Osobit i samosvojan svijet usmene predaje: stara i nova ... · Ljiljana Marks Osobit i samosvojan svijet usmene predaje: stara i nova čitanja Uz otkrića vlastite nacionalne svijesti

Ljiljana Marks

Osobit i samosvojan svijet usmene predaje: stara i nova čitanja

Uz otkrića vlastite nacionalne svijesti 19. je stoljeće bilo i stoljeće ot-krića vlastite tradicije i nastojanja da se prikupljanjem tradicijskih tekstova i opisom pojedinačnih likova prikaže hrvatsko bajoslovlje. Ta je želja jednim dijelom proizašla iz probuđene romantičarske želje za bilježenjem svega što pripada korpusu slavenskoga u najširem smislu, a poglavito hrvatskoga. Vremenski je ta težnja korespondirala s europ-skom znanošću toga doba, u prvome redu s radom braće Grimm, koji su naziv predaja (Sage) i uveli u znanost i učinili poznatim u današnjem značenju. Postavili su svoje kriterije u znamenitoj rečenici “Bajka je poetičnija, a predaja povjesnija”. Upravo je odrednica “povijesno” dala povoda pogrešnim tumačenjima, u kojima su anegdotski prikazi povi-jesnih događaja i osoba dobili status autentičnih izvora. Zagovarajući povijesno, braća Grimm nisu u prvome redu mislila na povijesnost tek-sta već se to vrednovanje, kao i u njihovih suvremenika uopće, odnosilo na proteklo, na prastare događaje zapamćene u kolektivnom sjećanju, dakle pretežno fi kcionalni pojam. Oni defi niraju predaju kao znanje o događajima kojima izmiče povijesna vjerodostojnost i određuju je kao “naivno pripovijedanje povijesti i tradicije (…) koje se mijenja širenjem i prenošenjem od jednog do drugog naraštaja te pjesničkim preoblikova-njem narodne duše” (Röhrich i Uther 2004: 1018).

Utoliko i u njihovim radovima, kao i u radovima njihovih sljedbenika, prepletanja povijesnog i mitološkog gradiva. Braća su, poglavito Jakob (Grimm 1835), u bajkama i predajama vidjela nastavak germanskih mito-va iz pretkršćanskoga doba i nastojala su ih predstaviti kao germansku mitologiju. Izvori njihovih tekstova bili su tek manjim dijelom usmeni, a većim dijelom iz povijesnih, književnih i narodoznanstvenih izvora,

LJILJANA MARKS

394

poglavito onih koji su izravno prizivali povijesne i mitske likove i doga-đaje. Stoga je Jakob Grimm želio na temelju poganskih vjerovanja sta-rih Germana opisati cjelovitu “njemačku mitologiju”, koja neće uključiti skandinavsku. Još tada živa narodna tradicija bila je za njega praizvor prirodne, urođene, njemačke mitologije, koja je naciju trebala uputiti u zlatno doba nevinoga djetinjstva. Uz poznate likove germanskih bogo-va, poput Votana, pozornost je dana i nižim bizarnim raznolikim mit-skim likovima, koji nejasnih obrisa žive u njemačkim usmenim predaja-ma, premda upravo ta bića čine najveći dio pripovjedačkoga repertoara sve do naših dana. Njegovi su sljedbenici (Max Müller, Adalbert Kuhn i ostali) utemeljili takozvanu “mitološku školu”, koja je snažno utjecala na europska istraživanja usmene tradicije duboko u 20. st. (Petzoldt 1999).1

Sustavno zapisivanje i istraživanje narodne tradicije, prije svega pje-sama, a kasnije i priča i ostalih usmenoknjiževnih žanrova, počinje u Hrvata u prvoj polovici 19. st. i povezano je s nacionalnim buđenjem (Ljudevit Gaj). Pitanja na sve priatelje domaćih starine i jugoslaven-

ske pověstnice, koja je sredinom devetnaestoga stoljeća postavio Ivan Kukuljević u prvome broju Arkiva za pověstnicu jugoslavensku (1851), trebala su Hrvatima biti poticajem za skupljanje lokalne povijesti i kul-ture, ali i usmenih priča i vjerovanja. Kukuljevićeva pitanja tu još nisu diferencirana i striktno upućena pojedinačnim znanostima, ali nedvoj-beno označuju prekretnicu i kraj hrvatskoga preporodnog razdoblja. U prvome je redu prikupljanje izvorne građe na “terenu”, tamo gdje na-staje, ali je jednako tako važno i njezino objavljivanje i interpretiranje.

Sam Kukuljević svojim objavljenim radovima može biti primjerom uspješno ostvarenih zacrtanih ciljeva. Sredinom stoljeća objelodanju-

1 O ponovno oživjelom zanimanju za mitologiju (drukčije promatranu i interpreti-ranu) svjedoči bogata znanstvena literatura što je objavljena posljednjih desetak godi-na u svijetu i u Hrvatskoj, a i Grimmova je Njemačka mitologija doživjela svoj engleski prijevod i nekoliko američkih i britanskih izdanja u 21. st. (Routledge, Taylor i Francis Group 2004; Cambridge University Press 2012) kao i novo austrijsko s uvodom Leopol-da Kretzenbachera, Graz 1968. te ponovljeno u Wiesbadenu 1992.

Istodobno se u privatnim nakladama i edicijama tajanstvenih naziva, primjerice, Tajne u džepu, objavljuje niz popularnih publikacija (koje pretendiraju biti znanstve-nima ili barem stručnima) u kojima se mitska bića romantično i proizvoljno opisuju uglavnom prema europskoj književnoj tradiciji. Naša je i usmena i književna tradicija zanemarena jer se možda autorima ne čini dovoljno atraktivnom (Viktoria Faust: Vam-piri, 1999.; Vještice – knjiga sjena, 2000.; Vile, 2002. Sve je u Zagrebu objavila Zagre-bačka naklada).

395

OSOBIT I SAMOSVOJAN SVIJET USMENE PREDAJE

je svoja dva za ovo područje ključna rada: povijesnu studiju o povijesti Medvedgrada, gradine iznad Zagreba, te opširnu studiju o vilama prema usmenoknjiževnim izvorima. Obje su te studije, svaka za svoje područje, paradigmatske za novu struku, a njihov će se utjecaj, ponovljena čitanja iz drukčijeg rakursa i akcentuiranja pojedinih navoda u svjetlu znanstve-nih moda i metoda moći pratiti u hrvatskoj folkloristici sve do naših dana.

Prvo, o povijesti: već je u nacrtima pravila Društva bila riječ “o ‘kri-tičkom obradjivanju historie našega naroda’. Radi toga se nabrajaju vrste izvora što ih valja skupiti u širokom rasponu od klasičnih, pisa-nih izvora i materijalnih ostataka pa do pučkih, etnografskih izvora”. Obuhvaćeno je sve što, jednom riječju, spada u “narodni život” (Gross 1985: 426). Historijska se svijest mora oploditi nacionalnom sviješću u novom ideološkom spletu koji mobilizira i političku i kulturnu akciju, ali zahtijeva i novu razinu historiografi je. “Domoljubne” povijesne pri-če više nisu dovoljne, pa povjesničari nastoje doseći razinu njemačke, Rankeove idealističke erudicijsko-genetičke historije u okviru čije će metodologije “stvoriti historiju kao ‘narodnu znanost’, koja će pružati legitimaciju hrvatskoj nacionalnoj osobnosti, ali i njezinu južnoslaven-skom okviru” (Gross 1996: 174).

Svojim radovima povjesničari bi stoga morali podjednako utjecati i na političku i nacionalnu hrvatsku samosvijest te usmjeravati zanima-nje obrazovanih hrvatskih slojeva prema povijesti vlastitoga naroda.2 U tomu kontekstu – i metodološkom, i nacionalnom – valja promatrati i Kukuljevićevu studiju o povijesti Medvedgrada: s jedne je to strane znanstveni povijesni diskurs koji opisuje povijesne događaje onako “kako nam jih otcevi naši ostaviše zabilježene u knjigah, a još više u rukopisih, u listinah i u poveljah” (Kukuljević 1854: 32), a, s druge strane, povremeno vrlo napeta priča koja spaja i fabularizira podatke e da bi sve bilo i zanimljivo “znatiželjnom učenom svijetu”, ali i da bi poučilo, odgo-jilo, potaklo, probudilo domoljubnu svijest. Kukuljević povijesnu građu

2 Kukuljević je bio polihistor, njegovi biografi i kasniji tumači njegova povijesnoga djela (T. Smičiklas, J. Šidak, S. Hajduk) nazivaju ga samoukom, prije svega stoga što nije imao akademsku naobrazbu i odriču mu znanstveno čitanje i tumačenje povijesnih izvora. Tadija Smičiklas, primjerice, koji donosi najpotpuniji opis Kukuljevićeva života i rada, žali što Kukuljević nije barem u Beču “završio formalnu izobrazbu”, ali upravo stoga ističe njegovu smjelost, koja je bila neizrecivo pogodna za njegovu plodnost (Haj-duk 1998: 273).

LJILJANA MARKS

396

donosi u prilogu svoje rasprave, ali kad nema dovoljno izvornih povije-snih podataka, poseže za usmenim, etnografskim izvorima.3 Upravo je to traganje za arhaičnim sadržajima i izrazom “narodne duše”, poseza-nje za što dubljom prošlošću, dopustilo da se i u znanstveni povijesni dio upletu povijesne predaje, dio povijesti koja je povijesno neovjerena i neverifi cirana. Otuda nadahnut, emotivan, afektivan, poetičan prikaz povijesti Medvedgrada koji je umnogome utjecao na kasnije povjesni-čare, književnike, kroničare grada Zagreba, ali pojedini navodi izravno korespondiraju s povijesnim predajama i iz starijih izvora, ali i iz istra-živanja iz 20. st.4 Usmena tradicija koja se razaznaje u njegovu tekstu, zahvaljujući prije svega istraživanjima iz 20. st., prepoznatljiva je i u ka-snijim povijesnim djelima, ali prije svega u književnima, jer je piscima (Bogović, Freudenreich, Šenoa, Tomić, Dežman) bilo dopušteno ono što je povjesničarima nedopustivo – per licentiam poeticam povijesnim či-njenicama udahnuti još dublju povijesnost, spojiti predaju i zbilju.5

U posebnom prilogu pod naslovom “Narodne pripovjesti o Medvedgradu” prvi su put, kao posebna zbirčica od 6 priča, objavlje-ne lokalne povijesne predaje.6 To nisu zapisi stvarnog pripovijedanja iz zagrebačke okolice, već su, na tragu Kukuljevićeva otkrivanja “narod-ne duše”, prepravljene i prilagođene piščevoj slobodnoj interpretaciji, ali se i dalje mogu smatrati narodnim pripovijetkama. Međutim, one istodobno nisu ni tek puki privjesak povijesnomu tekstu: one dopunju-ju povijesnu sceneriju jer Kukuljevićevi komentari i nadopune nastoje

3 U dodatku objavljuje na latinskome 39 priloga od 1251. do 1657. godine.4 To su prije svega dijelovi predaja o pogubljenju Matije Gupca, o Crnoj kraljici i

prokletstvu grada, o podzemnim hodnicima, o traženju i kopanju zakopanog blaga oko gradine. Više u Marks 1994; 2000; 2001; 2006.

5 Gotovo 130 godina poslije Kukuljevićeve povijesti Medvedgrada Nada Klaić piše kritičku povijesnu studiju o toj temi, koja dobrim dijelom počiva i na dokumentima koji Kukuljeviću nisu bili dostupni. Uza sve kritičke primjedbe, ona Kukuljeviću ne odriče znanstveni pristup u istraživanju (Klaić 1987). Neću se upuštati u analizu te vrsne stu-dije niti u njezinu usporedbu s Kukuljevićevim radom, nisam za to ni osposobljena niti je to moja tema. Ističem tek Kukuljevićev interdisciplinarni doprinos povijesnim istra-živanjima, njegovo otkrivanje i objelodanjivanje izvora, koji su utjecali i na hrvatske povjesničare (Tkalčić se, primjerice, velikim dijelom koristi Kukuljevićevim izvorima) i na hrvatske književnike.

6 I. Kukuljević, “Narodne pripovjesti o Medvedgradu”, Arkiv za pověsticu jugosla-vensku, Zagreb, knj. 3., 1854., str. 129–132: “Crna kraljica”, “Medvedgradski gavran”, “Mliečnica”, “Kraljev zdenec”, “Veliki i mali zidani ribnjak”, “Medvedgradski top”.

397


pripovijetkama dati povijesni okvir jednako kao što su povijesni podaci protkani predajama.

Hrvatska istraživanja usmene tradicije iz sredine 19. st. s jedne su strane potaknuta spomenutim domoljubnim zanosom, ali svoju znan-stvenu potku i opravdanje pronalaze i u ozračju spomenutih onodobnih aktualnih europskih istraživanja.7 Stoga se uz povijesne još i više javljaju mitološke teme pa su, primjerice, tekstovi o vilama iz usmenoknjiževne tradicije objavljeni među prvim prilozima što su trebali prikazati poseb-nu slavensku mitologiju. Pjesnik Stanko Vraz, koji se u svome Kolu uda-ljio od romantičnoga slavljenja domovine, u članku “Pabirci bajoslovni” godine 1847. objavljuje zapise Ljubomira Martića Hercegovca o vilama. Vraz uvodno kritički govori da “bajoslovje slovinsko nikad neće ponositi one jasnoće i savaršenosti, koju danas hvalimo u mythologije starogarč-ke i skandinavske, jerbo nam k tomu nedostaje pismenih dokumentah iz najstarije dobe, iz dobe predkarstjanstva”. Stoga nam i valja, nastavlja Vraz, skupljati zrno po zrno po raznim stranama domovine te i on neće u Kolu “donositi systemah, nego za tu nauku priobćivat cigla gradiva” pa otuda i rubrika Pabirci (Vraz 1847: 58–59).8

Ivan Kukuljević Sakcinski godine 1846. u šest dijelova u Gajevoj Danici hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj objavljuje rad “Bajoslovlje i cr-kva; Vile”, kao prvi cjelovit sustavan tekst na hrvatskome jeziku o tim mitskim bićima. Rad je u cijelosti pretiskan 1851. u prvome broju Arkiva

za povjestnicu jugoslavensku. Uzroke dotadašnjem zapostavljanju mito-loških tema vidi u zanemarivanju “puka i njegovog duhovnog blaga, kao što su pučke pjesme, pripovijesti, običaji, poslovice, itd”, jer su prijašnji

7 Gajeva Danica ilirska (Danica horvatska, slavonska i dalmatinska u prvome go-dištu) od samoga je početka objavljivala uz prijevode članaka istaknutih onodobnih slavista i tekstove poslovica, pjesama, ali i pripovijedaka s folklornim sižeom, dodu-še stiliziranih u kakvu romantičkom ili poučnom tekstu o otkriću vlastite prošlosti. U tome je kontekstu objavljena i priča Vila povodkinja, a i najstarija se potvrda predaje o vilama koje su u jednu noć sagradile arenu u Puli i njezinu imenu Divić našla u Danici iz 1842. kao pjesma iz Peroja što ju je pribilježio slavist Izmail Sreznjevski:

Aj diviču, bijeli gradine!Na tebe je toliko balkunah,Koliko je u godini danah,Tebe jesu vile ugradile,Ugradile v jednu temnu nojcu (Bošković-Stulli 1997: 92). 8 Za sljedeću knjigu Vraz najavljuje prilog Lj. Martića o mori i vješticama, dakle i

opet ženskim mitskim bićima.

LJILJANA MARKS

398

pisci crpili građu uglavnom iz objavljenih knjiga. Stoga preporuča da se ide izravno u puk “pa da se iz njegovih živih ustah uči onaj način mišljenja i duhovnog uobraženja” (…) jer se samo time može “razsvijet-liti naše jugoslavensko bajoslovje, a po njem i narodna fi losofi a i do-maća povjestnica” (Kukuljević 1851: 86), norma donekle ostvarena tek sredinom 20. st. U središtu Kukuljevićeva zanimanja su vile kao mitska bića u hrvatskoj tradiciji, ali ga uopće ne zanima žanrovska specifi č-nost i različitost vilinskih značajki u svakom pojedinačnom tekstu. To je monografski rad o vili kao mitskome biću, u interpretacijama s jedne strane oslonjen na spomenutu njemačku mitološku školu, koja mu daje utemeljenost, aktualnost i usklađenost s onodobnom europskom zna-nošću, a s druge je strane, kao što je propagirao, posegnuo za dotad prikupljenom i proznom i lirskom usmenoknjiževnom građom a nije se oslonio na književne i povijesne izvore. Opća obilježja vila, opisana u Kukuljevićevu radu, podudarna su i s gotovo svom kasnije prikupljenom građom (više u Marks 2003). Kukuljeviću, kao ni Nodilu, nije bilo važno što u građi nema ni dijakronijskog ni sinkronijskog podudaranja, što se mitske osobine vila iz relativno recentnog materijala izravno uspoređu-ju i omjeravaju s mitskim odrednicama vila iz produktivno davno mrtvih mitologija (grčkom, germanskom). Kao da je moguća usporedba sličnih ako već ne i zajedničkih značajki hrvatskih vila i grčkih nereida našem korpusu mogla podariti veću vrijednost. Ta potraga za dokazima o što većoj starosti neke istraživane teme još će se više odraziti u povijesnim predajama, a poglavito u njihovu tumačenju i potrazi za što davnijim tragom nekog lokaliteta, kao da što veća starina jamči i što veću aktu-alnu važnost, ali i protežnost u budućnost (više u Marks 1996a; 1997).

Ostanimo još u 19. st. Vatroslav Jagić, fi lolog i profesor u Leipzigu, Berlinu, Beču, Peterburgu i Odesi, u međunarodnome časopisu Archiv

für slavische Philologie, koji je sam uređivao i izdavao u Berlinu, mno-go je prostora dao prilozima o usmenim pričama. Uz radove drugih autora, objavljuje i rezultate vlastitih istraživanja. Godine 1871., dakle dvadesetak godina poslije Kukuljevića, objavljuje monografsku studiju o grabancijašu dijaku prema usmenim zapisima predaja, koje je najvećim dijelom prikupio Matija Kračmanov Valjavec. Njegovi su i istraživački motivi a i znanstvena polazišta dukčiji od Kukuljevićevih. Jagić je fi lo-log i bilo mu je strano i gotovo odiozno mitološko tumačenje. On sam navodi da mu je želja pokazati genetičku vezu među predajama toga

399


tematskoga kruga, ali je iz teksta razvidno da ga ne zanima funkcional-

na veza između grabancijaša i sličnih likova usmene tradicije. Predaje

promatra kroz kritičku vizuru prožimanja pučke i učene kulture, kao

jedan od očitih primjera “gdje se podrijetlo narodnog vjerovanja te-

melji na utjecaju odozgo, to jest dolazi od onog sloja, kojemu narod

i inače zahvaljuje pouku u vjerovanju i praznovjerju, dakle uglavnom

od svećenstva. Utoliko se i iz ovoga kruga priča može ponovno vidje-

ti, kako su različiti putovi, kojima se stvara ‘narodna mitologija’” (Jagić

1948: 177). Čitava Jagićeva argumentacija počiva upravo na pronalasku i

podastiranju izvora, dokaza i usporedbi o vezama između lika graban-

cijaša u analiziranim zapisima i srednjovjekovnih izvora te šire južno-

slavenske i mađarske usmenoprozne tradicije i hrvatske književnosti

(od Držića, Đurđevića, Gašparotijeva djela Cvet sveteh, ali živlenje i čini svetcev iz godine 1752. do 1762., do Matijaša grabancijaša dijaka Tituša

Brezovačkog). To bi možda moglo uputiti na prvo prepoznavanje žanra

kao mogućeg interpretativnog polazišta u opisu nekog mitskog bića, ali

Jagić se nije upustio u slobodu tumačenja. Njegov pozitivistički, kritički

fi lološki pristup ne dopušta razlaganje tih priča i tumačenja koja ne po-

čivaju samo i isključivo na faktografi ji. Izabrana tema o grabancijašima

jako je dobro izabrana za takav zaključak.

Utjecaji učene kulture na pučku i obratno te njihova međusobna

prožimanja dugo su bila u središtu folklorističkih i kulturnoantropo-

loških istraživanja. Gotovo je nepogovorno prihvaćena činjenica da ni-

jedna kultura nije izolirana i nedodirljiva već da jedna kultura utječe na

drugu dajući joj neke svoje elemente, koja ova, uvijek ponešto izmije-

njene i prilagođene, prihvaća. Tako pučka kultura prihvaća elemente

visoke, i obratno, visoka, učena kultura, prožeta je elementima pučke

kulture. Jagić prepoznaje samo jedan smjer. S današnje distance nam

je žao što Jagić nije posegnuo i za još nekim bićem koje bi se ukalupi-

lo u njegove željene okvire, primjerice vještice, a pokazalo i ovaj drugi

smjer. To će pokušati rješavati istraživanja potkraj 20. stoljeća. Jagić iz

predaja o grabancijašima stoga uzima samo one elemente koji potvr-

đuju njegove stavove i koji se mogu podvrći fi lološkim raščlambama, a

otklanja i odbacuje komparativna mitska tumačenja.9 Njegov je odnos

9 “Jagić je počeo raditi u doba, kad je fi lološka metoda bila u poletu i kad su njezine metode prodirale gotovo u sve grane historijskih istraživanja. Te su metode odgovarale

LJILJANA MARKS

400

prema mitskom/mitološkom tumačenju i narodnoj mitologiji odbojan,

ironičan. Vidi se to, primjerice, iz njegovih mitoloških skica o Svarogu i

Svarožiću, objavljenih u Archivu, gdje decidirano, bez imalo mogućnosti

drukčijeg pristupa, odbija sva tumačenja koja ne počivaju na egzaktnim

fi lološkim metodama.10

Stoga je normalno i da mu je bila bliža migracijska teorija o širenju

priča, teorija o pozajmljivanju i preuzimanju, za razliku od mitološke

teorije − premda u svojim eksplikacijama iscrpno navodi komparativne

primjere iz Njemačke mitologije braće Grimm. Migracijska teorija po-

čiva na razmatranju Teodora Benfeya da su bajke prvotno bile poučne

budističke pripovijesti da bi, šireći se prema Europi, poprimile svoj po-

znati oblik. Teorija, premda jednostrana, otvorila je put komparatistič-

kim istraživanjima pripovijedaka i ostalih proznih usmenih žanrova (u

Europi su joj bili bliski Reinhold Köhler, Emmanuel Cosquin) jer je obra-

tila pozornost znanosti prema načinu i putovima širenja pripovjedač-

kih sižea. Na Jagića je još više utjecao rad Reinholda Köhlera, marljivog

kritičnog i fi lološki usmjerenog skupljača s velikim znanjem i klasičnih

i živih jezika (govorio je sve romanske i germanske jezike, a slavenske,

ugro-fi nske i izvaneuropske je čitao u prijevodu); Köhler je u istraživa-

nju priča iskorištavao prije svega literarne izvore, međusobno je uspo-

ređivao prerade priča i prijevode. Interes u pričama mu je bio usmjeren

sadržaju, motivima i formulama, a ne pripovjedačkom obliku. Takvu je

tipu istraživanja bio sklon i Jagić, te stoga i u predajama o grabancija-

šu nastoji pomno, prema svim dostupnim književnim i jezikoslovnim

izvorima i objavljenim znanstvenim radovima i objasniti i komparativno

protumačiti svaki detalj iz sadržaja. Ni njega ne zanimaju cjeloviti tek-

stovi te stoga samo prepričava Valjavčeve zapise, ne donosi ih u dodat-

ku, kao što je obećao, jer su nebitni za njegovu interpretaciju. Varijante

njegovu trijeznom i pozitivnom duhu. (…) Tim su pored njegovih odlika označene ujed-no i granice njegova talenta… (…) Njega je zaista i u kulturnoj i u književnoj povijesti i u ispitivanju narodnog pjesništva privlačio u prvom redu fi lološko-kritički dio – kritika teksta, vrela, metrika” (Kombol o Jagiću u Jagić 1948: 13).

10 Jagić 1880: 412–427. Ipak je ponešto drukčiji, blaži, njegov stav prema Dabogu. Kozmogonijsku priču o Dabogu je smatrao “značajnom zbog relikta imena pretkršćan-skoga južnoslavenskoga Dažd’boga u usmenom pripovijedanju, imena uklopljenog u kasniju dualističku bogumilsku tradiciju”. Za Jagićevo je “znanstveno poštenje i objek-tivnost značajno da je usprkos svojoj velikoj skeptičnosti prema mitološkim interpre-tacijama priču o Dabogu prihvatio kao autentičnu kad mu se učinilo da za to postoje dovoljne potvrde” (Bošković-Stulli 1984: 133–134).

401


usmene književnosti, koje će kasnija folkloristička znanost uzdignuti na pijedestal i mnogo se godina baviti varijantnim i invarijantnim oblicima raščlanjujući različitim metodama svaki zapis do najmanjega detalja, uključujući i izvantekstovne neverbalne i kontekstualne sastavnice, nje-mu su bile potpuno irelevantne. Smatrao je nepotrebnim čak i donijeti ili prepričati sve tekstove koje mu je Valjavec poslao, izabrao je iz njih samo razlikovne elemente.11

Jagićeva je pozitivistička fi lološka metoda mnogo više od svih ostalih utjecala na hrvatsku znanost 20. st. pa sve do naših dana. Nije stoga čud-no što u svojem izboru dotad ponajboljih ili najvažnijih folklorističkih studija godine 1971. M. Bošković-Stulli donosi upravo Jagićevu (ponešto skraćenu) studiju (Jagić 1971). Kasnije su znanstvene studije, istražujući mitska bića usmenih predaja, gotovo uvijek posezale za tom provjere-nom metodom, tragajući prvotno za podrijetlom imena mitskih bića i tumačenjima njihovih morfoloških i funkcionalnih osobina. U prvome je planu uvijek bilo nastojanje da se pronađu (ili dokažu) možebitne jezič-ne izvedenice ili naslonjenice koje su trebale biti jamstvom i potvrdom međusobna prepletanja ili posuđivanja u različitih bližih i daljih naroda i kultura (ili regija istoga naroda). Nije to bilo, i nije još uvijek, ništa loše i metoda je urodila urednim registrima ponekih obrađenih mitskih bića (krsnik, morska mitska bića, orko i macić) (Bošković-Stulli 1960; 1973; Lozica 1995). Estetska sastavnica tekstova bila je bitna za uvrštavanje teksta u antologijske izbore usmene proze.

Natko Nodilo, još jedan od nezaobilaznih likova u istraživanjima 19. stoljeća, u svojoj učenoj studiji o religiji, ili kako je on poslije naziva, sta-roj vjeri Srba i Hrvata, “na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora narod-nog” polazi od gotovo iste germanske mitološke škole, analizira gotovo iste tekstove kao i Kukuljević i Jagić, ali nije prihvatio ni Kukuljevićev

11 Taj je Jagićev rad očito odjeknuo u onodobnim znanstvenim krugovima, pa pro-nalazimo četiri godine poslije u Archivu IV. (1880) rad Mađara dr. Oskara Àsbótha o grabancijašu dijaku u usmenoj tradiciji Mađara, a u VII. godištu Archiva (1884) rad Mo-sesa Gastera o šolomonaru, tj. o grabancijašu dijaku prema usmenoj tradiciji Rumunja. Oba su ta rada proizašla iz Jagićeva rada, pozivaju se na njega, diskutiraju s njim oko nekih fi loloških zaključaka, i na izvjestan ga način dopunjuju tekstovima iz vlastitih sredina. Interpretativni su postupci istovjetni. To znači da svaki od njih istražuje eti-mološko podrijetlo riječi grabancijaš i moguće naslonjenice i izvedenice u svojem je-ziku, a potom se komentiraju sličnosti i razlike u grabancijaševim postupcima koji su opisani u tekstovima.

LJILJANA MARKS

402

pristup ni Jagićeva egzaktna tumačenja.12 On preuzima ideju o in-doeuropskom mitološkom solarnom i lunarnom tumačenju tekstova, što znači da u tekstovima pronalazi simbole meteoroloških i nebeskih pojava (Sunca, Mjeseca, zvijezda, dana i noći, tmine i svitanja, oluje i vjetrova), što su je zastupali među ostalima A. Kuhn, N. Mannhardt, M. Müller (astralno-simbolička teorija). U narodnim pričama vidio je sto-ga Nodilo “zadnji talog zamućene, a onda na dnu nasložene narodne religije (…), posljednju transformaciju mitova, zaostatak vjere naroda” (Nodilo 1981: 17). U svojoj se analizi vilinskoga svijeta Nodilo, za razli-ku od Kukuljevića, s kojim velikim dijelom dijeli izvore, ali im dodaje i tekstove o vilama iz dotad objavljenih zbirki pripovijedaka (primjerice, M. K. Valjavca), zaustavlja samo na vilinskim funkcijama. On vile stoga ne dijeli po mjestu obitavanja, već po funkcijama jer smatra da je takva podjela “jedino racionalna u vidu mitologičkom (…) Po svojem unu-trašnjem biću, vila je jedna; ona je, da tako reknemo, istosućna, a tek razlikovana po nejednakoj zgodi svoga rada, ili po različitom stupnju razvitka mitičnog” (Nodilo 1981: 221). Suvremena istraživanja dala su mu velikim dijelom za pravo.

Nodilov pristup i tumačenje pripadaju isto tako onomu vremenu, međutim, današnje ponovljeno otkriće hrvatske mitologije i istraži-vanje slavenskoga panteona nije u nekim svojim postavkama daleko od Nodilovih interpretacija. Pa tako u boju između ognjenog zmaja i klerika, junaka kršćanskoga, možemo pronaći i borbu između Peruna i Volosa.13 U kritičkoj raščlambi Nodilove monografi je Suzane Marjanić, kao i u brojnim njezinim radovima o mitskim temama, svoje je mjesto našla dijelom Nodilova interpretacija u svjetlu nove znanstvene paradi-gme svjetske folkloristike, koja se okreće od estetskoga prema etičkom, spoznajnom i traži revalorizaciju i reinterpretaciju starijih mitoloških i folklorističkih pristupa, otvara nova istraživanja uloge folklora u druš-tvu, ali i nove istraživačke metode i nova istraživanja u 21. stoljeću. To više nije tek fi lološko izučavanje predaja samo kao folklornih narativnih

12 Studija Natka Nodila izlazila je u Radu JAZU od 1885. godine, a 1981. objavljen je pretisak. Nodilo, tragom interpretacija njemačke mitološke škole, u svojoj studiji uspoređuje i vile i grabancijaša sa slavenskim, i s germanskim, i sa skandinavskim bo-žanstvima ili pak s atmosferskim pojavama (grom, munja).

13 Više o tome u Belaj 1998. i tamo navedene mitološke studije Radoslava Katičića. Kritički o toj metodi vidi u Lozica 2009.

403


žanrova ili književnosti već se u dosluhu s antropološkim istraživanjima promatraju i kao možebitne izvedbene prakse unutar kompleksa običa-ja i obreda u različitim religijskim sustavima (u šamanizmu) (Marjanić 2002, 2005). Takav je pristup otvorio i analizu ženskih mitskih bića (vila, vještica, mora) u predajama iz očišta ekofeminističke interpretacije (Marjanić 1998, 1999, 2002, 2004).

Proširene stare monografske studije o nekom mitskom biću (Bošković-Stulli 1960. o krsniku) ne nastaju uopće zbog novih podataka ili istraživanja, već prije svega zbog novog višeslojnijeg i šire zahvaće-nog sagledavanja istraživane teme (Bošković-Stulli 2006). Jednako se tako interpretacije stare građe izvlače iz stilske ili esetske sfere verbal-nog folklora i pomiču prema raščlambi sinkretičke cjeline vjerovanja/magije. Pokušava se retrogradno osvijetlili i razumjeti nastanak predaja iz ljudskih pokušaja verbalnog manipuliranja (ili upravljanja) prirodom i društvom (Marks 2007). Gotovo da smo ponovno u 19. st. Ali to je i stoga što u pozitivističkom, egzaktnom i nemaštovitom 20. st. bićima nije bilo dopušteno samostalno živjeti u vlasitom nebožanskom fl uidnom mit-skom svijetu nižih bića sa svim svojim vjekovima izborenim mogućno-stima preobrazbe, prilagodbe, preuzimanja tuđih crta i naravi, prelaska iz jednoga bića u drugo. Nije im se dopustilo da budu svijet za sebe, odvojen od našeg, a opet s njim duboko prepleten i povezan. Omjeravali smo ih našim iskustvom i smještali u posebne kataloške pretince − pa i onda kad su se iz njih grčevito htjeli izvući ili barem protegnuti kroz njih nekoliko.14 Možda su oni savršeniji od nas i stoga mirno prelaze i državne i kulturne granice svaki put i gubeći i dobivajući. Nova paradi-gma daje im šansu za novi i drukčiji suživot s ljudima.

Vratimo se i opet 19. st. Osnivanjem Akademijskoga odbora 1888. te pokretanjem stručne narodoznanstvene publikacije Zbornika za na-rodni život i običaje Južnih Slavena, 1896., bili su stvoreni okviri i za sustavno skupljanje i proučavanje usmenoknjiževnih i drugih folklornih žanrova. Znanstveni i metodički okvir sabiračima nedvojbeno je nudila Radićeva Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu, objavljena u drugom broju Zbornika, koja nije bila samo pomagalo za upućivanje suradnika u tu vrstu posla već je bila i programatski doku-

14 Upravo o tim problemima govori veći broj tekstova u ovome zborniku. (nap. ur.)

LJILJANA MARKS

404

ment jedne novoutemeljene znanosti u Hrvatskoj. Rezultati tih istra-živanja sežu isto tako duboko u 20. st.15 Radićevoj Osnovi i prilozima u Zborniku kritički smjer hrvatske etnologije priznaje kompleksnost pristupa i čvrst, pozitivistički određen istraživački sustav, ali im pred-bacuje “odstupanje od metodološke čistoće” sadržano u metodologiji samoj kao “nacrt narodnog života kakav bi trebalo da bude i kakav je Radić želio da bude” (Rihtman Auguštin 1984: 71). Premda je ta kritika opravdana utoliko što je tražila promjenu istraživačke paradigme, sto-ljeće nakon Radićeve Osnove jasno je da svaka metodologija neizbježno sadrži horizonte i predrasude istraživača, a to se odnosi i na kritički smjer u etnologiji, na kontekstualnu folkloristiku s kraja 20. stoljeća, pa i na našu današnju poziciju. Ako Radića optužimo za hipostaziranje ili za kanonizaciju zamišljene prošlosti, onda moramo priznati i da je njihalo njegovih kritičara odletjelo predaleko: bježeći od jalove potrage za izvornim stanjem narodnoga života i folklora u prošlosti ograničili su se na sinkroniju izvedbe u aktualnom kontekstu, zanemarivši uvelike povijesnu i procesualnu dimenziju tradicije.

Radiću usmena književnost nije u prvome planu i nije se bavio nje-zinom detaljnom raščlambom u uputama za skupljanje pa se stoga naj-veći dio kompleksa usmenih predaja, pretežno demonoloških (mitskih) i etioloških, te legendi i povijesnih predaja s legendarnim elementima ne nalazi među pripovijetkama,16 već u poglavlju Vjerovanja (gdje se donose zajedno s praznovjernim postupcima: gatanjima, proricanjima, čaranjima).17 Radić zapravo predaje određuje kao tekstove ili opise po-

15 U Zborniku za narodni život i običaje je objavljeno mnogo manjih prinosa te osam etnografskih monografi ja (Otok kraj Vinkovaca, Samobor, Lobor, Prigorje, Poljica, Bu-kovica, Vrbnik, Kastavština, koje sadrže gotovo sav pripovjedački repertoar prve polo-vice 20. st.). Preostali je veliki dio prikupljene građe pohranjen u arhivu (i samo dijelom objavljen do danas).

16 U Osnovi usmena književnost nije izdvojena kao poseban dio. Poglavlje “Narodna duša” ima posebne odjeljke, Poeziju i Vjerovanja. U Poeziju je uz pjesme stavio Radić i prozu, koju je razvrstao na pripovijetke (spominje i pripovijesti i bajke), priče (tj. povije-sne i mjesne predaje), gatke (predaje o podrijetlu životinja, biljki, prirodnih pojava), ba-sne, šaljive pripovijetke i šale. Kao što sam kazala, predaje su uglavnom u Vjerovanjima.

17 Unutar toga poglavlja nudi se i opet njihova klasifi kacija i pitoreskno imenovanje u deset točaka: 1. Postanak i opstanak svijeta; 2. Kakove snage ima u svijetu; 3. Kakovu snagu imadu neki ljudi; 4. Stvorovi kao ljudi; 5. Nemani i nakaze; 6. Drugi svijet; 7. Ga-tanje; 8. Bajanje; 9. Vračke (Čarolije); 10. Sveci. Crkvene stvari. Ta su imenovanja samo donekle pokrila i pojedine žanrovske skupine predaja. Ostali dio predaja nalazi se u dijelu nazvanom Poezija.

405


stupaka kojima je u središtu vjerovanje, dakle stav kazivača/izvođača da se to doista dogodilo ili bi se moglo dogoditi. To neprepoznavanje žanra i utonulost predaje u najrazličitije tekstove ili njezino navođenje pod različitim imenima govori i o kolebanju i nesigurnosti u njezinu imenovanju, o utonulosti predaja u obredne postupke (gatanja, čaranja) i ostale neverbalne žanrove.

I ta će se radićevska vizura naći u očištu 20. i još više 21. stoljeća upravo u promatranju predaja u cjelovitosti njihova života u zajednica-ma u kojima još uvijek žive ili su zabilježene tek u pojedinačnim kazi-vačkim iskazima kao doživljajna iskustva.

Teorijska istraživanja konteksta i izvedbe usmene proze oprimjere-na su tako mnogo češće predajama no bajkama jednostavno stoga jer su afektivnije, emotivnije, s mnogo više životnih detalja (Bošković-Stulli 1997; 2006: 135–181). Još će to više doći do izražaja u istraživanjima koja temeljnim razlikovnim kriterijem u postanku, određenju i podjeli pre-daja smatraju subjektivnu percepciju (doživljaj) a ne motivsku izraže-nost. Govori se o snažnom afektivnom doživljaju koji je ispričan kao stvaran ali neobičan događaj s mnogo detalja koji ga potkrepljuju (ime-na, mjesta, vrijeme). Same po sebi, međutim, te okosnice ne čine pre-daju: ona nastaje njihovom interpretacijom ili objašnjenjem te daljim usmenim prenošenjem. Oba su ta koraka u nastanku predaje određena očekivanim predodžbama, odnosno vladajućim vjerovanjima zajednice i s njima povezanim motivskim obrascima. Tekstovi koji tako nastaju doživljavaju tijekom tradiranja različite stupnjeve razvoja i oblikovanja, od osobnog izvješća preko tradicijom preoblikovanog prepričavanog teksta do svoje zapisane, dakle, fi ksirane verzije u zbirkama, povijesnim ili književnim djelima. Teško je uvijek strogo razdvojiti i zamijetiti sve tri razine jer do objektivacije i prilagodbe teksta očekivanomu obras-cu može doći već za vrijeme samoga doživljaja, a pogotovo njegovom verbalizacijom (Bausinger 1980: 181–183).18 Jer predaja se, upravo sto-

18 To neprepoznavanje posebnog žanra predaje i utonulost njezinu u najrazličitije tekstove ili običaje te njezino navođenje pod različitim imenima govori i o nesigurnosti u njezinu prepoznavanju i jednoznačnom određenju kao posebne usmenoknjiževne vrste. To će kolebanje biti gotovo temeljnom odrednicom predaje kao žanra sve do danas, njezina stilska, ali i genološka značajka. O tome govore i njezina neprecizna terminološka određenja. U njemačkom će za takve tekstove biti uveden naziv Erleb-nissage, dakle predaja o doživljaju, dok će engleski termin za predaju legend (kao i u

LJILJANA MARKS

406

ga što je iznimno vitalna i produktivna usmenoknjiževna vrsta svojom životnošću, razvedenošću svojih oblika, inačicama, stilskojezičnim bo-gatstvom opire svim krutim podjelama. Može se kazivati i bez formalno razrađene kompozicije, kao kratko priopćenje, izvješće o događaju, kao informacija, kao sastavni dio govorene riječi. Ona je koncizna, fragmen-tarna, puna eliptičnih i nedovršenih rečenica, ali to ne pokazuje njezinu manjkavost, već potvrđuje njezin stil koji je adekvatan i sadržajima o kojima kazuje i raspoloženjima iz kojih izrasta.

Posežući istodobno za objema razinama, preciznom taksativnom fi lološkom i teže uhvatljivom doživljajnom, spoznajnom, Evelina Rudan će tako u zapisima vlastitih terenskih istraživanja demonoloških preda-ja iz Istre s početka 21. st. ustvrditi da se temeljenje na vjerovanje u isti-nitost, realnost, kad više i nije eksplicite iskazano, može na razini teksta detektirati različitim naoko skrivenim minucioznim jedinicama teksta koje naziva formulama vjerodostojnosti, zbiljnosti, koje nisu samo uobi-čajeno stilsko sredstvo predaje kojim se želi prenijeti tradicijski sadržaj kao zbiljski događaj, kao vjerovanje, već osiguravaju i ambivalentnost i legitimitet kazivača kao sudionika upravo toga događaja (Rudan 2006).19

Vratimo se ponovno Radićevoj podjeli, koje su se, kao i svega, zapi-sivači držali ipak samo djelomice jer već i u uputama dolazi do prekla-panja pojedinih žanrovskih oblika (upravo u predajama), a zapisi nastali na temelju autentičnoga iskaza, bez uljepšavanja i dotjerivanja, opiru se strogim klasifi kacijskim podjelama i kanonima i ostavljaju prosto-ra “prijelaznim oblicima”. Radićeva je Osnova ipak bila više uputom za sabiranje sa željom da se neki oblici ne zaborave zabilježiti ili ne pre-skoče, a ne i okvirom za žanrovsku klasifi kaciju tekstova i ne bi je tre-balo smatrati mogućom potkom za razvrstavanje tih vrlo raznorodnih usmenoknjiževnih oblika. Stoga i ne treba suviše kritički govoriti o njoj i pritom se svaki put pozivati na utonulost književnih vrsta u običaje i ostale neverbalne žanrove. Po nekim svojim metodičkim postavkama i zahtjevima koje je postavljao pred istraživače i skupljače usmenoknji-ževnih oblika Radić je bio ispred svoga vremena. Unatoč vladajućoj ideji

francuskome, i koji zapravo više upućuju na njezine pisane izvore) biti osnažen upravo terminom vjerovanja – belief legend.

19 Taj je tekst E. Rudan u ovome zborniku. (nap. ur.)

407


o stalnosti tradicije, pojedine dijelove kulture Radić nije smatrao ne-promjenjivima već je bio svjestan procesa što se se u kulturi zbivaju, tj. “tvorevina koje postaju, razvijaju se, mienjaju se i propadaju” (Muraj 1989: 14). Suvremenim bi istraživačima bili prihvatljivi i njegovi zahtjevi za objektivnim zapisom, lišenim uljepšavanja ili predrasuda; građu ne valja skupiti “kojekuda, tj. iz različitih krajeva” (…) jer su to tada “samo zanimljive, čudne stvari”; građa se mora skupiti u “jednom kraju, ili baš samo u jednom selu” u izravnom kontaktu s kazivačem (Radić je doduše preporučao domaće ljude, zapisivače kojima su sve pojave, ljudi, pa i jezik mnogo bliži nego nekomu iz drugih krajeva (Radić 1929: 78); pre-poruča se i bilježenje osobnih sjećanja na “gladna (huda) ljeta, kugu, ko-leru, strašnu zimu”; potom, “kako se sjeća ratova, naročito posljednjeg svjetskog rata” (Radić 1929: 76). Upute o bilježenju i tih i sličnih sadržaja uključuju time kao jednakovrijednu građu i veliku skupinu tekstova uo-bličenih prema narativnim zakonitostima predaja, takozvanih “pričanja iz života”, osobnih sjećanja, koji nedvojbeno pripadaju usmenoj tradiciji, živa su vrsta i tek su mnogo poslije došla u središte istraživačkih zani-manja svjetske folkloristike i povijesti. Ti i slični tekstovi su se rijetko prepoznavali a kamoli bilježili kao ravnopravan dio usmene tradicije. Radić je tu vrlo moderan − s našeg današnjeg motrišta − premda je taj zahtjev istraživačima vjerojatno upućen iz želje za što temeljitijim i du-bljim zahvaćanjem u cjelokupnost duhovnoga života naroda.

U drugoj polovici 20. stoljeća folklorističku je znanost u Hrvatskoj u okviru svojih folklorističkih (fi loloških, etnoteatroloških i njima srodnih istraživanja) uvelike obilježio i odredio Institut za etnologiju i folkloristi-ku iz Zagreba, naznačujući ujedno i pomake u pristupu folkloru. Institut je osnovan zbog etnomuzikoloških istraživanja, ali su se fi lološka istra-živanja, koja su uvedena kao dopuna glazbenim, ubrzo osamostalila po-stavši ravnopravnom institutskom istraživačkom djelatnošću.20

Od pedesetih do sedamdesetih godina prošloga stoljeća, prije ve-likih demografskih i socijalnih promjena na selu, započela su velika sustavna terenska istraživanja, skupna i pojedinačna (Istra, Slavonija, Banija, Lika, Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, Sinj, otoci, posebice Brač, Hvar, Lastovo, Zlarin, Hrvatsko zagorje). Urodila

20 O institutskim istraživanjima više u Marks i Lozica 1998.

LJILJANA MARKS

408

su brojnim zapisima, kasnije dobrim dijelom objavljenim u zasebnim knjigama i antologijskim izborima.21 Govoreći iz današnje perspektive, s većim vremenskim odmakom od pola stoljeća, može se reći da su upra-vo ti zapisi postali temeljnim korpusom hrvatske usmene baštine u 20. stoljeću, a vjerojatno i posljednje zbirke prikupljene i osmišljene tako da skupina raznorodnih humanistički/fi lološki obrazovanih stručnjaka prikuplja, svaki iz svojega znanstvenoga polja, još živuće oblike usme-noknjiževne tradicije.

U ranim zbirkama i usmenoknjiževnim sintezama ogleda se težnja vjernom zapisu koji nastoji dočarati sliku žive izgovorene (ili pjevane) riječi, savjesno bilježenje podataka o pripovjedačima i njihovoj stilskoj osobnosti, sluh za kontekst pripovijedanja. One su bile i podlogom za te-orijsko zasnivanje folkloristike kao znanstvene djelatnosti koja se suprot-stavlja devetnaestostoljetnim više ili manje politički obojenim porabama i zalaže za istraživanje narodnoga stvaralaštva u socijalnom i povijesnom kontekstu. Međutim, i sama će velikim dijelom dati danak političkim po-rabama u svojem vremenu. To je pak odgovaralo i kontekstu socijalizma, ali i onodobnih aktualnih znanstvenih paradigmi (Lozica i Marks 1998).

Dalekosežan je utjecaj na drukčije promišljanje usmene proze, pa i predaja, nedvojbeno imao članak Jakobsona i Bogatirjova “Folklor kao naročit oblik stvaralaštva”,22 u kojemu se ističe razlika u funkcionira-nju pisane i usmene književnosti. Uz Proppovu Morfologiju bajke i ak-tualne teorije o kontekstu i izvedbi (performance) taj je članak kasnih šezdesetih godina omogućio Maji Bošković-Stulli promjenu znanstve-ne paradigme u domaćoj folkloristici. Ona godine 1968., očito nakon skupa u Budimpešti 1963. posvećenom istraživanju predaja,23 piše svoj tekst o predaji kao kamenu spoticanja u podjeli usmene proze, u kojem iznosi tadašnje dvojbe i klasifi kacijska rješenja o tematskim, motivskim,

21 Bošković-Stulli 1959; Delorko 1960; pet knjiga iz edicije Pet stoljeća hrvatske knji-ževnosti: Delorko 1963; 1964; Bošković-Stulli 1963; 1964; Bonifačić Rožin 1963.

22 Objavljen na hrvatskom prvi put u Usmena književnost: Izbor studija i ogleda (Bošković-Stulli 1971).

23 Bio je to skup Komisije za istraživanje predaja Međunarodnog društva za istraži-vanje pripovijedanja (ISFNR), kojoj je predsjedavao Kurt Ranke, a već su sljedeće godi-ne, 1964., objavljena izlaganja i diskusija u Acta ethnographica Academiae Scientiarum Hungaricae. Tagung der Sagenkommission der International Society for Folk-Narra-tive Research in Budapest, 14. – 16. Oktober 1963., T. 13., fasc. 1–4., Akadémiai Kiadó, Budimpešta. Zbornik donosi 14 radova i 10 “diskusija i rezultata istraživanja”.

409


funkcionalnim i ostalim mjerilima za razlikovanje pojedinih skupina

predaja.24 To je do danas ostao jedini tekst u hrvatskoj znanosti koji se

teorijski bavi predajom i koji je zapravo bio podlogom za sva kasnija raz-

vrstavanja predaja u hrvatskim regionalnim zbirkama i antologijskim iz-

borima. Predaje su posvuda podijeljene prema motivima, a u bilješkama

se uspoređuju s ostalim hrvatskim, šire slavenskim i ostalim inačicama

istoga motiva (uz klasifi kacijske brojeve nekih tada zacrtanih i dijelom

objavljenih kataloga, ponajprije Simonsuurija). Navode se sve znane po-

tvrde u tiskanim i rukopisnim izvorima. U nekim regionalnim zbirkama

(Istra, Brač) te bilješke prerastaju u prave studije o pojedinome motivu

jer se ne zaustavljaju samo na popisu inačica iz tiskanih i rukopisnih

izvora već se međusobno omjeravaju, uspoređuju, a iscrpno se analizi-

ra i podrijetlo motiva te morfološke i funkcionalne značajke pojedinog

mitskog bića. Članak otvoreno govori o dvojbama, teškoćama i tek dje-

lomičnim rješenjima koja su proizašla iz dotadašnjih teorijskih radova o

predajama (Röhrich, Lüthi, Propp, Sirovátka, Čistov, Ranke) i iz dikusija

sa spomenutog budimpeštanskog skupa, na kojemu je razmatrano ne-

koliko problemskih kompleksa vezanih uz predaje: pitanja zajedničkih

odrednica oko kataloga predaja, koja su otvorila i pitanja njihove kla-

sifi kacije – prema tipu iskaza (memoratu, fabulatu, kronikatu) ili mo-

tivu (mitskim bićima), odnosno o mogućim praktičnim kompromisnim

rješenjima – te pitanja o određivanju granica između predaje i osta-

lih proznih oblika. Problem je uvelike ostao neriješenim do danas jer

i nema zadovoljavajućeg a kamoli jednoznačnog rješenja. Neka su od

tih pitanja potonula s promjenom rakursa istraživanja, a i izrada nacio-

nalnih kataloga je prestala biti aktualnom. Šteta zbog praktične naravi

svih kataloga jer bismo se donekle lakše i brže kretali i snalazili u svijetu

mitskih bića da imamo barem neke zajedničke grubo zacrtane odredni-

ce. Današnji su odgovor na kataloge do neke mjere rječnici mitskih bića

(ili priručnici sličnih naslova koji bujaju posljednjih godina, poglavito

u istočnome svijetu u tranzicijsko doba,25) koji su zapravo isti pokušaj

ukoričavanja i obuzdavanja mitskih bića unutar korica uz opis njihovih

24 Članak je prvi put objavljen 1968. u Radovima Zavoda za slavensku fi lologiju, br. 10, Zagreb, a pretiskan je u Bošković-Stulli 1975: 121–136. Nalazi se i u ovome zborniku. (nap. ur.)

25 Posljednjih je godina objavljen rječnik mitskih bića u Bugarskoj, Makedoniji, u izradi je u Sloveniji, Češkoj; pripremne radnje su napravljene i za hrvatsku građu.

LJILJANA MARKS

410

razlikovnih značajki prema ostalim bićima. Smatram da je tu odigrala ulogu i snaga potrošačkog društva – jer katalog je ipak mukotrpan ka-binetski rad samo za usku skupinu znanstvenika, dok se rječnici i slični popularni i ilustrirani priručnici mogu dobro prodati. Oni se na neki način uklapaju i u priču o retradicionalizaciji: širokom raznorodnom či-tateljstvu nude uredno posložena, opisana i ocrtana (ako ne i oslikana) stara nacionalna mitska bića.26

Proppova klasifi kacija predaja (Bošković-Stulli 1975: 121–136) bitan je korak dalje od dotadašnjih podjela. On je u tematsku podjelu kao ravno-pravne tekstove uključio i čitav kompleks skaza, takozvanih “pričanja iz života” (životnih priča, autobiografskih zapisa, osobnih doživljaja iz voj-ske, rata, sjećanja na djetinjstvo, mladost, školovanje) uobličenih prema narativnim zakonitostima predaje. Time taj veliki korpus tekstova po-staje ravnopravnim dijelom jedne usmenoknjiževne vrste. Uvođenjem kategorije skaza u čitav korpus predaja nađeno je klasifi kacijsko rje-šenje za sve brojne tekstove koji su doduše pripadali usmenoj tradici-ji, ali su bili “rubni”, prijelazni prema neknjiževnim žanrovima i nisu se mogli podvesti ni pod koju uobičajenu tematsku skupinu. Nije pritom najvažnije što se time u sklop usmene predaje mogu ravnopravno uvr-stiti takvi suvremeni zapisi, već to baca drukčije svjetlo i na vrlo stare zapise. Tako će, primjerice, Krčelićeve Annuae iz 18. st. biti drukčije pročitane. Proglašavan gotovo povijesnim falsifi katorom i autorom koji je izmišljao događaje kad bi mu izvorni povijesni ponestali i dodatno ih urešavao fi kcionalnim detaljima iz usmene tradicije, postaje iz ove vizure modernim autorom. Otkriva se kako njegov povijesni tekst prati živo, gotovo novinarsko zanimanje za zagrebačku društvenu svakodne-

26 Pojedinim se motivima hrvatskih predaja bave pojedinačne studije. Mitska bića u hrvatskim predajama opširno su razmatrana u napomenama uz zbirke (Bošković-Stulli 1959; 1968; 1975a) te u nekim tematskim raspravama: o krsniku (Bošković-Stulli 1960=1975; promijenjeno i prošireno izdanje 2006), o vješticama (Bošković-Stulli 1991), o orku i maciću (Lozica 1995=2002: 41–97), o zakopanom blagu (Karanović 1989; hrvat-ska građa je dio šire cjeline), o vilama (Marks 2003), o vilama, vješticama i vilenicama (Čiča 2002).

Povijesne su teme u povijesnim predajama razmatrane u pojedinačnim studijama: o Seljačkoj buni (Zečević 1973), o kmetskom životu (Bošković-Stulli 1984: 151–182), o kolektivnom ubojstvu mjesnoga gospodara (Bošković-Stulli 1991: 108–123), one ponikle na mjestima neke nasilne pogibije (Rajković 1988: 87–98 i 1993), o Dioklecijanu (Marks 1997), o Matiji Gupcu (Marks 1998), o odnosu povijesti i predaja o Medvedgradu (Marks 2006).

411


vicu, trač, za banalne događaje, koji se danas s vremenskim odmakom čine zanimljivijima od takozvane prave povijesti. On detaljno opisuje balove i pokladne plesove i njihov kontekst te su ti opisi dragocjena izravna građa za sva kasnija istraživanja kazališnog i društvenog živo-ta. Usmenoknjiževni sloj daje fi kcijski ton čitavomu djelu i iščitavaju se povijesne i mitske predaje (o javljanju mrtvih, o vragu, o vampirima, le-tećoj vojsci, o slobodnim zidarima i njihovu ugovoru s vragom, o zako-panom zlatu), šaljive priče, glasine te “istiniti događaji”. Krčelić predaje ne izdvaja iz svoje povijesne kroničarske naracije već ih najčešće navodi kao čudne događaje iz prošlosti i slično. Njihovu zbiljnost, kao u svakoj predaji, jamče osobna imena sudionika, često članova vlastite obitelji, točne datacije i lokacije čak i najnevjerojatnijih događaja. Stoga je kro-nika na tragu suvremenih povijesnih pregleda svakodnevice, usmene povijesti, života zahvaćena pogledom i odozgo i odozdo, u kojem se kriju nebrojeni anonimni pripovjedački glasovi do kojih tek povremeno stižu odjeci velike povijesti. Pokazuju ti zapisi i starost, i trajnost skaza kao vrste. Vjerojatno ih je u prošlosti bilo mnogo više, ali nisu bili pre-poznati kao sadržaji vrijedni bilježenja i čuvanja, pa su stoga u relativno malom broju i doprli do naših dana.

Važnost toga žanra će se pokazati u Hrvatskoj devedesetih upra-vo otvaranjem svih ratnih priča i prepričavanja poslijeratnih trauma, biografi ja, devnika, ratnih svjedočenja, koja pripovijedanje o vlastitom životu analiziraju kao svakidašnju komunikaciju koja određuje njegove pragmatičke aspekte i kao folkloristički žanr koji razaznajemo na teme-lju semantičkih obilježja predstavljenog svijeta u tekstualnom zapisu.27

Za hrvatsku folkloristiku devedesetih karakterističan je svojevrstan povratak semantičkoj interpretaciji u svjetlu književne antropologije koja približava folklorističke radove antropološkom istraživanju kul-turnih vrijednosti. Defi niciju folklora kao “umjetničke komunikacije u malim grupama” (ili “umjetničke kontaktne komunikacije”) većina će folklorista smatrati preuskom, a to iznova nameće potrebu redefi nira-

27 Knjiga Fear, Death and Resistance: An Ethnography of War, Croatia 1991–1992 (Čale Feldman, Prica i Senjković 1993) ujedinjuje ranija istraživanja svakodnevice sa sluhom za suvremena antropološka promišljanja. Zapisi tih usmenih kazivanja, pripovijedanja i svjedočenja svojim sadržajem probijaju poetičke i genološke obrasce znanosti o knji-ževnosti, ali i historiografske i etnološke raščlambe.

LJILJANA MARKS

412

nja folkloristike i njezina predmeta.28 Književna se svakidašnjica potkraj stoljeća istražuje u Zagrebu i neposrednoj okolici Zagreba i rezultati tih istraživanja objedinjuju i stara i nova istraživanja, i iskušane paradigme i ove nove. Tekstovi koji se skupljaju (ili njihovi fragmenti) pripadaju pretežno žanru predaje.29 Folklor u cjelini, pa tako i njegova verbalna sastavnica, otkriva se u drukčijem svjetlu: kao suvremen i dinamičan proces. Predmetom istraživanja stoga postaju pričanja što izrastaju iz svakidašnjih situacija, prepričavanja osobnih doživljaja, priče izravno potaknute televizijskim emisijama, novinskim napisima, gradskim gla-sinama, tračevima. Uviđa se da ta pričanja nedvojbeno čine samostalnu kategoriju suvremene usmenoknjiževne proze žanrovski bliske predaji, a svojim temama i stilskim odrednicama korespondiraju s modernim svjetskim urbanim pričanjima (Bošković-Stulli 1978; 1983; 1984; Zečević 1976; 1995; Marks 2000; 2001).

Međutim, prije petnaesetak godina, na prijelomu i stoljeća i milenija, kao da se naše interesno područje ponovno okrenulo unatrag i presko-čilo stoljeće što je za nama pa će i današnje kritičko propitivanje samo sinkronijskih istraživanja, zapisa u kojima je bila važnija trenutna izved-ba sa svim pratećim kontekstualnim i performativnim sastavnicama od samoga teksta, istraživanja koja su dominirala posljednjih tridesetak godina 20. st., otkriti ponovno devetnaesto stoljeće, ne samo kao “škri-njicu sa skrivenim blagom” nego i izvor klasifi kacijskih i teorijskih para-digmi koje nas uz izvjesne reinterpretacije nevjerojatno zadovoljavaju. Pokazuje to i ponovno čitanje, aktualiziranje i vraćanje navedenim sta-rim studijama, ali i “popravljanje” vlastitih starih studija uz dodatke koji proizlaze i iz uvjetno rečeno nove paradigme, ali mogle bi se isto tako naslanjati i na neke spomenute mitološke studije iz 19. st. (Bošković-Stulli 2006; Marjanić 2005; Marks 2007, 2007a). Upravo promijenjena znanstvena paradigma svjetske folkloristike od estetskoga prema etič-kom/spoznajnom zahtijeva revalorizaciju starijih mitoloških i folklori-

28 O poimanju folklora (kao predmetnog područja) ovisi i defi nicija folkloristike (Lo-zica 1979: 44). Navedene defi nicije iz sedamdesetih godina i tada su bile problematične (Lozica 1979: 46–47; Bošković-Stulli 1983: 151–178). Problem pridjeva “umjetnička” u tim defi nicijama spomenut je i u novijim radovima istih autora (Lozica 1995a: 286–287; Bošković-Stulli 1997: 161–163).

29 U Mariji Bistrici, Šestinskom Kraljevcu, a sredinom devedesetih i u Remetama (Zečević 1976; 1986; 1995).

413


stičkih pristupa i otvara nova istraživanja uloge folklora u društvu. Ta “resemantizacija” folklora, pa i tekstova predaja, iziskuje revalorizaciju i reinterpretaciju folklorističkih postignuća iz prošloga stoljeća, nove istraživačke metode i nova istraživanja u 21. stoljeću, pa se katkad čini da je tradicionalizacija neizbježna.

U tome svjetlu možemo i drukčije čitati knjigu Vekivečni Zagreb. Zagrebačke priče i predaje (Marks 1994, 2000, 2010), u kojoj su prvi put okupljena višestoljetna pričanja iz Zagreba i o Zagrebu, koja su pokazala i otkrila i svoje obilje i raznolikost, ali i lice grada o kakvome se nije znalo. Tu je zbirku svojih lokalnih tradicijskih mitskih i usmenopovi-jesnih tekstova Zagreb dobio mnogo kasnije od brojnih drugih glavnih europskih gradova (Beč, Prag, Budimpešta, Krakov, Rim, Berlin) te sto-ga u njoj pristup uključuje i toplinu, nekritičnost prema zavičajnomu i sentimentalnost 19. st. i nova promišljanja zavičajne tradicije u svjetlu suvremenih književnoteorijskih postavki i teorije intertekstualnosti, i istraživanja suvremenih urbanih priča.30 Tekstovi u knjizi počivaju jed-nim dijelom na starim izvorima (primjerice i Krčeliću, i Kukuljeviću, a još više na Tkalčiću), ali i na recentnim istraživanjima pripovijedanja u Zagrebu i zagrebačkoj okolici. Nisu ni stilizirani ni literarizirani već se donose prema izvornim zapisima.

Upravo se tu otvara i mogućnost povijesno-komparativnih istraži-vanja povijesnih predaja, gdje u središtu istraživačkoga nerva više nije usporedba pojedinih sižea i motiva, već i pitanje zašto su u nekim vre-menima dominantni samo neki motivi predaja kao uzor ili ideal pa pre-vladavaju upravo ti zapisi i njihove adaptacije kao poželjne povijesne ili društvene slike ili izvješća. Historizacija ima u predaji važno mjesto, ali nije shvaćena strogo kao što se često tumači: predaja gotovo uvijek cilja na povijesne događaje i likove, ali, s druge strane, ti povijesni događaji i stvarni likovi nisu njezino središte, njezina bit, već okvir. Ako doista pozorno poslušamo (pročitamo) povijesnu predaju, vidjet ćemo ubrzo da u njezinu afektivnom poimanju nema povijesti: ona niti istražuje povijest a još manje promatra odvijanje povijesnih događaja. Nasuprot

30 O porabi književnoga folklora izvan konteksta u kojemu nastaje, o njegovu isko-rištavanju poglavito u političke svrhe, te o dijelovima zagrebačkih predaja u djelima hrvatskih književnika više u radovima koji su poslije proizašli iz tih istraživanja grada (Marks 1996; 1996a; 1998; 2000; 2001).

LJILJANA MARKS

414

tomu, u njezinim iskazima o onome “nekoć” nalazi se isto toliko čuđenja i fi kcijskoga oko nevjerojatnih događaja kao i u svakoj predaji uopće. Pojednostavljeno možemo kazati da historizacija u predaji služi e da bi se nevjerojatno učinilo vjerodostojnim, uvjerljivim.

Predaja u svojem tumačenju još više od stvarnih povijesnih činjenica oko kojih je izrasla odgovara očekivanim predodžbama zajednice. I kad govori o velikim povijesnim temama, o određenim ratovima, o kugi, o pojedinim vladarima, ne govori općenito ili na način povijesnih činjeni-ca, koje su samo njezino ishodište, početni stupanj, već te velike teme smješta u lokalnu zajednicu, imenuje male, za povijest anonimne ljude iz te sredine, oni postaju sudionicima u velikim povijesnim događanjima i zbog njih se nikako ne može ni odbaciti ni gurnuti u stranu čude-sna sastavnica događaja. U tome i jest ta njezina “istinitost”, zbiljnost. Tako će, primjerice, u zagrebačkim predajama četiri kamene ploče na Markovu trgu biti za predaju potvrdom da je upravo to mjesto na koje-mu je pogubljen Matija Gubec; stvarna turska opsada Zagreba povije-sni je poticaj nastanku predaja o obrani grada, koje oprimjeruje i priča o turskoj glavi ugrađenoj u zagrebačku katedralu, koju je tamo donio mali anonimni Štef Galović, koji je za predaju mnogo važniji od Rudolfa Habsburškoga, u čijoj je gardi služio.

U tranzicijsko doba, a naročito za i poslije Domovinskoga rata, uz domoljubni je zanos ojačala i želja za otkrićem vlastite prošlosti (junač-ke, bolje, važnije, bajkovite, mitske, vladarske). Stoga odjednom i bujaju zbirke predaja (uredno zvanih legendama jer kao da taj naziv upućuje na nešto čudesno, legendarno, iznimno, vrednije od ostalih priča, pa i predaja, što one žanrovski gotovo uvijek jesu), koje pretežno priređuju ili književnici ili ljubitelji povijesti i prošlosti. Tu se retradicionalizacija ogleda u adaptaciji najstarijih povijesnih tekstova prepričanih stilom učene povijesne predaje, pozivajući se na stare izvore (Ljetopis popa

Dukljanina, Porfi rogeneta) – ali donoseći i ležerno prepričane zapise povijesnih predaja što su objavljeni u zbirkama institutskih suradnika, pod razumijevajući ih gotovo uvijek i kao povijesnu istinu bez ikakva slu-ha za povijesnost kao žanrovsku sastavnicu predaje (Kovačević 1993; Vrkić 1995).31 Nakana priređivača (i izdavača) tih zbirki jest ilustrirati

31 Navodim kao ilustraciju tek tipične i nasumične primjere, a detaljna analiza te produkcije, koja bi bila iznimno zanimljiva, prelazi okvire ovoga teksta.

415


povijest, ali i primjerom poučiti, podučiti, odgajati, gotovo kao u probu-đenom zanosnom 19. st. Brojni povijesni romani koji se javljaju upravo u tome razdoblju u hrvatskoj književnosti (Fabrio, Aralica, Brešan) mogu ilustrirati i postmodernu, ali i tezu o retradicionalizaciji.32

Istodobno priređivači izdaju ponovljena izdanja starih klasičnih zbirki pripovijedaka i predaja (primjerice Mikuličić), zbirke što su pri-kupljene pedesetih i šezdesetih godina 20. st., ali su se čuvale u ru-kopisima i nisu dosad bile objavljene kao integralne lokalne zbirke što pripadaju samo jednomu kraju već su se samo pojedini tekstovi nala-zili u antologijskim izborima priča unutar čitavoga korpusa hrvatske usmenoknjiževne tradicije (Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje). Objavljuju se i lokalne zbirke novoprikupljenih mitskih pre-daja (Istra), ne samo da prikupljeno sačuvaju, objave, pouče, nego i kao mitske zemljovide s točnim lokalitetima namijenjenima turistima (Orlić 1986; Ogurlić 1996). Retradicionalizacija se ogleda i u opsežnom roma-nu Vampir Borisa Perića, koji počiva na Valvasorovim zapisima iz 17. st. o Juri Grandu, istarskom vampiru. Popularnost toga romana govori u prilog novootkrivenom uzbudljivom lovu na predaje.

U današnjem ozračju probuđenih nacionalnih, regionalnih i lokal-nih identiteta folklor nanovo buja, ruši umjetnu dihotomiju folklora i folklorizma, osvaja medije, preuzima nove simboličke uloge i prolazi kroz brza prevrednovanja na mnogim društvenim razinama. Predaje su nevjerojatno žilave, prilagodljive i istodobno privlačne za različita čitanja, tumačenja, porabe. Na nama je da promatramo što se događa, bilježimo, komentiramo, ali da nikako ne pokušamo intervenirati u taj osebujan, osobit, samsvojan i poseban svijet.

32 Jedini autori u čijim se djelima s povijesnom tematikom (vezanom uz Zagreb) oči-tuje ironičan odmak prema vlastitoj povijesti, koji nacionalnu povijest depatetiziraju i parodiraju u stilu suvremenih postmodernističkih i pseudopovijesnih romana su Ivan Kušan sa svojim romanom Medvedgradski golubovi i Hrvoje Hitrec sa zbirkom priča Zagrebačke legende.

LJILJANA MARKS

416

Izvori i literatura

Acta ethnographica Academiae Scientiarum Hungaricae. 1964. Tagung der Sagenkommission der International Society for Folk-Narrative Research in Budapest, 14. – 16. Oktober 1963. Tom 13/1–4. Budimpešta: Akadémiai Kiadó.

Àsbóth, Oskar. 1880. “Der Garbonczás diák nach Volksüberlieferung der Magyaren”. Archiv für slavische Philologie 4: 611–627.

Bausinger, Hermann. 1980. Formen der Volkspoesie. Berlin: E. Schmidt. [Dru-go prošireno izdanje]

Belaj, Vitomir. 1998. Hod kroz godinu. Zagreb: Golden marketing.Bonifačić, Nikola, prir. 1963. Narodne drame, poslovice i zagonetke. Zagreb:

Matica hrvatska–Zora. [Pet stoljeća hrvatske književnosti 27]Bošković-Stulli, Maja. 1959. Istarske narodne priče. Redakcija, uvod i komen-

tari. Zagreb: Institut za narodnu umjetnost. [Narodno stvaralaštvo Istre 1] Bošković-Stulli, Maja. 1960. “Kresnik-Krsnik, ein Wesen aus der kroatischen

und slovenischen Volksüberlieferung”. Fabula 3/3: 275–298.Bošković-Stulli, Maja, prir. 1963. Narodne pripovijetke. Zagreb: Matica hrvat-

ska–Zora. [Pet stoljeća hrvatske književnosti 26]Bošković-Stulli, Maja. 1967. Narodna predaja o vladarevoj tajni. Zagreb: Insti-

tut za narodnu umjetnost.Bošković-Stulli, Maja. 1968. “Narodne pripovijetke i predaje Sinjske krajine”.

Narodna umjetnost 5/6: 303–432.Bošković-Stulli, Maja. 1975. Usmena književnost kao umjetnost riječi. Zagreb:

Mladost. (Članci: “Narodna predaja – Volkssage kamen spoticanja u po-djeli vrsta usmene proze”, 121–136; “Hrvatske i slovenske usmene predaje o krsniku-kresniku”, 205–227.)

Bošković-Stulli, Maja. 1975a. “Usmene pripovijetke i predaje s otoka Brača”. Narodna umjetnost 11-12: 5–159.

Bošković-Stulli, Maja. 1978. “Zagrebačka usmena pričanja u prepletanju s no-vinama i televizijom”. Narodna umjetnost 15: 11–35.

Bošković-Stulli, Maja. 1980. “Poslovice i uzrečice u zagrebačkom Vjesniku”. Etnološka tribina 10/3: 77–86.

Bošković-Stulli, Maja. 1983. Usmena književnost nekad i danas. Beograd: Prosveta.

Bošković-Stulli, Maja. 1984. Usmeno pjesništvo u obzorju književnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Bošković-Stulli, Maja, prir. 1986. Zakopano zlato. Hrvatske usmene pripovi-jetke, predaje i legende iz Istre. Pula i Rijeka: Čakavski sabor et. al. [Istra kroz stoljeća 38]

Bošković-Stulli, Maja. 1988. “Pripovijetke i predaje iz Dubrovačkog primorja”. Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka 2. Dubrovnik, 323–369.

Bošković-Stulli, Maja. 1991. Pjesme, priče, fantastika. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske i Zavod za istraživanje folklora.

417


Bošković-Stulli, Maja. 1997. Priče i pričanje. Stoljeća hrvatske usmene proze. Zagreb: Matica hrvatska. [2006 drugo prošireno izdanje]

Bošković-Stulli, Maja. 1997a. Usmene pripovijetke i predaje. Zagreb: Matica hrvatska. [Stoljeća hrvatske književnosti]

Bošković-Stulli, Maja. 2006. “Tragom krsnika i benandantea”. Čovjek/prostor/vrijeme. Književnoantropološke studije iz hrvatske književnosti. Zagreb: Disput, 33–55. [Drugo izdanje]

Bošković-Stulli, Maja, prir. 2006a. Priče, pjesme, običaji iz Peroja, sela crno-gorskih doseljenika u Istri. Osijek: HCDP “Croatica-Montenegrina’” RH, CKD “Montenegro-Montenegrina”.

Čiča, Zoran. 2002. Vilenica i vilenjak. Sudbina jednog pretkršćanskog kulta u doba progona vještica. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku.

Delorko, Olinko. 1960. Istarske narodne pjesme. Zagreb: Institut za narodnu umjetnost.

Delorko, Olinko, prir. 1963. Narodne lirske pjesme. Zagreb: Matica hrvatska–Zora. [Pet stoljeća hrvatske književnosti 23]

Delorko, Olinko, prir. 1964. Narodne epske pjesme I. Zagreb: Matica hrvatska-Zora. [Pet stoljeća hrvatske književnosti 24]

Gaster, Moses. 1884. “Scholomonar, d.i. der Garabancijaš dijak nach der Volksüberlieferung der Rumänen”. Archiv für slavische Philologie 7: 281–290.

Grimm, Jacob. 1835. Deutsche Mythologie. Göttingen: Dieterichsche Buchhandlung.

Gross, Mirjana. 1985. Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji: 1850–1860. Zagreb: Globus, Centar za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za hrvatsku povijest.

Gross, Mirjana. 1996. Suvremena historiografi ja. Korijeni, postignuća, traga-nja. Zagreb: Novi Liber i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta.

Hajduk, Stjepan. 1998. “Ivan Kukuljević – povjesničar”. Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU. Varaždin. RAD posvećen 85. obljetnici Andre Mo-horovičića, 271–283.

Hitrec, Hrvoje. 1994. Zagrebačke legende. Zagreb: Turistkomerc d.d. Jagić, Vatroslav. 1880. “Mytologische Skizzen. Svarog und Svarožic”. Archiv

für slavische Philologie 4: 412–427, 548. Jagić, Vatroslav. 1948. “Južnoslavenske narodne priče o grabancijašu dijaku i

njihovo objašnjenje”. U Vatroslav Jagić. Izabrani kraći spisi. Zagreb: Mati-ca hrvatska, 177–206. Preveo Mihovil Kombol. [Prvi put objavljeno 1877. u Archiv für slavische Philologie 2: 437–481]

Jagić, Vatroslav. 1971. “Južnoslavenske narodne priče o grabancijašu dijaku i njihovo objašnjenje”. U Usmena književnost. Izbor studija i ogleda. Maja Bošković-Stulli, prir. Zagreb: Školska knjiga, 265–283.

Karanović, Zoja. 1989. Zakopano blago. Život i priča. Novi Sad: Bratstvo - Jedinstvo.Klaić, Nada. 1987. Medvedgrad i njegovi gospodari. Zagreb: Globus.

LJILJANA MARKS

418

Krčelić, Baltazar Adam. 1952. Annuae ili historija (1748–1767). Zagreb: Jugosla-venska akademija znanosti i umjetnosti. Preveo Veljko Gortan.

Kukuljević, Ivan Sakcinski. 1851. “Bajslovje i crkva. Vile”. Arkiv za povjesticu jugoslavensku 1: 86–104.

Kukuljević, Ivan. 1854. “Dogadjaji Medvedgrada”. Arkiv za povjesticu jugo-slavensku 3: 31–76.

Kukuljević, Ivan. 1854. “Narodne pripovjesti o Medvedgradu”. Arkiv za povjes-ticu jugoslavensku 3: 129–132.

Kušan, Ivan. 1995. Medvedgradski golubovi. Zagreb: AGM.Lozica, Ivan. 1979. “Metateorija u folkloristici i fi lozofi ja umjetnosti”. Narodna

umjetnost 16: 33–55.Lozica, Ivan. 1995. “Dva demona. Orko i macić”. Narodna umjetnost 32/2: 11–63

[ponovljeno 2002. u Poganska baština. Zagreb: Golden marketing, 41–97] Lozica, Ivan. 1995a. “O folkloru. Šesnaest godina nakon ‘Metateorije’”. Tradi-

tiones 24: 281–292.Lozica, Ivan. 2009. “Traktat o prioritetima”. U Izazov tradicijske kulture. Lji-

ljana Marks i Naila Ceribašić, prir. Zagreb: Institut za etnologiju i folklo-ristiku, 272–291.

Marjanić, Suzana. 1998. “Telurni simbolizam konavoskih vila”. Dubrovnik 1: 66–94.

Marjanić, Suzana. 1999. “Zaštitna sredstva protiv mòre kao žensko-nikto-morfnog demona”. Treća. Časopis centra za ženske studije 1/2: 55–71.

Marjanić, Suzana. 2002. “Astralna metla i levitacijski performansi vještičjega tijela”. Treća. Časopis centra za ženske studije 4/1: 226–249.

Marjanić, Suzana. 2004. “Životinjsko u vilinskom”. U Između roda i naroda. Etnološke i folklorističke studije. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloris-tiku, 231–256.

Marjanić, Suzana. 2005. “Vještičje psihonavigacije i astralna metla u svjeto-vima hrvatskih predaja kao (mogući) aspekti šamanske tehnike ekstaze (i transa)”. Studia ethnologica Croatica 17: 111–169.

Marks, Ljiljana. 1994. Vekivečni Zagreb. Zagrebačke priče i predaje. Zagreb: AGM. [Drugo izdanje 2000, treće 2010]

Marks, Ljiljana. 1996. “Oral Tradition about the City of Zagreb in the Works of Šenoa”. Narodna umjetnost 33/1: 113–133.

Marks, Ljiljana. 1996a. “Zagrebačka usmena tradicija između ljubavi i politike”. Narodna umjetnost 33/2: 357–380.

Marks, Ljiljana. 1997. “Od Dioklecijana do Splitač. Predaje i legende”. Ethno-logica Dalmatica 6: 165–184.

Marks, Ljiljana. 1998. “Usmena proza u hrvatskoj književnosti (na krajevima dvaju stoljeća)”. Croatica 27/45-46: 397–414.

Marks, Ljiljana, prir. 1998a. “Konavoska folklorna i književna baština”, Du-brovnik 1: 5–304.

Marks, Ljiljana. 2000. “Das zeitgenössische Erzählen in Zagreb”. Fabula 41/3-4: 244–256.

419


Marks, Ljiljana. 2001. “Suvremena hrvatska usmena kazivanja i njihov europ-ski kontekst”. Drugi hrvatski slavistički kongres. Zbornik radova II. Zagreb: Hrvatsko fi lološko društvo, 227–235.

Marks, Ljiljana. 2001a. “Baltazar Adam Krčelić. Chronicler of Everyday Life”. Narodna umjetnost 38/1: 135–152.

Marks, Ljiljana i Maja Bošković-Stulli. 2002. “Usmene priče iz Župe dubro-vačke”. U Hrvatska književna baština. Sv. 1. Dunja Fališevac, Josip Lisac i Darko Novaković, ur. Zagreb: Ex libris, 441–527.

Marks, Ljiljana. 2003. “Nadnaravno žensko”. Zbornik Zagrebačke slavističke škole. Zagreb: Filozofski fakultet, 78–89.

Marks, Ljiljana. 2006. “Dodiri povijesti i usmene tradicije u Kukuljevićevoj Povijesti Medvedgrada”. U Osmišljavanja. Zbornik u čast 80. rođendana akademika Miroslava Šicela. Vinko Brešić, prir. Zagreb: FF press, 139–151.

Marks, Ljiljana. 2007. “‘Ni o drvo, ni o kamen…’ Magične formule u hrvatskim predajama o vješticama”. Narodna umjetnost 44/2: 27–42.

Marks, Ljiljana. 2008. “Garabonciásdiák-mondák a 19. században és napjaink szakirodalmában”. U Démonok, látók, szentek. Vallásetnológiao fogalmak tudományközi megközelítében. Pócs Éva, ur. Budimpešta: Balassi Kiadó, 213–230.

Marks, Ljiljana. 2009. “Legends about the Grabancijaš dijak in the 19th Cen-tury and in Contemporary Writings”. Acta ethnographica Academiae Sci-entiarum Hungaricae 54/2: 319–336.

Marks, Ljiljana i Ivan Lozica. 1998. “Finitis decem lustris. Pola stoljeća folklo-rističkih (fi loloških, etnoteatroloških i njima srodnih) istraživanja u Insti-tutu”. Narodna umjetnost 35/2: 67–101.

Muraj, Aleksandra. 1989. Živim znači stanujem. Etnološka studija o kulturi stanovanja u žumberačkim Sošicama. Zagreb: Hrvatsko etnološko druš-tvo et. al.

Nodilo, Natko. 1981. Stara vjera Srba i Hrvata. Split: Logos.Ogurlić, Dragan. 1996. Primorske bajke i pripovijetke. Rijeka: Adamić.Orlić, Drago, prir. 1986. Štorice od štrig i štriguni. Pula: Istarska naklada.Perić, Boris. 2006. Vampir. Zagreb: Naklada Ljevak.Petzoldt, Leander, prir. 1999. Einführung in die Sagenforschung. Konstanz:

UVK Universitätsverlag Konstanz.Radić, Antun. 1929. Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom

životu. Zagreb: JAZU. [Drugo izdanje]Rihtman-Auguštin, Dunja. 1984. Struktura tradicijskog mišljenja. Zagreb:

Školska knjiga.Röhrich, Lutz i Hans-Jörg Uther. 2004. “Sage”. U Enzyklopädie des Märchens.

Sv. 11. Berlin i New York: Walter de Gruyter, 1017–1041.Rudan, Evelina. 2006. “Authentication Formulae in Demonological Legends”.

Narodna umjetnost 43/1: 89–111.Tkalčić, Ivan. 1889. Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba priestolnice

Kraljevine Dalmatinsko-Hrvatsko-Slavonske. Sabrao i troškom toga grada

LJILJANA MARKS

420

na sviet izdao Ivan Krst. Tkalčić. Sv. 1. (Izprave: 1093–1399). Zagreb: Brzo-tiskom K. Albrechta.

Vraz, Stanko. 1847. “Pabirci bajoslovni”. Kolo 58-59.

Vrkić, Jozo. 1995. Vražja družba. Hrvatske predaje o vilama, vješticama, vrazi-ma i drugim nadnaravnim bićima, 250 najljepših obrađenih, 40 antologij-skih izvornih. Zagreb: Glagol.

Zečević, Divna. 1973. “Usmene predaje o seljačkoj buni i kmetskom životu u široj okolici Stubice”. Narodna umjetnost 10: 7–31.

Zečević, Divna. 1976. “Svakodnevno pripovijedanje i usmena književna tra-dicija u prigradskom selu Šestinski Kraljevec”. Narodna umjetnost 13: 123–140.

Zečević, Divna. 1986. “Živa istina ili priče iz života snimljene u Mariji Bistrici 1984. godine”. Kaj. Stoletni Kaj kalendar 19/3: 69–80.

Zečević, Divna. 1995. “Remetska književna kronika (Usmena, pisana i tiska-na). U povodu 900. obljetnice grada Zagreba”. Narodna umjetnost 32/2: 65–96. [Izbor tekstova. Razgovori u Remetama i o Remetama, 96–107]

Documents

Osobit i samosvojan svijet usmene predaje: stara i nova ... · Ljiljana Marks Osobit i samosvojan svijet usmene predaje: stara i nova čitanja Uz otkrića vlastite nacionalne svijesti