POREMEĆAJI LIČNOSTI

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET ZAGREB

Seminarski rad iz kolegija „Ontologija – seminar: Uvidi i implikacije filozofije psihijatrije“ na temu

„Poremećaji ličnosti“

Mentor: Barbara Stamenković, dr. sc.

Student: Ema Šoštarić, 270637

Zagreb, 2013.

Sadržaj1. Uvod.......................................................................................................................................1

2. Klasifikacija poremećaja ličnosti.........................................................................................1

3. Specifični poremećaji ličnosti...............................................................................................2

3.1. Paranoidni poremećaj ličnosti.........................................................................................3

3.2. Shizoidni poremećaj ličnosti............................................................................................3

3.3. Shizotipni poremećaj ličnosti...........................................................................................3

3.4. Granični poremećaj ličnosti.............................................................................................4

3.5. Histrionski poremećaj ličnosti.........................................................................................4

3.6. Narcisoidni poremećaj ličnosti........................................................................................4

3.7. Izbjegavajući poremećaj ličnosti......................................................................................5

3.8. Ovisni poremećaj ličnosti.................................................................................................5

3.9. Opsesivno- kompulzivni poremećaj..................................................................................6

4. Antisocijalni poremećaj ličnosti (psihopatija)...................................................................6

4.1. Danov slučaj.....................................................................................................................7

4.2. Etiologija psihopatije.......................................................................................................8

4.2.1. Genetika i živčanost................................................................................................................8

4.2.2. Uloga obitelji..........................................................................................................................8

4.2.3. Izbjegavanje, kažnjavanje i psihopatija..................................................................................9

4.2.4. Pobuđenost i impulzivnost....................................................................................................10

5. Terapija................................................................................................................................11

6. Primjer poremećaja ličnosti iz stvarnog života...............................................................12

7. Zaključak.............................................................................................................................13

8. Literatura.............................................................................................................................14

1. Uvod

Seminarski rad započinjem općeprihvaćenom definicijom teme ovog rada koja glasi:

„Poremećaji ličnosti su heterogena skupina poremećaja, a smatra ih se trajnim,

nefleksibilnim obrascima doživljavanja i ponašanja, devijantnim u odnosu na kulturalna

očekivanja, te izvorom stresa i poremećenog funkcioniranja.“1 U samom uvodu knjige,

odnosno poglavlja koje se bavi ovim problemom, autori navode kako su mnogi opisi

spomenutog problema naizgled primjenjivi čak i na neke članove naših vlastitih obitelji te

poznanike a da mi toga zapravo ni sami nismo svjesni. Ističu kako svatko od nas tokom

godina razvije perzistentne načine suočavanja sa raznim životnim izazovima te određen stil

odnosa koji imamo sa okolinom, pa se tako, primjerice, može navesti kako određen broj ljudi

izražava ovisnost o drugima, druga skupina izražava se krajnje agresivno i izazivački, treća

skupina pak više brine o izgledu i poticanju vlastitog ega nego o produbljenju odnosa sa

drugima. Prilikom pomnijeg istraživanja ove teme, može se zapaziti kako postoje brojna

istraživanja o ovom problemu, te brojni video i audio snimke koje nam mogu zorno prikazati

kako poremećaj ličnosti izgleda.

2. Klasifikacija poremećaja ličnosti

Što se tiče same klasifikacije poremećaja ličnosti, znanih pod kraticom DSM, njihova

prisutnost ili odsutnost razmatra se kada god se postavlja dijagnoza. Ti poremećaji smješteni

su na zasebnu os kako bi se osiguralo to da dijagnostičar usmjeri veću pozornost na njihovu

moguću nazočnost. Primjerice, tijekom godina pouzdanost dijagnosticiranja poremećaja

ličnosti bila je niska, bez obzira na napore koji su uloženi kako bi se poboljšala jasnoća

njihovih definicija. Tako je, recimo, pri praktičnoj primjeni DSM – III, iako su poremećaji

ličnosti dijagnosticirani u više od 50% pacijenata, pouzdanost dijagnoze nekih pojedinačnih

poremećaja ličnosti bila posve primjerena. Takav slučaj može se objasniti mogućnošću

nedostatka dobrog dijagnostičkog instrumenta tijekom praktične primene DSM – III. No, ono

što se javlja kao poteškoća prilikom određivanja poremećaja ličnosti jest i to da je prilikom

proučavanja ponašanja osobe veoma teško utvrditi samo jedan i specifičan problem ličnosti

1 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str. 306.

1

budući da brojne osobe pokazuju širok raspon karakteristika na temelju kojih je moguće

postaviti nekoliko dijagnoza. „Widiger, Frances i Trull (1987.) su utvrdili da 55% pacijenata

s graničnim poremećajem ličnosti također udovoljava dijagnostičkim kriterijima za shizotipni

poremećaj ličnosti; 47% udovoljava kriterijima za antisocijalni poremećaj ličnosti; 57%

također udovoljava kriterijima za histrionski poremećaj ličnosti. Takvi su podaci posebno

obeshrabrujući kad pokušamo protumačiti rezultate istraživanja u kojima su pacijenti s

nekim specifičnim poremećajem ličnosti uspoređivani s kontrolnom skupinom.“2

Karakteristike ličnosti koje predstavljaju podatke za klasifikaciju oblikuju kontinuum, to jest,

većina relevantnih karakteristika nazočna je, s različitim stupnjem izraženosti u većine ljudi.

Same dijagnostičke kategorije su definirane krajnostima; poremećaji ličnosti predstavljaju

ekstremne ili rigidne normalne ljudske sklonosti ili osobine. Takav zaključak navodi na

pomisao da bi dimenzionalni pristup klasifikaciji mogao biti primjereniji. „Doista, uvođenje

dimenzinalnog sustava razmatralo se i za DSM-IIIR i za DSM-IV, no nije se mogao postići

konsenzus o tome koje dimenzije treba uključiti.“3 Svi simptomi koji su relevantni za

dijagnozu poremećaja ličnosti dijagnosticirani su na velikom uzorku pacijenata, a odnosile su

se na to da se procijeni manji broj dimenzija koji može objasniti uočene odnose, te su analize

obaveljene za tri dimenzije:

1. socijalnu uključenost, gdje imamo pozitivne i prijateljski nastrojene pacijente nasuprot

asocijalnih;

2. samopouzdanost i samodominantnost nasuprot pasivnom podčinjavanju te

3. anksioznu ruminaciju nasuprot jasnom izražavanju emocija u ponašanju.

3. Specifični poremećaji ličnosti

Poremećaji ličnosti iz skupine DSM-IV razvrstani su u tri skupine. Osobe koje

pripadaju prvoj skupini paranoidnih, shizofreničnih i shizotipnih poremećaja su osobe koje su

pokazale neobične i ekscentrične sklonosti. Druga skupina, koja obuhvaća dramatične osobe,

emocionalne i prevrtljive povezani su sa antisocijalnim, graničnim, histrionskim i

narcisoidnim poremećajima, dok su osobe iz treće skupine anksiozne i ispunjene strahom, a

povezane su sa izbjegavajućim, zavisničkim i opsesivno-kompulzivnim poremećajem ličnosti.

Naredni redovi donijeti će objašnjenja svakog od njih.

2 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str. 307. 3 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str.308.

2

3.1. Paranoidni poremećaj ličnosti

Temeljne osobine paranoidne ličnosti su sumnjičavost prema drugima, srditost i

histilnost, a očekivano ponašanje drugih je iskorištavanje ili loše tretiranje osobe sa ovim

poremećajem. Nisu spremni povjeriti se drugima, prigovaraju, no s druge strane, često

okrivljavaju druge zbog vlastitih pogrešaka. Češće se javlja među rođacima u prvom koljenu

pacijenata s deluzijama. Ovaj poremećaj najviše se preklapa sa graničnim i izbjegavajućim

poremećajem ličnosti.

3.2. Shizoidni poremećaj ličnosti

Ove osobe nemaju puno bliskih prijatelja, ne teže socijalnim odnosima, bešćutni su i

distancirani. Ne iskazuju snažne osobine, emocije, ne zanimaju ih spolni odnosi, ukratko, oni

su usamljenici koji slijede vlastite zasebne interese. Najviše se preklapaju sa izbjegavajućim i

paranoidnim poremećajem.

3.3. Shizotipni poremećaj ličnosti

Kriterije vezane za ovakav oblik poremećaja smislili su Spitzer, Endicott i Gibbon

kako bi opisali osobe ovog tipa. Kriteriji su uvršteni u DSM-III te suženi u DSM-IIIR i DSM-

IV. Kod njih se također javlja problem vezan uz međuljudske odnose te ekscesivna socijalna

anksioznost. „Shizotipne ličnosti mogu imati čudna vjerovanja ili biti sklone magisjkom

mišljenju – praznovjerju, vjerovanju da su vidovite ili telepati – te rekurentne iluzije – da su u

stanju osjetiti nazočnost sile ili osobe koja zapravo nije tu.“4 Ovakav opis upućuje i na

nerazumljiv govor, na ekscentrično ponašanje i vanjštinu, sumnjičavost te paranoidnu

ideaciju. Sama prevalencija ovog poremećaja je oko 3% te je češći kod muškaraca. Shizotipni

poremećaj te shizofrenija mogu biti povezani sa genetskom transmisijom ili dispozicijom.

Dijagnoza je postavljena češće za rođake u prvom koljenu shizofrenih osoba nego za rođake

iz kontrolne skupine te je moguće da je ovaj poremećaj zapravo blagi oblik shizofrenije. Ono

pro predstavlja najveći problem kod ovog poremećaja jest njegovor preklapanje s drugim

poremećajima ličnosti, od kojih je najveći postotak, 59% sa paranoidnim poremećajem, 44%

sa shizoidnim te 33% sa narcisoidnim premećajem ličnosti.


3

3.4. Granični poremećaj ličnosti

Nestabilnost odnosa, slike o samom sebi i raspoloženja predstavljaju temeljne

karakteristike ovog poremećaja. Prevrtljivost emocija koje se naglo mijenjaju još dodatno

nadopunjuju profil osobe koja boluje od graničnog poremećaja. Da su poprilično razdražljivi

i zajedljivi, te nepredvidljivi i impulzivni pokazuje i primjer ponašanja poput kockanja,

rastrošnosti te prežderavanja. Kod njih se često javlja i slučaj samoubojstva zbog potištenosti i

ispraznosti, te postoji mogućnost paranoidne ideacije i disocijativnih simptoma. Danas je

općeprihvaćeno kako granična ličnost predstavlja heterogenu skupinu, što se može objasniti

na temelju istraživanja koje je pokazalo da polovica ispitanika sa graničnom ličnošću ima

veliku depresiju ili bipolarni poremećaj. Bitno je nadodati kako i većina ispitanika s

graničnim poremećajem ličnosti može biti dijagnosticirano i kao osobe s histrionskim,

narcisoidnim ili antisocijalnim poremećajem ličnosti. Prevalencija graničnog poremećaja

ličnopsti je gotovo 2% i češća je kod žena, a ustanovljeno je kako sam poremećaj počinje od

adolescentne dobi. „Granične ličnosti vrlo vjerojatno imaju poremećaj raspoloženja s Osi I

(Manos, Vasilopoulou i Sotorou, 1988.), a natprosječnu vjerojatnost pojave poremećaja

raspoloženja imaju čak i njihovi rođaci (Zanarini i sur, 1988). Terapijski ishod je općenito

slab (Mc Glash, 1983) i velika je učestalost počinjenih samoubojstava (Pariz, 1990.)“5

3.5. Histrionski poremećaj ličnosti

Dramatičnost te pretjerana potrebna pažnja, ekstravagantno iskazivanje emocije koje

su plitke predstavljaju neke od karakteristike osoba koje su suočene i boluju od histrionskog

poremećaja ličnosti. Učestalost ovog oblika poremećaja podjednaka je za oba spola, što je

pokazalo istraživanje koje je proveo Nestadt i zajedno sa skupinom suradnika 1990. godine,

no ipak, pokazano je kako je pojava poremećaja češća kod rastavljenih osoba, te se povezuje

sa utjecajima depresije i slabog tjelesnog zdravlja. Preklapa se sa graničnim poremećajem

ličnosti.

3.6. Narcisoidni poremećaj ličnosti

Oni kojima se dijagnosticiran narcisoidni poremećaj često pate od grandioznih

shvaćanja o vlastitoj jedinstvenosti , maštaju o velikom uspjehu, potrebna im je pažnja,


4

divljenje, te se smatraju kompatibilnima samo sa onima koji spadaju u visoko društvo.

Dijagnoza ovog poremećaja uvedena je u DSM-III te je ukorijenjena u modernu

psihoanalitičku literaturu, no njezina učestalnost povećala se od DSM-III na DSM-IIIR, a

preklapa se s graničnim poremećajem ličnosti.

3.7. Izbjegavajući poremećaj ličnosti

Osobe su krajnje osjetljive na mogućnost kritike, odbacivanja ili neodobravanja, te

odbijaju stupiti u kontakt s nekim ukoliko nisu sigurni da će im se druga osoba moći posvetiti.

Smatraju se nesposobnima u odnosu na ostale te pretjeruju prilikom rizika određene situacije.

Ovaj tip poremećaja preklapa se često sa graničnim te ovisnim poremećajem ličnosti.

3.8. Ovisni poremećaj ličnosti

Jednostavno rečeno, ove osobe u potpunosti ovise o drugima, primjerice, daju

partnerima da određuju gdje će se živjeti, ne sudjeluju u donošenju odluka već drugi donose

odluke za njih, a oni pasivno slijede kolovođe koje im sve organiziraju. Česta slaganja s

drugima, čak iako su sigurni kako drugi nisu u pravu, ukazuju na to da takve osobe nisu

sposobne čak ni izraziti svoje mišljenje. „U DSM-IV, dijagnoza ovisnog poremećaja ličnosti

sadrži dva tipa simptoma: one što opisuju ovisno ponašanje i one što opisuju tzv. Probleme

vezanja uz nekoga (Livesley, Shroeder i Jackson, 1990). Vezanje je proces što su ga

proučavali razvojni psiholozi io s,atra se bitnim za razvoj ličnosti.“6 Prvotno je smatrano

kako je ova vrsta poremećaja češća u žena, dok je kasnije istraživanje ipak opovrgnulo

prvotnu dokazanu tezu, no s druge strane, ipak mogu postojati neke razlike između muškaraca

i žena s takvim poremećajem. No ipak, Reich je 1990. godine prilikom istraživanja dokazao

da kod žena koje boluju od ovisnog poremećaja ličnosti imamo učestale slučajeve pojave

depresije kod rođaka muškaraca koji boluju od ovisnosti prema drugima, dok kod rođaka

žena imamo učestalost paničnog poremećaja. Za kraj, bitno je nadodati kako se ovisne

ličnosti poklapaju sa graničnim poremećajem te izbjegavajućim, a ustanovljena je i

povezanost sa nekoliko dijagnoza Osi I, kao i sa slabim tjelesnim zdravljem.

3.9. Opsesivno- kompulzivni poremećaj


5

Perfekcionizam, zaokupljenost detaljima, pravilima, rasporedima, usmjeravanje

pozornosti na pojedinosti da glavni projekt nikada ne bude dovršen, usmjerenost na sam rad,

ne i zadovoljstvo koje rad donosi predstavljaju karakteristike osoba koje boluju od ove vrste

poremećaja, te kod njih također imamo odeđenu asocijalnost upravo zbog teške ostvarivosti

međuljudskih odnosa uzrokovanih njihovom tvrdoglavošću.

4. Antisocijalni poremećaj ličnosti (psihopatija)

Povijest ovog slučaja datira još od 19.-og stoljeća kada je Phillipe Pinel ukazivao na

slučaj manije bez delirija te je time pokušavao naglasiti nasilnički poremećen um čija je

karakteristika to da nije bilo drugih siptoma vezanih uz simptome koji se inače povezuju sa

osobama koje su umno poremećene. 1835. godine, James Prichard opisuje moralno umnu

poremećenost te objašnjava ponašanje koje ima uobičajene karakteristike oblika ludila.

Danas, DSM-IV konsrukt antisocijalnog poremećaja ličnosti ima dvije glavne komponente,

od kojih je prva nazočnost poremećenog ponašanja prije dobi od 15 godina života, te tu

spadaju ponašanja poput bježanja iz škole, od kuće, laganje, krađa, uništavanje tuđe i

imovine. Druga komponenta predstavlja takvo ponašanje u odraslijoj dobi, a podrazumijeva

antisocijalno ponašanje prema okolini, kršenje zakona, fizičku agresivnost. „Procjenjuje se

da su oko 4% odraslih američkih muškaraca i oko 1% žena antisocijalne ličnosti (Robins i

sur., 1984). Nisu samo svodnici, varalice, ubojice i raspačivači droga antisocijalne ličnosti.

Službenici, profesori, političari, liječnici, vodoinstalateri, trgovci, stolari i konobari također

imaju svoj udio u skupu antisocijalnih ličnosti.“7 Iz ovoga možemo zaključiti kako profesija

ili okruženje zapravo i ne predstavljaju tako presudnu ulogu prilikom oboljenja od ove vrste

poremećaja. Uz istraživanja vezana za ovakve slučajeve, povezuje se i Hervey Cleckley te

njegova knjiga Krinka duševnog stanja (1976), u kojoj postavlja skup kriterija vezanih za

prepoznavanje poremećeja, a odnose se uglavnom na psihologiju psihopata. Primjer te

činjenice daje nam na osjećaju stida, glumi osjećaja, šarmantnosti koja je prisutna tek na prvi

pogled. Također, antisocijalno ponašanje psihopata opisuje kao neprimjereno motivirano, u

smislu da nema potrebe za radom, stjecanjem novca za život, već se izvodi impulzivno,

podjednako zbog uzbuđenja koliko i zbog bilo čega drugog. Nadalje, ovdje treba uvrstiti i

Hareove provjerne liste koje mogu opisati dvije glavne kategorije psihopatskih ponašanja.


6

Prva skupina je sebična, bešćutna osoba koja iskorištava druge, a druga predstavlja

antisocijalni životni stil. No, ova istraživanja, antisocijalni poremećaj ličnosti i psihopatija

iako su slični, nisu sasma identični, što se odrazilo na taj način da su Hare, Hart i Harpur

kritizirali dijagnozu antisocijalne ličnosti budući da su za nju potrebna točna izvješća o

događajima što su se zbili prije mnogo godina, a bitno je i to da dijagnostički konstrukt ne

bude sinonim za kriminalitet. Tako su došli do zaključka kako 75-80% zatvorenika

udovoljava kriterijima za dijagnozu antisocijalnog poremećaja ličnosti, dok je odgovarajui

postotak za psihopate 15-25%, što ukazuje na to da konstrukt psihopatije ima neke prednosti.

4.1. Danov slučaj

Kako bi pojasnili ovakve slučajeve, Davison i Neale daju nam prikaz ulomka iz

povijesti pojedinačnog slučaja koji se odnosi na Dana, glumca i disk-džokeja, a opisao ga je

njegov prijatelj Elton McNeil, psiholog.

Dakle, budući da je Danova profesija već rečena, nema potrebe ju ponavljati. Priča počinje

jedne mirne večeri u restoranu kada je Dan počeo silno prigovarati zbog naručenog jela, a Mc

Neil je mislio kako to sve izvodi poradi efekta, te mu govori kako i nije siguran da je zapravo

gladan, već da to više radi tako, zbog ostavljanja dojma, na što mu ovaj odgovara kako on želi

pokazati svijetu koliko fali odvažnosti, a to prikazuje sljedećim monologom: „Ako samo malo

povisiš ton, svi skaču oko tebe. Drugi put kad ovdje dođem, plazit će oko mene da budu

sigurni da je baš sve onako kako ja želim. To je jedini način da se razlikuje prava klasa od

onog običnog. Kad putujem, uvijek putujem prvom klasom.“8 Drugi incident odigrao se nakon

samoubojstva jednog od prijatelja, kada je Dan, jedinu reakciju koju je imao, iskazao

sljedećim riječima: „Takav je život, tako se stvari odvijaju.“9 Psiholog, McNeil tada je

zaključio kako Dan jedino za što treba ljude je poradi vlastite zabave ili dobiti, što ga

označava kao manipulatora. Ovo pokazuje da Danu nedostaje osjećaja za druge.

4.2. Etiologija psihopatije

4.2.1. Genetika i živčanost

8 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str. 317. 9 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str.317.

7

Studije koje su provedene kod posvojene djece ukazuju na to da naslijeđe ima ulogu u

kriminalitetu i psihipatiji, no studije provedene od strane brojnih autora pokazale su veću

učestalost kriminaliteta u bioloških srodnika kriminalaca nego u srodnika stečenih

usvajanjem. Također, određeni znanstvenici bavili su se i proučavanjem kriminaliteta i

alkoholizma u svezi sa posvojenom djecom, te su velik uzorak posvojene djece razvrstali na

temelju toga imaju li kriminološki zapis, anamnezu alkoholizma. Kao zaključak, izvela se

studija da oni koji su bili kriminalci, ali su ujedno imali problema s alkoholom jesu često čini

nasilničke prijestupe, no rizik kriminaliteta tu je bio povezan čisto sa alkoholom, ne i sa

biološkim roditeljima. Oni pak, koji su se bavili kriminalom, ali nisu imali problema sa

alkoholom, imali su doticaja sa biološkim roditeljima na taj način da je to bilo vezano uz

anamnezu bioloških roditelja. Ovi podaci ukazuju na to da neki oblici kriminalnog ponašanja

imaju genetsku komponentu. Također, istraživanja su provođena i putem moždane aktivnosti

psihopata i različitih skupina kontrolnih ispitanika, a same fluktuacije napona zabilježene su

elektroencefalografom i amplificirane takoda se mogu uočiti te kao prvi rezultat dobiven

1954. godine imamo to da je u 13 od ukupno 14 psihopata između 31-58% psihopata imala

neku EEG abnormalnost, poput sporovalne aktivnosti koja je bila rasprostranjena cijelom

površinom mozga. Kasnije studije pokazale su nazočnost sporih navolva, ali i pozitivnih

šiljaka koji se javljaju u temporalnom području mozga i sastoje od provala aktivnosti s

frenvencijom od 6-8 i 14-16 Hz. Takva tumačenja EEG abnormalnosti prisutna su i danas, pa

se tako tumači velika učestalost sporovalne aktivnosti kao znaka disfunkcije inhibicijskih

mehanizama, što pak može umanjiti psosobnost psihopata da nauče unaprijed obaustaviti

postupke koji ga vode u nepriliku.

4.2.2. Uloga obitelji

Kao jedna od bitnih odrednica poremećaja ali i ponašanja, obitelj predstavlja važan

čimbenik te jedan od primarnih uzroka psihopatskog ponašanja. Budući da su podaci

prikupljeni kroz retrospektivna istraživanja, može se reći kako su rezultati dvojbene

vrijednosti, jer ukoliko na taj način ispitujemo psihopate, vjerojatnije da će se oni prisjetiti

devijantnih incidenata. S druge strane, bilo bi veoma neoprezno vjerovati svemu čemu

govore, te zbog toga proizlati ta dvojbenost rezultata. Jedini način za uopće izbjegavanje

takvih slučajeva jest da se odrasla osoba prati u velikoj skupini ostalih koji su još kao djeca

odabrani u klinikama za savjetovanje. Takvih primjera istraživanja imamo, te se na taj način

prikupljaju detaljni podaci o djetetu koji uključuju i vrstu problema zbog kojih su na kliniku

8

došli, a to nam ujedno daje i količinu podataka o obitelji. Jedno takvo ispitivanje, gdje je bilo

584 uzorka dalo nam je 90% lokaliziranih osoba trideset godina nakon što su se prijavili u

kliniku. Prilikom intervjuiranja odraslih osoba, istraživači su u stanju dijagnosticirati i opisati

bilo kakav oblik neprilagođenosti u tih osoba, te nakon toga dolazi do povezivanja problema

odraslih osoba sa karakteristikama ljudi u dječjoj dobi kako bi ser utvrdilo na temelju kojih

karakteristika je moguće predvidjeti psihopatsko ponašanje u odrasloj dobi. „Međutim, treba

kazati da je slab odgoj u pogledu socijalizacije impliciran u etiologiju niza kliničkih

sindroma, uključujući delinkventno,neurotsko pa čak i psihotično ponašanje (Wiggins, 1968)

te da mnoge osobe koje su odrastale u slično poremećenoj socijalnoj sredini ne postaju

sociopati niti se u njih javi bilo koji drugi poremećaj ponašanja. Ovo je bitno: odrasli mogu

biti posve bez problema unatoč nedosljednom i na druge načine nepoželjnom načinu odgoja

tijekom djetinjstva.“10

4.2.3. Izbjegavanje, kažnjavanje i psihopatija

Već je spomenuto kako osobe imaju problema sa učenjem na temelju vlastitog

iskustva, te ne pokušavaju izbjeći negativne posljedice socijalno neprihvatljivog ponašanja.

Na temelju toga zaključeno je kako psihopati imaju malo inhibicija u povodu činjenja

antisocijalnih djela zbog osjećaja male anksioznosti. Kako bi ispitao problem anksioznosti,

Lykken, koji se bavio tom problematikom uzeo za istraživanje skupinu muškaraca koji su

psihopati i zatvorenici, a njihove uspjehe uspoređivao je sa studentima, te je ispitivan sam čin

izbjegavanja, a test se sastojao od učenja slijeda 20 ispravnih sklopki, no svaki odgovor

prethodno je trebao utvrditi metodu pokušaja i pogreške koja je od četiriju mogućnosti

ispravna. Ono što je donijelo kao rezultat bio je zaključak kako psihopati djeluju pod manjom

razinom anksioznosti nego normalne osobe. Istraživanja koja su započeta, nadstavljena su od

strane Schachtera u Latanea koji su smatrali da postupak koji bi trebao povećati razinu

anksioznosti trebao pomoći da izbjegnu kažnjavanje, a budući da se anksioznost povezuje sa

aktivnošću simpatičkog živčanog sustava, istraživači su ispitanicima injicirali adrenalin, koji

oponaša učinke simpatičkog sustava. Kao rezultat dobili su potvrdu kako nije uočena razlika

među psihopatskim zatvorenicima i onima koji to nisu u ukupnom broju pogrešaka

počinjenih tijekom učenja sekvence, bilo da su primali adrenalin ili placebo. Nakon toga,

zaključeno je i kako su nepsihopatski zatvorenici, koji su primili placebo, nakon niza pokušaja

smanjili udio pogrešaka kažnjenih elektrošokom, no do takvog poboljšanja nije došlo ni u

10 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str.320.

9

psihopata koji su primali plasebo. Treći rezultat bi je taj da, nakon primanja adrenalina,

psihopati su poboljšali rezultat u izbjegavanju pogrešaka nakon kojih slijedi elektrošok, dok

su neprihotični zatvorenici bili pod negativnim utjecajem adrenalina i nisu u stanju visoke

pobuđenosti uspijevali naučiti izbjeći šok. Kao treće istraživanje, povezano sa ova, dao je

Schmauk koji je pokazao da na njih može posebice djelovati gubitak novca, a to nam je

pokazao na psihopatskim zatvorenicima, nepsihopatskim zatvorenicima te na kontrolnoj

skupini sastavljenoj od farmera i bolničara. Istraživanje je bilo osmišljeno kao i prethodno, a

ono što je novo bilo jest to da su se mogle izbjeći tri vrste averzivnih podražaja, a to su

tjelesna kazna, materijalna kazna te socijalna kazna. Ono što je ispitivanje dokazalo jest to da

uspješnost psihopata u izbjegavanju ovisi o naravi kazne. Ono što se da zaključiti jest to da

pridobiti pažnju psihopata jest ono što je potrebno za učinkovitost kazne, a u situacijama gdje

su nazočne i nagrade i kazne, psihopati imaju pažnju usmjerenu na nagradu umjesto da pažnju

raspodijele između nagrada i kazni.

4.2.4. Pobuđenost i impulzivnost

Psihopati su često opisani kao osobe koje ne odgovaraju emocionalno kada su suočene

i s poznatim i novim situacijama koje bi većina ljudi doživjela ili kao stresne ili neugodne.

Određen broj znanstvenika bavio se istraživanjima na temelju bazalne razine autonomne

aktivnosti psihopata te obrasce njihove autonomne aktivnosti na različite vrste podražaja.

Većina studija pokazala je da u bazalnim uvjetima psihopati imaju smanjenu kožnu

vodljivost, koja potom slabije regira na suočavanje s intenzivnim li averzivnim podražajima.

Također, istraživanja su se odnosila i na reaktivnost srčanog bila, što je pokazalo kako se

prilikom stresa psihopatu bilo ubrza više nego u normalnih osoba. „Te fiziološke reakcije

pokazuju da psihopate ne možemo satrati tek jednostavno premalo pobuđenima, jer su

mjerenja kožne vodljivosti i srčanog bila u raskoraku. (...) Ubrzanije bilo smatra se pratećim

znakom isključivanja ili reduciranja osjetilne stimulacije, pa time i snižavanja razine

kortikalne pobuđenosti. Stoga bi ubrzano bilo psihopata koji očekuju averzivni podražaj

trebala pokazivati da se oni nastoje isključiti.“11 Ove sve studije pokazuju da psihopati ne

reagiraju na način na koji reagira većina nas, te se također može zaključiti kako oni i nemaju

anksioznosti. Također, impulzivno ponašanje objašnjava se i time da oni imaju deficite

planiranja i inhibicije, a traže uzbuđenja budući da mogu bolje od nas kontrolirati svoje

negativne emocionalne reakcije.


10

5. Terapija

Za početak ovog poglavlja o terapijama poremećaja ličnosti, može se reći kako je

zapravo jako malo istraživanja počinjeno vezanih uz same terapije. Primjerice, za slučajeve

vezane uz granični poremećaj tvrdi se kako su lijekovi, uključujući i antidepresive i

neuroleptike spadaju u istraživanja vezana uz ovaj poremećaj. Smatra se kako granične

ličnosti imaju slab ego te natprosječne teškoće u toleriranju regresije, te bi terapija s kojom bi

se liječio ovakav slučaj zaprao bila jačanje ega. Takva terapija uključuje anmalizu glavnih

obrana granične ličnosti, cijepanje svega na dobro ili zlo. Međutim, cijepanje se smatra

posljedicom nesposobnosti oblikovanja složenih objektnih reprezentacija, koje se ne uklapaju

u jednostavnu dihotomiju dobro- zlo. Ono također uzrokuje krajnje teškoće u reguliranju

emocija zbog toga što osoba sagledava svijet crno-bijelo. Također, potrebna je i pomoć

prilikom doživljavanja realnosti . Važno je spomenuti dijalektičku bihevioralnu terapiju, koju

je predložila Marsha Linehan, koja se pak usmjeruje na terapeutovo potpuno prihvaćanje

graničnih ličnosti sa njihovim protrječnostima i pretjeranim ponašanjem, empatički

vrednujući njihova iskrivljena vjerovanja činjeničnom pristupu njihovom suicidalnom i

ostalim disfunkcionalnom ponašanju. Ovakav vid terapije uključuje pomaganje pacijentu da

nauči rješavati probleme te da poboljša interpersonalne vještine putem kontroliranja

anksioznosti. Prilikom jednog takvog testiranja, pokazano je kako dolazi do povećanja radne

anamneze, manje količine srdžbe te su pacijenti smatrani kao bolje prilagođeni od ostalih.

Za razliku od graničnog poremećaja, što je i prethodno objašnjeno, psihopatiju dosta

znanstvenika smatra neizliječivom bolesti. Primjerice, ljudi koji lažu, koji malo brinu o

drugima i o tome kako se drugi osjećaju, a koji pak ni sami sebe ne razumiju, težak su slučaj

za liječenje, a kamoli za izliječenje. No, jedan kliničar sa velikim iskustvom, navodi sljedeće:

„Prvo, terapeut mora neprekidno budno paziti na moguće manipulacije od strane pacijenata.

Drugo, on mora pretpostaviti, dok se ne dokaže suprotno, da su informacije koje mu pacijent

daje iskrivljene i izmišljene. Treće, on mora shvatiti da se radni savez razvija, ako se uopće

razvija,u vrlo kasnoj fazi terapijskog odnosa s psihopatom.“12 Takve negativne zaključke

možemo poistovjetiti i sa somatskim metodama, poput elektrošokova, uzimanja lijekova,

stimulansa, sedativa te psihokirurgije. Beck i suradnici smatraju da se antisocijalni poremećaj

može tumačiti s obzirom na određene vrste misli i pretpostavki, te se smatra kako specifična

vjerovanja uključuju opravdanje, osobnu nepogrešivost, nemoćnost drugih te mali učinak


11

posljedica. Opći cilj kognitivne terapije tako je postao stavljanje takvih vjerovanja na kušnju i

dovođenje pacijentovih ideja i ponašanja u sklad s normama društva u kojih ljudi poštuju

prava i osjećaje drugih ljudi. Tim načinom nastoji se pokazati pacijentima kako, ukoliko dođe

do promijene ponašanja, mogu lakše ostvariti svoje ciljeve.

6. Primjer poremećaja ličnosti iz stvarnog života

Iako po literaturi postoje brojni primjeri koji nam zorno mogu prikazati s čime se bore

osobe koje pate od bilo kojeg oblika poremećaja ličnosti, ja ću se ipak osvrnuti na primjer iz

stvarnog života, po kojem je napisana knjiga, a također snimljena i dva filma, Sybil. Shirley

Ardell Mason rođena je 25. siječnja 1923. u Minnesoti gdje je i odrasla kao jedino dijete

svojih roditelja. 1950-ih Shirley je radila kao učiteljica, a ujedno je bila i studentica na

Sveučilištu u Kolumbiji. Dugo je patila od zamračenja i emocionalnih slomova,te nesanica.

Oblik poremećaja koji je Sybil imala bio je disocijativni poremećaj ličnosti. Njegove

karakteristike su brojne promjene kod pamćenja, svijesti, pa čak i identiteta, u tom smislu da

osobe sa ovakvim oblikom poremećaja mogu zaboraviti bitne događaje iz prošlosti, mogu

zaboraviti tko su one same, a mogu poprimiti i novi identitet. Primjer jedne takve scene iz

filma koji je snimljen upravo po tom događaju jest bio prilikom sata umjetnosti, gdje

možemo vidjeti Shirley, odnosno Sybil kako, dok crta, slučajno prevrne staklenu posudicu u

kojoj se nalazi malo vode pomoću koje ispire kist. Posudica pada, razbija se, profesor prilazi,

no Sybil ovdje doživljava promjenu raspoloženja - počinje se histerično ponašati, a nakon što

joj profesor kaže kako je sve u redu te da može nastaviti crtati, ona panično uzima jaknu i

odlazi. Nakon nekog vremena, počinje psihoterapijske susrete sa psihijatricom Corneliom

B. Wilbur. Tokom filma možemo vidjeti kako su ti susreti tekli, kako je Sybil opet

doživljavala promjene raspoloženja. Nakon psihoterapija, odlazi živjeti u Zapadnu Virginiju,

a potom odlazi u Lexington kako bi bila bliže psihijatrici Wilbur. 1990. godine dijagnosticiran

joj je rak dojke, te umire 26. veljače 1998. godine. Kako se ne bi znao pravi identitet osobe

prema kojoj je pisana knjiga a i rađena oba filma, korišten je pseudonim Sybil Isabel Dorsett.

No usprkos tome, poznato je kako su stanovnici gradića u Minnesoti u kojem je živjela

Shirley, prilikom čitanja knjige, a i gledanja filma, lako zaključili prema kome je zapravo

rađena građa filma i knjige. No, važno je istaknuti kako su osnove po kojima su rađene knjiga

i film zapravo sesije psihoterapija koje su provodile Shirley i psihijatrica, te tako u knjizi i

12

filmu možemo vidjeti kako Shirley zapravo i ima poremećaje ličnosti zbog zlostavljanja u

djetinjstvu, od strane majkeza koju je istaknuto u filmu kako je bolovala od shizofrenije.

No, ono što ovaj slučaj čini još zanimljivijim jesu kontroverze, a jedna od popularnijih jest ta

koju je iznio Herber Spiegel. Spiegel je, prilikom odsustva psihijatrice Wilbur, održao par

susreta sa Shirley. Kao zaključak tih susreta on je iznio činjenicu kako psihijatrica Wilbur

zapravo manipulira sa Shirley, za koju je govorila kako ima poremećaje ličnosti kada nije

imala, te počinje sumnjati kako psihijatrica zapravo koristi Shirley za financijsku dobit. Za

njega, Shirley jest histerična, ali ne pokazuje znakove poremećaja ličnosti. Spiegel je smatrao

kako je sve to bila velika prijevara, no to je i do danas ostala velika kontroverza.

7. Zaključak

Prilikom rada ovog seminara imala sam se prilike upoznati sa poremećajima ličnosti o

kojima nisam baš nešto previše znala prije no što sam počela pisati rad. Iako me iznenadilo

koliko su ispitivanja na ovom području otišla daleko, te koliko postoji podjela unutar

poremećaja ličnosti, ono što me još više iznenadilo su primjeri koje sam gledala i čitala kako

bih samoj sebi što bolje predočila ovakvu vrstu poremećaja. Moram priznati da me film Sybil

dosta šokirao, te da mi ga je u nekim trenutcima bilo teško gledati. Ali sve ovo mi je pokazalo

to koliko zapravo čovjek može sam sebi svjesno i namjerno, jer to želi, činiti dobro, a koliko

opet ima ljudi koji boluju od nekog oblika poremećaja, koji su zapravo sami svoji destruktori,

te se razdiru takvim bolestima, a da to nisu htjeli, već su to dobili genski. Takve stvari

pokazuju nam zapravo da bez obzira na to koliko god mi ljudi razvijali znanost, i svaki dan

otkrivali nešto novo, još uvijek postoje stvari protiv kojih se jako teško boriti, a koje su

poprilično destruktivne.

8. Literatura

1. Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002.

2. http://www.youtube.com/watch?v=OPltV-_25gs, Joseph Sargent, Sybil, dostupno lipanj, 2013.

13

Documents

POREMEĆAJI LIČNOSTI