Nove Knjige, Neke, Do 2005

GRAANIKI GLASNIKBROJ 20, 2005.

171

Esad Tihi, Bosanski amac kroz historiju: Od postanka naselja do zavretka Drugog svetskog rata, izd. S. Tihi, Sarajevo 2005, str. 264.

BOSANSKI AMAC je grad veoma zani-mljive prolosti koja se, primjenom temat-skog i hronolokog principa, jasno odslikava na stranicama knjige Esada Tihia (1925), autora sa bogatim istraivakim iskustvom i spisateljskim opusom. Neobian nastanak i razvoj grada prezentirani su detaljno i ar-gumentirano, posebno one reljefne dionice historije koje iziskuju panju i komentar hi-storiara vezanih za prouavanje muhadir-skih pokreta. Istraivanje viestoljetne, kon-tinuirane muhadirske drame na Balkanu, otkriva skoro zaboravljeni svijet individual-nih i porodinih sudbina, svijet borbe za op-stanak. Problem iseljavanja se ne moe po-smatrati izolirano od irih tokova zbivanja, bez uklapanja u nuni geografsko-historij-ski okvir. Tihieva knjiga, stavljena u iri kontekst, ne moe ostaviti upuenijeg ita-oca ravnodunim, uzimajui u obzir brojne historijske vertikale koje se nameu i mo-gunosti usporedbe ne tako davne prolosti sa sadanjou. Time ona, naroito neki nje-ni dijelovi, reaktuelizirajui odreene histo-riografske probleme i bjeline, dobijaju na dodatnom znaaju koji nadrasta postavljene tematske limite, doprinosei ujedno novim saznanjima o slojevitoj prolosti, boljem sa-gledavanju i tumaenju dananjice. Nauni odgovori na brojna pitanja ne mogu se nai samo na jednom mjestu, u jednom arhivu, historiogra ji jednog naroda ili samo u jed-noj knjizi.

Autor je vei dio knjige posvetio vreme-nu i motivima nastajanja Bosanskog am-

ca, dolasku 1863. njegovih prvih stanovni-ka dijela prognanih muhadira iz Beo-gradskog paaluka, odnosno Smederev-skog sandaka, kao i kratkom historijatu gradova iz kojih su pristigli. Beogradski pa-aluk se, treba rei, ne spominje u osman-skim dokumentima, jer ga, kao takvog, nije ni bilo u Osmanskom carstvu. Postojao je Smederevski sandak u kojem se nalazio i Beograd. Upravnik ovog sandaka imao je titulu pae i stolovao je u Beogradu. Seo-be muslimana iz ovog sandaka zapoele su ve nakon austro-osmanskih ratova 1737.-1738., a onda su se nastavile u nekoliko va-lova 1788. godine, zatim tokom 19. stoljea. Turci u Beogradu i gradovima Smederev-skog sandaka bili su najveim dijelom mu-slimani junoslavenskog porijekla, uz mali broj Osmanlija, Pomaka, islamiziranih Le-vantinaca i Albanaca. Semantiki sadraj izraza Turin na Balkanu je bio artikuliran momentom religioznosti, a ne etnike iden-ti kacije. Nazivanje svih muslimana Tur-cima kod hrianskih naroda nije bila po-sljedica neznanja, ve jakih predrasuda ali i sasvim konkretnog stava. Muslimani nisu miljenici balkanske i evropske historio-gra je. Oskudna znanja i odsustvo elje da se to stanje prevazie posljedica je rasisti-kog stava u tim historiogra jama. Massien de Clerval (1820.-1896.) boravei u Bosni 1855. pie o Bonjacima da je velika nesre-a ovog dijela slavenske rase da je nepoznat, ili da je bar jedino poznat preko izvjetaja svojih neprijatelja.

Muslimani su, shodno odlukama meu-narodne konferencije u Kanlidi u septem-bru 1862. morali napustiti prostor Smede-revskog sandaka, na kojem je, preko nji-

Nove knjige


172

hovog progona, nastajala srpska kneevi-na. Niko se nije zabrinuo u Evropi zbog iseljavanja muslimana. Na evropske sim-patije nisu mogli raunati iz prostog ra-zloga: Srbi su bili hriani, a oni nisu. Hi-storija nije samo historija pobjednika, ve ukljuuje i pobijeene. Neophodno je suo-iti se sa istinom i kazivanjima rtve. Odla-skom muslimana iz Smederevskog sanda-ka nastalo je doba brisanja historije, organi-ziranog zaborava, renominacije, frontalnog unitavanja tragova osmanske viestoljetne kulture i obiljeja naroda koji joj je pripa-dao, kulturne matrice koja je tvorila speci- ne oblike ivota i djelovanja. Promjena toponima je u sutini falsi ciranje prolo-sti. Beograd je poetkom 20. stoljea izgle-dao kao poieni ruski grad. Na jednim ruevinama nastajao je iskljuivi novi svi-jet koji nije prihvatao postojanje drugog i razliitog. Uice, koje je u prvoj polovini XIX stoljea bilo, pored Beograda, najvea turska varo u Smederevskom sandaku - mali Carigrad na etinji, grad trgovaca i zanatlija, imalo je slinu, traginu sudbinu. Srpski hroniari su govorili da je bilo div-no pogledati grad sa Tatinca i okolnih brda, kako se po njemu bijele kule kao da su od sira. No, to je bilo do 1862. godine, a tada je od-zvonilo i Turcima i gradu sa njegovim kula-ma. Po zavretku konferencije u Kanlidi, u Uicu je izbio veliki poar. Poar su izazvali Srbi - verni ljudi, da bi optuili muslima-ne kao podmetae i inspiratore sukoba. Ova akcija je izvedena po nalogu okrunog na-elnika Pavla elmaa, odnosno srpske vla-de. Poar je svojim razmjerama iznenadio i same piromane, ali je posluio kao izgo-vor da se muslimani to prije isele iz grada. Kada su Uiani nevoljno krenuli put Bo-sne, elo tune kolone je bilo na Kadinjai, a rep u varoi. Srpska vojska pratila ih je, pjevajui. Kad se opet stane seliti - govorio je, skoro proroanski, jedan era dojuera-njem komiji - nemoj drugoga traiti, no po-rui meni da doem da te opet selim- na ta mu je muhadir nevoljno odmahnuo: Vala, Vlae, kako ste poeli, mueno emo se i u amu zadrati. U Uicu je, u obraunu sa osman-skom batinom, ubrzo porueno i preostalih

sedam damija. Miladin Radovi prijekorno je opisivao srpsko ruenje starog Uica: Ba ig je bog stvorio za bataljivanje starina, ka-zujui da su Turci imali vie obzira prema kulturnim dobrima, nego Srbi po dobijanju Uica. Kamen sa ehove damije, najljepe damije, korien je 1876. za zidanje kafan-skih nunika. U narodu je bilo vjerovanje da e njeni ruitelji biti prokleti. Porodica Ilije Jokanovia, trgovca i kafandije, koji je po-ruio damiju doista se ugasila. Iza njega je ostao sin ija je ena ubrzo oboljela i koji nije imao poroda.

Znatan dio muhadira iz Smederevskog sandaka 1862.-1867. naselio se na terito-riji Bijeljine, Janje, Kozluka, Zvornika, Sre-brenice, Vlasenice, Brkog, Kladnja, Tuzle, Graanice. Muhadiri osnivaju tada nova naselja: Brezovako Polje, Gornju Aziziju (Bosanski amac), Donju Aziziju (Oraje). Ova dva naselja su dobila ime po tadanjem sultanu Abdul-Azizu (1861.-1876.). Nase-lja su graena sa irokim, pravim ulicama. Izmeu njih je ostavljan prostor za trgove, bate i damije. Izgradnja Bosanskog am-ca trajala je nekoliko godina. Graevin-sko planiranje izveli su francuski ininjeri, koje je angairao Osman erif Topal-paa, bosanski valija. Oni su bili i nadzornici na gradilitima. Doseljeni muhadiri, odnosno odrasli muki lanovi porodica, zajedno su sa kranskom rajom iz okolnih sela, koja je time odraivala kuluk, sami, od dodijelje-nog i prirunog materijala, gradili kue. Za to vrijeme stanovali su u privremenim sklo-nitima. U novi grad se doselilo 498 odra-slih i muke djece Uiana za koje je izgra-eno 235 kua, iz Sokola 69 mukih lano-va, koji su smjeteni u 32 kue, i 57 odraslih i djece iz apca, koji su smjeteni u 26 kua. Ovim brojevima treba dodati isti, ili malo povean, broj enskih stanovnika, koje u to vrijeme nije evidentirano u slubene knji-ge. Dio muslimana iz Smedereva, Klado-va i Beograda otiao je, pak, u Rumeliju, u Vidin i Ni, dok su neki prelazili i Bosfor, nastanjujui se po anadolskim varoima. Iz Nia su 1877.-1878. ponovo bjeali. Savre-menik Milan Milievi zakljuuje: udno-vata je sudbina mnogih izmeu ovih Turaka.


173

Njih ima koji su se rodili u Jagodini. Odatle ih je digao Knez Milo i saterao u Beograd. Iz Beograda krenuo ih je Knez Mihailo u Ni. Iz Nia potisnuo ih je Kralj Milan dalje. Turci se iseljavaju u Pritinu, Skoplje, Prizren, Solun. Odatle su 1912. ponovo krenuli u muhad-irluk. Potomci muhadira iz Smederevskog sandaka u Bosni e se 1992. nai, opet, u jo neizvjesnijem poloaju od svojih preda-ka. Mnogobrojni historijski procesi i zbiva-nja prevazilaze po prirodi stvari lokalne i re-gionalne granice. Imajui u vidu sve ono to se zbilo u posljednjoj deceniji 20. stoljea, iako to nije bila primarna tema njegove pre-okupacije, autor vjerovatno nije bio u prili-ci da konsultira i iru literaturu o dolasku muhadira iz Smederevskog sandaka, kao i onu o naseljima iz kojih su protjerani. To ga je dijelom ograniilo u interpretaciji, mada bi konsultiranje drugih, relevantnih rado-va jo vie upotpunilo lomno vrijeme dru-ge polovine 19. stoljea, kao i njegovu nu-nu revalorizaciju. Odsustvo institucionali-ziranog pristupa ovakvim temama u BiH nije, na sreu, zahvaljujui esto i upornosti, ovakvom entuzijazmu pojedinaca, oznailo i njihovo neopravdano marginaliziranje. To ostaje zadatak i za neka budua, sistematska istraivanja profesionalnih historiara i an-gairanja naunih institucija. Nova saznanja i iskustva modi ciraju shvatanje prohujalog razdoblja i izazovno otkrivaju zanemarene sadraje nauke o nesrei ljudi.

Autor je za istraivanje austrougarskog razdoblja koristio podatke u objavljenim izvorima i literaturi. Za period izmeu dva svjetska rata nastojao je prikupiti to vie po-dataka o svim segmentima drutvenog i pri-vrednog ivota Bosanskog amca. Vrijeme Drugog svjetskog rata je koncizno opisano. Grad je tada bio znaajan izbjegliki cen-tar. Tu su spas potraili muhadiri iz doline Krivaje, jugoistone Bosne i istone Herce-govine. Epidemije pjegavog i trbunog tifu-sa nemilosrdno su kosile muhadire, osobito djecu. Zbog nedostatka bijelog platna, tijela umrlih su omotavana u pak-papir i tako sa-hranjivana. Literatura je, kau, monija od historije, ali da ivot nadmauje literaturu.

Tihi je, uz sve one pratee emocije i osje-

aje odgovornosti prema zaviaju, uloio vi-dan napor da istrai i predstavi prolost Bo-sanskog amca, emu ide u prilog i sam re-prezentativan izgled knjige, da ga analizira i iznijansira kroz smjene epoha, drava i si-stema do 1945. godine, i priblii kroz skla-dan i tolerantan ivot svih njegovih itelja. Trudio se da ostavi iza sebe ono to je sa-znao i do ega je doao, da ova knjiga bude podsticaj mlaim historiarima da nastave dokle i do ega on nije uspio doi. Za doga-aje nastale poslije 1945. napisao je da nije pokazivao interes. O ovom gradu, i ne samo o njemu, ipak se piu ili e se pisati knjige, ali o dogaajima u posljednjoj deceniji 20. stoljea. Time njegova historija postaje sve-obuhvatnija. Nakon itanja Tihieve knjige treba se podsjetiti na rijei Mee Selimovi-a, da se i preko povrnog izuavanja histo-rije, iznenadimo koliko ima analognih, pa i identinih situacija s naima, iz ovog vreme-na u kojem ivimo. Sva egzistencijalna pita-nja i muke ive u nama jednako kao to su ivjela u naim bliim i daljim precima. Ti-hieva knjiga zato ne govori samo o Bosan-skom amcu, ve na izvjestan nain, upu-uje i na promiljanja o fatalnim, ciklinim ponavljanjima historije, fatumu muhadir-luka, gradovima koji su nasilno postajali ne-to drugo u odnosu na ono to su prije bili, na stvarnost orvelovskog tipa, na neke, stal-ne ili nove, daleke ali prelomne Kanlide i Dejtone.

Dr. Safet Bandovi

Denis Beirovi, Informbiro i Sjeveroistona Bosna, odjeci i posljedice sukoba KPJ Informbiro (1948. 1953.), Feri Tuzla 2005.

HISTORIJSKA STUDIJA Informbiro i Sje-veroistona Bosna, odjeci i posljedice suko-ba KPJ Informbiro (1948. 1953.), De-nisa Beirovia potvrda je da se velike hi-storijske teme, s protokom vremena uvijek iznova mogu promiljati, promatrati, upo-reivati i da se iz njih uvijek mogu izvlai-ti historijske pouke i poruke. Uputajui se u obradu ovog pitanja, autor je pokazao da se jedna historijska injenica, jedan dogaaj, jedan proces s posljedicama dugog trajanja,


174

a sukob Informbiroa i KPJ je kolski primjer za to, moe promatrati razliito i iz razlii-tih uglova, ne samo tokom trajanja procesa, ve i po njegovom zavretku. Neka nam ova knjiga poslui kao povod da sebi postavimo pitanje: Kako se danas sjeati Informbiroa?

Koji je njegov historijski kontekst?injenica da odavno ziki nisu ivi

glavni protagonisti tog sukoba i da su ne-stale dravne zajednice koje su bile u nepo-srednom sukobu 1948. i olakava i oteava traenje odgovora na to pitanje.

Od odlunog Titovog Ne 1948., koje se kvali kovalo nevienim mjerilima hrabrosti i vizionarstva i istovremeno mjerilima bal-kanske kapricioznosti, tvrdoglavosti i avan-turizma pa do ruenja Berlinskog zida i de nitivnog samouruavanja jednog poret-ka na ije je opasne nestaluke svojim od-lunim Ne prvi ukazao Josip Broz sa svo-jim kompanjonima da bi mu zatim od-mjerio od ake do lakta, proteklo je vie od pola vijeka, dobar komad vremena u ko-jem se desio hladni rat, uruavanje i nesta-nak komunistike imperije kao svjetske su-per sile, u isto vrijeme desio se uspon i pad dravno-politikog projekta pod imenom Jugoslavija drugi put.

Premalo vremena za toliku koliinu hi-storije, rekli bi neki analitiari.

Mi koji pripadamo takozvanoj prelo-mljenoj generaciji, a u tu generaciju svrsta-vam sve one koji su najmanje polovinu svog radnog vijeka proivjeli kao Jugosloveni (u smislu, dravljani Jugoslavije), a ostatak u periodu poslije njene propasti, objektivno i danas, nekritiki gledamo na itav taj pe-riod, poesto ga glori kujemo i uljepava-mo po mjeri svoje mladosti (rekli bi pjesni-ki nadahnuti pojedinci), rizikujui uvijek da nas prozovu jugonostalgiarima. Tako ne-kako gledamo i na historijski sukob Tita i jugoslovenskih komunista sa SSSR i Stalji-nom, ija se mo u tom vremenu uzdizala do nebesa.

Jo su nam u ivom sjeanju predavanja i omladinske tribine na temu Sukob KPJ sa Informbiroom, koje su nam i tada, usljed upornog ponavljanja dozlaboga poznatih injenica i otrcanih politikih fraza bile jako

dosadne i neinteresantne jer su povremeno poprimale karakteristike svojevrsnog ideo-lokog drila. Toj tematici prilazilo se sa iz-vjesnim strahopotovanjem, temu su mogli drati samo odabrani, valjda posebno pri-premani predavai, obino stariji i iskusni-ji drugovi. Mi smo ih, ponekad u ali zvali nai ibeovci. Zato se i danas ta tematika moe initi poprilino poznata, nemalo do kraja iscrpljena. Ali samo na prvi pogled.

Iz dananje perspektive na te dogaaje gleda se sa puno vie realnosti. Ukratko: ra-skid sa Staljinom Tito je iskoristio bespri-mjerno uspjeno Nakon tog sukoba, pro -lirao se u lidera treeg svijeta, na ijem je elu bila Jugoslavija, koja kao drava u tom procesu doivljava priznanje i ugled kakav nikad do tada nije imala. Na unutranjo-po-litikom planu, svoj poseban put u socijali-zam dravno-partijsko rukovodstvo je pro-pagiralo kao epohalan i jedinstven teorijski i praktini put oslobaanja rada i radnike klase i kao originalan nain rjeavanja naci-onalnog pitanja u vienacionalnoj zajednici.

Kasnije e se pokazati, kako tvrde neki historiari, da je dravno-partijski vrh na taj nain traio novu legitimaciju samovlaa i pri tome do krajnosti pretjerivao s unoe-njem pragmatizma i dogmatizma.1

Dakle, jugoslavenski komunisti su na vanjsko-politikom planu iskoristili simpa-tije i pomo zapada (koristei klimu hlad-nog rata), a na unutranjem planu, oslonac za svoju vlast traili su u sistemu samou-pravljanja koji su propagirali kao ostvare-nje marksistike utopijske aspiracije odu-miranja drave. Taj e se sistem propagira-ti na zapadu kao participacijska demokra-tija, koja nema nikakve veze sa sovjetskim tradicijama. Sistem samoupravljanja e se u praksi kasnije sam poeti uruavati usljed svoje preorganizovanosti, poprimivi karak-teristike nezgrapnog i skupog dinosaurusa u ijoj su sjeni harali gospodarska nerazbo-ritost, birokracija i korupcija.2

Primjenom modela samoupravljanja na odnose izmeu federalnih jedinica jugo-1 Sreko M. Daja,Politika realnost jugosla-

venstva, Sarajevo, Zagreb 2005., 2042 Isto, 204


175

slovenske vienacionalne drave doi e do izraaja mnoge zapretane socijalne i naci-onalne protivrjenosti, koje e, vremenom, prouzrokovati privredni kolaps, oruane su-kobe i raspad jugoslovenske drave.

Studija o kojoj danas govorimo pokazala je da se tom epohalnom dogaaju u histo-riji svih naroda sa prostora koji se zvao Ju-goslavija, ali i dogaaja sa evropskim i svjet-skim historijskim predznakom koji je iza-zvao tektonske poremeaje, ije podrhtava-nje osjeamo i danas moe govoriti i kao o dogaaju koji je itekako zanimljive re- eksije imao i na uim prostorima, na lo-kalnom nivou kakav je prostor Sjeveroisto-na Bosna.

U ovoj knjizi autor je pokuao dati odgo-vor na pitanje: kakav je odraz globalnih hi-storijskih procesa, a sukob KPJ i IB-a 1948. godine to je nesumnjivo bio, na jednom mi-kroprostoru kakva je Sjeveroistona Bosna. Onaj ko se ozbiljnije bavi takozvanim ma-lim historijskim temama, odnosno lokal-nom historiogra jom, razumije sve tekoe takvog pristupa i istraivakog postupka.

O kojim se tekoama radi?Prvo, historijski dogaaji epohalnih raz-

mjera, sa posljedicama koje se i danas osje-aju morali su se metodoloki sabiti na ge-ografski dosta uzak i vremenski ogranien prostor (Sjeveroistona Bosna, period 1948. 1953.);

Drugo, istraenost teme i veliki izbor hi-storiografske, politike, socioloke i dru-ge literature o sukobu KPJ - IB, moe biti prednost, ali i oteavajui faktor, pogoto-vo ako se ima u vidu stanje arhivske grae i izvora prvog reda o IB kako sa stanovita njene obraenosti, tako i njene dostupnosti. Tano je da su o IB ispisane planine knjiga kako kod nas, tako i u svijetu, ali je isto tako tano da su izvori o IB na prostoru Sjevero-istone Bosne krajnje oskudni;

Tree, posljedice sukoba KPJ IB za-sjekle su u sve drutvene pore tog vremena. Osim promjene vanjskopolitike pozicije zemlje, na unutranjem planu, nakon 1948. godine, uslijedile su ne samo administrativ-no-politike promjene i promjene u drav-no-partijskoj nomenklaturi, ve i ukupnim

drutveno-ekonomskim odnosima (izmjene prvog petogodinjeg plana, seljake radne zadruge, skidanje zara i ferede, to jest ot-krivanje ena muslimanki, samoupravljanje, fabrike radnicima - zemlja seljacima, napu-tanje socrealizma u umjetnosti i knjievno-sti, promjena kursa prema vjerskim zajed-nicama i nacionalnim kulturno-prosvjetnim drutvima itd.).

Traei odgovor na pitanje kakvi su sve bili odjeci i posljedice sukoba KPJ IB (1948. 1953.) na prostoru sjeveroisto-ne Bosne, autor ove knjige je manje-vie uspjeno savladao spomenute potekoe i probleme. U prvom dijelu knjige, koriste-i se savremenom historiografskom litera-turom, izloio je glavna obiljeja sukoba iz-meu KPJ i IB, geografski i vremenski pro-stor svog istraivanja de nisao je na poet-ku drugog dijela knjige koji je ispisao pod naslovom Promjene drutveno-ekonom-skog sistema u Sjeveroistonoj Bosni (1948. 1953.). U treem dijelu knjige govori se o djelovanju protivnika reima, a u etvrtom o nainu i metodama suprotstavljanja po-litici IB na prostoru koji je predmet ovog istraivanja.

Razraujui pojedina pitanja unutar tih poglavlja, autor je koristio odabranu lite-raturu (za de nisanje odreenih opih sta-vova) i arhivsku grau, uglavnom partijske provenijencije, ukljuujui i jedan Elaborat po Informbirou 1948. 1954. Odjeljenja UDB-e Tuzla iz Arhiva obavjetajno-sigur-nosne slube Federacije BiH.

Iako je preteno koristio partijske i oba-vjetajne materijale, autor je uspjeno izbje-gao zamku jednostranosti u zakljuivanju. Dodue, ti bi zakljuci i prosuivanja dobi-li mnogo vie na snazi da su potkrijeplje-ni podacima i iz drugih izvora, naravno ako oni postoje.

U pojedinim dijelovima knjige, uz inter-pretaciju stavova sa partijskih skupova, na-ii emo na vrlo zanimljive detalje koji ilu-struju ukupnu drutvenu atmosferu u naim malim sredinama, seoskim i gradskim par-tijskim aktivima, u jednom vremenu kad se inilo da je svakom udba za vratom i da za sve i u svakom sluaju ozna dozna. U


176

pojedinim sluajevima to je poprimalo i ka-rikaturalne razmjere - kad je partija mora-la znati ne samo s kime se drui, ve i s kime spava. Navodimo samo jedan detalj iz knjige koji se odnosi na skidanje zara i fe-rede u graanikom kraju: Dakle, unutar KPJ sazrelo je uvjerenje da prvo treba ra-zrijeiti ovo pitanje unutar partijskih redo-va, sa onim lanovima koji ne provode o -cijelne stavove Parije. Na nekim sastancima osnovnih partijskih organizacija, kao u Do-borovcima npr., partijski aktivisti su isticali da kod skidanja zara nema odstupanja, te se zato nama komunistima postavilo pitanje ili raistiti sa enama ili se rastati sa Par-tijom, ocjenjujui dalje da je bolje rastati se od svega (pa valjda i od vlastite ene, p.a.) nego od nae Partije.1

Rascjep KP na titoiste i staljiniste, titoi-sti su prevladali dugogodinjom represijom, zlostavljanjima i kanjavanjima pripadnika IB (Goli otok), to je ostavljalo posljedice ne samo u komunistikim redovima, ve i ukupnim drutvenim odnosima. U Graa-nici, na primjer, stariji ljudi jo uvijek dobro pamte imena jednog svemonog sekretara Sreskog komiteta i visokog o cira UDB-e (nije zgodno da im navodimo imena) koji su bili zaveli nevieni lini teror i represi-ju u ovom kraju. Poto su prekardaili svaku mjeru (Graanlije takvom teroru nisu bili izloeni ni za vrijeme okupacije), uz pomo Slovenke Vide Tomi, koja je tada bila u vrhu jugoslovenske partijske nomenklature, spomenuti dvojac straha raskrinkan je na Sreskoj partijskoj konferenciji u Graanici, odranoj sredinom 1950. godine. Tek nakon toga, poto su im pogledali u lea, Graanli-je su mogli odahnuti.

Sudei prema podacima koje nalazimo u ovoj knjizi (128 uhapenih, 102 lealo na Golom otoku u periodu od 1948. 1953.), podruje Sjeveroistone Bosne je u pogledu informbirovtine to bi rekli stari aktivisti Saveza komunista, stajalo neto malo bolje u odnosu na ostala podruja u BiH. Bilo bi zanimljivo ispitati uzroke takvog raspoloe-1Informbiro i Sjeveroistona Bosna, odjeci i po-

sljedice sukoba KPJ Informbiro (1948. 1953.), Feri Tuzla 2005. 82, 83

nja ako prihvatimo injenicu da bi to mo-gla biti jedna od speci nosti Sjeveroistone Bosne u itavoj ovoj prii.

Paralelno ili u pozadini dogaaja oko IB i Ibeovaca, na prostoru Sjeveroistone Bo-sne djelovali su i drugi protivnici reima (mladi muslimani, kriari), zbile su se i dvije seljake bune manjih razmjera (oko ivini-ca i Kladnja), dolo je do pojaane diferen-cijacije unutar vjerskih zajednica. Autor je argumentovano pokazao da je informbirov-ski pritisak otvarao prostor za djelovanje i ostalih protivnika reima na ovom prostoru, koji su upravo u tom periodu poeli dizati glave. To su najzanimljiviji dijelovi ove stu-dije, koji otvaraju nova pitanja za historijsku valorizaciju i istraivanje uzroka i posljedica tih, do sada malo poznatih dogaaja. Jedno od takvih pitanja moe da glasi: da li je an-tiinformbirovski front, od brutalne policij-sko-udbake represije, do ideoloko-politi-kog drilovanja obinog naroda, tuzlanskih i banovikih rudara, te drugih radnika tu-zlanskog bazena, bio neto jai na podru-ju Sjeveroistone Bosne u odnosu na neke druge krajeve i da li je to razlog to je otvo-renih informbirovaca bilo srazmjerno ma-nje, a drugih protivnika reima vie. Ukoli-ko bi se dokazalo da je taj antiinformiborv-ski, partijsko-politiki front bio vri i jai u Tuzlanskoj regiji u odnosu na druga po-druja Bosne i Hercegovine, onda bi se, uz odreene ograde, moglo zakljuiti da su i kasniji unutarpartijski obrauni u Tuzli, sve do najpoznatijeg sa Paagom Mandiem Muratom, legendom revolucionarne Tuzle posljedica pritajenih sukoba, ispoljenih sumnji u neka tumaenja ratnih dogaaja i uspostavljenog odnosa snaga u toku slama-nja IB-a.

I da zakljuimo: knjigom Informbiro i Sjeveroistona Bosna, odjeci i posljedice su-koba KPJ Informbiro (1948. 1953.) do-bili smo zanimljivo historiografsko tivo u takozvanoj regionalnoj ili lokalnoj histori-ogra ji, koje nije ni pretendovalo da dad-ne odgovore na sva pitanja jednog sloe-nog i znaajnog historijskog dogaaja, ali ono je znaajno po tome to je mnoga od njih otvorilo za neka budua istraivanja.


177

Ako zanemarimo navedene i jo neke sitni-je nedostatke, (oslanjanje gotovo iskljuivo na partijske izvore), moemo konstatovati da je Denis Beirovi ovom svojom prvom knjigom uspjeno istrao na teren histori-ogra je. Na stranicama ove knjige otkriva-mo autora koji znalaki povezuje historijske injenice, uspjeno ih usporeujui ili kon-frontirajui izvlai pravilne zakljuke i de -nicije, koje saoptava itaocu jednostavnim i zanimljivim stilom, to se nikako ne smije zanemariti u ovom poslu.

Prof. Omer Hamzi

Hazim Hodi, More do koljena (prie i komedija u tri ina Hajmo na janjetinu), Denfas, Tuzla, 2005.

NAKON NEKOLIKO objavljenih knjiga iz oblasti publicistike i historiogra je (rat-na hronika Opet vidim Bosnu, Sinovi Bosne, Srebreniko srednje obrazovanje 1975. - 2000. godine) i romana Korak od zaborava, Hazim Hodi je prole godine svratio na sebe panju nevelikom knjii-com Druga strana arije - aljive prie, koja je u nekim glasilima ocijenjena kao pravo osvjeenje u naoj, po kvantitetu obi-mnoj, a po kvalitetu esto upitnoj izdava-koj produkciji.U toj knjizi Hodi je uspio da od obine male narodne ege ili aneg-dote... napravi umjetniku prozu vrijednu panje.

Primjenjujui isti stvaralaki postupak ili manir, knjigom More do koljena, koju ini osam pria, plus jedna komedija, napravio je korak dalje - od kratke duhovite prie do razvijene prozne forme, koja nosi sva obi-ljeja, savremene, dobro strukturirane nove-le, odnosno komedije. Tematski okvir svih osam pria i komedije Hajmo na janjetinu koje se nalaze izmeu korica ove knjige, ve-zuje se za Srebrenik (Kamengrad) i nekoli-ko manjih ili veih sela u trouglu Srebrenik Gradaac - Graanica. Vremenski zahva-taju (izuzev jedne ili dvije prie) period od poetka takozvanog. ranog post revolucio-narnog doba (vrijeme prolaska omladinske pruge Brko Banovii i prvih vozova kroz Srebrenik 1947.godine, vrijeme prvih per-lon-koulja, imi cipela i ukavaca umjesto

konih kaputa ala Udba), pa do poetka uruavanja samoupravnog socijalizma, ope drutvene i moralne krize koja e se nakon kraha tog sistema zavriti katastrofom. Iako se ta krupna drutvena gibanja nigdje direk-tno ne spominju, njihova potmula tutnjava negdje izvan scene, dok itamo ovu prozu, kao da dopire do naih ula kao jeka koja ne sluti na dobro.

Bazirajui svoju priu na manje-vie po-znatim anegdotama u tom kraju, odnosno stvarnim dogaajima, ijim je svjedokom bio ili je o njima sluao u asovima ljudo-vanja po seoskim sijelima i prelima od Du-bokog Potoka do pionice, Hodi je smje-lo zasjekao u jedan dosta speci an dru-tveni i socijalni milje i sloio zanimljiv pro-zni mozaik o obinim ljudima i njihovim neobinim sudbinama, o njihovim malim i velikim patnjama, pomjerenim nagonima i strastima. Svaka od tih njegovih zasjeklina vrsto se vezuje za jedan lokalitet, za jedno mjesto, za jednu scenu. Na toj sceni deava se sva pria, koja se rijetko prelijeva izvan granica tako odreenog prostora. U okviru tih granica odvija se speci no komeanje karakteristinih likova, od kojih opet sva-ki ima svoju pjesmu, odnosno neki svijet za sebe u konfrontaciji sa sijaset drugih mikro-svjetova koji se prepliu, dodiruju ili sudara-ju na tom odreenom mjestu. U prii Kra-ljev most sva je frka oko tog mosta. Preko njega se dolazi i odlazi, eka i saekuje, radi i ne radi. More do koljena efektan je naslov jedne prie, koja se ne bavi tom i tom popu-lacijom, ve ima drugaije, malo pomjereno znaenje. Rije je o kasapskoj pijaci, koja je sama po sebi more do koljena. Lokal u pola pet je pria o ranom lokalnom vozu koji se, hukui i stenjui, kree ili bolje rei valja sa svojim arenim tovarom prema Tuzli. Voz u pola pet je drutvena slika jednog vre-mena, neto malo pomjerena i naherena, od realnog do nadrealnog, ali i metafora jed-nog naina razmiljanja i simbolika uzalud-nosti i prolaznosti ivota. Sline karakteri-stike ima i pria Cirkus na vaaru, u kojoj je na sceni seosko vaarite, sa kompletnim pucanjem i pjevanjem, jer, kako objanjava pisac, narod mora imati jebalite, e e se


178

makar koji put godinje najest, napit, pobit i povalit ta u itu!? Da nije ovdje bilo bi na drugom mjestu (str. 43)

Uzbrdosko sijelo je sumorna pria o se-oskoj pijanki u jednom teko zadimljenom prostoru, u tamnoj atmosferi, koja se pre-tvara u orgiju i zavrava tragino. U pri-i Crveni porub sve se vrti oko Ademove kue itd.

U spomeutih pet pria nema glavnih li-kova, ali nema ni sporednih. To bi i mogla biti njihova neka zajednika karakteristika. Mjesto radnje je ustvari glavno vezivno tki-vo prie. Bez toga, kao da bi se svaka od tih pria rasprila. Sve to se pojavljuje na sceni u isto vrijeme se pojavljuje i kao glavni lik ili bi moglo da bude glavni lik, od ptice u zraku do posljednjeg pijanca u jarku.

Dok je prethodno spomenutih pet pri-a vezano za jedno mjesto, prie Murga i Muke-hadi Omerove vezuju se za sud-binu linosti, ija su imena ugraena u nji-hove naslove, s tim to se ova posljednja po nainu obrade i pristupu potpuno izdvaja iz itavog tog ciklusa. U njoj nema iskrivlje-nih humornih, ve je vie tamnih, sumor-nih tonova, sa svim obiljejima dobro po-tre jene psiholoke drame ili tragedije s mudrom porukom na kraju kad ovjek svo-di bilans sam sa sobom: Jesam s tugom i s bolom ivio ovih pedeset godina i to nosim u mezar, al nisam s mrnjom. Bilo bi to jo tee. Mrnja ne lijei, ona vue osvetu, a to nije dobro za one koji ostaju na ovome du-njaluku. Istina i pravda su nada u bolji ivot. Jah! (str. 84)

Sve to je na sceni u ovim priama, u ne-kom je udnom pokretu, ivotnom zamahu, pokreu se ljudi, ivotinje, priroda. Ni opis prirode kod ovog autora nije statian: Pro-doran zvuk ustalasa i vrbake pokraj tihe ri-jeke, golubovi i ostale sanjive ptice prhnu iz svojih gnijezda, probudi se ak i dijete pod dalekim Kukorom. kripa konica, itavih 300 metara, praena je snanim isputa-njem jakih mlazeva guste crno-bijele pare, koja kao gust oblak prekrije putnike s obje strane kolosijeka. (str. 38)

Hajmo na janjetinu je komedija u tri ina s klasinim obiljejima komedije naravi

i gotovo klasinom tematikom vlasti (motiv Branislava Nuia) i revizora (Gogolj) koja je smjetena na scenu jednog opinskog ko-miteta i jedne kasapske krme s prenoi-tem. Iako ova komedija moe biti izvan-redan predloak za dobru pozorinu pred-stavu (pri emu e se eliminisati izvjesna ra-zvuenost radnje), opi utisak je da na svojoj prozi Hodi ima mnogo sigurniju ruku u odnosu na dramske tekstove. Drugi dio ko-medije Hajmo na janjetinu, mnogo je bo-lje popakovan u odnosu na prvi in. Po-jedine anegdote koje se vezuju za Dafera kao ivu legendu Srebrenika, nisu najsretni-je ukomponovane u tok dramske radnje, to se svakako moe popraviti tokom same po-stavke komedije na scenu.

Mada sa izvjesnim pretjerivanjem (po-negdje do karikaturalnosti) to je, na neki nain, odlika i njegove proze, Hodi je u ovoj komediji, iako kroz smijeh i egu, uspio doarati krizu jednog sistema koji se uruio u nau sveopu tragediju. Na ivici te trage-dije, kao na ivici ponora, simbolino se i za-vrava ova komedija. Oni, to jest vlastodrci su sili sa scene, sjahali konano i - otili na jagnjetinu.

Potom se spustila zavjesa nad naim tra-ginim sudbinama.

Autor je pokuao da zasijee pravo u i-vot, do koske. Ta sr, ogoljenost ivota do-arana je snano, umjetniki dosljedno, tako da, itajui pojedine pasuse, gotovo osjea-mo neugodne mirise rakije, znoja... vidimo au koja hoda od ruke do ruke, proradio onaj bostan, janjetina se razvarila, skoro svi bi se morali olakati (str. 51) Za neiji ukus u ovoj prozi moda ima i suvie natu-ralizma, sonih izraza, psovki. U njoj je pot-puno izostao postupak minkanja ivota ne-prirodnim knjikim bojama, to je svakako jedna od vrlina ove knjige. Naprotiv, evo jo jednog primjera: Za desetak minuta ponu se isparavati debele, kao suner, natopljene kiom rudarske bunde, iri se vonj neopra-nih nonih uferica, ispod pazuha zaudara smrad znoja, dime se zapaljene cigare krde i pepeo pada po glavama onih to su nii u toj presovanoj gomili koja jedva die. (str. 40)


179

U nastojanju da doara ivot onakav ka-kav jeste, u ovim tekstovima nalazimo boga-tu fraziologiju od koje bi se mogao napraviti zanimljiv rjenik lokalnih naravi, sentimen-ta. S druge strane, svaka od tih narodnih fraza i potapalica, podrugljivih i aljivih napjeva, efektno doarava najvanije osobi-ne linosti Kad pije abulja, nek pije i pa-tos (str. 35), razne ivotne situacije i poja-ve (primjer kletve: Dabogda vas voz satro), karakteristine detalje (Zadio stodinarku u vrh argije (str.29), U Tinji parnjaa 20 minuta redovno pije vodu (str. 40) Nekad se doimaju kao male narodne mudrosti i poslovice. Evo primjera: Rakija, ljudi, ski-da s ovjeka i kredit (str.28), Sretan kao da mu je neko itavu stranicu prepisao u grunt (str.28), Rijetko su kad rudari gurali voz (str. 41) Poneki podrugljiv napjev doima se vie od poruke (primjer: Moja mala nakari-kala se, trajnu dala podaiala se (str. 45)

I da zakljuim: unoenje takozvane lo-kalne boje karakteristino je obiljeje stva-ralakog postupka ovog autora. Romanti-ari su najee koristili lokalne boje da bi predstavili lako uoljive osobenosti nekog kraja, njegove prirode, klime, obiaja, nara-vi, nonje ili opisujui neke egzotine kra-jeve. Realisti su lokalne boje upotrebljavali radi postizanja spoljanje istinitosti opisiva-nih likova i njihovog ivota. Ovaj autor svo-ju lokalnu boju, pored dokumentarne i de-korativne zanimljivosti, predstavlja kao ma-terijal koji se umjetniki oblikuje u svojoj istorijskoj utemeljenosti i ljudskoj drama-tinosti To je, zapravo, manir Hasana Kiki-a, Midhata Muratbegovia, Zije Dizdare-via i drugih velikih imena takozvane regi-onalne knjievnosti. To je, svakako, kompli-ment za autora knjige More do koljena.

Prof. Omer Hamz

Pedeset godina Arhiva u Tuzli (1954. 2004.), Monogra ja, Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla 2005.

U POVODU obiljeavanja pedeset godina postojanja i rada Arhiva Tuzla, izala je mo-nogra ja, koja predstavlja sintezu razvojnog puta Arhiva u proteklih pola vijeka njego-vog postojanja i rada. U njenoj pripremi i

publikovanju uestvovali su lanovi kolekti-va kao i saradnici Arhiva. Monogra ja sadr-i pet poglavlja koja su dalje podijeljena na manje cjeline ili podpoglavlja.

Razvojni put Arhiva, od servisa opin-skih struktura vlasti do respektabilne ar-hivske ustanove, ini tematski okvir prvog poglavlja, iji je naslov pozajmljen itavoj monogra ji. To prvo, nosivo poglavlje pot-pisuje Dr. Azem Koar, sadanji ef Odsje-ka za historiju na Filozofskom fakultetu u Tuzli, koji je dao lini peat i, nesumnjivo veliki doprinos razvoju Arhiva kao njegov viegodinji rukovodilac. Bez imalo subjek-tivizma, na preko 60 stranica i u okviru 13 podpoglavlja, uspio je dati dosta saetu, ali preglednu retrospektivu razvoja te ustanove i njene djelatnosti u proteklih pola vijeka.

Za pet decenija postojanja i rada Arhiv Tuzla je u granicama svojih mogunosti uspjeno rjeavao najsloenija pitanja arhiv-ske struke i nauke. To se prije svega odnosi na sam naziv i teritorijalnu nadlenost koju je vrlo esto morao mijenjati. Nita bolja si-tuacija nije bila ni sa prostorom i opremom. Prostorni kapaciteti koji su koriteni i koji se trenutno koriste su nedovoljni za nara-sle potrebe kvalitetnog preuzimanja arhiv-ske grae, a i oprema je zastarjela i zahti-jeva zamjenu novom i suvremenijom. Kad


180

je u pitanju strunost i broj arhivskih upo-slenika, stanje se stalno mijenjalo, a najvie sa poetkom agresije na nau zemlju 1992. godine. Tada se iz razliitih (ratnih) razloga drastino smanjio broj arhivskih uposlenika. Danas ova ustanova za sve nove uposleni-ke organizuje polaganje strunog arhivisti-kog ispita, a u cilju stvaranja to kvalitetnije kadrovske strukture. Ipak, i pored svih po-tekoa Arhiv ne zapostavlja kulturno obra-zovne sadraje koji su vaan i nezaobila-zan sektor rada svakog arhiva. Organizova-nje arhivskih izlobi, predavanja, saradnja sa kolama i masmedijima je najbolji nain da arhivi postanu otvoreni za graane i dru-tvo u cjelini, to, ustvari, i jeste njihov glavni cilj. Osim toga, Arhiv Tuzla veliku panju posveuje struno-arhivistikom i nauno-istraivakom radu kao i strunoj i institu-cionalnoj saradnji. Posljednje podpoglavlje posveeno je radu Arhiva u ratnim uvjetima (1992. 1995.). Tada je, i pored veoma te-kih uslova za rad, ova ustanova uspjela spa-siti veliku koliinu arhivske grae. Sauvani su postojei, a nastali su i novi arhivski fon-dovi, ime je onemogueno ponavljanje ne-gativnih historijskih iskustava - da sa sva-kim ratnim vihorom bude unitena sva rele-vantna arhivska graa.

U svojoj pedesetogodinjoj djelatnosti i postojanju, zakljuuje autor poglavlja Dr. Koar, Arhiv u Tuzli je, bez obzira na ime pod kojim je djelovao i teritorijalnu nadle-nost koju je imao, dijelio sudbinu nastaju-e arhivske djelatnosti Bosne i Hercegovi-ne. Nalazei se u stalnom raskoraku izme-u nominaliziranih drutvenih proklama-cija i realnih potreba struke, Arhiv je, vre-menom, postajao sve respektabilnija stru-na institucija sa sve razuenijim spektrom djelovanja.

U drugom poglavlju korisnicima su pred-stavljeni podaci o arhivskim fondovima i zbirkama koji se nalaze u arhivu. Autori po-glavlja su Mr. Izet aboti, sadanji direk-tor Arhiva i Nermana Hodi, uposlenik na obradi arhivske grae. Iako su u proteklom vremenu ve objavljene dvije publikacije slinog sadraja, smatralo se da bi povodom obiljeavanja pedesetogodinjice trebalo

dopuniti stari i dati novi pregled arhivskih fondova i zbirki. Na taj nain korisnicima se omoguuje upoznavanje sa osnovnim po-dacima o arhivskoj grai i pojednostavljuje postupak pretraivanja i njenog koritenja u razliite svrhe. Arhivski fondovi i zbirke u ovom arhivu grupisani su u tri osnovne cje-line i to: arhivski fondovi, arhivske zbirke i porodine i line zbirke. Arhivski fondovi su dalje razvrstani u podgrupe po oblasti-ma djelovanja i to: javna uprava, pravosue, drutveno-politike organizacije i udrue-nja, obrazovanje, nauka i kultura, privreda i vjerske organizacije. Za sve fondove i zbirke koriste se jednoobrazni obrasci, koji sadre: signaturu, pun naziv arhivskog fonda i zbir-ke, biljeku o tvorcu fonda, granine godi-ne arhivske grae, koliinu grae, te njenu sreenost i cjelovitost. O svim fondovima i zbirkama, koji su arhivistiki obraeni, dati su detaljniji podaci i ira objanjenja, dok to nije bilo mogue uraditi za fondove koji nisu arhivistiki obraeni. Na ovaj nain je korisnicima, naravno sa odreenim nedo-stacima, predstavljeno cjelokupno kulturno blago Arhiva, svrstano u oko dvjesta arhiv-skih fondova i zbirki. To bi im, svakako, tre-balo omoguiti lake pretraivanje i snala-enje u koritenju arhivske grae.

Autor treeg poglavlja je Mr. Sead Seli-movi, vii asistent na Filozofskom fakulte-tu u Tuzli. U njemu su, po abecednom redu, date bio-bibliogra je bivih i sadanjih za-poslenika Arhiva. Za neke od njih dati su kompletni podaci sa fotogra jama, dok su za ostale prikupljeni samo osnovni podaci.

etvrto poglavlje je priredio Mr. Izet a-boti i naslovljeno je kao Perspektive razvo-ja Arhiva. Kao to se vidi iz samog naslo-va, kroz ovo poglavlje predstavljeni su bu-dui planovi Arhiva. Tu se prije svega misli na upravne poslove, zatitu i obradu arhiv-ske grae u Arhivu, zatitu arhivske grae u posjedu stvaralaca i imalaca, kulturno-obra-zovne poslove, djelatnost biblioteke i itao-nice Arhiva, informatiko- dokumentacio-ne poslove itd. Osim toga, Arhiv e u svom daljem razvoju, kao i do sada, biti nosilac ar-hivske djelatnosti na podruju Tuzlanskog kantona. Ta djelatnost bit e obavljana u


181

skladu sa utvrenim zakonodavno-pravnim normama. Dalje su, u tom poglavlju, pred-stavljene jo neke osnovne pretpostavke bu-dueg programskog djelovanja Arhiva kako bi u skorijoj budunosti prerastao u moder-nu i savremenu arhivsku ustanovu. Meu-tim, da bi se ti planovi ostvarili, potrebna je, pored prisutnog entuzijazma arhivskih za-poslenika, i jaa podrka i pomo drave.

U petom, posljednjem poglavlju dati su prilozi, iji su autori su Mr. Izet aboti, H. Fetahagi i S. Adrovi. Tu se radi o prilozi-ma preuzetim iz arhivskih fondova i zbir-ki, zbirke fotogra ja i iz hemeroteke. Zatim je dat pregled zaposlenog osoblja Arhiva u periodu od 1954. 2004., pregled korie-nja arhivalija i knjiga u istom tom periodu, pregled dobitnika priznanja i zahvalnica, te pregled objavljenih izdanja Arhiva.

Na kraju, moe se rei da je objavljivanje ove monogra je pun pogodak zaposlenika Arhiva i njihovih spoljnih saradnika. Ona predstavlja znaajno struno dostignue kako za tuzlansku arhivsku instituciju tako i za iru javnost. Takoe, predstavlja znaajan izvor informacija o arhivskim fondovima, perspektivama i planovima te ustanove, a moe biti i podloga za razumijevanje suvre-mene bosansko-hercegovake arhivske teo-rije i prakse druge polovice 20. i prvih godi-na 21. stoljea. Zbog toga je ova monogra -ja dobrodola i strunjacima i svima onima koji hoe neto vie da znaju o prolosti na osnovu prvorazrednih historijskih izvora.

Prof. Nermina Halilovi

Mevludin Spahi, Peat ulice (prie), Bonjaka zajednica kulture Preporod, Graanica 2005.

NEVELIKA ZBIRKA, uglavnom kratkih pri-a, Mevludina Spahia, ovdanjoj i iroj pu-blici poznatog kao pisca pripovjedaka, pje-sama i drama, tematski je vrlo raznovrsna i teko ih je sa tog aspekta jednostrano i pre-cizno odrediti. Prevladava socijalna temati-ka, ali je skoro u svakoj prii prisutna i neka druga tematska dimenzija. Spomenut u sljedee: ljubavne, politike, lozofske, mi-stine, otuenosti i ljudske izgubljenosti, nepredvidljivosti ljudske sudbine i nemo-

gunosti ljudske spoznaje svijeta oko sebe. Tako se prie tematski ne ponavljaju i zato imaju dra raznovrsnog i interesantnog, po-nekad udesnog i snovienskog. Kratko re-eno: savremena tematika.

Meutim, takvu tematiku Spahi obra-uje i razrauje, vezujui je za prepoznatlji-vo poslijeratno vrijeme, za socijalni i ambi-jentalni prostor, nama blizak, tu oko nas. O tome govori i naslov zbirke Peat ulice, ali i naslovi pria u njoj su vrlo indikativni, pa bi se zbirka mogla percipirati, sadrajno i idej-no, i pomou njih: Litica, Lomaa, Rasutost nitavila, Ljudi iz otkaenog vagona, Klonira-nje linosti, Puevi i slino, ali bi ta recepci-ja, moda, bila povrna. Zato ovdje vie tre-ba obratiti panju na taj socijalni milje. To je vrijeme poslije rata, puno trauma svake vrste, vrijeme svekolike destrukcije ovjeka, njegove svedenosti na (vrlo malu) upotreb-nu vrijednost, vrijeme novih faraona koji su se, kako se to frazom kae, u restituciji i pre-lasku na kapitalizam odlino snali, okruili svoje vile icom i dobermanima, vrijeme po-litikog kaosa, zaostalih mina u stvarnom i prenesenom znaenju te rijei.

Pod Spahievom spisateljskom lupom, ipak, nisu u prvom planu ti likovi. Njegova puna panja okrenuta je obinom ovjeku, makar da je on besposliar, alkoholiar, ge-olog, student, teak, skitnica, alpinist, talen-tovani fudbaler itd. To je, zapravo, Galerija raznovrsnih likova, koja proizlazi iz Spahi-evog vrlo bogatog ljudskog i profesional-nog ivota i raznovrsnih interesovanja, jer se, na sreu, kod Spahia podudaraju ono ljudsko i knjievniko (umjetniko).

Svi ti likovi se kreu u svijetu lutaka pu-njenih slamom i svi su nekako blii margini ivota nego njegovom sreditu. Zajednika im je jedna apsurdna pozicija u kojoj se na-laze, u kojoj vie sanjare o ivotu nego to ive, vie se nadaju nego to ine, kao da e-kaju sutra nekog Godoa, kao kod Samjuela Beketa, pa da i njima svane. A i kad ine ne-to, to je ee ambis (Puevi, Ljudski raz-mak, Litica i druge prie).Jo jedna osobina im je zajednika: oni nisu ni na tom dnu i-vota (kao to bi rekao pokojni Toma Zdrav-kovi) bez neke, nekad vidljive, nekad ne-


182

vidljive svijesti, nade i vjere u ljudskost i to je ono to je vrijedno u Spahievom knji-evnom angamanu i to nadrasta skoro na-turalistiku sumornost socijalno-psiholo-kog miljea njegovih pria. To je ono zbog ega se pie i zbog ega se i ita.

to se tie strukture i kompozicije, Spa-hieve prie su, uglavnom, kratke, izuzev pria Peat ulice, Peina i Rasutost nitavi-la, koje su neto dulje i sloenije struktu-re i koje su neobinije. Ali u svakoj od njih, kompozicija je prepoznatljiva i vrsta.

Skoro u svakoj prii ekspozicija je vre-mensko i prostorno lociranje koje nenamet-ljivo i lagano zapoinje (Peat ulice str. 9, Lju-di iz otkaenog vagona str. 77, Domba, str. 70). Poslije ekspozicije, u priu ide uvoenje likova sa prepoznatljivim zikim osobno-stima, sa postepenim karakternim pro lira-njem kako se pria razvija, koje vrlo esto biva ostvareno, pored prianja u treem licu i u, za Spahia, vrlo prepoznatljivom zgu-snutom dijalogu (Peat ulice, str. 15), koji je odavno jedan od kvaliteta njegove proze. A onda pria ulazi u kulminaciju, koju u veini pria Spahi i ne zaokruuje jasnim i oe-kivanim epilogom, nego ostavlja itaocu da sam zavri priu (Litica, Domba, Spavajua smrt, Rasutost nitavila dr.), to takoe sma-tram kvalitetom Spahieve naracije.

Dakle, pred nama je zbirka pria koja e svojim sadrajem, ljudskim angamanom, bogatstvom likova zaintrigirati itaoca i ni-kog nee ostaviti ravnodunim.

Prof. Mehmed Nuriki

Prof. dr. Muharem Zildi, mr. Ervin Alibegovi, mr. Aja Tulumovi, Ishrana, savjeti & zdravlje, Penn, Tuzla, 2005.

Publikacija pod nazivom Ishrana, savjeti i zdravlje autora prof. dr. med. sci. Muhare-ma Zildia, mr. med. sci. Ervina Alibego-via, mr. med. sci. Aje Tulumovi i sarad-nika, satkana u etiri poglavlja, predstavlja moderno koncipirano tivo, namijenjeno i-rem krugu italaca, ali po svom vrlo eduka-tivnom sadraju i tivo koje moe sluiti i u edukaciji zdravstvenih radnika. Kao to u eri uznapredovale medicinske znanosti ne smi-jemo zaboraviti osnovne lijenike vjetine

pregleda, tako i u pravoj ekspanziji lijekova visokih terapijskih potencijala ne smijemo zaboraviti i osnovne mjere higijensko-dije-tetskih postupaka koje ova publikacija cje-lovito, saeto i na moderan nain obrau-je. Snane slikovne poruke, jasni tabelarni prikazi, prihvatljiv stil i jezik bitne su ka-rakteristike publikacije to zacijelo pokazu-je da se radi o dobro osmiljenom konceptu multipotentne namjene. Ovakva publikacija kao novina na prostoru Bosne i Hercego-vine nosit e snanu poruku o neprestanoj potrebi brige za ouvanjem i unapreenjem zdravlja, kako pojedinca, tako i ire zajedni-ce. Ona jesno pokazuje da i sami moemo i moramo mijenjati koncept ivota, navike u ishrani i koristiti na medicinskoj znano-sti bazirane stavove koji doprinose promo-ciji zdravlja, prevenciji bolesti i poboljanju kvaliteta ivota. Ovu knjigu preporuujem za iri krug itatelja i za edukaciju uposle-nika u zdravstvu, te za edukaciju uenika i studenata. (iz recenzije)

Prof. dr. med. sci. Kasim Muminhodi

Nijaz Omerovi, Knjiga od praha i snova (pripovijetke), Bosanska rije, Tuzla, 2005.

Pojava akademskog slikara Nijaza Ome-rovia u knjievnoj i kulturnoj periodici nije novijeg datuma. On se javljao sa priama, esejima, feljtonima, pa i politikim tekstovi-ma. Rukopis pria pod naslovom Knjiga od praha i snova ini se kao oekivano ishodi-te Omerovievih spisateljskih nastojanja. I ne samo to... Ovaj rukopis na jedan novi na-in preitava borhesovsku poetiku, irei bi-blioteki labirint na Istok, a posebno prema su jskom misticizmu.

Omeroviev rukopis pod naslovom Knjiga od praha i snova nedvosmisleno upuuje na ove uticaje, to, inae, nije nita novo, budui da sa borhesovcima ivimo ve nekoliko desetljea. ta je, onda, novo? Pa to da jedan pisac iz evropskog islamskog kru-ga otvara vrata zapadnog ekskluziviteta, da istone teme zahvata sa, kako god to zvu-alo, kolonijalne take gledita. Istok pre-ko Zapada saznaje ko je i ta je, jer zapadna medijska i kulturna nadmo diktira toko-ve istine i vrijednosti. Nijaz Omerovi, pak,


183

ne pripada ni jednom ni drugom svijetu u potpunosti, on je na kulturalnom razmeu, i otud se njegovi uplivi u istonu i zapad-nu misao doimaju prirodnije i spontanije, nego kad nam ma koji zapadni pisac obja-njava egzotiku istonih svjetova. Istok, kao postkolonijalno podruje, koje svoju traumu ivi i u kulturnoj stvarnosti, nije imao pri-liku da na ma koji nain tumai Zapad, jer Zapad tumai i sebe i Istok. Nijaz Omero-vi nema postkolonijalnih kompleksa, i on u akcepciji ovih svjetova ima suveren i priro-dan odnos, jer su ti svjetovi dio njega, i Bo-sne u njemu. Dakako, ove bi se nijanse mo-gle iitavati na primjerima iz rukopisa, ali to tragalatvo treba ostaviti itateljima.

Fatmir Alispahi

Ahmed Hani, Pobjeda je uvijek slatka (memoarski zapisi), Bosanska rije, Tuzla, 2005.

Memoarska literatura nije uvijek pouz-dan saputnik historije, uiteljice ivota. Ocjene, stavove i injenice u tim knjigama ne prate faksimili, dokumenata, historijski izvori. Svu odgovornost i sav rizik na sebe preuzima autor.

Ahmed Hani, autor ove knjige, borac, komandant, pukovnik, brigadir - sudionik i akter velike bitke za Gradaac (1992. 1995.), pouzdan je svjedok sudbonosne od-brane Bosne i Hercegovine na tom prosto-ru. Svjestan spomenutog rizika, odluio je da baci na papir svoja sjeanja i javno is-pie svoje vienje tih dogaaja s vremenske distance od desetak i vie godina. Knjiga je ispisna gotovo u jednom dahu, na 282 stra-nice, ima 8 poglavlja i 28 naslova. Kompo-zicija knjige prua itaocu mogunost da se lako snalazi u tivu i da se uvijek moe vra-ati na one dogaaje i sadraje koji su mu se posebno dojmili i koji ga zbog opisa doga-aja zaustavljaju na injenicama.

Hanievi memoari su veoma intrigantni, smjelo i hrabro kazane i opisane injenice o ljudima i dogaajima, koje itaoca navode na razmiljanje - je li to prava slika naravi, mentaliteta i osobina naeg posavskog o-vjeka, onog o kojem je svojevremeno pisao i na knjievnik Hasan Kiki? Da li je gola istina ili samo konstatacija autora da u svim ratovima isplivaju na povrinu najmraniji porivi ovjeka? To su pitalice i konstatacije od kojih se ni sam autor nije mogao oslobo-diti. Bio je na licu mjesta, gledao svojim oi-ma, osjeao na svojoj koi, u svom biu. Dok su jedni ratovali, dok su drhturili na mrazu, kii i snijegu, oima uprtih na onu stranu odakle oekuju neprijatelja, drugi su plja-kali i pro tirali na ljudskoj muci i nevolji.

Na stranicama ove knjige autor ne tedi nikoga, ne preutkuje, udara u sridu. To je obraun sa onima koji su svoje line interese podredili opim i tako dolazili u stalni su-kob i sa pravilima ratovanja i zakonima koji su titili onog koji oekuje pomo, pravdu i pravinost u svakom pogledu, bilo kod ras-podjele humanitarne pomoi, bilo kod dru-gih prava i obaveza u tom vremenu-nevre-menu poremeenih umova, svih ljudskih i drutvenih vrijednosti. Autor nam vrlo kon-kretno, reeninim sklopovima ivog govora i zanimljivog kazivanja doarava vrijeme u kojem jedva raspoznaje brat - brata, komi-ja komiju ... Ima dosta ivih ljudi, sukoba, interesa, sudova, puteva i stranputica, gura-nja u stranice istorije mimo zasluga i vrijed-


184

nosti. Jednom rijeju, ova knjiga je jo jedan dokument, posve originalan, o herojskoj od-brani Gradaca, svjedoenje iz prve ruke.

Nakon itanja ovakve, u osnovi antiratne proze, uvijek se namee pitanje smisla i be-smisla rata i ratovanja - koje je sjajno de -nisao u naslovu jedne svoje davno napisane knjige avangardni talijanski pjesnik Mari-neti: Da li je rat jedina higijena svijeta!?

Djelimian ili pravi odgovor (kako se uzme) na to pitanje dao je Hani negdje na kraju svoje knjige: Ovaj na oslobodilaki rat je pokazao da su u ratu uestvovali oni koji su se borili za domovinu i oni koji su se borili za imovinu; pobijedili su ovi drugi.

Sadik ehi, knjievnik

Kemal Ljevakovi, Rat-rane moje due, dnevniko-dokumentarne biljeke, Planjax, Teanj 2005.

U ovih deset postdejtonskih godina, is-pisana je poduga i pobogata niska knjiga o onome to nam se deavalo, ta smo radili, ta su nam sve inili i kako smo doivjeli i proivjeli agresiju na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine. Knjige su pisane s raznim i razliitim motivima, katkad su i ciljevi tog pisanja bivali nejednaki, tu i tamo dijametralno suprotni. Knjige su pisali pi-sanju vini, ali i oni koji su uskraeni za taj dar. Konano, iako to nije osobitog potova-nja vrijedna vrlina, pisane su i knjige po za-datku, poto je u nas i u ratu, a i poslije uvijek bilo dovoljno onih koji su umislili da mogu dijeliti razne zadatke, pa su se, valjda u aru borbe, znali naklatiti na kosti i nekom pisanju sklonom jadniku...

Raznih, dakle, knjiga imamo o apoka-liptinoj prvoj polovini posljednje bosan-sko-hercegovake decenije 20. vijeka. Ra-znih knjiga, s nejednakom vanou i, obi-no, vie nego jasno speci ciranom vremen-sko-vrijednosnim dometom. Sreom, vrlo je malo gotovo nikako ih nema knjiga, za koje bismo, mirne due, mogli kazati da bi bolje bilo da se nisu pojavile. Bar kad je ri-je o stanju na strani, koja se u ratu brani-la i prema kojoj je svoju eljust bila razja-pila pomamljena faistika avet. Ogromna veina knjiga a i to je vrst dokaz trijum-

fa pravde, istine i asti vrijedan je dopri-nos ovjekovjeivanju rata i ljudi i dogaaja u ratu. I tako ih valja trenutno, ali i dugoro-no vrednovati.

Ovog puta smo u prilici da se susretne-mo s jednom od takvih, trajno vrijednih i dragocjenih knjiga. Kemal Ljevakovi je na-pisao Ratrane moje due, inei nam ve samim naumom da napie knjigu o onome to je biljeio u ratu i o onome to se njemu i oko njega deavalo veliku uslugu: s jedne strane, onome ko nije znao dovoljno o stra-danju i borbi u Teanjci i okolini, ponudio je vrlo preglednu hronoloku, dokumenta-ristiku, emotivno-intimnu evokaciju, a s druge strane uesnicima, onima to su bili tu, na licu mjesta, darovao je pregrt povoda za podsjeanje na zbivanja, ljude, stradanje, nesreu, ali i sreu borbe, slobode, asti i ni-im okaljane etike.

Vjerovatno sasvim nesvjesno, noen spontanitetom asnog ovjeka, dugogodi-njeg pedagoga, a potom i borca s prve lini-je, Ljevakovi je prije i vie do svega po-nudio svojevrstan kroki za samoportret o-vjeka, koji je, i pored svega i uprkos svemu, ovjekom uspio ostati. Ni sva nesrea, zlo, tragedija, smrt koji su ga okruivali, ni sva bezonost agresorskog bezumlja, ni oi-gledan debalans izmeu pravde i nepravde, istine i lai, koji su ga pritiskali do nepod-noljivosti, nisu u njemu uspjeli ugroziti, a jo manje neizljeivo raniti ovjeka.

Samo takav, hotei se, prije svega, legi-timisati ovjekom, autor je prirodno od samog poetka ove dnevniko-dokumenta-ristike proze, naroitim svjetlom obasjao sebe i svoju intimu, posveujui knjigu naj-draim biima svojim kerima i supruzi. I onda e dodati da je to to pie hroni-ka moje due, kojom ostavlja pisani trag o onima koji ne umiru, a za one koji dolaze ovom svijetu.

Tako, na svoj nain deifrujui svoju na-mjeru, Kemal Ljevakovi nas priprema za to da, kao itaoci knjige, sve to slijedi pri-mimo onako kako se tivo ovog tipa jedino i moe primati: najprije se postaviti u ulo-gu onoga ko pie i, zajedno s njim, doivje-ti ono o emu se pie, a potom se svako u


185

gnijezdu svog iskustva vratiti petnaestak godina unazad i, u vlastitom sjeanju, proi-vjeti opet ono to nam se deavalo u to na-opako vrijeme, u taj zli vakat, ma gdje bili i ma ta tada radili...

Najupeatljiviji utisak o ovoj knjizi, skro-mno mislim, moe stei onaj ko Kemala Ljevakovia do sada nije poznavao. Iz ono-ga to u knjizi proita, takav e italac sa-znati sve to mu je potrebno i kad sklopi korice Ratrane moje due imat e osjeaj da Kemala odavno zna, da ga, ak, u duu po-znaje i, dakako, da je bogatstvo to to zna takvog ovjeka.

Samo nekoliko ilustracija iz knjige, do-voljno je da upeatljivo potkrijepi ovaj stav.

Recimo, biljeka Lijep gest za primjer - o poecima zajednike borbe i o uvrijee-nom uvaavanju i potovanju drugih i vjere i tradicije drugih.

Ili, pak, pieva podrka i zalaganje za ono to su meusobna pisma silom raz-dvojenih kolskih drugarica Belme, Elme i Ivane.

Ili biljeke Za komiju dam krv i ivot i Da, poginuo je.

I jo mnogo je takvih ilustracija.Ono to, uz sve drugo, naroito plijeni

itaoevu, pa i panju itaoca, koji ima za-dovoljstvo ovakvog predstavljanja ove knji-ge, zapazila su obojica recenzenata, ali neka i meni bude doputeno da to kaem: unato svemu, i pored sveg zla, nesree i stradanja, Kemal Ljevakovi ostaje uspravan, vrst, ne koleba se i jo sugerie drugima da budu isti takvi.

Biljeka Krvava etva, najbolje to poka-zuje. Bezumnim ubicama se postavljaju pi-tanja, autor je oajniki zapitan, zapitan je svako na strani rtve, ali autor beutnog ubicu, osim to ga pita, ne vrijea, ne kune, ne eli mu vratiti istom mjerom... Jer, jedino tako razlikujemo se od zloinaca, jedino tako imamo anse da, i poslije svega, osta-nemo ljudi...

Uspijeva autor takav ostati i poslije tra-ginog 8. oktobra 1995. godine, te krvave nedjelje, kad se ve bilo nadomak Dejtona i kad je kraj rata jasno nasluivan. Zloina-ki avioni su ubijali Teanjku, ali, opet, nisu

ubili ovjeka u ljudima. Nevine rtve su ponovo pale, djeca su pobijena, desetine je ranjenih. Bez razloga i bez krivnje kao to je bez razloga i bez krivnje bilo sve ono to se odvijalo prethodne tri i po godine ali, opet, nema poziva na mrnju, na osvetu, na odmazdu...

Samo ono to je ljudsko, neizbjeno, po-trebno: ne zaboravimo, upamtimo radi onih to dolaze. Nek za njih to bude nauk. Da se njima, ni bilo kome drugom, nikad i nigdje ne ponovi!

A da bi otklonio i posljednji mogui trag nesigurnosti ili, pak, da bi i one koji dotad to nisu dokuili, uvjerio u to ta je, kakav je i kakav poratni ivot i svijet eli, potkraj knji-ge nam Kemal Ljevakovi nudi umjetni-ki, metaforiki, ali i etiki snanu poruku iz biljeke Pjesme. Glavni junaci su pjesme, kolege Kemal i Jovo i poruka: i nas, i ove ze-mlje, i nae djece i djece nae djece bie i mora biti samo tako, samo ako se, opet, nad zaraslim ranama i nad neugaslim sjeanjem, na poruenom, pa obnovljenom mostu nau i zagrle neki Kemal i neki Jovo, neki Kemal i neki Anto, Franjo i Pero...

ak i uz rizik da zazvui patetino, jer visokoetina i humana poruka, u kojem god obliku bila zapisana ili izgovorena, za ne-kog uvijek moe biti slatkasto-odbojna, ne odolijevam potrebi da ovako privedem kra-ju ovu svoju rije.

I da se u potpunosti saglasim s onim mje-stima iz posljednje biljeke u knjizi iz Za-hvalnice - u kojima stoji U vremenu osta-doe zapisane rijei, jer se podanik rijei potrudio da sebe potvrdi, a nas obogati.

Napisavi knjigu Rat-rane moje due.Ni njegove due, a ni naih dua, ranjenih

i onespokojenih, ali dua koje nisu ubijene sigurno ne bi bilo, onakvim kakve su i kakve e biti vjeno, da nije i svjedoanstava, do-kumenata i vrijednosti kakva je ova knjiga.

Ako ni zbog eg drugog, ako ne zbog de-setina generacija, koje ja vaspitavao, ako ne zbog ratnog doprinosa, hrabrosti i odrica-nja, kojima je bio izloen, zajedno sa sabor-cima, ako ne zbog tekoa, patnji i muka, koje je proivio i nadivio, Kemalu Ljeva-koviu je, samo zbog ove knjige potrebno,


186

jer je ljudski i najmanje to se moe uiniti, rei golemo hvala.

Bar to nam je dug i obaveza. (naslov pri-kaza: Moe se ovjekom ostati)

Zlatko Duku, knjievnik

Lejla Kadi, to ja nemam arobna krila (pjesme za djecu), Bosanska rije, Tuzla Wuppertal, 2005.

Lejla Kadi, dama je u najboljim godi-nama. Najbolje godine za jednu damu jesu: kad ima dvoje djece koju odgaja i voli, pa zato voli svu djecu na svijetu, a djeca ima-ju sjajnu mamu. To je i dogaaj u najboljim damskim godinama, koji damu, tj. gospou mamu pokrene, pa pone pisati za djecu.

Lejla Kadi je pjesnikinja iz Graanice.Dakle, takve i takve dame u najboljim

godinama, obavezno su gospoe: mame. Ponekad, to dodue, mogu biti i gospoda tate koji se prave: tata-mate. A to im i nije bogzna to. ta e im to? Ali, puno ee, to su, nasreu, mame, koje piu pjesme dok su same, ekajui djecu koju vole, da djeca dou iz kole. Ili, puno gladna, sa igralita.

Djeca se igraju i ne misle nita. Ba ih briga. ampaju se i gombaju, loptama i grudvama bombaju. Dou zamazana kao rudari. Pri-aju ko je koga mogao da udari. Ili predri-bla, ili prevari.

Malo urednija djeca dou iz kole, sa no-vim tajnama koje vole: ko koga voli, u mome razredu, u naoj koli? Ta sjajna tajna, glav-no je pitanje, kasno uveer i rano u svita-nje. Dakle, znajui sve te tajne, tuge i rado-sti, ljubavi sjajne, Lejla Kadi sjela je pisati, a Jasmin Mujakovi poeo risati.

Jasmin Mujakovi je ilustrator iz Graanice.

Jasmin je kriv to je ova knjiga ovako lije-pa, to je bila njegova briga. I, zato, dat emo mi njemu! Tom Jasminu! Znat e on! Sve u svemu, tako je nastala ova knjiga djeje radosti i maminih briga. Uvijek, tu negdje, jesu i tate. Ali mame rade, brinu se i pate. A najbolje jest, kad rade dvoje: da se rijei na-piu i da se oboje. Da se ispiu pjesme, a na-slikaju slike. Da se vide djeje radosti i cike. I da se uje, malo vike. Nemoj sine pasti! Nije: pasti travu, ve pasti i koljena zgu-

liti! Na vrijeme doi kui, nemoj duljiti! Hajde, popij mlijeko! Nemoj daba tu-liti! Budi mi na oima! Ne idi daleko! Ne tamo kod struje! I bjei od guje! I od ljute kuje! Itd.

Shvatimo, dakle Lej-la Kadi, Graanianka je, mada vole rei i Graanka i pjesnikinja je za djecu, ali i ljude i ene koji se osjeaju mladi. To je mogla postati, jer - dobro pie, ide joj od ruke i to dobro radi. Sije i sadi. Raa i pie. Gri-je i hladi. Miluje i gladi. A djeca vole kad ih neko pazi, pa malo mazi, to ih zarazi. Lejla Kadi sve to i pjesmom izrazi. A Jasmin Mujakovi, bez trta-mrta, sve to crta.

A tata ili babo gleda i namie pare. Njegova bri-


187

ga su novci. Tate ili oevi, na novce su lov-ci. A Lejla je mama i ona zna, kako da vas uuka i zbrine, do sna. Kako da vam s due brige skine, znate ono: matematika, a ja vo-lim koarku! Dabogda vjetica, pojela histo-riarku! Da Lejla ne bi bila kriva, moram rei kako je ovo naprijed sa vjeticom napi-sao pjesnik Ismet Bekri, a neto sam dopi-sao i ja, pa Ismet i ja, kao dentlmeni, preu-zimamo odgovornost za tu priu oko pro-drljivih vjetica, uitelja, uiteljica, nastavni-ka i nastavnica koje bi bilo dobro proguta-ti! Jer, vjetice mogu pojesti bilo koga ko se vama ne svia!

A, je li znate, da vjetice imaju etvrtaste pete?! Ono, znate, stopala su im kao cigle, zato su se na metli digle, da im niko ne vidi tu stranu strahotu i ivu sramotu u njiho-vom jadnom vjetiijem ivotu!

Lejla Kadi, pie po redu: Jo sam mali i Prljavko, Ljepotan i Tuibaba, Plavi oblaci i Poljubac za majku, Deset prstia i Sama u kui. Pa onda vrijeme doe, u kolu se poe: a ko e u kolu, nego: Mali ak. Da se do ko-le doe, mora kroz grad da se proe, a to je Put do kole, tu je i Semafor, da se lake pri-jee ulica, na odmoru dobro doe arobni cappy, djeca ga ispiju do posljednje kapi, ne moe se u kolu bez kolskog pribora, nekad se mora dobiti i Trica, kakav je to uenik/ca koji ima samo petice? Pa, takvi, nemaju poj-ma! Jer, ne moe se samo uiti i uiti i tako uei ivjeti i muiti! Ima igara, dobrih knji-ga, lmova i drugih briga, pa, ta ete, ovjek zaboravi napisati zadau! Ja, kao pjesnik ka-em: Ako! Nema veze! Zadae ima svaki dan pa emo napisat sutra, makar jednu!

A tu su i Ljubimci: Pliani medo, Maak koji najbolje prede na svijetu! Djed i ma-ak, obojica su kao neki ljubimci, naroito ako djed slua, a maak nee ogrebati! Moj drug Bobi, Plamingo, Leptir i zeko, itd. Ne-kad, samo legnem na areni ilim, a onda vi-dim to god hou i to mi se svia: Ljubii-ce i drugo cvijee, Jagode volim sa lagom, Zvijezde i oblake koji jezde, Godinja doba, ama to god hou, kao u snu kada hrem ili tiho spavam, nou. Eto, pobrojao sam i neke naslove Lejlinih pjesama, kao usput (Rije povodom predstavljanja autorice i knji-

ge, odlomak, Druga osnovna kola Graanica, 10. 6. 2005.)

Atif Kujundi

Kadema Skeli, Ima gore (pjesme), BZK Preporod, Graanica

Uzeti si pravo i pisati o djeci doista se mora priznati da je rije o velikoj hrabrosti, jer mali se broj pisaca usudio pisati, poisto-vjeivati ili bolje rei analizirati svijet djece, ako i jeste rijetko je kome polo za rukom da samu ideju i rijei usklade, tako da sama ideja i rijei budu ideja i rijei djece ()

Pred nama je knjiga pjesama Ima i gore Kademe Skeli, koja kroz svoja shvaa-nja djece pokuava da uspostavi kontakt s djecom, ukae im na odreen nain to je to ivot, to je ivot u okviru obitelji, to je ivot u danima i godinjim dobima, iji je usud prolaznost kao i usud samog ovjeka.Njena dobronamjerna tenja da se pribli-i djeci kao ena i majka s islamskim ahla-kom je sasvim prirodna. Zato se i koristi retorikom koja vue orijentalnome, to jest islamskome

Iz toga nepresunoga izvora gospoa Skeli se javlja na jeziku tenje, pomalo te-kom za djeje razumijevanje.Ako poemo od konstatacije da je pisac, to jest pjesnik -lozof umjetnosti, koji mora (bar bi trebalo) voditi rauna o svojim mislima (bez pristra-snosti) i s kojega izvora potjeu, da se zami-jetiti da je gospoa Skeli odluila govoriti jezikom veine (iz recenzije)

Edvin MujinoviNizama Salihefendi, Muharem Zildi, Zoran Lianin, Kasim Muminhodi, Enver Zerem i Izet Mai, Akutna abdominalna bol, monogra ja, Avicena, Sarajevo 2005.

Ova monogra ja, odnosno dijagnosti-ki vodi autorice Nizame Salihefendi iz Graanice i koautora, obima je 176 strana, ilustrovana sa 118 slika (UZ, CT, MRI, ra-diogra je, sheme, tabele) sadri 6 poglavlja u kojima je graa izloena kroz prikladan hronoloki slijed..

U prvom poglavlju Akutna abdominalna bol prikazane su osnovne, odnosno klinike karakteristike bola koje jasno determiniraju


188

karakter, poetak, intenzitet, trajanje, irenje i lokalizaciju abdominalnog bola. Od zna-aja je i objanjenje o povezanosti bola sa drugim simptomima, to ima veliki znaaj za kliniko razmiljanje o formiranju ko-nane procjene i utvrivanja dijagnoze. U drugom poglavlju Sindrom akutnog abdo-mena autori su temeljito elaborirali termin pseudoakutni abdomen, naglaavajui zna-aj, distinkciju sa stanjem vitalne ugroe-nosti bolesnika, odnosno stanjem pravog akutnog abdomena. Slijedi poglavlje Akut-ni abdomen, koje lokalizira karakter bola u 9 diferentnih topografskih kvadranata gor-njeg abdomena. U etvrtom poglavlju Pri-stup odraslom bolesniku sa znacima akutnog abdomena odraslih prikazane su potrebe za algoritamski (protokolarni) dijagnostiki pristup pacijentu, metodama zikalne pre-trage, laboratorijskim testovima i upotrebi dijagnostikih imaging metoda (radiogra- ja, angiogra ja). Opisane su i speci no-

sti urgentne dijagnostike i interventne ul-trasonogra je u pretragama akutnog abdo-mena. U petom poglavlju Pristup djetetu sa znacima akutnog abdomena, etioloki dat je prikaz abdominalnog bola prema uzrastu (0 2, 3 11 i preko 11 godina. Fokus je na hipertro noj pilorostenozi, nekrotizi-rajuem enterocolitisu, akutnom skrotumu, gastrointestinalnom urogenitalnom traktu i povredama abdomena. esto poglavlje Tele-konsultacije u urgentnoj medicini daje osobe-nost ovoj monogra ji. Osnovni cilj je mo-gunost promptne, dvosmjerne veze (kon-sultacije na daljinu) izmeu subspecijaliste i klinikog egzaminatora, to je nezaobilazno u suvremenim informacijskim tehnologija-ma, a u kontekstu je naznaenih segmenata pretrage. Lako je procijeniti koliki je zna-aj postojanja ovog modaliteta, prije svega za samog pacijenta, a isto tako i za njego-vog lijenika.

Na kraju svakog poglavlja priloen je spi-sak koritene literature, sa ukupno 332 refe-rence, od kojih je veina publicirana u po-sljednjih 5 godina.

Ovo monografsko djelo speci an je di-jagnostiki vodi koji precizno usklauje dijagnostiku brzinu sa de nitivnom tera-peutskom odlukom i u potpunosti solvira jedan vitalan kliniki segment, to je i bio glavni cilj ove knjige. U njoj su na prikla-dan i koncizan nain itaocu dati svi oni neophodni praktini savjeti, nakon ije im-plementacije ne bi trebalo da postoje kraj-nje dileme koje se pojavljuju unutar jednog kompleksnog zatvorenog prostora abdomi-nalne duplje. Knjiga je pisana jasnim i pri-hvatljivim jezikom tako da treba da zaoku-plja panju svih onih kojima je ova materija u djelokrugu rada i interesiranja, poevi od lijenika ope, urgentne medicine, hirurgi-je, radiologije, interne medicine, kao i dru-gih italaca.

Prof. dr. Zoran Hadiahmetovi

Documents

Nove Knjige, Neke, Do 2005