretnom su biu stvarno ujedinjeni, a razlikuju se metafiziki. Bit i bitak se poistovjeuju samo u Bogu, u smislu da je Bog bez biti koja bi ga ograniavala. bitak - (lat. esse = biti), unutarnji princip bia, ono po emu bie opstoji, dobiva egzistenciju, ontiki razlog da bie jest. Bitak konstituira prvi i najintimniji in (zbiljnost) bia, on iznutra daje subjektu svaku perfekciju (odliku). "Sam bitak (ipsum Esse) jest ono to je nad svim najsavrenije: odnosi se, naime, prema svemu kao zbiljnost. Nita, naime, nema (svoje)

ozbiljenosti osim u koliko jest: stoga sam bitak jest ozbiljenost svih stvarnosti, pa i samih odrednica (ipsarum formarum)" (T. Akvinski, S. th. I, 4, 1 ad 3). bivovanje (egzistencija) - nii, participirani i usitnjeni oblik posjedovanja bitka - esse. bizantska filozofija - filozofska tradicija koja se razvila u bizantskom carstvu od VI. do XV. stoljea, u kojoj dolazi do proimanja grke filozofije i patristike tradicije. Aristotelova su djela koristili u tumaenju prirode, a Platonova na podruju teologije. Glavni su predstavnici Dionizije Areopagit, Maksim Konfesor, Ivan Damaanski. black box - (engl. = crna kutija), u epistemologiji oznauje objekt ija tamna narav skriva unutarnju strukturu. blaenstvo - (gr. ; lat. beatitudo), prema Platonu b. je trajna kontemplacija vrhovnog Dobra, koje nadilazi osjetni svijet, a moe se postii samo u nadzemaljskom ivotu, gdje je jedino mogue potpuno sjedinjenje s Dobrim. Za Aristotela blaenstvo se sastoji u ivljenju prema razumu i kreposti (Et. Nic., I, 13, 1102 a 5), a njezin vrhunac je u istom spoznavanju i kontemplaciji. Prema Boeciju b. je: "dobro ije posjedovanje ne doputa eljeti nita drugo"; "zbroj svih dobara". Ciceron: "secretis malis omnibus, cumulata bonorum complexio". Augustin: "gaudium de veritate". U novije vrijeme pojam gubi filozofsko, a sve vie poprima teoloko znaenje. Bog - apsolutno, subzistentno bie "ipsum esse subsistens", prvo u metafizikom, moralnom i religioznom redu. Njegova je metafizika bit u tome da je actus purus, ista, sama zbiljnost. Kao ista zbiljnost Bog je neogranien u svom bitku i upravo zato jedan jedini. bonum - v. dobro bonum commune - (lat. = zajedniko dobro), etiko-politiki pojam, a oznauje duhovne i materijalne uvjete koji omoguuju drutvu da promie dobro svake osobe. Meu vanije uvjete spada potivanje prava osob i mir. bonum est diffusivum sui - time se izrie da dobro bie eli oko sebe iriti dobrotu, initi dobro (Platon); dobro privlai k sebi, jer je poeljno (Aristotel). bonum ex integra causa, malum ex quovis defectu - skolastiki aksiom koji znai da je dobro rezultat cjelovitosti dobrih elemenata, dok zlo proizlazi iz bilo kakvog nedostatka. Tako

e u moralu svako djelovanje biti dobro samo ako predmet, cilj i okolnosti budu dobre; loe tamo gdje manjka i samo jedan od tih elemenata. briga - (njem. Sorge), egzistencijalistiki pojam kojeg koristi osobito M. Heidegger da oznai bitak tubitka ukoliko je bitak u svijetu (In-der-Welt-sein). broj - (lat. numerus), vjerojatno je prvu definiciju broja kao "zbroj jedinica", dao Tales, a prihvatili su je pitagorici, Platon i Euklid. Prema skolastici broj je: multitudo mensurata per unum (T. Akvinski. S. Th., I, q. 11, a. 2). Prema R. Descartesu, Kantu, Th. Hobbesu i pozitivistima broj je subjektivna stvarnost "modus cogitandi". Suprotno tome matematika filozofija druge polovice 19. stoljea odluno brani "idealnu objektivnost" broja i smatraju da je matematika svodiva na logiku, a zakoni broja su identini zakonima miljenja (G. Frege). Na istoj je poziciji i B. Russell. budunost - u ope filozofskom smislu oznauje budue vrijeme, a u ontologiji sve ono to e tek biti u odnosu na ono to je ve stvarno prisutno. Buridanov magarac - prema srednovjekovnom misliocu Buridanu, ljudska volja djeluje na osnovi motiva, pa ako su oni jednaki volja bi vjerojatno ostala neodluna i ne bi djelovala. Priu o magarcu koji ugiba od gladi stojei izmeu dva potpuno jednaka kupa sijena, jer se ne moe odluiti kojem e se prikloniti, izmislili su Buridanovi protivnici i nazvali "Buridanov magarac".

Ccasus - (lat. = pad, sluaj), u opem smislu oznauje sve to se ne pojavljuje kao nuno ili namjerno i za ije se iznenadno nastupanje ne moe navesti nikakav razlog ili uzrok. Oznauje dogaaj koji nema nikakav objektivni uzrok pa zato kontradicira svakom strogo deterministikom shvaanju; ili oznauje dogaaj kome se ne poznaju uzroci. Stvarno postojanje sluaja, u prvom smislu, zastupao je Epikur u svom atomistikom shvaanju stvarnosti. Drugo shvaanje je negiranje objektivne stvarnosti sluaja. Sluajno u apsolutnom smislu bilo bi ono to ne bi uope imalo razloga bivstvovanja, zato apsolutnog sluaja nema. Sluajan u relativnom smislu jest onaj uinak koji je mimo namjere (praeter intentionem), koji nije, kao predvien i eljen svretak, vodio djelovanje tvornog uzroka. U proirenom smislu zovemo sluajnim i takove uinke koji dodue jesu predvieni i odabrani, ali to predvianje i odabiranje mi ne razabiremo. causa - (lat. = uzrok), causa est principium influens esse in aliud = uzrok je poelo koje utjee ne bitak neega. Uzrok je ono to stvarno i pozitivno utjee na neko bie inei ga u odreenom smislu ovisnim o sebi. Aristotel i skolastika razlikuju etiri vrste uzroka: formalni, materijalni, djelatni i svrni. Formalni uzrok (causa formalis) je ono ime se tvorivo bia podvrgava zamisli koja upravlja djelovanjem proizvodnog uzroka. To je unutarnja zbiljnost po kojoj neka stvar jest ono to jest. Materijalni uzrok (causa materialis) je ono od ega i u emu se neto ini. Proizvodni uzrok (causa efficiens) je poelo koje svojim djelovanjem utjee na bivstvovanje kontingentnog bia ili ini da bude na odreeni nain, tako da opstojnost toga drugoga u potpunosti ovisi o djelovanju prvoga. Svrni uzrok (causa finalis) jest ono s obzirom na to se neto ini, tj. cilj prema kojem se djelatnik determinira u djelovanju. Uzroci se dijele na nutarnje i vanjske. Nutarnji su materijalni koji uzrokuje kao odreujui dio i formalni kao ono to odreuje. Vanjski su uzroci djelatni (efficiens) koji utjee svojim djelovanjem, svrni (finalis) koji djeluje svojom dobrotom, i egzemplarni (exemplaris), djeluje svojom formom. Neki autori "causa exemplaris" dre posebnom vrstom uzroka, neki ga svode na svrni, neki na tvorni uzrok. U obinom se govoru uzronost upotrebljava samo za vanjske uzroke, a posebno na tvorni uzrok. causalitas - v. naelo uzronosti.

causa per accidens - (lat. = pripadni, akcidentalni uzrok), onaj uzrok koji uzrokuje neto na to nije prvotno po svojoj naravi usmjeren, ako je postignuti uinak izvan vlastite svrhe kojoj djelovanje tei. Npr. ako seljak orui pronae blago, oranje je akcidentalni uzrok pronalaska blaga. causa per se - (lat. = uzrok po sebi), onaj uzrok koji uzrokuje ono na to je po svojoj naravi usmjeren, to je po vlastitoj naravi i snazi usmjereno na odreeni uinak. Npr. vatra je uzrok zagrijanosti vode. causa sui - (lat. = uzrok samoga sebe), izrazom se naznauje neovisno i apsolutno bie koje razlog svog postojanja ima u sebi. Prema nekima oznaka Boje apsolutnosti. Pojam dobiva posebnu vanost kod R. Descartesa i B. Spinoze koji identificiraju "causa sui" i "bie po sebi", drei da Bog ima tu mo da dadne sebi ono to openito proizvodni uzrok daje svome uinku. celarent - mnemotehniki konvencionalni pojam koji oznauje drugi modus prve silogistike figure koji ima strukturu: (MeP-SaM-SeP); npr.: nijedan ovjek nije nepogreiv; svi mudraci su ljudi; nijedan mudrac nije nepogreiv. cilj - (grki: , lat. finis), ono poradi ega neto biva ili poradi ega tvorni uzrok djeluje (id, quod seu cuius gratia aliquid fit: id cuius gratia causa efficiens operatur). cinizam - (od gr. = pas), filozofska kola koju je utemeljio Antisten (444.-365.), Sokratov uenik. U etici c. se nadahnjuje Sokratovim naukom, a nauava osobitu vrijednost nutarnje slobode (samodostatnosti, autarhije) u odnosu na vanjske potrebe koje se drastino smanjuju na najmanju mjeru. U teoriji i praksi c. obezvreuje uitke i sudjelovanje u drutvenom ivotu. Ljudska se krepost sastoji u ivotu sukladno prirodi, to se postie vjebanjem, a ne teoretiziranjem. Prema nekima naziv su dobili prema imenu mjesta gdje se nalazila kola, a prema drugima radi estokog naina voenja polemike ("lajanje" na protivnike), i odbacivanja svake komotnosti u ivotu ("pasji ivot"). circulus in probando - (lat. = krug u dokazivanju), izraz oznauje logiku pogreku u dokazivanju u kome se teza koja se dokazuje koristi kao argument pri dokazivanju argumenta kojeg se izravno ili neizravno dokazuje, vrtei se tako u krugu, nastojei da se dvije tvrdnje dokau jedna drugom.

circulus vitiosus - (lat. = pogrean krug), krivo zakljuivanje kada se jedan pojam definira pomou drugog, a ovaj pomou prvog. Ostaje se na poetku jer krivi dokazni proces ne donosi nikakvu novu dokazanu istinu. civilizacija - (od lat. civilis = graanski; uljudan), za razliku od prirode c. obuhvaa sve ono to je ovjek svjesno stvorio, osobito na podruju tehnike, da bi poboljao ili olakao ivot i rad. cjelina - (lat. totum), jedinstvo dijelova koji se bez cjeline ne bi mogli razumjeti kao integralni lanovi nedjeljive povezanosti kojoj pripadaju, za razliku od mnotva u kojem pojedini dijelovi mogu uzajamno mijenjati mjesta. cogito - (od lat. cogitare = misliti, smiljati), latinski pojam koji se odnosi na glasovitu R. Descartesovu reenicu "cogito, ergo sum"; oznauje atribut duhovne supstancije koja nikad ne moe biti stavljena u sumnju, pa tako postaje temelj subjektivne sigurnosti opstojanja. Davanjem prednosti miljenju nad stvarnou, mnogi smatraju poetkom moderne filozofije. cogito, ergo sum - (lat. = mislim, dakle jesam), R. Descartesov princip prevladavanja apsolutne sumnje. Direktna intuicija vlastite opstojnosti, samosvijesti u svakom inu miljenja, pa i sumnje. Slino je rekao i Augustin: "Si fallor, sum - ako se i varam jesam". cognitio exercita - (lat.), ona popratna spoznaja kojom se na taj svojevrsni popratni nain kao usput - spoznaje ujedno sam subjekt (i ostalo u vezi s tim subjektom u koliko je izvritelj te spoznaje ili kojeg drugog u svijesti prisutnog ina). cognitio signata - (lat.), ono to spoznajemo "redovitom" spoznajom i na to je usmjerena ovjekova pozornost kao na sadraj suda koji izriito eli izrei. coincidentia oppositorum - (lat. = jedinstvo suprotnosti), izjednaavanje, ponitavanje i prestanak svih suprotnosti u Bogu. Pojam je vaan za N. Kuzanskog koji njime izraava Boju bezgraninost i transcendenciju. compositum - v. sloevina. conatus - (lat. = pokus, pokuaj; nagon), u filozofiji, osobito kod Th. Hobbesa, B. Spinoze i G.W. Leibniza, oznauje snagu unutarnjeg kretanja u ljudskom tijelu koje prethodi vidljivom djelovanju.

concursus - (lat. = stjecanje, sraz), openito oznauje sudjelovanje vie uzroka u proizvodnji nekog uinka. concursus divinus - odnosi se na djelovanje kojim Bog omoguuje djelovanje stvorenja, kao drugotnih uzroka, tako to im omoguuje opstojanje i postizavanje svrhe. condicio sine qua non - (lat. = uvjet bez kojega ne), izrazom se oznauje nuan uvjet, neto bez ega su neka pojava, dogaaj i bie nemogui. consensus - (lat. = suglasje, sklad), podudaranje gledita ili shvaanja svih ili mnogih ljudi na temelju ega se potvruje istinitost odreenih tvrdnji prije nego se to i dokazima potvrdi. consensus omnium - (lat. = suglasje svih), uzima se kao dokaz istinitosti nekog miljenja u kome se svi slau, budui da je nemogue da se svi ljudi i narodi u vanom pitanju varaju. Naelo nalazimo u Aristotelovoj Nikomahovoj etici, a vrlo je vano u stoikoj filozofiji. contradictio in adiecto - (lat.), protuslovlje u samim pojmovima; esti primjer: okrugli kvadrat, metalno drvo. corpus - (lat. = tijelo), openito je svako bie koje je proteno, koje zauzima odreeni prostor i dostupno je osjetilima. Predstavlja predmet studija raznih prirodnih znanosti i filozofije. Filozofiju spoznaje zanima stvarna opstojnost tijela u sebi samome, neovisno o percepciji. Kroz itavu povijest filozofije prouavao se odnos tijela i due slijedei dvije osnovne linije: Platoniku po kojoj je tijelo grob due, i Aristotelovu po kojoj dua i tijelo nisu dvije odvojene supstancije, nego rastavljivi elementi jedne supstancije, a tijelo i dua se odnose kao mogunost i zbiljnost, odnosno materija i forma. conscientia - (od lat. cum + scientia = svijest, samosvijest, savjest), prisutnost uma samome sebi u inu shvaanja i suenja. U etici oznauje ljudsku sposobnost koja ga konkretno obavjetava o dobru i zlu; koje je djelovanje dobro i treba ga initi, a koje je zlo i treba ga izbjegavati; te koja odobrava ili ne odobrava ve uinjeno djelo. Ve od stoicizma i neoplatonizma, a potom kod Augustina, svijest je oznaena kao "nutarnjost", razgovor due sa samom sobom. Svijest se shvaa kao neposredni izvor sigurne spoznaje naela koji odreuju ispravnost djelovanja. Kant postavlja svijest kao sredite svoje etike, a shvaa je kao nutarnji glas koji objavljuje svakome, u intimnosti vlastite due, apsolutnu vrijednost moralnog

zakona. Moralna svijest ili savjest je sposobnost prepoznavanja i razlikovanja dobra i zla i sud o moralnosti djelovanja koja se namjerava poduzeti ili je ve uinjeno. V. savjest. conversio ad phantasmata - (lat. = obraanje k osjetnim slikama), izrie miljenje da se ljudski um u svakoj svojoj spoznaji mora navraati na osjetne, matovne slika, da bi u njima proitao onu duhovnu stvarnost koja se krije u svakom biu. T. Akvinski kae: "Da bi dakle um zbiljski spoznao vlastiti predmet, nuno se mora osvrnuti na matovne slike kako bi opu narav motrio kao postojeu u pojedinanoj stvari" (S. th. I, 84, 7c). covering law - (engl. = "prikriveni zakon"), u epistemologiji znai model znanstvenog tumaenja, odnosno opi zakon o kojem deduktivno ovisi partikularna tvrdnja. Zove se jo i Popper-Hempelov model. credo quia absurdum - (lat. = vjerujem jer je apsurdno), izraz se pripisuje Tertulijanu (makar ga nema u njegovim djelima), a znai da je neka vjerska istina tim sigurnija to je manje dostupna razumom. Tertulijanov primjer: "Et mortuus est Dei Filius: credibile est, quia ineptum est. Et sepultus resurrexit: certum est, quia impossibile est" (De carne Christi, 5,4). credo, ut intelligam - (lat. = vjerujem da bi razumio), izrie se prijelaz od vjere k razumijevanju vjere, odnosno teoloku metodu (osobito sv. Anzelma) po kome vjera smjera umskom pojanjenju. Temelje postavlja sv. Augustin svojim naelom: "Crede ut intelligas" (De vera religione, 5,24). critica - (od gr. = sudim), prvotno znai izricanje vrijednosnih prosudbi u djelovanju, umjetnosti i slino. U teoriji spoznaje znai odreenje mogunosti i vrijednosti ljudske spoznaje. V. kritika.

enja - svaka sklonost, osjetna ili umska, posjedovanju nekog objekta. in - v. actus. inidba - v. djelovanje. injenica - ono to se neposredno osjea (predmet neposrednog iskustva), ono to svijest osjea kao izriito prisutno u trenutku u kojem o tome razmilja, prije nego to pristupi njenom opravdanju ili provjeri. ovjeanstvo - svi ljudi koji ive na zemlji, bez obzira na njihove razlike u rasi, vjeri, kulturi i sl. ovjenost - (lat. humanitas), oznauje sve pozitivne oznake koje ovjek nema uroeno nego ih je postigao osobnim marom kroz odgoj i obrazovanje, a oituju se u dobrohotnom odnosu prema drugima. ovjek je ovjeku vuk - (lat. homo homini lupus), izraz je prvi koristio Plaut (Asinaria, 475), a preuzima ga Th. Hobbes (De cive, c. 1) da njime izrazi izvorno ovjekovo stanje u kojem vladaju egoistiki instinkti, koji ga stavljaju u borbu s drugim ljudima ("belum omnium contra omnes = rat sviju protiv svih"). Jedino spasenje je despotska drava (Leviatan), na koju pojedinci prenose svoja prava i mo u zamjenu za socijalni mir. ovjekoljublje - (gr. ), uvstvo i etiki stav suosjeanja s drugima i stvarno pomaganje potrebnima. uenje - sposobnost primjeivanja prisutnosti neega neobinoga. Za Platona i Aristotela osjeaj uenja () je poetak svakog filozofiranja. uvstvo - pojam kojim se razlikuje psiholoko od intelektualnog i motorikog podruja. uvstvo je psihiki proces ovjekova odnosa prema zbivanju u njegovoj okolini, koja djeluje na razne organske i psihike promjene u ovjeku. uvstva su trajna afektivna stanja duhovne naravi. Nastaju kao afektivna reakcija na neku ideju ili dogaaj.

ud - oznauje temperament i karakter neke osobe, nain njezinog ponaanja u drutvu. U tom se smislu govori o mirnoj, nagloj, veseloj,... udi. Uglavnom odgovara rijeima temperament i karakter. udorednost - ljudsko djelovanje koje se moe oznaiti kao "dobro". Sinonimi su moralnost, etinost. utilo - v. osjetilo

Ddarii - mnemotehniki konvencionalni pojam koji oznauje trei modus prve silogistike figure koji ima strukturu: vea premisa je univerzalno afirmativna; dok su manja i zakljuak partikularno afirmativni. Npr.: svi politiari su lukavi; neki ljudi su politiari; dakle neki ljudi su lukavi. (MaP-SiM-SiP). darvinizam - naziv za prirodoznanstvenu teoriju o porijeklu i razvoju ivotinjskih vrsta. Zaetnik je engleski prirodoslovac C. R. Darwin. dasein - njemaki pojam za "egzistenciju, opstojanje". M. Heidegger ga koristi za oznaavanje vlastitog ovjekova bitka "tu-bitak". decizionizam - nekognitivistika metaetika teorija koja tvrdi da se posljednji kriterij moralne prosudbe nalazi u samovoljnoj odluci. R.M. Hare razlikuje frastikon (indikativni govor) i neustikon (imperativni govor); H. Albert, nasljeujui M. Webera i K.R. Poppera postavlja principe mostove" koji doputaju zakljuivanje od empirijskih na normativne iskaze. Poznatija djela: R.M. Hare Language of Morals" (B. Beri: Filozofija Bekog kruga). deductio ad absurdum - (lat. = dovoenje do besmisla), vrsta dokaznog postupka u kome se nastoji pokazati besmisao nekog suda pokazujui da je suprotno istinito. dedukcija - (od lat. de-ducere = odvoditi, izvoditi), svaki logiki i ontoloki postupak u kome se od opeg izvodi pojedinano. Dedukcija je umski proces u kome se silazi od opih i univerzalnih sudova i principa prema manje univerzalnim i partikularnim, za razliku od indukcije gdje se polazi od pojedinanih injenica da bi se dospjelo do odreenja opih naela. Klasini i najbolji oblik dedukcije je silogizam s kojim Aristotel identificira dedukciju. Transcendentalna dedukcija, prema Kantu, je nain primjene apriornih pojmova na objekte osjetila. Iz dedukcije se izvodi i deduktivni zakljuak, deduktivni dokaz, deduktivna metoda. dedukcija (transcendentalna) - Kantov pojam za postupak kojim opravdava primjenu istih pojmova uma, ili kategorija, na predmete iskustva, dokazujui nunost primjene kategorija da bi se mogli misliti predmeti iskustva, koji bi inae ostali puke injenice.

deduktivni i induktivni dokaz - deduktivno je dokazivanje ono koje od openitije premise dolazi do manje openitog zakljuka. Induktivno je zakljuivanje kad od pojedinanoga prelazimo na openitije zakljuke. To je dokazivanje uvijek aposteriorno. definicija - (od lat. definitio = ogranienje, odreenje; ), znai ograniavanje ili suavanje znaenja, tonije, opsega znaenja time to se odreuje sadraj. D. je logiki postupak pojmovnog odreivanja sadraja nekog predmeta, tono mu odreujui narav ili bit. Definirati se mogu svi kategorijalni pojmovi time da se navede najblii rod (genus proximum) i specifina razlika (differentia specifica). Prema Aristotelu definicija je "izriaj koji izraava kviditet, tj. bit neke stvari". Moderna filozofija definiciji ne daje veliku ontoloku vrijednost i smatra je jednostavno logikom operacijom. Nije mogue sve definirati, npr. pojam bia. definicije (vrste) - nominalna, koja izrie znaenje same rijei (npr. teologija je nauka o Bogu), ona tumai samu rije za neki predmet bilo zamjenjujui poznatijom (npr. homo = ovjek) bilo tumaei njezine etimoloke korijene; realna d. izrie to je stvar u sebi, navodi oznake samog predmeta pa se zato uzima definicija u pravom smislu (npr. ovjek je razumno bie). Realne se pak d. mogu podijeliti na: esencijalnu d., navodi konstitutivne principe biti stvari (npr. ovjek je razumna ivotinja); opisnu d., ne navodi bitne oznake nego vanjske koje razlikuju predmete meusobno; genetiku d., jest ona koja odreuje jedan pojam izlaui nain na koji odgovarajui predmet nastaje (npr. krug je zatvorena linija, nastala kretanjem jedne toke koja je jednako udaljena od sredita); uzronu d., tumai predmet navodei njegove izvanjske uzroke (proizvodni i svrni). definijend - rije koju treba definirat; stoji na lijevoj strani definicije. definijens - rijei koje definiraju nepoznatu rije; stoje na desnoj strani definicije. deifikacija - (od lat. deus = bog i facere = initi), oboavanje nekog stvorenja (ovjeka, predmeta ili prirodne pojave), davanje stvorenjima boanske atribute. de iure - (lat. = po zakonu), oznauje ono to je na temelju i u skladu s pravom i zakonom, suprotno od de facto ime se oznauju okolnosti prihvaene na temelju stvarnog stanja ili obiaja koji mogu biti i protivni vaeim zakonima. deizam - (od lat. deus = bog), filozofsko-religiozni pokret nastao u XVII stoljeu u Engleskoj, odakle se proirio u Francusku i Njemaku. U poetku d. je oznaavao vjeru u

Boju opstojnost, suprotno ateizmu. Neodreeno govori o osobnom i transcendentnom Bogu, stvoritelju i upravitelju svijetom. Deizam ui da o Bogu moemo razmiljati samo u atributima koje naznauje naravni razum, ne prihvaa nikakve objave, odbacuje povijesne religije i religiozni autoritet. Temelji se na opreci izmeu naravne ili racionalne (univerzalne) religije s jedne strane, i pozitivnih ili povijesnih (partikularnih) s druge strane. Deizam se moe zvati i religiozni racionalizam ili racionalna religija. Pojam u filozofiju ulazi s prosvjetiteljstvom (iluminizmom) koji je deizam nastojao suprotstaviti kranskoj vjeri u Boga stvoritelja i otkupitelja i predloiti religiju koja bi bilo potpuno racionalna. deliberacija - (od lat. deliberatio = razmiljanje, promiljanje, vijeanje), skolastiki pojam kojim se izrie doivljavanje i kao neko vaganje vrijednosti pojedinih alternativ izbora, poetak voljnog ina u kome se ispituju i prosuuju motivi, okolnosti i sl., koji se kasnije usavruje kroz odluku, izbor i izvrenje. demagogija - (od gr. = narod i = upravljanje), politiko djelovanje s ciljem postizavanja pristanka mase, usmjeravajui je na injenice i argumente koji uzbuuju strasti. Prema Aristotelu d. je pokvareni oblik uspostave demokracije, po kojoj dolazi do tiranije grupe ili pojedinca. Demagozi, oslanjajui se na masu, raunajui na njezinu nezrelost te obeavajui brzo ispunjenje elja, ubrzavaju potpuni prevrat u dravi. Demagogija je praksa kojom vlast udaljuje graane od stvarnog sudjelovanja u javnim poslovima, upuujui na nebitno i obeavajui neostvarivo. demitologizacija - postupak kojim se nastoji doi do biti neke poruke izreene mitolokim rjenikom i slikama. Tu je metodu koristio R. Bultman u egzegezi, osobito Novog zavjeta, da bi razlikovao bit poruke od izriaja koji je uvjetovan kulturom onoga vremena. demiurg - (od gr. = javni radnik), u Platonovoj filozofiji tvorac svijeta koji je svijet oblikovao iz kaosa. Demiurgovo djelovanje nije stvaralako nego proizvoditeljsko i imitatorsko. On gledajui ideje ili vjene forme, koje mu slue kao modeli, po slinosti oblikuje materiju. Demiurga se ne moe poistovjetiti s kranskim Bogom koji stvara iz niega. demografija - (od. gr. = narod i = pisati), studij ljudske zajednice pomou statistikih instrumenata.

demokracija - (od gr. = vladavina naroda), oblik politikog ustrojstva koji omoguuje da narod sudjeluje izravno ili preko izabranih posrednika u dravnoj vlasti. Najstariji oblik demokracije bio je u vrijeme Perikla (V. st. pr. K.) kada je svim graanima bila osigurana jednakost pred zakonom i sudjelovanje u upravi dravom. Kada su Platon i Aristotel razvijali svoje politike teorije demokracija je ve bila u krizi, stoga Platon smatra d. problematinim, a Aristotel loim oblikom vladavine. Tek u moderno vrijeme demokracija dobiva nove pristae i praktinu provedbu, osobito nakon francuske revolucije, a temelji se na ideju da suverenitet pripada narodu koji ga ostvaruje na odgovarajui nain, izravno ili posredno preko izabranih predstavnika. demon - (gr. i ), u najstarijim vjerovanjima svako boansko bie koje se iznenada pojavljuje ovjeku u snu, u samoi i na druge naine, a moe imati pozitivan ili negativan karakter. U grkoj kulturi pojam ponekad oznauje samo boansko djelovanje. Platon smatra "demonskim ovjekom" onoga koji je mudar u boanskim umijeima i zna tumaiti tajnovite boanske znakove, ne razmiljanjem, nego snagom posebne inspiracije (Gozba, 202 D-203). Slian je stav o demonu zastupao Goethe. U Novom Zavjetu je negativno opisan jer naznauje prisutnost zla i bolesti u nekoj osobi, a istjerati demona znailo je ozdraviti. Monoteistike religije (idovstvo, kranstvo, islam) demonsku mo identificiraju s avlom. demonstracija - (od lat. demonstratio = pokazivanje, dokaz), v. dokaz(ivanje) denominacija - (od lat. denominare = nazvati, imenovati), umski postupak kojim se nekoj spoznatoj stvari daje ime koje slui upoznavanju njezine naravi ili upotrebe kojoj je namijenjena. denotacija - govori se o "denotaciji" ako je neki izraz neovisan o kontekstu i u svim situacijama znai otprilike isto, no ako je za razumijevanje izraza nuan kontekst u kojem se upotrebljava, govorimo o "konotaciji" izraza. Te je izraze uveo J.S. Mill. deontologija - (od gr. = dunost i = govor), onaj dio morala koji se odnosi na posebne dunosti odreenih zanimanja. Pojam je sainio J. Bentham. deontologizam - etiki nauk koji prihvaa dunost kao kriterij procjenjivanja vrijednosti nekog djelovanja, ne uzimajui u obzir njegove posljedice.

deontoloki dokaz - jedan od dokaza za Boju opstojnost koji se zasniva na nutarnjem iskustvu nunosti i apsolutnosti kojom se svima namee moralni imperativ. derivabilnost - (lat. = izvodivost), u logici oznauje odnos koji postoji izmeu cjelokupnosti formule X i neke druge formule A, ukoliko se A moe postii iz cjeline X pomou pravila logikog rauna. desiderium naturale nequit esse inane - (lat. = prirodna tenja ne moe biti uzaludna), tim se naelom istie da prirodne tenje moraju moi biti ispunjenje, inae bi samo bie bilo apsurdno. V. eudajmonoloki dokaz. despotizam - (od gr. = gospodar; vladar), vlast bez zakona i pravila, samovolja. Ve ga Aristotel razlikuje od apsolutne monarhije koja se moe smatrati i zdravim oblikom vladavine. Despotska vlast moe biti u rukama jedne ili vie osoba, stoga nije vezan uz oblik vladavine nego nain zapovijedanja. determinacija - (lat. determinatio = odreivanje), poblie odreivanje nekog pojma dodavanjem novih oznaka. Postupak suprotan od apstrakcije. determinizam - (od lat. de-terminare = obavezati, obligirati), znanstveni i filozofski nauk koji izrie nunu uvjetovanost svih pojava prema naelu uzronosti. Iskljuuje se svaka mogunost slobodnog djelovanja. Razlikuju se: metafiziki determinizam, prema kojem neka apsolutna nunost upravlja svim biima i njihovim odnosima; psiholoki determinizam, prema kojem je ljudska volja, snagom unutarnjih i izvanjskih uzroka, uvjetovana tako da nijedna njezina odluka ne moe biti drugaija od toga kakva jest, pa je nemogua sloboda i slobodna volja; fiziki determinizam (zvan i znanstveni ili eksperimentalni), prema kojem su prirodne pojave meusobno povezane nunim odnosima uzroka i uinka. Epistemoloki determinizam je shvaanje da se sve odvija prema apsolutnim zakonima, koji su spoznatljivi u svojoj univerzalnoj nunosti i predoivi matematikim modelima. Determinizam iskljuuje svaki kaos i slobodno djelovanje. devijaci