Teorija i poetika hrvatske usmene knjievnosti

Teorija i poetika hrvatske usmene knjievnosti Usmena knjievost:

najstariji, najdugotrajniji oblik, stvarana je jezinim medijem; usmenost je neto to nije fiksirano tekstom, poetika (naini sastavljanja knj. djela) usmene i pismene knjievnosti je razliita; usmena knjievnost pripada verbalnom folkloru, ivi dok vri neku funkciju.

Nazivi:

Usmena knjievnost Josip Kekez, govori o poetici knjievnosti, daje inform.o nainu stvaranja i prenoenja, ne daje nikakvu vrijednosnu ocijenu

Narodna knjievnost taj termin prvi upotrijebio M. de Montein, 16. st. narodna poezija , Herder ga u 17. st. preuzima, koristi i termin narodna pjesma; termin narodna daje knji. krivu poruku da je autor kolektiv (narod), a ne pojedinac.

Folklor taj termin vee se uz Williama Thomasa, 19. st.; problem ideja da je autor kolektiv, pod folklor podrazumjeva se i usmena i duhovno blago

Utonulo kulturno blago Arnold Hausler, knjievnost nastala u viim, obrazovnim slojevima, po tome narod nije reproduktivan, nije tvorac ve samo reproducira; govori o visokoj (nefolklornoj, pisanoj) i niskoj ( folklorna, usmena) knjievnosti

Seljaka, tradicionalna, puka knjievnost neto staro manje vrijedno, anonimna, nije usmena

Knjievnost je umjetnost rijei (sposobnost nekoga da rijeima neto uini, uradi). Moe se izraziti na 2 naina: pismom-pisana; govorom-usmena. Bespismenost (agrafija) faza kad nema pisma i informacije se njime preteito ne prenose. Ali sve su pisane vrednote ostale sauvane zahvaljujui bespismenoj agrafiskoj ili predajnoj kulturi. Usmenost, odnosno predaja (lat. traditio, -a) autentino i pouzdano uva odreena informacije; moe ih uvati dugovjeno. Odnos usmene i pisane knjievnosti: 3 obiljeja usmene i pisane knjievnosti: knjievnost / prostor, lokaliet / razliita poetika

veze mogu biti dvojake: a) prikupljanje i komentiranje

b) citiranost intertekstni dijalog: citatnou: iluminativnom - (renesansa) citat ima vaniji status od samoga teksta; tui citirani tekstovi kao riznicagradi se knji. kanon

ilustrativnom - (avangarda), kult. tradicija nije kao riznica vrijedna ponaanja; citat je ravnopravan tekstu ili vaniji od predloka, autor eli tekst predstaviti vrjednijim od citatarui se knji. kanon)

a) inkorporiranim primjerima (uvrtavanje knjievnog djela u tekst)b) pisanjem na narodnu (stil i tema usmene knjievnosti)Kekez uoio 3 faze povijesnog suodnosa u. i p. knj.; 2 razdoblja: agrafijsko i grafijsko1) agrafijska do poetka pismenosti postoji samo usmena knjievnost

2) grafijsko razdoblje do 2.svijet. rata: supostoje usmena i pisana knj., prevladava usmena3) od 2 svijetskog rata do ovamo preteno pisana

Funkcije u knjievnosti: a) estetska ponekad je varijanta bolja od arhetipa

b) odgojna

c) spoznajna

d) zabavljaka

*primarna pojavnost izvoenje, izvedba, performanca; djelo ivi dok vri funkciju

Verbalni folklor:

R. Jakobson i P. Bogativjov (1929.):

usporeuju folklorno djelo s pojmovima: langue (jezik) /parole (govor) (F. de Saussure) u djelu Folklor kao naroit oblik stvaralatva: parole- pisano djelo; nije unaprijed dano, podrazumijeva individualnu kreaciju; da bi se spasilo mora se zapisati

langue- folklorno djelo, izvanpersonalno, dano nezavisno od izvoaa; postoji kao potencija, mogunost usmenoknjievne komunikacije

Usmena knjievnost kao dio verbalnog folklora Zaokret amerike kole (Dan Ben-Amos): Folklor treba istraivati onako kako on postoji kao komunikacijski proces ne bi trebalo, smatra on, teorijski razdvajati procese i stvari (pripovijedanje i priu: prianje = pria)

djelo (folklor) ne smijemo promatrati drugaije od onoga kako postoji

Amerika nova folkloristika (neofolkloristika): istie gotovo iskljuivo folklor u procesu izvedbe (performacije, komunikacije), pitanja tradicije je manje zanimaju (geneza teksta) Krajnji doseg vidljiv u djelu Roberta A. Georgesa: Od studija narodnih pripovjedaka do studija pripovijedanja (1976.): pripovijedanje, prema njemu, fiktivna predodba osnovana na pretpostavci kao da se u asu pripovijedanja priopuje neki fenomen koji postoji ve otprije. Alan Dundes Tekstura, tekst i kontekst 1964., sama usmenost nije dovoljna za razlikovanje folklornog od nefolklornog teksta; 3 razine folklora:

a) Tekstura jezino izraajna sredstva teksta (inonacija, rima, stil), bitni elementi neverbalne komunikacije (didaskalije)

b) Tekst ono to se kazuje, struktura kompozicije (sie)

c) Kontekst moe se oitati iz teksta, unutar njega se ostvaruju narodni obiaji i ivot, presudan je li neto knjievno djelo ili nije

Tekstura (jezino izraavanje): intonacija, naglasci, onomatopeja, visina glasa, stilske figure, rima (Dundes). Ben-Amos teksturu smatra nainom intepretiranja (ritmiki govor, recitativ, napjev, glazbena pratnja), a Heda Jason: teksturu vidi kao gramtiku strukturu uz prozodisjke crte i sitl na razini reenice ili stiha te to dopunjuju dramatizacijom teksture: intepretiranje glasom, glazbom, mimikomTekst (kazivanje ili pjevanje): pojedine verzije prie, poslovice, pjesme i dr.): struktura kompozicije, siea, sadraja Kontekst: drutvena situacija u kojoj se ostvaruje folklorni tekst

(utjee na uobliavanje teksta: sastav publike, situacija, obred, obiaj i sl. te teksture) analizom teksta dobiva se folklorna struktura (struktura kompozicije, siea, sadraja), a analizom teksture dobiva se jezina struktura (jezinostilska)

Analiza na razini konteksta nije mogua bez promatranja izvedbe

(odnosno sudjelovanja u njoj), kao ni dijela teksture (mimka, geste i sl.)Karakteristike usmenoknjievne komunikacije:

a) Kaziva, interpretator (onaj tko daje informacije) (poiljatelj) on nije autor, tekst moe mijenjati, ne smije iznevjeriti oekivanja publike, svaka interpretacija ujedno i nova reprodukcija, djelomino nova kreacija (K. V. istov)b) Tekst, djelo (poruka) nije fiksiran pismom, nema materijalnu fiksiranost

c) Publika (primatelj) zajednica, recipijent; komunik. se odvija neposredno, spontano

* sudionici: pjeva, kaziva, interpretator ---- publika, recipijent, zajednicaAutor, recipijent, kaziva: Autor talentirani stvaralac, stvara knjievno djelo koje je polazite, struktura i cilj. do njega ne moemo doi u usmenoj knjievnosti, anonimna knjievnost, mora se podrediti masi i sluati ono to oni ele, nadaren ovjek koji je stvorio djelo tj. daroviti pojedinac za rijei koji pripada nekoj kulturi, knjievnost se nazivala i narodnom, ali narod nije svaralac. Primaoc - recipijent, trae autora, skupina ljudi koja pripada istom kulturolokom krugu, ele da djelo zadovolji njihove esencijalne potrebe, prima djelo kako ona eli, ima vrst stav, trai ono to izraava njihov pogled na svijet. Roman Jakobson navodi pojam preventivna cenzura - zahtjev recipijenata (da bi sluali moraju biti zadovoljene njihove potrebe) to je preutni dogovor izmeu primatelja i autora

(cenzuriraju ono to za njih nema funkciju i djelo pada u zaborav ), to gui stvaralaku

kreativnost i originalnost. Kaziva nije autor, stvara varijante ili inaice nekog teksta u usmenoj knjievnosti, moe dodavati ili oduzimati onoliko koliko mu publika dozvoljava, osjeaj zajednice i kazivaa se podudara, publika je uvijek aktivna, aktivno sudjeluje, moe u svakom trenutku postati novi stvaralac tj. kaziva ako dobro poznaje tekst, stil i ritam, ne smije iznevjeriti oekivanja publike, svaka interpretacija je ujedno i nova reprodukcija.Izvedba i zapis:

Izvedba (performansa) primarna pojavnost usmene knjievnosti u odreenim ivotnim prilikama, u ivoj komunikaciji, verbalni folklor izraen rijeima, sudionici su precizirani, izvedba je dinamina kategorija, vremenom se troi i postaje neuporabljiva (spaava je zapis), djelo u izvedbama traje dok ima neku funkciju. Izvedbe pokazuju pravu vrijednost ive komunikacije i djela koja se ostvaruju na dobroj vezi izmeu autora i njegova primaoca. Izvedba izotruje vrijednost djela. Sve dok djelo ivi u izvoenju,odnosno dok traje u izvedbama, vri funkciju. Kad je vie ne vri, nastaje zaborav. Da ne doe do zaborava, nastaje zapis-verbalni folklor izraen rijeima (narodna umjetnost). Zapis spaava izvedbu od propasti i zaborava, pismo lijek za pamenje, njime uvamo ono to bi kao usmeno moglo nestati. Zapisom spaavamo, oblikujemo neto ako je nestalo usmene komunikacije. Npr. za vrijeme romantizma najvie se zapisivala usmena knjievnost -uoila se vrijednost narodne kulture i ogledalo se u stvaralaki duh naroda. Kad se zapie, postane zapisana knjievnost; tada se moe struno obraditi. Kad je zapisana veina, moe se vriti i tipologizacija (Botica: lirika, epika-u stihu i u prozi, narodne drame, retoriki oblici, mali sitni oblici) i klasifikacija. U zapisima pojedinana duevnost postaje poopena.

Usmeno komunikacijski lanac: kaziva djelo recipijent (narod, zajednica)

ne smije postojati buka

recipijent moe postati i kaziva ako dobro poznaje tekst, stil, ritam

i stvaraoci i primaoci moraju dobro vladati terminima

Arhetip i varijanta (inaica):

Arhetip praoblik s obzrom na dijakroniju, prvi put dovreno djelo

(oikotip srodan tip s obzirom na sinkroniju)Arhetip je lijepo sroeno djelo, prvi put dovreno djelo (praoblik). Kad ono doe meu recipijente, oni ga mogu nepromijenjeno izvoditi dalje, ali onda nastaju promjene pa se takvo djelo zove inaica/varijanta (za jedan ih motiv ili djelo moe biti bezbroj). Usmena knji. ivi u varijantama. Bez obzira na to je li arhetip ili varijanta, djelo ivi, ali samo dok vri neku funkciju. I na estetskoj razini varijanta nekad moe biti bolja od arhetipa. U primarnoj je pojavnosti usmena knjievnost izvedba/performacija. Izvedbe pokazuju pravu vrijednost ive komunikacije i djela koja se ostvaruju na dobroj vezi izmeu autora i njegova primaoca. Izvedba izotruje vrijednost djela. Sve dok djelo ivi u izvoenju,odnosno dok traje u izvedbama, vri funkciju. Kad je vie ne vri, nastaje zaborav. Da ne doe do zaborava, nastaje zapis-verbalni folklor izraen rijeima (narodna umjetnost). Zapisom spaavamo, oblikujemo neto ako je nestalo usmene komunikacije. Npr. za vrijeme romantizma mnogo se zapisivalo-uoila se vrijednost narodne kulture i ogledalo se u stvaralaki duh naroda. Kad se zapie, postane zapisana knjievnost; tada se moe struno obraditi. Kad je zapisana veina, moe se vriti i tipologizacija (Botica: lirika, epika-u stihu i u prozi, narodne drame, retoriki oblici, mali sitni oblici) i klasifikacija. U zapisima pojedinana duevnost postaje poopena.

Varijanta bezbroj varijanti (inaica) istog djela, nastaju uslijed izvedbe ve nastalih djela, kada arhetip doe do primaoca tada ga on prenosi dalje i nastaju promjene; estetski gledano, ponekad je varijanta bolja od arhetipa

Formula, formulativan: da bi se djelo zapamtilo, moramo posjedovati stanovit broj vrstih leksikih jedinica, rijei. Formula je grupa rijei koja se redovito uporabljuje u istim okolnostima, standardizirana frazeoloka formulacija. Stvaraoc i primaoc raspolae formulom, postoje situacije koje se uvijek opisuju preko formule, mogu se mehaniki koristiti, formulativnost osigurava stabilnost; najmanja jedinica koja se ponavlja jest stalni epitet

(npr. sinje more). Formule=zajedniko mjesto, topos, stereotip, klie. Stanoviti se motivi oblikuju rijeima (npr. u bajci Bilo jednom...). Ali mora postojati i doza originalnosti kako bi se privukli recipijenti. Formulativno se danas najvie izraava u nar. poslovicama i izrekama.

Schmas: uzastopno i viekratno ponavljanje istih rijei u odreenoj situaciji; Parry: skupina rijei koja se redovito rabi u danim uvjetima. E. Havelock kae da je to pamtljivi jezik koji pohranjuje motive, uvar je drutvenoga pamenja, standardizirana je frazeoloka formulacija (=izriaj)=topos, kliejanrovi usmene knjievnosti:

Maja Bokovi Stulli

1. Poezija: lirske i epske pjesme

2. Proza: pripovijetke, predaje i legende

3. Usmeno knjievna drama

4. Sitni oblici: poslovica fraza, basna, kletva, vic

Josip Kekez1. Lirske pjesme: balade, romance, tualice

2. Epske pjesme: junake i nejunake (mitoloke, religiozne, narativne)

3. Pripovijetke: bajke, basne, legende, predaje, anegdote

4. Drame

5. Retorika: zdravice, basne (zaklinjanja, egzorcizmi), brojalice, brzalice, rugalice, hvale

6. Sitni oblici (mikrostrukture): poslovica i zagonetka

Stipe Botica, podjela lirske pjesme:

1. Vezane uz ovjeka i ljudski ivot (djeije p., uspavanke, balade, romance, ljubavne, refleksivne)

2. Odnos ovjeka prema svijetu oko njega (religiozne, prigodne, mitoloke, zaviajne,

o domovini (vile: nebeske, umske, vodene)

Lirika lirska pjesma je govorna tvorevina ostvarena bilo kojim jezikom, kojim ovjek izraava razliita stanja, osjeaje i poticaje

narodna lirska pjesma dravnoga je postanka

lirika je fiksirana stihom: predvladava osmerac i deseterac

motivski raspon lirskih pjesama protee se od koljevke do groba ( od uspavanki do tubalica)

S. Botica ih dijeli na pjesme koje se tiu ovjeka (djeije, aljive, uspavanke,ljubavne, romance, balade) i na pjesme koje govore o odnosu ovjeka prema svijetu oko sebe (religiozne, mitoloke, zaviajne...)

obuhvaala je sva podruja ljudskog ivota, pjesme u izvoenju nemaju naslova, a u zapisima je to obino prvi stih ili sintagma iz pjesme

jezik je biran, probran, narodni jezik, najee izvodile ene

3 vrste lirskih narodnih pjesama: balada, romanca i bugarica: Romanca:manja pjesnika pripovijest, ponekad minijaturna, a ponekad s razvijenom naracijom, pa tako moe postati od lirske pjesme lirsko - epski oblik. Romanca je cijelim svojim narativnim tijekom vedra, iva i razdragana. Batinjena iz srednjeg vijeka kad se poelo pisati na romanskim jezicima

pjevale o slutnjama, enjama, ovjekovim preokupacijama imaju malu fabulu koja je unaprijed lirski odreena, iskazuju ushieno stanje

fabularnost daje lirski senzibilitet, priica je najee dijaloka(lirsko pulsiranje) teme: igra kola, ljepote, brina djevojka

motivi: ljubav i ljepota (tjelesna, duevna, pejzana)

sve je metaforizirano, figurativno, hiperbolizirano

otkriva sadraje socijalne naravi, ljepota krajolika, pejsaa... pojedinano postaje poopeno, osjea se kao vlastita duhovna svera Balade:manja pjesnika pripovijest, ponekad minijaturna, a ponekad s razvijenom naracijom, pa tako moe postati od lirske pjesme lirsko - epski oblik. Balada privodi naraciju traginu zavretku. sve pjesme elegijskog, tunog, sjetnog, melankoninog raspoloenja u svim situacijama

najea tema: smrt zbog neostvarene ljubavi (socijalno uvjetovano), stradanja u obitelji, majka, maeha, prisilna vjenanja, okamenjeni svatovi

ne mora se radit o fizikom nestanku, moe i o psihikom npr. vojniki ivot (vojnik u gori) Bugarice: nema ih nijedan drugi slavenski narod, osim Hrvatapjesme dugoga stiha to su nam ih u zapisima od 15. do 18. stoljea sauvali nai stariji pjesnici zovemo bugaricama (bugariti - melankolino pjevati).

Za njih je karakteristian dugi stih, najee petnaesterac i esnaesterac, ali raspon ide od trinaesterca do devetnaesterca, pa ak i duljeg stiha. U pravilu nakon svakog drugog stiha slijedi pripjev, ee u estercu negoli u sedmercu. Predmet obradbe su unutranji sadraji koji uvjetuju organizaciju teksta i privode ga estetici traginog. Kad eventualno i uslijede odstupanja od traginog poantiranja, bugarica ne naputa psiholoke podatke, niti iznevjerava ugoaj otunoga. Njena kompozicija je usmjerena isticanju pojedinanih, duboko unutarnjih ljudskih, obino priroenih i iracionalnih stanja i postupaka. Stih, ritam, pripjev, melankolija izvoenja osnovna su svojstva bugarice kojaje odreuju kao izrazito lirsku pjesmu. Ona se, dodue zna posluiti i fabulom, ali jedino zato da bi izabrane motive psiholoki to vjetije iznijansirala i istaknula. Prve bugartice zabiljeili su: Petar Hektorovi u svom Ribanju i ribarskom prigovaranju 1555 (Kraljevi Marko i brat mu Andrija, Radosav Siverinac i vojvoda Vlasko), J. Barakovi u Vili Slovinki 1614 (Majka Margarita), ban P. Zrinski...

glagol bugariti tuno pjevati

pjesme dugog stiha (15 erac i 16 erac)

zapisano ih 107 (78 ih objavio Baltazar Bogii)

motivi: sredinji ljudski sadraji

osnovna se svojstva bugarice oituju izrazito lirskima

nakon svakog dugog stiha slijedi pripjev (6 erac ili 8 erac) linosti i teme bugartice potiu iz povijesne narodne predaje (Marko Kraljevi)

Majka Margarita; Zadar, zapisana u Vili Slovinki

pisana 15 ercem s cenzurom nakon sedmog sloga

jedinstvena zbog ponavljanja osnovnog stiha

epiteti u sintagmama: stara majka, arko sunce, rni gavran

dijalog vile (svedena na ljudsku razinu) i Majke Margarite (dinaminost)

kontrast: crno bijelo, vila gavran

Bugarice: Tamnovanje vojvode Jauka

Majka Margarita

Popijevka Radia VukojeviaPrimjeri lirskih pjesama:

Paji, buji u zlaanoj bei

Grem jo spati

Kralj Albus

Kolo igra, kolo igra

Divojka je pokraj gore stala

Juraj igori je 1487. na latinskom jeziku naveo 5 vanih tipova, odnos no motiva lirike: tualjke/naricaljke, svatovske pjesme, ljubavne pjesme mladei, pjesme uz rad-poslenike pjesme, pjesme u kolu. On je napisao i prvu otisnutu knjigu (inkunabulu) u Hrvata (1477.): Tri knjige elegija i rimskih pjesamaTemeljni poticaji za nastanak lirike su: iz imanentnog antropolokog obzora; duhovno i materijalno nasljee; potpuni priklon kranskoj i europskoj tradiciji Narodna lirska pjesma ima najvaniju temu ljubavi, a zatim ljepote kao takve; bazira se na jakim osjeajima. Najei je deseterac, ali nar. se pjesnik najbolje koristi osmercem. Isti se stihovi lake pamte. U zapisima ima najvie lirskih pjesama. Nar. lirska pjesma drevnog je postanka; pojavila se u Za stih je potrebno umijee, to je norma koja se morala svladati da bi se moglo oitovati. Prahrvatska/poganska duhovnost u hrv. usmenoj knji najranijoj fazi ljudske duhovnosti kada je rijeima trebalo kazati neko snano duevno stanje Postoje 2 segmenta: vile i bogovi/boice Osobne preokupacije najea su tema lirskih pjesma, zatim prigodne pjesme (npr. godinjih doba) prirodnog (kalendar, blagdani) ili ljudskog ivota. 2 su znaajne teme narodnog pjesnitva: primjerena romancama i baladama (to su najvanije skupine). 2 su ishodita pjesnitva: ovjek i njegov ivot (djeje, uspavanke, aljive,svadbene, ljubavne, obiteljske pj., balade, romance) te odnos ovjeka prema svemu oko sebe (vjerske, mitoloke, prigodne, zaviajne, domoljubne, povijesne pj.). Postoji i sklonost prema figurativnosti-to je sav onaj ukrasni sklop figura i tropa te svega ukrasnoga. Vana je i slikovitost- u slici se nar. pjesnik izraava ikoniki. Kao i u cjelokupnoj usmenoj knji., nema privilegirana/nadreenog jezika; svaki na lokalni, mjesni govor i govor pojednica u odreenoj sredini pretendiraju biti pjesnikim govorom. Po tematici mogu biti sakralne pjesme, vezane uz Ivanjske krijesove, o krajoliku/pejzau, domoljublju, rodoljublju, kolendice-o kolendanjima iz Primorja, vesele pjesme, dvostihovane-bearci, gange. Olinko Delorko najvei je poznavatelj hrv. nar. poezije.

Epske pjesme (epos = govor, pripovijedanje o dogaaju, junaku, vremenu i prostoru)Tip epskog pjevanja odreen je povijesnim, nacionalnim, jezinim i drugim razlozima. Najpoznatiji epovi su: Babilonaca (oko 1700. stare ere) Ep o Gilgameu, u Nijemaca Pjesma o Nibelungima, nastala oko 1200. godine i mnogi drugi kod ostalih naroda. Za nau se epsku pjesmu mislilo da nije starija od 15. stoljea jer je tematski vezana za povijesnu prisutnost Turaka u naim krajevima. Ali, tipino epske postupke poznaju ve srednjovjekovni tekstovi. Epska pjesma polazi od povijesne zbilje (nadir i prisutnost Turaka) i transformira je u umjetniku istinu. Tu njezinu osobinu nazivamo epskom objektivnou. Za razliku od lirske, epsku pjesmu ne moemo zamisliti bez fabule ni bez likova.Epskomu tekstu u pravilu ekspoziciju (uvodni dio) tvori ili invokacija, zazivanje nadnaravnih sila, ili slavenska antiteza. Taj se stilski postupak sastoji u tomu to se upitnoj tezi ili - ili suprotstavlja antitetiki odgovor niti - niti, da bi zatim uslijedio afirmativni odgovor ve (nego), ime je kaziva uvodno izazvao pozornost publike i odmah preao na opis epskog zbivanja. Nakon to je kaziva gotovo izravno preao na sam dogaaj, epska zbivanja bivajurazvijana i razgranata brojnim digresijama, sporednim epskim scenama i epskim likovima, epskim epizodama, usporavanjem narativnog tijeka (epska retardacija) to sve skupa ini tzv. epsku opirnost. Paralelizam kao postupak u oblikovanju epskog teksta takoer je vrlo est. Rije je o doslovnom ponavljanju pojedinih dijelova teksta. Epski je dijalog takoer dio tehnike rijeima. Vaan element u oblikovanju su epske formule koje su uestale. One mogu biti od jedne jedine rijei. To je takozvani stalni epitet - pridjev, ponekad i imenica, koji se uvijek dodaje istomu pojmu kao njegovo nerazdvojno obiljeje: grlo je stalno bijelo, sluga je stalno vjeran, oruje je stalno svijetlo. Najei je stih epske poezije tzv. epski deseterac, takture 4+6, s iznimkom manjega broja pjesama ispjevanih u osmercu. Osmerac je pak tipian stih lirskoga pjesnitva. epska retardacija:

Postupak kojim se usporava pripovijedanje i pozornost itatelja zadrava na opisima, dijalozima te sporednim i umetnutim radnjama s temeljnom pretpostavkom da je okosnica fabule uglavnom poznata. Najea su sredstva epske retardacije: digresija, epizoda (umetci, dodaci), produeni dijalog, opirni opis i ponavljanje. usmene lirske pjesme prikazuju dogaaje i likove u vremenu i prostoru

autor: nadareni pojedinac iz naroda

stih je asimetrini deseterac (4+6)

pjevaju o nekom dogaaju koji je znaajan za mjesnu ili nacionalnu povijest

sudionici epske usmene komunikacije su stvaralac, izvoa i sluatelj

epska objekivnost, epska plastinost i epsko ponavljanje

epska objektivnost: inpersonalno promatranje (3.l.) lieno stava, neutralno promatranje

epska plastinost: ivo, 3D, kao da je pred vama

epsko ponavljanje: beskrajne formule, epsko granino s ponavljanjem

traju sve dok imaju fukciju, te funkcije se kroz vremenski period izmjenjuju

epska pjesma je govorila o onom to je narod htio znati

odisejski motiv u pjesmama

najdua hrvatska epska narodna pjesma (1635 sihova) Primorac Ilija i enini prosci

( I. dio Ilijada, II. Odiseja)

Slinosti epske pjesme i usmene prie: likovi, radnja, opisi, junaci epski junak (povijesna linost) s naglaenim epskim osobinama, bori se za dobro itave zajednice, a u prii se junak bori za osobnu preokupaciju.

Opa obiljeja epskog pjesnitva (P. Pavlii):

1. narativnost eli se prikazati cjelina zbivanja, epski tekst sadrava fabulu

2. opirno izlaganje opirno se opisuju likovi, akcije, prepreke

3. tenja za izbjegavanjem napetosti ve se na poetku najavljuje o emu e se govoriti

4. iscrpno pripovijedanje smatra se da je sve vano za junaka vano i za zajednicu

D. Duki prema tematskom kriteriju razlikuje:

Junake pjesme ------------------------------------------------------------- Ne-junake pjesme tema borbe - ljubavne

hajduko uskoke pjesme (doza funkcionalnosti) - obiteljske

povijesne pjesme s bitnim povijesnim dogaajem - svakodnevni ivot

suvremeni povijesni dogaaj

- stereotipan motiv: otmice ena, bijeg, enidba

- povij. dogaaj o kojem se pjeva mora biti prepoznat kao vaan za zajednicu kojoj se obraa

- unutar epske pjesme odraavaju se osobine zajednice kojoj se obraa

- vrednovanje i kriteriji: duina, tematika, narativnost, funkcija u zajednici

- uvodni dio ekspozicija = invokacija (zazivanje nadnaravnih sila ili slavenska antiteza:

upitna teza ili ili, antitetiki odgovor niti niti, afirmativni odgovor ve (nego)

- paralelizam: ponavljanje pojedinih segmenata u tekstu

- epski dijalog: tzv. borba rijeima ostvaruje se: a) pismom

b) uljiv razgovor

- u svim epskim pjesmama imamo definirana mjesta radnje najee su im. lokaliteta istinita

- epska tehnika: podrazumjeva uvod (ekspozicija), in medias res, razgranata zbivanja,

digresije, retardacije, opise, epizode = epska opirnost- tema koja predvladava u hrv. knjievnosti: odnos prema Osmanlijama

Primjeri epskih pjesama: Smrt Mijata Tomia

Zemljani Stipan

Bitka na Krbavskom polju

Zrinjski i Frankopan

Asanaginica

Podjela epskih pjesama:

Nejunake narativne pjesme:

nije dominantna tema borbe

to su: religiozne, pustolovne, pjesme koje preuzimaju emu svakodnevnice (obiteljske, ljubavne)

Pjesme bajke: fabule preuzete iz bajki

Novelistike pjesme: 1 ili 2 lika (vrlo mali broj)

radnja: nadnaravna, fantastina, stravina

u njima se ne odvija neto sudbonosno za zajednicu

ogranieno pripovijedanje dogaaja

3 poticaja za stvaranje poezije (lirike i epike):

1. prirodna potreba ovjeka da svoje osjeaje pretoi u pjesmu

2. duhovna dobra prenose se s koljena na koljeno

3. priklon kranskoj i europskoj tradiciji

Petrisov zbornik

Juraj igori donosi puno zapisa

Ivo Senjanin:

Povijesni lik, jedan od najveih uskokih voa, u dokumentima zabiljeen kao Ivan Vlatkovi, a ivio je na prijelazu iz 16-og na 17-o st., bio je na dobrom glasu, vie puta utamnien, nekoliko puta mu je ucijenjena glava, posoje opisi njegovog bijega, bijeg vojnika iz tamnice stereotipni motiv u epskim pjesmama, 1612. osuen na smrt.

Mijat Tomi:

Hrvatska povijesna linost poznat kao voa hajduka, koji su se borili protiv turske vlasti za vrijeme Osmanskog carstva, prvi je tiskani i objavljeni podatak o Mijatovu podrijetlu kod fra Filipa Grabovca, epska pjesma se prema povijesti ponaa selektivno, uzima samo neke detalje, Mijat Tomi ne postoji u povijesnim spisima.

*Karakter junaka (Smrt Mijata Tomia): Mijat Tomi hrv, je nacionalni junak (kult se razvijao tijekom 2. svj. rata), nosilac je glavnih uloga u pjesmama hrv. usmene poezije; mistini je pov. lik, voa hajduka. Rano je ostao bez roditelja (tragina sudbina) i othranio ga je stric, pa je otiao begu Kopiu. Stereotipan motiv: hrabra pogibija junaka. Murata je pukom pogodio u srce jer mu je htio odsjei glavu (Suzica kadija htio mu je pokositi livadu Jabuka). Mijat se odmetnuo u hajduke i poduzimao harake pohode po BiH (zarobljavali su bogate turske trgovce ili neke dostojanstvenike te traili otkupninu ili zamjenu za svog zarobljenog druga; robu, novac i oruje djelili su sirotinji); titio je siromane i pomagao im. Hrabro je i zamijenio bega Kopia i otiao k Arapu koji je provodio nasilje- pogubio ga je sabljom. Kopi mu je tada i darovao livadu Jabuka. Na Mijatovom grobu pie: Pa ja odoh trait pravde u bogaze i tijesne klanceistie se hajduki poziv i traenje pravde, ispravak nepravde; hrabrost, junatvo. asno se borio za ouvanje osobnog i narodnog dostojanstva. Stereotipni sie: osveta kao ispunjenje junakove zadae; uzak krug tema (Mijat se bori za pravdu i dostojanstvo). Mijat je simbol junatva i borbe za ouvanje dostojanstva, simbol je traenja pravde. Tragina smrt-izdao ga je kum Ilija Bobovev, ubio ga je Klianin Arap i odsjekao glavu, ali osvetila im se Mijatova druina. Mijat: odluan, hrabar, odvaan, milosrdan, pomae slabijima, borac za pravdu i ouvanje dostojanstva, dostojanstven, sklon riskiranju vlastita ivota to ga je na kraju i kotalo glave, junak.

Narodne prie:

umjesto termina pria pripovijetka (M. Bokovi Sulli), oba termina ukljuuju sve oblike narodnog pripovijedanja

bajke, predaje, legende, basne, anegdote, prie iz ivota + prispodobe, uspomene (memorabile), sluajevi (kazusi)

nae su se narodne prie poele kasno zapisivati, do 19.st. nema nita zapisano

one su jedne od vanijih ljudskih potreba, ona rjeava pojedine dru. Probleme

u prii se junak bavi vlastitim karakteristikama, a u epu se bori za zajednicu

ako je fabula razgranata legendarna pripovijetkaNarodnu priu ine svi oblici usmenog pripovijedanja, na teorijskoj razini predstavljaju praforme pripovijedanja- povijesni razvoj ope kategorije prip. Priu ini jezik, kaziva, tradicija, kontekst u kojem se ostvaruje. To su nar. bajke, predaje, legende, basne, anegdote, vicevi, prie iz ivota; prispidobe, uspomene/memorabilia, aluajevi/kazusi (kazmistika), suvremene hagiografije- opisi i pripovijedanje sluajeva kojima se eli dati mo nekome tko se beatificira. M. Eliade u djelu Sveto i profano Bajka: najdulji prozni narativni oblik M. Luthi: Bajka je preteito jednostavna narodna pria koja izdiferencirano, sublimirano i sreeno prikazuje bitne aspekte ljudske egzistencije. ;

Europska bajka, nema ni jednog knj.anra koji je toiko srodan kod svih naroda (osim poslovica), bajka pokriva temeljno ljudsko razmiljanje o svemu

V. Propp: Morfologija bajke - kae da je bajka najvanija i najsigurnija vrsta ljudskog pripovijedanja o ovjeku o za ovjeka, utemeljio je preko stotinu pria iz Afanasjev djela i pronaao 31 razliitu funkciju likova: junak, lani junak, protivnik, pomonik, darivatelj, poiljatelj, kraljevna/i

struktuirane su oko junakove pustolovine (tema putovanja)

trokratno ponavljanje nekih situacija (gradacija), formulaini po. i zavreci

svretak uvijek na strani pozitivnog, dobrog, ljudskog

socijalna dimenzija u prvom planu, irok spektar motivaStruktura bajke je sloena. Pripovijedanje je jednosmjerno, bez digresija, dodatnih epizoda, retardacija i slinog. Sve je svedeno na akciju kojom likovi streme stanovitom cilju, svladavajui usput brojne prepreke. Apstrahiranost stvarnosti inae je poetiko svojstvo usmene knjievnosti, samo to je ono u bajci maksimalno provedeno. Takva apstrahiranost zbilje trai i likove prividno nestvarne: zmajeve, vile,avole, suenicePa to omoguuje retrogradnu primjenu na mnotvo analognih ivotnih predodaba. Max Luthi eur. je prouavatelj nar. prip. oblika, a posebno bajki (djelo Europska bajka). Zamijetio je srodnost bajkovitih struktura eur. naroda-kategorije bajke su sline, nema nijednog knji. oblika koji je toliko srodan (osim poslovica u znaenjskom smislu), ali zadravaju neku mjesnu specifinost (mjesni govor). Bajka nevjerojatno puno pokriva temeljno ljudsko razmiljanje o svemu; to je razmiljanje pretoeno u priu-pria je u kulturi antropologijski izrazita (potreba ovjeka da priom kae neto o ljudskoj potrebi). Jedna finska kola bajki pokuava bajke klasificirati na tematskoj razini, pokreta je Arne. St. Thompson je oblikovao indeks motiva (malih tematskih jedinica) iz najveeg broja bajki cijeloga svijeta, ima ih preko 40000-pomau onima koji usporedno prouavaju bajke. Bettelheim: dijete u odrastanju moe pomou bajki savladati edipovske komplekse. Likovi sa ivotinjskim obiljejima upuuju na mitologiju (skup mitova); neto je od nje sauvano u folkloru (on ne stvara mitologiju, ali je izvrsno uva). Bajka je najstarija forma pripovijedanja, ali sa zamijenjenim ulogama- ovjek, kao neto antropomorfno, postaje jedini akter dogaanja (umjesto bo. bia i nadnaravnih sila). Ruski sakuplja nar. pria Asanasjev sredinom je 19. st. otisnuo oko 150 ruskih nar. bajkovitih struktura, koje je kroatizirala I. Brli-Maurani, s lijepom literarizacijom. narodna bajka: (Grimm, 1810.,njem.nar.bajke)

najblia je mitu uva prastanje bolje no bilo ta drugo, dugovjena

pokazuje se snaga ovjeka, ustrojena da odgovara ovjeku

nema milosti, vaan lik je majka; antipod majke je maeha

nae bajke rjeavaju probleme svoga okruja (socijalna dimenzija), nisu izgubile mitsko ishodite, imaju irok spektar motiva, fantastinih situacija kroz koje prolaze, zavravaju gozbom i svadbom, imaju puno nedostataka: labava kompozicija, nemotivirana mjesta, preskakanje iz 1.plana u 2., slabe dijaloke dionice, nedovoljna motivacijska snaga raznih epizoda

Primjeri: Popeljuha zavaljuha, Divojka lubenica, Devet brae vukova,

Kraljeva ki vjetica, Zmija mladoenja

Vladimir Propp, Morfologija bajkeNajvei doprinos na definiranju narativa dao je ruski znanstvenik i folklorist VladimirPropp, njegova knjiga Morfologija bajke premda napisana davne 1928. jo i danas sluikao temelj u razumijevanju i prouavanju narativa, tj. teorija povezanih s njime (uloga junakai junakinja, struktura radnje...). Iznimni doprinos je u tome to u toj knjizi Propp navodi 31funkciju likova u naraciji. Osnova za stvaranje te sheme bile su mu ruske narodne prie ibajke. Ali ta podjela moe posluiti za analizu vecine narativnih sadraja. Redoslijed funkcijaje bitan. anr bajki je izrazito raznolik potrebno ih je klasificirati. No tu se javljaju problemi: nedostaje materijala, tj. bajke ba i nisu prouavane te nepostojanje metode kojom bi se sve bajke mogle kvantitativno i kvalitativno razvrstati. Najprije potrebno napraviti analizu da bi se neto uope moglo svrstati u grupe jer prouavanje je osnova svakog klasificiranja. Svrstati bajke na iste tipove nemogue je jer se one meusobno isprepliu. Morfologija je opis prie prema njezinim dijelovima i odnosima dijelova meusobno te dijelova prema cjelini.Propp istice da sve bajke povezuju:

1. stalni, nepromjenjivi elementi bajke, tj. funkcije likova. Oni ine osnovu svake bajke2. broj funkcija likova u bajci koji je ogranien3. redoslijed funkcija u bajci koji je uvijek isti4. sve bajke imaju strukturu istog tipa

Propp razlikuje dvije vrste heroja: oni koji trae neto ioni koji su rtve (moraju napustiti dom da bi se borili protiv zlikovaca). U niti jednoj bajci seta dva tipa junaka ne pojavljuju se zajedno. Bitnu ulogu u bajkama imaju i pomonici (ljudi, ivotinje, magino oruje). Osnova svake bajke je sukob dobra i zla, mi znamo da e dobro pobijediti samo je pitanje na koji nain. esta motivacija junaka u bajci je i romantina ljubav. Junak spaava princezu u koju je zaljubljen. Zlikovci su vecinom prikazani kao stari i ogoreni likovi. Bajci daje status kao teorijskog modela literarne literature, za njega je bajka najvanija i najsigurnija vrsta ljudskog prippovjedanja; pronaao je 31 funkciju likova-stereotipno. U hrv. bajkama najvanija je tema put, a usputno i ono to se dogaa (fantastine zgode) je najvanije, vani su i akteri, tj. junaci bajke (ljudi najnieg statusa), protivnik je popust nesavladive sile; svretak je uvijek na strani dobra, pozitivnog, ljudskog, a i svadba, vjenanje ili neka dobra gozba (na kraju autor progovara kako je i on sudjelovao). U prvom je planu socijalna dimenzija bajki. Likovi nisu profilirani svojim znaajkama (ne znaju se imena likova, samo njihov izgled, npr. lijepa princeza); likovi ne pripadaju uvijek kraljevskom svijetu; bajka ne poiva na doivljaju nego na dogaaju. Njezini nedostaci su: labava kompozicija, mnogo nemotiviranih mjesta, preskakivanje iz jednog plana u drugi, slabe dijaloke dionice, nedovoljna motivacijska snaga raznih epizoda; ali imaju vrlo irok spektar motiva i fantastinih situacija. Dobar dio bajki moe imati i mitsko ishodite/uporitetematika pobjedila vrijeme (mitsko vrijeme i prostor). Bajka kao narodna pria koja se predaje izrasta i mitsku predaju-bolje je sauvala drevno obiljeje, pojavljuju se kratki fabulati o neemu to se isplatilo priati. To moe biti i oblik kronikata-o pov. dogaaju (o kojem se zna iz drugih sustava, npr. dokumenata), a ako prialac unosi i dio sebe-memorat (prepoznato mjesno oitovanje). Dakle, 3 su mogunosti prianja: fabulat, kronulat i memorat.Stereotipni oblici klasini obrasci bajki: strukturirane oko junakove pustolovine-dana kroz najei motiv/temu putovanja; trokratno ponavljanje neke situacije sve do razrjeenja-ide po gradaciji; poeci formulativni (Bio/la jednom...), kao i zavreci (ivjeli su sretno do kraja ivota.) u kojima su vjenanja ili gozba kao nagrada junaku; kaziva i sam sudjelovao i to doivio, iako je svjestan da to nije istinito. Ukratko o stalnim funkcijama likova: odlazak junaka od kue na putovanje gdje nailazi na razliite prepreke (razliite epizode); na poetku mu se daje neka zabrana koju junak kri; nedostatak neega nekome od likova, a junak dobiva zadatak pronai taj nedostatak; na putu se javlja i jai protivnik, ali bajka ima pozitivan zavretak-pobjeuje slabiji junak, uz pomonika (darivatelj arobnog predmeta-vrsta materija, arobni i svakidanji predmet, ali moe ga imati i protivnik); svladavanje protivnika do izvrenja zadatka; junak dobiva vanu nagradu; esto vraanje na poetak (dvosmjeran put)-povratak kui (opet se mogu javiti protivnici). 7 tipova likova: junak, lani junak, junakov pomonik, protivnik, darivatelj, poiljatelj, kraljevna/kraljevi.

bajka i predaja: ( u velikom dijelu se podudaraju) kod bajke kaziva ne vjeruje u istinitost onoga to govori, a kod predaje vjeruje

= formula vjerodostojnosti

predaja je jednostavnija stilom i kompozicijom od bajke*Bajka i predajaObiljeja narodne bajke su: epizodnost-razvija usporedno prie; izostanak didaktinosti-cilj joj nije pouavati; jasna struktura; mijeanje fikcije i zbilje-stvarni i nestvarni svijet nisu odvojeni; pripovjeda ne vjeruje u istinito kazivanje o neemu o emu govori (u predaji je obratno). U istinitosti postoje formule vjerodostojnosti (uo sam... Pria se...).Predaja je znatno jednostavnija od bajke (istinom i formom-kompozicijski); sudar svakodnevnog i neobinog tematizira se u njoj i dolazi do mijeanja fikcije i zbiljedoza fantastinosti. Ali u bajci je to zajedniki svijet, a u predaji postoji granica:sablasno, fikcionalno (mitoloki, demonoloki likovi) vs. zbiljsko. *Predaja je bliska legendi po motivima, ali razlika je u tome to se legende odnose na povijesne ili svetake linosti i rije je o biblijskoj tematici (sveci i njihova udesa)-fantastino, tj. udesno.

Predaja: narodna (povijesna): prenosi neku informaciju, znanje, sadraj koji je utemeljen na stvarnim dogaajima, govori o istini koja je lokalno, mjesno odreena mitska: opisuje neto mitsko demonoloko (avao, vjetice, i sl.mitska bia) etioloka: objanjavaju na koji nain neto nastaje, npr. podrijetlo imena nekog mjesta predaja i legenda (predaja koja eli biti konkretna po neemu):

. U njima i dalje prevladavaju elementi nadrealnog, ali je ve prisutna i konkretnija graa s povijesnim i zemljopisnim podacima, istaknutim pojedincima, svecima, neobinim ivotinjama, imenima gradova, naselja i sl. Legende i predaje tumae uzroke kulturnim i historijskim pojavama. To pak uvjetuje plono nizanje gradiva, pa izostaju narativni zaplet,kulminacija i rasplet. - u predaji sudar svakodnevnog i neuobiajenog, moe imati legendarnih motiva, ali legende

se uglavnom odnose na biblijsku tematiku i takoer sadravaju dio fantastinog

- legenda bi trebala biti kraa od predaje: svetake teme, vei stupanj fantastinog i

udesnog, vezane uz gradnju crkavaLegenda: lat. prie koje se moraju priati, odnosno sluati

predaja koja eli biti konkretna po neemu, udesno u predajama dovodi do legendi jer su pune uda, mora postojati isprofiliran tip udotvorca motivirana Biblijom, napajaju se udima (nad boleu, prirodom) i hagiografijom vano je kako je obraeno i stilizirano udo zanimljive su vjerske legende (udesa BDM, Ivana Kapistranskoga)

Basne: prie o ivotinjama, biljkama, mit. biima koja djeluju kao ljudi, ponaaju se kao ljudi Basne su usmenoknjievne pripovijetke o ivotinjama, rjee o stvarima. Njezina je specifinost u tomu to su nosioci radnje ivotinjski likovi, preko kojih se,posredno dakle, prikazuju ljudski karakteri. Kompozicijsko joj je sredstvo iskljuivo dijalog. Konkretizacija je najee didaktina, ali i parabolina. Upravo parabolinost ini basnu atipodom bajci.

Ezop rob koji je izvrsno priao ali nije ih zapisivao

ezopovski govor govori se o tabularnim temama

ukraeni jezik (metaforizirani): netko drugi u ime ovjeka govori kao ovjek

u hrv. knjievnosti nema puno basni, najbolje ima kajkavska sredina

svaka basna je globalna alegorija, nosi neku poruku

izvorno su basne pisane za odrasleAnegdota: aljiva mjesna zgoda

male crtice iz ivota o mjesnim dogaajima

humoristine su, granine s pojmom vica (malom redukcijom nastaje vic)

puno ih je u izvedbama, ima lokalno obiljeje (svako mjesto ima anegdote)

mali, kratki sadraj s dominiranjem lokalnih tipova; male crtice iz ivota o mjesnim dogaajima. Granine su s pojmom vica, humoristine su i puno ih je u izvedbama. Imaju lokalno obiljeje (svako mjesto ima svoje anegdote). Malom redukcijom anegdote nastaje vic, a i jednom i drugom temeljna je proizvodnja humora. u pravilu aljiva usmenoknjievna pripovijetka. Budui da ne postoje samo aljive anegdote, ve vankom mogu biti i svi ostali prozni oblici,postoje oni koji govore o vank - predaji, vank - legendi, vank - bajci.Vic: reducirana anegdota kojom se postie smijeno, humoristino, komino; cilj mu je nasmijati, ali sve to ovisi o dobrom pripovjedau, ali i o strukturi-vana je za dobar izriaj. Vrlo je aktivan oblik verbalnog folklora. bitan je dobar kaziva

struktura vica bitna je za dobar izriaj

*Od anegdote do vicaAnegdotom se zove kraa narativna forma koncentrirana na kakav dogaaj ili lik i o njemu daje kratku, duhovitu informaciju; to je verbalna, narativna struktura o dogaaju i liku (koncentracija na to) s duhovitim, aljivim sadrajem (anegdotos=ono to treba zapamtiti/izrei). Reduciranjem vremena i okolnosti dovodi do vica. Naracija/pria u vicu maksimalno je reducirana i svedena tako da se to prije doe do humornog udarnog dijela. U anegdotama ne mora biti koncentracija na humor, ali literarnu obradu zavreuje koncentracija na neki dogaaj ili lik; u pravilu je mjesno i lokalno obiljeena, ima odreenu duhovnu klimu koju to mjesto razumije. Genius loci- na razini lika, dogaaja lokalni senzibilitet, duh odreenog mjesta. U vicevima nije obiljeeno mjesti i lice, ali postoje tipovi nositelji vica. Vic voli tabuirane teme i u pravilu se proizvodio ondje gdje je bila zabrana; njime su se one ukinule (npr. seksualne teme, politiki govor). Vic kao knji. struktura ima odabranu temu, relevantne aktere, autor bira rjenik i formulacije i stvara knji. relevantnu strukturu. U njima je u svakoj sredini zanimljivo motriti izbor aktera dogaanja (profiliraju se likovi, npr. plavua, Zagoraca, Dalmatinaca). Vic je performacijski ustrojen jer prvenstveno ovisi o dobro priaocu; i on je knji. komunikacija. I anegdota i vic imaju realno uporite u ivotu, likovi sintetiziraju duhovnost odreenog mjesta, akteri u neemu odstupaju.

Parabole: tj. prispodobe bliske su anegdotama, ali su iz Biblije (uzorne Kristove parabole). Kristove parabole su uzorne.Prie o svakodnevici: (tra-prie) tvrdnje = konstativ, pria se puni raznim sadrajima

(traevima) i moe nabujati Tra prie o raznim dogaajima prie su iz svakodnevnog ivota; tra iz odreene sredine, vano je znati kakve on donosi informacije, odnosno tvrdnje-to je polazite mnogih narodnih pria. Tvrdnja je na teorijskoj razini opisana kao konstativ. Nadopunjava se raznim sadrajima (u traevima negativne naravi) i moe jednostavno nabujati. Performativ je istovrstan kategoriji izvoenja i ovisan je o vrsnom izvoenju (prezentacija u javnosti, iva prezentacija).ala ili poalica je nar. pria s namjerom neto aljivo obraditi (njem. Schwank); problematino je je li ona samostalna vrsta ili obiljeje neke druge vrste.Prilike

Prilika bi dakle kao knjievni oblik bila kraa pripovijest, najee fantastinoga, a uvijek pounoga (prisutnost basne) sadraja radi usporedbe interpolirana u crkvenu propovijed.

Od najstaraijih razdoblja prilika biva sastavnim dijelom propovijedi. Funkcijajoj je trojaka:

a) Biva pomonim sredstvom oblikovanja i interpretiranja propovijedi b) Zaokuplja pozornost sluatelja c) Odluan je retoriki prilog uvjeravanju u ono o emu se pripovijeda. Zbog estote izvedbe i zbog dugovijeka i redovita percipiranja itavim pukom,odnosno zbog izravne komunikacije s narodom, prilika je poluila najvei uinaku oblikovanju svijesti i mentaliteta nacionalnog bia. I upravo se njoj mogu pripisati zasluge za najbolja svojstva mnogih europskih naroda.*Lirsko funkcionira u tzv. vaenju za duu (izraavanje rezervirano za pjesnike)

Epsko pripovijedanje i opisivanje (izraavanje primjereno iskazivanju opih stanja)

Dramsko iskazivanje rezervirano za lica oituje se u dijalogu (retorika, retor. oblici,

prirodan rod); oituje se u povlatenom mjestu govora u tradicijskoj kulturi.

Sitne ili elementarne forme (poslovice, zagonetke, fraze), akumulirano narodno znanje i

iskustvo.

*Opreka izmeu pravih narodnih bajki (najdue struktura) i tipova pria iz predaja, legendi,

anegdota (krae strukture): 1. odnos prema stvarnosti

2. vjerovanje/nevjerovanje u istinitost

3. stilska izgradnja/ nepostojanost stila

4. razvijenost fabule ili prie

5. kompozicijska struktura 1 ili vie pria

6. fantastika/nepostojanje fantastike

7. psihomentalna funkcija

8. polifunkcionalnost-vie funkcija;ima li estetskih naznaka

meu njima

9. uloga autorske mate (uloga zadnjeg redaktora-priaoca)

10. na koji nain vidjeti kriterije za literarnoMit: !! veza izmeu bajke i mita je u tome to oba dotiu pravrijeme, najstariji su oblici

pripovijedanja, ali u mitu je naglaen bog, a u bajci ovjek.- M. Eliade: poznati mitolog Sveto i profano

Mit je povijest neega to se desilo in mile temporo, pria o neemu to su

bogovi i boanska bia radili na poetku vremena., uska veza izmeu bogova

i ljudi, bogovi su glavni akteri, teko je otkriti mitsko vrijeme i prostor jer su

oni s vremenom postali stereotipi

M. Solar: Od ideje do prie hrvatske mitologije nema, ima puno mitskih fragmenata ali nema jednog sustava, hrv. je mitologija dio nepotpune slavenske mitologije, narodno blago tu nalazi svoje ishodite

- u mitologiji postoji puno likova sa ivotinjskim obiljeima - mitemi (minimalna jedinica mita); svaki pojedinani oblik nekog mitskog

oblika jest mitem - u folkloru se uva mitologija

mitologija i religija: mitologija i religija nisu isto

mitologija je sustav pria koji ne obvezuje, kod religije postoji vrst dogovor

najstarije religijske knjievnosti na poetku su imale mitske elemente

Dramski oblici

folklorno kazalite dio je usmene knjievnosti

folklorne predstave izvodile su se u manjoj drutvenoj zajednici

dijalozi se ne zapisuju; improviziraju se i pamte; kratki su i jednostavni

glume mukarci + mukarci preodjeveni u ene uprizoruje situacije kljune za ivot pojedinca i njegove zajednice

Drama je vana sastavnica tradicijske knjievnosti; smatralo se da je narodu teko stvoriti dramu. Dramsko je stanovito vezano uz ritualno (obredno), a da bi funkcionirao, obred se mora potovati. Ritualno je vezano uz sakralno (vezano i uz pogrebne obiaje), a suprotno od njega je profano (u njemu se ne mora strogo potivati red, moe se naruiti).U hrvatskoj dramskoj proizvodnji vidljiva su 3 izvorita:

iz tijeka prirodnoga ciklusa: godinja doba ( proljetni, ljetni, jesenski i zimski ciklus)

najee oprotaj od zime i dolazak proljea jesen je bila u znaku plodova prirode, proljee je alegoriziralo mladost u naim krajevima: poklade, Jurjevo, Ivanje... tijek ljudskoga ivota: niz dogaaja iz ljudskog ivota je teatribilan (krstitke, vjenanja..)

najvie teatribilnih dogaaja vezano uz svadbe (trajale 7 dana); u tom su se vremenu izvodile razne igre posmrtni obiaji takoer teatribilni: sprovod teatribilna scena razliite drutvene manifestacije: proslave mjesnog karaktera (slavonska svinjokolja, krtenje mota)

mijeanje stilovaStruktura dramskog teksta:

tekst nepotpuni su

glumci daju vrijednost performativu, dobri improvizatori, o njima ovisi ljepota

izvedbe, predstavljaju izvorno, autentino

scena pozornica se napravi za tu prigodu, trgovi, crkva u sreditu...

kostimi predstavlja treba imati primjerene kostime i minku

redatelj narodna drama ipak ima redatelja, osobu koja dirigira svimeDramska graa rasporeena u 3 grupe (N. Bonifai-Roina):1. narodne glume tekstovi su dramski izraeni; izrazit je dijalog glumaca i motiv dramske radnje; maska je vrlo esta

2. narodne igre tekst ima dijalog to ga s jednim glumcem vodi cijeli zbor (kolo) kao sugovornik; radnja je slabija, a predstava je isprepletena pjesmom i plesom; slabo maskiranje

3. narodni obiaji i obredi dramski elementi se tek formiraju, negdje nema rijei pa glavno lice nastupa mimiki; nekad izgleda kao da glumaki kolektiv na sceni izvodi jednu ulogu nasuprot drugom glumcu, nevidljivoj tajanstvenoj sili koja se ponekad simboliki pojavi s maskom i nastupa u pantomimi.

FOLKLORNO KAZALITE

Narodno kazalite moemo pronai u drevnim obredima - to ritualno ostalo je prepoznatljivo i danas. Rituali su esto vezani tijek prirodnog ciklusa i ovjekova uloga u njemu. U predstavljanju bitna je uloga ovjeka. U nj su ukljueni obiaji, simbolika, verbalizacija, prezentacija - ukratko sve ono to folklor ini folklorom.

TEKST - verbalizacija onoga to se izvodi; nestalna i nesigurna kategorija jer se folklorno kazalite oituje prije svega izvedbama - a one ne odgovaraju uvijek tekstualnom predloku.

IZVEDBA - ono jedino pravo i izvorno, a tekst je tek tura slika izvedbe. Izvedba ovisi o improviziacijskim sposobnostima izvoaa (govorne, gestikularne, ritmike osobine). Kroz povijest glumci su bili samo mukarci.

SCENA - mjesto gdje se izvodi drama. U narodnim dramama obino je scena postavljena AD HOC - improvizirana ba za tu prigodu. Najee se izvodilo na gradskim trgovima gdje je esto bila i crkva. Ako je scena i bila u zatvorenom prostoru, opet je bila na brzinu organizirana.

KOSTIMOGRAFIJA - vrlo je vana. Svaki glumac mora znati da predstavlja nekog drugog. Netko JA predstavlja NE - JA.

PUBLIKA - tvori je gledateljstvo i sluateljstvo. Nema stroge odijeljenosti glumaca i publike. U folklornom teatru publika je aktivni sudionik u onome to se dogaa (ohrabrivanje, poticanje). Netko od publike uvijek moe zamijeniti aktera na pozornici (glumca) - to je zahvaljujui stalnom repertoaru.

REDATELJ - njegova uloga bila je dugo osporavana u narodnim dramama, ali on ipak postoji. To je osoba koja ravna svime to se dogaa u odreenoj izvedbi. To moe biti i zajednika volja svih sudionika. Red kojeg potuju jest redateljsko djelo, a preputanje sluaju ne dolazi u obzir.

REPERTOAR se sastoji od 3 skupine: a) godinje doba b) doba ivota c) maske (lutke) i sjene

a) GODINJE DOBA - najvei broj hrvatskih narodnih drama pripada prvoj skupini. To su igre koje se dogaaju u odreeno doba (naela prirodnog ciklusa). Hrvati su preuzeli mnoge elemente iz kristijanizirane faze Rimljana. Tako prirodni ciklus zapoinje ranim proljeem (predproljeem). Rimska je godina poinjala u oujku (MARTOVSKE IGRE.)Od 4. st. nadalje ciklus je zapoinjao u predkorizmeno (pokladno) vrijeme, koje je rezervirano za igre i ludorije. To je vrijeme maski, mesopusta. Oni su pomini zbog Uskrsa, alli ujedno i stalni - javljaju se uvijek u odreenom vremenu. Svaka sredina ima svoja obiljeja u vrijeme karnevala. Maske su specifine u svakoj sredini. Sredinji dogaaj karnevala je spaljivanje lutke u kojoj je sadrano svo zlo sredine. Posebno su zadovoljstvo itanja predsmrtnih govora.PROLJETNO i USKRSNO VRIJEME - dominira slika sv. Jurja. On simbolizira bujnu prirodu, mladost, snagu, bujnu i strastveni ivot. Svibanjske i prvosvibanjske sveanosti vezane su za sv. Filipa i Jakova. Kult plodnosti, tijela, prirodne snage i mladosti see sve do kraja lipnja ( Ivandan).Od lipnja do prosinakog Ivana sve je slabije. Ivanjski krijesovi - zadnji trag proljetnog vazmenog dogaanja (razulareno ponaanje mladia i djevojaka).U ljetnom ciklusu ne dogaa se nita, a u jesen se zahvaljuje prirodi na plodnosti i obilju (voe).Martinje je posebno vano dogaanje. Boino vrijeme je kranski ali i poganski predznak (naroito Badnjak). Igra Adama i Eve, igra zvijezdica i triju mudraca. Betlehemska talica sama je posebi teatralna.

b) DOBA IVOTA - roenje, odrastanje, svadbe, poslovi, smrt. U Hrvatskoj suposebno vani svadbeni obiaji. Sudionici svatova svojevrsni su glumci. Svatovi su neko trajali danima.

c) MASKE - lutke i sjene. Maske govore umjesto ljudi, to bi bila stanovita basna u narodnom kazalitu. Sjene su nastale igrom prstiju da bi se oponaali neki likovi ili ivotinje.

Teatarska komunikacija proces je prenoenja gotovog, napisanog teksta publici predstavom. Meutim, struktura je toga procesa sve samo ne toliko pojednostavljena. Ona se sastoji od kreativnoga ina predstave, od domiljate manipulacije spleta verbalnih, vizualnih, zvukovnih i drugih znakovnih sustava koji su poznati pod jednim nazivom kazalini jezik.

KLASIFIKACIJA DRAMES obzirom na povode i okolnosti pod kojima se drame izvode, one se dijele na svadbene dramske igre, pokladne drame, karnevalske drame, momake drame, inicijacijsko-obredne, dramske igre koje su u tematskoj vezi s pojedinim zvanjima i drutvenopovijesne dramske igre. Davor Duki: Usmene epske pjesme I., Zagreb, edicija SHK, 2004.- autor predgovora i bibliografije koja ukljuuje vanija izdanja usmenih epskih pjesama te

vaniju literaturu o usmenim epskim pjesmama- pjesme uglavnom zastupljene u zapisima iz 19.st.

Terminom usmena epika oznauje se usmeno prenoenje, odnosno izvedba i narativnost.Tematski kriteriji podjele: junaka (hajduke i uskoke) i povijesne (junake) pjesme. Junake epske pjesme- osnovna tema borbe dvoboj dvojice junaka ili bitka dvaju suprotstavljenih tabora (mi/vi). Izraen je motiv izdaje; plastinost, naturalistiki prikaz likova; stereotipne teme; motiv smrti, ranjenog junaka, motiv danka u krvi (djeake odvodili u vojsku). Neke se od junakih epskih pjesama temelje na poznatom povijesnom dogaaju, a neke na fikcionalnosti. Ako se temelje na povijesnom dogaaju, sadre stereotipnu siejnu strukturu (izvjetaj sudionika bitke), kao i stereotipan motiv kao vaan dio (pogibija junaka)stvarni dogaaj i stvarni junaci; odraava ili stvara vrijednost u zajednici. Narodne hajduko-uskoke pjesme imaju stereotipni sie (osveta kao ispunjenje junakove zadae) i uzak krug tema (junaka otmica djevojke, junaka enidba i sl.). U tim se pjesmama moe vidjeti tipian oblik hrvatske narodne epike, oslonjene na dogaaje iz hrvatske povijesti i hrvatske narodne junake: Ivana Senjanina i Mijata Tomia. Junake usmene epske pjesme karakterizira epska obrada prie, odnosno postupno razvijanje siea bez skokovitih prijelaza u pripovjednom vremenu i prostoru, opirni opisi i esto ponavljanje skupina stihova ili narativnih sekvenci. Narativne pjesme koje ne pripadaju izrazitoj junakoj epici: usmene epske pjesme religiozne, odnosno nabone tematike, pjesme-bajke, novelistike pjesme pustolovne, mitoloke, s temama iz svakodnevice (ljubavni i obiteljski odnosi), tj. romance i balade. Epsku strukturu odreuje obraivanje epskom tehnikom, fabula, narativnost i likovi, razraeni osjeaji; opisi, digresije, epizode... Usmena epska pjesma ima dominantnu zabavnu funkciju, ali sadri ideje i drutvene norme sredine u kojoj ivi. npr. Zemljani Stipan: stereotipni motiv ropstva-zarobljenosti tipian za usmenu epsku pjesmu, kao i pokuaj bjega iz ropstva; motiv obraenja sivom sokolu (stalni epitet)=glasnik-tipian topos; bijeli dvori, polji ravni, vjerna ljuba-stalni epiteti; u usmenoj se knji. uvijek pita za majku i ljubu (ostarjela majka, ljuba Stipanova-nemaju imena); 3 bijela dana-simbolika broja 3 (stalno mjesto); paralelizmi (razvlaenje radnje) i dijalog dominiraju, tu su jo i ponavljanja, personifikacija, stalni epiteti, anafore, gomilanja veznika, apostrofiranje, detaljni opisi...; glas pripovjedaa i glasnika najpouzdaniji; molitvena forma-obraanje Bogu, kr. ideologemi; odisejski motiv jako vaan; kieni svatovi-vaan motiv; motiv preruavanja i prepoznavanja idu zajedno i tipini su, kao i motiv osvete; formulativan epski deseterac.

Prikaz antologije: Stipe Botica, Biserno uresje. Izbor iz hrvatske usmene poezije/Hrvatska usmena poezija

3 izdanja: Zagreb, Mladost, 1990; Zagreb, kolske novine, 1994; Zagreb, Alfa, 1996.prvo i drugo izdanje sadre po 243 pjesme, ali se razlikuju u 15 pjesama koje je prireiva u 2. izdanju zamijenio uspjelijima: 3. izdanje obuhvaa 122 pjesmesva tri izdanja sadre kratak rjenik, abecedni popis pjesama po prvom stihu i popis pjesama s izvorom iz kojeg su preuzeteuz svaku pjesmu navode se mjesto i vrijeme zapisivanja, a u treem izdanju, koje je namijenjeno mladei, i kratki komentari i tumaenja pjesmeIz predgovora:

O usmenoj knjievnosti

- drevnog postanja- poetski iskaz = naroita leksika organizacija tj. semantizacija naroito odabranog predmetatvorac usmenog poetskog izraza je bezimen daroviti pojedinac, nastaje usmenim priopajem i namijenjen je slunoj recepciji- u. k. mora sadravati poruke znaajne za sluatelje da bi naila na odjek u kolektivu, bit e to prijemljivija to vie odgovora kolektivnim pregnuima tj. onome to se iekuje, mora osjetiti snagu vanih imbenika ljudskog ivota i to primjereno priopiti, za to je potrebna snana i mona stvaralaka aktivnost- u. k. nastaje u svom prirodnom okruju, taj izvedbeni kontekst jae istie poruku i njenu aplikaciju na pojedinani ivot- manifestacije privatnog lako postaju ope i manifestacije opeg privatne > tvorevina u. k. reciprona je svim aktantima i zato se trajanjem ne troi novi korisnici je obogauju i pojaavaju njenu prijemljivost- poruka je obavezno mnogoznana- ima i istaknutu estetsku funkciju

O usmenoj lirici

- ona je iskazivanje/oitovanje duevnih stanja - doivljavanja i osjeanja iz podruja intime pojedinca, njegovih intimnih pregnua, burnog dogaanja u izvoritu emotivnogima u prvom redu emotivnu funkciju- poruka u. l. e je istinska i neposredna- nastaje iz unutranje potrebe pojedinca i prolazi put od subjektivnosti do intersubjektivnosti - izvodi se za potrebe svih onih koji o tome slino misle, zajednica u tome prepoznaje znak svoje duevnosti i tvorevina postaje zajednikom svojinom, znai uspjeh usmene lirike temelji se na zajednikom doivljavanju- izriaj tj. umjetnika realizacija moraju biti odgovarajui, preduvjet za to je kakvoa doivljaja, tj. on mora biti jak, zato se usmena lirika bavi vanim konstantama ljudskog ivota tj. intimne povijesti povijesti pojedinanog ivota, najsnanija poetska ostvarenja vezana su za najpresudnije i bezuvjetne konstante: trenutke raanja i umiranjaO usmenoj ljubavnoj lirici

- ne toliko neprikosnovena konstanta, ali ipak vjena inspiracija- svaka pjesma je ljubavno oitovanje, glas, pjev ili krik srca, pjesme odraavaju svaki pobueni treptaj i uzdah srca: enju, nadu, elju, slast, strepnju, bojazan, nevjericu, bol- ljubav najvaniji poticaj hrvatskim usmenim lirskim pjesmama

O zapisivanju

- usmena ljubavna lirika je obino kratkog vijeka, ali je njena proizvodnja vrlo bujnakao i sva usmena knjievnost zapisuje se od 15. stoljea- ibenanin, humanist s kraja 15. st., naalost nije zapisao niti jednu pjesmu, ali je ostavio jedan od najstarijih zapisa o izvoenju usmene lirike: na dan vjenanja pjevaju (se) u kolu... svadbene pjesme kakve se nisu ule ni od Katula ili Klaudijana.Zatim obijesna i strastvena mlade pjeva krepkim glasom nou takvu ljubavnu pjesmu kakvu bi jedva spjevao uglaeni Tibul ili udvorni Propercije ili lascivni Likoridin ili lezbijka Sapfa.

O pjesmama u antologiji:

- pjesme su preuzete iz razliitih tiskanih i rukopisnih zbirki, a dio i iz zapisa studenata Filozofskog fakulteta, dosta je pjesama iz Erlangenskog rukopisa koji je pronaen i danas se uva u Erlangenu u Njemakoj, a pronaao ga je i objavio njemaki slavist Gerhard Gesemann 1925. godine, to je zbirka od 217 usmenih pjesama koje je oko 1720. zapisao nepoznati njemaki vojni inovnik u vojnom logoru u Poegi, a kazivai su mu bili vojnici iz svih junoslavenskih zemalja, posebno se istiu pjesme iz Slavonije- jedna pjesma potjee iz Ranjinina zbornika, 15-16. st., Izrasla je vita jela na brijeg Dunaja; 3 pjesme iz Dubrovnika i jedna iz okolice Zadra su iz 16. stoljea, sve te pjesme po duhu, stilu i dikciji odgovaraju pisanoj renesansnoj lirici; 17 pjesama zapisano je u 17., a 27 u 18. stoljeu, one uglavnom zadravaju prvotnu strukturu i organizaciju; sve ostale tj. najvei broj pjesama sakupljene su u 19. stoljeu, neke od njih ive i danas- nastale su na svima trima dijalektalnim podrujima, od Dubrovnika do Srijema: Konavli, upa, ipan (posebno bogato zastupljen), Korula, Makarska, Split, Bra, Hvar, olta, ibenik, Zlarin, Paman, Ravni kotari, Zadar, Krk, Novi Vinodolski, Istra, Severin na Kupi, Glina, okolica Karlovca, Turopolje, okolica Zagreba, Hlebine, Marija Bistrica, Meimurje, Varadin, Podravina, Slavonija, Srijem > najvie je pjesama iz Dubrovnika, Istre i Slavonije- ima i pjesama ueg zaviaja, ali prevladava svehrvatska duhovna batina: po motivima, temama, duhovnom ozraju, jezinim i stilskim obiljejima, vrstama stiha (od 6-erca do 16-erca)- tekstovi ove knjige obuhvaaju dio ljubavnog motiva hrvatske usmene knjievnosti od 16. do 20. stoljea, znatno su brojniji u izvedbenom kontekstu nego u zapisima, a uvrteni su u PSHK- pjesme su bez naslova, navedene su po brojevima, a u sadraju se navode prema prvom stihu

Karakteristike:

- oituje se stanje napregnute pojedinane intime koja postaje paradigma kolektivnih stremljenja- pjesme su vezane us stvarni dogaaj koji je apstrakcijom i knjievnom preradbom oblikovan u knjievnu strukturu- motivi su raznoliki i mnogostruki- pjesme su rasporeene u cikluse prema logici tekstovne organizacije iznutra: iz aspekta predmetne funkcije oituje se da u djelu tekstova zri fenomen ljepote same po sebi (1. ciklus) ili preko manifestacijskih oznaka ljubavnog pregnua (2. ciklus) i samoga fenomenolokog sloja ljubavnoga (3. ciklus)- ljubav se oituje kao istoznanica punine ivota (4. ciklus) ili se namee kao najvrjedniji dar ljudskoga ivota (5. ciklus)- usmeni pjesnik poetizira razne zgode iz ljubavnog ivota slijedei zakone tijela (6. ciklus) to ga ponekad stavlja pred raznolike zamke ljubavi (7. ciklus) ili pred tea ljubavna iskustva (8. ciklus)- neki motivi su opeljudski poetizirani portreti ljepotica, uresja mladosti i ljepote te prirodna uresja, obuhvaena su raznolika matanja, nadanja, enje, strepnje, ushit i strah- najei portreti: Mara i Ivo- ideal djevojke: crne oi, vitak struk, rumeno lice, njedra poput narani, itd.- suprotnosti: ljubav-neljubav, vjernost-nevjernost, prisnost-hladnoa ine tipian model hrvatskih usmenoknjievnih romanci- brojne senzualne slike, floristike poredbe i metafore, slikovit govor, simboli i personifikacije- jezik: slobodan prodor govorenoga jezika, to nije narodni jezik ve izbor iz narodnog jezika- on pretpostavlja leksiki probir primjeren odreenoj knjievnoj vrsti i namjeni odreene strukture, ima vanu ulogu kod prenoenja usmene knjievnosti vano da ga usvoji recipijent

Pregled po ciklusima: Iz obraza sitne rue cvatu

A gora je od lica zasjala

Desnom rukom lice zaklanjala

Milo mi je, milo divojku zbuati

Nisu lica na licu ostala

I IZ OBRAZA SITNE RUE CVATU

- tema: fenomen ljepote sam po sebi- govori se o ljepoti, ona je ne samo estetski nego i vrijednosni kriterij i osnovno mjerilo pri izboru djevojke odnosno momka- djevojaka ljepota obino se usporeuje s motivima iz prirode, najee s cvijeem, ruama, kao u Otkada su Mleci sagraeni ili drugim biljem, kao u Ja usadih vitu jelu: vita jela, b`jela loza, b`jela rua, struk bosilja, ustaljen simbol ljepote je i narana; zatim s nebeskim tijelima: suncem, mjesecom, zvijezdama, te s dragocjenim materijalima zlatom, srebrom, biserima; jako esta metafora za neto vrijedno, rijetko i poeljno je zlatna jabuka; ljepota u usmenim pjesmama esto je hiperbolina- u opisima djevojake ljepote nekad se posebno istie snaga istinske neukroene prirode u odnosu na ljudski okoli: Oj, divojko, a si tako lipa iz Istre i Petar se knee hvalio iz Dalmacije;- u ovoj drugoj pjesmi ljuba Petrova i vila natjeu se koja je ljepa; oklada vile i djevojke koja e neto bre i bolje uiniti esta je tema, pobjeuje ona koja se bolje snae i ima bolje saveznike; vila je est lirski subjekt, ima sve osobine ljudi i moe im biti i pomonica i muiteljica, a ljudi joj se esto uspjeno suprotstavljaju- esto se opisuje i muka tj. momaka ljepota: najpoznatiji su stihovi o lijepom Ivi na konju koji se javljaju u mnogo varijanata, pr. Ive jae kroz oraje iz Like i Lip se Ivo k brdu ee iz Skopja u Bosni, Ivo i konj usporeuju se sa suncem, srebrom, zvizdom i vilom, na kraju pjesme Smilje brala lipa Mare iz Ravnih kotara momak je poput mjeseca- u ovom ciklusu ima i slavonskih bearaca i aranaca, bearci su deseteraki distisi koje najee pjevaju momci (bear=momak), a aranci su bearci ili kratke pjesme uz kolo: Visok, tanak, rumen kao rua/taj se meni oko srca prua; takoer slavonske pjesme od kola, pr. Kolo igra, kolo igra

FOLKLORNO KAZALITE (Ivan Lozica, SHK, Zagreb, 1996.)

Od davnina je scensko stvaralatvo u narodu bivalo zanemarivano i nezapaeno, a drama je zaostajala za ostalim usmenoknjievnim oblicima kojih je bivalo sve znatnije. Za narod se dralo da se u svojoj neukosti ne moe scenski izraziti te da se dramski primjeri ne mogu ostvarivati u usmenoknjievnom gradivu. Meutim, ezdesetih godina dvadesetoga stoljea folklorno kazalite i drama konano uspijevju pronai svoje mjesto u usmenoj knjievnosti. Tako se temelji folklornoga kazalita pronalaze u religijskim i magijskim obredima prolosti, a evolucija kazalita prikazuje se kao dugotrajno i mukotrpno raanje dramske rijei iz obreda drevnih kultura i obiaja.

Osim obreda, i igra je vano ishodite kazalita. Uistinu, kazalite nastaje kao spoj obreda i igre, kao kultna igra u kojoj dramski sukob, oponaanje i preruavanje postupno nadvladavaju religijsku svrhu i tvore predstavu kao izmiljenu zbilju. Izvoai stvaraju iluziju kojoj se publika predaje i time omoguuje postojanje izmiljene zbilje unutar prave zbilje svakodnevnoga ivota. Bit kazalinoga umijea jest predstavljanje, a ono se moe definirati kao pokazivanje izmiljene zbilje, ponekad s umjetnikom tendencijom. Potreba za obnavljanjem izgubljenoga i prologa stvara na pozornici glumljeni folklor kao folklornu glumu. Takvo predstavljanje proima obiaje i obrede, igre i predstave u kontekstu svakidanjega ivota tradicijske, ali i suvremene urbane kulture. Takvo se predstavljanje naziva folklornim.

Usmena, iva rije glumca najvanije je obiljeje folklornoga kazalinoga oblika i ini osnovnu razliku izmeu folklornoga i institucionaliziranoga kazalita. Dakle, sama usmenost folklornih predstava razlikuje se od usmenosti profesionalnih kazalita.

Komunikacija je slobodnija, gledatelji postaju dio predstave; publika su i izvedba meusobno povezane. Pretpostavlja se da tekst folklorne predstave ne postoji u pisanome obliku, iako didaskalije jesu prisutne u zabiljeenu gradivu i formalno se ne razlikuju od onih u pisanoj dramskoj knjievnosti. Veinu narodnih dramskih tekstova ine naknadni zapisi nastali na temelju kazivanja. Neki su tekstovi stalni i ponavljaju se desetljeima ili stoljeima u izvedbama, a neki su tekstovi podloniji mijenama i aktualizacijama. Dijalog nastaje improvizacijom usmenim putem i blizak je svakodnevnom govoru.

Scena je vrlo jednostavna, manjka joj raskoi, a scenski se rekviziti i scenski se prostor vie pretpostavlja nego doivljava. Pozornica nije fiksna, postavlja se ad hoc s ve pripremljenim stalnim ambijentima. Najsnanije predstavljako sredstvo koje povezuje magiju i kazalite jest maska. Maska, koja zastrauje i nasmijava, pojavljuje se iz davnina kao dio animistikoga kulta. Noenje maske esto se povezuje s povijeu karnevala i sa slavljenjem povratka mrtvih. S obzirom na povode i okolnosti pod kojima se drame izvode, one se dijele na svadbene dramske igre, pokladne drame, karnevalske drame, momake drame, inicijacijsko-obredne, dramske igre koje su u tematskoj vezi s pojedinim zvanjima i drutvenopovijesne dramske igre.

Najrasprostranjenija svadbena dramska igra jest Traenje ovce, poznata jo pod nazivom Traenje prepelice, jarebice. Ostale poznate svadbene komedije jesu tef i Bara, Obuvanje magarca, Nenad iz Brinja, Snuboki.USMENE PRIPOVIJETKE I PREDAJE (SHK), Zagreb 1997., Maja Bokovi Stulli Pripovijetke , predaje , legende i ostale usmene narativne vrste mogu se zajedniki obuhvatiti imenom prie.

Hrvatske se usmene prie razlikuju od susjednih, kao i ostalih europskih, onoliko koliko je uope u njihovoj naravi da se, uvajui trajnije strukture, mijenjaju i prilagoavaju od kraja do kraja, od jedne sredine do druge.

Folklor, pa tako i prie, vezane su ( prema danskom istraivau Bengtu Holbeku ) za svoju lokalnu sredinu, splone i generacijske skupine, za zanimanja, za obitelj, a ne za iroko podruje nacije.

Ako je hrvatski pripovijeda kazivao priu svojim jezikom, a sluao ju je usmeno u svojoj uoj ili iroj sredini, onda je to hrvatska pria.

S braom Grimm poinju teorijska tumaenja pripovijedaka: teorije o njihovu mitskom podrijetlu, o migracijskom irenju ili o poligenetskom postanku na temelju njihove zbirke priredili su J. Bolte i G. Polivka petosveani poredbeni prirunik gdje su prikazane i hrvatske pripiovijetke - Napomene uz djeje i kune bajke brae Grimm

U 20 st. je poraslo zanimanje za smisao bajki, njihovu simboliku, znaenja, a meu njima su i psiholike interpretacije S. Freud, C.G. Jung, B. Bettelheim i drugi )

Najznamenitija su prozna vrsta bajke udesne, arobne pripovijetke udo u bajci je element radnje, one su izmiljene!

Uz njih su povlatena vrsta usmene proze jo i predaje koje se temelje na vjerovanju u istinitost onoga to se kazuje.

Predajama su bliske legende; vani su i vicevi, basne, anegdote...

Konstantin Porfirogenet nam je vaan jer je u svojem djelu O upravljanju carstvom, naveo znamenitu predaju o dolasku Hrvata u dananju postrojbinu ( predvoenih petoricom brae i dvjema sestrama ); to je model rodovskih predaja o podrijetlu i o naseljavanju zemalja

Srednjovjekovni su gradovi poznavali predaje o svojim osnivaima i legende o mjesnim svecima, o emu svjedoe dalmatinski ljetopisi i naboni spisi na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku

Mnoge svetake legende poznate su od najstarije knjievnsoti sve do novih usmenih prianja

S poetkom prosvijetiteljstva i predromantizma, prvi koji su se izrazitije poeli zanimati za narod i njegove obiaje, pa tako i prie bili su : Alberto Fortis ( Put po Dalmaciji ) uz blagu ironiju, pripovijeda o dvjema vjeticama to su pekle ljudska srca, te o lopovu Vrgoraninu! Ivan lovri ( Biljeke po Putu po Dalmaciji ) uklapa usm. predaje u kontekst kazivanja o povijesti, prirodi, obiajima, ishrani, nonji

Ljudevit Gaj - kao djeak biljeio i sluao prie tako je uo priu o slavenskoj brai ehu, Mehu i Lehu, vezanu za postanak Krapine; to je rodovska predaja preuzeta iz kronika i povijesnih spisa

Gaj je zapisao i prvu kajkavsku bajku o maehi i pastorci

I. S. Kukuljevi objavio opsenu mitoloku raspravu o vilama ( velika pozornost se obraala vjerovanjima i nadnaravnim biima )

-trai i dobiva odgovore o usmenoim prianjima, vjerovanju, pjesmama, obiajima...

Matija Valjevec prva hrvatska zbirka narodnih pripovijetki na kajkavskom narjeju; 1858. ( u i oko Varadina )

M. B. S. objanjava unoenje osobnih kreacija pripovjedaa u tekst u oblikovanju prie: pripovjedai katkada se igraju uporabom rijei iz drugog diskurza moderniziraju bajku izrazima iz suvremenog administrativnog ili tehnikog svijeta ne zaziru od ukljuivanja u priu aluzija na vlastitu osobu ili okolicu!!! NARODNE LIRSKE PJESME ( PET STOLJEA HRVATSKE KNJIEVNOSTI ), knjiga 23; priredio Olinko Delorko; Zg 1963.

U rukopisnom zborniku u kojemu se nalaze zapisane pjesme nekih od najstarijih lirika hrvatske umjetne knjievnosti, meu kojima se istiu iko Meneti i Dore Dri, nalaze se i zapisi naih folklornih pjesama

Ti pjesnici su bili pod utjecajem petrarkista Neki su folklornu poeziju uklapali u svoja djela ( Petar Hektorovi u Ribanju i ribarskom prigovaranju, Juraj Barakovi u Vili Slovinki, Petar Zorani u Planinama on se pozvao na poetne stihove pjesama ... )

Naa tradicionalna poezija postigla je najvei ugled u prvoj polovici 19. St. u doba romantizma ( Mauraniev ep Smrt Sail age engijia )

20 st. - Naa se tradicionalna poezija nalazi objavljena i na strana monogih asopisa npr Nevena, Vijenca..., kalendara, godinjaka, mjesenika, tjednika pa i dnevnih novina

U to doba vrlo je oskudna knjievna kritika! najvredniji nai knjievni kritici: A. G. Mato i A. B: imi

Jezik u narodnim pjesmama u svojim osnovnim oblicima je bio vie - manje u svim naim krajevima prihvaen! Za razliku od jezika pisane knjievnosti bio je uvijek na zamjernoj umjetnikoj visini

U prilozima hrv. Folk. Poezije neprstano se mijeaju ikavski, ekavski i ijekavski oblici

Imena i prezimena glavnih uloga imaju vrlo promijenljiv poloaj u naoj trad. poeziji ( junak moe biti i njean i surov, bahat i ponizan, dareljiv i krt, postojan i nevjeran, human i neovjean ) npr. Ivo Senjanin koji kao nosilac pozitivnih karakteristika moe postati odvratan i nasilan!

Najei nosioci glavnih uloga su : Ivo Karlovi, kralj Matija pa Marko Kraljevi i Ivo Senjanin

Ivo je najee spominjano ime u narodnim lirskim pjesmama

Vane karakteristike TP: deformiranje imena i prezimena, raznih gradova i naselja ( Klin umjesto Knin ), stanovita hiperbolinost, pjesme vezane uz more ( na narod poznat po pomorskim tradicijama ), realizam kao jedna od najpozitivnijih osobina, pjesme koje odiu antimilitaristikim duhom pokazujui na uzbudljiv i posebno dramatian nain svu besmislicu ratnih pokolja, pjesme u kojima se slavi i junatvo i naglaava vitetvo u borbi i proete su tugom ( to su vojnike pjesme )

Osamostaljivanje fragmenata sa neoekivanim zavrecima ima osobito mnogo pjesama na akavskom i kajkavskom narjeju ( uz to jo i jezgrovito izraavanje )

Pjesme koje su se u narodu nazivale: pismice, kanolice, gange, alajke, nadmetaljke, poskoice, bearac imaju manje ozbiljniji i taginiji sadraj od ovih prethodnih

Pjesme koje su povezane uz svatovske obiaje i etvu, obredne pjesme, mitoloke...

Ima etverakih, petnaesterakih i esnaesterakih pjesama, ali najvie zastupljene deseterake i osmerake: Deseterake shema 4 +6, Osmerake shema 4+ 4

Balade zavravaju tragino i alosna je, a romance ne zavravaju tragino i vedre su

U samom narodu pjesme nemaju naslove, kod nekih pjesama ritam je leprav, zavodljiv i plesanPAGE 30