Nikolaj Vasiljevi Gogolj - Хиперионhiperion.weebly.com/uploads/9/2/2/2/9222028/gogolj_mrtveduse.pdf · 4 Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Mrtve duše GLAVA I. U gostionicu gubernijskoga

Nikolaj Vasiljevi Gogolj

iikovljeve pustolovine

ili

Mrtve due

poema u prozi

s ruskog preveo Iso Velikanovi

prijevod redigirao Zvonimir Bulaja

2

Nikolaj Vasiljevi Gogolj: Mrtve due

Sadraj

PRVA KNJIGA ___________________________________ 3

GLAVA I. ___________________________________ 4GLAVA II. _________________________________ 11GLAVA III. _________________________________ 23GLAVA IV. ________________________________ 36GLAVA V. _________________________________ 53GLAVA VI. ________________________________ 65GLAVA VII. ________________________________ 78GLAVA VIII. _______________________________ 90GLAVA IX. ________________________________ 103GLAVA X. ________________________________ 114Pripovijest o kapetanu Kopjejkinu ____________ 116GLAVA XI. ________________________________ 125

DRUGA KNJIGA _______________________________ 142

GLAVA I. _________________________________ 143GLAVA II. ________________________________ 159GLAVA III. ________________________________ 165GLAVA IV. _______________________________ 184GLAVA .... ________________________________ 195

Rjenik ________________________________________ 212

3


PRVA KNJIGA

4


GLAVA I.

U gostionicu gubernijskoga grada NN uvezla se na kuna vrata prilino lijepa, nevelika brika na perima, na kakvoj se voze neenje: potpukovnici u miru, stoerni kapetani, vlastelini koji imaju oko sto dua kmetova, u jednu rije, svi oni, koje zovu gospodom srednje ruke. U briki je sjedio gospodin, niti krasnik, niti runa lika, niti predebeo, niti premrav; ne moe se rei da je star, ali ni to da je premlad. Ulazak njegov nije u gradu uzvitlao ba nikakvu prainu i nije popraen niim osobitim; samo dva ruska seljaka, to su stajala na kramskim vratima suelice gostionici, priklopi-e nekoje primjedbe, koje su se uostalom vie ticale koije, nego onoga to sjedi u njoj. Gle ti, ree jedan drugomu, kakav je to toak! ta misli: bi li se taj toak, ako bi se desilo, dovezao do Moskve, ili ne bi? Dovest e se, odgovori drugi. A u Kazanj: se, mislim, nee dovesti? U Kazanj i nee, odgovori drugi. Time se je i zavrio raz-govor. A jo, kad se je brika dovezla do gostionice, susreo ju mladi u bijelim, jako tijes-nim i kratkim platnenim hlaama, u fraku, koji se upeo biti po modi, a ispod njega viri naprsnik, pridjenut tulskom pribadaom i bronanim pitoljem. Mladi se obazre, po-gleda koiju, pridri rukom kapu koju mu je skoro otpirio vjetar, pa otie svojim putem. Kad se je koija uvezla u dvorite, doeka gospodina gostioniki sluga, polovoj1, kako ih zovu u ruskim gostionicama, tako iv i vickast, da se nije moglo ni razabrati kakvo mu je lice. Istrao on hitro, s ubrusom u ruci, dugonja u dugu kaputu od jaka pamuka, s leima skoro na samom zatiljku, protresao kosu i hitro poveo gospodina gore cijelim drvenim hodnikom, da mu pokae kakvu mu je sobu dosudio Bog. Soba je bila, kakva se ve zna, jer i gostionica je bila, kakva se zna, to jest, upravo onakva kakve bivaju gostionice po gubernijskim gradovima, gdje putnici za dva rublja na dan i no dobivaju mirnu sobu sa vabama, to iz sviju kutova izviruju kao suene ljive crnice, i s vratima u susjednu sobu to su zaslonjena ormarom, a tamo se u sobi smjestio susjed, utljiv i spokojan, ali van-redno radoznao ovjek, koji se zanima da dozna sve potanko o putniku. Proelje je gosti-onici bilo u skladu s unutarnjou: bila je jako duga, na dva kata;2 donji kat nije bio olije-pljen lijepom, nego je ostala gola opeka, tamnocrvena, pa je jo i potamnjela od ljutih vremenskih nepogoda, a prilino je prljava bila ve i sama od sebe; gornji je kat bio obo-jen vjenom utom bojom: dolje su bili duanii s konjskim opravama, uetima i ovjim krznima. U ugaonom duaniu, ili zapravo u prozoru, smjestio se mediar s crvenim bakrenim samovarom i isto tako crvenim licem, tako da bi se iz daljine moglo pomisliti da su na prozoru dva samovara, samo kad jedan samovar ne bi imao bradu crnu kao smola. Dok je gospodin doljak razgledao svoju sobu, unesu njegovu prtljagu; najprije koveg od bijele koe, poneto otrcan, koji kazuje da nije prvi put na putu. Koveg unesoe koi-ja Selifan, onizak ovjek u kouhu, i lakaj Petruka, momak od tridesetak godina, u pro-

1 Konobar. 2 To je po naem jednokatnica.

5


stranu, izlizanu kaputu, to ga je, vidi se, nosio gospodar; momak, koji je na oko prilino prost, a jako usnat i nosat. Odmah za kovegom unesu malen sandui od tisova drveta, opiven komadiima ilave brezovine, kalupe od izama i peenu kokoku umotanu u modar papir. Kad je sve to uneseno, ode koija Selifan u konjunicu, da se baklja s ko-njima, a lakaj se Petruka stane namjetati u malom predsoblju, jako mranoj rupagi, kuda je ve dospio dovui svoju kabanicu i zajedno s njom neki osobiti zadah svoj, koji je preao i na odmah zatim donesenu vreu s raznim lakajskim priborom. U toj rupagi smjesti on uza zid uzan tronog krevet i na nj baci kao neku malu strunjau, koju je ve pogodio stei od gostioniara, ugnjeenu i spljotenu kao utipak, a moda i masnu kao utipak. Dok su se sluge udeavale i poslovale, uputi se gospodin u glavnu dvoranu. Kakve su te glavne dvorane, zna jako dobro svaki putnik: vazda isti zidovi, obojeni uljenom bo-jom, potamnjeli gore od dima iz lula, a dolje izglaani leima raznih putnika, i jo vie leima domaih trgovaca, jer na trne dane dolaze ovamo trgovci u estoro, u sedmoro, da ispiju svoju izvjesnu porciju aja; isti zaaeni strop; isti zaaeni luster s mnotvom ovjeenih stakalaca, to svaki put poskakuju i zvee, kadgod konobar protri po izgae-nom votanom prostirau, maui ivo posluavnikom, na kojem je tolika silesija ajnih kupa, kao ptc po morskoj obali; iste slike po cijelom zidu, naslikane uljenim bojama; u jednu rije, sve onako kao i svagdje; jedina je razlika da je na jednoj slici naslikana nimfa takvih ogromnih grudi kakve itatelj zacijelo nije nikad vidio. Podobna se prirodna stvar dogaa uostalom i na raznim historijskim slikama, to su dovezene k nama u Rusiju, ne zna se kada, otkud i od koga, ali su ih kadto dovozili i nai velikai, ljubitelji umjetnosti, koji su ih pokupovali u Italiji, po savjetu kurir to su ih vozili. Gospodin zbaci sa sebe kapu, odmota s vrata vunen rubac duginih boja, kao to ih oenjenim ljudima prave svo-jim rukama ene njihove, pa ih onda opskrbljuju prikladnim poukama kako treba da se omotavaju, a tko te rupce pravi neenjama, ne znam pouzdano rei: ja nisam nikad nosio takvih rubaca. Kad je gospodin odmotao rubac, narui objed. Dok je posluivan razliitim jelima, to su obina po gostionicama, kao to su: blitvena juha s lisnatom pi-tom, naroito uvanom za putnike nekoliko nedjelja, mozak s grakom, kobasice s kupu-som, peena ugojena kokica, nasoljeni krastavac i vjena lisnata pita, koja je vazda na slubu; dok je sluen svim tim jelima, i podgrijanim i naprosto hladnima, primorao on slugu, ili konobara, da mu pripovijeda svakakve ludorije: tko je prije drao tu gostionicu i tko ju sada dri, i nosi li velik dohodak, i je li gostioniar velika nitarija, a na to je ko-nobar odgovarao po obiaju: O, velika je on hulja, gospodine! Kao to u prosvijeenoj Evropi, ima sada i u prosvijeenoj Rusiji vrlo mnogo estitih ljudi koji ne mogu u gostio-nici jesti, a da se ne razgovore sa slugom, a gdjekad da se i ne naale dosjetljivo s njim. Ali nije doljak sve samo uludo zapitkivao: ispitivao je vanredno potanko, tko je u gradu gubernator, tko je predsjednik suda, dravni odvjetnik, ukratko, nije propustio ni jed-noga znatnijega inovnika: ali jo se je tonije, skoro s ueem, raspitao za sve znatne vlastele: koliko koji ima d kmetovskih, koliko daleko ivi od grada, pa i kakve je na-ravi i koliko dolazi u grad; raspitao se pomno o prilikama u tom kraju; je li bilo u njiho-voj guberniji kakvih bolesti, zaraznih vruica, kakvih smrtnih groznica, kozica i nalik, a sve tako i s tolikom tonou, te se vidi da ne pita od puke radoznalosti. U manirama mu je bila neka ozbiljnost, a useknuo se je neobino glasno. Ne zna se kako je on to radio, ali nos mu je trubio kao truba. No ta mu je, kako se ini, nevina vrlina stekla ipak u gos-tionikoga sluge veliko uvaavanje, pa je on svaki put, im uje taj zvuk, protresao kosu, koio se jo od veega tovanja, a onda naginjao s visine glavu i pitao: je li to po volji? Poslije objeda ispije gospodin tasu kave, sjedne na divan, a pod lea podmetne jastuk, koji se u ruskim gostionicama ne nadijeva elastinom vunom, nego neim to je nalik na

6


opeku ili na ljunak. Onda zazijeva i zapovjedi konobaru da ga odvede u sobu, te tamo prilegne i odspava dva sata. Kad se je odmorio, napie na komadiku papira, po molbi gostionikoga sluge, stale svoj, ime i prezime, da se to javi kamo treba, redarstvu. Sila-zei niz stube proita konobar sriui: Koleki savjetnik, Pavel Ivanovi iikov, vlaste-lin, po svojim potrebama. Dok je konobar sve jo sricao i razbirao cedulju, uputi se Pa-vel Ivanovi iikov razgledati grad, koji ga je, inilo se, zadovoljio, jer je vidio da grad ni malo ne zaostaje za drugim gubernijskim gradovima: jako udara u oi uta boja na zidanim kuama i skromno se tamni siva boja na drvenima. Kue su na jedan, na dva i na poldrug kata, s vjeitim mezaninom, jako krasnim po sudu gubernijskih graditelja. Gdjegdje se ini da su se te kue izgubile nasred ulice, iroke poput polja, i med beskraj-nim drvenim plotovima, gdjegdje se zbijaju u hrpu, a tamo se zapaa jaa vreva ljudska i ivahnost. Nailazi na cimere, skoro isprane od kie, s perecima i izmama, gdjegdje s na-slikanim modrim hlaama i s imenom nekoga krojaa Aravskoga; negdje je duan sa eirima, kapama i natpisom: Inostranac Vasilij Fjodorov; negdje je naslikan biljar s dva igraa u frakovima, kakve nose gosti to u posljednjem inu dolaze na pozornicu. Igrai su naslikani kako su nanianili kejovima, izvrnuli malo ruke unatrag, a noge su im jo iskrivljene, kako su poskoili entrechatom3 u vis. Ispod svega toga pie: Evo gostioni-ca. Negdje stoje na samoj ulici stolovi s orasima, sapunom i paprenjacima, slinima sa-punu; negdje je kuharica s naslikanom debelom ribom i viljukom ubodenom u nju. Ali najee se primjeuju potamnjeli dvoglavi dravni orlovi, koji su sada ve zamijenjeni lakonskim natpisom: Pijanica. Plonik je po cesti svagdje prilino lo. Zaviri i u gradski park od tanka drvea to se je slabo primilo, a poduprto je trokutnim potpornjima, koji su jako lijepo umazani zelenom uljenom bojom. Ta drvca nisu dodue via od trske, ali o njima je reeno u novinama, kad se je opisivala iluminacija, da se je grad na, po brinom nastojanju graanskoga upravitelja, ukrasio parkom, koji se sasto-ji od sjenovita, razgranana drvea, to iri hladovinu za vruih dana, a pri tom je jako ganutljivo bilo pogledati kako su graanima srca skakala od preobilja zahvalnosti, a suze im curkom curile, za znak priznanja gospodinu poglavici. Ispita potanko straara kuda mu je prijeki put, ako bi htio k stolnoj crkvi, k uredima, gubernatoru, a onda ode pogle-dati rijeku to protjee sredinom kroz grad; putem otrgne objavu, pribijenu na zid, da ju valjano proita dok se vrati kui; upre pogled i omjeri ljepukastu damu, koja je prolazila drvenim plonikom, a za njom momak u vojnikoj odori, sa zaveljajiem u ruci; onda prijee sve oima jo jednom, kao da eli dobro zapamtiti poloaj mjesta, i uputi se rav-no u svoju sobu, malko na stubama poduprt od gostionikoga sluge. Kad se je napio aja, sjedne za stol, narui svijeu, izvadi iz depa objavu, prinese ju k svijei, zamiri malo desnim okom i uzme itati. Ali na objavi nije bio nita osobito: prikazuje se drama gos-podina Kotzebuea, u kojoj Rolla igra gospodin Popljovin, Koru gospoica Zjablova,4 druga su lica jo i neznatnija; ali on ih proita sve, dovue se ak do cijene partera i sazna da je objava natampana u tampariji gubernijske uprave; onda prevrne objavu na drugu stranu, da vidi nema li togod i tamo, ali kad nije nita naao, protare oi, savije valjano objavu i metne je u svoj sanduak, kamo obiava slagati sve togod mu dopadne u ruke. Dan se je zavrio, ini se, porcijom hladne teletine, bocom pjenuava kvasa i tvrdim snom i hrkanjem iz petnih ila, kao to govore po nekim mjestima prostrane ruske dra-ve.

3 Entrechat je skok kod kojega se u zraku bre slupe noge. 4 Otprilike: Popljuvanov, Smrzlina.

7


Sav je sutranji dan bio posveen posjetima. Doljak se uputi posjetiti sve gradske dosto-janstvenike. Poklonio se gubernatoru, koji nije, ispostavilo se, ni debeo, ni mrav, isto kao i iikov, o vratu mu je Anin red, govorkalo se dapae da je predloen i za zvijezdu; bio je uostalom velik dobrijan, tovie, gdjekad je i vzao na tilu. Onda ode k viceguber-natoru, onda je pohodio dravnoga odvjetnika, predsjednika suda, efa redarstva, dr-avnoga zakupnika, glavara erarskih tvornica... teta to je poteko popamtiti sve mo-nike ovoga svijeta; ali dovoljno je rei da je doljak neobino marljivo posjeivao: doao je pokloniti se ak i nadzorniku zdravstvene uprave i gradskomu graditelju A onda je jo dugo sjedio u briki i smiljao, ali u gradu nije vie bilo drugih inovnika. I u razgovoru s tim monicima umio je jako vjeto polaskati svakomu. Gubernatoru je nekako mimogred natuknuo da u njegovu guberniju ulazi kao u raj, ceste su svuda kao od baruna, a vla-davine koje imenuju mudre dostojanstvenike vrijedne su velike hvale. efu redarstva ree neto vrlo laskavo o gradskim straarima; a u razgovorima s vicegubernatorom i predsjednikom suda, koji su jo samo dravni savjetnici, ree dapae dva puta krivo: vaa preuzvienosti, to se je njima jako svidjelo. Posljedica je tomu bila da ga je gu-bernator pozvao neka mu izvoli doi jo toga istoga dana na veernje sijelo, a i drugi ga inovnici isto tako pozovu, tko na objed, tko na bostoni, tko na tasu aja. Doljak se je, kako se ini, uklanjao mnogo govoriti o sebi; ako bi ipak progovorio, onda bi govorio opim rijeima, s primjetljivom skromnou, i razgovor bi mu se u takvim zgodama navraao na knjievni nain: da je on nitav crv na tom svijetu i nije vrijedan da se mnogo brinu o njem, da je mnogo doivio za svojega vijeka, u slubi mnogo pretrpio za istinu, imao mnogo neprijatelja, koji su mu dapae i o glavi poradili, a sada je poelio da se smiri; trai, odabira mjesto gdje e se nastanili, pa kad je stigao u taj grad, smatrao je da se svakako mora pokloniti prvim gradskim dostojanstvenicima. To je sve to su u gradu saznali o toj novoj linosti, koja nije promaila nabrzo se pojaviti na gubernatoro-vu veernjem sijelu. Spremanje za to sijelo zapremilo je vie od dva sata i tu je doljak iskazao toliku briljivost za svoje udeavanje kakva se i ne via svagdje. Nakon kratka sna poslije objeda zaiskao vode, da se umije, pa je neobino dugo tro sapunom obadva obraza, a iznutra ih podupirao jezikom; onda dohvatio konobaru s ramena otarak, otro njime sa sviju strana puno lice svoje, a pred tim je jo prsnuo konobaru dva puta ba u lice; onda nadjenuo na sebe naprsnik, iupao dvije dlaice to su mu se promolile iz no-sa, a odmah iza toga osvanuo u blistavu fraku brusniine boje. Kad se je tako obukao, poveze se u vlastitoj koiji po beskrajno irokim ulicama, osvijetljenima kukavnom svjet-lou, to svjetluca gdjegdje iz prozora. Ali gubernatorov je dom bio rasvijetljen kao i ples; koije s fenjerima, pred ulazom dva andara, u daljini povici prednjih jahaa, uk-ratko sve kako treba. Kad je uao u dvoranu, morade iikov askom zamuriti, jer je strahovit bio blijesak svijea, svjetiljaka i damskih odjea. Sve prelila svjetlost. Crni fra-kovi projuruju i lete pojedince i u hrpama amo-tamo, kao to za vruega srpanjskoga lje-ta muhe lete na bijelu, sjajnu rafinadu, kad ju stara kljuarica kraj otvorena prozora raz-bija i dijeli na komadike: sva se djeca skupila oko nje, gledaju i radoznalo motre hrapa-ve ruke njene, kako se miu i diu malj, a zrane se eskadrone mh uskrilile lakim zra-kom, ulijeu smiono, kao pravi domain, koriste se loim vidom stariinim i suncem to joj dosauje oima, i ginu na zamamne komadie, sad rasute, sad u gustim rojevima. Na-siene su bogatim ljetom, koje im ionako na svakom koraku rasipa zamamna jela, te nisu nipoto uletjele zato da jedu, nego samo da se pokau, da se po gomili eera proetaju gore-dolje, da potaru stranje ili prednje noice jednu o drugu, ili da se poeu njima is-pod krilaaca, ili da prue obadvije prednje apice i njima se poeu iznad glave, pa da se okrenu i opet odlete i dolete s novim nasrtljivim eskadronama. Nije dospio iikov ni ogledati se, a ve ga pod ruku uhvatio gubernator i odmah ga predstavio gubernatorki.

8


Doljak se gost ne osramoti ni tu: izree nekakav kompliment, jako prikladan za ovjeka srednjih godina, koji uza to nije previsoka ina, ali ni preniska. Kad su se postavili parovi i sve otisnuli k zidu, zabaci on ruke za lea i promotri njih dva-tri aska jako pomno. Mnoge su dame bile lijepo odjevene i po modi, no druge se obukle u ono to im je Bog poslao u gubernijski grad. Mukarci su tu bili, kao i svagdje, od dvije vrste: jedni su mr-avi i sve se motaju oko dama; neki su od njih takvi da bi ih teko razlikovao od Petro-graana: isto su im tako veoma promiljeno i s ukusom zaeljani zalisci, i ba su im na-oiti vrlo glatko obrijani ovali lica, isto tako nehajno sjedaju k damama, isto tako govore francuski i isto tako navode dame na smijeh, kao i u Petrogradu. Drugu su vrstu muka-raca sainjavali debeljaci, ili onakvi kao iikov, to jest, koji nisu predebeli, ali ni premr-avi. Ti zaziru i uklanjaju se od dama i samo zvjeraju u stranu, nije li gubernatorov sluga namjestio gdjegod zeleni stol za whist. Lica su im puna i okrugla, na gdjekojima su da-pae i bradavice, gdjekoji je i koziav; vlasi im nisu ni u upercima ni u uvojcima, niti na nain vrag me odnio, kao to kau Francuzi; kosa im je sasvim oiana ili zalizana, a crte su im na licu zaokruenije i krepije. To su odlini inovnici u gradu. Na alost, de-beljaci znaju na ovom svijetu bolje udeavati svoje poslove, nego mre. Mravi su ponaj-vie inovnici za naroite naloge, ili se samo broje i tumaraju amo tamo; njihovo je ivo-vanje prelako, uzduno i sasvim nepouzdano. Ali debeli ne zapremaju nikada neizravna mjesta, nego vazda izravna, pa ako sjednu kuda, zasjednu sigurno i vrsto, tako da e i mjesto zapucketati i ulei se pod njima, a oni nee sletjeti. Vanjskoga sjaja ne vole oni; frak na njima nije tako vjeto skrojen kao to je u mravih, ali zato im je kesa puna bla-godati boje. U mre nema za tri godine dana nijedne kmetovske due koju nije zaloio u banci; a gle samo debeljaka, stvorila mu se negdje nakraj grada kua, kupljena na e-nino ime, onda na drugom kraju druga kua, onda blizu grada dobarce, onda i imanje sa svim to mu pripada. Naposljetku debeljak, poto je posluio Bogu i caru i stekao svaije tovanje, ostavlja slubu, preseljava se i postaje vlastelinom, slavnim ruskim gospodi-nom, gostoljupcem, i ivi, i dobro ivi. A iza njega opet mravi nasljednici spiskavaju po ruskom obiaju navrat nanos sav oinski imetak. Ne moe se zatajiti da su skoro ba ovakve misli zaokupljale iikova kad je promatrao drutvo, a tomu je bila posljedica da se je pridruio debelima, gdje je sreo skoro same poznate linosti: dravnoga odvjetnika, s jako crnim, gustim obrvama i s lijevim okom, kojim on malo namiguje, kao da veli: hajdemo, brate, u drugu sobu, tamo u ja tebi neto rei, ovjeka uostalom ozbiljna i utljiva; potara, omalena ovjeka, ali domiljana i filozofa; predsjednika suda, jako ra-sudljiva i razborita ovjeka, koji ga pozdravie svi kao stara znanca, a iikov im se otklanja, malko u stranu, ali ipak prijatno. Tu se on upozna i s jako druevnim i uljud-nim vlastelinom Manjilovim i s donekle naoko nezgrapnim Sobakjeviem, koji mu je odmah oepio nogu i rekao: Molim za oprotenje. Odmah mu tutnu u ruku i kartu za whist, a on ju primi s isto tako uljudnim poklonom. Posjedaju za zeleni stol i nisu vie ustajali do veere. Svi se razgovori prekinuli sasvim, kao to svagda biva kad se napo-sljetku late svojskoga posla. Potar je bio dodue jako govorljiv, ali im je u ruke prihva-tio karte, odmah je na licu iskazao misaonu fizionomiju, donjom usnom pokrio gornju i ouvao ovakvo stanje za cijele igre. Kad bi izbacivao figuru, udarao je rukom snano po stolu i priklapao, ako je bila dama: Sijevaj, stara popadijo! Ako je pak kralj: Sijevaj, tambovski seljae! A predsjednik je dometao: A ja u njega po brcima! Gdjekada su se uz udar po stolu otimale rijei: Ah! ta bilo da bilo, ni kud ni kamo, pa u od bundeve! Ili naprosto uzvici: Crvi!5 Crvotoina! Pikencija! Ili Pikendras! Piuruuh! Piura! Pa i naprosto: Piuk! Takvim su imenima oni u svojem drutvu prekrstili boje u karta-

5 Crvi, ervi, crvena boja u kartama.

9


ma. Kad su svrili igru, uzmu se po obiaju prilino glasno prepirati. Prepirao se je i na doljak gost, ali nekako neobino vjeto, tako te svi vidjee da se prepire, ali se ipak pri-jatno prepire. Nikada on nije govorio: vi ste izbacili, nego: vi ste izvoljeli izbaciti; ja sam imao ast pobiti vau dvojku, i nalik. Da bi jo jae predobio u neem svoje protiv-nike, svaki je put nudio sve redom srebrnom svojom emajliranom tabakerom, u kojoj primijetie dvije ljubiice, metnute onamo poradi mirisa. Doljakovu su panju zaokupili osobito vlastelini Manjilov i Sobakjevi, koji su ve spomenuti gore. Odveo on odmah malko u stranu predsjednika i potara i obavijestio se o njima. Po nekolikim se je pita-njima to je zapitao razabrala ne samo radoznalost, nego i temeljitost gostova, jer se je najprije raspitao koliko svaki od njih ima kmetovskih dua i u kakvom su im stanju ima-nja, a onda se je tek obavijestio kako im je krsno i oinsko ime. Za kratko mu je vrijeme sasvim uspjelo da ih opara. Vlastelin Manjilov, jo sasvim nestar ovjek, slatkih oiju kao eer, kojima on zamuruje kadgod se smije, sav poludio za njim. Dugo mu je stiski-vao ruku i uvjerljivo ga molio neka mu iskae ast svojim dolaskom na imanje, do kojega ima, ree on, od gradske mitnice samo petnaest vrsta,6 na to iikov odgovori, uz vrlo uljudan naklon glavom i uz iskren stisak ruke, da ne samo to je s drage volje pripravan, nego e i smatrati najsvetijom dunou da to izvri. I Sobakjevi ree, donekle lakonski: Izvolite i k meni, strugnuv nogom, obuvenom u tako golemu izmu da bi joj se teko i mogla nai prikladna noga, pogotovo u dananje doba, gdje i u Rusiji poinje nestajati divova. Sutradan ode iikov na objed i na veernje sijelo k efu redarstva, gdje su od tri sata poslije objeda zasjeli za whist i kartali se do dva sata u noi. Tamo se je, med inim, upo-znao s vlastelinom Nozdrjovim, ovjekom od tridesetak godina, koopernim momkom, koji mu je odmah, iza tri-etiri rijei, stao govoriti: t i . Sa efom se je redarstva i s dr-avnim odvjetnikom Nozdrjov takoer tikao i opio s njima prijateljski; ali kad sjedoe za veliku igru, i ef redarstva i dravni odvjetnik vanredno su paljivo motrili sve to on pobija, i pazili skoro na svaku kartu to ju on izbacuje. Sutranju veer provede iikov kod predsjednika suda, koji je goste, med njima i dvije dame, doekao u domaoj haljini, poneto zamazanoj. Onda je bio na veernjem sijelu kod vicegubernatora, na velikom objedu kod zakupnika, na malom objedu kod dravnoga odvjetnika, ali taj je objed vrije-dio veliki; na zakusci poslije crkvene slube, koju je priredio gradski naelnik, a i ona je vrijedila objeda. U jednu rije, ni jedan mu se sat nije dogaalo da bude doma, te je u go-stionicu dolazio jedino spavati. Doljak se je nekako u svem znao snalaziti i iskazivao se je da je iskusan svjetski ovjek. O emu se god zapodjeo razgovor, svagda ga je znao po-drati: ako je govor o pastuharnici, on govori i o pastuharnici; ako govore o dobrim psi-ma, i tu on primjeuje jako valjane primjedbe; ako raspravljaju o istrazi to ju vodi doho-darinski ured, pokazuje da mu nisu nepoznate ni sudake smicalice; ako razglabaju o igri na biljaru, ni na biljaru se on ne sramoti; ako govore o kreposti, i o kreposti on rasu-uje jako dobro, dapae sa suzama u oima; ako e o peenju estokoga pia, i u estoko se pie razumije; ako e o carinskim nadzornicima i inovnicima, i o njima on sudi tako kao da je i sm bio inovnik i nadzornik. Ali je vrijedno uoiti kako je sve to znao obavi-jati nekom dostojanstvenou, kako je znao dobro se drati. Govorio nije ni glasno ni ti-ho, nego sasvim onako kako treba. U jednu rije, kudgod okrenuo, bio je pristojan o-vjek. Svi su inovnici bili zadovoljni dolaskom nove linosti. Gubernator izjavi o njem da je ovjek dobrih naela; dravni odvjetnik da je vrstan ovjek; andarski pukovnik da je uen ovjek; predsjednik suda da je ovjek sa znanjem i estit; ef redarstva da je estit i ljubazan ovjek; ena redarstvenoga efa da je najljubazniji i najdruevniji ovjek. Dapa-

6 Ruska je vrsta, versta, neto vea od kilometra, 1067 metara.

10


e i sm Sobakjevi, koji je rijetko govorio o ikom dobru rije, ree svojoj mravoj eni, kad je prilino kasno stigao iz grada, sasvim se skinuo i legao u krevet do nje: Ja sam, duice, bio danas kod gubernatora na sijelu, i kod redarstvenoga sam efa ruao, i upo-znao sam se s kolekim savjetnikom Pavlom Ivanoviem iikovim: preprijatan ovjek! Na to mu ena odgovori: hm! i gurne ga nogom. Ovakvo se je miljenje, veoma laskavo po gosta, stvorilo o njem u gradu i odralo se donde dok nije jedno neobino gostovo svojstvo i poduzee, ili kako po provinciji govo-re: passage, a itatelj e ga nabrzo doznati, bacilo u silnu dvoumicu skoro sav grad.

11


GLAVA II.

Ve dulje od nedjelje dana ivio je gospodin doljak u gradu, obilazio po veernjim sije-lima i objedima i provodio, tono se veli, jako prijatno vrijeme. Naposljetku se odlui prenijeti svoje posjete izvan grada i pohoditi vlastelina Manjilova i Sobakjevia, kojima je obeao. Moda ga je na to naveo drugi, bitniji razlog, ozbiljnija stvar, blia srcu... Ali sve e to saznati itatelj, postepeno u svoje vrijeme, ako samo bude u njega strpljivosti da proita pripovijest to mu se nudi, a jako je duga i jo e se kasnije sve iriti i rasprostira-ti, togod se bude primicala kraju, koji djelo krasi. Koijau Selifanu izdade on nalog da u rano jutro upregne konje u poznatu briku; Petruki naredi da ostane doma te pazi na sobu i koveg. itatelju nee biti izlino upoznati se s ta dva kmeta naega junaka. Premda oni nisu, razumije se, viene linosti, nego ono to se zove licima drugoga ili tre-ega stepena, premda glavna kolesa i pera poeme nisu privrena uz njih, nego ih se jedino gdjegdje dotiu i malko zapinju za njih, ipak pisac neobino voli biti u svem opi-ran, i hoe u tom, iako je Rus, toan biti kao Nijemac. Nee to uostalom zapremiti mnogo vremena i mjesta, jer ne treba mnogo dometnuti onomu to ve italac zna, to jest, da Pe-truka nosi prilino prostran kaput cimetove boje, noen ve od gospodara, i da je nosat i usnat, po obiaju ljudi svojega stalea. Naravi je on vie utljive nego razgovorne; ima dapae plemenitih tenja za prosvjetom, to jest, za itanjem knjiga, a sadraj mu njihov ne zadaje brigu: sasvim mu je svejedno jesu li pustolovine zaljubljenoga junaka, ili na-prosto poetnica, ili molitvenik, sve on ita s jednakom panjom; da mu podmetnu ke-miju, ni nju ne bi odbio. Ne mili mu se ono to ita, nego vie samo itanje, ili da se bolje rekne, proces samoga itanja, kako se eto iz slova vazda stvara kakvagod rije, koja gdje-kad vrag bi znao ta i znai. To se itanje obavlja ponajvie leeke, u predsoblju, na pos-telji i na strunjai, koja se od toga i jest ugnjeila i stanjila kao lepinja. Osim strasti za i-tanje, jo su u njega dvije navike, koje sainjavaju dvije druge znaajne crte njegove: spa-va nerazdjeven, onakav kakav je, u tom istom kaputu, i nosi vazda sa sobom neki osobiti zrak svojega vlastitoga zadaha, koji nekako zaudara na nastanjenu sobu, te im on ma gdje namjesti svoj krevet, sve ako je u sobi nenastanjenoj donde, i onamo dovue svoju kabanicu i prtljagu, ve se ini da u toj sobi deset godina stanuju ljudi. iikov je bio o-vjek jako osjetljiv, tovie, u nekim prilikama izbirljiv, pa kad bi izjutra potegnuo zrak u svjei nos, samo bi se mrtio, tresao glavom i priklapao: Ti se, brate, vrag te znao, zno-ji, ta li! ta ne ide u kupku! Na to nije Petruka nita odgovarao, nego je nastojao odmah se zabaviti kakvim bilo poslom, ili je s etkom prilazio gospodarovu fraku to visi, ili je naprosto spremao togod. ta je mislio za to vrijeme, dok je utio? Moda je govorio sebi: Ba i jesi krasan; zar ti nije dodijalo da mi etrdeset puta ponavlja jedno te isto... Bog zna da je teko dokuiti ta misli dvorski kmet dok ga gospodar pouava. Evo dakle to se za prvi mah moe rei o Petruki. Koija je Selifan bio sasvim drugaiji ovjek... Ali pisac se apa jako da tako dugo zaokuplja itaoce ljudima nie klase, kad zna po iskustvu kako se oni ne vole upoznavati s niskim staleima. Takav je ve Rus: sav gine upoznati se s onim koji je bar za jedan stepen vii od njega, a poznanstvo po kapi, jer se pozdravlja s grofom ili knezom, bolje mu je od ikakvoga bliskoga prijateljstva. Au-

12


tor se tovie i boji za svojega junaka, koji je samo koleki savjetnik. Dvorski e se savjet-nici moda i upoznati s njim, ali oni koji su se ve prikrili generalskim stepenima, oni e mu, Bog ih znao, moda ak dobacili jedan od onih prezirnih pogleda, kakve ovjek baca ponosito na sve, togod pue do njegovih nogu, ili e moda, a to je jo gore, proi s nehajem, ubojitim za autora. Ali kako god bilo alosno i jedno i druge, ipak treba da se vratimo k junaku. Izdao on dakle potrebne naloge jo u naveerje, probudio se jako rano izjutra, umio se, protro se od glave do pete mokrom spuvom, to on radi samo nedje-ljom, a toga se dana ba desila nedjelja, i obrijao se tako da mu se je od obraz stvorio pravi atlas po glatkoi i po sjaju, obukao frak svjetlucave brusniine boje, onda kabanicu od smeih medvjedina, siao niz stube, pridravan od konobara ispod ruke, as s jedne, as s druge strane, i sjeo u briku. Uz gromor se izveze brika iz gostionikih kunih vra-ta na ulicu. Pop, to je prolazio, skine eir, nekoliko djeaka u zamrljanim kouljama prui ruke i stane govoriti: Gospodaru, udijeli siroadi! Koija primijeti kako je jedan od njih jako voljan da se popne ostrag na potegu, zvizne ga knutom i brika zaskakue po kamenju. Na radost se ukaza u daljini prutasti eram, koji kazuje da e naskoro sva-nuti kraj poploenoj cesti, kao i svakoj drugoj muci, a onda se iikov jo nekoliko puta udari prilino jako o ko i pojuri napokon po mekoti. im je za njim zaostao grad, stado-e po naem obiaju s obadviju strana uz cestu iskrsavati sve kojekakve besposlice i bu-dalatine: panjevi obrasli mahovinom, jelik, niski, rijetki grmovi mladih boria, ogorjela stabla starih borova, divlji vrijesak i tomu podobna gluparija. Ispadala su preda nj sela, ravna kao konopac, po gradnji nalik na stara sloena drva, a pokrivena sivim krovovima s izrezuckanim drvenim ukrasima ispod krovova, kao da su povjeani vezeni otarci. Ne-koliko seljaka u ovjim kousima sjedi na klupama ispred vrata i po obiaju zija; ene debelih obraza, povezanih grudi gledaju s gornjih prozora; na donje prozore gleda tele ili promalja svinja svoju slijepu njuku. Ukratko, poznati prizori. Kad je prevalio petnaestu vrstu, sjeti se da bi po Manjilovljevim rijeima trebalo tu biti njegovo imanje, ali i esna-esta vrsta proleti, a imanje se sve jo ne javlja, pa da nisu sreli dva seljaka, teko da bi pogodili pravo. Na pitanje: je li daleko imanje Zamanjilovka, skinu seljaci eire; a jedan od njih, koji je pametniji i nosi klinastu bradu, odgovori: Manjilovka moda, a nije Zamanjilovka? Pa da, Manjilovka. Manjilovka! Dok prevali jo jednu vrstu, eto ti je, to jest, ravno dakle. Na desno? upita koija. Na desno, odgovori seljak. To li je put u Manjilovku, a Zamanjilovke nikako nema. Tako se ona zove, to jest prozvana je Manjilovka, a Zamanjilovke tu nikako nema. Tamo e ravno na visu vidjeti kuu, kamenu, na dva kata, gospodsku kuu, gdje ivi, to jest, sm gospodar. Eto to ti je Manjilovka, a Zamanjilovke nema tu ama nikakve i nije ni bilo. Krenu traiti Manjilovku. Provezu se dvije vrste, naiu na poljski put to se odvaja, ali ve su bili prevalili i dvije, i tri, i etiri vrste, ini se, a dvokatna se kamena kua sve jo ne vidi. Sjeti se sada iikov, ako te prijatelj zove za petnaest vrsta na imanje, onda ima donde zacijelo trideset. Imanje Manjilovka slabo bi koga zamamilo svojim poloajem. Gospodski dom stoji osamljen na vjetrometu, to jest na uzvisini, otvorenoj svim vjetro-vima, kojigod smisle duhati; pristranak s brijega, na kojem je dom, pokriven je ostrie-nom tratinom. Po pristranku su kojekud porazbacane na engleski nain dvije-tri gredice s grmovima jorgovana i sibirske bagrene; pet-est breza u malim hrpama ispinje svoje kratke vrke sa sitnim liem. Ispod dvije se breze vidi sjenica s plosnatom, zelenom ku-polom, s drvenim, modrim stupovima i s natpisom: hram samotnoga razmiljanja; ne-

13


to nie je ribnjak, pokriven zelenom plijesni, to uostalom nije nikakvo udo u engles-kim vrtovima naih vlastelina. Podno te uzvisine, a donekle i po samom proplanku, crne se uzdu i poprijeko tmurne kuice, koje na junak, ne zna se poradi kakovih razloga, pone brojati i nabroji ih vie od dvije stotine. Nigdje meutim ne raste nikakvo drvo i nikakvo zelenilo; odasvud viri jedino brvno. Prizor oivljavaju dvije ene, koje su sliko-vito zadigle suknje, potkasale se sa sviju strana, te gaze do koljena po ribnjaku, vuku za dvije drvene motke proderanu mreu zganju, u kojoj se vide dva zapletena raka i blis-ta se crvenperka koja je ovamo zapala; ene kao da su u zavadi i zbog neega se grde. Podalje, na strani, tmni se borik nekom tmurnom modrikastom bojom. I samo se vrije-me zbilo ba kako treba: niti je vedar dan, niti mraan, nego neke svijetle sive boje, kakve ima samo na starim odorama garnizonskih vojnika, mirne vojske, ali nedjeljom donekle netrijezne. Da se popuni slika, ne manjka ni pijetao, vjesnik promjenljivoga vremena, kojemu su dodue zbog poznatih enarskih poslova drugi pijetlovi prokljucali glavu do samoga mozga, ali on kukurijee to mu grlo daje, pa i lupka krilima, oupani-ma kao stara rogoina. Prilazei k dvoru, smotri iikov na vanjskim stubama samoga domaina u zelenu vunenu kaputu, kako je digao ruku k elu i zasjenio oi da bolje raz-motri koiju to mu se dovozi. togod se brika blie pribliava stubama, sve su mu oi veselije i osmijeh mu se iri sve vie i vie. Pavel Ivanovi! uzvikne on naposljetku, dok je iikov izlazio iz brike. Jedva ste se jednom ipak sjetili nas. Oba se prijatelja svojski poljube i Manjilov uvede svojega gosta u sobu. Premda je neto pokratko vrijeme to e oni prolaziti kroz hodnik, predsoblje i jedau sobu, pokuat e-mo ipak, neemo li dospjeti, da se kakogod okoristimo njime i da tota reknemo o do-mainu. Ali tu mora autor priznati da je ovakvo poduzee jako teko. Kudikamo je lake crtati karaktere zamanije veliine: tamo bacaj naprosto boje punom akom na platno, crne, arke oi, nadvjeene obrve, elo prerezano mrtinom, preko ramena prebaen crn ili plamenit plat, i portret je gotov: ali sva ova gospoda koje ima mnogo na svijetu, a svi su jako slini, no ipak im, kad se zagleda, razbira mnogo neprimjetljivih osobitosti, sva se ta gospoda strano teko portretiraju. Tu mora svakako napinjati panju da primora sve fine, skoro nevidljive crte da iskrsnu pred tobom, i uope mora duboko za-roniti pogled, ve izotren u nauci ispitivanja. Jedini bi Bog moda znao rei kakve je naravi Manjilov. Ima vrsta ljudi, poznatih pod imenom: prilini ljudi, ni kuhani ni peeni; ni u gradu Bogdan, ni u selu Selifan, kako veli poslovica. K njima se treba moda pribrojiti i Manjilov. Naoko je bio naoit ovjek, crte njegova lica nisu bile neprijatne, ali kao da je ta prijatnost bila i preslaena; u mani-rama mu je i u rijeima bilo neto to se umiljava stei sklonost i poznanstvo. Smjekao se je zamamljivo, bio plavokos i modrook. Za razgovora s njim ne moe u prvi as ne rei: Kako je to prijatan i dobar ovjek! Onoga aska za tim nee nita rei, a treega e asa kazati: Vrag bi znao, ta je! i uklonit e se podalje, a ako se ne ukloni, zao-kupit e te smrtna dosada. Od njega nee doekati nijednu ivahnu, niti makar estoku rije, kakvu moe uti skoro od svakoga ako se takne stvari koja njega dira u ivac. U svakoga je svoja voljica: u jednoga se svratila volja na hrtove; drugomu se ini da je velik ljubitelj muzike i da divno osjea sve dubine njene; trei je majstor da vjeto jede; etvrti da igra ulogu bar za dva palca viu od one koja mu je odreena; peti je ogranienije elje, spava i sanja da mu se je proetati s krilnim autantom, pa da ga gledaju prijatelji, znan-ci, tovie, i nepoznati; esti je ve obdaren takvom rukom koja osjea natprirodnu elju da podi ime kakvomu karo kecu ili dvojci, a sedmomu se ruka vazda otima za tim da naini gdjegod red, da se to blie primakne k linostima na potanskoj stanici, pazniku ili vozaima, u jednu rije, u svakoga ima svoje, samo u Manjilova nije bilo niega.

14


Doma je jako malo razgovarao, najvie je umovao i mislio, ali to je mislio zna valjda je-dini Bog. Ne moe se rei da se je bavio gospodarstvom, nije nikada ni odlazio u polje; gospodarstvo je ilo nekako samo od sebe. Kad mu nastojnik veli: dobro bi bilo, gospo-daru, da se uini to i to, obiava on odgovarati: da, nije loe, pa pui lulu uz koju je navikao dok je sluio u vojsci, gdje je bio smatran za najskromnijega, najfinijega i najna-obraenijega asnika. Da, ba i nije loe, ponavlja on. Kad mu doe seljak, rukom po-ee zatiljak i kae: Gospodaru, dopusti da odem na posao i da zaradim za porez, od-govara mu: odlazi, pui lulu i nije mu ni na kraj pameti da je seljak otiao pijaniti. Kad gleda sa stuba dvorite i ribnjak, znao je gdjekad govoriti kako bi dobro bilo da se od kue prokopa podzemni hodnik ili da se ribnjak premosti kamenim mostom, na ko-jem bi bili s obadviju strana duani, a u njima bi sjedjeli trgovci i prodavali svakojaku sitnu robu potrebnu seljacima. Pri tom su mu oi postajale neobino slatke, a na licu se javljalo najvee zadovoljstvo. Ali svi su se ti planovi svravali samim rijeima. U kabine-tu mu je vazda leala neka knjiica, obiljeena zalogom na etrnaestoj stranici, koju on neprestano ita ve dvije godine dana. U kui mu je navijek nedostajalo ega god: u gos-tinskoj je sobi stajalo novo pokustvo, presvueno raskonom svilom, ali domain ve nekoliko godina upozoruje svaki put gosta rijeima: Ne sjedajte na te naslonjae, nisu jo gotovi. U gdjekojoj sobi i nema nikakvoga namjetaja, premda je bio govor za prvih dana iza svadbe: Duice, morat emo se sutra postarati da se u tu sobu metne namjetaj bar na vrijeme. Naveer se je metao na stol divan svijenjak od tamne bronze, s tri anti-kne gracije i s divnom zdjelicom od sedefa, a do njega se je postavljao neki naprosto ba-kreni invalid, hrom, nakrivljen i sav mastan, premda to nije opaao ni domain ni doma-ica, ni sluge. ena njegova... uostalom, oni su sasvim zadovoljni bili jedno s drugim. Iako je prolo vie od osam godina kako su se uzeli, sve jo jedno drugomu donosi ili ja-bukovu kriku ili slatki, ili ljenik, i govori dirljivim, njenim glasom, koji iskazuje pot-punu ljubav: Otvori, duice, ustaca, metnut u ti ovaj komadiak. Razumije se samo po sebi da se tom prilikom otvaraju ustaca jako draesno. Za roendan su se spremali darovi, kakva navlaka na etku za zube, s bisernim vezom. A jako bi esto, sjedei na divanu, ne zna se poradi kojih razloga, ostavljali odjednom on svoju lulu, ona svoj rad, ako ga je u taj mah drala u rukama, pa bi pritiskivali jedno drugomu takav eznutljiv, dug poljubac, da bi se za njegova trajanja lako mogla ispuiti mala cigarica. U jednu rije, bili su, to se veli, sretni. Moglo bi se dabome primijetiti da u kui ima mnogo drugih poslova osim dugotrajnih poljubaca i darova, i da bi se tota moglo zapitati. Zato se, na primjer, glupo i bez pameti prireuju jela u kuhinji? Zato je smonica prilino prazna? Zato je kljuarica kradljivica? Zato su sluge neisti i pijanci? Zato sva sluinad spava po miloj volji, a za sve drugo vrijeme objeenjai? Ali sve su to niske stvari, a Manjilova je dobro odgojena. A dobar se odgoj, kao to se zna, sijee u pensionima; a u pensionima, kao to se zna, sainjavaju tri glavna predmeta osnovu ljudskih vrlina: francuski jezik, prijeko potreban za sreu obiteljskoga ivota, glasovir, da pribavlja muu prijatnih aso-va, a naposljetku naroito gospodarstvena struka: pletenje novanih kesica i drugih pok-lona. Uostalom, deavaju se razliita usavrenja i promjene u metodama, osobito u dana-nje vrijeme: sve to stoji ponajvie do razboritosti i do sposobnosti samih vlasnica pensi-ona. Zato je u drugim pensionima tako udeeno da je prvi glasovir, zatim francuski jezik, a onda tek gospodarstvena struka. A gdjekada biva i tako da je prva gospodarstvena struka, to jest pletenje poklona, zatim francuski jezik, a onda tek glasovir. Ima razliitih metoda. Ne smeta ako se jo primijeti da Manjilova... ali o damama, priznajem, jako se bojim govorili, a uza to je i vrijeme da se vratim k naim junacima, koji ve nekoliko a-saka stoje pred vratima gostinske sobe i sve nutkaju jedan drugoga neka ue prvi. Budite dobrostivi, nemojte toliko mariti za mene, ja u iza vas, govori iikov.

15


Ne, Pavel Ivanovi, ne, vi ste gost, govori Manjilov i pokazuje mu rukom vrata. Nemojte se nekati, molim, nemojte se nekati; izvolite ui, govori iikov. Ne, oprostite, neu dopustili da iza mene ue takav prijatan, obrazovan gost. Zato obrazovan?... Izvolite ui! No, ta izvolite vi! A zato? Pa zato! ree Manjilov s prijatnim smijekom. Naposljetku uu obadva prijatelja porebrk na vrata i malo pritisnu jedan drugoga. Dopustite da vam predstavim moju enu, ree Manjilov. Duice! Pavel Ivanovi! iikov smotri zaista damu, koju dosad nije ni primijetio, kako se je pozdravljao na vra-tima s Manjilovim. Bila je ljepukasta, odjevena spram lica. Na glavi joj je pristao svilen kapot blijede boje; tananom, malom ruicom odbacila ona neto bre na stol i stisla batis-tov rubac s vezenim rogljima. Ustala s divana na kojem je sjedjela. iikov joj nije bez zadovoljstva priao ruici. Manjilova progovori, malo i hruskajui, da ih je jako obrado-vao svojim dolaskom i da nije bilo dana da ga mu njen nije spominjao. Jest, priklopi Manjilov: neprestano me ona pita: ta to ne dolazi tvoj prijatelj? Poekaj duice, doi e, I evo ste nas napokon poastili svojim posjetom. Zaista ste nam pribavili uitak... svibanjski dan... imendan srcu... Kad je iikov uo da je stvar dotjerala ve do imendana srcu, zbuni se malo i odgovori skromno da nema uveno ime, pa ni znatan rang. Sve vi imate, prekine ga Manjilov sve s istim prijatnim osmijehom: sve imate, dapae jo i vie. Kako vam se je svidio na grad? priklopi Manjilova Jeste li prijatno proveli tamo vrijeme? Jako lijep grad, prekrasan grad, odgovori iikov. I jako sam prijatno proveo vrijeme: drutvo je najdruevnije. A kakvim vam se ini na gubernator? ree Manjilova. Zar nije zaista najestitiji i najljubazniji ovjek? dometne Manjilov. Cijela istina, ree iikov, najestitiji ovjek. I kako se je sljubio sa svojom slu-bom, kako ju razumije! Probali bi poeljeti po vie takvih ljudi. Kako on umije, znate, svakoga doekati i ouvati finou u svojim postupcima, pri-metne Manjilov sa smijekom i od uivanja skoro sasvim zamuri oima, kao maak ko-jega su malko pokakljali prstom iza uiju. Jako druevan i prijatan ovjek, nastavi iikov, i takav vjetak! Nisam ni sanjao kako on lijepo veze razne domae uzorke! Pokazao mi je novanu kesu to je nainio: rijetko koja dama veze ovako vjeto. A vicegubernator je, zar nije istina, mio ovjek? ree Manjilov i opet malo zamuri oima. Jako, jako vrijedan ovjek, odgovori iikov. No, molim, a kakvim vam se ini redarstveni ef? Zar nije zaista jako prijatan ovjek? Vanredno prijatan, i kako je uman, kako je naitan ovjek! Kod njega sam se zajedno s dravnim odvjetnikom i predsjednikom suda kartao whista do najkasnijih pijetlova. Ja-ko, jako vrijedan ovjek.

16


No, a ta sudite o eni redarstvenoga efa? dometne Manjilova. Zar nije zaista preljubazna ena? O, to je jedna od najvrednijih ena to ih ja znam, odgovori iikov. Ne propustie onda predsjednika suda, potara, pretresoe tako skoro sve inovnike u gradu i svi se pokazae da su najvredniji ljudi. Vi navijek na selu provodite vrijeme? zapitat e napokon i iikov. Najvie na selu, odgovori Manjilov. Gdjekad uostalom dolazimo u grad, jedino zato da se sastanemo s obrazovanim svijetom. Podivljat e, znate, ako navijek bude i-vio u zatvoru. Istina je, istina, ree iikov. Dabome, nastavi Manjilov: drugaije bi bilo kad bi susjedstvo bilo valjano, kad bi bio na primjer takav ovjek s kojim bi se mogli u neku ruku razgovoriti o ljubaznosti, o dobrom ophoenju, pratiti kojugod onakvu nauku da se dua prodrma i da, tono vele, uzlebdi... Htjede on tu jo neto iskazati, ali primijeti da se je malo zaletio, pa se raz-mahne rukom po zraku i nastavi: onda bi dakako selo i samoa imali jako mnogo pri-jatnosti. Ali ba nikoga nema.... Samo gdjekad proita Sina Oteestva. iikov se sasvim sloi s tim i priklopi da nita ne moe bili ugodnije nego ivjeli u sa-moi, sladiti se pogledom na prirodu i uitati gdjekad koju knjigu... No, znate, nadovee Manjilov, ipak, ako nemate prijatelja s kojim bi se razgali-li... O, to je istina, to je cijela istina! prekine ga iikov. ta su ti onda sva blaga na svijetu! A k o i n e m a n o v a c a , s a m o i m a j d o b r i h l j u d i z a d r u b u , rekao je jedan mudrac. I znate, Pavel Ivanovi, ree Manjilov, a na licu mu se javi ne samo sladak, nego i bljutavo sladunjav izraaj, nalik na onu miksturu to ju vjet svjetski doktor nemilice za-slauje, mislei da e tim obradovati pacijenta: onda se osjea nekakva, u neku ruku, duevna slast... Evo kao na primjer sada, gdje mi je sluaj pribavio sreu, moe se rei, rijetku, uzoritu, da govorim s vama i da se sladim prijatnim razgovorom vaim... Ta molim vas, kakav prijatan razgovor?... Neznatan ovjek, nita vie, odgovori iikov. O, Pavel Ivanovi! Dozvolite mi da budem iskren: ja bih s drage volje rtvovao polo-vicu imetka, da mi je jedan dio tih vrlina to ih imate vi!... Naprotiv, ja bih sa svoje strane smatrao najveim... Ne zna se dokle bi doprlo uzajamno izlijevanje uvstava dvaju prijatelja, da nije uao sluga i javio da je gotov objed. Molim najpokornije, ree Manjilov. Oprostite, ako kod nas nije onakav objed kakav je na parketima i u prijestolnicama: kod nas je naprosto, po ruskom obiaju, blitvena juha, ali od ista srca. Najpokornije mo-lim. Uzmu se sada jo neko vrijeme prepirati tko e prvi ui, a naposljetku ue iikov pore-barke u jedau sobu. U jedaoj su sobi ve stajala dva djeaka, Manjilovljevi sinovi, koji su bili u onim godi-nama kad ve djecu posauju za stol, ali jo na visokim stolicama. Do njih stoji uitelj, koji se uljudno pokloni i nasmijei. Domaica sjedne uza svoju tasu s juhom, gosta posa-de izmed domaina i domaice, sluga svee djeci na vrat ubruse.

17


Mile li djece! ree iikov pogledav ih, a koliko im je godina? Starijemu osam, a mlai je ba juer navrio estu, ree Manjilova. Temistokljus! obrati se Manjilov k starijemu, koji se je muio osloboditi podbradak to mu je lakaj zavezao u ubrus. iikov uzvije malo obrve kad je uo to donekle grko ime, kojemu je Manjilov, ne zna se zato, dometnuo zavretak na jus; ali se postara da odmah vrati lice u obino stanje. Temistokljus, reci mi: koji je najznatniji grad u Francuskoj? Uitelj uperi sada svu panju u Temistokljusa, kao da e mu se upiti u oi, ali se najzad umiri sasvim i klimne glavom kad je Temistokljus rekao: Pariz. A koji je kod nas najznatniji grad? zapita opet Manjilov. Uitelj napne opet panju. Petrograd, odgovori Temistokljus. I koji jo? Moskva, odgovori Temistokljus. Umnik, duica! primijeti iikov. Ta molim vas... nastavi on, obrativi se od-mah k Manjilovima nekako u udu. U tim godinama i ve takvo znanje. Moram vam rei da e u tom djetetu biti velikih sposobnosti! O, vi jo ne znale njega! odgovori Manjilov: u njega je neobina otroumnost. Ovaj mlai, Alkid, nije tako bistar, ali onaj, im to spazi: kukca, mekuca, odmah mu zaigraju oice, poleti za njim i mahom uperi panju. Ja sam ga namijenio za diplomatsku slubu. Temistokljus! nastavi Manjilov i opet se obrati k njemu: hoe biti poslanik? Hou, odgovori Temistokljus, vaui kruh i drmajui glavom desno i lijevo. U laj mah lakaj to je stajao ostrag obrie poslaniku nos, i jako je dobro uinio, jer bi inae bila kanula u juhu prekrupna kap, koja ne spada onamo. Za stolom se razvede razgovor o zadovoljstvu spokojna ivota, prekidan domaiinim primjedbama o gradskom kazali-tu i glumcima. Uitelj je vrlo paljivo gledao razgovarae, a im primijeti da su se voljni nasmijati, od-mah je toga asa otvarao usta i usrdno se smijao. Bio je valjda zahvalan ovjek, pa je htio time uzvratiti domainu za dobar postupak. Ali jedan se je put lice njegovo ipak natmu-rilo, te on strogo zalupka po stolu i uperi oi u djecu to mu sjede suelice. Tako je i prili-ilo, jer je Temistokljus ugrizao Alkida za uho, a Alkid zamurio, zinuo i ve htio zapla-kati najalostivije, no onda osjetio da bi za to mogao lako ostati bez jela, vratio usta u preanje stanje i slao u suzama glabati ovju kost, od koje mu se omastie i zasjae oba-dva obraza. Domaica se je jako esto obraala iikovu i govorila mu: Vi nita ne jedete, vrlo ste malo uzeli. Na to je iikov odgovarao svaki put: Najpokornije zahvaljujem, ja sam sit. Prijatan je razgovor bolji od ikojega jela. Ustadoe od stola. Manjilov je bio silno zadovoljan, zahvatio gostu rukom za lea i tako se spremao odvesti ga u gostinsku sobu, kad mu gost izjavi odjednom, jako znaajna li-ca, da se je nakan razgovoriti s njim o prijeko potrebnoj stvari. Ako je tako, izvolite sa mnom u moj kabinet, ree Manjilov i odvede ga u malu so-bicu, s prozorom prema umi to se modri. Ovo je moj zakutak, ree Manjilov.

18


Ugodna sobica, ree iikov, poto ju je premjerio oima. Soba i zaista nije bila ne-ugodna: zidovi obojeni nekom modrikastom bojom, kao sivkastom; etiri stolice, jedan naslonja, stol na kojem lei knjiga i u njoj zaloga, to smo ju ve imali prilike spomenuti; nekoliko ispisanih papira; ali najvie je bilo duhana. Bilo ga je u svakakvu liku: u zamo-cima i u duhanjarama, i najposlije sasutoga naprosto u gomilu na stol. I na obadva su prozora bile hrpice pepela, istresenoga iz lule, brino poredane u jako lijepe redie. Vid-jelo se je da se domain gdjekad zabavlja time. Dopustite da vas zamolim, da bi izvoljeli sjesti u ovaj naslonja, ree Manjilov. Tu e vam biti udobnije. Dopustite, ja u sjesti na stolicu. Dopustite da vam to ne dopustim, ree Manjilov i nasmijei se. Taj je naslonja kod mene ve odreen za gosta: htjeli ne htjeli, sjesti morate. iikov sjedne. Dozvolite da vas ponudim lulicom. Ne, ne puim, odgovori iikov prijazno i kao da ali. Zato? zapita Manjilov isto tako prijazno i kao da ali. Nisam navikao, bojim se; vele da lula sui. Dozvolite, da vam primijetim: to je predrasuda. tovie, ja mislim da je kudikamo zdravije puiti lulu nego mrkati burmut. U naoj je pukovniji bio porunik, prekrasan i jako naobraen ovjek, koji lulu nije isputao iz usta ne samo za stolom, nego dapae, s oprotenjem da reknem, ni na svim drugim mjestima. I on je sada ve preao etrdesetu godinu, a dosad je, hvala Bogu, tako zdrav da i ne moe biti zdraviji. iikov primijeti da se to zaista dogaa i da u prirodi ima mnogo stvari koje ne zna ob-jasniti ni golema pamet. No dopustite ponajprije jednu molbu... izgovori on glasom iz kojega se je uo neki neobini, ili skoro neobini, izraaj, i odmah se zatim, tko bi znao zato, obazre. Manjilov se takoer, tko bi znao zato, obazre. Jeste li odavno izvoljeli predati revizijsku listi-nu? Jesam, odavno ve; pravo da kaem, i ne sjeam se. Je li vam mnogo seljaka pomrlo otad? Pa ne znam: o tom, mislim, treba zapitali nastojnika. Ej, slugo! Zovni nastojnika; bit e on danas ovdje. Doe nastojnik. Bio je to ovjek skoro od etrdeset godina, obrijane brade, u dugu kapu-tu; ovjek koji provodi, ini se, jako miran ivot, jer mu je lice puno, kao da je nabuhlo, a ukasta mu koa i sitne oice kazuju da on i predobro zna ta je perje i perina. Vidi mu se odmah da je proao ivotnom stazom onako kako njome prolaze svi vlasteoski nastoj-nici: nekada je bio jedino pismen djeak u kui, zatim se oenio kakvom Agakom, klju-aricom, gospodariinom miljenicom, poslao i sam kljuar, a onda i nastojnik. Kad je pak postao nastojnikom, radio je, razumije se, kao i svi nastojnici: druio se i kumio se s oni-ma koji su u selu bogatiji, tjerao na jau tlaku one koji su siromaniji; budio se ujutro u devet sati, ekao na samovar i pio aj. Sluaj, dragi, koliko nam je pomrlo kmetova otkad smo predali revizijsku listinu? Pa kako koliko? Mnogo ih je poumiralo odonda, ree nastojnik i pri tom tucne, a rukom zaslonio malo usta kao zaslonom.

19


Jest, priznajem, i sm sam mislio tako, prihvati Manjilov: ba i jesu jako mnogi pomrli! Okrene se sada iikovu i dometne jo: zaista, jako mnogi. A koliko, na primjer, na broj? zapita iikov. Da, koliko na broj? prihvati Manjilov. Pa kako bih rekao na broj? Ta ne zna se koliko ih je pomrlo: nitko ih nije brojao. Jest, ba tako, ree Manjilov i okrene se iikovu, i ja sam tako sudio, velik po-mor; nikako se ne zna koliko ih je pomrlo. Ti ih, molim te, prebroj, ree iikov, i naini potanki popis sviju poimence. Da, sviju poimence, ree Manjilov. Nastojnik mu odgovori: na zapovijest i ode. A poradi ega treba vama to? zapita Manjilov, kad je otiao nastojnik. To pitanje kao da je smelo gosta: na licu mu se javi neki napeti izraaj, od kojega je dapa-e i pocrvenio, napinjanje da neto iskae to se ne pokorava sasvim rijeima. I zaista je Manjilov uo naposljetku takve udne i neobine stvari, kakvih jo nikada nisu ule ljudske ui. Vi pitate, poradi kakvih razloga? Evo kakvi su razlozi: elio bih kupiti kmetove... ree iikov, ali se zamuca i ne dovri govor. No, dozvolite da vas zapitam, ree Manjilov: kako elite kupiti kmetove: sa zem-ljom, ili prosto na preseljenje, to jest bez zemlje? Ne, ne velim ja da bih ba htio kmetove, ree iikov, ja elim mrtve... Kako? Oprostite... ja sam malo nagluh, nauo sam jako udnu rije... Ja elim nabaviti mrtve, koji bi se uostalom po reviziji raunali kao da su ivi, ree iikov. Manjilov ispusti i ibuk i lulu na pod, a kako je zinuo, ostade nekoliko asaka otvorenih usta. Oba prijatelja to su raspravljala o prijatnostima prijateljskoga ivota ukoie se sa-da i uperie oi jedan u drugoga, kao oni portreti to su se u staro vrijeme vjeali jedan prema drugomu, s obadviju strana zrcala. Naposljetku digne Manjilov lulu i ibuk i po-gleda odozdol iikovu u lice, nastojei uvrebati ne vidi li mu se na usnama kakav pod-smijeh, nije li se on naalio; ali to mu se nije vidjelo: naprotiv, lice se je njegovo inilo oz-biljnijim nego obino. Onda pomisli nije li gost kakogod iznenada pomjerio pameu, te ga u strahu pogleda uporito; ali gostu su oi bile sasvim jasne; nije bilo u njima onoga divljega i nemirnoga ognja to luaku titra u oima; sve je bilo pristojno i u redu. Koliko-god premiljao Manjilov ta bi i kako bi, nita nije znao smisliti, nego samo ispusti iz usta vrlo tankim pramenom dim to mu je zaostao. elio bih, dakle, znati, moete li vi meni ovakve, koji nisu u zbilji ivi, ali jesu ivi po zakonitoj formi, predati, ustupiti, ili kako budete rasudili da je najbolje? Ali Manjilov se tako zbuni i smete da ga je samo gledao. ini mi se da je to vama neprilino? primijeti iikov. Meni? Ne, nije, odgovori Manjilov: ali ne mogu d o k u i t i . . . oprostite... ja dakako nisam stekao takvo sjajno obrazovanje, kakvo se, da tako reknem, vidi u svakoj vaoj kretnji; nema u mene visoke vjetine u izraavanju... Moda se tu... u toj izjavi, to ju ovaj as izrekoste... krije neto drugo... Moda ste se vi izvoljeli izraziti ovako poradi krasote slila? Nisam, prihvati iikov: ne, ja mislim stvar onako, kakva jest, to jest due koje su zaista ve pomrle.

20


Manjilov se sasvim zbuni. Osjea da mora neto uiniti, upitati, ali to da upita, vrag bi znao. Zavri napokon time da je ispustio dim, ali ga nije vie ispustio na usta, nego kroz nozdrve. Ako dakle nema nikakvih zapreka, mogli bi se u ime boje latiti da sklopimo kupo-vinski ugovor, ree iikov. ta, za mrtve due kupovinski ugovor? Ta ne! odgovori iikov. Mi emo napisati da su ive, onako kako zaista pie u revizijskoj listini. Ja sam navikao da ni u emu ne odstupam od graanskih zakona; po-radi toga sam dodue postradao u slubi, ali oprostite: dunost je meni svetinja, a zakon ja nijemim pred zakonom. Te se rijei svidjee Manjilovu, ali u samu jezgru ipak nije prodro, te uzme mjesto odgo-vora tako snano srkati ibuk da mu je ibuk naposljetku zahripao kao fagot. inilo se je kao da hoe iz ibuka izvui sud o toj neuvenoj stvari; ali ibuk je hripao i nita vie. Moda je u vas kakva sumnja? O, molim vas, nipoto! Ne velim ja da bih imao kakvu, to jest, kritinu pokudu za vas. Ali dozvolite da javim, nee li taj posao, ili da se jo bolje, tako da reknem, izrazim, trgo-vina, nee li dakle ta trgovina biti u neskladu s graanskim odredbama i daljnjim na-umima Rusije? Tu Manjilov malo mahne glavom i pogleda jako znaajno iikovu u lice, a na svim mu se crtama na licu i na stisnutim mu se usnama javi takav dubok izraaj, kakav se moda jo nikada nije vidio na ovjejem licu, osim jedino u kojega prepametnoga ministra, u asu kad jako razbija ime glavu. Ali iikov odgovori naprosto da ovakav posao, ili trgovina, nikako nee biti u neskladu s graanskim odredbama i daljnjim naumima Rusije, a nakon aska dometne jo da e to dravi i koristiti, jer e dobiti zakonite pristojbe. Vi dakle sudite?... Ja sudim da e to biti dobro. A, ako je dobro, onda je druga stvar; ja se tomu nita ne protivim, ree Manjilov i sasvim se umiri. Sada jo samo da se pogodimo za cijenu... Kako, za cijenu? opet e Manjilov i zastane. Zar vi sudite da u ja uzimati novce za due koje su u neku ruku zavrile svoje ivovanje? Ako vas je ve snala ovakva, da tako reknem, fantastina elja, to vam ih ja od svoje strane dajem besplatno, a kupovin-ski je ugovor na moj troak. Velik bi prijekor stigao historika ovih zgoda to se pripovijedaju kad bi propustio i ne bi kazao da je zadovoljstvo obuzelo gosta nakon tih rijei, izreenih od Manjilova. Koliko-god bio dostojanstven i rasudljiv, sada je skoro poskoio kao jarac, a to se radi, kao to se zna, samo onda kad zaokupi najjaa radost. Tako se jako okrene u naslonjau da je pukla vunena tkanina kojom je obapet jastuk; sm ga Manjilov pogleda nekako u udu. Potak-nut zahvalnou iznizao iikov tolike zahvale, da se je Manjilov smeo, sav se zacrvenio i samo odmahivao glavom, da nije, a naposljetku tek izrekao, da to nije ba nita, ali on bi zaista elio dokazati ime srdanu tenju, magnetizam due; a umrle su due u neku ruku trice i kuine. Nipoto nisu trice i kuine, ree iikov i stisne mu ruku. Izvije mu se sada jako dubok uzdah. ini se da je bio raspoloen za srdane izljeve; iz-govori naposljetku uvstveno i izrazito ove rijeci:

21


Da vi znate koliku ste uslugu ovim naoko tricama i kuinama iskazali ovjeku bez ro-da i plemena! I zaista, ta li ja nisam pretrpio! Kao kakva barka nasred divljih valova... Koliko sam gonjen i vitlan bio, koliki sam jad okusio! A rad ega? Rad toga jer sam se drao istine, jer mi je savjest bila ista, jer sam priskakao i udovici bez ikoga igdje, i jad-noj siroti!... I on obrie rupcem suzu to mu je vrcnula na oko. Manjilov se sav tronuo. Dugo su prijatelji stiskivali jedan drugomu ruke i dugo su utei gledali jedan drugomu u oi, u kojima su se vidjele suze to im naviru. Manjilov ne htje-de nikako ispustiti ruku naega junaka, nego ju je vatreno stiskivao da onaj nije vie znao kako bi ju oslobodio. Naposljetku je polako izvue, primijeti da ne bi bilo loe kad bi se to prije sklopio kupovinski ugovor, a dobro bi bilo kad bi on sam krenuo u grad; onda uzme eir i stane se opratati. ta? Vi bi ve da odete? ree Manjilov, koji se je odjednom trgnuo i skoro se upla-io. U taj mah ue u kabinet Manjilova. Lizanjka, ree joj Manjilov nekako samilosno: odlazi nam Pavel Ivanovi! Zato jer smo dosadili Pavlu Ivanoviu, odgovori Manjilova. Gospoo! Ovdje, ree iikov: ovdje, evo gdje, i on poloi ruku na srce: jest, ovdje e prebivati prijatnost toga vremena to sam proveo s vama! I vjerujte, ne bi mi bilo veega blaenstva nego da ivim s vama, ako ne u jednoj kui, barem u najbliem susjedstvu. A znate, Pavel Ivanovi, ree Manjilov, kojemu se je jako svidjela ta misao: bilo bi zaista lijepo kad bi ivjeli tako zajedno, pod jednim krovom ili u sjeni kakvoga brije-sta, da filozofiramo o emugod, da zaronimo!... O, to bi bio rajski ivot! ree iikov uzdahnuvi. Zbogom, gospoo! nastavi, prilazei Manjilovoj k ruici. Zbogom, prepotovani prijatelju! Ne zaboravite mi mol-bu! O, budite uvjereni! odgovori Manjilov. Ne rastajem se s vama na dulje nego na dva dana. Odu svi u jedau sobu. Zbogom, mili malii! ree iikov, kad je smotrio Alkida i Temistokljusa gdje se zabavljaju nekakvim drvenim husarom, koji nema vie ni ruke ni nosa. Zbogom, ma-lonje. Oprostite mi to vam nisam donesao poklon, jer ja, priznajem, nisam ni znao da li vi ivite na svijetu; ali sada u vam, dok doem, svakako donijeti. Tebi u donijeti sablju. Hoe sablju? Hou, odgovori Temistokljus. A tebi bubanj. Je li, tebi bubanj? nastavi iikov, sagnuvi se k Alkidu. Pupan, odgovori aptom Alkid, a oborio glavu. Dobro, donijet u ti bubanj, divan bubanj! Sve e da ori trr... r... tra-ta-ta, ta-ta-ta... Zbogom, duko! Zbogom! Poljubi ga u glavu i okrene se k Manjilovu i njegovoj eni s tihanim smijehom, s kakvim se obino obraaju roditeljima da im pokau kako su nevine elje njihove djece. Zbilja, ostanite, Pavel Ivanovi, ree Manjilov, kad su ve svi izili na stube. Po-gledajte, kakvi su oblaci! To su mali oblaii, odgovori iikov.

22


A znate li vi put k Sobakjeviu? To bih da vas zapitam. Dozvolite, odmah u rei vaemu koijau. Sada Manjilov isto onako ljubazno razloi stvar koijau i jedan put mu dapae ree: v i . Kad je koija uo da treba proi dva zakretaja, a istom na trei zakrenuti, ree: pogodit emo, vae blagorodstvo, i iikov se odveze, praen dugo naklonima i rupcima, koji-ma su mahali domain i domaica, propinjui se na prste. Dugo je Manjilov stajao na stubama i pratio oima briku to se udaljuje, pa i kad mu je ona nestala iz vida, sve je jo stajao i puio lulu. Naposljetku ode u sobu, sjedne na stoli-cu i oda se mislima, radujui se u dui to je gostu pribavio malen uitak. Onda mu misli preu neopazice na druge stvari i zanesu se najzad Bog ih znao kuda. Premiljao je o srei prijateljskoga ivota, o tom kako bi lijepo bilo ivjeti s prijateljem na obali koje rije-ke, onda mu se stao graditi na toj rijeci most, onda ogromna kua s takvim visokim bel-vederom, da se otud moe vidjeli ak i Moskva, i tamo da pije naveer pod vedrim ne-bom aj i raspravlja o kakvim ugodnim stvarima; onda da se je s iikovim dovezao na krasnim koijama u neko drutvo, koje oparava ugodnim ophoenjem, te da je car doz-nao za toliko prijateljstvo njihovo i imenovao ih generalima; a dalje, naposljetku, Bog bi znao ta je bilo, no on nije vie ni sam mogao razabrati. Odjednom mu sve sanjarije pre-kine udna molba iikovljeva. Misao o toj molbi nikako nije mogao prokuhati u glavi: kakogod ju prevrtao, nikako nije mogao objasniti ju sebi, pa je sve sjedio i puio lulu i to se oteglo do same veere.

23


GLAVA III.

A iikov je zadovoljne volje sjedio u briki, koja se ve odavno kotrlja potanskom ces-tom. Iz preanje se glave vidi ve ta je glavni predmet njegovu ukusu i sklonosti, nije zato udo to je nabrzo zaronio onamo sav, i tijelom i duom. Zamiljaji, rauni i snovi, to su mu titrali po licu, bili su oito jako ugodni, jer su svaki as ostajali za njima tragovi zadovoljna smijeka. Zabavljen njima nije ni malo pazio kako njegov koija, zadovoljan doekom Manjilovljeve kune sluinadi, priklapa jako valjane primjedbe arcu logovu, zapregnutomu s desne strane. Taj je arac silan lukavac i samo se priinja da vozi, a onamo rukuniar mrkov i logov rian, koji se zove Prisjednik, jer je kupljen od nekoga prisjednika, vuku od svega srca, tako da im se i po oima vidi koliko uivaju u tom. Li-sii ti, lisii! Nadlisiit u ja tebe! veli Selifan, pa se digne i opali lijeninu knutom. Tre-ba da zna svoj posao, ti plundrau njemaki! Mrkov je estit konj, on vri svoju dunost; njemu u s drage volje dati jo jednu mjericu vie, jer on je estit konj; i Prisjednik je ta-koer dobar konj... No, no! ta strie uima? Sluaj, glupane, kad ti se govori. Neu ja tebe, klipane, uiti to ne valja. Gle ti, kud on pue! I opet ga sada opali knutom te pri-klopi: Uh, barbar! Bonaparte prokleti!... Onda zavikne na sve: Hej vi ljubazni! i oine ih svu trojicu, ali ne za kaznu, nego da im pokae da je zadovoljan s njima. Kad im je ta-ko ugodio, obrati se opet arcu: Ti misli da e prikriti svoje vladanje? Nee, nego ti ivi istinski, ako hoe da te tuju. Eno kod vlastelina, gdje smo bili, dobri su ljudi. Sa zadovoljstvom u se razgovoriti, ako je dobar ovjek, dobru sam ovjeku svagda prijatelj, prisni prijatelj: napiti se aja, zaloiti, s drage volje, ako je dobar ovjek. Dobru e o-vjeku svak iskazati tovanje. Evo gospodara naega uvaava svatko, jer on je, jesi uo, u carskoj slubi bio, on je skoljeski7 savjetnik... Ovako rasuujui zanesao se Selifan u najdalje apstrakcije. Da je iikov prisluhnuo, do-znao bi mnoge potankosti koje se tiu osobno njega; ali misli su mu bile toliko zaokup-ljene svojim predmetom, te ga je jedino grom jakim trijeskom trgnuo da se je prenuo i ogledao se oko sebe: cijelo se nebo pokrilo oblacima, a pranu potansku cestu poprskala kia kapima. Naposljetku se gromov trijes razlegne po drugi put, jae i blie, a kia udari odjednom kao iz kabla. U prvi mah uhvatila kos pravac i uzela ibati u ko na kibitki s jedne strane, onda s druge; zatim promijenila napadaju nain, sasvim se uspravila i za-bubnjala ravno u vrh na kou; brizgovi mu stadoe najposlije prskati u lice. To ga primo-ra da se je zakrio konim zastiraima, na kojima su dva okrugla prozoria da se kroz njih promatra kraj uz put, i zapovjedio Selifanu da potjera bre. Selifan, prekinut takoer usred govora, pogodi da zaista ne smije zatezati, izvue ispod sjedita neki dronjak od siva sukna, nadjene ga na rukave, zgrabi u ruke voice i zavikne na svoju trojku, koja je ugodno omlitavila od pounih besjeda i koraa korak po korak. Ali nikako se nije mogao Selifan sjetiti je li proao dva ili tri zakretaja. Poto je smislio i stao se malo sjeati puta, dosjeti se da je bilo mnogo zakretaja kraj kojih je proao. Ali kako se Rus u odlunim a-sovima zna snai ta bi uradio, nije se ni on uputao u dalje rasuivanje, nego zakrenuo

7 Koleki.

24


na prvom raskru na desno, doviknuo konjima: hej, vi, prijatelji estiti! i pojurio uza-grepce, slabo i mislei kamo e dospjeti putem kojim je udario. Ali kia je, ini se, namjerila dugo padati. Praina se po cesti brzo smijesila u blato, a ko-njima sve tee vui briku. iikov se slao jako plahiriti to tako dugo ne vidi Sobakjevi-evo selo. Po njegovu su raunu ve odavno trebali stii. Razgleda on na sve strane, ali pomrina je takva da ne vidi prst pred nosom. Selifan! rei e on najposlije, promolivi se iz brike. ta je, gospodaru? odvrati Selifan. Ded pogledaj ne vidi li se selo. Ne vidi se, gospodaru, nigdje se ne vidi! Nakon toga Selifan, razmahujui se knutom, otegne neku pjesmu, to li je, samo neto tako dugo, emu ni konca nema. Sve je onamo ulo: svi uzvici nukanja i tjeranja, kojima aste konje po svoj Rusiji od jednoga kraja do drugoga, pridjevi sviju vrsta bez daljega razbiranja, to ve prvo naleti na jezik. Na taj je nain dotjerao dotle da ih je naposljetku uzeo zvati sekretarima. Meutim stade iikov opaati da se brika ljulja na sve strane i njega obdaruje estokim gruhajima; osjeti potom da su skrenuli s ceste i valjda se povlae po podrljanu polju. Seli-fan kao da je to i sam dokuio, ali nije govorio ni rijei. ta je, huljo, po kakvom putu vozi ti? ree iikov. Pa ta u, gospodaru, takvo je vrijeme; ni knut ne vidim, takva je pomrina! Tako ree i nakrivi briku da se je iikov morao obadvjema rukama pridrati. Sad on istom primijeti da je Selifan pripit. Dri, dri, izvrnut e! vie on njemu. Neu, gospodaru, kako bih ja izvrnuo, govori Selifan. Ne valja izvrtati, znam ja i sam; neu ja nikako izvrnuti. Onda stade pomalo zakretati briku, okretao ju, okretao i naposljetku sasvim prevalio na stranu. iikov i rukama i nogama bunuo u blato. Ali Selifan zaustavi konje; bili bi oni uostalom stali i sami, jer su jako iznemogli. Ta ga je nesluena zgoda sasvim prenerazila. Sie sa sjedita, stane pred briku, odupre joj se o jednu stranu obadvjema rukama, dok se je gospodar koprcao po blatu i muio se da se izvue odonud, a onda ree, poto je malo razmislio: Eto, i prevalila se! Ti si pijan kao zemlja! ree mu iikov. Nisam, gospodaru; otkud bih ja bio pijan! Ja znam da to ne valja, opijati se. S prijate-ljem sam se razgovorio, jer s dobrim se ovjekom moe razgovoriti, to nije nikakvo zlo, i zaloili smo skupa. Zaloiti, to nije nevaljantina: s dobrim ovjekom moe za-loiti. A ta sam ja tebi rekao posljednji put kad si se napio? A? Jesi li zaboravio? rei e iikov. Nisam, vae blagorodstvo, otkud bih ja zaboravio! Znam ja svoj posao. Znam da se ne valja opijati. S dobrim sam se ovjekom razgovorio, jer... Dok ja tebe iibam, znat e kako se govori s dobrim ovjekom. Kako vaoj milosti bude po volji, odgovori Selifan, sloan sa svime; ako hoete ibati, pa ibajte: ja se nikako ne protivim. Zato ne bi ibali, ako sam skrivio? Sloboda

25


vam je gospodska. I treba ibati, jer se seljak mazi, treba obdravati red. Ako sam skrivio, ibaj me; zato ne bi ibao. Na ovakvo umovanje nije gospodar nita pogodio odgovoriti. Ali u taj as kao da je sama sudbina odluila da mu se smiluje. Iz daljine se zauje pasji lave. Obradovani iikov naloi neka potjera konje. U ruskoga je koijaa mjesto oiju dobar nagon; zato biva da on zamurenih oiju vitla uzagrepce, a ipak svagda dospijeva kuda god. Selifan, koji nije vidio ni prst pred sobom, upravio konje ravno na selo, tako da se je zaustavio istom onda kad je brika udarila rukunicama u plot i nikako nije mogla nikuda dalje. Kroz gusti po-krovac kie to pljuti smotri iikov samo neto nalik na krov. Poalje Selifana da po-trai vrata, a to bi bez sumnje potrajalo dugo, kad u Rusiji ne bi bilo, mjesto vratara, lju-tih pasa, koji njega najavie tako glasno da je prstima zaepio ui. Na jednom prozoriu sine svjetlost, dohvati maglovitim trakom do plota i pokae naim putnicima vrata. Seli-fan uzme lupati, neka spodoba, zaogrnuta prostranom domaom haljinom, otvori nabr-zo vrataca i promoli se, a gospodar i sluga zauju hrapav enski glas: Tko to lupa? ta ste navalili? Putnici, matuka, pusti nas da prenoimo, progovori iikov. Gle ga, kako je ustar, ree starica, po kakvom vremenu dolazi! Nije ti ovo gos-tionica: tu ivi vlastelinka! Pa to u, matuka? Eto smo zali s puta. Ne moemo valjda po ovakvom vremenu noiti u stepi. Jest, pomrina je, nepogoda, priklopi Selifan. uti, glupane! ree mu iikov. A tko si ti? zapita starica. Plemi, matuka. Rije p l e m i natjera staricu da se neto zamisli. Poekajte, kazat u gospoi, ree ona, a za as-dva se vrati s fenjerom u ruci. Vrata se otvore. Svjetlace sine i na drugom prozoru. Brika se uveze u dvorite i stane pred omalenom kuicom, koja se je teko raz-birala u mraku. Samo je jedna polovica bila obasjana svjetlou; pred kuom se jo vidi bara, na koju ravno pada ona svjetlost. Kia lupka u drveni krov, da se razlijee, i stjee ubor-potocima u podmetnuto bure. A psi laju iz svega grla svakojakim glasovima: je-dan digao glavu u vis, pa izvija i otee tako marno kao da za to dobiva Bog bi znao ka-kvu plau; drugi odrauje nabrzo kao crkvenjak; med njima cii, kao potansko zvonce, neutiiv diskant, valjda mlada teneta, a sve to nadjaava najzad bas, moda starac, ob-daren svojskom pasjom prirodom, jer hriplje kao to hriplje pjevaki kontrabas kad je koncert u punom jeku: tenori se propinju na prste od silne elje da izviju visoku notu, svaka iva dua zabacuje glavu i trga se u vis, samo on turio neobrijani podvoljak u ru-bac o vratu, unuo, spustio se skoro do zemlje, pa otud isputa svoju notu, od koje se tresu i zvee stakla. Ve po samom pasjem laveu, sastavljenom od ovakvih muzikanata, moglo se je prosuditi da je seoce prilino; ali prokisli i ozebli junak na nije ni na to mis-lio nego samo na postelju. Nije brika jo ni sasvim bila stala, a on ve skoio na stube, posrnuo i skoro pao. Na stube izie opet neka ena, mlaa od preanje, ali jako slina njoj. Ona ga odvede u sobu. iikov baci letimice dva pogleda: soba je olijepljena posta-rim, prutastim tapetama; slike s nekakvim pticama; izmed prozor starinska mala ogle-dala, s tamnim okvirima nalik na zavijeno lie; za svako je ogledalo zadjenuto ili pismo, ili stara igra karata, ili arapa; na zidu sat, s naslikanim cvijeem na kazalu... dalje nije mogao nita opaziti. Osjeao je da mu se oi lijepe, kao da ih je tko omazao medom. Za asak ue domaica, vremena ena, s nekom spavaom kapicom, nadjenutom bre, s

26


flanelom oko vrata, jedna od onih majica, malih vlastelinka, to se jadaju na nerodicu, na tetu i malko here glavu, a onamo skupljaju novce u arene vreice, porazmjetane po ladicama u ormarima. U jednu vreicu odbiraju samo rublje srebrnjake; u drugu poluta-ke, u treu etvrtake, premda se na oko ini da u ormaru nema niega osim rubenine, i nonih haljetaka, i klupadi konca, i rasparanih krpa, koje trebaju kasnije da se preobraze u haljinu ako stara haljina kakogod progori kad se peku blagdanski medenjaci i palain-ke, ili ako se sama izlie. Ali nee progorjeti haljina i nee se sama izlizati: starica je u-varna i krpama je sueno da dugo odlee rasparane, a onda po oporuci da pripadnu ne-akinji koje sestre u treem koljenu, zajedno sa svakojakim drugim stareom. iikov se ispria to ju je uznemirio neoekivanim dolaskom. Nita, nita! ree domaica. Po kakvom vas je vremenu Bog navratio amo! Zlo i pokor, vijavica... S puta ste, trebali bi da prigrizete togod, ali nono je doba, ne moe se prigotoviti. Domaiine rijei prekine strano siktanje, tako da se je gost u prvi mah prepao; um je bio nalik kao da se je sva soba napunila zmijama; umiri se, jer se je dosjetio da je zidni sat snala volja da izbija. Iza siktanja nastane odmah hripanje, a onda se sat napregne iza sviju sila i izbije naposljetku dva sata takvim glasom, kao da lupa palicom po razbijenu loncu, a nakon toga uzme etaljka opet mirno kvrcati desno i lijevo. iikov zahvali domaici i ree da njemu ne treba nita i neka se ona ne brine ni za to, jer on ne ite nita osim postelje, a samo je bio radoznao doznati kamo je dospio i je li odavde daleko do vlastelina Sobakjevia, na to mu starica odgovori da nije ni ula takvo ime i da takvoga vlastelina nikako i nema. Znate li barem Manjilova? zapita iikov. A tko je taj Manjilov? Vlastelin, matuka. Ne, nisam ula; nema takvoga vlastelina. Da koji su? Bobrov, Svinjin, Kanapatjev, Harpakin, Trepakin, Pljeakov.8 Jesu li bogati ljudi ili nisu? Nisu, oe, suvie bogatih nema. Neki ima dvadeset dua, neki trideset; a takvih koji bi imali po stotinu, takvih nema. iikov razabra da je zaao u pravu zabit. A je li daleko do grada? Pa bit e ezdesetak vrsta. Kako mi je ao to nemate nita da zaloite! Ne bi li, bau-ka, pili aja? Hvala vam, matuka. Nita ne trebam osim postelje. Istina je, od takvoga se puta jote kako treba odmoriti. Evo se smjestite ovdje, bauka, na tom divanu. Ej, Fetinja, donesi perinu, jastuke i ponjavu. Kakvo nam je nevrijeme po-slao Bog: takva grmljavina, svu no je kod mene gorjela svijea pred svetakom sli-kom. Hej, oe moj, ta tebi su kao bravcu blatna sva lea i sva strana; gdje si se tako izvo-lio ukaljati? Jo i hvala Bogu to sam se samo ukaljao; moram da mu hvalim to se nisam sav izu-bijao.

8 Hrvatski: Dabrov, Svinjin, Kuinin, Hrkalov, Skakalov, elavev.

27


Sveci boji, strahota ti je to! A ne bi li da ti se ime protru lea? Hvala, hvala. Ne vodite brigu, nego samo naloite slukinji da mi osui i iisti odije-lo. uje li, Fetinja? ree domaica i obrati se eni to je bila izila sa svijeom na stube, a sada je ve bre dovukla perinu, s obadviju je strana protresla rukama i razvitlala po svoj sobi perje kao potop. Uzmi njihov kaftan zajedno s donjim haljinama, najprije ih prosui uz vatru, kao to smo radile pokojnomu gospodaru, a onda ih protrljaj i izmlati valjano. Na zapovijest, gospoo! govori Fetinja, razastire po perini ponjavu i namjeta jas-tuke. No, eto ti je namjetena postelja, ree domaica. Zbogom, bauka: laka ti no! A ne treba li jo ta? Moda si navikao, oe moj, da ti tkogod na no ee pete? Moj pokoj-ni nije bez toga nikako mogao da zaspi. Ali gost odbije i to da mu eu pete. Domaica ode, a on se odmah bre svue, dade Feti-nji svu opremu to je skinuo, i gornju i donju, pa mu i Fetinja zaeli laku no i odvue tu mokru opremu. Kad je ostao sam, pogleda zadovoljan svoju postelju, koja je skoro do stropa. Fetinja je, vidi se, vjetakinja da protresa perine. Kad je primaknuo stolicu i po-peo se na postelju, ona se spusti s njime skoro do poda, a perje se, istisnuto iz svojih za-grada, razletjelo sobom u svaki kut. Ugasi svijeu, pokrije se cicanim pokrivaem, sav se sklupa pod njim i za tili as zaspi. Probudio se je sutradan ujutro ve prilino kasno. Sunce mu je kroz prozor sjalo ravno u oi, a muhe, to su juer spokojno spavale po zi-dovima i na stropu, sve se obratile k njemu: jedna mu sjela na usnu, druga na uho, trea namjerila da mu sjedne na samo oko; onu pak to je bila neoprezna i sjela mu blizu noz-drve, umrknuo on u polusnu u nos i od toga ljudski kihnuo, a ta je zgoda bila uzro-kom da se je probudio. Ogleda se sada po sobi i razabere da na slikama nisu same ptice: med njima visi Kutuzovljev portret i neki starac, naslikan uljenim bojama, s crvenim za-rukavljem na uniformi, kakvo se je priivalo za cara Pavla Petrovia. Sat zasike opet i izbije deset sati: na vrata zaviri ensko lice i toga se trena sakrije, jer iikov se je bio, da bolje zaspi, skinuo sav savcat. Lice to je provirilo uini mu se nekako poznatim. Uzme smiljati tko bi to bio, i sjeti se napokon da je domaica. Navue koulju; odjea je, osue-na ve i oiena, leala ve do njega. Kad se je obukao, prie k ogledalu i zakihne opet tako glasno, da je puran, koji je u taj mah bio priao k prozoru, prozor je bio blizu zemlje, odjednom njemu neto jako brzo zakaukao na svojem udnom jeziku, valjda: na zdravlje, a iikov mu na to odvratio da je glupan. Pristupi k prozoru i uzme proma-trati to mu je pred oima; prozor gleda ba kao u kokoinjac; tijesno dvorite, to je pred njim, puno je barem peradi i svakakvih domaih ivotinja. Purama i kokokama ni broja nema; izmed njih se eta odmjerenim koracima pijetao, trese krestu i nakrivljuje glavu, kao da neto prislukuje; tu se nala i krmaa s porodicom; rujui po hrpi ubreta pro-drla ona usput pile i nije to ni primijetila, nego dalje mota redom lubeninu koru. To malo dvorite, ili kokoinjac, zagraeno je pregradom od dasaka, za kojom se ire pro-strani vrtovi s kupusom, lukom, krumpirom, blitvom i drugim kunim povrem. Po vrtu su razasute kojekuda jabuke i druge voke, pokrivene mreama, da se ouvaju od svraka i vrabaca, od kojih ovi posljednji cijelim naklonitim jatima lijeu s jednoga mjesta na drugo. Poradi istoga je razloga ponaticano na duge motke nekoliko straila rairenih ru-ku; na jedno je od njih nataknuta kapica same domaice. Iza vrtova su seljake kue, koje su dodue razasute, nisu poredane u pravilne ulice, ali kazuju, kako je iikov primije-tio, da su itelji imuni, jer se odravaju kako treba: trona je indra na krovovima svuda zamijenjena novom; nigdje nema nakrivljenih vrata, a u pokrivenim seljakim suama

28


to su okrenute k njemu opazi on da su negdje spremljena jo jedna kola, skoro nova, a negdje i dvoja. Ta nije u nje malo seoce, ree i odlui da se odmah razgovori i poblie upozna s domaicom. Poviri kroz pukotinu na vratima kroz koja je ona bila promolila glavu, smotri ju gdje sjedi za ajnim stolom, i ue k njoj vesela, prijazna lica. Zdravo, bauka. Kako ste spavali? zapita domaica podiui se s mjesta. Bila je bolje odjevena nego juer, u tamnoj haljini i ve bez spavae kapice; ali oko vrata joj je vazda bilo isto onako neto svezano. Dobro, dobro, ree iikov sjedajui u naslonja. Kako vi, matuka? Loe, oe moj. Kako to? Nesanica. Sve me bole kria, a noga me sve trga vie lanka. Proi e, proi e, matuka. Ne treba ni mariti za to. Dao Bog, da proe. Mazala sam svinjskom mau, a i terpentinom sam kvasila. A ta ete gutnuti uz aj? U boici je vona rakija. Nije loe, matuka; gutnut emo i vone rakije. itatelj je, mislim, primijetio ve da iikov, uza sav prijazni lik, govori ipak slobodnije nego s Manjilovim, i ne okolia mnogo. Mora se rei da mi u Rusiji, ako jo nismo u koje-em stigli strance, u vjetini smo ih openja daleko prestigli. Ne mogu se prebrojati sve nijanse i finoe naega openja. Francuz i Nijemac nee, dok ivi, dokuiti i razumjeti sve njegove osobitosti i razlike; on govori skoro istim glasom i istim jezikom i s milijunarom, i s malim trafikantiem, premda e, razumije se, u dui jote kako podlo puzati pred onim prvim. Kod nas nije tako: kod nas ima takvih mudraca to e s vlastelinom koji ima dvjesta dua govoriti sasvim drugaije nego s onim koji ih ima trista, a s onim koji ih ima trista nee opet govoriti onako kao to s onim koji ih ima pet stotina, a s onim, koji ih ima pet stotina nee govoriti onako kao s onim koji ih ima osam stotina; u jednu rije, ako e tjerati makar do milijuna, sve e se nalaziti nijanse. Recimo, na primjer, da ima neka kan-celarija, ne ovdje, nego u dvadesetisedmoj carevini; a u kancelariji, recimo, ima ravna-telj kancelarije. Molim, pogledaj njega, kad sjedi med svojim podreenima, nee na-prosto od straha ni rije izustiti. Ponositost i plementina... i ta li jo ne iskazuje njegovo lice! Hvataj samo kiicu i slikaj ga: Prometej, istinski Prometej! Uznosit je kao orao, istup mu je lak, odmjeren. A taj isti orao im izie iz sobe i stane se pribliavati kabinetu svo-jega starjeine, kao jarebica se uri sa spisima pod pazuhom, to god moe. Ako su u drutvu i na veernjem sijelu svi od manjega stepena, Prometej e i ostati Prometejem, ali im se desi tkogod malo vii od njega, nastaje s Prometejem takva preobrazba kakvu ne bi smislio ni Ovidije: muha, dapae manji od muhe, ponitio se u pjeano zrnce! Ta to nije Ivan Petrovi, veli gledajui njega. Ivan je Petrovi viega rasta, a ovaj je i po-malen i pomrav; onaj govori glasno, basom i nikada se ne smije, a ovaj je vrag bi ga znao kakav: piti kao ptica i sve se smije. Prilazi mu i gleda, zaista Ivan Petrovi! Ehe, he, he! misli u sebi... Ali hajde da se obratimo djelatnim licima. iikov je, kao to smo vidjeli ve, odluio da nikako ne okolia, uzeo dakle u ruke tasu s ajem, ulio u nju vone rakije i zapodjeo ovakav razgovor: U vas je, matuka, lijepo seoce. Koliko imate dua u njemu? Dua ima u njem, oe moj, skoro osamdeset, odgovori domaica, ali je zlo, loa su vremena: eto je i lanjske godine bila takva nerodica, da Bog sauva. Ali seljaci su vam, ini se, snani, kuice su vrste. A molim vas, kako je vae prezi-me? Tako sam rastresen... doao sam u nono doba...

29


Koroboka,9 koleka sekretarica. Zahvaljujem najpokornije. A krsno i oinsko ime? Nastasja Petrovna. Nastasja Petrovna? Lijepo je ime Nastasja Petrovna. Imam roenu tetku, materinu se-stru, Nastasju Petrovnu. A kako je vama ime? zapita vlastelinka, vi ste valjda prisjednik? Nisam, matuka! odgovori iikov i nasmijei se, nisam valjda prisjednik, nego tako putujemo po svojim posalcima. A, onda ste vi prekupac! ao mi je zaista to sam tako jeftino prodala trgovcima med; ti bi ga, oe moj, zacijelo kupio od mene. Pa i ne bih kupio med. A to bi drugo? Da ne bi konoplje? Ali konoplje crnojke imam sada samo malice, svega pol puda.10 Neu, matuka, drugaiju bih ja robicu: recite, jesu li vam umirali seljaci? Oh, bauka, osamnaestorica! ree starica i uzdahne. I pomrli sve sami divni lju-di, sve dobri radnici. Iza toga se je, istina je, naraalo, ali ta mi je od njih? Sve je sam sit-ne. A prisjednik doao, porez se, veli, mora plaati od svake due. Svijet je mrtav, a plaaj kao za ivoga. Prole mi je nedjelje izgorio kova, takav vjet kova, i bravarski je zanat znao. Zar je kod vas bio poar, matuka? Bog me je ouvao od takve bijede; poar bi jo gori bio: sam je izgorio, oe moj. U njemu se neto upalilo, prepio je; samo modar plamen suknuo iz njega, istruo on, istruo i pocrnio kao ugljen: a bio je takav vjetak kova. I sada nemam na emu da se izvezem: nema nikoga da potkuje konje. Sve je do volje Boje, matuka! ree iikov i uzdahne, protiv mudrosti se boje ne smije nita rei. Ustupite ih meni, Nastasja Petrovna! Koga, bauka? Pa sve te, to su pomrli. Ta kako da ih ustupim? Pa tako naprosto. Ili mi ih, ako hoete, prodajte! Platit u vam novcima za njih. Ali kako to? Ne mogu zbilja da dokuim. Zar bi ti da njih iskopava iz zemlje? iikov razabra da je starica zagrabila predaleko i da joj svakako mora protumaiti to je i kako je. U nekoliko joj rijei razjasni da e prijenos ili kp vrijediti samo na papiru, a due e biti upisane kao da su ive. A ta e one tebi? zapita starica i izbulji u njega oi. To je moj posao. Ta one su mrtve. A tko veli da su ive? Zato vam i jesu na tetu to su mrtve; vi za njih plaate, a ja u vas sada izbaviti iz brige i plaanja. Razumijete li? I neu vas samo izbaviti, nego u vam jo povrh toga platiti petnaest rubalja. No, sad vam je jasno!

9 katuljica. 10 Pud ima etrdeset ruskih funti, 16,38 kg.

30


Ne znam zaista, izgovori domaica razvlaei: ta nisam jo nikada prodavala mrtve. I otkud! Bilo bi i udo da ste ih komu prodali. Zar vi mislite da je od njih zbilja kakva korist? Ne, ne mislim ja to! Kakva bi korist bila od njih? Nikakve koristi nema. Samo mi je neprilika, to su ve mrtve. No, ta je ena, ini se, tvrde glave! pomisli iikov u sebi. Sluajte, matuka! Samo razmislite dobro: ta vi upropaujete sebe, plaate za onakvoga porez kao za ivo-ga... Oh, oe moj, nemoj ni da govori o tom! utee mu u rije domaica. Jo pretpro-le sam nedjelje platila vie od poldrug stotine i prisjednika sam podmazala. Eto vidite, matuka. A sada smislite samo to da ne trebate vie podmazivali prisjedni-ka, jer u sada ja plaali za njih, ja, a ne vi; ja preuzimam sve dunosti: tovie, i ugo-vor u sklopiti na svoj troak, razumijete li vi to? Starica se zamisli. Vidi ona da je zaista nekako probitano, ali je samo suvie novo i ne-obino, uzme se zato pobojavati da je ne bi taj prekupac kakogod nasadio; ta doao je Bog bi ga znao otkud, i jo u nono doba. ta je dakle, matuka, jesmo li se pogodili? zapita iikov. Nije mi se zaista, oe moj, nikada dogaalo da prodajem pokojnike, ive sam ustupila eto i preklanjske godine Protopopovu, dvije djevojke, po sto rubalja svaku, i jako mi je zahvaljivao: takve su divne radnice postale, same tkaju ubruse. No, nije rije o ivima; Bog s njima! Ja item mrtve! Strah me je zaista u prvi kraj, da mi ne bi bilo kakogod tete. Moda ti, oe moj, vara mene, a oni, ovaj... nekud vie vrijede. Sluajte, matuka... eh, kakvi ste vi! ta bi oni i vrijedili? Razmotrite: ta to je prah. Ra-zumijete li? To je naprosto prah. Uzmite ma koju nitavu, najloiju stvar, na primjer ak i prostu krpu, i krpa ima cijenu; nju e kupiti bar za tvornicu papira, a ovo nije ni za to. No, recite i sami, emu je to? To je zbilja istina. Nije ba ni za to; ali mene jedino to suzdrava to su oni mrtvi. Eh ti, glavo kao panj, ree u sebi iikov i ve se snestrpio. Ded udesi s njom! Oznojila me prokleta baba! Izvadi iz depa rubac i stade otirati znoj to mu je zaista izbio po elu. Uostalom, iikov se je uludo srdio: gdjekoji je ovjek i ugledan i dravnik, a kad tamo zapravo je prava pravcata Koroboka. to je tko zavrtio sebi u glavu, niim mu ne moe izbiti; iznosi ti njemu ma koliko dokaza jasnih kao dan, sve odskakuje od njega, kao to lopta od gume odskakuje od zida. Obrisao iikov znoj, pa odlui pokua-ti ne bi li ju mogao otkud stramputicom navratiti na put. Vi, majice, rei e joj, ili neete da razumijete moje rijei, ili namjerice govorite ovako samo da se togod govo-ri... Ja vama plaam novce, petnaest rubalja u bankama, razumijete li? Ta to su novci. Neete ih nai na ulici. No, priznajte, po to ste prodal

Documents

Nikolaj Vasiljevi Gogolj - Хиперионhiperion.weebly.com/uploads/9/2/2/2/9222028/gogolj_mrtveduse.pdf · 4 Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Mrtve duše GLAVA I. U gostionicu gubernijskoga