1. Pojam prava

Pravo označava pravni sistem po hijerarshijskim načelima sistematizovan skup pravila ponašanja subjekta u društvu, čije neostvarivanje u društvenim odnosima sankcioniše posebna organizacija sa monopolom na frizičku prinudu (država)

2. Vrste pravnih sistema:

-Anglo- saksonski -Evropski-kontinentalni -Tradicionalni-vjerski

3.Pojam društva i države

Društvo je pretpostavka egzistencije čovjeka i okvir njegove aktivnosti, bilo da je ona usmjerena prema prirodnoj okolini ili zajednici kao cjelini. Radi postizanja svojih ciljeva ljudi se bave različitim djelatnostima, koje mogu biti spontane i improvizirane ili podvrgnute određenom sistemu pravila ili normi.

Država ili državna organizacija, ili državni aparat jeste hijerahijski ustrojen i pravom organizovan sistem koji raspolaže monopolom za fizički prinudu i moći stvaranja pravila ponašanja. Ona kao takva ne postoji iznad društva, već predstavlja njegov sastavni dio.

4. Vrste državnog uređenja Oblici vladavine: Monarhija iRepublika: predsjedničke parlamentarne, skupštinske

Ustavno uređenje:- neograničeno-apsolutističko - ograničeno - ustavno - parlamentarno

5. Sistem prava i njegovi elementi

Sistem prava je jedinstvena neprotivriječna cjelina nastala hijerarhijskim povezivanjem svih važećih pravila i normi i njihovim udruživanjem u manje ili veće, niže ili više srodne grupe.

Na osnovu različitih kriterija mogu se ustanoviti tri osnovna elementa svakog pravnog sistema: -pravna norma, -pravna ustanova( institut) i -grana prava

Pravna norma: je osnovna ćelija prava, i mora biti osnovni element pravnog sistema. Ona ima to svojstvo bez obzira koju vrstu pravnog odnosa reguliše, kojom metodom i u kojem obimu.

Pravna ustanova: je zajednički naziv svih pravnih normi koje zajedničkom metodom regulišu razlite strane istog pravnog odnosa.

Grana prava: Pravnom granom naziva se skup po pravilu viših složenih ustanova, koje isti metodom regulišu širu oblast srodnih društvenih odnosa. U svakom pravnom sistemu se mogu otkriti i utvrditi neke osnovne grane.-Ustavno pravo predstavlja osnovnu granu svakog pravnog sistema, kojim se postavljaju temelji uređenja jednog društva.- Upravno pravo je sistem pravnih normi kojima se uspostavlja ustrojstvo državnih upravnih organa, određuju njihovi međusobni odnosi, te propisuju pravila o načinju njihovog ponašanja.-Krivično pravo je sistem normi kojima se definišu najteže povrede društvenih interesa i predviđaju sankcije za iste.

-Međunarodno poslovno pravo: regulišu se odnosi pojedinaca i organizacija koje ne djeluju na bazi državne suverenosti,a u sebi nose elemente inostranosti.

-Građansko i poslovno pravo: regulišu se imovinski odnosi subjekata ( one koji nastaju u robno-novčanoj razmjeni ili povodom nje), one koji nastaju povodom objekata koji u sebi nose neku ekonomsku vrijednost.

5. Hipoteza dispozicije i sankcije:

Hipoteza dispozicije: određuju faktičku situaciju, koja treba da se desi pa da nastane obaveza da se ponašamo po pravnoj normi.Hipoteza sankcije: je opis radnje koja predstavlja prekršaj dispozicije. U ovoj hipotezi dat je uslov koji treba da se ispuni da bi se primijenila sankcija.

Dispozicija: je onaj dio pravne norme u kojem je sadrano primarno pravilo ponašanja. Njom se naređuje šta treba činiti u datoj situaciji.

Sankcija: kao elemenat pravne norme, je sekundarno pravilo ponašanja. Može biti pozitivna i negativna. Sankcijom se prvenstveno označava dio norme koji sadrži pravilo o ponašanju onoga koji nije postupio po dispoziciji, odnosno je prekršio. Te protiv prekršioca pravne norme država odnosno njen organ preduzima radnju kojom se prekršiocu oduzima neko dobro.

6. Vrste sankcija: Sankcije su različite i njihovih podijela na vrste ima više, međutim daju se utvrditi dvije osnovne grupe. Dijele se prema deliktima za koje se primjenjuju .

Za krivično pravne delikte sankcija je kazna koja se sastoji oduzimanju nekog ljudskog dobra kao što su čast sloboda , imovina, život. Za građansko pravne delikte sankcija je naknada štete. Ona koja se odnosi na imovinu lica koje je počinilo delikt. Sankcija se ne izvršava na ličnosti prekršioca norme, nego na njehovoj imovini.

Disciplinske mjere su sankcije za discipliniski prekršaj za povredu neke radne dužnosti. Izriču se protiv radnika koji ne obavljaju svoj posao onako kako je određebi radnim pravilima.

7. Vrste pravnih normi prema obimu i predmetu regulisanja

Norme se mogu podijeliti na opšte i pojedinačne. Opšte ili generalne norme su takve koje se tiču svih subjekata koji se nađu ili se mogu naći u situaciji predviđenoj hipotezom dispozicije te norme. Pojedinačne ili individualne norme se odnose na jedan određen slučaj, tiču se jednog lica i zna se kojeg. Norme se dalje mogu dijeliti prema tome koju oblast društvenog života regulišu, te u koju granu prava spadaju. Tako da se razlikuju građevinsko pravne, krivično pravne, upravne, ustavne, norme međunarodno-pravne prirode.

8. Vrste pravnih normi prema stepenu određenosti dispozicije

- U kongentnim normama su dispozicije određene, zna se tačno kakvo se ponašanje traži. Subjekt se može ponašati samo onako kako glasi pravilo ponašanja. Ovakve norme (i dispozicije) nazivaju se još apsolutno određenim i kategoričkim

Alternativne norme: sadrže dva ili više ponašanja, od kojih subjekt kome je norma upućena, njen adresat, može odabrati ono koje hoće.

Dispozitivne norme: sadrže pravilo ponašanja ali istovremeno subjektima ostavljaju da riješe svoj odnos kako im odgovara, da stvore pravilo ponašanja onako kako žele. Tek ako adresati neće da sami određuju kakva će prava i obaveze proisticati za njih iz konkretnog odnosa, primijenit će se pravilo ponašanja iz pravne norme.

Diskrecione norme: sadrže ovlaštenja državnom organu da uzimajući u obzir izvjesne okolnosti, može postupiti kako smatra da je najcjelishodnije. Ovlaštenja iz diskrocionih normi, dakle, vrše se na osnovu i u okviru propisa.

Pravne norme sa pravnim standardima: odnose se na one situacije u kojima pravilo ponašanja zbog obilja različitih konkretnih okolnosti nije moguće postaviti kategorički.

Standarno pravilo: ponašanje se smatra tipično ponašanje u toj sredini. Zato se ove norme nazivaju i elastičnim.

9. Vrste pravnih akata i njihova sadržina

Sadržina pravnog akta određena je suštinom psihičkih akata koji ga čine. Osnovu sadržine svakog pravnoh akta predstavlja jedna individualna ili kolektivna odluka volje, neko htijenje. Odluka volje kao pravni elemen sadržine pravnog akta, može se odnositi na postojanje jedne pravne norme, normativnog dijela pravne norme( dispozicije, odnosno sankcije) ili na ispunjavnje uslovaza primjenu neke druge pravne norme, predviđenih u hipotezi dispozicije te norme.

10.Oblik pravnog akta: predstavlja dijalektičko jedinstvo procesa stvaranja akta i samog akta kao posebne društvene i pravne tvorevine. Pojam pravnog akta složen je iz nekoliko elemenata:

- Nadležnost: Ovlaštenje za donošenje konkretnog pravnog akta. Nadčežnost subjekta za donošenje jednog akta se po pravilu konstatuje u pravnoj normi koja zauzima viši rang u hijerarhiji nornativnog poretka, zatim iz prethodnog i akta iste snage, međutim postoje i izuzeci od ovog pravila.

Postupak za njegovo donošenje: svrha postupka je prcizno određivanje sadržaja i njegova pravilna meterijalizacija. Pravni poredak ne reguliše samo postupak donošenja pravnih akata od strane državnih organa, nego i od strane fizičkih i pravnih lica (subjekata građanskog i poslovnog prava). Za važnije akte predviđena je složenija procedura.

Materijalizacija akta: tjelesna radnja kojom se akt spolja izražava, kao i materijalno srodstvo pomoću kojeg se obezbjeđuje eventualno njegovo trajanje. Izažavanje akta (odluka volje) može biti usmeno, nedvosmislenim pokretima ili drugim radnjama i pismeno. U izuzetnim slučajevima predviđenim zakonom i šutnji se predaje isto značenje. Najčešći vid trajne materijalizacije akta je pisani dokument.

11. Kriteriji podjele pravnih akata

U teoriji prava, kao kriterij za podjelu pravnih akata se uglavnom uzima sadržina i oblik akta.Prema glavnom elementu sadržini pravni akti se mogu podijeliti na:-one koji sadrže pravnu normu ili njene normativne elemente ( u ovu grupu spadaju svi pravnu akti kojima je stvorena bilo opšta, bilo pojedinačna pravna norma) - one koji sadrže pravne norme( kod kojih je odluka volje uperena na ispunjavanje uslova iz hipoteze neke već postojeće pravne norme)

12. Vrsta opštih pravnih akata:

-Ustav -Zakon -Podzakonski akti -Akti društvenih organizacija -Običaj -Sudski akt -Ugovor

13. Vrste pojedinačnih pravnih akata:

-Potpuni pojedinačni pravni akt-Upravni akt-Pravni posao-Sudski akt (kao pojedinački pravni akt)

14.Ustav

Pod ustavom se podrazumijevaju najvažnije radnje organizovanja državnog aparata vlasti i pravnog poretka. Ustav u pravnom smislu ( može se posmatrati i u sociološkom) je sistem opštih pravnih akata ili jedan pravni akt koji sadrži političke i pravne norme i principe organizovanja monopola fizičke prinude i pravnog poretka u datom društvu i pravna načela organizovanja onih oblasti društvenog života na kojima nosioci monopola posebno insistiraju. Sadržaj ustava čine odredbe o „vlasti i njenom odnosu prema društvu, čovjeku“, te akt koji ih ne sadrži nije ustav.

15. Zakonski i podzakonski akti:

Prvi akt u kojem se vrši konkretizacija, razrada i sankcionisanje je zakon, koji određuje oblik u kome se oni donose. Te se kao takav može definisati kao onaj pravni akt koji je donesen od zakonodavnog organa po zakonodavnoj proceduri i koje sadrži opšte i pojedinačne norme.

U podzakonske akte mogu se svrstati svi pravni akti niži od zakona, bez obzira na to ko je njihov dnosilac i šta sadrže. U užem smislu, podzakonski akti su ošti akti državnih organa nižih od skupštine koji mogu sadržavati i pojedinačne pravne norme. Ukoliko se podzakonski akt donosi radi regulisanje pitanja koje je prethodno obuhvaćeno zakonom, tada norme koje sadrže podzakonski akt moraju da se kreću u granicama zakona. Ovaj princip se naziva zakonitošću podzakonskih akata.

Postoji više vrsta podzakonskih akata: Uredbe: za primjenu zakona su najvažniji akti izvršnog organa uprave, odnos vlade.

-Odluka: se razlikuje od uredbe po širini predmeta regulisanja . Pored ovih akata organi uprave mogu donijeti i druge. Najvažnije su instrukcije za rad službenih lica i službu u organima uprave.

16. Akti društvenih organizacija: Postoje tri načina na koja država usvaja opće akte društvenih organizacija u pravni poredak:

1. „Pravno iniciranje“ , tj. Određivanje unaprijed u pravni poredak akata koji prilikom donošenja nisu imali pravni karakter

2.“ Pravno sankcionisanje“, tj. Usvajanje u pravni poredak akata koji prilikom donošenja nisu iamli pravni karakter.

3.“ Pravno iniciranje i pravno sankcionisanje“ kombinacija prethodna dva. Država svojim propisom određuje da je akt društvene organizacije pravni akt ukoliko ga određeni državni organ potvrdi.

17. Običaj: Je društvena norma koja nastaje tako što izvjestan način ponašanja ljudi u jednoj situaciji ponavlja sve dok se kod subjekata ne formira svijest da je takvo ponašanje obavezno i u budućim identičnim situacijama . Ovo je značajno jer svijest o obaveznosti ponašanja povlači mogućnost da se primijeni sankcija protiv onoga ko se ne ponaša prema običaju.

Prema teritoriji na kojoj nastaju običaji se dijele na :Opće( koji važe na teritoriji cijele države), regionalne i lokalne.

Druga podjela običaja temelji se na personalnom kriteriju: u kojoj opšte običaje sačinjavaju oni koji važe za sve pripadnike jednog društva.

18. Sudski akti

Kontinentalni oblik prava se bitno razlikuje od anglo-saksonskog po teorijskom i političkon shvatanju uloge sudske odluke kao izvora prava.

Bez obzira na to da li pod izvorima prava podrazumijevaju samo opće akte ili opće i pojedinačne danas se svi teoretičari slažu u tome da su odluke sudova izvor prava. Pošto ustavni sudovi odlučuju o suglasnosti nižih općih pravnih akata sa višim, i njihove odluke moraju imati opći karakter. Pored odluka ustavnog suda, u teoriji se svojstvo izvora prava priznaje i odlukama najvišeg suda u zemlji, budući da se smatra da one imaju precedentni karakter.

Presuda uvijek predstavlja izvor prava za stranke u sporu. Da li će njeni elementi općeg normativnog karaktera biti priznati kao izvor prava za stranke u sporu. Da li će njeni elementi općeg normativnog karaktera biti priznati kao izvor prava na drugim, istim, ili sličnim sporovima- to zavisi od stava drugih sudova. Ako budu usvojeni formira se sudska praksa. Pod praksom podrazumijeva se donošenje istovjetnih odluka od strane raznih sudova u istim ili bitno sličnim sporovima u dužem vremenskom periodu.

19. Ugovori:

Ugovor je rezultat sporazuma dvije ili više strane kojima se zasniva mijenja ili ukida pravni odnos između njih. Ugovor je pravni akt koji se svrstava u pravne poslove. Sadrži bilo opću, bilo pojedinačnu pravnu normu u cjelini ili češće samo dispoziciju pojedinačne pravne norme. Prema vrsti pravnih odnosa koje stranke regulišu ugovorom. Ugovori mogu imati različit karakter i spadati u razne grane prava: nasljedno, porodično, obligaciono, međunarodno…

20. Upravni akt:

Upravni akt je moguće različito definisati ako se kao kriterij uzme sadržaj akta, onda je on „pojedinačan akt kojim se određuje dispozicija koja obavezuje subjekta i protiv njegove volje“. Pod upravnim aktom u formalnom smislu podrazumijeva se na osnovu javne vlasti obavezujući akt državnog organa , ili organizacije koja vrši javna ovlaštenja, donijet po posebnom upravnom postupku.

21. Pravni posao:

Je pojedinačni akt nedržavnog subjekta koji je on na osnovu ovlaštenja pravnog poretka i u njegovim okvirima dobrovoljno stvorio i koji ga na tim osnovama obavezuje. Tipičan sadržaj pravnog posla je pojedinačna dispozicija, ali može sadržavati i pojedinačnu sankciju, pa se tada javlja kao potpun pojedinačni pravni akt. U stvaranju pravnog posla mogu učestvovati dva ili više nedržavnih lica zajedno ( to su sva lica sa pravnom sposobnošću koje djeluju metodom koordinacije). Pravni posao po pravilu obavezuje samo njegove stvaraoce, i to na osnovu njihovog sopstvenog pristanka.

22. Izvori prava u materijalnom i formalnom smislu:

Svi društveni činioci koji utiču na stvaranje i primjenu pravnih normi, kao i činjenice preko kojih se te norme saznaju nazivaju se izvori prava. Prema tome da li stvaraju ili samo izražavaju normu, svi izvori prava mogu se podijeliti na materijalne i formalne.

-Materijalne izvori prava mogu se definisati kao one društvene činjenice i činioce koji dovode do stvaranja pravnih normi i do njihove primjene

-Formalni izvori prava su akti kojima se materijalni izvori prava pravno uobličavaju. To su svi akti koji sadrže opću ili pojedinačnu pravnu normu.

23. Pravni odnos pravne činjenice i događaj

Pravnim odnosima smatraju se samo oni koji su uređeni, rekulisani pravnom normom, bez obzira na to da li su postojali prije donošenja norme ili ih je norma stvorila.

Oni odnosi koji su uređeni pravnom normom nazivaju se pravni odnosi. Na društveni odnos će biti primijenjena pravna norma i on će postati pravni odnos, ako su njegov nastanak, promjena ili prestanak uslovljeni nekom činjenicom kojoj pravna norma priznaje to dejstvo.

Pravne činjenice se najčešće određuju pretpostavkama dispozicije i sankcije.Pravne činjenice su fakti i okolnosti za koje objektivno pravo veže nestanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa.

Najosnovnija podjela pravnih činjenica je na:događaje i ljudske radnje

Događajima nazivamo sve promjene u prirodi i društvu koje nastaju bez učešća ljudske volje i svijesti.

Ljudske radnje su izraz čovjekove aktivnosti, mogu biti poduzete voljno i bez volje. Voljne ljudske radnje kao pravne činjenice su mnogo značajnijie. One mogu biti pravne činjenice ako su usmjerene na zasnivanje, izmjenu ili prestanak pravnog odnosa. Dijele se na dozvoljene radnje i delikte.

24. Subjektivno pravo

Ovlaštenje i dužnost u pravnom odnosu su u korelaciji: svakom ovlaštenju jednog subjekta odgovara dužnost drugog i obratno. Ako se ovlaštenje vrši u sopstvenom interesu, naziva se subjektivnim pravom. Elementi subjektivnog prava su ovlaštenje, sopstveni interes titulara, i zahtjev ili tužba u materijalnom smislu.

Moguće su podjele subjektivnog prava:- Na osnovu mogućnosti stavljanja u pravni promet (prenosiva i nepronosiva)

-Javna prava ona koja nastaju naredbom državne vlasti-Imovinska parva

Prema kriterijumu dejstva subjektivna prava dijele se na apsolutna i relativna,

25. Pojam i vrste objekta prava

Odnosi ovlaštenja i obaveza koji postoje između subjekata moraju se vršiti povodom nečega, na nečemu. To su objekti prava. Pod objektom prava podrazumijevamo sve ono na čemu se ostvaruju ovlaštenja i obaveze, to je „izvjesna spona, sredstvo, razlog koji povezuje pravne subjekte i pravni odnos.

U objekt prava spadaju: Stvari Ljudske radnje Lična dobra Proizvodi ljudskog duha

26. StvariU imovinskom pravu one su najvažniji objekat, to su materijalni dijelovi prirode. Da bi bile stvari u pravno-tehničkom smislu potrebno je da ih čovjek još može i prisvajati

Dijele se na: 1. stvari određene po rodu (individualizirane) 2. pokretne i nopokretne stvari 3. glavna stvar (pripadak) 4. proste i zbirne stvari 5. potrošne i nepotrošne stvari 6. zamjenjive i nezamjenjive stvari.

27. Ljudske radnjeLjudska radnja kao objekat imovinskog prava može se manifestovati kao činjenje i davanje ili kao propuštanje i trpljenje onoga što u objektivnom pravu ne bi moralo propustutu i trpjeti .

Dijele se na: pozitivne i negativne radnjeLjudske radnje imaju sljedeće osobine: -Određenost - Mogućnost - Dopuštenost - Imovinsku prirodu

28. Lična dobra:

Su nematerijalne vrijednosti, dobro koja su nedjeljiva od ličnosti kao pravnog subjekta (život, čast, znanje, zvanje i sl.) To su najveće vrijednosti u žvotu , ali nisu ekonomske vrijednosti.Za Za imovinsko pravo ona predstavljaju objekat i dobijaju građansko pravnu zaštitu samo onda kada ih možemo na neki način izraziti i novčanim ekvivalentom.

29. Proizvodi ljudskog duha:

Uglavno se opredmećuju kao naučna, tehnička i umjetnička djela. Ponekad se nazivaju i intelektualnim tvorevinama (beztjelesne tvorevine). Tvorac intelektualnih tvorevina može sa njima da raspolaže i da iz njih izvlaći materijalnu korist. Prava iz imovinskog odnosa koji nastaje povodom materijalnih vrijednosti se nazivaju: autorskim, pronalazačkim i pravima industrijske svojine.

30. Zastara

Prodekom vremena može doći do sticanja ili gubljenja prava, odnosno njihove modifikacije. Zastarjelost je pravni institut po kome prestaje mogućnost orinudnog ostvarenja prava uslijed nevršenja tokom zakonom određenog dužeg vremena. Predstavlja gubljenje tužbe u materijalnom smislu ili zahtjeva kao elementa subjektivnog prava. Ne zastarijevaju sva prava, već samo obligaciona prava potraživanja.

Apsolutna prava, i porodična prava ne zastarijevaju.

Zastarjelost ima veliki značaj u pravu: -Olakšava pravni promet-Povećava pravnu sigurnost-Stabilizuje odnose

31. Održaj

je pribavljanje nekog prava proteka vremena, pod određenim uslovima. Da bi se protekom vremena steklo pravo, treba da je držanje tuđe stvari savjesno. Savjesno držanje znači da držilac misli o sebi da je vlasnik te stvari, budući da je do stvari došao na legalan način.

32. PrekluzijaPrekluzijom pravo gubi usljed proteka vremena., i faktičko stanje se mijenja u pravno.

33. Pojam subjekta prava:

Subjekti prava su lica koja se nalaze u pravnom odnosu i koja su nosioci ovlaštenja i obaveza iz tog pravnog odnosa. Osobina da mogu biti nosioci prava i obaveza, naziva se pravnom sposobnošću. Pored fizičkih lica i grupa ljudi pod uslovima koje određuje pravni poredak, može biti priznata posebna i samostalna sposobnost. Takav subjekat prava se naziva i pravnim licem.

34. Fizičko lice i njegove sposobnosti

Moderno pravo priznaje svakom čovjeku , svakom fizičkom licu svojstvo pravnog subjekta. Za to priznanje je dovoljno da dijete bude živo rođeno i da ima čovječiji oblik. Fizičko lice smrću prestaje da bude subjekat prava. Pod preciznim zakonskim uslovim, sud može nestalo fizičko lice proglasiti umrlim.

Atributi fizičkog lica su: .prebivalište -boravište -državljanstvo -JMBG

Oblici sposobnosti: -uslovi za upis -nasciturus -pravna sposobnost -poslovna sposobnost -postulaciona sposobnost -deliktna sposobnost -radna sposobnost -emantipatio

35. Pravno lice i njegovi elementi:To je društvena tvorevina, grupa, kolektiv ljudi, organizacija, koja ima svoje posebne društveno prihvatljive ciljeve i interese. Pravno lice nastaje osnivanjem, a nestaje brisanjem iz odgovarajućeg registra.

-Obilježja pravnog lica: - organizaciono jedinstvo - ciljevi-misija - samostalnost-egzistencija - imovina- Zakonska obilježja pravnih lica: - djelatnost - sjedište - firma-naziv - poreski broj

36. Oblici sposobnosti pravnog lica:

Pravna lica imaju posebnu pravnu sposobnost. Ona ne mogu vršiti prava i obaveze koje su vezane samo za fizičku ličnost. Pravna lica su ustanovljena radi postizanja nekog cilja, pa i njihova pravna sposobnost treba da odgovara tom cilju. Pravno lice se pojavljuje kao subjekt u pravni odnosima, a svoju poslovnu sposobnost ostvaruje izjavama volje fizičkih lica. Odgovornost se danas proširila i na rad lica zaposlenih u pravnom licu.

-Oblici odogovornosti u pravnom licu: - imovinska odgovornost - odgovornost za privredni prestup - krivična odgovornost - administrativna odgovornost - disciplinska odgovornost - ostali oblici odgovornosti

37. Zastupstvo i njegovi oblici

Zastupništvo je odnos na osnovu kojega jedno lice sklapa posao ili obavlja neku pravnu radnju, daje izjavu volje, za druo lice, ali tako da sva pravna dejstva iz te radnje, prelaze na to drugo lice. To je vršenje neke pravne radnje za tuđi račun i u ime drugog, za tuđe ime.

Zastupništva klasifikujemo po osnovu i obimu ovlaštenja

Vrste zastupništva: -Zakonsko - Statuarno - zasnovano na aktu nadležnog organa - zastupanje po punomoćju

Prema obimu ovlaštenja: -Generalno i posebno -Ograničeno i neograničeno -Kvantitativno i kvalitativno

38. Pojam obligacionog prava:

Obligaciono pravo je skup pravnih normi koje regulišu obligacione odnose.

39. Pojam i karakteristike obligacionog odnosa:

Obligacioni odnos je pravni odnos među licima u kome je jedno lice obavezno da drugom licu izvriši određenu činidbu, a pri tome drugo lice ima pravo, ovlaštenje da traži od prvog lica da mu to učini. Obaveza i ovlaštenje su u korelaciji, ono što je za jednog dužnost i obaveza, za drugog je pravo. Pri čemu je dug jednak potraživanju.

Obligacioni odnos je građansko pravni odnos, njegove karakteristike su:- to je pravni odnos između tačno određenih lica i povodom tačno određene radnje- spada u relativna prava- Povjerilac u obligacionom odnosu svoje pravo na stvae može ostvariti samo preko dužnika.- radnja iz obligacionih odnosa može se ticati kako individualiziranih, tako i stvari određenih samo po rodu- obaveza iz obligacije je po pravilu pozitivna.

40. Pojam i vrste obligacionih radnji:

Obligacioni odnos oređen je pravnom normom. Dispozicijom pravne norme određeno je ponašanje lica (subjekta) u toj obligaciji. To njihovo ponašanje, ono što treba da rade u tom obligacionom odnosu, naziva se obligacionom radnjom (činidbom ,prestacijom). Obligaciono pravo kao dio građanskog, odnosno imovinskog prava, reguliše imovinske odnose među njima, stoga i obligaciona radnja mora biti na prvom mjestu imovinskog karaktera, odnosno mora biti izraziva u novcu. Radnja treba da je moguća, dopuštena i određena, ukoliko to ona nije, obligacioni odnos je ništavan.

41. Obilježja obligacione radnje

Prema tome da li se obligaciona radnja sastoji u činjenu ili davanju ili nečinenju, trpljenju ili propuštanju obligacije se dijele na:

Aktivne ili pozitivnePasivne ili negativne

Prema tome da li obligacionu radnju treba da izvrši tačno određeno lice ili neko treće lice obligacije mogu biti-Strogo lične-Lične

Prema vremenu-trenutne -trajnePrema tome da li se može izvršti u dijelovima-djeljive-nedjeljive

Dijele se još na : jednostavne i proste,sastavljene ili složenenovčane i nenovčane

42. Obligacije prema načinu određivanja radnje:

Po kriteriju kako je određena obligaciona radnja, obligacije se dijele na individualne ili specijalne generičke( određene po vrsti), alternativne i fakultativne.

Specijalna ili individualna oblligacija: je ona kod koje se zna na koju je činidbu dužnik obavezan. Radnja je specijalno određena i obligacije se može ispuniti samo izvršenjem te radnje( mora se vratiti ista stvar dana u zakup). Ukoliko dođe do propasti, ove stvari iz objektivnih uslova dužnik se oslobađa obavezom.

Generičke obligacije: predmet obligacije je određen samo po rodu i nije dovoljno određen. Određena je samo vrsa ( rod) stvari, a koja će to radnja odnosno stvar, baš biti pri izvršenju obligacije, za strane u obligacionom odnosu je manje važno.

Alternativna obligacija: Predmet obligacija mogu biti dvije od različitih radnji, a dužnik je dužan izvršiti samo jenu od njih.

Fakultativna obligacija: Obligacija se tiče jedne radnje, predmet joj je jedna određena radnja, ali je dužnik je ovlašten da obligaciju ispuni i izvršenjem druge, ali opet određene radnje. Dužnik je ovlašten da bira kako će ispuniti obligaciju: izvršenjem jedne ili druge radnje, ali povjerilac može zahtjevati samo onu koja je predmet obligacije.

43. Množina subjekata obligacijeU obligacionom odnosu može se naći u isto vrijeme više lica na svakoj strani ponaosob, tj. više lica kao povjerioca ili više lica kao dužnika. Radnja obligacije može biti djeljiva, pa da više ljudi bude obavezno svi zajedno ili svaki ponaosob. Na osnovu toga razlikujemo:

I Razdjeljenje obligacijeII Solidarne obligacije

Razdjeljena obligacija: Kod ovog oblika obligacije, radnja je djeljiva a odnos između množine subjekta obligacije takav da je svaki povjerilac ovlašten da traži samo svoj dio dradžbine, odnosno da duguje svoj dio duga. Međusobni odnosi između tih lica na jednoj strani mogu biti uređeni sporazumom tako da u obligaciji učestvuju sa jednakim ili nejednakim dijelovima.

Solidarna obligacija: To je takva obligacija množine objekata gdje je njih međusobni odnos, tako da uređen da su svi sudužnici obavezni da izvrše cijelu činidbu, i to bez obzira što je radnja djeljiva. Svi povjerioci zajedno, a i na ponaosob mogu tražiti izvršenje cijele obligacije od svih sudužnika i svakog ponaosob.

44. Razlika proste, razdijeljene i solidarne obligacije

Bez obzira što je radnja djeljiva i kod jedne i kod druge, kod razdjeljene obligacije odnos je takav da je svaki povjerilac ovlašten da traži samo svoj dio duga, a kod solidarne su sudužnici obavezni da izvrše cijelu činidbu zajedno, s tim da mogu svi povjerioci zajedno ili ponaosob tražiti izvršenje cijele obligacije od svih sudužnika i svakog ponaosob.