Prakticni vodic ka dobroj praksi za policijske sluzbenikesospodgorica.me/wp-content/uploads/2016/10/Prakticni...3 Sadržaj UVOD .....5 I DIO FENOMEN NASILJA U PORODICI ..... 7 Nasilje

Praktični vodička dobroj praksi

za policijskeslužbenike

Postupanje, prevencijai zaštita od nasilja u porodici

2015

2

Autorke/i:Biljana Zeković

Slavko MilićSnežana Zekić

Izdavač:SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica

+ 382 232 254; +382 67 90 10 [email protected]

www.facebook.com/sostelefonpodgorica

Partneri:- Uprava policije

- Internacionalna Policijska Asocijacija (IPA) Sekcija za Crnu Goru.

Finansijska podrška:OSCE-a - Organizacija za bezbjednost i saradnju u Evropi,

misija u Crnoj Gori, u okviru projekta„Uspostavljanje efikasnog sistema prevencije i zaštite

od nasilja u porodici u policijskim službama“

Mišljenja i stavovi iznijeti u ovoj publikaciji su stavovi autora i ne morajunužno odražavati stavove Misije OEBS-A U Crnoj Gori

3

Sadržaj

UVOD ............................................................................................................................ 5

I DIO FENOMEN NASILJA U PORODICI .................................................................................... 7

Nasilje u porodici-socijalni kontekst ...................................................................................... 9Teorije o porodičnom nasilju ............................................................................................... 11Zašto žene trpe nasilje ......................................................................................................... 15Stavovi i predrasude koji doprinose nasilju u porodici ...................................................... 17Osobine žrtve i počinioca nasilja ........................................................................................ 19Prepoznavanje strategije nasilnika u izbjegavanju sankcija .............................................. 20

II DIO INSTITUCIONALNI I PRAVNI OKVIR ............................................................... 23

Međunarodne konvencije koje je Crna Gora ratifikovala odnosno čija je članica .......... 25Nacionalni institucionalni pravni okvir ................................................................................ 27Naređenje o udaljenju iz stana i drugog prostora za stanovanje - Praktična primjena 35 Način izvršenja zaštitnih mjera udaljenje iz stana, zabrana približavanja i zabrani uznemiravanja i uhođenja žrtve .......................................................................................... 43

III DIO PROTOKOL O POSTUPANJU, PREVENCIJI I ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI U PRAKSI ......................................................................................................... 47

O protokolu ........................................................................................................................... 49Primjena Protokola o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici u policijskim službama ............................................................................................................................... 50Uloge i odgovornosti socijalnih službi ................................................................................ 59Uloge i odgovornosti zdravstvenih službi ........................................................................... 62 Uloge i odgovornosti pravosudnih organa ......................................................................... 64Uloge i odgovornosti obrazovnih institucija ....................................................................... 65Osnovni principi rada svih institucija u sistemu zaštite od nasilja u porodici .................. 68

IV DIO POSTOJEĆE SLUŽBE / SERVISI U SISTEMU ZAŠTITE ŽRTAVA NASILJA U PORODICI ........................................................................................................ 71

Centri za socijalni rad ............................................................................................................ 73Sudovi .................................................................................................................................... 73Služba za podršku oštećenima/svjedocima ...................................................................... 74Zaštitnik ljudskih prava i sloboda-Ombudsman ................................................................ 75Javne ustanove ...................................................................................................................... 77Nevladine organizacije ......................................................................................................... 77

LITERATURA .............................................................................................................. 78

4

Praktični vodič ka dobroj praksi za policijske službenike

5

Postupanje, prevencija i zaštita od nasilja u porodici

Uvod Nasilje u porodici je ozbiljan društveni problem čije rješavanje još uvijek predstavlja snažan izazov za policijske, socijalne i zdravstvene službe, obrazovne institucije i pravosudne or-gane. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici zahtijeva snažnu institucionalnu podršku i aktivno uključivanje svih navedenih službi, kroz koordiniranu međusektorsku saradnju. Imajući u vidu postojanje kvalitetnog zakonskog okvira, mogli bi reći da su stvoreni uslovi za efikasniju intervenciju svih institucija u lancu podrške žrtvama nasilja u porodici. Ipak, dobar zakono-davni okvir nije dovoljan, jer kvalitet intervencije zavisi i od znanja, ličnog emocionalnog pristupa problemu, iskustva iz sopstvene porodice, ali i od spremnosti na intervenciju i pro-fesionalno rješavanje problema.

Kako su policijske službe uglavnom prve institucije kojima se žrtve obraćaju za pomoć u akutnoj fazi nasilja, od njihovog načina postupanja uglavnom zavisi kako dalji tok slučaja, tako i konačni ishod. U cilju poboljšanja tretmana lica ugroženih porodičnim nasiljem, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica, Uprava policije i Internacionalna Policijska Asocijacija ( IPA Sekcija Crna Gora) su, uz podršku Misije OEBS-a u Crnoj Gori, pokrenuli projekat „Uspostavljanje efikasnog sistema prevencije i zaštite od nasilja u porodici u polici-jskim službama“. Cilj projekta je ostvaren kroz jačanje kapaciteta policijskih službi za kvalitet-niju primjenu Protokola o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici i povećanje svijesti i informisanosti javnosti o ulozi policijskih službi u zaštiti od nasilja u porodici

U svrhu postizanja planiranih ciljeva, u okviru projekta su realizovani jednodnevni trenizi o primjeni Protokola o postupanju, prevenciji i zaštiti žrtava nasilja u porodici, kojima je obuhvaćeno 250 službenika/ca policije različitih profila (inspektori za krvne i seksualne de-likte, maloljetničku delikvenciju, nasilja u porodici, policajci u zajednici, vođe bezbjedonos-nih sektora i odgovorne starješine iz stanica policije) iz 8 Centara bezbjednosti i 13 odjeljenja bezbjednosti u Crnoj Gori. Program je obezbijedio razmjenu iskustava, znanja i vještina potrebnih da u postupku sprječavanja i otkrivanja djela “nasilje u porodici” policija postupa obazrivo, objektivno i na način koji je prilagođen posebnim potrebama žena, djece, starih i nemoćnih lica. Tokom sprovedenih treninga, uz aktivno učešće svih polaznika/ca izvršena je analiza stanja bazirana na iskustvima, dilemama i preporukama za poboljšanje interven-cije u praksi, koje su postale osnov za izradu priručnika „Praktični vodič ka dobroj praksi za policijske službenike”.

U ovom priručniku date su osnovne informacije o fenomenu nasilja u porodici, institucion-alnom i pravnom okviru, primjeni Protokola o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u po-rodici u policijskim i drugim relevantnim službama, kao i informacije o postojećim servisima podrške. Takođe su ponuđene dodatne instrukcije sa praktičnim sugestijama u tumačenju pravnih normi, uloga i odgovornosti svih institucija u sistemu zaštite, te modeli dobre prakse u procesu podrške i pomoći žrtvama nasilja.

„Praktični vodič ka dobroj praksi za policijske službenike” ima za cilj da doprinese da službenici


6


policije:

• sprovode intervencije zasnovane na razumijevanju, poštovanju i povjerenju, bez patri-jarhalnih stavova i uvjerenja

• dobro poznaju uloge svog i osnovne uloge drugih sektora, kao i svoje profesionalne obaveze u odnosu na te uloge-pravila, ograničenja, načine djelovanja,

• dobro poznaju načine i instrumente razmjene informacija i konsultacija unutar i između sektora, praćene odgovarajućim pisanim dokumentima i povratnim informacijama,

• izbjegnu postupke koji dovode do sekundarne viktimizacije žrtava,• razumiju svrhu, ciljeve i osnovne principe zaštite,• umanje društvene negativne posljedice nasilja u porodici.

FENOMEN NASILJAU PORODICI

I DIO


9


Nasilje u porodici – socijalni kontekstNasilje u porodici je najčešći ali i najskriveniji vid nasilja koji postoji u svim vremenima i kul-turama. Vjekovima se smatralo da je nasilje prema članovima porodice porodična, privatna stvar, pa su samim tim njegove razmjere bile nevidljive. Razvojem svijesti o ljudskim pravi-ma, te pravima djece, žena i starijih u porodici u poslednje četiri decenije srušeni su brojni stereotipi o idealnoj porodici, kao što su na primjer uvjerenje o djetinjstvu kao najsretnijem razdoblju života, uvjerenje da su počinitelji seksualnog zlostavljanja najčešće osobe nepo-znate žrtvi, uvjerenje o dostojanstvenoj starosti u krugu najbližih.

Poslednjih decenija je nasilje u porodici postalo predmet šire društvene rasprave, naučnih istraživanja, briga brojnih društvenih i državnih institucija, a naročito nevladinih organi-zacija koje su istakle da je porodično nasilje (u kome su žrtve najčešće žene) jedan od najdrastičnijih oblika kršenja ljudskih prava koji se ne može tretirati kao „unutrašnja stvar porodice“ već kao ozbiljan društveni problem.

Klinička iskustva i emprijska istraživanja su pokazala da porodica kao osnovna jedinica društva nije samo podržavajuće okruženje koje pruža emocionalnu, socijalnu i materijalnu podršku članovima, već može biti i nasilno okruženje, pa sopstveni dom za koji kažemo da je utočište od surovog spoljnjeg svijeta postaje najopasnije mjesto u kojem se na najbrutal-niji način krše osnovna ljudska prava njenih članova.

Nasilje u porodici možemo odrediti kao skup ponašanja čiji je cilj kontrola nad drugim osobama upotrebom sile, zastrašivanjem i manipulacijom. Takvo određenje nasilja može se primijeniti u svim oblicima porodičnog nasilja – fizičko zlostavljanje, psihičko zlostavljan-je, seksualno zlostavljanje i materijalno i radno iskorišćavanje. Nasilje u porodici predstavlja model ponašanja, u kome uglavnom muškarac, ostvaruje nadmoć i kontrolu nad drugima, korišćenjem fizičke ili psihičke prisile. Nasilju u porodici mogu biti izloženi svi članovi po-rodice, ali su najčešće žrtve ovog nasilja žene, djeca i starije osobe.

Tolerisanje nasilja u porodici ima duboke korijene u kulturnim i patrijarhalnim obrascima ponašanja, koji podrazumijevaju rodno zasnovane strukture moći, podređenu poziciju žene, upotrebu fizičke snage kao legitimnog sredstva kontrole i moći prema ženi i slabi-jim članovima porodice. Patrijarhalni kulturni obrasci, koji su potpuno uspostavljeni i široko rasprostranjeni, su takvog karaktera da direktno i simbolički izražavaju i odražavaju autoritet i dominaciju muške grupe nad ženskom. Svi postupci muškaraca prema ženama i djeci, pre-ma članovima porodice iz „nižih nivoa hijerarhije“, shvataju se kao pravo i obaveza „vaspitača“ da disciplinuju i uređuju unutrašnje odnose, da kažnjavaju neprivilegovane članove.


10


ČINJENICE:

Nasilje u porodici se može objasniti jedino djelovanjem većeg broja činilaca, koji se opet mogu grupisati na više nivoa, koji uključuju: individualna obilježja, obilježja porodice i obilježja šire društvene zajednice.

• Individualni nivo uključuje osobine ličnosti, razvojni put pojedinca, njegove ili njene životne poglede, vrijednosti, uvjerenja;

• Porodični nivo uključuje dinamiku, uloge i obrasce ponašanja u partnerskim odnosima među svim (najmlađim i najstarijim ) članovima porodice;

• Socijalni nivo uključuje institucionalne odnose, obilježja i norme lokalne zajednice, zakone i praksu pravosudnih organa i sl.

1. Pojedinac može biti izložen nasilju u porodici tokom cijelog svog života – od djetinjst-va do duboke starosti. Najčešće su u porodici zlostavljani žene, djeca i ostarjele osobe.

2. Nasilje u porodici uključuje širok raspon ugrožavajućih ponašanja koje jedan član (ili više njih) upotrebljava da bi uspostavio kontrolu i moć nad drugim članom porodice, odnosno zadovoljio neke svoje potrebe na uštrb drugog člana.

3. Posljedice izloženosti nasilju su brojne i bitno utiču na mentalno zdravlje kako onih koji su mu neposredno izloženi tako i onih koji su njegovi posmatrači. Najčešće posljedice izloženosti nasilju su nisko samopoštovanje, depresija, agresija, pokušaj samoubistva, zavisnost, slabo funkcionisanje na radnom mjestu, školi i sl.

4. Postoji jasna povezanost između prisustva nasilja u porodici i količine nasilja u društvu, uključujući i nasilje prikazivano u medijima.

5. Postoji međugeneracijski prijenos nasilja u porodici. Smatra se da količina nasilja doživljena u djetinjstvu doprinosi razvoju i pribjegavanju nasilju u odrasloj dobi.

Istraživanja pokazuju da je porodično nasilje posebno rasprostranjeno u zemljama u tranzic-iji. Crna Gora je jedna od tih zemalja. Smanjena socijalna i ekonomska sigurnost povećana nezaposlenost, siromaštvo i socijalni stres, koji prate proces tranzicije, pojačavaju agresivnost i nasilničke sklonosti muškaraca.

Nasilje partnera žene teško prepoznaju i spremne su da ga dugo tolerišu. Nekada je to za njih uobičajeni, prihvaćeni vid ponašanja muškaraca. Prema podacima posljednjeg istraživanja, u Crnoj Gori 68,6% žena je doživjelo neki oblik nasilja od muža - partnera. Sa tvrdnjom da dobra žena uvijek treba da sluša muža, slaže se ili nije sasvim sigurno da se ne slaže preko 37% žena. Četiri od pet žena misli da o problemima nastalim u porodici samo u porodici treba i razgovarati i tako podržavaju svaki vid ugnjetenosti žene, pa i nasilje, kao privatni, porodični problem. Samo 41,4% žena je uvjereno da druge osobe treba da intervenišu ako se muž loše ophodi prema ženi. Ostale su uvjerene da je to unutrašnji, međupartnerski


11


problem, ili su neodlučne, čime podržavaju mit „da se prljavi veš ne iznosi iz kuće“. Čak svaka peta žena je sigurna ili je neodlučna u uvjerenju da je žena obavezna da ima sek-sualne odnose sa mužem i kada to ne želi. Žene sa takvim uvjerenjima podržavaju nasilje muškaraca nad ženama. Procenat žena koje „ne prihvataju postojanje razloga za nasilje partnera“ je 57%. Ostale žene prihvataju mogućnost opravdavanja razloga nasilja partnera ili su neodlučne.

Istraživanje javnog mnjenja realizovano 2012 god. na uzorku od 1.103 ispitanika u 17 crnogorskih opština je pokazalo da kao uzroke nasilja u porodici njih 29%, vidi zloupotrebu moći članova porodice, bolesti zavisnosti 22%, ekonomsku krizu 21%, patrijarharno društvo 18%. Svaki četvrti ispitanik, pretežno muškog pola, starosti od 18 do 30 i 51-60 godina smatra da postoje situacije u kojima je fizičko nasilje opravdano. Svaki četvrti ispitanik, najčešće muškog pola, starosti od 18 do 30 i 51 do 60 godina odgovornost za nasilje prip-isuje žrtvi zbog njene ili njegove nemogućnosti da napusti nasilnika/nasilnicu. Svaki četvrti ispitanik, pretežno muškog pola, smatra da je nasilje uzrokovano okolnostima i događajima van kontrole nasilnika i da je žrtva odgovorna za nasilje, jer ga „izaziva svojim postupcima”.

Teorije o porodičnom nasiljuPostavke i vrijednosti tradicionalnog, narodnog shvatanja porodičnog života i moderne te-orije o nasilju nad ženama se bitno razlikuju. I pored toga što patrijarhalna ideologija barata neiskazanim i implicitnim postavkama, ispostavilo se da su one vrlo stabilne i djelotvorne. Na taj način pravi smisao ovih vrijednosti porodičnog života koje se na nivou ponašanja ispoljavaju kao nasilje nad ženama i ostalim članovima porodice, ne dopire do svijesti društvenih aktera. Različiti teoretičari su se bavili proučavanjem uzroka nasilja i ponašanjem nasilnih osoba i žrtava kako bi utvrdili karakteristike ove pojave, te stoga možemo govoriti o psihološkim, sociološkim, kriminološkim i feminističkim teorijama.

Kod psihološkog pristupa, uzroci nasilja se prepoznaju u iskustvima iz djetinjstva (zlostavljan-je vodi zlostavljanju), crtama ličnosti (visoka potreba za moći i kontrolom), poremećajima ličnosti (granični, asocijalni, narcisioidni) te mentalnim oboljenjima (zloupotreba supstanci). Iako psihološke karakteristike ili bolesti ne mogu uticati na nasilno ponašanje, odgovornost za nasilje ne bi trebalo pomjeriti sa nasilnika na žrtvu. Istovremeno, trebalo bi imati u vidu ulogu društvenih faktora i odgovornost društvenih institucija za pomoć i podršku žrtvama. Psihološke teorije o uzrocima nasilja u porodici ne mogu da objasne neke karakteristike ove pojave, kao na primjer: zašto su žene, djeca i nemoćni članovi porodice najčeše žrtve nasilja, odnosno zašto u 90% slučajeva nasilja u porodici ne postoji psihički poremećaj nasilnika ili zašto više od 50% počinilaca i/ili žrtava nije imalo iskustvo zlostavljanja u djetinjstvu, kao uzrok nasilnog ponašanja odnosno trpljenja u odrasloj dobi.

Teoretičari sociološke i feminističke orijentacije, nasilje sagledavaju kroz koncept moći i kon-trole i značaj daju društvenim konstrukcijama ključnih pojmova – pol, porodica, društveni


12


status i sl. Prema sociološkom pristupu (teorija socijalnog učenja, teorija razmjene) uz-roci nasilja su strukturalni faktori, stres, konflikti, siromaštvo i nezaposlenost, posebno u određenim subkulturama. Svi članovi porodice imaju ulogu u održavanju nasilja i njegovom prenošenju sa generacije na generaciju. Međutim, ni multifaktorski sociološki pristup ne može da objasni zašto se daleko najveći procenat nasilja u porodici dešava prema ženama i zašto se nasilje dešava u nekim porodicama.

Feminističke teorije su dale jednostavne odgovore na ta pitanja i ukazale da je nasilje u po-rodici najopštija društvena pojava, prisutna u svim vremenima i u svim kulturama (prostorna i vremenska univerzalnost). Kontrola putem prinude osnovni je mehanizam nasilja u po-rodici. Feministički pristup nasilju prema ženama u porodici u osnovi je ključnih dokumenata Ujedinjenih nacija i Vijeća Evrope. U teoriji feminizma se navodi da je nasilje prema ženama u porodičnom kontekstu, obrazac kontinuiranog nasilja i zloupotrebe, situacija ponovljene viktimizacije, gdje je žrtva ranjiva zato što dijeli dom sa zlostavljačem a u isto vrijeme osjeća ljubav i lojalnost prema njemu (Kelly, 2003:55-8). Svaki disbalans moći u porodici i part-nerskoj relaciji je potencijalna situcija koja može dovesti do nasilja (Ignjatović, 2011:21).

Različite teorije/shvatanja o uzrocima nasilja u porodici

1.Nasilnici su mentalni bolesnici – žene su mazohistkinje

Kada je ova pojava počela ozbiljnije da se tretira od strane društva, prvo se javilo shvatanje da su nasilnici mentalno oboljeli pojedinci, a da su žene koje trpe nasilje mazohistkinje. Međutim, istraživanja su pokazala da je broj mentalno oboljelih među nasilnicima propor-cionalan njihovom broju u ukupnoj populaciji. Po rezultatima psiholoških testova ni nasilnici ni žrtve se nisu bitno razlikovali od ostatka „normalne“ populacije.

Ključne karakteristike: Opravdava se nasilje i nalazi izgovor za nasilnika. Žene se optužuju da „vole batine“ i da zato ne izlaze iz nasilnih zajednica.

2.Nasilje je rezultat konflikta u odnosima – obje strane su jednako odgovorne

Nasilje je bilo tretirano kao rezultat sukoba među partnerima, odnosno pretpostavljalo se da su obje strane podjednako odgovorne za eskalaciju nasilja. Ova teorija je zanemari-vala upravo ključnu dimenziju patrijarhalnog društva – nejednaku raspodelu moći između muškarca i žene, tako da mjere koje su se preduzimale da bi se nasilje spriječilo, a to je najčešće bilo savjetovanje u parovima, nisu dale nikakve rezultate. Zanemarena je činjenica da žrtve nasilja pred nasilnikom nisu imale slobodu da kažu šta im se zaista dogodilo i kako se osećaju, jer su morale i dalje da žive sa nasilnikom.

Ključne karakteristike: Zanemaruje se neravnoteža moći i organizuju savjetodavne sesije za oba partnera zajedno, od žrtve se očekuje da dijeli odgovornost sa nasilnikom, što čini da je žena uplašena i izbjegava da traži pomoć.


13


3.Teorija bijesa – nasilje je rezultat ljutnje i gubitka kontrole

Teorija „bijesa“ je nasilje objašnjavala bijesom i gubitkom kontrole nasilnika nad svojim postupcima u problematičnim situacijama. Bijes se pripisivao društvenoj toleranciji na ispoljavanje ovakvih osjećanja kod muškaraca tokom vaspitanja i odrastanja (učenje rodne uloge). Međutim, ova teorija izjednačava bijes i ljutnju kao osećanja sa agresijom, koja pred-stavlja samo jedno od mogućih ponašanja koje proističe iz takvih osjećanja. Smatralo se da nasilnika treba naučiti da ljutnju izrazi na prikladniji, manje destruktivan način, a žrtvu da izbjegava situacije koje mogu da izazovu bijes nasilnika. Ova teorija zanemaruje važnu činjenicu – i žrtva sasvim sigurno osjeća bijes i ljutnju, ali ih po pravilu izražava na drugačiji način, što je posljedica socijalizacije i učenja ženske rodne uloge po kojoj žena ne ispoljava agresiju, treba da „ćuti i trpi“. Takođe, dokazano je da nasilnici i te kako mogu da kontrolišu ljutnju, što se vidi po tome što biraju gdje će udarati žtrvu, najčešće po mjestima koja su pokrivena odjećom ili kosom.

Ključne karakteristike: Izjednačava se ljutnja, bijes i agresija, opravdava se nasilnik a krivica za „izazivanja ljutnje i bijesa prebacuje na žrtvu. Nameće se pitanje zašto muškarac nasilje ne usmjeri prema prema drugima, koji najčešće i izazivaju njegovu ljutnju, već skoro isključivo prema svojoj partnerki i ostalim članovima porodice.

4.Teorija o ciklusu nasilja

Teorija o ciklusu nasilja, po kojoj frustracije u svakodnevnom životu narastaju do eksplozije prema partnerki, poslije čega obično dolazi takozvana „faza medenog mjeseca“, kada nasilnik izražava kajanje, uz obećanja da se nasilje nikada neće ponoviti. Poslije ove faze, koja od slučaja do slučaja može trajati kraće ili duže, opet slijedi faza nasilja – faze se ciklično smjen-juju, pri čemu je karakteristično da faze „medenog mjeseca“ traju sve kraće, dok porodična situacija ne postane permanentno obojena nasiljem (Helton,1987.). Muškarci - nasilnici u stresu, strahu i napetosti ne prepoznaju faze kroz koje prolazi tok nasilja, od početnih manjih incidenata do eskalacije. Njima se čini da je to trenutna nasilna reakcija izazvana gnjevom. Točak nasilja – frustracija – nasilje – medeni mjesec uglavnom prepoznaju žene.

Ključne karakteristike: Ova teorija djelimično može da objasni zašto neke žene uprkos nasilju ostaju u nasilnim vezama, vjerujući u iskrenost kajanja koje nasilnik ispol-java poslije situacije nasilja. Važno je da zlostavljana žena shvati dinamiku ponavljan-ja ciklusa, da preduzme mjere zaštite, da traži pomoć blagovremeno i preduprijedi teže povrede. Ono što je karakteristično za dugotrajna nasilja i sa čime treba upoznati ugroženu ženu je da vremenom nasilnički incidenti postaju sve češći, i navedene tri faze se sažimaju u jednu. Na kraju nema faze mirenja, sve je samo nasilje.


14


5.Teorije moći i kontrole

Teorije moći i kontrole, koje su bazirane na iskustvima brojnih žena – žrtava nasilja u porodici, a koje se uklapaju u šire sociološke i feminističke teorije o društvenim uzrocima asimetrične raspodjele moći u patrijarhatu između muškog i ženskog roda i koja rezultira nasiljem. Na osnovu ovih teorija mogu se prepoznati i imenovati mehanizmi pomoću kojih nasilnici, na osnovu moći koju posjeduju u partnerskom odnosu, kontrolišu žrtvu i stvaraju bazu na kojoj je moguće u odnos instalirati i fizičko i seksualno nasilje.

Ključne karakteristike: demonstracija moći i uspostavljanje kontrole nad osobom koja trpi nasilje - različiti obrasci ponašanja, od ponižavajućih komentara, grubih šala, preko ekonomske eksploatacije, udaranja i šutiranja, manipulacije djecom, izolacije, do seksualnog zlostavljanja... Izbor, načini primjene, intenzitet i učestalost zavise od procjene nasilnika koja će taktika ili njihova kombinacija dovesti do željenog cilja.

6.Teorija o modeliranju

Teorija o modeliranju je zasnovana na tezi da je nasilje u porodici izabrani način ponašanja koji vodi do generacijskog prenosa nasilja. Praksa pokazuje da sinovi nasilnika najčešće postaju i sami nasilnici jer je nasilje tokom odrastanja postalo naučeni model ponašanja.

Ključne karakteristike: Istraživanja pokazuju da su sinovi nasilnika 7 puta češće nasilnici od drugih ljudi.


15


Zašto žene trpe nasiljeDa bismo bilo šta učinili u smislu pružanja podrške i pomoći zlostavljanim ženama i djeci, osim svijesti o ljudskim pravima, suočavanja sa sopstvenim stavovima i predrasudama, pozi-tivne zakonske regulative, prvenstveno moramo razumjeti zašto žena trpi nasilje i zašto os-taje u situaciji nasilja. Za svakog profesionalca neophodno je da se suoči sa realnim stanjem u kojem se nalazi zlostavljana žena, njenim strahom od nasilnika, strahom od sopstvenih odluka, da prepozna njen osjećaj odgovornost za djecu, neizvjesnost, nesigurnost i sprem-nost na trpljenje.

Činjenica je da mnoge žene ostaju u nasilnim vezama. Porodica, prijatelji, komšije, pa čak i stručnjaci ne razumiju zašto žene trpe nasilje. Istraživanja i iskustvo su pokazali da žene kao najčešće razloge prihvatanja života u nasilju navode one koji se uklapaju u opšte društveno prihvaćene predrasude o nasilju. Zašto žene trpe nasilje - to je deo patrijarhalne istorije koja je stvorila hiljade malih mehanizama protiv žena i njihovog slobodnog razvoja.

Kada su birale partnera žene nisu birale nasilnika, ali često sa njima žive godinama. Zašto žene ostaju sa nasilnicima? Razlog nije jedan. Mnoge osobe koje nijesu imale ili nijesu u vezi sa nasilnim partnerom izjavljuju da bi odmah raskinule takvu vezu i otišle. Međutim, treba uvijek imati na umu da su i mnoge žrtve koje trpe nasilje isto mislile zasnivajući partnerski odnos. Postoji mnoštvo ozbiljnih faktora koji utiču na odluku žrtve nasilja da ode/ostane. Evo najčešćih razloga koje su navodile žene – žrtve porodičnog nasilja:

1. ZBOG DJECE. Žene ne odlaze od nasilnika jer se boje da pri razvodu neće dobiti djecu. Nasilnici, primjenjuju prisilne taktike, čime ženu psiho-fizički iscrljuju, govore joj – ako ode – da nikada neće vidjeti djecu. U svojoj kontroli nad ženom idu tako daleko da prijete da će djecu pobiti, pa zbog toga u ženi dominira strah i ostaje s nasilnikom. Odvojenost od djece teža im je od trpljenja nasilja. Pored toga, patrijarhalna kultura ženi nalaže da nije dobro za djecu ako rastu bez oba roditelja. Nju je strah da će je djeca kriviti što ih je odvojila od oca. Predrasuda je da su djeci potrebna oba roditelja, posebno sinovima. Djeca ne žele da žive u porodici gde postoji nasilje. Psihološka istraživanja kažu da je za razvoj djeteta dovoljan jedan roditelj, koji nije nasilan i koji je odgovoran prema djetetu, a nasilnici nisu odgovorni prema djeci.

2. NEOBAVIJEŠTENOST O SVOJIM PRAVIMA. Nedovoljna informisanost žena o njihovim pravima često ih zadržava u braku. Mnogima muževi govore da nemaju nikakva prava, ne samo na djecu, nego i na stan, podjelu imovine, izdržavanje i one im vjeruju. To neznanje stvara jaki strah koji onemogućava ženi da uradi za sebe ono što je najbolje – da napusti nasilnika.

3. PRIMJENA MEHANIZAMA POTPUNE KONTROLE I IZOLACIJE. Nasilnici primjenjuju nad ženama totalnu kontrolu, upravljaju njihovim životom; počevši od toga da im zabranjuju kontakte sa drugim ljudima, pokušavaju ih izolovati onemogućavajući im kretanje, čime ih


16


isključuju iz svih životnih tokova. Kontrolu vrše i u ekonomskom dijelu, pa žene ni svojim novcem ne mogu samostalno raspolagati. Socijalno izolovana, žena, ne vidi izlaz iz nasilja, nema informacija ni podrške od drugih.

4. OBEĆANJE NASILNIKA DA ĆE SE PROMIJENITI. Poslije nasilnih incidenata muškarci obećavaju da će se promijeniti, mole za oproštaj. To je faza kad oni manipulišu ženom, šaljujući joj cvijeće, radeći sve što žena želi. I prije nego što se žena ponada da će se promi-jeniti, on počini novo nasilje, kako bi ženu i dalje držao pod kontrolom.

5. POGREŠNO TRAŽENJE UZROKA NASILJA. Žene ponekada neobjektivno vide situaciju, nalaze opravdanje za nasilje najčešće kriveći sebe. Misle da je takav ako, na primjer, ima problema na poslu, te su krivi njegovi roditelji, prijatelji... dakle, krivi su drugi, on je idealan i još kada se sjete “starih” vremena, lijepih trenutaka, iluzorno očekuju da će biti bolji. Sve čine čekajući bolje sutra. Ponekada misle da mu treba pomoć psihijatra, a on za to ni da čuje, i tako godine prolaze, on je sve gori...

6. STRAH OD PRIJETNJI UBISTVOM. Prijetnje da će ubiti ženu su sastavni dio verbalnog nasilnog ponašanja svih nasilnika svijeta. Strah da će biti ubijena parališe ženu i ona više ne smije ni spomenuti razvod.

7. NASILNIK IZAZIVA KRIVICU KAD ŽENA ŽELI DA ODE. Ako žena pokuša otići, nasilnik da je ne bi izgubio dovodi je u situaciju da se zbog njega osjeća krivom ako ode. Često prijete samoubistvom, napuštanjem posla.

8. ŽENE SE NALAZE U STANJU “ZAMRZNUTOG STRAHA”, BESPOMOĆNOSTI. Žene koje trpe maltretiranja postaju nespremne na pružanje otpora i sve pogodnije za dalja zlostavljanja. Umjesto suprostavljanja nasilniku, ona ga pokušava smiriti, pokušava sve da ne pokaže strah, njeno stanje je stanje “zamrznutog straha”, bespomoćnosti. Uplašena za svoj život sve će učiniti kako bi preživjela udovoljavajući nasilniku sve hirove.

9. NEZAPOSLENOST ŽENE -– MATERIJALNA SIGURNOST. Ako žena nije zaposlena, nema svog novca, finansijski je zavisna od nasilnika. Ne vjerujući u svoje sposobnosti a ponekad i zbog objektivnih razloga ostaje sa nasilnikom. Ako nikada nije radila teško je prvi put da nađe posao. Ako radi, boji se da neće imati dovoljno novca za sebe i djecu, pogotovo ako nema adekvatno riješeno stambeno pitanje.

10. OSJEĆAJ SRAMOTE ZBOG NEUSPJEŠNOSTI BRAKA. Mnogim ženama jedini smisao života bio je da se udaju, te smatraju da moraju da trpe sve što im se događa i sramota je da priznaju da im je brak neuspješan. Pored toga socijalizacijom su naučene da je njihov zadatak da svoj brak učine uspješnim, da ga održe, te one kriju nasilje kako bi sačuvale sliku srećnog braka pred svijetom. Nasilje je za njih cijena za održanje njihovog braka, ženska sudbina.

11. NEDOSTATAK SAMOPOUZDANJA. U situacijama nasilja nasilnici sistematski razaraju samopouzdanje žena, koje vremenom izgube povjerenje u sebe i svoje sposobnosti. Nasiln-


17


ici omalovažavaju sve što žena samostalno uradi i zato se žene pitaju gde je njihova krivica. Počinju da vjeruju da su nasilje zaslužile.

12. “NAVIKNUTOST” NA NASILJE OD MALENA. Ako je odrasla pored oca nasilnika, bila mal-tretirana kao dijete, to ima za posledicu prihvatanje nasilja kao normalnog načina života, što parališe svaku njenu misao o suprostavljanju i promjeni. Naime, socijalizacijom tj. prihvatan-jem tradicionalne uloge ženskog pola u ženi se stvara vjerovanje da nema pravo na kontrolu nad svojim životom.

13. FIZIČKA I PSIHIČKA ISCRPLJENOST. Nasilje dovodi do psiho-fizičke iscrpljenosti, bolesti, kao logičke posledice dugotrajnog preživljavanja nasilja. Tada je mnogima ženama teško otići iz zajednice. Misle da ih više niko neće poželeti, potcjenjuju sebe da neće moći opstati same, pa tako iznemogle, iscrpljene, nemaju drugog izbora nego ostati sa nasilnikom.

14. ODSUSTVO PODRŠKE NAJBLIŽIH. Najbliži, porodica, prijatelji, ne odobravaju razvod. Ra-zumijevanje ne postoji. Kažu “bolje i nesrećno udata, nego razvedena”. Roditelji je podsjećaju da ga je sama izabrala. Smatraju da je žena kriva za nasilje.

15. NEEFIKASOST INSTITUCIJA. Žene se nerado odlučuju da prijave nasilje, jer društvene - pravne i medicinske institucije, ignorišu muško nasilje, zbog vladajuće ideologije u odnosu među polovima.

16. RELIGIJSKA UVJERENJA I OBIČAJI. Još uvek postoje religijske predrasude protiv razvoda, a posebno se tome protive običaji, koji predstavljaju društveni pritisak da se sačuva brak. Pored toga, tradicionalno se smatra dozvoljenim upotreba sile radi kontrolisanja supruge. Žena, prihvatajući predrasude ne želi da je drugi prosuđuju i kritikuju i ne vidi rješenje izlaska iz nasilja

Stavovi i predrasude koje doprinose nasilju u porodiciStavovi žena o rodnim ulogama i položaju žene u porodici oblikuju njihov pogled na svijet i utiču na njihovo ponašanje u međupartnerskim odnosima. Od stavova i predrasuda o položaju žene u porodici i društvu zavisiće i mogućnost prepoznavanja nasilja i stepen tol-erancije nasilnog ponašanja partnera. Postavlja se pitanje zašto se toleriše nasilje prema ženama i do koje mjere je to povezano sa socijalno- kulturnim karakteristikama u zajednici. Potrebno je znati šta ljudi misle o tome, kakvi stavovi, predrasude i mitovi dominiraju i zašto se održavaju. Uvjerenja o nasilju u porodici, bilo da su zasnovana na pouzdanim ili nepo-uzdanim činjenicama, snažno utiču na ponašanje pojedinaca.

U crnogorskoj sredini postoje brojni stereotipi o položaju žene, međupartnerskim odnosima i domaćem nasilju. Iako se uglavnom temelje na predrasudama teško ih je iskorijeniti. Neki


18


od najčešće prisutnih sreću se i u drugim sredinama u okruženju. Jedan od čestih mitova koji doprinosi nevidljivosti domaćeg nasilja je da je nasilje privatna stvar porodice. »Prljavi veš se ne iznosi iz kuće«. Čak i neke zlostavljane žene vjeruju da su žene krive za nasilje koje im se dešava, da muškarac ima pravo da tuče svoju ženu kada nije poslušna. »Muž mi je bio dobar. Tukao me samo kada bih zaslužila« riječi su jedne stogodišnje Crnogorke. Uvjerenju da dobra supruga treba da trpi i sluša doprinosi visoko vrednovanje ženske patnje radi očuvanja porodice. Kaže se da »je ona čovjek-žena, šta je ta sve pretrpjela«. Vjeruje se da se nasilje dešava samo siromašnima, neobrazovanima, da su nasilnici alkoholičari ili duševno bolesne osobe.

Mitovi i uvjerenja, koji su prisutni u crnogorskom društvu doprinose minimiziranju problema domaćeg nasilja, prebacuju odgovornost na zlostavljanu ženu i minimiziraju odgovornost zajednice. Okrivljavanje spoljašnjih faktora opravdava nasilno ponašanje muškarca i stvara pogrešno uvjerenje žene u njegovu neminovnost i nemogućnost promjene.

Mehanizmi kojima se održava nevidljivost nasilja nad ženama su različiti, ali se posebno izd-vajaju društveno konstruisane uloge polova koje utiču na to da se održi mit o nasilju:

• Pojam „moralne žene“ – žena se prvenstveno definiše kroz ulogu supruge, majke, domaćice. Sve tri uloge zahtevaju moralnost koja se postiže ukoliko žene trpe, ćute, čekaju. Otpor nasilju se smatra nemoralnim, neženskim, neprirodnim, a odbijanje da trpi - neuspehom u igranju ženske uloge. Poražavajuće je da je i većina žena saglasna sa ovako nametnutom definicijom svoje uloge.

• Problemi supružnika su njihova privatna stvar – ovaj opšteprihvaćen stav koji sprječava da nasilje u porodici postane javno priznata činjenica i da bilo ko sa strane interveniše i pruži podršku žrtvi nasilja.

• Žrtva – žena je kriva „Mora da ga je izazvala“ – vrlo je čest komentar kada se govori o slučajevima nasilja. Kroz socijalizaciju, žene usvajaju ovakve i slične stavove i mnoge žrtve nasilja zaista i osjećaju krivicu za nasilje koje trpe, što ih onesposobljava da izađu iz začaranog kruga nasilja. A ako je žena kriva, onda je nasilje i opravdano.

• Žene su mazohistkinje –situacije gde se usled straha žene manje brane, ili po 30-tak godina trpe nasilje, nisu dokaz da ga one priželjkuju i uživaju u njemu. Ovakvi stavovi predstavljaju mehanizam omalovažavanja žena i njihovog iskustva zlostavljanja i tako umanjuju ozbiljnost muškog nasilja, prebacujući odgovornost na žene.

• Nasilnik je patološki slučaj/alkoholičar – nasilje se pomera na plan patologije, čime se negira i odbacuje odgovornost nasilnika. Tako se nasilju oduzima suština, njegova društvena uslovljenost – nasilje postaje fenomen individualne patologije kojim treba da se bave isključivo profesionalci, i time se isključuje intervencija društva. Istraživanja su nedvosmisleno pokazala da je broj psihički obolelih nasilnika procentualno propor-cionalan njihovom broju u ukupnoj populaciji, dok je među nasilnicima veći broj alkoholičara. Alkoholizam može, ali i ne mora da bude uzrok nasilja, ali je sasvim sigurno da će nasilnik pod uticajem alkohola češće ispoljavati nasilničko ponašanje.


19


Osobine žrtve i počinioca nasiljaZlostavljanu ženu i muškarca nasilnika karakterizuje veći broj zajedničkih osobina. Naglašavanje tih osobina nema za cilj umanjivanje odgovornosti počinitelja nasilja, već usmjeravanje društvenog djelovanja ne samo na zlostavljane žene, već i na nasilnike.

• I nasilnici i žrtve vjeruju u sve mitove o nasilnim odnosima i imaju tradicionalne sta-vove prema podjeli polnih uloga u porodici i muškoj superiornosti.

• Imaju nisko samopoštovanje i pokazuju ozbiljne stresne reakcije i psihosomatske smetnje

• Često oboje imaju istoriju nasilja u porodici, kao djeca su gledali svog oca kako tuče majku ili su bili izloženi nasilju roditelja

• Određuju koja je visina nasilja prihvatljiva za koje «greške»• Žrtve često misle o samoubistvu i ubistvu, dok nasilnici prijete ubistvom i samoubistvom

Ono što takođe karakteriše profil žrtava i nasilnika u porodičnom nasilju je i to što žrtve gube lične granice i postepeno preuzimaju krivicu, okrivljuju sebe i uglavnom prihvataju odgovor-nost za reakcije nasilnika, dok nasilnici okrivljuju druge za svoje ponašanje, odbijaju odgo-vornost za bračne, porodične ili poslovne neuspjehe i nemaju osjećaj krivice i griže savjesti.

Žrtve dugo trpe i pasivno prihvataju nasilje prema sebi, suprotno njima nasilnici imaju slabu kontrolu bijesa i pojačanu agresivnost. Žrtve postepeno postaju socijalno izolovane, međutim nasilnici ne prekidaju odnos sa porodicom i prijateljima. Žene vjeruju da će privre-meno trpljenje popraviti stanje, a nasilnici da njegovo nasilničko ponašanje drži porodicu na «okupu», što se u praksi na žalost četo pokaže kao tačno jer da nije straha od nasilja, žrtva bi ranije napustila nasilnu zajednicu.

Žene često koriste seks kako bi uspostavile bliskost i smanjile stepen agresije partnera, ali u tim situacijama on koristi seks kao akt nasilja. Nasilnici su izrazito ljubomorni, pa sva ubjeđivanja žena u vjernost ostaju bezuspješna. Žene djecu rađaju i prihvataju kao zalog i dokaz ljubavi i odanosti prema partneru i porodici, dok nasilnici na žalost koriste djecu kao taoce i kao način održavanja kontrole u vezi

Imajući sve navedeno u vidu, jedan od osnovnih zadataka rada sa nasilnim muškarcima bi morao biti podsticanje odgovornosti za sopstveno ponašanje, učenje kontrole agresivnih poriva, bolje prepoznavanje sopstvenih osjećanja. Ostaje otvoreno pitanje kako ih motivi-sati/privoljeti da učestvuju u takvim programima prije nego nastanu dugoročne posljedice na ženu i djecu.


20


Prepoznavanje strategije nasilnika u izbjegavanju sankcijaOsim prepoznavanja karakteristika nasilnika, karakteristika žrtve, njenog doživljaja nasilja i reakcija, neophodno je u cilju efikasne intervencije i većeg razumijevanja nekada «nera-cionalnih» postupaka zlostavljane žene, koje su službenici institucija skloni osuđivati, pre-poznati i ponašanje nasilnika u cilju boljeg shvatanja i prepoznavanja mehanizama koje koriste kako bi izbjegli odgovornost i sankcije za počinjeno nasilje.

Prikrivanje i ćutanje žrtve je ono na šta se nasilnik najviše oslanja. To postiže zastrašivanjem, prijetnjama, sugeriše ženi da je saučesnik, tj.da je ona kriva „što je isprovocirala njegovo nasilničko ponašanja“, izolacijom žrtve, podmićivanjem i obećanjima da će se promijeniti. Čini sve da njegovo nasilje padne u zaborav kako bi izbjegao odgovornost, smatra da treba sve zaboraviti i ići dalje. Dovodi u pitanje vjerodostojnost izjave zlostavljane žene na sljedeći način:

• Osporava ženinu uračunljivost• Osporava njen moralni kredibilitet• Sve poriče• Tvrdi da žena laže• Da ona sve preuveličava• Da je žrtva sama sebi nanijela povrede

› Nalazi istomišljenike koji ga podržavaju u uvjerenju da su žena i djeca svojina i da im drugo ništa ne preostaje nego da slušaju.

› Podržava mit o svetosti porodice. › Ne dozvoljava da bude ispitivan, jer treba ispitivati žrtvu, ona je kriva, ona ga je izazvala. › Nikada ne traži pomoć jer smatra da je sa njim sve u redu i da u njegovim postupcima

nema ništa loše. › Kada ga vidite izgleda potpuno normalno, i ta njegova očigledna normalnost je

najveća zamka za prijatelje, policiju, zdravstvene radnike… Osim činjenice da zlostav-ljaju nasilnici se ni po čemu ne razlikuju od drugih ljudi.

› Rijetko kada nasilnik ima problema sa zakonom jer bira situacije u kojima će njegovo nasilje biti tolerisano, prećitkivano i tolerisano.

› Ne želi da se mijenja, treba mijenjati žrtvu, njeno ponašanje jer ona je uzrok zlostavl-janja i uzrok svih problema u njihovoj porodici.


21


Odgovor na mitove koji podržavaju nasilje u porodici

• Kada žena ili drugi član porodice učini vidljivim nasilje koje trpi, neće osramotiti sebe i porodicu. Nasilje kojem su izloženi nije njihova sramota.

• Odgovornost za nasilno ponašanje je isključivo na strani nasilnika.• Ne treba tražiti uzroke nasilnog ponašanja partnera u drugim osobama, problemima,

bolesti ili alkoholu. Iskustva pokazuju da bi on i bez toga bio nasilan.• Trpljenje nasilja nije uslov dobrote žene, niti će trpeći nasilje žena sačuvati porodičnu

sreću.• Žrtve nisu krive za nasilje koje trpe, niti provociraju nasilje svojim ponašanjem jer ni-

kakva promjena ponašanja neće prekinuti nasilje.• Trpeći nasilje žena ne pomaže svojoj djeci. Rastući u atmosferi straha djeca ne mogu

normalno da se razvijaju. Muška djeca će imati više šanse da i sami odrastu kao nasiln-ici. Djevojčice će biti tolerantnije prema nasilju muškaraca i biće u riziku da budućeg partnera biraju prema modelu oca – nasilnika i tako i same postanu žrtve nasilja.

• Žena nije obavezna da trpi seksualno nasilje u braku – to nije njena bračna dužnost.• Ljubomora nije znak ljubavi. Nasilje usljed ljubomore nije način za pokazivanje ljubavi.• Verovanje da je žena nasilniku jedini oslonac, da će on propasti ako ga napusti je

zamka koja dovodi do dugotrajnog trpljenja nasilja.• Nasilje u porodici nije samo unutrašnji problem porodice ili žene. To je i ozbiljan

društveni problem kome zajednica mora da pokloni potrebnu pažnju.

INSTITUCIONALNI I PRAVNI OKVIR

II DIO


25


Međunarodne konvencije koje je Crna Gora ratifikovalaCrnogorski pravni sistem omogućava direktnu primjenu međunarodnih standarda i ratifiko-vanih konvencija, zahvaljujući svom Ustavu. Crna Gora je potpisnica mnogih međunarodnih pravnih akata koje možemo kategorisati u dvije najvažnije grupe, na Pravne akte Ujedinjenih nacija i Evropske unije. Za svrhu ovog istraživanja daćemo kratak pregled nekih od doku-menata koji su veoma značajni za priznavanje nasilja u porodici kao kršenja ljudskih prava po međunarodnom pravu i kao vida dikriminacije žena, kao i za priznavanje odgovornosti države za privatne akte nasilja nad ženana.

Deklaracija Ujedinjenih nacija o ukidanju svih oblika nasilja nad ženama usvojena je na Bečkoj konferenciji Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima (1993) i prvi je međunarodni dokument koji problematiku nasilja nad ženama sagledava kroz nejednakost muškaraca i žena u društvu koja vodi diskriminaciji žena (A/RES/48/104). Ova Deklaracija daje okvir za analizu i akciju na nacionalnom/medjunarodnom nivou i navodi niz mjera koje bi tre-bale biti preduzete od strane države uključujući i uspostavljanje odgovarajućeg zakonod-avstva i nacionalnih akcionih planova za otklanjanje nasilja nad ženama, pružanje usluga za žrtve nasilja, obuku predstavnika institucija kada je u pitanju implementacija zakona, obezbjeđivanje sredstava u državnom budžetu za borbu protiv nasilja nad ženama, kao i istraživanje i prikupljanje podataka vezanih za pojavu različitih oblika nasilja i uspješnosti mjera za njegovo sprječavanje i rješavanje.

UN Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama iz 1979. godine (CEDAW) predviđa obaveze za države potpisnice da usklade domaće zakonodavstvo sa odredbama Konvencije i usvoje zakone koji će osigurati zaštitu žena od svih oblika diskrimi-nacije i nasilja zasnovanog na polu - formalno pravna zaštita. Takođe zahtijevaju osiguranje pravne zaštite žena od nasilja kroz afirmativne akcije i programe bez odlaganja – što znači da se ova obaveza države ne može odložiti uz opravdanje teške ekonomske situacije u zemlji.

Afirmativne akcije i programi moraju da osiguraju pristup sudskoj zaštiti ženama žrtvama nasilja u porodici u hitnom postupku i bez odlaganja, da osiguraju zdravstvenu njegu, tera-pijsku podršku i savjetovališta, da obezbijede organizovanje obuke policijskih službenika o nasilju u porodici i pružanje podrške žrtvama tokom intervencija, te da podržavaju uspostav-ljanje SOS telefona i skloništa za žrtve nasilja u porodici.

Od međunarodnih akata izuzetno je važno navesti i „Opštu preporuku br.19 Komiteta za eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama iz 1992.godine UN DocA/47/38(1992) koja je usvojena radi jačanja CEDAW-a kao sredstva za osiguranje ženskih ljudskih prava, posebno u oblasti nasilja u porodici.

Pekinška deklaracija i Platforma za akciju (1995.) sadrže specifične aktivnosti vlada, nevladinih organizacija, privatnog sektora, obrazovnih institucija i drugih subjekata koje


26


treba da preduzmu u cilju suprostavljanja i borbe protiv nasilja nad ženama, uključujući i jačanje nacionalnog pravnog sistema u vezi sa nasiljem u porodici.

Pravni akti Evropske unije su takođe od neprocjenjivog značaja jer upućuju na rodnu ravnopravnost kroz brojne direktive, rezolucije, preporuke i akte koje donose Savjet Evropske unije, Evropska komisija i Evropski parlament.

Preporuka Rec (2002) 5 Odbora ministara državama članicama o zaštiti žena pro-tiv nasilja pruža vrlo detaljne smjernice za kreiranje politike u cilju zaštite i prevencije žrtava nasilja (uključujući žene i djecu). Potvrđujući temeljna načela, koja su prethodno navedena u relevantnim dokumentima UN-a i Savjeta Evrope, ova preporuka ističe da je muško nasilje nad ženama osnovni društveni problem koji se temelji na nejednakim odno-sima moći između muškaraca i žena. Preporuka navodi niz konkretnih mjera u različitim područjima, uključujući a) pravne reforme i efikasnu primjenu prava (i krivično i građansko pravo), b) zaštitu i podršku žrtvama, sprečavanje sekundarne viktimizacije, c) programe re-habilitacije za počinitelje, d) obrazovanje i usavršavanje državnih službenika, e) programe podizanja svijesti za širu javnost, kao i uvođenje nasilja nad ženama u redovne nastavnih planove i programe, f) uključivanje medija u borbu protiv nasilja i afirmacije ne-stereotipnog prikazivanja žena i muškaraca, g) uspostavljanje uspješnog sistema prikupljanja podataka i monitoring na nacionalnom nivou, i h) sprovođenje istraživanja o uzrocima i posljedicama rodno uslovljenog nasilja.

Konvenciju Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju porodičnog nasilja i nasilja nad ženama, poznatu kao Istambulska konvencija, Crna Gora je potpisala 11. maja 2011. go-dine. Zakon o potvrđivanju Konvencije Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici donesen je 2013. god. “Službeni list Crne Gore - Međunarodni ugovori, broj 4/2013”. Na taj način je ovaj sveobuhvatan međunarodni instrument, koji između ostalog predviđa zaštitu, prevenciju, procesuiranje, sankcionisanje i kreiranje poli-tike rada u oblasti borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, postao dio našeg unutrašnjeg pravnog poretka, a samim tim i nametnuo neophodnost njene promocije i pune implementacije

Konvencija Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama, u članu 4 nasilje definiše kao “kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije nad ženama i podrazumijeva dje-la rodno uslovljenog nasilja koje rezultira ili će rezultirati fizičkom, seksualnom, psihičkom ili ekonomskom štetom ili patnjom žena, uključujući prijetnju takvim djelima, prisilu ili proizvoljno lišenje slobode bilo u javnom ili privatnom životu. Ova konvencija daje sve-obuhvatne i detaljne smjernice za stvaranje politika protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama i integriše brojne relevantne konvencije, deklaracije i rezolucije UN-a i Savjeta Ev-rope uključujući CEDAW i Preporuke Odbora ministara Savjeta Evrope.


27


Nacionalni institucionalni pravni okvir

Ustavne odredbe

Ustavotvorna Skupština Republike Crne Gore je 22. oktobra 2007. godine donijela novi Ustav kojim se utvrđuju obaveze Države i garantuju osnovna ljudska prava i slobode, zabran-juje diskriminacija po bilo kom osnovu, garantuje rodna ravnopravnost, dostojanstvo i sig-urnost čovjeka, nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta čovjeka, njegove privatnosti i ličnih prava, zabrana mučenja ili nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, sloboda kretanja i nastanjivanja, što je predstavljalo pogodno tlo za donošenje posebnog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. U Članu 8, stav 2 je navedeno, da se diskriminacijom ne smatra primjena posebnih mjera koje su usmjerene na stvaranje uslova za ostvarivanje rodne ravnopravnosti, dok članovi 19. i 21. „garantuju pravo na zaštitu jednakih prava i sloboda i na pravnu pomoć“.

Porodični zakon

Novi Porodični zakon koji se primjenjuje od 01.09.2007.god. ne sadrži odredbe o zaštiti od nasilja u porodici, jer je zauzet stav da se materijalna i procesna pravila o ovim odnosima, koji su po svojoj prirodi, nastanku i zaštiti drukčiji, predlože u posebnom zakonu. Ipak, novi Porodični zakon, polazeći od principa najboljeg interesa djeteta sadrži neke značajne novine u korist maloljetnog djeteta i roditelja koji vrši roditeljsko pravo, a na teret stana čiji je vlasnik drugi roditelj (čl.309), što je prvi put regulisano Porodičnim zakonom (tzv.lična službenost, habitatio). Ovim zakonom se definiše mogućnost suda da u slučajevima nasilja donese odluku o odvajanju djeteta od roditelja kao i ograničavanje prava djeteta da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi.

Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći

Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, usvojen 5. aprila 2011. godine, građanima/kama slabijeg imovinskog stanja obezbjeđuje pravo na besplatnu pravnu pomoć koje obuhvata pravno savjetovanje, sastavljanje pismena, zastupanje u postupku pred sudom, Državnim tužilaštvom, Ustavnim sudom, kao i u postupku za vansudsko rješavanje sporova. Zakonom je omogućeno pružanje besplatne pravne pomoći siromašnima i osjetljivim kategorijama, kao što su korisnici materijalnog obezbjeđenja porodice, dijeca bez roditeljskog staranja, lica sa posebnim potrebama i žrtve krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici.


28


Krivični zakonik Crne Gore

Krivično gonjenje vrši se po službenoj dužnosti. Imajući u vidu činjenicu da žrtva i izvršilac često žive zajedno i za svo vrijeme trajanja postupka, to postoji bojazan da bi žrtva pod pritiscima, prijetnjama izvršioca, dejstva straha od još većeg zlostavljanja izvršioca odusta-jala od gonjenja ukoliko bi se ovo djelo gonilo po privatnoj tužbi. Žrtva se može pojaviti u krivičnom postupku kao sukcesivni tužilac, ako državni tužilac ne pokrene krivični postupak, ili u toku postupka, odustane od daljeg gonjenja.

Čl.220 Krivičnog zakona iz 2004.godine kojim je regulisano ovo krivično djelo glasi:

1. Ko primjenom nasilja, naruši tjelesni ili duševni integritet člana svoje porodice ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

2. Ako je pri izvršenju djela iz stava 1 ovog člana korišćeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

3. Ako je usljed djela iz stava 1 i 2 ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušavanje zdravlja ili su učinjena prema maloljetnom licu, učinilac će se kazniti za-tvorom od jedne do pet godina.

4. Ako je usljed djela iz stava 1, 2, i 3 ovog člana nastupila smrt člana porodice ili porodične zajednice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do dvanaest godina.

5. Ko prekrši mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud odredio na osnovu zakona, kazni će se novčanom kaznom ili zatvorom do šest mjeseci.

Za postojanje radnje izvršenja osnovnog oblika krivičnog djela potrebno je da je ona preduzeta upotrebom nasilja. Pod nasiljem podrazumijeva se upotreba sile ili ozbiljne prijetnje da će se napasti na život ili tijelo. U smislu ovog krivičnog djela sila može biti apsolutna i kom-pulzivna, neposredna ili posredna. Prijetnja mora biti ozbiljna, stvarna, moguća ali sa obzi-rom na intenzitet zla mora biti kvalifikovana. Njom se dakle, stavlja u izgled članu porodice ili porodične zajednice, ne bilo kakvo zlo, već napad na život ili tjelesni integritet. Posljedica djela je ugrožavanje tjelesnog i duševnog integriteta člana svoje porodice ili porodične zajednice.

Kriv je izvršilac koji je postupao sa umišljajem, direktnim ili eventualnim. Umišljaj se zasniva na svijesti i volji izvršioca da ispoljenim ponašanjem, odnosno preduzetim radnjama ugrozi spokojstvo, tjelesni ingritet ili duševno stanje člana svoje porodice ili porodične zajednice.

U stavu 2 određen je teži oblik ovog krivičnog djela – kvalifikatorni elemenat, ako je pri izvršenju djela iz st.1 korišćeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši. Oružje može biti hladno ili vatreno. Oruđe je sredstvo čije je namjena bavljenja kakvog društvenog korisnog rada, ali koje se može upotrijebiti za napad ili odbranu: sjekira, kramp, vile, motika i dr. Drugo sredstvo može biti proizvod prirode: kamen, drvo ili proizvod ljudskog rada, flaša, čaša, pepeljara i dr. U stavu 3 kvalifika-torni element je posljedica – nastupanje teške tjelesne povrede (u bilo kom obliku) i teško


29


narušavanje zdravlja usled preduzete radnje izvršenja osnovnog i prvog kvalifikovanog oblika, ili su ona učinjena prema maloljetnom licu.

I najteži oblik djela postoji, ako je usljed preduzete radnje izvršenja nastupila smrt člana porodice ili porodične zajednice. Smrt mora biti rezultat radnje izvršenja, upotrebljenog sredstva ili načina preduzete radnje i mora biti obuhvaćena nehatom izvršioca.

Međutim, ukoliko je smrt rezultirala kao posledica umišljaja izvršioca, kojoj je prethodilo zlostavljanje žrtve, radi se o krivičnom djelu – teško ubistvo iz čl.144 st.7 Krivičnog zakonika, za koje djelo se izvršiocu može izreći kazna zatvora od najmanje 10 godina ili kazna zatvora od 40 godina. Dakle, osnovna razlika između krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici iz čl.220 st.4 i krivičnog djela teškog ubistva iz čl.144 st.7 Krivičnog zakonika je u obliku vinosti u odnosu na smrtnu posledicu. Dakle, kazna za poslednji oblik nasilja u porodici nije u odgovarajućoj srazmjeri sa onom koja je predviđena za poseban oblik teškog ubistva.

Autentičnim tumačenjem člana porodice ili porodične zajednice u smislu ovog krivičnog djela (čl.142 tač.29) riješen je problem pasivnog subjekta ovog krivičnog djela. Tako se kao pasivni subjekti mogu javiti i bivši supružnici, njihova djeca, kao i roditelji bivših supružnika, krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojena u pravnoj linije bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa IV stepenom, srodnici iz nepotpunog usvojenja, tazbinski srodnici zaključno sa II stepenom, lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu i lica koja imaju zajednično dijete ili je dijete na putu da bude rođeno iako nikad nijesu živjela u istom porodičnom domaćinstvu. Za postojanje djela irelevantno je da li se nasilje dešava u kući ili van nje. Izraz «porodični» se više odnosi na vrstu odnosa između onih koji su uključeni, nego na mjesto gdje se nasilje dešava. Stavom 5. pomenutog člana, predviđen je jedan privilegovani oblik ovog krivičnog djela. Naime, ovo krivično djelo čini onaj ko prekrši mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud odredio na osnovu zakona. Za ovaj oblik djela propisana je novčana kazna ili zatvor do šest mjeseci.

Kako praksa pokazuje da izvršilac ovog krivičnog djela po povratku u sredinu u koju je izvršio krivično djelo, nastavlja sa daljim vršenjem nasilja, to se postavlja pitanje zaštite žrtve, kada se okrivljeni nalazi na slobodi. Mjere nadzora predviđene Zakonikom o krivičnom postup-ku (čl.139) nisu efikasne. Tako Zakonik predviđa zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja i zabranu sastajanja sa određenim licima kao mjere nadzora. Međutim, njihova primjena postavljena je vrlo restriktivno, pa se mogu implementirati ukoliko su ispunjeni zakonski uslovi: da postoje okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo ili pak ometati vođenje krivičnog postupka, a što najčešće nije slučaj kod krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici. Stoga je donošenje posebnog zakona o zaštiti od nasilja u porodici, kojim su se uvele mjere poput zabrane prilaženja okrivljenog oštećenom do određene udaljenosti, udaljenje iz kuće i sl. a bez ikakvih dodatnih ograničenja, od posebnog značaja.

Izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika (usvojene u julu 2013. godine), uvedene su i dvije nove mjere bezbjednosti: zabrana približavanja (član 77a) i udaljenje iz stana ili drugog


30


prostora za stanovanje (član 77b). Naime, ove mjere bezbjednosti su upravljene na to da otklone opasnost od ponovnog vršenja određenih krivičnih djela zabranom učiniocu da se približava žrtvi krivičnog djela, odnosno određenom mjestu, ili pak njegovim udaljenjem iz stana. Ovim članovima je eksplicitno propisano da se mjere mogu izreći prema učiniocu koji, između ostalih, izvrši krivično djelo nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici. Takođe, uvođenjem navedenih mjera došlo se do usklađivanja odredbi Krivičnog zakonika sa Kon-vencijom Savjeta Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i porodičnog nasilja.

U glavi krivičnih djela protv braka i porodice uvodi se nekoliko novih rješenja. Naime, kod krivičnog djela zaključenje ništavog braka (osim terminološkog usklađivanja) iz člana 214 predviđen je i teži oblik ukoliko se drugo lice silom ili prijetnjom prinudi na zaključenje braka. Takođe, i kod krivičnog djela vanbračne zajednice sa maloljetnikom (član 216) teži oblik je dopunjen sa kvalifikatornom okolnošću kada je djelo učinjeno upotrebom sile ili prijetnje. Izvršena je izmjena krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici (član 220), kod kojeg je jezičko tumačenje osnovnog oblika ovog krivičnog djela zadavalo probleme u prak-si, jer se zahtijevalo da je narušen tjelesni ili duševni integritet “članova” porodice, tj. koristila se množina što je moglo da vodi neprihvatljivom rezultatu da se ovo krivično djelo ne može izvšiti prema jednom članu porodice, odnosno članu porodične zajednice.

Izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika (usvojene u julu 2013. godine), u opštem di-jelu zakonika uvodi se obavezna otežavajuća okolnost za krivična djela učinjena iz mržnje. Polazeći od odredaba Konvencije o eliminisanju svih oblika nasilja nad ženama – CEDAW, cilj nove odredbe člana 42a jeste da se obezbijedi strože kažnjavanje, a time i pojačana krivičnopravna zaštita u odnosu na pojedine posebno ranjive društvene grupe čiji su pripad-nici žrtve različitih krivičnih djela koja se vrše iz mržnje zbog te pripadnosti.

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici je donijet 27. jula 2010.godine a stupio na snagu 14. avgusta 2010.godine. Njegova karakteristika je sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici, zaštita osoba izloženih nasilju i nesmetan pristup sudu za prekršaje bez bilo kakvih troškova. Nasilje u porodici je neposredno regulisano Krivičnim zakonikom CG, kojim se nasilje u po-rodici tretira kao krivično djelo, dok, opširniju definiciju nasilja u porodici imamo u članu 2 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, koji se primjenjuje samo u prekršajnom postupku.

Nasilje u porodici je činjenje ili nečinjenje člana porodice kojim se ugrožava fizički, psihički, seksualni ili ekonomski integritet, mentalno zdravlje i spokojstvo drugog člana porodice, bez obzira na mjesto gdje je učinjeno.

Dakle, radnje nasilja u porodici u smislu ovog zakona predstavljaju:

1. upotreba fizičke sile bez obzira da li je nastupila tjelesna povreda drugog člana po-rodice;


31


2. prijetnja napadom ili izazivanje opasnosti koja može prouzrokovati osjećaj lične nesig-urnosti ili psihički bol drugog člana porodice;

3. verbalni napad, psovke, nazivanje pogrdnim imenom i na drugi način vrijeđenje dru-gog člana porodice;

4. ograničavanje drugom članu porodice slobode komuniciranja sa trećim licima;5. iscrpljivanje radom, uskraćivanje sna i druge vrste odmora, prijetnja izbacivanjem iz

stana i oduzimanje djece;6. seksualno uznemiravanje drugog člana porodice;7. uhođenje i na drugi način grubo uznemiravanje drugog člana porodice;8. oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine drugog člana porodice ili

pokušaja da se to učini;9. uskraćivanje osnovnih sredstava za egzistenciju drugom članu porodice;10. drsko ponašanjem kojim se ugrožava porodični mir člana porodice sa kojim ne živi u

porodičnoj zajednici.

Ugrožavanjem fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog zdrav-lja i spokojstva drugog člana porodice smatra se i ako član porodice ne vodi dovoljno brigu o:

1. ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj zaštiti ili redovnom pohađanju škole ili ne sprječava dijete u štetnom druženju, skitnji, prosjačenju ili krađi ili na drugi način u većoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta;

2. ishrani, higijeni, odijevanju ili medicinskoj zaštiti drugog člana porodice o kome je dužan da se stara, a kome je potrebna pomoć zbog bolesti, invaliditeta, starosti ili drugih ličnih svojstava zbog kojih nije sposoban da se stara o sebi.

Težim oblikom nasilja u porodici smatra se prikrivanje članova porodice sa posebnim potrebama.

Da bi se izbjegle nedoumice i različita tumačenja u praksi zakon daje autentično tumačenje ko se smatra članom porodice:

1. supružnici ili bivši supružnici, njihova djeca i djeca svakog od njih;2. vanbračni supružnici ili bivši vanbračni supružnici, bez obzira na trajanje vanbračne

zajednice, njihova djeca i djeca svakog od njih;3. krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u

pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom;4. srodnici iz nepotpunog usvojenja;5. tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom u bračnoj ili vanbračnoj zajednici;6. lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na srodstvo;7. lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete začeto.


32


Zakon određuje i institucije koje su dužne da se bave zaštitom od ove vrste nasilja u okviru svojih ovlašćenja, a to su pored policije i organ za prekršaje, Džravno tužilaštvo, Centar za socijalni rad i druge ustanove socijalne i dječije zaštite, zdravstvene ustanove i druge ustan-ove koje se bave zaštitom. U obavljanju ovog zadatka mora postojati međusobna saradnja između navedenih institucija, njihova koordiniranja aktivnost, te hitnost u postupku.

Prednost ovog zakona je što po prvi put predviđa uvođenje zaštitnih mjera za žrtve nasilja u naš pravni sistem. Izriču se radi sprečavanja nasilja, otklanjanja posledica već izvršenog nasilja, te prevaspitanje učinilaca nasilja i eleminisanje okolnosti koje pogoduju ili podstiču vršenje nasilja.

Učiniocu nasilja može se izreći jedna ili više zaštitnih mjera:

1. udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje (u daljem tekstu: udaljenje iz stana);

2. zabrana približavanja;3. zabrana uznemiravanja i uhođenja;4. obavezno liječenje od zavisnosti;5. obavezni psihosocijalni tretman.

Prve tri mjere izršava policija.

Mjera udaljenja iz stana može se izreći učiniocu nasilja koji sa žrtvom živi u stanu ili dru-gom prostoru za stanovanje, bez obzira ko je vlasnik stana ili drugog prostora za stanovanje, ako postoji opasnost da će učinilac ponoviti nasilje. Ako postoji opasnost da će učinilac ponoviti nasilje, ili ako bi prisustvo učinioca u blizini žrtve kod žrtve stvorilo visok stepen duševne patnje, koja patnja žrtvi onemogućava normalne psihičke akvitnosti, izreći će se mjera zabrane približavanja.

Zabrana uznemiravanja i uhođenja žrtve može se izreći učiniocu nasilja ako postoji opasnost da će se nasilje ponoviti. Minimalno trajanje ovih mjera je 30 dana, a maksimalno 6 mjeseci za prvu mjeru, odnosno do godinu dana za druge dvije mjere.

Mjere obavezno liječenje od zavisnosti (od alkohola, opojnih droga ili psihotrpnih sup-stanci) i obavezni psihosocijalni tretmani (od uzroka nasilničkog ponašanja i prevaspitanje), izriču se onim učiniocima koji su izvršili djelo usljed zavisnosti od upotrebe alkohola, droga, svoje neprilagođenosti društvu i nasilničkog karaktera, kod kojih postoji ozbiljna opasnost da će usljed ovih zavisnosti odnosno nasilničkog karaktera i dalje vršiti nasilje u porodici. Bliži način izvršenja ove dvije zaštitne mjere propisuje Ministarstvo zdravlja.

Zaštitne mjere mogu se izreći uz kaznu ili kao samostalna sancija, i to jednu ili više njih kada postoje uslovi za njihovo izricanje propisanim zakonom. Zahtjev za određivanje zaštitne mjere mogu podnijeti žrtva, njen zastupnik, policija, državni tužilac, Centar za socijalni rad ili


33


druga ustanova socijalne i dječje zaštite. O ovim zahtjevima odlučuje organ za prekršaje, a može se odrediti i po službenoj dužnosti. Organ za prekršaje može i prije pokretanja i u toku postupka izreći zaštitnu mjeru. Protiv rješenja o određivanju zaštitne mjere može se izjaviti žalba u roku od 3 dana od dana dostavljanja rješenja. O žalbi odlučuje drugostepeni organ u roku od 3 dana. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

Policijski službenik ima pravo da privremeno izda mjeru udaljenje iz stana učiniocu nasil-ja, ako postoji opasnost po fizički integritet žrtve. U ovom slučaju mjera ne može trajati duže od 3 dana. Policijski službenik je dužan da donese pisano naređenje o udaljenju iz stana učinioca ili njegovoj zabrani vraćanja u stan i da najkasnije u roku od 12 časova obavijesti Organ za prekršaje. Ako učinilac nasilja ne postupi po naredbi policijskog službenika o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan, Organ za prekršaje može takvog učinioca kazniti novčanom kaznom od najmanje 15 iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori ili kaznom zatvora od najmanje 40 dana.

Ovim zakonom predviđena je prekršajna odgovornost i za odgovorno lice u državnom organu, zdravstvenoj, obrazovnoj ili drugoj ustanovi, zdravstvenog i socijalnog radnika, nastavnika, vaspitača i drugo lice koje ne prijavi policiji izvršeno nasilje, koje je saznao u vršenju svojih poslova, kao i odgovornost za lice koje je u djelokrugu svog rada saznao da učinilac nasilja ne postupa u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom i o tome ne obavijesti policiju, državnog tužioca, organ za prekršaje, Centar za socijalni rad ili ustanovu socijalne i druge zaštite. Dovoljno je obavijestiti samo jednog od navedenih organa ili institucija, kako bi se izbjegla prekršajna odgovornost.

Sledeća novina ovog zakona koja doprinosi garanciji osjećaja sigurnosti kod svake žrtve jeste uvođenje povjerljivog lica. To je lice koje će prisustvovati svim postupcima i radnjama u vezi sa zaštitom žrtve. To lice može biti član porodice, lice iz organa, ustanove, nevladine organizacije i drugo lice u kojoj žrtva ima povjerenje. Sasvim je logičan zaključak da povjer-ljivo lice ne može biti učinilac nasilja. Na slobodnom izboru je žrtve da li će angažovati ili ne povjerljivo lice.

Žrtva nasilja ima pravo i na obezbjeđenje. Ono podrazumijeva obavezu policije da prati žrtvu u stanu prilikom uzimanja ličnih stvari neophodnih u svakodnevnom životu, prilikom obezbjeđenja privremenog smještaja žrtve i njenog zbrinjavanja. Ovo pravo žrtva neće koris-titi ako se tome izričito protivi. O žrtvi nasilja ne smije se javno objaviti informacija na osnovu koje se može prepoznati žrtva, osim u slučajevima kada se radi o punoljetnoj žrtvi koja je sa tim izričito saglasna.

U implementaciji ovog zakona svi subjekti koji učestvuju u njegovoj primjeni dužni su da postupaju na način koji će doprinijeti očuvanju dobrobiti i zdravlja porodice, sigurnosti njenih članova, kao i opštedruštvenoj osudi nasilja i razvoju javne svijesti da je izvršeno nasilje u prodici ozbiljna kažnjiva nepravda.


34


Strategija zaštite od nasilja u porodici

Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici („Službeni list CG“, br.46/10) propisana je obaveza donošenja Strategije zaštite od nasilja u porodici koja sadrži ocjenu stanja i identifikovanje ključnih problema u socijalnoj i drugoj zaštiti, kao i ciljeve i mjere za unaprijeđenje so-cijalne i druge zaštite, a naročito u vezi: podizanja nivoa svijesti građana/ki o problemu nasilja i formiranju stavova o neprihvatljivosti nasilja; razvoja programa za prevenciju nasilja; podrške porodici u prevenciji nasilja; daljeg razvoja normativnog okvira u oblasti zaštite; jačanja saradnje organa, ustanova, organizacija i drugih pravnih i fizickih lica koja se bave zaštitom; sticanja novih znanja i vještina svih koji se bave zaštitom; unaprijeđenje sistema za prikupljanje i analizu podataka i izvještavanja o slučajevima nasilja. Strategija je usvojena u junu 2011. godine, a obuhvata period 2011-2015.

Ciljevi i aktivnosti definisane Strategijom:

1. Analizirati stanje i identifikovati ključne probleme u oblasti nasilja u porodici; 2. Uskladiti postojeće i donijeti nove propise koji regulišu oblast nasilja u porodici; 3. Unaprijediti socijalnu i drugu zaštitu žrtava porodičnog nasilja; 4. Podizati nivo svijesti građana o problemu nasilja u porodici; 5. Razviti program za prevenciju nasilja u porodici; 6. Razviti multidisciplinarni model postupanja u prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici i

ostvariti saradnju svih subjekata u zaštiti žrtve porodičnog nasilja; 7. Kontinuirano edukovati i senzibilisati profesionalni kadar o problemu nasilja u po-

rodici i potrebi zaštite žrtve nasilja u porodici sa pravnog, obrazovnog, zdravstvenog, psihološkog, socijalnog i ekonomskog aspekta;

8. Obezbjediti sprovođenje psihosocijalnog tretmana počinioca porodičnog nasilja; 9. Uspostaviti jedinstvenu elektronsku bazu podataka o žrtvama nasilja i o nasilnim

osobama.

Ključni nosioci aktivnosti su Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ministarstvo pravde, Ministarstvo prosvjete i sporta, Ministarstvo za ljudska i man-jinska prava i nevladine organizacije. U cilju praćenja implementacije strategije na nivou Ministarstva rada i socijalnog staranja formirana je radna grupa koju čine predstavnici svih navedenih resora.

Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici

Donošenjem Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (SLCG 46/10), te iz njega i proizišle Strategije o zaštiti od nasilja u porodici iz citiranog zakona za peridod 2012–2015. godine, propisana je obaveza izrade Protokola o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici. U decembru 2011. godine potpisan je Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja


35


u porodici koji definiše procedure i institucionalnu saradnju u vezi s porodičnim nasiljem i nasiljem nad ženama, kojim je uređen zajednički rad svih sistema u toku sprovođenja za-kona i konvencija. Potpisnici protokola su Ministarstvo pravde, Vrhovni sud, Vrhovno državno tužilaštvo, Ministarstvo prosvjete i sporta, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Uprava policije i Vijeće za prekršaje Crne Gore.

Mjere propisane Strategijom zaštite od nasilja u porodici 2011–2015, kao i sprovođenje Protokola, te formiranje i postupanje multidisciplinarnih timova zahtijevaju hitno uspostav-ljanje saradnje svih subjekata u zaštiti žrtve porodičnog nasilja pri čemu posebnu pažnju treba obratiti na djecu, te činjenicu da navedene obaveze proizilaze iz potpisanih i ratifik-ovanih međunarodnih konvencija. Shodno tome kao poseban dio Protokola definisane su nadležnosti institucija kada su djeca uključena u slučaj porodičnog nasilja. Osim već navedenih institucija u ovom dijelu Protokola dat je akcenat na postupanje predškolskih osnovnoškolskih i srednjoškolskih ustanova sa aneksom prijedloga za »Pocedure rada stručnih timova“

Naređenje o udaljenju iz stana i drugog prostora za stanovanje

Normativni okvir za izricanje naređenja

Usvajanjem i stupanjem na pravnu snagu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (Službeni list Crne Gore broj 46/2010) policijski službenici su proširili postojeći širok spektar svojih ovlašćenja u dijelu zaštite žrtve porodičnog nasilja. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici insis-tira na zaštiti žrtava nasilja u prekršajnom postupku, na efikasnoj primjeni zaštitnih mjera kao vrste prekršajnih sankcija. Primjenjujući svoja opšta i posebna ovlašćenja, policijski službenici u dijelu zaštite žrtve nasilja u porodici, učinioca nasilja mogu lišiti slobode, sprovesti drugom državnom organu, udaljiti iz stana, vršiti nadzor nad sprovođenjem zaštitne mjere koju je odredio sud ili drugi organ i slično.

Naređenje o udaljenju iz stana i drugog prostora za stanovanje predstavlja odgovor zakono-davca i odlučnost države da zaštiti ugrožene članove porodice od nasilnih radnji njenih dis-funkcionalnih članova. Tako, policijski službenik može izdavanjem pisanog naređenja, radi otklanjanja opasnosti po fizicki integritet žrtve narediti učiniocu nasilja udaljenje ili zabranu vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje u kojem živi sa žrtvom i drugim članovima porodice. Policijsko pisano naređenje o udaljenju iz stana i drugog prostora za stanovanje se primjenjuje u odnosu na učinioca nasilja u skladu sa članom 28 stav 7 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

Ministarstvo unutrašnjih poslova donijelo je Pravilnik o bližem sadržaju i izgledu obrasca naređenja o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje. (Službeni list broj: 42/12 od 31.07.2012 godine). Pravilnikom je propisan bliži sadržaj i izgled obrasca


36


naređenja, sa granicama područja na kojima se učinilac ne smije kretati, boraviti ili približiti žrtvi kao preduslov zaštite žrtve, kao i obaveza učinioca da preda policijskom službeniku ključeve od stana ili drugog prostora za stanovanje u cilju obezbjeđenja sigurnosti žrtve.

U članu 2. stav 1 Pravilnika o bližem sadržaju i izgledu obrasca naređenja o udaljenju ili zab-rani vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje, naređenje se daje na obrascu ( dimenzije 210×295 mm), koji pored podataka iz člana 28 stav 3 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, sadrži Grb Crne Gore, naziv: „Crna Gora“ i „Uprava policije“, naziv organizacione jedinice, broj i datum i mjesto izdavanja naređenja, pravni osnov za izdavanje neređenja, naziv „Naređenje za udaljenje ili zabranu vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje“, podatke o licu kome se naređenje izdaje (ime i prezime , JMBG, prebivalište), mjesto za potpis lica kome se naređenje izdaje i policijskog službenika. Praktična primjena ovog naređenja, i ako nije određena podzakonskim aktom trebala bi sadržati postupak prilikom izdavanja naređenja.

Praktična primjena naređenja

Policijski službenik je dužan da donese pisano naređenje o udaljenju iz stana učinioca ili njegovoj zabrani vraćanja u stan, i da ga uruči učiniocu odmah, a najkasnije u roku od dva (2) časa, u prisustvu punoljetnog lica (koje može biti i drugi policijski službenik), a koje nije član porodice. Policijski službenik je dužan da najkasnije u roku od 12 časova obavijesti Or-gan za prekršaje i Centar za socijalni rad o donošenju naredbe o udaljenju iz stana učinioca.

Pokretanje prekršajnog postupka nakon izdatog pisanog naređenja se najčešće preduzima u roku od 12. časova od saznanja za počinjeni prekršaj. Organ za prekršaje bi u roku od najduže tri dana trebao da odluči da li će izreći zaštitnu mjeru u kojoj se uračunava period obuhvaćen policijskim naređenjem. Važno je napomenuti da predmeti nasilja u porodici zahtijevaju hit-nost u rješavanju, pa stoga redovljenje prekršajnih predmeta za nasilje u porodici kao i onih u kojima je izdato policijsko pisano naređenje nije u skladu sa najboljim interesima žrtve.

Prilikom napuštanja stana ili drugog prostora za stanovanje učinilac ima pravo da uzme svoje lične stvari neophodne za svakodnevni život i obavezu da policijskom službeniku preda ključeve od stana ili drugog prostora za stanovanje

Policijski službenik će sprovesti naređenje o udaljenju iz stana, kuće ili nekog drugog stam-benog prostora u kojem izvršilac živi sa žrtvom, na sljedeći način:

• sprovođenjem uz nadzor počinitelja u stambeni objekat iz kojega se udaljava radi uzi-manja ličnih dokumenata i predmeta nužnih za svakodnevnu ličnu upotrebu,

• upozorenjem izvršioca da preda ključeve objekta iz kojega se udaljava, žrtvi ili drugoj prisutnoj osobi koja će ih predati žrtvi,

• udaljavanjem počinitelja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora na udaljenost koja je bezbjedna za žrtvu.


37


• Pravilnikom nije određeno o kojoj se daljini radi ali ta daljina bi trebala biti ona kojom se žrtva osjeća bezbjedno.

Iz zajedničkog prostora za stanovanje, bez obzira na svojinska prava ili zakupninu prostora za stanovanje, učinilac ne može uzimati zajedničke stvari i elektronske uređaje, pokućstvo i sl. bez odobrenja nadležnih sudskih organa kao i bez saglasnosti ostalih članova porodice. Praksa je pokazala da učinilac nasilja vrlo često želi da od zajedničke imovine uzima stvari koje su neophodne ostalim članovima porodice i žrtvi za dalju životnu egzistenciju (tehničke uređaje, aparaturu, elektronske uređaje i drugo) smatrajući da raspolaže pravom svojine nad njima. Stvari koje učinilac može uzeti u trenutku udaljenja iz stana su sredstva za ličnu higi-jenu, garderoba koju koristi učinilac i druge stvari za koje se sa sigurnošću može zaključiti da pripadaju učiniocu a nijesu predmet spora u odnosu na ostale članove porodice. Takođe, učinilac može uzeti i stvari koje su predmet obavljanja njegove radne ili zanatske djelatnosti ili posla koji obavlja ukoliko se sa sigurnošću može zaključiti da njemu pripadaju i nijesu predmet spora drugih članova porodice. Eventualne imovinske sporove rješava nadležni Sud putem pokretanja privatne tužbe oštećene strane.

Učinilac nasilja zadržava mogućnost da ne saopšti policijskom službeniku mjesto na kojem će boraviti u periodu na koji mu je izdata zabrana. Ova činjenica u praksi predstavlja

problem u obezbjeđivanju prisustva učinioca nasilja u prekršajnom sudskom postup-ku. Ukoliko se osnovano pretpostavlja da će učinilac nasilja izbjegavati odgovornost za počinjeni prekršaj ili da će se skrivati, ukloniti materijalne dokaze, izbjegavati prijem podnesaka nadležnih sudskih organa, tada će se uz obavještavanje Područnog organa za prekršaje učinilac nasilja lišiti slobode, najduže do 8 časova i sprovesti nadležnom organu. Pisano policijsko naređenje će se uručiti učiniocu nasilja i ako je lišen slobode, kako bi se zaštitila žrtva porodičnog nasilja u slučajevima kada dođe do određenih okolnosti koje onemogućavaju nastavak daljeg sudskog postupka i donošenje odluke nadležnog organa.

Učinilac nasilja u praksi policijskih organizacija u prvom kontaktu sa policijskim službenikom koji mu izriče naređenje, traži procesne pretpostavke za Žalbu. Žalba u bilo kojoj formi ne zadržava izvršenje naređenja. U sadržini naređenja ne postoji pravna pouka o mogućnostima žalbe.

Lišenje slobode do sprovođenja lica Područnom organu predstavlja najsigurniji način obezbjeđenja prisustva učinioca nasilja u prekršajnom postupku i najbolju trenutnu zaštitu žrtve porodičnog nasilja. Lišenje slobode učinioca prekršaja propisano je Zakonom o prekršajima.


38


Forma za izdavanje Naređenja:

Vlada Crne GoreMinistarstvo unutrašnjih poslova UPRAVA POLICIJE Organizaciona jedinica ______________ Broj: _________ Datum i mjesto izdavanja: ________________

Na osnovu člana 28 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici („Službeni list CG“, broj 46/10) i člana 2 Pravilnika o bližem sadržaju i izgledu obrasca naređenja o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje („Službeni list CG“, broj ___), izdaje se

NAREĐENJEza udaljenje ili zabranu vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje

______________________ ___________________ sa prebivalištem u__________________ (ime i prezime) (jedinstveni matični broj)

naređuje se udaljenje ili zabrana vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje do: ________________ (dan i čas)

Granice područja na kojima se imenovani ne smije kretati, boraviti ili približiti žrtvi

_________________________________________________________________________________

Za vrijeme trajanja zaštitne mjere udaljenje ili zabrana vraćanja učinilac nasilja boravina adresi ________________________________.

__________________________ ______________________ (lice kojem je naređenje izdato) (policijski službenik)

Napomena:

• Učinilac nasilja ima pravo da uzme svoje lične stvari neophodne za svakodnevni život i obavezu da preda policijskom službeniku ključeve od stana ili drugog prostora za stanovanje.

• Ako ne postupi po ovom naređenju učinilac nasilja će se kazniti za prekršaj, na osnovu člana 38 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.


39


Pozitivna iskustva i dilemePravilnik o bližem sadržaju i izgledu obrasca naređenja o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje nije pružio brojne odgovore koji se javljaju u praktičnoj prim-jeni. Odredbe pravilnika su osiromašene sa tri člana kojima se ne postiže svha podzakonskog propisa koji bi trebao da bliže uredi i razradi sadržinu zakonskih propisa, kao i da razjasni jedan broj eventualnih situacija koje će se javljati u praksi. Norme pravilnika nemaju upućujući karakter čime se kod većine policijskih službenika javljaju dileme u njegovoj primjeni. U svrhu što praktičnijih pojašnjenja u narednom tekstu fokusiraćemo se na ključne dileme, nedoumice i pitanja koja postavljaju službenici policije u vezi sa izdavanjem naredbe.

Priroda policijskog Naređenja

Vrlo često se policijsko naređenje poistovjećuje sa žaštitnim mjerama koje izriče sud pa se postavlja pitanje zar se njegovim izdavanjem ne ulazi u ingerencije pravosudnih organa. Treba imati u vidu da Policijsko pisano naređenje o udaljenju iz stana i drugog prostora za stanovanje predstavlja prije svega mjeru „opreza“ koju u odnosu na učinioca nasilja prim-jenjuju policijski službenici u Crnoj Gori, u skladu sa članom 28 stav 7 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

Ko i kada se izriče naređenje?

U nekim zemljama okruženja policijsko pisano naređenje izdaju službenici policije koji prvi dođu na licu mjesta gdje se događa nasilje u porodici (policajci interventne jedinice, policajci za poslove JRM, saobraćajni policajci). U Crnoj Gori praksa je pokazala da zbog specifičnosti mjere opreza to čine službenici policije koji su specijalizovani za poslove suzbijanja nasilja u porodici ali to ne mora postati pravilo.

Policijsko naređenje se izriče okrivljenom za prekršaj, tj. samo u prekršajnim stvarima, srazm-jerno učinjenom djelu i u prisustvu najmanje dva policijska službenika. Policijski službenik izdaće pisano naređenje o udaljenju iz stana i drugog prostora za stanovanje u slučaju da je učinioc nasilja narušio fizički integritet žrtve ili joj je nanio tjelesne povrede, prijetio i izazivao osjećaj straha i nesigurnosti žrtve ili maloljetne djece (bez obzira da li je prema djeci primije-nio fizičko nasilje), takvim intezitetom i načinom koji ukazuju da postoji bojazan da se prim-jenom drugih zakonskih ovlašćenja žrtva porodičnog nasilja ne može zaštiti. Za izdavanje pisanog naređenja nije potrebna saglasnost državnog tužioca ali se on može obavijestiti o izrečenoj mjeri opreza. O izdavanju naređenja obavještava se Područni organ za prekršaje.


40


Način udaljenja počinioca iz stana

Dileme policijskih službenika najčešće se odnose na način udaljenja počinioca iz stana. Iz razgovora sa nadležnim službenicima stiče se utisak da izricanje i sprovođenje te mjere zavisi od mogućnosti da se za počinioca osigura alternativni smještaj. Postavljanje pitanja „Gdje će on onda“, „Zar udaljavanjem iz njegovog vlastitog stana ne kršimo njegova ustavom zagarantovana prava“ i sl. ukazuje na pogrešno shvatanje značenja ove mjere: alternativni smještaj se ne mora osigurati počiniocu, niti je to obaveza policijskih ali ni drugih službi uključujući i socijalnu i nema uzročnu vezu sa svojinskim pravima.

Činjenica da jedan broj supružnika živi u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljima počinioca, takođe je jedan od faktora koji ograničava primjenu ovog naređenja. Ipak, udaljenje iz stana i drugog prostora za stanovanje uz primjenu izdavanja pisanog policijskog naređenja, spro-vodi se i u slučajevima kada učinilac živi u stanu njegovih ili roditelja žrtve porodičnog nasilja. Broj članova porodice koji žive u istom domaćinstvu, nije ograničavajući uslov za primjenu ovog policijskog ovlašćenja. Policijski službenik upozoriće članove porodičnog domaćinstva da je učiniocu nasilja izdato pisano naređenje o udaljenju iz stana i drugog prostora za stanovanje i da nepostupanje po izdatom naređenju predstavlja prekršaj za koji su propisane visoke novčane kazne ili kazna zatvora. Kod predloženih situacija veoma je značajno zatražiti pomoć službenika Centra za socijalni rad, kako bi isti iz svoje nadležnosti preduzeli dalje mjere socijalne zaštite porodice iz svoje nadležnosti.

Učinilac nasilja se uz prisustvo dovoljnog broja policijskih službenika sprovodi do stana i dru-gog prostora za stanovanje. Policijski službenik će vršeći nadzor nad njegovim ponašanjem za vrijeme uzimanja ličnih stvari iz stana, zamoliti učinioca da ne ostvaruje dalju komuni-kaciju sa drugim članovima porodice i žrtvom, nakon čega će ( uz poziv drugih članova porodice za ulazak u stan) pratiti kretanje i radnje učinioca, držeći učinioca pod stalnim nadzorom. Bespotrebno zadržavanje učinioca nasilja u stambenom prostoru treba riješiti pozivima učiniocu da napusti stan. Prilikom sprovođenja učinioca radi uzimanja ličnih stvari policijski službenik bi trebao zamoliti žrtvu da se ona u trenutku dolaska učinioca (ako je to ostvarivo ) ne nalazi u stanu jer se ovim postupkom mogu izbjegnuti dodatni problemi koji u praksi veoma često nastaju, čime se policijski službenik dovodi u situaciju da ponovno primjenjuje svoja ovlašćenja.

Šta ako počinilac odbije da preda ključeve?

U slučaju da učinilac odbije žrtvi zajedničkog stana, a učinilac nasilja ih dobrovoljno predaje, oni će se privremeno oduzeti u skladu sa zakonom i čuvati kod kod policijskog službenika i vratiti vlasniku stana odmah nakon prestanka mjere koja je izdata. Ključeve od stana učinilac može predati drugom članu domaćinstva, službeniku centra za socijalni rad o preuzetim ključevima sačinjava se službena zabilješka. Policijski službenik će počinioca upo-zoriti da bez odobrenja nadležnog suda, u vrijeme trajanja zaštitne mjere, ne smije ulaziti u objekat iz kojega je udaljen i upoznati ga sa postojećim pozitivnim zakonskim rješenjima.


41


Prema počiniocu nasilju koji odbije da preda ključeve od stana, mogu se primijeniti odredbe pozitivnih propisa koje zabranjuju sprečavanje ovlašćenog lica u vršenju poslova.

Šta ako počinilac ne želi da pruži informaciju o svom daljem boravištu?

Ukoliko počinilac nasilja ne želi da pruži informacije o daljem boravištu u toku trajanja pisa-nog naređenja, može se smatrati da želi izbjegavanje odgovornosti što može predstavljati dalji osnov za lišenje slobode. Lišenje slobode najčešće se preduzima kada učinilac nasilja upućuje ili nastavlja sa prijetnjama prema žrtvi, nalazi se pod dejstvom alkohola ili opojnih sredstava – droge, ne može mu se utvrditi identitet ili postoji mogućnost od bjekstva i skrivanja.

Šta ako počinilac prekši naređenje?

Nepoštovanje pisanog naređenja izdatog od strane policijskog službenika predstavlja prekršaj iz člana 38 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Počinilac nasilja biva lišen slobode uko-liko je nakon upozorenja pokušao ući ili je već ušao u prostor kojim mu je zabranjen ulaz pisanim naređenjem. Lišenje slobode traje najduže do 8 časova, shodno odredbama Zakona o prekršajima. o lišavanju slobode upoznaje se odmah po lišenju slobode Područni organ za prekršaje usmenim putem obavještava o lišenju slobode, policijski službenik sačinjava službenu zabilješku. Lišenje slobode učinioca može se produžiti i na zahtjev policijskog službenika, samo od strane Suda za prekršaje, najduže do 12 časova. Ukoliko počinilac nasilja postupi mimo izdatog naređenja, predviđene su visoke novčane kazne (800 eura) ili zatvorska kazna (45 dana zatvora).

U slučaju postojanja okolnosti koje upućuju na opasnost da će učinilac nakon pisanog udaljenja, pokušati ući u prostor ili u objekat iz kojega je udaljen, preduzet će se operativno taktičke mjere i radnje zasjede ili druge slične mjere, radi sprječavanja počinitelja da uđe u zaštićeni prostor ili objekt ili da ugrozi zdravlje i sigurnost žrtve sve dok postoje razlozi za njihovo preduzimanje.

Šta ako su počinioci nasilja maloljetna lica?

Dileme policijskih službenika postoje kod postupanja prema maloljetnim učiniocima nasilja u porodici. Dosadašnja praksa pokazuje da policijski službenici prema maloljetnim licima nijesu izdavali naređenje o udaljenju iz stana. Postupanje prema maloljetnim licima defin-isano je Zakonom o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku i pojedinim odredbama Zakona o prekršajima. Inače, Zakon o zaštititi od nasilja u porodici ne sadrži ograničavajuće odredbe koje se odnose na primjenu pravnih normi u odnosu na maloljetne učinioce prekršaja, što ne predstavlja dalju smetnju za izdavanje naređenja. Međutim, zbog odredbi pozitivnih propisa naše zemlje koje se odnose na najbolji interes djeteta, bez even-


42


tualnog osiguranja alternativnog smještaja i daljeg starateljstva od strane socijalnih službi, ne preporučuje se primjena ovog naređenja prema maloljetnicima.

Prema djeci do 14 godina životne starosti nije dozvoljeno izdavanje pisanog naređenja o udaljenju iz stana. Takođe, ne preporučuje se ni izdavanje pisanog naređenja mlađim maloljetnim licima, maloljetnici od 14 do 16 godina, ukoliko se na bilo koji drugi način ili odlukom suda može spriječiti dalji tok nasilja. Za maloljetna lica uzrasta od 16 do 18 godina životne starosti (starije maloljetnike) uz izricanje zavodskih mjera od strane suda i smještaja u Vaspitni centar ili drugu porodicu, može se prema mišljenju autora izdati pisano naređenje o udaljenju iz stana uz prethodne konsultacije i pribavljanje mišljenja Suda za prekršaje i Centra za socijalni rad.

Mogućnost zloupotrebe Naređenja od strane članova porodice

Kod službenika policije se, posebno u situacijama kada sama žrtva (najčešće supruga) insistira na udaljenju nasilnika iz stana i drugog prostora za stanovanje, javljaju sumnje u moguću zloupotrebu („hoće da mu uzme stan“, „Smeta joj pa hoće da ga se oslobodi“, i sl.). Imajući u vidu da se, kao što je već rečeno Naređenje izdaje „srazmjerno učinjenom djelu“ u već opisanim situacijama i za period od najduže tri dana, mogućnost zloupotrebe je smanjena na najmanju moguću mjeru. Istovremeno, činjenica da policijsko naređenje ni ostale zaštitne mjere udaljenja iz stana ili zabrane priblišavanja, nemaju nikakav uzročno posljedični uticaj na imovinsko pravne odnose supružnika, u potpunosti eliminiše razlog postojanje bilo kakve sumnje u „namjeru žrve“.


43


Način izvršenja zaštitnih mjera udaljenje iz stana, zabrane približavanja i zabrane uhođenja žrtveZaštita žrtve porodičnog nasilja kroz primjenu mjera zaštite nastavljena je kroz usvajanje Pravilnika o bližem načinu izvršenja zaštitnih mjera udaljenje iz stana, zabrana približavanja i zabrani uznemiravanja i uhođenja žrtve koje su Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici stavljene u nadležnost policije. Ovim pravilnikom se određuju mjere, radnje i ovlašćenja koja primjenjuju policijski službenici u sprovođenju navedenih zaštitnih mjera. Izradom ovih podzakonskih propisa na precizan i kvalitetan način je regulisano postupanje policijskih službenika u pripremanju, planiranju i sprovođenju zaštitnih mjera u cilju efikasnije primjene Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Pravilnikom su na detaljan način propisana postupanja policijskih službenika kako bi prije svega bila osigurana neophodna zaštita žrtve i otklonjene okolnosti koje utiču na vršenje nasilja.

Zaštitne mjere udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje, zabrana približavanja žrtvi i zabrana uznemiravanja i uhođenja žrtve izvršava organizaciona jedinica Uprave polici-je na čijem području žrtva ima prebivalište odnosno boravište. Ukoliko dođe do promjene boravišta, Centar ili Odjeljenje bezbjednosti dužno je da obavijesti drugu organizacionu jedinicu kao i da im dostave kopiju Plana izvršenja zaštitne mjere i sve druge korisne podatke i mišljenja u vezi sa konkretnim događajima kao i rješenje nadležnog organa koji je izrekao zaštitnu mjeru.

Načelnik organizacione jedinice određuje policijskog službenika koji će rukovoditi izvršenjem zaštitne mjere. Policijski službenik određen za izvršenje zaštitne mjere uz saglasnost Načelnika određuje i druge službenike čiji broj zavisi od konkretne situacije. U praksi bi policijski službenik koji izvršava mjeru trebao da upozna policajca za rad u zajednici i vođu bezbjednosnog sektora, ali i druge policijske službenike zavisno od organizacije svoje polici-jske stanice. Policijski službenik je dužan i da sačini procjenu ugroženosti žrtve koja sadrži:

• podatke o učiniocu nasilja u porodici, • njegovom prijavljivanju i ponašanju nakon izricanja zaštitne mjere, ukoliko mu je

zaštitna mjera ranije izricana, • podatke o žrtvi i njenom ponašanju nakon izricanja zaštitne mjere i • procjenu ponašanja učinioca nasilja u porodici i žrtve u toku trajanja zaštitne mjere.

Na osnovu procjene, policijski službenik koji rukovodi izvršenjem zaštitne mjere, uz saglas-nost neposrednog rukovodioca ili lica koje on ovlasti, donosi Plan izvršenja zaštitne mjere. Plan izvršenja zaštitne mjere sadrži sljedeće podatke:


44


• naziv organa koji je izrekao zaštitnu mjeru, • broj i datum rješenja o izrečenoj zaštitnoj mjeri i vrijeme njenog trajanja, • podatke o učiniocu nasilja u porodici i žrtvi, • mjere i radnje koje će se sprovoditi tokom trajanja zaštitne mjere,• podaci o policijskim službenicima određenim za izvršenje mjera i radnji,• rokovi izvršenja, granice mjesta ili područja za izvršenje zaštitne mjere, • način upoznavanja ostalih policijskih službenika sa zaštitnom mjerom i planom nje-

nog izvršenja.

Plan izvršenja zaštitnih mjera Udaljenje iz stana i drugog prostora za stanovanje i zaštitnih mjera Zabrane približavanja, uhođenja i praćenja, po pravilu se sačinjava odmah po saznanju policijskog organa da je nadležni Sud donio odluku kojom se učiniocu nasilja ograničava neko pravo. Odluka nadležnog organa ne mora biti pravosnažna. Cilj plana izvršenja zaštitnih mjera je da na što efikasniji i pravovremeniji način policijski službenici zaštite žrtvu porodičnog nasilja od daljeg toka nasilja. Plan nije strogo formalne prirode ali mora sadržati zahtjeve koji su propisani ovim podzakonskim propisom. Plan izvršenja zaštitne mjere sačinjava se u saradnji sa žrtvom porodičnog nasilja koja treba da aktivno učestvuje u njegovoj izradi pružajući sve informacije kojima raspolaže u cilju njene dalje zaštite.

Policijski službenik koji rukovodi izvršenjem zaštitne mjere bi trebao da detaljno pouči žrtvu o mjerama i radnjama koje može da preduzme radi zaštite od učinioca nasilja u porodici, kao i načinu komunikacije žrtve sa njim za vrijeme trajanja zaštitne mjere. Česte su situacije da žrtva želi da ostvaruje komunikaciju sa učiniocem ali isključivo preko radnika Centra za socijalni rad u kontrolisanim uslovima. Policijski službenik je dužan da upozori žrtvu da o promjeni adrese ili boravišta obavijesti Upravu policije kako bi se obezbijedile dalje mjere zaštite. Sva saznanja o njenom daljem boravištvu predstavljaju podatak koji ne smije biti dostupan članovima porodice niti drugim licima, kada to žrtva nasilja ne želi sama da im saopšti. Događaju se situacije u kojima i sam učinilac nasilja prijavljuje nestanak žrtve nasilja kao i da prijeti suicidnim radnjama kako bi saznao gdje se nalazi žrtva, često pravdajući svoje postupke željom da vidi zajedničku djecu.

Službenik policije je u obavezi i da upozori učinioca nasilja u porodici na obavezu poštovanja zaštitne mjere i na posljedice ako ne postupa u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom. U toku trajanja zaštitne mjere policijski službenik koji rukovodi izvršenjem zaštitne mjere, naj-manje jednom nedjeljno, neposrednom rukovodiocu ili licu koje on ovlasti podnosi izvještaj o sprovođenju zaštitne mjere. To čine i drugi službenici na zahtjev rukovodioca izvršenja zaštitne mjere ali to mogu činiti uvijek kada imaju neposredan kontakt sa žrtvom nasilja u porodici. Na osnovu izvještaja, neposredni rukovodilac ili lice koje on ovlasti utvrđuje da li učinilac nasilja u porodici postupa u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom.

O svim preduzetim mjerama i radnjama mora se bez odlaganja pisanim putem obavijestiti


45


Centar za socijalni rad, čiji službenici su u obavezi da preduzme dalje mjere zaštite i pomoći žrtvi porodičnog nasilja.

Zaštitna mjera udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje

Zaštitna mjera udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje izvršava se na način što se nakon donošenja odluke Suda za prekšaje učiniocu nasilja saopštava da je ova mjera izvršna i bez pravosnažnosti presude, ukazujući mu na eventualne posljedice koje bi nastale nje-govim neodgovornim odnosom prema odlukama Suda ili drugog organa. Istovremeno mu se saopštava i omogućava da iz stana ili drugog prostora za stanovanje iz kojeg se udaljava, uzme lična dokumenta i predmete neophodne za svakodnevnu ličnu upotrebu kao i da preda ključeve stana ili drugog prostora za stanovanje iz kojeg se udaljava. Žrtva nasilja može prisustvovati svim postupcima i radnjama. Učinilac nasilja u porodici udaljava se iz stana ili drugog prostora za stanovanje izvan granica mjesta ili područja određenog rješenjem o izrečenoj mjeri.

Zaštitna mjera zabrana približavanja

Zaštitna mjera zabrana približavanja žrtvi izvršava se na način da se blagovremenim preduz-imanjem mjera obezbijedi da se učinilac nasilja u porodici, za vrijeme trajanja izvršenja mjere pridržava zabrane dolaska na mjesta ili područja, tj. da se ne približava žrtvi na udaljenosti određenoj rješenjem o izrečenoj mjeri. Saopštava se učiniocu nasilja da ne može boraviti u prostoru koji mu je zabranjen odlukom nadležnog organa i da kršenjem odluke može biti lišen slobode. O lišenju slobode odlučuje nadležni državni tužilac jer se kršenjem obaveze ostvaruje biće krivičnog djela iz člana 220 stav 5 KZCG. – Nasilje u porodici i porodičnoj zajednici. Učinilac nasilja u porodici se u slučaju zaticanja u granicama mjesta ili područja određenog rješenjem o izrečenoj mjeri, upozorava na potrebu poštovanja tog rješenja, kao i na posljedicu ako ne postupa u skladu sa izrečenom mjerom. Takođe, na dojavu žrtve ili drugog lica o nepoštovanju rješenja o izrečenoj mjeri, policijski službenik će dolaskom na mjesto ili područje gdje se nalaze žrtva i učinilac nasilja u porodici, upozoriti učiniloca nasilja da napusti prostor u kojem se nalazi žrtva, odnosno, ako ne postupi po datom upozorenju, da izda naređenje da se udalji. U slučaju saznanja o namjeri ili planu učinioca nasilja u porodici da postupi protivno rješenju o izrečenoj mjeri ili ugrozi zdravlje i sigurnost žrtve na drugi način, potrebno je hitno ga liši slobode.

Zaštitna mjera zabrana uznemiravanja ili uhođenja žrtve

Zaštitna mjera zabrana uznemiravanja ili uhođenja žrtve izvršava se na način da se u slučaju zaticanja učinioca nasilja u granicama mjesta ili područja u kojim se ne smije približavati žrtvi, dojave ili prijave o njegovom ponašanju protivno izrečenoj mjeri, bez odlaganja utvrde okolnosti zbog kojih se nalazi ili se nalazio u blizini žrtve, odnosno koje upućuju na pos-


46


tojanje osnova sumnje da krši mjeru na drugi način. Takođe, u slučaju da je do kontakta između učinioca nasilja u porodici i žrtve došlo slučajno, učiniocu nasilja u porodici naređuje se da odmah napusti mjesto ili područje u kojem se nalazi žrtva.

Ukoliko učinilac nasilja u porodici, za uznemiravanje ili uhođenje žrtve, koristi sredstva ele-ktronske komunikacije, policijski službenik može da uputi žrtvu da od pružaoca usluga ele-ktronskih komunikacija zatraži provjeru identičnosti telekomunikacionih adresa sa kojih je u određenom vremenu uspostavljena veza sa žrtvom i da takve podatke dostavi polici-jskom službeniku koji rukovodi izvršenjem mjere. Takođe, to može zatražiti i sam policijski službenik zahtijevanjem od nadležnog javnog tužioca dostavljenje pisane naredbe za tu vrstu primjene ovlašćenja.

Tehnička sredstva ili druga pomagala koja učinilac nasilja u porodici koristi za uznemiravanje ili uhođenje žrtve policijski službenik može privremeno oduzeti o čemu će se učiniocu nasilja izdati potvrda o privremenom oduzimanju stvari i predmeta. Oduzimanje stvari i predmeta izvršava se u dogovoru sa javnim tužiocem. Po potrebi sredstva za komunikaciju mogu se oduzeti shodno Zakoniku o krivičnom postupku i radnjama pretresanja stana i drugih pros-torija koje koristi učinilac nasilja.

PRAKTIČNA PRIMJENA PROTOKOLA O POSTU-

PANJU, PREVENCIJI I ZAŠTITI OD NASILJA U

PORODICI

III DIO


49


O protokoluNasilje u porodici je izuzetno složen psihosocijalni problem koji se ne može rješavati samo unutar jedne profesije/stuke, već isključivo efikasnom međusektorskom saradnjom različitih tijela i organizacija koje ponaosob imaju specifičnu kompetentnost i odgovornost. Upravo stoga cilj Protokola je da se uspostavi i podstakne uspostavljanje multidisciplinarne saradnje sa jasno razrađenim postupanjima svakog sistema.

Protokolom je uređen zajednički rad svih sistema u toku sprovođenja zakona i konvencija, te obaveza preduzimanja potrebnih mjera za osiguranje organizovanosti, opremljenosti i edukovanosti dovoljnog broja specijalizovanih stručnjaka/inja koji/e se bave problematikom nasilja u porodici. Sačinjen je tako da poštuje osnovne principe proizišle iz svih konvencija i zakona navedenih Strategijom o zaštiti od nasilja u porodici i odnosi se na sveobuhvatnu zaštitu porodice od nasilja.

Protokol daje jasne smjernice postupanja službenika policije, centara za socijalni rad, zapos-lenih u zdravstvu i pravosuđu. Protokol ujedno daje opšte smjernice i obaveze svih institu-ucija u kojem je jasno naglašeno da su svi organi obuhvaćeni Protokolom obavezni oformiti spise predmeta prema pravilima struke i dati ih na uvid, po potrebi, drugim organima s obavezom čuvanja tajnosti podataka, odrediti lice zaduženo za sprovođenje Protokola u svim institucijama i o podacima te osobe obavijestiti sve institucije, kao i da na vidljivom mjestu svima učine dostupnim Protokol o postupanju sa žrtvama nasilja u porodici.

Protokol daje osnove za postupanje subjekata zaštite i prevencije nasilja u porodici, koje su proizašle iz zakonskih obaveza i prakse tih organa i ustanova. On, međutim, ne ograničava subjekte zaštite, da u praksi ne uvode druge efikasne modele koje će biti u službi sprječavanja i suzbijanja nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja, a koje će odgovarati kontekstu i raspoloživim mogućnostima. Važno je imati na umu da primjena ovakvih rješenja nije nužno povezana sa velikim materijalnim ulaganjima već naprotiv, efikasna rješenja i pristup usm-jeren na potrebe i interese pojedinaca i pojedinki i zajednice više je u vezi sa odgovarajućim znanjima i stepenom osviješćenosti profesionalaca za pitanja rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici.


50


Primjena Protokola o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici u policijskim službama

Uloga i značaj policijske intervencije

Uprava policije je primarni i najvažniji državni organ za pružanje pomoći i zaštite žrtvama porodičnog nasilja, posebno u fazi akutnog nasilja. Policijski/e sližbenici/e su najčešće prvi koji dolaze na mjesto događaja i stoga imaju ključnu ulogu u zaštiti života i lične sigurnosti kako žrtve nasilja, tako i ostalih članova porodice. Uloga policije sastoji se u zaustavljanju nasilja u porodici i eliminisanju potencijalnih rizika po dalji tok nasilja. Kroz primjenu svo-jih ovlašćenja djeluju i u procesu identifikacije učinilaca nasilja, njihovom lišenju slobode i sprovođenju drugih kriminalsitičko-taktičkih mjera i radnji u cilju pribavljanja materijalnih dokaza koji mogu služiti utvrđivanju krivice učinioca i donošenju odluke drugim državnim organima u daljim postupcima.

Policijski/e službenici/e imaju značajnu ulogu u otkrivanju slučajeva nasilja u porodici kao i obavezu da preduzmu sve neophodne mjere i radnje kojima se eleminiše potencijalni rizik i opasnost po žrtvu nasilja. Kroz različite aktivnosti represivno-preventivnog karaktera oni su često u mogućnosti da kontaktiraju sa građanima i drugim društvenim subjektima i da pribavljaju informacije o porodičnim okolnostima i prilikama u kojima žive žrtve ovih delikata. Takođe, policijski/e službenici/e u redovnom poslu prilikom obilaska terena, imaju veliku mogućnost prepoznavanja i otkrivanja slučajeva zlostavljanja i zanemarivanja djece, zbog čega je potrebna specijalizovana edukacija o upoznavanju sa najčešćim znakovima upozorenja i prepoznavanja i intezivna saradnja sa drugim stručnim službama u cilju dječje i socijalne zaštite maloljetnika.

Uloga policije u obezbjeđivanju zaštite od nasilja u porodici ostvaruje se i u postupku pri-kupljanja podataka – materijalnih dokaza o izvršenju djela, koja su od značaja za dalji pravni postupak. Prikupljanje dokaza ne smije biti zasnovano samo na iskazu oštećenog člana po-rodice već se moraju učiniti i drugi izviđajni postupci kojima će se saslušati svjedoci događaja, obaviti po potrebi razgovori sa maloljetnim licima ili djecom. Razgovor sa djecom treba obavljati sa posebnom pažnjom i obavezno u prisustvu stručnjaka (socijalni radnik, psiholog) vodeći računa o uzrastu djece i njihovom zdravstvenom stanju.

U toku postupka prikupljanja dokaza mogu se preduzeti i druge kriminalističko – tehničke radnje kojima će se izdvojiti ili obezbijediti drugi materijalni tragovi (tragovi krvi i drugih izlučevina) o čemu će se sačiniti dokumentacija koja će pratiti spise predmeta upućene nadležnim pravosudnim organima. Uz konsultacije sa nadležnim tužiocem sačiniće se zapisnik o uviđaju koji ima procesni značaj u krivičnom postupku. Određeni tragovi koji mogu služiti u daljem toku postupka mogu uz naredbu tužioca biti upućeni na dalje vještačenje, a


51


po potrebi se mogu preduzeti i drugi posebni postupci kao što su pretresanje stana i drugog prostora za stanovanje u cilju pronalaska oružja, oruđa i drugih predmeta koji su nastali ili namijenjeni izvršenju krivičnog djela.

Osnovne karakteristike intervencije

Intervencija kod slučajeva nasilja u porodici nije rutinska “suva” intervencija. Za nju se, pored profesionalnih, moraju posjedovati i posebni ljudski kvaliteti. Iskusniji policajci/policajke na terenu, intervencije u porodičnom nasilju ubrajaju među najteže i najkomplikovanije, između ostalog zato što se nasilje dešava u porodici, akteri su bliske osobe, a najčešće su prisutna i djeca. Tvrde da je ova vrsta intervencije specifična, složena, neizvjesna, sa mogućim neočekivanim obrtima.

Složenost policijske intervencije se, osim navedenih činilaca ogleda i u hitnosti postupanja što znači da policijski službenik u trenutnoj situaciji mora intervenisati i donositi odluku za koju je nekim drugim profesijama potreban duži vremenski period.

Povremeno i sama policijska služba, opterećena postojećim mitovima i predrasudama, tradicionalno pristupa problemu porodičnog nasilja. Stavovi službenika/ca policije izražavaju se nekada kao negiranje problema, nedostatak svijesti o ozbiljnosti situacije ili kao osjećaj bespomoćnosti koji se javlja usled nedostatka dokaza, straha od posljedica za učesnike/ce, naročito djecu, osjećaj uzaludnosti, često ponavljanje slučaja i ne dovođenje procesa do kraja, što obeshrabruje i demotiviše službenike/ce.

Često se čuje mišljenje da će podnošenje prijave i moguće kaznene mjere negativno uticati na porodičnu atmosferu i više doprinijeti raspadu porodice nego mogućoj harmonizaciji odnosa, pa se najviše napora ulaže u smirivanje situacije i prevazilaženje konflikta. Na taj način se ne postiže željeni rezultat, već se učvršćuje uvjerenje žrtve, posebno žene, da joj nema pomoći i mogućnosti izlaska iz nasilja.

Svaka žrtva nasilja u porodici zahtijeva poseban pristup koji mora biti zasnovan na senzibilitetu i razumijevanju njenog problema od strane policijskog službenika i njegove spremnosti da strpljivo sasluša, razumije, uputi i zaštiti člana pororice koji je ugrožen nasilnim radnjama drugih članova porodice, kao i da mu obezbijedi druge oblike pomoći i zaštite primjenjujući svoja ovlašćenja, uticaj i položaj u zajednici. Policija je dužna da u postupku sprječavanja i otkrivanja djela “nasilje u porodici” postupa obazrivo, objektivno i na način koji je prilagođen posebnim potrebama žena, djece, starih i nemoćnih lica, osoba sa invaliditetom koje su najčešće žrtve.

Intervencija policijskih službenika/ca koja podrazumijava odnos poštovanja i razumijevanja potreba žrtava nasilja u najvećoj mjeri obezbjeđuje osjećaj sigurnosti i bezbjednosti žrtava. Efikasna intervencija posebno u akutnim situacijama nasilja obezbjeđuje žrtvama i pravo-vremenu socijalnu i zdravstvenu pomoć. Pravilnim tretmanom žrtve nasilja bivaju ohrabrene da se bore za svoja prava i vraća im se povjerenje u državu i njene institucije.


52


Postupanje

Zaprimanje prijave:

• Saznanja o nasilju u porodici putem javnog pogovaranja, obavještenja građana ili op-erativnih saradnika, drugih državnih organa i pojedinaca, moraju biti zaprimljena na bilo kom mjestu i vremenu, a informacije do kojih je došao policijski službenik što hitnije proslijeđene u vidu službene zabilješke nadležnim službenicima za suzbijanje nasilja u porodici.

• Građanin koji je dao obavještenje o nasilju u porodici može na svoj zahtjev ostati anoniman.

• Usmena prijava podnesena u službenim prostorijama policije prima se na zapisnik. Policijski službenik/ca će sačiniti zapisnik o prijemu usmene prijave podnesene i van službenih prostorija.

• Ako je prijava podnesena putem telefona, službenik policije će zaprimljenu prijavu bez odlaganja proslijediti na dalje postupanje nadležnom službeniku zaduženom za poslove suzbijanja nasilja u porodici, upozoravajući podnosioca prijave na posledice lažnog prijavljivanja. O zaprimljenoj prijavi sačinjava se službena zabilješka ili zapisnik o prijemu prijave.

• Policijski službenik koji je primio poziv o nasilju u porodici dužan je da zaprimi pisanu prijavu.

• Zapisnik o prijemu prijave potpisuje ovlašćeno službeno lice, podnosilac prijave i zapisničar.

• Policijski službenik/ca je dužan podnosiocu prijave dati kopiju zapisnika o prijavi. • Policijski službenik/ca dužni su na zahtjev oštećenog/ne dati kopiju Zapisnika o pri-

jemu prijave ali ne i zapisnike o prikupljenom obavještenju prikupljenom od građanina uzete od učinioca i drugih lica.

• Zapisnik o prijemu prijave treba da sadrži: › naziv organa, mjesto, vrijeme i datum prijema prijave; › opis događaja (kako, kada i gdje je saznao/la za događaj, šta je zapazio/la ili kakve je

tragove našao/la, na osnovu čega zaključuje da je izvršeno djelo, vrijeme izvršenja djela – datum, dan i čas, mjesto izvršenja, ulica, kućni broj, sprat i bliža oznaka mjesta, potpun opis načina izvršenja djela);

Napomena: Prilikom podnošenja pismenog izvještaja o spornom događaju, policijski službenik/ca može uskratiti podatak o identitetu lica koje je prijavilo nasilje u porodici ako procijeni da bi otkrivanjem identiteta bilo izloženo opasnosti po život, narušavanju zdrav-lja ili bi se ugrozila njegova/njena sloboda i imovina. Podaci o identietu lica koje je dalo obavještenje smatraju se službenom tajnom.


53


Postupanje po prijavi:

• Policija je dužna da odmah nakon prijave nasilja u porodici preduzme hitne mjere i radnje, radi provjera osnovanosti prijave i pružanja potrebne pomoći žrtvi nasilja.

• Po prijemu prijave na mjesto događaja će se, po pravilu, odmah uputiti policijska pa-trola u čijem sastavu će biti, ukoliko je to moguće i osoba ženskog pola.

Službenici/e policije često kao problem navode situacije kada se na osnovu prijave telefonom angažuje interventna jedinica, a objektivno stanje nije onakvo kako ga je službenik/ca procijenio/la na osnovu onoga što je čuo/la putem telefona. Polica-jci/ke koji savjesno radi svoj posao i poznaju teritoriju i ljude u svom reonu, obično poznaju i nasilnika i njegovu porodicu. Na osnovu raspoloživih saznanja mogu da vrše brzu procjenu i donose odluku da li će tražiti pomoć ili ne.U situacijama kada se sa sigurnošću ne može pretpostaviti šta će se zateći na licu mjesta potrebno je uputiti interventnu jedinicu. Pored efikasnog rješavanja situacija nasilja, odlazak interventne jedinice daje efekat na različite načine. Sa jedne strane nasilniku se upućuje “poru-ka” da čini ozbiljno krivično djelo, a s druge strane bezbjednost samog službenika/ce policije je osigurana. Zato je potrebno da su i policijski službenici,koji su u sastavu interventne jedinice obučeni i senzibilisani za rad sa žrtvama nasilja u porodici.

• Prije dolaska na lice mjesta treba pribaviti: › podatke o osuđivanosti osumnjičenog (osuđivanost za krivična dijela i prekršaje sa el-

ementima nasilja), da li je na uslovnom otpustu i da li je za istim raspisana potjernica; › podatke o eventualnoj ranijoj prijavi slučajeva nasilja u porodici,koji se odnose na

osumnjičenog i žrtve, da li se osnovano očekuje da učesnici događaja posjeduju ilegalno oružje ili oružje koje je registrovano.

• Pri prilasku treba prethodno pažljivo osmotriti mjesto događaja i obratiti pažnju na sve ono što ukazuje na vjerovatnoću da se neko lice zlostavlja ili ukazuje na neusklađenost porodičnih odnosa (prijetnja, povišeni glasovi, zapomaganje, plač, lomljava, prasak i sl.).

• Dolazak na lice mjesta mora se sastojati u senzibilisanom razgovoru sa članovima porodice. Čak i onda,kada učinilac nasilja odvraća službenike policije od osnovanosti njihovog dolaska zahtijevaće se da im omogući obavljanje kratkog razgovora sa os-talim članovima porodice,kako bi se policijski službenici uvjerili u osnovanost prijave.

• U situacijama kada jedan od ukućana ne dozvoljava ulazak u stan koji koristi po-tencijalna žrtva nasilja, službenici policije pozvaće radnike Centra za socijalni rad radi otklanjanja dilema i pružiti im asistenciju u slučaju potrebe.

Napomena: Treba biti spreman/a i na nesaradnju ili neprijateljski stav žrtve. U tome slučaju policajac se ne treba uvrijediti ili reagovati emotivno osuđujući žrtvu »dobila što je zaslužila«. Treba imati u vidu da je problem nasilja u porodici kompleksan i da žrtva ima svoje razloge za takve postupke, kao i da bude svjestan da neki građani/ke osjećaju nelagodnost i strah na pojavu službenika policije (uniforme, lisica, oružja).


54


• U slučaju da policijski službenici primijete eventualne tragove nasilja, tjelesne povre-de na nekom od članova porodice uputiće navedena lica u zdravstvenu ustanovu radi pružanja zdravstvene pomoći.

• Službenici policije su dužni utvrditi identitet svih osoba zatečenih na mjestu događaja postavljanjem pitanja i uvidom u lične isprave i provjerom kroz sistem „građanska stanja“

• Trenutno neprijavljivanje nasilja od strane potencijalne žrtve može biti uzrokovano strhom od učinioca, nepovjerenjem prema službenicima policije ili drugim okolnostima za koje bi službenici policije trebali imati razumijevanja kao i težiti obavljanju razgovora van stambenog prostora i bez prisustva drugih članova domaćinstva.

• O svim saznanjima ili zapažanjima kao i eventualnim mišljenjima o toku nasilja službenici policije obavijestiće dežurnog socijalnog radnika i izraditi pisani izvještaj.

Od policijskog službenika/ce koji/a interveniše u slučaju nasilja u porodici očekuje se da:

• se nakon ulaska u privatne prostorije prisutnim licima predstaviti pokazivanjem službene značke ili službene legitimacije i na jasan i razumljiv način saopšti razloge zbog kojih im se obraća, osim izuzetno ako se pretpostavlja otpor ili bi se ugrozila bezbjednost žrtve nasilja;

• prekine nasilje i spriječi dalje vršenje nasilja;Treba da bude svjestan da se nalazi na „bojnom polju“ na kojem je njegovim do-laskom nastupilo lažno primirje, te da je prekidanjem nasilja obavio samo prvi dio policijskog posla, nakon čega mora brzo procijeniti zdravstveno stanje prisutnih (žene, djece, starih), utvrditi ima li povrijeđenih, vidno uzrujanih, bolesnih...

• mora znati situaciju držati pod kontrolom, “osjetiti atmosferu”, procijeniti opasnost, izabrati odgovarajuću strategiju komuniciranja - kontrolisati svoj govor tijela i izbjegavati postupke koje bi nasilnik mogao interpretirati kao agresiju;

• odmah odvoji stranke u postupku radi prevencije bilo kakve nasilne radnje, posebno vodeći računa o ponašanju učinioca i žrtava nasilja i vidnim povredama o čemu će sačiniti službenu zabilješku ili po mogućnosti zapisnik;

• obavi informativni razgovor sa svim učesnicima konflikta – žrtvom i učiniocem pažljivo prateći neverbalne signale koji će doprinijeti vjerodostojnosti iskaza i sagledavanju pra-vog stanja;

Treba pratiti “SIGNALE” koje nasilnik često upućuje žrtvi i u prisustvu policije (“vratiću se ja”,”vidjećeš ti svoga boga”, “ne čekaj me u kući”, “vidite đeco šta vam je uradila majka od oca” i sl.). Pratiti i evidentirati “neverbalne signale” - nijeme prijetnje glavom, prstom i sl.

• ukoliko su ispunjeni zakonski uslovi za zadržavanje, učinioca zadrži do privođenja državnom tužiocu ili sudiji za prekršaje. Nakon privođenja, nasilnika obavezno podvrg-nuti alkotestu i, ukoliko je u alkoholisanom stanju, zadržati do otrježnjenja. U slučaj


55


odmah uključiti linijskog inspektora/ku i procijeniti postojeće elemente KD;Ako je došlo do lišenja slobode nasilnika objasniti članovima porodice da je to obaveza države a ne njihova krivica jer su prijavili nasilje. Imati na umu da je svaki slučaj nasilja specifičan i da nema univerzalnih pravila.

• oduzme oružje, ukoliko ga nasilnik posjeduje bez obzira da li ga je koristio ili njime prije-tio i bez obzira da li oružje posjeduje legalno ili ilegalno, o čemu prethodno obavještava državnog tužioca;

• radi izvršenja zadataka, na licu mjesta, prema pravilima kriminalističke tehnike, pre-duzme sve mjere za pronalazak, fiksiranje i prikupljanje tragova nasilja u porodici;

Najveći broj uviđaja vrši se na licu mjesta kao i kod drugih krivičnih djela odnosno prilikom svakog događaja (krivičnog djela ili prekršaja) u kojima je neophodno ot-krivanje i fiksiranje tragova, foto-dokumetacija lica mjesta, kao i skica lica mjesta koji čine sastavni dio zapisnika o uvidjaju, što znači da je za ovu istražnu radnju ne-ophodna stručna- kriminalističko-tehnička obrada lica mjesta kako bi se sačuvali i zabilježili materijalni tragovi koji mogu poslužiti kao dokaz u pravnom postupku.

Posebnu pažnju treba obratiti na karakteristike (vrstu, težinu, broj i starost) nastalih povreda i procijeniti bezbjednost žrtve/žrtava. Tačno evidentirati šta se dogodilo, vjerno prenoseći riječi u izvještaj. Izuzetno je važno ozbiljno pristupiti zatečenom stanju, koliko god izgledala bezazlena situacija.

• kada je prekinuo/la nasilje i ima potpunu kontrolu situacije obratiti pažnju na sredinu u kojoj se nalazi: tj. kako izgleda stan, šta u njemu ima i u kakvoj je situaciji. Procijeniće materijalni položaj porodice, kako su obučeni, da li su čisti, uredni, neuhranjeni sl.

Čemu sve to? Često se naiđe na nasilnika čija djeca nemaju šta da jedu, slabo su obučena, nemaju osnovne kućanske aparate, neuhranjeni su i hladno im je, a nasilnik je česti posjetilac kafana, nosi skupi mobilni telefon, vozi auto i nosi novac u džepovima, ali ne daje porodici.Takva saznanja policijske službenike/ce kao ljude učvršćuje u ispravnost intervencije u slučaju nasilja u porodici i moguće je preduzeti dalje korake koji se tiču zaštite prava djece (informisati nadležne službe).

• obavijesti nadležnog državnog tužioca/tužiteljku, na način što će sva saznanja do kojih je došao/la detaljno i doslovce prenijeti tužiocu na razgovijetan, jasan i precizan način;

• na odgovarajući i jasan način informiše žrtvu o njenim zakonskim pravima i mjerama koje će policija preduzeti prema učiniocu nasilja, a posebno onim koje su važne za njenu bezbjednost, kao što su privođenje, zadržavanje učinioca nasilja, adrese institucija i nev-ladinih organizacija koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu žrtvama nasilja, mogućnost smještaja u sklonište za žrtve nasilja, kao i pravu o izboru povjerljivog lica;

U skladu sa čl.16 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici žrtva ima pravo da iza-bere osobu koje će prisustvovati svim postupcima i radnjama u vezi zaštite, koje može biti član porodice, lice iz organa, ustanove, nevladine organizacije i drugog


56


pravnog lica ili drugo lice u koje žrtva ima povjerenje. Povjerljivo lice ne može biti učinilac nasilja. Žrtva može izabrati povjerljivo lice prije ili u toku postupka i predu-zimanja radnji u vezi zaštite. Nadležni organi su obavezni da omoguće prisustvo povjerljivog lica u svim postupcima i radnjama u koje je uključena žrtva, a koji su u vezi sa odnosima u porodici.

• U slučaju potrebe, a prema želji žrtve nasilja, istoj pruži pomoć i otprati je na sigurno mjes-to za boravak koje žrtva nasilja odabere i o navedenoj činjenici samo izvijestiti nadležne institucije, ne odajući taj podatak učiniocu nasilja niti drugim članovima porodice;

• Žrtvu obavezno povede na ljekarski pregled, kako ne bi promakle neke posljedice nevi-dljivih povreda;

Nikada ne treba zanemariti psihičko stanje zlostavljne žene, djece ili drugih članova domaćinstva. Zlostavljanim licima treba dati savjet da nakon ljekarskog pregleda i primljene ljekarske pomoći obavezno zatraže ljekarsko uvjerenje i povrednu listu sa detaljno opisanim fizičkim i psihičkim stanjem.

• U slučaju ozbiljnih povreda, povrijeđeno lice po potrebi preveze u zdravstvenu instituciju;U slučaju ozbiljnih povreda, povrijeđeno lice se po mogućnosti prevozi ambulant-nim kolima ali policijski službenici/e su ovlašćeni da transportuju žrtve porodičnog nasilja u službu hitne pomoći ili da obezbijede adekvatan prevoz do doma zdrav-lja. Ako žrtva nije ozbiljno povrijeđena, ili odbija prevoz, žrtva se tada moze odlučiti za prevoz po sopstvenom izboru.

• od ljekara zatražiti da izvrši detaljni pregled žrtve nasilja i da u izvještaju detaljno opiše vrstu i lokalitet povreda;

• na zahtjev žrtve, istu prati u stan ili drugi stambeni prostor prilikom uzimanja ličnih stvari koje su joj neophodne u svakodnevnom životu, kao što je u obavezi i da mjesto događaja napusti tek kada je žrtva sigurna;

• Prije izlaska iz stana, kada je nasilnik priveden a žrtva/e transportovana/e u zdravstv-enu ustanovu, obavezno prekontroliše da li je ugašena vatra, struja, voda, da nema neprimijećenih bolesnih lica ili male djece i zaključati stan;

Primjer: Prilikom jedne intervencije nasilnik je priveden u policiju a zlostavljana žena, zbog vidno težih povreda, odvedena u Hitnu službu. Nakon oko 40 minuta žrtva je dovedena u kancelariju policije radi podnošenja prijave. Njeno prvo pitanje bilo je “gdje su mi djeca”. U stanu je ostalo samo, neprimijećeno dvoje djece od 3 i 5 godina u spavaćoj sobi.

• U svakoj situaciji koja zahtijeva zbrinjavanje, zaštitu i sigurnost nemoćnih žrtava, obavijesti Centar za socijalni rad i drugu socijalnu ustanovu;

• Izradi pisani izvještaj centrima za socijalni rad o svim izvršenim radnjama i utvrđenom stanju u porodici radi preduzimanja mjera porodično-pravne zaštite;


57


PRIMJER OBAVJEŠTENJA

Vlada Crne GoreMinistarstvo unutrašnjih poslova UPRAVA POLICIJE Organizaciona jedinica ______________ Broj: _________ Datum i mjesto izdavanja: ________________

CENTAR ZA SOCIJALNI RAD Grad :__________________

Na osnovu člana 9 stav 3 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici prosleđujemo

O B A V J E Š T E NJ E

Da je dana ____.god. u prostorijama _CB/OB_ pristupio/la __________________ od oca ______________, rođ.___god. u ________ nastanjen/a u ____________ ul._____________. i podnio/la pismenu prijavu protiv člana porodice (nav-esti srodstvo) ______od oca ________, rođ.______god. u _____, gdje je i nastanjen/a ul. _____________ zbog toga što je dana ________.god. oko ______h u porodičnoj kući u ul. ____________ prijetio napadom na način što joj je uputio sledeće riječi “kad se vratim s posla neću da te nađem u kući inače ću te ubit” ILI primijenio nasilje na način što je zadao više udaraca pesnicom u predjelu lica nanoseći vidne povrede…

Postupajući po predmetnoj prijavi službenici ______OB/CB_______ preduzeli su mjere i radnje iz svoje nadležnosti i porotiv prijavljenog je uz Zahtjev za pokre-tanje prekršajnog postupka podnijeta prekršajna prijava dana______br.____ zbog prekršajne odgovornosti iz čl.36 tačka 2 ZZNUP. ILI podnijeta krivična prijava nadležnom tužilaštvu

Obavještenje Vam prosleđujemo na upoznavanje i dalje postupanje iz Vaše nadležnosti.

OVLAŠĆENI POLICIJSKI SLUŽBENIK: __________________________


58


Prijava

Kada, na osnovu prikupljenih obavještenja i preduzetih drugih mjera i radnji, utvrdi da pos-toje osnovi sumnje da je izvršeno nasilje u porodici, policijski službenik/ca sačinjava krivičnu ili prekršajnu prijavu, koju dostavlja nadležnom državnom tužiocu/tužiteljki, odnosno sudiji za prekršaje.

Ukoliko se na osnovu do tada preduzetih mjera i radnji sa sigurnošću ne može utvrditi da li je izvršeno nasilje u porodici, policijski službenik/ca će na zahtjev tužioca/tužiteljke formiranu dokumentaciju dostaviti na odlučivanje nadležnom tužiocu.

Policiski službenik/ca je dužan/a da, pored podataka o kaznama, prikupi i priloži uz prijavu i podatke iz krivične/kaznene i prekršajne evidencije o svim kaznama, zaštitnim mjerama i mjerama bezbjednosti izrečenim za krivična djela ili prekršaje, kao i evidenciju o posje-dovanju oružja. Za maloljetna lica policijski službenik će na zahtjev tužioca za maloljetnike dostaviti izvod iz matične knjige rođenih.

Takođe će prikupiti podatke o osumnjičenom koji se odnose na: kriminalnu istoriju, istoriju o zlostavljanju trenutne žrtve i zlostavljanja ostalih žrtava, posjedovanju oružja, korišćenju oružja u ranijem zlostavljanju žrtve, ranijim prijetnjama, pokušajima ili prijetnjama da će ubiti ili da će izvršiti samoubistvo, o svađama, naredbama za iseljenje iz stana, za prekid kontakta i druge naredbe donesene protiv osumnjičenog.

Policijski službenici/e prilikom intervencije u slučaju nasilja u porodici ne smiju:

• Pokazati nezainteresovaonst za žrtvu • Osuđivati žrtvu ili se zgražavati nad njenim životom • Priklanjati se jednoj od sukobljenih strana • Kršiti zakone tokom intervencije i prekoračiti ovlašćenja

Evidencije i izvještavanje

• Policijski službenik/ca prikuplja, obrađuje i koristi lične podatke i vodi evidencije o ličnim i drugim podacima za čije je prikupljanje ovlašćen Zakonom o unutrašnjim poslovima, sve dok su ti podaci potrebni za otkrivanje i sprječavanje krivičnih djela, prekršaja i otkrivanje učinilaca.

• Policija vodi odgovarajuće evidencije,a posebno o: › licima koja su po osnovu prijave da su izvršila nasilje u porodici lišena slobode, › izvršenim krivičnim i prekršajnim djelima „nasilja u porodici“; › prijavama da je izvršeno nasilje u porodici sa opisom spornog događaja, podacima

o učesnicima i ishodu prijave; › djeci – žrtvama nasilja uz kvalifikaciju vrste nasilja, nastalim posljedicama i pre-


59


duzetim mjerama krivično-pravne zaštite; › ostalim žrtvama nasilja uz kvalifikaciju vrste nasilja, nastalim posljedicama i pre-

duzetim mjerama krivično-pravne zaštite i › žrtvama nasilja koja su zbrinuta po programu za porodično nasilje i o kojima je

izvještaj dostavljen Centru za socijalni rad.• Policijski službenik/ca podnosi izvještaj o spornom događaju i njegovim učesnicima

neposredno pretpostavljenom starješini.• Centar za socijalni rad će se uvijek obavijestiti o svim preduzetim radnjama kada su

žrtve nasilja maloljetna, stara i nemoćna lica i osobe sa invaliditetom. • Žrtve nasilja imaju zagarantovanu privatnost i pravo na povjerljivost podataka iz

izvještaja.

Uloge i odgovornosti socijalnih službiDonošenjem Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u kojem se jasno definišu uloge i odgo-vornosti socijalnih službi, Centar za socijalni rad se navodi kao jedna od ključnih ustano-va nadležnih da se bave zaštitom žrtava porodičnog nasilja. Centri za socijalni rad su višefunkcionalne ustanove koje imaju važnu, odgovornu, složenu i nezamjenljivu ulogu i odgovornost u oblasti porodično-pravne zaštite i zaštite djece, te shodno tome moraju raspolagati odgovarajućim stručnim kadrom i kapacitetima za pružanje pomoći osobama ugroženim porodičnim nasiljem, što podrazumijeva: psihološku, materijalnu, logističku i pravnu podršku.

Centri za socijalni rad do saznanja o nasilju dolaze iz različitih izvora. Informaciju o nasilju u porodici mogu dobiti direktno od žrtve, njene porodice, prijatelja, komšija i građana, kroz rad svojih stručnih timova, zatim tokom postupaka pri određivanju starateljstva nad djecom, tokom razvoda brakova ili bilo kojih drugih postupaka ostvarivanja socijalnih prava. Infor-maciju o porodičnom nasilju Centri svakako dobijaju i od policijskih i pravosudnih organa, posebno u slučajevima kada su nasiljem ugrožena djeca, stara i nemoćna lica. Shodno tome, način njihove intervencije, tj. preduzeti koraci u mnogome zavise od vrste i izvora informacija.

Međusobna saradnja između drugih državnih organa sa Centrom za socijalni rad mora se sastojati u uzajnom obavještavanju o saznanjima za nasilje u porodici. Neprijavljivanje nasilja u porodici predstavlja prekršaj iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici prema odgo-vornom licu u javnim institucijama (član 39).

U slučajevima kada se o nasilju sazna od drugih institucija, odmah, bez odlaganja, tre-ba da kontaktiraju žrtvu nasilja i da bez odlaganja prijavi policiji sumnju da je počinjeno nasilje. U odnosu na dobijene informacije, tj. u odnosu na postojeću situaciju, žrtva će se kontaktirati telefonom i na taj način, ukoliko je ista u mogućnosti, dogovoriti


60


njen dolazak u Centar, ili će se shodno procjeni situacije direktno izaći na teren.

Službenici/e Centra tokom ovog postupka moraju biti krajnje obazrivi, posebno ako im se direktno obraća žrtva nasilja. Pažljivo i sa strpljenjem moraju objasniti kakva je dalja proce-dura i šta žrtva dobija pokretanjem postupka i uključivanjem policijskih službi, kao i koju sve vrstu pomoći i podrške može dobiti u samom Centru za socijalni rad. Odnosno, koja su to sva njena prava i koji su načini ostvarivanja istih (nadležnosti i postupanja centara za socijalni rad, tj. mjere i radnje koje će Centar u daljem postupanju preduzeti na zaštiti sigurnosti žrtve i djece)

Tokom saznanja o nasilju, neophodno je napraviti službenu zabilješku, koja treba da sadrži podatke o žrtvama nasilja, postojanju eventualnih ranijih prijava, načinu počinjenja i svim drugim dostupnim informacijama i obavještenjima o slučajevima i o učiniocu nasilja iz ra-zloga što veliki broj slučajeva nasilja biva otkriveno među korisnicima/cama nekih od so-cijalnih prava i usluga Centra, pa se samim tim i većina informacija o porodici i porodičnoj situaciji već posjeduje. Službenu zabilješku treba priključiti “listi praćenja” koja je kao forma uspostavljena u svakom Centru.

Centar je dužan prilikom prijavljivanja nasilja policiji, tužilaštvu ili sudu dati sve podatke o žrtvi i slučaju sa kojima raspolaže, ali i brzo formirati spise predmeta, jer se ingerencije Centra ne završavaju prijavljivanjem, već je slučaj neophodno pratiti i shodno potrebama obezbjeđivati neophodnu savjetodavnu i porodično pravnu podršku. Sastavni dio spisa pred-meta svakako treba da čine, pored službene zabilješke o saznanjima o porodičnom nasilju, i lista praćenja, kao i službene zabilješke o svakoj preduzetoj radnji, izvještaji i zapisnici.

Službenici/e Centra će u slučaju potrebe, po pozivu policije doći u porodicu i pružiti potrebnu pomoć žrtvama nasilja. Dolazak u porodicu na poziv policije je obavezan poseb-no u situacijama kada je neophodno hitno zbrinjavanje žrtava porodičnog nasilja, posebno ukoliko je žrtva dijete. Istovremeno službenici/e Centra su dužni da dođu u porodicu i u sit-uacijama kada ih službenik policije obavijesti o lošem materijalnom stanju porodice, sumnji na zanemarivanje djece ili starih i nemoćnih lica.

Treba jasno naglasiti da ova vrsta intervencije nije obaveza službenika/ca Centra za soci-jalni rad, u situacijama kada se žrtva vraća u prebivalište osumljičenog radi preuzimanja svojih stvari, a policija je u cilju njene bezbjednosti prati, jer je ova intervencija prije svega osmišljena da žrtvi obezbijedi odlazak i boravak u stanu bez uznemiravanja ili zlostavljanja optuženog/e, što je isključivo ingerencija policije. Izuzetak se pravi jedino ukoliko je žrtva za povjerljivo lice odabrala nekog iz stručne službe Centra i to na zahtjev žrtve.

Radnik CZSR treba, što je prije moguće da napraviti procjenu rizika. Na osnovu toga, on će zatim isplanirati kako sve CSR treba da pomogne žrtvi. Procjena podrazumijeva priku-pljanje informacija od same žrtve, njene porodice i okruženja, zdravstvenih, obrazovnih i drugih ustanova koje su imale kontakat sa žrtvom, kao i konsultacije sa stručnjacima. Cilj je procijeniti rizike kojima je žrtva izložena, njenu bezbjednost, njene potrebe i okruženje u


61


kojem živi. Već u ovom stadijumu radnik CZSR može početi rad s porodicom i omogućiti žrtvi pristup nekim od usluga socijalne zaštite, ako procijeni da za tim postoji potreba.O re-zultatima procjene radnik CZSR piše izvještaj, a s tim rezultatima moraju biti upoznati žrtva (ako je žrtva dijete, onda i roditelji, staratelji, odnosno onaj ko se neposredno stara o njemu) i svi organi i službe koji su uključeni u rješavanje tog konkretnog slučaja.

CSR je dužan izraditi sigurnosni individualni plan zaštite za žrtvu, koji treba da obuhvati jasne i precizne zadatke/obaveze za samu žrtvu i stručna lica i bude vremenski određen. Sprovođenje siguronosnog plana treba pratiti i po potrebi mijenjati i usklađivati sa trenut-nim stanjem i potrebama žrtve. Kada su djeca žrtve nasilja u pitanju neophodno je izraditi siguronosni plan po već utvrđenim metodama, tj. postojećoj matrici procjene za djecu, usvojenoj u svakom Centru. Ovo podrazumijeva usku saradnju i svakodnevnu komunikaciju sa obrazovnim i zdravstvenim ustanovama. Važno je naglasiti da sigurnosni,individualni plan zaštite za žrtvu, izrađuje multidisciplinarni tim kojim koordinira CSR.

Ukoliko žrtva traži smještaj izvan svoje porodice, ostvariti saradnju sa skloništem ili nev-ladinom organizacijom koja pruža smještaj žrtvama. Smještaj u Skloništa i Sigurne kuće mora biti na zahtjev i uz pristanak žrtve, a ne na osnovu procjene stručnog tima. Mišljenje da stručni tim treba da odluči/procijeni da li će žrtva biti smještena u Sigurnu kuću, posebno u situacijama kada za ovu vrstu smještaja sam Centar treba da izdvoji određena materijalna sredstva, je pogrešno. Nikada se ne smije zanemariti lični osjećaj bezbjednosti same žrtve, jer ona najbolje poznaje učinioca nasilja i zna šta od njega može očekivati.

Podaci iz dosijea su povjerljivi, ali shodno Protokolu, CSR su dužni na osnovu pisanog zahteva, policiji, sudu i tužilaštvu omogućiti uvid u spise predmeta, u svrhu obezbjeđivanja dokaznog materijala u krivičnom i prekršajnom postupku.

Izuzetno je važno da zahtjev za određivanje zaštitne mjere osim žrtve ili njenog zastupnika, mogu podnijeti i centri za socijalni rad, odnosno druge ustanove socijalne i dječje zaštite. Rješenje o izrečenoj zaštitnoj mjeri sud je dužan da dostavi Centru za socijalni rad na čijoj teritoriji žrtva i učinilac nasilja imaju prebivalište ili boravište. Ukoliko žrtvi, zbog materijalnih mogućnosti ili drugih razloga, pravna zaštitu nije dostupna, Službenici/e Centra su dužni/e posredovati između žrtve i kancelarija besplatne pravne pomoći.

Centar za socijalni rad može upoznati žrtvu nasilja u porodici sa njenim pravima, pružiti joj pravnu pomoć ili je uputiti u nevladinu organizaciju koja će joj pružiti pravnu pomoć, uvijek kada to žrtva želi iz njoj poznatih razloga, radi pokretanja skraćenog postupka zaštite i izri-canje zaštitne mjere prije i u toku postupka (čl. 29). Izricanje zaštitne mjere prije i u toku postupka žrtva nasilja može zahtijavati i bez prijave policiji ili Centru za socijalni rad. Ako ocijeni da je neophodno da se žrtva bez odlaganja zaštiti, organ za prekršaje može prije pokretanja i u toku postupka izreći zaštitnu mjeru, najkasnije u roku od 48 časova od časa prijema zahtjeva. Organ za prekršaje može po pravilu zatražiti od centra za socijalni rad ili druge ustanove socijalne i dječje zaštite da mu pruži pomoć u pribavljanju potrebnih dokaza i da iznese svoje mišljenje o svrsishodnosti tražene zaštitne mjere. Sud to može tražiti i


62


od policije a žrtva nasilja je obavezna da u roku od najduže pet dana pokrene prekršajni postupka, dostavljanjem prijave za prekršaje Područnom organu za prekršaje. Izrečena mjera zaštite ne zadržava izvršenje rješenja a Centar za socijalni rad nakon prijema rješenja o izrečenim mjerama zaštite, odmah i bez odlaganja mora obavijestiti službenike policije radi preduzimanja izvršenja rješenja.

U slučajevima da su žrtve nasilja djeca, odnosno kada je nasilje izvršeno od strane njihovih roditelja ili staratelja na štetu djeteta, potrebno je neodložno osigurati zaštitu maloljet-noj djeci i osobama čija je poslovna sposobnost, a time i mogućnost samostalnog zastu-panja i zaštite ograničena. Porodični zakon, izuzetno, dozvoljava i preduzimanje određenih porodičnopravnih mjera zaštite od zlostavljanja i zanemarivanja ili postupaka koji nijesu u najboljem interesu djeteta – u upravnom postupku. Upravni postupak u kom se odlučuje o određivanju neke od mjera porodično-pravne zaštite koja je podobna da osigura privre-menu zaštitu djeteta od nasilja u porodici Centar za socijalni rad uvijek bi trebao da pokreće po službenoj dužnosti. Inicijativu mogu da podnesu i drugi državni organi ali i drugi or-gani i organizacije koje se bave zaštitom djece. Štaviše, pravo je i dužnost svih subjeka-ta da obavijeste Centar za socijlani rad o razlozima za zaštitu djeteta (Porodični zakon čl. 354). Organ starateljstva ima ovlašćenja opšteg nadzora nad vršenjem roditeljskog prava. Može i preduzeti teže mjere u građanskom-sudskom postupku kao što su – Ograničenje roditeljskog prava (čl. 85) i lišenje roditeljskog prava (čl. 87).

Uloge i odgovornosti zdravstvenih službiŽrtve nasilja u porodici često traže ljekarsku pomoć, pa su samim tim zdravstveni radnici najčešće prvi koji dolaze u kontakt sa zlostavljanom osobom. Zato je od posebnog značaja da zdravstveni radnici na prikladan, stručan način, sa puno pažnje i strpljenja obave pregled, evidentiraju sve vidljive povrede i prijave sumnju na nasilje policiji odmah, u toku ili neposredno posle ukazane ljekarske pomoći. Da bi postupak bio efikasniji, preporuka je da se policija pozove dok je žrtva u ordinaciji i da se odmah obavijeste o nastalim povredama. Za prijavljivanje nasilja saglasnost pacijenta/kinje nije potrebna.

Zdravstveni radnici sa žrtvom nasilja treba da razgovaraju sa posebnom pažnjom i upute je na centar za socijalni rad i ostale centre za podršku u zajednici. Prilikom razgovora sa žrtvom nasilja u porodici treba ispoštovati privatnost, razgovor i zdravstrveni pregled bez prisustva nasilnika, pristup medicinskoj dokumentaciji i informacije o službama koje se bave problemom nasilja u porodici.

Protokol nalaže da su zaposleni u zdravstvenim ustanovama koji tokom obavljanja svoje dužnosti saznaju za učinjeno nasilje u porodici, dužni bez odlaganja prijaviti nasilje ne samo nadležnoj policijskoj službi već i centru za socijalni rad. Iz svega navedenog proizilazi da se ćutanje o nasilju u porodici od strane zdravstvenih radnika ne može oprav-davati “ljekarskom etikom” niti „zaštitom prava pacijenata“, već da se u potpunosti mora


63


poštovati zakonska obaveza „prijavljivanja policiji svih slučajeva gdje se ustanovi da su pov-rede nastale kao posljedica nasilja”.

Svaka zdravstvena ustanova je dužna ispuniti propisani formular o mogućim fizičkim povredama i o učiniocu nasilja. Nakon čega se pristupa detaljnom opisivanju povreda u medicinskoj dokumentaciji, što je veoma značajno za dalji tretman slučaja u sudu, policiji i drugim institucijama u procesu zaštite žrtve i sankcionisanja nasilnika.

Fizičke promjene na tijelu žrtve se moraju evidentirati i detaljno opisati a izvještaj ljekara (povredna lista) se žrtvi izdaje bez naplate. Posebno treba voditi računa da opis povreda bude detaljan, precizan i razumljiv pri čemu treba opisati svaku povredu, oblik, veličinu, položaj, izgled, lokaciju... Ovi podaci su posebno bitni policijskim službenicima da pravilno upoznaju tužioca koji treba da kvalifikuje djelo.

Zdravstveni radnici su dužni da nadležnim organima omoguće uvid i na zahtjev dostave dokumentaciju i sve dostupne podatke od značaja za potrebu dokazivanja kažnjive stvari.

U slučaju sumnje da je nasilje počinila osoba s psihičkim smetnjama, osobu upućuju na liječenje prema čl.33 Zakona o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica, iz kojega proizilazi obaveza stavljanja takve osobe pod kontrolisane uslove, o čemu obaviještavaju nadležnu policijsku službu i centar za socijalni rad. Isto tako, prilikom otpuštanja učinioca nasilja iz zdravstvene ustanove, dužni su o tome obavijestiti centar za socijalni rad, policiju i žrtvu nasilja.

U situacijama kada je žrtva nasilja dijete, zdravstveni radnici treba da u saradnji sa službama socijalne zaštite i obrazovno - vaspitnim ustanovama razvijanju i sprovode Plan podrške djetetu.

Uloge i odgovornosti pravosudnih organaU postupcima koji se odnose na zaštitu od nasilja u porodici pravosudni organi treba da postupaju hitno, vodeći računa da su interes i dobrobit žrtve, a naročito ako je žrtva dijete, starije lice, lice sa invaliditetom i lice koje nije sposobno da se o sebi stara, prioritet u tim postupcima. Što znači da su pravosudni organi dužni da se rukovode načelom hitnosti u postupanju i donošenju odluka.

Nedostatak ljudskih ili tehničkih kapaciteta, veliki broj predmeta, neprecizna zakonska nor-ma koja definiše princip hitnosti (nedostatak konkretno odredjenih rokova ograničenih na sate ili dane) i sl. ne smije dovoditi do toga da se gubi prioritet u postupcima i da se oni ne razlikuju od drugih redovnih postupaka u kojima hitnost nije imperativno propisana.

U praksi se pokazalo da je hitnost u postupanju najjednostavnije postići kod takozvanih “privodskih” predmeta gdje policija dovodi osumnjičenog, a dežurni sudija predmet odmah


64


prima u rad. U svim drugim situacijama treba uložiti dodatni napor i u najvećoj mogućoj mjeri uključiti sve relevantne službe i organe, kako bi se ispoštovala hitnost u postupanju i pravovremeno donijela odluka.

Pravosudni organi su dužni da o svakom predmetu gdje je došlo do pokretanja prekršajnog ili krivičnog postupka, u slučajevima kada je žrtva nasilja dijete, nadležnim centrima za socijalni rad dostave obavještenje. Obavještenje se dostavlja u pisanoj formi i treba da sadrži sve podatke o žrtvi nasilja, izvršiocu, ishodu postupanja odnosno izrečenoj mjeri.

Pravosudni organi su dužni da osiguraju žrtvu nasilja prilikom dolaska u sud, razmatrajući i mogućnost davanja izjave odvojeno od izvršioca u skladu sa zakonom. U situacijama kada se nasilnik „privodi“ u sud, bezbjednost dolaska žrtve nije ugrožena i u ovim situacijama je važno obezbijediti njenu sigurnost u prostorijama suda. Neophodno je osigurati posebnu prostoriju za žrtvu nasilja do davanja iskaza što znači da je treba fizički odvojiti od učinioca nasilja. Mogućnost zaštite bezbjednosti žrtve prilikom dolaska u sud u postupcima gdje izvršilac nije lišen slobode i doveden od strane policije u sud, je nešto komplikovanija i tre-balo bi uspostaviti posebne procedure koje bi u tim slučajevima omogućile policijsku prat-nju žrtvama nasilja na zahtjev suda. Međutim, kako zakon, zbog različitosti i specifičnosti slučajeva, ne može i nije sve propisao, sve se svodi na dobru komunikaciju i saradnju sa policijskim službama i mogući rizici za bezbjednost žrtve preduprijeđuju se prisusrvom policije i njihovim angažovanjem u takvim situacijama.

Neodgovarajući prostorni ambijent u svim institucijama, pa i u sudovima i tužilaštvima, omogućava neposredan kontakt i komunikaciju žrtve i nasilnika, što ponovo i dodatno obe-shrabruje žrtvu da objektivno svjedoči. Dešava se da su u takvim situacijama česte čak i direktne prijetnje žrtvi koje su nerijetko izrečene i u prisustvu postupajućih službenika/ca. Zbog svega navedenog pravosudni organi su, obavezni da osiguraju posebnu prostoriju za žrtvu nasilja do davanja iskaza (fizički je odvojiti od učinioca nasilja) i mogućnost davanja izjave odvojeno od izvršioca.

Tokom vođenja postupka neophodno je da pravosudni organi vode računa o tome da žrtva nasilja, koja je pravno neuka, bude obaviještena o svojim pravima. Stoga je obaveza pravo-sudnih organa da žrtvu nasilja pouče o njenim pravima.

Pravosudni organi takođe moraju imati u vidu da svjedočenje za žrtve predstavlja traumatično iskustvo, jer su žrtve nasilja ozbiljno fizički ili psihički traumatizovane okolnostima pod kojima je nasilje počinjeno što ih čini izuzetno osjetljivim svjedocima. U svim sudovima koji postu-paju u krivičnim predmetima ustanovljena je Služba za pružanje podrške oštećenima/svje-docima u predmetima trgovine ljudima, trgovine djecom radi usvojenja i nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici. Žrtva može prvi kontakt sa sudom, prije početka zakazanog glavnog pretresa ili dok se nalazi u prostorijama suda, uspostaviti s ovlašćenim licem iz Službe za podršku toga suda. Zadatak Službe za podršku je da pruži pomoć i da obezbijedi uslove za sigurno i bezbjedno svjedočenje, koje će biti iskustvo koje će žrtvu dodatno ojačati u po-gledu zaštite njenih prava i sloboda.


65


Pravosudni organi su dužni da u svim slučajevima potrebe u postupak uključiti Cen-tar za socijalni rad u svojstvu svjedoka. Takođe je obaveza pravosudnih organa da po potrebi, pozovu Centar za socijalni rad za zaštitu žrtve nasilja. Ova obaveza se nastav-lja na obavezu Centra za socijalni rad da žrtvu nasilja pripremaju i prate u toku postupka pred pravosudnim organima.

Uloge i odgovornosti obrazovnih institucijaU svim situacijama kada zaposleni u obrazovnim institucijama saznaju za nasilje u porodici neophodno je da djeluju bez odlaganja, tj. da ODMAH preduzmu profesionalne mjere, saglasno etici i struci. Svaki zaposleni (nastavnik, vaspitač, pedagog i dr.) kada dođe do saznanja o nasilju ili posumnja da je dijete izloženo nasilju dužan je da o tome obavijesti nadležne organe, a ne da o svom saznanju obavijesti samo pedagoga, psihologa ili Centar za socijalni rad.

U slučaju sumnje da neko dijete trpi nasilje u porodici vaspitači i stručna služba treba da se međusobno konsultuje i da prikupi što više informacija kako bi se utvdilo činjenično stanje. Pri tome, prije samog razgovora sa djetetom treba obaviti i razgovor sa osobama koje su djetetu bliske a koje bi mogle imati uvid u njegovu porodičnu situaciju. Time bi se dobila potpunija slika i o djetetu i o porodici i utvrdio stepen rizika od zlostavljanja.

Zaposleni u obrazovnim ustanovama obavezni su da obave razgovor sa djetetom žrtvom nasilja. To može biti prosvjetni radnik koji je saznao za nasilje, psiholog ili pedagog, zavisno od procjene stručnog tima u smislu ko bi za dijete mogla biti osoba od povjerenja, ali i u zavisnosti od toga kako se javila sumnja, da li je dijete samo doslo da potraži pomoć ili je neko od njegovih vaspitača ili drugara prijavio nasilje. Treba voditi računa o emocional-nom stanju djeteta i odabrati najbolji način kako da se usmjeri razgovor. Nivo edukovanosti stručne službe mora biti na zadovoljavajujćem nivou, jer razgovor ne treba da se svede na jedan razgovor sa djetetom, već da se uključe vaspitači/nastavnici djeteta kao i roditelji (prije svega nenasilni roditelj).

U praksi se vrlo često dešava da dijete u toku savjetodavnog razgovora pomene da ima jednog roditelja, obično oca (za koga navede da je alkoholičar), koji ga/je maltretira i to obično bude psihičko nasilje, ali u tim slučajevima se najčešće ništa ne radi već se razgovara sa drugim (nenasilnim) roditeljem. U protokolu o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici propisano je da u slučaju sumnje na nasilje uprava ustanove ODMAH prijavljuje slučaj policiji. Iz prethodno navedenog nedvosmisleno proizilazi da nije bitno koji je vid nasil-ja ispoljen (fizičko, psihičko…) i stoga nije dovoljno obavijestiti samo Centar za socijalni rad.

Neophodno je da postoji pisani dokument - izvještaj o utvrđenom stanju djeteta i okol-nostima zlostavljanja koji se po potrebi može dati drugim službama na uvid. Stručna služba treba da napravi izvještaj kako bi se pratio napredak, ili negativan trend u ponašanju učenika


66


tako da je sačinjavanje izvještaja stručne službe bitno sa više aspekata.

U slučaju sumnje na nasilje uprava ustanove je obavezna da pismeno obavještava Centar za socijalni rad bez obzira na vid ispoljenog nasilja. Imajući u vidu da Protokol nalaže HITNO postupanje, Centar za socijalni rad treba što prije uključiti. Pismeno se obavještva zbog pravno-administrativne procedure, ali i neposredna usmena komunikacija - ODMAH i HITNO je neophodna. Ovo je najvažniji korak u preduzimanju mjera kada se posumnja na nasilje u porodici, jer Centri za socijalni rad imaju timove specijalizovane za rješavanje nasilja u porodici koji na najkompetentniji način mogu odgovoriti na tu pojavu.

Protokol preporučuje da se u svim obrazovnim ustanovama postavi kutija sa nazivom „SVI MOJI PROBLEMI“ (u nekim školama „Kutija povjerenja“) koja treba stajati na mjesto dostupno djeci. U nekim školama stručna služba ustanove dnevno pregleda kutiju i njen sadržaj, mada se to u većini škola najčešće čini jednom do dva puta nedeljno. Nakon pregleda prave se okvirne bilješke o svim oblicima nasilja, ili se o otkrivenom nasilju, kao prvi korak, sačinjava službena zabilješka. Nakon saznanja o nasilju dobijenom na ovaj način, član/članica stručne službe ustanove poziva dijete na razgovor, na način saglasan etici i metodama struke. Ovaj korak je obavezan jer se samo na osnovu razgovora može odrediti istinitost navoda i detalji od značaja za preduzimanje daljih radnji a ujedno se može pružiti neki oblik prve psihološke pomoći. Kao najedukovaniji član stručne službe koji može da obavlja ovakav razgovor psiholog je najvažnija kariku u ovom lancu.

O razgovoru sa djetetom obavezno treba sačiniti zabilješku. Zabilješka je kao pisani dokumenti, jako dragocjeni izvori informacija i obaveza i praksa stručnih službi mora biti da vode preciznu evidenciju o razgovorima sa učenicima. O svim razgovorima pedagog vodi bilješke u svom dnevniku. Preporuka je da se zabilješke ne pišu pred djetetom zbog osjetljiv-osti i uzrasta djeteta.

U slučaju da su primijećeni posebno teški slučajevi nasilja u porodici, uprava ustan-ove je dužna da odmah pozove hitnu službu i/ili doktora. Ukoliko je situacija takva da je neophodna ljekarska pomoć, zaposleni u prosvjetnoj ustanovi bi trebalo da prvo pozovu hitnu službu, zatim Centar za socijalni rad a nakon toga i policiju i na taj način uključe sve institucije koje postoje u lancu zaštite od nasilja koje postupaju kada je nasilje „akutno“.

Predstavnik ustanove je dužan da u svim situacijama kada je nasilje u porodici u pitanju, bude prisutan uz dijete. Najčešće su to, uz nenasilnog roditelja - odjeljenjski starješina, pedagogica ili direktorica škole. Ovo je jako važno da bi se dijete osjećalo sigurno, da ima pored sebe nekog koga smatra bliskim, posebno ako je upravo toj osobi i povjerilo svoj problem.

Stručna služba škole je takođe dužna da svim sprovedenim aktivnostima sačini službenu zabilješku i drugim institucijama omogućiti uvid u službene zabilješke. Ovdje se pod „drugim institucijama“ misli na potpisnice Protokola.

Član 14. Potokola nalaže da obrazovne institucije u dogovoru sa službama socijalne


67


i zdravstvene zaštite razvijaju Plan podrške za dijete žrtvu nasilja. Plan podrške u samoj ustanovi obično sadrži psiho-socijalnu podršku kao i mjere poboljšanja obrazovno-vaspitnog postignuća (dopunska nastava, individualan rad i vannastavne aktivnosti). Škole sa kreativnim nastavnim i stručnim savjetodavnim osobljem može da osmisli niz dobrih aktivnosti, individualnih i grupnih, za psiho-socijalnu podršku. Dopunska nastava se podra-zumijeva. Akcenat treba staviti na osmišljavanje mjera poboljšanja obrazovnog postignuća jer su stručni saradnici u školama najkompetentniji za taj segment i trebalo bi na njega da se fokusiraju.

Sprovođenje mjera iz Plana podrške za dijete – žrtvu nasilja je od ključnog značaja kako za dijete tako i za porodicu u cjelini. Plan se svakako ne može ni izraditi ni sprovoditi bez uske saradnje sa drugim službama poput Centra za socijalni rad, policije ili zdravstvenih institucija. U samoj instituciji stručni saradnici imaju najbolju mogućnost da u saradnji sa odjeljenjskim starješinama i predmetnim nastavnicima pruže podršku djeci žrtavama nasilja. Važno je ne prepustiti dijete samo sebi, već mu osigurati neophodnu podršku i pratiti nje-govo ponašanje kroz duži vremenski period na osnovu Plana podrške.

Vrijeme provedeno u vrtiću ili školi za neku djecu može biti jedini dio dana kad se osjećaju dobro, zaštićeno i sigurno od stresova kod kuće. Takođe, samo tu mogu steći neke soci-jalne vještine, vidjeti i naučiti načine rješavanja konflikata drugačije od onoga što vide u svom domu. Tu uče kako samokontrolisati agresiju i ljutnju, kao i druge emocije, na pri-hvatljiv način. Stoga je ne samo zakonska obaveza, već i dječja potreba da svaki stručnjak u sistemu preduzme sve što može da se djeca zaštite od porodičnog nasilja. Zbog svega navedenog Protokol preporučuje da obrazovne institucije „Iniciraju i zajedno s predstavnici-ma policije, zdravstvenog sistema, sistema socijalne zaštite i nevladinog sektora učestvuju u kreiranju i realizaciji preventivnih programa za djecu u predškolskom, osnovnoškolskom ili srednjoškolskom okruženju, radi njihovog osnaživanja da prepoznaju i prijave ovaj oblik nasilja.


68


Osnovni principi rada svih institucija u sistemu zaštite od nasilja u porodici

Strategije stručnjaka u susretu sa ženom žrtvom nasilja u porodici

Kad žrtva nasilja u porodici potraži pomoć, važno je imati na umu šta ona očekuje od službenika u institucijama. Iskustvo u praksi pokazuje da žrtve nasilja očekuju da im osoba kojoj se obrate posveti neko vrijeme i sasluša ih, da ih zaštiti, te da ih uputi gdje bi sve mogle dobiti odgovarajuću pomoć.

Ali stručna lica kojima se žrtva obraća za pomoc su često u nedoumici šta se od njih očekuje i bez obzira što vjeruju da ispravno postupaju,najčešće nijesu svjesni poruke koju svojim pristupom problemu šalju žrtvama nasilja u porodici. Poruke koje stručnjaci mogu poslati zlostavljanoj osobi su različite. Zavisno od toga kakve su to poruke, oni mogu postati dio problema ili dio rješenja problema, a samim tim se u odnosu prema žrtvi prikloniti strategiji moći i kontrole ili strategiji zastupanja.

Ove dvije strategije se odnose na sve koji dolaze u kontakt sa žrtvama nasilja u porodici posebno u situacijama kada su žrtve nasilja žene (policijski službenici, ljekari, službenici centrara za socijalni rad, obrazovnih institucija i stručnjaci u nevladinim organizacijama).

Poruka strategije moći i kontrole se prepoznaje po odnosu, tj. poruci stručnjaka po prin-cipu “Ja znam šta je za vas najbolje”. Ova strategija ne doprinosi osnaživanju žena, a često izaziva i osjećaj frustriranosti samih stručnjaka, posebno u situacijama kada žrtva ne prih-vata »savjete« ili pokaže znakove nepovjerenja prema informaciji koja joj se daje. Ne treba zaboraviti da zlostavljana žena čuje mnogo «savjeta». Njoj nedostaje neko ko će pokazati razumijevanje i podršku. To je naročito važno imati na umu onda kada se lično ne slažete sa izborom kojeg žena čini.

Poruku strategije zastupanja najbolje opisuje poštovanje povjerljivosti i samostalnosti žene u donošenju odluka, povjerenje u ono što žena govori, prihvatanje njenih iskustava i prepoznavanje nepravde koja joj je nanesena, pružanje odgovarajućih informacija i podrška u planiranju sigurnosti u budućnosti.

Zaključak: Uloga stručnjaka je podsticanje žene da govori o nasilju koje je preživjela, slušati a ne davati savjete, već informacije o različitim mogućnostima pomoći. Razgovor treba usmjeriti na trenutni problem ili neposredne događaje. Važno je dati jasnu informaciju šta može očekivati od vas kao sagovornika i povremeno sažimati dobijene informacije u cilju boljeg razumijevanja i slanja poruke da je pažljivo slušate. Treba oprezno uvoditi temu planiranja koraka koje žena može preduzeti da poveća svoju sigurnost.


69


JESMO LI MI DIO PROBLEMA ILI DIO RJEŠENJANarušavanje povjerljivosti:

Voditi razgovor pred članovima porodice. Raspravljati sa kolegama o povjerljivim

stvarima bez njenog odobrenja.

Poštovati povjerljivost:Razgovarati nasamo bez prisustva os-talih članova porodice.To je važno za

izgrađivanje povjerenja i njene sigurnosti.Minimiziranje problema:

Ne uzimati ozbiljno njen osjećaj da je u opasnosti. Očekivati toleranciju zbog

dužine braka ili bolesti partnera.

Vjerovati joj:Slušati i vjerovati joj, prepoznati njene

osjećaje i dati joj do znanja da nije sama.

Osuđivanje žrtve:Pitati šta je učinila te je izazvala nasilje? Zašto ga ne ostavite? Zašto mu dozvol-javate da vam to čini? Zašto ga ljutite?

Prepoznati nepravdu:Dati joj do znanja da nasilje koje doživljava nije njena greška i da niko ne zaslužuje da

bude zlostavljan.Nepoštovanje njene samostalnosti:Nametati gotova rješenja – Nametati

rastavu, odlazak u sklonište, pokretanje krivičnog postupka, «kažnjavati» ženu ako

ne posluša vaš savjet.

Poštovati njenu samostalnost:Poštovati njeno pravo da donosi odluke

onda kada za to bude spremna.

Ignorisanje njene potrebe za sigurnošću:

Ne prepoznati njen osjećaj ugroženosti, izbjegavati pitanje: Je li za vas sigurno da idete kući? Imate li kuda otići ako se sit-

uacija pogorša?

Pomoći joj u planiranje njene sigurnosti:Pitati je šta je ranije činila da bi bila na sig-urnom, koliko je to bilo djelotvorno. Postoji

li mjesto na koje može ako zatreba otići.

Pribaviti informacije o službama koje joj mogu pomoći:

MOĆ I KONTROLA STUČNJAKA ZASTUPANJE


70


Na šta treba paziti u susretu sa žrtvama nasilja u porodici

• Prepoznajte sopstvena osjećanja, stavove, uvjerenja i reakcije vezane za nasilje uopšteno, te posebno za nasilje nad ženom.

• Budite svjesni uloge koju nasilje ima u vašem životu i svojih ličnih iskustava sa nasiljem.• Obratite pažnju na ona ponašanja zlostavljane žene koja vas najviše uznemiruju,

možda vas podsjećaju na nešto što ne želite vidjeti ili prihvatiti o samima sebi.• Budite svjesni sopstvenih ograničenja (vrijeme koje imate na raspolaganju) i

ograničenja ustanove u kojoj radite (djelokrug rada).• Pokušajte prepoznati svoje stavove i uvjerenja prema osobama, posebno ženama

drugačijeg porijekla ili iskustva. Možda i oni imaju predrasude prema vama? • Podržite njena realna rješenja vjerujući da ona zna šta je za nju najbolje.• Ne osjećajte se odbačenim ako žrtva ne prihvata vaše mišljenje. Učinili ste najbolje

što možete.

Šta se ne smije zaboraviti:

• Žrtvama nasilja u porodici ne treba sažanjenje i samilost već razumijevanje i podrška;• Svaki slučaj je specifičan i zahtijeva obazrivu intervenciju uz poštovanje moralnog in-

tegriteta žene i članova njene porodice;• Poznavanje i poštovanje protokola postupanja uslov je dobrog rada;• Za rješevanje problema potrebna je multisektorska saradnja;• Za razvijanje multiprofesionalne saradnje potrebno je poznavati vještine dobre komu-

nikacije i timskog rada;

POSTOJEĆESLUŽBE/SERVISI

U SISTEMU ZAŠTITE ŽRTAVA NASILJA

U PORODICI

IV DIO


73


Centri za socijalni rad

Multidisciplinarni timovi za prevenciju i zaštitu od nasilja u porodici

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici jasno definiše uloge i odgovornosti socijalnih službi i navodi ih kao ključne ustanove nadležne da se bave zaštitom žrtava porodičnog nasilja, koje su dužne da bez odlaganja pruže zaštitu i pomoć žrtvi i omoguće joj pristup svakom obliku pomoći i zaštite. Centri su dužni da obavezno prijave policiji učinjeno nasilje za koje saznaju u vršenju svoje djelatnosti, izrađuju i prate Plan pomoći žrtvi, formiraju multidisciplinarne timove od predstavnika te ustanove, organa i službi lokalne uprave, policije, nevladinih or-ganizacija i stručnjaka koji se bave pitanjima porodice, i po potrebi podnose zahtjev za određivanje zaštitne mjere.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je iniciralo formiranje multidisciplinarnih timova u 10 centara za socijalni rad u Crnoj Gori, koji su tokom 2012/2013 god. formirani u Podgorici, Bijelom Polju, Beranama, Pljevljima, Plavu, Rožajama, Nikšiću, Baru, Kotoru i Herceg No-vom.Nadležnost multidisciplinarnih timova proširena je i na zaštitu djece od nasilja i izvan porodice. Sastav tima, pored članova/ica iz Centara za socijalni rad čine i prestavnici polici-jskih i zdravstvenih službi, pravosudnih organa, obrazovnih institucija, nevladinih organizacija i lokalne uprave.

Sudovi

Služba besplatne pravne pomoći

Crnogorski parlament 5. aprila 2011. godine usvojio Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, kojim se građanima/kama slabijeg imovinskog stanja obezbjeđuje pravo na besplatnu pravnu pomoć. Zakonom je predviđeno da besplatna pravna pomoć obuhvata pravno savjetovanje, sastavljanje pismena, zastupanje u postupku pred sudom, Državnim tužilaštvom, Ustavnim sudom, kao i u postupku za vansudsko rješavanje sporova. Krug korisnika besplatne pravne pomoći određuje se, po pravilu, prema imovnom stanju podnosioca zahtjeva. Imovno stan-je se utvrđuje na osnovu prihoda i imovine podnosioca zahtjeva i prihoda, i imovine članova njegove porodice.

Shodno Zakonu, pored crnogorskih državljanja, pravo na besplatnu pravnu pomoć imaju i lica bez državljanstva (apatridi) koji zakonito borave u Crnoj Gori i lica koja traže azil u Crnoj Gori i stranci sa stalim nastanjenjem ili odobrenim privremenim boravkom u Crnoj Gori.

Ostvarivanje prava na besplatnu pravnu pomoć u skladu sa ovim zakonom ne ograničava pružanje pravne pomoći od strane službi, nevladinih organizacija i drugih organizacija koje


74


su obrazovane u skladu sa zakonom (Ĉlan 5).

Lice iz člana 12 ovog zakona ima pravo na besplatnu pravnu pomoć ako je:

1. korisnik materijalnog obezbjeđenja porodice ili nekog drugog prava iz socijalne zaštite, u skladu sa zakonom kojim se uređuje socijalna i dječja zaštita,

2. dijete bez roditeljskog staranja, 3. lice sa posebnim potrebama, 4. žrtva krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i trgovine ljudima, 5. lice slabog imovnog stanja.

Služba za podršku oštećenima/svjedocimaU svim sudovima koji postupaju u krivičnim predmetima ustanovljena je Služba za pružanje podrške oštećenima/svjedocima u predmetima trgovine ljudima, trgovine djecom radi us-vojenja i nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici.

Prvi kontakt sa sudom, prije početka zakazanog glavnog pretresa ili dok se žrtva nalaziti u prostorijama suda, može se uspostaviti s ovlašćenim licem iz Službe za podršku toga suda. Angažovano lice će pomoći u pogledu davanja pune podrške - informacije o krivičnom postupku, obezbjeđivanja zaštite tj. eliminisanju mogućnosti fizičkih nasrtaja ili vrijeđanja oštećenog/svjedoka prije i nakon suđenja u prostorijama suda. Služba za podršku sarađuje sa nevladinim organizacijama koje se bave problemom trgovine ljudima i nasilja u porodici.

Svjedočenje može predstavljati traumatično iskustvo iz različitih emotivnih i psiholoških ra-zloga: porodičnih nesuglasica, straha, nepoznavanja rada suda, osjećanja nelagodnosti zbog prisustva optuženih i sl. Ova služba obezbjeđuje podršku i pomoć u prevazilaženju negativna osjećanja u vezi sa učešćem u postupku jer je doprinos oštećenog/svjedoka utvrđivanju istine presudan, a iskustvo neprocjenjivo za donošenje osuđujućih presuda za odgovorne učinioce krivičnih djela.

Ovlašćena lica iz Službe za podršku su na raspolaganju da odgovore na pitanja, da daju objašnjenja u vezi sa radom suda, krivičnim postupkom, mjestom sjedenja u sudnici i da učine sve što mogu kako bi svjedočenje predstavljalo pozitivno iskustvo, a ne nelagodnost. Zadatak Službe za podršku je da obezbijedi uslove za sigurno i bezbjedno svjedočenje, koje će biti iskustvo koje će oštećenog/svjedoka dodatno ojačati u pogledu zaštite njihovih prava i sloboda. Služba za podršku može se kontaktirati u bilo kom trenutku, kako bi pomogli oko svih pitanja i nedoumica u vezi sa boravkom i svjedočenjem pred sudom.


75


Zaštitnik ljudskih prava i sloboda-OmbudsmanZaštitom ljudskih prava uopšte osim sudova i tužilaštava zakonom je ustanovljena instituci-ja Ombusmana, koja ima funkciju zaštite ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, zakonom, potvrđenim međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima i opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava.

• Zaštitniku/ci se može obratiti svako,ko smatra da su aktom, radnjom ili nepostupan-jem organa povrijeđena njegova/njena prava ili slobode. Zaštitnik/ca postupa i po sopstvenoj inicijativi. Postupak pred Zaštitnikom/com je besplatan.

• Zaštitnik/ca je ovlašćen/a da postupa po pritužbama,koje se odnose na rad sudova u slučaju odugovlačenja postupka, zloupotrebe procesnih ovlašćenja ili neizvršavanja sudskih odluka.

• Zaštitnik/ca je institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije.• Zaštitnik/ca, uz saglasnost diskriminisanog lica, postupa i preduzima mjere za zaštitu

od diskriminacije, u skladu sa ovim zakonom i posebnim zakonom kojim je uređena zabrana diskriminacije.

• Kad ocijeni da je neophodno, Zaštitnik/ca pred sudom pokreće postupak za zaštitu od diskriminacije ili se u tom postupku, kao umješač, pridružuje diskriminisanom licu.

• Postupak ispitivanja povrede ljudskih prava i sloboda pokreće se povodom pritužbe ili po sopstvenoj inicijativi.

• Zaštitnik/ca ispituje povrede ljudskih prava i sloboda po sopstvenoj inicijativi kad sazna da su aktom, radnjom ili nepostupanjem organa povrijeđena ljudska prava i slobode. Za postupanje po sopstvenoj inicijativi neophodna je saglasnost oštećenog/ne.


76


Forma za Pritužbu Zaštitniku ljudskih prava i sloboda:

ZAŠTITNIK LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA

PRITUŽBA

1. LIČNI PODACIIme: _______________________ Prezime: ____________________________Zanimanje: _______________________________________________________Adresa: __________________________________________________________Grad: ____________________________________________________________Telefon/Mobilni telefon: _____________________________________________Fax/E-mail: _______________________________________________________Ime i prezime punomoćnika, njegova adresa i broj telefona________________________________________________________________(Ukoliko se pritužba podnosi preko punomoćnika, potrebno je priložiti odgovarajuće ovjereno punomoćje odnosno ovlašćenje)

2. NAZIV I SJEDIŠTE ORGANA NA KOJI SE ODNOSI VAŠA PRITUŽBA ___________________________________________________________________________3. OPIS POVREDE VAŠIH PRAVA I SLOBODA _____________________________________________________________________________________________4. ČINJENICE I DOKAZI KOJI POTKREPLJUJU VAŠU PRITUŽBU 1. ____________________________________________________________ 2. ____________________________________________________________ 3. ____________________________________________________________ 4. ____________________________________________________________ (Priložiti fotokopije odgovarajućih dokumenata kojim dokazujete Vaše tvrdnje)5. DA LI STE U VEZI OVOG SLUČAJA POKRETALI POSTUPAK KOD NEKOG DRUGOG ORGANA? NAVEDITE KOD KOJEG? ____________________________________________________________________________________6. DA LI STE SAGLASNI DA SE VAŠE IME OTKRIJE U POSTUPKU

Da Ne

Potpis podnosioca pritužbe ili ovlašćenog licaDatum: _________________ ______________________


77


Javne ustanove

Centar za podršku djeci i porodici

JU Centar za podršku djeci i porodici otvoren je 01.08.2008. godine u Bijelom Polju i za sada predstavlja jedini javni servis u Crnoj Gori, koji obezbjeđuje usluge smještaja i psioho-socijalne podrške ženama i djeci žrtvama nasilja u porodici. Osnivanje Centra za podršku djeci i porodici predstavlja jedinstven primjer, gdje je zahvaljujući kvalitetnom partnerstvu i multidisciplinarnom pristupu problemu, osmišljena brza i efikasna zaštita i podrška djeci i porodici u riziku. Centar obezbjeđuje brzo zbrinjavanje, zaštitu, podršku i pomoć djeci i porodicama u kriznim situacijama. Usluge koje pruža Centar su: rad stručnjaka sa djecom i ženama žrtvama nasilja uz multidiciplinarni pristup rješavanju problema; izmještanje djece u riziku iz porodice i privremeni smještaj u Centar do preduzimanja odgovarajućih mjera; privremeni smještaj majke sa djetetom koja je žrtva nasilja do preduzimanja odgovarajućih mjera, savjetodavne usluge i rad sa porodicama djece u riziku.

Nevladine organizacijeU 8 crnogorskih gradova funkcioniše 10 ženskih NVO koje obezbjeđuju servise podrške ženama i djeci žrtvama nasilja u porodici (SOS telefoni Podgorica, Nikšić, Bijelo Polje, Be-rane, Plav, Rožaje, Ulcinj, Centar za ženska prava i Sigurna ženska kuća iz Podgorice i NVO Bonafide iz Pljevalja). Organizacije pružaju pravnu pomoć, psihosocijalnu podršku, posre-dovanje kroz institucije sistema, uslugu povjerljivog lica, programe samopodrške, siguran i bezbjedan smještaj. Sve vrste podrške, uključujući pravnu, psihološku, savjetodavnu i sl. klijenticama se obezbjeđuju bez novčane nadoknade.

Sve organizacije su u svom radu usmjerene na saradnju sa državnim institucijama i to sa centrima za socijalni rad, policijom, sudovima, domovima zdravlja, Odjeljenjem za rodnu ravnopravnost i Kancelarijom Ombudsmana.

Informacije date u ovoj publikaciji tiču se ženskih organizacija, prije svega zato što jedino ove organizacije obezbjeđuju servise podrške i zastupaju interese diskriminisanih i nasiljem ugroženih žena.


79


Literatura › Radulović Jelena i Ljaljević Agima, Rodna ravnopravnost i zdravlje žena u Crnoj Gori, Univer-

zitet Crne Gore, Filozofski fakultet – Nikšić, 2009. › Marina Ajduković, Gordana Pavlekov, Nasilje nad ženom u obitelji – Društvo za psihološku

pomoć, Zagreb, 2000. › CEED Consulting i NVO SOS telefon Nikšić, Studija o nasilju u porodici i nasilju nad ženama

u Crnoj Gori, Ministarstvo pravde i UNDP, 2012. › Zvizdić Memnuna, Nasilje prepoznaj i spriječi, Udruženje „Žene Ženama“ – Sarajevo 2013. › Biljana Zeković, Priručnik za polaznike treninga za sistematizovanu podršku u postupanju,

prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici, UNDP-Program za rodnu ravnopravnost 2012. › Zeković Biljana i Gligorović Aleksandra, Institucionalni mehanizmi zaštite od nasilja u po-

rodici i njihova primjena u Crnoj Gori, Podgorica 2014. › Deklaracija Ujedinjenih nacija o ukidanju svih oblika nasilja nad ženama, A/RES/48/104. › Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena, CEDAW, 1997. › Opšta preporuka br.19 Komiteta za eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama 1992.

godine UN DocA/47/38, 1992. › Pekinška deklaracija i Platforma za akciju, 1995. › Preporuka Rec 5 Odbora ministara državama članicama o zaštiti žena protiv nasilja, 2002. › Konvenciju Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju porodičnog nasilja i nasilja nad ženama

- Istambulska konvencija, 2011. god. › Zakon o potvrđivanju Konvencije Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad

ženama i nasilja u porodici, “Službeni list Crne Gore - Međunarodni ugovori, broj 4/2013”. › Ustav Republike Crne Gore, 2007. › Krivični zakonik , “Službeni list Republike Crne Gore, broj 70/2003” od 25.12.2003. god. › Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, “Službeni list Crne Gore, broj 46/2010” od 6.8.2010.

god. › Pravilnik o bližem sadržaju I izgledu obrasca naređenja o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan

ili drugi proctor za stanovanje, „Službeni list CG“, broj 46/10. › Zakonik o krivičnom postupku, “Službeni list Crne Gore, broj 57/2009” › Zakon o prekršajima, „Službeni list CG“br01/11 › Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, “Službeni list Crne Gore, broj 20/2011 › Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti, “Službeni list Crne Gore, broj 27/2013” › Informator za svjedoke/oštećene – žrtve trgovine ljudima, trgovine djecom radi usvojenja

i nasilja u porodici ili porodčnoj zajednici, Vrhovni sud, Podgorica, 2011. › Strategija zaštite od nasilja u porodici 2011. – 2015. › Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici, decembar 2011.

Documents

Prakticni vodic ka dobroj praksi za policijske sluzbenikesospodgorica.me/wp-content/uploads/2016/10/Prakticni...3 Sadržaj UVOD .....5 I DIO FENOMEN NASILJA U PORODICI ..... 7 Nasilje