Embed Size (px)
Citation preview
ČLANOVI KNJIŽEVNOG KLUBA
Barović Andrej Bjelanović Sunčica Bojanić Milijana-Lana Vlahović Jovana Vuk Rakočević Vučeraković Dara Gavrilović Kristina Gojković Zvezdana Dedajić Milica Dobre Nikolina Dragović Vesna Drinčić Sara Đukanović Milica Jušković Anđela Konatar Emilija Koprivica Ana Lopičić Sofija Medvidović Ana Mujović Anastasija Perović Marija Popović Ružica Radunović Nikola Raičević Teodora Rajković Bojana Rakočević Andrija Rujović Lejla Ćetković Jovana Uskoković Jelena Cvijetić Tijana Klub organizovao prof. S. Fatić
Književni klub Gimnazije "Petar I Petrović Njegoš" formiran je sa ciljem da razvija sklonosti i sposobnosti za književnost i književno stvaralaštvo, te stvaranje i odgajanje književne publike čiji će se interesi za knjigu povećavati. Ovaj oblik aktivnosti ima zadatak da razvija kod učenika ljubav prema pisanoj riječi i književnosti, da proširuje i produbljuje literarno stvaralaštvo i razvijanje samostalnog istraživačkog rada.
Andrija Rakočević
OBALA
Neću biti na dalekoj planini, Niti na uzburkanoj pučini. Na obali, Gdje mora prerastaju u čvrsta kopna kontinenata, Tamo ćeš me naći. To je mjesto gdje naizmjenično Voda postaje zemlja i zemlja postaje voda. Na obali vlada zakon neodlučnosti. Tamo ćeš me naći, Iako ja tamo ne bih želio biti. Radije bih bio crveno jedro na plavom horizontu ili pak neki krivi bor na čvrstom tlu, Nego bio kamen zapljuskivan talasima, Plimama i osekama, Sjevernim i južnim vjetrovima Vječno užarene dileme, Na nasukanom, tonućem pijesku.
3
L i c e
Nikolina Dobre
PAKAO, RAJ, JA FILOZOF ITD.
Mlađa nego sada, prije nego što sam se upoznala sa ikakvim religijskim viđenjem života poslije smrti, negdje sam vidjela Botičelijevu slikanu adaptaciju Danteovog pakla.
Na isti način na koji i druge nove pojmove i pojave povezujemo sa, koliko god apsurdnim, prošlim iskustvima, ja sam povezala pakao s ovom slikom. Vjerovatno sam zbog toga i, čitajući samo dijelo, uvijek na umu imala istu sliku – onakvu kakvu je imao i Botičeli. Za mene je pakao uvijek bio devetospratno zdanje renesansnog stila. Na stranu sam izgled, doduše, ideja pakla i grješnika uvijek mi je bila ne samo fascinantna, nego i neiscrpan izvor pitanja (koja su opet neiscrpni izvori beskrajnih debata): ko odlučuje, i po kojim kriterijumima, ko je zaslužio da propati vječnost u paklu a ko da za svoju hrišćansku posvećenost i vjeru uživa u raju? Kako se razgraničavaju oni na sredini, neveliki vjernici ali ni jeretici? Koliko minimalno vjere treba da smo imali da zaslužimo priliku u čistilištu? Ima li u raju kakve hijerarhije, i poštuje li Gospod više one koji su cio život posvetili vjeri radi posmrtnog uživanja ili one koji su bili skromni zarad skromnosti i čestiti zarad čestitosti? I naposlijetku, kakvog smisla imaju raj i pakao? Ako je, recimo, neko rođen slijep, on život u boji i oblicima nikad ne upozna – upoznaje dodir, ukus i miris i tako i doživljava svijet. Ne bi li, ne znajući zadovoljstvo, zaboravili na bol? Bi li otupjeli na patnje i prestali da marimo za uživanja? Bi li, čak i oni najbezgrješniji među nama, vođeni ljudskom prirodom (i, u
4
L i c e
uslovima gore opisanim, dosadom) razvili zavist, ljubomoru, prezir jedni prema drugima – jednostavnije rečeno: ne bi li ljudi, domogavši se božjeg carstva, i to sveto mjesto vremenom pretvorili u leglo laži, obmana i grijeha? Kakvu sudbinu bira Bog za one koji su, propativši na Zemlji, izgubili vjeru ili volju za vjerovanjem? Kakva je kazna za njih, koji su ovdje već izgubili sebe, da vječno pate?
Možda se ipak svi varamo. Ljudi su, naposlijetku, od ranih vremena znatno evoluirali u pogledima na društvo i svijet. Možda je i sam Gospod sada hipik, i čeka nas na vratima nekog ljepšeg mjesta, vječnog raja za sve, dijeleći oproštaje i šireći ljubav koja je uvijek u teoriji bila fundamentalna vrijednost hrišćanstva.
A možda i ne. Vjerovatno idem u pakao zbog zaključka.
5
L i c e
Bojana Šolaja
BRODOLOMNIK KOJI MISLI DA SE SPASIO
Gdje sam? Nebo šalje maglu. Ništa ne vidim. Svuda su Bjeličastopepeljasti tragovi. Sanjala sam te. San daje ono Što misli izostavljaju. I dalje si važan. I dalje si sve Što kroz maglu razaznajem. I dalje te ne vidim jasno. I dalje se krijem od tebe… I dalje te krijem od sebe… A gdje si ti? Jesi li sa druge strane? Hoću li te naći na kraju puta Ili sam te ostavila u nekoj luci? Sada su brodovi tvoje prenoćište. Brodovi kojima davno plovih, Brodovi kojima nisam pripadala, Brodovi koji su me vodili morima Koja ne volim. Spasila sam se ! Bila bih brodolomnik Da sam ostala. Utopila bih se u tom moru. Ti bi me udavio !
6
L i c e
Udavio bi me riječima, Udavio bi me zagrljajima, Udavio bi me neizvijesnošću. Sanjala bih te, A ti ne bi dolazio. Bio bi magla nad talasima. I spasila sam se, Jer ne želim to. Ali I dalje te sanjam Ovdje Na ovom Bezimenom Mjestu.
Dnevnik čitanja: Majstor i Margarita
7
L i c e
MOJA "ISKRENA PESMA" Molim dan da ne niče, Molim zoru da ne sviće. U snu te mome vidjeh noćas Kao istinu, kao poraz. Sna se toga stidim sada, Dok mi jutarnji mraz šiba lice. Kroz uši mi još svira ta balada. Gdje si bila noćas, nesanice? Gdje si bila da me spasiš Tih utvara anđeoskih lica Od kojih moje srce još uvijek grca I sramnu istinu mi umu šapće? U mome srcu sramna voćka klija Od koje sama pobjeći ne mogu. Zato, među stotinu zbilja, Još uvijek stvaram jednu svoju.
8
L i c e
OKEAN U SUZI Dajem te vodi, Jer ti jesi voda. Dajem te rijeci, Nek' te vodi od mene. Dajem tebe, Bar ono što je ostalo... Dajem i gledam Kako te struja miluje. Ljubomora me grize, Jer čini ono što ja ne mogu. Gledam kako odlaziš... Gledam kako toneš... Gledam kako te nema... Znam da si u vodi, Znam da si u rijeci, Znam da ideš moru sinjemu, Znam ostavljaš me nijemu, Znam napuštaš me uplakanu. I ne bi mi bilo žao Kad bi daleko otišao. Ali tu si ! U vodi… Mojoj vodi ! Kapi… Suzi… U Mom Oku.
9
L i c e
SOKOLOVA PJESMA (O UMJETNOSTI) Vjerovala sam pticama, Mislila sam da sam vrabac. Da je moj zadatak Da čuvam gradove Snijegom zavejane. Vjerovala sam pticama, Mislila sam da sam gavran. Da donosim nesreću, Da sarađujem sa zlima, Da ne vrijedim biti obožavan. Vjerovala sam pticama, Mislila sam da sam golubica. Da pjevam svoje pjesme I čekam svog pratioca Da zajedno slavimo ljubav. Vjerovala sam pticama, A nije trebalo. Čujte me vrapci! Niko kao ja Ne pjeva tako dobro Gradu bez ljudi. Čujte me golubovi! Niko kao ja Ne voli tako jako One koji se ne daju voljeti. Čujte me gavranovi! Niko kao ja Ne pleše tako strasno Ples sa zlom sopstvenim. Čujte me ptice! U svima vama Svira dio moje pjesme.
10
L i c e
Jer ja sam soko! Rođena da Pjevam sama, Mrzim sama, Volim sama. Rođena da Svi letite ka meni, Ali da me niko ne doseže. Da svi čujete moju pjesmu, Da je svi pjevate, Ali da je razumijem samo ja I niko više....
Dnevnik čitanja: Stranac
11
L i c e
Ana Medvidović ZAŠTO VOLIM MUZIKU Moj život ispunjen je raznim dešavanjima. Koliko je dobrih toliko ima i oni loših. Sve je to, svakako, imalo uticaj na mene, ali sam uspjela većinu toga da prebrodim slušajući muziku. Još dok sam bila dijete moja okrenutost muzici predstavljala je jedan vid bjekstva od surove realnosti. Nijesam mogla da zamislim dan bez tonova koji me tjeraju, navode da se osjećam ispunjeno i radosno. To je bio moj bijeg u drugi svijet, gdje sam sigurna i zaštićena od svih stvari koje su me činile nesrećnom, izazivale bol i tugu. Sva negativna osjećanja kanalisala sam putem muzike. U početku su to bile laganije pjesme, sa tekstovima koje nijesam mogla u potpunosti razumjeti, ali su mi svakako pružali satisfakciju i činili da moja duša osjeti mir. Vremenom, kako sam odrastala, moji pogledi su postali prošireniji, a sama svijest o cijelom svijetu potpunija. Tada sam počela slušati hard rok. Većina ljudi su imali, imaju i nažalost uvijek će imati predrasude o toj vrsti muzike. Postavljana su mi mnoga pitanja o tome, na koja u početku i nijesam mogla dati odgovor. Kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam da baš ta agresivna melodija, tekstovi koji opisuju tragične, bolne događaje iz života, pa čak i tabu teme od kojih mnogi ljudi zaziru, potpuno odgovaraju mojoj svakodnevici. Kao i svaki čovjek imam uspona i padova, koji i te kako utiču na mene. Neprijatne situacije koje nijesam željela dijeliti s drugima potiskivala sam u sebi, ali opet mnoge odgovore i spokoj pronađoh u muzici. Osjećala sam da me neko konačno razumije. Postojale su dodirne tačke mog života i života muzičara opisanog u formi teksta. Agresivna melodija predstavljala
12
L i c e
je sve negativne emocije: jad, samoću, žalost, melanholiju, koje su se skupljale na jednom mjestu, napravile haos, agoniju kao što je i sam život haotičan. Muzika je za mene bila najefikasnija vrsta terapije. Uključim omiljeni bend, prepustim se osjećajima, uživam u trenutku i rasterećena od svega, skupim snage da nastavim dalje. Svakoj osobi muzika, ma koju vrstu da izabere, predstavlja satisfakciju, pruža duši mir i pomaže joj da se otarasi stresa i da lakše prebrodi mnoge nedaće.
Dnevnik čitanja: Santa Maria della Salute
13
L i c e
Jelena Uskoković
* * * Dušo hladna, dušo prazna Najgora si Božija kazna Zar ne vidiš da toneš? A znaš čije ime zoveš. Znaš, ali nećeš reći, Jer ti neće suze teći. Pa i mađije da su bile Riječi one plavokose vile Što u san ti dođe ono veče I kao plamen te opeče Zaledile bi se pred zoru Kad ti poče svoju moru. Dušo hladna, dušo prazna Veseo ti je tužni smijeh Zar je tebi ljubav grijeh? Stani! Okreni se i pogledaj. Zar je ovo kraj Zar je poslednji pokušaj? Stani! Čudan je to sudbine kroj, Zajedno smo lili krv i znoj U onoj avliji prokletoj. A sada ne znam ja tebe, Ne znaš ti mene. Ne odlazi tek tako
14
L i c e
Znam da ti nije lako Ali pogledaj ovo dijete Što još čuči u te Što bez pogovora odlazi u suton.
Dnevnik čitanja: Prokleta avlija
15
L i c e
Jovana Ćetković
SVAKO JE UMJETNIK SVOG ŽIVOTA I GRADI GA SEBI SVAKOGA SATA PO MILOJ VOLJI
Dostojevski
Isti talas nas ne može dva puta pokvasiti ili nasmijati. Taj trenutak se ne može ponoviti, treba ga uhvatiti i shvatiti da se neće opet desiti.
Kamo sreće da možemo taj trenutak uklesati u kamen ili ostati u njemu zauvijek i opet iznova i iznova ga proživljavati. Živjeti znači uhvatiti ono vrijeme koje nam pripada i biti ono što jesmo i šta osjećamo. Budućnost čiji su korijeni prošlost i kada prihvatimo ili ne prihvatimo sadašnjost, prošlost i budućnost, ne izgubimo vrijeme nego se mi izgubimo u vremenu i tražimo mjesto gdje ćemo da se sakrijemo. Zašto sebe ograničavamo, a ne pitajući se šta zaista želimo i možemo uraditi. Pitamo se zašto toliko griješimo i pogrešne izbore pravimo, ali prvo treba definisati ono pravo što zaista želimo i tražimo. Sudbina nam ostavlja znakove pored puta i, ako ih pratimo, naći ćemo se tamo gdje treba da budemo. Ponekad pratimo lažni trag, koji nas vraća na početak puta. Kada si mnogo puta u životu pogriješio i prestaneš da obraćaš pažnju na znakove pored puta i jednostavno ideš svojim putem.
16
L i c e
Nisu važne godine u našem životu već život u našim godinama. Ne daj da te strah od promašaja spriječi da nastaviš.
Dnevnik čitanja: Braća Karamazovi
17
L i c e
Lopičić Sofija ZID ... Hodamo uzbrdo I mislim da je snage ostalo malo. Šta li tražimo? Za čim li trčimo? Šta li čekamo? Hodamo. Noć je svugdje A zvijezda nigdje. Tražimo jednu Ili kraj ovih zidina. Hodamo. Legende kažu: Poslije njih čeka Sunce, A mi, mi smo sve biliži kraju ... Ali njega nigdje Hodamo uzbrdo. I mislim da je snage ostalo malo. A mi još uvijeni, Pognutih glava ne znamo Šta tražimo, šta čekamo. Mada, povratka nema, A i ne vraća nam se. Hodamo, Zidovi slabe Da li je ovo ono što čekamo? Vratiti se kasno je.
18
L i c e
...Hodamo Saplićemo se. Padamo. A Sunca nigdje... ... na kraju je zid.
Dnevnik čitanja: Čekajući Godoa
19
L i c e
Kristina Gavrilović
SAN Jednom sam snila da od nekog sam se krila, đavolskim me očima tražio, ime moje glasno izgovarao i tim je glasom moju dušu razarao. Bestidno me dozivao i moje tajne otkrivao. Čim izađoh ispred mene stvorila se crna šuma, je li ovo san ili ja sam sišla s uma?
20
L i c e
VRIJEME
Vrijeme je brzina kojom prošlost nastaje, djetinjstvo prestaje i sve lijepo nestaje. Vrijeme je najveći neprijatelj, Svih je snova rušitelj i bolesti je nositelj. Vrijeme je skupocjeno i neukroćeno. Vrijeme je vječnost!
Dnevnik čitanja: Romeo i Julija
21
L i c e
SVE BIH OPET Da, sve bih opet, ali lako neće biti, i ja sam na istom to ne želim kriti. Da u mraku rukom sa lica kosu mi makneš, da kao slučajno po ramenu me takneš. Da brzo me ljubiš, a da u oči me lažeš. Da li išta osjećaš molim te da kažeš. Gledamo se u tami, ja čekam tvoj pokret mi ostadosmo sami, a sa tobom sve bih opet.
22
L i c e
Lejla Rujović MUZIKA MOJ ŽIVOT Muzika širi ljubav, razumije čovjeka. Ona je umjetnost koja ima spsobnost da zaviri u dušu svih ljudi. Ona može da razotkrije i najskrivenije tajne.
Kada svojim rukama zahvatim vrat viole i svoju glavu spustim na nju, tada se nađem u potpuno novom, savršenom svijetu. Kada odsviram ton predam se njenim čarima i počinjem stvarati muziku. Neopisiva ljepota naizgled nespretno nanizanih nota, stvara savršenu melodiju koja me u momentima tjera da se naježim, a ponekad da zaigram u ritmu koji stvara. Ta harmonija je dio moje duše, stvar koja me čini srećnom. Zajedno sa njom posjedujem jedinstvenu moć koja mi omogućava da usrećim gotovo cijeli svijet, da kod njega iazazovem razne emocije, od smijeha do kristalnih suza.
Muzikom se bavim od svoje pete godine. Sa violom sam putovala širom naše divne zemlje i nastupala sam sa kamernim orkestrom. Bila su to divna iskustva, zlatni sati koji ostaju kao neizbrisiv trag i dio sjećanja na moje djetinjstvo. Bila mi je oslonac i prijatelj kakvog bi svi poželjeli. Učinila me je boljom osobom i pokazala mi drukčiji svijet. Ona može govoriti, ali ne riječima kao mi, već svojim čarobnim zvukom. Ona ima boju, ali i miris koji je jedinstven za svakog pojedinca. Ja sam u njoj pronašla srce koje pažljivo osluškujem. Ono kuca ne samo za mene, već za sve ljude koji je vole. Ona mi daje nadu za boljim životom, nadu da će sve doći na svoje. Ja dišem, živim uz muziku. Ona je moje blago. Poklonila mi je mogućnost da izliječim mnoge ljude, da upoznam meni slične, ali različite osobe. Pomagla mi je da izgradim orginalnu ličnost, da
23
L i c e
potisnem svoje mane, kako bi na površinu isplivale moje vrline.
Ponekad imam utisak da moja viola plače i pati, a ponekad opet vesli se i raduje. Ja od uzbuđenja sva ustreptim, saživim se sa njenim bolom i njenom ushićenošću. Moje srce kuca zajedno sa njom i moja duša živi u njoj.
24
L i c e
Zvezdana Gojković
OBLAK Pjenast nada mnom stoji, Jastuk na jorganu neba. Sličan mekoj svili, K’o ruke da pruža, Pogledom me mami Dok zaneseno klizi, Na umornu nebesku lađu liči. Da li se sprema sunce da skrije, Da kišu prospe? Vragolan se igra i dok pada veče. Kako vrijeme sporo teče! Žudim da plovim visinom. Na zajedničkom putu Bila bih mu saputnik vjerni. Kuda on to stremi, Mora da se sa mnom žmurke igra? Pod jorgan se skrio? Sprema se da spava? Nek spokojno sanja! Ode i nesta sa svojom ljepotom... Čekaću da mi se vrati. Raširene ruke ćute. Nove oblake slute.
25
L i c e
BUDIMO MOST Imam ideju kako da ostvarimo snove: Umjesto zidova, da gradimo mostove. Hajte, djeco i odrasli, da se družimo, Jedni drugima ruke da pružimo. Kad se naše ruke čvrsto spoje Sve biće blizu – i tvoje i moje. Taj most će da spaja ljude daleke, Livade, njive, rijeke, Doline ravne, planine visoke, Kanjone modre, duboke. Nije važno koje smo boje, Jedno je sunce i tvoje i moje. Nije važno sa koje smo strane, Svi smo mi list iste grane. Sagradimo most koji će da miri, I nadu i radost međ' nama da širi. Nazdravimo tom našem susretu -Da budemo svi u jednom svijetu! Dobro nam došao svaki gost! Biće to najčvršći od svih stijena most! I najljepši i najjači. Već ga vidim kako suncem zrači I kako nam poruku u amanet šalje „Jedino zajedno možete dalje!“ Eto, šta djeca i odrasli treba da rade: Zagrljajem mostove da grade! Da s dlanova naših golubice lete. Hajte, mali i odrasli svijete,
26
L i c e
Pokažite bez straha, snažno i smjelo Svojih ruku djelo! Ukrstimo želje, dragi neimari, Što se jako želi – to se i ostvari!
ČUJEM KAKO TRAVA RASTE Pod prozorom šapat, Zelene ruke pruža, Suncu se smiješi, Dok nad njom zlaćano sija. Milost joj prija, Dok biser rosa je kupa, Ona joj uzvraća – Hvala! Srce joj od radosti lupa. Kako i ne bi, -Tek sad je zablistala! Čujem kako tiho diše, Vjetar joj šapuće: Zelena moja, rasti još više! Tek je oči otvorila. Oko nje mravi vrve, bubice migolje. Tek je svijet ugledala -šumu, rijeku, polje... Znam, tek se uči Kad je jutro, podne il` veče. A buran život teče li teče...
27
L i c e
TANKOSTRUKA NJEŽNA BIJELA Međ’ drvećem k'o princeza, Tankostruka nježna breza. Glatka, meka kora bijela Svo drveće zanijela. Zraci plove kroz krošnju njenu, Miliju je zanesenu. Treperavog sitnog lista, Na suncu k`o dukat blista. Vjetar joj šapuće da je voli, Ni oblak ne može da odoli! Da znate kako je žudno prati! Svaku noć bi kod nje da svrati. Samo da niko ne čuje! Mnogi bi njene grane da pozlate, Al` šta je – tu je. Mogu samo da pate!
28
L i c e
U ŽIVOTU KAO U ŠAHU Život kao šahovska tabla, Na njoj cijeli crno-bijeli svijet, Najviše je običnih piona. Njihov nestanak manje boli. Lakše im nađu zamjenu. U životu, kao u šahu, Pazi se na svaki potez. Svaki korak je borba. Licem u lice, Ponekad u životu, Podlost te napadne s leđa. I sve zavisi od tebe. Ponekad Protivnik je šahiran bez žurbe. Ponekad Kad se najmanje nadaš, Ili najviše želiš Ostaješ zaustavljen. Neki su kratko u igri, Nemaju snage, Prepuštaju se slučaju. Drugi Do kraja se drže njenih pravila. Treći Zaborave na njih i na sebe. I tako Gube se i dobijaju partije. A njih je u životu bezbroj. Mnoge od njih Možemo izgubiti.
29
L i c e
Ali nikad sve dobiti.
ŽIVOT I VRIJEME Život teče I vrijeme teče. Čak i kad život stane, Ono i dalje svoje bezbrojne dane Ispred sebe goni. Zemlja na uzbunu zvoni. I novi život se rađa. I opet s vremenom borba i svađa. I tako vrijeme i život prolaze. Ono na duge, Život na kratke staze. I kratak, zna lijep da bude! Al' vrijeme je sudija za ljude. Bio nevin ili kriv, Niko iz života ne izađe živ.
30
L i c e
SREĆA Uvijek dobrodošla Često neočekivana Bez ijedne mane Najljepše boje ima Najslađi ukus Na krilima te nosi Zna želju da pronađe Radošću da te umije Stvori ljeto usred nevremena Pod ruku te drži A ponekad ti izmakne Kad bi mogao sa njom da se rodiš! Da što manje izazivaš sudbinu.
Dnevnik čitanja: E.A. Po - Gavran
31
L i c e
Jovana Vlahović
O ROMANU "ANA KARENJINA"
U slavnom Tolstojevom djelu se, pored tragične sudbine junakinje po kojoj je roman i nazvan, prikazuje jedna široka slika društvenog sistema, prvenstveno porodice koja je najbitniji faktor u njemu, ali i pojedinac naspram javnog mnjenja. Ana Karenjina je na početku djela prikazana kao dobra i požrtvovana majka, sestra, supruga. Pisac nas upoznaje sa njom tako što nam je predstavlja u ulozi mirotvorca. Tu uočavamo da je Ana širokogruda, žena velikog srca. Ona je sve “obaveze” žene obavljala kako valja i zbog toga je uživala veliki ugled. Život joj šalje iskušenje, šalje joj Vronskog. Postala opsjednuta Vronskim i čini se da to nije bilo nesvjesno. Ona počinje da podcjenjuje svu svoju prošlost i sve što je do tada smatrala svojim najvećim blagom. Ubjeđuje sebe da je Vronski upravo ono što joj nedostaje. Kod mene se stalno smjenjuju osuda i praštanje Ani. Možda je ona, kada je osjetila momenat prave ljubavi, shvatila koliko je njena ljubav sa Karenjinom neiskrena i to je izjedalo. Karenjin je čovjek kojem su suštinu života predstavljali posao, karijera, ugled i moralna načela. Da ga je Ana zaista voljela sve bi to zanemarila, ali zbog nedostatka ljubavi ona mu stalno traži mane i u njima pronalazi opravdanje. Vronski joj je pružio ono što suprug nikada nije. Mogu da razumijem Aninu prevaru, ali i Aleksejevu skrhanost zbog toga. U svemu tome Karenjin se pokazuje kao izuzetno dobar čovjek koji ruši sve zidove pravila kojima je bio okružen i nudi joj pomirenje u kojem se ogledalo njegovo poniženje. U njegovoj dobroti ogleda se njena sramota.
32
L i c e
Dnevnik čitanja: Ana Karenjina
33
L i c e
Jedino zbog čega Anu osuđujem jeste to što je napustila svoje dijete, Serjožu.Za to ne pronalazim nijedno razumno opravdanje. Njenu odluku da napusti promašeni brak, brak bez prave ljubavi i strasti donekle opravdavam. To je veza koja je nametnuta, na koju je, na neki način, primorana i u kojoj se nije pronalazila. Serjoža je najveća žrtva Anine ljubavi. Ostao je uskraćen za majčin zagraljaj, dodir, savjet… Bez obzira na sve, Aleksej bira da Ani oprosti, spreman je da joj se vrati, zagrli je, ali Ana je tada daleko, uništila je svaku prilku da se vrati, da bude dobra majka i toga svjesna. U ovakvoj situaciji od Vronskog je očekivala više podrške i razumijevanja, ali to nije dobila. Vronski je neko ko nije dovoljno zreo da bi mogao biti oslonac ovakvoj ženi u ovakvoj situaciji. On u početku prema Ani gaji strast i ima mladalački polet, ali vremenom, vjerujem da je ta zaljubljenost prerasla u ljubav. Anino dijete sa Vronskim za nju predstavlja ogledalo vlastite sramote. Anica je podsjeća na Serjožu zbog kojeg konstantno pati i zbog toga nije spremna da razvije pravi odnos sa njom. Jednostavno je odbacuje. Ljubavna priča Ane i Vronskog od početka je prava, strastvena, velika, ali i pod stalnom osudom koja predstavlja veliki teret i zadaje im veliku patnju. Kao udata žena, Ana je više osuđivana nego Vronski. Ona je to znala, ali ni muž, ni dijete, ni okolina nisu je osuđivali i mrzjeli koliko je ona prezirala sebe zbog svega što je učinila. Ana je, u stvari, najveća žrtva sebe same.
34
L i c e
Nikolina Dobre
HELENA - LJUBAV, ILI ODSUSTVO STRAHA
„Ne slušam muziku. Ne, uopšte.“ Odgovor je bio iskren. Rijetke su bile svakodnevne pojave u kojim je uživao, ali izrazi lica onih koji su ovaj odgovor čuli bila je jedna od njih. Nevjerica, čuđenje i nevoljno prihvatanje praćene fizičkom manifestacijom istih – mrštenje, razrogačene oči i najzad slijeganje ramenima bile su najčešće reakcije. Pa šta? Prosto ne sluša muziku. Omiljeni bend, doduše, bili su mu Misfitsi. Kao tinejdžer slučajno je nabasao na žurku pankera koji je cijelu noć odvaljivao jednu njihovu pjesmu koja mu se naročito svidjela, Helena.
Drugu pjesmu nije im znao. Nije znao ni kako izgledaju.
Tekst mu se toliko svidio da je ubrzo i saznao da je inspirisan ne toliko uspješnim horor filmom iz ’93. Boxing Helena priča o hirurgu koji nije prihvatio ženino odbijanje te joj je hirurški odstranio udove i takvu je držao za sebe. Mada se morbidna ideja odmah nastanila u njegovoj jednako morbidnoj glavi, sam film mu se nije svidio – smatrao je da pjesma bolje dočarava Helenin očaj i bespomoćnost.
Prema tome, nije imao omiljeni film. Dugo je vremena svoje opsesivne potrebe, znajući
da su ilegalne, ispunjavao pomoću životinja. Naslađivao se u nanošenju bola, strahu i očajanju i bespomoćnosti mačaka, pasa, zečeva, hrčaka, ptica. Često je i, nalazeći uživanje u prizoru krvi, rezao i svoje ruke iznad lakata. Njegova majka, naravno, vidjevši ožiljke dubokih rana postupila je najrazumnije – okrenula se stručnjaku za pomoć njenom, kako je mislila, depresivnom sinu. On,
35
L i c e
naravno, svoje psihopatske tendencije nije mogao otkriti a da ne zavrijedi neku težu dijagnozu, te je prihvatio ovu, zajedno sa svime što ide uz riječi „depresija“ i „suicidalne tendencije“, uključujući i grupe za podršku.
Tamo je našao svoju Helenu. Pitao ju je voli li Misfitse. Okej su, rekla je. Bio je zadovoljan tim odgovorom.
Ubrzo je pristala i na piće, zatim na večeru. Saznao je da su i njoj dali istu dijagnozu. Istina, bila je veoma usamljena.
Odveo ju je kući. Jeli su, a onda je on ukazao na nedostatak muzike. Pustio je uvertiru svog velikog djela i pogledao je upitno. „Baš i ne volim pank“ rekla je glasno. Nije bilo bitno – nije je čuo, od muzike i zvuka svog uzbuđenog srca. Previše uzbuđenog. Uzeo je za ruku, sigurno, do već predodređenog mjesta.
U početku nije shvatala. Ni kad joj je uputio osmijeh pun zuba, ludački, ni kad joj je priprijetio pištoljem, ni kad je pod nišanom vezivao. Samo je unezvijereno gledala u njegove prazne oči. Tek mu se tada vratio neki davno izgubljeni zdrav i perceptivan dio mozga, da mu predoči u čemu je problem. Koja je njegova fatalna greška. Bila je zaljubljena. Bolesno zaljubljena, a sada golemo razočarana, nije imala mjesta za strah, samo izbezumljenu nevjericu. Ne, ne. Ne tako. Nije trebalo da bude tako. Nije bilo straha kojim se hranio. Tražio ga je u njenim očima, u njenim pokretima, trebao mu je – obećanje tog straha ga je dovelo dovde. A sada ga nije bilo.
Odmahnuo je glavom i iznervirano vratio ploču i pribrao se čuvši početni rif Helene. Ali ona je bila previše brza, a on previše neoprezan – okrenuo se na vrijeme da vidi kako smirenim pokretima približava cijev pištolja sebi i gledajući ga nijemo povlači okidač. Gledajući krv kako
36
L i c e
ističe iz glave kroz njenu kosu osjetio je samo prazninu neispunjene potrebe. Ona nije bila njegova Helena.
Dnevnik čitanja: Bob Dilan
37
L i c e
Bojana Šolaja
SPORENJA
Razmišljala sam, a sad dijelim sa vama tu misao, šta je glavni izvor sporova među ljudima. Kad pogledate život čovjekov, od ovih naših malih do života cijelog čovječanstva, sve je uvijek i stalno u nekom nikad nerazriješenom sukobu. Čini se, da nema njih, svijet bi bio poprište opšte apatije, nemoći, anemčinosti. A otkud ti sukobi? Kad se to i zbog čega čovjek posvađao sa čovjekom? Zašto ne živimo jureći za ljubavlju? Zašto se ne takmičimo u poeziji umjesto u teškim riječima? Zašto ne odemo svakog jutra u pohod na zagrljaje umjesto u ostvarivanje neke lične dobiti? Kada će se bogatstsvo mjeriti onim što smo dali, a ne onim što smo uzeli? Kada će tuđi osmijeh uvijek i nužno biti i naš osmijeh? Kada će čovjek voljeti čovjeka bezuslovno i nesebično? Kada će razlog svakom jutru biti ljubav, ali ne ljubav samo prema i među odabranima, već ljubav uvijek i svuda, od svakog svakom? Kada će osvanuti jedno takvo jutro?
Da bi se ono desilo, moramo iščupati korov tog sukoba u nama i među nama, očistiti i sebe i ovu planetu i čitavu vaseljenu od njega! Moramo se pitati - gdje je sukob počeo? Vjerovatno onda kada je svako od nas pomislio da zna najbolje. Za dva najveća mudraca sa suprotstavljenim mudrostima planeta je već tijesna da bi se oni desili u istom trenutku. A šta bi bilo kad bih vam rekla da svi sebe vidimo kao te najveće i najmudrije i kada bih vam rekla da svako sobom nosi neku svoju istinu ili bar ono što smatra istinom? Šta bi tad bilo? Mogli biste me optužiti da govorim protiv znanja i protiv mudrosti. Ali, to nije tako! Sve što želim je da usmjerim vašu istraživačku i stvaralačku energiju na prave stvari.
38
L i c e
Svi mi volimo da budemo pitani. Svi volimo da pokažemo svoje znanje. Svi volimo da širimo onu istinu koja je istina za nas. Želimo da je ljudi čuju i, ako je moguće, da je prihvate. To je u čovjekovoj prirodi i to je jedna od ljepota te prirode. Ali, željela bih da učite da koristite svoje znanje u ime ljubavi, a ne u ime destrukcije. Učite sa radošću lekciju o korijenu biljke, ali kako biste mogli da pomognete onoj koju čuvate da poraste, nikako da biste je lakše i iz korijena iščupali. Svakog dana dograđujte po ciglu u hramu vašeg obrazovanja, ali neka krajnji cilj bude da kasnije taj hram bude mjesto u kom će moći da prebiva svaki znanja željni posjetilac, a ne zatvor u koji ne primate nikog osim sebe. Učite, ali dok učite, učite se skromnosti, učite se čovječnosti. Znanje je moć. Ali, moramo paziti i na ruku koja drži tu moć. Ako brusite oružje u vašim rukama, pobrinite se da vaša ruka od njega napravi ružu, a ne mač.
39
L i c e
Andrej Barović THUNDER GOD’S WRATH
Trouble was brewing again within the ever mighty Frankish Empire. Traders missing, cities pillaged, women being raped, men being killed. This would not be strange in a time of war, but during a prolonged time of peace, it raised a few questions. The ministers had no answers as to who, and for what reason, would attack their lands in such a manner. The throne hall of the Emperor echoed the voices of the noblemen’s furious conversations. The poor emperor Dagobert was getting more annoyed by the second, his mind entwisted by the conflicting opinions of his two advisors, speaking from either side of him. At one point, tired of the emptyheaded bullshit the noblemen spat at each other, he stood up and called for silence. In a long monologue, he acknowledged the direness of the situation and decided to take manners into his own hands. He would, from his own treasury, assemble an army and march to the troublesome land of Silesia to put an end to the cruelty being carried out on his Empire. He was met with a huge applause, being praised by all the present, as if he was some sort of God.
In the meanwhile, another village was being sacked by the Slavs. The years were not kind to them, poor weather conditions and infertile soil has prompted them to turn to a more… direct approach to living. They were doing what they had to survive. They pillaged, killed whosoever stood in their way, and took some into slavery to sell. Of course, without knowledge of Empires and kingdoms they believed in their ruler, Samo, and would follow him into fire, if need be. Legend has it that Samo is
40
L i c e
the son of Perun, the thunder god, and that he himself watches over Samo and would bring the entire Heavens down on Earth for him. Samo endorsed this tale, using the birthmark in the shape of thunder across his back as proof.
The Franks had finished recruiting and were ready to march on Silesia with the Emperor himself leading them. It took them days to reach the far province but they finally did. While marching through they witnessed what the Slavs had done. Burned villages, corpses left on the ground to rot, they were utterly ruthless in their wake. Another few days had passed and nothing but the heaviest rain fell, slowing the Frankish advance. Samo’s scouts gained intel about the Franks and Samo, confident and strong willed, decides to meet them in the open. By gaining victory in this battle Samo believed it would raise him into Godhood and he would finally enter Vyraj to reunite with his Father. His people were convinced that they will too enter the gates of Vyraj where the Gods will grant them each twelve virgins and an eternity of pleasure. These beliefs were the foundations of their morals and strength and with them they followed Samo into battle.
Samo and his army marched in the direction of the Franks, reaching the muddied meadow of Wogatisburg. There they met. An Emperor against a demigod. Samo, with a smile on his face, watched as the considerably larger Frankish army encircled them in a strategic manner. He yelled in a language foreign to the Franks, with his men cheering at every sentence. The storm was raging more and more as every minute passed. Samo waited. Tension only grew, the Emperor even shaking in his shiny armor. CHARGE!. The Emperor yelled. The ground shook as if an earthquake had hit. The heavy infantry were running and yelling their throats out. Samo and his men
41
L i c e
were patient and then it began. The forces clashed, the clinging of swords and bashing of armor accompanied by the screams and yells of dying men made a gruesome sight. Blood from the wounds and severed limbs and heads painted the muddy ground red. Thunders were striking all across, with the rain getting ever heavier. The Franks were gaining advantage by the second, enclosing the circle they had formed. Samo’s men were fighting with no fear of dying, but they almost knew the battle had been lost. Samo was losing morale fast, he was being defeated, if he died here it would be for nothing and his Godhood would not be gained. Seeing his men being slaughtered he dropped onto his knees, hopeless and weak. “Father, help me.” Were his only words. As soon as he said this the sky had split in two, the storm raged even harder with thunders even hitting the soldiers. From the split descended Perun, bringing forth his Wrath upon the enemies of his son. He swung his thunder hammer at the Emperor and squashed him, with the skies themselves coming down on his followers. Samo and his remaining men, witnessing what they did, took up their weapons and aided Perun in his destruction. One by one, the Frankish fell from the hands of a God.
The Slavs, even though a bit pyrrhic, were victorious. Upon the death of the last Frank, Perun extended his arm to Samo and took him into Vyraj, taking with them all the souls of the fallen. Those who lived were promised the same when their times come. Samo had risen to Godhood and became the god of war and protector of men.
42
L i c e
FILMOVI I SERIJE O PISCIMA
Pred vama je izbor filmova čiji su glavni protagonisti sami pisci. Neki od ovih filmova nastaju ekranizacijom književnih djela s autobiografskim elementima, a neki kao plod mašte reditelja koji su našli inspiraciju u svijetu književnosti. Dakle, evo nekih filmova u kojima pisci vode glavnu riječ.
1. Zemlja sjenki (Shadowlands, 1993) – Film govori o velikom piscu fantastike Klajvu Luisu i njegovom poznanstvu sa pjesnikinjom Džoj Grešam, iz kojeg će se izroditi ljubav.
2. Sjajna zvijezda (Bright Star, 2009) – Ben Višo tumači velikog pesnika Džona Kitsa, koji je obilježio pokret romantizma u Evropi XIX vijeka. I ovaj film govori o ljubavi - Kitsa i njegove muze Fani Bron.
3. Pero (Quills, 2000) – Izuzetan film o kontroverznom, ali nadasve uzbudljivom piscu Markizu de Sadu.
43
L i c e
4. Sati (The Hours, 2002) – Nikol Kidman osvaja Oskara za tumačenje čuvene spisateljice Virdžinije Vulf u ovom filmu. Radnja se odvija u nekoliko paralelnih priča koje, kao lajtmotiv, povezuje roman Vulfove, „Gospođica Dalovej”.
5. Potpuno pomračenje (Total Eclipse, 1995) – Ovo je film o burnom i strastvenom odnosu Pola Verlena i Artura Remboa, ličnosti koje su obiljžile francuski simbolizam.
6. Poštar (Il Postino, 1994) – Pablo Neruda dolazi na malo italijansko ostvrvo u potrazi za azilom, a sa njim doći će i poezija u živote meštana.
7. Silvija (Sylvia, 2003) – Film o Silviji Plat. 8. Mizeri (Misery, 1990) – Stiven King može san
svakog pisca da pretvori u košmar. 9. Repriza (Reprise, 2006) – Film se bavi poteškoćama
i iskušenjima dva mlada pisca, najbolja prijatelja.
44
L i c e
10. Pisac iz sjenke (The Ghost Writer, 2010) – Vrhunac uspjeha u svijetu „ghostwritinga“ (unajmljenih pisaca čije autorstvo ostaje nepoznato) je prilika da se napišu memoari za lidera svoje zemlje.
11. Barton Fink (1999) – Ovo
satirično remek-djelo svojom mračnom komedijom vješto ismijava Holivud.
12. Barska mušica (Barfly, 1987) – Film o Čarlsu Bukovskom ili nekom kao što je on.
13. Impromptu (1991) – Film o spisateljici Žorž Sand.
14. Ubij svoje najdraže (Kill Your Darlings, 2013) – Film o glavnim predstavnicima bit generacije, Alenu Ginzbergu, Džeku Keruaku itd.
15. Kazanova (Il Casanova, 1976) – Felinijevo ostvarenje o Đakomu Kazanovi.
16. Goli ručak (Naked Lunch, 1991) – Film o još jednom bitniku, Vilijamu Barouzu.
45
L i c e
17. Isijavanje (The Shining, 1980) – Kjubrikov kultni film o tjeskobama stvaralačkih procesa.
18. Adaptacija (Adaptation, 2002) – Film o književnim počecima i završecima.
19. Zlatni momci (Wonder Boys, 2000) – Film o temama koje se mogu i ne mogu zaobići i o stvaralačkoj blokadi.
20. Upoznati Forestera (Finding Forrester, 2000) – Mladi Džamal Volas je dobar košarkaš i tajno se bavi pisanjem, a kada upadne u život slavnog pisca koji se davno povukao – rađa se se divno prijateljstvo.
21. Američka divota (American Splendor, 2003) je u isto vreme i ekranizacija stripa i inovativni biopik o običnom čovjeku, koji savršeno "radi" i kao drama i kao komedija.
22. Zaljubljeni Šekspir (Shakespeare In Love ,1998) 23. Dnevnik motocikliste (The Motorcycle Diaries,
2004) – Priča o proputovanju Južnom Amerikom mladog Ernesta Če Gevare i njegovog prijatelja Alberta Granada.
46
L i c e
24. Ponoć u Parizu (Midnight in Paris, 2011) – romantična komedija sa elementima fantazije, reditelja i scenariste Vudija Alena. Film se bavi nostalgijom i modernizmom.
25. Dostojevski (2011) – Izvanredna ruska serija o jednom od najvećih pisaca svih vremena.
26. Jesenjin (2005) – Serija o legendarnom ruskom pjesniku.
27. Agata (Agatha, 1979) – Film o Agati Kristi.
28. Priča o Džejn (Becoming Jane, 2007) – Film o Džejn Ostin.
29. Poslednja stanica (The Last Station, 2009) – Film o poslednjim danima Lava Tolstoja.
30. Aleksa Šantić (1990) – Domaća serija o slavnom pjesniku.
31. Henri i Džun (Henry & June, 1990) – Anais Nin upoznaje u Parizu čuvenog pisca Henrija Milera i njegovu suprugu Džun i oboje je privlače.
32. Vuk Karadžić (1987) – Sjajna domaća serija o velikom reformaturu jezika i pisma, sakupljaču narodnih
47
L i c e
umotvorina. 33. Sitni prahovi (Little Ashes,
2008) – O mladom životu i ljubavima umjetnika Salvadora Dalija, režisera Luisa Bunjuela i pisca Federika Garsije Lorke.
34. Kapoti (Capote, 2005) - Film govori o poznatom američkom piscu Trumanu Kapotiju.
35. Vajld (Wilde, 1997) - Film o Oskaru Vajldu.
48
L i c e
ŠTA ČITATI NA RASPUSTU?
Književni klasici nisu bez razloga zavrijedili takav status, nego su se u kvalitetu pojedinih naslova uvjeravali čitaoci kroz više vjekova. Srednjoškolci treba da imaju na umu da su klasici ipak klasici iz određenog razloga: to su dobre knjige o prirodi ljudskog postojanja. One otkrivaju nešto magično o načinima na koji svijet funkcioniše. Oni su nezamjenljivi u pokušaju neke osobe da postane akademski građanin. Kako biste proširili svoju opštu kulturu, razvili vokabular i postali kreativniji, umnogome vam može pomoći čitanje knjiga. Dobar dio sjajne klasične litarature već je obuhvaćen školskim programima, a ovom prilikom vam preporučujemo vrijedne i zanimljive knjige koje nisu dio obavezne lektire. Ima među njima mnogo žanrova i pravaca, za svačiji ukus.
49
L i c e
1984. - Džordž Orvel 2001: Odiseja u svemiru - Artur Klark Quo vadis - Henrik Sjenkevič Terra nostra - Karlos Fuentes Avanture nevaljale devojčice - Mario Vargas Ljosa Autostoperski vodič kroz galaksiju - Daglas Adams Blago cara Radovana - Jovan Dučić Bludni sin - Čarls Bukovski Velika očekivanja - Čarls Dikens Galeb Džonatan Livingston - Ričard Bah Gospođa Dalovej - Virdžinija Vulf Gospođica - Ivo Andrić Grad i psi - Mario Vargas Ljosa Dama s kamelijama - Aleksandar Dima Dejvid Koperfild - Čarls Dikens Demijan - Herman Hese Dnevnik o Čarnojeviću - Miloš Crnjanski Doktor Živago - Boris Pasternak Životinjska farma - Džordž Orvel Zbogom oružje - Ernest Hemingvej Zelena čoja Montenegra - Momo Kapor Zločin i kazna - Fjodor Dostojevski Ime ruže - Umberto Eko Kad su cvetale tikve - Dragoslav Mihailović Kako upokojiti vampira - Borislav Pekić Kuća duhova - Isabel Aljende Lajanje na zvezde - Milovan Vitezović Lovac na zmajeve - Haled Hoseini Ljudi sa četiri prsta - Miodrag Bulatović Madam Bovari - Gistav Flober Mansarda - Danilo Kiš Mi, djeca sa stanice Zoo - Kristijana F. Mobi Dik - Herman Melvil Mučnina - Žan Pol Sartr Na zapadu ništa novo - E.M.Remark
50
L i c e
Na putu - Džek Keruak Nepodnošljiva lakoća postojanja - Milan Kundera Portret umjetnika u mladosti - Džems Džojs Priče - Anton Pavlovič Čehov Pustolovine Haklberija Fina - Mark Tven Sidarta - Herman Hese Slika Dorjana Greja - Oskar Vajld Stepski vuk - Herman Hese Sto godina samoće - Gabriel Garsija Markes Sunce se ponovo rađa - Ernest Hemingvej Tesla, portret među maskama - Vladimir Pištalo Tri ratna druga - E.M.Remark Ubiti pticu rugalicu - Harper Li Una - Momo Kapor
51
L i c e
Danilo Kiš SAVETI MLADOM PISCU
• Gaji sumnju u
vladajuće ideologije i prinčeve.
• Drži se podalje od prinčeva.
• Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
• Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima. • Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima. • Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam
stvaraš. • Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili. • Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj
zanat pisca donosi. • Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom
opresijom. • Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u
metaforu o vozovima istorije. • Ne uskači, dakle, u “vozove istorije”, jer je to samo
glupava metafora. • Imaj uvek na umu misao: “Ko pogodi cilj, sve promaši.” • Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao
turista; ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar. • Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je
ono što se ne vidi golim okom. • Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono
što se ne vidi golim okom.
52
L i c e
• Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom. • Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš
pametnija posla. • Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga
opasna. • Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam. • Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih
svetova. • Ne veruj prorocima, jer ti si prorok. • Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja. • Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ. • Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar. • Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo
zauvek: to je treset. • Ne piši po narudžbini dana. • Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati. • Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati. • Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su
budale zadovoljne. • Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si
izabranik. • Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali. • Čuvaj se “užasavajuće doslednosti”. • Čuvaj se lažnih analogija. • Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost. • Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo
naplaćuju. • Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija
vrednosti postoji. • Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s
ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš. • Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika,
jer ti drugog nemaš.
53
L i c e
• Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.
• “Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih”. (Otkrivenje Jov., 3,16)
• Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara. • Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva. • Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje
društveno nekorisno. • Nemoj misliti da je tvoje pisanje “društveno koristan
posao”. • Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva. • Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni
parazit. • Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i
prinčeva. • Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike
političara i prinčeva. • Imaj o svemu svoje mišljenje. • Nemoj o svemu reći svoje mišljenje. • Tebe reči najmanje koštaju. • Tvoje su reči najdragocenije. • Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji
predstavnik do svoj! • Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole. • Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih. • Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga
program. • Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa
tvoga puta. • Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci. • Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav
program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta. • Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
54
L i c e
• Ne budi pisac manjina. • Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se. • Ne piši za “prosečnog čitaoca”: svi su čitaoci prosečni. • Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti. • Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan. • Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti. • Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično. • Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih
zabavljaju. • Ne budi dvorska luda. • Ne misli da su pisci “savest čovečanstva”: video si već
toliko gadova. • Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se
boljari boje pesnika. • Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da
gine. • Ne budi kukavica, i preziri kukavice. • Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu. • Ne piši za praznike i jubileje. • Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati. • Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se
kajati. • Ako ne možeš reći istinu – ćuti. • Čuvaj se poluistina. • Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća. • Ne čini usluge prinčevima i boljarima. • Ne traži usluge od prinčeva i boljara. • Ne budi tolerantan iz učtivosti. • Ne isteruj pravdu na konac: “s budalom se ne prepiri”. • Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu,
i da se o ukusima ne vredi raspravljati.
55
L i c e
• “Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu.” (Poper)
• “Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo.” (Idem)
• Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.
• Nemoj da imaš misiju. • Čuvaj se onih koji imaju misiju. • Ne veruj u “naučno mišljenje”. • Ne veruj u intuiciju. • Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog. • Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate. • Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua
nazoveš beščašćem. • Ne traži za to olakšavajuće okolnosti. • Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami
obojica bili u pravu. • Ne veruj u automatsko pisanje i “svesnu nejasnost” – ti
težiš za jasnošću. • Odbacuj književne škole koje ti nameću. • Na pomen “socijalističkog realizma” napuštaš svaki dalji
razgovor. • Na temu “angažovana književnost” ćutiš kao riba: stvar
prepuštaš profesorima. • Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa
Santeom, pošalješ da se prošeta. • Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ
do sto đavola. • Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude –
isti postupak kao gore. • Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante)
56
L i c e
Fotografija: Vuk Rakočević
57
L i c e
REKLI SU O PISANJU, KNJIGAMA, KNJIŽEVNOSTI...
• Kada bi me danas neki mlad pisac pitao šta je važno u našem pozivu, ja bih mu rekao – sve i svako. Svako vam ume po nešto reći, od svakog možete nešto naučiti. I nema budale koja nema svoj zvezdani trenutak. Zato držite oči i uši otvorene, nemojte slušati samo sebe, učite se najpre živeti i misliti, a pisanje će doći samo po sebi.
Borislav Pekić • Verba volant, scripta manent. (Riječi lete, ono što je
napisano ostaje.) Latinska izreka
58
L i c e
• Ne postoji neko pravilo kako se piše. Nekada pisanje nadolazi lako i savršeno, a nekada nalikuje bušenju stijene i raznošenju iste eksplozivom.
Ernest Hemingvej • Pjesnici su osjećanje, a filozofi razum čovječanstva.
Semjuel Beket • Čovjek koji ne čita dobre knjige nema nikakve
prednosti nad čovjekom koji ih uopšte ne zna čitati. Mark Tven
• Knjige su hladni, ali pouzdani prijatelji. Sokrat
• Talenat je osjećaj za mjeru. A. Ostrovski
• Pisanje je vokacija, mutacija gena, hromozoma; pisac se postaje kao što se postaje davitelj. Pišem jer ne znam ništa drugo da radim; jer od svega što bih mogao da radim, ovo radim najbolje i (I hope) bolje od drugih. Pisanje je taština. Taština koja mi se ponekad čini manje ništavnom od drugih oblika egzistencije. Pišem, dakle, jer sam nezadovoljan sobom i svetom. I da bih iskazao to nezadovoljstvo. Da bih preživeo!
Danilo Kiš • Napraviti biblioteku u kući znači podariti joj dušu.
Ciceron • Knjiga koja želi da traje je ona koja se može čitati na
različite načine. U svakom slučaju treba da omogući različito, promjenjivo čitanje. Svaka generacija čita velika djela na drugačiji način.
Horhe Luis Borhes • Ostati ravnodušan prema knjizi znači lakomisleno
osiromašiti svoj život. Ivo Andrić
• Knjiga je u cjelosti put od zla ka dobrome, od krivice ka pravdi, od pogrešnog ka istinitom, od noći ka danu.
59
L i c e
Viktor Igo • Pisac treba da se čuva od toga da koristi nepotrebne
retoričke ukrase, beskorisna preuveli-čavanja i uopšte, kao i u arhitekturi, treba izbjegavati suvišne dekoracije – drugim riječima, on mora da teži čistoti stila. Sve što je suvišno imaće štetan efekat. Zakon jednostavnosti i naivnosti važi za sve lijepe umetnosti, jer on je kompatibilan sa onim što je najuzvišenije.
Artur Šopenhauer • Ne pišete zato što želite nešto reći, pišete zato što
imate nešto reći. Skot Ficžerald
• Ako nema suza kod pisca, neće biti suza ni kod čitaoca, ako nema iznenađenja za pisca, neće biti iznenađenja za čitaoce.
Robert Frost • Knjiga poslije koje je čitalac isti kao i prije njenog
čitanja jeste promašena knjiga. Emil Sioran
• Ja volim otmenost knjige, jer ona, po pravilu, dospeva u prave ruke, a izbor je beskonačan.
Danilo Kiš
60
L i c e
Logo: Nikola Radunović
L i c e
