Paul Renner

Umijee tipografije

1

Paul Renner

Umijee tipografije

Tree izdanje

Nanovo priredio Georg Schautz

Naslov originala: Die Kunst der Typographic

Izdalo:

Udruenje grafikih preduzea Jugoslavije

Beograd

Sadriaj

U v o d ................................................................................

Pojedina rije1. Odreeni format p a p i r a ............................................... 132. Izbor veliine p is m a ........................................................ 143. Kako emo ispravno postaviti rije ................... 154. Ispravno pismo .................................................................. 195. Velika i mala s lo v a ............................................................. 256. Spacioniranje ...................................................................... 32

Stranica sloga1. Iskljuivanje kod runog s lo g a ..........................................352. Iskljuivanje kod sloga sloenog strojem . . . . 37

Knjiga1. Slika sloga ........................................................................... 392. Uvlaenje i puni p o e ta k ............................................... 463. Priglavni naslov i broj s t ra n e ...................................... 464. Naslovi .................................................................................... 515. Poetna slova ...................................................................... 556. Is t ic a n je .................................................................................... 577. Umetci .................................................................................... 588. Napomene ispod linije i b i l je k e ............................ 589. Slaganje p je sa m a ......................................................................59

10. Slaganje drama ................................................................. 6011. Naslov knjige i naslovni a r a k ...................................... 6212. Kazalo (s a d r a j) ................................................................. 6613. Veliine k n j ig a ...................................................................... 6714. Rukopis i izraunavanje njegova opsega . . . . 7215. Redak na arku i broj a r k a .......................................... 7416. P r ije lo m .................................................................................... 7517. Ilustrirana knjiga ............................................................ 76

asopisi i novino1. asopis u veliini k n j ig e .............................................. 792. asopis u formatu A 4 ................................................... 803. Ilustrirani asopis ............................................................ 804. Omot asopisa ................................................................. 855. Novine ................................................................................... 86

Redni slog, tabele, obrazac1. Redni s lo g ............................................................................... 882. Tabelarni s lo g ..................................................................... 973. O b ra z a c ....................................................................................... 102

Fini slog1. Ope smjernice ....................................................... . 105

a) Usluge ....................................................... 105b) N a c r t ....................................................................................... 106c) Izbor i mijeanje p isa m a ..............................................110d) Sto treba is ta kn u ti? ....................................................... 118e) Bezuvjetno potrebno temeljno pismo . . . . 119f) Sredstvo isticanja ............................................................121g) Organski i geometrijski s a s t a v ................................ 129h) Srednja os ili slobodan p o re d a k ............................130i) Gore tee nego d o l je ...................................................132k) Razmak izmeu redaka ..............................................134I) Kako da izbjegnemo raskidanost obrisa . . . 135

m) Nejednako iroki r e t c i .................................................. 137n) Z a k lju a k .............................................................................. 138

2. Normiranje .............................................................................. 1383. Razliita pojedinana p o d ru ja .....................................144

a) Obiteljske t is k a n ic e ....................................................... 144b) Poslovne t iska n ic e ............................................................147c) Poasne diplome; poasna pisma i svjedodbe 147d) Reklamne tiskanice ....................................................... 151

Boja ..................................................................................................... 157Abecedar strunih i z r a z a ............................................................171

Predgovor treem izdanju

Nakon prvog izdanja iz godine 1940. i nakon drugog iz godine 1948. slijedi, uz manje ispravke teksta, i ovo tree, u ijem sadraju nije nita bitno izmijenjeno. Tek ponegdje, gdje mu se to inilo potrebnim, stavio je prireiva ovog izdanja nove, odnosno druge primjere, da bi se bolje razumjele pojedine stvori. Na ast autora uz iju je privolu iznova prireeno ovo tree izdanje moram napomenuti, da njegove misli, kako rh je on zapisao godine 1940., te njegove poglede i formulacije o tipografskom oblikovanju (oni su potpuno neizmjenjeni izneseni i u ovome izdanju) treba i dalje smatrati smjernicama. To jasno potvruje i razvoj tipografije u posljednjim godinama, karakteriziran svijesnom tenjom za naglaenom izradbom oblika i funkcijom. Svi oni, koji ozbiljno djeluju u tipografiji, pozdravljaju stoga to ponovno izdanje ove knjige.elimo, da ona to bolje poslui kao putokaz tipografske umjetnosti u djelu Gutenbergovu.

Frankfurt na Majni, augusta 1953.

Georg Schoutz

Predgovor fzdavoa

Ovo je djelo namijenjeno runim slagarima. Budui da o tehnici slaganja svih slogova govore razni prirunici za slovoslagare, u ovoj se knjizi vrlo malo govori o tehnikim, a mnogo vie o praktinim i estetskim zahtjevima. U svim poglavljima knjige opirno se obrauje tipografsko oblikovanje svih vrsta tiskanica. Time je svakom naprednom slovoslagaru omogueno, da se koristi velikim iskustvom i punim poznavanjem tehnike formiranja sloga prema opisu pisca ove knjige. Prevodilac knjige nastojao je, da to jasnije obradi pieve misli. Velike su potekoe s terminima, koje mi jo nismo definitivno utvrdili na naem jeziku, pa e to moda initi izvjesne potekoe, zahtijevati od itaoca, da neke odlomke proita i dva do tri puta. Tako preporua i sam pisac knjige, jer je djelo pisano za slovoslagare, koji su obvladali osnovne pojmove u tehnici slaganja.Posebno je poglavlje u ovoj knjizi namijenjeno upotrebi arenih boja za postizavanje jaih efekata tiskanica, to e takoer omoguiti proirenje vidokruga slovoslagaru kod upotrebe tih boja u svrhu isticanja pojedinih radova.Na kraju knjige nalazi se abecedar strunih izraza kao tuma najvanijih izraza s podruja tipografije s kratkim opisom, kako bi omoguio uvoenje naih rijei u strunoj literaturi.

Zagreb, rujan 1960.

Uvod

Svaki tipografski proizvod, poevi od najmanjeg tiskanog h'stia pa do knjige, mora da zadovolji tri razliita zahtjeva: to je u prvom redu djelo tipografske tehnike; zato nain rada i upotrebljena sredstva ne sWju ostaviti neispunjenih elja. Drugo, svaki proizvod zahvaljuje svoj opstanak naruitelju, koji je imao pred oima odreenu svrhu, kad ga je naruio, i proizvod gubi pravo da postoji, ako ne moe posluiti oekivanoj svrsi, a sve odlike, to bi ih jo inae mogao imati, bezvrijedne su poput onih nitica, pred kojima ne stoji nijedan broj. I tree: svatko, tko neto tiska ili daje tiskati, podvrgava svoj dobar ukus javnoj ocjeni. To je utakmica, koju nitko ne moe izbjei. Moe netko ma kako iskreno uvjeravati, da mu je stalo samo do toga, do djelo bude tehniki dotjerano i praktiki upotrebljivo, te da on umjetnike lovorike bez ikakve zavisti preputa drugima, ipak on ne e moi podijeliti tipografiju u dvije vrste, od kojih bi jedna morala raunati samo s praktikim i tehnikim, a druga s estetskirrl zahtjevima. Ono tehniko, praktino i estetsko nisu samostalna podruja tipografije, nego njezine strane. To su tri zadae, kaje se postavljaju pred svaki tipografski zadatak. Moemo i od jobuke uvijek odrezati samo ono, to je dio jabuke, dakJe lupinu, peteljku ili srilcu, oli ni najotrijim noem ne moemo tako rastaviti jabuku, da nam jedan dio manje IH vie prija, a drugi nikako. I tiskanica izgleda ili dobro ili loe, u svokom sluaju uvijek nekako izgleda. A upravo taj izgled odreuje joj estetsku vrijednost.Tipografsko ob lik^an je a o tom e biti govora u ovoj knjizi ima manje -posla s tehnikim, a mnogo vie s praktinim i estetskim zahtjevima-. Tehnfkom staganja bave se osim toga mnogi prirunici, a mnogi e jo izii. Nema sumnje, da tehnika uvjetuje oblik djela ; no tehnici se moe kojeta svidjeti, a strpljivost je papira postala ve poslovina, tako da i neuspjeli oblik moe biti tehniki bez prigovora. Cime je dokle uvjetovano oblikovanje? Pravilima? O njima uvijek mnogo raspravljamo, od vremena do vremena rh opozivamo i nadomjetamo novima. Tko eli znati, zato neki oblik izgleda dobro, a drugi loe, teko e se zadovoljiti odgovorom, da se izvjesno pravilo ovdje potovalo, a ondje ne, nego e se pitati: jesu li ta pravila

11

samovoljno postavljena ili se temelje na zakonima oblika, kojima je podvrgnuto sve, to ovjek oblikuje. Nepovjerenje prema pravilu nije neopravdano, jer nam rijetko uspijeva, da 'iz zakona oblika izvedemo zabrane i zapovijedi Ovi zakoni sainjavaju nerazreivo povezanu cjelinu, i vrijednost svake pojedine zapovijedi ograniena je istodobnom vrijednou svih drugih. Tko izuzima jedan zahtjev iz ove cjeline i pripisuje mu bezuvjetnu vrijednost, preokree smisao u besmisao. Nadareni stvaralac ne osjea, da ga vee ikakvo pravilo, jer ga od toga uva njegova umjetnika svijest, da ne ide protiv samih zakona. Zato se ni oblikovanje ne moe pojedinano propisati. Svaka promjena teksta stvara novi zadatak i trai novo rjeenje. Kao to se uvod u ahovsku igru mora ograniiti na to, da govori o prvim dalekosenim potezima igre, tako se i teorija tipografskog oblikovanja mora zadovoljiti time, da miljenje navede na pravu stazu. Usavriti tu stazu, sudjelovati u stvaranju, to je lijepa prednost onih koji stvaraju . . .

12

Pojedina rije

Da nas mnogi zahtjevi, na koje moramo u isto vrijeme paziti, ne bi previe zaokupili, poet emo s najjednostavnijom zadaom, pa makar ona u stvarnosti gotovo nikada i ne do lazi: na odreenoj veliini papira moramo tampati jednu ili dvije jednako vane rijei. Pojedina rije, o kojoj govori ovo poglavlje, i stranica sloga, o emu emo govoriti u iduem poglaviju, osnovne su zadae, po kojima emo upoznati najopenitije zakone oblika, da bismo se onda kasnije mogli zadrati na osobitostima.

1. Odreeni format papira

Odreeni format papira gotovo je uvijek etvorouglast. To nam se samo po sebi ini razumljivim. No ipak treba razmisliti i o onome, to se samo po sebi razumije. Promatran sa stajalita geometrije, list papira ravna je povrina. A ravne povrine mogu biti omeene na najrazliitije naine. Sto u knjigotiskarstvu postoji samo jedna plona forma, i to pravokutna, to ima svojih praktinih i tehnikih prednosti. Dovoljno je, do samo zavirimo u likovnu umjetnost, pa da ustanovimo, kako se i ondje daje prednost etvorokutu pred svim drugim plonim formama. Pravokutnik je u slikarstvu svih vremena i naroda uobiajeni format slike. Nalazimo ga i u svakoj drugoj likovnoj i primijenjenoj umjetnosti, a ponajvie u arhitekturi. No zar on ne bi trebao imati i estetskih prednosti?Kod svih umjetnosti zasluuje ono bitno, svojstveno, tipino, prednost pred sluajnim, sporednim. Znak, po kome se ravna povrina razlikuje od drugih, jest toj, to ona ima dvije dimenzije, to se dakle dade izmjeriti dvjema linijama, koje su jedna prema drugoj okomite. Po tome se upravo razlikuje od tjelesa, koja imaju tri dimenzije, dakle irinu, duljinu i visinu. Svaka ravna povrina ima tu osobitost, pa bio njezin obris ma kako neobian. Ali ni kod jedne ravne povrine ta se osobitost ne pojavljuje tako oito kao kod vodoravno i okomito ogranienog pravokutnika: obris sam daje irinu i duinu povrine i tako postoje najrjeitijim izraajem njezine dvodimenzionolnosti.

13

I unutar pravokutne povrine papira dobivaju poseban stepen sve linije, koje idu paralelno s rubovima, dokle sve vodoravnkre i okomice: one su glavne linije povrine. Ne lei dakle samo u tehnikom postupku pisanja i slaganja uzrok, to su slova kod svih naroda poredana jedno do drugoga vodoravno ili okomito jedno ispod drugog, ve su to istodobno i estetslki uzroci. im nalkrivimo jedan redak, to ve djeluje neobino i gotovo izazovno. To je dapae uvijek i besmisleno, ako istodobno ne moemo vidjeti, to je autor tim nainom htio postio. Kod izrade pojedinog slova, u najjednostavnijim i najbogatijim slikovnim slogovima proizlazi iz tih smjernica sav mir i vrstoa, i one su u skladu s cjelokupnim obrisom tiskane povrine papira. Svaku krivulju, koja proizlazi liz vodoravnice ili -iz okomice, osjeamo, kao da je u pokretu. Ono eli, da je uhvatimo i vratimo u vodoravnicu Ni okomicu, 'kao to svaka disonaociija tei da nae svoje rjeenje u konsonanciji. Umjetnikova je zadaa, da mir i nemir tako povee, da ne nastane ukoeni nemir, nego onaj napeti mir, koji postaje izrazom ivota.

2. Izbor vetiane pisma

Kako veliko moro biti pismo? Tehniki je doputena poevi od najmanjih svaka veliina, u kojoj slika sloene rijei ostaje manjom od zadane povrine papira. I ne izgleda ni u kojem sluaju loe, ako

T II S * *

i O

D O L A Z I ^ Tehniki

N A SK O R O^ praktini

^ i estetskiU Z A G R E B O zahtjevi

O *

Efektan uinak kosih redaka. A li to sredstvo treba upotrebljavati vrlo oprezno.

14

pismo ispunjava papir gotovo do ruba, no maleno pismo moe isto tako dobro djelovati, samo ako papir i pismo sainjavaju naravnu cjelinu. Razlika je naime, imamo li pred sobom list papira, na kome se ma gdje, sa strane ili u sredini, nalazi koja otisnuta rije, odnosno, da ii je ta rije otisnuta na papiru sasvim do njegova ruba. Uzak ili irok rub papira obino uokviruje otisnutu rije tedljivo ili rasipno. Kad dakle izabiremo veliinu pisma, moramo paziti na to, da ostvarimo dobar odnos okvira izmeu istog i otisnutog dijela papira. Ve kod prvog pokusa otkrit emo, da svaka veliina pisma ima drugi izgled, ako je u njemu sloena rije slobodna Hi stisnuta, odnosno, ako je bijeli temelj okruuje abrino ili tek tedljivo.To je kod svakoga pisma uvijek poneto drugaije, stoga moramo imati osjeaja, koliko slobodna prostora treba sloena rije, da bi mogla disali, odnosno, kako je velik opseg, to ga rije jo ispunjava sa svojim praznim prostorom (aurom.) Onaj dio papira, koji ostane isti, ne smije nikad djelovati kao praznina, nego kao podloga, na kojoj poiva pismo i prema tome kao umjetniko sredstvo, koje je potrebno, do bi pismo dobro djelovalo. Gdje se grijei protiv ovoga dojma, tamo nam ujedno smeto tvamost papira, ili ako je pismo previe stisnuto, koo to je to sluaj u oglasnom dijelu mnogih dnevnih novina smeta nom tvarnost tiskarske boje.Budui da je ovdje podruje rada vrlo iroko ne moemo, raspravljajui formalno, odrediti pravilnu veliinu slova za svaki pojedini sluaj napose. Ali izbor nam vie nije teak, im se upitamo, koja veliina pisma najbolje moe sluiiti svrsi lista, koji emo tampati, na koju udaljenost mora pismo biti itljivo i mora li ono djelovati upadno ili suzdr- Ijivo. U veini je sluajeva veliino pisma propisana nepisanim zakonom, na primjer kod posjetnico ili kod lijenikih natpisa na vratima. Moramo dakle misliti na praktinu primjenu, pa e biti ispravna samo jedna veliino slova: ona, koja odgovara svrsi. Svako vee pismo djeluje previe samosvrjesno i nametljivo, a svako manje premalo je jasno i preslabo itljivo.

3. Kako emo ispravno postaviti rije

Na kojem mjestu odreene povrine papira moramo otisnuti rije? Ako isti prostor papira moro sluiti kao okvir, onda je dakako jasno, da rije mora zauzeti sredinu povrine. Sredino znai: rije je lijevo i desno jednako udaljena od okomitih rubova papira,* razmak se s jedne i s druge strane posve podudara. No ako pismo raz- maknemo jednako doleko od gornjeg ruba papira kao i od donjeg, init e se, kao da je pismo prenisko. Moramo ga postaviti vie iznad sredine. Za sve estetske ocjene mjerodavno je ono, to nam se ini ispravnim od oka. Ako dakle govorimo o sredini, ne moemo nikad

15

~ i n >-------

i

DD. 7 ^

10 11

0u

0Uz 1. Od dviju jednako dugih i jednako debelih crta vodoravna crta izgleda kraom i debljom negoli okomita. U jednom znaku (n) ini se stoga i vodoravna crta irom negoli okomite crte, premda je i ona razmjerno jednako iroka.Uz 2. Okomita crta izgleda duom od jednako dugake vodoravne crte. No radi kutova, ko ji su na kraju dodani na razliite naine, izgleda meutim okomita lin ija kraom od jednako dugake vodoravne.Uz 3. Vodoravna lin ija podijeljena je u sredini, no budui da jo j je dodan kut, ini se, da je desna polovica kraa.Uz 4. ! 6. Dva jednako velika lika izgledaju, kao da nisu jednako veliki.

16

Uz 5, 10 i 12. iljaste kutove zapaomo pojaano, to jest, kao da su manje Uljasti. Stvarno, paralelne lin ije ina nam se, kao da su nagnute jedna prema drugoj.

Uz 8. Iz istoga se razloga ini, kao da je desna polovica vodoravne lin ije , koja je prekinuta kosim lin ijam a, neito v ila od lijeve.

Uz 7 i 9. Kvadrat izgleda l i r i , ako ga razdije lim o okomitim lin ijam a, a v ili, ako ga razdijelimo vodoravnim linijama.

Uz 11. i 14. Ako lestarom povueni kruni luk prelazi u tangentu, geometrijski uzeto, nema kuta. No za oko ima ovaj prije laz neito odsjeeno, upravo osjeamo prijelom, koji nam smeta. Oko oekuje postepeniji prije laz iz ravnog smjera u kriv in i i opet njeniji prije laz iz krivine u ravno, a to su prije lazi, kao to ih imaju sve krivine mehanike.Zato i ono U, konstruirano u polukrugu i dviju tangenti ima na prijelazu iz luka u ravno prividne uglove i isto tako valovite lin ije na prijelazu iz jednog polukruga u drugi. Winckelmann kae: Kao to na ovjeku nema n ilta nalik krugu, tako ni p ro fili nekog starog suda ne daje polukruga.Uz 13. To je iesterokut sa zaokruenim kutovima, a li on izgleda, kao da smo uvukli Jest ravnih pruga. Kao odgovor na to presvoenje oko tako sigurno oekuje uvuene lin ije , da ovdje vid i prema unutra i prema vani zatitrani obris.

Uz 15. Budui da osam iljastih kutova vidim o pojaanoc, ne izgleda nam estarom povueni krug okrugao, ve sploSten tamo, gdje ga uglovi kvadrata dodiruju.

Uz 1 do 15. Za onaj nain, kako to promatraju umjetnik, reza pisma i tipograf, nema tu nikakvih optikih varki. Oni ve unaprijed raunaju s prividnim oblicim a. Sto je prividno lano, to je za njih lano, a Sto je prividno pravo, to je za njih pravo. Ne radi se dakle o tome, da se toni brojevi, mjere i sastav nadomjeste neodreenim, kolebljivim , samovoljnim osjeajem, ko ji nitko ne moe kontro lira ti, ve jednostavno treba priznati mjerodavnom istinsku prividnost, koju moe utvrd iti samo izvjebano oko. Ona je doduSe subjektivna, a li je, kako uenjaci kau, intersubjektivno jednaka. Kod svih je ljud i dakle podvrgnuta jednakim obmanoma. Budui do sve likovne umjetnosti rade za prividnost, moramo jo j dati pravo svagdje ondje, gdje doe u protivnost s brojevima i mjerama.

misliti na neto, to smo mjerili mjerilom, ve samo o vjerojatnoj sredini, koju smo procijenili okom, a koja se nalazi iznad one izmjerene. Ako i slagair kod svoga rada mora raunati i brojiti, ne moemo estetsko djelovanje ispitati naknadno raunajui i mjerei slog, ve emo to uiniti posebno na nekom otisku, izrezanom prema zadanom formatu. Tek kod promotrimo i vidimo, kako to na nas djeluje, moemo prosuditi, da ti sve dobro izgleda. Na slogu to moe vidjeti samo slagar, koji na temelju svojeg dugogodinjeg iskustva moe ve na prvi pogled sebi predstaviti, kako e djelovati otisak.Vjera u brojeve i mjere dovodi u svim umjetnostima do najgrubljih pogreaka. Da ovdje jednostavni brojani odnosi, osobito zlatni rez, dobivaju posebno znaenje, proizlazi iz odnosa broja i visine tona u akustici, a to se dokazivalo na slikama, iji su autori takoer vjerovali u znaenje ovih brojanih odnosa. To nije meutim nikakav dokaz, ve pogrean zakljuak. Pa i onda, kad bi ta tvrdnja bita ispravna, mogli bi uvijek doi u obzir samo brojani odnosi, koji se dadu okom spoznati. Razlika je meutim izmeu onoga prirodnoga i izmjerenoga ve kod najjednostavnijeg brojanog odnosa od 1 .-1 prilino velika. Svaka nam se okomica ini duom, negoli isto tako dugaka vodoravnica. Pravac, koji je na oba kraja omeen otrim

2 17

/ \

\k

\ /

A

A A

A

n k

\ /

\ /

A A

\ /

/ \

|-------H i------h-

H 1------1------1------1------h

Kod A i B ju okomite lin ije razdijeljene tono u sredini, a li mi ne vidimo niega, to bi odgovaralo razmjeru 1 :1 . ak i kad ne bi b ilo kutova, razmjerna bi sredina podije lila duinu u neto veu gornju i neto manju donju polovicu.Dodamo li kutove, ta j emo utisak kod A jo znatno pojaati. Kod B nam se ini dioba prividne sredine mnogo bliom negoli kod A. I kod J imamo takoer u sredini podijeljenu duinu, no budui da je lijeva polovica jo i dalje razdijeljena, ini nam se duom.Kod C do H, te kod K i L vidimo duljine, koje su razdijeljene prama razmjeru zlatnogareza a : b = b : (a + b). elimo li dakle neku duinu razdije liti prema zlatnom rezu,moramo na okretljivo j raunaljki namjestiti broj duine samo na 21,2 i nai 8,1 naprama duinskom broju kraeg i 13,1 naprama duinskom broju dueg dije la crte.Za kolovano oko, koje je nauilo ispravno promatrati stvarno vid ljive razmjere, dakle pojave, imaju sve te duine razliite diobe. Prividnom je sreditu dioba najblia kod E, a najda lje je od njega kod H. Meutim, ni u kojem od est duina ne odgovara dioba dojmu, to ga ini okomita duina, podijeljena u razmjeru zlatnoga reza. I onaj, tko bi ovu tu proporciju htio pokazati u nekom djelu, morao bi dakle uvijek raunati s privid-nou i mjerama od oka. Prema tome ne bi ni on nita smio prepustiti mjerilu.

kutovima, t izgleda poput strelice, ini se kraim nego isto tako dugaak pravac, na ijim su krajevima tupi kutovi. Promatramo otiske, a ne primjeujemo, da ih samo onoj moe dobro okom ocijeniti, tko se ne da zavarati tim pseudoskopskim pojavama. Ispravno je pro

18

tivno. Umjetniki nadaren ovjek ne samo da vidi ono, to znade, ve i znade, to vidi. On ne e samo zato, jer zna, da je neto tcrko, kod istinite stvari mimoii pojave, koje imaju svoje odreeno, a nipoto kolebljivo Hi samovoljno tako.Ako dakle oku pripada posljednja odluka, onda se ne moramo osvrtati na broj. Pogled, koji estetski ispituje, protee se na sve veliine redom, ali ne s nekim apsolutnim mjerilom. U umjetnosti so sve veli6'ne relativne. Isti odlomak od 12 toaka jednog te istog pisma, moe, iako su malena slova, doista lijepo djelovati, a na drogom listu, nekom oglasu (plakatu) djelovat e sitno i skromno. Umjetniki je nadaren onaj, tko tu raznolikost djelovanja osjea i u manje jasnim sluajevima. (Da bi neto moglo biti predmet estetskog doivljaja, nisu odluni odnosi veliina nego svojstva oblika, koji imaju odreeni utisak. I pismu je dan oblik prema slid i prilici ovjeka.)Da se pismo postavi na sredinu zadane povrine papira, to je ono prirodno to svatko oekuje. Postavimo II ga ma gdje drugdje, djeluje tako, kao da smo rije udaljili iz sredine i postavili je na neobino mjesto. Ova asimetrija, koja iznenauje, moe imati mnogo ara, moe djelovati skromno, aJi i izazovno, moe obojenu suprotnost tampanog i istog dijela umjetniki pojaati i uope tekst uiniti vidljivim. Moda se najvea tipografska umjetnost sastoji u tome, da u slobodnom i nenopetam poretku bez obzira na srednju os izjednaimo retke i skupine pisama.esto puto ve svrha, kojoj je namijenjena tiskanica, zahtijeva, da pismo postavimo sa strane. No o tome e biti jo opirno govora i na drugome mjestu.

4. Ispravno pismo

Koje pismo trebamo uzeti? Tiskara je vezana na pisma, to ih dobiva od ljevaa, i na matrice, to i+i moe nabaviti za svoje slagae strojeve. Mogao bi netko stoga pomisliti, da ona o zahtjevima, koje iziskuje dobro pismo, i ne treba znati toliko, koliko ljeva slova, koji pismo proizvodi. Sva je meutim umjetnost poreervja slova uzaludna, ako pri ruci nemamo upotrebljiva pismo. Tiskara je dakle samo onda sposobna za rad, ako je sretne ruke, kad nabavlja svoja pisma. Ima pisama, koja su tako dobra, da ih i osrednja tipografija ne moe sva pokvariti, ali od mnogih pisama ne moemo nikakvom umjetnou dobiti uinak, koji bi nas zadovoljio. Pa i onda, kad bismo imdi pri ruci samo dobra pisma, morali bismo razumjeti govor njihova oblika da bismo znali s njima postupati, jer slova nisu nikakvi graevni kamenii, nego ve usavreni pojedinani oblici, koji imaju vlastite osobine i oitu pripadnost nekom stilu. Postoji dakle vie razloga, zbog ko|ih se valja potanko pozabaviti problemom pisma.

Naa se evropska pisma sastoje od pojedinih znakova za glasove. Ali, kao to svaka izireena rije ima svoj vlastiti zvuk, iz kojega ne ujemo pojedinih samoglasnika i suglasnika, oko njih posebno ne priviknemo svojemu uhu, tako pisana i tompona rije ima svoj vlastiti sklop slova, koji nam navikom itanja postaje dobro poznatom slikom. Kad je no brzinu ponovo vidimo, mi je opet prepoznajemo; no naa je pozornost, dok itamo, usmjerena samo na to, da razumijemo smisao reenice. Poznatu sliku rijei jedva da i primamo u svoju sviijest, a ipogotovu 'nas zauuje, 'kad naiemo na kakvu tiskarsku pogreku. Sa slikom rijei obuhvaamo ujedno ali tek sasvim izdaleka i zvuk rijei, a kroza nj i smisao rijei, no i to zapravo samo kao sredstvo, da bi razumjeli ono, to je pisac itavom reenicom izrekao. To je obian nain, kako ljudi itaju. Osim toga postoje i drugi. Ljeva slova, koji ispituje itljivost pisma, korektor, koji trai pogreke, i pisac, koji ispituje govornu formu, itaju drukije.Da bi ita lac mogao bez mu'ke shvatiti slike rijei, moraju slova biti meusobno jednaka, tako da se sastavljaju u to jednostavnije slike, a mjedno i tako nejednaka, da u svakom nizu slova dobijemo slike rijei, ko je se ne daju zamijeniti, ali ih je lako razlikovati. Ove meusobno oprene zahtjeve svako uspjelo pismo dovodi u sklad. Stoga su i isto ukrasna pisma; kod kojih autori idu predaleko, da bi ih na raun itljivosti izjednaili u obliku, nesigurna igrarija. Njihovi su se autori ponosili time, to su nie praktine potrebe rtvovali viima, estetskima, no u stvarnosti oni nisu spoznali bit umjetnikog pisma, a time ni problem umjetnosti, koja svemu slui.Neko pismo djeluje zato tako jednostavno i u sebi skladno, jer su sve slike rijei oblikovane iz malobrojnih znakova abecede, od kojih 6 slova: e n r i s t dolaze gotovo toliko puta, koliko puta dolaze sva ostala slova zajedno, i je r su sami ovi znaci izgraeni iz malenog broja temeljnih oblika. To moemo osobito jasno vidjeti kod rimskog kapitalnog pisma, iz kojega su proizila sva mlaa evropska pisma. O blina slova O ponovo se sasvim ili djelomino pojavljuje u oblinama slova B C D G P Q R S . Uz pravokutna slova EFHLT imamo otro- kutne znakove A K M l N V W X Y Z . Sve je nastalo iz najjednostavnijih povrina: iz kruga, trokuta, etvorokuta. Ve u pismu, koje ne tei ni za kakvom kienou, kao to je Futura, vidimo obiteljsku slinost sa slovima, koja su izraena iz tih oblika. U drugim su pismima znakovi jo sliniji jedni drugima, jer su izraeni razmjernom savre- nou pojedinih oblika, kojima su obogaeni temeljni oblici.Naa mola latinskac slova proizila su dodue iz rimskog kapitalnog pisma, ali tek nakon tisuljetnog razvoja. Ona su pismo za sebe i pokoravaju se svome vlastitom zakonu oblikovanja. Iz H M N postalo je h m n , suprotnost temeljnih oblika je ublaena, ali da budu itljiva, mnogo im pomau gornji i donji produeci, koje slikama rijei daju lako shvatljive obrise. Prevladavaju okomite i vodoravne crte, a ima ih

20

Vjeb u pismu, koje su polazile od toga, da izrade istu dekorotivnost nekog pisma na raun njegove itljivosti. F. H. Ehmcke, izdava knjige, iz koje smo uzeli ove primjere, primjeuje uz to, da je kod gornjeg prim jera blok-pismo,izraeno irokom stranom crtaeg pera dekorativno preinaka, kod koje fe horizontala sistematski rastavljena od vertikale. Kod donjeg je primjera ornamentalni princip stvoren jako naglafenim vodoravnicama, koje u nizovima presijecaju nagomilane tanke okomice. Ovo kriian je smjerova daje slikovnoj povrini izraziti karakter tekstila.

i u samim oblinama. 'Kose crte ograniuju se na k v w x y z , koje prema listini normalnog lijevanja ine tek dvadesetinu ukupne koliine malih slova. Postoji samo nekoliko temeljnih oblika: trup slova i javlja se opet u visini kratkih temeljnih crta slova r n m u, visina slova na primjer kod I, a vidimo |e u visinama slova h k b d, oblina slova na primjer kod o, a javlja se i oblinama slova c e d q b p. I ovdje se odgovaraju# oblici nalaze ve u neukroenim oblicima Future i zapravo u bogato savrenim pojedinim oblicima raznih antrkva pisama.U svakom brino izraenom pismu ima jo i mnogo drugih oblika, koji su meusobno slini. Tako su svi slini dijelovi jednako uski i jednako iroki, ne po mjeri, ve od oka. Temeljne crte ne obuhvaaju samo unutarnje oblike, to pripadaju slovu, ve uvijek sainjavaju zajedno s temeljnim crtama susjednog slova i obris njegova meu

21

prostora. Neko pismo izgleda dobro samo onda, ako svi ti unutarnji prostori i meuprostori imaju jednostavan i miran oblik. Zavreci kratkih slovo, t. j. svih slova, koja su visoka kao slovo m, sainjavaju zajedniki gornji i donji rub retka. Da bi taj vez redaka djelovao napeto, treba da pojedinani oblici tih zavretaka budu prividno jednako visoki. No utisak iste visine dobivamo samo onda, ako su oni u stvarnosti razliito visoki. Okrugli oblici na pr. moraju biti neto vii nego drugi, da bi izgledali jednako veliki. Postavimo na ovo pismo karticu tako, da se od P i T vide samo jo sasvim tanke linije, vidjet emo koliko se jo iznad tih linija vide obline slova O i S:

POSTI posao od oka zahtijeva najtoniji precizni rad. Nitko to ne zna bolje od ljevaa slova. Prvo obrezani probni stupanj, na pr. veliinu od 16 toaka, ne moemo mehaniki umanjiti ni uveati. U manjim stupnjevima mora svako pismo tei ire, a do pritom ne gubi svoj oblik; i nijednom pismu ne e koditi, ako ovu razliku izmeu velikih i malih stupnjeva provedemo jo odlunije. U manjim veliinama mora pismo dati to veu i to jasniju sliku. Jedni ga zato ine neto tanjim negoli to odgovara mehanikom sman'jenju, skraujui razmjernokratka slova, dok ih drugi neto poveavaju. Konani rezultat pokazuje, da se razliitim putovima dolazi do istoga cilja. Razmak je linije pisma, dakle danje granice kratkih slova, od donje i gornje ivice stoca normiran i odreen ovako:

Kod stoca od 4 5 6 7 8 9 10 12 14 16 toakaRazmak odozgo 3,1 4,1 4,6 5,1 6,1 6,6 7,6 9,1 11,1 12,1 toaka

Razmak odozdo 0,9 0,9 1,4 1,9 1,9 2,4 2,4 2,9 2,9 3,9 toaka

Kod stoca od 20 24 28 36 48 60 72 84 96 toakaRazmak odozgo 16,1 18,1 22,1 28,1 36,1 46,1 54,1 64,1 72,1 toaka

Razmak odozdo 3,9 5,9 5,9 7,9 11,9 13,9 17,9 19,9 23,9 toaka

Naalost, ta jedinina linija pisma lei tako nisko, da nijedno odnovijih pisama nema zdrave donje produetke. U takvim pismima toizgleda kao da su bez korijena, to esto uope ne odgovara njihovunaglaenu vrstom leanju. Budui da ne moemo ni zamisliti, da bismo povisili normalnu liniju, moramo se odrei i toga, da posve iskori

22

stimo gornji d io stoca. Slika pisma e s time postati neto manja, o kako danas ljudi vie vote manja pisma, ne e to nikoga smetati. Donji produced onda opet postaju veliki kao kod klasinih pisama, to iznad telikih slovo ima dovoljno prostora za akcente i dijakritike znakove. Jedinstveni cjelokupni karakter nekoga pisma ne temelji se konano na njegovu omo-bijelu efektu. Ono upravo sainjava obojenost knjigo- tiskarstva kao i svake druge grafike umjetnosti. Skladnost cmo-bijeiog ne zasniva se samo na pravilnom rasporedu boja i unaprijed izjednaenoj raspodjeli tiska, ve na to treba misliti, kad se oblikuje svaki pojedini znak. Tankom obrisnom linijom, kao to je na pr. ona, koja, urezano u mjedi, slui za voenje pantografa na stroju za graviranje matrica, odreen je kod uspjelog pisma ne samo oblik slovo, ve i njihovo crno-bi jelo djelovanje. Svako naime pismo ima odreenu skalu razliitih sivih tonova, po bila tiskarska boja jo jedamput tako crna. Sve vrlo tanke crte djeluju ne samo njenije ve sasvim jednostavno i svjetlije; sve deblje temeljne crte dobivaju na papiru ne samo vei naglasak, ve su i tamnije, cmije. Ta se pojava tumai kao neka objektivna iradijacija, nastala zbog naravi svijetla i osobina papira, i kao subjektivna iradijacija, nastala prirodom ljudskog gledanja. Bijela povrina odbija sve svijetlo natrag, ali ne poput ogledala u kutu upada onih zraka, koje je pogaaju, ve ona zbog osobina svoje povrine rospruje svijetlo na sve strane. I srebro, koje je kao glatko polirana ploa najsavrenije ogledalo, biva bijelo kao netom pali snijeg, ako mu galvanskim talogom damo povrinsku strukturu papira. Na svakoj bijeloj povrini ima dakle uvijek odsijavafua magla svijetla, koo kod pljuska na ploniku. Zbog ovoga svijetla objektivne i radijacije, koje se rasipa, svaki je tisak s ruba osvijetljen, i to je ua crno otisnuta povrina, to je i svjetlija. Subjektivna iradijacija, zbog koje rasipajue svijetlo prouzrokuje u ronici oka i druge osobine nae ljudske optike, djeluje u istom smislu. Toko se moe dogoditi, da neka jedva uoljiva pogreko na irini temeljne crte kod malih stjpnjeva Hi kod mehanikog smanjenja vie smeta nego kod velikih. esto je uope tek ovdje zamjeujemo, jer se ovdje pojavljuje manje kao razlika u irini, dakle kvantiteti, a vie kao razlika u jasnoi, dokle u kvaliteti. Kritiki e italac ovdje primijetiti, da otisnuto slovo nipoto ne pokazuje rubove, koji mekano teku, kao na pr. fotografska snimka prozorskog kria (jako osvijetljenog prozora) na fotografsku plou bez proturefleksnog sloja. Rubovi su naprotiv osobito crni. Ukoliko tome nije razlog tisak, koji je u knfigotiskarstvu na rubovima uvijek jai, ili preobilna boja na nognjeenim rubovima, onda to ima svoj uzrok u simultanom kontrastu, koji je opisan u fiziolokoj optici. Mi sve razlike primjeujemo pojaano; plavo na crvenkasto-utoj podlozi djeluje intenzivno plavo, crveno djeluje vatrenije na zelenoj, tammosivo djeluje cmo no bijetof podlozi, a svjertoslvo na cmo|. Otklnemo li od lista

23

tomnosivog ili crnog papira dva komada, te jedan postavimo na potpuno crni barun, a drugi na bijelu povrinu, iznenadit emo se prividnom promjenom njegove tonske vrijednosti. Simultani kontrast dakle utjee, da se rub slova inj isto tako tamnim kao i njegova sredina, ali ne uklanja djelovanje iradijacije. Ona osobito smeta oku tamo, gdje dvije temeljne crte prave otri kut ili se kriaju. Kod slova M W N K i t. d. nastaju malene zone, koje iradijacijd dovoljno ne osvjetljuje, ali kao mrlje tako osjetljivo smetaju ojelovitom utisku mnogih pisama, pogotovu u malim stupnjevima, da se ti stupnjevi, u kapitelhen slogu ne mogu ni upotrebiti.Kod svih pisama ne vidimo tog stupnjevanja svjetlijih i tamnijih sivih tonova unutar pojedinog slova. U strukturi je grotesknih pisama, da ne tee za ovim razlikama unutar svih znakova jednog stupnja pisma iste garniture, ali zato tee za potpuno podjednakim uinkom u sivom. Ovu je izjednaenost teko postii i zato je rijetko nalazimo bez pogreke. N o gdje je ta izjednaenost uspjela, kod takvog pisma vidimo osobito jasni prijelaz crno-bijele vrijednosti od stupnja do stupnja, od garniture do garniture, te je onda prikladnije za temeljno p'smo pokraj jetkanih autotipija nego ikoje drugo, jer njegova sasvim jedinstvena tonska vrijednost najvie istie bogate prijelaze fotografija. Osim ovog crno-bijelog efekta pojedinog slova ima i drugi, koji nastaje, kad se optiki mijeaju tampani i isti d io papira. To moemo najjasnije vidjeti na jednoj stranici1 knjige. Slika sloga, gledana iz stanovite udaljenosti, izgleda kao neki sivi pravokutnik. Poveajmo udio bijeloga u tom mijeanju, poveavajui razmak od retka do retka (pro- laganje) ili proirujui meuprostor od rijei do rijei irokim iskljuivanjem ili konano spacionirajui' samo rijei, sivo e u cjelini ili na mjestu, gdje se nalazi spacionirana rije, postati svjetlije. I ovo optiko mijeanje tampanog i istog oteava ljevau slova posao: svakom slovu treba s desno i s lijeva* od prave slike dodati toliko mesa, da pismo u svakoj vezi s drugim slovima dade podjednako sivu plohu. Ako u toj pripremi neto nedostaje, nastaju, kad se sastanu znakovi, preuski meuprostori, koje primjeujemo kao tamnije mrlje. Iz istoga razloga moraju i slova, koja na uskom prostoru imaju vie oblika, tako rfb pr. a e g s biti neto tanja od onih, koja imaju malo oblika, da ne bi djelovala tamnije..Ove osobine slova, o kojima smo dosad govorili, moemo ispitati od oka, odnosno okom-, koje je udeeno na slikarske crno-bijele vrednote (miree oko). To su formalne kvalitete niega reda i tu moemo poiniti pogreke, izbjei ih i ispraviti. No k tome pridolaze

Ljeva ne kae desno i lijevo, ve sprijeda i straga. Njemu je straga* ono, to je u otisku lijevo. Kad bi dakle slovo D na strani arka imalo previe mesa, to bi za l|evaa pisma b ilo sprijeda. A li slagar^ koji, polazi od otiska, te kod slaganja stavlja slovo_ sa okrenutom signaturom prema vani donese u slagaljku rekao bi straga*. Nesporazumci, koji iz topa nastaju izmeu slagara i ljevaa, mogu se izbjei, samo ako oni u svakom slua|u na skici jasno oznae na koju stranu misle.

24

kvalitete viega reda, duevni sadraj, izraz nekoga pisma, dakle osobine, to ih predlaga nekoga pisma nenamjerno i nesvijesno stavlja na put, njegovo djelo postaje samo po sebi ogledalom njegova bia. Tu se nema to uiti i nije potrebno nikakvo struno znanje, da se zapaze ove vrijednosti, jer se one svakome oitufu ve na prvi pogled; i nijedan grafolog jo nije pokazao, u kojim se to pojedinanim potezima tipografskog slova vidi.Time elimo zakljuiti prvi uvod u problem oblika pisma, ali na nj emo se jo vraati kao na glavni problem oblika svake tipografije.

5. Velika i mala slova

Pretpostavimo, da moramo obje rijei Rudolf Horvatinovi otisnuti na odreenu formatu papira. Propisana je odreena antikva. lako je veliina pisma zadana, moemo to jo uvijek sloiti na tri razliita naina:

RUDO LF H O RV A TIN O V I

rudolf horvatinovi

Rudolf Horvatinovi

Pismo naime, koje nazivamo antikvom, ima dva alfabeta i svaki je od njih, kako smo ve spomenuli, pismo za sebe. No strogo uzevi mogli bismo antikvom nazvati samo velika slova. Ona su stvarno i nainjena prema pismu rimske starine, pa se zbog toga mogu i danas, kao i pred dvije tisue godina, upotrebiti sama za sebe. Kod velikih slova gotskih pisama i pisama izvedenih od njih, to nije mogue, jer njihovi oblici nisu nikada ni imali druge svrhe, negoli da nadopunjuju i obogauju mala slovo, koja im pripadaju. Sama za sebe otisnuta teko bi se i mogla itati. Sto nam je danas slog u staro rimskom pismu neto tu i to izigleda nekako sveano, to ne treba posebno tumaiti. Mnogo vie nas zauuje njegova svakodnevna upotreba u zemljama engleskog jezika, osobito u samoj Engleskoj. Radi kratkoe engleskih rijei i radi openite navike tamo ga smatraju vrlo itljivim. Ljevaonice slova udeavaju ova velika slova prema antikvi tako, da se mogu upotrebiti zajedno s malim slovima. Ako ih slagar upotrebljava sama za sebe, mora ih izjednaiti:

dakle ne: RUDOLF HORVATINOVI

nego: RUDO LF H O RV A TIN O V I

No moda bi se velika slova dala tako urediti, da bi se mogla upotrebiti sama za sebe, a da ih ne izjednaujemo. Budui da bi na prikl|una| strani pokraj malih slova sve imalo ostati pri starom, moralo

25

bi s potrebno meso nadoliti s lijeva, dakle kako ljevai slova kau odostrag. Ta'ko lijevana slova, mogli bismo staviti jedno ispod drugog, a da ih ne izjednaujemo:

H inkoVladimirAntunRudolf

Danas izgleda takav neizjednaen niz ovako:

H inkoVladimirAntunRudolf

Izjednaiti ne znai svaki meuprostor proiriti, ve samo slova, koja kod neizjednaenog sloga stoje pretijesno jedno do drugog, tako udaljiti jedno od drugoga, da ritam, koji se podudara u temeljnim crtama svakog 'pojedinog slova, odreuje i razmak temeljnih crta susjednih slova. Da bi ti razmaci djelovali ritmiki, ne moraju bezuvjetno biti jednaki. Ludwig Kl ages kae: Osobitost ritmike ralanjenosti sastoji se ;u tome, da unutar nekog omeenog prostora, izvan kojega se ve naruava ritam, odstupanje od pravila podlijee nekom stalnom kolebanju veliina, koje se otimo svakoj proraunanosti. Time se ne doputaju nikakve netonosti, samo je brojevima i mjerama u svim likovnim umjetnostima naelno nepristupana bezuvjetna briijivost.Sto se i mala slova antikve smatraju antiknima i latinskima, tome je uzrok jedna vrlo stara pogreka. Ona su se u obliku, u kojem se jo i danas upotrebljavaju, prvi put pojavila u kancelarijama Karla Velikog. Karolinka minuskula (pismo, sastavljeno od malih slova) d jelo je onglosaskih i franakih pisara na dvoru Karla Velikog, a rezultat je svijesne pisarske reforme, koja je ustvari bila dotjerani oblik merovinke mintrskule. A treba rei, da merovinka minuskula ne 6toji rimskom pismu blie nego pismo Zapadnih Gota, Lcmgobarda, Anglosasa ili Iraca. Sva ta nacionalna pisma potjeu dodue od rimskog pisma, osobito od brzopoteznih starih rimskih kurziva, koji p rije svega imaju gornje i donje produetke, ali su ipak stelda sasvim samostalne oblike. Budui da je pod utjecajem klinijevaca karolinka minuskula postala pismom papinske drave, koja je stekla univerzalno gospodstvo, dakle pismom, kojim se rimsko-crkvena knjievnost proirila po cijeloj Evropi, dobila je ime latinsko pismo. Kao to je poznato, oblici su ovoga pisma u doba gotskoga stila dobiti osobinu toga stila. Oblinu je nadomjestio iljati luk, slova su se i retci stisli blie jedan drugome, tako da konano jedna gotska stranica knijige izgleda

26

Uz povijest evropskog pisma

v i k m m m \ r m i K k K i m i \ ] \ ) i K i i b \ J S ' S

5 1 A 6 M A C O U U l 1 1 5 Q ? H ' A M I \ N S r t l C I l S C l b

Koso dranim iirok im perom pisana Capitalis rustica.

Stariji rimski kurziv s jedne pompejanske votane ploe. Brzopotezno pismo za pisma i poslovne b ilje ike. Dralom (stilus) urezivali su ga u tanki, pocrnjeli votani sloj, ko ji je bio stavljen na svijetlu plou od drva i l i slonove kosti. Lopatasto proirenim drugim krajem stilusa mogao se votani sloj opet izglaati.

1 ;Cjevastim perom (crtaim perom) pisani stariji rimski kurziv. Suprotno od grebenja na votanoj ploi cjevasto pero doputa neprestano klizanje bez prekida. Usprkos tome slova su ovog pisma veinom jo nepovezana. Tek u mlaem rimskom kurzivu, slova se piu sve vie i vie povezano i tako nastaju ob lic i naih malenih slova.

P ^ e C O R - O A T I U 0 R O

I V S U N ' l O l S C i p u L l

e i u s C J U IA .S C R J J > T U Uncijo li

Poluuncijali

S i w c t o u k c p e m r D N e h e a e f c r m n s s i& t o e b r n v e T T * ^ l K rn u m y e s s m b e s m r N i i n ^ ^ R ^ P 0 ^ R c iA C iw is je n ih c R e s e iu s A f ih c R ^ P T is ip s iu s

27

con^asata wrap hoiiuty'^vurunujr Incunc-ojr urmy Inomwlc Pu*.

T ) ' f f t w M u 6 t t u l t f 4 d |u m a u ic u f f l< Merovinko pismo v cif{6f< c ' 1 1

s n o r j t c o n d rc v r* c o n fp ic rr f t fibi h a m m c 'o & tn d c n d o d crth n q 2 y d ( i t iriu cn iJV jq u p rrudp \nfcr focvurx

[coon lampdS ervdbeuCcrptjitojm S -----

* T itu'nomuu^ poisnriVc^Mrt.pmc....----- -*

!lim c idjxmomt inqmms 4nftrH)a.*bAuwU5rtT>Ci5 in

t t r

(bjpflfhrccr cnu&'nano Vi^ pgu-tqpofrtfjTtfKTt ccfTStii eoTacctarna>fic vpr -M jc 'gfnftm fVnflt-'Tnarnl Tejtn cvtT&i oz^ T^^ /^ or^ e a i9 c f fV n i^ m f to 1 iufcfn fi&nicfytfu-c ivd flch id }9o rro r *pr 'Pxibolff 8

trtbuet Aw6e.t^w1niiiicKttvi

Q^uul oportuit bornim nnem fa c e rc ^cjutd etrmcjui a om m (Hutio 'diligtm tia m dnftria pro u ttU tatrtuot lamt-.^Tionnc-aTnari cjuidem euboiacm tjuafi preuo

hate cpiocp m orto-necefiarte' (one*: etr cum htCfoliginifbal

V neum. tiomttu9.. H yppocratt*o .T Uyjpocvan tu'Gun tOr crtam alio oerarro fi cere' ra parum profxetenr euocatu*? . - 5i Lumfcriri occupant-aIuujp

NON nun

kao neko tkani, kao neka tekstura. Mi govorimo o gotskom stilu i gotskim pismima, ali s ipismom prijevoda Biblije, kaje je nainio gotski kraty IJIfila, a koje se oslanja na grki alfabet, nema to nita zajedniko. Sto vie, oznaka gotski pojavila se s humanistima, koji su se opirali vladaijuem stilu. Oni su ga nazvali gotskim, jer su u Gotima gledali razoritelje antiknog Rima. Tu rije nisu shvaali etnografski, ve u smislu vandalski, barbarski. Gothic znai i danas u engleskom surov, a taiko se naziva i pismo, koje nema nikakvog sjenenjo, dakle sans-eerif, dok ga u njemakom strunom jeziku nazivaju Steinschrift, odnosno grotesknim pismom.Humanisti su posegnuli za onim starim oblikom pisma, iz kojega je proizalo gotsko pismo, naime za onim iz karolinkih vremena. Taj renesansni oblik karolinke minuskule nazivamo humanistikim, ali je tada trebalo mnogo muke, da se vjerno ugleda na karolinko pismo starih pergamenih rukopisa, u kojima su naena djela rimskih autora,* vjerovalo se, da je time doista obnovljeno pismo antike, zbog ega su ga i nazvali littera antiqua horum temporum (staro pismo ovih vremena) kao suprotnost suvremenom gotskom pismu, koje je bilo littera modema.Kad je malo zatim, nakon Gutenbergova pronalaska njemaki tampar Adolf Rusch a slobodnom gradu Strassburgu iz ove humanistike minuskule nainio tipografski tip, ije genijalne osobitosti danas vie ne osjeamo, budui da se odmah 'rtav svijet poeo u njega ugledoti, preuzelo je i to pismo ime antikva. I tako je nqvee stvaralako djelovanje nordijsko-germanskog kulturnog kruga, naime franakifi i onglosaskih pisara u Aachenu i Toursu u vrijeme l^irJa Velikog i d e monskog rezaa igova i tampara Adolfa Ruscha, postalo u svijesti ovjeanstva latinskim pismom. Blia je oznaka medieval (srednjovjekovni), koja pripada ranijoj klasinoj antikva-formi, a razlikuje se od kasnije klasicistike antrkve Bod on i ja I Didota. Tu se naime doista radi o pismu germanskog srednjeg vijeka i njemaki su germanisti 19. stoljea dobro znali, zato su upravo to srednjovjekovno pismo malih slova, izbjegavajui to vie rimska velika slova, odredili za tisak storonjemakih pjesnikih djela.No taj nain pisanja germanista smatra se danas svim drugim samo ne starogermanskim. On djeluje revolucionarno i gotovo ve poneto zloglasno. Ako stoga ne elimo upotrebitj ni sama velika slova, jer nam to izgleda previe rimski nain pisanja, a ne emo ni da ih se sasvim odreknemo, preostoje nam da piemo po sadanjem pravopisu:

Rudolf Kelemen

Taj nain pisanja je pravilan. Bez osobita razloga ne treba nikad odstupiti od njega.

31

O vako sloenu rije slagar openito ne treba izjednaivati, ali kod redaka, koji naroito upadaju u oi, .na pr. kod naslova knjiga ili parolnih redaka; u finom slogu, treba to od sluaja do sluaja posebno ispitati. Rije, kao to je

Velimir Hegeduitrebat e, ako nemamo podrezanog V*, izjednaiti:

Velimir H eged u i *Ako sada jo jednom tono pogledamo rije Rudolf Kelemen, smeta nas, to prvih devet slova ima est gornjih produetaka, dok su slijedeih sedam kratka slova. Kad nastane ovako sasvim nepovoljna podjela, morali bismo se uvijek pitati, ne bi li bilo bolje da uzmemo slog s velikim slovima. Odluku moemo stvoriti samo ako znamo, u koju e se svrhu tiskanica upotrebiti. Kod rijei, koje nisu tako duge, izabrali bismo nesumnjivo velika slova, ali ovdje e katkada slog s kapitelhen pismom biti najbolje rjeenje:

R u d o l f K e l e m e n

Kapitelhen ne sainjavaju velika slova nekog manjeg stupnja pisma, ve je to poseban alfabet, koji ima oblik velikih slova u visini kratkih slova: IKad bismo zajedno upotrebili velika slova razliitih stupnjeva, to bi uzrokovalo tehnikih tekoa, koje bi nam oduzele previe vremena. Slog s kapiteihenom osobito je omiljen u Engleskoj i moe biti veoma lijep. Budui da esto puta treba jednu rije sloiti na najrazli- tije naine, trebalo bi se u tipogra fiji mnogo ee sjetiti kapitelhen pisma.

6. SpacioniranjeNeku rije moemo sloiti slovo po slovo, a pripremu svakog pojedinog slova prepustiti ljevau. Ta'ko je redovno, no u ovoj se pripremi moemo posluiti, gdje nam se ona ne ini dovoljnom, kao na pr. u slogu od velikih slova ili u osobito vanim parolnim retcima, pa i kod velikih stupnjeva malih slova, pomou iskljuka od^ jedne toke i iskljuka i'Z kartona pola toke. Konano moemo rije i spacionirati.

R u d o l f Kelemen

Zato se upravo tako rado spacionira? Cesto samo zato, jer bi nespacionirana rije djelovala preteko ili previe stisnuto. No onda

Mnoga pisma imaju za spojeve iza velikih slova s mnogo mesa matrice, na kojima se ve nalaze po dva slova (ligature): Ta, Te, To, Tr, Tu, Va, Ve, Vu, Wa, We, Wo.

32

bi uvijek bilo bolje, da uzmemo znatno manji stupanj, te tako izbjegnemo. teinu, koja nas smeta- Ako na primjer naslove u jednom retku, iji je tekst inae sloen nekim njenim pismom (medievalom), sloimo ovako debelim pismom, kao to je rije

onda ona i ovako spacionirana ostaje preteka.Spacioniranje meutim proiruje meuprostore, koji dijele slovo od slova i s ovim poveanim razmacima ne ide usporedo ni samo pismo,- nfegov vlastiti ritam gubi se pritom. Spacioniranje je stoga mogue samo kod manjih stupmjeva pisma, a bilo je veoma mnogo raireno u tipografiji oko godine 1800-, kod se na slovo nije gledalo toliko kao na prvotno pisani oblik, ve vie kao na elemenat gradmje, koji je svatko mogao upotrebljavati 'kao neki graditelj. Sto se jasnije u nekom tipografskom pismu odrazuje ono rukom pisano, to tee djeluje, ako ga spacianiramo.Cesto puta je naprotiv potrebno pojedinani redak, koji stoji sam za se, sloen u malenom stupnju pisma, poneto razvedriti spacioniranjem. Pogreno je, ako neku rije spacioniranjem izjednaujemo u irini s drugom nespacioniranom rijei iste vrijednosti. Ako na pr. naslov u rubrici nekih novina glasi:

tako spacionirati, da on bude jednako irok. Sto je jednake vrijednosti, moramo jednako i sloiti. Kao i inae u ivotu, tako i u tipografiji najvei broj pogreaka ne inimo zato, to namjerno n6 bismo izvrili neki opravdani zahtjev, ve zato, to nastojimo zadovoljiti sasvim neopravdanim i besmislenim zahtjevima, da'kle ne iz nemarnosti, ve iz prevelike revnosti. Nitko ne moe zahtijevati, da svaka rubrika ispuni itavu irinu stupca. Kraa rije mora i u slogu biti kraa.

Zagreb

ne smijemo nipoto drugi naslovOcjena knjiga

T akm ie n je

Neispravno: Ispravno:

K r 1 e a C e 8 a r e c Tadijanovi D o n e v i

KrleaCesarecTadijanoviDonevi

3

Ritom piimo upropolten je teinjom, da se stvori ablok*

Naravnim tokom redaka svi su pojmovi obraeni jednako.

33

Stranica sloga

U prvom smo poglavl'ju razmotrili, kako iz raznolikosti pojedinanih oblika 'nastaje slika rijei, a sada emo vidjeti, kako iz velikog broja i nizova rijei nastaje jedinstvo dobro sloene stranice. Pomou glatkog sloga se postie, da itkost, jasnoa oblika i osobitosti pisma postigne puni uinak. Meutim to su svojstva, koja pismo mora donijeti ve iz ljevaonice, 'jer ako njih nema, slagar tu ne moe nita uiniti. Da bi se te prednosti pisma mogle razviti, ne smiju razmjeri kolumna protusloviti razmjerima oblika pisma, a retci ne smiju biti preuski ni preiroki.* Proloak, dakle razmak od retka do retka, ne smije b iti ni premalen ni prevelik, a meuprostor od rijei do rijei ne smije biti ni preirok ni preuzak, ve mora prije svega u svim retcima djelovati to vie podjednako. Nepotrebno je dokazivati, da apsolutna jednakost mrtve sive linije nije ljepa od brino sloena retka s njegovim malim, neizbjeivim i tako ivahnim nepravilnostima. Naime, ideal podjednakog sloga potpuno smo postigli, im smo izbjegli ono, to nas smeta kod nejednakog sloga. Dobar izgled pisma 'kvare pogotovu preveliki razmaci izmeu rijei, bez obzira da li oni na svakom svretku sloga pojedinano prekidaju redak ili, podijeljeni po itavoj stranici, klize kao potoii. Meuprostori izmeu rijei ne smiju biti ni premaleni; svaku sliku rijei mora jasno i bez muke zamijeniti susjedna slika rijei. Uvijek je dobro, da se retci neto proloe, pa i kod pisama s razmjerno niskim slikama kratkih slova. Svako pismo ne podnosi bilo kakav proloak, jer istom odreena irina retka, razmaci redaka i odreeni razmaci izmeu rijei daju pismu njegovu najbolju itljivost i najpovoljniji uinak.

Cestu pogreku, da se vrlo uska pisma slau u irokim kolumnama mjesto u uskim, visokim, moemo mnogo put izbjei tako, da slaemo dvostupano. Kod takvih _ pisama treba izbjegavati prazne retke, jer time pojedini odsjeci dobivaju opet popreni format.

34

1. Iskljuivanje kod runog sloga

Kao normalan prostor izmeu rijei uzima se trei dio debljine pisma. Kod pojedinanih stupnjeva obinog pisma on dakle iznosi:

Kod pisma od 6 toaka (nonpareille) 2 ili 3 toke8 (petit) 2 ili 3 9 (borgis) 3

10 (garmond)............ 3 ili 4 12 (cicero) 3 Hi 4

Manji prostor izmeu rijei openito ima prednost kod frakturnih pisama, a siri kod ontikve. Meuprostori izmeu rijei moraju biti u pravilnom razmjeru s veliinom i irinom pisma i prolokom. Vrlo jaki proloak zahtijeva neto otvoreniji slog.Ve u slaganju, a ne tek u iskljuivanju, treba uzeti monji meuprostor pred slovima s mesom, koja stoje na poetku rijei, od slova s mesom, koja se nalaze na kraju rijei, dakle na primjer:

pred velikim slovimo antikve, kao to su A J T V W Y, pred velikim slovima gdjekojih fraktornih pisama, nakon toke iza skraenica (I. G. Kovai), izmeu rednog broja i rijei, koja mu -pripada (1. dio), nakon apostrofa (znaka, da je na kraju rijei neto isputeno, no pr. Voss' Louisse).

Neto se vei meuprostor naprotiv uzima nakon upitnika i usklinika na kraju reenice. Nakon toke na kraju reenice ostaje uobiajeni meuprostor.Meuprostor smije se kod iskljuivanja poveati ili smanjiti najvie za polovicu. Neposredno nakon retka s najveim razmakom izmeu rijei ne smije slijediti redak s najmanjim razmakom meu rijeima. Iskljuivanje redaka sastoji se u pravilnom odreivanju razmaka izmeu rijei. Ono se moe vriti tako, da se razmaci izmeu rijei smanje, tada to nazivamo stiskanje. Proirivanje razmaka izmeu rijei nazivamo rastjerivanje. Od oba postupka treba uvijek biratr onaj, koji uzrokuje manju promjenu prostora izmeu rijei. Kod osobito irokih pisama i jako proloenih redaka naelno se radije dodaju iskljuci, a kod osobito uskih, oduzimlju.Da bismo zadrali to pravilnije prostore izmeu rijei, moramo kod stiskavanja ii ovim redom:

1. ispred velikih slova i nakon zareza,2. ispred rijei s malim poetnim slovom,3. iza toke i zareza, dvotoja i upitnika,, koji ne stoje na kraju

reenice.4. no kraju reenice, iza toke, usklinika i upitnika.

Kad proirujemo, moramo se drati obrnutog poretka.

3* 35

Jednako vani prostori izmeu rijei smanjuju se po redu tako, da se pone s desna, a proiruju, da se pone s lijeva. No ovog e se starog pravila slagar rijetko pridravati, ako nema osjeaja, jer kod malih slova zapravo nema mnogo jedna'ko van'ih prostora izmeu rijei. Izmeu dviju oblina I . .. e c .. . ) tee emo smanjiti prostor negoli izmeu dvaju gornjih produetoka ( .. .d l. ..) . Slagar radi uvijek ispravno, ako u svome radu tei za to pravilnijom slikom sloga. Neto iskjjuka pred svim reeninim znacima (malo vie pred ? i !) popravlja sliku sloga. I neravnomjernosti, koje nisu uzrokovali sami prostori izmeu rijei, treba iz jednaiti:

1. Rijei i nizove rijei u velikim slovima,2. rijei sastavljene pomou d iv iza: ovdje treba ispred diviza sta

viti ijedan iskljuak iz kartona od pola toke, ako iza diviza slijedi veliko slovo s mesom.

3. maleni prostor ispred i iza -, kod razlomaka i znakova za stupnjeve r palce (cole) - (,").

Predugaki minusi, kakvi su potrebni za tabele, veoma smetaju kod izrade sloga, pa na to moramo misliti, ve kad naruujemo pismo.N i najspretniji s lagar ne e uvijek znati, kako da izbjegne zabranjeno rastavljanje rijer, eli li u svim retcima postii podjednake prostore meu,rijeima. to je manje zlo, to moemo uvijek prosuditi somo od sluaja do sluaja. Pritom moramo uzeti u obzir osobitost zadatka, koji je pred nama, i eventualne elije naruitelja. Rastavljati se ne smiju:

1. Lina imena i skraene titule od prezimena (Dr. / iKolakovi,S. S. / Krarnjevi, prof. / tampar)

2. Redni i glavni brojevi od rijei, kojo j pripadaju (15/oujka,3. / poglavlje, Din / 250, Petar / I I .)

3. Kratice, kao to su i t. d., i dr. pa i minus, od prethodne rijei.

Kad rastavljamo rijei, moramo paziti na ovo:l. .A k o se nau zajedno dva samoglasnika, pripadaju dvama slo

govima (moemo ih, dakle, odije liti: se-oba, avi-on).2. Suglasnik izmeu dvaju samoglasnika pripada drugom slogu

(po-gon, mo-tor).3. Ako se nau zajedno dva suglasnika, od kojih je prvi s, , z,

, a drug i ma koji od ostalih suglasnika, oba suglasnika pripadaju drugome slogu (Mo-star, ka-zna).

4. O ba suglasnika pripadaju drugome slogu i onda, ako je drugi i, I, lj/ r, v, a prvi ma koji od ostalih suglasnika (pa-sji, sre-bro). Ako se nau zajedno dva suglasnika u drukijem poretku, svaki pripada svome slogu (bor-ba, jel-ka).

36

5. Tri suglasnika vladaru se po pravilima pod 3 i 4 {l-stra, morski, kom-plot).

6. Sloenice se rastavljahu prema sloenim dijelovima: is-kopati, raz-bistriti).

7. Obino se nastoji, da jedan iza drugoga ne slijedi vie od tri retka, koji se zavravaju rastavljenim rijeima.

Sto manje rijei ima jedan redak, to je tee postii podjednako iskljueni slog. Preiroki retci, koje danas tako esto nalazimo, veoma brzo umaraju kod itanja, ali ako retci imaju manje od osam slogova prosjeno, teko emo izbjei nepravilno rastavljanje rijei i nejednakost sloga.

2. Iskljuivanje kod sloga sboenog strojem

Mjere i pravila, koja smo preporuili za slog sloen rukom, vrijede i za slog sloen strojem, koliko god se toga moemo pridravati. No slagai stroj ne doputa nikakva dodavanja, ve uvijek samo oduzimanje, dalde ne doputa, da se prostori izmeu rijei suzuiju, ve uvijek samo proiruju. Kod strojeva za lijevanje redaka (Linotype i Typograph) stupa namjesto slijepog materijala, s kojim runi slagar slae normalni meuprostor, otprilike 3 i po toke jaki paralelni isktjunik. Ako je sloen posljednji slog retka, poveava iskljunik prostore izmeu rijei tako daleko, dok se redak ne ispuni. Redak se smatra uskim, ako ga posljednja rije tako ispunjava, dok se iskljunici mogu samo malo rairiti, a irokim se smatra, ako su oni odmaknuti, koliko god se mogu rastjerati. U osobito nepovoljnim sluajevima mora slagar pokraj iskljunika postaviti jo vrsti iskljuak, jer on moe slagati u obliku iskljunika svih jaina. Ako su veoma uski retci opet je potrebno jedan dio prostora izmeu rijei ispuniti manje irokim vrstim iskljucima od 1, 1 i pol, ili 2 toke; negdje opet treba umetnuti najmanje jedon iskljunik, da bi redak mogao vrsto istjerati. Kad bi redak bio prelabav, slika bi sloga bila preuska, ako bi ga uope lijevalo. Mehanizam za lijevanje radi naime samo onda, ako oba kraja retka vre pritisak na pobonice, koje dre redak.Pri upotrebi normalnog meuprostora kod manjih stupnjeva pisma je slog sastavljen strojem, sloen s normalnim iskljukom od 3Vs toke (punkta) otvoreniji nego slog sloen rukom, jer se u tom sluaju prostori izmeu rijei mogu i suziti. Trebalo bi zato za veliine pisma od 9 toaka nanie upotrebiti takozvane nonparelne iskljunike, koji imaju jainu od 2 toke. Oni su svakako neto osjetljiviji i u praksi se zato nerado upotrebljavaju. Upotreba vrstog isklfuka je zamrena i moe se uvijek ograniiti samo na iznimne sluajeve, a ako ne postu-

37

parno brino i obzirno, moe nam jo pokvariti sliku retka. Moemo dakle postaviti slijedea pravila:

1. Svaki redak treba suziti, to se vie moe.2. Ve od 8 toaka (petit) nanie, a kod malo proloenog sloga

ve kod 9 toaka (borgis) treba upotrebiti uski iskljunik.3. Svagdje, gdje se kod sloga raenog rukom uzima manji pro

stor izmeu rijei, treba kod sloga sloenog strojem upotrebiti vrsti iskljuak.

4. Upotrebljavamo li djelomino vrsti iskljuak, moramo paziti, da iskJijunici ne tjeraju prejako, jer inae postaje prevelika razlika meuprostora izmeu rijei, koje su sloene s vrstim iskljucima i iskljunicima.

Strojoslagar mora upotrebiti vie iskljtiaka u retku nego runi slagar, ako eli slagati jednomjerno. Dakle, ni ovdje ne stvarajmo preuskih redaka! A li taj savjet dajemo s napomenom, da iroki retci, koji su danas katkad uobiajeni u ilustriranim knjigama, oteavaju itanje.Kod monotipa se irina meuprostora izraunava pomou specijalne raunalj'ke za izraunavanje irine. Prostor, koji preostane nakon posljednje rijei, podijeli se na podjednako raspoloive prostore izmeu riijei. Slog :monotipa moe se stoga suziti kao i runi slog, samo je potrebna ruka slagara, koja e to izjednaiti.

38

Knjiga

1. Slika sloga

Kad otvorimo knjigu, vidimo uvijek dvije strane odjednom. Da bi te dvije strane daJe lijepu sliku, potrebno je, da se ispune ne samo oni zahtjevi, koje smo dosad spomenuli u pogledu pisma, irine retka, proloka i iskljuka, ve treba da meusobno odgovaraju i papir, i format, i siika sloga. Obadvije kolumne moraju biti tiskane tako, da ne oteuju naglaene zasebnosti svake strane, a da ipak ine jednu qelinu, to je uokviruje vanjski rub papira. Mi ve znamo, da bi donji rub papira izgledao znatno manji nego gornji, kad bi bio isto tako velik i mjeren istim mjerilom. S obzirom na mjeru moramo, a od oka smijemo uiniti donji rub veim od gornjega, jer kad uzmemo knjigu u ruke i itamo iz nje, drimo je za donji rub. Isto tako postupamo, ako zbog zatite nekog grafikog lista izreemo okvir iz papira ili kartona Ni zalijepimo fotografiju na neku podlogu. Unutarnji rubovi papira obiju strana dodiruju se i slue, da obje kolumne ovih strana rastavljaju jednu od druge,- varUjski pak okomiti rubovi papira slue, da obje strane sloga dre zajedno. Da strane otvorene knjige ne bi djelovale rastavljeno, nego kao dijelovi jedne cjeline, mora ono, to ih spaja, djelovati jae od onoga, to ih rastavlja. No budui da se od unutarnjih rubova papira kod vezane knjige mnogo toga uope ne vidi, a mnogo toga samo djelomice, pravilo zahtijeva, da svaki vanjski rub papira kod obje strane bude irok kao zbroj obaju unutarnjih rubova, te se prema tome na svakoj strani knjige unutarnji rub odnosi* prema van|skom okomitom rubu papira kao 2 prema 4, a kod osobito irokih rubova ak i kao 2 prema 5. Zbog toga je obino i gornji rub papira za poloviou vei od unutarnjeg, a donji dvostruko vei od gornjeg. Jedino kod kvart-formata i kompresnih oprema taj' razmjer nije^ba dvostruko vei. Dakle:

Oprema unutra gore vani doljeobino .................................. 2 3 4 6obilno p ro loeno................. 2 3 5 6neproloeno i iroki format . 2 3 4 5

39

Rubovi papira na neobrezanoj knjizi 2:3:4 : 6, na obrezanoj knjizi strana knjige: strana sloga 8 : 4,5

Na neobrezanoj----------------- knjizi rubovi papira

2 : 3 : 4 : 5, na obrezanoj knjizi

-------------------------------- strano knjige:------------------------- _ _L___ _ strano sloga 8 : 5

40

No neobrezonoj knjizi rubovi popiro 2:3:5 : 6, no obrezonoj knjizi strono knjiga: strona sloga 8 4

Na neobrezanoj knjizi rubovi papira 2 : 3 : 4 . 5. no obrezanoj knjizi frana knjige: strana sloga 8 : 4

41

Klasini kvart-format. Razmjer irine i visine je 3 : 4, razmjer rubova papira na neobrezanoj knjiz i je 2 : 3 : 4 :5 . Sadraj povrine jedne stranice knjige odnosi se prema sadraju povrine stranice sloga kao 8 prema kojih 4,5, ovdje 8 : 4,7.

N o 'kad bismo se kruto, 'nekritiki drali tog starog pravila, to bi nas moglo dovesti do grubih pogreaka. Radi se naime o tome, jesu Ir rubovi papira u cjelini uski ili iroki. Unutarnji rubovi papira ne smiju nikad biti' tako uski, da strane sloga dou preblizu uvezu, jer bi italac morao silom otvarati knjigu, dok ne podere uvez. Rubovi se smatraju uskima, ako slika sloga zauzima pet osmina, normalni, ako zauzimaju etiri' i po osmine, obilni, ako zauzimaju etiri osmine obrezane strane knjige. iroki rubovi pap ira izgledahu lijepo, samo ako smo upotrebili veoma fini papir. Kod. depnih izdanja i na tankom papiru bili bi iroki rubovi besmisleni.O vako izneseni razmjeri najlake e nas dovesti do pozitivnog rezultata, ako za podlogu uzmemo neobrezani format, jer je inae donji rub ipak neto prevelik.* Raun bi po sebi bio jednostavan: irina se strane pod ije li na tri dijela, dvije treine od toga daju irinu retka, samo mjeru moramo zaokruiti na pune dvanaesterce (cicere). Preostala treina ili tonije reeno razlika izmeu irine stranice i irine retka razdijeli se opet u tri djela. Jedna treina od toga ostaje unutarnji, a dvije treine za vanjski rub papira . Gornji rub je za polo

Ako knjigovei ne oznaimo odreeni format, on ree gore 23, sa strane 5, a dolje kojih 8 milimetara. Kod pravila, to smo ih ovdje iznije li, uvijek smo m islili na neobrezane rubove papira, jer se brojevi razmjera odnose na uloke (pola veznog uloka, pola krinog uloka i t. d.).

42

vicu vei od unutarnjeg, a donji dvostruko vei od gornjeg. Iz toga dobivamo visinu slike sloga, koja je, bolje reeno, uvijek visina odreenog broja redaka.Meutim ovakva, raunski odreena slika sloga, smije posluiti samo kao podloga, na temelju koje emo brino dalje ispitivanje vriti pomou oka. Za taj posao potreban je obrezani prazni komad papira i nekoliko pokusnih otisaka. Za silu su dovoljne i savinute dvije strane u veliini obrezanih strana knjige. Osim toga za ispitivanje moramo nai i vremena, da prebacujemo izrezane otiske ovamo i onamo i ispitujemo, hoemo li obje kolumne postaviti neto dalje jednu od druge ili blie, da li vie gore ili vie dolje, ne bi li trebalo koji redak oduzeti ili dodati. Teko da postoji ovjek, koji ne bi imao ispravna osjeaja za to, samo nas rbunjuie pogled, kad ponemo raunati i mjeriti. Koga ovdje mue odreeni razmjeri brojaka, postavlja problem, koji tu uope i ne postoji, a mimoilazi ono, to je stvarno pred njim.Pogreili bi, kad bismo htjeli ustanoviti irinu i visinu slike sloga, prije negoli smo to iskuali na obrezanoj strani knjige. Dobar, naime, odnos okvira moemo dobiti samo onda, ako smo sliku sloga i format knjige meusobno uskladili. Ako smo dakle utvrdili format i odluili se za odreenu irmu retka, onda postoji samo jedna jedina sasvim odre-

Admotrifan poredak riraniao doga

43

ena visina slike sloga, kod koje moemo postii dobar poloaj, dakle dobar okvirni odnos rubova papira. Treba ve unaprijed raunati s opsegom knjige*, kod tankih se knjiga unutarnji rub vie vidi negoli kod debljih.Svi dalji zahtjevi s obzirom na razmjere su neopravdani i samovoljni. itamo na primjer, da bi strana sloga Ikolumna) trebala imati iste razmjere kao i strana knjige, te da bi poprena crta, povuena od unutarnjeg gornjeg dijela prema vanjskom donjem, morala spajati dva kuta strane 'knjige i dva kuta kolumne. N o je li to u ovom ili onom sluaju mogue, a potrebno nije nikada odluit e samo oko. O no ima uvijek pred sobom dvostruku stranu i jednu dvostru-ku kolumnu, koju rastavljaju unutarnji rubovi papira,- ali ta dvostruka kolumna, ma d o je podijeljena, ostaje jedna cjelina, uokvirena gornjim, donjim i vanjskim rubovima papira. Obris ovih dvostrukih kolumna mora meutim uvijek imati druge razmjere negoli dvostruka strana. Sto su rubovi iri, to ue mora biti ono, to oni uokviruju.*Ve iz estetskih razloga nije potrebno da obje strane sloga imaju jednake slike sloga. I asimetrini poredak strana knjige moe lijepo izgledati. N o on uzrokuje tehnike tekoe, pa se zbog toga kod obinih knjiga ne preporua. Listovi knjige su otisnuti i s druge strane,

* Ako kod slike sloga, Sto smo je prikazali na str. 40./41. spojimo vanjski unutarnji ugao stranice sloga s unutarnjim gornjim kutom, sukobljuju se produenja ovih dijagonala s unutarnjim gornjim uglom strane knjige, ne sasvim tono, a li upravo ondje, gdje se on kod otvorene knjige v id i. Prema tom su naelu ta lijanski g rad ite lji Renesanse poredali prozore na proeljima svojih palaa. Produenje pak prema dolje ne poklapa se meutim s donjim vanjskim uglom strane knjige, osobito kod uskih formata.

Nerazmjerno visoke i uske stranice sloga

a kod, toga se slova tako utisnu u papir, da na poleini ostane njean relrjef, atirung, koji ne moemo sasvim odstraniti, ako otisnute arke i glaamo. Ne pokriva li se kolumna tiska s jedne strane s kolumnom tiska s druge strane, nego su meusobno pomaknute na pr. za treinu visine retka, one dvije treine svakog retka, koje su u tisku druge strane arka to jest kod drugog tiska, djeluju na atirung tiska s prve strane neto tamnije negoli slobodna treina. Zbog toga je takoer potrebno, da se retci podudaraju (dre registar). U tom sluaju, osobito kod dobrog papira, nita ne smeta poleina, koja uvijek pomalo probija. Ona daje slobodnim stupanim retcima podlogu, za koju bismo voljeli, da je nema. A zbog toga da tampamo knjigu po uzoru japanskih blok- knjiga samo s jedne strane to ne bi znailo nikakvu pravu prednost. BHo je ve i pokuaja, da se strana sloga uini vrlo irokom i niskom, t. j. da vodoravni, gornji i donji rubovi papira budu vrlo iroki, a okomiti sasvim uski. Pritom meutim postaju retci tako iroki, dq se. ne daju dobro itati, a u drugom redu tak'va je dvostruka strana potpuno nizjednaena s obzirom na dijelove, koji. se vie ili manje istiu. Otvorena dvostruka strana sastoji se jo. sqipo od vodoravnih pruga. Jednako je slabo uvjerijiv pokuaj, da e strane sloga naine uskima ? da se produe do gornje i donje granice papira.

Svaka strana u tom sluaju ostaje sama i bez vidljive veze s dvostrukom stranicom, ona vie nije polovica jedne dvostruke kolumne. Osim tolga s ovoko uskim rubovima papira, ako se oni ponovo obrezuju, knjiga se ne moe drugi puta dati uvezati.Kod reklamnih broura upotrebit emo rado svaku novotariju, ali kod knjiga svi tehniki, praktini pa i umjetniki razlozi govore za starinsku sliku sloga.

2. Uvlaenje i puni poetak

Dvostruke strane samo s punim retcima dolaze rijetko. Kao to svaki govornik zastaje da sabere daha, tako i pisac odlae pero da malo razmisli, pa novu misao poinje u drugom retku. Zadaa je slagara, da to ralanjivanje teksta tako izrazi, da ne poremeti zatvorenu jedinstvenost kalumne. Ovdje dakle moramo zadovoljiti dva oprena zahtjeva. U tom emo uspjeti, ako svim postavljenim zahtjevima odgovorimo tono sa stopostotnom sigurnou. Cim prijeemo preko toga, povisili smo dodue sigurnost uinka na stotinu i deset posto, ali smo sigurnost ostalih snizili na devedeset posto, i time ve gotovo rtvovali zakon jedinstvenosti. Svako je oblikovanje pod lono zakonu najmanjeg potroka snage.Najm anje emo otetiti zatvoreni obris kolumne, ako novi odsjek oznaimo samo u njegovu posljednjem nepunom izlaznom retku, ako ga dakle zapoinjemo puno. N o dogaa se takoer, da se ovaj izlazni redak ispuni d o kraja, pa prema tome svri puno. Zato se obino uvlai prvi redak novog odsjeka. Naalost, gotovo uvijek previe! Dosta je jedan etverac! Jedino kod vrlo irokih redaka i jakog proloka moemo redak uvui neto jae. Jako uvlaiti znai razarati zatvoreni obris stranice sloga, a to nije ni lijepo ni korisno. Ima li tekst mnogo kratkih odsjeka, i ako je stranica sloga u stupcima, tada puni poetak ima prednost. M noge knjige, sloene bez uvlaenja, dokazuju, da se puni izlazni retci mogu izbjei.N ije dobro odsjeke tako rastavljati, da se proloak povea, jer onda retci vie 'ne dre registarc. Ta i tamo, gdje do toga ne dolazi, kao na pr. kod mnogih zadaa finog sloga, treba uvijek najprije ispitati, ne e li se radi veeg proloka osjetljivo naruiti ritam redoslijeda redaka.

3. iPriglavni naslov i broj strane

Ako rubovi dobro uokviruju stranu i ako smo stranu dobro sloili, ispravno pro loili i na prikladnom papiru isto tampali, dolazi do izraaja sva ljepota, to je sadrava pismo. N ikakvo tipografsko umijee

46

n moe pojaati tog uinka. Gdje se javlja potreba posebno zamrene i- zakuaste tipografije, tamo veinom nisu ispunjeni ovi osnovni zahtjevi. Ako su pak ispunjeni, tada zbog vane praktine potrebe nije teko ovoj savrenoj i po sebi dostatnoj ljepoti nadodati jo neto. Zbog .toga se odluka o tome, hoe li se neka strana sloga ukrasiti priglavnim naslovom (ivim naslovom kolumne) ili samo brojkom strane (paginom ili mrtvim naslovom kolumne) ne moe prepustiti estetskom rasuivanju. Ne smijemo nikad jednoj knjizi dati priglavni naslov samo zato, to nam se on svidio kod nekih drugih knjiga. Ako za nj ne moemo nai nikakva drugog teksta osim pieva imena ili naslova knjige, moramo se zadovoljiti samo brojem strane.Ni kod jednostavnog broja strane ne mogu njegovu veliinu ili njegovo mjesto uope odrediti samo umjetniki razlozi, ve se uvijek moramo najprije pitati, kakve su praktine potrebe itaoca i na koji nain on uope upotrebljava knjigu. Zabavni roman, putnu razonodu, proitat e vjerojatno u vlaku, zatim e ga bacrti ili pokloniti. I kad ne bi bilo broja strane, ne bi toga ni opazio,- taj mu je broj tek upozorenje, da je svaka strana dio u cjelini knjige i da u njoj zauzima posebno mjesto. Prekida li italac itanje vrlo e rijetko oznaiti broj strane, ve e radije upotrebiti znak za itanje, koji je priloen knjizi. Kod uvezanih knjiga to je veinom uska vrpca, a kod ivanih uski karton s reklamama, kojim se ujedno otvaraju neobrezani arci. Ako pak nema nikakva znaka, nainit e ga italac sam. Zbog sasvim skromnog zadatka, to je kod ove vrste knjiga ima broj strane, najbolje je taj broj staviti u sredinu, i to u sredinu donjeg dijela strane. Stavi li se brojka iznad kolumne, onda se obino na bilo kakav nain zaokrui cjelokupan obris:

------------ ------------ SSSS 33 m SS ------------ 33-------------

Meutim, to gotovo uvijek djeluje kao neka igrarija i pretenciozno, pa stoga vie odgovara uskim sveiima nego obimnim knjigama. Najprikladnije mjesto ostaje donji dio knjige. Izloiti broj sa strane, ima smisla samo tamo, gdje se on zbilja koristi. To katkad biva u skladu s naslovima rubriko, koji su postavljeni sa strane kod poetka redaka. Naprotiv u nekom Tienflcu, telefonskom imeniku, adresaru ili inae u kakvom priruniku ovjek proita koji redak ili najvie kakav kratki odsjek pa opet zatvara knjigu. Treba li radi toga broj strane biti ovdje osobito velik? Treba (i ga sasvim upadno staviti izvana? Ne, nipoto! Ta on e vdo, vrlo rijetko moi itaoca brzo i bez tekoa dovesti na mjesto, koje upravo trai. Za to mu je potreban drugi putokaz, a to e biti mudro zamiljen I efektno sloen priglavni naslov strane.Obje ove vrste knjiga, ralanjeni putni zabavi|a i prirunik, koji se sastoji ponajvie iz malih, kratkih odsjeka, ine dva pola, Izmeu kojih se mogu poredati sve ostale knjige; s jedne je strane svaka druga

47

M ig a bogatije ralanjena nego roman, ali svaka druga itaoca bre i zamara, tako da on tu lektiru ee prekida, a s druge se strane u svakoj drugoj knjizi jedno za drugim ita due negoli u priruniku. Osobito veliki broj strane imao bi smisla samo kod knjiga, koje ^ se upotrebljavaju pomou strunog kazala, kazala imena ili sadraja. A to te brojeve danas smjetaju na najupadljivijem mjestu obine strane knjige, to nije najsretnija novotarija tipografije.Vie bi se ljubavi i panje moglo posvetiti slogu priglavnom naslovu kod znanstvene knjige, .koja je gotovo uvijek bogato ralanjena i jasno komponirana, a stoji po sredini izmeu obaju polova.Kao pismo u priglavnom naslovu najvie se upotrebljava manji stupanj temeljnog pisma. Za to je prikladno i kurzivno pismo,- vrlo je dekorativno ovdje pismo kapitelhen,ali kod dugakih rijei nije osobito itljivo. U frakturi se rado uzima i manji stupanj temeljnog pisma te se spacio- nira. Pismo se postavi na sredinu, da se iskljui prema unutarnjem rubu kolumne, to je kod obinih slika sloga teko opravdati. Broj strane valja ponajvie slagati iz temeljnog pisma, no u veini sluajeva je bolje, da za to uzmemo onaj stupanj, iz kojega je sloen tekst prrglavnog naslova. Broj strane i njezin priglavni naslov moraju biti u istoj liniji. Ako prig lavni naslov rastavimo pomou linije od kolumne, prednost ima tupofina linija. Razmak, koji rastavlja liniju od kolumne, kod veine je knjiga prevelik. Ve sama linija dovoljno rastavlja, pa je svaki upadljiv prazan prostor suvian. Zato linija mora biti jednako daleko od pri- glavnog naslova i od najgomjeg retka kolumne.

Neka nam to zorno prikae nekoliko primjera!

L ije v a stra n a

176 George Berkeley [1~6

odvoje od osjetila i instinkta, da bi poli za svjetlou vieg principa, da bi rasuivali, meditirali i razmiljali o prirodi stvari, u njihovu duhu nie na hijlade sumnja o stvarima, koje su im ranije izgledale potpuno razumljive. Njihovu pogledu se razotkrivaju predrasude i zablude osjetila i nastojei da ih isprave razumom, oni neosjetno dospjevaju u udne paradokse, potekoe i protivurjenosti, koji se

D esn a stran a

177] Rasprava o principima ljudske spoznaje 177

- protivurjenosti u razne filozofske sekte, tako da najmudriji ljudi. misle, da, je nae neznanje neizljeivo. Pretpostavljajui da to nastaje

iz prirodne tuposti i ogranienosti naih sposobnosti. I sigurno da je poao, koji zaista zasluuje nae napore, da se strogo istrae prvi

( ' principi ljudske spoznaje, da se oni proreetaju i ispitaju sa svihstraha, naroito zato, to postoje neki razlozi za sumnju, da one

48

Kako na prednjoj stranici vidimo, neke knjige imaju u ivom naslovu strane svih svojih dvostrukih strana ne samo s vanjske strane, nego i iznutra lijevo i desno brojke strane u uglatoj zagradi. U sredini lijeve strane je ime pisca, a nasuprot tome naslov knjige. 2ive glave stranica mogu, meutim, imati i stalno iste naslove.

Lijeva strana

158 T E M E L J N A N A E L A

ne vri svoje pravo upravljanja neposredno nego preko izabranih organa: radnikog savjeta i upravnog odbora. Kao najvii organ upravljanja poduzeem, radniki savjet ima vrlo vanu funkciju. Prema odredbama lana 23. Osnovnog zakona o upravljanju drav-

Desna strana

T E M E L J N A N A E L A 159

moe imati samo ona prava, koja mu izriito daje zakon, kao na pr. da saziva sjednice i njima predsjedava, da sastavlja prijedlog dnevnog reda zasjedanja, vodi rad sjednica i t. d. Obzirom na sve to protuzakonita je praksa onih poduzea, u kojima predsjednik

Na primjer, vrlo lijepo sloena knjiga njemakog pisca Hackera Sto je ovjek sadrava uvod, poglavlje O temeljima Zapada (u tri dijeta1), ovjek u kaosu (u est dijelova) i Sto je ovjek u 24 dijela. Ovo posljednje poglavlje ispunjava polovicu knjige, a dalo je i naslov cijeloj kmjizi. Na svim lijevim stranama nalazi se naslov knjige, a na desnim uvijek naslov navedenih poglavlja. Posljedica je toga, da se u drugoj polovici knjige desno i lijevo pita: Sto je ovjek? i to nekom upornou, koja nam se do posljednje strane ini nijemom, unato pievim pokuajima, da odgovori na to pitanje. Knjiga je napisana odlinim, pjesnikim jezikom i nema iz opravdanih razloga nikakva kazala. Isto joj tako ne bi trebali ni naslovi strana.

Lijeva strana

256 Temelji psihologije JJ 3.

ovim upravo navedenim sluajevima izgleda vladanje uroenika, koje su lijeili Evropljani, nerazumno, pa ak i neobjanjivo. Ovi su posljednji zbog toga ve i prema svom temperamentu, vie ili manje iznenaeni, ljuti, obeshrabreni, ili negoduju na aljiv nain. Jedni se ozbiljno srde, a drugi slijeu ramenima. A nitko se

Desna strana

18. Pojsm osjeaja u psihologiji 257

zbog svojevrsne nunosti inherentne prirodi stvari, t. j. dubokoj razlici mentaliteta i jezika, najvei dio dokumenata, kojima nauka raspolae za prouavanje primitivnoga mentaliteta, moe koristiti samo s najveom opreznou i poto smo ga podvrgli temeljitoj kritici. Prvi istraivai gotovo uvijek iskrivljuju ustanove i

Takav je ivi naslov opravdan, ako je knjiga ralanjena na vie poglavlja, od kojih svako opet obuhvaa stanovit broj paragrafa. Pri- glavni naslov u cijelosti ispunjava svoju zadau, jer nam odmah daje znati, na kojem se mjestu ove nadasve jasno i logiki ralanjene knjige nalazimo.

Lijeva strana

372 48. pogl. B o g o v i pola ze u boj

glasno zazvei straan tit Ahilejev: ali iljak probode samo dva gornja mjedena sloja. Dva unutranja sloja bijahu od kositra a na srednjem, zlatnom sloju zape koplje. Sada zamahne kopljem Pelejev sin. Ono pogodi tit Enejin u izvanjski rub, gje je bila najtanja mjed i najtanja volujska koa. Emeja se zguri i u strahu digne

50

50 pogl . B o rb a A hi lc ja i Sk a m a nd ra 373

Desna strana

Kad su Trojanci i njihov progonitelj stigli do korita hirovite rijeke, razdvojie se bjegunci. Jedni udarie prema gradu preko polja, kuda je dan prije toga Hektor kao pobjednik naganjao Grke. Preko njih navue Hera debelu maglu zaprijeivi tako njihov bijeg. A drugi, ljuto stisnuti uz rijeku, bacahu se u njezine bune viro-

4. Naslovi

Osim novog odsjeka, koji oznaujemo izloznrm retkom, a veinom i uvlaenjem, ima meutim i jaih odsjeaka za ralanjivanje teksta. Oni sainjavaju osobito kod znanstvenih knjiga dobro smiljen i umjetniki izgraen sastav pojedinih dijelova, koji su meusobno ravnopravni ili je jedan vaniji od drugoga. Razdiobe te vrste upoznali smo ve, kad smo govorili o priglavnom naslovu. Odsjeci viega reda poinju na novoj strani. Hoe li slobodan prostor iznad prvog retka biti velik ili malen, to je stvar stila i ukusa i tu ne moemo postaviti nikakva pravila. No razumije se, da te poetne kolumne moramo u itovoj knjizi obraditi jednako, te bi im morali odgovarati i naslovi uvoda, predgovora, kazala, indeksa i tako dalje.Kod manje zamanih pododjelaka isputamo samo toliko redaka, koliko to zahtijeva naslov. Slobodan prostor ne smije praviti prevelikih praznina u strani sloga, ali i naslov ne smije djelovati previe zbijeno. Moemo ga sloiti u veem ili debljem stupnju, a rijetko e biti potrebno, da bude ujedno i vei i deblji. Cesto je ve dovoljan stupanj tekstovnog pisma, a katkad smije biti i manji. Preveliki naslovi djeluju nezgrapno i nametljivo* t. j. kao da ovjek pie za nekog itaoca, koji teko shvoa. Izabrati dobro pismo za kratak, slobodan redak, koji se ima odrati pokraj nekog duljeg teksta u glatkom slogu, pa ga ak i nadvladati, osnovna je zadaa tipografije, koja se uvijek namee i o ijem sretnom rjeenju zavisi ne samo umjetniki uspjeh sloga knjige, ve i svih akcidencija. Sva pravila mogu zatajiti zbog mnogostrukosti i raznolikosti sluajeva1, koji se pojavljuju. Mjesto njih spomenut emo nekoliko smjernica:

1. uvajmo se izbora pretekog pisma. Ve smo govorili, kako u umjetnosti mora biti samo stopostotna sigurnost, a ne stotinu i deset postotaka i da sve ono to je previe, uzrokuje isto tako tetu kao i ono to je premalo. Raditi s najmanjim ulogom sredstava nije nipoto navika i osobina plaljivca ili oprezna ovjeka, jer upravo oni trae stotinu i deset postotaka sigur-

4* 51

nostl, i zbog toga n postiu nita; uspjeh postiu samo oni, koji poznaju stvari. Sigurnost je tajna svake neoptereenosti i vjetine.

2. Treba se uvati i prevelike raznolikosti. Gdje treba sloiti naslove razliitih rezova i u razliitim stupnjevima, tamo treba tako provesti razliku, da se jasno raspozna, koji je naslov vaniji i koji mu stepen pripada. Naslov se moe sloiti j u pismu teksta, ako .je po svome poloaju dosta uzdignut. Najljepe prirune tiskanice imaju samo jednu jedinu veliinu pisma, ne zato, to bi se tu i'z nevolje pravila vrlina, ve zato, to se sigurna vjetaka ruka osjea ba tamo, gdje su sredstva ograniena.

3. Bilo bi pogreno paziti samo na to, da se naslov snano uzdie od temeljnog pisma i da uz njega dobro izgleda. Isto tako manje je vano i to, da temeljno pismo daje lijepu sliku pokraj veih stupnjeva naslova. Kad naime dva razliita pisma stavimo jedno kraj drugoga, mijenja se njihov izgled, katkad u njihovu korist, ali esto i na njihovu tetu. Treba uvijek paziti na to, kako e djelovati promjene. O bz ir prema tekstovnom pismu odreuje mjeru svih drugih pisama, to ih pokraj njega elimo upotrebiti.

N aslov moemo staviti u sredinu ili na poetak retka. Pravilno je iskljuivati ga prema sredini, ali to sasvim ne odgovara bitnoj osobini pisma, njegovoj usmjerenosti na desno. I sva su tipografska pisma, neka vie, a neka manje vjerno preuzela poteze rukopisa. Ti su oblici nastali pokretom desne ruke, pa imaju dakle odreeni karakter smjera. Tko pie od lijeva na desno, poinje redak lijevo.Tipovi tipografskih slova, koja jedva da sakrivaju ono rukopisno, kod drugih je to sakrivenije, ali se jo uvijek opaa. Rimska kapitalna slova izgledaju na prvi pogled kao oblici nekog pisma uklesanog u kamen, a klasicistika antikva opet pisma urezanog u bakru, a da izvjesna usmjerenost u desno ipak nije uoljiva. Futura je jednom pokuala, da tri izrazito desnosmjema slova, koja prema listini normalnog lijevanja sainjavaju vie od petine itave koliine malih slova nadomjesti nepokretnim formama n, m i r, ali ta se slova nisu uvela. ini se, da nijedno evropsko pismo ne moe biti bez desno usmjerenih oblika slova n, m i r.Tako se od pronalaska knjigotiskarstva svaka tipografija koleba izmeu stila, ko ji nastoji uzeti u obzir tu dinamiku, tu usmjerenost pisma nadesno, ime potuje njegovo rukopisno porijeklo, dakle izmeu dinamike tipografije, koja se iskljuivanjem prema lijevo jednako nalazi u starim pergamentskim rukopisima kao i u najnovijoj reklamnoj tipografiji, i izmeu arhitektonskog stila, koji znakove pisma uzima kao kamenie neutralne po obliku, te njima najrad ije gradi strogo simetrine graevine. Sve u svemu, praktine su i tehnike prednosti obaju

52

st hl ova podjednake. Ipok nema sumnje, da je tipografija srednje osi s obzirom na ukoenost oblika francuske antikve ovdje vie na mjestu negoli kod ikojeg pisma s rukopisnim duktusom.Da nejednako iroke retke iskljuujemo nadesno, to se protivi biti pisma, koje se ako ve ne pie, a ono bar uvijek ita s lijeve strane. Trebalo bi izbjegavati te nelogine naine sloga.

a b ________________

Jednake koliine r ije i: a u nejednako irokim retcima iskljueni prema sredini, b iskljueni prema desno i c prema lijevo, c je naravni ob lik pjesnikoga sloga, b protivi se desno- smjernosti na iih evropskih pisama, d je naravni ob lik proznoga sloga, naime jednako iroki retci s kraim izlaznim retkom.

Ako naslove iskljuujemo ulijevo, lake emo se odrei uvlaenja kod prvog retka svakog odsjeka. S time se sasvim dobro slae uobiajeni smjetaj priglavnog naslova. Sasvim kratke priglavne naslove mogli bismo koji put staviti i kao biljeku na rubu kraj najgornjeg retka. Razmak naslova od prvoga ret'ka onoga odsjeka, kojemu priipada, rijetko se ispravno odmjeruje. Ako uzmemo tri prazna retka, pa naslov stavimo na visinu srednjeg retka, stajat e neto previsoko. Prostor izmeu njega i odsjeka, koji mu pripada, trebao bi biti neto manji nego prostor izmeu njega i preanjeg odsjeka. Sto on u ovom stoaju ne dri registar, to je manje zlo od onih, na koja treba jo raunati.No isto bi tako biJo nepravilno, kad bismo naslov postavili prenisko. Koja je to ispravna visina, u kojoj on mora stajati, da bi se najbolje iskoristio -bijedi prazni prostor kao podloga i da bi ujedno bio dovoljno slobodan od preanjeg odsjeka, a da ipak nagJasi svo|u pripadnost slijedeem, o svemu tome ne e biti razilaenja u nazorima, ako malo razmislimo.

63

Kbd poetnih kolumni s mnogo praznih redaka ispred prvog retka izostavlja se priglavni naslov, ali se gornja granica strane sloga moe naznaiti pomou jedne linije. Katkad se i mjesto toga u visini prvoga retka stavlja naslov novoga odsjeka, pogotovu ako stupanj pismo nije

Debelom lin ijom naznaeni naslov stoji tono u sredini. Njegov je razmak od slijedeih redaka, kojima pripada, prevelik.

Naslov stoji neto nie. Tako i mora biti.

velik i Oko naslovi u itavoj knjizi nisu prekratki. Ne bi bilo zgodno s priglavnim naslovom sasvim izostaviti i brojku strane upravo kod poetnih kolumni, jer kazalo upuuje itaoca veinom na takve strane. Zato je treba sloiti manjim pismom i staviti u zagradu u sredini na dnu strane. Staviti je u zagradu, to ovdje ima svoj smisao, jer znai, da taj manji broj zastupa pravi broj strane, koji inae nalazimo gore. Ne bi meutim imalo smisla, da sve str