Posjed i Odbaran Posjeda - Zlatan

UNIVERZITET U TRAVNIKU

PRAVNI FAKULTET U KISELJAKU

-OPĆI SMJER-

Posjed i odbrana posjeda

Seminarski rad iz Stvarnog prava

Kandidat: Mentor:

Husić Zlatan (1057/11) Prof.dr.Ljiljana Obradović

Godina studija: II V.ass.Hasić Haris

Kiseljak, Septembar, 2013.godine

S A D R Ž A J

I Uvod.........................................................................................................................................3

II Pojam posjeda..........................................................................................................................4

III Odnos čovjek – stvar..............................................................................................................6

3.1.Grupe odnosa......................................................................................................................7

3.2.Koncepcija posjeda.............................................................................................................8

IV Odbrana posjeda....................................................................................................................9

4.1.Sudska zaštita....................................................................................................................11

4.2.Dopuštena samopomoć.....................................................................................................15

V Posjed i pravni poredak.........................................................................................................16

VI Pravo na posjed....................................................................................................................17

VII Doktrinarna pitanja.............................................................................................................18

VIII Zaključak...........................................................................................................................20

2

I Uvod

Tema mog seminarskog rada jeste posjed (latinski possessio) i odbrana posjeda.

Pitanje što je posjed po svojoj pravnoj naravni, nije neko novo pitanje u građanskom pravu.

To su pitanje već postavljali stari rimski pravnici, a na njega pokušavaju da odgovore i

savremeni civilisti. Taj se problem vuče već stoljećima.Rezultati svih tih napora doveli su

najzad do tri osnovna, ali vrlo različita odgovora na postavljeno pitanje.Jedni su autori,

promatrajući posjed kao faktički odnos između čovjeka i stvari, došli do zaključka da je

posjed jednostavna činjenica, fakt da čovjek drži stvar.Ta se činjenica može, ali ne mora naću

u okviru nekog pravnog odnosa.Drugi su autori kritizirali shvaćanje posjeda kao obične

činjenice i upozoravali na značajne pravne učinke koje stvara ta navodna činjenica. Dok za

građansko pravo obične, puke činjenice, uopće nisu interesantne, dotle se za posjed veže

među ostalim i takav učinak kao što je sudska zaštita posjeda. Prmatrajući posjed s gledišta

pravnih učinaka koje taj navodni faktor proizvodi, ti su autori postavili tezu da je posjed

pravo, odnosno da posjed predstavlja stanovit pravni odnos.

Posjed je faktično stanje zaštićeno pravom.Autori Vedriš i Klarić upozoravaju da je

potrebno imati na umu činjenicu da se pravni pojam posjeda znatno razlikuje od onoga što se

u običnom, laičkom govoru naziva posjedom. U laičkom govoru obično se pod pojmom

posjeda razumijeva vlasništvo nekretnina. Takav je laičko pojam posjeda u pravu

neupotrebljiv.

Posjed se tradicionalno smatrao činjenicom, a ne stvarnim pravom. Pod utjecajem

učenja Heinricha Hahna počelo je prevladati shvaćanje da je posjed ipak subjektivno pravo a

ne činjenica. To je shvaćanje došlo do izražaja i u OGZ-u gdje je posjed shvaćen kao vrsta

stvarnog prava, doduše nešto slabije od ostalih. Samovlast je zabranjeno, pa suglasno tome

nitko nema pravo samovlasno smetati posjed makar smatrao da ima jače pravo na posjed.I

posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja odnosno viciozni

posjednik ima pravo na zaštitu, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda.

Ali i ta je uskrata posjedovne zaštite ograničena na rok od 30 dana od dana saznanja za

smetanje i počinitelja odnosno na rok od godinu dana od učinjenog smetanja.

3

II Pojam posjeda

Pitanje što je posjed po svojoj pravnoj naravni, nije neko novo pitanje u građanskom

pravu. To su pitanje već postavljali stari rimski pravnici, a na njega pokušavaju da odgovore i

savremeni civilisti. Taj se problem vuče već stoljećima.

Rezultati svih tih napora doveli su najzad do tri osnovna, ali vrlo različita odgovora

na postavljeno pitanje.

Jedni su autori, promatrajući posjed kao faktički odnos između čovjeka i stvari, došli

do zaključka da je posjed jednostavna činjenica, fakt da čovjek drži stvar.

Ta se činjenica može, ali ne mora naću u okviru nekog pravnog odnosa.

Drugi su autori kritizirali shvaćanje posjeda kao obične činjenice i upozoravali na

značajne pravne učinke koje stvara ta navodna činjenica. Dok za građansko pravo obične,

puke činjenice, uopće nisu interesantne, dotle se za posjed veže među ostalim i takav učinak

kao što je sudska zaštita posjeda. Prmatrajući posjed s gledišta pravnih učinaka koje taj

navodni faktor proizvodi, ti su autori postavili tezu da je posjed pravo, odnosno da posjed

predstavlja stanovit pravni odnos.

Ta dva shvaćanja predstavljaju ekstremne odgovore na pitanje što je posjed.

Međutim, iako su oba shvaćanja naišla na primjenu u pojedinim zakonodavstvima, ipak ona

ne odgovaraju pojmu posjeda kakav je izgrađen u hrvatskom sadašnjem pravu.

U hrvatskom pravu se na posjed gleda mnogo realnije. U prvom redu posjed bez

sumnje predstavlja faktički odnos između čovjeka i stvari. Međutim, taj odnos treba poslužiti

gospodarskom iskorištavanju stvari. Stoga taj odnos u pravilu nije samo jedna činjenica, nego

skup činjenica, a to znači činjenično stanje koje normalno ne završava u jednom momentu,

nego treba vremenski duže da traje. Gospodarsko iskorištavanje stvari ne sastoji se kod

posjeda iz jednog akta.1

Zato se u hrvatskoj teoriji posjed prvenstveno posmatra kao faktično stanje. Pojam

faktičnog stanja, logično, širi je od pojma činjenice.

Međutim, posjed nije jedino moguće faktično stanje. Ima faktičnih stanja koje nisu

posjed. Posjed se od svih njih razlikuje po tome što pravo daje zaštitu upravom tom 2

1 Medić Duško, 2009, Posjed, doktorska disertacija, Pravni fakultet, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo.str.5

2 Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.196

4

faktičnom stanju koje se naziva posjed. Pravni poredak nikome ne dopušta da samovlasno

mijenja tuđe faktično posjedovno stanje.

Međutim, karakteristično je za posjed da se usprkos zaštiti koju mu pruža pravni

poredak, ipak samim tim ne pretvara u pravo.

Baš zbog toga što posjed nije pravo, u posjedovnoj se parnici ne raspravlja o pravu na

posjed. U njoj se raspravlja o činjenici posljednjeg mirnog posjeda i o činu smetanja.

Posjedovnom tužbom može se postići najviše samo to da se uspostavi ono posjedovno stanje

koje je postojalo prije smetanja. Budući da posjed nije pravo, posjedovnom se parnicom

nastali spor ne rješava apsolutno i definitivno. To znači da se pitanje prava na posjed može

nakon parnice smetanja posjeda konačno riješiti u redovnoj vlasničkoj parnici, gdje se ispituje

koja je od stranaka u sporu ovlaštena posjedovati stvar, odnosno pita se – ko ima pravo na

posjed.

Iz svega što smo rekli mogli bismo, za naše pravo, na pitanje što je posjed odgovoriti

ovako:

Posjed je faktično stanje zaštićeno pravom.

Autori Vedriš i Klarić upozoravaju da je potrebno imati na umu činjenicu da se pravni

pojam posjeda znatno razlikuje od onoga što se u običnom, laičkom govoru naziva posjedom.

U laičkom govoru obično se pod pojmom posjeda razumijeva vlasništvo nekretnina. Takav je

laičko pojam posjeda u pravu neupotrebljiv.3

Posjed se tradicionalno smatrao činjenicom, a ne stvarnim pravom. Pod utjecajem

učenja Heinricha Hahna počelo je prevladati shvaćanje da je posjed ipak subjektivno pravo a

ne činjenica. To je shvaćanje došlo do izražaja i u OGZ-u gdje je posjed shvaćen kao vrsta

stvarnog prava, doduše nešto slabije od ostalih.

Savremena pravna doktrina smatra posjed činjenicom, ali socijalnom i pravno

relevantnom koja izaziva određene pravne učinke.

Subjektivistička koncepcija odnosno romanska oslonjena je na idealističku filozofiju

(ponajviše Immanuela Kanta) smatra da je posjed spoj tijela i duha (corpusa i animusa).

OGZ je prihvatio subjektivistički konstrukciju posjeda koja je u savremenom austrijskom

pravu dosta relativizirana i približila se objektivističkom shvaćanju.

III Odnos čovjek – stvar


5

Analiza bilo kojeg stvarnopravnog odnosa pokazat će da se u okviru takvog odnosa

nalaze dvije relacije, odnosno dva odnosa. S jedne strane tu postoji društveni odnos, odnos

između ljudi s obzirom na stvar, a sa druge strane redovito postoji i jedan faktički, odnosno

faktički odnos, odnos između čovjeka i same stvari.4

Odnos čovjeka i stvari može biti posljedica činjenice koja je istovremeno i jedna od

potrebnih pretpostavki samog pravnog odnosa. Tako se, na primjer, u okviru

vlasničkopravnog odnosa nalazi redovito i faktični odnos između vlasnika i stvari. Taj

faktični odnos nastupio je, na primjer kao posljedica predaje stvari, a predaja stvari

istovremeno je i jedna od potrebnih pretpostavki za nastanak samog vlasničkopravnog

odnosa.5

Međutim, do odnosa između čovjeka i stvari može doći i izvan stvarnopravnog

odnosa. U takvom slučaju taj faktički odnos ne mora nastupiti kao posljedica činjenice koja bi

istovremeno bila i pretpostavka za nastanak nekog stvarnopravnog odnosa. Tako, na primjer

između tata i ukradene stvari postoji fizički odnos, ali krađa nije činjenica koja bi izazvala

postanak bilo kojeg stvarnopravnog odnosa.

Iz navedenih primjera vidimo da se odnos između čovjeka i stvari može promatrati

izvan bilo kakvog stvarnopravnog odnosa. Polazeći od iskustva da se takav odnos doista

pojavljuje kao činjenica u stvarnom životu, približavamo se već pojmu posjeda.

Međutim, posjedom ne nazivamo svaki odnos između čovjeka i stvari. Posjedom se

naziva samo određeni tip takvih faktičnih odnosa.

Stoga, ako se hoćemo stvarno približiti pojmu posjeda, moramo najprije uočiti kakvih

sve faktičnih odnosa uopće može biti između čovjeka i stvari.

Autori napominju da u sljedećim razmatranjima i analizi faktičkog odnosa između

čovjeka i stvari ne pretpostavljamo da se takav odnos nužno mora nalaziti u okviru nekog

određenog stvarnopravnog odnosa.

3.1.Grupe odnosa

4 Limun.hr, 2009, Posjed, dostupno na http://limun.hr/main.aspx?id=22630&Page=2. Pristupljeno 19.septembar 2013.godine.


6

Ovisno o elementu čovjekove volje i odabranoj konstrukciji posjeda mogu se

razlikovati ove grupe odnosa: mehanički odnos, detencija i posjed.6

Mehanički odnos – Kod mehaničkog odnosa čovjek se faktično nalazi u odnosu

prema stvari, ali on tog odnosa uopće nije svjestan. On za njega naprosto ne zna. Na primjer,

namjerno ili zabunom stavi u našu torbu neku knjigu. Ne gledajući, uzmemo torbu i pođemo.

Sigurno je da između nas i te knjige postoji nekakva relacija, nekakav odnos, ali mi toga

nismo svjesni.

Ili, kad idemo cestom, padne nam list na šešir, a da mi to uopće i ne primjetimo.

U tim i svim drugim sličnim slučajevima govorimo o mehaničkom odnosu izmeeđu

čovjeka i stvari. Budući da u takvim slučajevima uopće nije aktivirana čovjekova volja, takvi

odnosi nemaju za građansko pravo nikakvog značenja. Oni su za građansko pravo potpuno

bez interesa. Zbog toga se u učenju o posjedu samo registrira postojanje i takvog odnosa.

Detencija – To je također faktični odnos između čovjeka i stvari, ali je pritom čovjek

svjestan postojanja tog odnosa.

Detencija znači držanje stvari s voljom da se stvar drži (obično za drugoga).

Na primjer, prijatelj nam dadne pismo da mu ga usput predamo na poštu ili da ga

naprosto ubacimo u poštanski sandučić. U ovom slučaju postoji odnos između nas i pisma. Mi

to pismo stvano, faktički držimo, ali ga ne držimo kao svoje, nego kao tuđe pismo. Dakle, tu

stvar držimo sa voljom da je držimo za drugoga.

Posjed – je također kao i detencija faktički odnos između čovjeka i stvari. Međutim,

koliko i u čemu se razlikuje od detencija ovisi o konstrukciji posjeda. Poznate su dvije

konstrukcije: rimska ili subjektivistička ili germanska ili objektivistička koja se često naziva

i modernom konstrukcijom posjeda.

Iako se u literaturi govori o koncepcijama posjeda, romanskoj i germanskoj, autori

smatraju da bi u ovom slučaju bio adekvatniji izraz konstrukcija.7

3.2.Koncepcija posjeda


7 Gavella, N., 1990, Posjed stvari i prava, VI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb str.321

7

Naime, koncepcija treba odgovoriti na pitanje je li posjed činjenica ili pravo, a

konstrukcija odgovara na pitanje koliko elemenata mora imati faktični odnos prema stvari da

bi se u određenom pravnom poretku mogao nazvati posjedom.

Do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1980.godine

u Hrvatskoj postojala je rimska konstrukcija posjeda. Prema toj konstrukciji osnovni su

konstitutivni elementi posjeda bili corpus possessionis i animus possidendi.

Corpus je objektivni element shvaćen kao faktično držanje stvari, a animus

subjektivni element ili volja da se stvar drži za sebe kao svoja (animus rem sibi habendi).

Prema rimskoj konstrukciji posjed stvari se definira kao držanje stvari s voljom da

se drži kao svoja, za sebe.

Razlika prema detenciji je u voljnom elementu. Detencija je držanje stvari s voljom da

se stvar drži obično za drugoga, dok je posjed detencija spojena s voljom da se stvar drži kao

svoja.

Prema hrvatskom ZOVO je uveo, a ZV prihvatio objektivističku ili modernu

konstrukciju posjeda prema kojoj animus possidendi više ne ulazi u konstrukciju posjeda kao

njegov konstitutivni element; dovoljan je samo corpus.

Posjed stvari je faktična vlast na stvari.

Iako se koristi zakonski izraz faktična vlast, ipak odmah uvodno naglašavaju autori

da je izraz neadekvatan i pogrešan. U prvom redu izraz potječe iz rimskog prava koje je nužno

bilo postavljeno kao sistem vlasti. Sa druge ipak strane pojmovno je teško zamisliti vršenje

vlasti na stvari, kad se zna da su stvari prema čovjeku neotporne. Stoga zakonski pojam

posjeda stvari, odnosno vlast na stvari treba shvatiti kao mogućnost faktičnog raspolaganja na

stvari.

Najneposrednija i najuočljivija posljedica objektivističke konstrukcije izražava se u

pretvaranju dosadašnjih detentora (plodouživatelja, zakupnika, čuvara i drugih) u posjednike

sa svim pravnim posljedicama vezanim uz taj status. Autori su pokušali da se približe pojmu

posjeda putem analize odnosa koji postoji između čovjeka i stvari.8

IV Odbrana posjeda


8

Najvažniji pravni učinak posjeda jeste njegova zaštita u slučaju samovlasnog i

protupravnog smetanja.9

U hrvatskom se stvarnopravnom sistemu, kako onom dosadašnjem prema ZOVO, tako

i onom koji je uspostavljen Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, štiti svaki

posjed. Svaki posjednik stvari i prava, neovisno o tome radi li se o neposrednom ili

posrednom posjedniku, ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda.

Samovlast je zabranjeno, pa suglasno tome nitko nema pravo samovlasno smetati

posjed makar smatrao da ima jače pravo na posjed.

I posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja odnosno

viciozni posjednik ima pravo na zaštitu, osim prema osobi od koje je na takav način došao do

posjeda. Ali i ta je uskrata posjedovne zaštite ograničena na rok od 30 dana od dana saznanja

za smetanje i počinitelja odnosno na rok od godinu dana od učinjenog smetanja. Drugim

riječima, imat će pravo štititi posjed i protiv osobe nakon što mu posjed postane miran, a to će

se dogoditi protekom navedenih rokova. Prema tome, osoba od koje je posjed pribavljen

silom, potajno odnosno prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, ne smije samovlasno oduzeti

taj posjed nakon što joj, istekom gore navedenih rokova, prestane pravo na zaštitu posjeda.

Samovlasno smetanje posjeda je uznemiravanje posjednika u posjedovanju ili

oduzimanje posjeda mimo njegove volje.

Oduzimanje posjeda podrazumijeva potpuni prestanak faktične vlasti dosadašnjeg

posjednika i uspostavu faktične vlasti od strane oduzimatelja. Čin oduzimanja posjeda

ujedno je, s gledišta oduzimatelja, čin izvornog stjecanja posjed.

Uznemiravanje posjednika u posjedovanju obuhvaća radnje i ponašanja kojima se

faktična vlast posjednika ograničava, ometa i osporava.

Čin smetanja posjeda može se izvršiti činjenjem, nečinjenjem, fizički i verbalno.

Nečinjenjem na primjer, ako posudovnik kojemu je prepuštena stvar na upotrebu do

opoziva (prekarista), ovu po opozivu ne vrati. Verbalno samo pod uvjetom da je riječima10

izražena prijetnja takvog stupnja i ozbiljnosti da je posjednik opravdano potpuno ili

djelomično odustao od izvršavanja faktične vlasti na stvari.11

9 Grbin I., 1997, Sudska zaštita stvarnih prava, Narodne novine d.d., Zagreb.str.34


11Đorđević., A, 2012, Nekretnine-Rijeka, dostupno na http://www.nekretnine-rijeka.com/savjeti-pravnika/posjed-ne-znaci-i-vlasnistvo-nad-nekretninom.php. Pristupljeno 19.septembar 2013.

9

Oba oblika smetanja posjeda, uznemiravanje i oduzimanje moraju biti izvršena

neovlašteno, što znači da su izvršena bez pristanka posjednika odnosno bez ovlaštenja koje bi

se temeljilo na zakonu, odluci suda ili kojeg drugog nadležnog tijela donesenoj na temelju

zakona koji to dopušta.

Smetanjem posjeda možemo kvalificirati samo onaj čin koji je učinjen samovlasno.

Smetanje posjeda nije ništa drugo do samovlasno mijenjanje posjedovnog stanja.

Mijenjanje posjedovnog stanja do kojega je došlo s pristankom posjednika nije

smetanje posjeda, pod uvjetom da je posjednik svoju volju izjavio slobodno. U obzir dolaze

svi oblici očitovanja volje, uključivo konkludentnim radnjama.

Neće imati karakter samovlasnog smetanja posjeda oduzimanje stvari posjedniku ili

uznemiravanje njegovog posjeda, ako su izvršeni na primjer u postupku pljenidbe ili

deložacije na osnovi pravomoćne sudske odluke. Jednako tako nisu smetanje posjeda zahvati

u nečiji posjed dopušteni zakonom, kao na primjer u krajnjoj nuždi, nužnoj odbrani, na osnovi

prava retencije i dr.

Dosljedno provodeći načelo zabrane samovlasti, ZV je otišao i korak dalje

proglasivši samovlasnim smetanje posjeda učinjeno u nekom javnom, društvenom ili sličnom

interesu, ako takvo smetanje nije dopušteno izravno zakonom ili na temelju zakona.

Autori upozoravaju i na odredbz u ZV-u prema kojoj posjed koji je posjedniku bio

oduzet nije prestao ni bio prekinut ako ga je posjednik, služeći se svojim pravom na zaštitu

posjeda, ponovno uspostavio li ishodio njegovu uspostavu putem suda.

Dva su oblika zaštite posjeda prema hrvatskom Zakonu o vlasništvu:

-sudska zaštita i

-dopuštena samopomoć.12

4.1.Sudska zaštita


10

Pravo na zaštitu posjed putem suda ostvaruje se u posebnom, hitnom – postupku za

smetanje posjeda. Postupak se pokreće tužbom zbog smetanja posjeda ili kratko

posjedovnom tužbom.

Zaštita se pruža prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na

pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi

smetanje posjeda bilo u kakvom javnom, društvenom ili sličnom interesu.13

Aktivna legitimacija

Tužitelj može biti samo onaj koji je do trenutka smetanja bio posljednji mirni

posjednik. Aktivno su legitimirani i neposredni i posredni posjednik prema trećem koji je

počinio smetanje. Posredni posjednik će moći zahtijevati predaju oduzetog posjeda za sebe

samo u slučaju da neposredni posjednik ne može ili neće ponovo preuzeti neposredni posjed

koji mu je bio oduzet.

Posredni i neposredni posjednik ovlašteni su na zaštitu zbog smetanja posjeda koje

počine jedan drugome, s tim da posredni posjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svog

posrednog posjeda od smetanja koje počini neposredni posjednik, ako bi za odlučivanje o tom

zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovom pravnom odnosu. Time se želi isključiti iz

postupka za smetanje posjeda ona pitanja koja po svojoj naravi ne spadaju u taj postupak.

Aktivno je legitimiran i svaki suposjednik na zaštitu od samovlasnog smetanja od

strane treće osobe, a od drugih suposjednika samo ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg

suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti na stvari,

uskraćuje suposjedniku aktivnu legitimaciju u slučaju da je smetanje suposjeda počinio drugi

suposjednik, ako bi za odlučivanje o njegovu zahtjevu za zaštitu suposjeda bilo nužno

raspravljati o njihovom pravnom odnosu.

Na zaštitu posjeda koji je s ostavitelja prešao na nasljednike ovlašten je svaki

nasljednik prema trećoj osobi, osim ako objektom posjeda upravlja izvršitelj oporuke ili

skrbnik ostavine, u kojem slučaju njemu pripada zahtjev na zaštitu toga posjeda.14

U posljednjem slučaju nasljednik odnosno sunasljednici ne gube pravo na zaštitu posjeda, ali

povrat oduzetog posjeda ne mogu zahtijevati od treće osobe, nego isključivo od izvršitelja

oporuke, odnosno skrbnika ostavine.

13 Okić Mihnet, 2008, Sudska zaštita posjeda, magistarski rad, Pravni fakultet, Univerzitet u Sarajevu.str.5


11

Pasivna legitimacija

Tuženik odnosno pasivno legitimirani može biti, prije svega, onaj koji je izvršio čin

smetanja, odnosno oduzeo posjed ili bilo na koji drugi način smetao posjednika u

posjedovanju. Ali tuženik može biti i onaj koji je dao nalog za smetanje kao i onaj u čijem je

interesu počinjeno smetanje, a on se od toga nije ogradio. Na primjer, A. pošalje kosce na

livadu. No, oni koseći po noći pokose i jedan metar susjedove livade. A.nije uopće o tome

obavijestio susjeda, nego je lijepo pokupio sve sijeno. A. može biti tužen zbog smetanja

posjeda.

Nesporno je da pasivno može biti legitimiran posredni posjednik koji je izvršio čin

smetanja prema neposrednom posjedniku, na primjer najmodavac izbaci iz stana

najmoprimčeve stvari.

Spor je nastao, međutim, na pitanju može li biti pasivno legitimiran neposredni

posjednik koji je smetao posrednoga, na primjer najmoprimac soba počne samovlasno

koristiti se i kuhinjom u najmodavčevom stanu. Dvojba je u kvalifikaciji – povreda ugovora

o najmu ili smetanje posjeda, pa suglasno tome i u izboru postupka – redovitog (petitornog)

ili sumarnog posjedovnog. Sudsa se praksa odlučila za posjedovnu zaštitu. No, svakako se

mora voditi računa o odredbi ZV kojom se posrednom posjedniku uskraćuje zahtjev na zaštitu

njegova posrednog posjeda prema neposrednom posjedniku, ako bi odlučivanje o njemu

nužno zahtijevalo raspravu o njihovom pravnom odnosu.

Pasivno je legitimiran i suposjednik koji samovlasno potpuno ili djelomično proširi

svoju faktičnu vlast na štetu ostalih suposjednika.

Rok za podizanje tužbe – Tužba se mora podignuti u roku 30 dana, računajući od

dana kada je tužitelj saznao za smetanje i za počinitelja, ali najkasnije u roku godine dana od

nastalog smetanja. Na primjer, A je 1.oktobra ukrao automobil B-u, no B.je saznao za tata

istom 3.oktobra iduće godine. B.se ne može koristiti posjedovnom tužbom, jer je prošla15

godina dana od nastalog smetanja. Stvar može vratiti samo vlasničkom tužbom.

Teret dokaza leži na strani tužitelja. On mora dokazati činjenicu da je bio

posljednji mirni posjednik i mora dokazati čin smetanja.

Naime, sud pruža zaštitu, kao što smo rekli, prema posljednje stanju posjeda i

nastalom smetanju, pri čemu nije od utjecaja pravo na posjed, pravna osnova posjeda,


12

poštenje posjednika i je li smetanje izvršeno u kakvom javnom, društvenom ili sličnom

interesu. O tim se pitanjima kao ni o pitanju naknade štete ne raspravlja u postupku zbog

smetanja posjeda.

Tužbeni zahtjev je upravljen na to:

1.da se utvrdi da je tuženik počinio smetanje tužiteljevog posjeda;

2.da se naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u trenutku smetanja i

3.da se zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.

Odbrana tuženika

Tuženik se može braniti stavljanjem prigovora. Kao prigovore može da navede

sljedeće:

1.pomanjkanje aktivne legitimacije – tvrdi da tužitelj uopće nije bio posjednik;

2.promašenost pasivne legitimacije – tvrdi da nije izvršio čin smetanja, niti je dao nalog, niti

je odobrio korist;

3.pomanjkanje animus turbandi – tvrdi da uopće nije bio svjestan da čini smetanje – bio je

mrtav pijan kad je legao u tužiteljevu pšenicu.

4.pomanjkanje protupravnosti smetanja, odnosno da smetanje nije bilo samovlasno – na

primjer sudski izvršitelj izvršio je deložaciju na temelju pravomoćne i ovršne sudske presude.

Autori napominju da hrvatski ZV ne dopušta isticanje i raspravu o pravu na poduzimanje

posjedovnih čina, izuzev u vezi sa prigovorom da oduzimanje i uznemiravanje nije bilo

samovlasno.

5.protek prekluzivnog roka – tuženik tvrdi da je tužitelj premašio rok za podizanje tužbe.

Jedino na tu okolnost sud pazi po službenoj dužnosti (ex offo).

6.vicioznost posjeda – tuženik tvrdi da je tužitelj prema njemu viciozni posjednik i da, prema

tome, nije izvršio smetanje posjeda samovlasno vračajući sebi posjed stvari.

Na pitanje može li se tuženi uspješno braniti da je on vlasnik stvari, treba dati16

negativan odgovor. Sud, naime, u postupku zbog smetanja posjeda ne raspravlja pitanje prava

na posjed, na primjer pravo vlasništva, već isključivo posljednje stanje posjeda i čin smetanja.

Zaštita posjeda se pruža bez obzira na pravo na posjed u trenutku smetanja odnosno

oduzimanja posjeda. Pa ipak, ali samo iznimno, mogao bi se istaknuti pretitorni prigovor

prava na posjed, na primjer kad je u pravomoćno okončan postupak u kojem je tuženiku

priznato pravo vlasništva na spornoj stvari.

16Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.201

13

Načelo je da petitorni postupak čini suvišnim odnosno apsorbira postupak zbog

smetanja posjeda (petitorum absoret possessiorum).

Odluka suda

Postupak zbog smetanja posjeda ne završava presudom, nego rješenjem. Rješenje je

konačno. Time se hoće naglasiti da spor nije i pravno riješen. Još uvijek i nakon dovršenog

postupka zbog smetanja posjeda postoji mogućnost da se spor drukčije riješi u vlasničkoj

parnici.

Ovisno o tome je li smetanje izvršeno uznemiravanjem posjednika u posjedovanju ili

oduzimanjem posjeda, sud će rješenjem zabraniti daljnje smetanje pod prijetnjom novčane

kazne, odnosno odrediti povrat oduzetog posjeda ili ipak odrediti mjere potrebne za zaštitu od

daljnjeg smetanja.

Ako tuženik ponovno izvrši isto ili slično smetanje posjeda, neće se voditi novi

postupak, već će se, na temelju ranijeg rješenja, izdati novo rješenje o ovrsi radi uspostave

prijašnjeg posjedovnog stanja i zaprijetiti ovršeniku izricanjem novčane kazne ako ponovo

počini smetanje posjeda. To se nastavlja dok ovršenik ne uspostavi prijašnje posjedovno

stanje. Prijedlog za ovrhu podnosi se u roku od 30 dana od dana saznanja za ponovno

smetanje posjeda, a najkasnije u roku od godine dana od ponovljenog smetanja.

Privremena naredba je sudsko rješenje koje se donosi prije okončanja postupka zbog

smetanja posjeda. Takvim se rješenjem u hitnim slučajevima šiti posjedovno stanje nastalo

poslije smetanja ili se smjesta naređuje povrat u prijašnje stanje. No, time se ne utječe na

konačan ishod postupka.17

4.2.Dopuštena samopomoć

Samopomoć je pravo posjednika da primjerenom silom ili na drugi prikladan način

odbije samovlasno smetanje posjeda. Posjednik se može koristiti samopomoću protiv svakoga

onoga koji ga samovlasno uznemirava u posjedovanju ili mu je oduzeo posjed.

Samopomoć mora biti dopuštena, a to će biti pod ovim pretpostavkama:


14

-da je nužna, jer bi sudska zaštita stigla prekasno,

-da je opasnost od smetanja posjeda neposredna,

-ako primjenjena sila nije veće jakosti, odnosno da je primjerena okolnostima.

Dopuštenom samopomoći može se poslužiti svaki onaj ko ima pravo na zaštitu

posjeda, ali također i pomoćnik u posjedovanju.

Pravo na dopuštenu samopomoć gasi se od 30 dana od dana saznanja za smetanje i

počinitelja smetanja, a svakako godinu dana od učinjenog smetanja.

Na primjer, A. ukrade B-u bicikl. Nekoliko dana nakon krađe B. sazna da je A. tat i da

se bicikl još nalazi kod njega. B. se uputi na sud da tuži A-a, ali prolazeći kraj A-ovog

dvorišta spazi svoj bicikl. Ne pitajući ništa, B. uzme bicikl. Ako A. digne protiv B-a tužbu

zbog smetanja posjeda neće uspjeti, jer je on prema B-u viciozan posjednik.

Međutim, A. je recimo, ukrao bicikl 1.siječnja, a B. je 3.siječnja saznao za to i ,

umjesto da tuži A-a, on je oklijevao. No, pretpostavimo da mu se 5.ožujka pružila prilika da

uzme svoj bicikl (vidio ga je u A-ovom dvorištu). Ako sad A. tužbi zbog smetanja posjeda,

izgubit će B. parnicu, jer se A-ov posjed „umirio“. Prošao je, naime, rok od 30 dana od

saznanja za smetanje posjeda i počinitelja smetanja u kojem je B.mogao ili podići tužbu ili

dopuštenom samopomoći vratiti svoju stvar.

Ako bi se posjednik koristio samopomoći nakon proteka navedenih rokova za zaštitu

posjeda ili bez ispunjenja ostalih pretpostavki njene dopuštenosti i time zaštitio svoj posjed,

odgovara za štetu koju je pritom prouzročio.18

V Posjed i pravni poredak

Posjed je pravno relevantna faktička vlast koju neka osoba ima u društvu u pogledu

određen stvari. Posjed je činjenica a je određena stvar podvrgnuta razmjerno trajnoj vlasti

određene osobe, njenoj privatnoj vlasti, koja je neposredna i koja djeluje apsolutno. Riječ je o

vlasti koja faktično postoji, pri čemu nije odlučno ima li ta njena vlast ikakav pravni temelj za

to svoje postojanje, ili ga nema. Faktično postojanje odnosno izvršavanje takve privatne vlasti


15

u pogledu stvari je pravno relativni entitet za sebe – posjed, koji je socijalna realnost bez

obzira ima li temelj u subjektivnom pravu ili ga nema. Dakako, bilo bi poželjno da svaki

posjed ima temelj u subjektivnom pravu koje bi posjednika ovlašćivalo da sa stvari čini ono

što on faktično čini – u tom bi slučaju njegovo posjedovanje stvari imalo karakter izvršavanja

onih ovlasti koje mu u pogledu te stvari daje njegovo pravo, pa bi se njegova faktična vlast

(posjed) podudarala sa njegovom pravnom vlašću (ovlastima koje mu daje njegovo pravo).

Ali, ako neko faktično ima razmjerno trajnu vlast u pogledu neke stvari iako nema pravo na

to, ta njegova faktična vlast je također pravno relevantni posjed.

Posjed može postojati samo u društvu, u socijalnim odnosima, a kako su oni u svim

savremenim društvima podvrgnuti djelovanju normi pravnog poretka, to je neki odnos tih

normi prema posjedu neizbježan. No – pravni poredak nije u stanju svim normama

neposredno utjecati na posjed. To je posljedica naravi posjeda – posjed je činjenica, a ne

subjektivno pravo, on je živa praksa socijalnog odnosa u kome neki predmet pripada

određenoj osobi, pa pravne norme nisu u stanju da na njega neposredno utječu. One ga, same

po sebi, ne bi mogle ni stvoriti, ni izmijeniti, ni ukinuti.19

Posjed stvaraju pravni subjekti svojim ponašanjem, koje ih dovodi u međusobne

odnose vlasti u pogledu stvari. Ovisno o njihovom ponašanju, posjed će nastati ili neće

nastati. Može se dogoditi da posjed ne nastane, premda je normama pravnog poretka stvoren

pravni temelj za njegov nastanak i predviđet put za ostvarenje toga. Posjed će nastati samo

ako i kada se uspostavi odgovarajući odnos faktične vlasti.20

VII Pravo na posjed

Pravni subjekt može imati pravo na posjed određene stvari. Pravo na posjed (ius

possidendi, pravo posjedovanja) je ovlast koju svojem nositelju daje neko subjektivno pravo

(redovito zajedno s još nekim drugim ovlastima), ovlašćujući ga da posjeduje određenu stvar.

Pravni poredak doduše nije u stanju da svojim normama neposredno utječe na posjed,

ali on to čini posredstvom svog utjecaja na ljudsko ponašanje. On postavlja norme ljudskog

ponašanja, čime određuje kome, uz koje pretpostavke, pripada pravo da posjeduje neku stvar,

19 Burza, 2006, Šta je to posjed u odnosu na vlasništvo, dostupno na http://burza.com.hr/zivot/nekretnine/2006/10/061019-sto-je-to-posjed-u-odnosu-na-vlasnistvo/. Pristupljeno 13.septembar 2013.

20 Nikola Gavella, 1998, Stvarno pravo, II izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d.Zagreb.str.56

16

dakle – onaj ko ima ovlast da tu stvar posjeduje. Bez realizacije te ovlasti često bi bila

neostvariva i realizacija nekih drugih ovlasti koje svoje nositelju daje njegovo subjektivno

pravo u pogledu stvari – na primjer, vlasniku stvari treba posjed da bi mogao realizirati svoju

ovlast da iskorištava svoju stvar, isti je slučaj i sa plodouživateljem, zakupnikom,

najmoprimcem, posudovnikom i dr.

Pravni poredak ne samo da daje pravo na posjed, nego i uspostavlja socijalne

mehanizme koji služe ostvarenju tog prava. Pravni poredak nastoji da se faktična vlasti u

pogledu stvari (posjed) podudara sa pravom na tu vlast, teži usklađenosti posjeda s pravom,

pa omogućava uspostavu tog sklada.

Osoba koja prema normama pravnog poretka ima pravo na posjed (na primjer zato što

je zaključila ugovor o kupnji neke stvari) moći će to pravo ostvariti putem odgovarajućeg

socijalno – pravnog mehanizma koji joj za to stoji na raspolaganju (putem suda će

prodavatelja prisiliti da joj preda stvar što ju je kupila, ako prodavatelj ne bi dobrovoljno

postupio u skladu sa njenim pravom). Možemo konstatovati da norme pravnog poretka,

doduše posredno, ali efikasno, utječu na nastanak, promjenu ili prestanak onih faktičnih

socijalnih odnosa u pogledu stvari koje nazivamo posjedom.

Uz postojanje posjeda pravni poredak veže neke specifične pravne učinke, čime

povjerava posjedu određene funkcije u pravnim odnosima. On, naime, svojim normama

određuje da će, bude li postojao posjed, nastupiti ovaj ili onaj pravni poredak (za nekoga će

nastati neko subjektivno pravo ili sl). Tako pravnom normom uspostavlja pravni kauzalitet,

koji dovodi do pravnog učinka.21

VII Doktrinarna pitanja

Jedno od spornih pitanja u vezi sa posjedom bilo je pitanje njegove pravne naravi – je

li posjed činjenica ili je subjektivno pravo. Posjed se tradicionalno smatralo činjenicom –

vladala je maksima da possessio non iuris est, sed facti, premda se nije zatvaralo oči niti

pred time da posjed ima i pravne učinke. 22No nakon što je Heinrich Hahm 1639.godine

objavio svoju disertaciju „De jure rerum et juris in re speciebus“, počelo je pod utjecajem

Hahnovog učenja prevladati shvačanje da je posjed ipak subjektivno pravo, a ne činejnica.



17

Doduše, posjed je smatran nekom slabijom vrstom stvarnih prava od ostalih, ali ipak

vrstom stvarnih prava. To je shvaćanje došlo do izražaja i u OGZ-u, gdje je posjed

sistematiziran i tretiran kao jedna od vrsta stvarnih prava. Odredbe OGZ o posjedu,

razvrastane su u Dio drugi, Razdio prvi: O stvarnim pravima. Posjed je evidentno pravno

relevantan, izaziva pravne učinke, osobito – uživa pravnu zaštitu, što sve govori u prilog

shvaćanja da je posjed pravo. S druge strane, posjed će često imati i neko ko nema pravo

posjedovati, na primjer onaj ko je stvar ukrao, ili ju je oteo drugome, njegov posjed je

očigledno suprotan pravu, on nije pravo nego nepravo. Može li se nepravo, samo zato što

uživa pravnu zaštitu smatrati pravom? Mišljenja najvećih autoriteta su se razilazila. Savignv

se usprotivio shvaćanju da bi posjed bio smatran vrstom subjektivnog prava, a podržao ga je

veliki dio pravne doktrine. No , potom je Ihering ustvrdio da je posjed ipak pravo, a mnogi su

ga podržali, premda s razlikama u nekim pojedinostima. Ipak, postupno je sve više

prevladalo shvaćanje da posjed nije pravo, nego činjenica koja je pravno relevantna. Istina je

da pravni poreak daje zaštitu posjedu, pa i posjedu kradljivca, ali to čini iz nekih drugih

razloga, a ne zato što bi kradljivčev posjed smatralo kradljivčevim pravom. Može se kazati da

savremena pravna doktrina općenito smatra posjed činjenicom, ali socijalnom činjenicom,

koja je pravno relevantna – izaziva određene pravne učinke. Tu doktrinu slijedi i naše

savremeno stvarnopravno uređenje 23

IX Zaključak

Pitanje što je posjed po svojoj pravnoj naravni, nije neko novo pitanje u građanskom

pravu. To su pitanje već postavljali stari rimski pravnici, a na njega pokušavaju da odgovore i

savremeni civilisti. Taj se problem vuče već stoljećima. Pravni poredak nikome ne dopušta da

samovlasno mijenja tuđe faktično posjedovno stanje. Međutim, karakteristično je za posjed da

se usprkos zaštiti koju mu pruža pravni poredak, ipak samim tim ne pretvara u pravo. Baš

zbog toga što posjed nije pravo, u posjedovnoj se parnici ne raspravlja o pravu na posjed. U

njoj se raspravlja o činjenici posljednjeg mirnog posjeda i o činu smetanja. Posjedovnom

tužbom može se postići najviše samo to da se uspostavi ono posjedovno stanje koje je

postojalo prije smetanja. Budući da posjed nije pravo, posjedovnom se parnicom nastali spor

23 Ivo Malin, 1997, Zaštita posjeda, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d.str.102

18

ne rješava apsolutno i definitivno. To znači da se pitanje prava na posjed može nakon parnice

smetanja posjeda konačno riješiti u redovnoj vlasničkoj parnici, gdje se ispituje koja je od

stranaka u sporu ovlaštena posjedovati stvar, odnosno pita se – ko ima pravo na posjed. Iz

svega što smo rekli mogli bismo, za naše pravo, na pitanje što je posjed odgovoriti ovako:

Posjed je faktično stanje zaštićeno pravom.

Najvažniji pravni učinak posjeda jeste njegova zaštita u slučaju samovlasnog i

protupravnog smetanja.U hrvatskom se stvarnopravnom sistemu, kako onom dosadašnjem

prema ZOVO, tako i onom koji je uspostavljen Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim

pravima, štiti svaki posjed. Svaki posjednik stvari i prava, neovisno o tome radi li se o

neposrednom ili posrednom posjedniku, ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja

posjeda. Samovlast je zabranjeno, pa suglasno tome nitko nema pravo samovlasno smetati

posjed makar smatrao da ima jače pravo na posjed. I posjednik koji je posjed stekao silom,

potajno ili zloupotrebom povjerenja odnosno viciozni posjednik ima pravo na zaštitu, osim

prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda. Ali i ta je uskrata posjedovne zaštite

ograničena na rok od 30 dana od dana saznanja za smetanje i počinitelja odnosno na rok od

godinu dana od učinjenog smetanja. Drugim riječima, imat će pravo štititi posjed i protiv

osobe nakon što mu posjed postane miran, a to će se dogoditi protekom navedenih rokova.

Prema tome, osoba od koje je posjed pribavljen silom, potajno odnosno prijevarom ili

zloupotrebom povjerenja, ne smije samovlasno oduzeti taj posjed nakon što joj, istekom gore

navedenih rokova, prestane pravo na zaštitu posjeda. Samovlasno smetanje posjeda je

uznemiravanje posjednika u posjedovanju ili oduzimanje posjeda mimo njegove volje.

Oduzimanje posjeda podrazumijeva potpuni prestanak faktične vlasti dosadašnjeg

posjednika i uspostavu faktične vlasti od strane oduzimatelja. Čin oduzimanja posjeda

ujedno je, s gledišta oduzimatelja, čin izvornog stjecanja posjed. Uznemiravanje posjednika

u posjedovanju obuhvaća radnje i ponašanja kojima se faktična vlast posjednika ograničava,

ometa i osporava. Čin smetanja posjeda može se izvršiti činjenjem, nečinjenjem, fizički i

verbalno. Nečinjenjem na primjer, ako posudovnik kojemu je prepuštena stvar na upotrebu

do opoziva (prekarista), ovu po opozivu ne vrati. Oba oblika smetanja posjeda,

uznemiravanje i oduzimanje moraju biti izvršena neovlašteno, što znači da su izvršena bez

pristanka posjednika odnosno bez ovlaštenja koje bi se temeljilo na zakonu, odluci suda ili

kojeg drugog nadležnog tijela donesenoj na temelju zakona koji to dopušta.Smetanjem

posjeda možemo kvalificirati samo onaj čin koji je učinjen samovlasno. Smetanje posjeda nije

ništa drugo do samovlasno mijenjanje posjedovnog stanja.Mijenjanje posjedovnog stanja do

kojega je došlo s pristankom posjednika nije smetanje posjeda, pod uvjetom da je posjednik

19

svoju volju izjavio slobodno. U obzir dolaze svi oblici očitovanja volje, uključivo

konkludentnim radnjama. Neće imati karakter samovlasnog smetanja posjeda oduzimanje

stvari posjedniku ili uznemiravanje njegovog posjeda, ako su izvršeni na primjer u postupku

pljenidbe ili deložacije na osnovi pravomoćne sudske odluke. Jednako tako nisu smetanje

posjeda zahvati u nečiji posjed dopušteni zakonom, kao na primjer u krajnjoj nuždi, nužnoj

odbrani, na osnovi prava retencije i dr.

Literatura

- Burza, 2006, Šta je to posjed u odnosu na vlasništvo,

dostupno na http://burza.com.hr/zivot/nekretnine/2006/10/061019-sto-je-to-posjed-u-

odnosu-na-vlasnistvo/. Pristupljeno 13.septembar 2013.

-Đorđević., A, 2012, Nekretnine-Rijeka, dostupno na

http://www.nekretnine-rijeka.com/savjeti-pravnika/posjed-ne-znaci-i-vlasnistvo-nad-

nekretninom.php. Pristupljeno 19.septembar 2013.

20

-Gavella, N., 1990, Posjed stvari i prava, VI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne

novine d.d., Zagreb

- Grbin I., 1997, Sudska zaštita stvarnih prava, Narodne novine d.d., Zagreb

-Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje,

Narodne novine d.d., Zagreb

- Ivo Malin, 1997, Zaštita posjeda, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d

-Limun.hr, 2009, Posjed, dostupno na http://limun.hr/main.aspx?id=22630&Page=2.

Pristupljeno 19.septembar 2013.godine.

-Medić Duško, 2009, Posjed, doktorska disertacija, Pravni fakultet, Univerzitet u Sarajevu,

Sarajevo

- Nikola Gavella, 1998, Stvarno pravo, II izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine

d.d.Zagreb

- Okić Mihnet, 2008, Sudska zaštita posjeda, magistarski rad, Pravni fakultet, Univerzitet u

Sarajevu

21

Documents

Posjed i Odbaran Posjeda - Zlatan