INTERNACIONALNI FAKULTET U TRAVNIKU

EKONOMSKI FAKULTET

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA

OSNOVI MENADŽMENTA

TEMA

PLANIRANJE KAO FUNKCIJA MENADŽMENTA

Mentor : Student i br. indeksa :

- -

Travnik , novembar 2013.

SADRŽAJ

UVOD ...............................................................................................................3

1. POJAM I ANALIZA FUNKCIJE PLANIRANJA .....................................4

2. VAŽNOST PROCESA PLANIRANJA .......................................................5

3. NIVOI PLANIRANJA .................................................................................6

4.VRSTE PLANIRANJA I VRSTE PLANOVA .............................................7

- 4.1. Vrste planiranja ......................................................................................7- 4.1.1. Planiranje prema prirodi odluka .........................................................7- 4.1.2. Planiranje prema vremenskom kriteriju ..............................................8- 4.1.3. Planiranje prema funkcionalnom području .........................................8- 4.1.4. Planiranje prema pristupu ...................................................................8- 4.2. Vrste planova ..........................................................................................9

5. PROCES PLANIRANJA ...........................................................................10

6.ZAKLJUČAK ..............................................................................................13

7. LITERATURA ...........................................................................................14

UVOD

2

Planiranje jeste osnovna i polazna funkcija menadžmenta i kao takva predstavlja osnovu za obavljanje drugih menadžerskih aktivnosti: organiziranja, vođenja i kontroliranja koje zavise od izrađenih planova.Planiranje postavlja standarde i predstavlja standarde za ostale faze procesa menadžmenta.Uticaj planiranja na ostale faze menadžmenta možemo poistovjetiti sa uticajem jedinice na tri nule, koje bez jedinice na početku nemaju vrijednosti.Tako i ostale funkcije menadžmenta, bez prethodno definisanog plana, cilja i strategije koju preduzeće treba slijediti, nemogu funkcionisati korektno.Planiranjem se dobije poželjna slika budućih okolnosti, uzimajući u obzir trenutno raspoloživa sredstava, prošla iskustva i druge faktore.„Bez vrhunskog predviđanja, nema ni vrhunskih rezultata“ jeste glasilo mnogih menadžera, i navedeno pravilo je u mnogim slučajevima potvrdila i praksa.Planiranjem se kao općenitim procesom obezbjeđuje osnova za sve organizacione aktivnosti, počevši od sasvim uobičajenih svakodnevnih aktivnosti do složenijih strateških.

1. POJAM I ANALIZA FUNKCIJE PLANIRANJA

3

Planiranje je temeljna i polazna funkcija menadžmenta. Planiranje je proces koji uključuje izbor zadataka i ciljeva te akcija za njihovo ostvarivanje i zahtjeva odlučivanje, odnosno izbor između alternativnih budućih smjerova djelovanja.U osnovi, planiranje sadrži dijagnozu poslovnog položaja preduzeća, određivanje pravca djelovanja, ciljeve koje na tom putu treba ostvariti, strategiju koju treba izabrati za ostvarenje tih ciljeva te menadžersko odlučivanje u svim tim fazama.Planiranje predstavlja most između sadašnjeg i željenog položaja preduzeća. Bez planiranja poslovanje je prepušteno slučaju. Planiranje je intelektualno zahtjevan proces jer traži da svjesno odredimo smjerove djelovanja i temeljimo naše odluke na svrsi,znanju i preciznim procjenama.Planiranje je svojevrsno razmišljanje unaprijed o budućnosti odnosno manifestiranje različitih prilika i različitih načina kako ostvariti željenu budućnost.1

Drugim riječima, planiranje je odlučivanje o budućnosti, oblikovanje boljeg svijeta čime se utvrđuje put poslovnog procesa u cjelini i u njegovim dijelovima.Planirati u organizaciji znači da se na osnovu prethodno definisane filozofije i koncepcije menadžmenta, stvaraju pretpostavke o budućim zadacima organizacije, tj. planiranje je takvo odlučivanje koje ne počiva na improvizaciji.2

Uspješno planiranje predpostavlja postavljanje ciljeva, realno sagledavanje vlastitih značajki u odnosu na postavljene ciljeve te, konačno, definiranje aktivnosti i mjera potrebnih za ostvarivanje ciljeva odnosno prevladavanje utvrđenih problema.Plan osigurava racionalni pristup ostvarivanju prethodno odabranih ciljeva i ima zadatak da organizaciji osigura sljedeće :- da zna zašto postoji i što joj je temeljno područje djelovanja;- da zna koje su mu dobre, a koje loše strane; - da zna koje prilike i prijetnje dolaze iz eksterne okoline; - da može prepoznati i uspostaviti odgovarajuće standarde poslovanja; - da ima definirana pravila ponašanja i politiku koje će se pridržavati svi zaposlenici u izvršavanju ciljeva preduzeća.U skladu sa prethodno navedenim stavkama nužno je odgovoriti na sljedeća pitanja: 1. gdje se preduzeće sada nalazi? 2. gdje se želi naći u budućnosti? 3. kako tamo stići? Bez planova menadžment bi se našao u ulozi kapetana broda bez kormila, što bi ga onemogućilo da vodi akcije u željenom smjeru.3

Planiranje obuhvata predviđanje o mogućoj konstalaciji okruženja i ostvarivom načinu djelovanja u budućem razdoblju i utvrđivanje načina djelovanja za ostvarenje zadanih planiranih ciljeva u skladu s odnosnom filozofijom menadžmenta.4

Planiranje je uslovljeno sa dva konceptualna razloga:1. Ograničenost resursa;2. Neizvjesnost okruženja.Ograničenost resursa uslovljava učinkovitiju upotrebu tih resursa kako ne bi došlo do njihovog iznenadnog iscrpljivanja i posljedica koje iz tog proizilaze, pa se planiraju eventualni modaliteti njihove supstitucije.Neizvjesnost okruženja uvjetuje potrebu planiranja, pri čemu se plan može tretirati kao jedan od instrumenata ovladavanja tim okruženjem.

1 Fayol, A. 2006. Opšti i industrijski menadžment. Novi Sad: Adižes.2 Wöhe, G. 1973. Einführung in die Allgemeine Betriebswirtschaftslehre. München: Vahlen3 Buble, M.: op. cit. str. 13.4 Louis Perridon, Manfred Steiner, Andreas Rathgeber 2009: Finanzwirtschaft der Unternehmung

4

Fayol kao jedan od predstavnika naučnog upravljanja navodi da je glavna karika u procesu planiranja plan akcije.Plan akcije predstavlja projekciju budućnosti kroz događaje koji se mogu desiti, te počiva na tri nezaobilazna elementa:1. Resursima organizacije (zgrade, oprema, materijali, ljudi itd.);2. Prirodi i značaju radnog procesa;3. Budućim trendovima (tehnološki, komercijalni, finansijski itd.).Obzirom da menadžeri u planiranju anticipiraju smjer akcija, tada su rezultati planiranja planske odluke.To znači da planiranje nije isključivo donošenje planova već i donošenje drugih odluka (ciljeva, strategija, politika, programa, projekata, budžeta i sl.)Ackoff dalje ističe da planiranje utemeljuje tri veoma važne dimenzije:1. Planiranje kao proces anticipiranog odlučivanja bez donošenja odluka organizacije u cilju preduzetih akcija u budućnosti;2. Planiranje je sistem odluka koje su neophodne za budućnost koju organizacija želi;3. Planiranje je proces koji je projeciran prema poduzimanju jednog ili više koraka koje vode ostvarivanju ciljeva u budućnosti.Planiranje obuhvata dva važna momenta:- zahtijeva određeni nivo formalizacije;- podrazumjeva donošenje većeg broja odluka. Možemo zaključiti da je planiranje proces donošenja upravljačkih i planskih odluka.Međutim, ne možemo smatrati da je suština planiranja donošenje odluka.Donesene odluke predstavljaju put ka poduzimanju akcije.Plan je jedan od proizvoda procesa planiranja i mnogi autori ga smatraju najvažnijim.Fayol je planiranje smatrao početnom fazom procesa menadžmenta zajedno uz predviđanje.Između ova dva pojma postoje određene sličnosti, pa je menadžerima jako bitno da identificiraju kako će neki od faktora imati uticaja na budućnost.Neposredni rezultati predviđanja su planske pretpostavke i one koriste menadžerima kao polazna tačka za donošenje odluka.Iz svega navedenog možemo zaljučiti da je planiranje kontinuirani proces integralnog donošenja planskih odluka, kako bi se ostvarila željena budućnost koju su zamislili menadžeri organizacije.5

2. VAŽNOST PROCESA PLANIRANJA

Važnost planiranja slijedi iz njegova četiri najvažnija aspekta: - doprinosi ostvarivanju svrhe i ciljeva poslovanja, - primat među menadžerskim funkcijama, - sveprisutnost planiranja i - efikasnost planiranja. Svaki plan i svi njegovi prateći planovi trebali bi doprinijeti ostvarenju svrhe i ciljeva preduzeća. To proizlazi iz prirode organiziranog preduzeća koje postoji zbog ispunjenja zajedničke svrhe vlasnika, menadžera i zaposlenika smišljenom suradnjom. Planiranje logično prethodi izvođenju svih ostalih menadžerskih funkcija, jer menadžer mora planirati da bi znao koje su vrste organizacijskih odnosa i osobnih kvalifikacija potrebne, kojim putem treba voditi podređene i koju vrstu kontrole treba primijeniti, dakle sve ostale funkcije menadžmenta je potrebno najprije isplanirati. 5 Erić, D.,D. 2000. Uvod u menadžment

5

Planiranje je funkcija svih menadžera ali neki menadžeri se bave važnijim planiranjem (temeljitijim i primjenjivim na veći dio preduzeća) dok se drugi bave jednostavnijim planiranjem (ograničenim na manji opseg poslovanja). Učinkovitost plana podrazumijeva stepen do kojeg on ostvaruje svrhu ili ciljeve poslovanja. Efikasnost plana podrazumijeva njegov doprinos svrsi i ciljevima u usporedbi s troškovima i drugim faktorima potrebnim za njegovo formuliranje i izvođenje. Drugi autori ističu važnost planiranja zbog utjecaja ograničenih resursa i neizvjesne okoline. Menadžeri planiraju upotrebljavanje resursa kako ne bi došlo do njihovog iscrpljenja ili uništavanja, te posljedica koje iz toga slijede. Menadžeri planiraju i rješavanje spomenutih problema definiranjem zamjena, odnosno supstituta kritičnog resursa, dakle nužno je isplanirati kako s jednog resursa preći na drugi.Planiranje čini menadžera u svakom trenutku svjesnim svih mogućih budućih promjena i mogućnosti kako u njima efikasnije upotrijebiti resurse.

3. NIVOI PLANIRANJA

Planiranje ima svoju hijerarhiju koju karakteriziraju tri osnovna nivoa.Hijerarhija planiranja izvodi se na osnovu poznate hijerarhije menadžmenta u preduzeću:- vrhovni menadžment koji se bavi strategijskim planiranjem; - menadžment srednjeg nivoa koji donosi taktičke planove; - prvi i najniži nivo menadžmenta koji se bavi operativnim planiranjem.Sam proces planiranja započinje sa vrha i kreće se prema nižim nivoima.Vrhovni menadžment definira ključne pretpostavke planiranja, viziju, ciljeve, strategiju koje se na narednim, nižim nivoima, adekvatno operacionaliziraju.

Vrhovni menadžment Strategijski nivo

Srednji nivo Taktički menadžmenta nivo

Prvi nivo Operativni

menadžmenta nivo

Strategijsko planiranje se bavi opstankom i razvojem preduzeća na dugi rok u skladu s načelima efektivnosti i efikasnosti.Ovaj nivo menadžmenta definira viziju,misiju,ciljeve i strategije.Strategijama se definira skup akcija i potrebnih resursa za ostvarivanje strateških ciljeva.

6

NIVOI (RAZINE) PLANIRANJA

Njihova svrha je u maksimalnom iskorištavanju prednosti koje preduzeće ima u odnosu na konkurenciju kao i povoljnih prilika koje mu se pružaju u vanjskom okruženju. Na taktičkoj razini se strategijski ciljevi pretvaraju u specifične ciljeve pojedinih organizacijskih dijelova preduzeća (marketinški, financijski, proizvodni i drugi planovi).Tim se postupkom definiraju glavne aktivnosti koje svaka od ovih funkcijskih jedinica treba izvršiti kako bi se ostvarili strategijski ciljevi. Operativna razina planiranja je zadužena je za izradu specifičnih procedura i procesa, odnosno zadataka koje treba izvršiti u radnom vremenu uz raspoložive resurse. Vrijeme na koje se pojedini oblik planiranja odnosi se skraćuje od vrha prema dnu piramide menadžmenta.Svi navedeni nivoi planiranja ključni za uspjeh svake organizacije i svaka zasebno ne može uspješno funkcionirati.Njihovom sinergijom ostvaruju se definirani ciljevi.

4. VRSTE PLANIRANJA I VRSTE PLANOVA

4.1. Vrste planiranja

U literaturi novijeg datuma ističu se četiri osnovna kriterija za podjelu planiranja:- prema prirodi odluka;- prema vremenskom kriteriju;- prema funkcionalnom području;- prema pristupima.

4.1.1. Planiranje prema prirodi odluka

Podjela na strategijsko, operativno i taktičko planiranje je izvršena prema prirodi problema koji se rješava i planskih odluka koje proizilaze iz toga.Strategijsko planiranje se provodi na najvišem nivou upravljanja i njime se utvrđuju strategije za organizacije i određena poslovna polja.Obuhvata faktore, izvore i aktivnosti koje rezultiraju ishodom.Zbog šireg planskog horizonta i time prisutne nesigurnosti u okviru strategijskog planiranja, planiraju se samo relativno približne vrijednosti koje se operativnim planiranjem detaljiziraju.Operativno planiranje se izvodi iz strategijskog planiranja.Karakteristika operativnog planiranja je da je ono kratkoročno orijentirano ka rješavanju konkretnih i praktičnih problema koji se javljaju u operativnom funkcioniranju organizacije.Taktičko planiranje je takvo planiranje gdje se zadane vrijednosti diferenciraju na pojedina funkcionalna područja i mjesta troškova i provodi se na najnižem nivou planiranja.Najčešće obuhvata period do 30 dana.

4.1.2. Planiranje prema vremenskom kriteriju

7

Planiranjem se determinira buduće stanje koje treba ostvariti u određenom vremenskom intervalu, a vjerovatnoća da će biti ostvareno proporcionalna je sa vremenskim horizontom planiranja, tj. što je on kraći vjerovatnost je veća, i obrnuto.U zavisnosti od vremena razlikuju se tri tipa planiranja:1. Dugoročno;2. Srednjoročno i 3. Kratkoročno planiranje.Dugoročno planiranje se odnosi na period duži od 5 godina.S obzirom na veliku mogućnost rizika, neizvjesnosti i mogućnosti promjena u dužem vremenskom roku, ovo planiranje ima širok horizont u sagledavanju mogućih trendova koji će uticati na poslovanje organizacije.Zbog toga se od ovog planiranja očekuje izuzetna preciznost.Srednjoročno planiranje obuhvata vremenski period od 2 do 5 godina.Ovaj period se u menadžmentu smatra srednjim rokom u kome se mogu donijeti određene odluke, poduzeti akcije i sagledavati njihovi efekti. Kratkoročno planiranje omogućava parcijalno prilagođavanje dosadašnje generacije ishoda tako da područje njegovog djelovanja ovisi o vrsti i strukturi programa učinaka i obično se odnosi na jednu godinu ili kraće.

4.1.3. Planiranje prema funkcionalnom području

Podjela planiranja po poslovnim funkcijama obuhvata više vrsta planiranja: planiranje marketinga, finansija, kadrova, proizvodnje, troškova, kvalitete, investicija, međunarodne poslovne aktivnosti itd.

4.1.4. Planiranje prema pristupima

Planiranje prema pristupu predstavlja odnos ljudi prema planiranju i cjelokupnom procesu planiranja.6

Razlikujemo tri alternativna pristupa planiranju:- Zadovoljavajući – planirani ciljevi koje menadžeri postavljaju nisu previše ambiciozni jer su definirani dosta jednostavno.U planiranju ne postoji puno alternativa i orijentacija je ka projekciji prošlosti.Menadžeri koji preferiraju ovaj pristup se uglavnom zadovoljni postojećim stanjem i nerado nešto mjenjaju.- Optimizirajući – karakterističan pristup za menadžere koji posjeduju želju za maksimalnim i optimalnim rješenjima.Menadžeri koji koriste optimizirajući pristup planiranju nastoje da maksimiziraju outpute uz minimiziranje inputa.- Adaptivni (inovativni) – pristup vezan za veliki stepen promjena i stalnu potrebu prilagođavanja i inoviranja.Predstavnici ovog pristupa veći značaj daju samom procesu planiranja nego planovima.

4.2. Vrste planova

6 Russel L. Ackoff, 1970 : A concept of Corporate Planning

8

Planove je moguće podijeliti na sljedeći način: svrhe ili misije;ciljevi;strategije;politike;procedure; pravila;programi; proračuni.

Misija ili svrha definira osnovnu funkciju ili zadatak preduzeća. Svaka vrsta organiziranog djelovanja bi trebala imati svrhu ili misiju.Svrha planiranja je prvenstveno u isključivanju, odnosno smanjivanju vjerovatnoće nastupanja neočekivanih događaja kako bi se rizik odabranih mjera sveo na minimum.7

Općenito, svrha privrednog preduzeća je proizvodnja i distribucija dobara i usluga.Misija podrazumjeva svrhu rada i funkciju postojanja oraganizacije, povjereni zadatak organizaciji od vlasnika kao i smjer u kojem se organizacija razvija.Kvalitetna misija je kratka i koncizna i obuhvata sve dimenzije interesa.Ciljevi su krajnje tačke prema kojima su usmjerene aktivnosti. Ne predstavljaju samo krajnju tačku planiranja već i završetak kojem je usmjereno organiziranje, kadrovsko popunjavanje, vođenje i kontroliranje. Svaki pojedini odjel može imati vlastite ciljeve koji pridonose ostvarivanju ciljeva preduzeća. Ovi ciljevi su konzistentni, ali različiti utoliko što odjel proizvodnje ne može sam osigurati ostvarenje cilja preduzeća. Sam proces menadžmenta počinje sa definisanjem cilja i svrhe organizacije.Cilj mora imati svoje početno odredište ili postojeće stanje, zatim mora utvrditi konačno odredište te definisati vrijeme u kojem će se prijeći put od početne do konačne tačke.Uspješnost ostvarivanja ciljeva organizacije je proporcionalna uspješnosti odnosa sa okruženjem.Strategija se definira kao osnovni pravac razvoja neke organizacije i način ostvarivanja ciljeva u određenom planskom roku.8

Strategiju možemo definisati i kao utvrđivanje osnovnih dugoročnih ciljeva preduzeća, usvajanje pravaca djelovanja i alokaciju resursa nužnih za njihovo ostvarenje.Svrha strategije je utvrditi i dati na znanje, pomoću sustava glavnih ciljeva i politika, zamišljenu sliku preduzeća. Strategijom se nastoji tačno odrediti kako će preduzeće ispuniti svoje ciljeve, a to je zadatak brojnih većih i manjih pratećih programa. Njezina korisnost u praksi i važnost u usmjeravanju planiranja opravdava izdvajanje strategije kao posebnog tipa plana. Politike su planovi utoliko što predstavljaju općenite izjave ili sporazume koji vode ili usmjeravaju razmišljanja u odlučivanju. Politike definiraju područje unutar kojeg treba donositi odluke, osiguravaju konzistentnost odluka s ciljevima i doprinos odluka u njihovom ostvarenju. Politike omogućavaju da se pitanja riješe prije nego postanu problemi, prema tome čine nepotrebnim analizu istih situacija svaki put kada se pojave.

7 Louis Perridon, Manfred Steiner, Andreas Rathgeber 2009: Finanzwirtschaft der Unternehmung8 Thompson, A., A., Jr. I Strickland, A. J. III. 1987. Strategic management – Concepts and Cases, 4th Edition

9

Politike postoje na svim razinama organizacije i protežu se od temeljnih politika preduzeća preko politika glavnih odjela do malih politika primjenjivih na najmanje segmente organizacije. Postoje mnoge vrste politika, kao npr. politika zapošljavanja, politika motiviranja zaposlenika i sl.Politike su smjernice za odlučivanje jer dozvoljavaju određenu slobodu odlučivanja, a u suprotnom bile bi pravila. Stvaranje integrirane politike kako bi se realizirali ciljevi preduzeća teško je jer veliki broj menadžera sudjeluje u stvaranju i tumačenju politike što nužno dovodi do različitih varijacija u shvaćanju istih, zatim, teško ju je kontrolirati jer je stvarnu politiku teško utvrditi, a željena politika ne mora uvijek biti jasna i rijetko su pismeno definirane.Procedure predstavljaju planove koji utvrđuju neki nužni način postupanja u budućim aktivnostima. To su hronološki nizovi zahtijevanih postupaka, odnosno smjernice su za djelovanje, a ne za razmišljanje, preciziraju način na koji određeni posao mora biti obavljen. Pravila izričito nalažu tačno određene akcije ili uzdržavanje od njih i ne dozvoljavaju bilo kakvu slobodu odlučivanja i ona su najjednostavniji tip plana. Razlikuju se od procedura utoliko što usmjeravaju djelovanje bez definiranja vremenskog redoslijeda.Procedure su niz pravila, ali pravilo ne mora biti dio procedure. Programi su skupovi ciljeva, politika, procedura, pravila, dodijeljenih zadataka, koraka koje treba poduzeti, resursa koje treba zaposliti i drugih elemenata nužnih za poslovanje, a obično su poduprti proračunom. Osnovni program može zahtijevati niz popratnih programa pri čemu svi zahtijevaju koordinaciju i vremensko usklađivanje. Proračun je iskaz očekivanih rezultata izraženih brojčano, odnosno brojkom izraženi programi. Proračun može biti izražen financijski, u radnim satima, u jedinicama proizvoda ili strojnim satima ili u bilo kojem drugom brojčanom obliku. Osnovni je instrument planiranja u mnogim preduzećima jer prisiljava preduzeće da načini numeričku kompilaciju očekivanog toka novca, troškova i prihoda, kapitalnih izdataka ili iskorištenosti kapaciteta. Nužan je za kontrolu, ali samo ukoliko odražava planove.

5. PROCES PLANIRANJA

Postoji pet osnovnih koraka u procesu planiranja koji su ilustrirani na slici ispod.

Svijest o prilici predstvalja početnu tačku planiranja.To je i razlog zašto organizacija mora provoditi kontinuiran nadzor okruženja da bi procijenila tržišne promjene i konkurenciju i na osnovu toga se odredila.Predstavljanje ciljeva počinje na nivou strategijskog planiranja i završava se na nivou operativnog planiranja.

10

SVIJEST O

PRILICI

POSTAVLJANJE

CILJEVA

FORMULIRANJE DERIVATNIH PLANOVA

ODREĐIVANJE I IZBOR ALTERNATIVNIH PRAVACA

BUDŽETIRANJE

PLANA

Strategijski ciljevi su projecirani prema efektivnosti i oni pomažu organizaciji da se uspoređuje sa konkurencijom.Efektivnost znači učiniti ono što je potrebno i mjeri se tržišnom potražnjom.Operativni ciljevi su orijentirani prema efikasnosti i pomažu organizaciji da kontrolira interne resurse.Efikasnost se odnosi na dobro učinjene stvari i mjeri se odnosom outputa i inputa.Kad postavi ciljeve organizacija mora identificirati alternativne pravce akcije za njhovu realizaciju.Nakon odabira pravca akcija, organizacija najčešće formulira alternativne planove koji pomažu pri savladavanju jaza između trenutne pozicije i one u kojoj organizacija želi biti.Kod strategijskih planova derivatni planovi imaju dizajn taktičkih i operativnih planova.Zadnji korak u procesu planiranja predstavlja budžetiranje plana u smislu postavljanja brojčanih ciljeva koje organizacija treba ostvariti.

Slika iznad ilustrira proces planiranja po Weihrichovom i Koontzovom modelu (1998).Početni korak u planiranju je postojanje prilika u vanjskom okruženju organizacije, kao i unutar organizacije.Da bi se ocijenili kapaciteti menadžmenta i vođenja, ljudskih resursa, opreme, tehnologije, finansijskih sredstava i komunikacije, najpraktičnije je koristiti SWOT analizu (strenghts - weaknesses - opportunities - threats).Pomoću dobivene ocjene određuje se cilj strateškog menadžmenta.SWOT analiza predstavlja alat za procjenu mogućnosti organizacije.Koristi se relativno brzo utvrđivanje prednosti, nedostataka, mogućnosti i rizika koji prijete organizaciji.Skup prednosti i nedostataka daje sliku postojeće situacije, dok razmišljanje o mogućnostima i rizicima više usmjerava na budućnost.Nakon analize se postavljaju ciljevi i to prvenstveno za cijelu organizaciju, a potom za pojedine cjeline.Ciljevi definiraju rezultate koje organizacija očekuje i označava krajnje tačke onoga što treba obaviti, ukazuju gdje treba staviti akcent i što treba ostvariti mrežom strategija, politika, procedura, pravila, proračuna i programa.

11

Biti svjestan

prilika

Razmatranje pretpostavki planiranja

Identificirati

alternative

Postavljanje

ciljeva

Kvantifikacija

planova

Formuliranje pratećih planova

Izbor

alternative

Uporediti alternative u svjetlu ciljeva

Treći korak je utvrđivanje presudnih pretpostavki planiranja, odnosno prognoze, temeljnih politika organizacije i postojećih planova, upoznavanje svih koji učestvuju s tim pretpostavkama i postizanje saglasnosti.Četvrti korak planiranja je traženje i dijagnosticiranje alternativnih riješenja, odnosno pravaca djelovanja.Sljedeći korak je upoređivanje alternativa u svrhu postavljenih ciljeva.Šesti korak je ustvari usvajanje plana i to je stvarna tačkaodlučivanja.Sedmi korak je sačinjavanje izvedbenih planova koji su nužni da bi podržali temeljni plan organizacije.Nakon donošenja odluka i postavljanja planova završni korak je u njihovom osmišljavanju, a to je kvantifikacija u obliku proračuna.

ZAKLJUČAK

12

Iz svega navedenog možemo potvrditi da je planiranje polazna i osnovna funkcija menadžmenta.Kvalitetni odabir strategije koje će preduzeće koristiti u svom poslovanju zasigurno će olakšati izvršenje zadanih ciljeva, kao i ostvarenje istih. Sama primjena planirane strategije, ukoliko je pogrešno definirana ili nepravilno primjenjena, voditi će neminovno ka povećanju troškova, smanjenju produktivnosti u radu, neefikasnosti u izvršenju ciljeva, a time može dovesti u pitanje i buduću dobit preduzeća.Prema tome stepen ostvarivanja planiranih ciljeva ima indirektan uticaj i na ukupne prihode preduzeća te na taj način predstavlja svojevrsno i pokazatelj uspješnosti poslovanja, jer se ciljevima izražava standard za kontrolu efikasnosti funkcionisanja preduzeća.Općenito možemo zaključiti da je planiranje kreativni proces kojim se unaprijed utvruđuje smjer akcija preduzeća u budućem periodu.

LITERATURA

13

Doc.dr.sc. Enes Huseinagić. 2013. Osnove menadžmenta. Tuzla, 2013

Ackoff, R., L. 1970. A Concept of Corporate Planning. New York: John Wiley & Sons.

Erić, D.,D. 2000. Uvod u menadžment. Beograd: Ekonomski fakultet – Beograd, Višsa škola za sportske trenere – Beograd, Čigoja štampa.

Fayol, A. 2006. Opšti i industrijski menadžment. Novi Sad: Adižes.

Perridon, I. I Steiner, M. 2009. Finanzwirtschaft der Unternehmung, 15. Ausgabe in München.

Wöhe, G. 1973. Einführung in die Allgemeine Betriebswirtschaftslehre. München: Vahlen.

Weihrauch, H. & Koontz, H. 1998. Menadžment. Zagreb: MATE

Thompson, A., A., Jr. I Strickland, A. J. III. 1987. Strategic management – Concepts and Cases, 4th Edition

14