UVOD

Najznačajnija grana ekonomije za razvoj privrede nacionalne ekonomije je svakako spoljna trgovina, jer na taj način postižemo obogaćivanje nacionalne privrede, te također time i razvijamo proizvodnju u koliko drugim državama prodajemo svoje proizvode - vršimo izvoz viška proizvoda. Naravno ni jedna država ne može postići da ima sve proizvode i resurse koje vrše zadovoljenje potreba, pa je stoga potrebna kupovina određenih proizvoda i usluga, ali i sirovina. Kupovinom na svjetskom tržištu potrebnih roba, usluga i sirovina mi omogućavamo razvoj privrede nacionalne ekonomije tako što ćemo kupovati one sirovine i robe koje su nam potrebne za razvoj (informaciona tehnologija i softver, nova tehnologija, mašine, nafta itd.).U ovom seminarskom radu objasniću šta je to spoljna trgovina i da su prvi zagovarači spoljne trgovine merkantilisti. Nadalje objasniću koje su to osnove spoljne trgovine, od čega se ona sastoji, šta je to uvoz i izvoz, i platni bilans sadrži u sebi nevidljivi uvoz i izvoz. Vezaću se za mnoge analize i statistike nekih vodećih svjetskih država i država koje su u razvoju.Objasnit ću ulogu spoljne trgovine u nacionalnoj ekonomiji. Osvrnuću se na stanje spoljne trgovine u svijetu vežući se za primjere razvijenih zemalja i zemalja koje se razvijaju i imaju tu tendenciju razvoja vezano za spoljnu trgovinu. Postoji također i recipročna trgovina kojom se neke zemlje koriste.Dalje ću utvrditi da je robna struktura izvoza i uvoza nejednaka i predočiću primjere nekih zemalja.Osvrnuću se na specifičnost roba u spoljnoj trgovini, te na osnovu toga koje specifične spoljne trgovine imamo i objasniti svaku vrstu spoljne trgovine.Spomenuću i berze jer imaju jako veliki značaj u spoljnoj trgovini zbog toga što su one djelimično organizator svjetskog tržišta. Zatim značaj bezcarinskih zona. Dinamika svjetskih ekonomskih tokova je s jedne strane, rezultat ekspanzije svjetske trgovine, a s druge dinamičnog razvoja ostalih ekonomskih tokova. Spomenuću spoljnu trgovinu i agregatnu tražnju, multiplikator otvorene i zatvorene ekonomije.Na kraju spomenuću ulogu države u savremenim tržišnim privredama jer je uloga države od presudne važnosti za ispravnu spoljnu trgovinu.

1

POJAM SPOLJNE TRGOVINE I PRVA TEORIJA

Spoljna trgovina je svaki oblik trgovine, ekonomske aktivnosti, ugovora, transakcije i druge aktivnosti koja podrazumjeva kretanje robe, drugih materijalnih i nematerijalnih stvari i svojinskih prava, kao i usluga, koji se obavlja izmedu teritorije Republike i država,odnosno teritorija izvan teritorije Republike.Spoljna trgovina je nastala kao posljedica različitih interesa, država želi da se obogati tako što će pribavljati novčana sredstva posredstvom izvoza svojih proizvoda i usluga.S druge strane država također treba određene robe i usluge koje nemože proizvesti ili ima prevelike troškove proizvodnje određene robe.Prvi pravi teorijski pravac u ekonomskoj teoriji bio je vezan za spoljnu trgovinu.Pravac vezan za spoljnu trgovinu bio je merkantilizam.Riječ je o većem broju teoretičara iz više zapadnoevropskih zemalja, koji su stvarali od 15 do početka 18 vijeka, među kojima se posebno isticao engleski ekonomista V.Peti.Po mišljenju ovih teoretičara bogatstvo jednog naroda je određeno količinom zlata sa kojim raspolaže.Kako se do zlata dolazi eksploatacijom (koja je ograničena raspoloživim rudnim nalazištima) ili izvozom roba, merkantilisti zaključuju da je spoljna trgovina jedini put za povećanje bogatstva.Samo veći izvoz od uvoza omogućuje priliv zlata u zemlju, otud i zalaganje ovih teoretičara za protekcionističku spoljnu politiku ko ače omogućiti suficit u spoljnoj trgovini.

2

OSNOVA SPOLJNE TRGOVINE

Spoljnja trgovina je osnovni oblik spoljnje ekonomskih veza. Ona u izvjesnom stepenu sadrži u sebi i druge oblike međunarodne ekonomske saradnje. Sa produbljivanjem procesa međunarodne razmjene rada spoljnja trgovina bilježi brži temo razvoja u odnosu na proizvodnju. Svjetska robna trgovina je 80-tih godina narasla za jedan i po put, prevazilazeći krajem decenije 5700 mlr. USD. Toj sumi može se dodati i trgovina uslugama u visini preko 600 mlrd. USD.

Spoljnja trgovina obuhvata dva pravca – uvoz i izvoz. Kada je vrijednost izvoza veća od vrijednosti uvoza, zemlja ima pozitivan ili aktivan spoljnjetrgovinski bilans i obrnuto. Trgovinski bilans zemlje može biti aktivan, pasivan i uravnožen, zavisno od odnosa uvoza i izvoza. Dio zemalja ima pozitivan trgovinski saldo, tj. vrijednost izvoza je veća od vrijednosti uvoza, a druge imaju negativan trovinski saldo, uključujući i naše područje. Prema podacima 2007. g. visok pozitivan bilans imale su Nemačka, Japan, Rusija, Saudijska Arabija, Norveška, Kanada, Kina, Švedska itd., a negativan – SAD, Turska, Indija, Australija, Hongkong, Brazil itd.

Platni bilans je širi pojam, on obuhvata i tzv. „nevidljivi uvoz i izvoz“. Platni bilans obuhvata osim trgovinskog bilansa i prihode od: spoljnjih zajmova i investicija u drugim zemljama, aktivnog međunarodnog turizma, transportnih usluga drugim zemljama, doznaka radnika u inostranstvu itd. Na primjer Brazil je imao veliki spoljnji dug, koji je isplaćivao na račun pozitivnog spoljnjetrgovinskog salda. Na taj način zemlja je imala pozitivan trgovinski i negativan platni bilans. Kuvajt ostvaruje veće prihode od ulaganja kapitala u inostranstvu, nego od izvoza nafte.

Pri izvozu roba u svetskoj trgovini se primenjuju dve vrste cena: a) cijene u izvoznom punktu (FOB) i b) cijene u uvoznom punktu (SIF). Cene FOB su uvek niže od cijena SIF. Na primer, jedna tona banana u brazilskoj luci Resife košta na primer 3500 USD (cena FOB), a u Antverpenu ona već košta 5000 USD (cena SIF). Dakle, u statistici spoljnje trgovine izvoz je obično u cenama FOB, a uvoz u cijenama SIF. Otuda proističe određeni nesklad među njima. Svjetski izoz je je 2002. g. iznosio 6,4 biliona dolara, a svjetski uvoz 6,6 biliona dolara. Cene FOB uključuju prvobitnu vrednost robe, transportne troškove do luke (ili stanice), troškove za skladištenje i utovar, izvoznu

3

carinu, neke takse. Obično uvoznik preuzima troškove za prevoz do potrošača, osiguranje prevoza i izvoznu carinu. Suma navedenih troškova od kupovine kod proizvođača do preuzimanja u uvoznoj luci formira cene SIF. Odnos između cena SIF (tj. cena u izvoznom pristaničtu) i troškova prevoza i osiguranja je dobar pokazatelj transportabilnosti. Manje osjetljivi na transportne troškove su robe sa visokom cijenom po jedinici težine – gotovi industrijski proizvodi. Pri uvozu masovnih tereta, pretežno sirovina, ti troškovi su suštinski dio ukupnih troškova za uvoznika. Jedna tona američkog žita, kupljenog i natovarenog u Čikagu ili Nju Orleansu za 100 dolara i prevezeno sa unajmljenim brodom do luke Bar košta uvoznika već 120-125 USD.

Svjetska trgovina obuhvata veoma širok spektar raznovrsnih proizvoda. Oni se mogu razvrstati po porijeklu, namjeni i stepenu finalizacije. Osnovni princip merkantilizma, koji se odnosi na svjetsku trgovinu, zahtijeva da se kupuje jeftino a da se prodaje skupo. Značajan dio spoljnje trgovine se svodi na kupovinu sirovina i prodaju gotovih industrijskih proizvoda. Produbljivanje granske i teritorijalne podjele rada i razvoj procesa specijalizacije i kooperacije, povezivanje regionalnih tržišta u jednistveno svjetsko tržište sa svetskim cijenama, kao i drugi faktori, pokazuju jak uticaj na spoljnju trgovinu. U savremenoj međunarodnoj trgovini, posebno u trgovini između industrijski razvijenih zemalja, preovlađuju proizvodi prerađivačke industrije (1/3 spoljnje trgovinske robne razmjene). Niži je udio drugih robnih grupa – mineralnog goriva, neprerađene i prerađene hrane, ruda i metala, neprehrambenih poljoprivrednih sirovina.

4

ULOGA SPOLJNE TRGOVINE U NACIONALNOJ EKONOMIJI

Međunarodna trgovina se pojavila u dubokoj drevnosti i dobila dopunski impuls u vezi sa stvaranjem svjetskog tržišta. To je glavni oblik međunarodnih ekonomskih odnosa. Baš kroz međunarodnu trgovinu se ostvaruje međunarodna podjela rada. Tržišta stranih zemalja omogućuju da se izvozom zaradi dodatni dohodak, i uvozom da se zadovolje potrebe nacionalne ekonomije.

Jedan od pokazatelja uloge spoljnje trgovine je odnos imeđu vrijednosti eksporta i importa prema ukupnom GDP. U globalnim razmjerama, taj pokazatelji iznosi preko 40%. Gotovo u svim državama EU godišnji obim eksporta i importa prelazi 50% GDP. Samo u SAD i Japanu spoljnjetrgovinska kvota je manja (oko ¼ GDP u SAD i oko 1/5 GDP u Japanu).U uslovima povećavanja internacionalizacije ekonomskog života međunarodna trgovina raste brže, nego proizvodnja. Za 1950-1995. g. DBP svijeta je porastao za 6 puta, industrijska proizvodnja za 7,4 puta, a robni eksport za 12,8% (u stabilnim cijenama).

Zemlja Udio u ukupnoj robnoj razmjeni

Udio u izvozu

SAD 14,6 10,9Nemačka 8,5 9,6Japan 5,8 6,5Francuska 4,8 4,8Velika Britanija 4,7 4,3Kina 4,0 4,8Kanada 3,9 4,0Italija 3,8 4,0Holandija 3,2 3,5Hongkong 3,2 3,1

5

STANJE SPOLJNE TRGOVINE U SVIJETU

Glavnu ulogu u spoljnoj trgovini igraju industrijske zemlje Zapada. Na njih dolazi preko 70% svjetskog eksporta. Pri tome oko 70% eksporta razvijenih zemalja Zapada otpada na uzajamni robni promet.

Najintenzivniji su robni tokovi unutar Zapadne Evrope (trgovina između zemalja EU čini preko 45% svjetskog eksporta i preko 40% svjetskog importa), između Zapadne Evrope i SAD, između SAD i Kanade, između Japana i SAD, Japana i Zapadne Evrpe.

Udio zemalja u razvoju (uključujući i Kinu) u svjetskom eksportu 1998. g. Iznosio je preko 27%. Njihove spoljnoekonomske veze su orijentisane na razvijene zapadne zemlje. Na uzajamnu trgovinu dolazi samo oko 35% eksporta zemalja u razvoju.

Zemlje istočne Evrope nikad nisu igrale značajnu ulogu u svjetskoj trgovini. Poslije promjene njihovog društveno-ekonomskog uređenja i raspada SEV-a (1991.), one su se preorijentisale na tržišta razvijenih zemalja zapada (prije svega EU).

SSSR u periodu 1950-1990. g. je ulazio među deset zemalja-eksportera (5. mjesto u svijetu 1960.g.). Ali njegova uloga u svjetskom izvozu čak u najboljim godinama nije prelazio 5% (na nivou Holandije, Belgije, Kanade, Italije). Uloga Ruske Federacije u svjetskoj trgovini, bez obzira na pokušaje da se aktiviraju i diverzifikuju spoljnje ekonomske veze, još je skromnija – 19 mjesto u svijetu, ili 1,4% svjetskog izvoza, 1998. g. Najvažniji spoljnje-ekonomski partner Rusije su zemlje ZND (pre svega Belorusija i Ukrajina) i zemlje EU (u prvom redu Njemačka – najveći spoljnji partner Rusije) i SAD. Zemlje ZND najviše izvoze gorivo (naftu, prirodni gas, ugalj), rude i druge sirovine, dok uvoze hranu, industrijsku robu, opremu itd.

Lider svjetskog eksporta su SAD (1986. i 1990-92 g. prestizala ih je Njemačka). Tome je pogodovao pre svega pad kursa dolara, koji je omogućio američkim firmama, koje su znatno smanjile troškove proizvodnje zahvaljujući višegodišnjem prestruktuiranju industrije,da dopunski smanje cijene za svoje robe na svjetskom tržištu. Ipak udio SAD u svetskoj trgovini je danas znatno niži, nego nekoliko decenija unazad – 12,7% svjetskog izvoza

6

1998. g. prema 31,0% u 1950. g. SAD su danas ne samo najveći izvoznik, nego i vodeći uvoznik, pri čemu je robni uvoz 1998.g. prevazlazio izvoz za 260 mlrd. USD. Poslednjih godina SAD imaju veliki pasivan trgovinski bilans. Ova zemlja je veliki uvoznik gotovih industrijskih proizvoda (automobila, crnih metala, elektrotehnike i elektronike), nafte i nekih industrijskih sirovina. Istovremeno SAD dominiraju na tržištu personalnih kompjutera, softera, aviona, vojne tehnike. SAD su takođe, kao i Kanada, Australija, Novi Zeland i JAR, velki izvoznik hrane, nekih izvora energije i industrijskih sirovina – drveta, ruda itd. Najvažniji spoljnje trgovinski partneri SAD su u izvozu: Kanada, Meksiko, Japan; u uvozu: Kanada, Japan, Kina.

Najveći trgovinski blok na planeti postala je EU. Ukupni izvoz zemalja EU 1998.g. Je dostigao skoro 2,2 trln. USD i preko tri puta prevazišao izvoz SAD. Na EU dolazi oko 40% svjetskog izvoza. Skidanje trgovinskih barijera među zemljama članicama EU je stimulisalo uzajamnu trgovinu – na nju sada dolazi preko 60% spoljnjeg prometa zemalja članica EU.

U okviru eksportne strategije razvoja brzim tempom je rastao izvoz finalnih industrijskih proizvoda Japana: njegov udio u svjetskom izvozu se pvećao od 1,3% u 1950.g. na 8,4% u 1990.g. Ipak, 1990-h godina Japan je stupio u fazu ekonomskog zastoja i njegov udio u svjetskom izvozu se donekle smanjio. Ta zemlja još uvek ima najveći u svetu aktivni saldo trgovinskog bilansa – izvoz prevazilazi uvoz za preko 100 mlrd. USD. Deficit SAD u trgovini s Japanom 90-h godina se nalazio na nivou 50-60 mlrd. USD. Japan je veliki veliki uvoznik energenata, ruda i drveta, ali je i najveći izvoznik automobila, brodova, domaće elektrotehnike, poluprovodnika, industrijskih robota i drugih proizvoda iz oblasti visokih tehnologija.

Brzim tempom raste izvoz (najviše industrijskih proizvoda) iz azijskih “novoindustrijalizovanih zemalja” (NIZ), a takođe iz Kine. U periodu 1990-1995.g. on se povećavao prosečno 11,5% godišnje. Godine 1998. na Kinu, Tajvan, Hong kong, J. Koreju, Maleziju, Singapur i Tajland dolazilo je 13,2% svjetskog izvoza. Po ukupnom obimu izvoza te zemlje su se već izjednačile sa SAD. Ipak na perspektive azijskih NIZ i Kine negativno se odrazila azijska finansijska kriza. Eksport te grupe zemalja 1998.g. povećao se za 2%.

Ruski izvoz u dalje inostranstvo (izvan ZND) u periodu 1992-1997.g. na račun izvoza sirovina i goriva se povećao za 1,7 puta – od 38 na 66 mlrd USD. Računajući i baltičke zemlje i ZND on je dostigao skoro 87 mlrd. USD. Bez obzira na veliki uvoz poljoprivrednih i potrošnih roba, Rusija je sačuvala

7

aktivni spoljnje trgovinski bilans – 1997.g. eksport je prelazio import za 21 mlrd. USD. Finansijsko-ekonomska kriza 1998.g. i pad svetskih cena nafte smanjili su obim ruskog prometa i pogoršali ruski spoljnje trgovinski bilans. Izvoz je 1998.g. pao na 74 mlrd. a uvoz – od 66 na 60 mlrd. USD.

Oko 60% međunarodnog trgovinskog prometa čini unutar regionalni izvoz. Na tom nivou vodeća je regionalna trgovina unutar EU (oko 26% svetskog izvoza).

Od među kontinentalnih tokova izdvaja se trgovina Sjeverne i Južne Amerike s Azijom i Okeanijom (bez Bliskog istoka i ZND), (oko 12% sv. izvoza), i Evrope i Centralne Evroazije sa obje Amerike (preko 9% sv. izvoza), Azijom i Okeanijom (oko 9%). Smanjuje se udeo trgovinskih transatlantskih odnosa SAD sa Zapadnom Evropom a raste uloga tihookeanske trgovine između SAD, Japana, zemalja Istočne i J-I Azije, a takođe evro-pacifičkih veza. Tihookeanski basen postaje arena svetske ekonomije XXI veka.

ZNAČAJ RECIPROČNE TRGOVINE ZA NACIONALNU PRIVREDU

U savremenoj svjetskoj trgovini je široko rasprostranjena tzv. recipročna trgovina na koju po nekim procjenama otpada 20-30% međunarodne trgovine. To je trgovinska operacija, pri kojoj kupac finansira dio svoje kupovine isporukom i realizacijom na spoljnjem tržištu konkretne količine roba i (ili) usluga uz pomoć prodavca. Preko 90 zemalja svijeta imaju zakone, koji obavezuju svoje uvoznike da uvoze samo vezano s recipročnim obavezama inostranih uvoznika. Najviše su rasprostranjeni u praksi recipročne trgovine barterski poslovi (bezvalutna, ali ocjenjena razmjena roba), recipročna kupovina eksportera za dio vrijednosti dostavljenih roba u zemlji-importeru, kompenzacioni ugovori (gašenje finansijskog ili robnog kredita dostavama roba, proizvedenih na kupljenoj za taj kredit opremi, ili roba proizvedenih u drugim preduzećima; četvrtina svjetske trgovine je predmet kompenzacionih ugovora), ofsetni poslovi (uključivanje u izvozni materijal elemenata, proizvedenih u zemlji importeru – to se posebno praktikuje pri prodaji opreme i oružja).

8

ROBNA STRUKTURA IZVOZA I UVOZA

Robna struktura izvoza i uvoza u različitim regionima svijeta je nejednaka. Ako u izvozu razvijenih industrijskih zemalja odlučujuću ulogu imaju mašine i oprema, to u većini zemalja u razvoju (posebno najzaostalijih) osnovnu ulogu u izvozu imaju sirovine, gorivo i hrana. Na zemlje u razvoju otpada samo 15% prometa u svetskoj trgovini. Visoki spoljnji dugovi nameću inteniviranje izvoza. Industrijalizacija i visoka konkurentska sposobnost u radno intenzivnim granama učinile su Brazil, Meksiko, Indiju, Tajland, Tursku i druge zemlje u razvoju velikim izvoznicima tekstila i konfekcije, obuće i mašina i opreme za tzv. „stabilne tehnologije“ u lakoj, prehrambenoj, papirnoj i metalurškoj industriji. Značajnije devizne rezerve uspele su da stvore samo neke zemlje u razvoju, i to pre svega izvoznice nafte. Zemlje u razvoju su jako zavisne od konjukture sirovina na svetskom tržištu. Mnoge zemlje u razvoju potpuno zavise od izvoza samo jedne vrste sirovina. Na primer, skoro 60% eksportnog dohotka Gane donosi kakao, 89% eksporta Zambije čini bakar, 60% eksporta Kolumbije – kafa itd. Oko 57% zemalja u razvoju dbija preko 25% eksportnih prihoda od jedne vrste robe. Kolebanja cena nafte, bakra, kafe, drveta, kakaoa i drugih sirovina i poluproizvoda se nepovoljno odražava na ekonomski razvoj tih zemalja. Izuzetak čini grupa NIZ, koje su specijalizovane za izvoz radno intenzivnih i sofisticiranih industrijskih roba. Prekomerna eksploatacija i monokulturnost nameću zemljama u razvoju, posebno afričkim, potrebu da uvoze hranu iz razvijenih zemalja. To dodatno otežava njihov spoljnji trgovinski i platni bilans.

Rusija je slična zemljama u razvoju po strukturi izvoza. Tako 1998.g. 48% ruskog izvoza su činile mineralne sirovine i gorivo, 17,5% - crni i obojeni metali, dok je udeo mašina i opreme u periodu 1990-1998. g. opao od 18 na 10%. Rusija dostavlja na svjetsko tržište preko 40% svoje proizvodnje nafte, preko 30% prirodnog gasa, preko 70% proizvedenih mineralnih đubriva, skoro 85% celuloze.U uvozu Rusije preovlađuju mašine i oprema (oko 35%) i hrana (oko 15%).Krajem 90-h g. Udio uvozne hrane (po vrijednosti) u ukupnoj ruskoj potrošnji je prelazio 50%.

9

SPECIFIČNOSTI ROBA U SPOLJNOJ TRGOVINI

Trgovina različitim vrstama roba ima svoje specifičnosti. S tim u vezi razlikuju se:

• Spoljna trgovina mašinama i opremom• Spoljna trgovina sirovinama• Spoljna trgovina uslugama• Izvoz kapitala

-TRŽIŠTE MAŠINA I OPREME-

Tržište mašina i opreme razvija se pod utjecajem međunarodne specijalizacije i kooperacije. Na kooperacione dostave dolazi preko 40% ukupnog obima međunarodne trgovine mašinama i opremom. Povećava se dostava dijelova i sklopova kao rezultat proizvodne kooperacije. Osim toga oko 10% međunarodne trgovine mašinama i opremom dolazi na rezervne dijelove za tehnološko održavanje ranije prodatih proizvoda. Vodeće kompanije u mašinogradnji imaju razgranatu mrežu za prodaju i servisiranje svojih proizvoda po inostranstvu. Mašine i oprema se dostavljaju na strana tržišta kako u sklopljenom tako i u rasklopljenom vidu. U ovom drugom slučaju sklapanje se vrši u zemlji - uvozniku. Dostava mašina i tehničkih sredstava u rasklopljenom vidu je povoljnija zato što se tako smanjuju carine, štedi na pakovanju, transportu, utovarno-istovarnim poslovima. (npr. jedan isti brod može prevesti nekoliko puta više automobila u dijelovima, nego sklopljenih).

Od sredine 50-h g. razvila se trgovina kompletnom opremom, od koje 50-60% naručuju zemlje u razvoju. Dostava kompletne opeme tijesno je povezana s izgradnjom objekta, za koji je namjenjena. Isporuka kompletne opreme može se vršiti po principu: 1. “ključ u ruke” (objekat se predaje naručiocu potpuno spreman za rad); 2. “proizvod u ruke” (isporučilac pruža pomoć naručiocu u radu); 3. “tržište u ruke” (dostavljač obezbeđuje i tržište

10

za proizvode koji će se proizvesti isporučenom opremom); 4. kompenzacioni poslovi – otplata dugova ili kredita proizvodima novoizgrađenog ili drugih preduzeća; 5. “BOT” - isporučilac eksploatiše novoizgrađeni objekt ili opremu do određenog roka i na taj način ostvaruje planiranu dobit, tek potom objekt prelazi u ruke naručioca.

Raširena je poslednjih decenija praksa prodaje mašina i opreme na međunarodnim konkursima (tenderima). Mašine i oprema mogu se ne samo prodavati, nego i davati u arendu. Dugoročna arenda mašina i opreme naziva se lizing. Na svetskom tržištu deluje oko hiljadu međunarodnih lizing kompanija; na njihove arendne operacije dolazi, po nekim procenama, 1/5 svetskog izvoza mašina i opreme.

Svjetski lideri u proizvodnji i izvozu mašina su SAD, Japan i Nemačka. Na njih dolazi oko 60% proizvodnje i približno toliki procenat izvoza mašina i opreme iz industrijski razvijenih zemalja. Slede ih Francuska, V. Britanija, Italija, kanada, Belgija, Holandija, Švedska i Švajcarska. Udeo mašinogradnje u izvozu najveći je u Japanu, a Švajcaeska zauzima prvo mesto u svetu po vrednosti izvoza mašina i opreme po stanovniku. Raste eksport mašinsko-tehničkih proizvoda u tzv. novoindustrijalizovanim zemljama (NIZ). Singapur, Tajvan, R. Koreja ulaze među prvih deset svjetskih izvoznika elektronike.

Izvjestan napredak na svjetskom tržištu postižu zemlje u razvoju koje izvoze automobile (R. Koreja, Brazil, Meksiko, malezija), avione (Brazil, Argentina), brodove (R. Koreja, Brazil, Tajvan), elektro opremu, neke vrste oružja, itd. Udio zemalja istočne Evrope i SSSR u međunarodnoj trgovini mašinama i opremom je naglo opao posle raspada SEV-a, zbog nekonkurentnosti proizvoda tih zemalja na svjetskom tržištu. I Ruski izvoz oružja je dosta opao. Na pr. na SSSR je 1988. g. dolazilo 37% svjetskog izvoza oružja (1. mesto u svetu – 15 mlrd. USD), a 1998. g. samo oko 6% (oko 1,3 mlrd. USD, ili 3. mjesto – posle SAD i Francuske).

11

-SPOLJNA TRGOVINA SIROVINAMA-

U znatno većem stepenu nego trgovina finalnim proizvodima je monopolizovana od strane velikih kompanija. Multinacionalne kompanije kontrolišu približno do 80% eksporta čaja, kafe, kakao-a, pamuka, drvenih proizvoda, duvana, bakra, gvozdene rude, boksita. Pri tom u svakom konkretnom slučaju kontrolu ostvaruju tri do šest vodećih firmi, koje mogu kontrolisati cijene na odgovarajuće tržištu. Posebno mjesto u trgovini sirovinama zauzima unutar korporativna trgovina između kompanija “majki” i “kćerki”. Ona se vrši po nižim transfernim cenama, što omogućuje prenos kapitala bez poreza i taksi, dobijenog pri eksploataciji izvora sirovina u inostranstvu na korišćenje jeftine lokalne radne snage. Unutar korporativna trgovina čini oko 30% svjetskog izvoza sirovina.

Za trgovinu sirovinama karakterističan je porast broja dugoročnih ugovora. Obično se oni zaključuju na rok od 15-20 godina i više, i to uglavnom u trgovini rudama, ugljem i prirodnim gasom. Važan oblik dugoročnih ugovora su kompenzacioni poslovi – uvoznik sirovine daje izvozniku kredit za aktivizaciju nalazišta ili pokretanje određene proizvodnje, a za otplatu zajma dobija dio proizvodnje iz novog preduzeća.

Značajnu ulogu u trgovini sirovinama imaju međuvladine asocijacije eksportera sirovina, koje sprovode kolektivnu politiku kontrole proizvodnje, trgovine i cena. Ima ih oko 20, a najpoznatija je OPEK (stvorena 1960, 11 država članica na koje dolazi oko 40% obima svjetskog izvoza nafte). U regulisanju međunarodnog tržišta sirovinama poslednjih decenija uspešno djeluje Konferencija OUN za trgovinu i razvoj (UNKTAD).

-SVJETSKA TRGOVINA USLUGAMA-

Različite usluge – bankarske, osiguravajuće, transportne, projektantske, građevinske, lizing, reklamne i mnoge druge, realizuju oko 1/5 obrta svjetske robne trgovine, ali ima tendenciju ubrzanog rasta. Na industrijski razvijene zemlje otpada 90% izvoza i 80% uvoza usluga. Važnu ulogu u međunarodnoj trgovini uslugama ima tzv. Globalni gradovi – Njujork, London, Tokio, Pariz, Milano i drugi.

12

BERZE

Kroz međunarodne robne berze ostvaruje se oko 20% svetske trgovine sirovinama i prehrambenim proizvodima. Dans se kao predmet berzanske trgovine pojavljuje 60-70 vrsta roba. Dve trećine roba koje se obrću na međunarodnim robnim berzama su poljoprivredni proizvodi i drvo pre svega uljarice, žitarice, živa stoka i meso). U grupi industrijskih sirovina i proizvoda više od polovine obrta otpada na goriva (sirovu naftu i njene derivate). Udeo plemenitih metala (zlata, srebra, platine, paladijuma) čini 30% obrta roba te grupe, a obojenih metala (bakra, olova, kalaja, cinka, nikla, aluminijuma) oko 20%.

Najvažniji centri međunarodne berzanske trgovine koncentrisani su u SAD (Čikago, Nju Jork) i V. Britaniji (London). Poslednjih godina značajno je porasla uloga Japana (Tokio). U kategoriju međunarodnih takođe spadaju specijalizovane berze, koje opslužuju regionalna tržišta – Vinipeška, Pariska, Sidnejska, Singapurska, Sjanganška (Hongkonška), Frankfurtska, Milanska, Amsterdamska.Danas su robne berze strogo specijalizovane. Robne berze za žitarice su u Čikagu, Antverpenu, Londonu, Liverpulu, Milanu, Roterdamu; za pamuk – Bremen, Liverpul, Nju Jork, Nju Orleans, Čikago; za nepranu vunu – Antverpen, London, Nju Jork, Rube; za jutu – Kalkuta; za svilu – Jokohama, Kobe; za obojene metale – London, Nju Jork; za kaučuk – Amsterdam, London, Nju Jork, Singapur; za kafu – Amsterdam, London, Nju Jork, Roterdam, Havr, Hamburg; za šećer – London, Nju Jork, Hamburg; za kakao – London, Nju Jork, Amsterdam. Najveće fondovske berze su u Nju Jorku, Tokiju, Frankfurtuna Majni, Londonu. Operišu ogromnim kapitalom. Veliki deo berzi vrši berzanske operacije uglavnom na bazi lokalnih aktiva tj. opslužuju pretežno nacionalne ekonomije. Prisutna je velika koncentracija berzanskih delatnosti, posebno u međunarodnom poslovanju. U SAD na primer funkcioniše preko 70fondovskih berzi, ali pažljivo se prati berza u Nju Jorku. Berze su kompjuterski umrežene kako međusobno tako i sa milionima ustanova, firmi, banaka i privatnih lica. Vodeći trgovinsko-finansijski centri u svojim regionima su Singapur, hong Kong, Bombaj, Kuvajt, Sao Paulo i dr.

13

Njihovom razvoju pogodovao je značajan ekonomski potencijal, liberalni poreski i valutni režim, saobraćajno-geografski položaj, izgrađena institucionalna infrastruktura, razvijen bankarski sistem, uslužna sfera, stabilni politički uslovi.

SPECIJALNE BEZCARINSKE ZONE I NJIHOV ZNAČAJ

Relativno novi oblik spoljnjih ekonomskih veza su slobodne carinske zone. Prva takva zona osnovana je 1946. godine u Šenanu (Irska). Danas ih u svetu ima preko 600. One se stvaraju da bi privukle strani i lokalni kapital i moderne tehnologije, da bi podstakle razvoj visoko efikasne proizvodnje i izvoz konkurentno sposobne proizvodnje. Za zemlju je specijalna ekonomska zona nova veza sa svetskom ekonomijom, a za investitore iz inostranstva – eksperimentalni poligon za izučavanje lokalnih uslova i poslovne klime. U toj zoni se nude niži porezi, slobodni izvoz profita, povoljni zajmovi, trgovačke površine, bezcarinski uvoz roba, olakšice za dostavu energije, sirovina, materijala i radne snage. Specijalne ekonomske zone mogu da imaju značajan doprinos za modernizaciju privrede, akumulaciju deviznih sredstava, kao iza ekonomski aktiviranje zaostalih teritorija. Veliko iskustvo u stvaranju i funkcionisanju specijalnih ekonomskih zona imaju SAD, Francuska, V. Britanija i Kina. Bugarska je proglasila 7 takvih zona. Kina je 14 lučkih gradova i ostrvo Hajnan proglasila za „otvorene“.

14

DINAMIKA SVJETSKIH EKONOMSKIH TOKOVA

Ona je s jedne strane, rezultat ekspanzije svjetske trgovine, a s druge dinamičnog razvoja ostalih ekonomskih tokova – kretanje bankarskog kapitala, direktnih stranih ulaganja, razvoja globalnih usluga.

U proteklih pola veka svetska trgovina je doživela veliki razvoj. Dok je 1955. g. Svjetski izvoz roba iznosio samo 93 mlrd. USD, 2001. g. je dostigao 6 072 mlrd. USD. Prema tome, povećao se 65 puta. Iako su ovim podacima iskazane nominalne a ne realne vrednosti, zavisne od kolebanja kursa dolara, razvoj je ipak bio eksplozivan.

Glavni faktori takvog razvoja svjetske trgovine, odnosno globalizacije razmene, jesu demografski rast, porast životnog standarda, geostrategija multinacionalnih kompanija, nove saobraćajne tehnologije, novi oblici komercijalizacije i organizacije tržišta i uloga svjetskih institucionalnih faktora.

U razdoblju 1950-2000. g. Svjetsko stanovništvo se povećalo od 2,5 na 6,1 milijardi ljudi. Porast, iako uz tranziciju, bio je u zemljama u razvoju (1950: 67% svetskog stanovništva, 2000: 85%). Tako veliki porast doveo je do povećanja ponude radne snage (pojava “novoindustrijalizovanih zemalja”) i rasta potrošnje i uvoza hrane, posebno žitarica. Na razvoj svjetske trgovine snažno je uticao na porast životnog standarda, posebno u razvijenim zmljama. Prelazom na model intenzivnog, visoko tehnološkog razvoja i fleksibilne specijalizacije, što je došlo do izražaja u razdoblju postfordizma, stvorena su bogata društva. U vezi s tim, povećana je potražnja za industrijskim i drugim proizvodima.

U jačanju svjetske trgovine i cirkulaciji kapitala posebnu ulogu imale su multinacionalne kompanije i to zbog njihove geostrategije. One kombinuju fakture privređivanja u svetskim relacijama, a kako raspolažu velikim kapitalom imaju vrhunsku tehnologiju i organizaciju i visokostručne kadrove, u svom poslovanju postižu maksimalnu efikasnost. Već tokom 70-tih godina multinacionalne kompanije su ostvarile vrednost proizvodnje i usluga izvan matične zemlje od 500 mlrd. USD, a njihov udeo u svetskoj trgovini iznosio je 40%.

Značajni su i ostali faktori porasta svjetske trgovine, posebno nova saobraćajna tehnologija, posebno uticaj kontejnerizacije prevoza, zatim uloga

15

institucionalnih faktora kao što su WTO (STO) i UNCTAD-a, razvoj ekonomskih integracija i novih oblika komercijalizacije i organizacije svetskog tržišta.

Veliki razvoj svjetske trgovine samo je jedan element, iako najvažniji, u dinamici svjetskih ekonomskih tokova. U tim tokovima veliku ulogu ima kretanje kapitala, kroz direktna strana ulaganja (2001. godine direktna strana ulaganja u svijetu iznosila su 1 127 mlrd. USD), međunarodne bankarske transakcije, putem kredita itd. To je kretanje dovelo do stvaranja globalnog finansijskog sistema. Jednako je važna globalna sfera turističkih kretanja koja su u proteklom periodu takođe snažno uticala na proces globalizacije (2002. g. Broj međunarodnih turista iznosio je 714,6 mil. a prihod od međunarodnog turizma iznosio je 82 mlrd. USD).

SPOLJNA TRGOVINA KAO UVOZ I IZVOZ

Nijedna zemlja nema u potpunosi zatvorenu privredu.Privreda svake zemlje razmjenjuje različite količine proizvoda i usluga s ostalim zemljama.Po pravilu se izvoze proizvodi u čijoj proizvodnji zemlja ima komparativne prednosti, a uvoze se proizvodi kod kojih drugi imaju troškovnu prednost.Izvoz predstavlja domaće proizvedene robe i usluge koje se prodaju na stranom tržištu, a uvoz čine strano proizvedene robe i usluge koje se prodaju na domaćem tržištu.Izvoz zavisi prvenstveno od dohodka i proizvodnje naših trgovačkih partnera, kao i o relativnim cijenama našeg izvoza i proizvoda s kojima konkurišemo.Kad se strana proizvodnja povećava, kad devizni kurs naše valute pada, obim i vijednost našeg izvoza teži ka povećanju.Na drugoj strani naš uvoz će biti uslovljen visinom domaće proizvodnje i raspoloživim dohocima stanovništva, kao i odnosima relativnih cijena domaćih i inostranih proizvoda.Razlika između uvoza i izvoza predstvlja neto izvoz (NH= H-U).

16

SPOLJNA TRGOVINA I AGREGATNA TRAŽNJA

Kategorija neto izvoza predstavlja četvrtu komponentu društvenog proizvoda i agregatne tražnje.Pored potrošnje, investicija i javne potrošnje imamo i neto izvoz kao komponentu agregatne tražnje.Agregatna tražnja = porrošnja + investicije + javna potrošnja + neto izvoz,

AD = C + I + G +NH.

Pošto je u uslovima privredne ravnoteže agregatna tražnja jednaka bruto društvenom proizvodu AD = BDP, neto izvoz se može posmatrati kao razlika društvenog bruto proizvoda i domaće potrošnje.

NH = BDP – (C + I + G).

Privatna, javna potrošnja i investicije predstavljaju domaću potrošnju.Ako je domaća potrošnja veća od društvenog bruto proizvoda imaćemo deficit platnog bilansa i tu razliku neko mora da plati.Tako će deficit platnog bilansa voditi smanjenju deviznih rezervi zemlje ili povećanju zaduženosti u inostranstvu.Ako je bruto društveni proizvod veći od domaće potrošnje imaćemo suficit platnog bilansa koji će povećati devizne rezerve zemlje.Uvoz obara nagib krive agregatne tražnje slično uticaju neto poreza.Povećana kupovina roba iz uvoza ostavlja manji prostor za povećanje kupovine domaćih roba.

17

MULTIPLIKATOR OTVORENE I ZATVORENE EKONOMIJE

Visina izdvajanja za kupovinu roba iz inostranstva zavisi od marginalne sklonosti ka uvozu koji postoji u zemlji.Kako će se u otvorenoj ekonomiji svakim porastom dohotka dio odvajati za uvoz roba iz inostranstva, što zavisi od marginalne sklonosti ka uvozu, to će multiplikator otvorene ekonomije biti niži od multiplikatora u zatvorenoj ekonomiji. Multiplikator zatvorene privrede = 1/1-(MSP – MSU), gdje je MSP-marginalna sklonost potrošnji u zatvorenoj privredi, a MSU marginalna sklonost uvozu.Multiplikator otvorene privrede = 1/MSŠ + MSUMultiplikator otvorene ekonomije je manji od multiplikatora zatvorene ekonomije zbog izdataka na uvoz.Multiplikator spoljne trgovine djeluje na sličan način kao i multiplikator javne potrošnje.Zbog toga je nivo društvenog proizvoda otvorene privrede veći od nivoa društvene proizvodnje zatvorene privrede.Međunarodna podjela rada i spoljna trgovina povećavaju društvenu proizvodnju. Uključivanjem spoljnje trgovine domaća potražnja može da se razlikuje od domaće proizvodnje.Uvoz rotira naniže krivu tražnje, a time utiče i na smanjenje bruto društvenog proizvoda.Izvoz paralelno pomjera naviše cijelu krivu tražnje a time se povećava bruto društveni proizvod.Ravnotežni bruto društveni proizvod u otvorenoj privredi veći je od onog u uslovima zatvorene privrede.

18

ULOGA DRŽAVE U SAVREMENIM TRŽIŠNIM PRIVREDAMA

Da bi spoljna trgovina funkcionisala najbolje na privredni razvoj nacionalne ekonomije, država mora da igra glavne uloge.Postoje četiri uloge,a to su:

- alokativna- distributivna- stabilizaciona- razvojno-strukturna uloga.

Alokativna uloga počinje od pretpostavke ograničenog i nesavršenog tržištaDržava je jedini društveni subjekt koji je po definiciji svog postojanja u mogućnosti da obezbjedi zadovoljenje potrebnih pretpostavki za tržišnu, efikasnu, alokaciju resursaIzrada i obezbeđenje uslova za tržišnu, maksimalno efikasnu alokaciju:•Pravna regulativa institucionalne infrastrukture tržišnog privrednog sistema (osnivanje, kontrola finansijskog poslovanja, radno zakonodavstvo...) i definisanje opštih uslova privređivanja, spoljnotrgovinskog i deviznog režima..•Zaštita prava svojine i nepovredivosti ugovora•Regulisanje monetarno-kreditnog i fiskalnog sistema•Zaštita konkurencijeOva grupa pretpostavki je alokativno neutralna jer ne utiče na odnose proizvodnje i potrošnje, već stvara povoljne uslove.Distributivna uloga je vezana za socijalne probleme tako što će se od nekih koji imaju više davati onima koji nemaju, pa nećemo ići u detalje sa ovom ulogom države , jer nije vezano za temu.Stabilizaciona uloga je nastala tako što poslije velike ekonomske krize 30ih, Kejnz zaključuje da masovna nezaposlenost i inflacija nisu privremene i normalne pojave već mogu da se pretvore u duboku krizu Aktivna

19

stabilizaciona uloga je: mjere monetarne i fiskalne politike – anticiklična politika u regulisanju agregatne tražnje.Razvojno-strukturna uloga najviše utječe na spoljnu trgovinu.Kreiranje strukture prije svega ponude.Realokacija nacionalnih resursa za ostvarivanje određene izvozne strategije a kojom nacionalna privreda ima komparativne prednosti.Niz instrumenata i mjera ekonomske politike (npr. poreske, izvozno-uvozne olakšice, subvencije).Sa uspješno obavljenim ovim ulogama biće uspješna i spoljna trgovina, te na osnovu toga možemo reći da privredni razvoj nacionalne ekonomije reguliše sama država.

20

ZAKLJUČAK

Iz svega što je navedeno dolazim do zaključka da je spoljna trgovina najvažnija za obogaćivanje cijele nacionalne privrede i njen razvoj posredstvom prodaje viška proizvoda roba i usluga - izvoza i nabavke potrebnih sirovina, roba i usluga – uvoza, spoljna trgovina omogućava da nabavimo sve ono što nam je potrebno, a što mi nemamo ili nam je potrebno mnogo troškova za proizvodnju istog.Višak proizvoda roba i usluga koji imamo u našoj nacionalnoj privredi, obavezno treba prodati drugima na svjetskom tržištu, jer prodajom istog dolazimo do prenosa bogatstva u našu nacionalnu ekonomiju. Samim tim što više proizvoda prodajemo na svjetskom tržištu razvijamo svoju proizvodnju i cjelokupnu privredu. Jedan dio novca se odvaja u nove pronalaske, infrastrukturu i dr., što indirektno utiče na razvoj cjelukupne nacionalne privrede i ekonomije.Spoljna trgovina ima veoma značajnu ulogu u razvoju i obogaćivanju nacionalne ekonomije i privrede, naravno u koliko se ta trgovina obavlja na razuman način. Ne treba kupovati ono što ima i viška u našoj nacionalnoj privredi. Treba što manje izvoziti sirovine, a što više izvoziti gotove proizvode, jer su oni mnogo profitabilniji i korisniji za cjelokupnu nacionalnu ekonomiju i privredu iz razloga što su gotovi proizvodi skuplji i donose veće zarade od sirovina. Jedan od razloga nadmoći razvijenih zemalja u odnosu na nerazvijene je naravno taj što razvijene zemlje koriste sirovine praveći proizvode i prodajući drugima, dok nerazvijene prodaju sirovine koje su mnogo jeftinije od proizvoda. Nacionalna proizvodnja treba da bude okrenuta ka proizvodima koji se traže na tržištu, ali isto tako i da ta proizvodnja bude sa manje troškova nego u drugim državama, te da bude kvalitetna.Mnoge zemlje su poznate po svojim proizvodima na svjetskom tržištu, pa tako mnoge države su vodeće u određenoj grupi proizvoda koje izvoze, a neke su vodeće u drugim grupama proizvoda. Razvijene zemlje imaju veliku potrebu za spoljnom trgovinom iz tri razloga. Prvi razlog je prodaja svojih proizvoda kako bi se omogućio privredni razvoj nacionalne ekonomije.

21

Drugi razlog je zadovoljenje unutrašnjih potreba proizvodima kojih nema na domaćem tržištu ili su želje i ukus stanovnika skloniji proizvodima drugih zemalja. Treći razlog je nabavljanje robe od drugih država radi potrebe za razvoj nacionalne privrede (u to spadaju: informatička oprema, mašine, određeni informatički programi, tehnički proizvodi, nafta itd.).Nadalje razvijene zemlje variraju u procentu spoljne trgovine svojih proizvoda svake godine, razlog tome je što i druge manje zemlje nastoje u zadnje vrijeme da poboljšaju proizvodnju, te da proizvedu više i da tako svoj višak ponude spoljnom trgovinom na svjetsko tržište. Na primjer Rusija je mnogo više izvozila naoružanja osamdesetih i početkom devedesetih godina nego sada. Također SAD je osamdesetih godina mnogo više tehnike izvozio u inostranstvo nego sada, sada vodeću ulogu ima Japan. Njemačka je izvozila više automobila, a sada je to mjesto preuzeo Japan.U zadnje vrijeme Kina je razvila privredu nacionalne ekonomije upravo iz razloga što je počela da se više bavi spoljnom trgovinom i tako razvija svoju proizvodnju. Kina postaje vodeća u spoljnoj trgovini iz razloga što pravi jeftine proizvode i time ruši konkurenciju, osim u polju tehnike, elektronike, informatike i slično (u onim granama gdje je bitan kvalitet). Kako će se dalje odvijati spoljna trgovina u budućnosti ostaje da se vidi.Svaka država treba da izvuče pouke iz spoljne trgovine i da dobro razradi plan i program kako da učestvuje u spoljnoj trgovini kako bi omogućila privredni razvoj nacionalne ekonomije.

22

LITERATURA

1. MEĐUNARODNA EKONOMIJA Prof. Dr. 2. mladen M. Bodiroža FPS Banja Luka 2008.3. OSNOVE EKONOMIJE Prof. Dr. Milenko R. Stanić, FPS

Banja Luka 2006.4. LEKSIKON SPOLjNE TRGOVINE, prof. dr Miloš

Todorović, Ekonomski fakultet, Niš, 2001 5. MEĐUNARODNI EKONOMSKI ODNOSI, prof. dr Stevo

Kovačević, Ekonomski fakultet, Kragujevac, 2000.

23