ŠINJELU jednom departamentu ... ali bolje da ne kažem u kojem departamentu . . ^1 Nema ničega srditijeg nego što su svakojaki departamenti, pukovi, kancelarije i, jednom riječju, sve vrste službeničkih staleža. Sada već svaki pojedinac smatra da je povredom njegove ličnosti uvrijeđeno cijelo društvo. Kažu da je tu nedavno stigla žalba jednog načelnika okružne policije, ne sjećam se iz kog grada, u kojoj on jasno izlaže kako se ne izvršavaju odluke državnih vlasti i kako se sveto ime njegovo izgovara sasvim uzalud. A u potvrdu tome priložio je žalbi poveliki tom nekog romantičarskog djela u kojem se na svakih deset stranica pojavljuje načelnik okružne policije, ponegdje čak i kao sasvim pijan. Zato ćemo, da bi se izbjegle svakojake neprijatnosti, departament o kojem je riječ nazvati jednim departamentom. Dakle, u jednom departamentu služio je jedan činovnik; činovnik, ne može se reći naročito upadljiv: niskoga rasta, malo rošava lica, pomalo riđast, čak na izgled malo kratkovid, male ćele iznad čela, izboranih obraza i takozvane hemoroidne boje lica ... Šta da se radi! Svemu tome krivo je petrogradsko podneblje. Što se njegova čina tiče jer kod nas prije svega treba pomenuti čin, bio je ono što se naziva vječiti titularni savjetnik, kojem su se, kao što je poznato, dovoljno podsmijavali i s njim se našegačili razni književnici koji imaju lijep običaj da navale na one koji ne mogu ujedati. Prezime toga činovnika bilo je Bašmačkin. Već po samom prezimenu vidi se da je nastalo od bašmaka;2 ali kad, u koje vrijeme i na koji način je ono nastalo od bašmaka, ništa se ne zna. I njegov otac, i djed, čak i šurjak i svi čisto Bašmačkini— odeljenje ministarstva ilinosili su čizme, jedino mijenjajući triput godišnje đonove. Ime mu je bilo Akakije Akakijevič. Možda će se ono čitaocu učiniti malo čudno i kao naročito traženo, ali se on može uvjeriti da oni to ime uopšte nisu tražili, već da su se same po sebi stekle takve okolnosti da mu se nikako nije moglo dati drugo. I to se dogodilo upravo ovako.Akakije Akakijevič rodio se, ako me pamćenje nije izdalo, 23. marta pred veče. Njegova pokojna mati, činovnica i vrlo dobra žena, pobrinula se, kako i treba, da se dijete krsti. Mati mu je još ležala na krevetu prema vratima, a sa desne strane stojao ja kum, vanredno dobar čovjek, Ivan Ivanovič Jeroškin. šef odsjeka u senatu, i kuma, supruga policijskog oficira, žena rijetkih vrlina, Ana Semjonovna Belobrjuškova. Roditeljki su prepustili da od tri sljedeća imena izabere koje hoće: Mokija, Sosija ili da dijete nazove po imenu mučenika Hozdazata. »Ne«, pomislila je pokojnica, »kakva su to imena!« Da bi joj ugodili, otvorili su neku drugu stranu u kalendaru; opet ispadoše tri imena: Trifilije, Dula i Varahasije. »E, to je Božja kazna — rekla je majka — kakva li su sve to imena; ja, zapravo, takva nikada ni čula nisam. Još da je Varadat ili Varuh, ali Trifilije i Varahasije!« Prevrnuli su još jedan list i pojavili su se: Pavsikahije i Vahtisije. »E pa već vidim — rekla je majka — da mu je, očevidno, tako sudeno. Pa ako je tako, onda će biti bolje da se zove kao i njegov otac. Otac je bio Akakije, pa neka i sin bude Akakije. Tako je nastao Akakije Akakijevič. Onda su dijete krstili, pri čemu je ono zaplakalo i načinilo takvu grimasu kao da je predosjećalo da će biti titularni savjetnik.1 Eto, dakle, na koji se način sve to odigralo. Sve smo to naveli zato da bi sam čitalac mogao vidjeti da se to dogodilo iz sasvim prijeke potrebe i da nikako nije bilo mo^gućno dati mu drugo ime.Kada je i u kakvo vrijeme on stupio u departament, i ko ga je postavio, toga se niko nije mogao sjetiti. Ma koliko se promijenilo direktora i svakakvih načelnika, njega su uvijek

vidjeli na jednom istom mjestu, u istom položaju, na toj istoj dužnosti činovnika za prepisivanje akata, tako da su se potom uvjerili da je on, očevidno, tako i na svijet došao već potpuno gotov, u vic mundiru i sa ćelom na glavi. U departamentu mu se nije ukazivalo nikakvo poštovanje. Stražari ne samo da nisu ustajali kad je on prolazio nego ga čak nisu ni gledali, kao da je kroz trijem prolijetala obična muva. Načelnici su postupali s njim nekako despotskihladno. Bilo kakav pomoćnik šefa odsjeka bacio bi mu akta pravo pod nos, ne kazujući mu čak ni: »Prepišite« ili: »Evo jedna zanimljiva, lijepa stvarčica«; ili nešto prijatno što se čini u lijepo vaspitanim službama. I on je uzimao akt samo ga pogledavši, a ne gledajući onoga ko mu ga je poturio i da li je imao pravo na to. On je akt uzimao i odmah se pripremao da ga prepisuje. Mladi činovnici su mu se podsmijevali i sa svim kancelarijskim oštroumljem pravili dosjetke na njegov račun, pričali pred njim razne izmišljene priče o njemu; govorili da ga tuče gazdarica, sedamdesetogodišnja starica, pitali ga kad će im biti svadba, razvijavali mu nad glavom papiriće, nazivajući to snijegom. Ali Akakije Akakijevič na sve to nije odgovarao nijednom riječi, kao da pred njim nije bilo nikoga; to čak nije imalo nikakvoga uticaja na njegov posao: usred tih ometanja on u prepisivanju akata nije načinio nijednu grešku. Samo ako bi šala bila suviše nepodnošljiva, kad su mu gurali ruku ometajući ga u poslu, promumlao bi: »Ostavite me, što me vrijeđate?« Bilo je nečega čudnog u tim riječima i u glasu kojim su one bile izgovorene. U tom glasu je odjekivalo nešto. što tako izaziva sažaljenje, da je jedan mladić, nedavno postavljen, koji je po ugledu na druge dopustio sebi da mu se podsmjehne, odjedanput zastao kao prdboden mačem i kao da se od tog tranutka sve pred njim izmijenilo i dobilo drugi izgled. Neka natprirodna sila odgurnula ga je od drugova s kojim se bio upoznao, prihvativši ih kao pristojne, uglađene ljude. I dugo poslije toga, u najveselijim trenucima, javljao mu se pred očima oniski činomik s malom ćelom na glavi, sa svojim prodirnim rjiečima: »Ostavite me, što me vrijeđate?« — i u tim prodirnim riječima odzvanjale su druge riječi: »Ja sam tvoj brat«. I jadni mladić je pokrivao lice rukama i potom mnogo puta u svom vijeku zadrhtao uviđajući kako je u čovjeku mnogo nečovječnosti, kako je u uglađenoj, svjetskoj obrazovanosti skriveno mnogo svirepe grubosti i, o bože, čak i u onom čovjeku kog svijet priznaje za plemenita i časna . . .Teško bi se negdje mogao naći čovjek koji se tako kao on saživio sa svojom dužnošću. Malo je reći: služio je revnosno — ne, služio je s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju akata, on je nalazio neki svoj šaroliki i prijatni svijet. Uživanje mu se ogledalo na licu: neka slova su mu bila naročito omiljena, i kad bi naišao na njih, bio bi van sebe: i podsmjehivao se, i namigivao i micao usnama, tako da mu se, izgledalo je, na licu moglo pročitati svako slovo koje je nacrtalo njegovo pero. Da su ga nagrađivali prema marljivosti, on bi, možda, na svoje zaprepašćenje, dospio čak i u državne savjetnike; a on je, kako su govorile oštroumne šaljivčine, njegovi drugovi, doslužio do ordenske pantljičice i peteljkice i stekao hemoroide. Ipafc, ne može se reći da na njega baš niko nije obratio nikakvu pažnju. Jedan direktor, budući dobar čovjek i želeći da ga nagradi za dugu službu, naredio je da mu se da neki važniji posao no što je obično prepisivanje; upravo mu je bilo naređeno da prema jednom već gotovom aktu sastavi neku predstavku za drugo nadleštvo; sav posao sastojao se samo u tome da se promijeni naslovno zvanje i

da se tu i tarno prvo lice glagola zamijeni trećim. Njemu je to zadalo takvu muku da se sav oznojio, da je brisao čelo i najzad rekao: »Ne, bolje mi dajte da nešto prepišem«. Od toga trenutka su ga pustili da samo prepisuje. Činilo se da osim prepisivanja za njega nije postojalo ništa drugo. O svom odijelu uopšte nije mislio. Njegov vicmundir nije bio zelene, nego nekakve ridastobrašnjave boje. Mala jaka na njemu bila je uska, niska, tako da mu je vrat, iako nije bio dugačak, izlazeći iz okovratnika izgledao neobično dugačak, kao u onih gipsanih mačića što klimaju glavama dok ih strancitrgovci po čitavo tuce nose na glavi. I za njegov ogrtač se uvijek nešto lijepilo: ili slamčica od sijena ili kakav končić. Uz to, on je bio naročito vješt da, hodajući ulicama, stigne pod prozor baš u trenutku kad kroza nj izbacuju svakakvo smeće, pa je zato stalno odnosio na svom šeširu korice od lubenica i dinja, i slične koještarije. Nijedanput u svome životu on nije obratio pažnju na to šta se na ulici svakodnevno radi i dešava, što njegov sabrat, mladi činovnik, kao što je poznato, svagda pogleda, pružajući pronicljivost svoga oštrog pogleda tako daleko, da je čak na drugoj strani ulice primjećivao čije su pantalone raskopčane — što je na njegovu licu uvijek izmamilo lukav osmjejak.Ali, ako je Akakije Akakijevič nešto i gledao, svugdje je vidio svoje čiste redove ispisane ujednačenim rukopisom i tek kad bi mu se, odnekud se našavši, konjska vilica naslonila na rame i puštala mu iz nozdrva u lice pravi vjetar, tek tada biprimijetio da on nije na sredini reda, već nasred ulice. Kad bi stigao kući, odmah bi sjedao za sto, brzo posrkao svoj šči i jeo parčence govedine s lukom, ne osjećajući uopšte njihov ukus. Sve je to jeo s muhama i sa svim onim što bi mu Bog poslao u tome trenutku. Kad bi primijetio da mu se stomak počinjao pupčiti, ustajao bi od stola, uzimao mastilo i prepisivao akta koja je donio kući. Ako ovih nije bilo, on je namjerno, za lično zadovoljstvo, pravio kopiju za sebe, naročito ako je akt bio značajan ne po ljepoti stila, već po tome što je upućen kakvoj novo.j ili važnoj ličnosti.Cak i u vrijeme kad sivo petrogradsko nebo sasvim izgubi svoj sjaj i kad se sav činovnički svijet najeo i ručao kako je ko mogao, prema visini plate i ličnom ćefu — kad su već svi poslije departamentskog škripanja perima, trčkaranja, svojih i tuđih neophodnih poslova i svega onoga što neumorni čovjek zadaje sebi dobrovoljno, čak više no što je potrebno — kad se činovnici žure da se u preostalo vrijeme predadu uživanju: okretniji jureći u pozorište, neko na ulicu opredjeljujući se za razgledanje nekih šeširića, neko da veče protraći u udvaranju kakvoj zgodnoj djevojci, zvijezdi malog činovničkog kruga, neko, i to se dešava najčešće, prosto odlazi svome drugu na četvrti ili treći sprat, u dvije male sobe s predsobljem ili kuhinjom i nekim modnim stvarima, lampom ili kakvom drugom stvarčicom, koje su ga stale mnogih žrtvovanja, odricanja od ručkova, šetnji — riječju, čak i onda kad su se svi činovnici razilazili po malim stanovima svojih prijatelja da se poigraju vista, pijuckajući iz čaša čaj s jeftinim dvopekom, uvlačeći dim iz dugačkih čibuka, pričajući za vrijeme raskusurivanja kakvu spletku prenesenu iz višega društva, čega se ruski čovjek ne može odreći nikad i ni u kakvom stanju, ili čak, kad se nema o čemu razgovarati, da se prepričava ona vječna anegdota o komandantu kome su došli da jave da je konju Falkonetova1 spomenika podrezan rep — riječju, kad se sve zdalo da se zabavi — Akakije Akakijevič nije se predavao nikakvoj razonodi. Niko nije mogao reći da ga je ikad vidio na bilo kakvoj večernjoj zabavi. Pošto bi se naprepisivao do milje volje, legao bi da spava, unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan: Bog će nešto i

sutra poslati za prepisivanje. Tako je proticao tihi život čovjeka koji je s platom od četiri stotine znao biti zadovoljan svojom sudbinom, i možda bi se dovukao do duboke starosti da nije bilo raznih velikih nesreća rasutih po životnom putu, ne samo titularnih već i tajnih, pravih dvorskih i svakojakih đrugih savjetnika, čak i onih koji savjete nikome ne daju niti ih sami od koga primaju.Ima u Petrogradu jedan strašan neprijatelj svih onih koji dobijaju četiri stotine rubalja plate godišnje. Taj neprijatelj nije niko drugi nego naš sjeverni mraz, iako, uostalom, govore da je on vrlo zdrav. U devet sati ujutro, upravo onda kad se ulice prekriju činovnicima koji odlaze na posao, počinje on da daje tako jake i oštre zvrčke svim nosovima bez razlike, da jadni činovnici nikako ne znaju kud da ih djenu. U to vrijeme kad od mraza boli lobanja i suze naviru na oči čak i onima koji zauzimaju najviše položaje, jadni titularni savjetnici ostaju katkad sasvim bespomoćni. Jedini spas im je u tome da u tanušnim šinjelčićima pretrče što brže mogu petšest ulica i da se zatim valjano nacupkaju nogama u trijemu sve dok im se ne raskrave zamrznute sposobnosti i darovitosti za obavljanje svojih dužnosti. Akakije Akakijevič je od nekog vremena počeo osjećati da ga je nekako neobično jako počelo probadati u leđima i ramenima i pored toga što se trudio da što brže može pretrči određeni prostor. Na kraju je pomislio, ne krije li se kakav krivac tome u njegovu šinjelu. Kad ga je kod kuće dobro razgledao, otkrio je da se on na dvatri mjesta, upravo na leđima i ramenima istanjio kao prava mreža: sukno se tako izlizalo da se providjelo, a postava raspala. Treba znati da je činovnicima i šinjel Akakija Akakijeviča služio kao predmet podsmijeha; oduzeli su mu čak i plemeniti naziv šinjel i nazvali ga domaćom ženskom haljinom. U stvari, šinjel je i imao neki čudan kroj: jaka mu je svake godine bila sve manja i manja, jer je služila za potkrpljivanje drugih dijelova na njemu. Zakrpe nisu pokazivale krojačevu vještinu, pa su ispadale nespretne i ružne. Uvidjevši u čemu je stvar, Akakije Akakijevič je zaključio da šinjel mora odnijeti krojaču Petroviču, "koji je stanovao negdje na četvrtom spratu do mračnih stepenica, koji je, i pored toga što je bio ćorav i rošav, dosta uspješno popravljao činovničke i sve druge pantalone i frakove — razumije se, kad je bio trijezan i kad nijepunio glavu drugim poslovima. O tome krojaču, razumije se, ne bi trebalo mnogo govoriti, ali pošto je uobičajeno da se u pripovijeci potpuno ocrta karakter svake ličnosti, onda, nema se kud, dajte nam ovamo i Petroviča. On se najprije zvao prosto Grigorije i bio je kmet nekoga spahije: Petrovičem se počeo zvati otkad se oslobodio i poeeo podosta piti o svim praznicima, s početka o većim, a poslije, bez razlike, o svim crkvenim samo ako su u kalendaru obilježeni krstićem. S te strane bio je vjeran pradjedovskim običajima, i u prepirkama sa ženom nazivao ju je svjetovnom ženom i Svabicom. Pošto smo već spomenuli ženu, treba reći riječdvije i o njoj; ali, na žalost, o njoj se znalo malo, znalo se samo to da Petrovič ima ženu, čak da nosi na glavi kapicu a ne maramu; ljepotorn se nije mogla pohvaliti, jedino su joj pri susretu gardijski vojnici zavirivali ispod kapice, mičući brkom i ispuštajući neki osobiti glas.Penjući se Petroviču stepenicama koje su, treba priznati, sve bile izmašćene vodom i pomijama i prožete onim amonijačnim zadahom koji grize oči i, kao što je poznato, stalno se osjeća na svim mračnim stepenicama petrogradskih kuća — penjući se stepenicama Akakije Akakijevič je već mislio o tome koliko će Petrovič zaiskati za popravku i u mislima odlučio da ne da više od dvije rublje. Vrata su bila otvorena zato

što se kuhinja, u kojoj je domaćica pržila nekakvu ribu, bila toliko napunila dimom da se nisu mogle vidjeti čak ni bubašvabe. Akakije Akakijevič je prošao kroz kuhinju, čak i neopažen od domaćice, i ušao, naposljetku, u sobu gdje je ugledao Petroviča kako, podvitih nogu kao turski paša, sjedi na širokom, neobojenom drvenom stolu. Noge su mu, po običaju krojača koji sjedi za poslom, bile bose. I prije svega; pao mu je u oči veliki prst, dobro poznat Akakiju Akakijeviču, s nekim unakaženim noktom, debelim i snažnim kao u kornjače oklop. O Petrovičevu vratu visilo je povjesmo svile i konca, a na koljenima mu je bila neka stara odjeća. On je već oko tri minuta udijevao konac u iglu, ali mu to nije polazilo za rukom, i zato se jako ljutio na mrak, pa i na sam konac, poluglasno mrmljajući: »Ne prolazi, nevaljalac; jedeš me, gade jedan!« Akakiju Akakijeviču je bilo neprijatno što je naišao baš u trenutku kad se Petrovič ljutio: volio je da kod njega naručuje nešto kad je Petrovič bio malo već podnapit ili, kako je govorila njegova žena: »Povukao malo više šome, ćoraviđavo«. TJ takvom stanju Petrovič je vrlo rado, spuštao cijenu i pristajao na ponudu, čak se svaki put klanjao i zahvaljivao. poslije toga bi, istina, dolazila njegova žena, žaleći se da joj je muž bio pijan i da se zato pogodio tako jeftino; ali obično dodaš jedan grivenik1 i sve bude u redu. Sad je Petrovič, čini se, bio trijezan i zato krut, nezgodan za razgovor, i gotov da zatraži đavo bi ga znao kakvu cijenu. Akakije Akakijevič je to shvatio i već htio da odustane, ali je stvar već bila pokrenuta, Petrovič je vrlo uporno začkiljio na njega svojim jedinim okom, i Akakije Akakijevič i nehotice izgovori:— Dobar dan, Petroviču!— Dobro zdravlje vam želim, gospodine — odvrati Petrovič i iskosi svoje oko na ruke Akakija Akakijeviča da vidi kakav mu plijen ovaj donosi.— A ja, evo, malo do tebe, Petroviču, ovaj .. .Valja znati da se Akakije Akakijevič najčešće izražavao prijedlozima, prilozima i, naposljetku, takvim rječicama koje konačno ne znače ništa. Ako je u pitanju bilo nešto vrlo zamršeno, imao je običaj da rečenicu čak i ne dovrši, tako da je često, počevši razgovor riječima: »To je, zapravo, sasvim, ovaj . . .«, a potom ništa, i sam je zaboravljao, misleći da je već sve izgovorio.— No, šta je? — reče Petrovič i u isti mah pažljivo razgleda svojim jedinim okom njegov ogrtač sa svih strana, počev od jake do rukava, leđa, razrez i rupice — što mu je sve bilo dobro poznato, zato što je to bilo djelo njegovih ruku. Takav je običaj u svih krojača: to je prvo što on učini pri susretu.—i A ja, eto, ovaj, Petroviču . . . šinjel, sukno . : . eto vidiš, svugdje na drugim mjestima je još jako, samo se malo zaprašilo pa izgleda kao da je staro, a novo je, i eto samo je na jednom mjestu malo, ovaj ... na leđima, i evo još na jednom ramenu se malo protrlo, i evo na ovom ramenu malo — vidiš, to je sve. I posla je malo ...Petrovič uze ogrtač, raširi ga po stolu, pa ga je dugo zagledao, zavrtio glavom i pružio ruku prema prozoru da dohvati okruglu tabakeru sa slikom nekoga generala, neizvjesno baš kojeg, zato što je mjesto gdje mu se nalazilo lice bilo probušeno prstom i potom zalijepljeno četvrtastim parčetom hartije. Ušmrknuvši1 grivenik — kovani novac od deset kopjejaka, prim. prev.burmut, Petrovič razmakne ogrtač na svojim rukama, promotri ga prema svjetlosti i opet zavrti glavom. Zatim ga je prevrnuo na postavu i ponovo zavrtio glavom, opet uzeo

poklopac sa generalovom slikom, zalijepljenom hartijom, i uvukavši u nos duvan, zaklopio, vratio tabakeru na mjesto i naposljetku rekao:— Ne, ne može se popraviti: slaba garderoba! Na te riječi srce Akakija Akakijeviča zadrhta.— A što ne može, Petroviču? — reče on gotovo molećivim glasom djeteta. — Ta samo se na ramenima malo izlizalo, pa ti sigurno imaš kakvo parčence ...— Ma parčence se može naći, naći će se parčence — reče Petrovič — ali se ne može našiti: sukno je sasvim trulo, dotakneš li ga iglom, ono se već razvlači.— Pa neka se razvlači, ti odmah zakrpicu.— Ali se zakrpica nema na šta staviti, nema se za šta pričvrstiti, poderotina je vrlo velika. Sukno je tako slabo da će se razletjeti čim dune vjetar.— Pa ipak prišij. Kako ću zaista ovako!...— Ne — reče Petrovič odlučno — ništa se tu ne može uraditi. Sukno je sasvim slabo. Nego će bolje biti da vi, kad naiđe hladno zimsko vrijeme, napravite od njega sebi obojke, zato što čarape ne griju noge. To su izmislili Nijemci da bi uzeli što više novaca Petrovič je volio da u zgodnoj prilici bocne Nijemce; a šinjel, kako vidite, moraćete praviti nov.Kad je čuo riječ »novi«, Akakiju Akakijeviču se zamagli pred očima, i sve što je bilo u sobi, počelo se pred njim vrtjeti. On je jasno vidio samo generalovu sliku lica zalijepljenog hartijom na poklopcu Petrovičeve tabakere.— Kako novi? — reče on, još uvijek kao u snu. — Pa ja za to nemam ni novaca.— Da, novi — reče Petrovič s grubim spokojstvom.— A ako bi pravio novi, koliko bi on, ovaj ...— To jest, koliko će stajati?— Da.— Pa, biće potrebno dati više od 150 rubalja — reče Petrovič i pri tom značajno stisne usne. On je jako volio silne efekte^ volio je da čpvjeka nekako odjednom potpuno zaprepasti, i da ga potom iskosa pogleda i vidi kakvo će lice poslije takvih riječi načiniti zaprepašćeni čovjek.— Sto pedeset rubalja za šinjel! — vrisne jadni Akakije Akakijevič, vrisne može biti prvi put u svome životu, jer se uvijek odlikovao tihošću svoga glasa.— Da — rekne Petrovič — i još kakav šinjel. Ako bi se na jaku stavilo krzno od kune i kapuljača postavila svilom, izišlo bi i dvije stotine.— Petroviču, molim te — govorio je Akakije Akakijevič molećivim glasom, ne slušajući i trudeći se da ne čuje Petrovičeve riječi i sve njegove efekte — popravi ga nekako, da mi posluži makar kolikotoliko.— A ne, to bi ispalo: i stucati rad i badava straćiti novac — reče Petrovič. Poslije takvih riječi Akakije Akakijevič je izišao potpuno satrven.Poslije njegova odlaska Petrovič je još dugo stojao, značajno stisnuvši usne i ne prihvatajući se posla budući zadovoljan što ni sebe nije osramotio ni krojačku vještinu iznevjerio.Izišavši na ulicu, Akakije Akakijevič je bio kao u snu. »Tako ti je to« — govorio je sam sebi — »ja, zapravo, nisam ni mislio da bi to ispalo . . .«, a zatim, poslije kratkog ćutanja, dodao: »Eto, tako ti je to! Eto šta je, naposljetku, ispalo, a ja, zapravo, nikako nisam

mogao ni pomisliti da bi to moglo biti tako«. Zatim je opet nastalo dugo ćutanje, poslije čega je opet proslovio: »Tako ti je to! Eto već kako, zaista, sasvim neočekivano, to . . . to nikako ne bi... takve okolnosti!« Rekavši to on, umjesto kući, pođe sasvim na suprotnu stranu, i ne primjećujući to. Usput se o njega očešao dimničar svojim prljavim bokom i ogaravio mu cijelo rame, a sa vrha kuće u gradnji sručila se na njega puna posuda kreča. On nije primijetio ništa od toga, i tek onda kad je natrapao na stražara, koji je, spustivši pored sebe alebardu, istresao iz roga duvan na svoj žuljeviti dlan, malo se prenuo, i to zato što mu je ovaj rekao: »Kud srljaš, zar nemaš trotoara?« To ga je navelo da pogleda oko sebe i da se vrati kući. Tek tu je počeo sabirati misli, jasno sagledavati svoj položaj, stao razgovarati'sam sa sobom, više ne isprekidano, već razborito i otvoreno kao sa uviđavnim prijateljem s kojim se može porazgovarati o najprisnijoj i najbližoj stvari. »Ali ne« — reče Akakije Akakijevič — »sad se s Petrovičem ne treba objašnjavati; on je sad . .. žena ga je, izgleda, popritegla. Nego bolje će biti da mu odem u nedjelju izjutra: poslije subotne pijanke on će čkiljiti i biti bunovan, trebaće mu da rastjera mamurluk, žena mu neće dati.novaca, ja ćumu onda tutnuti u šaku grivenik, on će postati popustljiviji i šinjel će tada, ovaj . ..« Tako je Akakije Akakijevič razgovarao sam sa sobom, ohrabrio se, dočekao prvu nedjelju i spazivši izdaleka kako Petrovičeva žena odlazi nekuda iz kuće, on pravo pa k njemu. Petrovič je poslije subote doista jako čkiljio, otromboljio glavu i bio sasvim bunovan; ali pri svemu tome, čim je doznao u čemu je stvar, odmah se trgao kao da ga je sam đavo podbo. »Ne može« — reče — »izvolite naručiti nov«. Akakije Akakijevič mu je odmah tutnuo grivenik. »Blagodarim, gospodine, potkrijepiću se malčice za vaše zdravlje« — reče Petrovič — »a zbog šinjela se nemojte uznemiravati: on ne valja baš ništa. Novi ću vam sašiti divno, i pri tome ostajemo«.Akakije Akakijevič htjede još nešto o popravci, ali ga Petrovič ne sasluša do kraja i reče: »Sašiću vam nov i neizostavno, u to budite uvjereni, za to ću se postarati. Može čak biti i po najnovijoj modi: da se jaka zakopčava ispod grla srebrnom kopčom.«Tada je Akakije Akakijevič shvatio da neće moći bez novog šinjela, i sasvim klone duhom. Ali kako ga, zapravo, napraviti, sa čim, s kakvim novcem? Istina, djelimično bi se moglo ponadati u nagradu koja će se dodijeliti o prazniku, ali je taj novac već davno bio raspoređen u druge svrhe. Trebalo je kupiti nove pantalone, platiti obućaru stari dug za stavljanje novih kapni na starim sarama od čizama, pa je trebalo naručiti kod švalje tri košulje, pa dva para onog rublja koje je nepristojno iskazati štampanorn riječi — ukratko sav novac se morao potpuno raspodijeliti; čak i kada bi direktor bio tako milostiv da umjesto četrdeset rubalja nagrade odredi četrdeset pet i pedeset, ipak bi ostao samo nekakav sitniš koji bi prema novcu potrebnom za šinjel bio kao kaplja u moru. A znao je, razumije se, i to da je Petrovič imao neki lud običaj da neočekivano odredi vrag će ga znati kako visoku cijenu, tako da se dešavalo da se ni sama njegova žena nije mogla uzdržati da ne vikne: »Jesi 1' poludio, budalo jedna! Ponekad uzme da radi za bagatelu, a sad kao da ga je đavo odnio, pa zatražio više nego što sam vrijedi«. Najzad. iako je znao da će Petrovič uzeti da mu šije i za osamdeset rubalja, ipak, odakle uzeti i tih osamdeset rubalja? Polovinu bi još i mogao naći: polovina bi se pronašla, možda čak i nešto više; ali odakle uzeti drugu polovinu? . .. Citalac treba najprije

da dozna gdje se djela prva polovina. Akakije Akakijevič je imao običaj da od svake utrošene rublje odvoji po jedan groš u kasicu sa zaključavanjem i s prorezom na gornjoj stram za ubacivanje novca. Svako pola godine prebrojavao je bakarni novac i zarnjenjivao ga sitnim srebrom. Tako je radio odavno, i na taj način za nekoliko godina nakupilo mu se više od četrdeset rubalja. I tako je sad polovinu imao u rukama; ali gdje naći drugu polovinu? Odakle uzeti dnugih četrdeset rubalja? Akakije Akakijevič je mislio i riješio da mora smanjiti svakodnevne troškove, bar za jednu godinu izostaviti uveče čaj, ne paliti uveče svijeću, a ako bi zatrebalo nešto raditi, onda otići u gazdaričinu sobu i raditi pri njenoj svijeći; ulicama, po kamenu i pločniku hodati što laganije i opreznije da se đonovi ne bi brzo izlizali; pralji što rjeđe davati rublje na pranje; a da se ne bi iznosilo, skidati ga svaki put kad se dođe kući i ostajati samo u polupamučnom vrlo starom domaćem ogrtaču koji je pažljivo čuvalo čak i samo vrijeme. Treba istinu reći da mu je s početka bilo teško da se navikne na ta ograničenja, ali se poslije nekako navikao i bilo je sve u redu; čak je sasvim naVikao da uveče i gladuje; ali se zato hranio duhovno,noseći u svojoj glavi trajnu misao o novom šinjelu. Otada kao da mu je i sam život postao nekako puniji, kao da se oženio, kao da je još neko bio kraj njega, kao da nije bio sam, već da se neka prijatna drugarica složila da zajedno s njim pređe životni put — i da ta drugarica nije bio niko drugi nego taj šinjel postavljen debelom vatom i jakom, nepoderivom postavom. Postao je nekako življi, čak čvršćeg karaktera, kao čovjek koji se već za nešto opredijelio i postavio sebi cilj. S njegova lica i iz njegovih postupaka same od sebe su nestale sumnja i neodlučnost — riječju, sve kolebljive i neodređene crte. S vremena na vrijeme bi mu se pojavio sjaj u očima, a kroz glavu su mu prolijetale čak najsmjelije misli: da li stvarno da stavi kunicu na jaku. Razmišljanja o tom umalo ga nisu dovela do rasijanosti. Jednom, dok je prepisivao neki akt, umalo što.nije pogriješio, pa gotovo da glasno uzvikne: »Uh!« i prekrsti se. Svakog mjeseca je makar jedanput navraćao kod Petroviča da porazgovara o šinjelu, o tome gdje je bolje kupiti sukno, i kakve boje, i po koju cijenu, i mada pomalo zabrinut, ipak se uvijek vraćao kuČi zadovoljan pomišljajući da će, naposljetku, doći vrijeme kad će sve to kupiti i kadće šinjel biti napravljen. Cak je stvar pošla brže no što se nadao. Protivno svakom očekivanju, direktor je Akakiju Akakijeviču odredio ne četrdeset ili četrdeset pet, već cijelih šezdeset rubalja nagrade. Da li je on naslućivao da je Akakiju Akakijeviču potreban šinjel ili se to tako dogodilo slučajno, tek u njega se time našlo dvadeset rubalja više. To je ubrzalo tok dogadaja. Još neka dvatri mjeseca gladovanja i u Akakija Akakijeviča se nakupilo oko osamdeset rubalja. Njegovo srce, inače sasvim mirno, počelo je jače kucati. Prvoga dana krenuo je zajedno s Petrovičem po radnjama. Kupili su vrlo dobro sukno — nije ni čudo, jer su već pola godine o tome mislili i rijetko je prošao mjesec da nisu zalazili u radnje i raspitivali se za cijene. Zato je sam Petrovič rekao da boljeg sukna i nema. Za postavu su izabrali cic, ali tako dobar i čvrst da je, po Petrovičevim riječima, bio još bolji nego svila i, na izgled, čak ljepši i sjajniji. Kunicu nisu kupili, jer je bila zaista skupa; mjesto nje izabrali su mačje krzno, najbolje koje se našlo u radnji, koje se izdalje uvijek moglo smatrati kunicom. Petrovič se pozabavio oko šinjela dvije nedjelje zato što je imalo mnogo da se prošiva, inače bi bio gotov prije. Za ruke je uzeo dvamaest rubalja — manje se nije moglo: sve je bilo šiveno svilenim koncem, dvostrukim sitnim bodom, a Petrovič je potom preko svakog boda prelazio zubima i njima utiskivao različite figure.

Bilo je to . .. teško je reći baš kog dana, ali vjerovatno onog najsvečanijeg u životu Akakija Akakijeviča, kad mu .je Petrovič najzad donio šinjel. Donio ga je izjutra, pred sam trenutak kad je trebalo poći u departament. Sinjel nikada ne bi mogao stići u bolji trenutak no što je bio taj, pošto su već počinjali dosta, jaki mrazevi, a izgledalo je da će biti još jači. Petrovič se pojavio sa šinjelom onako kako dolikuje dobrom krojaču. Na njegovom licu ogledao se tako važan izraz, kakav Akakije Akakijevič još nikada nije vidio. Savršeno je, čini se, osjeeao da je napravio veliku stvar i da je u sebi odjednom osjetio provaliju koja razdvaja one koji samo stavljaju postave i prepravljaju stara od onih koji šiju nova odijela. Petrovič skide sa šinjela džepnu maramicu, kojom ga je pokrio; maramica tek što je bila donesena od pralje; potom ju je savio i stavio u džep. Zatim uze šinjel, pogleda ga vrlo ponosno, i držeći ga objema rukama, vrlo vješto ga baci Akakiju Akakijeviču na ramena: povuče ga i ostrag prevuče rukom odozgo nadolje, potom ga raskopčanog naAkakiju Akakijeviču nabra. Akakije Akakijevič, kao čovjek u godinama, htio je da proba rukave; Petrovič mu je pomogao da ga obuče i ispalo je da su rukavi bili dobri. UkratkO, pokazalo se da je šinjel bio savršen i da je stigao u pravi čas. Petrovič nije propustio da tom prilikom kaže da je šio tako jeftino samo zato što živi bez firme u maloj ulici i što, uz to, odavno poznaje Akakija Akakijeviča, a da bi mu na Nevskom prospektu samo za ruke uzeli sedamdeset pet rubalja. Akakije Akakijevič nije htio o tome razgovarati s Petrovičem, bojao se ogromnih suma kojima je Petrovič volio da podiže prašinu. On mu je platio, zahvalio i odmah otišao u departament u novom šinjelu. Petrovič je izišao odmah za njim i ostavši na ulici još dugo, posmatrao šinjel izdaleka, i zatim hotimice prešao na drugu stranu da bi, zaobišavši krivom uličicom, ponovo istrčao na ulicu i još jedanput pogledao svoj šinjel sa druge strane, to jest s lica. Akakije Akakijevič je, međutim, koračao u najsvečanijem raspoloženju. On je u svakom trenutku osjećao da mu je na ramenima nov šinjel i nekoliko puta se čak i osmjehnuo od unutrašnjeg zadovoljstva. I doista, bila su tu dva preimućstva: jedno, što je toplo, a drugo, što je lijepo. Put uopšte nije primjećivao i odjednom se našao u departamentu; u trijemu je skinuo šinjel, pogledao ga sa svih strana i naložio vrataru da na nj dobro pazi. Ne zna se kako su svi u odjeljenju odmah doznali da Akakije Akakijevič ima nov šinjel i da stari vicmundir više ne postoji. Svi su odmah istrčali u trijem da vide novi šinjel Akakija Akakijeviča. Počeli su mu čestitati, pozdravljati se s njim, tako da se on u početku samo osmjehivao, i poslije zastidio. A kad su svi, prišavši mu, počeli govoriti da nov šinjel treba zaliti i da treba bar da im priredi jedno veče, Akakije Akakijevič se sasvim zbuni, ne znajući šta da radi, šta da im odgovori i kako da se izgovori. Tek poslije nekoliko minuta počeo ih je dosta prostodušno uvjeravati, sav pocrvenjevši, da to nikako nije nov šinjel, da to nije ništa naročito, da je to stari šinjel. Naposljetku, jedan od činovnika, neki pomoćnik šefa odsjeka, vjerovatno zato da bi pokazao da nije nimalo gord i da čak održava veze s nižima od sebe, reče: »Dobro, ja priređujem veče mjesto Akakija Akakijeviča i molim vas danas svi kod mene na čaj: danas mi je, kao što znate, imendan«. Činovnici su, naravno, odmah čestitali pomoćniku šefa odsjeka i poziv prihvatili sa zadovoljstvom. Akakije Akakijevič se počeo izgovarati da ne može doći, ali su mu svi stali govoriti da bi to bilo, neučtivo, prosto bruka i sramota, i on nikako nije mogao odbiti. Uostalom, poslije

mu je bilo prijatno kad se sjetio da će to biti prilika da se i uveče prošeta u novom šinjelu. Za Akakija Akakijeviča cio taj dan bio je najsvečaniji praznik. Vratio se kući u najboljem raspoloženju, skinuo šinjel i pažljivo ga objesio o zid, pogledavši još jednom sukno i postavu, potom hotimice, radi poređenja, izvadio svoj stari, sasvim raspadnuti ogrtač. Pogledao ga je, pa se i sam nasmijao: tako je bila velika razlika! I još se poslije toga, za vrijeme ručka, dugo smješkao kad god bi se sjetio u kakvom je stanju bio ogrtač. Jeo je razdragano i poslije ručka nije prepisivao ništa, nikakav akt, vee je malo proljenčario na postelji dok se nije smračilo. Zatim se, ne odugovlačeći, obukao, ogrnuo šinjel i izišao na ulicu. Gdje je zapravo stanovao činovnik koji ih je pozvao na čaj, ne možemo, na žalost, reći: pamćenje počinje jako da nas izdaje, i sve što postoji u Petrogradu, sve ulice i kuće tako su se slile i pobrkale u glavi da je vrlo teško izvesti odatle bilo šta sređeno. Kako bilo da bilo, nesumnjivo je to da je taj činovnik živio u ljepšem dijelu grada — prema tome, dosta daleko od Akakija Akakijeviča. Najprjie je Akakije Akakijevič morao proći nekim pustim, slabo osvijetljenim ulicama, ali što se više približavao činovnikovom stanu, ulice su postajale življe, naseljenije i jače osvijetljene. Pješaci su počeli češće promicati, pojavIjivale se i dame, lijepo obučene, muškarci s okovratnikom od dabrova krzna, rjeđe su se sretale Vanjke na svojim saonicama sa drvenim rešetkastim ogradama koje su bile pozakucavane pozlaćenim klinovima — suprotno tome nailazili su kočijaši sa baršunastim kapama malinove boje, s lakovanim saonicama, uvijeni u ćebad od medvjeđeg krzna i uz škripu točkova prolijetale kočije sa ukrašenim sjedištima za kočijaše. Akakije Akakijevič je na sve to gledao kao na neku novost. On već nekoliko godina nije izlazio uveče na ulicu. Zaustavio se radoznalo pred osvijetljenim izlogom jedne trgovine da pogleda sliku na kojoj je predstavljena neka lijepa žena kako izuva cipelu obnaživši svoju vrlo lijepu nogu, a iza njenih leda, iz vrata druge sobe, ispružio glavu nekakav muškarac sa zaliscima i lijepom španskom bradicom. Akakije Akakijevič je odmahnuo glavom, nasmiješio sei pošao svojim putem. Zašto se nasmiješio, zato što je vidio sasvim nepoznatu stvar o kojoj, međutim, svaki čovjek ipak ima nekuslutnju, ili je pomislio, kao i mnogi drugi činovnici: »E, pa ti Francuzi! Sta da se i kaže, samo ako nešto zažele, to sasvim tako . . .«,A može biti da nije pomislio čak ni to — ne može se prodrijeti u čovjekovu dušu i doznati sve što on misli. Najzad, stigao je do kuće u kojoj je stanovao pomoćnik šefa odjeljenja. Pomoćnik šefa odjeljenja živio je na velikoj nozi: na stepeništu je svijetlio veliki fenjer, stan mu je bio na drugom spratu. Ušavši u predsoblje, Akakije Akakijevič je spazio na podu čitave redove kaljača. Između njih, nasred sobe, nalazio se samovar koji je šuštao i ispuštao paru u kolutovima. Na zidovima su visili svi šinjeli i plaštovi, među kojima su neki bili čak i sa okovratnicima od dabrovine ili sa jakama od somota. Iz sobe su se čuli graja i govor koji su najednom postali jasni i razgovijetni čim su se otvorila vrata i pojavio se lakej s poslužavnikom, na kome je bilo mnogo ispražnjenih čaša, s posudom za pavlaku i korpicom za dvopek. Očigledno je da su se činovniei davno skupili i popili prve čaše čaja. Objesivši svoj šinjel, Akakije Akakijevič uđe u sobu i pred njegovim očima se istovremeno pomoliše svijeće, činovnici, lule, stolovi za kartanje, a sluh su mu zaglušili škripa stolica i brzi razgovor, koji je dopirao sa svih strana. On stade nasred sobe sasvim bespomoćno, trudeći se da se prisjeti šta treba da čini. Ali su ga utom bili primijetili, bučno ga pozdravili, pa svi odmah

izišli u predsoblje i ponovo razgleđali njegov šinjel. Mada se Akakije Akakijevič zbunio, ipak, budući da je bio prostodušan čovjek, nije mogao da se ne obraduje videći kako su svi hvalili njegov šinjel. Zatim su, razumije se, svi ostavili i njega i njegov šinjel i uputili se, kao što obično biva, stolovima određenim za igranje vista. Sve to: graja, razgovori i gomila ljudi — sve je to Akakiju Akakijeviču bilo nekako čudno. On prosto nije znao šta da radi, kud da djene ruke, noge i cijeloga sebe; naposljetku, sjeo je uz one što su se kartali, gledao karte, zagledao u lice jednom pa drugom, i poslije nekog vremena počeo zijevati, osjećati da mu je dosadno, tim prije što je to već davno bilo vrijeme kad je on, po običaju, lijegao da spava. Htio se oprostiti sa domaćinom, ali mu to drugi nisu dopustili govoreći da je neophodno u čast novog šinjela ispiti po čašu šampanjca. Nakon jedan sat donijeli su večeru koja se sastojala od ruske salate, hladne teletine, pašteta, poslastičarskih piroški i šampanjca. Akakija Akakijeviča su natjerali da popije dvije čaše šampanjca, poslije čega je on osjetio da je u sobi bilo veselije,ali ipak nije mogao zaboraviti da je već dvanaest sati i da je davno bilo vrijeme da se ide kući. Da domaćin ne bi nekako smislio da ga zadrži, on je neopaženo izišao iz sobe, pronašao u predsoblju šinjel, sa žalošću spazio da leži na podu, otresao ga, skinuo s njega svaku pahurjicu, obukao ga i spustio se stepenicama na ulicu. Na ulici je sve još bilo osvijetljeno. Neke male prodavnice, ti stalni klubovi slugu i raznih drugih ljudi, bile su otvorene, iz drugih, koje su bile zatvorene, ipak su se kroz pukotine na vratima pružali dugi mlazovi svjetlosti, što je bio znak da one još nisu bez društva i vjerovatno da sluškinje ili sluge završavaju svoja ogovaranja i razgovore, dovodeći svoju gospodu u nedoumicu gdje se oni sad nalaze. Akakije Akakijevič je išao u veselom raspoloženju, pa je čak naglo, ne znajući zašto, potrčao za nekom damom koja je kao munja projurila pored njega i čiji je svaki dio trjela bio u neobičnim pokretima. Ali se ipak brzo zaustavio i opet pošao lagano, čudeći se i sam zašto je bio pojurio. Uskoro su se pred njim protegle one puste ulice koje nisu prijatne ni danju, a kamoli noću. Sad su postale još praznije i usamljenije: fenjeri su počeli svjetlucati rjeđe — ulje je, vidi se, več manje kapkalo; pojaviše se drvene kuće, plotovi; nigdje žive duše; samo je po ulicama svjetlucao snijeg i tužno se crnjele niske usnule straćare sa zatvorenim kapcima. On se približio mjestu gdje je ulicu presijecao beskrajan trg koji je izgledao kao strašna pustinja i na čijoj su se drugoj strani jedva nazirale kuće. U daljini, bogzna gdje, žmirkalo je slabo svjetlo u nekakvoj daščari koja se, činilo se, nalazila na kraju svijeta. Tu se veselo raspoloženje Akakija Akakijeviča nekako znatno umanjilo. Stupio je na trg ne bez nekakvog nedovoljnog straha, kao da mu je srce predosjećaio nešto rđavo. Osvrnuo se i pogledao s jedne i sa druge strane. Kao da je oko njega bilo more. »Ne, bolje je i ne gledati«, pomislio je i koračao zatvorenih očiju, a kad ih je otvorio da vidi da li je blizu kraj trga, najednom je spazio da pred njim, gotovo pred samim nosom, stoje neki brkati ljudi, ali kakvi, zapravo, to već nije mogao razaznati. Oči su mu se zamaglile i srce u grudima zakucalo. »Pa ovo je moj šinjel!« — reče jedan od njih gromkim glasom, ščepavši ga za jaku. Akakija Akakijevič htjede već da vikne »Stražar!« kad mu drugi od njih prinese ustima pesnicu veliku kao činovnička glava i reče: »De, samo vikni!« Akakije Akakijevič samo osjeti kako su mu skinuli šinjel i udarili ga korjenom, a on pao nauznak na snijeg i više

ništa nije osjećao. Poslije nekoliko minuta došao je k sebi i digao se na noge, ali tada već nije bilo nikoga. Osjećao je da je napolju hladno i da on nema šinjela, počeo je vikati, ali glas, izgleda, nije mogao ni doprijeti do ivice trga. Očajan, ne prestajući da viče, počeo je trčati preko trga pravo ka stražari pored koje je stražar stojao i, oslonjen na halebardu, gledao, čini se, radoznalo, želeći da dozna kog vraga čovjek izdalje trči k njemu i viče. Akakije Akakijevič, dotrčavši do njega, zadihano je počeo vikati da on spava i da ništa ne osmatra, da ne vidi kako pljačkaju čovjeka. Stražar odgovori da nije primijetio ništa, da je samo vidio kako su ga nasred trga zaustavila neka dva čovjeka, da je pomislio da su to bili njegovi prijatelji; a da on, umjesto da se uzalud svađa, bolje da ujutro ode nadzorniku, pa će nadzornik pronaći ko mu je uzeo šinjel.Akakije Akakijevič je dotrčao kući potpuno neuredan: ono malo kose što je još ostalo na sljepoočnicama i na potiljku bilo je sasvim raščupano; bokovi, grudi i cijele pantalone bile su obavijene snijegom. Starica, gazdarica njegova stana, čuvši strahovito lupanje u vrata, naglo skoči iz postelje i s cipelom samo na jednoj nozi potrči da otvori vrata pridržavajući, iz sramežljivosti, rukom košulju na grudima. Ali otvorivši vrata i vidjevši kako izgleda Akakije Akakijevič, ustuknula je nazad. Kad joj je on ispripovijedao šta mu se dogodilo, ona je pljesnula rukama i rekla da treba da ide pravo članu kvarta, da će se policijski nadzornik praviti važan, obećati i slagati, i da je najbolje ići pravo članu kvarta, da ga ona i poznaje otuda što je Ana, Finkinja, koja je prije bila njena kuvarica, sada kod člana kvarta dadilja, da ga i ona često lično viđa kad se proveze pored njihove kuće, i da on dolazi svake nedjelje u crkvu da se pomoli bogu, znači, a to se po svemu vidi, mora biti da je dobar čovjek. Saslušavši to, Akakije Akakijevič tužan ode polako u svoju sobu, a kako je proveo noć, prepušta se da o tome sudi onaj ko može kolikotoliko da se prenese u položaj drugoga. Ujutru rano otišao je članu kvarta; ali mu rekoše da on spava; došao je u deset — opet mu rekoše: spava; došao je u jedanaest sati — rekoše mu da član kvarta nije kod kuće; došao u vrijeme ručka, ali ga pisari u predsoblju nikako ne htjedoše pustiti želeći bezuslovno doznati kakvim je poslom došao, kakva ga je nevolja dovela i šta se to dogodilo, tako da je Akakije Akakijevič naposljetku zaželio da jednom u životu i on pqkaže karakter i odlučno rekaoda mora lično vidjeti samog člana kvarta, da ga oni u tome ne smiju spriječiti, da je došao iz departamenta državnim poslom, i ako se na njih požali, da će oni onda vidjeti svoje. Na to se pisari nisu usudili ništa reći, pa jedan od njih ode da pozove člana kvarta. Priču o otmici šinjela član je primio nekakp neobično čudno. Umjesto da obrati pažnju na glavni predmet, on je Akakija Akakijeviča počeo ispitivati zašto se tako kasno vraćao kući, nije li svraćao i nije li bio u kakvoj neppštenoj kući, tako da se Akakije Akakijevič potpuno zbunio i izišao od njega ni sam ne znajući da li će predmet o njegovu šinjelu dobiti odgovarajući tok ili neće. Cijeloga toga dana on nije bio u nadleštvu jedini put u svome životu. Sutradan se pojavio sav blijed i u svom starom ogrtaču koji je sad bio još jadniji. Mada je bilo i takvih činovnika koji nisu propustili da se Akakiju Akakijeviču ne podsmjehnu i ovom prilikOm, ipak je njegovo pripovijedanje o otmici šinjela mnoge ganulo. Riješili su da odmah skupe za njega prilog, ali su skupili vrlo malo, pošto su se činovnici i bez toga već bili mnogo istrošili upisivanjem za direktorov portret i pretplatom na neku knjigu koju im je preporučio načelnik odjeljenja, piščev prijatelj — i tako je suma ispala beznačajna. Jedan od njih, pobuđen sažaljenjem riješio se da Akakiju

Akakijeviču pomogne bar dobrim savjetom rekavši da ne ide policijskom nadzorniku zato što, ako se i desi da on, u želji da zasluži pohvalu pretpostavljenih, na neki način pronađe šhrjel, šinjel će ipak ostati u policiji ako sam ne podnese zakonske dokaze da je njegov; a bilo bi najbolje da se obrati jednoj važnoj ličnosti, da ta važna ličnost, povezavši se i sporazumijevši s kim treba. može učiniti da se stvar svrši uspješnije. Nije se imalo kud, Akakije Akakijevič se riješi da ide važnoj ličnosti. Kakva je, zapravo, i u čemu se sastojala dužnost važne ličnosti, to je ostalo nepoznato sve do sada. Treba znati da je jedna važna ličnost postala važnom ličnošću tek nedavno i da je dotada on bio nevažna ličnost. Uostalom, njegov položaj, u poređenju sa drugim, još važnijim, ni sada se nije sm'atrao važnim. Ali se uvijek nađe takav krug ljudi za koje je položaj, u očima drugih nevažan, za njih važan. Uostalom, ovaj se starao da važnost svoga položaja uveća mnogim drugim sredstvima, i to: uveo je običaj da ga niži činovnici, kad on dolazi na dužnost, sačekaju još na stepenicama; da mu se niko ne smije javljati neposredno, već da sve morateći najstrožim redom: koleški registrator* da podnosi predmet gubemijskom sekretaru, gubernijski sekretar titularnom ili bilo kakvom drugom savjetniku, da bi stvar, naposijetku, Jtako došla do njega. Tako su u svetoj Rusiji svi zaraženi podražavanjem, svako podražava svoga starješinu. Cak se pripovijeda da je neki titularni savjetnik, kad je postao šef neke male samostalne kancelarije, odmah pregradio za sebe posebnu sobu, nazvao je »prijemnom sobom« i pred vratima postavio nekakve razvodnike sa crvenim jakama i gajtanima, koji su svakom dolazniku otvarali vrata, mada se u »prijemnoj sobi« jedva mogao smjestiti običan sto za pisanje.Prijemi i običaji važne ličnosti bili su solidni i veličanstveni, ali jednostavni. Osnova njegova sistema bila je strogost. »Strogost, strogost i — strogosfc«, govorio je obično i pri posljednjoj riječi bi obično vrlo značajno pogledao u lice onoga kome je govorio. Mada za to nije bilo nikakvog razloga, jer je desetak činovnika, koji su čiiuli sav upravni mehanizam njegove kancelarije, i bez toga živjelo u odgovarajućem strahu: čim bi ga spazili izdaleka, ostavljali bi posao i čekali u stavu mirno dok šef ne prođe kroz kancelariju. Njegov običan razgovor s potčinjenima bio je strog i sastojao se iz svega tri rečenice: ^Kako se vi usuđujete? Znate li vi s kim govorite? Shvatate li vi ko je pred vama?« Ipak, u duši je bio dobar čovjek, sa drugovima prisan, uslužan, ali ga je generalski čin sasvim ošamutio. Dobivši generalski čin, on se nekako smeo, zalutao i nikako nije znao kako da se ponaša. Kad je bivao sa sebi ravnima, bio je još čovjek kao što treba, čovjek vrlo pristojan, u mnogom pogledu čak i dosta pametan; ah čim bi se našao u društvu ljudi makar za jedan čin nižim od svoga, onda prosto ne bi bio nizašta: ćutao je, i njegov položaj izazivao je žalost tim prije što je i sam osjećao da bi vrijeme mogao provesti nesravnjeno bolje. Ponekad mu se u očima ogledala silna želja da se pridruži nekoj grupi i uključi u kakav zanimljiv razgovor, ali ga je zadržavala pomisao: neće li to biti previše od njega, neće li biti familijarno i neće li time umanjiti svoj značaj? Usljed takvih razmišljanja vječno je ostajao ćutljiv, promrmljavši samo ponekad neke jednosložne riječi i time stekao naziv najdosadnijeg čbvjeka. Eto takvoj važnoj ličnosti je došao naš Akakije Akakijevič, i došao mu u najkoleški registrator — činovnik 14. kiase u carskoj Rusiji, prim. prev.nepovoljnijc vrijeme, zs :.ii'' veome nezgodno, mada zgiin .;i važnu ličnost. Važna ličnosi nalazila le u svom kabinetu i vrlo,

vrlo prijatno se raspričala s nekim nedavno prispjelim starim znancem i drugom iz djetinjstva, s kojim se nije vidjela nekoliko godina. U to vrijeme su mu javili da je došao neki Bašmačkin. On upita odsječno: »Ko je to?« Odgovorili su mu: »Neki činovnik«. — »A! Neka pričeka, sad nemam vremena« — reče vazni čovjek. Ovdje treba reći da je to važni čovjek sasvim slagao: imao je vremena, on i njegov prijatelj porazgovarali su o svemu i već dosta vremena su prekidali razgovor dugim ćutanjem, samo lako tapšući jedan drugog po ramenu i ponavljajući: »Tako ti je to, Ivane Abramoviču!« — »Tako je to, Stepane Varlamoviču!« Ali^je ipak činovniku naredio da pričeka, da bi prijatelju, čovjeku koji već odavno nije u službi i davno živi kod kuće u selu, pokazao koliko dugo činovnici čekaju u njegovu predsoblju. Naposljetku, pošto su se narazgovarali, a još bolje dovoljno naćutali i popušili cigarete u vrlo udobnim foteljama sa pokretnim naslonima, on se najzad, kao tobož iznenada, sjetio i rekao sekretaru koji je u vratima bio zastao s aktima radi referisanja: »Da, ondje, čini mi se, čeka neki činovnik; recite mu da može ući«. Primijetivši smireni izgled Akakija Akakijeviča i njegov pohabani vicmundir, naglo mu se okrenuo i rekao: »Šta želite?« — odsječnim i grubim glasom, koji je ranije, nedjelju dana prije no što je dobio sadašnje mjesto i generalski čin, posebno uvježbavao u svojoj sobi, sam i pred ogledalom. Akakije Akakijevič je blagovremeno osjetio odgovarajuću bojažljivost, malo se zbunio i onako kako je mogao, koliko mu je clopuštala sloboda jezika, objasnio sa češćim umetanjem rječce »ovaj«, da je njegov šinjel bio sasvim nov, da mu je sad bezdušno otet i da se obraća njemu, da se on svojim zauzimanjem nekako, ovaj, da se pismeno poveže sa gospodinom vrhovnim direktorom policije ili s nekim drugim, i pronađe šinjel. Generalu se, ne zna se zašto, ovakvo ophođenje učinilo familijarnim.— Šta, milostivi gospodine — nastavi on odsječno — vi ne znate red? Kuda ste to zabasali? Ne znate kako se obavljaju poslovi? Najprije biste o tom morali predati molbu u kancelariju, ona bi bila proslijeđena šefu odsjeka, načelniku odjeljenja, zatim bi bila predata sekretaru, a sekretar bi je već dostavio meni...— Ali, vaše prevashodstvo — reče Akakije Akakijevič trudeći se da pribere svu malu pregršt prisustva duha koju je još imao u sebi i istovremeno osjećajući da se strašno oznojio — ja sam se usudio vase prevashodstvo uznemiriti zato što sekretari, ovaj . . . nepouzdan svijet...— Šta, šta, šta? — rekne važna ličnost. — Kako ste se vi tako osmjelili? Gdje ste nakupili takve misli? Kakva se to drskost rasprostranila među mladim ljudima protiv načelnika i starješina!Važna ličnost nije, izgleda, primijetila da je Akakije Akakijevič već prevalio pedesetu godinu. Prema tome, ako bi se i mogao nazvati mladim čovjekom, onda bi to moglo biti samo relativno, to jest u poređenju s onim kome je bilo već sedamdeset godina.— Znate li vi kome to govorite? Shvatate li vi ko stoji pred vama? Shvatate li vi to, shvatate li, pitam vas.Tu on lupne nogom, povisivši glas tako silno da se to ne bi učinilo strašnim samo Akakiju Akakijeviču. Akakije Akakijevič obamre, zaljulja se, zadrhti čitavim tijelom i više se nije mogao držati na nogama; da nisu pritrčali stražari da ga pridrže, sručio bi se na pod; iznijeli su ga gotovo nepokretnoga.

A on, važna ličnost, zadovoljan time što je efekat čak i premašio njegovo očekivanje, i sasvim ushićen mišlju da njegova riječ može čak i onesvijestiti čovjeka, pogleda iskosa na svoga prijatelja da dokuči kako on gleda na to, i sa zadovoljstvom opazi da se i njegov prijatelj nalazi u nekom vrlo neodređenom stanju i da je i sam počeo osjećati neki strah.Kako je sišao niz stepenice i kako je izišao na ulicu, toga se Akakije Akakijevič nikako nije mogao sjetiti. Nije osjećao ni ruke ni noge. U svome životu nikada ga još nije tako jako izgrdio jedan general, i to još iz drugog nadleštva. Po vijavici, koja je fijukala ulicama, on je išao otvorenih usta i skretao sa trotoara; vjetar je, kao obično u Petrogradu, duvao na njega sa sve četiri strane, iz svih poprečnih uličica. Začas mu je oteklo grlo, i kad se dovukao do kuće, nije mogao izgovoriti ni riječi; sav otekao, spustio se u postelju. Tako strašna biva grdnja po zvaničnoj dužnosti. Sutradan ga je protresla jaka groznica. Zahvaljujući velikodušnoj pomoći petrogradske klime, bolest se razvijala brže no što se moglo očekivati, i kad je došao ljekar i opipao mu puls, nije našao da učini ništa drugo nego da propiše tople obloge, ito jedino radi toga da bolesnik ne bi ostao bez blagotvorne medicinske pomoći; uostalom, već poslije dan i po nagovijestio mu je neizbježan kraj. Poslije toga okrenuo se gazdarici i rekao: »A vi, majko, nemojte uzalud gubiti vrijeme, odmah mu naručite kovčeg od borovine, jer će hrastov za njega biti skup«. Da li je Akakije Akakijevič čuo te za njega kobne riječi, i ako ih je čuo, da li su na njega djelovale potresno, da li je on zažalio za svojim ubogim životom — ništa od toga nije poznato zato što je on sve to vrijeme bio u bunilu i u vatri. Razne pojave, jedna čudnija od druge, priviđale su mu se neprekidno: čas je vidio Petroviča i naručivao mu novi šinjel sa nekakvim zamkama za lopove koji su, pričinjavalo mu se, stalno ispod kreveta; i svaki čas je pozivao gazdaricu da mu izvuče jednog lopova ispod samog jorgana; čas je pitao zašto pred njim visi njegov stari ogrtač kad on ima novi šinjel; čas mu se činilo da stoji pred generalom, da čuje njegove službene grdnje gdje i priznaje krivicu: »Kriv sam, vaše prevashodstvo!«; čas je, opet, čak i ružno psovao, izgovarajući najstrašnije riječi tako da se stara gazdarica, koja nikad u životu od njega nije čula ništa slično, krstila, tim prije što su te riječi odmah poslije riječi »vaše prevashodstvo«. Zatim je govorio takve besmislice da se nije moglo razumjeti ništa; samo se moglo razumjeti da su se nepovezane riječi i misli vrtjele oko jednog i istog šinjela. Naposljetku je jadni Akakije Akakijevič ispustio dušu. Ni soba, ni njegove stvari nisu bile zapečaćene, prvo zato što nije bilo nasljednika, a drugo zato što je ostavina bila vrlo mala; poimenice ovo: svežanj guščijih pera, dvadesetak araka bijele kancelarijske hartije, tri para kratkih čarapa, dvatri dugmeta otpala sa pantalona i čitaocu već poznati ogrtač. Bog zna kome je sve to pripalo: za to, priznajem, nije se raspitivao čak ni pripovjedač ove pripovijetke. Akakija Akakijeviča su odvezli na groblje i sahranili. Petrograd je ostao bez Akakija Akakijeviča kao da ga u njemu nikad nije ni bilo. Iščezlo je i nestalo jedno stvorenje koje niko nije štitio, koje nikom nije bilo drago, koje nije bilo ni za koga zanimljivo, koje čak nije na sebe skrenulo pažnju ni prirodoslovca koji ne propušti da stavi na čiodu i običnu muhu i posmatra je kroz mikroskop; stvorenje koje je pokorno podnosilo sve kancelarijske podsmijehe i sišlo u grob bez ikakvog izuzetnog djela, ali pred čijim je očima ipak, mada pred sam kraj života, promakao jedan svijetao gost u vidu šinjela, koji je za trenutak unio živost u njegov bi

jedni život, i na koji se odmah potom sručila nepodnošljiva nesreća, kao što se sručivala na careve i gospodare svijeta. . . Neko, liko dana poslije njegove smrti došao mu je u stan posiužitelj iz departamenta s naređenjem da se odmah javi: traži ga načelnik. Ali se poslužitelj rnorao vratiti sam, obavijestivši da on više ne može doći, i na pitanje zašto, odgovorio ovim riječima: »Zato što je već umro i sahranjen prije četiri dana«. Tako su u departamentu doznali za smrt Akakija Akakijeviča, a već sutradan je na njegovom mjestu sjedio novi činovnik, rastom mnogo viši, koji nije pisao slova onako pravo kao on, već mnogo položenije i kosije.Ali ko bi mogao zamisliti da to što je o Akakiju Akakijeviču ovdje rečeno još nije sve i da mu je suđeno da nekoliko dana poslije svoje smrti proživi bučno, što bi bilo kao nagrada za njegov život koji niko nije primjećivao? Ali se to desilo, i naša tužna priča neočekivano dobija fantastičan završetak. Po Petrogradu se naglo proniješe glasovi da se kod Kalinkina mosta i još mnogo dalje počeo noću javljati mrtvac, po izgledu činovnik, koji traži nekakav ukradeni šinjel, i pod izgovorom da mu je šinjel ukraden, skida sa svačijih leđa, bez obzira na čin i zvanje, svakojake šinjele: postavljene mačijim krznom, dabrovinom, vatom, bunde od lisičijeg i medvjeđeg krzna — riječju, od svake vrste krzna i kože, kojih su se ljudi samo sjetili da pokriju svoju kožu. Jedan od departamentskih činovnika vidio je mrtvaca sopstvenim očima i odmah u njemu poznao Akakija Akakijeviča: ali je to u njega ipak ulilo takav strah da je počeo bježati koliko ga noge nose i stoga nije mogao sve dobro da razmotri, samo je vidio kako mu je ovaj izdaleka prijetio prstom. Sa svih strana su neprestano stizale žalbe da su leđa i ramena, hajd da su samo titularnih, nego čak i samih tajnih savjetnika, izložena potpunoj prehladi zbog toga što se noću skidaju s njih šinjeli. U policiji je izdato naređenje da se mrtvac uhvati po svaku cijenu, živ ili mrtav, i da sej za primjer drugima najstrože kazni, i u tome čak umalo što nisu uspjeli. Naime, stražar neke četvrti u Kirjuškinoj uličici bio je već na samom mjestu zločina dobro ščepao mrtvaca za gušu u trenutku kad je pokušao da smakne vuneni šinjel s nekog muzikanta u ostavci, koji je nekada svirao u flautu. Kad ga je ščepao za vrat, pozvao je krikom svoja dva druga, kojima je naložio da ga drže samo za trenutak dok se on ne maši za čizmu da izvuče iz nje brestovu tabakeru sa duvanom i malo okrijepi nos koji mu je već šest puta u životu bio promrzao; ali je, po svoj prilici, duvan bio takav da ga nije mogao podnijeti čak ni mrtvac. Stražar nije stigao ni da, zapušivši prstom desnu nozdrvu, iz lijeve šake udahne, kad mrtvac kihne tako jako, da je svoj trojici sasvim zaprskao oči. Dok su oni podigli pesnice da ih protrljaju, mrtvac je nestao bestraga, tako da oni čak nisu bili sigurni ni da, li je on zaista bio u njihovim rukama. Otada su se stražari tako nahvatali straha od mrtvaca da su se bojali hvatati i žive, već bi samo izdalje povikivali: ~Ej ti, odlazi svojim putemf« i mrtvacčinovnik se počeo pojavljivati čak s one strane Kalinkinog mosta, utjerujući veliki strah u sve plašljivije Ijude.Mi smo, međutim, sasvim ostavili jednu važnu ličnost, zbog koje je, pravo reći, naša pripovijetka, inaće potpuno istinita, dobila fantastičan smjer. Prije svega, dug prema pravičnosti iziskuje da se kaže da je jedna važna ličnost ubrzo poslije odlaska jadnog Akakija Akakijeviča, izgrđenog na pasja kola, osjetila kac neko sažaljenje. Sažaljenje njemu nije bilo tuđe; njegovom srcu bile su dostupne mnoge dobre unutrašnje pobude, iako mu je čin veoma često smetao da one dodu do izražaja. Čim je onaj prijatelj koji ga

je posjetio izašao iz njegove sobe, on se zamislio o jadnom Akakiju Akakijeviču. I otada mu je skoro svakog dana izlazio pred oči blijedi Akakije Akakijevič, koji nije mogao izdržati onu njegovu službenu grdnju... Misao o njemu toliko ga je uznemirivala da je ppslije nedjelju dana riješio da mu pošalje činovnika da vidi šta je s njim i kako mu je, i ne bi li mu što trebalo pomoći. Kad su mu javili da je Akakije Akakijevič umro u groznici, ostao je zaprepašćen, osjećao grižu savjeti i cijeloga dana bio neraspoložen. U želji da se kolikotoliko razonodi i zaboravi neprijatne utiske, ode uveče jednom od svojih prijatelja kod kog je zatekao dobro društvo, i, što je bilo bolje od svega — svi su tu imali skoro jedan i isti čin, tako da on savršeno ničim nije morao biti sputavan. To je na njegovo duševno raspoloženje djelovalo izvanredno. On se sasvim otvorio, postao u razgovoru prijatan, ljubazan — riječju, veče je proveo vrlo ugodno. Poslije večere popio je čašu dvije, šampanjca — sredstvo, kao što je poznato, koje ne djeluje rđavo na raspoloženje. Šampanjac ga je raspoložio za raznovrsne neočekivanosti, na primjer: riješio se da ne ide kući već da svrati kod jedne dame, Karoline Ivanovne, svoje poznanice, dame, čini se, njemačkog porijekla, prema kojojje on irnao savršeno prijateljski odnos. Treba reći da važna ličnost više nije bio mlad čovjek, da je dobar suprug i uvažen otac porodice. Dva sina, od kojih je jedan već bio zaposlen i ljupka šesnaestogodišnja kći s malo savijenim ali lijepim nosićem, dolazili su svakog dana da ga poljube u ruku govoreći: »Bonjour, papa«.1 Njegova supruga, još svježa i čak nimalo ružna, pružala je najprije svoju ruku njemu da je poljubi, a zatim bi, obrnuvši je, ona poljubila njegovu. Ali važna ličnost, uostalom, sasvim zadovoljna domaćim porodičnim nježnostima, našla je za umjesno da radi prijateljskih veza ima prijateljicu u drugom kraju grada. Ta prijateljica nije bila nimalo ni ljepša ni mlađa od njegove žene; ali postoje u svijetu takve zagonetke, i nije naše da o njima rasuđujemo. I tako, važna ličnost siđe niz stepenice, sjedne u sanke i rekne kočijašu: »Do Katarine Ivanovne«, i sam, sjajno se zamotavši u topli šinjel, ostade u tom prijatnom položaju od kojeg se za ruskog čovjeka bolji ni zamisliti ne može, to jest, kad ne misliš ni o čemu, a misli, međutim, jedna prijatnija od druge, samo dolaze u glavu, uklanjajući potrebu i da se one rastjeruju i da se traže. Potpuno zadovoljan, on se ovlaš prisjećao svih veselih trenutaka te večeri, svih svojih riječi koje su natjerale njegov mali krug da se smije; čak je mnoge od njih poluglasno ponavljao i našao da su sve isto tako smiješne sada kao i prije, i zato nije čudo što se i sam smijao od sveg srca.Na mahove mu je ipak smetao neki žestoki vjetar, koji ga je, došavši odjedanput bog zna odakle i zašto, šibao po licu zasipajući ga snježnim pahuljicama i praveći od okovratnika na šinjelu klobuk kao jedro ili mu ga naglo, s nekom natprirodnom silom, nabacujući na glavu, zadavao time stalnu brigu kako da se iz njega iskobelja. Važna ličnost iznenada osjeti da ga je neko vrlo čvrsto ščepao za okovratnik. Kad se okrenu, spazio je čovjeka niska rasta, u starom izlizanom vicmundiru i s užasom prepoznao u njemu Akakija Akakijeviča. Cinovnikovo lice bilo je bijelo kao snijeg i on je gledao kao pravi mrtvac. Ali je strah važne ličnosti prevazišao sve granice kad je spazio da su se mrtvačeva usta iskrivila, i kad je, zapahnuvši ga strašnim grobnim vonjom, izgovorio ove riječi: »A, tako, eto naposljetku i ti! Naposljetku sam te, ovaj, ščepao za jaku! Tvoj mi je šinjel i po1 francuski: »Dobar dan, tata«, prim. prev.

treban! Nisi se pobrinuo za moj, još si me i izgrdio — daj mi sad svoj!« Jedna važna ličnost umalo što ne umre. Ma kako da je bio samovoljan u kancelariji i uopšte pred nižima, i mada je, pogledavši njegovu figuru i muževan izgled, svako govorio: »Uh, kakav samovoljnik!« on je ovom prilikom, kao veoma mnogi koji imaju junačku spoljašnost, osjetio toliki strah da se, ne bez razloga, počeo bojati da ne dobije kakav neprirodni napad. Cak je sam, što je brže mogao, skinuo s leđa svoj šinjel i viknuo kočijašu nekim tuđim glasom: »Tjeraj kući što brže možeš!« Kočijaš, čuvši glas kojim se govori obično u odlučnim trenucima i propraća čak i nečim mnogo opipljivijim, uvukao je za svaki slučaj glavu u ramena, zamahnuo bičem i pojurio kao strijela. Za nešto više od šest minuta važna ličnost je već bila pred ulazom u svoju kuću. Blijed, uplašen i bez šinjela, umjesto do Katarine Ivanovne, stigao je do svoje kuće, dovukao se nekako do svoje sobe i proveo noć vrlo nemirno, tako da mu je sutra ujutro, dok su pili čaj, kćerka glasno rekla: »Ti si, tata, danas sasvim blijed«. Ali je tata ćutao i nikom ni riječi nije rekao o onome što mu se dogodilo, ni gdje je bio, ni kuda je htio da ide. Taj događaj načinio je na njega silan utisak. Cak je potčinjenima mnogo rjeđe govorio: »Kako se usuđujete, znate li vi ko stoji pred vama?« A ako je i izgovorio, to nije činio prije nego što je saslušao o čemu je riječ. Ali je još važnije to što se otada više nije pojavljivao činovnikmrtvac: očevidno mu je generalski šinjel bio kao po mjeri; bar se više nije čulo da su još s nekog skidali šinjel. Ipak, mnogi radeni i brižljivi ljudi nisu se htjeli smiriti i govorkali su da se činovnikmrtvac još uvijek pojavljuje u udaIjenim dijelovima grada. I zaista, neki kolomenski stražar vidio je svojim očima kako se iza jedne kuće pojavilo priviđanje, no, budući po prirodi nešto slab, tako da ga je jednom prilikom obično odraslo prase, pobjegavši iz neke privatne kuće, oborilo na zemlju, na veliko uveseljenje kočijaša, koji su tu stojali i od kojih je on, zbog tog ismijavanja, zatražio po groš za duvan — dakle, budući nemoćan, on ga nije smio zaustaviti, nego je išao po mraku za njim sve dotle dok' se priviđenje, naposljetku, nije osvrnulo i zaustavivši se upitalo: »Sta ti hoćeš?« i pokazalo mu takvu pesnicu kakva se ne može naći ni u živih ljudi. Stražar je rekao: »Ništa«, i odmah se vratio natrag. Ipak, priviđanje je bilo rastom mnogo više, imalo prevelike brkove i uputivši se, kako se činilo, ka Obuhovom mostu, sasvim iščezlo u noćnoj tami.