of 426/426
MAVRO VETRANOVIĆ PJESNI RAZLIKE I. 1. Pjesanca Kufu. Koli je plačan glas, moj bože prislavan, kad je kuf u on čas na prijeku smrt spravan, ter taj kuf pribijeli kraj rijeke studene pojući procvijeli, travica da vene! Mnim da bi mramorno srdačce toj bilo, da ne bi jadovno i grozno cvililo, slišaje tuj pticu u pjesan gdi cvili, pojući dušicu da s tijelom razdili. Zač rijeka gdi ćuti jadovne te pjesni, smete se i smuti u velje boljezni. Još da bi plah vojnik u oružju tuj prošal, pješac ali konjik, i pticu tuj našal, gdi gorče od jada kraj rijeke cvileći jadove uklada, s duhom se dijeleći: kraj rijeke tuj stoje i on bi proplakal i oružje svoje po zemlji povrgal; ter bi se cvileći, sadružen s tugami, po zemlji ničeći vas oprao suzami. Zašto je plač priljut, zašto je boljezan na smrti kufa čut gdi poje u pjesan, stojeći kraj rijeke, gdi vajmeh pun vaja od smrti od prijeke tužice pobraja. Ne da ima sumnju i strah, da život svoj skrati i da ga smrt u prah i u zemlju obrati; pojući ner veli taj ptica pribijela: život se moj želi rastavit od tijela, zač svijetu na službi odkli se porodih, moje dni u tužbi do sada provodih. Pjesnivac još bi taj svu zabio tužicu, ki obide vas svijet taj ištući družicu,

Poezija Mavra Vetranovica

  • View
    124

  • Download
    14

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Mavro Vetranovic (poezija)

Text of Poezija Mavra Vetranovica

MAVRO VETRANOVI

PJESNI RAZLIKEI. 1. Pjesanca Kufu. Koli je plaan glas, moj boe prislavan, kad je kuf u on as na prijeku smrt spravan, ter taj kuf pribijeli kraj rijeke studene pojui procvijeli, travica da vene! Mnim da bi mramorno srdace toj bilo, da ne bi jadovno i grozno cvililo, sliaje tuj pticu u pjesan gdi cvili, pojui duicu da s tijelom razdili. Za rijeka gdi uti jadovne te pjesni, smete se i smuti u velje boljezni. Jo da bi plah vojnik u oruju tuj proal, pjeac ali konjik, i pticu tuj naal, gdi gore od jada kraj rijeke cvilei jadove uklada, s duhom se dijelei: kraj rijeke tuj stoje i on bi proplakal i oruje svoje po zemlji povrgal; ter bi se cvilei, sadruen s tugami, po zemlji niei vas oprao suzami. Zato je pla priljut, zato je boljezan na smrti kufa ut gdi poje u pjesan, stojei kraj rijeke, gdi vajmeh pun vaja od smrti od prijeke tuice pobraja. Ne da ima sumnju i strah, da ivot svoj skrati i da ga smrt u prah i u zemlju obrati; pojui ner veli taj ptica pribijela: ivot se moj eli rastavit od tijela, za svijetu na slubi odkli se porodih, moje dni u tubi do sada provodih. Pjesnivac jo bi taj svu zabio tuicu, ki obide vas svijet taj itui druicu, hotei ivot svoj od truda i muke za ljuven nepokoj smrti dat u ruke; ter s lirom pojui napokon nabata, u suzah plovui, od pakla na vrata, molei prid vrati, gdi je spila pakljena, da mu se povrati druica ljuvena. Arion jote taj, ki pjesan tuj spravi,

rad koje na suh kraj riba ga priplavi, ki s lirom pojui u veljoj nezgodi na ribi plovui smrti se slobodi: da kufa tuj uje gdi s veljom boljezni na smrti klikuje, pojui u pjesni, puinom vajmeh ta pojui prislatko i sebe i svoj pla zabil bi tutako. Jo scijenim nije pastir, ni morska sirena, ni vila ni satir od luga zelena, ni zvijeri ni ptice od svake naravi, da grozne suzice s boljezni ne spravi, sliaje tuj pticu, kraj rijeke gdi stoje, dijelei duicu, umira i poje. Jote mnim bijesan lav oal bi lovei zlosrdi svoj narav, dubravom hodei, i svoju usilos s bijesom bi prikratil i u ljubav i u milos zlosrdje obratil, gdi se kuf skonava, pojui ter tako smrti se pridava ljuveno i slatko. Nije jele ni bora, hrasta ni jasena, ni suha javora ni brijesta zelena; ni dubak ostali razlika narava, veliki ni mali, to zemlja sazdava, ni s travom nijedan cvijet, tuj alos da uje, gdi taj kuf na on svijet pojui putuje, za velju ljuvezan da ne bi boe moj outil boljezan za tolik nepokoj. Zato bi pravedno tuj pticu sadruit i njome zajedno i cvilit i tuit, gdi vajme napokon . . . prituna smrti se pod zakon [ter] prida za suna, prijeku smrt ter toli s velikom ljubavi zaklina i moli, da svoj bijes ustavi; pojui ter pravi toliko priklono: o smrtna naravi, za mao as stan gojno. in' tvoja taj strijela da me jo ne cvijeli, da moj duh od tijela jote se ne dijeli, ijem tubu svu moju, kraj rijeke stojei, na svrsi ne spoju, suzice ronei. Za vrijeme me kratko i moj rok na svijeti dale e tutako moj ivot zanijeti, gdi e moj bijeli dan i sunana svitlos svrnut se u vjeni san i u vjenu mrklos. Tko nebi suzice, o vjena milosti, prolijevao niz lice s velikom alosti, gdi smrtni taj narav i taj stril priljuti na molbu i ljubav nee se svrnuti? Ne gleda cviljen'je, ne gleda plaan glas, ni velje smiljen'je ni od pjesni mednu slas; zlosrdje ner slijedi ter mnokrat na svijeti

prije cvijetak povrijedi, ki je ljepi vidjeti. Ter s tomem oblasti uini taj strila srdace propasti od kufa pribila, iz glasa ki takoj pojui kraj rijeke prikrati ivot svoj od smrti od prijeke. Pokli je nagla ta, moj boe, smrt prijeka, ka ranu kako ma zadava bez lijeka: tebi se ja molim, ki s' vjena dobrota, in' malo da prodljim rok moga ivota; ne daj mi jo smrti, o vjena milosti, u pepeo satrti me tijelo i kosti, ijem moje sve pjesni do konca zaglavim, da s veljom ljuvezni hvalim te i slavim. Ke pjesni poslati ja mislim u kril tvoj, ako smrt ne skrati prije reda ivot moj. Jo ljubav tuj tvoju ja molim, sluga tvoj, otvori svijes moju i odrijei ivot moj, ter ini tolik dar da jezik moj stee, prikornu nijednu stvar da ludu ne ree, neka mi ne ree tko godi s prikorom: zaal je dalee dubravom i gorom, kara je dostojan, za polje ostavi, gdi bjee pokojan, slijedei drum pravi. Naglos ga primoe bezumjem zajedno ter svrit ne moe pjesance naredno. O boe prislavan, zatoj t' je za svu mo moj ivot pripravan tebe zvat na pomo, da tvojom ljubavi i tvojom milosti kae mi drum pravi od vjene svjetlosti, da mogu poznat ja oni kram i vidjet, gdi drugo sunce sja, vie nas na on svijet; to sunce govoru, ko vlada nad nami danicu i zoru nad svijemi zvijezdami. 2. Pjesanca: Aurea Aetas. Svijes moja manena, sebe van ostaje, prva ona vrjemena u sebi smiljaje; onadaj najlie, kad sjae zlati dan, spilica kad bie lovjeku dom i stan, na trzni ali pak u cvijetju i travi gdi pri tih hladak od rajske ljubavi. A mnozi kraj gore ki sbono ivjehu, od prutja obore i od kala pletjehu; i od slame i od stane ki bjehu slavni tad, gdi svrake i vrane ne bi se legle sad. Rajska ti bjee stvar, moj boe, na svijeti toliko slavan dar oima vidjeti, gdi jel'je i borje i s desna i s lijeva

i rajsko lovorje iv lovjek uiva, i dubja ostala razlika narava velika i mala to zemlja sazdava, gora i [s] zagorjem aliti planinom: pod borjem i jel'jem, poljem i ravninom pojate pletui, gdi voda studena uberi tekui srijed sjene zelena. Od ljudi stvar svaka gdi gojno ivjae a zida ni klaka jo nitkor ne znae; polae bjehu toj i dvori izbrani, o boe vinji moj, o stvore prislavni! Gdi lovik zemaljski, ki vrijeme toj bjee, na zemlji anelski bezlobno ivjee. Nu ne vijem, boe moj, tko je pamet tuj stekal, blaenstvo da bi toj jezikom izrekal, sunace gdi sjae u vrime u svako i na jedno rok stae, ne vrue ner mlako, kozin rog i raka jednako toplei i stvoren'ja svaka toplinom gojei. Stvoritelj za bjee naredil toj takoj, da hrana ne lipe naravi lovjeoj. Jo bjee blaenstvo radovat u sebi, gdi nijedno kraljevstvo ne bjee po sebi; ni saj svijet razdijeljen na mnogo granica, ni toli rascvijeljen od mnozijeh tuica. Nit bjee gradova ni slavnijeh polaa, ni trudnijeh jadova ni tube ni plaa. Nit bjee poznalo govedo u te dni ni jaram ni ralo ni lemi gvozdeni. Na svijeti ne bjee rodil se jo nitkor, skovati da umjee motiku ni kosor, ni gvozdja ostala, o vinji boe moj, koja su zadala teaku krvni znoj. Niti se trapljae po vas dan u brazdi, ni lozje sadjae, kako se sad sadi. S glotinom penica jote se ne znae, to dava zemljica u ove dni nae; zato bog za hranu lovjeku davae nebesku tuj manu, ka na tli padae; a komuj drijenjine i maginje slatke, eludi i smrjekinje i voke jo svake pitomo sve voe davae s divjai, da lovjek to hoe uiva i slai. I dubja jo mnoga svaki hip i svak as iz stabra iz svoga toahu rajsku slas, koja bi taj slados lovjeku zanijela u nebesku rados trudan duh iz tijela. Nit bjee skrlata ni grimiz vidjeti, ni biser ni zlata nigdjere na svijeti; nit bjehu raskoe, ni bludi ostali,

koji su, moj boe, u ove dni nastali; ner bjee, moj boe, lovjeka i ene odjea od koe, i tu ne strojene, i od lista smokvena, lovjeku neka je naga put skrovena, da sramom ne ostaje. Sve iman'je i blago ter bjee za nita, i kamen'je drago jak pljeva od strnita. Nit bjee rat ni boj, vaj boe ljuveni, ner ljubav, mir i goj, i ivot openi. Ni oruje skovano, s koga je svijet krvav, ni u more u slano taknula nijedna plav. Nit koga koljahu gusari prihudi, ni u robstvo voahu nijednu vrst od ljudi, ner gojno, boe moj, mogae svak stati i u sjenci zelenoj poivat i spati, gdi bjee slatki kus lovjeka hranica svakoga bil'ja bus i bistra vodica. I zimi i ljeti ter bjee, udna stvar, od boga vidjeti toliko slavan dar, razlike gdje ptice u miru i u goju kod bistre vodice ubere i poju, i zvijeri ostale, od puste dubrave, velike i male, gdi gojno borave. Prijazan pridraga za ktjee da takoj u stadijeh jednaga provode ivot svoj, ljuveno ter bjee i milo gledati, gdi ovce ne ktjee gorski vuk zaklati; ali pak bijesan lav ne ktjee da tjeri, kako je svoj narav, nijednu vrst od zvijeri, ner kako jaganjac ki ne zna nijednu zled u stadu od ovac slijeae blagi red. Koje se blaenstvo mogae vee re ali se kraljevstvo na ovomu svijetu ste, nego li pribivat u travi i cvijetju i slados uivat od ptica u pijetju; i divje zvijeren'je u stadijeh gdje stoji, openo smiren'je meu sobom ter goji. Nu kom se objavi s gvozdenom rudom vaj, u nemir postavi i u tubu vas svijet saj; za Vulkan ma skova, a Marte svom vlasti, vrimena sva nova u krvi omasti; sva zloba i hinstvo ter saj svijet rascvijeli i openo jedinstvo od drazijeh razdijeli. A pak se namjeri mjerilac hitri taj, ki tanko razmjeri do lakta vas svijet saj, i u zemlju postavi marginje bez broja, neka svak boravi to mu da es svoja, da mogu narodi svijeh strana po svijeti, ke narav rasplodi, po sebi ivjeti. Cerera pak njeka ralom grm privrati,

gdi ita razlika tuj poe sijati; posija penicu i ostala soiva, da lovjek hranicu nudei dobiva. Ter naui orae volovi orati i ostale kopae motikom kopati. Pak teak zabrazdi blaenu zemljicu, u koju nasadi razliku lozicu, u vrime toj lozje da na svijet sazdava i vino i grozdje razlika narava; razlike naravi, ter tko se opoji doijem ga probavi, sebe van taj stoji, i stoji sebe van, izgubiv svoju mo, ter mu se ini dan jak da je tmasta no. to pride brime i as, koli bih rad znati, vodenu ter nam slas u nalijep obrati? to vajmeh pride rok, to vrime toj minu, na vodi raden sok da uini prominu? Vaj vodo studena, jur gubim svijes moju, to nova vrimena stlaie slas tvoju! to gorko toliku jadovna poraza himbenos loviku u vinu pokaza? kako zvijer od gore ter lovjek kad je pjan, prijati ne more pokoja ni tih san. Ter grube nije nitor, ni ondruna ka smrdi, ner lovjek, boi stvor, kad se pjan pogrdi. Jo vinji boe moj, vaj meni vaj meni, to minu vrime toj i oni dni blaeni, kad ena vretence ne bjee poznala, ni tanko predence na klupko smotala; kad ena ne znae razboj ni brdila, niti se veo tkae, ni zlato ni svila; nit koprenu tkahu, ka se te sijeh dana, nit biser nizahu vrh zlatijeh gojtana. I skrlat oholi jo vajmeh ne tkahu, uibnu nego li odjeu noahu, vaj da je put sama, lovjeka i ene skrovena od srama u one dni blaene. A sad je toj takoj, pravedno mogu rijet, taj pakljen nepokoj obujmil vas saj svijet; zato su, moj boe, meu zlobe ostale tolike raskoe sijeh dana nastale svijeh strana po svijeti, ter ne vijem, moj boe, tva pravda trpjeti tolik smrad gdi moe. Najlie gdi ene sadanjijeh vrjemena nose oplaene prsi i ramena pod tunijem skrlatom, biserom i svilom, vezeno sve zlatom i ostalijem tamnilom. Svila se taj plazi, neka se duami pakljen jaz zajazi, gdi je pla suzami. Zatoj u plakati prvahno vrijeme toj,

dokli smrt prikrati emeran ivot moj; zato je pravedno do konca plakati, pokli se bezredno na nica privrati vaj narav taj stara toliko blaena, ku stlai i shara zloba sijeh vrjemena; ku stlai taj zloba i avlja himba taj, rad ke se podoba da zgori vas svijet saj, neka sve raskoe i zledi ostale poginu, moj boe, ke su sad nastale. Zato se svijeh strana, moj boe, po svijeti ne moe sijeh dana bezgrjeno ivjeti. Tijem hoe svaki sud i razlog na svijeti, da budu svaki trud te due podnijeti, i s plaem svaki jad i boles i tuge, a navla rat i glad i pomor od kuge. Tijem boe milos daj i ljubav ne skrati, ner ovi obiaj u stari obrati, neka se svijet ovi, u bludu ki tone, opeta ponovi u stare zakone, da se svi narodi, podobno ako je, o zelj'u i vodi njeguju i goje; neka se mijene sad po svijetu strana svijeh polae i svaki grad od slame na stanijeh. Biseru i zlatu i svili grimiznoj i finom skrlatu skrati vlas, boe moj; da je zlato i svila i biser za nita, kako je prije bila u stara godita; i skrlat, moj boe, in' dragos da skrati, u odjeu od koe svoj ures da obrati. Jo vinji moj boe, molim se ja tebi, ako se ste moe ka milos pri tebi, prijazan sastavi od draga do mila, s pravednom ljubavi kako je prije bila, i mimo sve ino opeta sjedini openstvo jedino a himbu rasini. Za vee nije sade, mogu re, ni malo razloga i pravde za sjeme ostalo, ni ostalijeh dobara, openstvu najlie, u vrjemena stara kako no prije bie. 3. Remeta. Stante zvijeri, stante ptice i ostali boi stvore, navla ribe pliskavice, ke plovete sinje more, moju tugu i nevolju da ujete i boljezni, to pripijevam sam na kolju

u jadovne moje pjesni. O Neptune i tebe molju, zlosrdo se ti ne plai, i valovom ne daj volju ner puinom sve utai. I molim te rad ljubavi, da namiri trudna mene, iz puine sve priplavi na kraj kolja sve Sirene: neka vide, neka uju boljenive tube moje, gdi ja cvilim i tuguju sam na kolju ovdi stoje. Arione moj ljuveni, kad valovi stanu mirom, na kraj kolja i ti k meni na dupinu pridi s lirom; na kraj kolja ter e uti jadovite moje pjesni, to srdace moje uti od tuice i boljezni. Ako ljubav biti moe, i ti tvoju otvor' spilu, o Eole plahi boe, ter od vjetar polji silu, da opteku sve planine, sve lugove i dubrave, i sva polja i ravnine, same vile gdi borave; da od vihar prijene sile u puini, gdi ja stoju, na kolj denu gorske vile, gdi pjesance tune poju. Neka vide, neka uju mene, velmi boljeniva, gdi na kolju sam tuguju, gdi nije vidit duha iva. Gdi sam ovdi boga slavlju, u okolo ter se vrtim kako galeb na senjalu, gdi tuice mnoge patim. Obrah dvore za pokoru, gdi nije uti razgovora, da se s drazim razgovoru u puini sinja mora. Za pokoru obrah spile, gdi su stijene i litice, gdi je hridje i gomile, kudi laze guterice. Gdi pitome nije zeleni,

nit je buksa ni epresa, ner u hridju meu grebeni mnotvo raste od epljesa. Olji badelj jote raste i broa se jo nahodi, u to ene jaja maste, uskrsen'je kad prihodi. I drugoga nije lijeka, kad se koja boles zgodi, ner bokvice, sljeza i drijenka, to se u hridju samo plodi. I bijeloga lijera malo, i bobovnik i divja ruta, to se je samo usijalo pri meinah ukraj puta. Srijed gomile kamenite jote rastu daj dva busa od travice zlamenite, ka se zove medjnja rusa. Jo su moji slavni stani, tetivika gdi se plete i gdi apje, morovrani, oko mene svuda lete. Grliice a nije uti oko mene ni goluba, za ga soko podlabuti, kom ga uje da zaguka. I ptiice nije ut ine, er kad pride k meni koja, od sokola taj pogine i ostavi perja svoja. Jo nije uti ni za elju da u proljetje slavic poje, ner na suhu na badelju zlati popi svuda stoje. Jo po travi i po sljezu, ali pake po rasadu, goli spui svuda ljezu ter mi tugu velju dadu; vas rasadnik priko noi ter mi mnokrat opogane, da nije milo k njemu doi, kad bio danak s jutra svane. U jesencu nu prihode priko mora modrokosi ter otiplju do jagode to na divjoj raste lozi. I doe mi jo plakati, gdi obisnu hustoline, kako da sve grad pomlati,

ter se vide sparoine. Nu galebak dojde bijeli ter lupare kljunom para; na markijenti pak se krili, kako da me razgovara. Drae mi je za ruicu a kotrava za tratorak, i kopriva za ljubicu, za narane suh javorak. Lovor mi je za lemune, troskot mi je za bosilak, a esvina za etrune, koja smee zelen listak; navla ljeti i jeseni gorko sunce kad sve sprai, ter nije cvijetka ni zeleni, doijem dadic zemlju svlai, do korijenka ter sve sahne; jo je tuga vele trudna, da duica tuj izdahne, gdi se pije voda mutna. Mnokrat bude jo do plaa, ar nije moi trpjet glada, za nije motra ni moraa, i pogine kozja brada. Jo srdace sve povene i trpjet je velja muka, za u stijenah oko mene nije divjega vidjet luka. Nu kad pride primaljetje ter zemljicu dadic skvasi, sva zelenca i sve cvijetje na dvor zemlje sve izlazi. I opet se sve objavi, priko ljeta to prisie, ter se moj duh oporavi, divje cvitje gdi mirie. Ora zima kad li pride ter se nadme sinje more, valovi se svuda vide po puini kako gore. Ter su tuge ter su jadi, gdi od otra i garbina, kad se more s krajem svadi, vali jau do vrh stijena; kad li s kraja sjever dune ali plaha tramuntana; oi mi su suza pune, gdi prah lijeta sa svijeh strana. Od meave jo pealim

i od mraza jo tuguju, na pepelu gdi se palim a za nokti zapuhuju. Jo ni ljeti, jo ni zimi nije k erijenu moi priti, kako u paklu za se dimi ter mi hoe oi ispliti. Jo je tuga i nevolja, munja oi gdi zablijeti, i sve trepti do vrh kolja kad zagromi i zatrijeti. Jo je njeka huda mraka i boljezni i tuice, gdi obsinu iz oblaka nad puinom pijavice; ter se more ognjem stvori i sve more zakrvave, kako pakao ter sve gori, put od kolja kad se sprave. Nu ja tada boga molju i u zvonce tada zvonim, ter tuj tugu i nevolju ja od sebe takoj gonim Vrh svijeh tuga jo su tuge, kad se vali s krajom svade, podiraju sve poluge, kako da ih avli vade. Ter ja stenjem i uzdiu, moju plavcu kad izvlau u spilicu u najviu, gdi do grma vali plau. A nije koga vajmeh zvati, trudnu meni da pomoe tunu plavcu remiati, ka se shranit jur ne moe; ner pakljene pridu muke, gdi se meni vajmeh starcu sve do kosti gule ruke izvlaei moju plavcu. Ter bi tuno pogledati, gdi taj tuga i nevolja mojom plavcom svudi mlati po mrkijentah oko kolja. Kad li vali s mirom stoje, tadaj utim muku veu, zato tune mrjee moje do potrjebe zaman meu; kurentija za svijeh strana, ali ljeti ali zimi, kako votom od libana

oko soka svije njimi. Ali kad se pak buleta, kolovrat mi vrti brodom, i bulentin vas mi smeta kurentija s plahom vodom. Jote ne smijem vre plesti, da ih vrgu na murine, za ih nose sve zle esti pod mrkijente u dubine. Kad odvrem jote s kraja moj odmetac i tunjicu, ne lipe mi s tugom vaja, za ne izmem ni udicu. Nu za ribu malo marim, kad bi vee ne truditi, a to malo zel'ja sparim, nije ga ime obuljiti. Cutim tugu jo priljutu, ne mogui pojmit duha, gdi proz zube cijedim blutu a pogrizam kruha suha. Kad li pridu jo poklade, tuica je i nevolja, gdi ja vidim norce mlade po liticah oko kolja. Ter pealim i tuguju i od straha vajmeh trepim, gdi se noge popuzuju, da niz stijene na vrat sletim. Za nevolju toj se pati, kokoice za ne bude, da mi se je konfortati u nevoljne moje trude. Neka vam se jo potuu, po sva ljeta i godita ni za boga ni za duu ne dava mi nitko nita. U sve tuge i nezgode jo da bi me ne pokrali, koji mene tuj pohode, kako da bi svega dali. U plavci se nono brode, ne da sa mnom boga mole, ner mi nitor ne ohode i vrtac mi vas ogole. Ne ojdu mi nigdir struka ni moraa ni bitvice, ni divjega pora luka, ni piljuga etjenice, ni repuca ni evega;

i gdi najdu trs kupusa, s korijenkom ga podru svega, kako da je turska gusa. Jo su tuge i alosti, gdi sparoge sve pobiru u korizmu kad se posti, a na me se ne obziru. Kad mi zel'je sve poberu po mrkijentah pak se sprave ter narikle sve poderu, i lupara ne ostave. Potajno se jo privlae, krajem kolja ter ribaju i ribe mi sve divjae, oko mene ke plivaju. Tuica je jote gora, kad osekne, gdi po braku gazom hode pokraj mora ne dadu se zaprijet raku. Jo do skaoma i do tropa, da mi dadu veu muku, ne smijem na dvor bez zaklopa ostaviti na paloku. Lupeki se jote sprave, kad me doma ne ugledaju, ter sva vrata i sve brave gramandijelom otvoraju. Ter soiva to pripravim ali koje stvari ine, priko zime da boravim, sve pokradu i popline. Ni od boga ni od due nije straha ni spomene, ne[r] se takoj sami rue pljenujui esto mene. Kako jote vinji boe jadovito srce moje ove tuge trpjet moe u pustinji ovdi stoje! Gdi se na kolj privezoe, i pridoe k momu stanu, ter sve sa [s]vijem ponesoe, da ni o em ne ostanu. Ponesoe sve do konca, sve do igle i do ila, do tripilja i do lonca i s skrabicom od ognjila. Sve do strune i do udice to mogoe sve odnesoe, napokon mi iz tikvice

malo soli istresoe. Ne lipe mi jote jada, gdi nalegu gusjenice, ter ne ostane struk rasada ali mlade imulice. I to sijem u krapice, navade se i naklate njeki pruzi i gagrice, drobne mravlje i krilate; ter kad nikne koje zrno, sve pogrizu sa svijeh strana i uine sve toj crno, jak da oprudi s mrazom slana Jo je peao, jo je bijeda, to se trpi to se pati od morskoga od medvjeda, ki se sa mnom esto rati; na odmetac i trticu er kad ponem ja ribati, radene mi svu ribicu, kad se peao taj naklati. Kad ga hou otjerati, nit me haje nit me uje, ner se pone ocijerati i oima namiguje. I taj pusto kad se tjera, zgledati ga nije milo, s brci elju gdi ocijera i na mene krivi rilo. Jo me obhodi velja tuga, gdi plovui tiho bata i mnome se trudnijem ruga krivei se priko vrata. Pak zanori ter zaprdi ter se more zabobui, ter do Punja sve zasmrdi kako u paklu gdi vre kljui. A pak s jutra kad podrani, tuice su i alosti, oko kolja gdi pogani i bez stida gdi pakosti. Jo ne mogu sanan spati od napasti njeke hude, ni u podne poivati gdi krijesovi mene bude. Ter se velja uti muka, ter kolik je ljetnji danak, od krijesova stoji buka, da nije moi vidjet sanak. Jadovite jo su stvari,

gdi me s veer' priko noi bodu ami i komari, da nije oka stisnut moi. to su kimci, to su buhe, jote tomuj nije broja, i napokon konjske muhe, da nije mira ni pokoja. Jot nesreni pride danak, to nije bio prjee toga: nagnjezdi se crni vranak kod samoga stana moga, ter mi dava velje jade na vrh stijena gdi ne grae, ner pljesnive hljepce krade, a remeti srce plae. Nu se jedno dobro uti, er po kolju sa sve strane nigdir mia nije uti, tijem se make i ne hrane; malo hljepca pljesnivita nu s veera to mi ostane, skarabee toj do svijeta toj pogrizu i opogane. Jo su tube, jo su trudi i peali jote gore, zli krstjani i zli ljudi kontrabantom gdi me tvore. Ter su tuge vaj priljute, gdi pridoe orunici, da pograbe malo blute to ja hranih u pivnici. Nu vlastele moji stari mene stara opravie, a zlijem ljudem da nije hari, ki me zlobno obadie. Jote sijeda pride svinja, da pocrpe bario vode, er mu ne dah piti vina zloglasit me poe hode; i divjega to bi lozja i na lozju to bi malo, pokrade mi dodi grozdja to kosovom bjee ostalo. Druzi vaji jo su gori, ki me u misleh ne popuste, da me Turci ali Mori ne povezu vozit fuste; ter korablju kad ku vidim put od kolja da se plavi, od tuice vas problidim,

kako da me tjere lavi. K tomuj inte prave sude bogomolne due vjerne, podnosim li velje trude i alosti neizmjerne: na vrh stijena gdi sjedei na sunacu esah svrabi, bijela vrana zgar letei podriska me i pohabi. I osmjehnuh se od alosti i rijeh: da ti kljun povene, ka se takoj upakosti i neisto shabi mene; sve pogiblo sjeme od tebe i tvoj stanak ne poznala, i kad hoe po od sebe, krvavijem se natezala. Nu ti narav tvoj prisudi, da ne ostavlja vrano bijela prineiste tvoje udi i neista tvoja djela; a ja trude sve podnosim, u pustinji ovdi stoje, da u boga toj isprosim, to bi htjelo srce moje. Parjah vajmeh vranu bijelu a prignuh se po struk luka, ter zgrominjah niz gomilu, gdi me stie velja muka, gdi u drau i u kupijenu uvalih se po nesrei, smrskah rebra sva o stijenu i nejake moje plei. I o kupijenu i o drau po nesrei gdi se stavih, odrijeh stegna i mahau i koljeni okrvavih; ter sve tuge zaboravih pri toj tuzi ka me stie, gdi se jedva oporavih i dokli me bog podvie. Lje u drau tuj stojei meju trude sve ostale, priko volje, ne hotei shabih moje svite male; i skrpljene rubetine, ke za boga meni dae, od vedahne suknetine, o drau se rasparkae. Nu lazei k momu stanu

ni toj ne bi jo bez plaa; da na travi nogom stanu propade mi nogom draa, zavi ka se sva do kosti ter sam ne znah gdi iv ostah od boljezni i alosti, vrh svijeh truda koje poznah. I bolan se po tleh prostrijeh ne domaki k momu stanu, doijem nokti drau podrijeh, ka mi zada manu ranu. A ne bivi nikogare da me bude podvignuti, ponavljaje trude stare kako tovar poeh ruti, vapijui: vinji boe, to si skratio milos tvoju ter u trudu ne pomoe kamenitu staros moju. U toj tuzi i nevolji takoj k bogu klikujui outih se malo bolji, lje peaono tugujui. Privih drijenka i skrobuta i rijeh: rijeka takoj stoji, da se ovaj rana ljuta ne ozledi i ne ognoji. Tijem stvoren'je molim svako da uini prave sude, gorko li je ali sladko probavljati ove trude. Ne za drugoj, vinji boe, obrah ovoj za pokoru, ner me ljuba[v] tva primoe, da se s tobom razgovoru. Za ne vidjeh ja na svijeti, slavni boe, drumak pravi da bih mogal k tebi priti, iv kladene od ljubavi; u pustinji ner stojei i u spili sam po sebe tebe s plaem tuj molei, da me izbavi vjene tube. U pustinju tijem se spravih ter svjetovne sve prijazni i sve blude ja ostavih, ijem nas avo hitro blazni. Sve vladanje i oblasti sve pogrdih i sam sebe, neka slau ove slasti

u pustinji radi tebe. I sve trude rado patim i sve primam milo k sebi, da se tamo dobro platim, kad na razlog pridu k tebi. 4. Remeta. Razmiljaje smrtnu silu i od svijeta tatu slavu, u pustinji moju spilu ostavio sam i dubravu; i prial sam u ove strane iz pustinje, neka znate, ne da pitam od vas hrane ni pjeneza da mi date; ni da mene potujete vele trudna i neboga, ner li samo da ujete strahovitu rije od boga. Da budete svi poznati prave pute i naine, kako ete poplesati svu oholas i tatine. Tijem vas molim, moji drazi, stante gojno rad ljubavi, er mnim da e vai vlasi potreptati svi na glavi; za su rijei mnogo ljute, nu blaen e mnogo biti tko ih bude po sve pute po nainu obsluiti. Kralj Salamun ovoj veli: razbirajte svi narodi, tko spasen'je dui eli vazda s bogom pravo hodi. Ali spite ali bdite, po sve hipe i sve ase razbirajte i mislite ove moje slavne glase. Za je mnogo slavna slava od lovjeka, ki na svijeti sebe udi i spoznava, ako ive da e umrijeti. I blaenstvo veliko je od loveka, ki razbira: kako ini djelo svoje, da napokon ta umira. este inte jo spomene

er stojite na granici, a loviku ivot vene, kako cvitak na travici. A nije moi kud utei, za smrt mnogo bijesno plai, kako suho sijeno u pei da telesa naa prai. Jo mislite nauk sveti moji drazi, to ste bili i od ta ste vi zaeti, prije ner ste se porodili. I vidjet je lijepa sada, o lovjee, dika tvoja, a unutra je puna smrada jak smrdea vrjea gnoja. Jo se spomen', to e biti i gdi li e vajmeh doi, kada bude k zemlji priti i svjetovno blago oi. Pokli taman svijet nas vara a smrt ne da ivjet dugo, ner telesa naa hara: to elimo blago drugo, ner ubotvo uivati i haljine nosit loe i bogu se pridavati da pomoe due nae? Za pod nebom sve iman'je to je stvoril bog na sviti i oholas i gizdan'je na nebesa ne da priti. I kada se crna gnjila skoro bude satvoriti od tvojega tuna tijela, to e tada govoriti? U tamnilu tomuj stoje gdi e diku svu skratiti, bi li prosuo blago tvoje da ti se je povratiti? Zatoj ki se vi topite u raskoah i u bludu, vaa uha otvorite, da moj nauk nije za ludu. Crna zemljo i pepele, ijem se dii i oholi, ter svjetovne s bludom elje vazda slijedi i ne ohodi? Sve svjetovne uti slasti, slijedi diku i gizdan'je, u velike oholasti

ufajui i u iman'je. Gladi lica, gladi kose, a ne vidi sa svijeh strana mrtva tijela gdi pronose, k zemlji da su ukopana. Za klobukom nosi perje kako paun ter se gizda, a ne vidi tuge velje ter suzice ne prolijeva, otru kosu gdi smrt nosi, sa svijeh strana ter intano kako sijeno sebe kosi, toli trudno i toli plano! Kosi kralje i esare, kosi pjece i konjike, kosi mlade, kosi stare, i knjinike i orunike. Dijeli bratju i sestrice i od drazijeh vrste svake, ljubovnike i ljubovnice, i od sinak tune majke. Jadovno se jo tuguje, u povoju gdi smrt ljuta i od prsi odkiduje tunijem majkam sinke od skut Meju sve je vidjet alos i boljezan i tuica, gdi gizdava prid njom mlados po tli pada sva na nica; tune majke i sestrice gdi se njimi tuj rastaju ter krvave nokti lice u tuici i u vaju. Ter se puca drijevo i kami, razbiraje plane glase, nad grobovi gdi suzami podiraju svoje vlase. A zaman je tuj plakati. Velika je jote tuba, kad se vajme[h] k stanu vrati uzdiui plana druba. to se crnim odijevate, nu mi recte vajmeh sada, i suzice prolijevate od tuice i od jada? Odkli nije mo' iz mrtvila ni uzdahom ni suzami povratiti togaj tila, ko priklopi studen kami. Nu se esto spomenite,

er imate i vi lei prjee mnogo ner li mnite, gdi je miris taj smrdei. Ter od kuda moji drazi na svijet taman ishodimo, opet goli, opet nazi, k crnoj zemlji pohodimo. A smrt milos nijednu ne ima, ter su tuge jote gore, gdi nas zemlja k sebi prima kako vodu u ponore. I vi vajmeh ne predate od jadova i alosti, tolik rasap gdi gledate od mladosti i starosti? Ner vodite lake tance vau mlados ter trajete, pripijevaje u pjesance, a za duu ne hajete. Oholasti to se bani i u svili i u zlatu? prjee ner se u zemlji stani, ako ' tvoju vidjet platu: stlai ures, stlai diku, ter po grobju poi malo, da iv vidi svoju sliku i jadovno ogledalo. Ter e vidjet i poznati, kolike su tuj alosti, gdi se vide susi gnjati i u prahu gole kosti. Tuj e vidjet i poznati, na sem svijeti to su bili i oholi i bogati a pak su se razagnjili! Tuj e vidjet svoja lica, gdi su sa svijeh strana od jadovnijeh guterica i od zmija ogrizana! Tuj svjetovnu gledaj slubu, ijem napokon svijet nas plati koju emo imat platu, kad se ivot na prikrati. I ne odvraaj nazad plei, ner razmiljaj te alosti, s tomem drubom gdi e lei i u smradu i u tamnosti. Gdi e oi i zenice u tom smradu sve istei, u kijeh se e guterice

i repate zmije lei. Jo kad lee na dno groba, u tom tijelu nee biti toli mala ljana i zgloba, ki se nee rastvoriti. Tuj razbiraj tvoje dike, gdi su toli tuni dvori, gdi do suda po sve vike ne' se moi dvignut gori. emu biser, emu svila, emu zlato toj se dere, pokli tuna naa tila kako ponor zemlja tere? emu bijele rukavice i od moska miris lijepi, ali voda od ruice, ijem vas aval takoj slijepi? emu li su slatke pjesni, pokli ivot na se skrati ter vesel'je u boljezni napokon se sve obrati? Pokli tijelo golo i nago bit e skoro ukopano, to je kamen'je toj pridrago u prstene ukovano? to li vise u tatini na vaemu grlu i vratu diamanti i cafini, pripleskani svi u zlatu: pokli vam je prilo spati u mrtvilu mrtvi sanak, gdi se nije mo povraati na sunace i bio danak. Vaj emu li ustezate vaa ela i obrvi, pokoli se svi nadate da ih grizu zmije i crvi? to svjetovno jo[te] blago vi elite uivati, pokli tijelo golo i nago u smradu e prebivati? to li vajmeh oko glave pronosite vence i krune, ke su lijepe i gizdave i tatine svake pune, ki biserom i ki svilom i zlatom su raspletani, pokli naa tijela silom smrt u prahu stlait kani? U frecetijeh to li hrusti

na skrlatu biser bijeli, pokli vam e ostat pusti, kad nas s duhom smrt razdijeli? to li prsi i ramena takoj naga vi nosite, do sred mice oplaena, pokli u zemlju pohodite? Svi do pasa nafrapani emu li su ti sajuni, odkoli su vai stani gdi su abe i karpjuni? to li svilu i grimize u podveze uplijetate, gdi ombali zlatni vise ke biserom uplijetate? to nosite svione pase, koje srebrom okivate, i na glavi to li vlase tancijem velom pokrivate? S diademom gdi se nose toli liso ureene za, tatinu tue kose a svoje su ostriene? odkoli e vaa mlados kako svijea ugasnuti i vesel'je sve u alos skoro vam se obrnuti. Tijem svjetovna tata slavo to isprazno dni provodi, rec' istinu, reci pravo, ter u gizdah due topi? U gizdan'ju topi due ter padaju u ponore, da bez konca uvijek tue, gdi u ivom plamu gore. Gdi je cvijeljen'je, gdi je tuba, gdi je uzdah bez pokoja, gdi je skrit jo od zuba od duica, kijem nije broja. to li zgrade i polae ta oholo vi gradite, svu zelencu i narane u perivoj ter sadite? pokoli je slava svaka i vesel'je segaj svita toli mala, toli kratka na priliku lijepa cvijeta, ki na travi jutrom zene, a u podne prihini se, a k veeru vas povene

a k veeru ponizi se. Ter taj cvijetak ne mirie, za mu sunce lipos krati, i k veeru vas polipe i u prah se vas obrati. U raskoah i u bludu irite se jo na volju, kako vepri u eludu u dubravi i u polju. Pritili ste i bogati, nu se na vas eljno tuu, za neete nitor dati ni za boga ni za duu. I ubogari kada prose, vi topite vae due, er sokline prazne nose ter se bogu na vas tue. Ah to li je prava pravda, oh jesu li plane stvari, gdi od ee i od glada premeu se ubogari? Mislite li priti k bogu, gdi se u blagu vi tovite kako svinje u brlogu ter svoj ivot provodite? I vi zemlju ki sudite, to se smrti ne bojite, tue blago ner udite da pravednijeh ogolite? Na vas plau udovice, na vas plae puk ostali; od jadova i tuice za ste avlu duu dali. U mitu se vi topite i mitom se zakladate, a boga se ne bojite i smrti se ne nadate. Ne znate li da smrt prijeka grozno strijelja, grozno cvijeli, i kriposna nije lovjeka, koga s duhom ne razdijeli? Tijem nemojte pribirati plana blaga bremenita, ni sirote odirati, ni vazimat tuna mita. Za e pravda init prava, pusto blago da ostane, i da vaa tata slava u prahu se sva rastane. O trgovci lakomiti

ke lakomos vajmeh ini druge svijete nahoditi brodei se po puini: to lakomos taj vas vlada ter sve kopno ter sve more i od istoka do zapada obhodite polja i gore? I od zvijezde tramuntane put od otra putujui bez pokoja tue strane probijate tugujui; ter od ee ter od glada i od mraza i topline, ja oito vidim sada, da vas tamo mnogo gine! Puina vas mnogo ere a gusa vas inostrana svudi kolje, svudi dere u tuini sa svijeh strana. Recite mi, ja vas molju, kad srebrne i kad zlate rude tamo na svu volju gdi trudite i kopate; i kada se nakrcate suha srebra, suha zlata: smrt kopate a ne znate da u tomuj nije vam plata! Za vesel'je srjea krati, a smrt prijeka kada pride, sve uzgori dnom obrati i u tetu sve otide. I u kratko se sve toj stvori kako pljeva od strnita, ali poar kad pogori ter ostane sve za nita. Koliko bi bogu drago, da lakomos ne slijedite [t]er za vami da toj blago za duicu razdijelite; o pjenezu ner mislite, ter trudei po vas danak i u noi kada spite ne vidite tihi sanak. Za kad vrijeme pride spati, vi u goju ne stojite, er o trgu i kamati vau pamet zavodite. A platine otrijeskane sve na sebi vi nosite i uljacom omazane,

kako prasci vi hodite; a haljina pune krinje ke su s vrhom naloene, toj vam grizu crne grinje, kako da su s lijet teene. Er lakomos taj vas ini svoga blaga da straate, ka vas vara, ka vas hini, da zloj esti duu date. A neete razmiljati, kad u grebu vi leete, da smrt nee nitor dati da u zemlju ponesete. I napokon sve zlo poe vae blago i vaa stoka, kad ne mlite er smrt doe prije vrjemena i prije roka. Moji drazi ter smrt prijeka uinit e u toj vrijeme kako nijemcem bez jezika vaa usta da zanijeme. Neka nijema vaa usta rijet ne mogu grijeha svoga, i tuj stoku ka je pusta dat za duu ni za boga. 5. Pjesanca gospodi krstjanskoj. Vijem, da je jelen plah i bijesno se plai, od lava nu ga strah u gori utai; ter lava kad uje da gorom prohodi, u krovu tuguje ijem ga se slobodi. S vrjemenom nu lava lovei po gori izgubi dubrava, za ga smr[t] umori; zato je smrt jaa ner kripos od lava, ka ranu od maa bez lijeka zadava. Ohol je jo soko i plaho se vija, letei visoko ptiice kad zbija; taj sokol pelegrin kako trijes zatrepti, kada se iz visin za pticom zaleti, i ako je toli plah i ohole naravi, lje i njega smrt u prah s vrjemenom postavi; ter se zaman vija i uzda u krila, za je smrt hrlija ner ptica i strila. Orao se jo visi na oblak uzgori, nu ga smrt ponizi s vrjemenom i umori; ter to mu pomaga visine itui, pokli smrt primaga svaki duh ivui; to li mu krunica pomaga na glavi

i da se svijeh ptica naziva kralj pravi, pokli ne razbira prijeka smr[t] i tuna kralja ni pastira, slobodna i suna, vaj, razmi nje prijea i nagle privare jednaga sve mijea i mlade i stare, bogata i uboga, razumna i luda i strilja svakoga i cvili od svuda. Jo paun gizdavi meju stvor ostali perjem se sam slavi i gizda i hvali; nu s tomem ljepotom kratka je oholas, za ga smrt ivotom rastavlja u mao as; zato smrt ne prosti po vas vijek nikada nijednojzi lijeposti, to godi bog sazda. Zatoj sve su zaman lijeposti i dike i nitko nije ufan ivovat u vijeke; za smrti protiva, kako se znat moe, nijedna stvar iva odoljet ne moe; ni kopja ni mai, ni oruje sve golo, za sve nje i tlai svijeh strana okolo, sve sobom zanosi jak rijeka sila nje i sebe sve kosi jak sijeno kad se nje. lovjee a zatoj kamo se ' uvrijeti, pokli [je] narav tvoj da bude umrijeti? Istoni vaj care, sva slavo poganska, zapadnji esare, o kruno krstjanska, o kralji od France, banovi i duke, gdi vam su ufance i vae odluke? Da li vi mislite u vijeke ivjeti ter narod cvilite, da stoji u sjeti? Pjece i konjike to u vojsku sabraste, od smrti od prijeke da li strah ne imaste? ter mai i sablje nage se podiru i vae korablje svijet plijene i odiru! I sve su poljane i drumi svijeh strana u krvi oprane od tunijeh krstjana! I sila poganska umnoi svoju vlas a krv se krstjanska prolijeva svaki as! I kopno i more tui se za svu mo, za nitkor ne more slobodno drumom pro! A nije milosti, ni mira ni goja, ner velje alosti i tube bez broja, i uzdaha s tugami od stara do mlada, i svake suzami polijeva od jada majke i sestrice, za svojijeh straaju, i mnoge udovice u crnu dni traju. A za, toj svijeh molju, recte mi boga rad, to se ste u polju s orujem stali sad? emu je tuj lipos i dika gizdava, emu li tva krijepos i jakos od lava? emu je iman'je, emu je slavan glas,

emu li vladan'je, pokli smrt tlai vas? emu je bez broja gradova oborit i silom od boja toliku krv prolit? emu je dobiti drave tolike i u hara sloiti narode razlike? emu je gospoctvo, emu su esarstva, i stavit u robstvo bez broja suanstva? emu su grobovi sa zlatom pengani, pokli ste robovi, o kralji i bani, od smrti pritune, u malo koja vas jak robe i sune pod svoju stavlja vlas? emu je vas istok i zapad vladati a svomu kratki rok ivotu imati? emu je sve blago od svijeta uivat i kamen'je drago na krilu razbirat, pokli smrt sve tlai, prid kojom sve plae i u zemlji jednai s gospodom kopae? A toj su poznali gospoda Rimljane, ki su svijet vladali po sve etr strane; a gole njih kosti u prah se stvorie, ke svojom kriposti vas svijet saj dobie; imena od kojijeh u zabit ostaju, i pisma na grobijeh jedva se poznaju. A plae krv na vas prid bogom i cvili, koju ste do danas po zemlji prolili; prid boga suzice jo se su skupile, bezgrene duice koje su prolile, vajmeh orunikom zato vi daste v[l]as, pjecem i konjikom, neka im vazmu as. Da bi se ne steklo i da vam nije prirok, to se je vam reklo za plani vas uzrok, i to vam govore, kojijeh vi cvijelite, polae i dvore kojijem vi plijenite, i takoj u plijenu jakino sve ludi inite nescjenu i od boga i od ljudi! Vaj da li boji sud i pravdu splesaste, pravednijeh odasvud gdi takoj prognaste? Ah je li toj pravo, hoe li toj pravda, oruje krvavo krstjane da vlada? Vaj to puk cvijelite ter sudom nepravijem drave dijelite orujem krvavijem? Misli li koji vas, pod zemlju kada po, koji e pusti glas za sobom skoro o? ki ete odgovor prid bogom tamo dat, kada vas vinji dvor na pravdu bude zvat? to ete tuj rei, kad vas sud porazi, kamo li utei i goli i nazi? Taj sila i taj vlas gdi se e staniti i oruna oholas ijem se e braniti? Jeda se uzdate u sile tolike,

ar krvi vladate drave razlike? Vijem koga toj vara, scijenim ga da je lud, za vinji od zgara inako ini sud, ter tko mni imati svjetovno vesel'je, smrt mu ga obrati u plano dresel'je! Zato svak napokon sve blago ostavi, pokli smrt pod zakon lovjeka postavi; ter to je vas svijet ste i od svijeta sve blago, pokli e tijelo le i golo i nago? tri lakti u dljinu gdi mu su za dosti, da mu tuj poinu svi gnjati i kosti! O kralji, a za toj ljuveno molim vas, prikloni svak stijeg svoj i orunu oholas, smirte se meu vami rad boje ljubavi; grozni pla [s] suzami neka se ustavi, da narod ne jada, koji ste cvijelili, koji ste do sada orujem dijelili. Neka se raduju, neka se vesele, koji sad tuguju i mira ki ele; neka se cvilen'je zabude s porazi, kad vae smiren'je svijetu se porazi. 6. Pjesanca slavi carevoj. Sli' svako stvoren'je razlike naravi me grozno cviljen'je i moj pla krvavi, sliite uzdah moj i gorku boljezan i tuni nepokoj ki utim no i dan. Vi gorko sunace i nebo [s] zvijezdami me eljno srdace zdrueno s tugami, gdi ranom bridak ma rani me bez lijeka, da utim grozni pla i tubu do vijeka. Mjesee moj jasni, tebi se jo molju, tvoje mi prijazni ne brani na volju; ne prijei k zapadu, srijed neba ner stani, da vidi u jadu stril ki me izrani. I vi sve gospoje, ene i djevice, pozrite vaj moje s emerom tuice, od mene neboga ter slite tuan glas, ki k nebu prid boga posilam svaki as, gdi se vas snebivam od velje tuice i grozno polijevam suzami me lice. U tugah ter stoje vaj ivot moj cvijeli i srce na dvoje cijepa se i dijeli, i sve se podira jednaga s teerom, gdi alos razbira i tubu s emerom. Sve zvijeri i ptice zatoj se skupte sad, da gorke tuice sliate i moj jad; ne samo vi gorske, vaj, zvijeri i ptice,

ner jote sve morske razlike ribie na suh kraj isplite, molim vas za rados, da moj trud vidite i tubu i alos. ujte jo planine, ujte me sve gore, polja i ravnine, sve rijeke i more; ujte me dubrave, ujte me svi luzi, i svaki list trave gdi cvilim u tuzi; kamen'je jo ivo ja zovem da uje, koli boljeljivo moj ivot tuguje. I tebe zemljo jo slatko u moliti, jeda me kako mo u tugah zdruiti, in' da se zajedno, o zemljo, zdruimo, da s plaem naredno prid boga tuimo, da nas bog uslii, da milos ne krati, ner da nas utijei i k sebi obrati; da strano ne sudi, ner svojom ljubavi na svijeti zle ljudi na pravi drum stavi, ki misal svu svoju stavie u oholas, da rimsku gospodu pod svoju stave vlas, svaki njih ter zove iz glasa, dan i no, istone vukove da im su na pomo, vukove i lave ter k sebi poteu, da rimske sve slave do traga popleu. Bijesan lav ter stoji s istoka pripravno, da rimsko posvoji gospoctvo prislavno i rimsku gospoju, ku sam bog obljubi, koja sad vlas svoju na prijeu jur gubi. Vaj, gubi svoju vlas, ku je prije dobila, i svoju slavnu as, kom se je gojila, odkli je poznala Davidov slavan cvijet i Petra i Pavla, kojijem se dii svijet, i k tomuj ostale uenike prave, koji su sve hvale dostojni i slave; kojijem bi pridana za djela tolika majka svijeh krstjana, crkva katolika, da veu i drijee a navla bez plate krstjane, ki grijee i ki se povrate, pravi drum slijedei, kud hode izbrani, suzami scijenei da e bit oprani. Uenici stari ter ki se spoznae; od raja vratari i od pakla ostae, neka zna vas svijet saj, da im bi dana vlas, otvorit vinji raj i od pakla tmasti jaz. Nu ne vijem, za ki sud ne moe pokoja prijati ner li trud taj rimska gospoja? jak da je suena da bude na svijeti velmi utruena sve vaje podnijeti. Zatoj sam vaj svako stvoren'je na pla zval, ljuveno i slatko i glasom klikoval. Nu neu zvat Mue na moje boljezni,

da moj pla sadrue i jadne me pjesni, nit mislim nauka ja od njih pitati, to je ma odluka da budem pisati, kako ih jur druzi klikuju i zovu, u jadu i u tuzi i u suzah ki plovu; ali pak ki ute vesel'je s ljubavi neka ih napute da najdu drum pravi, ter pamet svu svoju i misal postave, s nainom gdi poju pjesance gizdave. Ner zovu tebe zgor, o kralju vrhu svijeh, i s tobom vinji dvor svijeh duha blaenijeh. Ti koji sam jesi, ki vlada svijem nami, i svijetom s nebesi i svijemi zvijezdami. Ti boe ki s' sazdao razlika udesa i anele zle prognao s vinjijeh nebesa, i ti ih pogrdi rad zlobe tolike a dobre potvrdi s blaenstvom u vijeke. Ti vjena ljubavi, ki stvori svaki stvor, i dobrijem pripravi na nebi vinji dvor; ti koji zle ljudi za zlobe i grijeh svoj razlono osudi u vjeni nepokoj. Ti boe ki si sam vrhu svijeh u slavi, u kom je ivi plam od vjene ljubavi; ti koji lovjeka stvorio si od kala, da t' bude do vijeka po njem as i hvala. Ti boe ki si prav i ive u vijeke, koji si taj ljubav, ka ne ima prilike, ki udno razdijeli poljane od gora i od noi dan bijeli i rijeke od mora, jagance i lave, koga su priudno sve od svijeta drave i nebo sve puno: tebi se pridaju, za si ti pravi bog, u komu poznaju svu pravdu i razlog; i koji kraljuje i vlada svaku stvar, neka mi daruje grjeniku tolik dar, da otvori svijes moju, da jezik moj spravim, da rimsku gospoju u pjesni poalim; da milos jo steem pri tvojoj milosti, prije smrti da reem jadovne alosti od ljudi pozlobnijeh, ki po zlom zakonu tope se u grijesijeh, svaki as i tonu. Za koju vajmeh stvar, uzrokom zlijeh ljudi, prolijeva slavan car krstjansku krv svudi. Tijem svjetlos zgar dana sa svijemi nebesi prosvijetli Otmana i orujem uresi, mimo sve ter ino za na se grijeh zgodi, otmansko koljeno da naprijed prohodi; i bog ga umnoi za grijehe tolike pod svoj stijeg da sloi drave razlike. Sabljom ga opasa i ktije mu vlas dati,

da ljudi zla glasa sve u krv obrati. Jote ga umnoi boja mo velika, da u hara podloi gospoctva razlika; ter kopja i sablje jak sunce svijetle se i svoje korablje po moru bijele se, kad jedra otvore, da ih je vidjeti kako snijeg vrh gore i zimi i ljeti. I svudi gdi pade ter s vojskom pribiva, sve ravne livade atori pokriva. Kad li se uputi, bijele se tumbani, jak bijeli labuti po ravnoj poljani. A to su kufije u zlatu potkane, to li demikije srebrom okovane! I perje od vitez, to nose na glavi pod nebom taj ures ljepi se ne objavi! Ter slavno gospodstvo i slavna vlas svoja, postavi u robstvo saanstva bez broja; sve sabljom povali i u krvi zamuti, i ognjem popali kako zmaj priljuti; i leti visoko, oholo se vija, jakino plah soko, dralove kad zbija. Svijem carom ter je car, jote je k tomuj sad svijem kraljem gospodar s istoka u zapad, kako trijes gromei iz vinjijeh oblaka sve sile lomei krstjanscijeh junaka; i mnoge viteze desnica njegova priputi u veze i u singjer okova. I slavna svoja vlas i svoj ma krvavi u malo istok vas poda se postavi, njegove ter sile, pravo se moe rijet, prognae Kasile deri tja na on svijet, Mangrele i Sike, erkase, Karmane, Tartare velike i Uzumkazane; i svu Natoliju s kraljevstvom od Troje i svu Amaziju, Armeni gdi stoje; i Crno sve more, od grada do grada, branit se ne more, ner mu se sve prida. Istone sve strane posil'jem ter takoj do rijeke Latane podloi pod kril svoj. I Vlasi napokon zaman se rvae, ter mu se pod zakon s haraem pridae. Suriom Egipat i Arabe jo mnoge obrati pod svoj bat i skljusi pod noge, Egipat ter je vas i polja i gore posvojil u mao as i rumeno more. O grko esarstvo, prislavno na svit saj, za tvoje neharstvo i tobom drakun taj svasma se zajazi, ter tebe vajmeh ta do traga porazi i u vjeni stavi pla. Slavna Romanija ter Turkom sad slui

i sva Arbanija i cvili i tui. Despoti i kralji od Bosne to bjehu, hercezi Sandalji ki u slavi slovjehu, vojvode, knezove i ostala gospoda i slavni banove, gdi vam je sloboda? Ni car vas ne odtjera, ni car vas ne dobi, ner vaa nevjera takoj vas oznobi! ter se ste stanili pod lavom svi sade, za niste shranili ni vjere ni pravde, krstjanstvo ter plae s nevjere te vae, i rimske polae u tuzi ostae. O slavni Hrvati, i vas li ognjen zmaj do traga pomlati i da vam plani vaj! ter vae gradove i kotar ostali i slavne banove sve ognjem popali, i vaoj dravi, ku nogom poplesa, nijednog ne ostavi hrabrenog viteza! Ner sam Klis ostaje, u ki se uzda puk, nu i njega s potaje obtijee bijesan vuk, na njega ter rei i husta jo zubi i hitro ga prei da ga prije izgubi! Ter ga e zaklati iz krova skoro dan, za ga e izdati zli ljudi od krstjan. O slavni Kliani, to vam sad ja velim, vitezi izbrani, raspa vam ne elim; ner za vas ja molju vinjega svaki as, tuj s tugom nevolju da odvrati svu od vas; a meni prostite na ovuj rije moju i vi krv prolite hrabreno u boju. Vaj drazi Kliani, ali vi ne znate to su zli krstjani, a u njih se uzdate! ujte se svakoga i oi prostrite, i samo od boga pomoi prosite, neka vas on vlada, neka vas on shrani, i u vijeke i sada zlijeh ljudi obrani. Opeta moj Klise, ovo t' se govori, bljudi se bljudi se, blizu t' su zlotvori; i nalijep toli gork, kako zna, probavi, za ti se skrati rok vesel'ju i slavi. Jo po tom zle zgode, silan se car spravi, i sam se put Rode svom silom odpravi. I Rodu tuj prija, jaki sve ljuti zmaj, koja mu dodija, plijenei morski kraj; koja se pravljae gospoja gradom svijem, i jo se hranjae orujem krvavijem. A i slavni Biograde i ti mi govori, tvrdine i zgrade tko tvoje obori? Tvoja li krajita, o slavni Biograde, ostae za nita, u zabit sva sade? Tko kopja i sablje sada e lomiti

i orune korablje Dunavom voditi? Gdje li su tve ajke, Dunavom poplile, koje su junake plijenovi hranile? Ugarska straice, cvili li ti sada, viteka hranice, gdi tebe car vlada, istoni vaj lave, to tvoj stijeg odpravi, biogradske ter slave u zabit postavi? Ne bjee li bolje, da se tuj po travi sabljami toj polje viteki krvavi? ulafu viteku vojnici da broje, nego li na ensku trbuhe da goje? O kruno ugarska, s nebesa poslana, sva slavo krstjanska i asti ufana, tko tvoju pohvalu i toli slavan glas potlai u kalu s orujem u mao as? ner sam car otmanski, koji te pomlati, i tvoj stijeg krstjanski gori dnom obrati, Selima slavna sin ter tvoje gospostvo i u krv i u plin postavi u robstvo; ter Savu i Dravu i tihi jo Dunaj uini krvavu, jakino ljuti zmaj. Oh je li iv lovjek, da pravo procijeni slavni car to tolik tuj plijenak poplijeni? Za da imam sto jezik u glavi ja tuan, vaj ne bih po vas vik pobrojil tijeh suan, niti bih procijenio ni uinio sud pravi, to je car poplijenio u tojzi dravi. Da eljno procvijeli zemlja, lijes i kami, gdi Dunaj vas bijeli smuti se suzami; Dunajske jot ajke sve grozno cvijeljahu gdi sinke i majke na oi dijeljahu, djevice i ene i ljudi jote ta velmi poraene spoznae grozni pla; bratja i sestrice jote procvijelie, od velje tuice gdi se razdijelie. Vaj boe milostiv, aj slavni moj boe, ovi trud boljeniv procijenit tko moe! Sve ugarsko vesel'je da u tubi vajmeh ta outi dresel'je i zdrui tolik pla! Aj ti li ktije takoj, da tvojom odlukom toj stado krstjansko ra[s]pe se prid vukom? I ugarske polae i crkve sve tvoje, po tli se potlae i u zabit da stoje? Vaj tko li nadae zle ljudi, boe moj, ter kralja izdae, gdje vjerno bije boj! Nije drugo, nego li nevjere krstjanske, ter se taj krv proli gospode ugarske. A sad svak na svijeti uini pravi sud, gdi mogu podnijeti nebesa tolik trud; i svako stvoren'je kako se ne smuti,

moje govoren'je alosno gdi uti, gdi eljno tuguju mislei taj poraz, a zaman klikuju svaki hip i svak as, da zlobe ostave krstjane i grijeh svoj, i da se priprave jednaga biti boj; da se sva samire gospoda od krstjan, da java odtjere k istoku na svoj stan. A nee na volju uti moj tuan glas; ner li se sve kolju meu sobom svaki as; a taj ih lav zoblje, emeran i jadan, i plijeni i kolje s istoka no i dan; njegova ter slava, njegova ter sila, tuih je drava bez broja skupila. Dubrovnik slabi grad jote se njemu ta od mnogo lijet do sad postavi u hara, i slui mu vjerno, vazda je vjeran bil, ter gojno i mirno poiva pod svoj kril. I Turci ki znaju, koli ga ljubi car, svi mu se klanjaju, scijenei dragu stvar. Ma nu se ja boju, gizdavi grade moj, da slavu tuj tvoju ne izgubi za grijeh tvoj; bijesan lav za moe i tvoju skratit vlas za tvoje raskoe i tvoju oholas. Molim te tijem drago, za ljubav jedinu, ne uzdaj se u blago ni u tvoju tvrdinu; ne uzdaj se u cara, ni u pomo krstjansku, za vinji bog zgara korijepi zled svaku. Zatoj se ti spravi ter hrlo na pospjeh oholas ostavi i ostali svaki grijeh, s bogom se ti zdrui i mimo sve ino i dvori i slui otmansko koljeno. I tebi govoru, koja ne vojevat; po kopnu i moru ako e kraljevat, u slavi vrh blata, razbludno stojei, i lava krilata pri sebi gojei: bani se i dii, da more kraljuje, a s carem lisii a s kraljem vuhuje; ter se ho toviti vrh blata leei, i s himbom loviti iz krova preei: ne lei, ne lei, vee se ne tovi, i hitro ne prei ner kasno lov lovi. Za nije ni pravo, ni ti se pristoji, oruje ravo da tvoje ta stoji. Oruje tve povran' ter izljez' iz blata, i tvoj stijeg prislavan rastresi od zlata, prislavna gospoje, ter se njim uresi i oruje sve tvoje ti nago iznesi, da suncu odsijeva, po moru kad plove i s desna i s lijeva u slavi da slove. Korablje porini krasne i gizdave

po morskoj puini, neka te proslave, neka svak poznava, da nijesi lisica, ner da si ti prava od mora kraljica. Za ljudi govore po svijeti svijeh strana, da tvoje nije more ner da je Otmana. To li je tvoja as, da Otman s istoka posvoji tvoju vlas od mora iroka? Za lei u bludu, zatoj te svak huli a glavu i kudu slavan ti car guli od tvoga marcoka, ki bjee njekadar od mora iroka uzmnoan gospodar, sadanjijeh godita, a kako vidi svak, doal je na nita, doal je na manjak. Nu scijenim gospoje, da ima strah poginut korablje ter tvoje ti nee porinut, ni oruje tve podrijet, pravo ti velim ja, ni lavu odoljet, s istoka koji sja; istoni za je car, pravo t' se moe rijet, jak drugi Leksandar, ki prija vas saj svijet, ter tlai sve strane ter prei svaki as, sve od svijeta krstjane pod svoju stavit vlas; svijeh strana ter plijeni i robi i hara, i nitar ne scijeni kralja ni esara. Za nitkor dobiti ne moe njim boja, gdi kopje dohiti i sablja jo svoja. A ti nijes' ufana ni se e ufati od tunijeh krstjana pomoi imati za velje osvade, s kijeh ginu njih slave, meu sobom ter vade oice iz glave. A tebi, vaj, samoj ne grede od ruke odtjerit na stan svoj lavove i vuke. Tijem hoe neharstvo zlijeh krstjan i svada; istono da carstvo svijem oi izbada. Pokli je toj takoj, nije tebi s prijekora, u miru tijem se goj u blatu kraj mora; za nije pravedno i pravda nije prava, s kijem si ti zajedno, da te ta izdava. Zatoj se ti vladaj i kraljuj svijem blatom, i lava zakladaj i srebrom i alatom; njim [d]vori i vuhuj, nu slavna gospoje samo se sebe uj u blatu tuj stoje; za zaman svak liha i varan ostaje taj, tko se od grijeha skrueno ne kaje. Zatoj grijeh ostavi i tvoje raskoe, da te bog proslavi i da te pomoe; a neka oholi, ki o nita boj biju, kokoti i orli svoju krv proliju. Pokli bog vinji ta toj takoj sudil jes ter posla krvav ma od zgara iz nebes, neka se na volju za grijehe krstjana

meju sobom iskolju gospoda izbrana. Ter se sad krvave za zledi za nae krstjanske drave, ke u tubi ostae; jote se izdaju meu sobom prituni, a Turkom ostaju robovi i suni. Zatoj se veseli slavni car otmanski, ki drugo ne eli, ner nemir krstjanski. Za vajmeh, da budu krstjani u goju, car bi bio zaludu svom silom u boju; niti bi u robstvo krstjani ostali, ni svoje gospostvo tuinom podali. Ljuveni i drazi oto ste sad uli, koji su porazi svijes moju prignuli, da toli intano i eljno uzdiu, suzami ter plano prignut si da piu; za koju, vajmeh, stvar toliku ima vlas istoni slavan car kraljevat vrhu nas. Zatoj svak iskusi alosne me pjesni, ter eljno prosuzi od velje boljezni; dostojno zato jes u tuzi plakati i u suzah vrh nebes prid boga poslati, jeda ga bog uje po svojoj milosti, ter ljubav daruje, da nam grijeh oprosti, i da nas slobodi istonoga zmaja po kopnu i vodi, i ostalijeh svijeh vaja! 7. Tuba grada Budima. Ja Budim tuan grad k nebesom klikuju, nebesa vajmeh sad da vide i uju, gdi moje gospoctvo, ko ctijee u slavi, silan car u robstvo poda se postavi. Ljuto me rascvijeli, grozno me rasplaka, jote me razdijeli na mnogo sandaka; s vukovi i lavi ter se zmaj veseli, po ugarskoj dravi koje svud naseli. Jote je tuica i alos i boles, gdi sveta krunica, poslana zgar s nebes, stavi se na glavu rad zledi krstjanske istonomu lavu od krvi otmanske, koji se oholi, gdi sablja njegova u mao as krv proli od mnogo banova, ka cvili prid bogom meu vas stvor ostali, za ne bi nikoga, da kralja poali, ki vjenu pohvalu, u oruju uresan, ostavi u kalu, od svojijeh poplesan, ter slava budimska, bijui hrabren boj, i krv Kazimirska zavri porod svoj. Krstjanske podhibe ku vajmeh izdae,

ter moj stijeg pogibe, jak sunce ki sjae. A pak me dijelie Ardeljci, Beani, i grozno cvilie istoni pogani; dijelei ter takoj jadovan za dosta prislavni kotar moj u plau vas osta. Tijem s togaj dijeljen'ja nee mi po vijek vas vjenoga cvijeljen'ja lipsati ni mao as. Cvilit e i druzi i eljno plakati, koji e u tuzi svoj ivot trajati, kako ja Budim grad, u vaju i tubi koji sam ostao sad, Otmanom na slubi; ter se moj slavan glas na nica obrati, uzmnona moja vlas do konca prikrati. Meu sva zla ostala stie me velik trud i tuba nemala, ja ne vijem za ki sud; za mi se zgodi ta, da tube minute povrijedi grozni pla i rane priljute, ter tuna es moja bez boja i rati ne da mi pokoja ni mira prijati, da malo poinem bez tuge i vaja, prije neg li poginem poraen od zmaja. esarov za se brat s Otmani urati ter s vojskom estokrat poe me rvati; nu ni kralj ni esar ne moe odolit, da mene slavan car ne bude posvojit. Za sila tolika pride u kotar moj carevijeh konjika, kojim se ne zna broj, krstjanscijeh ter malo u oruju to bjee vojnika ostalo, i toj me odbjee; i toj me odbjee, za Turci hrabreni sabljami naprijee, jak zmaji ognjeni; sandaci i bae i njimi slavan car ter mene prijae, kako sve pustu stvar; i pride hip i as, da od mene ostane po svijeti pusti glas, svudi po sve strane. Zatoj se ja bolim, u suzah plovui, i eljno ja molim iz glasa zovui, ako je gdje vojnik u oruju ushranjen, pjeac ali konjik, za sjeme ushranjen na ugarskoj dravi, hrlo se vajmeh sad na slubu pripravi i na moj plani jad, ter svijetlo sve svuci oruje toj s sebe a crno obuci sve ruho na sebe. Vojnie dragi moj pak polit suzami hrabreno perje toj ter plei nogami, i odpai svijetli ma, neka ti ravi, u suze i u pla ter se vas postavi i oderi sva lica, skubui vlas po vlas, pak zemlji na nica prostri se vajmeh vas, ter cvili i tui u suze krvave,

i u plau sve zdrui ugarske drave; i vee oruan u vojsku ne hodi ner plaan i tuan tvoj ivot provodi. Za su sva krajita i ugarska pohvala jur dola na nita i pusta ostala. Lje takoj u plau, meju jad ostali, kraljevu polau najvee poali, u oruju ka sjae, prid kijem car treptijee, sandaci i bae a pak ju odrijee. Ter je toj pogiblo oruje prislavno, ko je vazda bilo s vojnici pripravno krajinom ugarskom hrabreno boj biti i krvi junakom Kosovo politi; i kopja lomiti i korde i sablje, i uz Dunaj broditi ajke i korablje, da mnokrat tih Dunav, krajita gdi su taj, inil je vas krvav jedan i drugi kraj. Slavniju vajmeh stvar ter vijekom na svijeti ne bjee nikadar oima vidjeti, ner gdi se bojnici perjani stajahu, u oruju konjici jak sunce ki sjahu, ter kopja praskahu vojnika do ake; a po tleh padahu kufije i apke; i svioni klobuci i perje hrabreno, gdi Ugri i Turci boj biju hrabreno. Ter vajmeh gdi stae u oruju trepet taj, mnjah da se orae s nebesi vas svijet saj! Vaj boe, vaj boe, na svijeti je li tko, izrijeti da moe hrabrenstvo toliko, gdi od sabalj i od tita trijeskovi gromljahu, i od konjscijeh kopita, ki svojijeh plesahu. Ar vuci i lavi i zvijeri ostale u pustoj dubravi kad bi se sastale, ne bi ta u boju zlosrdo stojei prolile krv svoju, zubi se kosei, vojnici kako ti, koji se koljahu, gdi kopja i titi u krvi plivahu. Mnim da jo plakahu sve zvijezde s nebesi, gdi s konja padahu ranjeni vitezi, i mnozijeh do mice ki bojak bijahu, nage se desnice krvave vidjahu. Lje od te mladosti koji bi ostali, velje bi radosti po boju poznali; zato bi u boju bojui hrabren boj dijelili na volju meu sobom blago toj, navla demikije, srebrom zakovane, i apke skufije i bijele tumbane, hazdije i ube i kacige bijele najvee da ljube vojnici da dijele; i perja zlaena, to nose na glavi,

ijem mlados hrabrena dii se i slavi, jezdei konjice u vjenoj pohvali, koji bi od vojnice ivotom rastali. A sad nije Ugrina, eka ni Poljaka, da s kopjem Turina u polju doaka; nije vee Hrvatin ni od Bosne vitez taj, ni hrabren Dalmatin, Ardeljac i Ugrovlah, ki vjeru krstjansku sabljom su dijelili i u krv pogansku desnice mastili. A sad nije Kosova, a sad ni Krbave, ni polja ravnoga ni hrvacke slave; ner li je pogibla vojnika sva slava, i k zemlji ponikla jak sijeno i trava, kada mraz i slana naglo se objavi, ter se tuj poljana zelencom rastavi, ali ti s munjom trijes, slijedei narav svoj, kad sprai zelen lijes dubravi planinskoj. Ter je pla i tuba planinom usliat pastijerska gdi druba tuj pone uzdisat, jadovno cvilei za svu mo i snagu, planinu videi bez zelence nagu. Vojnie tijekom sad zatoj se potei u stojni Biograd, Matija gdi lei, ter klikuj: vaj meni, rascviljen u tuzi da mramor studeni od jada posuzi; i reci: kralju moj, razberi tuan glas, pogibe Budim tvoj i ostali kotar vas; pogibe sva slava i ugarska sva hvala, i u eljus od lava svasma je upala! Tijem kralju prislavan, ake se moe rijet, ustani groba van opeta na saj svijet, da vidi polae i tvoje dvorove, izmami ke tlae carevi robove! O Janko vojvodo, molim te boga rad, i ostala gospodo, dvite se malo sad, vjekuti sanak taj nemojte spati ta, ner vite trudni vaj, i tubu i moj pla, i rane priljute ke prijah ja Budim, slobode minute u robstvu ki udim, bogu se molei i svetijem na nebi, suzice ronei udovac po sebi, pun vaja i tube, lje s gorom ljubavi od poganske slube da me bog izbavi: jeda vas opeta vinji bog uskrasi, ter zmaja prokleta vaa vlas porazi, dvigi se iz praha taj vaa pohvala, koja je prije straha svijem carom zadala, krajita branei i ostali kotar moj, viteze hranei kojijem se ne zna broj. Nu je moj zamah pla i uzdah prituan,

pokli sam ostal ta carev rob i suan, u tubi i vaju da vajmeh poraen jadovne dni traju po vas vijek i amen. Svu krijepos orunu zato sam izgubil, a slubu pritunu priz volju obljubil; lje mi je za ludu, lje mi je sve zaman, cvijeliti u trudu i obno i obno, za slavna ma krijepos snagom je lipsala, i oruna vaj svjetlos prahom je propala; po mojoj dravi ter vajmeh strana svijeh oruje ravi od vitez hrabrenijeh, me oruno gizdan'je ter se sve prikrati i ni u kom ufan'je ve nije mo prijati. Jaoh moja svjetlosti, kamo tvoj poten glas, tko tvoje krijeposti potlai u mao as? tko t' slavu poplesa, da u tvojoj dravi hrabrena viteza za sjeme ne ostavi? Kazimirska slavo, vaj kruno blaena, takoj li bi pravo da si sad satrena, da tvoja sva hvala kraljevske opine plesana vrh kala u oruju pogine? A ja u na svijeti bez kraljeve drube sve trude podnijeti i gork pla i tube, kako se pristoji onomuj, tko tui, rascviljen ki stoji, suanstvo kad zdrui; a moje nitkore pod nebom na svjeti milosti ne more jezikom izrijeti, smiljaje najlie krvave tuice, gdi se sad stanie ugarske djevice, ali pak tolik broj razlike mladosti od ena i od gospoj izvrsnijeh za dosti, ni sada ni po tom kojijem, se u vijeke ne mogu ljepotom izrijeti prilike. Tko li jo mladjence s plamenom rastavi, biserne ki vijence noahu na glavi, ke Budim ja tuan po mojoj dravi njegovah oruan, kad plovijeh u slavi, a ne vijem za ki sud izgubih tuj drubu ter zdruih tolik trud, vjeni pla i tubu. Gdi je vajmeh ostala u robstvu mlados taj, koja bi rvala s vrimenom vas svijet saj? Vas saj svijet rvala, k tomuj bi zlotvora svijem stanom prognala na on kraj prijek mora. Jo vajmeh agorno job Budim cvilim sad, za mi je zazorno pobrajat ovi jad, i emer toli ljut od tune zdravice, rad koje podvignut ne mogu glavice, ner svasma na nice po zemlji ponikoh s priplane vojnice, s koje sad pogiboh, u oruju gdi sjae i vojska i kralj moj,

kada se sastae da s carem biju boj na polju Muhau hrabreno za dosti; ter vajmeh sad plau od velje alosti straaje vojnike, s kojih sam astan bil, pjece i konjike, koje bjeh odgojil, u oruju nagomu kako trijes ki bjehu, po vladanju momu ki u slavi caftjehu; ter moje sve sile minutijeh godita sve se su proile i dole na nita. Tijem vajmeh krstjani, sada me svak ali, za me su pogani do traga splesali. Lje vajmeh dobro znam i svijet e toj znati, vjekuti prijekor vam da nee lipsati; s prijekorom u tubi jo ete tuiti i mene na slubi poganskoj zdruiti. Za malo po malo, da vam je sad znati, to vas je ostalo, toj e car pobrati i stavit pod krilo ter ete tad rijeti: ivjet nam nije milo, elimo umrijeti. Budim smo izdali poganom u ruke, zatoj smo poznali sve trude i muke; Budimov plani glas i tuba nemala s raspom je vrhu nas od boga zgar pala, ter nas bog naplati, da naa sva rados svrne se i obrati u tubu i alos, nevjerni krstjani neka smo svijeh strana van doma prognani od tunijeh pogana, za nevjeru navla, ku s himbom snovasmo, ter mi i porod na u robstvu ostasmo. Ja Budim govoru ovi trud prijadan svakomu zlotvoru, od koga bih izdan, neka se poznava od mnozijeh svijeh dana, to j' bila ma slava, ka je sad skonana. A ja u tuiti rascvijeljen i tuan i cara sluiti vjeni rob i suan. Cvijelit u vajmeh ta i obno i obno, jeda moj grozni pla prid boga bude do; ter meni objavi, za koji vajmeh trud svak mene ostavi, da trpim tolik trud, ter nitkor na saj svit, kralj bivi u polju, na pomo ne ktije prit u svoju nevolju. K tomuj ga odbjee jo njeki sluga svoj, potrebno kad bjee za s carem biti boj, u polju gdi toli trudan se kralj splesa i gdi se krv proli od mnozijeh viteza, od mnozijeh viteza, gdi Turci naprijee ter s mrtvijeh telesa oruje odrijee; oruje odrijee, gdi takoj gdi takoj mateno sve bjee u krvi junakoj; i ruho ostalo koje se sve bjee

u krvi opralo, gdi kralja razbie, gdi moj kralj poklee u neas za mene ter rijeka potee od krvi hrabrene, pravedan gdi kralj moj, Ludovik gizdavi, u oruju ivot svoj zavijen ostavi. Za ukazat pohvalu, stie ga smrt prijeka, splesana u kalu od svojijeh vojnika, na polju Muhau vitetvo dijelei, rad koga u plau ja ostah cvijelei, suzice ronei travica da vene, jednaga alei i kralja i mene, i ostalu gospodu od moga kotara, i moju slobodu koja se sva shara, i svasma poginu i dnom se privrati, na prjednju stojbinu da se ve ne vrati. Sve ugarske gospoje tijem suze prolite i pijerge sve moje crnilom pokrite, i kraljev slavni dvor ki cvijeli i tui, neka ga svaki stvor u plau sadrui, neka se poznava, kako je sijeh dana sva moja drava do konca sharana; ter moje gospoctvo i slava minuta stani se u robstvo od zmaja priljuta; grozni pla ter skladam u vele plaan glas, za se ve ne nadam slobodit prjednju vlas, ni prjednju slobodu da mi se povrati na ishodnjijeh ishodu ka se dnom obrati. Za vajmeh nije toga kralja ni vojvode, suanstva ovoga da mene slobode, careva za sablja krvava gdi stoji esara ni kralja nitor se ne boji. Tijem mnozi govore, Suliman da sada i kopno i more kraljuje i vlada, i svoj stijeg prislavan, kako je znati toj, vazda je pripravan svijem kraljem biti boj. Za da bi sve sile u oruju od krstjan zajedno se skupile na taj stijeg od Otman: ne bi ga nikada gdi se s Turci kolju jednu ped nazada potiskli u polju. Tijem nita ne haje nikoga vajmeh car, za vazda ostaje u polju gospodar; i nitkor ne more pod nebom na svijeti na svoje tabore posil'jem naprijeti, zato ih uvaju vojnici hrabreni, ki ognjem puhaju kako zmaj ognjeni. Ter gdi je tabor taj, da vam je svijem znati, ne moe vas svijet saj ljepu stvar sazdati. Taj carev tabor sam ter kad se otvori, jakino ivi plam vas sine i gori; u svjetlosti sine i u plamu gorei,

jak munja kad ine prid trijeskom gromei. U kojoj svjetlosti od naijeh sabalja izavrije za dosti krvavijeh kapalja; i u polju sva trava, kad se boj razbije, ostane krvava i u krvi sve plije. Vaj boe, vaj boe, zatoj bih rad znati prid carom tko moe u polju ostati? Lje toj znam ja Budim, u robstvu ki sada i cvilim i trudim, gorije od jada, u robstvu kako je poganom u rukah trajati dni svoje u trudu i u mukah. Lje takoj inim sud u mojoj pameti, krstjanska da zla ud i nesklad prokleti nenavid mi pravi, s neskladom ter takoj naprijeda postavi koljeno otmansko; ter ini taj nesklad (jaoh moje zle zgode) s istoka do zapad da Otmani prohode; u zapad prohode oruni ter takoj suanstvo izvode, komu se ne zna broj. Ter takoj svud plijeni Soliman i hara i nitor ne scijeni kralja ni esara; ter kopno ter more ni s desna ni s lijeva projti se ne more bez planoga gnjeva. Meju sve ostale drave krstjanske, koje su poznale jadove poganske, najvee ja Budim i cvilim i tuim, minutu ki udim slobodu da zdruim. Tuice nu moje zaman je ponavljat, pokli nije taj tko je moe me odrvat; za mene Budim grad svom mojom dravom podal je taj nesklad vukovom i lavom; da vuci i lavi legu se i plode, da mojoj dravi na volju kud gode, svud hode na volju ter malo po malo rasaplju i kolju toj to je ostalo. Ter nee iv lovjek do malo vrjemena najti se mo za lijek od moga sjemena; zato e Otmani kako sve jaka stvar posijat tumbani vaskolik moj kotar, i nitor na svijeti po ugarskoj dravi nee se vidjeti da, nose na glavi, ner samo tumbani, skufije ali pak, to nose pogani, neka ih pozna svak. Koliko za sada, ne mogu drugu stvar pobrajat od jada, koli je slavan car, koji se umnoi ter svoje gospoctvo svasma me podloi i stavi u robstvo. Tijem cvijelit i plakat ponite sve gore, pokli me odrvat ne moe nitkore; zelene dubrave ponite plakati,

pokli mi sve slave Suliman prikrati. Doline i brjegove jo molim da tue, da moje pijergove u tubi sadrue. Molim jo sve luge, da grozno procvijele i moj pla i tuge sa mnome podijele. Molim jo sve ptice i zvijeri ostale, da moje tuice s jadovi poale. Zemlja lijes i kami i ivine svake i nebo zvijezdami i vode sve slatke, i more ti slano i ostali vas svijet saj, molim vas srano, slite moj plani vaj, plani vaj i tubu pakljenih jadova, to meni za slubu krstjanstvo darova. Ja Budim spravan bjeh s razmirjem u rati u oruju vrhu svijeh s Turci se rvati, i slavan bio sam tit, ki ne dah na svijet saj Otmanom Savu prit ni Dravu ni Dunaj; i orujem sahranih vladan'je ugarsko i od pogan jo branih pristol'je krstjansko. Krstjansko neharstvo nu volju ispuni istono ter carstvo mnome se okruni, ter s mojom svom slavom, u kojoj prjee ctijeh, vukovom i lavom ostal sam u noktijeh, pla, tuba i alos ter sada vlada mnom, za moja sva rados svrnu se gori dnom, u plau i tubi ter suan ostaju na poganskoj slubi u vjenomu vaju. Zato je plana stvar i alos i tuga, tko je bil gospodar, zvati se pak sluga; a sami in'te sud, molim svu gospodu, je li ki vei trud ner straat slobodu, sloboda za je taj, svi mudri govore, sve blago na svijet saj da ju platit ne more. A dobro toj znaju ki u robstvu stojei u tubi dni traju slobode elei, najlie od svojijeh ako je tko izdan, kako ja od mojijeh u ruke turske dan. Zatoj me svak plai, skladaje tuicu, pokli mi car tlai prisvijetlu krunicu, ka kruna izbrana, kako sve vrijedna stvar, bjee mi pridana od boga vajmeh zgar, vaj neka taj kruna krasnoga uresa bijesnoga drokuna na uzdu usteza, drokuna i lava, pod kijem je sijeh dana sva ugarska drava do konca sharana. Tijem alim tuj krunu mimo zla ostala, ka se je drokunu posil'jem podala, kojom se gizdah ja u oruju prislavan, jak sunce koje sja vrhu nas po vas dan, danica ali pak u vrijeme od zore,

dijelivi noni mrak, kad sine vrh gore. A sada u mraku ja ostah takmeno, jak sunce u oblaku, kada je skroveno, u mraku i tmasti ostal sam, pravo dim, bez kraljeve vlasti udovac ja Budim. Lje vea tuica pla mi je zadala, ner onaj kraljica kad je mnom vladala i edo u povoju, koje car proslavi krunicu da moju ponosi na glavi. Za mi bjee bolje da ena mnom vlada, u moje nevolje pravo vam dim sada, i edo nejako, koje car proslavi, ner da me ovako popleu pogani; i hara plaati, nego li vaj meni slobodu straati bez konca po sve dni. Bolje bi trpjeti i edo i enu, ner da se po svijeti banovi proenu; ali pak svi bani s gospodom ugarskom ne bi ta poklani desnicom poganskom. Jo vajmeh ostalo to bjee gospode, ne bi ta straalo minute slobode; niti bi slavan car od krvi otmanske razdijelio u timar drave ugarske, ner bih ja u goju, da vam je svijem znati, provodio es moju bez boja i rati. I ako bih ja hara Otmanom obsluil, vaj ne bih tolik pla i tubu sadruil, kako ju druim sad, gdi rane ponavljam, s emerom gorki jad ter plano probavljam. Hara bih tijem nebog odbrajal ja caru, dokli bi vinji bog pomogao esaru i ostaloj gospodi (ako su gdi koja) da mene slobodi s vrjemenom es moja. Nu ne vijem taj tko je (o vinji moj boe), suanstvo da moje odrvat sad moe, ali me slobodit od tube priljute, da budem provodit radosti minute; ner sama vlas tvoja toliko uzmnona, pod kom su svakoja stvoren'ja podlona. Za tvoja desnica, moe se pravo rijet, mogla bi na nica svrnuti vas saj svijet. Nu ja mnim da tvoj sud hotje li toj takoj, da trpim tolik trud i tolik nepokoj, u trudu i u mukah po vas vijek tuei, Otmanom u rukah priz volju sluei. A sad u vas-moj pla vrh zlotvor uloit, ki me inie ta pod cara podloit; na Be u najlie prid boga plakati, ki cara podvie da moju vlas skrati, k tebi me, Beane, Budim grad posvojit,

da moje sve rane budu mi ponovit. Vaj Beu prituan, nije li ti s prijekora, da ostanem ja suan navla bez uzroka. Vaj to se nadae ter se ta izludi ter cara ki spae s naporom probudi! Ter sam ja Budim grad i sa svom dravom na slubi ostal sad vukovom i lavom. Ne zna li Beu moj, ar to car vazima, da vee nigdar toj opet se ne prima! Zato se ne boji posil'ja nijednoga, u oruju kad stoji, ner srde od boga. K tomuj ga krstjanstvo nevjerom pomaga, ter svoje toj carstvo sve sile primaga. Tijem vee po vijek vas vee se ne nadam minutu stei vlas, kraljevstvom da vladam. Nu moje gospoctvo ki vajmeh izdae, suanstvo i robstvo napokon poznae; za pride Suliman ter tuijeh i mojijeh iz moga doma van tutako progna svijeh, neka me ve nitkor plijenei ne cvijeli i mene i moj dvor orujem ne dijeli. 8. Pjesanca u vrijeme od poljice. Leute tvoja slas vaj to se prikrati, u toli plaan glas ter skopos obrati? Koje se tuice s jadovi stekoe, s kolijenci sve itce ter se ta smetoe, smeteno ter sada u plaan glas zvoni kako sve od jada suzice da roni, ter scijeni ivot moj, da u planoj nezgodi jadovit uzdah tvoj na on svijet prohodi? Moj dragi leute, toj li su tve slube da moje minute ponavlja sve tube! Leute ljuveni, nijes li tvom sladosti razgovor bil meni u svakoj alosti? A sad se, sva rados i rajski skopos tvoj obrati u alos i u plani nepokoj, zvonjen'je toj tvoje s veljega nemira s korijenkom ter moje sve srce podira; za moje sve pjesni i moju svu rados u plane boljezni obrati i u alos. Vaj ne vijem, to bi toj ter tubu tuj spravi, da trudan ivot moj s tijelom se rastavi, i eljno uzdiu u muci i trudu gdi tvoj buk usliu, jak gusli gdi gudu. Zatoj sad svaki stvor vapiju, da uje moj plani razgovor gdi sa mnom tuguje,

da uje pla priljut, vaj ki mi domori, zato se moj leut u gusli satvori. Elikonsku drubu s planine tijem zovem na moj pla i tubu, u suzah gdi plovem, da uje taj druba od gore zelene, to je pla i tuba i muke pakljene, gdje mene sad prijeka zatijee tuna smrt, jak trudna jeljenka prid lovci bijesan hrt; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. O vile vodene, molim vas jadovan, iz vode studene izljeste malo van, jezera od vode s kladenci ostavte, na moje zle zgode ter se sve pripravte, ter ete vidjeti vode van stojei, kako je cvijelei, jadove brojei; jadovan najlie, s kojim je es huda gdi eljno uzdie od muke i truda, ter se tuj od jada, gdi roni suzice, iv kamen raspada od velje tuice; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. O vile ljuvene od polja i od ravnin i od gore zelene aliti od planin, od svake zelence, ako cvijet berete u gizdave vence, to tamo pletete pri vodi studenoj, o drubo gizdava, u gori zelenoj, gdi je vaa dubrava, rad boje ljubavi sliajte uzdah moj, po zeleni travi ne berte cvijetje toj. Vaj, to li u zoru pojete pjesance, livadom u horu izvodei tance, o drubo pridraga, blaznei satire, da s vami jednaga i poju i svire: skratite tanac taj, skratite i pjesni, a ujte tuan vaj i moje boljezni; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. Satiri, molim vas, ljuveni i mili, slite moj plaan glas, jadovno ki cvili, i tamo ostavte dubrave i luge, i svi se pripravte na moj pla i tuge; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati.

Vaj morske sirene, jeda jo moe bit, truahna vi mene nemojte oznobit, nemojte za vas svijet rad moga poraza toliko slatko pjet puinom iz glasa; iz dubin na kraj suh nego li pridite, rascviljen ner moj duh u tubi vidite: ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. Arion dragi moj, ako se sad brodi u plavci u kojoj mrnare ter dvori, koji ti govore prijetei i prave, da tebe umore i s blagom rastave; priz volju ter poje puinu brodei iz dubin ter zove dupina molei, da tebe riba taj po svojoj ljubavi na zdravje na suh kraj puinom priplavi: tako ti zdravo prit tuj morsku puinu, nemoj me ostavit u tubi gdi ginu; molim te rad boga, Arion gizdavi, do mene neboga hrlo se sad spravi, tere e vajmeh ut tere e poznati, kako se moj leut u gusli obrati. To li gdi hodei Orfeo gizdavi u liru zvonei hodi po dubravi, pojui prislatko, ter gdi glas tvoj uje zvijeren'je tuj svako za tobom putuje, i ptice ne poju protivnijem naravom, gdi slados tuj tvoju biraju dubravom; zemlja, lijes i kami jo gdi glas tvoj sliu i zvijezde na[d] nami od slasti uzdiu; od pakla prid vrati to li si sad prial, da ti se povrati, to eli tvoj misal, skladaje tuj tubu ter poje i zvoni, pakljenu da drubu na milos prikloni, ter tvoj pla primaga pakljenu usilos, Euridie draga da t' se da za milos: tako ti dobiti tuj tvoju druicu, nemoj ve zvoniti, skladaje tuicu, ner li se hrlo sprav', tegui put mene, da vidi tva ljubav gdi ivot moj vene; tere e vajmeh ut tere e poznati, kako se moj leut u gusli obrati. To li gdi planduju pastiri kon stada tere se raduju bez tuge i jada, i gdi se vesele pri vodi stojei pod sjenom od jele u dipli zvonei: ljuveno sad molju pastirsku tuj drubu,

da uje nevolju i moj pla i tubu, groznije gdi plaem i gore od jada, ner da mi tko maem srdace propada ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. I vi sve djevice, i vi sve gospoje, sliajte tuice i jade sve moje i velju boljezan, gdi trudi svijes moja, da javi ni u san ne imam pokoja, ner planu i tunu duh se moj skonaje, jak robu i sunu, ki u vezu dni traje; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. I ostala mladosti, molim vas boga rad, sliajte alosti i s tubom gori jad, gdi mene vajmeh ta tolik trud rascvijeli, jak bolna smr[t]ni ma kad s duhom razdijeli; ter vajmeh u tubi suzice ronei skonam se na slubi, nesrjeu dvorei, nesrjeni jeda as svrnut se kad bude, ter tuan moj poraz s plaem se zabude; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. To li je gdi gusar u gori zelenoj na toli planu stvar sadruit ivot moj, da vidi i uje i pravo da sudi, kako taj tuguje, tko prijeku smrt udi, jak ranjen taj lovjek ki jedva kopore, ranici svojoj lijek gdi najti ne more; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati To li je gdi vojnik oruan u boju, i pjeac i konjik, za ljubav za moju oruje vrz' svoje ter malo gojno stoj a tube sli' moje i trudni nepokoj, gdi vene i blijedi u suzah me lice, a pla mi moj vrijedi u srcu ranice; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. To li je gdi suan, koji se dreseli, okovan i tuan slobode ter eli: zabudi tuan jad i ostalu zlu volju ter moju vajmeh sad razbiraj nevolju, vaj gdi se uzdah moj od srca podira, jak smrtni nepokoj da u sebi razbira;

i duh se moj dijeli suzice ronei, kako kuf pribijeli kraj rijeke stojei, videi smrtni as kraj rijeke studene, ter pusti eljan glas, travica da vene; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. O ptice razlike, sve koje bog stvori, drobne i velike u polju i u gori, u slavnom proljetju kad uber spravite po travi i cvijetju ter se ta slavite: ostavte uber taj po cvijetju i travi a slite tuben vaj i moj pla krvavi, gdi trepti m' moja put ne inako, pravo dim, ner kako gibak prut kad vihar svije njim; aliti taj suan, ki ezne i preda, ivotom ki je duan ter prijeku smrt gleda; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. Zvijeren'je ostalo, rad boje ljubavi, veliko i malo, razlike naravi, postojte u goju ter vajmeh pridite, da tubu svu moju i alos vidite, gdi mi se svaki vlas izvija na glavi, smiljaje mo i vlas od smrtne naravi, ka svojom krijeposti strilami luk spravi ter ivot ne prosti mladosti gizdavi; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. To li gdi ostaje mlada udovica ter joj smrt zadaje ljuvena strjelica, molim ju rad boga, da ostavi emer taj, a na me neboga i tuna pogledaj, nepokoj gdi mene u vjeni pla stavi, od drube ljuvene koji me rastavi; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. Toj li je gdi majka u plau i tubi, stara i nejaka nesrei na slubi, kojoj smrt prostrijeli jedinog[a] sinka, ter tui i cvijeli iz glasa i vika: tuj majku ja molju, rad boje ljubavi, da svoju zlu volju i svoj pla ustavi, a k meni da pride, gdi vajmeh tuguju, nje oi da vide i ui da uju, kako ja suzami terem se vajmeh vas, da puca iv kami, sliaje moj poraz;

za ne vijem na svijeti ja tuan nikadar jezikom izrijeti toliko planu stvar; da puca tvrd mramor i zemlja da tui, i zene suh javor, da moj pla sadrui, u suzah gdje plovu prije mrtav ner li iv, i svaki stvor zovu na moj pla boljeljiv; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. To li je sestrica gdi plana ostala, kojoj je strjelica srdace propala, ter se sva od jada za bratcom cvjelei u plau raspada duicu dijelei, i odira svoj obraz i nokte krvavi skubui pram i vlas od tuge na glavi: molim tuj sestricu s velikom ljubezni, do ostavi tuicu i svoje boljezni, da vee ne tui i bratca ne ali, ner mene da zdrui meu vas stvor ostali, gdi me smr' oznobi ter s veljom alosti sad mi se svi zglobi rastaju od kosti, i tuno me srce vaj sve se podira; jak na as od smrce, kad bolan umira; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. To li gdi grlica jadove razbira kojojzi tuica srdace podira, i s plaem i s tugom gdi puta uzdah svoj, cvilei za drugom na grani na suhoj; ali pak gdi muti vir bistre vodice, svreno da uti ljuvene tuice: bogom u tuj pticu zaklinat ja sade, da parja tuicu i svoje sve jade, neka se uputi put mene ljuveno, da uje to uti me srce ledeno, koje se u sto dil jadovno raspada, jak da ga jedan stril objestran propada; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, gdi mi se moj leut u gusli obrati. Napokon javor suh klikuju iz gore, da vidi gdi moj duh smirit se ne more, ner li se pripravlja to vema svaki as, da moj trud ponavlja i tuni moj poraz, gdi nee moj leut uzrok mi kazati, u emer toli ljut to slados obrati. Vaj suhi javore, ter tuna svijes moja ni moj duh ne more prijati pokoja, moj leut rajsku slas gdi vajmeh izgubi,

a toli plaan glas s jadovi obljubi. Tijem suhi javore, gdi moj duh sad tui, jaoh ako bit more, trudna me sadrui u tunoj boljezni, ka srce me dvoji, pojui u pjesni gdi se pla moj goji; tere e poznati, koje su tuice komu es obrati svu rados na nice, tere e vajmeh ut tere e poznati, kako se moj leut u gusli obrati. To li je gdi lovor u gori zelenoj, sli' plani razgovor i tuni uzdah moj, s kolikom boljezni provodim sve trude, u plane boljezni gdi leut moj gude; i leut moj mili od velje tuice grozno me rascvili u jadne suzice, a nee za vas svijet, za ljubav i milos, tubu mi svoju rijet ni planu usilos, ni svoje zvonjen'je jadovno gdi zvoni na moje moljen'je da vajmeh prikloni, s gorutom ljubavi vaj gdi ga sad molju, da mi trud objavi i moju nevolju. A za toj, a za toj, lovore zeleni, spravi se na pla moj, vaj meni, vaj meni, tere e vajmeh ut, tere e poznati, kako se moj leut u gusli obrati. To li je gdje jela sred gore zelene granice nadvela vrh vode studene, ter svojom zelencom gdi rajski hladak svoj nad ivijem studencom jezero brani toj, i ini dobar tit i ne da za nita sunanoj zraci prit sva ljeta i godita: na pla u zvati moj tuj jelu visoku, da vidi nepokoj i tubu estoku, koje su boljezni i alos i tuga, gdje srce me bijesni podrijet se iz kruga; za tolik nepokoj ne moe nositi, gdi nee leut moj veselo zvoniti, ner svak as od jada plau mu sve itce, ter vema priklada k jadovom suzice; ter ete vajmeh ut ter ete poznati, kako se moj leut u gusli obrati. To li je zelen bor, ki ini hladite, gdi je vilam razgovor i rajsko plandite, proljetjem najlie sred zelene gore, gdi slavic biljie s veera do zore, u kom je straica vilinjoj naravi, dokoli danica bio danak objavi:

pritihi slavicu, ljuveni slavju moj, ostavi straicu toj drubi vilinjoj, neka spe u cvijetju te vile svoj sanak, a ti ta u pijetju ne ekaj bio danak; in' vile da budi dubravom i lugom grlica ka trudi cvilei za drugom, vaj a ti sadrui, molim te boga rad, moj ivot ki tui i cvili grozno sad, a sa mnom ti plai, moj slavju gizdavi, ter ve mi tomai, to leut moj pravi. Zato se meni mni, zato ja inim sud, moj leut ljuveni da slijedi plani trud, koji trud nitkore, govoru ja tebi, poznati ne more ner sam bog na nebi, ter nee zvoniti kako je nauan ni svoj trud odkriti, zato je ta muan. Samo mnim, da veli: plana je stvar ovoj; iskusit tko eli moj pakljen nepokoj, sli' mene leuta ter ete poznati, to je tuba priljuta i grozno plakati. U vrime u svako, svaki as do sada, zvonil sam prislatko bez tuge i jada, i uini ma slados, koju sad bog skrati, razliku da mlados u mramor obrati, od mnozijeh jote vil inil sam mom slasti da bude ljuven stril srdaca propasti; inil sam jo mnotvo od djevic i gospoj staviti u robstvo ljubavi pod stijeg svoj; i inih veekrat, da mnoge gospoje van sebe budu stat sladosti rad moje; mnokrat je uzdisal jo mramor studeni, kada je uslial moj skopos ljuveni; i inih suzami suh javor oprati, i da se iv kami gori dnom obrati; ma slados tolika ini panj plakati i oruna vojnika s konjica sjahati, ter pjea[c] sta mue, gdi slatko zvonjah ja, i oruje sve svue i od sebe smetnu tja; rad moje ljubavi jo inih po glasu vukovi i lavi s jaganjci da pasu; jo inih njekada srjed guste dubrave pastiri sva stada da u zabit postave, goveda i krave i ostalo to bjee, ni sijena ni trave ter pasti ne htjee; i sve pse stranike jednaga sa ovcami od slasti tolike moj skopos zamami, vaj svi se smamie te bijesno u prijeko po zemlji prolie sir, maslo i mlijeko. Jo ini satire prislatki skopos moj da u dipli ne svire u gori zelenoj,

i u svakom kako mraz da srce ostane, dokli moj slatki glas zvonei pristane. Jo ini travica, gdi skopos moj zvoni, po zemlji na nica da listak prikloni; jote ma velja slas zvonei uini serenam vazet glas po morskoj puini, kako panj ter stae vrh vala morskoga i svaka uzdae zvonjen'ja rad moga. A sad se ma mlados prem svasma prikrati i ljuven moj skopos u alos obrati, za hotije moja es, jadovno da tuim i alos i boles cvijelei da zdruim, videi gdi onaj, ka od tijela duh svlai i koja vas svijet saj i plee i tlai, kraljica ohola u kruni stojei, s tetivom vrh kola napet luk nosei, i tuna nakazan na bedri na suhoj noae napasan strijelami trka svoj! Tuniju vajmeh stvar pod nebom na svijeti ne bjee nikadar oima vidjeti, vaj razmi gledati od puka gdi mnotvo, gola kos' i gnjati, voae u robstvo; voae vezane care i esare, i kralje i bane i mlade i stare; pape s gardenali jote tuj voahu, zlati pluvijali na kijeh se svijetljahu, i dmitre bogate noahu vaj meni biserne i zlate s drazijemi kameni; biskupe ostale jo viah, gdi hode ter tube ne male meu sobom provode. U robstvu u tomu svezani jo stahu, u oruju svijetlomu jak sunce ki sjahu, hrabreni vojnici, vitezi pristali, pjeci i konjici, ki bi svijet rvali, i mladci gizdavi, ljuveni i mili, s vukovi i lavi koji bi boj bili. Razlicijeh gospoja jo bjee vidjeti, ke od plaa svijes moja ne moe izrijeti, a navla kraljice, krunjene ke bjehu, i uresne dijevice, jak cvijetje ke ctijehu. Jo mi se objavi, gdje bjee mnotvo toj djetinske naravi vidjeti velik broj, meu sune ostale jo se tuj viae, mladjence gdi male u robstvu voae, mladjence nejake, ke bjee nje sila od prsi od majke zlosrdo zgrabila, od enske utrobe ki bjehu prem pali a grijeha ni zlobe ne bjehu poznali, ter tuni i plani poee pihati, jak edni i lani da hoe sisati.

Jo tuba velika bjee svijeh drava, razlicijeh jezika, to narav sazdava; i kad uh jezik moj cvilei u plaan glas, goriji nepokoj ne outih do danas. Ovo je ona, rijeh, tjelesi ka vlada, za prvi koju grijeh na saj svijet bog zada. Ter se plane uju s jadovi suzice, gdi majke tuguju i plane udovice, i od tunijeh sestrica ke bratju izgubie ter blijeda sva lica suzami polie; vaj ter su (ne mali) alostni jadove, drag draga gdi ali a u suzah svak plove. I poeh gledati vrh robstva vrh toga, mogu li oznati od drazijeh gdi koga; i poznah za dosti u tomuj vaj mnotvu razlike mladosti i starijeh u robstvu, jednaga u stadu, to bjee plijenila u naemu gradu prijeka smrt nemila. Meu mlados ostalu tuj poznah jadovan i Krista i Lalu, ter ostah mramoran, gdi u pored hoahu, ronei suzice, i smrtne noahu na grlu uzice, ijem vee svakoga nagla smrt i puti, odluku od boga kad godijer outi; ki uzao ni vez taj nije mo razdvojit, ijem bude vas svijet saj plamom se ponovit, mramoran ta stoje i leden kako mraz, sve rane ter tvoje povrijea svaki as, a ti si toli blag, Jesuse ljuveni. Jesuse moj pridrag, Jesuse blaeni, ter eka grjenika, jeda se obrati prije ner mu smrt prijeka svoj ivot prikrati. Neizmjernu tvu ljubav ter mogu poznati, gdi nee ma krvav s nebesa poslati, da bude poklati svijeh ki te kunu ta, i u propas poslati, gdi je s trudom vjeni pla, vaj neka te due ta tvrde od grjenik i cvile i tue u pakli po vas vik; zemlja, lijes i kami, za ne vijem moj boe, i nebo zvijezdami gdje trpjet to moe, suzami ter sve toj nee se satvorit ali pak boe moj vas svijet se oborit, vaj, svijet se oborit, kako bi hotil sud, da bude poklopit grjenike za zlu ud, neka svijet ne uje lovjee neharstvo, gdje kune i psuje toj tvoje boanstvo; zato je strana stvar, da lovjek zlosrdi zlobno te za nehar psujui pogrdi, spomene od smrti a nee uinit, ka ga e rastrti i u pepeo rasinit,

i da e vrijeme do, kad se e rastvorit, i kad se nee mo za zledi pokorit, ni grijeha rijet svoga ni da se pokaje jaki sve od boga tko u zabit ostaje. O srce mramorno, vaj srce ledeno, o srce jadovno, vaj srce kameno, to se saj led i mraz u tebi njeguje, ter boga i boju vlas priklono ne tuje? to je taj tvrdina u tebi ostala, vrhu svijeh ivina, to je narav sazdala, ter nee omekat, kako bi razlog ktio, i onomu hvalu dat, ki te je satvorio? Moj oe nebeski, o vinji vladaoe, o kralju aneoski i stvari svijeh stvore, sva hvala i slava samomu se tebi bez konca sazdava u vinjijeh na nebi. Nebeske drave sve od zgora nad nami hvale te i slave jednaga s zvijezdami; ne samo vinji dvor hvalu ti sazdava, ner jote svaki stvor razlika narava, sve zvijeri, sve ptice, hvalu ti sazdaju i k zemlji na nice prid tobom padaju; sva dubja, sve trave, sve vode i kamen hvale te i slave, u vijeke i amen; svi brijezi, sve gore, rudine i polja, s ribami sve more, svi otoci do kolja; slavi te i hvali u mnotvu, moj boe, i vas stvor ostali, koji se rijet moe, stvoren'je ter svako, koje ti objavi, slavi te prislatko s gorutom ljubavi. Jo dusi prokleti, ki u paklu vijek traju, moj boe prisveti oito poznaju, stvoritelj da si taj, po rijei ki stvori s nebesi vas svijet saj i pakal ki gori, i da e jote prit u oblacijeh prislavan, po plamu ponovit ovi svijet pritaman. Moj boe blaeni, prid tobom ter trepte svi dusi pakljeni od jame proklete, i velmi tuguju pakljene sile sve, kad godi zauju mjentovat ime tve; ali kri prisveti kad uje avlja vlas, na kom se propeti tvoj sinak da za nas, na nica padaju, o slavni boe moj, za svasma poznaju, da je Jesus sinak tvoj, ki se tuj poboli, nam zdravje elei ter dragu krv proli, nam zdravje elei; i s tvojom oblasti pak