Odgovori Za Koroziju

8/18/2019 Odgovori Za Koroziju

1/14

PITANJE br. 1. Šta je korozija? Nenamjerno razaranje konstrukcijskih materijala koje je uzrokovano fizikalnim, fizikalno

hemijskim, hemijskim i biološkim agensima. Pod korozijom se podrazumjeva proces razaranja konstrukcijskih metala podvrgnutih djelovanju

određenih fizikalno-kemijskih procesa. Korozija izaziva nenamjerno razaranje konstrukcijskih

materijala koje nanosi ogromne štete gospodarstvu. Korozija je danas jedan od važnih čimbenikasvjetske krize materijala i energije i uzrok je znatnih gubitaka u gospodarstvu svake zemlje.

PITANJE br. 2. Koji su direktni, a koji indirektni troškovi izazvani korozijom?

Direktni troškovi izazvani korozijom:

- zamjena korodirane opreme i

- održavanje i provođenje zaštite

Indirektni troškovi izazvani korozijom:

- zaustavljanje proizvodnje/pogona

- gubitak proizvoda (curenje iz tankova i cjevovoda)- smanjenje stupnja iskoristivosti - efikasnosti

- onečišćenje / kontaminacija proizvoda i okoliša

PITANJE br. 3. Kako se mogu podijelit faktori koji uzrokuju koroziju (reći nešto o svakom faktoru)?

Faktori koji uvjetuju koroziji mogu se podjeliti na:

-Hemijski faktori

-Fizikalni faktori

-Biološki faktori -Električni faktori

a. Hemijski faktori

U skupinu hemijskih faktora spadaju:

-otopljeni plinovi (O2, SO2, H2S, CO2),

-ravnoteža karbonata, -sadržaj soli, -topljivost karbonata i

-pH vrijednost.

Koncentracija otopljenog kisika je temeljni faktor korozijske aktivnosti morske vode. Ona ovisi o

brzini strujanja i slanosti.

Ravnoteža karbonata u morskoj vodi ima velikog utjecaja na intenzitet korozije, jer moguće taloženje

karbonata na katodnim djelovima površine koja korodira može poslužiti kao izolator od daljnjegdjelovanja agresivnog medija.

b. Fizikalni čimbenici

U skupinu fizikalnih čimbenika spadaju: -brzina strujanja,

-zračni mjehurići, -temperatura i

-tlak.

Utjecaj brzine strujanja na brzinu korozije materijala je složen i ovisi o karakteristikama materijala iokolini kojoj je materijal izložen.

Povećavanjem temperature, povećava se brzina gotovo svih kemijskih reakcija, pa tako i korozije.


2/14

c. Biološki faktori

U skupinu bioloških faktora spadaju: -obraštanje, -potrošnja kisika, -potrošnja ugljičnog dioksida,

-te njihovo oslobađanje. Večina kovina podložna je obraštanju. Odlučujući elementi intenziteta su toplina morske vode ibrzina strujanja vodenog sloja uz brodsku oplatu. Tako na primjer u toplim morima, pri maloj brzini,

morski organizmi se brzo razmnožavaju. Često se događa da morski organizmi (zbog vlastite težine)skidaju zaštitne premaze. To pospješuje koroziju. Također, obraštanje ima veliki utjecaj naekonomičnost i efikasnost u eksplotaciji (gorivo, brzina, manevarska svojstva i drugo).

d. Električni čimbenici

Od električnih čimbenika najveći značaj treba posvetiti pojavama stvaranja galvanskih struja injihovom utjecaj na brzinu korozije. U praksi je gotovo nemoguće izbjeći kontakt različitih materijala.U takvim slučajevima manje plemeniti materijal poprima ulogu anode i dolazi do njegovog otapanja

i trošenja.

PITANJE br. 4. Podjela korozije u odnosu na mehanizam procesa?

Prema mehanizmu djelovanja korozija se djeli na:

- kemijsku (u neelektrolitima) i

- elektrokemijsku (u elektrolitima).

Najrašireniji štetni proces ove vrste je korozija koja kemijskim međudjelovanjem materijala i medijarazara materijal.

PITANJE br. 5. O kojim faktorima ovise brzina i tok hemijske korozije?

Brzina i tok kemijske korozije ovise o:

-metalu koji korodira (sastav, struktura)

-fizikalnim uvjetima (temperatura, hrapavost površine, naprezanja i napetosti, brzini gibanjaokoline)

-agresivnoj okolini koja ga okružuje (sastav i koncentracija okoline) -korozijskim produktima (fizikalna i kemijska svojstva produkata korozije)

Glatke metalne površine manje korodiraju od hrapavih jer je njihova stvarna veličina mnogo veća odgeometrijske, pa je tako korozija kao površinska reakcija ubrzana. Onečišćenja na površini metala(npr. čađa) također onemogućuju nastajanje kvalitetnog zaštitnog sloja. Tako legirajuće komponente,

koje lako oksidiraju, znatno smanjuju brzinu korozije u oksidacijskoj sredini. Naprezanja i napetosti umetalu ubrzavaju kemijsku koroziju u početnoj fazi zbog više energijske razine površine i zbognepovoljnog utjecaja tih pojava na kvalitetu primarnog sloja korozijskih produkata

PITANJE br. 6. Šta je elektrohemijska korozija?

Elektrokemijska korozija je vrlo raširena jer je veliki broj metalnih predmeta, strojeva i postrojenjeizloženo vodi ili vodenim otopinama, vlažnome zraku ili vlažnoj atmosferi, koji djeluju kao elektrolit.Elektrokemijska korozija javlja se na metalima i legurama u dodiru s elektrolitima kao što su voda ivodene otopine kiselina, lužina i soli, pri čemu se odvijaju reakcije oksidacije i redukcije. Oksidacija jereakcija kojom neka tvar ili skupina tvari (reducens) oslobađa elektrone, pri čemu nastaje druga tvar

ili skupina tvari. Redukcija je reakcija kojom neka tvar ili skupina tvari (oksidans) veže elektrone, pričemu nastaje druga tvar ili skupina tvari.


3/14

PITANJE br. 7. Koji pocesi prate elektrokemijsku koroziju?

Procesi koji prate elektrokemijsku koroziju su:

-anodni proces i

-katodni proces.

Područje gubitka elektrona (oksidacije) naziva se anoda, a područje dobitka elektrona (redukcije) naziva se katoda.

PITANJE br. 8. Objasniti anodni proces (oksidacija ili ionizacija metala).

Anodni proces (oksidacija ili ionizacija metala) je proces pri kojem element otpušta elektrone ipostaje pozitivno nabijeni ion - kation. Kod anodnog procesa jednostavno se stvaraju metalni kationi,

katodnih procesa ima više.

PITANJE br. 9. Objasniti katodni proces (redukcija).

Katodni proces (redukcija) je proces pri kojem element prima otpuštene elektrone iz anodne reakcijei postajte negativno nabijen ion - anion ili neutralan element (vodikova ili kisikova depolarizacija).

PITANJE br. 10. Nacrtati shemu i objasniti stvaranje galvanskog članka.

Stvaranje galvanskog članka između dva metala i elektrolita.Ako se u elektrolit urone dva komada metala različitog potencijala i izvana povežu nekim vodičem,

dobiva se sustav koji je izvor električne energije. Taj sustav se naziva galvanski članak.

Slika. Galvanski članak

Uronjeni komadi metala se nazivaju elektrode. Razlika njihovih potencijala storiti će napon koji ćeproizvesti struju elektrona. Pod pojmom potencijal misli se na svojstvo metala da otpušta elektrone,

a taj potencijal se razlikuje od metala do metala. Koji će metal biti anoda, a koji katoda ovisi upr avo onjihovom standardnom elektrodnom potencijalu. Aktivniji metal biti će anoda (pozitivna elektroda).On će davati elektrone (oksidirati se) i njegovi će ioni izlaziti u otopinu. Anoda je ona koja korodira

(troši se).


4/14

Elektron s anode vanjskom vezom odlazi do katode (negativna elektroda) nastojeći uspostaviti jednakost naboja u sustavu. Na katodi, elektroni se vezuju za pozitivne ione elektrolita (katione)

čime dolazi do redukcije. Kod elektrolita su upravo ioni nosioci električne struje (pozitivne ionenazivamo anioni, a negativne kationi), a ne elektroni kao kod metala. Posljedica takvog načinaprovođenja električne struje su kemijske promjene tvari. Sam elektrolit kao cjelina je neutralan jer je

broj aniona i kationa u njemu jednak.

PITANJE br. 11. Nabrojati vrste korozije prema geometrijskom obliku korozijskog razaranja.

Vrste korozije prema korozije geometrijskom obliku korozijskog razaranja mogu biti:

1. Opća korozija 2. Lokalna korozija

a. pjegasta korozija,

b. rupčasta korozija (pitting), c. površinska korozija, d. kontaktna korozija: galvansku koroziju i koroziju u procjepu.

3. Selektivna korozija4. Interkristalna korozija

U praksi se više oblika korozije može pojaviti istodobno. Tako se npr. uz pitting pod određenimokolnostima pojavlju ju opća i/ili pjegasta korozija. Osobite pojave korozije zapažaju se ispod zaštitnihprevlaka ili na mjestima njihova oštećenja.

PITANJE br. 12. Kako dijelimo kontaktnu koroziju?

Kontaktna korozija dijeli se na:

-galvansku koroziju i

-koroziju u procjepu.

Galvanska korozija nastaje kada se dva različita metala dovedu u električni kontakt, uz prisutnostelektrolita nastaje galvanski članak. Kada nastane galvanski članak, jedan od metala postaje pretežno(ili u cijelosti) anoda i korodira brzinom većom od one kojom bi korodirao da nije spojen u galvanskičlanak, a drugi postaje pretežno (ili u cijelosti) katoda i korodira manjom brzinom nego da nije spojenu galvanski članak. Plemenitiji metal galvanskog članka postat će pretežno (ili u cijelosti) katoda i bitiće katodno polariziran u odnosu na vlastiti korozijski potencijal u istom korozijskom okolišu.

Važni činioci koji utječu na galvansku koroziju su: termodinamički činilac - korozijski potencijali metala koji čine galvanski par,

kinetičkli činilac - anodna polarizacija (neki metali koji su u galvanskom paru anode mogu sepasivirati),

geometrijski činilac - relativne površine jednog i drugog metala koji čine galvanski par (anode ikatode). Na ulogu elektrolita mogu utjecati i slojevi atmosferske vlage i nečistoće prisutne na površinimetala. Veliki utjecaj na odvijanje korozivnih procesa ima provodljivost elektrolita, pri čemu jekontaktna korozija intenzivnija ukoliko je provodljivost veća. Pri maloj provodljivosti elektrolita,korozija je ograničena na oblasti metala koje su u kontaktu, dok je pri većoj provodljivosti kontaktnakorozija moguća i na većim rastojanjima između različitih metala. Smanjenje sklonosti galvanskoj koroziji postiže se odabirom kombinacije metala koji imaju relativnobliske korozijske potencijale, izolacijom kontakta različitih metala i izolacijom anodnog metala odkorozivnog okoliša.


5/14

Korozija u procjepu je srodna rupičastoj koroziji, samo što umjesto rupica ima procjepe. Između dvakonstrukcijska elementa (procjepa) nastaje razlika u koncentraciji elektrolita (najčešće kisika uelektrolitu).

PITANJE br. 13. Objasniti interkristalnu koroziju?

Interkristalna korozija je vid lokalne korozije koja razara materijal na granicama zrna (granula,kristalita) šireći se na taj način u dubinu. Taj vid korozije dovodi do velikog pogoršanja mehaničkihkarakteristika metala. Interkristalna korozija se najčešće javlja kod nerđajućih čelika i na legurama.Ova vrsta korozije je najopasniji oblik korozije jer može dugo ostati neprimijećena, a naglo smanjuječvrstoću i žilavost materijala. Konačna posljedica interkristalne korozije je lom ili čak raspadmaterijala u zrna. Interkristalne pukotine mogu nastati i kao posljedica napetosne korozije i pritom

pukotine ponekad napreduju i trankristalno.

PITANJE br. 14. Kakva mogu biti ispitivanja otpornosti konstrukcijskih materijala na

koroziju?

Razumljivo je da su u tehnologiji površinske zaštite nužna i ispitivanja konstrukcijskih materijala i na

njih nanesenih prevlaka glede otpornosti na koroziju i druge vrste oštećivanja. Takva se ispitivanja dijele na:

-laboratorijska,

-terenska

-eksploatacijska ili pogonska.

Laboratorijska se ispitivanja najčešće provode kontinuiranim izlaganjem uzoraka mediju određenogsastava pri konstantnoj temperaturi tijekom predviđenog vremena. Poželjno je da laboratorijskipokusi u što kraćem vremenu daju upotrebljive rezultate pa su takva ispitivanja redovito ubrzana, tj.obavljaju se pod oštrijim uvjetima od onih koji se očekuju u praksi, što se postiže promjenom sastavamedija, temperature, brzine gibanja itd. Detaljna i opsežna laboratorijska ispitivanja provode se u

pokusnim petljama koje se sastoje od spremnika, sustava cijevi, crpke, armatura (ventila, zasuna ispojnih elemenata) te mjernih instrumenata. Takva su ispitivanja vrlo važna jer daju izvanredno točnepodatke zahvaljujući strogim uvjetima rada i ponavljanju pokusa.

Nelaboratorijska: terenska i eksploatacijska ispitivanja oštećivanja dugo traju jer nisu ubrzana. Ona seredovito kombiniraju s laboratorijskim ispitivanjima. Zbog nemogućnosti ili nepodobnosti da sekoroziji izloži predmet, upotrebljavaju se pločice koje imaju isti sastav, strukturu, i obradu kao gotovproizvod.

Terenska (prirodna) korozivna ispitivanja vrše se pod prirodnim uvjetima pa daju najsigurnijerezultate o ponašanju materijala. Zato se ova vrsta ispitivanja obično vrši nakon laboratorijskih, jer sudugotrajna. Za terenske pokuse služe atmosferske, podvodne, (najčešće podmorske) i podzemne

ispitne stanice. U njima se ispituju uzorci ili dijelovi postrojenja i uređaja. U atmosferi i vodi rabe seobično pločasti, a u tlu cjevasti uzorci.Atmosferska korozivna stanica postavlja se na mjestima na kojima su neprilike slične onima kojima ćematerijal kasnije biti u praksi izložen (visoka temperatura i vlažnost zraka, visoki sadržaj prašine,raznih plinova i sl.). Uzorci su obično od lima i okreću se prema jugu. Prema horizontali nagnuti su za30° ili se vješaju. Trajanje pokusa nije određeno i vrši se od 6 mjeseci do 4 godine, pa i više.Polugodišnje se promatraju uzorci, a nakon dovršenog ispitivanja utvrđuje se i gubitak na težini. Morska korozivna stanica – faktori koji utječu na koroziju u slatkoj i morskoj vodi su: tempe ratura,stupanj aeracije, prisutnost flore i faune, sastav vode i brzina njenog strujanja u određenomvremenskom razdoblju. Važno je postavljanje i pričvršćivanje uzoraka, koja se vrše u okvirimaizrađenim od impregniranog drveta, bakrene legure monel, bitumeniziranog čelika i sl. Plohe uzoraka

postavljaju se paralelno struji vode u razmaku od nekoliko centimetara, vertikalno u istoj dubini.


6/14

Stanice za ispitivanje korozije u tlu se provode na područjima raznih vrsta tla. Na tok korozije utječuvrsta i sastav tla, aeracija, omjer vode i tla, sastav vode, prisutnost mikroorganizama i temperatura.

Valjkasti i cjevasti uzorci ukapaju se u tlo u istoj dubini, a zatim se zemlja nabije. Korozija se prati

vremenski kroz 10 godina i više, tako da se pojedini uzorci vade u određenim vremenskim razmacima.Razultat se izražava kao gubitak težine po jedinici vremena i površine i kao opis vrste korozije.

Eksploatacijski ili pogonski se oštećivanje ispituje izravno u postrojenjima i uređajima (bez primjeneuzorka) ili neizravno pomoću uzoraka u njima. Danas su laboratorijska ispitivanja potisnula pogonska.Ipak se ponekad izvode pokusi sa gotovim proizvodima u uvjetima proizvodnje. Pogodnim

konstrukcijama uređaja može se mjeriti trošenje ležajeva, ventila, cjevovoda, crpki, propelera.Pogonska ispitivanja često su sigurnija, jer se u laboratoriju nikad ne može reproducirati takokompleksan tok procesa kao što se dešava u iskorištavanju proizvoda. Pogonski pokusi daju stoga vrlodobre podatke o upotrebljivosti materijala u određenim uvjetima. Rezultati korozivnih ispitivanjaizražavaju se na razne načine kao mjerenjem gubitka na težini, dubine pitinga mikroskopski ili iglastimmjeračem. Nadalje defektoskopskim metodama (randgenom, ultrazvukom, radioizotopima itd.).Korozivna ispitivanja u pogonskim uvjetima treba pratiti vremenski, pa su ova ispitivanja dugortajnija

od laboratorijskih, jer traju od 15 do 45 dana, a ponekad i više godina (do 3 godine).

Korozija cijevnih sistema ispituje se umetanjem paralelno ili serijski spojenih komada cijevi iz raznog

materijala. Agresivost parnih kondenzata određuje se pomoću čeličnih strugotina (spirala), mjerećigubitak težine. Pri ovim ispitivanjima treba nastojati da proizvodni proces bude takav kakav sestvarno primjenjuje. Dijelovi postrojenja, koji su zbog korozije morali biti zamijenjeni ili popravljeni,

moraju se čuvati u dokumentaciji, jer to omogućuje točan uvid u korozijski proces i studij metode zapoboljšavanje uvjeta rada ili upotrebljivosti materijala.

PITANJE br. 15. Vizuelna ocjena promjene metalne površine usljed korozije (nabrojatistupnjeve ocjene).

Vizualna opažanja korodirane metalne površine najčešća su i najjednostavnija. Ustanovljuje se ukakvom su obliku i veličini nastali korozivni produkti na površini. Zatim jesu li se stvorili čvrstiprodukti ili je došlo do oštećenja površine. Nadalje je li spomenuto oštećenje jednolično raspoređenoili lokalno u obliku udubina, točkica, nagriženih mjesta itd. Za takva utvrđivnja postoji ova korozijskaocjena:

0 – bez traga korozije1 – slabiji znakovi korozije (pojedini tanki slojevi, slabo napadnuta površina), 2 – slaba korozija (tanki slojevi preko veće površine s međuprostorima ili udaljena slabo

nagrižena mjesta), 3 – sradnja korozija (jasno uočljivi slojevi i lako primjetljiva nagrižena mjesta),

4 – jaka korozija (primjetljiva jaka promjena površine), 5 – vrli jaka korozija (potpuno korodirana površina s debljim slojem).

Loša je strana vizualnog određivanja subjektivnost, tako da razni promatrači ne daju istu ocjenu.

PITANJE br. 16. Postupak određivanja i jedinica u kojoj se izražava gubitak težine usljedkorozije?Gubitak težine određuje se kod većine korozijskih ispitivanja tako da se prije pokusa ustanove težina idimenzije uzorka, a nakon ispitivnja uzorak se suši 1 sat pri 100°C, drži se u oksikatoru da se ohladi,skidaju se korozivni produkti i važe. Prilikom odstranjivanja korozivnih produkata treba paziti da nedođe do nagrizanja osnovnog metala ili se to može samo neznatno dogoditi. Zato se vrši tzv. slijepi

pokus s istim metalom koji nije pod utjecajem agresivnog medija, već samo kemikalije koja skidakorozivni sloj. Postoje razna sredstva za odstranjivanje korozivnih produkata s uzorka - tablica.


7/14

Iz tabele proizlazi da se gubitak težine izražava u g/m2dan ili mg/dm2dan, dok se brzina korozivnogprodiranja (linearna brzina korozije) izražava u mm/g. Iz navedenih korozivnih veličina proizlazi:

d = specifična težina metala u g/cm3

PITANJE br. 17. Osobine i upotreba kroma (Cr) u smisluzaštite od korozije?

Čisti se krom upotrebljava jedino kao prevlaka, a služi za galvansko kromiranje željeza radi zaštite odkorozije ili za dobivanje tvrde i mehanički otporne površine. U korozivnom pogledu u cijelostiodgovara kromnim nerđajućim čelicima koji su prije opisani. Brzo se pasivizira, pa je otporan uatmosferi i raznim plinovima na visokim temperaturama (do oko 980°C). Sumporni spojevi na njegane djeluju korozivno, pa se upotrebljava u rafinerijama nafte. Neotporan je prema solnoj kiselini i

lužnatim otopinama i u prisutnosti aktivirajućih iona (Cl – i dr), kao i u reduktivnoj sredini. Ima veliku

tvrdoću, pa je otporan prema abraziji i eroziji.

PITANJE br. 18. Osobine i upotreba bakra (Cu) u smislu zaštite od korozije?

Bakar je prilično otporan prema utjecaju atmosferske korozije, jer na njegovoj površini nastanezaštitni film (patina) korozivnih produkata, koji sadrže bakreni bazni sulfat CuSO4 ∙ 3 Cu(OH)2. U blizinimora zaštitni se sloj sastoji od bakrenog baznog klorida. U aeriranoj tvrdoj vodi stvara se na bakruzaštitni sloj bakrenog oksidula i hidroksida, dok u mekanoj vodi korodira, naročito ako sadrži CO 2. Umorskoj vodi bakar korodira neznatno i njegovi ioni sprečavaju obraštanje metala organizmima. Ukondenziranoj vodi bakar je postojan prema koroziji. Na bakar ne djeluje korozivno vrući vodikukoliko ne sadrži zrna Cu2O, niti lužine, osim amonijevog hidroksida. Bakar korodira u aeriranim

kiselinama bez oksidativnih svojstava, zatim u otopinama koje sadrže amonijeve, cijanidne, sulfidne,kromatne, stani-(Sn

4+), merkuri-(Hg

2+) i feri-(Fe

3+) ione. Kontakt bakra s čelikom, cinkom, aluminijem imagnezijem prouzrokuje jaku koroziju tih metala. Bakar je neotporan i prema organskim sumpornim

spojevima koji se nalaze u gumi i nafti.

PITANJE br. 19. Kako se najčešće provodi zaštita od korozije?

Osim već razmatranih projektantskih mjera protiv korozije zaštita se najčešće provodi: 1. Elektrokemijskim putem – elektrokemijska zaštita (katodna i anodna) 2. Prevlačenjem organskim i anorganskim (metlnim i nemetalnim) prevlakama 3. Primjenom inhibitora

Zaštita od korozije putem površinske obrade i organskim premazima nije u svim slučajevima pogodna

jer se mora obnavljati, a to je teško naročito na nepristupačnim mjestima.

PITANJE br. 20. Objasniti katodnu zaštitu od korozije.

Katodna zaštita bazira se na činjenici da metal uključen u strujni krug kao katoda ne korodira.Katodna se zaštita postiže na dva načina, električnim kontaktiranjem metala s nekim neplemenitimmetalom, pri čemu nastane galvanski članak u kome je zaštićeni predmet katoda, a neplemeniti

metal (protektor) anoda. Drugi način je da se metal uključi kao katoda u krug struje iz vanjskog izvora,tj. s negativnim polom, dok se s pozitivnim polom spaja neka pomoćna anoda.

1 g/m2 ∙ dan =

0,365

d

mm/god


8/14

PITANJE br. 21. Katodna zaštita žrtvovanom anodom (objasniti)?

Već je spomenuto da dva različita metala uronjena u elektrolit galvanski povezana u elektrokemijskojinterakciji, gdje onaj s negativnijim potencijalom (anoda) gubi ione metala u elektrolitu. Naime za

razliku od katodne zaštite pomoću izvora istosmjerne struje gdje je zaštitni potencija l osiguran iz

vanjskog izvora struje, kod zaštite protektorom sâm sistem (predmet koji štiti – protektor) predstavljaizvor struje. Katoda tog sistema je predmet koji se zaštićuje, a anoda je žrtvovani metal – anodni protektor (metal negativnijeg potencijala). Elektrode su kratko spojene, a elektrolit je medij u kojemu

se nalaze. Spajanjem dvaju metala koji se nalaze u elektrolitu, a različitih su elektrodnih potencijala,između njih protječe, zbog razlike potencijala, električna struja. Metal s elektropozi tivnijimpotencijalom se polarizira katodno, a elektronegativniji metal anodno. Pritom treba imati na umu da

u realnim situacijama; npr. u podvodnom dijelu plovila, u ovoj korozijskoj interakciji obično sudjelujeviše od dva različita metala. Prvi strada onaj s najnižim elektrodnim potencijalom, zatim onaj sljedećina ljestvici i tako dalje. Ako plastični ili drveni brod ima sistem uzemljenja i odvojene metalne fitingena oplati, svi oni mogu biti dio galvanskog kruga. Ako je plovilo električno priključeno na kopno, iostali brodovi u marini mogu biti dio ovog galvanskog kruga. Kako to funkcionira objasnili smo u

prethodnim nastavcima o koroziji. Tipičan primjer opreme u ovakvom galvanskom krugu su brončanipropeler, osovinski vod, metalno ili inoks kormilo i različiti metalni vijci i priključci na oplati. Za razliku od katodne zaštite pomoću izvora istosmjerne struje gdje je zaštitni potencijal osiguran izvanjskog izvora struje, kod zaštite protektorom sâm sistem (predmet koji se štiti – protektor)predstavlja izvor struje. Svrha je katodne zaštite da se žrtvovanjem jednog metala zaštiti funkcionalnidio konstrukcije. Katoda tog sistema je predmet koji se zaštićuje, a anoda je žrtvovani metal – anodniprotektor (metal negativnijeg potencijala). Elektrode su kratko spojene, a elektrolit je medij u kojemu

se nalaze. Spajanjem dvaju metala koji se nalaze u elektrolitu, a različitih su elektrodnih potencijala,između njih protječe, zbog razlike potencijala, električna struja. Metal s elektropozitivnijimpotencijalom se polarizira katodno, a elektronegativniji metal anodno. Jakost zaštitne struje pri zaštitiprotektorom ovisi o razlici potencijala između metala od kojeg je načinjena konstrukcija koja sezaštićuje i žrtvovane anode, te o električnom otporu elektrol ita. Za zaštitu željeza i čelika moguupotrijebiti protektori od magnezija, aluminija i cinka. Magnezij, iako je nepostojan i brzo se troši,ima vrlo negativan potencijal i stoga se često koristi kao žrtvovana anoda. Magnezij se najvišeupotrebljava kao anodni materijal, jer daje najsigurniju zaštitu čelika jer je najnegativniji i ima niskupolarizaciju, pa se ne pasivizira. Obično se upotrebljavaju njegove legure s 3-6% aluminija i 1-3%cinka. Anode od aluminija nemaju veliku primjenu, iako je potencijal aluminija vrlo negativan, jer se

aluminij brzo prevlači tankim oksidnim filmom koji ga čini neaktivnim. Legiranjem s cinkom ikadmijem aluminij se aktivira i time mu se poboljšavaju svojstva protektora. Za zaštitu bakra kaoprotektor se upotrebljava željezo (razni čelici). Tako je kod pocinčanog čelika, konstrukcijski mekičelik zaštićen od korozije metalom negativnijeg naboja kojim je presvučen.Navedene elektrode trebaju imati ova svojstva:

-teoretsko iskorištenje struje treba da je veliko prema njihovoj težini -vremenom se ne smije smanjiti protok struje

-praktično iskorištenje struje ne smije biti znatno manje od teoretskog

Svaki metal s nižim potencijalom od onog koji želimo zaštititi može poslužiti svrsi, ali neki metali uodređenoj situaciji odnosno okruženju mogu mnogo bolje obaviti taj zadatak od nekog drugog ipritom, što nije maje bitno i cijenom mogu biti prihvatljiviji. Uobičajena žrtvena anoda je odmagnezija, aluminija ili cinka, ili legura sa sitnim dodacima koji su obično tajna proizvođača.

PITANJE br. 22. Kakve mogu biti zaštitne prevlake od korozije? Metalne prevlake sa stanovišta zaštite od korozije mogu biti:

-plemenite prevlake (katodne)-žrtvovane prevlake (anodne)


9/14

Plemenite prevlake su prevlake metala čiji je elektrodni potencijal u promatranim uvjetimapozitivniji od elektrodnog potencijala metala koji se zaštićuje. Ovdje spadaju npr. prevlake odnikla, srebra, bakra, olova i kroma na čeliku. Prevlake metala čiji je elektrod ni potencijal upromatranoj sredini negativniji od elektrodnog potencijala metala koji se zaštićuje, nazivaju sežrtvovane prevlake. To su npr. prevlake Zn, Cd, Al na čeliku.

Prema jednoj klasifikaciji, prevlake za zaštitu od korozije mogu se podijeliti na:-nemetalne prevlake (organske i anorganske)

-metalne prevlake

-konverzijske prevlake

Od nemetalnih prevlaka za zaštitu metala od korozije najviše se koriste organske prevlake na bazipolimera, tzv. premazi. Metalne konstrukcije izložene atmosferskom djelovanju često se zaštićujuorganskim premazima. Nemetalne prevlake mogu još biti

-metalni oksidi i

-keramike (anorganske).

Konverzijske prevlake nastaju na površini metala uslijed kemijskih ili elektrokemijskih reakcija.Najčešće su to fosfatne i oksidne prevlake. U otopini koja sadrži metalne fosfate i fosfornukiselinu, metal korodira stvarajući netopljive fosfate, kao i korozijske produkte koji čvrstoprijanjaju uz metal i tako ga štite od korozije. Oksidne prevlake na metalima mogu nastatikontroliranom oksidacijom, uranjanjem u odgovarajuće otopine npr. lužine te elektrokemijski – anodnom oksidacijom npr. kod aluminija. Prilikom nastajanja oksidnih prevlaka metal se prevodi

iz aktivnog u pasivno stanje. Metali posjeduju povećanu kemijsku otporn ost sve dotle dokkonverzijske prevlake održavaju metal u pasivnom stanju, tj. dok je manja površina metala ukontaktu s elektrolitom.

Prema drugoj klasifikaciji prevlake možemo podjeliti na: -anorganske – metalne i nemetalne-organske

PITANJE br. 23. Kakva je to mehanička priprema površine za nanošenje zaštitne prevlake?

Četkama od žice, dlaka ili pliša, te krpama od jute, konoplja ili pamuka, uklanjaju se nečistoće spovršina metala u onim slučajevima kad to nije moguće učiniti učinkovitijom tehnologijom. Čišćenjemlazom kremenog pijeska ili nekim drugim abrazivnim srestvom, tzv. pjeskarenjem, vrlo učinkovitose na brodovima i sličnim čeličnim konstrukcijama odstranjuju mehaničke nečistoće i tvrdi produktipoput okujina, stare prevlake, produkti korozije, a ujedno se površina ohrapavi da bi adhezija

antikorozivnog premaza bila snažnija. Radi izbjegavanja stvaranja prašine koristi se postupak tzv.mokrog pjeskarenja.

PITANJE br. 24. Kakve su to anorganske metalne prevlake?

Ove prevlake mogu se nanositi kemijski i mehanički. U prvom slučaju radi se o prirodnom iliumjetnom izazivanju zaštitnih oksidnih i drugih slojeva, a u drugom prevlake slabije prianjaju zaosnovni metal i stoga se rjeđe koriste. Anorganske prevlake dobivene kemijskim putem mogu b itioksidne, fosfatne i kromatne.

Oksidne prevlake nanose se na čelik, aluminij, bakar, cink i njegove legure u cilju podebljanja većpostojećeg oksidnog sloja. Ako je nanaeseni oksidni sloj relativno tanji i ima zaštitno svojstvo, proces

se naziva pasiviziranje. Postupak nanošenja debljih oksidnih slojeva (crnih, smeđih, plavih) na čeliknaziva se bruniranje.


10/14

Fosfatnom prevlakom zaštićuje se čelik, cink i aluminij pomoču otopina koje sadrže fosfate,eventualno u prisutnosti slobodne fosforne kiseline. Pri tome nastaje netopivi fosfat koji čvrstoprianja uz metal. Ove su prevlake otporne na atmosfersku koroziju i znatno smanjuju koroziju cinka,

čelika i aluminija. Fosfatiranje zahtijevatemeljitu pripremu predmeta, a pogodno je kao podloga za

bojanje i lakiranje. Topiva sol bakra u otopini za fosfatiranje stvara članke različitih metala napovršiniobrađenog predmeta od čelika i uzrokuje brže nastajanje fosfarne prevlake. Dodatkom oksidansa(nitrata, klorata, nitrobenzena) znatno se smanjuje razvijanje vodika, koji se inače javlja na lokalnimkatodama.Glavni sastojci otopine su su fosforna, kiselna i fosfat nekog metala, npr.fosfat željeza,cinka i mangana.

Kromatne prevlake nanose se na cink, kadmije, magnezij, aluminij, bakar kao i na njegove legure.

Sastoje se od kromata trovalentnog kroma s debljinom 0,1-0,6μm. Vrlo dobro štite od atmosferskekorozije i neutralnih medija. Prevlake mogu biti bezbojne, smeđe žučkaste ili zelenkaste. Prikromatiranju često se povisuje sjaj,što se iskorištava za dekoraciju. Otopina za kromatiranje sadržineki spoj šestovalentnog Cr i neku kiselinu koja nagriza obrađivani metal, čime se omogučuje

stvaranje kromatnog sloja. Obrada se izvodi na sobnoj temperaturi i traje 5s – 5 min. Pred obrada sevrši na uobičajan način. Često kromatiranju prethodi dekapiranje. Obrada se izvodi uranjanjem,štrcanjem ili preljevanjem i potom ispiranjem vodom. Ove su prevlake veoma neotporne na trošenje,ali su vrlo pogodne kao podloga organskim prevlakama.

Emajliranje se sastoji od prevlačenja metala specijalnim vrstama stakla, tzv. Emajlom koji se dobivataljenjem smjese praškastih sirovina u rotacijskim pećima. Emajl za čelik grije se na temperaturi od1100ºC do 1400 ºC u trajanju od 1 do 3 sata. Potom se tako užarena masa emajla izlije u vrtlog vodeda bi ispucala u zrnca (granulat). Emajl se nanosi u dva ili više slojeva: na temeljni emajl u slojevima

se nanose pokrivni emajili. Temeljnom emajlu dodaju se dodaci za vezivanje, npr.Cao ili MoO3

. U

pokrivne emajledodaju se zamučivaći ili pigmenti (boje). Pri taljenju emajla raspadaju se neke

sirovine uz gubitak vode i CO 2 , a gube se i neke lako isparljive tvari te se staklo uglavnom sastoji odsmjese oksida.

PITANJE br. 25. Kakve su to organske prevlake?

Najčešća vrsta zaštitne prevlake su organske prevlake - 75 % svih metalnih zaštićenih površina sezaštićuju na taj način.

Oblaganje gumom i termoplastičnim masama.

Primjenjuje se najčešće od čelika. Kod oblaganja gumom predmeti se najprije očiste i premažu

gumenim ljepkom. Nakon sušenja ljepka obljepljuje se predmet gumenim pločama i vulkanizira natemperaturi od 100 do 150 ºC u trajanju od 1 do 10 sati. Kod oblaganja termoplastičnim masama naočišćene predmete nanese se ljepak od plastične mase, te se na to stavljaju folije ili ploče odplastične mase i sve skupa podvrgne grijanju vručim zrakom.

Organski premazi.

Organski premazi su najzastupljeniji način zaštite i nanose se na metalne površine u više slojeva kojičine sustav premaza. Premazi su tekući ili praškasti proizvodi u kojima su sadržani pigmenti, ananeseni u vrlo tankim slojevima na podlogu prelaze u tvrd, dobro prianjajući film, koji služi u zaštitnei/ili dekorativne svrhe. Premazi djeluju na površinu na dva načina i to:

aktivno ipasivno.


11/14

Samim svojim prisustvom između površine i okoline stvaraju zonu koja odvaja površinu od utjecajaokoline. Pigmenti i vezivo će uvjetovati prianjanje premaza za površinu i pasivnu ulogu premaza.Aktivna uloga premaza je u osobinama koje premazi imaju. Tako aktivno djelovanje može biti: pasivizirajuće (stvaranje dodatnog pasivnog zaštitnog filma – oksida)inhibitorsko (stvaranje inhibitora korozije reakcijom između pigmenta i veziva ili okoline)

neutralizirajuće (pigment posjeduje lužnata svojstva i neutralizira kiseline) katodno (sprečavanje korozije galvanskih struja, tako da propada premaz a ne površina) Do kraja 19.st. premaz je predstavljao jednostavnu fizičku smjesu lanenog ulja i praha olovnogtetraoksida (Pb3O4 ili minija), ili lanenog ulja i cinkovog oksida (cinkovo bjelilo). Takvi premazi većdavno nisu u uporabi. Formulacija današnjih premaza kompleksnog je sastava tako da i malevarijacije mogu znatno poremetiti svojstva premaza. Kontrola korozije postiže se: kombinacijom fizičke barijere samog premaza i inherentnog mu svojstva visoke električne otpornosti, uvođenjem anorganskih pigmenata, inhibitora korozije. Organski se premazi razvrstavaju po namjeni i vezivu, a ponekad po pigmentima. Djelovanje

pigmenata temelji se na sprečavanju korozije snižavanjem elektropotencijala. Ti anorganski p igmentisu obično olovni i cinkovi kromati. Osim kromata može se upotrebiti sam cinkov prah, koji tada ima

ulogu žrtvovane elektrode. Dodatni je problem takve zaštite što se u reakciji elektrolize oslobađamolekula vodika, posljedica čega je otapanje metala i bubrenje filma. rema primjeni razlikuju sepremazi za unutarnju i vanjsku primjenu. rema složenosti, premaze dijelimo na:

konvencionalne (standardne), i

složene ili sofisticirane.Konvencionalni premazi zasnivaju se na lanenom ulju ili njegovom pobol jšanom izdanju na bazisintetičkog alkidnog veziva. Lako se apliciraju, ali su im svojstva zamjetno slabija od složenijihpremaza.

PITANJE br. 26. Šta su pigmenti i za što služe?

c. Pigmenti

su prirodni i sintetski organski spojevi

mogu biti i prirodni anorganski spojevi

se ne otapaju se u vezivu

djeluju inhibirajuće (fosfati) i neinhibirajuće (aluminij, Fe2O3,itd.)

premaz čine obojenim i neprovidnim

povećavaju premazima zaštitna svojstva, kemijsku postojanost, toplinsku stabilnost

Pigment je materijal koji izgleda obojeno zbog selektivne apsorpcije i refleksije svjetlosti. Osnovna

svrha pigmenta je da zaštitnom filmu daju boju. Najvažniji pigmenti su:

Olovni pigmenti koji se danas izbacuju iz upotrebe zbog svoje toksičnosti bili su važni pigmenti u

bojanju premaza. Danas se koriste samo kao industrijski premazi, za premaze koji će biti izloženi

posebnim uvjetima. Nekoliko raznih vrsta olovnih pigmenata se upotrebljava a to su:

olovni minij – Pb3O4 ili olovo ortoplumbat,olovni sulfat - PbSO4 ,olovni karbonat - PbCO3 ili

olovno bijelilo

http://hr.wikipedia.org/wiki/Bojahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Bojahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Bojahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Svjetlosthttp://hr.wikipedia.org/wiki/Svjetlosthttp://hr.wikipedia.org/wiki/Svjetlosthttp://hr.wikipedia.org/wiki/Svjetlosthttp://hr.wikipedia.org/wiki/Boja


12/14

olovni kromat - PbCrO4 ili kromovo žuto

olovni cijanamid - PbNCN

olovna gleđa - PbO ili massicot

olovni suboksid - PbO2 itd.

PITANJE br. 27. Koje se operacije izvode za dobru predobradu materijala u smislu zaštite odkorozije?

Za dobro provođenje predobrade površine potrebno je više operacija, a obično su to operacije:odmašćivanja, mehaničke,kemijske,

termičke pripreme podloge.Odmašćivanjem se odstranjuju mineralne i biološke masne tvari, tj. teški ugljikovodici iz nafte,odnosno trigliceridi masnih kiselina iz biljaka, životinja ili ljudi. Te tvari potječu od sredstava zapodmazivanje i hlađenje pri mehaničkom oblikovanju predmeta, od masnih prevlaka za privremenu

zaštitu (za konzerviranje) ili od ljudskog faktora. Postupak odmašćivanja može se provesti otapanjemmasnoća s hlapljivim organskim otapalima koji se naknadno otpare s odmašćenih površina. Takođersu prikladni i razrjeđivači organskih premaznih sredstava, tj. smjese hlapljivih organskih kapljevina,najčešće ugljikovodika, estera, ketona i alkohola. Postupak se može provesti: trljanjem natopljenom tkaninom,

uranjanjem predmeta u otapalo, a može se primijeniti iodmašćivanje prskanjem te tzv. parno i ultrazvučno odmašćivanje.

Parno odmašćivanje sastoji se u izlaganju hladnih predmeta pari otapala koje ključa u donjem dijeluuređaja. Para se na metalnoj površini kondenzira, kondenzat otapa masne tvari i otkapljuje u vrelootapalo. Također se za odmašćivanje mogu koristiti i lužnate otopine koje se pripremaju iz natrijevog

ili kalijevog hidroksida, karbonata, silikata, borata ili fosfata. Postupak se provodi na temperaturamaizmeđu 50C i 100C, uranjanjem uz miješanje ili prskanjem. Kako je pH-vrijednost takvih otopinaveća od 11, one su agresivne prema amfoternim metalima (Al, Pb, Sn, Zn) pa prilikom korištenja ovemetode treba biti oprezan. Masne naslage mogu se ukloniti i pomoću deterđenata i sapuna.

Potpunost odmašćivanja ispituje se pri ispiranju pomoću tzv. vodenog testa. Ukoliko na metalnojpovršini nastane jednolični vodeni film koji se zadržava barem 30 s, površina je adekvatnoodmašćena. U suprotnom, ako se voda povlači s dijela površine uz nastajanje suhih „otoka“ ili ako seskuplja u kapljice, površina je još uvijek masna.

Mehaničkom pripremom površine uklanjaju se korozijski produkti i druga nemasna onečišćenja, a

postiže se i određeni oblik te stupanj hrapavosti površine. Čišćenje čeličnih površina mlazom abraziva je najdjelotvornija metoda, nakon koje se dobiva optimalno pripremljena površina za nanošenjezaštitnih premaza. Uglavnom se koriste dvije glavne skupine abraziva: metalni abrazivi i mineralniabrazivi. Kao mineralni abraziv koristi se kvarcni pijesak, a kao metalni čestice lijevanog željeza i čelikarazličitog oblika, koji se još nazivaju i sačma. U novije vrijeme sve se više koristi metoda čišćenjamlazom mokrog abraziva, tj. kombinacijom suhog abraziva i vode. Ovim postupkom se izbjegava

štetan utjecaj prašine na zdravlje rukovatelja, smanjuje se potrošnja abraziva i uklanjaju česticetopljive u vodi. U vodu se dodaju inhibitori za sprječavanje korozije nakon čišćenja.

Često se za obradu površine koriste i rotacijski alati, kojima se obavlja brušenje i poliranje površine.Sve glađa površina postiže se stupnjevitom obradom sa sve finijim zrncima abraziva. Ukoliko je

potrebno, obrada se nastavlja poliranjem površine, pri čemu se primjenjuju finija zrnca s većimpolumjerom zakrivljenosti na bridovima, ili rotacijski kolutovi s pastama za poliranje. Kod ručnog

http://en.wikipedia.org/wiki/Leadhttp://en.wikipedia.org/wiki/Leadhttp://en.wikipedia.org/wiki/Oxygenhttp://en.wikipedia.org/wiki/Oxygenhttp://en.wikipedia.org/wiki/Oxygenhttp://en.wikipedia.org/wiki/Oxygenhttp://en.wikipedia.org/wiki/Leadhttp://en.wikipedia.org/wiki/Lead


13/14

skidanja hrđe primjenjuju se različite čelične četke, strugala, čekić za skidanje hrđe, pištolj s iglom i sl.Ovakav način skidanja hrđe zbog velike količine potrebnog rada je neekonomičan za čišćenje velikihpovršina, a također ne daje visok stupanj čistoće, pa se primjenjuje samo lokalno te u slučaju malihkorozijskih opterećenja.

Kemijsko čišćenje i uklanjanje hrđe s metalne površine provodi se uranjanjem predmeta urazrijeđenu sulfatnu ili kloridnu kiselinu uz dodatak inhibitora radi sprječavanja nagrizanja slobodnemetalne površine. Postupak je poznat pod nazivom kiselo dekapiranje (nagrizanje). Ponekad seumjesto kiselog dekapiranja provodi lužnato dekapiranje, uranjanjem u vruću 10-20%-tnu otopinuNaOH uz dodatak oksidansa, reducensa ili liganada koji daju topljive komplekse. Za dekapiranje mogu

poslužiti i paste (kaše) koje se pripremaju od netopljivih praškova (npr. gline, infuzorijske zemlje i sl.)ili od želatinoznih tvari tj. od tvari koje otapaju korozijske produkte. Nanose se pomoću četki i nakonodređenog vremena ispiru vodom uz eventualno četkanje.U slučaju nedostatka kisika za obavljanje oštećenog oksidnog filma na metalu u ag resivnoj sredini,povećava se vjerojatnost stvaranja uvjeta za pojavu procesa korozije. Npr., nehrđajuči čelici stvarajusloj oksida na površini čime postaju otporni prema koroziji.

Termičko čišćenje provodi se oksiacetilenskim plamenom, pri čemu, zbog različitog toplinskogkoeficijenta rastezanja metala i oksida slabi njihova međusobna veza, pa se nastali korozijski produktimogu lako ukloniti naknadnim mehaničkim čišćenjem. Ova se metoda često koristi za uklanjanjestarih zaštitnih prevlaka i premaza.

Nakon čišćenja potrebno je ustanoviti da li je postignuta odgovarajuća čistoća površine. Kontrola senajčešće provodi uspoređivanjem površine s referentnim fotografijama. Najpoznatiji načinutvrđivanja stupnja očišćenosti površine je prema normi ISO – SIS 8501 –1. Ova ISO norma takođersadrži niz fotografija čeličnih površina očišćenih i s plamenom.

PITANJE br. 28. Kako se može izvršiti nanošenje organskih premaza?

Organski premazi nanose se na pomno očišćene i pripremljene površine. Da bi zaštitili nekupovršinu od korozije trebati će je premazati zaštitnim premazom nekoliko puta. Vrsta premazanam ovisi o podlozi i financijama, a vrsta premaza nam određuje način nanošenja i broj premaza.Kod današnjih uvjeta poslovanja izbor zaštitnog premaza svodi se na kompromis između cijene isvojstava premaza. Nanošenje premaza je opisano u uputama proizvođača i o tome će ovisitidebljina i izgled premaza.

Premazivanje kistom i četkom je najrašireniji i najjednostavniji oblik nanošenja premaza. On seprimjenjuje kod manjih površina jer je vrlo skup, zbog velikog utroška zaštitnog premaza i malog

učina radnika koji provodi bojanje. Prednost ovog načina je da se četkom popune neravnine ipremaz se utrlja u površinu. Nanošenje valjcima može biti ručno i strojno. Može se rabiti samo na ravnim površinama, tenema širu primjenu osim u industriji ambalaže. Učin rada ovim načinom je veći nego prethodnimnačinom, ali lošiji nego svi ostali. Prskanje pištoljima na zrak je industrijski način nanošenja premaza koji se danas vrlo mnogouporabljuje. Prskanje se obavlja pomoću komprimiranog zraka, pod tlakom od 1 -8 bara, sasapnicom pištolja na udaljenostima do 0,5 m. Prskanje može biti strojno ili ručno, a oba imajuvrlo velik učin rada, koji ovisi o veličini sapnice i količini zraka na raspolaganju. Ručno prskanje jeprskanje sa prenosivim pištoljima koji mogu imati spremnik boje na sebi (manji pištolji) ili su savećim spremnikom boje povezani fleksibilnim crijevom. Automatsko prskanje je prskanje safiksnim pištoljima gdje predmeti prolaze obješeni ja pokretnoj traci. Premaz se nanosi serijski,spremnik je vrlo često jedan za više pištolja. Problem ovog načina nanošenja premaza je ugubitku boje, nejednakom raspršivanju i nejednoličnoj debljini prevlake. Gubitak boje je naročito


14/14

izražen, pa može iznositi i do 75 %. Ovaj način je raširen u brodogradnji, te tu moramo naglasitizabranu bojanja kada puše vjetar da bi se smanjio gubitak boje i očuvao okoliš. Vruće prskanje koristi dobre osobine prskanja i zagrijavanja premaza. Kako premazi na povišenojtemperaturi imaju znatno manji viskozitet, vruće prskanje se provodi pri temperaturama od 55 –

70 C. Tada se može upotrebljavati premaz sa manje otapala, samim time i jeftiniji, čime se

povećava debljina sloja, a smanjuje broj premaza.Elektrostatsko štrcanje je postupak koji kombinira prskanje bojom sa Coulombovim efektom.Radi se u zatvorenim prostorima gdje se na predmete koji vise na pokretnoj traci narine vrlo

visok napon (oko 100 000 V) istosmjerne struje, a drugi pol nabija kapi pri prskanju preko

centrifugalnog disk raspršivača. Kapljice bivaju privučene suprotnim polom i to smanjujepotrošnju premaza do 50 %. Kvalitet ovih premaza je vrlo dobar, film je jednoličan, cijelipostupak je automatiziran. Mane ovog načina su rizici od zapaljenja kada se radi savisokozapaljivim otapalima i cijena uređaja koji mora imati posebne sigurnosne uređaje. Umakanje je bojanje koje se vrši kod manjih dijelova uglavnom u serijskoj ili tračnoj proizvodnji.Vrši se strojno, mada može biti i ručno, što je njegova prednost, jer je učin rada vrlo velik. Manaovog načina nanošenja premaza je da su potrebne kade za umakanje i podizanje predmeta, te se

time limitira veličina predmeta koji se mogu bojati na ovaj način. Tokom nanošenja b ojeumakanjem troši se više razrjeđivača nego kod premazivanja, a postoji opasnost odnejednoličnog nanošenja i curenja premaza. Prelijevanje bojom je postupak koji se provodi u zatvorenim prostorijama gdje se površinametala prelijeva tekućim premazom. Po završetku prelijevanja površina se obrađuje u atmosferikoja mora biti zasićena razrjeđivačem.Prednosti ovog načina nanošenja su vrlo mali gubici, dobrai jednolična prevlaka, a nedostaci su zahtjevni lakovi i razrjeđivači i posebni sigurnosni zahtjevi.

PITANJE br. 29. Šta su inhibitori korozije?

Inhibitori su tvari koje već u vrlo maloj količini smanjuju brzinu korozije metala ako se dodaju u tekući

medij. Njihova primjena predstavlja i najvažniju metodu smanjenja agresivnosti tekućih medija. Dijelese na:

- fizikalne (koloidne) i

-kemijske inhibitore.

Fizikalni (koloidni) inhibitori blokiraju istaknuta mjesta na površini metala, a da ne izazivaju na njojnikakve promjene. Apsorbiraju se na metalnoj površini, u vodi se ne otapaju potpuno, nego kao

čestice približnog promjera 0,001 – 01 .

PITANJE br. 30. Kako dijelimo hemijske inhibitore prema Fisheru?

Kemijski inhibitori se dijele prema Fisheru una četiri vrste:

Pasivizatori se nazivaju i anodni inhibitori, jer pojedini anorganski anioni nitrita, kromata i sl. djelujuinhibirajuće. Ovi inhibitori stvaraju na metalnoj površini vrlo tanak zaštitni sloj koji spriječavakoroziju.

Inhibitori koji stvaraju zaštitni sloj ili katodni inhibitori mogu biti fosfati, arsenati., molibdati, kalcijev

karbonat i kalcijen sulfat. Na metalnoj površini stvaraju deblje zaštitne slojeve, koji su u početku uobliku voluminoznog taloga, a kasnije prelaze u nepravilne slojeve.

Elektrokemijski inhibitori se rijetko primjenjuju. U ovu grupu spadaju živa, arsen i antimon, na kojimase može izlučiti vodik tek s relativno visokim prenaponom. Destimulatori su takvi inhibitori koji uklanjaju iz agresivnog medija tvari koje ubrzavaju koroziju. U

početku nastupa indukcioni period (od vremena O-t1) a zatim se korozija nesmetano odvija.Isprekidana crta prikazuje brzinu otapanja metala ako je elektrolitu dodan odgovarajući inhibitor.

Indukcijski poeriod u ovom slučaju je duži, dok se otapanje odvija minimalnom brzinom.

Documents

Odgovori Za Koroziju