OBILJEZJA VRSNJACKOG NASILJA

8/12/2019 OBILJEZJA VRSNJACKOG NASILJA

1/30

lanci 497

1 Dr. sc. Kristina Sesar, psihologinja, e-mail: [email protected]

Pregledni lanak Primljeno: prosinac, 2010.Prihvaeno: svibanj, 2011.UDK 159.97-053.2

Kristina Sesar1Centar za mentalno zdravljeDom zdravlja iroki BrijegBosna i Hercegovina

Kljune rijei:vrnjako nasilje, dijete koje je izloeno nasilju, dijetekoje je poinitelj nasilja,psiholoka prilagodba,imbenici rizika.

OBILJEJAVRNJAKOG NASILJA

SAETAK Ovaj rad prua pregled posljedica vrnjakog nasi-

lja koje se dogaa meu djecom i adolescentima. Usmje-rili smo se na deniranje vrnjakog nasilja, uestalostovog problema, karakteristike djece koja su izloenanasilju, djece koja su poinitelji nasilja te djece kojadoivljavaju nasilje, ali ga i sami ine. Razmotrene su posljedice nasilnog ponaanja, kako za djecu koja senasilno ponaaju tako i za djecu koja su izloena nasil-

nom ponaanju. Naglasili smo da su svi pojedinci koji suukljueni u vrnjako nasilje, bilo kao poinitelji nasilja,kao djeca koja doivljavaju nasilje, ali ga i sami ine tedjeca koja su izloena nasilnom ponaanju, na neki na-in psiholoki pogoeni takvim iskustvom. Psiholoke posljedice koje imaju djeca i adolescenti ukljueni u vr-njako nasilje, sredinja su tema ovog rada.

UVODVrnjako nasilje nesumnjivo je vrlo esta pojava.

Djeca u koli, ali i izvan nje, mogu biti uzastopno i sustavnouznemiravana i napadana od strane svojih vrnjaka. Veinaodraslih osoba sjea se ove pojave iz vlastitih kolskih dana,a kao primjer navodimo pojedince koji su u svom razredu bili


2/30

498 lanci

Ljetopis socijalnog rada 2011., 18 (3) 497-526 str.

odbaeni od ostalih, kojima se netko rugao, s kojima nitko nije htio sjediti, izazivaoih ili ak tjelesno zlostavljao. Sve do kraja 1960-ih i ranih 1970-ih godina ponaanjakoja se danas opisuju kao vrnjako nasilje smatrana su sastavnim dijelom ljudskograzvoja, odnosno prolaznim obredom karakteristinim za djetinjstvo. Do promjeneu stavu prema vrnjakom nasilju dolo je 1972. godine kada je vedski lijenik poimenu Heinemann zabiljeio svoja zapaanja o nasilju meu skupinom djece nakolskom igralitu (Rivers, Duncan i Besag, 2007.). Heinemannova (1972.) studija je prvo istraivanje nasilja meu kolskom djecom ponaanja koje je on nazvaoi opisao kao mobbing . Navedeno istraivanje bilo je popraeno istraivanjemDana Olweusa koji je sustavno istraio prirodu, frekvenciju i dugotrajne posljedicenasilja meu djecom (eng. mobbing ) u skandinavskim kolama (Olweus, 1998.).Istraivanja nasilja meu djecom (eng.bullying ) u Velikoj Britaniji poela su ranih90-ih godina prolog stoljea koritenjem Olweusova instrumenta za istraivanjenasilja meu djecom (Rivers, Duncan i Besag, 2007.). U istraivanjima koja suslijedila (Whitney i Smith, 1993.) proiren je opseg ponaanja povezanih s nasiljemmeu djecom (bullyingom ). U procjenu biva ukljueno irenje traeva, socijalnaizolacija, destrukcija te gubitak ili kraa osobnog vlasnitva. Nakon istaknuteproblematike, dolo je do poveanog zanimanja za pojave vezane za vrnjakonasilje kao i brojna istraivanja. I dok je na naim podrujima problem vrnjakognasilja tek u poetnim fazama istraivanja, odnosno u fazi utvrivanja rairenostipojave, u razvijenim zemljama svijeta problem vrnjakog nasilja ve je proao

kroz nekoliko faza: od utvrivanja uestalosti pojave, rada na senzibilizaciji javnostiza ovaj problem, svijesti o potrebi za interdisciplinarnim pristupom problemu,poveanom angamanu nadlenih institucija, prikupljanju sredstava i podrkevladajuih institucija, izrade prevencijskih i intervencijskih programa te konanoevaluaciji prevencijskih i intervencijskih programa.

S ciljem da se ukae na relevantnost i vanost prouavanja problema vrnja-kog nasilja, u ovom radu govorit e se o obiljejima vrnjakog nasilja, karakteri-stinim prolima sudionika u vrnjakom nasilju te imbenicima rizika za pojavunasilnog ponaanja. Istaknute su potekoe u psiholokoj prilagodbi djece sudio-nika vrnjakog nasilja, kao i pristupi, metodolokim potekoama i etikim aspek-tima istraivanja vrnjakog nasilja.

Obiljeja vrnjakog nasilja

Prema Olweusu (1998.), dijete je zlostavljano kada je uestalo i trajno izloenonegativnim postupcima od strane jednoga ili vie djece. U okviru denicije istiu setri bitna elementa: trajanje, negativni postupci i neravnopravan odnos snaga. Iako


3/30

lanci 499

K. Sesar: Obiljeja vrnjakog nasilja

se pojedinani sluaj ozbiljnijeg nasilja moe smatrati nasilnitvom, u deniciji senaglaava trajnost i ponavljanje negativnih postupaka. Pod negativnim postup-cima podrazumijeva se djelovanje pojedinca kada on namjerno zadaje ili nastojizadati ozljedu ili bilo kakvu neugodnost drugom pojedincu. Dijete koje je izloenonasilju teko se brani i donekle je bespomono u odnosu prema onome tko senasilno ponaa.

Na razliite naine pokualo se odrediti podvrste ili oblike vrnjakog nasilja,odnosno u nekim sluajevima agresivnosti meu djecom openito. Vrnjako na-silje najee se dijeli u dva glavna oblika: tjelesno i verbalno. Tjelesno nasilje jenajuoljiviji oblik te podrazumijeva udaranje, guranje, tipanje i sl. Verbalno nasil-nitvo najee prati tjelesno, a podrazumijeva vrijeanje, irenje glasina, stalnozadirkivanje U navedenim oblicima nasilja mogu se izdvojiti etiri podvrste na-silnog ponaanja: emocionalno nasilnitvo koje je usko povezano s prijanja dva teukljuuje namjerno iskljuivanje djeteta koje je izloeno nasilnom ponaanju iz za- jednikih aktivnosti razreda ili djeje grupe; ignoriranje; kulturalno nasilnitvo kojepodrazumijeva vrijeanje na nacionalnoj, religijskoj i rasnoj osnovi, i posljednje,ekonomsko nasilnitvo koje ukljuuje krau i iznuivanje novca (Bili i Karlovi,2004). Crick i Grotpeter (1995.) navode da postoji razlika izmeu tjelesne ili oe-vidne agresije i relacijske agresije. Relacijsku agresiju denirali su kao povreivanjedrugih kroz svrhovitu manipulaciju i oteivanje odnosa, dok je tjelesna agresijadenirana u skladu s neskrivenim aktivnostima, kao to su udaranje i guranje. Me-

utim, trebamo se zapitati moe li tjelesno poniavanje nekog djeteta istovreme-no imati i namjeru da se to dijete lii potpore od strane druge djece, odnosno moeli izloenost tjelesnoj agresiji za posljedicu imati utjecaj na samopotovanje i/ili so-cijalni status djeteta.

Drugi nain kategorizacije vrnjakog nasilja je usmjeravanje panje na priroduciljne grupe prema kojoj su usmjerena negativna ponaanja. Ako su negativneaktivnosti usmjerene prema osobi razliite rasne grupe u odnosu na osobu kojase je poinitelj nasilja, onda se to esto naziva rasnim nasiljem meu djecomili rasnim uznemiravanjem. Ovu vrstu vrnjakog nasilja teko je utvrditi zbog

toga to dijete druge rasne pripadnosti koje doivljava nasilje moe biti izloenonasilju koje nije rasno uzrokovano. Dijete koje se nasilno ponaa prema jednomlanu neke rasne grupe, moe biti dobar prijatelj s nekim drugim djetetom isterasne skupine. Connolly i Keenan (2000.) deniraju rasno uznemiravanje kao akcijui ponaanje koje je namjerno diskriminirajue prema nekome, odnosno ine da seta osoba osjea neprihvaeno ili marginalizirano zbog svog rasnog identiteta.

U posljednje vrijeme esto se moe uti i za termin seksualno nasilje meudjecom (eng. sexual bullying ) (Duncan, 1999.). Autori ga razlikuju od spolnoguznemiravanja, a podrazumijeva neeljeni tjelesni kontakt i uvredljive komentare,


4/30

500 lanci


odnosno ponaanja koja se preklapaju s onim to se generalno podrazumijevapod vrnjakim nasiljem.

Djeca sa posebnim potrebama pod veim su rizikom za izloenost nasiljuu odnosu na ostalu djecu (Rigby, 2002.). Holzbauer i Berven (1996.) pisali su omaltretiranju, praktiki sinonimu zabullying . Ovaj oblik uznemiravanja autorideniraju kao nepoeljno dosaivanje, uznemiravanje, prisiljavanje, izrugivanje iliprijetnje osobi s invaliditetom. Ono podrazumijeva razliite oblike neprihvatljivogverbalnog ponaanja, odnosno tjelesnog nasilja ili primjenu sile.

Ortega i Mora-Merchan (1999.) smatraju da postoji potreba za identikacijomstvarnog vrnjakog nasilja koje se javlja kada dijete ili mlada osoba koja doivljavanasilje osjea potpunu bespomonost te ne moe pobjei od nasilja koje moebiti vidljivo kao ala ili igra koja nema za posljedicu istu blagu anksioznost i bes-pomonost. Rigby (2002.) smatra da se o vrnjakom nasilju treba razmiljati kao oaktivnosti koja se javlja uzdu kontinuuma teine. Takoer, smatra da nije lako po-stii dogovor o tome to predstavlja blage, umjerene i ekstremne forme vrnjakognasilja. To je djelomino zbog toga to posljedice razliitih oblika vrnjakog nasiljamogu varirati od osobe do osobe. Neka osoba moe biti povrijeena zadirkiva-njem na neku temu na koju je ona visoko osjetljiva, ali istovremeno se ta ista osobane mora osjeati povrijeeno ako je doivjela blagi ziki napad. Prema Rigbyju(2002.), kriteriji koji bi se trebali uzeti u obzir kada se prosuuje o ozbiljnosti nekognasilnog ponaanja su: (1) oblik nasilnog ponaanja npr. blago zadirkivanje nasu-

prot tjelesnom napadu; (2) trajanje nasilja, odnosno traje li krae ili due razdoblje;(3) frekvencija nasilnog ponaanja npr. dogaa li se dnevno, tjedno ili manje esto.Manje ozbiljno nasilje podrazumijeva periodino zadirkivanje, nazivanje podruglji-vim imenima i situacijsko iskljuivanje. Ono moe biti peckavo i neugodno, moeeskalirati, a zatim ukljuivati i ozbiljnije oblike nasilja. Veina vrnjakog nasiljaodvija se na navedenoj razini. Umjereno ozbiljno vrnjako nasilje podrazumijevasluajeve kada je dijete kroz neko vrijeme subjekt sustavnih i bolnih oblika zlostav-ljanja. To moe ukljuivati okrutno ruganje, kontinuirano iskljuivanje, prijetnje ilineke relativno umjerene oblike tjelesnog zlostavljanja npr. guranje ili udaranje.

Teki oblici nasilja javljaju se kada je zlostavljanje posebno okrutno i intenzivno,osobito ako se javlja u nekom produenom razdoblju i kada je jako uznemiravaju-e za dijete koje je izloeno nasilju. Ono esto ukljuuje ozbiljne oblike tjelesnognapada, ali o tekim oblicima nasilja moemo govoriti i u sluajevima kada ne-tje-lesni oblici vrnjakog nasilja ukljuuju gotovo potpuno ili potpuno iskljuivanje izgrupe (Rigby, 2002.).

Iako je teko klasicirati vrnjako nasilje uzdu ovog kontinuuma, razlozi zaklasiciranje su vrlo pragmatini. Kao prvo, ako se kao nasilje klasiciraju samooni oblici zlostavljanja na koje Ortega i Mora-Merchan (1999.) gledaju kao na


5/30

lanci 501


realne, moe se dogoditi da ignoriramo velik dio nasilja koji je jasno nepoeljan,iako uzrokuje blagu anksioznost i bespomonost. Drugo, ako sugeriramo da jesvo nasilje jednako, moemo stvoriti impresiju da bi se sa svim oblicima nasiljatrebalo suoavati na isti nain. Na primjer, na isti nain bi se trebao tretirati sluajpovremenog ruganja kao i ponavljano tjelesno nasilje (Rigby, 2002.).

Postavlja se pitanje je li vrnjako nasilje posljedica djelovanja grupe ilipojedinca? vedski psiholog Pikas (1989.) smatra da je ukljuenost grupe gotovouniverzalna ak i kada je odreeno nasilje provedeno od strane pojedinca, dokRoss (1996.) na vrnjako nasilje gleda kao na preteno individualno djelovanje.Ovo pitanje je jako vano jer planiranje intervencija u sluajevima nasilja meudjecom ovisi o tome gleda li se na nasilno ponaanje kao da je odreeno linoupojedinca ili je funkcija grupe.

Dok openito mislimo o djeci koja doivljavaju nasilje u okviru vrnjakognasilja kao o pojedincima koja su ponekad izolirana, moemo vidjeti da i djecaizloena nasilju mogu initi grupe. Grupiranje djece koja su izloena nasilju javljase u situacijama kada su pojedinci zbog nekog razloga zajedno, kao na primjeruenici u razredu ili dijele zajednike interese kao to je lanstvo u raunalnom iliahovskom klubu, ili imaju neka druga zajednika obiljeja (npr. rasno ili etnikopodrijetlo ili tjelesne nedostatke). Skupine djece koje doivljavaju nasilje mogu serazlikovati u kohezivnosti. One mogu teiti nalaenju u isto vrijeme na istom mjestu,mogu biti odabrane od jednog djeteta ili grupe djece koja se nasilno ponaaju

prema drugima ili mogu biti konfrontirane u grupi s pojedincem ili skupinom kojaih moe ozlijediti (Rigby, 2002.).

Uestalost vrnjakog nasilja znaajno varira u odnosu na zemlju u kojoj jeistraivanje provedeno i u rasponu je od 9% do 54% (Nansel i sur., 2004.; Dake, Pricei Telljohann, 2003.; Mazur i Malkowska, 2003.; Due i sur., 2005.). Ako se promatrauestalost s obzirom na ulogu u nasilnom ponaanju, rezultati istraivanja poka-zuju da je 7-23% ispitanika identicirano kao poinitelji nasilja, 5-12% kao djecakoja doivljavaju nasilje i 2-21% ispitanika kao djeca koja doivljavaju nasilje, ali sui poinitelji nasilja (Juvonen, Graham i Schuster, 2003.; Mazur i Malkowska, 2003.;

Yang i sur., 2006.; Forero i sur., 1999., Ivarsson i sur., 2005.). vedska i Wales imajunajniu (3%), a Danska najviu uestalost poinitelja nasilja od 20%. Najmanji brojdjece koja doivljavaju nasilno ponaanje i koja su istovremeno nasilna prema dru-goj djeci utvren je u vedskoj (1%), dok je najvea zastupljenost takve djece uLitvi (20%). Kada se radi o djeci koja su izloena nasilnom ponaanju, njihova zastu-pljenost u vrnjakom nasilju kree se od 5% u vedskoj do 20% u Litvi. Navedenirezultati odnose se na istraivanje provedeno u 22 europske zemlje (Nansel i sur.,2004.).


6/30

502 lanci


Woods i White (2005.) proveli su istraivanje meu 242 uenika viih razredaosnovne kole kako bi ispitali uestalost direktnih i verbalno/relacijskih oblikanasilnog ponaanja. Utvrdili su da su relacijski oblici nasilnog ponaanja uestalijimeu djecom u odnosu na direktne oblike nasilnog ponaanja.

Rezultati istraivanja uestalosti vrnjakog nasilja provedenog u Hrvatskoj primjenom Upitnika nasilnik/rtva D. Olweusa na uzorku od 309 uenika viih ra-zreda zagrebakih osnovnih kola ukazuju da je 17% djece identicirano kao po-initelji nasilja (Elez, 2003.). Strunjaci iz Poliklinike za zatitu djece grada Zagrebadobili su 2003. godine istraivanjem o kolskom nasilju u 25 osnovnih kola u 13gradova Hrvatske ovakve rezultate: 19% djece bilo je izloeno nasilnom ponaanjusvakodnevno, 8% djece bili su izloeni nasilnom ponaanju, ali su istovremeno bilii poinitelji nasilja, a 8% djece bilo je nasilno prema drugoj djeci (Bili i Karlovi,2004.).

Uestalost nasilnog ponaanja opada s godinama, odnosno kako uenici na-preduju kroz razrede (Mazur i Malkowska, 2003.; Dake, Price i Telljohann, 2003.;Seals i Young, 2003.). Vrnjako nasilje najee se dogaa u razdoblju od 4. do 8.razreda osnovne kole (Bili i Karlovi, 2004.). Za razliku od direktnih oblika nasil-nog ponaanja ija uestalost opada s dobi, uestalost relacijskih oblika vrnjakognasilja raste s dobi (Rivers i Smith, 1994.).

Karakteristini proli sudionika u vrnjakom nasilju iimbenici rizika za pojavu nasilnog ponaanja

etiri su karakteristina prola koja se mogu razlikovati u okviru vrnjakognasilja: djeca koja su izloena nasilju, djeca koja se nasilno ponaaju, djeca kojadoivljavaju nasilje, ali ga i sami ine te djeca koja ni na koji nain ne sudjeluju uvrnjakom nasilju (Salmivalli i sur., 1996.).

Poinitelji nasilja imaju loije psihosocijalno funkcioniranje u odnosu na osta-lu djecu u razredu (Craig, 1998.; Kumpulainen i sur., 1998.). Utvreno je da imajupotekoe u prilagodbi na kolu, manje potpore od strane nastavnika te da ih na-stavnici procjenjuju kao tee, odnosno frustrirajue pojedince u razredu (Nanseli sur., 2001., 2004.; Demaray i Malecki, 2003.).

Istraivanja kognitivnog kapaciteta poinitelja nasilja relativno su ograniena ikontroverzna. Rezultati nekih istraivanja (Sutton, 1998.; Baron-Cohen i sur., 1999.)ukazuju da su kod djece koja pri zlostavljaju koriste verbalne oblike nasilja utvre-ne vie kognitivne sposobnosti u odnosu na djecu koja ni na koji nain ne sudjelujuu nasilnom ponaanju te da djeca koja pri zlostavljanju koriste tjelesne oblike na-silnog ponaanja imaju nie kognitivne sposobnosti u odnosu na djecu iskljuenu


7/30

lanci 503


iz nasilnog ponaanja. Poinitelje nasilja karakterizira nedostatak razumijevanja zaono to im je reeno, loija prosudba, selektivno pamenje, sumnjiavost, nekrea-tivnost, kompulzivna potreba da kontroliraju druge, kao i opsjednutost istoom(Field, 1999.). Smatraju da e postii uspjeh pomou svoje agresije i nisu osjetljivina nanoenje boli i patnje. Informacije o svojim rtvama procesiraju na rigidan iautomatski nain (Perry, Perry i Kennedy, 1992.). Izbor rtve opravdavaju provo-kacijom od strane rtve ili jednostavno zato to ne vole osobu koju biraju za rtvu(Boulton i Underwood, 1992.).

Poinitelji nasilja su u odnosu na ostale sudionike vrnjakog nasilja emoci-onalno nezreliji, imaju potekoa u uspostavljanju i odravanju intimnih odnosa,manje su empatini, imaju este promjene raspoloenja, nedosljedni su, lako serazljute, impulzivniji su i nemaju osjeaj krivnje ili grinje savjesti (Field, 1999.). De-presivni simptomi i suicidalne misli uestaliji su kod djece koja su kategoriziranakao poinitelji nasilja u odnosu na ostalu djecu (Rigby, 1998.; Slee, 1995.).

Slee i Rigby (1993.) utvrdili su da se poinitelji nasilja neprijateljski odnose pre-ma drugoj djeci, manje su socijalno osjetljivi i kooperativni, imaju pozitivne stavo-ve prema nasilju i skloni su agresivnosti, impulzivnosti i dominantnosti u socijalnimodnosima (Olweus i Endresen, 1998.; Craig, 1998.; Kumpulainen i sur., 1998.). e-sta hipoteza da su poinitelji nasilja ustvari anksiozni i nesigurni te da te osjeajemaskiraju agresivnim ponaanjem, nije potvrena na razini grupe u Olweusovomistraivanju (1994.). On je zakljuio da poinitelji nasilja imaju obrazac agresivnog

ponaanja u kombinaciji s tjelesnom snagom. Djeaci poinitelji nasilja tjelesno susnaniji od djece koja doivljavaju nasilje, iako to ne mora biti konstantna karakte-ristika (Olweus, 1993.).

Iznenauje injenica da je na temelju samoizvjetaja utvreno kako poiniteljinasilja lako uspostavljaju prijateljstva te imaju podrku ostale djece u razredu, jednaku kao i djeca koja ni na koji nain ne sudjeluju u nasilnom ponaanju (Nanseli sur., 2001., 2004.; Demaray i Malecki, 2003.).

Djecu koja doivljavaju nasilje, u usporedbi s ostalom djecom, karakterizi-ra depresivnost, anksioznost, nesigurnost i sklonost samoubojstvu (Craig, 1998.;

Kumpulainen i sur., 1998.; Perry, Kusel i Perry, 1988.; Schwartz i sur., 1998.; Rigby,2002.). Imaju nisko samopouzdanje i samopotovanje, introvertirane su, neaser-tivne, pasivne, submisivne osobe, a javlja se i tendencija da sebe okrivljuju za po-tekoe. Njihove socijalne vjetine loije su u odnosu na ostalu djecu (Rigby, 2002.;Schwartz, 2000.; Boulton i Smith, 1994.; Olweus, 1994.; Mynard i Joseph, 1997.).Osjeaju se usamljenije i manje sretno u koli te imaju manje dobrih prijatelja (Nan-sel i sur., 2001., 2004.). rtve su uglavnom u jednakoj mjeri i djeaci i djevojice, a utjelesnom izgledu uoava se krhka graa i nii rast (Pedreira-Masa, Rodrigues-Pie-dra i Seoane-Lago, 2006.; Munni i Malhi, 2006.; Baldry, 2003.; Voss i Muligan, 2000.).


8/30


9/30

lanci 505


Nasilje u koli je u veini sluajeva kolektivni a ne individualni in. U veiniistraivanja nasilnog ponaanja utvreno je da se nasilje dogaa na igralitima ilidrugim javnim prostorima kao to su razredi ili hodnici, u prisutnosti druge djece(Smith i sur., 1999.). Prema rezultatima istraivanja u kanadskim kolama (OConnell,Pepler i Craig, 1999.; Craig, Pepler i Atlas, 2000.) u prosjeku je 4,2% djece prisutno usvakoj od epizoda nasilja i veinu vremena (53,9%) oni samo promatraju i pasivnopodravaju vrnjako nasilje. Iako istraivanja konzistentno pokazuju da veinadjece (oko 60-70%) izjavljuje da ne vole nasilje koje se dogaa meu djecom, daosjeaju simpatiju za djecu koja su izloena nasilju ili im ele pomoi, u stvarnostipomau samo u 25,4% sluajeva (Rigby, 1997.; OConnell, Pepler i Craig, 1999.).Craig i suradnici (2000.) pretpostavljaju da izostanak intervencije djece u veiniepizoda nasilja moe biti posljedica nedostatka strategija kako pomoi djetetukoje je izloeno nasilju, prije nego izostanka empatije prema djeci koja doivljavajunasilje. Ipak, znaajan postotak djece izjavljuje da oni ne bi pomogli djetetu koje jeizloeno nasilju ili da ponekad ak i uivaju u nasilju koje promatraju (Smith i Shu,2000.). Strah da e i oni sami doivjeti nasilje od strane vrnjaka ako stanu u obranudjeteta koje trpi nasilje, takoer moe zastraiti promatrae, odnosno potencijalnepomagae. Kanetsuna i Smith (2002.) utvrdili su da veina djece (71%) smatra dapromatrai trebaju aktivnije intervenirati u sluajevima vrnjakog nasilja na nainda ga direktno zaustave ili da kau nastavniku. Samo 30% djece misli da promatraiu stvarnosti to i urade. Veina djece smatra da promatrai ne poduzimaju nita kako

bi sprijeili nasilje, samo nastoje izbjei vlastitu ukljuenost (31%), dok pojediniak uivaju gledajui (23%). Prema rezultatima navedenog istraivanja, 10% djecesmatra da se promatrai uope ne uznemire zbog injenice da je netko izloennasilju.

Intenzivno kanjavanje od strane roditelja i restriktivne odgojne mjere poka-zale su se kao imbenici rizika za agresivno ponaanje djece ve u razdoblju ranogdjetinjstva (Sears i sur., 1953.; Eron i sur., 1963.; Pettit, Dodge i Brown, 1988.). Uistraivanju provedenom u Italiji ispitivana je povezanost izmeu stila roditeljstva iodnosa djece s drugim uenicima u koli (Baldry i Farringtona, 1998.). Utvreno jeda djeca koja se nasilno ponaaju imaju roditelje koji su autoritarni, nesuportivnite skloni kanjavanju svoje djece u odnosu na roditelje djece koji ni na koji nainne sudjeluju u nasilnom ponaanju. Ne samo poinitelji nasilja, ve i djeca koja suizloena nasilju te djeca koja doivljavaju nasilje, ali ga i sami ine, procijenila su daim roditelji imaju autoritaran stil odgoja. Popustljivo ponaanje roditelja takoer je povezano s agresivnou kod djece (Levy, 1966.). Sears (1961.) je utvrdio pove-zanost izmeu pretjerano tolerantnog, liberalnog stava roditelja i antisocijalnog,agresivnog ponaanja dvanaestogodinjaka.


10/30

506 lanci


Poinitelji nasilja procjenjuju da njihovu obitelj karakterizira slaba kohezivnost,dok je nasuprot tome kohezivnost u obitelji djece koja su izloena nasilju procije-njena kao jako izraena, to moe biti pokazatelj prezatiivanja (Bowers, Smith iBinney, 1992.; Batsche i Knoff, 1994.). Osim toga, djeca koja trpe nasilje procjenjujuda je komunikacija meu lanovima njihove obitelji loija, funkcioniranje obiteljiopenito je loije, imaju loiju obiteljsku strukturu, izraavanje pozitivnih emocijarijetko se dogaa. Uslijed toga, rijetko se s roditelja na djecu prenose neke dobrevrijednosti (Rigby, 1994.). Finnegan, Hodges i Perry (1998.) utvrdili su da je viktimi-zacija povezana s percipiranom pretjeranom zatitom djeaka od strane majke tepercipiranim odbacivanjem djevojica od strane majki. Utvrena je i povezanostizmeu vee angairanosti roditelja u koli i uloge rtve. Roditelji koji u kolu do-laze ee nego to je to uobiajeno mogu na taj nain reektirati roditeljsku svje-snost o djetetovim potekoama, ali istovremeno i ukazivati na nesamostalnost ilineke druge potekoe svoje djece (Nansel i sur., 2001., 2004.).

Djeca koja doivljavaju nasilje, ali ga istovremeno i sama ine, dolaze iz obiteljiu kojima roditelji imaju neprijateljske stavove i manje su ukljueni u ivote svojedjece (Bowers, Smith i Binney, 1992.). Oni ee, u odnosu na djecu koja doivljavajunasilje i djecu koja se nasilno ponaaju prema drugoj djeci, procjenjuju da sunjihovi roditelji nekonzistentni u provoenju discipline (pretjerano zatiivanje izanemarivanje). Odnosi snaga u obitelji manje su strukturirani i nedostaje topline(Bowers, Smith i Binney, 1992.).

Majke koje izravaju svoje misli, osjeaje i uvjerenja na direktan, iskren i ade-kvatan nain te pri tome uvaavaju prava svoje djece (Hart, Ladd i Burleston, 1990.; Pettit i sur., 1991.), kao i oevi koji imaju razumijevanja za probleme svoje djece(Henggeler i sur., 1991.), odnosno roditelji koji nisu agresivni u rjeavanju sukoba,(Strassberg i sur., 1992.) imaju djecu koja su rijetko poinitelji nasilja.

Sudjelovanje u vrnjakom nasilju kao poinitelj nasilja i/ili kao dijete kojedoivljava nasilje, moe biti povezano s pripadnou odreenim socijalnim gru-pama ili kategorijama. Utjecaj ostalih uenika, osobito bliskih prijatelja, u odree-nim trenucima moe biti presudan za to hoe li e doi do zlostavljanja ili ne. Pri

tome se misli na odobravanje prijatelja koje je puno vanije nego odobravanje odstrane roditelja (Rigby, 1997.). Nedostatak pozitivnog odraslog modela, nesigurnosusjedstvo, malo ili nimalo vremena provedenog uz odrasle osobe u blizini, kao inegativan utjecaj druge djece, takoer predstavljaju imbenike rizika za nasilnoponaanje (Espelage, Mebane i Adams, 2004.).

Istraivanja povezanosti izmeu sudjelovanja djece u vrnjakom nasilju isocio-ekonomskog statusa njihovih roditelja dala su neujednaene rezultate.Manje je vjerojatno da e poinitelji nasilja biti djeca iji su roditelji na rukovodeimposlovima. Za djecu iji roditelji obavljaju manualne poslove vjerojatnije je da e


11/30

lanci 507


trpjeti nasilje, ali i nasilno se ponaati prema drugima (Mellor, 1999.). Nasilje meudjecom mnogo se ee javlja kod djece iz socijalno nepovoljnijih podruja tekod djece koja ive unutar gradskih podruja (Junger-Tas, 1999.; Whitney i Smith,1993.). Meutim, u nekim drugim istraivanjima (Olweus, 1999.; Almeida, 1999.;Ortega i Mora-Merchan, 1999.) nije utvrena statistiki znaajna povezanostizmeu socijalnog statusa i uloge u vrnjakom nasilju.

Utvreno je da tjelesne razlike meu djecom mogu predstavljati imbenikrizika za izloenost nasilju (Olweus, 1993.). Djeca s odreenim potekoama eesu izloena nasilju u odnosu na drugu djecu. Pod potekoama podrazumijeva setjelesni ili psiholoki nedostatak ili disfunkcija. Istraivanja pokazuju da su djeca sposebnim potrebama mnogo ee izloena nasilju nego ostala djeca (Dawkins,1996.; Yude, Goodman i McConachie, 1998.). Takoer se pokazalo da je vidljivostnedostatka vaan imbenik rizika. Djeca u invalidskim kolicima izloena su veemriziku nego djeca s oteenjem sluha (Maras i Brown, 2000.). Djeca s neobinimfacijalnim izgledom i/ili s hemiplegijom (Dawkins, 1996.), djeca snienih kognitivnihsposobnosti (Nettelbeck i sur., 2000.) te djeca koja mucaju (Hugh-Jones i Smith,1999.) imaju vei rizik da budu rtve vrnjakog nasilja.

Povezanosti izmeu introvertiranosti, niske socijalne potpore, snienog samo-potovanja i mogue viktimizacije potvrena je u istraivanju Egan i Perry (1998.).Oni smatraju da izloenost zlostavljanju moe ojaati uvjerenje djeteta kako nijeuspjeno u interakciji s drugom djecom, a to onda moe voditi do izloenosti ve-

em riziku za zlostavljanje.

Pregled potekoa u psiholokoj prilagodbi djece sudionikavrnjakog nasilja

O posljedicama izloenosti vrnjakom nasilju po prvi put se poelo rasprav-ljati nakon objave knjige Toma Browna School Days u Engleskoj u 19. stoljeu.Ova knjiga potaknula je javnu raspravu o posljedicama nasilnog ponaanja u en-gleskim javnim kolama (Huges, 1968.). Od tog razdoblja pa sve do 70-ih godinaprolog stoljea bila su rijetka sustavna istraivanja koja su se bavila istraivanjemove problematike sve dok vedski istraiva Dan Olweus nije poeo provoditi serijuistraivanja o prirodi i posljedicama nasilja meu djecom u skandinavskim kola-ma. Nakon toga, uslijedile su brojne studije koje su se bavile istraivanjem kratko-trajnih i dugotrajnih posljedica vrnjakog nasilja, a provedene su irom svijeta.Glavni cilj istraivaa bilo je utvrivanje posljedica kod djece koja su bila izloenanasilnom ponaanju, neto panje bilo je usmjereno na mogue socijalne posljedi-ce za djecu poinitelje nasilja te na posljedice ukljuenosti u vrnjako nasilje kao


12/30

508 lanci


rtva/zlostavlja (Rigby, 2003.). Danas je poznato da sudjelovanje u vrnjakomnasilju moe imati ozbiljne posljedice za poinitelje nasilja, djecu koja doivljavajunasilje i za djecu koja doivljavaju nasilje, ali su i nasilna prema drugoj djeci (Lyznic-ki, McCaffree i Robinowitz, 2004.). Posljedice vrnjakog nasilja mogu se pokuatigrupirati u tri kategorije: psiholoke potekoe, potekoe u socijalnom funkcioni-ranju i tjelesne posljedice.

Povezanost izmeu izloenosti kontinuiranom zlostavljanju od strane vrnjakai niskog samopotovanja potvrena je u brojnim istraivanjima koja su ukljuivalaesto zlostavljanu djecu razliitih dobnih skupina. Navedena istraivanja provedenasu u Engleskoj (Boulton i Smith, 1994.; Mynard i Joseph, 1997.), Irskoj (OMoorei Hillery, 1991.) i Australiji (Rigby i Cox, 1996.). Neki istraivai smatraju da i samipoinitelji nasilja imaju nisko samopotovanje te da je jedan od naina prevencijevrnjakog nasilja razvijanje samopotovanja kod djece koja se nasilno ponaajuprema drugima (Rigby, 2002.). Meutim, to nije potvreno u nekim drugimistraivanjima (Olweus, 1993.; Rigby, 1997.; OMoore i Hillery, 1991.).

Djevojice koje su esto izloene nasilnom ponaanju procjenjuju se manjesretnima u odnosu na djeake koji doivljavaju nasilje (Rigby i Slee, 1993.). I drugatransverzalna istraivanja vrnjakog nasilja (OMoore i Hillery, 1991.; Boulton i Un-derwood, 1992.; Forero i sur., 1999.) u kojima su koritene skale za samoprocjenusree potvruju povezanost izmeu izloenosti nasilnom ponaanju i osjeaja ne-sretnosti u osnovnoj i srednjoj koli. Najintenzivniji osjeaj nesretnosti je kod djece

mlae od 13 godina (Rigby i Slee, 1993.). Djeca koja su poinitelji nasilja i sami sunesretna djeca (Rigby i Slee, 1993), meutim, nije poznato ine li zlostavljanje dru-gih poinitelje nasilja nesretnima ili su oni nesretni pa ih to navodi da zlostavljajudruge. Rigby (2002.) smatra da je tonija ova druga pretpostavka.

Rezultati dosadanjih istraivanja ukazuju na povezanost izmeu sudjelova-nja u vrnjakom nasilju i ozbiljnih psiholokih potekoa. Utvrena povezanostizraenija je kod djevojica nego kod djeaka (Brunstein Kolmek i sur., 2008.; Ha-nish i Guerra, 2002.; Kumpulainen, Rsnen i Henttonnen, 1999.; Kumpulainen iRsnen, 2000.; Kumpulainen, 2008.; Devine i sur., 2008.; Lien i sur., 2009.).

U istraivanju provedenom u Engleskoj koje je ukljuivalo 6 282 uenikaosnovnih i srednjih kola utvreno je da djeca koja doivljavaju nasilje istovremenoizraavaju osjeaje ljutnje i samosaaljenja, s tim da je samosaaljenje mnogoee kod djevojica (Borg, 1998.). Rigby (1998.) navodi da relativno visok postotakuenika koji su esto bili izloeni zlostavljanju izjavljuju da su se nakon zlostavljanjau koli osjeali ljuto (32%) ili tuno (37%).

Jedna od najeih emocionalnih reakcija na dugotrajnu izloenost zlostav-ljanju je kronina anksioznost (Bond i sur., 2001.; Kumpulainen, 2008.; OMoore iHillery, 1991.). U istraivanju provedenom meu osnovnokolskom djecom u dobi


13/30

lanci 509


od 7 do 10 godina u Engleskoj utvreno je da djeca izloena nasilju znaajno vieizvjetavaju da ne spavaju dobro te da nou mokre (Williams i sur., 1996.). Strahod nasilja imalo je 25% djece u istraivanju provedenom na 11 535 djece u dobi od13 do 15 godina u Engleskoj i Walesu (Francis i Jones, 1994.). Djeca koja doivljavaju nasilje esto navode da se osjeaju razdraljivo, nervozno te da se kod njih javljaosjeaj panike nakon epizode zlostavljanja. Veina njih (30%) kae da imaju ponav-ljajua sjeanja o incidentu zlostavljanja, a 29% njih navodi da nakon zlostavljanjaimaju potekoa s koncentracijom (Sharp, 1995.).

Djeca koja doivljavaju nasilje osjeaju se usamljeno i bespomono te se kodnjih mnogo ee u odnosu na ostalu djecu mogu utvrditi simptomi klinike de-presije (Kumpulainen i sur., 1998.; Kumpulainen, 2008.; Kaltialo-Heino i sur., 1999.;Brunstein-Kolmek i sur., 2007.). Emocionalne potekoe ee su kod djevojicanego kod djeaka (Pedreira-Masa i sur., 2006.; Juvonen, Graham i Schuster, 2003.;Due i sur., 2005.; Ivarsson i sur., 2005.; Devine i sur., 2008.; van der Wal, de Witt iHirasing, 2003.).

esto zlostavljana djeca oba spola znaajno vie nego ostala djeca imaju sui-cidalne misli (Kaltialo-Heino i sur., 1999.; van der Wal de Witt i Hirasing, 2003.; Kim isur., 2009.). Brunstein Kolmek i suradnici (2007.) utvrdili su da je ne samo esta, vei rijetka ukljuenost u vrnjako nasilje povezana sa suicidalnim idejama i namjera-ma, pogotovo kod djevojica.

Rivers i Cowie (2006.) navode da je 17% djece u njihovom istraivanju, a koja su

bila izloena homofobinom nasilju, imalo simptome povezane sa PTSP-om. Spo-menuti simptomi oituju se kao problemi u ponaanju, izbjegavanje kole, razredai osoba koje se povezuju s vrnjakim nasiljem te gubitak interesa za ljude. estosu imala nametnuta sjeanja o traumatskom dogaaju, none more, zastraujuasjeanja na jedan ili vie traumatskih dogaaja te glavobolje i bolove u trbuhu (Ri-vers, Duncan i Besag, 2007.).

Djeca koja se nasilno ponaaju prema drugoj djeci takoer imaju ozbiljne psi-holoke potekoe. To se posebno odnosi na djeake koji se nasilno ponaaju udobi izmeu 13 i 16 godina. Potekoe se manifestiraju kao anksioznost, loije stra-

tegije suoavanja i razliiti oblici psihosomatskih potekoa (Rigby, 2002.). Djecakoja esto zlostavljaju drugu djecu imaju statistiki znaajno veu vjerojatnost zarazvoj depresije u usporedbi s djecom koja nisu ukljuena u vrnjako nasilje (Ju-vonen, Graham i Schuster, 2003.; Forero i sur., 1999.; Burnstein Kolmek i sur., 2007.).Kod poinitelja nasilja takoer se javlja vea vjerojatnost od pojave suicidalne misliu odnosu na ostalu djecu (Zaborskis i Vareikiene, 2008.; van der Wal, de Witt i Hira-sing, 2003.; Kim i sur., 2009.).

Poveani rizik za razvoj depresivnog poremeaja, suicidalno ponaanje isuicidalne misli utvren je i kod ispitanika koji su identicitani kao djeca koja


14/30

510 lanci


doivljavaju nasilje, ali ga istovremeno i sami ine (Juvonen, Graham i Schuster,2003.; Forero i sur., 1999.; Brunstein Kolmek i sur., 2007.).

Istraivanja pokazuju da djeca koja su ponavljano zlostavljana u koli pokazujunesklonost prema kolskom okruenju (Rigby, 2002.). U istraivanju provedenomu SAD-u djeca koja su u vrtiu identicirana kao rtve nasilja kasnije su ee uodnosu na drugu djecu procjenjivala da ne vole kolu (Kochenderfer i Ladd, 1996.;Ladd, Kochenderfer i Coleman, 1997.). Slini rezultati utvreni su i u istraivanjuprovedenom meu djecom osnovnokolskog i srednjokolskog uzrasta u Australiji(Rigby, 1994.).

Djeca koja doivljavaju nasilje vie izostaju iz kole nego druga djeca (Rigby,1997.). Izostajanje se proporcionalno poveava s uestalou zlostavljanja. Rezultatiistraivanja provedenog u Australiji pokazuju da 25% djevojica i 19% djeaka, kojisu barem jednom tjedno bili izloeni nasilnom ponaanju, esto ostaju kod kuekako bi izbjegli odlazak u kolu, a samim time i nasilje u koli. U sluajevima kada je zlostavljanje bilo manje uestalo, odlazak u kolu izbjegavalo je 4% djeaka i12% djevojica. Iz navedenih rezultata vidljivo je da djevojice ee u odnosu nadjeake izostaju iz kole kako bi izbjegle nasilno ponaanje od strane vrnjaka.

Schwartz i suradnici (1998.) proveli su kratkotrajno prospektivno istraivanje opovezanosti uloge rtve u vrnjakom nasilju i problema u ponaanju kod djece. Uistraivanju je sudjelovalo 330 uenika u dobi od 8 do 9 godina. Ponovljeno istrai-vanje provedeno je kada su djeca bila u dobi od 10 i 11 godina. Kod djece izloene

nasilju u oba mjerenja su utvrene eksternalizirane psiholoke potekoe, nezreloi ovisno ponaanje, agresivnost, ozbiljni problemi ponaanja, hiperaktivnost, anti-socijalno ponaanje te pretjerana konzumacija alkohola.

Fobije i strahovi, koji se razvijaju kao posljedica izloenosti zlostavljanju, utjeuna esto izostajanje i bjeanje iz kole zbog ega dolazi do manjeg broja interakcijas ostalom djecom u razredu, to na posljetku vodi dijete u izolaciju (Pedreira-MasaRodrigues-Piedra i Seoane-Lago,2006.; Juvonen, Graham i Schuster, 2003.; Due isur., 2005.; Ivarsson i sur., 2005.; Gini, 2007.; Kumpulainen, 2008.).

Retrospektivna istraivanja ukazuju na moguu uzronu povezanost izme-

u izloenosti nasilju u koli i dugotrajnih potekoa u prilagodbi (Tritt i Duncan,1997.). U istraivanju provedenom na 276 odraslih osoba (u dobi od 15 do 66 go-dina) u Engleskoj koja su bila izloena zlostavljanju u djetinjstvu, priblino polo-vica sudionika istraivanja izvijestila je da ima dugotrajne psiholoke posljedice,najee na podruju osobnih odnosa (Hugh-Jones i Smith, 1999.). U retrospektiv-nom istraivanju provedenom na odraslim ispitanicima (Rigby, 2003.) utvreno jeda interpersonalne potekoe mukaraca koji su bili izloeni viktimizaciji u koli zaposljedicu imaju strah od intimnosti i srameljivost, to ih ograniava u stvaranjuzadovoljavajuih intimnih veza s osobama suprotnog spola.


15/30

lanci 511


Djeca koja doivljavaju nasilje, a koja su istovremeno i poinitelji nasilja, imaju znaajno loije odnose s ostalom djecom u razredu u odnosu na djecu koja nina koji nain ne sudjeluju u u nasilju (Nansel i sur., 2004.; Hanish i Guerra, 2002.).Utvreno je da imaju najvie problema u ponaanju (Juvonen, Graham i Schuster,2003.; Forero i sur., 1999.) i izraene eksternalizirane psiholoke potekoe (Ivars-son i sur., 2005.; Lien i sur., 2009.).

Kao i ostala djeca ukljuena u vrnjako nasilje, poinitelji nasilja ne vole kolui izostaju iz kole mnogo ee nego veina ostale djece (Rigby i Slee, 1993.). Rigby(2002.) smatra da se ovi rezultati vjerojatno ne mogu smatrati znakovima poteko-a u prilagodbi. Smatra da ekstrovertiran i avanturama sklon stil ivota djece kojase nasilno ponaaju utjee na to da se oni dosauju u koli i da trae zabavu izvankole. Meutim, utvreno je da djeca koja ozbiljno zlostavljaju drugu djecu imajuznaajno vei rizik za delinkventno i kriminalno ponaanje te pretjeranu konzu-maciju alkohola u mlaoj odrasloj dobi u odnosu na ostalu djecu (Olweus, 1993.;Olweus, 1998.; Nansel i sur., 2004.).

Tjelesni simptomi kao to su glavobolje, bolovi u trbuhu, bolovi u leima,stezanje u prsima, upale grla, potekoe sa spavanjem, jutarnji umor, lo apetit inono mokrenje esto su povezani s izloenou nasilju od strane vrnjaka (Due isur., 2005.; Ivarsson i sur., 2005.; Williams i sur., 1996.; Rigby, 1998.; Fekkes, Pijpersi Verloove-Vanhorick, 2004.). Wolke i suradnici (2001.) navode da su utvrdili niskui umjerenu povezanost izmeu izloenosti neposrednom nasilju u koli i estih

zdravstvenih problema kao to su ponavljane upale grla, prehlade i kaalj, ali ne irelacijskog zlostavljanja i zdravstvenih potekoa.

Djeca koja se nasilno ponaaju, u odnosu na ostale sudionike vrnjakognasilja, ee imaju zdravstvene potekoe koje se manifestiraju kao glavobolje inono mokrenje (Fekkes Pijpers i Verloove-Vanhorick, 2004.) .

Djeca koja doivljavaju nasilje, ali ga i sami ine imaju znaajno vei rizik uodnosu na djecu koja nisu sudionici vrnjakog nasilja za psihosomatske potekoekao to su abdominalni bolovi, slabiji apetit, nono mokrenje te osjeaj umora(Fekkes Pijpers i Verloove-Vanhorick, 2004.; Rigby, 1998.).

Pristupi i metodoloke potekoe u istraivanju vrnjakognasilja

Istraivanje vrnjakog nasilja podruje je u kojem rezultati istraivanja u veli-koj mjeri ovise o koritenoj metodologiji odnosno nainu provoenja istraivanja.

Najpouzdanijom metodom za procjenjivanje vrnjakog nasilja smatra seistraivanje pomou anonimnih upitnika za uzorku djece jer omoguava djeci da


16/30

512 lanci


izravno progovaraju o vlastitim iskustvima (Baldry, 2003). Dodatna prednost ovemetode jest vremenska i nancijska ekonominost. Upitnici se popunjavaju sku-pno tijekom kolskog sata to omoguuje relativno brzo prikupljanje podataka,a za provedbu istraivanja nisu potrebni posebno educirani strunjaci. Meutim,ova metoda ima nedostatke i ogranienja. Ispunjavanje upitnika tijekom kolskogsata moe utjecati na to da se djeca koja sudjeluju u istraivanju mogu osjetiti ne-dovoljno anonimno i ne odgovarati potpuno iskreno o svojim iskustvima. Takoer,kako je zbog etikih principa doputeno da uenik u bilo kojem trenutku prestanes ispunjavanjem upitnika te ako ispunjavanje upitnika traumatizira dijete zbog pri-sjeanja na proivljeno nasilje, ova metoda moe rezultirati pristranim uzorkom.Dodatni uzrok, a moda i znaajniji, pristranog uzorka je selektivno pristajanje rav-natelja kola da se istraivanje provede u njihovoj koli. kole koje ne pridaju pa-nju nasilju meu djecom te ako ravnatelj procijeni da se taj problem javlja uesta-lo u njegovoj koli, moe odbiti da njegova kola sudjeluje u istraivanju. Usprkosnavedenim ogranienjima, ova metoda smatra se najboljom za utvrivanje inci-dencije te je i najee koritena metoda. Razvijen je vei broj upitnika za procjenuvrnjakog nasilja koji se mogu grupirati u etiri skupine. U prvoj skupini su upitnicikoji se odnose na samoprocjenu nasilnikog ponaanja kao to su Aggression Sca-le (Orpinas i Frankowski, 2001.) iBullying-Behavior Scale (Austin i Joseph, 1996). Udrugoj skupini su upitnici za procjenu izloenosti nasilnikom ponaanju kao to je Multidimensional Peer-Victimization Scale (Mynard i Joseph, 2000.). Za procjenu

izloenosti nasilnom ponaanju, ali i nasilnog ponaanja prema drugoj djeci razvi- jeni su broji instrumenti, a jedan od najee koritenih jeOlweus Bullying Questi-onnaire (Solberg i Olweus, 2003.). I na kraju, u posljednjoj skupini su upitnici koji uzprocjenu izloenosti nasilnom ponaanju, uestalosti nasilnog ponaanja premadrugoj djeci ispituju i ponaanje djece koja promatraju nasilno ponaanje, socijal-nu koheziju i povjerenje, precipiranu potporu od strane djece, samopotovanje,stavove prema vrnjakom nasilju i sl. Neki od upitnika iz ove skupine suStudentSchool Survey (Williams i Guerra, 2007.) iBully Survey (Swearer i Cary, 2003.).

Druga metoda prikupljanja podataka o vrnjakom nasilju je prikupljanjepodataka od strane vrnjaka. Djeca imaju zadatak da navedu na koju se sve djecuodnosi neko poinjeno ili doivljeno nasilno ponaanje. Ova metoda omoguujeutvrivanje koja su djeca izloena nasilnom ponaanju, na koji nain, te koja sedjeca nasilno ponaaju prema drugoj djeci. Prednost ove metode je to osiguravaveu anonimnost djece koja sudjeluju u istraivanju te je posebno prikladna kadase planiraju intervencije na razini razreda. Meutim, ova metoda nije najpouzdanijaza utvrivanje uestalosti odnosno incidencije nasilnog ponaanja (Smith, Madseni Moddy, 1999.; Pakaslahti i Keltikangas-Jarvinen, 2000.).


17/30

lanci 513


Podaci o uestalosti vrnjakog nasilja mogu se prikupiti i od strane uitelja inastavnika. Ova metoda slina je prethodno opisanoj, pri emu se od nastavnikatrai da procjene koja djeca se nasilno ponaaju, koja djeca su izloena nasilnomponaanju te koji oblici nasilnog ponaanja su prisutni meu djecom. Dodatnaprednost ove metode je da se uitelje moe instruirati da prate odreene vrste po-naanja i posljedice takvog ponaanja kroz due razdoblje, ime je omogueno de-taljnije opisivanje problema nasilja. Ipak, ova metoda nije pouzdana za utvrivanjeincidencije zlostavljanja budui da se nasilje odvija najee u odsustvu odraslihosoba. Osim toga, neki autori (Smith i Sharp, 1994.) smatraju da nastavnici moguuvelike podcijeniti uestalost vrnjakog nasilja koje se dogaa u koli jer moguimati potekoa u razlikovanju nasilnog ponaanja i dosaivanja. Pellegrini i Barti-ni (2000.) smatraju da procjene nastavnika mogu biti pristrane jer su one rezultatiskustva nastavnika s uenicima u odreenom okruenju i pristranost se moe javi-ti ako nastavnici promatraju uenike u ogranienom broju postavki.

Direktno opaanje u stvarnim uvjetima omoguava istraivaima praenje na-silnog ponaanja u situacijama u kojima se ono odvija. Ova metoda je posebnodobra u poetnim fazama istraivanja jer omoguava utvrivanje razliitih oblikanasilnih ponaanja koja se dogaaju u koli, ali i varijabli koje posreduju pojavinasilnog ponaanja. Nedostatak ove metode je vremenska i nancijska neekono-minost. Osim toga, rezultati dobiveni ovom metodom ne koreliraju dobro krozvremenska razdoblja, vjerojatno zbog ogranienog uzorka koji se promatra i pona-anja koja su specina za odreene situacije (Pellegrini i Bartini, 2000.).

Za procjenu vrnjakog nasilja moe se koristiti i strukturirani intervju. Ovametoda vrlo je slina istraivanju putem upitnika, a prua i dodatnu mogunostprovjere je li dijete na dobar nain shvatilo sva pitanja npr. termin bullying kadase prevede na razliite jezike, u razliitim kulturama obuhvaa razliita nasilna po-naanja. Nedostatak ove metode je nancijska i vremenska neekonominost, bu-dui da je za voenje intervjua potreban posebno educiran (tim) strunjak(a). Osimtoga, rezultati intervjua mogu biti subjektivni i podloni pristranosti koja moe bitiposljedica stavova intervjuera (Casey-Cannon, Hayward i Gowen, 2001.).

Najidealnija metoda kojom se osim utvrivanja uestalosti nasilnog ponaa-nju obuhvaaju i imbenici rizika i posljedice zlostavljanja je longitudinalno prae-nje visokorizine skupine. Ova metoda omoguava da se odvoje utjecaji nasilja oddrugih varijabli. No uz ovu metodu veu se i znaajni nedostaci kao to su osipanjeispitanika kroz vrijeme i etika pitanja, poput nepruanja tretmana zlostavljanomdjetetu kako bi se pratilo njegovo postignue (Pellegrini i Bartini, 2000.).


18/30

514 lanci


Etiki aspekti istraivanja vrnjakog nasilja

Etika istraivanja zlostavljanja i zanemarivanja djece predstavlja posebanproblem unutar ope strategije etikog kodeksa o znanstvenim istraivanjima.

Etika pitanja koja se javljaju prilikom provoenja istraivanja temeljenih naupitnicima za samoprocjenu meu kolskom djecom zahtijevaju da se razmatrajuista etika pitanja kao i kada se radi o istraivanjima meu odraslima. To ukljuuje pruanje dovoljno informacija o ciljevima istraivanja, koritenoj metodologiji,oekivanim rezultatima i potencijalnim rizicima i tegobama koje sudionici u istra-ivanju mogu doivjeti. Osim toga, svaki sudionik istraivanja treba biti informiranda moe slobodno odustati od sudjelovanja u istraivanju u bilo kojem njegovomdijelu i u bilo koje vrijeme. Integritet sudionika istraivanja treba biti potovan itreba poduzeti sve kako bi se potovala privatnost ispitanika, kao i osigurati daistraivanje ima minimalan utjecaj na djetetovo tjelesni, mentalni i emocionalniintegritet (Helweg-Larsen i Bowing-Larsen, 2003.).

U istraivanjima koja koriste kvantitativni pristup detekcija osobnih obiljejapredstavlja informaciju koja nee biti zloupotrebljena te se uglavnom titi primje-nom naela anonimnosti, dok je unutar modela kvalitativnog istraivanja nemogu-e u potpunosti primijeniti navedeno naelo zbog idiogranosti metode. Stoga seod istraivaa oekuje zatita privatnosti kroz naknadnu anonimizaciju podataka.Pored toga, otvorenost nacrta kvalitativnih metoda nalae produbljivanje uvida u

informativne sluajeve, to bi u sluaju zlostavljanja moglo predstavljati dodatnuekspoziciju i traumatizaciju sudionika istraivanja naruavajui pri tom njihovu do-brobit (Rimac, Zorec i Ogresta, 2010.). Senzibilizacija za navedene dileme kao i raz-matranja o moguim konzekvencama postupaka istraivaa, s moralnog, pravnogi spoznajnog aspekta, mogu doprinijeti uspostavi etikih standarda koji bi mogliunaprijediti istraivaku praksu.

ZAKLJUAK

Vrnjako nasilje je sloen fenomen moderiran ne samo osobnim karakteri-stikama pojedinca nego i odgojnim postupcima unutar obitelji, kao i situacijskimimbenicima kao to su uestalost i vrste nasilja. Ono predstavlja uznemirujueiskustvo koje vrlo esto traje i po nekoliko godina. Sudionitvo u vrnjakom nasiljuprediktor je kratkotrajnih i dugotrajnih psiholokih potekoa. Poremeaji raspolo-enja, anksiozni poremeaji i problemi u ponaanju este su posljedice vrnja-kog nasilja. Rijetko neko pojedinano ponaanje predvia budue potekoe tako jasno kao vrnjako nasilje te to upuuje na obveznu psiholoku i psihijatrijskuprocjenu djece sudionika vrnjakog nasilja, bilo da se radi o djeci koja su izloena


19/30

lanci 515


nasilnom ponaanju, djeci koja su poinitelji nasilja ili djeci koja doivljavaju nasi-lje, ali se i sama nasilno ponaaju prema drugoj djeci.

Strunjaci razliitih prola koji rade s djecom trebali bi biti obazrivi prema mo-guim znakovima viktimizacije ili nasilnog ponaanja kod djece i mladih, osobitokod djece koja ulaze u skupinu visokorizine djece kao to su djeca s potekoamau razvoju ili djeca koja imaju karakteristike djeteta koje doivljava nasilje i koje jeistovremeno nasilno prema drugoj djeci. Takoer, potrebno je provoditi kvalitetnaistraivanja na temu vrnjakog nasilja. Iako je dolo do ekspanzije istraivanja naovu temu posljednjih godina, jo uvijek postoji mnogo toga to se treba nauiti oovom problemu.

Potrebno je provoditi treninge i kontinuirane edukacije o karakteristikama vr-njakog nasilja, kratkoronim i dugoronim posljedicama te oblicima intervencijakoje su ekasne za reduciranje vrnjakog nasilja, a u koje bi bili ukljueni nastav-nici i zdravstveni djelatnici.

Osim toga, trebalo bi raditi na podizanju javne svijesti o vrnjakom nasilju iposljedicama vrnjakog nasilja kroz razliite oblike javnih kampanja.

LITERATURA

1. Andreou, E. (2000). Bully/victim problems and their association withpsychological constructs in 8-12-years-old Greek school-children.AggressiveBehavior , 26, 49-56.

2. Almeida, A. (1999). Portugal. In: Smith, P. K., Morita, J., Junger-Tas, J., Olweus,D., Catalano, R. , Slee, P. T. (eds.),The nature of school bullying: A cross-national perspective . London: Routledge.

3. Austin, S. & Joseph, S. (1996). Assessment of bully/victim problems in 811year-olds.British Journal of Educational Psychology , 66, 447456.

4. Baldry, A. C. & Farrington, D. P. (1998). Parenting inuences on bullying andvictimization.Criminal and Legal Psychology ,3, 237254.

5. Baldry, A. C. (2003). Bullying in schools and exposure to domestic violence.Child Abuse & Neglect, 27 (7), 713-732.

6. Baron-Cohen, S., Joliffe, T., Mortimore, C. & Robertson, M. (1999). Anotheradvanced test of theory of mind: Evidence from very high functioningadults with autism or asperger syndrome. Journal of Child Psychology andPsychiatry and Allied Disciplines , 38, 813822.


20/30

516 lanci


7. Batsche, G. M. & Knoff, H. M. (1994). Bullies and their victims: Understanding apervasive problems in the schools.Social Psychology Review, 23, 165-174.

8. Bili, V. & Karlovi, A. (2004).Nasilje meu djecom . Zagreb: Poliklinika zazatitu djece grada Zagreba.9. Brunstein Klomek, A., Marrocco, F., Kleinman, M., Schonfeld, I. S. & Gould, M.

S. (2007). Bullying, depression, and suicidality in adolescents.Journal of theAmerican Academy of Child and Adolescent , 46 (1), 40-49.

10. Brunstein Klomek, A., Sourander, A., Kumpulainen, K., Piha, J., Tamminen, T.,Moilanen, I., Almqvist, F. & Goud, M. S. (2008). Childhood bullying as a riskfor later depression and suicidal ideation among Finnish males.Journal ofAffective Disorders , 109 (1-2), 47-55.

11. Bond, L., Carlin, J. B., Thomas, L., Ruin, K. & Patton, G. (2001). Does bullyingcause emotional problems? A prospective study of young teenagers. BritishMedical Journal , 323, 480-484.

12. Borg, M. G. (1998). The emotional reaction of school bullies and their victims.Educational Psychology , 18 (4), 433-444.

13. Boulton, M. J. & Underwood, K. (1992). Bully/victim problems among middleschool children.British Journal of Educational Psychology , 62, 73-87.

14. Boulton, M. J. & Smith, P. K. (1994). Bully/victim problems in middle-schoolchildren: stability, self-percived competence, peer perceptions and peer

acceptance. British Journal of Developmental Psychology , 12, 315-329.15. Bowers, L., Smith, P. K. & Binney, V. (1992). Cohesion and power in the families

of children involved in bully/victim problems at school.Journal of FamilyTherapy , 14, 371387.

16. Casey-Cannon, S., Hayward, C. & Gowen, K. (2001). Middleschool girlsreports of peer victimization: Concerns, consequences, and implications.Professional School Counseling ,5, 138147.

17. Connolly, P. & Keenan, M. (2000). Racial Attitudes and Prejudice in NorthernIreland. Belfast: NISRA (http://www.nisra.gov.uk/featpub/opps.html).

18. Craig, W. M. (1998). The relationship among bullying, victimization, depression,anxiety, and aggression in elementary school children. Personality andIndividual Differences , 24, 123-130.

19. Craig, W. M., Pepler, D., & Atlas, R. (2000). Observations of bullying in theplayground and in classroom.School Psychology International , 21, 22-36.

20. Crick, N. R. & Grotpeter, J. K. (1995). Relational aggression, gender and socialpsychological adjustment. Child Development , 66, 710-722.


21/30

lanci 517


21. Crick, N. R. & Bigbee, M. A. (1998). Relational and overt forms of peervictimization: A multiinformant approach. Journal of Consulting andClinical Psychology, 66, 337-347.

22. Dake, J. A., Price, J. H. & Telljohann, S. K. (2003). The nature and extent ofbullying at school.Journal of School Health , 73 (5), 173-80.

23. Dawkins, J. L. (1996). Bullying, physical disability and the pediatric patient.Developmental Medicine and Child Neurology , 38, 603612.

24. Demaray, M. K. & Malecki, C. K. (2003). Perceptions of the frequency andimportance of social support by students classield as victims, bullies andbully/victims in an urban middle school.School Psychology Review, 32,471-489.

25. Devine, K. A., Storch, E. A., Geffken, G. R., Freddo, M., Humphrey, J. L. &Silverstein, J. H. (2008). Prospective study of peer victimization and social psychological adjustment in children with endocrine disorders. Journal ofChild Health Care, 12 (1), 76-86.

26. Due, P., Holstein, B. E., Lynch, J., Diderichsen, F., Gabhain, S. N., Scheidt, P. &Currie, C., Health Behaviour in School-Aged Children Bullying Working Group(2005). Bullying and symptoms among school-aged children: Internationalcomparative cross sectional study in 28 countries. European Journal ofPublic Health , 15 (2), 128-132.

27. Duncan, N. (1999).Sexual bullying: Gender conict and pupil culture insecondary schools . London: Routledge.28. Egan, S. K. & Perry, D. G. (1998). Does low slef-regard invite victimization?

Developmental Psychology , 34, 299309.29. Elez, K. (2003).Nasilnitvo i samopoimanje djece osnovnokolske dobi.

Diplomski rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.30. Eron, L. D., Walder, L. O., Toigo, R. & Lefkowitz, M. M. (1963). Social class, parental

punishment for aggression and child aggression. Child Development , 34,849867.

31. Espelage, D. L., Mebane, S. E. & Adams, R. S. (2004). Empathy, caring, andbullying: Toward an understanding of complex associations. In: Espelage, D.L., Swearer, S. M. (eds.),Bullying in american schools: A social-ecologicalperspective on prevention and intervention . Mahwah, NJ: Erlbaum, 37-61.

32. Fekkes, M., Pijpers, F. I. M. & Verloove-Vanhorick, S. P. (2004). Bullying behaviourand associations with psychosomatic complains and depression in Victims.Journal of Pediatrics , 144, 17-22.


22/30

518 lanci


33. Field, E. M. (1999).Bully busting . Lane Cove, NSW: Finch Publishing Pty.34. Finnegan, R. A., Hodges, E. V. E. & Perry, D. G. (1998). Victimization by peers:

Associations with childrens reports of mother-child interaction.Journal ofPersonality and Social Psychology , 75, 1076-1086.35. Forero, R., McLellan, L., Rissel, C. & Bauman, A. (1999). Bullying behaviour and

psychological health among school students in new South Wales, Australia:Cross sectional survey.British Medical Journal , 319 (7206), 344-348.

36. Francis, L. J. & Jones, S. H. (1994). The relationship between Eysenckspersonlity factors and fear of bullying among 13-15 years olds in England andWales.Evaluation and Research in Education , 8, 111-118.

37. Gini, G. (2007). Associations between bullying behaviour, psychosomatic

complaints, emotional and behavioural problems. Journal of Paediatricsand Child Health , 44 (9), 492-497.38. Hanish, L. D. & Guerra, N. G. (2002). A longitudinal analysis of patterns of

adjusment following peer victimization.Developmental Psychopathology ,14, 69-89.

39. Hanish, L. D. & Guerra, N. G. (2004). Aggressive victims, passive victims, andbullies: Developmental continuity or developmental change? Merrill Palmer Quarterly ,50, 17-38.

40. Hart, C. H., Ladd, G. W. & Burleston, B. R. (1990). Childrens expectations of the

outcomes of social strategies: Relations with sociometric status and maternaldisciplinary styles.Child Development , 61, 127137.

41. Heinemann, P. P. (1972).Mobbing Gruppv ald bland barn och vuxna .Stocholm, Sweden: Naturoch Kultur.

42. Helweg-Larsen, K. & Bowing-Larsen, H. (2003). Ethical issues in youth surveys:Potentials for conducting a national questionnaire study on adolescentschoolchildrens sexual experiences with adults.American Journal of Public Health , 93 (11), 1878-1882.

43. Henggeler, S. W., Edwards, J. J., Cohen, R. & Somerville, M. B. (1991). Predictingchanges in childrens popularity: The role of family relations.Journal ofApplied Developmental Psychology ,12, 205218.

44. Holzbauer, J. J. & Berven, N. L. (1996). Disability harassment: A new term fora long-standing problem. Journal of Counseling & Development , 74 (5),478486.

45. Huges, T. (1968).Tom Browns school days . New York: Airmont PublishingCo., Inc.: 1968, rst published, 1857.


23/30

lanci 519


46. Hugh-Jones, S. & Smith, K. (1999). Self-reports of short and long term effectsof bullying on children who stammer. British Journal of EducationalPsychology , 69, 141-158.

47. Ivarsson, T., Bronberg, A. G., Arvidsson, T. & Gillberg, C. (2005). Bullying inadolescence: Psychiatric problems in victims and bullies as measured by tjeYouth Self Report (YSR) and the Depression Self-Rating Scale (DSRS).NordicJournal of Psychiatry , 59, 365-373.

48. Junger-Tas, J. (1999): The Netherlands. In: Smith, P. K., Morita, Y., Junger-Tas, J.,Olweus, D., Catalano, R. & Slee, P. T. (eds.),The nature of school bullying: Across-national perspective . London: Routledge.

49. Juvonen, J., Graham, S. & Schuster, M. A. (2003). Bullying among young

adolescents: the strong, the week, and the troubled. Pediatrics , 112 (6 Pt 1),1231-1237.50. Kanetsuna, T. & Smith, P. K. (2002). Pupil insights into bullying, and coping

with bullying: A bi-national study in Japan and England.Journal of SchoolViolence , 1 (3), 5-29.

51. Kaltialo-Heino, R., Rimpela, M., Marttunen, M., Rimpela, A. & Ratenen, P. (1999).Bullying, depression and suicidal ideation in Finnish adolescents: Schoolsurvey. British Medical Journal , 319, 348-350.

52. Kim, Y. S., Leventhal, B. L., Koh, Y. & Boyce, W. T. (2009). Bullying increased suicide

risk: Prospective study of korean adolescents.Archives of Suicide Research:Official Jurnal of the International Academy for Suicide Research , 13 (1),15-30.

53. Kochenderfer, B. J. & Ladd, G. W. (1996). Peer victimisation: Cause orconsequence of school maladjustment. Child Development , 67, 1305-1317.

54. Kumpulainen, K., Rsnen, E., Henttonnen, I., Alquest, F., Kresanov, Linn, S. I.,Moilanen, I., Pih, J., Puura, K. & Tamminen, T. (1998). Bullying and psychiatricsymptoms among elementary school-age children. Child Abuse & Neglect,22 (7), 705-707.

55. Kumpulainen, K., Rsnen, E. & Henttonnen, I. (1999). Children involved inbullying: psychological disturbance and persistence of the involment. ChildAbuse & Neglect, 23 (12), 1253-1262.

56. Kumpulainen, K. & Rsnen, E. (2000). Children involved in bullying atelementary school age: Their psychiatric symptoms and deviance inadolescence. An epidemiological sample.Child Abuse & Neglect, 24, 1567-1577.


24/30

520 lanci


57. Kumpulainen, K. (2008). Psychiatric conditions associated with bullying.Internationl Journal of Adolescent Medicine and Health , 20 (2), 121-132.

58. Ladd, G. W., Kochenderfer, B. J. & Coleman, C. C. (1997). Classroom peeracceptance, friendship and victimization: Distinct relational systems thatcontribute uniquely o childrens social adjustment? Child Development , 68(6), 1181-1197.

59. Levy, D. M. (1966).Maternal Overprotection . New York: Norton.60. Lien, L., Green, K., Welander-Vatn, A. & Bjertness, E. (2009). Mental and somatic

health complaints associated with school bullying between 10th and 12th grade students; results from cross sectional studies in Oslo, Norway.ClinicalPractice and Epidemiology in Mental Health , 5, 6.

61. Lyznicki, J. M., McCaffree, M. A. & Robinowitz, C. B. (2004). Childhood bullying:Implications for physicians.American Family Physician, 70 (9), 1723-1728.62. Maras, P. & Brown, R. (2000). Effects of different forms of school contact on

childrens attitudes toward disabled and non-disabled peers. British Journalof Educational Psychology , 70, 337351.

63. Mazur, J. & Malkowska, A. (2003). Bullies and victims among Polish school-aged children. Medycyna Wieku Rozwojowego , 7 (1 Pt 2), 121-134.

64. Mellor, A. (1999). Scotland. In: Smith, P. K., Morita, Y., Junger-Tas, J., Olweus,D., Catalano, R. & Slee, P. T. (eds.),The nature of school bullying: A cross-

national perspective. London: Routledge.65. Munni, R. & Malhi, P. (2006). Adolescent violence exposure, gender issues and

impact. Indian Paediatrics , 43, 607-612.66. Mynard, H. & Joseph, S. (1997). Bully/victim problems and their association

with Eysencks personality dimensions in 8 to 13 years olds.British Journalof Educational Psychology , 67, 51-54.

67. Mynard, H. & Joseph, S. (2000). Development of the multidimensional peer-victimization scale.Aggressive Behavior , 26, 169178.

68. Nansel, T. R., Overpeck, M. D., Pilla, R. S., Ruan, W. J., Simons-Morton, B. &Scheidt, P. (2001). Bullying behaviors among US youth: Prevalence andassociation with psychosocial adjustment.Journal of the American MedicalAssociation , 285, 2094-2100.

69. Nansel, T. R., Craig, W., Overpeck, M. D., Saluja, G. & Ruan, W. J. (2004). HealthBehaviour in School-aged Children Bullying Analyses Working Group. Cross-national consistency in realtionship between bullying behaviours andpsychosocial adjustment. Archives of Pediatrics & Adolescent Medicine , 158, 730-736.


25/30

lanci 521


70. Nettelbeck, T., Wilson, C., Potter, R. & Perry, C. (2000). The inuence ofinterpersonal competence on personal vulnerability of persons with mentalretardation. Journal of Interpersonal Violence ,15, 4662.

71. OConnell, P., Pepler, D. & Craig, W. (1999). Peer involment in bullying: Insightsand challenges for intervention. Journal of Adolescence , 22, 437-452.

72. OMoore, A. M. & Hillery, B. (1991). What do teachers need to know? In:Elliott, M. (ed.),Bullying: A practical guide to coping in schools . Harlow:David Fulton.

73. Olweus, D. (1993).Bullying at school . Cambridge, MA: Blackwell Publishers.74. Olweus, D. (1994). Annotation: Bullying at school: Basic facts and effects of

a school based intervention program. Journal of Child Psychology and

Psychiatry and Allied Disciplines , 35, 1171-1190.75. Olweus, D. (1998).Nasilje meu djecom u koli: to znamo i to moemo

uiniti. Zagreb: kolska knjiga.76. Olweus, D. & Endresen, I. M. (1998). The importance of sex-of-stimulus

object: Age trends and sex differences in empathic responsivness. SocialDevelopment , 7, 370-388.

77. Olweus, D. (1999). Sweden. In: Smith, P. K., Morita, Y., Junger-Tas, J., Olweus,D., Catalano, R. & Slee, P. T. (eds.),The nature of school bullying: A cross-national perspective . London: Routledge.

78. Orpinas, P. & Frankowski, R. (2001). The Aggression Scale: A self-report measureof aggressive behavior for young adolescents.Journal of Early Adolescence ,21, 5067.

79. Ortega, R. & Mora-Merchan, J. A. (1999). Spain. In: Smith, P. K., Morita, Y.,Junger-Tas, J., Olweus, D., Catalano, R. & Slee, P. T. (eds.),The nature of schoolbullying: A cross-national perspective. London: Routledge.

80. Pakaslahti, L. & Keltikangas-Jarvinen, L. (2000). Comparison of peer,teacher and self-assessments on adolescent direct and indirect aggression.Educational Psychology , 20 (2),177-190.

81. Pedreira-Masa, J. L., Rodrigues-Piedra, R. & Seoane-Lago, A. (2006). Childrenagainst children: Bullying as an emergent disorder. Anales de Pediatria(Barcelona), 64 (2), 162-166.

82. Pellegrini, A. D., Bartini, M. & Brooks, F. (1999). School bullies, victims, andaggressive victims: Factors relating to group affiliation and victimization inearly adolescence. Journal of Educational Psychology , 91, 216-224.


26/30

522 lanci


83. Pellegrini, A. D. & Bartini, M. (2000). A longitudinal study of bullying,victimization, and peer affiliation during the transition from primary tomiddle school.American Educational Research Journal , 37 (3), 699-725.

84. Pettit, G. S., Dodge, K. A. & Brown, M. M. (1988). Early family experience,social problem solving patterns and childrens social competence. ChildDevelopment , 59, 107120.

85. Pettit, G. S., Harrist, A. W., Bates, J. E. & Dodge, K. A. (1991). Family interaction,social cognition, and childrens subsequent relations with peers andkindergarten. Journal of Social and Personal Relationships , 8, 383402.

86. Perry, D. G., Kusel, S. J. & Perry, L. C. (1988). Victims of peer aggression.Developmental Psychology , 24, 807-814.

87. Perry, D. G., Perry, L. C. & Kennedy, E. (1992). Conict at the development ofantisocial behavior. In: Shantz, C. U. & Hartup, W. W. (eds.),Conict in childand adolescent development . Cambridge, MA: Cambridge University Press,301-329.

88. Pikas, A. (1989). The common concern method for the treatment of mobbing.In: Roland, E. & Munthe, E. (eds.),Bullying: An international perspective .London: David Fulton in association with the Professional DevelopmentFoundation.

89. Rigby, K. (1994). Psycho-social functioning in families of Australian adolescent

schoolchildren involved in bully/victim problems.Journal of Family Therapy ,16 (2), 173189.90. Rigby, K. (1997). Attitudes and belliefs about bullying among Australian

school children.Irish Journal of Psychology , 18, 202-220.91. Rigby, K. (1998). Suicidal ideation and bullying among Australian secondary

school children.Australian Educational and Developmental Psychologist ,15 (1), 4561.

92. Rigby, K. (2002).New perspectives on bullying . London and Philadelphia:Jessica Kingsley Publishers.

93. Rigby, K. (2003). Consequences of bullying in schools.Canadian Journal ofPsychiatry , 48, 583-590.

94. Rigby, K. & Slee, P. T. (1993). Dimensions of interpersonal relating amongAustralian school children and their implications for psychological well-being. Journal of Social Psychology , 133 (1), 33-42.

95. Rigby, K. & Cox, I. K. (1996). The contributions of bullying and low self-esteem to acts of delinquency among Australian teenagers. Personality andIndividual Differences , 21 (4), 609612.


27/30

lanci 523


96. Rimac, I., Zorec, L. & Ogresta, J. (2010). Etike dileme u kvalitativnomistraivanju zlostavljanja i zanemarivanja djece. III. znanstveno-struni skupposveen pitanjima nasilja. Osijek.

97. Rivers, I. & Smith, P. K. (1994). Types of bullying behaviour and their correlates.Aggressive Behaviour ,20, 359-368.

98. Rivers, I. & Cowie, H. (2006). Bullying and homophobia in U.K. schools: Aperspective on factors affecting resilience and recovery. Journal of Gay &Lesbian Issue in Education , 3, 11-43.

99. Rivers, I., Duncan, N. & Besag, V. E. (2007).Bullying. Handbooks for educatorsand parents . Westport, Connecticut, London: Praeger Publisher.

100. Ross, D. M. (1996).Childhood bullying and teasing: What school personnel,

other professionals and parents can do . Alexandria, VA: AmericanCounselling Association.101. Salmivalli, C., Lagerspetz, K., Bjrkqvist, K., Osterman, K. & Kaukiainen, A.

(1996). Bullying as a group process: Participant roles and their relations tosocial status within the group. Aggressive Behavior , 22, 115.

102. Schwartz, D., McFadyen-Ketchum, S. A., Dodge, K. A., Pettit, G. S. & Bates,J. E. (1998). Peer group victimization as a predictor of childrens behaviorproblems at home and in school. Development and Psychopathology , 10,87-99.

103. Schwartz, D. (2000). Subtypes of victims and aggressors in childrens peergroups. Journal of Abnormal Child Psychology , 28,181-192.

104. Seals, D. & Young, J. (2003). Bullying and victimization: Prevalence andrelationship to gender, grade level, ethnicity, self-esteem, and depression.Adolescence , 38 (152), 735-747.

105. Sears, R. R., Whiting, J. W. M., Nowlis, V. & Sears, P. S. (1953). Some childrearing antecedents of aggression and dependency. Genetic PsychologyMonographs , 47, 135234.

106. Sears, R. R. (1961). Relation of early socialization experiences to aggressionin middle childhood. Journal of Abnormal and Social Psychology , 63,466492.

107. Sharp, S. (1995). How much does bullying hurt? The effects of bullying onpersonal well-being anf educational progress of secondary aged students.Educational and Child psychology , 12, 81-88.

108. Slee, P. T. & Rigby, K. (1993). Australian school childrens self appraisal ofinterpersonal relations: The bullying experience. Child Psychiatry andHuman Development , 23, 273-282.


28/30

524 lanci


109. Slee, P. T. (1995). Peer victimization and its relationship to depression amongAustralian primary school students.Personality and Individual Differences ,18 (1), 57-62.

110. Smith, P. K. & Sharp, S. (1994).School bullying: Insights and perspectives .London: Routledge.

111. Smith, P. K., Morita, Y., Junger-Tas, J., Olweus, D., Catalano, R. & Slee, P. T. (eds.),(1999). The nature of school bullying: A cross-national perspective .London & New York: Routledge.

112. Smith, P. K., Madsen, K. C. & Moody, J. C. (1994). What causes age decline inreports of being bullied at school? Towards a developmental analysis of risksof being bullied.Educational Research , 41, 267-285.

113. Smith, P. K. & Shu, S. (2000). What good schools can do about bullying:Findings from a survey in English schools after a decade of research andaction. Childhood, 7, 193-212.

114. Solberg, M. & Olweus, D. (2003). Prevalence estimation of school bullying withthe Olweus Bully/Victim Questionnaire.Aggressive Behavior .

115. Strassberg, Z., Dodge, K. A., Bates, J. E. & Pettit, S. (1992). The longitudinalrelation between parental conict strategies and childrens sociometricstanding in kindergarten. Merrill-Palmer Quarterly, 38, 477493.

116. Sutton, J. (1998).Bullying: Social inadequacy or skilled manipulation?

Unpublished PhD thesis. Goldsmith College, University of London.117. Swearer, S. M. & Cary, P. T. (2003). Perceptions and attitudes toward bullying in

middle school youth: A developmental examination across the bully/victimcontinuum. Journal of Applied School Psychology , 19, 6379.

118. Tritt, C. & Duncan, R.D. (1997). The relationship between childhood bullyingand young adult self esteem and loneliness. Journal of Humanisticseducation and Development , 36, 35-44.

119. Van der Wal, M. F.,de Witt, C. A. M. & Hirasing, R. A. (2003). Psychosocialhealth among young victims and offenders of direct and indirect bullying.Pediatrics , 111, 1312-1317.

120. Veenstra, R., Lindenberg, S., Winter, A. F., Oldehinkel, A. J., Verhulst, F. C.& Ormel, J. (2005). Bullying and victimization in elementary schools: Acomparison of bullies, victims, bully/victims, and uninvoled preadolescents.Developmental Psychology , 41 (4), 672-682.

121. Voss, L. D. & Mulligan, J. (2000). Bullying in school: Are short pupils at risk?Questionnaire study in a cohort. British Medical Journal , 4, 612613.


29/30

lanci 525


122. Zaborskis, A. & Vareikiene, I. (2008). School bullying and its association withhealth and lifestyle among schoolchildren. Medicina, 44 (3), 232-239.

123.Whitney, I. & Smith, P. K. (1993). A survey of the nature and extent of bully/victim problems in junior/middle and secondary schools. EducationalResearch ,35, 325.

124. Williams, K., Chambers, M., Logan, S. & Robinskon, D. (1996). Association ofcommon health symptoms with bullying in primary school children.BritishMedical Journal , 313, 17-19.

125. Williams, K. R. & Guerra, N. G. (2007). Prevalence and predictors of internetbullying.Journal of Adolescent Health , 41, s14s21.

126. Woods, S. & White, E. (2005). The association between bullying behaviour,

arousal levels and behaviour problems.Journal of Adolescence , 28, 381395.127. Wolke, D., Woods, S., Bloomeld, L. & Karstadt L. (2000). The association

between direct and relational bullying and behaviour problems amongprimary school children.Journal of Child Psychology and Psychiatry, 41,989-1002.

128. Wolke, D., Woods, S.,Stanford, K. & Schulz, H. (2001). Bullying and victimizationof primary school children in England and Germany: Prevalence and schoolfactors. British Journal of Psychology , 92, 673-696.

129. Yang, S. J., Kim, J. M., Kim, S. W., Shin, I. S. & Yoon, J. S. (2006). Bullying and

victimization in boys and girls at South Korean primary schools.Journal ofAmerican Academy of Child & Adolescent Psychiatry, 45 (1), 69-77.Yude, C., Goodman, R. & McConachie, H. (1998). Peer problems of children withhemiplegia in mainstream primary schools.Journal of Child Psychology &Psychiatry & Allied Disciplines ,39, 533541.


30/30

Documents

OBILJEZJA VRSNJACKOG NASILJA