Lektira popularni klasici

Nikolaj Vasiljevič Gogolj MRTVE DUŠE

Naslov izvornika: Mertvye duši

Prijevod: Zlatko Crnković

© Zlatko Crnković

Izdavač: Globus media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb

Tiskara: Vjesnik d.d.

Dizajn knjige: Halid Malla

Ilustracija na naslovnici: CORBIS

ISBN 953-7160-39-4

N I K O L A J V A S 1 U E V 1 Č G O G O U

M R T V E D U Š E

S engleskog preveo Zlatko Crnković

o 5

asCL

Prv i d io • p rvo p og lav lje

Prvo poglavljeNa vratnice hotela gubernijskog grada N.N. ušla je prilično lijepa, omanja laka kočija na opruge u kakvoj se obično voze neženje: umiro-vljeni potpukovnici, kapetani druge klase, vlastelini koji posjeduju sto-tinjak kmetova — riječju, svi oni koje zovu prosječnom gospodom. U kočijici je sjedio gospodin koji nije bio ljepotan, ali nije bio ni ružan, ni predebeo ni premršav; ne bi se moglo reći da je star, ali ni da je u cvi-jetu mladosti. Njegov dolazak u grad nije uzvitlao ni najmanje prašine niti je bio popraćen bilo čim osobitim; samo su dva ruska seljaka koja su stajala pred krčmom preko puta hotela izmijenila riječ-dvije, koje su se, uostalom, više odnosile na vozilo nego na onoga tko je sjedio u njemu: — Gledaj samo kako stoji onaj kotač — reče jedan drugome.Sta misliš bi li taj kotač, kad bi trebalo, doguro do Moskve ili ne bi?Bi — odgovori onaj drugi. — Al do Kazanja mislim da ne bi? — DoKazanja ne bi — potvrdi onaj drugi. Na tome se razgovor i završio. Međutim, dok se kočijica približavala svratištu, naišao je mladić u bijelimplatnenim hlačama, prilično tijesnim i kratkim, u fraku koji je težio zamodom, a ispod njega mu je virio plastron priboden čeličnom iglom,s brončanom glavom u obliku pištolja. Mladić se obazre, pogleda ko-čijicu, pridrži rukom kapu koju umalo što mu nije odnio vjetar, i pođedalje svojim putem.Kad je kočijica ušla u dvorište, gospodina dočeka hotelski sluga ili mo-mak, kako ga zovu u ruskim svratištima, koji bijaše toliko živahan i vižlast da se nije moglo pravo razabrati ni kakav je u licu. Izjurio je žu-stro, s ubrusom u ruci, dugajlija u dugačkom polupamučnom kaputu, s leđima kaputa gotovo na samom potiljku, stresao kosom i hitro poveo gospodina uza stube pa po drvenoj galeriji da mu pokaže bogomdanu sobu. Soba je bila kakva je već mogla biti jer je i hotel bio kakav je već mogao biti, naime upravo onakav kakvi jesu hoteli u gubernijskimgradovima Pflie Pnsti Hnhivaill »a rhra ,-iikijo nn Anr, mirnu cnhu ca 7n.

Mrtve duše

harima što izviruju iz svih kutova poput suhih šljiva, i s vratima koja vode u susjednu sobu ali koja su svagda zagrađena komodom, a u toj drugoj sobi čepi susjed, šutljiv i miran, ali neobično radoznao čovjek, koga zanima sve o gostu pod milim bogom. Pročelje hotela slagalo se s unutrašnjošću — bila je to vrlo dugačka jednokatnica; prizemlje nije bilo ožbukano, ostala je gola tamnocrvena opeka koja bijaše prljava sama po sebi a još je više potamnjela pod utjecajem nevremena; kat bijaše obojen neizbježnom žutom bojomj dolje su bili dućani s konj-skom ormom, konopcima i pecivom. U prostoriji na uglu ili, bolje reći, u njenu izlogu, smjestio se medičar s crvenim bakrenim samovarom i licem isto tako crvenim kao samovar, te bi izdaleka mogao čovjek po-misliti da u izlogu stoje dva samovara, samo da jedan od njih nije imao bradu crnu kao ugljen.Dok je putnik razgledao svoju sobu, unijeli su mu prtljagu — ponaj-prije bijeli kožnati kovčeg, pomalo pohaban, na kojem se vidjelo da nije prvi put na putu. Kovčeg su donijeli kočijaš Selifan, onizak čovjek u kožuhu, i lakaj Petruška, momak od svojih trideset godina, u široku iznošenu kaputu, koji je očito naslijedio od gospodara. Momak je bio prilično grube vanjštine, vrlo debelih usana i nosa. Odmah za kovče-gom donesoše škrinjicu od mahagonija s intarzijama od karelske brezo-vine, kalupe za čizme i pečenu kokoš umotanu u plavkast papir. Kad je sve to uneseno, kočijaš Selifan ode u konjušnicu da se bakće s konjima, a lakaj Petruška poče raspremati svoje stvari u tijesnu predsoblju, vrlo mračnoj komorici, kamo je već bio donio svoju kabanicu a s njom i nekakav svoj vlastiti miris, kojim bijaše prožeta i vreća što ju je odmah zatim donio, a u kojoj bijaše kojekakav lakajski pribor. U toj komorici namjestio je uza zid uzak krevet na tri noge i pokrio ga nečim nalik na madrac što je bio izmolio od vlasnika hotela, nečim zgnječenim i spljoštenim poput palačinke, a valjda i isto tako masnim. Dok su se sluge smještale i baktale sa stvarima, otišao je gospodin u hotelsku blagovaonicu. Kakve su to blagovaonice — zna vrlo dobro svaki putnik: vazda isti zidovi obojeni uljenom bojom, potamnjeli^pri vrhu od dima iz lula a dolje izglačani leđima raznih putnika, a još više domaćih trgovaca koji na tržne dane dolaze ovamo po šestorica, se-dmorica da popiju svoje uobičajene dvije-tri čaše čaja; vazda isti čađavi strop; vazda isti začađeni luster sa svom silom obješenih stakalaca što poskakuju i zveckaju kad god konobar hita po izgaženom voštanom sagu, živahno mašući pladnjem na kojem stoji isto onoliko mnoštvo čaša koliko je ptica na morskoj obali; vazda iste slikarije po cijelom zidu naslikane ulienim boiama — riiečiu sve ki-n nnatn Iran i ^maAio

Prvi dio - prvo poglavlje

drugdje; razlika je samo u tome što na jednoj slici bijaše naslikana nimfa s tako golemim grudima kakve čitalac jamačno u životu nije vidio. Doduše, slična se igra prirode može vidjeti na raznim povijesnim slikama dopremljenima u Rusiju, tko zna kada, odakle i od koga, a neke su od njih donijeli čak i naši velikaši, ljubitelji umjetnosti koji su ih pokupovali u Italiji na preporuku vodiča. Gospodin je skinuo kapu i odmotao s vrata vuneni rubac duginih boja kakve oženjenim ljudima pletu supruge obasipljući ih prikladnim uputama kako da se omotaju njima, a tko ih pravi za neženje — ne mogu pouzdano reći, tko bi ga znao, ja nisam nikad nosio takve rupce. Odmotavši rubac, naruči objed. Dok su ga posluživali raznim jelima koja se obično jedu u svratištima, primjerice: šči s lisnatim punjenim tijestom koje se čuva baš za putnike po nekoliko tjedana, mozak s graškom, kobasice s kupusom, pečena masna kokoš, kiseli krastavci i neizbježno lisnato slatko tijesto što vječito stoji spremno: dok su ga svim tim jelima posluživali, i podgrijanim i onako hladnim, ispitivao je slugu ili konobara o svakojakim glupostima, o tome tko je prije bio vlasnik hotela, a tko je sada, i donosi li hotel mnogo prihoda, i je li vlasnik velik nitkov, na što je konobar, po običaju, odgovorio: "Uh, velika je to hulja, gospodine." Kao u prosvijećenoj Evropi, i u prosvijećenoj Rusiji ima sada sva sila poštenih ljudi koji ne mogu u svratištu jesti a da ne porazgovaraju s poslugom, ponekad čak i da se ne našale na njihov račun. Međutim, nije putnik sve tek uludo propitkivao; neobično se potanko raspitivao tko je sadašnji gubernator, tko je predsjednik suda, tko javni tužilac — riječju, nije propustio ni jednog važnijeg činovnika; ali još se podrobnije, pa čak i nekako živahno, raspitao o svim uglednijim vlastelinima, koliko tko ima kmetova, koliko daleko stanuje od grada, pa čak i kakve je naravi i koliko često dolazi u grad; pomno se raspitao o prilikama u tom kraju: nije li bilo kakvih bolesti u guberniji — epidemije groznica, kakvih pokošljica, velikih boginja i tome slično, i sve to tako temeljito i potanko da se vidjelo da nije posrijedi puka radoznalost. Ponašanje je toga gospodina bilo nekako ozbiljno a useknjivao se neobično glasno. Teško je reći kako je to radio, ali trubio je nosom kao trubom. Ta očito potpuno bezazlena osobina pribavila mu je ipak veliko poštovanje hotelskog sluge, tako da se ovaj svaki put kad bi čuo taj zvuk stresao, još se smjernije istegao pa sagnuo glavu sa svoje visine i upitao: nije li možda što po volji? Nakon ručka gospodin popije šalicu kave, sjede na sofu i podmetne pod leđa jastučić, koji u ruskim svratištima ne nadijevaju mekanom vunom, negoLnečmneo.b|čjjo. na,likaa opekuLfiMutke^ , „

M rtve du še

i odspava dva sata. Odmorivši se, napiše na komadiću papira, na mol-bu svratišnog sluge, svoj čin, ime i prezime, da dostavi kamo treba, u policiju. Silazeći niza stube, konobar pročita sričući: "Koleški savjetnik Pavel Ivanovič Čičikov, vlastelin, putuje po svom poslu". Dok je konobar još sricao slova s papirića, zaputio se Pavel Ivanovič Čičikov da razgleda grad, koji mu se, čini se, svidio jer je ustanovio da nimalo ne zaostaje za drugim gubernijskim gradovima: posvuda je udarala u oči žuta boja na zidanim kućami, a skromno se tamnjela siva boja na drvenima. Kuće su bile prizemnice, na kat i na podrug kata, s neizbježnim mezaninom, vrlo lijepim, po mišljenju gubernijskih gra-ditelja. Mjestimice bi se reklo da su se te kuće nasukale nasred ulice široke kao polje, među beskrajnim drvenim ogradama; mjestimice su se zbijale na gomilu i tu se zapažalo nešto više svijeta i živahnosti. Ponegdje je bilo cimera gotovo ispranih kišom, s narisanim perecima i čizmama, na jednom su mjestu naslikane modre hlače i ispisano ime nekog krojača Arsavskog; na drugom je mjestu bila trgovina s kapa-ma, šubarama i natpisom: "Inozemac Vasilij Fjodorov", na trećem je mjestu bio nacrtan biljar s dvojicom igrača u fraku kakav nose kod nas gosti koji u posljednjem činu dolaze na pozornicu. Igrači su prikazani kako ciljaju štapovima, ponešto izvrnutih ruku unatrag i krivih nogu, kao da su netom izveli entrechat K Ispod svega toga piše: "Eto ti loka-la". Gdješto su jednostavno na ulici stajali stolovi s izloženim orasima, sapunom i medenjacima nalik na sapun; gdješto opet neka prčvarnica s naslikanom debelom ribom i viljuškom zabodenom u nju. Ponajčešće su se ipak mogli vidjeti potamnjeli državni dvoglavi orlovi, koji su sad već nadomješteni lakonskim natpisom: "Pivnica". Kaldrma je posvuda bila prilično loša. Zavirio je i u gradski park, koji se sastojao od tankih drvaca što su se slabo primila, a poduprta bijahu potpornjima u obliku trokuta, vrlo lijepo obojenim zelenom uljenom bojom. Inače, premda ta drvca nisu bila nimalo viša od trske, o njima je kazano u novinama, kad se opisivalo svečano otvorenje, da se "naš grad, zahvaljujući skrbi njegova načelnika, uresio perivojem koji se sastoji od sjenovita, kVo-šnjata drveća što stvara hladovinu za vrućih dana", i da je "bilo upravo dirljivo gledati kako srca građana skaču od silne zahvalnosti i kako im suze ćurkom cure u znak priznanja gospodinu gradonačelniku". Pošto se potanko raspitao kod policajca kako bi mogao najlakše doći, ako

Prv i d io - p rv o pog lav lje

zatreba, do Saborne crkve, do državnih nadleštava, do gubernatora, ode baciti pogled na rijeku koja teče posred grada, a usput otrga sa stupa neki oglas da ga na miru pročita kad se vrati u hotel. Zagleda se u damu pristale vanjštine koja je prolazila drvenim nogostupom, a za njom momak u vojničkoj uniformi, sa zavežljajem u ruci. Pošto još jednom obuhvati sve pogledom, kao da želi što bolje upamtiti položaj mjesta, zaputi se ravno u hotel, u svoju sobu, a na stubištu ga malko pridrža svratišni sluga. Napivši se čaja, sjede za stol, naloži da mu do-nesu svijeću, izvadi iz džepa oglas, prinese ga svijeći i uze čitati pri-škiljivši malko na desno oko. Međutim, u oglasu nije bilo bogzna što: davala se drama gospodina Kotzebuea, u kojoj je Rolla igrao gospodin Popljovkin, Ćoru gospođica Zjablova, a ostali glumci bili su još manje poznati; ipak je pročitao sva imena, dogurao je čak i do cijene parketa i doznao da je oglas tiskan u tiskari gradske uprave, a onda je pogledao i drugu stranu, da vidi nema li tu štogod, ali kako ne nađe ništa, protrlja oči, uredno složi oglas i pohrani ga u svoju škrinjicu, u koju je obično spremao sve što mu dođe pod ruku.Na kraju dana pojeo je, čini se, porciju hladne teletine, popio bocu pjenušava kvasa i čvrsto zaspao hrčući sve u šesnaest, kao što se govori u nekim mjestima naše velike ruske zemlje.Cijeli je sutrašnji dan proveo u posjetima; došljak je obišao sve gradske velikodostojnike. Poklonio se gubernatoru, koji, kao i Čičikov, nije bio ni debeo ni mršav, o vratu je nosio orden Svete Ane, a pričalo se da je predložen i za zvijezdu; inače je bio velik dobričina i čak je ponekad ve-zao na tilu. Zatim Čičikov ode do vicegubernatora, pa do javnog tuži-oca, pa do predsjednika suda, pa do upravitelja policije, pa do zakupca državnog poreza, pa do upravitelja državnih tvornica... malo je teško, na žalost, popamtiti sve moćnike ovoga svijeta, ali je dovoljno kazati da je došljak neobično revno obavljao posjete — otišao je čak iskazati poštovanje i nadzorniku zdravstvene službe i gradskom arhitektu. A onda je još dugo sjedio u kočiji razmišljajući koga bi još mogao posjeti-ti, no u gradu nije više bilo viših činovnika. U razgovorima sa svim tim velikodostojnicima umio je vrlo vješto svakom od njih polaskati. Gu-bernatoru je onako usput nabacio da se u njegovu guberniju ulazi kao u raj, ceste su posvuda kao od baršuna, i da su vlasti koje postavljaju mudre starješine vrijedne svake pohvale. Upravitelju policije rekao je nešto vrlo laskavo o gradskim redarstvenicima, a u razgovorima s vice-gubernatorom i predsjednikom suda, koji su bili tek državni savjetnici, oslovio je i jednog i drugog dva puta pogre|np; "vaja svjetlosti", što je

M rtve duše

pozvao da dođe k njemu još iste večeri na sijelo, ostali činovnici isto tako, tko na ručak, tko na partiju bostona, tko na čaj.0 sebi je, kanda, došljak izbjegavao mnogo pričati; a kad bi i progovorio, govorio je sasvim općenito, izvanredno skromno, i u takvim zgodama služio se u razgovoru pomalo knjiškim izrazima: kako je on tekbeznačajan crv na ovom svijetu, kako nije vrijedan da se za njega uopćezanimaju, kako je mnogo pretrpio u svom vijeku, kako je zbog praviceimao neprilika u službi, kako je stekaoinnogo neprijatelja koji su mučak i o glavi radili, i kako se sad želi skrasiti pa traži neko mjesto dase nastani, i kako je, stigavši u ovaj grad, smatrao da mu je bezuvjetnodužnost iskazati poštovanje gradskim očima. Eto, to je bilo sve što suu gradu doznali o tom pridošlici, koji nije propustio da se pojavi nagubernatorovu sijelu. Spremanje za to sijelo oduzelo mu je nešto višeod dva sata, a došljak je pokazao brigu za svoju toaletu kakva se inačerijetko viđa. Nakon kratkog spavanja poslije ručka zatražio je vode dase umije, pa je neobično dugo trljao sapunom oba obraza koja je iznutra podupirao jezikom; zatim je s ramena svratišnog sluge uzeo ručnik1 obrisao njime svoje punašno lice sa svih strana, a počeo je iza ušijui još prije toga dva-tri puta frknuo sluzi ravno u lice. Zatim je predzrcalom stavio na sebe plastron, iščupao dvije dlačice što su mu virileiz nosa, a odmah nakon toga odjenuo sjajni frak boje brusnice. Dotjeravši se tako, poveze se u vlastitoj kočiji po beskrajno širokim ulicamaosvijetljenim oskudnim svjetlom što dopiraše ponegdje kroz prozore.Međutim, gubernatorova je kuća bila rasvijetljena kao da će biti bal;kočije s fenjerima, pred ulazom dva žandara, izdaleka povici jahačana prednjim konjima — riječju, sve kako treba. Kad je ušao u dvoranu, Cičikov je morao načas zažmiriti, toliko je bio snažan sjaj svijeća,svjetiljaka i damskih haljina. Sve bijaše preplavljeno svjetlošću. Crnifrakovi promiču i jure amo-tamo pojedinačno i hrpimice, kao što ujeku vrućeg ljeta muhe promiču po bijeloj blistavoj glavi šećera, kad jestara gazdarica siječe i razbija na svjetlucave komadiće pokraj otvorenaprozora; djeca samo gledaju, okupljena oko nje, radoznalo prate pogledom pokrete njenih grubih ruku koje dižu batić, a eskadroni muha,poneseni lakim zrakom, ulijeću smiono, kao da su one tu gazde, i koristeći se slabim vidom starice i suncem koje joj udara u oči, navaljujuna primamljive komadićke, čas pojedinačno, čas u gustim rojevima.Site od bogata ljeta koje im ionako na svakom koraku izlaže zamamnajela, te muhe nisu uopće doletjele da jedu, nego samo da se pokažu,da se prošetaju amo-tamo po hrpi šećera, da se protaru jedna o drugu L

Prvi d io - p rvo poglav lje

da ispruže obje prednje šapice pa da se protaru njima iznad glave, pa da se onda okrenu i opet odlete, pa da opet dolete u novim napasnim eskadronima. Cičikov se nije stigao ni osvrnuti, a već ga je ispod ruke uhvatio gubernator i odmah ga predstavio gubernatorici. Gost se nije ni tu obrukao: izreče nekakav kompliment, baš kako dolikuje čovjeku srednjih godina koji nema bogzna kako visok čin, ali nema ni bogzna kako nizak. Kad su parovi plesača pritisnuli sve ostale uza zid, zabacio je ruke na leđa i vrlo pozorno motrio plesače dvije-tri minute. Mnoge su dame bile odjevene lijepo i po modi, a ostale su obukle ono što im je Bog dao u gubernijskom gradu. Muškaraca je ovdje, kao i svugdje, bilo dvije vrste: jedni su bili tanki i sve su se uvijali oko dama; neki su od njih bili takvi da bi ih teško bilo lučiti od Peterburžana, imali su isto onako neobično promišljeno i ukusno začešljane zaliske, ili pak naprosto pristala, glatko izbrijana ovalna lica, isto su onako nehajno sjedali do dama, isto su onako govorili francuski i zasmijavali dame kao i u St. Peterburgu. Drugu su vrstu muškaraca sačinjavali debeljaci ili onakvi kao što je bio Cičikov, to jest koji nisu bili suviše debeli, ali nisu bili ni vitki. Ti su se, naprotiv, priječali na dame, uzmicali pred njima i samo zirkali u stranu da vide nije li gubernatorov sluga postavio gdjegod zeleni stol za vist. Njihova su lica bila punašna i okrugla, a na nekima je bilo i bradavica, gdjekoji su bili i kozičavi, kosa im nije bila ni našušurena ni nakovrčana ni počešljana u stilu "baš me briga", kako kažu Francuzi — nego im je bila ili kratko podrezana, ili zalizana, a crte lica bijahu im oblije i kruće. To su bili ugledni gradski poglavari. Na žalost, debeli bolje vode svoje poslove na ovom svijetu nego mršavi. Mršavi obično obavljaju neke posebne zadatke ili su tu samo da budu na broju i tumaraju amo-tamo; njihov je život nekako odviše lagan, vjetrenjast i posve nepouzdan. Debeli nikad ne zauzimaju nikakva posredna mjesta nego samo čelna, a kad negdje zasjednu, onda sjede pouzdano i čvrsto, tako da će prije mjesto pod njima pući i propasti nego što će oni odletjeti s njega. Nije njima do vanjskog sjaja; frak na njima nije tako dobro skrojen kao na mršavima, ali zato im je blagajna puna blaga. U mršavoga nema za tri godine više nijednog kmeta koji nije založen, a u debeloga gledaj samo — stvorila mu se negdje na kraju grada kuća kupljena na ženino ime, pa onda na drugom kraju druga kuća, pa nedaleko od grada zaselak, a onda i selo sa svime što uz to ide. Napokon debeljko, pošto je služio Bogu i caru i stekao opće poštovanje, napušta državnu službu, seli se i postaje vlastelin, divan gostoljubiv ruski gospodin i živi kao bubreg u loju. A poslije njega opet

M rtve du še P rv i d io - p rv o p o g la v lje

vinu. Ne može se poreći da su baš ovakve misli zaokupljale Čičikova dok je promatrao okupljeno društvo, a posljedica je toga bila da se naposljetku pridružio debelima, među kojima je sreo gotovo sve sama poznata lica: javnog tužioca neobično crnih gustih obrva, koji je sve nešto namigivao lijevim okom, kao da veli: "Hajdemo, brate, u drugu sobu da ti nešto kažem" — čovjeka koji je inače bio ozbiljan i šutljiv; upravitelja pošte, onižeg čovjeka ali dosjetljivca i mudrijaša; predsje-dnika suda, vrlo razborita i ljubazna čjvjeka — svi su oni pozdravili Čičikova kao stara znanca, a on im se klanjao nekako porebarke, ali opet prilično simpatično. Tu se odmah upoznao i s vrlo uglađenim i susretljivim vlastelinom Manilovom, i s pomalo nespretnim, na prvi pogled, Sobakevičem, koji mu je u samom početku stao na nogu i rekao: "Oprostite, molim vas". Začas tutnuše Čičikovu u ruke karte za vist, a on im se opet isto onako uljudno pokloni. Posjedaše za zeleni stol i ne ustajahu sve do večere. Svi razgovori posve umuknuše, kao što svagda biva kad se ljudi napokon prihvate ozbiljnog posla. Premda je upravitelj pošte bio vrlo razgovorljiv, čim je uzeo karte u ruke, lice mu je poprimilo vrlo misaon izraz, donjom je usnom pokrio gornju i tako se držao sve do kraja igre. Kad god bi izigrao jaku kartu, udario bi rukom snažno po stolu i priklopio, ako je bila dama: "Sretan ti put, po-padijo stara!" A ako je bio kralj: "Sretan ti put, seljačino tambovska!" Predsjednik je pak govorio: "Dat ću ja tebi! Dat ću ja tebi!" Ponekad bi se, uz udaranje karata po stolu, otimali igračima izričaji: "A, kud puklo da puklo, krenut ćemo od kare!" Ili: "Srce ima svaki čovjek!" Ili napro-sto usklici: "Karetina! Pikador! Picikato! Pikolo!" Ili samo: "Pikić!" kao što su u tom društvu prekrstili boje u kartama. Nakon igre prepirali su se, kako je i red, prilično glasno. Naš se došljak također prepirao, ali nekako izvanredno vješto, tako da su svi vidjeli da se prepire ali opet nekako simpatično. Nikad ne bi on rekao: "Vi ste krenuli", nego: "Vi ste izvoljeli krenuti'", "Ja sam imao čast presjeći vašu dvicu" i tome slično. A kako bi još više predobio svoje protivnike u sporu, ponudio bi ih svaki put srebrnom emajliranom burmuticom u kojoj su na dnu bile dvije ljubice, radi mirisa. Došljakovu su pozornost ponajviše pri-vukli vlastelini Manilov i Sobakevič o kojima je već bilo riječi. Odmah je odveo malko na stranu predsjednika suda i upravitelja pošte da se raspita o njima. Po nekim se njegovim pitanjima moglo razabrati da nije samo radoznao nego i temeljit: najprije je zapitao koliko svaki od njih ima kmetova, i u kakvom su im stanju posjedi, a tek onda kako se zovu. Za kratko vrijeme uspio ih je obadvojicu očarati. Vlastelin Ma-nilov. ioš ninošto star čoviek. orim slatkih kan rr\f>A kniima ip 7mirVan

kad god bi se nasmijao, upravo je poludio za njim. Vrlo mu je dugo sti-skao ruku i usrdno ga molio da ga počasti dolaskom u njegovo selo, do kojeg, po njegovim riječima, nema više od petnaest vrsta od gradske mitnice, na što se Cičikov vrlo uljudno naklonio, srdačno mu stegnuo ruku i odgovorio da ne samo što objeručke prihvaća taj poziv, nego će smatrati svojom svetom dužnošću da se odazove na nj. Sobakevič je također dometnuo pomalo lakonski: "Izvolite i k meni doći" — i zastrugao nogom obuvenom u takvu divovsku čizmu da bi joj se teško mogla naći prikladna noga, pogotovo u ovo naše doba kad i u Rusiji pomalo izumiru gorostasi.Sutradan je Cičikov otišao k upravitelju policije na ručak, nakon kojeg su u tri sata sjeli za karte i igrali sve do dva sata u noći. Tu se upoznao, među ostalima, s vlastelinom Nozdrjovom, čovjekom tridesetih godi-na, slobodnog ponašanja, koji mu je već nakon tri-četiri riječi počeo govoriti "ti". S upraviteljem policije i javnim tužiocem bio je Nozdrjov također na "ti" i prijateljski im se obraćao; ali kad su počeli igrati za ve-like pare, upravitelj policije i javni tužilac neobično su pomno motrili njegove štihove i budno pazili gotovo na svaku njegovu kartu. Sutradan je Cičikov proveo cijelu večer kod predsjednika suda, koji je primio svoje goste, među njima i neke dvije dame, u kućnom kaputu, pomalo zamašćenom. Zatim je bio na sijelu kod vicegubernatora, pa kod zakupca državnog poreza na velikom ručku, pa kod javnog tužioca na malom ručku, koji je inače stajao koliko i veliki, pa na zakusci nakon službe Božje kod gradonačelnika, ali i ta je zakuska stajala koliko i ru-čak. Ukratko, ni jednog sata slobodnog vremena da uhvati, u hotel je dolazio samo prespavati. Došljak se nekako umio snaći u svakoj prilici i pokazao da je pravi svjetski čovjek. Kakav bi se god razgovor poveo, svagda se znao uključiti u njega: ako je bila riječ o ergeli, govorio je i on o ergeli; ako se govorilo o dobrim psima, znao je i tu iznijeti vrlo stručne primjedbe; ako se raspravljalo o istrazi koju je vodio financijski ured, pokazao bi da mu ni sudske smicalice nisu nepoznate; ako se pričalo o bilijaru, ni tu se ne bi obrukao; ako se govorilo o kreposti, prosuđivao bi i o kreposti vrlo dobro, čak i sa suzama u očima; ako je riječ bila o pečenju žestokih pića, i u to se razumio; pa i o carinskim nadzornicima i činovnicima raspravljao bi kao da je i sam bio i činovnik i nadzornik. Značajno je da je sve to umio zaodjenuti u nekakvu dosto-janstvenost, uvijek se znao dobro držati. Nije govorio ni preglasno ni pretiho, nego upravo onako kako treba. Riječju, kako god okrenuli, bio je vrlo pristojan čovjek. Svi su činovnici bili zadovoljni dolaskom tog

Mrtve duše

javni tužilac — da je sposoban; žandarmerijski pukovnik kazao je da je učen; predsjednik suda — da je obrazovan i pošten; upravitelj policije — da je čestit i ljubazan; žena upravitelja policije — da je neobično ljubazan i uglađen. Pa čak i Sobakevič, koji je malokad o kome lijepo govorio, kad se prilično kasno vratio iz grada i već se posve svukao i legao u krevet do svoje suhonjave žene, rekao je: "Bio sam, dušice, ve-čeras kod gubernatora, a ručao sam kod upravitelja policije, i upoznao sam se s koleškim savjetnikom Pavlom Jvanovičem Cičikovom — vrlo simpatičnim čovjekom!" Na što mu je supruga odgovorila: "Hm!" — i gurnula ga nogom.Takav je dojam, vrlo laskav, izazvao došljak u gradu, i taj je dojam ostao sve dok jedna njegova čudnovata osobina i korak, ili, kako se pokatkad govori, potez, o kojem će čitalac uskoro nešto više doznati, nije gotovo cijeli grad doveo u pravu nedoumicu.

Prvi dio - drugo poglavlje

Drugo poglavljeVeć više od tjedan dana boravio je došljak u gradu, hodao po sijelima i ručkovima i, štono riječ, lijepo se provodio. Napokon je odlučio poći u posjete izvan grada, pohoditi vlasteline Manilova i Sobakeviča, kako im je obećao. Možda ga je na to ponukao još jedan, važniji razlog, nešto ozbiljnije što mu je priraslo srcu... Ali sve to čitalac će doznati postupno i u svoje vrijeme, samo ako bude imao strpljenja pročitati ovu vrlo du-gačku pripovijest što je pred njim, pripovijest koja će se poslije sve više širiti i duljiti što se više bude primicala koncu, koji djelo krasi. Kočijašu Selifanu izdao je nalog da rano izjutra upregne konje u poznatu laganu kočiju; Petruški je zapovjedio da ostane u hotelu i pripazi na sobu i kov-čeg. Neće biti zgorega da se čitalac pobliže upozna s tom dvojicom slugu našega junaka. Premda oni, naravno, nisu tako važne ličnosti nego su ono što se naziva drugorazrednim ili čak trećerazrednim osobama, premda glavni tokovi radnje i opruge ove epopeje ne počivaju na njima nego ih se tek ponegdje dotiču i donekle ih zahvaćaju, autoru je ipak mnogo stalo do toga da bude u svemu temeljit i želi da bude savjestan, što se toga tiče, kao Nijemac, iako je dakako Rus. To uostalom neće oduzeti mnogo vremena i prostora zato što se nema bogzna što dodati onome što čitalac već zna, naime da Petruška nosi prilično širok smeđ kaput koji je naslijedio od gospodara i da ima debele usne i povelik nos, kao i većina ljudi njegova zvanja. Po naravi je bio više šutljiv nego razgovorljiv; imao je i plemenitu sklonost da se prosvjećuje, to jest da čita knjige ne mareći za njihov sadržaj: bilo mu je potpuno svejedno čita li pustolovine zaljubljena junaka, ili običnu početnicu, ili molitvenik — sve je čitao podjednako pozorno; da mu je tko podmetnuo kemiju, i nju bi isto tako pročitao. Njemu se nije toliko sviđalo ono o čemu čita koliko samo čitanje, bolje reći, proces samog čitanja, što se eto od pojedinih slova svagda izlegne kakva riječ koja ponekad sam vrag zna što uopće znači. Ponajčešće je či-tao Ip7Prki 11 nrpncnhlin na Vrt*\T&i-ii i T -io -J,-.-,,-,i V^X; ~~ ,.~l.".-.-J *-~— —1--

Mrtve duše

štio i stanjio tako da je izgledao kao lepinja. Osim sklonosti čitanju, imao je još dvije navike koje su sačinjavale druge dvije njegove karakteristične crte: spavati obučen, u čemu se god zatekne, u onom istom kaputu, i nositi posvuda sa sobom nekakav svoj posebni zrak, svoj vlastiti miris, koji je unekoliko podsjećao na nastanjenu prostoriju, tako da je dovolj-no bilo da postavi negdje svoj krevet, makar i u sobu koja je dotle bila nenastanjena, i da donese svoju kabanicu i prtljagu, pa da se učini da u toj sobi već desetak godina žive ljudi. Cičikov je bio neobično osjetljiv čovjek, u nekim prilikama čak i izbirljiv, pa kad bi ujutro udahnuo zrak na svjež nos, samo bi se mrštio, vrtio glavom i govorio: "Ti se, brate, vrag bi te znao, valjda znojiš, što li? Sto se bar ne okupaš!" Na to Petruška nije ništa odgovarao, samo je nastojao da se što prije prihvati nekog posla; ili je prilazio s četkom u ruci gospodarovu fraku što visi, ili je jednostavno spremao štogod. Sto je mislio za to vrijeme dok je šutio — možda je govorio u sebi: "I ti si mi baš krasan, kako ti ne dojadi sto puta govoriti jedno te isto" — Bog bi ga znao, teško je reći što misli kmet dok mu gospodar čita lekciju. Eto, dakle, što se za prvi mah može reći o Petruški. Kočijaš Selifan bio je potpuno drukčiji čovjek... Ali pisac se ozbiljno stidi što ovoliko dugo zaokuplja pažnju čitalaca ljudima niže klase, znajući iz iskustva kako se nerado upoznaju s ljudima iz nižih staleža. Takav vam je Rus: gori od želje da se upozna s nekim tko je bar za jedan čin viši od njega, i letimično poznanstvo s grofom ili knezom više mu vrijedi od ne znam kakvih tijesnih prijateljskih odnosa. Pisac čak malo strepi za ovog svog junaka koji je samo koleški savjetnik.Dvorski savjetnici možda će se i upoznati s njime, ali oni koji su se već domogli generalskih činova možda će, tko zna, čak baciti jedan od onih prezirnih pogleda kakve čovjek oholo baca na sve što mu puzi do nogu, ili će možda, što je još gore, proći mimo njega odajući nehaj ubitačan za pisca. Ali kako god i jedno i drugo bilo žalosno, valja se ipak vratiti našem junaku. Pošto je dakle još uvečer izdao potrebne naloge, probudio se vrlo rano izjutra i oprao se istrljavši se mokrom spužvom od glave do pete, kao što je činio samo u nedjelju — baš je toga dana slučajno bila nedjelja — i obrijao se tako da su mu obrazi bili kao pravi atlas, što se tiče glatkoće i sjaja, obukao svjetlucavi frak boje brusnica i kaput podstavljen debelim medvjeđim krznom, te sišao niza stube, uz pomoć svratišnog sluge koji ga pridržavaše ispod ruke čas s jedne, čas s druge strane, i sjeo u kočiju. Kočijica je gromoglasno izišla kroz vratnice hotela na ulicu. Pop je u prolazu skinuo kapu, nekoliko je derana u zamazanim košuljama ispružilo ruke prošeci: "Udijeli siročetu, gospodaru!" Kočijaš je opazio da

Prvi dio - drugo poglavlje

čem a kočijica zaskakuta po kamenju. Srećom, u daljini se ukaza prugasta brklja koja naviješta da će kaldrmi, kao i svakoj drugoj muci, uskoro doći kraj; i pošto se još nekoliko puta prilično snažno udario glavom o koš, Ci-čikov napokon osjeti pod kotačima mekanu zemlju. Tek što su izmakli iz grada, počeše se s obje strane ceste, kao stoje obično kod nas, pojavljivati kojekakve budalaštine i gluposti: panjevi, jelici, niski rijetki žbunovi mla-dih borića, nagorjela stabla starih borova, divlji vrijesak i slične koješta-rije. Nailazili su na sela ravna kao pod konac, nalik na stara složena drva pokrivena sivim krovovima, a ispod krovova izrezbareni drveni ukrasi, baš kao da su izvješeni izvezeni ubrusi. Nekoliko je seljaka u kožusima, po običaju, sjedilo na klupama ispred vrata. Žene debelih obraza i grudi omotanih maramama gledale su ga s gornjih prozora; na donje prozore izvirivalo je tele ili je svinja pokazivala svoju slijepu njušku. Jednom rije-čju, sve sami poznati prizori. Kad su prevalili petnaestak vrsta, sjetio se Cičikov da bi tu negdje, po Manilovljevim riječima, moralo biti njegovo selo, ali proleti i šesnaesta vrsta a sela nigdje na vidiku, i da slučajno nisu naišla dva seljaka, teško da bi se znali sami snaći. Na pitanje je li daleko selo Zamanilovka, seljaci skinuše kape, a jedan od njih, koji je bio malko pametniji i nosio šiljastu bradu, odgovori:Možda Manilovka, a ne Zamanilovka?Ma da, Manilovka.Manilovka! Pa kad prođeš još jednu vrstu, eto ti je, to jest skrećiodma' udesno.Udesno? — priupita kočijaš.Udesno — potvrdi seljak. — To ti je put za Manilovku, a Zamanilovke nikakve tu nema. Tako se ona zove, to jest ime joj je Manilovka, aZamanilovke tu nećeš naći. Tamo ćeš gore na brdu vidjet kuću, zidanicu,na kat, gospodsku, u kojoj naime stanuje sam gospodar. I eto, to ti jeManilovka, a Zamanilovke nije tu nikad ni bilo.Krenuše tražiti Manilovku. Dvije vrste dalje naiđoše na poljski put i uda-riše njime, ali prevališe već i dvije, tri, pa i četiri vrste, valjda, a zidane jednokatnice ne bijaše ni od korova. Tada Cičikov pomisli, ako te prijatelj poziva da dođeš k njemu u selo udaljeno petnaest vrsta, to onda sigurno znači da do njega ima dobrih trideset. Selo Manilovka ne bi baš mnoge primamilo svojim položajem. Gospodska je kuća stajala sama na vjetro-metini, to jest na uzvišici izloženoj svim vjetrovima kojima god padne na pamet da udare; obronak brijega na kojem je stajala bijaše pokriven ostri-ženom tratinom. Po njoj su bila razbacana, na engleski način, dva-tri cvi-jetnjaka s grmovima jorgovana i žutog bagrema, a pet-šest breza u malim

M rtve duše

dvije takve breze stajala je sjenica s plosnatom zelenom kupolom, plavim drvenim stupovima i natpisom: "Hram razmišljanja na osami"; malo niže bijaše ribnjak pokriven žabokrečinom, što uostalom nije nikakva rijetkost u engleskim parkovima ruskih vlastelina. Podno te uzvišice, a djelomice i na samom obronku, crnjele su se uzduž i poprijeko sumorne brvnare, koje je naš junak, tko zna zašto, odmah počeo brojiti i nabrojio ih više od dvije stotine; nigdje među njima nije raslo nijedno drvce ni bilo kakvo zelenilo; odasvud su virila samo brvna. Pgzor su oživljavale dvije seljanke koje su, slikovito zadigavši suknje i zadjenuvši ih sa strane, gacale do ko-ljena po ribnjaku i vukle za dvije drvene ručke proderanu mrežu u kojoj su se vidjela dva zapletena raka i ljeskala se ulovljena crvenperka; reklo bi se da su seljanke zavađene i da se grde među sobom. Podalje, sa strane, bio je borik nekakve tmurne modrikaste boje. I samo se vrijeme slučilo baš kako treba: dan nije bio ni vedar ni mračan, nego nekako svijetlosiv, kakve su samo stare uniforme garnizonskih vojnika, inače mirne vojske koja jedino nedjeljom nije baš sasvim trijezna. Da se upotpuni slika, nije nedostajalo ni pijetla, vjesnika nestalnog vremena, kojem su drugi pije-tlovi bili proključali glavu do samog mozga zbog poznatih mangupskih razloga, ali je svejedno kukurikao na sav glas i čak lupkao krilima, iskr-zanima kao stara rogožina. Približavajući se kući, Čičikov ugleda samog domaćina u zelenu kaputu od salona kako stoji na stubama, zaklonivši oči rukom da bolje vidi kočijicu što dolazi. Sto se više kočijica primicala stubama, to su domaćinu oči bivale veselije a osmijeh sve širi i širi.— Pavle Ivanoviču! — usklikne napokon kad Čičikov siđe s kočije. —Ipak ste nas se jednom sjetili!Prijatelji se svojski izljubiše i Manilov uvede gosta u kuću. Premda je prilično kratko vrijeme dok oni budu prolazili kroz hodnik, predsoblje i blagovaonicu, ipak ćemo pokušati da ga koliko-toliko iskoristimo i ka-žemo koju riječ o kućedomaćinu. Ali tu pisac mora priznati da je to vrlo teška zadaća. Kudikamo je lakše opisivati osobe divovskih razmjera: tada jednostavno nabacuješ boje punom šakom na platno — crne, vatrene oči, nadnesene obrve, čelo presječeno borom, preko ramena prebačen crn ili grimizan plašt — i portret je gotov; ali što ćemo sa svom onom gospo-dom koje ima mnogo na svijetu i koja su naoko vrlo slična među sobom, ali kad se malo bolje zagledaš, vidiš mnogo jedva primjetnih osobitosti— tu je gospodu strašno teško portretirati. Tu moraš itekako napregnutipažnju da uočiš sve one tanane, gotovo nevidljive crte, i uopće, morašduboko zaroniti pogledom, izoštrenim od znalačkog promatranja.Valjda bi jedino sam Bog znao kakve je naravi bio Manilov. Ima jedna vr-•sta liiiHi nr »7natiVi nnrl nazivom* rthirni linrli ni riKo rti mocn «-»i* cmi- i * i*-

Prvi dio - drugo poglavlje

miriše, štono riječ. Možda bi njima trebalo pribrojiti i Manilova. Naoko je bio pristao čovjek; crte njegova lica nisu bile nesimpatične, premda je ta simpatičnost bila malko prezaslađena; u njegovu vladanju i govoru bijaše nekog umiljavanja ne bi li se stekla naklonost i prijateljstvo. Smje-škao se privlačno, a imao je plavu kosu i plave oči. Razgovarajući s njim, ne možeš u prvi mah da ne kažeš: "Kako je ovo drag i dobar čovjek!" Čas zatim nećeš više ništa reći, a onda ćeš pomisliti: "Vrag bi ga znao kakav je ovo svat!" — i otići ćeš malo dalje od njega; a ako ne odeš, spopast će te mrtvačka dosada. Od njega nećeš čuti nijedne žive ili barem uznosite riječi, kakvu možeš čuti gotovo od svakoga ako dirneš u predmet do ko-jeg mu je stalo. Svatko ima neku svoju slabost: jednome su slabost hrtovi, drugome se čini da je velik ljubitelj glazbe i da izvanredno doživljava sva duboka mjesta u njoj, treći voli dobro pojesti, četvrti igra ulogu bar za pedalj višu od one koja mu je dodijeljena, peti nema tako velike želje nego samo spava i sanja o tome da se prošeta šetalištem s krilnim ađu-tantom pa da ga s njim vide svi prijatelji, znanci i neznanci, šesti je već obdaren takvom rukom da ga neodoljivo vuče želja da udvostruči ulog na karo asa ili dvicu, a sedmoga ruka svrbi da gdjegod zavede red, da se do-čepa upravitelja poštanske postaje ili kočijaša — ukratko, svak ima nešto svoje, samo u Manilova ne bijaše ničega. Kod kuće je vrlo malo govorio, uglavnom je razmišljao i premišljao, ali o čemu je razmišljao, to valjda sam Bog zna. Ne bi se moglo reći da se bavio gospodarstvom jer nije ni-kad ni odlazio u polje, gospodarstvo je nekako išlo samo od sebe. Kad bi mu špan rekao: "Bilo bi dobro, gospodaru, da se učini to i to" — obično bi odgovorio: "Da, ne bi bilo zgorega", pušeći lulu, na koju se bio navikao dok je još služio u vojsci gdje su ga smatrali neobično skromnim, obzir-nim i obrazovanim časnikom. "Da, zaista ne bi bilo zgorega" — ponovio bi. Kad bi mu došao seljak i, počešavši se rukom po potiljku, rekao: "Go-spodaru, mogu li ostavit poso da zaradim nešto za porez", odgovorio bi mu: "Idi samo", pušeći lulu, a ne bi ni pomislio da će seljak možda otići pijančevati. Ponekad bi, gledajući sa stuba na dvorište i ribnjak, rekao kako bi bilo dobro kad bi se od kuće prokopao podzemni hodnik, ili kad bi se preko ribnjaka sagradio kameni most na kojem bi s obje strane bili dućani, a u njima sjedili trgovci i prodavali svakojaku sitnu robu potrebnu seljacima. Pritom su mu oči bivale izvanredno slatke a na licu se ogledalo najveće zadovoljstvo; inače, svi su takvi planovi ostajali samo na riječima. U njegovoj je radnoj sobi vječito ležala nekakva knjiga obilježena znakom na četrnaestoj stranici, a čitao ju je već pune dvije godine. U kući je vazda ponešto nedostajalo: u salonu je stajalo divno pokućstvo presvučeno ne-

M rtve duše

jeftina, ali je za dva naslonjača nije doteklo pa su ti naslonjači bili pokri-veni samo rogozinom; inače, domaćin je već nekoliko godina upozoravao sve goste: "Nemojte sjesti u te naslonjače, ti još nisu gotovi". U ponekoj sobi uopće nije bilo pokućstva, premda su u prve dane nakon vjenčanja govorili: "Dušice, morat ćemo se sutra pobrinuti da u tu sobu stavimo bar privremeno neki namještaj". Navečer se postavljao na stol vrlo elegantan svijećnjak od tamne bronce s tri antičke gracije i elegantnom sedefnom zdjelicom, a uza nj nekakav običan bakrenilnvalid, hrom, nakrivljen i sav mastan, a da to nisu zapažali ni domaćin, ni domaćica, ni sluge. Njegova žena... uostalom, njih su dvoje bili potpuno zadovoljni jedno drugim. Premda je prošlo više od osam godina kako su bili u braku, još su jedno drugome donosili krišku jabuke, ili slatkiš, ili lješnjak, i govorili ganutljivo nježnim glasom: "Otvori, dušo, ustašca da ti ovo dadnem". Razumije se samo po sebi da su se u takvoj prilici ustašca vrlo ljupko otvarala. Za rođendane priređivala su se iznenađenja: nekakva navlaka ukrašena per-lama, recimo, za čačkalicu. I vrlo često, sjedeći na sofi, iznenada bi, sam Bog zna zašto, on ostavio svoju lulu a ona svoj rad, ako ga je u taj mah dr-žala u rukama, pa bi jedno drugome utiskivali tako mazan i dug cjelov da biste za to vrijeme mogli mirne duše popušiti jednu malu cigaru. Jednom riječju, bili su, štono riječ, sretni. Dakako da bi se moglo pripomenuti da u kući ima i mnogo drugih poslova osim dugih cjelova i priređivanja izne-nađenja, i da bi se moglo još štošta drugo priupitati. Zašto se, primjerice, glupo i besmisleno spravljaju jela u kuhinji? Zašto je smočnica poprilično prazna? Zašto je gazdarica kradljivica? Zašto su sluge nečiste i pijanice, i zašto sva služinčad spava do mile volje, a sve ostalo vrijeme dangubi? Ali sve su to nepristojna pitanja, a Manilovka je dobro odgojena. Dobar se pak odgoj, kao što je poznato, stječe u internatima. A u internatima, kao što je poznato, tri glavna predmeta smatraju se osnovama ljudskih vrlina: francuski jezik, koji je prijeko potreban za sretan obiteljski život, klavir kojim se suprugu priređuju ugodni časovi i, najposlije, sami kućanski po-slovi: kačkanje novčarki i drugih darova. Ima doduše raznih usavršenih i poboljšanih metoda, pogotovo u današnje doba; sve to ponajviše zavidi o razboritosti i sposobnosti samih vlasnica internata. U drugim je interna-tima takav režim da je na prvom mjestu klavir, pa onda francuski jezik, a tek onda kućanski poslovi. A ponekad biva i tako da su na prvom mjestu kućanski poslovi, to jest pletenje darova, pa onda francuski, a tek onda klavir. Ima različitih metoda. Neće biti naodmet da još pripomenemo da je Manilovka... ali, moram priznati da zazirem govoriti o damama, a osim toga je vrijeme da se vratimo našim junacima, koji stoje već nekoliko

Prvi d io - d rugo pog lav lje

Molim vas lijepo, ne obazirite se na mene, ja ću za vama — govorioje Cičikov.Ni govora, Pavle Ivanoviču, ni govora, vi ste gost — govorio je Mani-lov, pokazujući mu rukom na vrata.Nemojte se ustručavati, molim vas, nemojte se ustručavati. Izvolitesamo ući — govorio je Čičikov.Neću, oprostite, neću dopustiti da iza mene uđe tako drag i obrazovangost.Otkud obrazovan?... Izvolite samo ući.Ama, izvolite najprije vi.A zašto ja?Pa eto, tako, zato! — reče Manilov milo se smiješeći.Naposljetku oba prijatelja uđoše pobočke na vrata i pritisnuše malko jedan drugoga.Dopustite da vam predstavim svoju suprugu — reče Manilov. —Dušo! Pavel Ivanovič!I Cičikov zaista ugleda damu koju nije bio ni primijetio dok se na vratima nećkao da uđe prvi. Bila je ljepuškasta i ukusno odjevena. Dobro joj je stajala svijetla svilena kućna haljina; tankom sitnom ručicom bacila je brže-bolje nešto na stol i stisnula batisten rupčić izvezen na uglovima. Ustane sa sofe na kojoj je sjedila; Cičikov joj radosno priđe da joj poljubi ruku. Manilovka mu reče, vriskajući pomalo u govoru, da ih je neobično obradovao svojim dolaskom i da nije bilo dana da ga njen muž nije spo-minjao.— Da — priklopi Manilov — neprestano me već zapitkivala: "Pa što nedolazi taj tvoj prijatelj?" A ja joj kažem: "Čekaj malo, dušo, doći će". Ieto, napokon ste nas počastili svojim posjetom. Zbilja ste nam prirediliveliko zadovoljstvo... proljetni dan... rođendan srca...Kad je Cičikov čuo da je već došlo do rođendana srca, čak se malko sne-bio i odgovorio da nema ni glasovita imena ni visoka ranga.Sve vi to imate — presiječe ga Manilov u riječi jednako se milo smiješeći — sve vi to imate, pa i više od toga.Kako vam se svidio naš grad? — priupita ga Manilovka. — Je li vambilo lijepo?To je vrlo lijep, predivan grad — odgovori Cičikov — i bilo mi je vrlolijepo, ljudi su neobično ljubazni.A kako vam se svidio naš gubernator? — ponovo će Manilovka.Je li da je neobično čestit i ljubazan čovjek? — nadometne Manilov.To je živa istina — reče Cičikov — neobično čestit čovjek. I kako je

Mrtve duše

sreće da imamo više takvih ljudi.Kako samo umije, znate, svakog primiti, kako se zna dobro držati usvakoj prilici — nadoda Manilov smiješeći se, te gotovo posve zažmiri odužitka, kao mačak kad ga ovlaš poškakljaš iza ušiju.Vrlo susretljiv i drag čovjek — produži Čičikov — i kakav umjetnik!To nisam mogao ni sanjati. Kako lijepo veze razne domaće uzorke! Pokazao mi je novčarku koju je sam izradio: malo koja dama znala bi je takoizvesti. *A vicegubernator, zar nije to drag čovjek? — reče Manilov i opetmalko zažmiri.Vrlo, vrlo čestit čovjek — odvrati Čičikov.Dobro, a molim vas, kako vam se sviđa upravitelj policije? Zar nijevrlo ugodan čovjek?Izvanredno ugodan, i kako je samo pametan, kako je načitan! Igraosam kod njega vist s javnim tužiocem i predsjednikom suda do posljednjih pijetlova; vrlo, vrlo čestit čovjek.A što mislite o ženi upravitelja policije? — priklopi Manilovka. — Jeli da je zbilja ljubazna žena?O, to je jedna od najčestitijih žena od svih koje poznajem — odgovoriČičikov.Nakon toga nisu propustili ni predsjednika suda ni upravitelja pošte, i tako su nabrojili gotovo sve više činovnike u gradu i za sve njih rekli da su izvanredno čestiti ljudi.Vi živite stalno na selu? — postavi napokon i Čičikov jedno pitanje.Najviše na selu — odgovori Manilov. — Ponekad odlazimo dodušeu grad, samo radi toga da popričamo s obrazovanim svijetom. Čovjek,znate, čisto podivlja ako neprestano živi među četiri zida.Da, to je istina — reče Čičikov.Naravno — proslijedi Manilov — druga bi stvar bila kad bi susjedi bilibolji, kad bi, na primjer, bio tu čovjek s kojim bi se moglo u neku rukuporazgovarati o finoći, o lijepom ponašanju, s kojim bi se mogla pratititakva neka nauka da čovjek razgali dušu, da se tako reći vine u visine...Tu je htio još nešto iskazati, ali je primijetio da je malko zabrazdio, pasamo uzmahne rukom i nastavi: — Tada bi, naravno, bilo vrlo lijepo naselu i osami. Ali tu vam nema ama baš nikoga... Čovjek samo ponekadpročita Sina domovine1.

Prvi dio - drugo poglavlje

Čičikov se potpuno složi s tim i nadoda kako nema ničeg ljepšeg nego živjeti na osami, naslađivati se pogledom na prirodu i pročitati ovda-onda koju dobru knjigu...Ali, znate — dometne Manilov — ako nemate nikog s kim biste tomogli podijeliti...Oh, to je istina, to je živa istina! — upade mu Čičikov u riječ. — Stoće ti onda sva blaga ovoga svijeta! "Nije važno imati novca, važno je imatidobro društvo", kako je rekao jedan mudrac.I znate što, Pavle Ivanoviču! — reče Manilov, a na licu mu se pojavi nesamo sladak nego nekako otužan izraz, poput one miksture koju spretansvjetski liječnik nemilice zaslađuje u uvjerenju da će time obradovati pacijenta. — Tada čovjek osjeća nekakav, da tako kažem, duševni užitak...Kao evo, na primjer, sada, kad imam sreću, rijetku sreću, mogu reći, darazgovaram s vama i uživam u vašim lijepim riječima...Ta molim vas, kakve lijepe riječi?... Ja sam običan, beznačajan čovjek,i ništa više — odvrati Čičikov.O, Pavle Ivanoviču, dopustite da budem otvoren: ja bih drage voljedao polovicu cijelog svog imutka, samo da imam dio vrlina što ih vi posjedujete!...A ja bih, naprotiv, smatrao sa svoje strane za najveću...Ne zna se do čega bi još sve dovelo ovo uzajamno izlijevanje čuvstava dvaju prijatelja da nije ušao sluga i javio da je ručak gotov.— Izvolite, molim lijepo — reče Manilov. — Oprostite što kod nas nećebiti onakav ručak kakav se poslužuje u blještavim dvoranama u prijestolnicama, kod nas vam je jednostavno, po ruskom običaju, šči, ali zaista odsrca. Izvolite, molim lijepo.Još su se neko vrijeme prepirali oko toga tko će prvi ući, i napokon Čiči-kov uđe porebarke u blagovaonicu.Tu su već sjedila dva dječaka, Manilovljevi sinovi, koji su bili u onim godinama kad djeca već sjede za stolom, ali na visokim stolcima. Uz njih je stajao učitelj, koji se uljudno nakloni i nasmiješi. Domaćica sjede za zdjelu s juhom; gosta posjedoše između domaćina i domaćice, a sluga zaveže djeci ubruse oko vrata.Kakva draga dječica — reče Čičikov pogledavši ih — koliko im jegodina?Starijem je osam, a mlađi je upravo jučer navršio šest — odgovoriManilovka.Temistokluse! — reče Manilov obraćajući se starijemu, koji je pokušavao osloboditi bradu što mu ju je lakaj bio zavezao ubrusom.

Mrtve duše

jem je Manilov, tko zna zašto, prišio sufiks "us", ali se odmah potrudi da mu lice poprimi uobičajen izraz.— Temistokluse, reci mi koji je najljepši grad u Francuskoj?Učitelj usmjeri svu svoju pažnju na Temistoklusa, kao da će mu se upiti u oči, ali se na kraju posve umiri i klimne glavom kad Temistoklus reče:Pariz.A kod nas, koji je najljepši grad? — ponovo će Manilov.Peterburg — odgovori Temistoklus. $I koji još?Moskva — odgovori Temistoklus.Pametna glavica, zlato moje! — nato će Cičikov. — Zamislite, molimvas... — produži obraćajući se Manilovljevima pomalo u čudu. — U timgodinama a takvo znanje! Moram vam reći da se u tom djetetu krijuvelike sposobnosti.Ah, ne znate vi još njega — otpovme Manilov — on vam je zbilja jakopametan. Eno, onaj mladi, Alkid, nije tako bistar, a ovaj, čim štogod spazi, kakvog kukca, bubamaru, odjednom mu se oči zakrijese, pojuri za timi odmah svrati pažnju na to. Ja ga već pomalo spremam za diplomatskuslužbu. Temistokluse — proslijedi obraćajući se iznova dječaku — hoćešli da budeš ambasador?Hoću — odgovori Temistoklus žvačući kruh i mašući glavom lijevo-desno.U taj čas lakaj koji je stajao iza njega obriše ambasadoru nos, i dobro je učinio jer bi inače u juhu bila kapnula povelika kap koja tamo ne spada. Za stolom se povede razgovor o zadovoljstvima mirnog života, prekidan napomenama domaćice o gradskom kazalištu i glumcima. Učitelj je vrlo pozorno gledao sudionike u razgovoru, i čim bi primijetio da će se oni osmjehnuti, razjapio bi usta i nadušio bi se smijati. Vjerojatno je bio za-hvalan čovjek pa se htio time nekako odužiti domaćinu za dobro postu-panje. Jednom se, međutim, ozbiljno natmurio, strogo zalupao šakom po stolu i upro pogled u dječake koji su sjedili sučelice njemu. To je bilo sasvim na mjestu jer je Temistoklus bio ugrizao Alkida za uho, a Alkid je zažmirio, zinuo i samo što nije zaplakao kao ljuta godina, ali je predosjetio da bi zbog toga mogao ostati bez jela, pa je namjestio usta u prijašnji polo-žaj i počeo, onako uplakan, glodati ovčju kost od koje su mu se zamastili i zasjali obrazi. Domaćica se vrlo često obraćala Čičikovu riječima: "Vi ništa ne jedete, vrlo ste malo uzeli", na što bi Cičikov svaki put odgovorio: "Najljepše zahvaljujem, sit sam, ugodan je razgovor bolji od svakog jela". Ustadoše od stola. Manilov je bio neobično zadovoljan i spremao se, pridr-

Prvi dio • drugo poglavlje

držeći se vrlo ozbiljno, da bi htio porazgovarati s njim o nečemu važnom.E, onda vas molim da izvolite u moju radnu sobu — reče Manilov ipovede ga u omanju sobu što gledaše na modrikastu šumu. — Evo, ovovam je moj kutak — reče Manilov.Ugodna sobica — reče Cičikov pošto ju je obuhvatio pogledom.Soba je zaista bila prilično ugodna: zidovi bijahu obojeni nekakvom plavkastom, gotovo sivkastom bojom, četiri stolca, jedan naslonjač, stol nakojem je ležala knjiga s označenom stranicom, koju smo već spomenuli,nekoliko ispisanih listova papira, ali je najviše bilo duhana. Bilo ga je urazličitim oblicima: u zamocima i duhankesama i, najposlije, sasutog naprosto na stol. Na oba prozora bilo je također hrpica pepela istresenogiz lule, pomno razmještenih u lijepe redove. Vidjelo se da se domaćinkadšto zabavlja na taj način.Izvolite, molim vas, sjesti u ovaj naslonjač — reče Manilov. — Tu ćevam biti udobnije.Dopustite da sjednem na stolac.Dopustite da vam to ne dopustim — reče Manilov i osmjehne se.Ovaj je naslonjač kod mene određen za gosta, htjeli ne htjeli, moratesjesti u njega.Cičikov sjede.Dopustite da vas ponudim lulicom.Hvala, ne pušim — odgovori Cičikov ljubazno i kao da mu je žao.Kako to? — upita ga Manilov također ljubazno i kao da mu je žao.Nisam se, na žalost, navikao; a kažu i da se čovjek od pušenja suši.Dopustite mi da vam kažem da je to puka predrasuda. Ja dapačedržim da je kudikamo zdravije pušiti lulu nego šmrkati burmut. U našojje pukovniji bio jedan poručnik, zaista divan i obrazovan čovjek, koji nijevadio lulu iz usta ne samo za stolom nego, s oproštenjem, i na svakomdrugom mjestu. I evo, sad mu je već četrdeset i nešto godina a zdrav je,hvala Bogu, da ne može biti zdraviji.Cičikov pripomene da se to zaista događa, i da u prirodi ima mnogo po-java koje čak ni najveći umovi ne znaju objasniti.Ali dopustite da vas najprije nešto priupitam... — reče glasom, u kojem zatitra čudnovat, ili gotovo čudnovat, prizvuk, a odmah se zatimobazre, tko zna zašto. Manilov se također, tko zna zašto, obazre. — Kadste posljednji put izvoljeli predati revizijsku listinu?Pa prilično davno; pravo da vam kažem, ne sjećam se.A koliko vam je odonda pomrlo kmetova?To vam ne bih znao reći; to bih, mislim, morao pitati špana. Ej, mom-

Mrtve duše

Dođe špan. Bijaše to čovjek četrdesetih godina, obrijan, u redengotu, koji je očito vrlo mirno živio jer mu je lice bilo nekako punašno i po-dbuhlo, a žućkasta boja kože i sitne oči pokazivahu da dobro zna što je perje i perina. Odmah se moglo vidjeti da je prošao put kojim prolaze svi vlastelinski upravitelji imanja: najprije je bio obično pismeno slušče u kući, a onda se oženio nekom agaškom ekonomkom, gospodaričinom ljubimicom, pa je i sam postao ekonom, a zatim špan. A kad je postao špan, radio je, dakako, što i svi španovi: drjjžio se i pazio sa svima onima u selu koji su bogatiji, a cijedio one siromašnije, budio se oko devet sati ujutro, čekao da se zagrije samovar i pio čaj.Čuj, dragoviću, koliko je kod nas pomrlo kmetova otkako smo predalirevizijsku listinu?Kako mislite koliko? Mnogo ih je pomrlo odonda — reče špan i štu-cne, pa prinese ruku ustima, kao štit.E pa, moram priznati da sam i ja tako mislio — prihvati Manilovzaista ih je mnogo, mnogo pomrlo! — Tad se obrati Čičikovu i jošprimetne: — Da, zaista mnogo.A koji bi to bio, recimo, broj? — zapita Cičikov.Da, koji bi to bio broj? — prihvati Manilov.Ma otkud bih vam mogo reći broj? Tko bi znao koliko ih je pomrlo,nitko ih nije brojio.Da, tako je — reče Manilov obraćajući se Čičikovu — i ja sam takomislio, velika je smrtnost; tko bi ga znao koliko ih je pomrlo.A ti ih, molim te, prebroj — reče Cičikov — i sastavi točan popis svijupoimence.Da, sviju poimence — priklopi Manilov.Špan reče:Razumijem — i ode.A radi čega vam to treba? — zapita Manilov nakon španova odlaska.To pitanje kao da malo zbuni gosta, na licu mu se pojavi nekakav napregnut izraz od kojeg čak pocrveni — kao da se napreže da izrazi nešto štose baš ne podaje riječima. I zaista, Manilov je napokon čuo takve čudne ineobične stvari kakvih ljudske uši još nisu bile čule.Pitate me radi čega mi to treba? Pa evo radi čega: htio bih kupiti kmetove... — reče Cičikov, zamuckujući, i ne doreče.Ali dopustite da vas upitam — reče Manilov — kako želite kupitikmetove: sa zemljom ili samo da se presele, to jest bez zemlje?Ne, ja ne bih zapravo htio same kmetove — reče Cičikov — ja bih

htio samo one mrtve...1 Q np r-i11 p »-m

Prvi dio - drugo poglavlje

tako čudna riječ...— Htio bih kupiti mrtve koji se inače, prema posljednjoj reviziji, računaju kao da su još živi... — reče Cičikov.Manilovu ispade lula iz usta na pod, a kako je zinuo, tako je ostao neko vrijeme razjapljenih usta. Oba prijatelja, što su maloprije razgovarali o ugodnim stranama prijateljevanja, ostadoše nepomični, očiju uperenih jedan u drugoga, kao portreti što su se nekoć vješali jedan nasuprot dru-gome s obje strane zrcala. Naposljetku Manilov podigne s poda lulu i pogleda odozdo Čičikova u lice, nastojeći uvrebati na njegovim usnama kakav podsmijeh, uvjeriti se da se možda nije našalio; ali ništa slično nije vidio, naprotiv, gost kao da je bio još ozbiljniji nego prije; zatim je pomislio da nije čovjek možda odjednom šenuo pameću, pa se u strahu zagleda u njega; ali oči gosta bijahu posve bistre, nije bilo ni traga od onog divljeg, nemirnog plamena što luđaku paluca u očima, sve je bilo pristoj-no i u redu. Koliko god Manilov premišljao što bi i kako bi, nije smislio ništa pametnije nego da ispusti iz usta zaostali dim u vrlo tanku mlazu.— Htio bih dakle znati možete li mi takve kmetove koji nisu u stvari živi,ali su živi u smislu zakonske forme, ustupiti, prodati ili što god smatrateda je najbolje?Ali Manilov se bio toliko snebio i smeo da je i dalje samo zurio u njega.Čini mi se da ste u neprilici?... — pripomene Cičikov.Ja?... Ne, nisam — reče Manilov — ali mi nekako nije jasno... oprostite... dakako da ja nisam uspio steći tako sjajnu naobrazbu kakva seogleda, da tako kažem, u svakom vašem pokretu; nisam takav majstoru izražavanju... Možda se tu... u tim vašim riječima koje ste maloprijeizgovorili... krije nešto drugo... Možda ste se izvoljeli tako izraziti samoradi ljepote stila?Ne — odvrati Cičikov — nisam, ja zaista mislim upravo onako kakosam rekao, to jest na one duše koje su zaista već mrtve.Manilov se dokraja smete. Osjećao je da bi morao nešto učiniti, postaviti neko pitanje, ali kakvo pitanje — vrag bi ga znao! Na kraju opet samo ispusti dim, ali ne više na usta nego na nos.Ako dakle nema nikakvih zapreka, mogli bismo u ime Božje pristupitisastavljanju kupoprodajnog ugovora — reče Cičikov.Sto, za mrtve duše kupoprodajni ugovor?Ma ne! — odgovori Cičikov. — Napisat ćemo da su žive, onakokako stvarno piše u revizijskoj listini. Ja sam navikao da ni u čemu nekršim građanske zakone, zbog toga sam doduše nastradao u službi, alioprostite, molim lijepo: za mene je dužnost svetinja, a zakon — pred

mnhm /

M rtve duše

Ove posljednje riječi svidješe se Manilovu, ali svejedno nikako ne mogaše proniknuti u samu srž stvari i, umjesto odgovora, poče tako snažno po-tezati na čibuk da je ovaj najposlije prohriputao kao fagot. Reklo bi se da je iz njega htio izvući mišljenje o tako nečuvenoj stvari, ali je čibuk samo hriputao i ništa više.Da vam nije tu možda štogod sumnjivo?Ma nije, zaboga, ni govora! Ne mislim da imam bilo kakav, to jest kritički odnos prema vama. Ali dopustite da v%s upitam hoće li taj posao ili,da se možda točnije izrazim, ta trgovina, hoće li ta trgovina biti u skladus građanskim odredbama i daljnjim planovima Rusije?Tu Manilov učini nekakav pokret glavom i pogleda vrlo značajno Ciči-kova u oči, a na cijelom se njegovu licu i u stisnutim usnama ocrta tako dubok izraz kakav možda nikad nije ni viđen na ljudskom licu, možda samo u nekog prepametnog ministra, pa i to tek u trenutku kad razbija sebi glavu nekim problemom.Ali mu Cičikov jednostavno odgovori da će takav posao, ili trgovina, biti potpuno u skladu s građanskim odredbama i daljnjim planovima Rusije, a trenutak zatim još dometne da će država od toga imati čak i koristi, jer će joj pripasti propisane dažbine.Onda, mislite?...Mislim da će sve biti u redu.E, ako je sve u redu, to je nešto drugo; onda nemam ništa protivreče Manilov i potpuno se smiri.Sad još samo da se pogodimo za cijenu.Kakvu cijenu? — opet će Manilov, pa zastane u riječi. — Zar zbiljamislite da bih ja primio novac za duše koje su na neki način završile svojživotni put? Kad vas je već spopala takva, da tako kažem, fantastičnaželja, ja ću vam ih sa svoje strane ustupiti besplatno i uzet ću na sebeprijenosne troškove.Povjesničar ovih zgoda zaslužio bi ozbiljan prijekor kad bi prešutio kakvo je zadovoljstvo obuzelo gosta na te Manilovljeve riječi. Koliko god bio ozbiljan i razborit, umalo što nije poskočio kao jarac, što se događa, Wo što znamo, samo u trenucima najveće radosti. Tako se naglo okrenuo u naslonjaču da je pukla vunena tkanina kojom bijaše presvučen jastuk; Manilov ga pogleda malko u čudu. Ponukan zahvalnošću, Cičikov oba-spe domaćina tolikim zahvalama da se ovaj smete i sav pocrveni vrteći glavom, te napokon reče da to nije baš ništa, da bi on zaista želio nečim ozbiljnim zasvjedočiti nagnuće srca, duševnu bliskost, a mrtve su duše u neku ruku puke trice.

Prvi d io - d rugo pog lavlje

duboko uzdahne. Reklo bi se da je sklon izljevu osjećaja; naposljetku ganuto i izražajno izusti ove riječi: — Da znate kakvu ste uslugu učinili tim tobožnjim tricama čovjeku bez roda i plemena! Jer, zaista, što sve nisam pretrpio? Kao kakva barčica usred nesmiljenih valova... Koliko su me gonili i vitlali, koliko sam jada iskusio, a zašto? Samo zato što sam se držao istine, što mi je savjest bila čista, što sam pomagao i nemoćnoj udovici i pukoj siroti!...I tu čak otare rupčićem suzu što mu je vrcnula na oko. Manilov se sav raznježi. Dugo su prijateljski stezali jedan drugom ruku i dugo su bez riječi gledali jedan drugome u oči, u kojima su se caklile suze što im navirahu. Manilov nikako nije htio ispustiti ruku našem junaku i stiskao ju je i dalje tako vatreno da ovaj više nije znao kako bi je oslobodio. Napokon je polako izvuče i reče da ne bi bilo zgorega što prije sastaviti kupoprodajni ugovor, a bilo bi dobro i kad bi sam domaćin došao u grad. Zatim uze šešir i poče se opraštati.— Što? Već idete? — reče Manilov, koji se iznenada trgne i gotovo prepade.U taj čas uđe u radnu sobu Manilovka.Lizanjko — reče joj Manilov pomalo turobno — odlazi nam PavelIvanovič!Zato što smo mu dojadili — odvrati Manilovka.Milostiva! Evo ovdje — reče Cičikov — ovdje, eto — i tu položi rukuna srce — da, ovdje će ostati ugodni časovi koje sam proveo s vama! Ivjerujte mi da ne bi bilo većeg blaženstva za mene nego da živim s vama,ako ne u istoj kući a ono bar u najbližem susjedstvu.A znate, Pavle Ivanoviču — reče Manilov, kome se neobično svidjelata misao — da bi zbilja bilo lijepo kad bismo tako živjeli zajedno, podistim krovom, kad bismo u sjeni kakva brijesta filozofirali bilo o čemu,kad bismo se zadubili u...E, to bi bio rajski život! — reče Cičikov i uzdahne.Zbogom, milostiva! — produži i poljubi ruku Manilovki. — Zbogom,veleštovani prijatelju! Nemojte zaboraviti na ono što sam vas zamolio!O, budite bez brige! — odgovori mu Manilov. — Vidjet ćemo se zanajkasnije dva dana.Svi uđoše u blagovaonicu.— Zbogom, draga dječice! — reče Cičikov kad ugleda Alkida i Temi-stoklusa kako se igraju nekakvim drvenim husarom koji nije više imaoni ruku ni nosa. — Zbogom, mališani! Oprostite što vam nisam donionikakvih darova, moram priznati da nisam ni znao da postojite, ali kad

Mrtve duše

hoćeš li sablju?Hoću — odgovori Temistoklus.A tebi bubanj; je 1 da, tebi bubanj? — nastavi Čičikov i sagne se doAlkida.Pupan — odgovori Alkid šaptom i obori glavu.E, dobro, tebi ću donijeti bubanj. Divan jedan bubanj, tako da će sesve oriti: tarrr... ra... ra... tratata, tatata... Zbogom, dušo! Zbogom! — Ipoljubi ga u glavu, a onda se okrene Manflovu i njegovoj supruzi smijućise ovlaš, kao što se obično ljudi obraćaju roditeljima kad im žele rećikako su nevine želje njihove djece.Ama, ostanite još malo, Pavle Ivanoviču! — reče Manilov kad su većizašli na stube. — Pogledajte samo one oblake!Ma to su tek oblačići — odvrati Čičikov.A znate li put do Sobakeviča?To sam vas baš htio pitati.Dopustite da objasnim vašem kočijašu.I Manilov isto onako ljubazno razloži stvar kočijašu, a jednom mu čak reče "vi".Kad je kočijaš čuo da treba proći dva raskršća i tek na trećem skrenuti, reče: "Potrefit ćemo već nekako, milostivi gospodine" — i Čičikov ode praćen još dugo naklonima i rupčićima kojima su mu mahali domaćini propinjući se na prste.Manilov je još dugo stajao na ulaznim stubama i pratio pogledom kočiju kako se udaljava, pa i kad mu je posve iščeznula iz očiju, svejednako je stajao i pušio lulu. Napokon uđe u kuću, sjede na stolac i zaveže se u misli, radujući se uduši što je pričinio gostu sitno zadovoljstvo. Zatim mu misli neopazice prijeđoše na druge stvari i napokon zalutaše bogzna kuda. Razmišljao je o sreći koju donosi prijateljstvo, o tome kako bi bilo lijepo živjeti s prijate-ljem na obali kakve rijeke, zatim je preko te rijeke počeo graditi most, pa golemu kućerinu s tako visokim vidikovcem da bi se s njega mogla vidjeti čak i Moskva, pa kako bi uvečer pili čaj pod vedrim nebom i raspraVljali o nekim ugodnim temama. Zatim, kako je s Čičikovom stigao u krasnim kočijama u neko društvo gdje su sve očarali svojim lijepim ponašanjem, pa kako je sam car doznao za njihovo prijateljstvo i unaprijedio ih u čin generala, i dalje, najposlije, sam Bog zna što je sve bilo, ni sam se više nije znao snaći u svemu tome. Najednom mu ona čudnovata Čičikovljeva molba prekine te tlapnje. Nekako mu misao o njoj nikako nije išla u glavu: kako god je okrenuo, ništa nije mogao pojmiti, pa je tako sjedio i

Prvi dio - treće poglavlje

Treće poglavljeČičikov je pak dobro raspoložen sjedio u svojoj kočiji, koja se već dugo kotrljala po glavnoj cesti. Iz prethodnog je poglavlja jasno što je bio glavni predmet njegovih težnji i sklonosti, pa nije nikakvo čudo što se ubrzo opet sav zadubio u njih, dušom i tijelom. Pretpostavke, procjene i računi što su mu se zrcalili na licu bijahu, očito, vrlo ugodni jer su svaki čas ostavljali za sobom tragove zadovoljnog osmijeha. Zaokupljen njima, nije se uopće osvrtao na to kako kočijaš, zadovoljan time kako ga je primila Manilovljeva služinčad, iznosi vrlo razumne primjedbe na račun šarca logova upregnutog s desne strane. Taj je šarac bio vrlo lu-kav i samo se gradio da vuče kočiju, dok su se rukuničar dorat i logov riđan, koji se zvao Porotnik zato što je bio kupljen od nekog porotnika, trsili od sveg srca, tako da im se čak po očima vidjelo koliko u tome uživaju.— Mudruj ti samo, mudruj! Ali, nadmudrit ću ja tebe! — govorio je Selifan, pridigavši se i ošinuvši lijenčinu bičem. — Pazi šta radiš, šnaj-deru jedan švapski! Dorat je pošten konj, on pošteno obavlja svoj poso i njemu ću drage volje dat jednu mjericu više zato što je pošten konj, pa i Porotnik je dobar konj... No, no! Što strižeš ušima? Slušaj, budalo, kad ti se govori! Neću ja tebe, tikvane, učit ništa nevaljalo. Gle ga što se vuče! — I opet ga osine bičem i priklopi: — Uh, divljačino jedna! Bonaparte prokleti! — Zatim podvikne na svu trojicu: — Eh, drago-vići moji! — i zvizne ih, ali ne za kaznu, nego da im pokaže kako je zadovoljan njima. Pošto im je tako ugodio, obrati se iznova šarcu: — Ti misliš da ja ne vidim kako se ti ponašaš. Ama, drži se reda ako oćeš da te ljudi poštuju. Eto, vidiš, kod vlastelina gdje smo bili dobri su ljudi. Ja rado popričam s čovjekom ako je dobar; dobrom čovjeku uvijek sam prijatelj, najbolji prijatelj: popit ću i čaj ili prigrist — drage volje, ako je dobar čovjek. Dobrom će čovjeku svak iskazat poštovanje. Eto vidiš, do

Mrtve duše

službi, zato što je kolarski savjetnik...Prosuđujući sve ovako, Selifan se najposlije otisne u puke apstrakcije. Da ga je Čičikov slušao, doznao bi mnogo pojedinosti o samom sebi, ali je on bio toliko zanesen svojim mislima da se tek od snažnog udara groma prene i obazre oko sebe; cijelo je nebo bilo zastrto oblacima, a prasnu poštansku cestu poškropi kiša. Napokon se grom razlegne drugi put još jače i bliže, a kiša odjednom uli kao iz kabla. Isprva je udarala ukoso i pljuštala po jednoj strani kočije, a oAda po drugoj, zatim je pro-mijenila način napada, potpuno se ispravila i zabubnjala po krovu; na-pokon mlazovi počeše udarati Čičikova ravno u lice. To ga je natjeralo da se zaogrne kožnatim zastorima na kojima bijahu ušivena dva okrugla prozorčića da se kroz njih promatra krajolik, pa zapovjedi Selifanu da brže potjera konje. Selifan je također bio prekinut usred riječi, pa je shvatio da zaista ne smije tratiti vrijeme, izvuče ispod kozlića nekakav dronjak od siva sukna, navuče ga na sebe, zgrabi u ruke uzde i podvikne na svoju trojku, koja se bila lijepo opustila od poučnih besjeda i išla s noge na nogu. Ali Selifan se ni za živu glavu nije mogao sjetiti jesu li prošli dva ili tri raskršća. Pošto se sabrao i prisjetio prevaljenog puta, dosjeti se da su već mnoga raskršća prošli. Ali kako Rus u presudnim trenucima zna što treba raditi, ne upuštajući se u daljnja razmatranja, Selifan na prvom raskršću skrene desno i podvrisne: — Deder, prija-telji dragi! — i potjera konje upropanj ne razmišljajući mnogo o tome kamo će doći putem kojim je krenuo.Međutim, kiša kao da nije kanila uskoro prestati. Prašina se na cesti brzo pretvorila u blato i konjima je iz minute u minutu bivalo sve teže vući kočiju. Cičikov se već počeo ozbiljno uznemirivati što se Sobakevi-čevo selo tako dugo ne pojavljuje na vidiku. Po njegovu računu, trebali su već odavno stići do njega. Gledao je na sve strane, ali je mrak bio takav da nisi vidio prst pred nosom.Selifane1. — zazva napokon pomolivši glavu iz kočije.Šta je, gospodaru? — odazva se Selifan.De pogledaj vidi li se gdjegod selo? *Ne vidi se, gospodaru, nigdje ga nema!Nakon toga Selifan, razmahujući se bičem, otegne nešto kao pjesmu, ali nešto tako dugačko čemu nije bilo ni kraja ni konca. U to je sve ušlo: svi oni povici bodrenja i gonjenja kojima obasipaju konje po cijeloj Ru-siji, od jednog kraja do drugog; atributi svih vrsta, bez razlike, što god čovjeku dođe na jezik. Tako je dotjerao dotle da je na kraju konje počeo nazivati sekretarima.

Prvi dio - treće poglavlje

zadajući mu vrlo snažne udarce; po tome zaključi da su skrenuli s ceste i da se vjerojatno voze po uzoranu polju. Reklo bi se da je Selifan i sam to dokučio, ali je šutio kao zaliven.Hej, nitkove, po kakvom to putu voziš? — dovikne mu Čičikov.Pa šta mogu, gospodaru, po ovakvom vremenu, ni korbač ne vidim,taki je mrak!Pošto je to rekao, kočija se nakrivi tako da se Čičikov morade pridržati objema rukama. Tek tada primijeti da je Selifan nakresan.Pazi, pazi, prevrnut ćeš nas! — vikne mu.Neću, gospodaru, kako bih nas prevrnuo — odvrati Selifan. — Znamja i sam da ne valja prevrtat kola; nije mi ni na kraj pameti da nas pre-vrnem.Zatim poče polako okretati kočiju, i tako ju je okretao, okretao dok je nije napokon prevalio na stranu. Čičikov je i rukama i nogama ljosnuo u blato. Selifan je ipak zaustavio konje. Uostalom, zaustavili bi se bili i sami jer su bili strahovito iscrpljeni. Ova je nepredviđena nezgoda pre-nerazila Selifana. Siđe s kozlića, stane pred kočiju i ustoboči se dok mu se gospodar koprcaše u blatu ne bi li se kako izvukao, a onda Selifan, nakon kraćeg razmišljanja, reče:Gle, gle, zbilja se prevalila!Pa ti si pijan kao majka! — dobaci mu Čičikov.Nisam, gospodaru, otkud bih bio pijan! Znam ja da se ne valja opijat.Popričo sam s prijateljem jer s dobrim čovjekom možeš malo popričat,u tome nema ništa loše; i prigrizli smo malo. Ni to nije grijeh; s dobrimčovjekom možeš malo i prigrist.A što sam ti rekao zadnji put kad si se napio? A? Jesi li zaboravio?reče Čičikov.Nisam, milostivi gospodine, otkud bih zaboravio. Znam ja da se nevalja opijat. Popričo sam samo s dobrim čovjekom zato što...E, kad te ja išibam, znat ćeš ti kako se priča s dobrim čovjekom!Kako god bude po volji vašoj milosti — odgovori Selifan spreman nasve — ako baš oćete da šibate, pa šibajte; nemam ja ništa protiv. Zaštone biste šibali ako sam kriv, od volje vam. Pa i treba šibat jer se seljaklako razmazi, a treba pazit na red. Ako sam kriv, šibaj samo; zašto ne?Na takvo umovanje gospodar nije više znao što bi odgovorio. Ali u tajmah kao da se sama sudbina sažali nad njim. Izdaleka dopre pseći lavež.Obradovani Čičikov zapovjedi kočijašu da potjera konje. Ruski kočijašima umjesto očiju pouzdan nagon; zato se događa da zatvorenih očiju

konje upropanj, pa ipak.uvijek nekamo stigne, Ne videći ni prsta ..

Mrtve duše

kad kočija udari rukunicama o ogradu i kad se zaista nije moglo nikud dalje. Čičikov je samo kroz gustu koprenu kiše što je pljuštala opazio nešto nalik na krov. Pošalje Selifana da potraži kolski ulaz, što bi jama-čno dugo potrajalo kad ne bi u Rusiji, umjesto vratara, bilo oštrih pasa, koji ga najaviše tako žestoko da prstima začepi uši. Na jednom prozor-čiću sine svjetlo i dopre kao neka maglena struja do ograde pokazujući našim putnicima gdje je ulaz. Selifan poče lupati i ubrzo se otvoriše vratašca i pojavi se neka spodoba zaogrnuti gunjcem, a gospodar i sluga začuše promukao ženski glas:Tko to lupa? Kud ste navrli?Putnici, ženo božja, pusti nas da prenoćimo kod vas — javi se Čičikov.Pazi ga što je hitar! — reče starica. — I po kakvom to vremenu dolazi! Nije ti ovo nikakva gostionica: ovdje živi vlastelinka.A što možemo, dobra ženo: vidiš da smo zalutali. Ne možemo valjdapo ovom vremenu noćiti u stepi.Jest, baš je mrkli mrak i nevrijeme — dometne Selifan.Šuti, budalo! — reče mu Čičikov.A tko ste vi? — zapita baba.Plemić, ženo božja.Riječ "plemić" kanda natjera babu da se malko zamisli.— Pričekajte malo, da javim gospoji — reče ona i nakon dvije-tri minute vrati se s fenjerom u ruci.Otvoriše se vratnice. Svjetlo sine i u drugom prozoru. Kočija uđe u dvorište i stane pred omanjom kućom, koju je u tami bilo teško raza-brati. Samo joj je jedna polovica bila rasvijetljena svjetlom što je do-piralo kroz prozore; vidjela se još pred kućom bara na koju je svjetlost također ravno padala. Kiša je glasno bubnjala po drvenom krovu i tekla kao žuborav potočić u podmetnutu kacu. Dotle su psi bijesno lajali svakojakim glasovima: jedan je zavratio glavu pa zavija tako otegnuto i usrdno kao da za to prima ne znam kakvu plaću; drugi štekće brzo kao crkvenjak; a među njima ciliče, kao poštansko zvonce, neumoVan diskant, zacijelo nekog šteneta, a sve to napokon nadjačava bas, starac valjda, obdaren pravom pasjom naravi, jer hriplje kao što hriplje pjeva-čki kontrabas kad je koncert u punom jeku: tenori se propinju na prste od puste želje da izvedu visoku notu i sve živo zabacuje glavu i otima se uvis, samo on zario neobrijanu bradu u vratni rubac, čučnuo i sagnuo se gotovo do poda, te odatle ispušta glas od kojeg se tresu i zveckaju sta-kla. Već se po tom psećem lavežu, sastavljenom od takvih muzikanata.

Prvi dio - treće poglavlje

junaku nije bilo ništa drugo na pameti do postelje. Nije se kočija još bila ni potpuno zaustavila, a on je već skočio na ulazne stube, zaglavinjao i malne pao. Na stube je izašla opet neka žena, nešto mlađa od one prve, ali vrlo slična njoj. Ona ga uvede u kuću. Čičikov baci pogled-dva oko sebe: soba bijaše oblijepljena starim prugastim tapetama; na zidovima slike nekakvih ptica; između prozora starinska mala zrcala u tamnim okvirima u obliku skvrčenih listova; za svako zrcalo bijaše zataknuto ili pismo, ili svežanj starih karata, ili čarapa; zidni sat s naslikanim cvije-ćem na brojčaniku... ništa više nije bio kadar zapaziti. Osjećao je kako mu se oči lijepe kao da su namazane medom. Začas ude domaćica, žena u godinama, s nekakvom noćnom kapicom nataknutom na brzinu i s flanelskim rupcem oko vrata, jedna od onih žena, sitnih vlastelinki, koje se tuže na slabu ljetinu, na nerodicu i drže glavu malko nahero, a zapravo trpaju pomalo pare u šarene vrećice porazmještane po ladica-ma u komodama: u jednu vrećicu meću same srebrnjake, u drugu same polutake, u treću same četvrtake, iako se na prvi pogled čini da u ko-modi nema ništa drugo do rubenine, i noćnih košulja, i klupaka konca, i rasparanog zimskog kaputa koji treba poslije da se pretvori u haljinu, ako stara haljina slučajno progori kad se budu pekle palačinke i koje-kakve piroške, ili ako se sama podere. Ali neće haljina progorjeti niti će se sama poderati; čuvarna je starica i zimskom je kaputu suđeno da dugo leži rasparan, i da napokon prema oporuci pripadne nećakinji koje sestrične u trećem koljenu, skupa sa svakojakom drugom starudijom. Čičikov se ispriča domaćici što ju je uznemirio nenadanim dolaskom.— Ništa, ništa — reče domaćica. — Samo po kakvom vas je vremenuBog doveo! Kakvo nevrijeme i vijavica... Trebalo bi poslije puta štogodprigristi, ali je noćno doba i ne može se više ništa spraviti.Njene riječi prekine strašno siktanje, tako da se gost u prvi mah uplaši; čovjek bi pomislio da je cijela soba puna zmija; ali kad gost pogleda gore, umiri se jer pojmi da je zidnu uru spopala želja da izbija sate. Na-kon siktanja uslijedi odmah hriputanje, a onda se ura upe svim silama i otkuca dva sata kao da tko lupa štapom po razbijenu loncu, a zatim se njihalo nastavi mirno klatiti lijevo-desno.Čičikov zahvali domaćici i reče da njemu ništa ne treba, i neka se ona ne brine ni za što, da je njemu samo do postelje, tek je htio da zna kamo je dospio i je li daleko odatle do vlastelina Sobakeviča, na što mu baba odgovori da nije nikad čula za takvo prezime i da takvog vlastelina uopće nema.— A znate li barem za Manilova? — upita je Čičikov.

M rtve duše

Vlastelin, ženo božja.Ne, nisam čula za njega, nema takvog vlastelina.A kojih onda ima?Bobrov, Svinjin, Kanapatjev, Harpakin, Trepakin, Plešakov.A jesu li to bogati ljudi?Nisu, prijane, nema ti tu baš bogatih. Neki ima dvadeset duša, nekitrideset, a da netko ima stotinu, takvih nema.Čičikov pojmi da je zašao u pravu pravcat# zabit.A je li daleko do grada?Pa bit će šezdeset vrsta. Baš mi je žao što vas nemam čime ponuditi!Ne biste li, prijane, popili čaj?Hvala, ne bih, dobra ženo. Ništa mi ne treba osim kreveta.Pa istina je da se poslije takva puta valja najprije odmoriti. Evo možete ovdje, prijane, leći, na ovaj divan. Hej, Fetinja, donesi perinu, jastuke i ponjavu. Kakvo nam je samo nevrijeme poslao Bog: kako jegrmjelo — kod mene je cijelu noć gorjela svijeća pred ikonom. Eh,prijane moj, pa tebi su sva leđa i cijela strana blatni ko u bravca; gdje sise samo tako ukaljao?Još je sva sreća što sam se samo ukaljao, hvala Bogu da nisam kostipolomio.Bože sveti, kakve strahote! A ne bi li ti trebalo malo protrljati leđa?

Hvala, hvala. Ne brinite vi ništa, samo recite vašoj služavci da miosuši i očisti odijelo.Čuješ li, Fetinja? — vikne domaćica obraćajući se ženi koja je bilaizašla sa svijećom na stube, a sad je već brže donijela perinu i protre-sla je rukama s obje strane, tako da se perje razletjelo po cijeloj sobi.Uzmi gospodinov kaput i ostalu odjeću pa ih najprije posuši uz vatru, ko što smo radile pokojnom gospodaru, a poslije ih dobro protrljaji izmlati.Hoću, milostiva — reče Fetinja prostirući ponjavu povrh perine inamještajući jastuke.E pa, eto, ležaj ti je prostrt — reče domaćica. — Laku noć, prijale, idobro spavanje! Ne treba li ti još štogod? Da nisi možda naviko, prijane,da ti tkogod prije spavanja počeše tabane? Moj pokojni nije bez toganikako mogao da zaspi.Ali gost odbije i to da mu počešu tabane. Domaćica iziđe iz sobe, a on se brže-bolje razodjene i dade Fetinji svu svoju odjeću, i gornju i donju, pa mu i Fetinja poželi laku noć i odnese sa sobom svu tu mokru opremu. Kad je ostao sam, zadovoljno baci pogled na svoju postelju što

Prvi d io - treće pog lav lje

sanju perine. Pošto je primaknuo stolac i popeo se na postelju, ona se slegne pod njim gotovo do samog poda, a perje što ga je na šavovima istisnuo, razleti se po svim zakucima. Ugasi svijeću, pokrije se cicanim pokrivačem i sav se sklupča pod njim, te u tren oka zaspi. Probudio se sutradan prilično kasno. Sunce mu je udaralo kroz prozor ravno u oči, a muhe koje su noćas mirno spavale po zidovima i na stropu, navališe sve na njega: jedna mu sjedne na usnu, druga na uho, treća gledaše kako da mu sjedne na samo oko, a onu koja je bila toliko nesmotrena da mu je sjela blizu nosnice, ušmrkne, u polusnu, u nos, pa onda ljudski kihnezbog čega se i probudio. Obišavši pogledom cijelu sobu, primijetida na slikama nisu same ptice: među njima je visio portret Kutuzova ineki starac naslikan uljenim bojama, s crvenim posuvracima na rukavima kakve su našivali za carevanja Pavla Petroviča. Ura opet prosikćei izbije deset sati; na vrata poviri žensko lice i odmah se povuče jer seČičikov, u želji da što bolje zaspi, bio svukao dogola. Lice što je provirilo, učinilo mu se nekako poznatim. Poče se dosjećati tko bi to mogaobiti, i napokon se sjeti da je to domaćica. Obuče košulju; odijelo, većosušeno i očišćeno, ležalo je u blizini. Odjenuvši se, priđe ogledalu iopet kihne tako glasno da puran koji je u taj tren bio prišao prozoruprozor je bio blizu zemlje — zaklaprnja iznenada i vrlo brzo neštona svom čudnom jeziku, valjda "Na zdravlje", na što mu Čičikov otpo-vrne: "Budalo jedna!" Prišavši prozoru, poče razgledati sve što bijašepred njim: prozor je gledao tako reći na kokošinjac; barem je tijesnodvorište pred njim bilo puno peradi i svakojake domaće živine. Puramai kokošima nije se ni broja znalo; među njima se šetao odmjerenimkoracima kokot, drmajući krestom i nakrivljujući glavu kao da neštoosluškuje; bila je tu i krmača s obitelji; rujući po hrpi smeća, proždrlaje usput pile a da nije ni primijetila i nastavila mirno motati lubeničnukoru. To malo dvorište, ili kokošinjac, bijaše velika bašča s kupusom,lukom, krumpirom, repom i ostalim povrćem. Po bašči bijahu kojekuda raštrkane jabuke i druge voćke, pokrivene mrežama da se zaštite odsvraka i vrabaca, od kojih su ovi potonji letjeli s jednog mjesta na drugou velikim jatima nalik na duguljaste oblake. Zbog istog razloga bijašepostavljeno na dugačkim motkama nekoliko strašila raširenih ruku; najedno od njih bijaše nataknuta kapica same domaćice. Iza bašče stajalesu seljačke kuće koje su doduše bile razbacane i nisu tvorile pravilneulice, ali su, po mišljenju Čičikova, pokazivale da su seljaci imućni jersu kuće bile dobro održavane: trošna je šindra na krovovima bila svugdje zamijenjena novom, vratnice nisu nigdje bile nakrivljene, a u selja-

Mrtve duše

spremljena još po jedna, gotovo nova kola, a gdjegod i dvoja. "Ama, nije to baš tako malo selo", reče sam sebi i odluči da odmah porazgovara s domaćicom i da se malo bolje upozna s njom. Proviri kroz odškrinuta vrata na koja je ona bila promolila glavu, ugleda je kako sjedi za čajnim stolićem i uđe u sobu vesela i ljubazna lica.Dobro jutro, prijane. Kako ste spavali? — upita ga domaćica ustajućisa svog mjesta. Bila je odjevena bolje nego noćas — u tamnoj haljini ibez noćne kapice na glavi, ali joj oko vrata-|)ijaše opet nešto svezano.Dobro, dobro — odgovori Cičikov sjedajući u naslonjač. — A vi,dobra ženo?Loše, prijatelju.Kako to?Nesanica. Stalno me bole križa, a noga me sve nešto trga više gležnja.Proći će to, proći, dobra ženo. Nije to ništa.Daj Bože da prođe. Mazala sam se svinjskom mašću, pa i terpenti-nom sam se kvasila. Nego, što ćete gucnuti uz čaj? U čuturici je rakija.Neće biti zgorega, dobra ženo, da gucnemo i malo rakije.Čitalac je valjda već primijetio da Cičikov, uza sve svoje ljubazno dr-žanje, govori ovdje ipak mnogo slobodnije negoli s Manilovom i da se mnogo ne ustručava. Valja napomenuti, ako mi u Rusiji još u mnogo čemu zaostajemo za strancima, da smo daleko ispred njih u umijeću općenja. Nemoguće je nabrojiti sve preljeve i tančine u našem općenju. Francuz ili Nijemac ne bi nikad mogao dokučiti i razumjeti sve te razli-ke i osobitosti; oni gotovo istim glasom i istim jezikom govore i s mili-junašem i s običnim trafikantom, premda će, naravno, u duši itekako puziti pred onim prvim. Kod nas nije tako: kod nas ima mudrijaša koji će s vlastelinom koji ima dvjesta duša razgovarati sasvim drukčije nego s onim koji ih ima trista, a s onim koji ih ima trista neće opet razgova-rati kao s onim koji ih ima pet stotina, a s onim koji ih ima pet stotina opet ne onako kao s onim koji ih ima osam stotina — ukratko, ako hoćeš tjerati i do milijuna, uvijek će se naći još neke nijanse. Recimo, na primjer, da postoji neki ured, ne ovdje kod nas nego u nekoj desetoj državi, a u uredu, recimo, postoji ravnatelj ureda. Pogledajte ga kako sjedi među svojim podčinjenima — nitko od straha ni da pisne! Na licu mu uznositost i plemenitost i što još sve ne... samo dohvati kist i sli-kaj: Prometej, pravi pravcati Prometej1. Gleda oko sebe kao orao, stupa lakim i odmjerenim korakom. A taj isti orao, čim iziđe iz svoje sobe i približi se kabinetu svoga šefa, hita poput jarebice, sa spisima pod mi-

Prvi dio - treće poglavlje

nižeg čina od njega, Prometej će ostati Prometej, ali čim se nađe netko tko je makar malko višeg ranga, s Prometej em se zbiva takva preobra-zba kakvu ni Ovidije ne bi bio smislio: muha, čak je i manji od muhe, manji je od makova zrna! "Ama, to neće biti Ivan Petrovič", govoriš u sebi gledajući ga. "Ivan Petrovič viši je rastom, a ovaj je nekakav nizak i slabačak; onaj govori glasno, u basu, i nikad se ne smije, a ovaj je vrag bi ga znao što: pijuče kao ptica i neprestano se nešto kesi." Priđeš mu bliže i pogledaš — a ono stvarno Ivan Petrovič! "Ehehe", misliš u sebi... Nego, da se vratimo našim junacima. Kao što smo već vidjeli, Cičikov je odlučio da se ni najmanje ne ustručava, pa je, uzevši u ruke šalicu s čajem i nalivši u nju rakije, zapodjeo ovakav razgovor.Lijepo vam je seoce, dobra ženo. Koliko imate duša?Pa duša imam, prijane moj, nešto manje od osamdeset — odgovoridomaćica — ali je zlo, zaredale loše godine, eto, i lani je bila takva ne-rodica da te Bog sačuva.Ali seljaci su vam, rekao bih, krepki, a kuće čvrste. Nego, oprostite,kako je ono vama prezime? Bio sam nekako rastresen... kad sam noćasstigao...Korobočka1, udova koleškog sekretara.Najljepše zahvaljujem. A krsno ime i ime po ocu?Nastasja Petrovna.Nastasja Petrovna? Lijepo ime: Nastasja Petrovna. Moja rođena tetka, sestra moje majke, zove se također Nastasja Petrovna.A kako se vi zovete? — upita ga vlastelinka. — Vi ste valjda pristav?Nisam, dobra ženo — odgovori Cičikov i osmjehne se — nisambome pristav, nego onako, putujem po svom poslu.A, onda ste trgovac! Baš mi je žao što sam tako jeftino prodala medtrgovcima, ti bi ga, prijane moj, sigurno od mene kupio.E pa, med ne bih kupio.A što bi drugo? Da ne bi konoplje? Ali sad ti baš nemam puno pređei konoplje: samo možda za pola puda.2

Ne bih, dobra ženo, ja tražim drugačiju robu: recite, jesu li vam štoumirali seljaci?Ah, prijaško moj, osamnaestero ih je pomrlo! — odgovori baba iuzdahne. — I to pomro sve sam valjan svijet, sami dobri radnici. Poslije

i i ■ .-: •

M rtve duše

ih se, istinabog, i narodilo, ali šta imaš od njih: sve sam sitnež; a došao poreznik i veli da moram porez plaćati po duši. Svijet mrtav, a plaćaj za njega ko da je živ. Prošlog mi je tjedna izgorio kovač, i to znaš kakav kovač, razumio se i u bravariju.Zar je bio požar kod vas, dobra ženo?Sačuvaj nas Bože od tog zla, to bi bilo još gore; nije, nego je samizgorio, prijane moj! U njemu se nešto zapalilo, previše je popio i samoje modrikast plamen suknuo iz njega, sav se|)retvorio u pepeo i pocrnioko ugljen, a da znaš kako je bio dobar kovač! I sad ne mogu nikud: nemami tko konje potkovati.Takva je volja Božja, dobra ženo! — reče Čičikov i uzdahne. — Nemože se ništa protiv volje Božje... A ne biste li ih meni ustupili, Nasta-sjo Petrovna?Koga to, prijaško?Pa sve te koji su pomrli.Ama, kako da ti ih ustupim?Pa tako, jednostavno. Ili mi ih, ako baš hoćete, prodajte. Platit ćuvam novcem.Ama, kako to? Nikako mi to ne ide u glavu, da ti pravo kažem. Zarbi ih iskopavao iz zemlje?Čičikov uvidje da je baba daleko od toga da ga shvati, i da joj svakako treba objasniti u čemu je stvar. U dvije-tri riječi rastumači joj da će se prijenos ili kupovina obaviti samo na papiru i da će se duše upisati kao da su žive.Ali što će one tebi? — reče baba izbečivši oči na njega.E, to je moja briga.Pa, to su ti mrtvi ljudi.A tko kaže da su živi? Zato i imate samo štetu od njih što su mrtvi:plaćate za njih, a sad ću vas ja lijepo izbaviti od briga i plateža. Razumijete li? I neću vas samo izbaviti, nego ću vam još dati petnaest rubalja.E pa, je li vam sad jasno?Ne znam, pravo da ti kažem — izusti domaćica polako i odmjererio.Još nikad nisam prodavala mrtvace.Pa i kako bi! Bilo bi pravo čudo da ste ih komu prodavali. Ili, damožda ne mislite da ćete imati od njih kakve koristi?Ma ne, to ne mislim. Kakva je od njih korist, nema nikakve koristi.Jedino što me muči, to je da su mrtvi."E, ova je stara baš tvrdoglava!" pomisli Cičikov.— Slušajte, ženo božja! Ama, razmislite samo dobro: upropaštavate se.

Prvi d io - treće pog lav lje

Ah, nemoj mi to ni spominjati, prijane! — prihvati vlastelinka. —Baš sam pretprošlog tjedna uplatila više od sto pedeset rubalja. A jošsam i poreznika podmazala!No, eto, vidite, ženo božja. A sad uzmite samo to u obzir da poreznika više nećete morati podmazivati zato što ću ja odsad plaćati za njih;ja, a ne vi; preuzet ću na sebe sve obaveze. Platit ću čak i prijenosnetroškove, razumijete li?Starica se zamisli. Uviđala je da je posao zaista probitačan, ali nekako odviše nepoznat i neobičan, pa se sve nešto pribojavala da je taj trgovac ne nasamari; došao je bogzna otkud, pa još u noćno doba!Sto je onda, ženo božja, jesmo li se pogodili? — reče Čičikov.Zbilja nisam još nikad u životu, prijane, prodavala pokojnike. Živesam ustupala, eto i preklani sam prodala proti dvije djevojke, po storubalja svaku, i još mi je zahvaljivao, takve su dobre radnice: same tkajuubruse.Ali nije sad o živima riječ, Bog bio s njima! Ja bih mrtve.Zbilja se sad nekako, u prvi mah, bojim da ne pretrpim kakvu štetu.Možda bi me ti, prijane, htio i prevariti, možda oni... i više vrijede?Slušajte, ženo božja... e, baš ste mi vi neka! Ama, što vam oni moguvrijediti? Promislite malo: pa to vam je prah. Razumijete li? To je običan prah. Uzmite bilo kakvu ništavnu, najgoru stvar, na primjer, čak iobičnu krpu, pa i ona ima svoju cijenu: nju će vam bar kupiti za tvornicu papira, a ovo nije nikom potrebno. Hajde, recite i sami, čemu tomože poslužiti?To je zbilja istina. Ne može ama baš ničemu poslužiti; ali baš me toi smeta što su mrtvi."Eh, tvrda glava!", reče u sebi Čičikov, koji je već počeo gubiti strplje-nje. "Hajde sad, izađi s njom na kraj! Sav sam se preznojio s ovom vra-žjom babom! " I izvadi iz džepa rupčić i uze otirati znoj što mu je zaista bio izbio na čelu. Uostalom, Čičikov se neopravdano ljutio: gdjekoji je čovjek i ugledan, čak i državnik, a u biti je prava pravcata Korobočka. Kad uvrti sebi nešto u glavu, ničim mu više to ne možeš izbiti iz nje; koliko mu god iznosio dokaza jasnih kao dan, sve se odbija od njega kao što se gumena lopta odbija od zida. Obrisavši znoj, Čičikov odluči pokušati ne bi li je kakogod sa strane izveo na željeni put.

Vi, ženo božja — reče — ili nećete shvatiti što vam ja govorim, ili navlas tako govorite, tek toliko da nešto govorite... Ja vam nudim no-vac: petnaest rubalja u novčanicama. Razumijete li? To je ipak novac. Nć ga naći na ulici. Hajde, recite mi po istini, pošto ..ste prodali

Mrtve duše

Po dvanaest rubalja pud.E, malko ste ogriješili dušu, ženo božja. Po dvanaest ga niste prodali.Bogme jesam.E pa, vidite li? Zato je to med. Skupljali ste ga možda godinu dana,brinuli se, trudili, mučili, obilazili, tjerali pčele dimom, hranili ih upodrumu cijelu zimu; a mrtve duše nisu od ovoga svijeta. Tu niste uložili nikakva truda, takva je bila volja božja, da su napustili ovaj svijeti nanijeli štetu vašem gospodarstvu. Onamo ste za svoj trud i brigudobili dvanaest rubalja, a ovamo primate pare nizašto, badava, i to nedvanaest nego petnaest rubalja, i to ne u srebru nego sve u modrimnovčanicama!Nakon takva silna uvjeravanja Cičikov gotovo nije više ni sumnjao da baba neće najposlije popustiti.Ja sam zbilja sirota neiskusna udovica — odvrati vlastelinka. — Bitće bolje da još malko pričekam, možebit će još naići trgovci pa da vidimkakve su cijene.Sramota, sramota, ženo božja! Kako vas nije sramota! Ama, šta togovorite, pomislite i sami! Tko će vam to kupovati? Ama, što će s njima?Pa možda može jednom dobro doći u gospodarstvu... — odvratibaba, ali ne dovrši rečenicu, nego zine i zagleda se u nj gotovo u strahu,jedva čekajući da čuje što će on na to.Mrtvaci u gospodarstvu! Kud ste vi zabrazdili! Da valjda noću plaševrapce u vašoj bašči, što li?Pomozi nam, Bože! Kakve to strahote govoriš! — reče baba krstećise.Pa kamo ćete onda s njima? Uostalom, i kosti i grobovi — sve ostajevama, kupoprodaja je samo na papiru. Sto ćemo, dakle? Kako ćemo?Odgovorite mi barem!Baba se iznova zamisli.Ma o čemu još premišljate, Nastasjo Petrovna? *Zbilja ne znam što da radim; bolje će biti da vam prodam konoplju.Ma što će mi konoplja? Za Boga miloga, ja tražim od vas nešto sasvimdrugo, a vi biste meni utrpali konoplju! Konoplja je konoplja, kad drugiput dođem, uzet ću i konoplju. Onda, što kažete, Nastasjo Petrovna?E, bogme, čudnovata ti je to roba, nešto neviđeno i nečuveno!Tu Cičikov dokraja izgubi strpljenje, bijesno tresne stolcem o pod i

Prvi dio - treće poglavlje

Vraga se vlastelinka neobično prepade.Ma ne spominji mi njega, Bog bio s njim! — uzvikne i sva problijedi.Baš sam preksinoć sanjala cijelu noć nečastivoga. Palo mi na pametda prije spavanja vračam na karte, pa mi ga je valjda Bog za kaznu poslao u san. Baš mi se gadan prisnio, rogovi mu bili veći od bikovskih.Čudim se što ih i na desetke ne sanjate. Htio sam vam pomoćiiz pukog kršćanskog čovjekoljublja: vidim, kinji se sirota udovica, trpioskudicu... ama, dabogda propali i skapali sa cijelim svojim selom!...Uh, otkud ti takve grdne kletve! — reče baba gledajući ga u strahu.Pa kad čovjek ne može s vama ljudski govoriti! Zbilja ste baš kaoneko, ne budi vam primjereno, pseto što leži na sijenu: nit sijeno jede,nit drugom daje. Htio sam već kupiti od vas i razne poljoprivredneproizvode jer ja kupujem i za državu...Tu je malko slagao, onako usput i bez mnogo razmišljanja, ali je neoče-kivano pogodio u pravu žicu. Kupovanje za državu snažno se dojmilo Nastasje Petrovne, barem je izustila gotovo umolnim glasom:Ma što si se tako rasrdio? Da sam prije znala da si tako prijeke naravi, ne bih ti bila ni riječi rekla.Baš se imam zbog čega ljutiti! Sve skupa ne vrijedi ni pišljiva boba,pa da se zbog toga ljutim!Ma dobro, nek ti bude, dat ću ti ih za petnaest rubalja u novčanicama! Samo pazi, prijatelju, što se tiče kupovine za državu: ako budešuzimao ražena brašna, ili heljdina, ili prekrupe, ili zaklane stoke, molimte da me ne zaboraviš.Neću, ženo božja, neću te zaboraviti — odgovori Cičikov otirući rukom znoj što mu je ćurkom curio niz lice. Upita je ima li u gradu nekogpouzdanika ili znanca koga bi mogla opunomoćiti da potpiše ugovor unjeno ime i obavi sve što treba.Kako da ne, prote oca Kirila sin služi na sudu — reče Korobočka.Cičikov je zamoli da izda tom čovjeku punomoć, a kako bi je oslobodiosuvišnih poteškoća, prihvati se da sam sastavi punomoć."Ne bi bilo zgorega da kupi od mene za državu brašna i stoke", mislila je dotle Korobočka. "Moram ga udobrovoljiti: od sinoć je još ostalo tijesta, idem reći Fetinji neka ispeče palačinki; ne bi bilo zgorega ni ispeći slatku pitu s jajima, kod mene je dobro peku, a neće trebati ni mnogo vremena." Domaćica iziđe da ostvari naum o pečenju pite i da ga vjerojatno dopuni drugim proizvodima domaće pekare i kuharstva, a Cičikov ode u salon, u kojem je spavao, da izvadi potrebne papire iz svoje škrinjice. U salonu je već odavno bilo sve pospremljeno, raskošne

Mrtve duše

njicu i malo predahne jer je osjećao da je sav u jednoj vodi: sve što je bilo na njemu, od košulje do čarapa, bijaše potpuno mokro. — Uh, što me je izmorila prokleta baba! — reče kad malko odahne, pa otključa škrinjicu. Pisac je uvjeren da ima radoznalih čitalaca koji će poželjeti da doznaju izgled i unutarnji raspored škrinjice. Pa dobro, zašto im ne bih udovoljio? Evo tog unutarnjeg rasporeda: u samoj je sredini posudica za sapun, a iza nje šest-sedam uskih pregradica za britve, pa četvrtasti pretinci za pjeskovnice i tintarnice sa žljejpićem za pera, pečatni vosak i sve što je poduže, zatim svakojake pregradice s poklopcima i bez po-klopaca za ono što je kraće, pune posjetnica, osmrtnica, kazališnih ula-znica i ostaloga što se sprema za uspomenu. Cijeli se gornji dio, sa svim pretincima, mogao izvaditi, a ispod njega je bio prostor pun svežnjeva papira za pisanje, a onda je tek slijedila mala tajna ladica za novac koja se neprimjetno izvlačila sa strane iz škrinjice. Vlasnik ju je svagda tako hitro izvlačio i istog časa uguravao da se ne može pouzdano reći koliko je u njoj bilo novca. Cičikov se odmah prihvati posla, zašilji pero i poče pisati. U taj čas uđe domaćica.Imaš lijepu škrinjicu, prijane — reče mu i sjede do njega. — Bit ćeda si je u Moskvi kupio?Da, u Moskvi — odgovori Cičikov i nastavi pisati.To sam si odmah mislila: tamo je uvijek dobra izrada. Preklani jemoja sestra donijela odande tople dječje čizmice: to je takva solidnaroba da ih još i dan-danas nose. Ah, bogo moj, koliko tu imaš peča-tnog papira! — dometne pošto je zavirila u škrinjicu. I zaista, bilo je tumnogo papira sa suhim žigom. — Da mi bar jedan arak dadneš! Baš ganemam ni za lijek; ako slučajno moram podnijeti kakvu molbu na sud,nemam na čemu.Cičikov joj objasni da to nije papir za takvo što, da je to papir za ku-poprodajne ugovore, a ne za molbe. Međutim, da bi je nekako umirio, proda joj arak papira za jedan rubalj. Napisavši punomoć, dade joj da je potpiše i zatraži od nje popis pomrlih seljaka. Pokaže se da vlastelinka ne vodi nikakve bilješke ni popise, ali da gotovo sve drži u glavi; zamoli je da mu izdiktira njihova imena. Nekoliko ga je kmetova pomalo izne-nadilo svojim imenima, a još više nadimcima, tako da je svaki put kad bi ih čuo najprije zastao, i tek onda nastavio pisati. Osobito ga je prene-razio nekakav Petar Saveljev Neuvažaj-Korito, tako da nije mogao da ne kaže: "Što je taj dugačak!" Drugom su uz ime prisili: "Kravlja Opeka", a treći se jednostavno zvao: Koleso Ivan. Završavajući popis, udahnuo je malo više zraka i osjetio primamljiv miris nečega pečenog na maslacu.

r~*r\ r\rioriQti

Prvi dio - treće poglavlje

Cičikov se obazre i opazi da na stolu već stoje gljive, piroške, pečena jaja, uštipci, prženice, palačinke, lepinjice punjene koječime: lukom, makom, sirom, skorupom i tko zna čime sve ne.— Slatka pita s jajima! — reče domaćica.Cičikov se primakne slatkoj piti s jajima, pojede odmah više od polo-vice i pohvali je. I zaista, pita je bila sama po sebi ukusna, a nakon sveg onog natezanja i okapanja s babom — bila je još ukusnija.— A palačinke? — reče domaćica.Umjesto odgovora, Cičikov smota tri palačinke, namoči ih u rastopljeni maslac i strpa u usta, pa usta i ruke obriše ubrusom. Pošto je to učinio dva do tri puta, zamoli domaćicu neka zapovjedi da mu se upregne kočija. Nastasja Petrovna pošalje odmah Fetinju, i ujedno joj naloži da donese još vrućih palačinki.Palačinke su vam, dobra ženo, vrlo ukusne — reče Cičikov prihvaćajući se netom donesenih, vrućih palačinki.Pa dobro ih peku kod mene — reče domaćica — ali znate što je zlo:slaba je ljetina, brašno nije bogzna kakvo... Ama, kamo se tako žurite,prijatelju? — nadoda kad vidje da je Cičikov uzeo kapu u ruke. — Pajoš vam nije ni kočija upregnuta.Upregnut će je, dobra ženo, ne bojte se! Kod mene vam brzo prežu.E pa, onda, molim vas, nemojte me zaboraviti kad budete kupovaliza državu.Neću, neću vas zaboraviti — odgovori Cičikov izlazeći u hodnik.A kupujete li svinjsku mast? — upita ga domaćica idući za njim.Zašto ne bih kupovao? Kupujem, samo poslije.Imat ću masti o Božiću.Kupit ćemo, kupit ćemo, sve ćemo kupiti, pa i svinjske masti.A možda će vam zatrebati perja? Imat ću i perja o Filipovu.Dobro, dobro — otpovrne Cičikov.Eto, vidiš, prijane, da ti kočija još nije spremna — reče domaćicakad iziđoše na stube.Samo što nije. Recite mi kako da se dočepamo glavne ceste?Kako da vam kažem? — reče domaćica. — Teško vam je to reći jerima mnogo raskršća; nego, da vam dam djevojčicu nek vam pokaže put?Ima valjda mjesta do kočijaša da ona sjedne?Kako ne bi bilo.E, onda ću ti dati djevojčicu; ona zna put, samo pazi, nemoj mi jeodvući, jednu su mi već trgovci odvukli sa sobom.Cičikov je uvjeri da neće odvući djevojčicu sa sobom, pa se Korobočka

Mrtve duše

gazdaricu koja je iz ostave nosila drvenu posudu s medom, u seljaka koji se pojavio na vratnicama, i malo-pomalo se sva unese u kućanske poslove. Ali čemu da se toliko bavimo Korobočkom? Bila Korobočka ili Manilovka, bili kućanski ili nekućanski poslovi — neka ih! Zar nije čudesno uređen ovaj svijet: ono što je veselo, učas se pretvori u žalosno, samo ako malo dulje zastaneš pred njim, a onda bogzna što ti još može puhnuti u glavu. Možda ćeš čak pomisliti: ama, zar zbilja ta Korobočka stoji tako nisko na beskrajnoj ljestvici ljuds&)g usavršavanja? Zar je zbilja tako dubok jaz što je dijeli od njene sestre koja je nedostupno ograđena zidovima aristokratske kuće s mirišljavim stubama od lijevanog željeza, blistavom mjedi, mahagonijem i sagovima, i koja zijeva uz nedočitanu knjigu i očekuje posjet duhovita i otmjena gosta, pred kojim će joj se ukazati prilika da bljesne umom i iskaže napamet naučene misli, misli što po zakonima mode zaokupljaju grad po cijeli tjedan, iako to nisu misli o tome što se zbiva u njenoj kući i na njenim posjedima, gdje zbog neupućenosti u gospodarske poslove vladaju zbrka i nered, nego o tome kakav je politički prevrat na pomolu u Francuskoj, ili kojim je smjerom udario moderni katolicizam. Ali idemo dalje, dalje! Čemu sad raspre-dati o tome? Nego, zašto usred lakoumnih, veselih, bezbrižnih časaka odjednom promine glavom sam od sebe nekakav čudnovat tok misli: još ti nije smijeh ni posve sišao s lica, a već si postao drugačiji među tim istini ljudima, i već ti je drugačijom svjetlošću obasjano lice...— A, evo kočije, evo kočije! — uzvikne Cičikov kad napokon ugledakočiju gdje dolazi. — Što si ti, bukvane, toliko dugo radio? Valjda ti sejoš nije ispušilo iz glave jučerašnje pijanstvo?Selifan ne odgovori ništa na te riječi.Zbogom, dobra ženo! A šta je, gdje je ta vaša curica?Hej, Pelageja! — dovikne vlastelinka djevojčici od svojih jedanaestgodina, što je stajala pokraj stepenica u opravici od domaćeg obojenogplatna, bosih stopala koja su se izdaleka doimala kao cipele, toliko subila sva oblijepljena svježim blatom. — Daj pokaži gospodinu put!Selifan pomogne djevojčici da se popne na kozlić — najprije je stalajednom nogom na gospodsku potegu i zablatila je, a onda se uspela isjela do kočijaša. Odmah za njom stupio je i Čičikov nogom na potegui nagnuo kočiju na desnu stranu zato što je bio potežak, a onda se udobno smjestio i dobacio:E, sad je dobro! Zbogom, dobra ženo!Konji krenuše.Selifan je bio cijelim putem namrgođen, a u isti mah vrlo pažljiv u svom

1 1 y - 1 1 ■ 1 J 1 ■ v. 1 1 • . .1. n r________;rt lf f_______:: l :

Prvi dio - treće poglavlje

jahu očišćeni da je divota. Ham, koji je na jednom od njih bio gotovo uvijek poderan tako da su iz njega virile kučine, bijaše vješto pokrpan. Cijelim putem bio je Selifan šutljiv, samo je povremeno šibao konje bi-čem i nije im držao poučne besjede, premda je šarac, dakako, želio čuti štogod poučno jer je tada govorljivi kočijaš uvijek nekako lijeno držao uzde u rukama, a bič se tek reda radi šetkao po njihovim leđima. Ali su iz mrzovoljnih usta dopirali samo jednolični i neugodni povici: "Ajde, ajde, mrho! Samo zjakaj! Zjakaj!" — i ništa više. Čak su i dorat i Poro-tnik bili nezadovoljni jer nisu nijedanput čuli ni "dragovići" ni "sokolovi moji". Šarac je osjećao vrlo neugodne udarce po mesnatim i širokim dijelovima svoga tijela. "Pazi ga samo kako se razgoropadio", mislio je u sebi strižući ušima. "Zna taj gdje treba udariti. Ne bi ošinuo ravno po leđima, nego bira gdje jače boli: zvizne po ušima ili ožeže po trbuhu."Je li sad nadesno? — takvim se oporim pitanjem obrati Selifan djevojčici što je sjedila do njega, pokazujući joj bičem na cestu koja je bilapocrnjela od kiše među jarkozelenim, osvježenim poljima.Ne, ne, reći ću vam ja već — odgovori djevojčica.Nego kuda? — reče Selifan kad su stigli bliže.Evo ovuda — odgovori djevojčica pokazujući rukom.Eh, ti! — reče Selifan. — Pa to ti je nadesno. Ne zna ni što je desno,a što lijevo!Premda je dan bio lijep, zemlja se bila toliko raskvasila da su se kotači kočije, zahvaćajući je, ubrzo pokrili njome kao pustom, što je znatno otežalo kočiju. Osim toga, tlo je bilo ilovasto i neobično ljepljivo. Zbog svega toga iskobeljali su se sa seoskih putova tek negdje oko podne. A ne bi ni tada da nije bilo djevojčice, jer su se putovi bili razmiljeli na sve strane kao ulovljeni rakovi kad ih istresu iz vreće, pa bi Selifan morao lutati i bez svoje krivnje. Uskoro djevojčica pokaže rukom na zdanje što se crnjelo u daljini i reče:Eno vam glavne ceste!A što je ona kuća? — upita je Selifan.Ono je gostiona — odgovori djevojčica.E pa, sad ćemo i sami pogoditi put — reče Selifan — a ti lijepo idikući.Zaustavi kočiju, pomogne joj da siđe i procijedi kroza zube:— Uh, što su ti noge crne!Cičikov joj dade bakreni groš i ona se zaputi kući, zadovoljna već sa-mim time što je sjedila na kozliću.

Mrtve duše Prvi dio - četvrto poglavlje

Četvrto poglavljeKad su stigli do gostionice, Čičikov zapovijedi da stanu iz dva razloga. Jedno, da se odmore konji, a drugo, da se i sam okrijepi i prezalogaji. Pisac mora priznati da zaista zavidi teku i želucu takvih ljudi. On se uopće ne divi svoj onoj velikoj gospodi što žive u St. Peterburgu i Mos-kvi i provode vrijeme u razmišljanju što bi jeli sutra i kakav bi ručak priredili prekosutra, a tog se ručka prihvaćaju tek pošto strpaju u usta nekakvu pilulu, ljudima koji gutaju kamenice, morske pauke i druga čuda, a onda odlaze u Karlove Vary ili na Kavkaz. Ne, ta gospoda nisu nikad budila u njemu zavist. Ali prosječna gospoda koja na jednoj po-staji naruče šunku, na drugoj odojak, na trećoj komad jesetre ili kakvu češnjovku ispečenu u tijestu, a onda, kao da ništa nije bilo, sjedaju za stol u koje god hoćeš doba, pa im čorba od kečige, manića i mliječaka pisti i hrska među zubima, a zalažu je gužvarom ili paštetom od tuste somovine tako da ti sve rastu zazubice — eto, ta gospoda zaista uživaju zavidni dar nebeski! Mnogi bi veliki gospodin sad odmah žrtvovao pola svojih kmetova i pola svojih posjeda, založenih i nezaloženih, sa svom tuđinskom i ruskom modernizacijom, samo da mu je takav želudac ka-kav ima prosječan gospodin; ali je nevolja u tome što ni za kakve pare, pa ni za posjede, modernizirane ili nemodernizirane, ne možeš steći takav želudac kakav je u prosječna gospodina.Drvena potamnjela gostionica primila je Cičikova pod svoju usku^ go-stoljubivu strehu poduprtu drvenim izrezbarenim stupićima što naliku-ju na starinske crkvene svijećnjake. Gostionica je bila pomalo nalik na rusku seljačku kuću, samo što je bila nešto veća. Izrezuckane opšivnice od novog drva oko prozora i ispod krova odudarale su oštro i jarko od tamnih zidova; na prozorskim kapcima bijahu naslikani bokali s cvije-ćem.Uspevši se uz uske drvene stube do široka hodnika, naiđe na vrata što se otvoriše škrineći. i na debelu babu u šarenoi riranoi haliini knia mu

reče: — Izvolite vamo! — U sobi bijahu sve sami stari prijatelji na koje nailazimo po malim drvenim gostionicama, kakvih ima podosta uz ceste, to jest: samovar kao posut injem, glatko izblanjani zidovi od bo-rovine, trokutasti ormar u kutu s čajnicima i čašama, porculanska po-zlaćena jaja što pred ikonama vise; na plavim i crnim vrpcama, mačka koja se nedavno omacila, zrcalo koje umjesto dva pokazuje četiri oka, a umjesto lica nekakvu lepinju, i najposlije mirišljave trave i karanfili po-zadjeveni za ikone i toliko sasušeni da bi onaj tko bi htio da ih pomiriše samo kihnuo i ništa više.Ima li odojka? — obrati se Čičikov ženi koja je tu stajala.Ima.S hrenom i kiselim vrhnjem?S hrenom i kiselim vrhnjem.Amo s njim!Baba uze nešto prekapati i donese tanjur i ubrus, koji je bio tako uškro-bljen da je stajao uspravno kao sasušena kora, te nož s požutjelim ko-štanim drškom, tanak kao perorez, dvorogu viljušku i slanik koji nikako nije mogao uspravno stajati na stolu.Naš je junak, po običaju, odmah zapodjeo razgovor s njom i upitao je vodi li sama gostionicu ili radi za gostioničara, i kolik je prihod od go-stionice, i žive li s njima sinovi, i je li najstariji sin oženjen ili neoženjen, i kakvu je ženu uzeo, s dobrim mirazom ili slabim, i je li punac bio za-dovoljan, i je li se ljutio što je dobio malo darova na svadbi — ukratko, ništa nije propustio. Razumije se samo po sebi da se raspitao kakvih vlastelina ima u okolici, pa je doznao da ima svakojakih vlastelina: Blo-hin, Počitajev, Miljnji, pukovnik Ceprakov, Sobakevič1. —A! Poznaješ Sobakeviča? — zapita i začas dozna da baba; ne poznaje samo Sobakevi-ča nego i Manilova, i da je Manilov finiji čovjek od Sobakeviča: odmah naloži da mu se skuha kokoš, naruči i teletine, a ako ima ovčje jetre, naruči i ovčje jetre, i od svega tek malo okusi, a Sobakevič naruči samo jedno jelo, ali zato sve smaže, pa čak za iste pare traži i repete. Dok je tako razgovarao i jeo odojak od kojeg je bio ostao još samo komadić, dopre iz daljine lupa kotača kočije što se približavala. Poviri na prozor i vidje kako se pred gostionicom zaustavlja lagana kočija u koju bijahu

upregnuta tri dobra konja. Iz kočije iziđoše dva čovjeka: jedan plavokos i visok, a drugi nešto niži i crnomanjast. Plavokosi bijaše u ta-

1- Otprilike u prijevodu^ Bijhin, Poštovani^ Sapunski, pukovnik^ Abajlić, JUII _ ^__

M rtve duše

mnoplavoj surki, a crnomanjasti samo u prugastu kratku kaputu. Poda-lje se vukla još jedna kočijica, prazna, u koju bijahu uzetima upregnuta četiri dugodlaka konja s potrganom ormom. Plavokosi odmah pođe uza stube, a crnomanjasti još ostane dolje pipajući nešto po kočiji, razgo-varajući sa slugom i mašući istodobno kočijici što je stizala za njima. Njegov se glas učini Čičikovu nekako poznat. Dok gaje promatrao, pla-vokosi je već bio napipao vrata i otvorio ih. Bijaše to čovjek visoka rasta, suhonjava lica, ili izmoždena, što bi se reljlo, i riđih brčića. Po njegovu pocrnjelu licu moglo se zaključiti da dobro zna što je dim, ako ne baru-tni a ono bar duhanski. Uljudno se nakloni Čičikovu, a ovaj mu uzvrati isto takvim naklonom. Za koji čas vjerojatno bi poveli razgovor i dobro se upoznali, jer je početak bio dobar i obojica su gotovo u isti mah izra-zila zadovoljstvo što je jučerašnja kiša potpuno uklonila prašinu s ceste, pa je sad vožnja i ugodna i svježa, kadli uđe njegov crnomanjasti drug, zbaci kapu s glave na stol i mangupski prođe rukom kroz svoju crnu i bujnu kosu. Bijaše to junačina srednjeg rasta, vrlo dobro građen, puna-šnih rumenih obraza, kao snijeg bijelih zubi i kao ugljen crnih zalistaka. Bio je jedar i krepak, reklo bi se da puca od zdravlja.O-ho-hol — odjednom usklikne i raširi ruke kad spazi Cičikova.Kojim dobrom?Čičikov prepozna Nozdrjova, onog istog s kojim je ručao kod javnog tu-žioca i koji se s njim u tili čas toliko zbližio da mu je već počeo govoriti "ti", premda mu on nije za to dao nikakva povoda.Gdje si bio? — upita ga Nozdrjov i, ne dočekavši odgovora, produži:A ja, brate, sa sajma. Čestitaj mi: sve sam zakartao? Vjeruješ li da jošnikad u životu nisam toliko zakartao? Vraćam se kući u unajmljenimkolima] Evo, pogledaj kroz prozor! — I sam nagne Čičikovu glavu takoda ovaj umalo što ne udari njome u okvir prozora. — Vidiš onu kljusad!Jedva su se mrhe dovukle dovde, a još sam ja prešao u njegovu kočiju.Govoreći to, Nozdrjov pokaže prstom na svog druga. — A vas sedvojica još ne poznajete? To je moj zet Mižujevl Cijelo mu jutro pričamo tebi. "Pazi samo", velim, "još ćemo danas sresti Cičikova". E, bratemoj, da znaš koliko sam zakartao! Vjeruješ li da ne samo što sam pro-rajtao četiri kasača, nego sam ama baš sve spiskao. Evo, vidiš, nemamna sebi ni sata ni lančića... — Čičikov pogleda i uvjeri se da zaista nemana njemu ni sata ni lančića. Čak mu se učini da je i jedan zalistak manji,da mu nije onako bujan kao onaj drugi. — A da sam imao još samo dvadeset rubalja u džepu — nastavi Nozdrjov — ni rublja više nego upravodvadeset, sve bih bio vratio, to jest ne samo da bih vratio nego bih, časti

Prvi d io - četvrto pog lav lje

E pa, i onda si isto tako govorio — pripomene plavokosi — a kadsam ti dao pedeset rubalja, začas si ih izgubio.Ali ih nisam morao izgubiti! Bogami, nisam morao. Da nisam samnapravio onu glupost, zbilja ih ne bih bio izgubio. Da nisam dupliraoulog na onu prokletu sedmicu, mogao sam razbiti banku.Ali je nisi razbio — reče plavokosi.Nisam je razbio zato što nisam duplirao u pravi čas. A ti misliš da tajtvoj major dobro igra?Igrao on dobro ili slabo, operušao te je.Čudna mi čuda! — reče Nozdrjov. — Tako bih znao i ja njega ope-rušati. Neka on pokuša duplirati pa da ga vidim, da onda vidimo kakavje igrač. Ali zato, Čičikove moj, da znaš kako smo prvih dana lumpali!Zbilja je sajam bio da mu nema para. I sami trgovci kažu da još nijebilo takva skupa ljudi. Sve što su moji dovezli s imanja prodali su ponajvišoj cijeni. E, brajko moj, što smo lumpali! Čak i sad kad se sjetim...do vraga! Naime, baš mi je žao što nisi i ti bio. Zamisli da je na tri vrste od grada bila utaborena dragunska pukovnija. Vjeruješ li da su svioficiri, koliko ih je god bilo, došli u grad, samo je oficira bilo četrdeset;kad smo, brajko moj, počeli piti... Konjički kapetan Pocelujev... da znaškakva momčina! Brkovi mu, brajko, evo ovoliki! Bordo je jednostavnoprekrstio u bućkuriš. "Donesi nam, brate", veli, "tog tvog bućkuriša!" Aporučnik Kuvšinikov... Eh, brajko moj, duša od čovjeka! To ti je, možese reći, bekrija da mu nema ravna! Ja sam ti stalno bio s njim. A kakvonam je vino točio Ponomarjov! Moraš znati da je to inače pravi lopuža ida kod njega ne smiješ ništa kupovati u dućanu: svašta ti meće u vino:sandalovinu, opaljeno pluto, pa čak i zove nacijedi, hulja jedna; ali zato,ako ti donese iz pokrajnje sobe, koju on naziva privatnom, koju bocue, onda se, zbilja, brajko moj, nađeš u sedmom nebu. Šampanjac daznaš kakav smo pili — što je prema njemu onaj gubernatorov? Običankvas. Zamisli, nije kliko nego nekakav kliko-matradura, što ti znači dupli kliko. I još je izvukao jednu bocu francuskog vina koje se zove: bombon. A miris? Kao ružica, ili još bolje. Ala smo se naroljali!... Poslije nasdošao neki knez i poslao u dućan po šampanjac, ali nema više u cijelomgradu ni jedne jedine boce, sve su oficiri popili. Vjeruješ li da sam jasam za ručkom popio sedamnaest boca šampanjca!

E sad, sedamnaest boca ne možeš sam popiti — pripomene plavo-kosi.

Kažem ti, časti mi, da sam popio — odvrati Nozdrjov. ~ Možeš ti govoriti što hoćeš, ali ja ti kažem da ne možeš^ popiti ni

M rtve duše P rv i d io - če tv rto poglav lje

E pa, hoćeš da se kladimo da ću popiti?Zašto da se kladimo?Hajde da se kladimo za pušku koju si kupio u gradu.Neću.Ama, hajde da se kladimo! Pokušaj bar!Neću ni da pokušam.Da, ostao bi bez puške kao što si sad bez kape. E, Cičikove moj, daznaš kako mi je bilo žao što tebe nema! Siguran sam da se ti ne bi nirastajao s poručnikom Kuvšinikovom. Kako bi se ti s njim dobro slagao!Nije ti to kao onaj javni tužilac i sve one gubernijske škrtice u našemgradu koje se tresu nad svakom kopjejkom. Taj ti, brate, igra i ferbl, iramšl, i što god hoćeš. E, Cičikove, što nisi zbilja došao? Baš si prasacšto nisi došao, životinjo jedna! Poljubi me, prijane, da znaš kako te volim! Mižujeve, vidiš li kako nas je sudbina sastavila: eto, što je on menia što sam ja njemu? Došao je bog te pitaj otkud, a ja baš ovdje živim...A koliko je samo bilo kočija, brate, i sve to en groš1. Okrenuo sam ikolo sreće: dobio sam dvije bočice pomade, porculansku šalicu i gitaru;onda sam još jedanput okušao sreću i izgubio sve, majku mu, i još šestrubalja u srebru. A da samo znaš kakav je mangup taj Kuvšinikov! Biosam s njim na skoro svim balovima. Jedna je bila tako razgolićena, nanjoj sve od iša i trisa, vrag bi ga znao čega sve nema... ja si sve mislim:"Vrag te odnio!" Ali Kuvšinikov, taj ti je pravi obješenjak, sjeo do njei samo je na francuskom obasiplje komplimentima... Vjeruješ li da niobičnim seljankama nije opraštao. To ti on zove: poslužiti se jagodama.A da znaš kakvih je bilo riba i sušene jesetre! Ponio sam jednu jesetru sasobom; sva sreća što sam se sjetio da kupim dok sam još imao novaca.A kamo si ti pošao?Pa idem do jednog čove.Ma što će ti taj čovo, mani ga! Idemo k meni!Ne, ne mogu, imam poslaEto, sad već ima i posla! Šta izmišljaš! Eh, ti, Opodeldok Ivanoviču!Zbilja imam posla, i to hitnog! *Kladim se da lažeš! Pa dobro, reci mi samo kome ideš?Sobakeviču.Tu Nozdrjov prasne u takav grohotan smijeh kakvim se smije samo krepak, zdrav čovjek kojem se vide zubi svi do jednoga, bijeli kao šećer,

i kojem obrazi podrhtavaju i poskakuju, a susjed se, iza dvojih vrata, u trećoj sobi, prene iza sna, izbeči oči i izusti: "Koji ga je vrag spopao?"— Sto ima u tome smiješno? — upita ga Cičikov, pomalo ozlovoljentakvim njegovim smijehom.Ali Nozdrjov se i dalje kikotao na sav glas govoreći:Uh, ma nemoj, molim te, pući ću od smijeha.Nije tu ništa smiješno: dao sam mu riječ da ću doći — reče Cičikov.Ama, prisjest će ti život kad k njemu dođeš, to ti je strašna tvrdica!Ma znam ja tebe, grdno se varaš ako misliš da će te tamo dočekatikarte i boca kakvog dobrog bombona. Slušaj, brate, pošalji ti k vraguSobakeviča, hajdemo radije k meni! Da vidiš kakvom ću te jesetrompogostiti! Onaj Ponomarjov, životinja jedna, samo se klanja i govori:"To je samo za vas, pretražite cijeli sajam", veli, "takve nećete nigdjenaći". Ali strašan je lupež. Ja sam mu to u brk skresao: "Ti", velim mu,"i naš zakupac poreza, vi ste glavne lopuže!" A životinja se samo smije igladi bradu. Ja sam ti s Kuvšinikovom svaki dan doručkovao u njegovulokalu. E, brate, zaboravio sam ti reći: znam da mi nećeš dati mira,ali ti ga svejedno neću dati ni za deset tisuća, unaprijed ti kažem. Eh,Porfirije! — vikne, prišavši prozoru, svom sluzi koji je držao u jednojruci nož a u drugoj koricu kruha i komadić jesetre, što mu je bilo pošloza rukom da usput odreže kad je vadio nešto iz kočije. — Ej, Porfirijevikne Nozdrjov — daj donesi štene. Da vidiš kakvo štene! — proslijedi obraćajući se Čičikovu. — Ukradeno je, vlasnik ga ne bi dao ni zaživu glavu. Nudio sam mu kobilu riđušu, onu koju sam, sjećaš se, dobiou zamjena od Hvostirjova...Cičikov nije nikad u životu vidio ni kobilu riđušu ni Hvostirjova.Gospodine, zar nećete ništa prigristi? — upita u taj čas baba No-zdrjova prilazeći mu.Neću, neću ništa. E, brate moj, što smo bančili! Uostalom, daj mičašicu votke. Kakve imaš?Anisove — odgovori baba.Pa dobro, daj je - reče Nozdrjov.■— Daj onda i meni jednu čašicu! — priklopi plavokosi.— U kazalištu ti je tamo jedna glumica, kučka, pjevala ko kanarinac! AKuvšinikov sjedi do mene i veli mi: "Eto, brate, prilike da se poslužimojagodama!" Samo je cirkusantskih šatri bilo, mislim, pedeset. Fenardi1

Mrtve duše

se četiri sata prevrtao preko glave. — Tu dohvati čašicu iz ruku babe, koja mu se duboko pokloni. — E, daj ga ovamo! — poviče kad ugleda Porfirija kako ulazi sa štenetom. Porfirij bijaše obučen kao i gospodar mu, u kratkom vatiranom kaputu, samo malko masnijem.— Daj ga amo, metni ga na pod!Porfirij spusti štene na pod, a štene raširi sve četiri i uze njuškati oko sebe.To ti je štene! — reče Nozdrjov, pi ga uhvati za leđa i podigne spoda. Štene zaskviči prilično tužno.A ti nisi učinio što sam ti rekao — reče Nozdrjov i okrene se Porfi-riju, pomno razgledajući štenetu trbuh. — Nije ti ni na pamet palo daga iščetkaš?Ma iščetko sam ga.■— A otkud mu onda buhe?Nemam pojma. Možebit su kakogod iz kočije prešle na njega.Lažeš, lažeš, nije ti bilo ni na kraj pameti da ga iščetkaš, još si sigurnoi svoje istresao na njega. Evo pogledaj, Čičikove, pogledaj samo ove uši,na, opipaj ih.Ma ne treba, i ovako vidim da je dobre pasmine! — odvrati Čiči-kov.Ama, daj ga baš uzmi, opipaj mu uši! Da mu ugodi, Čičikov opipaštenetu uši i priklopi:Da, bit će to dobro pseto.A njuška, osjećaš li kako mu je hladna? Uhvati je rukom.Ne želeći ga uvrijediti, Čičikov uhvati štene za njuškicu i reče:Imat će dobar njuh.Pravi samsov — nastavi Nozdrjov — a moram ti priznati da su miveć odavno rasle zazubice za samsovom. Na, Porfirije, odnesi ga!Porfirij uhvati štene ispod trbuha i odnese ga u kočiju. i•— Čuj, Čičikove, sad moraš bezuvjetno k meni, ima svega pet vrsta odavde, začas ćemo biti tamo, a poslije možeš otići i do Sobakeviča. "Pa šta", pomisli Čičikov, "da zbilja navratim do Nozdrjova! Po čemu je on gori od drugih, isti je kao i oni, a još je izgubio na kartama! Spreman je očito na sve, pa ću valjda od njega štošta i badava dobiti."Pa dobro, hajdemo — reče — samo me nemoj mnogo zadržavati, jermi se zbilja žuri.E, baš si srce, nema šta! Tako valja, čekaj da te zato poljubim. — Tuse Nozdrjov i Čičikov poljubiše. — Divota jedna: idemo utroje!-— Ama, mene pusti, molim te, ako boga znaš - reče plavokosi ja mo-

Prvi dio - četvrto poglavlje

Koješta, brate, koješta, ne puštam te.Žena će mi se bome naljutiti; a i ti sad, eto, možeš prijeći u gospodinovu kočiju.Nipošto, nipošto! Ni govora.Plavokosi je bio od onih ljudi koji se na prvi pogled doimaju nekako tvrdoglavo. Tek što si zaustio da nešto kažeš a oni bi se već prepirali, i reklo bi se da nikad neće pristati na ono što je očito suprotno njihovu načinu mišljenja, da nikad neće za glupana reći da je pametan, i napose da neće pristati da plešu kako drugi svira; na kraju se međutim svagda pokaže da su zapravo meke naravi, da pristanu upravo na ono što su odbijali, da za glupana kažu da je pametan i da zatim plešu kako drugi svira da je divota — riječju, spolja gladac, iznutra jadac.Gluposti! — odbrusi Nozdrjov na prigovore plavokosoga i nabije mukapu na glavu. Plavokosi pođe za njima.Votku niste platili, gospodine... — reče baba.A, dobro, dobro, ženo božja. Slušaj, zete, daj ti plati, molim te. Nemam ni prebite pare u džepu.Koliko to dođe? — upita zet.Ma svega dvadeset kopjejaka u srebru, prijane moj — reče baba.Laže, laže. Daj joj pola rublja1, bit će uvrh glave.Malo je, gospodine — reče baba, ali svejedno zahvalno primi novaci još potrči da im otvori vrata. Nije bila na gubitku jer je zatražila četiriputa više nego što je votka vrijedila.Putnici posjedaše u kočije. Čičikovljeva kočija krene usporedo s ko-čijom u kojoj su sjedili Nozdrjov i njegov zet, pa su sva trojica mogla lijepo razgovarati za sve vrijeme vožnje. Za njima je išla, sve više zao-stajući, Nozdrjovljeva kočijica koju su vukli unajmljeni mršavi konji. U njoj je sjedio Porfirij sa štenetom.Budući da razgovor koji su putnici vodili ne bi bio bogzna kako zanimljiv za čitatelja, bit će bolje da kažemo koju o samom Nozdrjovu, čovjeku koji će možda odigrati prilično važnu ulogu u ovoj našoj epopeji. Nozdrjovljevo lice bit će da je već koliko-toliko poznato čitatelju. Svaki je od nas sreo podosta takvih ljudi. Nazivaju ih vražjim dečkima, već u djetinjstvu i u školi smatraju ih dobrim drugovima, a ipak, uza sve to, redovito izvlače grdne batine. Na licima im se vječito odražava ne-što otvoreno, neposredno, odvažno. Brzo sklapaju poznanstva i, prije

}• Dvadeset kopjejaka u^srebru vrijedilo je u ono vrijeme više od pola rublje

M rtv e du še

nego što se snađeš, govore ti već "ti". Prijateljstva sklapaju, rekao bi, zauvijek, ali se gotovo svagda tako nekako dogodi da se s novopečenim prijateljem potuku još iste večeri na prijateljskoj veselici. Uvijek su to brbljavci, bekrije, vratolomci i privlače svačiju pozornost. Nozdrjov je u svojoj trideset petoj godini bio navlas isti onakav kakav je bio u osa-mnaestoj ili dvadesetoj: sklon zabavi. Nakon ženidbe nije se bio nimalo promijenio, pogotovo što mu je žena rano otišla na onaj svijet i ostavila za sobom dvoje djece koja njemu nisu jjila ni najmanje potrebna. Ipak je o djeci vodila brigu ljepuškasta dadilja. Kod kuće nije nikako mogao ostati dulje od jednog dana. Svojim je osjetljivim njuhom njušio na de-setke vrsta gdje je sajam, sa svakakvim zborovima i balovima; u tren oka našao bi se ondje, svađao se i izazivao nered za zelenim stolom, jer je, kao i svi takvi ljudi, bio sklon kartanju. Kao što smo već vidjeli u prvom poglavlju, nije se kartao sasvim besprijekorno i pošteno, znao je mnogo kojekakvih smicalica i drugih lukavština, pa se zato igra vrlo često zavr-šavala jednom drugom igrom: ili bi ga izgazili čizmama, ili bi ga potezali za bujne i vrlo lijepe zaliske, tako da bi se koji put vraćao kući samo s jednim zaliskom, i to prilično rijetkim. Ali su njegovi jedri i puni obrazi bili tako dobro sazdani i imali takvu životnu snagu da bi zalisci ubrzo ponovo izrasli, još ljepši od onih prijašnjih. A najčudnije je od svega, što je valjda samo u Rusiji moguće, da se Nozdrjov već nakon kratkog vremena opet sastajao s onim istim prijateljima koji su ga izlemali, i to se sastajao kao da ništa nije bilo, pojeo vuk magare, šio bi se reklo. Nozdrjov je u stanovitom smislu bio skandalozan čovjek. Nijedan skup na kojem bi se pojavio nije mogao proći bez skandala. Svagda bi izbio kakav skandal: ili bi ga izveli ispod ruke iz dvorane žandari, ili bi ga sami njegovi prijatelji silom prilika izbacili van. Ako se to ipak ne bi dogodilo, zbilo bi se tako nešto što se drugima nikako ne događa: ili bi se u bifeu tako naljoskao da bi se samo smijao, ili bi toliko nalagao da to ne bi ni pas s maslom pojeo. I to bi nalagao bez ikakve potrebe: izne-nada bi ispričao kako je imao konja plave ili ružičaste dlake, ili takvu nekakvu besmislicu, te bi svi slušatelji napokon otišli od njega govoreći: "E, brate, ti si izgleda tu svašta nadrobio." Ima ljudi kojima je duša da napakoste bližnjemu svome, ponekad čak i bez ikakva razloga. Gdje-koji je čovjek, recimo, čak i na visoku položaju, plemenita držanja, sa zvijezdom na prsima, stišće ti ruku, razgovara s tobom o dubokoumnim temama koje potiču na razmišljanje, a onda ti najednom, tu odmah, na tvoje oči, napakosti. I to napakosti kao kakav obični koleški registrator, a nipošto kao čovjek sa zvijezdom na prsima koji razgovara o temama

P rv i d io - č e tv rto p og lav lje

nima, i ništa drugo. Takvu je čudnovatu sklonost imao i Nozdrjov. Što bi se tko više s njim spetljao, to bi mu on prije zasolio: rastrubio bi neku izmišljotinu, toliko glupu da bi teško bilo izmisliti nešto gluplje, razvr-gao bi ti svadbu, pokvario trgovački posao, a da ne bi ni pomislio da ti je neprijatelj; naprotiv, kad bi se slučajno opet sreo s tobom, držao se vrlo prijateljski i čak bi govorio: "Vidiš kakva si hulja, nikad te nema kod mene". Nozdrjov je u mnogo čemu bio svestran čovjek, to jest čovjek spreman na sve. Začas bi ti predložio da pođete ne znam kamo, čak i na kraj svijeta, da se upustite u kakav god pothvat, da se mijenjate za što god hoćeš. Lovačku pušku, psa, konja — sve bi mijenjao, ali nipošto zato da se okoristi: bilo je to jednostavno od nekakve neumorne živa-hnosti i žustrine. Kad bi mu se na sajmu posrećilo da naiđe na nekog naivčinu pa da ga operuša, pokupovao bi sve što mu je prije toga bilo zapelo za oko u dućanima: ormu, mirišljave svijeće, marame za dadilju, ždrijepca, grožđice, srebrnu umivaonicu, nizozemskog platna, najfini-jeg brašna, duhana, pištolja, sleđeva, slika, brus, lonaca, čizama, posudu od fajanse — koliko bi mu god doteklo novaca. Uostalom, malokad bi sve to dovezao kući; obično bi još isti dan prepustio sve nekom sretni-jem kartašu, a ponekad bi dodao tome i vlastitu lulu s duhankesom i usnikom, a drugi put i cijeli četveropreg sa svim što uz to ide: kočijom i kočijašem, tako da bi sam gospodar pošao u kratku redengotu ili ka-putiću da potraži kojeg prijatelja ne bi li se s njim povezao kući. Eto, takav je bio Nozdrjovl Možda će netko reći daje to otrcan tip, ustvrditi da danas više nema Nozdrjova. Na žalost, oni koji tako misle nemaju pravo. Nozdrjova će još dugo biti na ovom svijetu. On je posvuda među nama, samo što nosi drugačiji kaput; međutim, ljudi su lakoumni i ne-pronicljivi, i čovjek u drugom kaputu čini im se da je drugi čovjek. Dotle su sve tri kočije bile stigle do ulaza u Nozdrjovljevu kuću. U kući nije bilo ništa spremljeno za doček. Posred blagovaonice stajali su drveni nogari a na njima su dva seljaka krečila zidove otežući nekakvu beskrajnu pjesmu; sav pod bijaše poprskan vapnom. Nozdrjov smjesta zapovjedi da se seljaci i nogari maknu iz blagovaonice, pa odjuri u drugu sobu da izda naloge. Gosti su čuli kako govori kuharu što da skuha za ručak; uzevši to u obzir, Čičikov, koji je već osjećao kako mu se pomalo budi tek, zaključi da društvo neće sjesti za stol prije pet sati. Kad se Nozdrjov vrati, povede goste da razgledaju što sve ima na njegovu imanju, i za nešto više od dva sata pokaže im sve pod milim bogom, tako da nije više imao što pokazati. Ponajprije su otišli da razgledaju konjušnicu u kojoj su vidjeli dvije kobile, jednu grošastu i jednu riđu, i ždrijepca dorata koji nije bio bogzna što,

Mrtve duše

Deset tisuća nisi za njega dao — pripomene zet. — Ne vrijedi tajni tisuću.Bogami sam dao deset tisuća.Bogaj se ti koliko te volja — odvrati zet.E pa, dobro, hajde da se kladimo! — reče Nozdrjov.Ali zet se ne htjede kladiti.Zatim im Nozdrjov pokaže prazne pregrade u kojima su nekad stajali također dobri konji. U toj istoj konjušnjci vidješe jarca koji se, po sta-rom vjerovanju, mora držati zajedno s konjima i koji se, kako se činilo, dobro snašao među njima, jer im se šetao ispod trbuha kao da je kod kuće. Zatim ih Nozdrjov odvede da vide vučića vezana uzetom. — Gle-dajte ovog vučića! — reče. — Navlas ga hranim samo sirovim mesom. Hoću da bude prava zvijer! — Odoše pogledati ribnjak u kojem je, po Nozdrjovljevim riječima, bilo tako golemih riba da su dva čovjeka jedva mogla izvući jednu ribu, u što je srodnik odmah posumnjao. — A sad da ti pokažem, Čičikove — reče Nozdrjov — izvanredan par pasa: butovi su im tvrdi da je to naprosto nevjerojatno, a njuška kao igla! -1 odvede ih do vrlo lijepo ugrađene kućice okružene velikim dvorištem ograđe-nim sa svih strana. Kad uđoše u dvorište, ugledaše svakakvih pasa, i dugodlakih, i kratkodlakih s kitnjastim repom, svakojakih boja i masti; riđih, crnih s lisama, bijelih sa žutim pjegama, žutih s crnim pjegama, s riđim pjegama, crnih ušiju, surih ušiju... Bilo je tu svakakvih imena, s ra-zličnim završecima: Strijelac, Grdilo, Prsa, Požar, Kicoš, Drljača, Dope-čen, Prepečen, Sulica, Lasta, Nagrada, Tutorka. Nozdrjov je bio među njima baš kao otac u krilu obitelji; svi su oni odmah podigli repove uvis, kao kormilo, što kažu psari, pojurili ravno u susret gostima i počeli se pozdravljati s njima. Desetak pasa stavi Nozdrjovu šape na ramena. Gr-dilo je iskazao isto takvu pažnju i Čičikovu, štoviše, propeo se na stra-žnje noge i liznuo ga jezikom po samim ustima, tako da Čičikov odmah otpljune. Razgledali su pse kojima su butovi bili tako tvrdi da je to bilo naprosto nevjerojatno — lijepi su bili, zaista. Zatim odoše da pogledaju krimsku kuju koja je već bila slijepa, a po riječima Nozdrjova uskoro će zacijelo uginuti, iako je još prije dvije-tri godine bila vrlo dobra kuja; pogledali su i kuju kuja je zaista bila slijepa. Zatim odoše razgledati vo-denicu u kojoj nije bilo paprice na koju se nasaduje kamen gornjak što se brzo vrti na vretenu — "leprša", kao što divno kaže ruski seljak.A evo, tu je odmah i kovačnica! — reče Nozdrjov.Malo dalje zaista ugledaše kovačnicu, pa razgledaše i nju.Eno, na onom polju — reče Nozdrjov pokazujući prstom u poljeima toliko zečeva rla np virliš nrl niiVi 7<="m1if»- ia cam iorli

P rv i d io - če tv r to po g lav lje

rukama uhvatio za stražnje noge.— E, zeca bome nećeš uhvatiti rukama! — pripomene zet.__Ma eto, uhvatio sam ga, baš sam ga uhvatio! — odvrati Nozdrjov.— A sad ću te odvesti da vidiš dokle je sve moja zemlja — reče obraćajući se Čičikovu.Nozdrjov povede goste poljem koje je na mnogim mjestima bilo nera-vno. Gosti su se morali probijati između ugara i izdrljanih njiva. Čičikov je posustao. Mjestimice im je voda izbijala ispod nogu, toliko je polje bilo nisko. Isprva su pazili i oprezno hodali, ali poslije, kad su uvidjeli da im to ništa ne pomaže, išli su ravno, ne gledajući gdje ima više a gdje manje blata. Pošto su tako prevalili popriličnu udaljenost, ugledaše zai-sta među što se sastojala od drvena stupca i uska jarka.Eto međe! — reče Nozdrjov. — Sve što vidiš na ovu stranu, sve jeto moje, pa čak i na onu stranu, cijela ona šuma što se tamo crni, i sveono iza šume, sve je to moje.Ama, otkad je ta šuma tvoja? — upita ga zet. — Kad si je kupio?Inače nije bila tvoja.Da, nedavno sam je kupio — odgovori Nozdrjov.Ama, kad si je prije stigao kupiti?Pa eto, prekjučer sam je kupio i skupo sam je platio, vrag je odnio!Ali prekjučer si bio na sajmu.Eh ti, Sofrone! Pa zar čovjek ne može biti u isto vrijeme na sajmu ikupiti zemlju? Eto, ja sam bio na sajmu, a moj ju je špan lijepo kupiobez mene.E, to jedino, ako je špan! — reče zet, ali i u to posumnja i zavrtiglavom.Gosti se vratiše onim istim gadnim putem do kuće. Nozdrjov ih odvede u svoju radnu sobu, u kojoj inače nije bilo ni traga od onog što se obično nalazi u radnim sobama, to jest knjiga ili spisa; visile su samo sablje i dvije lovačke puške — jedna vrijedna tri stotine a druga osam stotina rubalja. Zet ih pregleda i samo zavrti glavom. Zatim domaćin pokaže turske kindžale, na jednom od njih bijaše zabunom ugravirano: "Izradio majstor Savelij Sibirjakov." Odmah zatim pokaže im vergl. Na brzinu im odvrti nešto. Vergl je prilično lijepo svirao, samo što se usred svirke kanda nešto dogodilo jer se mazurka završila pjesmom: "Malbroug kreće u rat"1, a "Malbroug kreće u rat" neočekivano se završio nekakvim pra-

M rtve du še P rv i d io - če tv rto p og lav lje

starim valcerom. Nozdrjov je već odavno bio prestao vrtjeti ručku, ali je u verglu bila jedna vrlo žilava svirala koja nikako nije htjela da umukne, pa je još dugo sama nešto pištala.Zatim im pokaže lule — drvene, glinene, od štive, više ili manje puše-ne, presvučene jelenskom kožom i nepresvučene, čibuk s jantarskim usnikom, nedavno iskartan, duhankesu koju je izvezla neka grofica što se negdje na poštanskoj stanici zaljubila u njega preko ušiju, a ručice su joj, po njegovim riječima, bile; najsufcdilniji superflu1 — što je vje-rojatno kod njega značilo najviši stupanj savršenstva. Pošto su prigrizli suhe jesetre, posjedaše za stol nešto prije pet sati. Ručak nije očito Nozdrjovu bio najvažnija stvar u životu; jela nisu igrala bogzna kakvu ulogu kod njega: ponešto je bilo prigorjelo, a ponešto se uopće nije bilo skuhalo. Kuhar se zacijelo uzdao u nekakvo svoje nadahnuće i bacao u lonac sve što bi mu prvo došlo pod ruku: ako mu je pri ruci bio papar, sipao bi papar, ako bi natrapao na kupus — metao bi kupus, sve je za-lijevao mlijekom, ubacivao šunku, grašak — ukratko, sve zbrda-zdola, glavno da bude vruće, a okus će valjda biti već nekakav. Zato je No-zdrjov navalio s vinima: još nije bila juha ni iznesena na stol a on je već natočio gostima po jednu veliku čašu portskog vina, i još po jednu čašu haut-sauternea, jer po gubernijskim i kotarskim gradovima nema obi-čnog sauternea. Zatim je Nozdrjov naložio da donesu bocu madere, od koje ni sam feldmaršal nije pio bolje. Madera je zaista palila u grlu, jer trgovci već dobro znaju ukus vlastelina koji vole dobru maderu, pa je nemilice začinjaju rumom, a koji put doliju i zlatotopke2, nadajući se da će ruski želuci sve podnijeti. Zatim Nozdrjov naloži da donesu nekakvu posebnu bocu vina koje je u isti mah i burgundac i šampanjac. Revno je točio u obje čaše, i desno i lijevo od sebe, i zetu i Čičikovu; ali Čičikov zapazi, onako usput, da sebi ne dolijeva baš mnogo. To ga ponuka na oprez, pa čim bi se Nozdrjov zapričao ili natakao zetu, Čičikov bi istog časa izlio svoje vino u tanjur. Ubrzo je iznesena na stol oskorušovača koja je, po Nozdrjovljevim riječima, imala potpuno isti okus kao slatko vrhnje, ali se u njoj začudo osjećala špira u svoj svojoj snazi. Zatim su pili nekakav balzam koji je imao takvo neko ime da ga je bilo teško čak i upamtiti, pa ga je i sam domaćin drugi put nazvao nekako drugačije. Ručak se već bio odavno završio i sva su vina bila iskušana, ali su gosti svejednako sjedili za stolom.

1. Subdilan je iskvareno od suptilan, a superflu na francuskom znači suvišan, neootreban.

Ćičikov nikako nije htio o svojoj glavnoj temi porazgovarati s Nozdrjo-vom pred njegovim zetom. Ipak je zet bio stran čovjek, a sama je tema iziskivala prijateljski razgovor u četiri oka. Doduše, teško da bi zet mo-gao biti opasan jer se bio svojski naroljao i, sjedeći na stolcu, nepre-stance je kljucao nosom po stolu. Pošto je i sam pojmio da je u teškom stanju, poče napokon moljakati domaćina da ga pusti kući, ali takvim lijenim i mlitavim glasom kao da, po onoj ruskoj uzrečici, kliještima stavlja na konja ormu.Ni govora! Ne puštam te — reče Nozdrjov.Ama, nemoj me ljutiti, dragoviću moj, moram zbilja poći — kazivašemu zet — ozbiljno ćeš me naljutiti.Koješta, koješta! Sad ćemo baciti kartu.Ama, bacaj sam, brate ako hoćeš, ali ja ne mogu, žena će se ozbiljnonaljutiti, kad ti kažem, moram joj ispričati sve o sajmu. Moram, brate,zbilja da joj ugodim. Molim te, nemoj me zadržavati!Ma pusti ženu nek ide u... baš ćete nešto važno zajedno raditi!Nemoj, brate, tako! Ona mi je zbilja čestita i vjerna! Tako mi je dobra... Znaš da mi suze same naviru na oči. Ama, nemoj me zadržavati;poštenja mi, moram ići. Vjeruj mi, kad ti kažem.Neka ide, kakva nam korist od njega! — tiho će Čičikov Nozdrjo-vu.Pa i zbilja! pritvrdi Nozdrjov. Nikako ne trpim ovakve mlitonje. — Idoda glasno: Ama, vrag te odnio, idi kući pa se mazi sa ženom kolikohoćeš, sroljo jedan!Nemoj, brate, nemoj mi govoriti da sam sroljo — odvrati zet — janjoj dugujem život. Zbilja je tako dobra, tako draga, takvu mi pažnjuiskazuje... da mi suze same naviru; pitat će me što sam vidio na sajmu,i moram joj sve ispričati jer je zbilja draga.Ma idi samo, pa joj laži i mazi! Evo ti kape.Nije red, brate, da o njoj tako govoriš; može se reći da time i menevrijeđaš, a da znaš kako je draga!E pa, tornjaj se onda što brže k njoj!~- Da, brate, idem, oprosti što ne mogu ostati. Zbilja bih rado ostao, ali ne mogu.■^t je još dugo ponavljao svoje isprike a da nije ni primijetio da već odavno sjedi u kočiji, da je kočija odavno izašla na vratnice i da su pred nJim sama pusta polja. Zacijelo mu žena kod kuće nije čula bogzna što 0 sajmu. ■ Šaka jada! — reče Nozdrjov stojeći pokraj prozora i gledajući za

M rtve duše

odavno mi je već zapeo za oko. Ali s tim čovjekom ne možeš nikako izići na kraj. Sroljo, običan sroljo!Nakon toga odoše u salon. Porfirij donese svijeće, a Čičikov zapazi u domaćinovim rukama svežanj karata, koje su se bogzna otkud tu stvo-rile.

— A što veliš, brate — reče Nozdrjov stišćući karte sa strane prstima isavijajući ih pomalo, tako da traka papira pukne i otfrkne — da skratimo malo vrijeme, da ja držim banku ođ tristo rubalja?Ali Cičikov se gradio da nije ni čuo što mu ovaj govori, pa reče kao da se iznenada nečeg sjetio:

Nego, da ne zaboravim, imam jednu molbu na tebe.Što?Daj mi najprije obećaj da ćeš mi je ispuniti.Ali kakva je to molba?Ma, daj mi obećaj!Dobro, obećavam.Poštenja ti?Poštenja mi.Evo kakva je molba: ti sigurno imaš mnogo kmetova koji su ti pomrli, a da još nisu izbrisani s revizijske listine?Pa imam, a što?Prevedi ih na mene, na moje ime.A što će ti?Trebaju mi.Ali čemu?Ma jednostavno mi trebaju... to je moja stvar — ukratko, trebajumi.E, sigurno si nešto lukavo smislio. Priznaj mi što.Ama, što bih smislio? To je takva sitnica da se tu nema što smisliti!A što će ti onda?Uh, što si znatiželjan! Svaku bi, i najmanju stvar htio opipati, čak ionjušiti! >A zašto nećeš da mi kažeš?Ma što bi imao od toga da ti kažem? Ama, eto tako, jednostavno mipuhnulo u glavu.E, da znaš: dok god mi ne rekneš, nema ništa!Eto, vidiš, to već nije pošteno od tebe: rekao pa porekao.Kako ti drago, ali nema ništa dok mi ne rekneš. i"Sto da mu kažem?" — pomisli Čičikov i, nakon kraćeg razmišljanja,

Prvi d io - četvrto pog lavlje

velikih posjeda pa da bi htio da za početak ima bar koju dušicu.— Lažeš, lažeš! — reče Nozdrjov ne dopuštajući mu ni da dovrši. —Lažeš, brate!Čičikov i sam razabra da nije bogzna što smislio i da mu je izgovor prilično slab.E pa, dobro, onda ću biti otvoren s tobom — pokuša se ispravitisamo, molim te da o tome nikom ništa ne govoriš. Naumio sam seženiti, ali moraš znati da su otac i majka moje zaručnice suviše ambiciozni ljudi. I tako sam zapao u nevolju: natovario sam sebi brigu na vrat,jer oni pošto-poto žele da im zet ima najmanje tri stotine duša, a meniti nedostaje još skoro sto pedeset...Lažeš, lažeš! — vikne opet Nozdrjov.E, ovaj put nisam evo ni ovolicko slagao — reče Čičikov i pokažepalcem sasvim mali dio mezimca.Evo, dao bih glavu da lažeš!E pa, sad me već vrijeđaš! Što ti misliš o meni? Zašto bih lagao?Ama, znam ja tebe: ti si velika lopuža, dopusti da ti to ovako prijateljski kažem! Da sam ti ja šef, objesio bih te o prvo drvo.Čičikov se uvrijedi na ove riječi. Njemu je bila neugodna svaka riječ koja je na neki način gruba ili zazorna. Čak je nerado dopuštao da mu se itko familijarno obraća, osim možda jedino neka osoba vrlo visokog ranga. I zato se sad ozbiljno uvrijedio.Bogami bih te objesio — ponovi Nozdrjov — kažem ti to otvoreno,ne zato da bih te uvrijedio, nego jednostavno govorim ti kao prijatelj.Sve ima svoje granice — dostojanstveno će Čičikov. — Ako bašhoćeš da se razbacujem takvim riječima, onda idi u kasarnu — pa jošdometne: — Ako nećeš da mi pokloniš, onda prodaj.Da prodam! Ma znam ja tebe, ti si hulja, nećeš dati puno za njih?E, i ti si mi baš krasan! Pazi ti njega! Da ti nisu od zlata?Eto, što sam ti rekao. Znam ja dobro tebe.Zaboga, brate, otkud ti ta čifutska crta? Da si pravi, jednostavno bimi ih ustupio.E pa, slušaj, da ti dokažem da nisam nikakva tvrdica, ne tražim ništaza njih. Kupi od mene ždrijepca, pa ću ti njih dati priđe.Ali što će mi, zaboga, ždrijebac? — reče Čičikov, uistinu zgranuttakvom ponudom.Kako što će ti? Pa ja sam za njega platio deset tisuća, a tebi ću gadati za četiri.

.,—jVliJig,će men] ždrijebale?J^ejiržim ja ergelu..,^„iii„.:..,.....:;..^.1...^„„„„„

M rtve duše

tisuću mi možeš dati poslije.Ali ne treba meni ždrijebao, Bog bio s njim?Pa dobro, kupi onda kobilu riđušu.Ni kobila mi ne treba.Evo, za kobilu i za onog zelenka koga si vidio u konjušnici daj misvega dvije tisuće.

Ali meni ne trebaju konji.Možeš ih prodati, na prvom sajmu dobit ćeš za njih tri puta više.Pa onda ih radije sam prodaj, kad si uvjeren da ćeš dobiti tri putaviše.Znam da ću dobiti, ali bih ja htio da i ti nešto zaradiš.Cičikov mu zahvali na dobroti i odlučno odbije da kupi i zelenka i kobilu riđušu.

Pa onda kupi pse! Prodat ću ti takav par da će te podilaziti žmarci odmiline! Imaju brkove i zabrčnjake, a dlaka im stoji uspravno ko čekinje.Rebra su im upravo neshvatljivo zaobljena, šape su im ko klupka vune,jedva da zemlju dotiču!Ali što će meni psi? Ja nisam lovac.Ma eto, ja bih volio da imaš psa. Slušaj, dobro, ako baš nećeš pse,onda kupi od mene vergl, onaj divni vergl; ja sam ga platio tisuću i pol,poštenja mi, a tebi ću ga dati za devet stotina.Ali što će mi vergl? Pa nisam ja Švabo da se s njim klatim po cestamai prosjačim.Ali to ti nije onakav vergl kakav nose Švabe. To su ti orguljice; dajih malo bolje pogledaj: sve ti je to od mahagonija. — I Nozdrjov zgrabiČičikova za ruku i poče ga vući u drugu sobu. Koliko god se Čičikovodupirao nogama o pod i uvjeravao ga da dobro zna kakav je taj vergl,morao je još jednom poslušati kako je Malbroug krenuo u rat. — Kadveć nećeš za novce, onda slušaj, evo, ovako: dat ću ti vergl i sve mrtveduše koliko ih god imam, a ti meni daj svoju kočiju i tristo rubaljapriđe.Pazi da ne bi, a na čemu ću se ja voziti?Dat ću ti ja drugu kočiju. Hajdemo u kolnicu da ti je pokažem! Treba samo da je prebojiš i imat ćeš kočiju da je divota."Koji ga je bijes spopao?" — pomisli Cičikov i odluči da se pošto-poto otrese svih tih kočija, verglova i svakojakih pasa, bez obzira na upravo neshvatljivu zaobljenost rebara i mekoću šapa.Ali dajem ti kočiju, vergl i mrtve duše, sve skupa!Neću - odsiječe Cičikov još jednom.

P rv i d io - če tv rto poglav lje

Zato što jednostavno neću, i gotovo.E, baš si mi ti zbilja neki! Vidim ja da se s tobom ne može onakokako je red među dobrim prijateljima i drugovima, to je zbilja fakat!...Sad tek vidim da si dvoličan čovjek.Pa što ti misliš, da sam ja, budala, što li? Reci i sam: što će mi stvarkoja mi je sasvim nepotrebna?Nemoj mi, molim te, ništa više pričati. Sad sam te zbilja dobro upoznao. Baš si pravi ništa-čovjek! Pa dobro, slušaj, hoćeš da bacimo kartu?Ja ću staviti na kartu sve pokojnike, pa i vergl.Ama, igrati na karte znači izlagati se neizvjesnosti? — reče Cičikovi zirne usput na karte što ih je domaćin držao u rukama. Sve mu sečinilo da su oba svežnja označena, a i poleđina mu je karata bila vrlosumnjiva.Zašto neizvjesnosti? — reče Nozdrjov. — Nema tu nikakve neizvjesnosti! Samo da ti sreća bude sklona, možeš iskartati svakog vraga!Evo! Pogledaj što je sreća! — reče i uze bacati karte ne bi li zagrijaopartnera za igru. — Pogledaj što je sreća! Pogledaj što je sreća! Gle, sveodreda tuče! Eto, to je ona prokleta devetka na kojoj sam sve izgubio.Predosjećao sam da će me iznevjeriti, ali sam ipak zažmirio i rekao usebi: "Vrag te odnio, iznevjeri me, prokletnice!"Dok je Nozdrjov to govorio, Porfirij je donio bocu vina. Međutim, Ci-čikov je odlučno odbio i da se karta i da pije.— Ma zašto nećeš da se kartaš? — upita ga Nozdrjov.Zato što nisam raspoložen za kartanje. I da ti pravo kažem, uopćese ne volim kartati.Zašto ne voliš?Cičikov slegne ramenima i odgovori:Zato što ne volim.E, baš si šaka jada.Sta mogu? Takvog me Bog stvorio.Sroljo jedan! Prije sam mislio da si bar koliko-toliko pristojan čovjek, a sad vidim da se uopće ne znaš ponašati. S tobom se nikakone može razgovarati kao s bliskim čovjekom... Nimalo nisi otvoren niiskren! Pravi pravcati Sobakevič, ista si hulja ko i on!A zašto ti mene sad grdiš? Zar sam ja kriv što se ne kartam? Prodajmi same duše, ako si već takav čovjek da strepiš nad takvim sitnicama.Dobit ćeš šipak! Već sam mislio da ti ih dadem badava, ali sad ih baš

tit JU mutnom bi lovio,

M rtve duše

idi reci konjušaru da ne daje njegovim konjima zobi, neka jedu samosijeno.Ovakvom se obratu Čičikov nikako nije nadao.

Najbolje će ti biti da mi više ne izlaziš na oči! — reče Nozdrjov.Ipak, unatoč toj razmirici, gost i domaćin večerali su zajedno, iako ovajput nije bilo na stolu nikakvih vina sa zamršenim imenima, stršala jesamo jedna boca nekog ciparskog vina koje je bilo ono što se zove bu-ćkuriš u svakom pogledu. Nakon večere^Nozdrjov odvede Čičikova upokrajnju sobu u kojoj mu je bila spremljena postelja, pa mu reče:Eto ti kreveta! Neću ti ni laku noć poželjeti!Nakon Nozdrjovljeva odlaska Čičikov je bio vrlo slabe volje. U sebi se ljutio i grdio sam sebe što je uopće svratio k njemu i uludo protratio vrijeme. Ali još je više zamjerao sebi što je započeo razgovor s njim o poslu, što je postupio neoprezno, kao kakvo dijete, kao prava budala jer taj posao nije nipošto takav da bi se mogao povjeriti Nozdrjovu... No-zdrjov je ništarija, Nozdrjov može još svašta nalagati, nadodati, rastru-biti vrag zna što, pa se još mogu izleći nekakva ogovaranja — ne valja, nikako ne valja. "Baš sam prava budala" — reče sam sebi. Spavao je vrlo loše. Nekakvi su ga sitni, vrlo hitri kukci ujedali neobično bolno, tako da se cijelom šakom grebao po ujedenom mjestu i govorio: "Uh, odnio vas vrag skupa s Nozdrjovom!" Probudio se rano izjutra. Prvo što je učinio bilo je da obuče kućni kaput, obuje cipele i ode kroz dvorište do konjušnice da zapovjedi Selifanu neka smjesta preže kočiju. Vraćajući se dvorištem, sretne se s Nozdrjovom, koji je bio također u kućnom kaputu, s lulom u zubima. Nozdrjov ga prijateljski pozdravi i upita ga kako je spavao.Tako, tako — odgovori Cičikov vrlo hladno.A meni su se, brate, svu noć takve grozote motale po glavi da mi segadi i pričati o tome — reče Nozdrjov — a usta su mi od sveg onog jučer takva kao da je cijeli eskadron prenoćio u njima. Pomisli, sanjao samda su me išibali, vjeruj mi! I zamisli tko? Ne bi nikad pogodio: konjičkikapetan Pocelujev i Kuvšinikov."Da", pomisli Cičikov, "bilo bi dobro da su te ispremlatili i na javi".— Bog i bogme! I to svojski! Probudim se: a kad tamo, vrag ga odnio,zbilja me nešto svrbi — sigurno proklete buhe. E pa, idi se ti sad obuci,a ja ću doći odmah za tobom. Samo da izgrdim onu hulju špana.Cičikov ode u svoju sobu da se obuče i umije. Kad je nakon toga došaou blagovaonicu, na stolu je već stajao pribor za čaj boca ruma. Zapažalisu se tragovi jučerašnjeg ručka i večere; metla kao da nije ni tajknuja

P rv i d io - če tv rto poglav lje

stolnjaku. Ubrzo dođe i domaćin koji nije nosio ništa ispod kućnog ka-puta, pa su mu se vidjela razgolićena prsa, toliko obrasla dlakama da su izgledala kao brada. Držeći u ruci čibuk i srčući iz šalice, dušu je dao za slikara koji ne trpi zalizanu i nakovrčanu, ili kratko podšišanu, gospodu kakva se mogu vidjeti na brijačkim cimerima.__E pa, što ćemo onda? — priupita Nozdrjov nakon kraće šutnje. —Nećeš da se kartaš za duše?Rekao sam ti već, brate, da se ne kartam; ako hoćeš da ih prodaš,molim lijepo, kupit ću ih.Prodati ih neću jer to ne bi bilo prijateljski. Neću valjda zarađivatipare na ne znam čemu. Da bacimo karte — to je nešto drugo. Hajde dabar jednu partiju odigramo.Već sam ti rekao da neću.Nećeš ni da se mijenjamo?Neću.Pa dobro, slušaj, da odigramo partiju dama, ako dobiješ, sve su tvoje.Imam zbilja mnogo takvih koje treba izbrisati s revizijske listine. Ej,Porfirije, daj donesi ploču za dame.Uzalud ti trud, neću se igrati.Ali to ti bar nije kartanje; tu ne može biti nikakve sreće ni podvale:sve ovisi o umijeću; moram te čak upozoriti da ja vrlo slabo igram, morao bi mi zapravo dati fore."Pa dobro, da odigram s njim jednu partiju dama", pomisli Cičikov. "Nekad sam dobro igrao tu igru, a tu zbilja nema prilike za smicalice."

Dobro, neka ti bude, dame ću igrati.Duše ćemo uzeti da vrijede sto rubalja.Zašto? Bit će dosta i pedeset.Ama, kakav ti je to ulog pedeset rubalja? Radije ću ti za tu svotupridodati još kakvo osrednje štene ili zlatni pečatnjak što se nosi nalancu sa satom.Pa dobro! — reče Čičikov.A koliko mi daješ fore? — upita ga Nozdrjov.Zašto bih ti dao fore? Ništa, naravno.Daj mi barem da povučem dva poteza.Ne dam, i sam loše igram.Znamo mi kako vi loše igrate. — reče Nazdrjov i povuče prvi potez.Odavno nisam igrao dame! — reče Čičikov i također povuče potez.Znamo mi kako vi loše igrate! — reče Nozdrjov i povuče drugi po-

M rtv e du še

Odavno nisam igrao!... Ej, ej! Što je, brate, ovo? Povuci to natrag!reče Čičikov.Što?Pa tu pločicu — reče Čičikov, a u isti mah opazi pod samim svojimnosom još jednu pločicu koja samo što se nije pretvorila u damu: otkudse tu stvorila, sam Bog zna.Ne, s tobom se nikako ne može igrati — reče Čičikov i ustane odstola. — Tako se ne vuku potezi, s tri plo|ice odjednom.Otkud sad to? To je bila zabuna. Jednu sam nehotice maknuo, ipovući ću je natrag, evo izvoli!A otkud se ova druga tu stvorila?Koja druga?Pa evo ova koja samo što nije postala dama.Eto ti ga na, kao da se ne sjećaš!Ama, ja sam, brate, sve poteze brojio i svega se dobro sjećam; ti si tupločicu tek sad tu namjestio. A njoj je mjesto eno tamo!Gdje tamo? — reče Nozdrjov i pocrveni. Pa ti, brate, kako vidim,izmišljaš!Ne, brate, nego ti, izgleda, izmišljaš, samo ti ne ide od ruke.Na što ti ja ličim? — reče Nozdrjov. — Zar misliš da bih ja varao?Ne ličiš ti meni ni na što, ali s tobom odsad više nikad neću igrati.E, ne možeš sad odustati — reče Nozdrjov žesteći se — igra jepočela!Imam pravo da odustanem zato što ne igraš onako kako dolikujepoštenu čovjeku.Nije istina, lažeš, to ne možeš reći!Ne, brate, ti lažeš.Ja nisam varao, a ti ne možeš odustati, moraš dovršiti partiju!Na to me ne možeš prisiliti — hladnokrvno će Čičikov, pa pristupiploči i izmiješa pločice.Nozdrjov plane i priđe Čičikovu tako blizu da ovaj ustukne pred njimdva-tri koraka. \Natjerat ću ja tebe da igraš! Ništa to ne smeta što si izmiješao pločice, sjećam se ja svih poteza. Opet ćemo ih postaviti onako kako sustajale.A ne, brate, stvar je svršena, s tobom više ne igram.Ne igraš dakle?I sam vidiš da se s tobom ne može igrati.Nemoj sad vrdati, nego reci da nećeš igrati? — reče Nozdrjov i priđemu ioš bliže.

Prv i d io - če tv rto po g lav lje

— Neću! — reče Čičikov, ali za svaki slučaj prinese obje ruke licu jerje postalo uistinu vruće.Ta je mjera opreza bila posve opravdana jer je Nozdrjov zamahnuo ru-kom... i vrlo je lako bilo moguće da na jedan od simpatičnih i punašnih obraza našega junaka padne neizbrisiva ljaga; ali on sretno odbi udarac i zgrabi Nozdrjova za obje suviše žustre ruke, te ga čvrsto tako držaše.— Porfirije, Pavluška! — bijesno vikne Nozdrjov otimajući se.Kad je čuo te riječi, Čičikov mu ispusti ruke da sluge ne bi bile svje-doci tog sablažnjivog prizora, a i zato što je osjećao da ne vrijedi držati Nozdrjova za ruke. U isti mah uđe u sobu Porfirij, a za njim i Pavluška, kršan momak s kojim ne bi nikako bilo zgodno imati posla.Nećeš dakle da dovršiš partiju? — reče Nozdrjov. — Odgovori jasnoi glasno!Ne možemo dovršiti partiju — odgovori Čičikov i pogleda kroz prozor. Opazio je svoju kočiju kako stoji posve spremna, a Selifan samočeka da mu on mahne rukom pa da je dotjera do ulaznih stuba; aliiz sobe se nikako nije moglo umaknuti: na vratima stajahu dva kršnabudalasta kmeta.Nećeš dakle da dovršiš partiju? — ponovi Nozdrjov, a lice mu gorikao da je u vrućici.Kad bi ti igrao kao što dolikuje poštenu čovjeku, onda da, ali ovakone mogu.Ne možeš dakle, huljo! Kad si vidio da ćeš izgubiti, onda ne možeš? Udrite ga! — bjesomučno dovikne Porfiriju i Pavluški, pa dohvativišnjev čibuk. Čičikov problijedje kao krpa. Zausti da nešto kaže, aliosjeti kako mu se usne bezglasno miču.Udrite ga! —vikaše Nozdrjov nasrćući na njega s višnjevim čibukomu ruci, sav zajapuren i uznojen, kao da juriša na neosvojivu tvrđavu.—- Udrite ga! — vikaše istim onakvim glasom kakvim usred velikogjuriša viče svom vodu: "Naprijed, momci!" kakav neustrašivi poručnik,koji je svojom mahnitom hrabrošću već stekao takav glas da je izdanposeban nalog da ga u najžešćem boju drže za ruke. Ali poručnika je većobuzela ratnička jarost, sve mu se zakovitlalo u glavi, pred njim lebdiSuvorov, on bi da izvede junačko djelo. "Naprijed, momci!" — vičesrljajući i nije mu ni na kraj pameti da nanosi štetu već zamišljenomplanu općeg napada, da su milijuni puščanih cijevi namješteni po pu-škarnicama neosvojivih tvrđavskih zidina što se gube u oblacima, daće njegov slabašni vod odletjeti u zrak kao paperje i da već zuji kobnakugla što će mu začepiti grlato grlo. Ali ako je Nozdrjov zaista nalikovao

Mrtve duše

pošto nije izgledala neosvojiva. Naprotiv, tvrđavu je obuzeo takav strah da joj je srce sišlo u pete. Stolac kojim se htio obraniti od napadača sluge su već istrgle iz njegovih ruku, pa je već zažmirio, ni živ ni mrtav, spreman da iskusi na sebi domaćinov čerkeski čibuk, i sam Bog zna što bi mu se još dogodilo, da sudbini nije bilo po volji da spasi bokove, ple-ća i sve ostale pristojne dijelove tijela našega junaka. Neočekivano, kao iz oblaka, zazvecka cilikav glas zvonca, jasno se razlegne lupa kotača na kolima što su dojurila pred kuću, i do sariie sobe dopre teško dahtanje i mučno predisanje zagrijane trojke što se zaustavila. Svi i nehotice pogledaše kroz prozor: neki brkonja u poluvojničkom kaputu silazio je s kola. Pošto se raspitao u predsoblju, ude u sobu baš u onom trenu kad se Čičikov još nije bio oporavio od straha, pa je bio u najjadnijem stanju u kojem se ijedan smrtnik ikad našao.Dopustite da vas upitam tko je od vas gospodin Nozdrjov? — rečeneznanac gledajući pomalo u čudu Nozdrjova koji je stajao s čibukomu ruci, i Cičikova koji se tek bio počeo oporavljati od svog nezavidnogstanja.Dopustite da ja vas najprije upitam s kim imam čast? — reče Nozdrjov prilazeći mu bliže.Ja sam načelnik okružne policije.A što želite?Došao sam vas izvijestiti da ste lišeni slobode dok sud ne doneseodluku o vašem slučaju.Kakva je to glupost, o kakvom to slučaju govorite? — priupita gaNozdrjov.Umiješani ste u slučaj u kojem je vlastelinu Maksimovu nanesenaosobna uvreda šibama u pijanom stanju.Lažetel Ja nisam u životu vidio vlastelina Maksimova!Poštovani gospodine! Dopustite da vas upozorim da sam ja oficir. Vito možete reći svojem sluzi, ali ne meni!Ne čekajući da čuje što će na to odgovoriti Nozdrjov, Čičikov se brže maši za kapu pa iza leđa načelnika okružne policije šmugne na stftbe, sjede u kočiju i naloži Selifanu neka potjera konje što brže može.

Prvi dio - peto poglavlje

Peto poglavljeSve u svemu, naš se junak vraški prepao. Premda je kočija jurila pu-nom brzinom a Nozdrjovljevo selo odavno nestalo iz vida zaklonjeno poljima, obroncima i brežuljcima, svejednako se osvrtao u strahu, kao da očekuje da će sad stići potjera za njim. Teško je predisao, a kad je stavio ruku na srce, osjetio je da mu srce lupa kao što prepelica lupa krilima u krleci. "Uh, ala mi je utjerao strah u kosti! Pazi ti njega!" Usput je uputio Nozdrjovu mnogo svakojakih neugodnih i žarkih že-lja; palo je čak i ružnih riječi. Što možemo! Rus a još k tome razjaren! Osim toga, nije to ipak bila šala. "Reci ti što mu drago", reče sam sebi, "ali da nije stigao taj načelnik policije, ne bih možda više ni ugledao sunca Božjega! Nestao bih kao mjehur na vodi, bez traga i glasa, a da ne bih ostavio za sobom potomaka niti namro budućoj djeci imanja ni poštena imena!" Naš se junak mnogo brinuo za svoje potomke. "Kakav je to neki jadan gospodin!" mislio je dotle Selifan. "Takvog još nisam vidio. Zaslužio je da mu čovjek pljune u lice. Čovjeku i ne moraš dat jest, ali konja moraš nahranit jer konj voli zob. To je njemu hrana: što je, na priliku, nama košta, to je njemu zob, to je njegova hrana."Čini se da su i konji imali nepovoljno mišljenje o Nozdrjovu: ne samo dorat i Porotnik nego ni šarac nije bio dobre volje. Premda je njega svagda zapadala nešto lošija zob a Selifan mu ne bi sasuo ništa u korito prije nego što bi rekao: "Eh, ništarijo jedna!" — ipak je to bila zob, a ne obično sijeno, žvakao ju je u slast i često gurao svoju dugačku njušku u korita svojih drugova da vidi kakva je u njih hrana, osobito kad Selifana nije bilo u konjušnici, ali sad je tu bilo samo sijeno — to nikako nije valjalo; svi su bili nezadovoljni.Međutim, uskoro svi nezadovoljnici bijahu prekinuti u svojim neve-selim mislima na iznenadan i posve neočekivan način. Svi se, pa i sam

Mrtve duše Prvi dio - peto poglavlje

im se nad samim glavama razlegla vriska dama što su sjedile u kočiji, grdnje i prijetnje kočijaševe: —"Eh, lupežu jedan! Pa viko sam ti na sav glas: 'Skreći, mamlaze, desno!' Jesi li pijan, ili što ti je? — Selifan osjeti da je pogriješio, ali kako Rus nerado priznaje pred drugima da je kriv, učas se isprsi i izusti: — A kud si ti navro? Da nisi možda oči ostavio u krčmi u zalog? — odmah zatim uze potezati konje natrag ne bi li ih oslobodio tuđe orme, ali mu to nije pošlo za rukom, sve se bilo zaplelo. Šarac je radoznalo njuškao Svoje nove prijatelje koji su se bili stvorili s obje strane. Međutim su dame koje su sjedile u kočiji gledale sve to s izrazom straha na licima. Jedna je od njih bila starica, a druga mlađahna, šesnaestogodišnjakinja, zlaćane kose vrlo vješto i simpatično zaglađene na silnoj glavici. Ljepuškasti oval njena lica bijaše zaobljen kao svježe jaje i isto se tako bijelio nekakvom prozračnom bjelinom, kao kad gazdarica drži u preplanulim rukama prema suncu svježe, netom sneseno jaje, pa kroz njega probijaju zrake jarkoga sun-ca; prozirne su joj bile i tanahne uši rumeneći se od toplog svjetla što prodiraše kroz njih. Uz to, prestrašenost što se ogledala na otvorenim, ukočenim ustima, suze u očima — sve je to na njoj bilo tako milo da ju je naš junak motrio nekoliko minuta, ne obazirući se uopće na metež što je izbio između konja i kočijaša. — Hoćeš li se maknuti već jednom, mamlaze provincijski! — vikaše tuđi kočijaš. Selifan prite-gne uzde, tuđi kočijaš uradi isto tako, konji malko uzmaknuše, ali se onda opet sudariše i prekoračiše štrange. Tom prilikom šarcu se toliko svidjelo novo poznanstvo da nikako nije htio izići iz kolotečine u koju je upao zahvaljujući nepredviđenoj sudbini, te je položio gubicu na vrat svom novopečenom prijatelju i kanda mu nešto šaputao na samo uho, vjerojatno neku strašnu budalaštinu jer je pridošlica neprestance strigao ušima.Na takvu graju okupiše se međutim seljaci iz sela, koje, srećom, nije bilo daleko. Kako je ovakav prizor seljaku pravi dar s neba, isto ono što su Nijemcu novine ili klub, ubrzo se oko kočija sjatila sva sila seljaka, a u selu su ostale samo stare babe i nejaka djeca. Odvezaše štrange; nekoliko udaraca u gubicu nagnaše šarca da ustukne; ukratko, odvojiše i rastaviše konje. Ali, bilo da su se pridošli konji oneraspo-ložili što su ih razdvojili od prijatelja, bilo da je posrijedi bila puka tvrdoglavost, tek, koliko ih god kočijaš šibao, nisu se micali s mjesta, stajali su kao ukopani. Sudjelovanje seljaka poprimilo je nevjerojatne razmjere. Svi su naizmjence davali savjete: "Ajde, Andrjuška, povedi ti ovog desnog logova, a čiča Mićaj nek pojase rukuničara! De sjedaj,

kuničara pa postade nalik na seoski zvonik ili, još bolje, na kuku kojom se spušta kanta u bunar. Kočijaš osine konje, ali uzalud, ništa nije pomogao čiča Mićaj. "Stani! Stani!" — povikaše seljaci. "De; pojasi ti, čiča Mićaje, logova, a na rukuničra nek sjedne čiča Minjaj!" Čiča Minjaj, plećat seljak, kao ugljen crne brade, a trbuha nalik na divovski samovar u kojem se kuha medica za cijeli prozebli sajam, drage volje uzjaše na rukuničara koji se pod njim savije gotovo do zemlje. "Sad će ići!" — vikahu seljaci. — "Ožeži ga, ožeži! Daj opleti onog tamo, onog kulaša, što se raskrečio ko komarac!" Ali, kad uvidješe da ne ide i da nikakvo mlaćenje ne pomaže, čiča Mićaj i čiča Minjaj uzjahaše obojica na rukuničara, a na logova popeše Andrjušku. Najposlije kočijaš izgubi strpljenje i otjera i čiču Mićaj a i čiču Minjaj a, i dobro je učinio jer su se konji već tako bili pušili kao da su bez predaha jurili od jedne po-staje do druge. Dade im minutu vremena da otpočinu, a nakon toga konji krenuše sami od sebe. Dok se sve to zbivalo, Čičikov je vrlo pozorno promatrao mlađahnu neznanku. Pokušavao je više puta zapo-djenuti razgovor s njom, ali mu to nije pošlo za rukom. I tako su dame otišle, ljepuškasta glavica finih crta lica i vitka stasa izgubi se kao kakvo priviđenje, i opet ostade samo cesta, kočija, trojka koju čitatelj već poznaje, Selifan, Čičikov, ravnica i pustoš okolnih polja. Bilo gdje u životu, i u tvrdim, grubim, siromašnim, nečistim i pljesnivim nižim slojevima, i u jednolično hladnim i dosadno čistim višim staležima, posvuda čovjek naiđe bar jednom na pojavu koja nije nalik ni na šta od onoga što je do tada vidio, koja će bar jednom pobuditi u njemu osjećaj što nije nalik na one što su mu suđeni da ga prate u životu. Posvuda, usprkos ne znam kakvim jadima od kojih je naš život spleten, veselo projuri blistava radost, kao što gdjekad blistava kočija sa zlatnom ormom, prekrasnim konjima i ljeskavim sjajem stakala projuri pokraj nekog zabitnog siromašnog zaselka koji nije ništa drugo vidio do seljačkih taljiga, pa seljaci dugo stoje zblenuti, razjapljenih usta i skinutih kapa, iako je divna kočija već odavno odjurila i nestala im iz očiju. Isto se tako i ta plavojka odjednom posve neočekivano pojavila u našoj pripovijesti i isto tako iščezla. Da se u taj čas na Čičikovljevu mjestu našao kakav dvadesetogodišnji mladac, pa bio on husar, student ili naprosto momak koji je tek stupio na životno poprište — Bože mili, što se sve ne bi probudilo, pokrenulo, što se sve ne bi javilo u njemu! Dugo bi stajao zanesen na mjestu, tupo uperena pogleda u daljinu, pa bi zaboravio i na put, i na sve prigovore i prijekore koji ga „J-Skaju zbog zakašnjenja, zaboravi^MiM. §<ebe, i,naslužbu, i na svijet,

Mrtve duše

Ali je naš junak bio već čovjek srednjih godina i oprezne, ohlađene naravi. I on se zamislio i mislio ali treznije; njegove misli nisu bile tako lakoumne, štoviše, bile su djelomice vrlo razumne. — Divno djevojče! — reče, pa otvori burmuticu i ušmrkne burmuta. — Ali što je zapravo najljepše kod nje? Najljepše je to što je očito upravo puštena iz nekog internata ili zavoda, što kod nje nema, kako se ono kaže, ničega žen-skog, naime upravo onog što je kod njih najneugodnije. Sad je još pravo dijete, sve je kod nje jednostavno, reći će sve što joj padne na pamet, nasmijat će se kad joj dođe volja da se nasmije. Od nje se može sve na-praviti, može postati pravo čudo, a može i đubre, i bit će đubre! Samo neka je se sad prihvate mamice i tetiće! Za godinu dana napunit će joj glavu svim onim ženskim glupostima, tako da je ni rođeni otac neće prepoznati. Odnekud će se stvoriti i nadutost i neprirodnost, počet će se ravnati po napamet naučenim lekcijama, počet će razbijati sebi glavu i izmišljati s kim i kako i koliko treba razgovarati, kako i na koga treba gledati, neprestano će se bojati da ne kaže više nego što treba, najpo-slije će se sama zaplesti i svršit će tako što će lagati do kraja života, i od nje će nastati vrag bi ga znao što! — Tada na neko vrijeme zašuti, a onda nadoda: — Ipak bi bilo zanimljivo doznati čija je? Tko joj je i što otac? Je li bogat vlastelin poštene naravi, ili samo razborit čovjek koji je stekao kapital u državnoj službi? Jer, kad bi se, recimo, toj djevojčici pridodao miraz od dvjesto tisuća rubalja, od nje bi mogao postati vrlo, vrlo slastan zalogaj čić. Mogla bi to, da tako kažemo, postati prava sreća nekog pristojnog čovjeka. — Tih dvjesto tisuća počeše mu se tako za-mamno ocrtavati u glavi da se u duši naljuti na samog sebe što se nije, za one gužve oko kočija, raspitao kod prednjeg jahača ili kočijaša tko su te putnice. Međutim, uskoro se pokaže na vidiku Sobakevičevo selo i skrene mu misli na predmet kojim bijaše vječito zaokupljen. Selo mu se učini popriličnim; zdesna i slijeva dvije šume, brezik i borik, kao dva krila, jedno tamnije, drugo svjetlije; u sredini stajaše drvena kuća s mezaninom, crvenim krovom i zagasitosivim ili, bolje reći, surim zidovima — kuća slična onima kakve se kod nas grade za vojničke; naseobine i njemačke koloniste. Vidjelo se da se pri gradnji graditelj neprestano borio s vlasnikovim ukusom. Graditelj je bio sitničav i težio je za simetrijom, a vlasnik za udobnošću, pa je zato, očito, zazidao na jednoj strani sve prozore koji su odgovarali prozorima na drugoj strani, a umjesto njih probio svega jedan prozorčić koji mu je valjda zatrebao za mračnu smočnicu. Ni portik nije bio na sredini kuće, koliko se god upinjao graditelj da bude, jer je vlasnik zapovjedio da se jedan stug^sa

Prvi dio - peto poglavlje

đeno, nego svega tri. Dvorište bijaše ograđeno čvrstim i prekomjerno debelim drvenim plotom. Reklo bi se da je vlasniku mnogo stalo do trajnosti. Konjušnica, pojata i kuhinja bijahu izgrađene od debelih i te-ških brvana, kao da će tu vječno stajati. I seljačke su kuće bile uzorno sazdane: bez glatko izblanjanih zidova, rezbarija i ostalih drangulija, ali sve zbijeno čvrsto i kako treba. Čak je i bunar bio ograđen tako soli-dnom hrastovinom kakva se upotrebljava samo za vodenice i brodove. Riječju, sve što bi pogledao bilo je temeljito, postojano, napravljeno po nekom strogom i nezgrapnom redu. Približavajući se ulazu u kuću, Čičikov spazi dva lica kako gotovo u isti mah izviriše na prozor: žensko, s kapicom na glavi, usko i dugačko kao krastavac, i muško, okruglo i široko kao što su moldavske tikve od kojih u Rusiji prave balalajke, lake balalajke od dvije žice, što služe na diku i radost okretnom dvadeseto-godišnjem momku, bećaru i gizdelinu što namiguje i zvižduče bjelogru-dim i bjelovratim djevama, koje su se okupile da poslušaju brenčanje njegovih tihih žica. Tek što su izvirila, oba se lica sakriše. Na stube izađe lakaj u sivoj bluzi s plavim uspravnim ovratnikom i uvede Cičikova u hodnik, u koji je već bio izišao sam domaćin. Ugledavši gosta, reče od-sječno: — Izvolite! — i povede ga u unutrašnje prostorije. Kad je Cičikov iskosa zirnuo na Sobakeviča, učini mu se ovaj put neobično nalik na medvjeda srednje veličine. Da bi sličnost bila još veća, frak je na njemu bio posve medvjeđe boje, rukavi dugački, hlače dugačke, a hodao je nepravilno i neprestance je gazio noge ljudima oko sebe. Lice mu bijaše žarke, vatrene boje, kao likovi na bakrenim novčićima. Poznato je da na svijetu ima mnogo takvih lica kojima se priroda nije dugo bavila, nije se služila finim instrumentima kao što su turpijice, tanka svrdla i drugo, nego je jednostavno punim zamahom tesala: zasjekla sjekirom prvi put — i nastade nos, zasjekla drugi put i nastadoše usta, velikim svrdlom izbušila oči, pa nije ništa ni ostrugala nego je tako pustila u svijet i rekla: "Živjet će!" Isto je tako snažno i jednostavno bila isklesana Sobakevičeva glava, a držao ju je više oborenu nego uzdignutu, vrat uopće nije okretao i zbog takvog krutog držanja malokad je gledao u onoga s kim razgovara, nego je obično gledao u zapećak ili u vrata. Cičikov još jedanput zirne na nj dok su prolazili kroz blagovaonicu: medvjed! Pravi medvjed! Na tu je neobičnu sličnost podsjećalo i njegovo ime: Mihail Semjonovič1.

M rtv e du še

Znajući za njegovu naviku da staje ljudima na noge, Čičikov je vrlo oprezno prebirao nogama i pustio ga da ide ispred njega. Domaćin je valjda i sam bio svjestan te svoje mane pa ga je odmah upitao: — Da vas nisam možda uznemirio? — Ali Čičikov mu zahvali i reče da zasad još nema razloga za uznemirivanje.Kad su ušli u salon, Sobakevič pokaže na naslonjač i opet reče: — Izvo-lite! — Sjedajući, Čičikov zirne na zidove i slike što su visile na njima. Na slikama su bili sve sami junaci, samjp grčke vojskovođe prikazane u svoj svojoj veličini: Mavrokordatos u crvenim hlačama i bluzi, s na-očalama na nosu, Miaulis i Kanaris1.Svi su ti junaci imali tako debele butine i tako nevjerojatne brčine da su čovjeka podilazili srsi. Među tim grčkim gorostasima našao se, bog-zna kako i zašto, Bagration, suh i mršav, s malim zastavama i topovima u pozadini, u sasvim usku okviru. Zatim je tu opet bila grčka junakinja Bobelina, kojoj je jedna noga bila krupnija od cijelog trupa gizdelina kojima su krcati današnji saloni. Domaćin je, valjda zato što je i sam bio zdrav i snažan, želio da mu soba bude ukrašena isto tako snažnim i zdravim ljudima. Do Bobeline, uz sam prozor, visila je krletka iz koje je virio drozd tamne boje s bijelim točkicama, također vrlo sličan Sobakeviču. Gost i domaćin nisu šutjeli još ni dvije minute kad se otvoriše vrata salona i uđe domaćica, neobično visoka dama, u kapici s vrpcama obojenim domaćom bojom. Ušla je dostojanstveno, držeći glavu uspravno, poput palme.— Evo, to je moja Feodulija Ivanovna! — reče Sobakevič.Čičikov priđe ruci Feodulije Ivanovne, a ona mu je gotovo gurne na usta, pri čemu on primijeti da je ruke oprala u rasolu od krastavaca.— Dušo, da ti predstavim Pavla Ivanoviča Čičikova — nastavi Sobakevič. — Imao sam čast da se upoznam s njim kod gubernatora iupravitelja pošte.Feodulija Ivanovna zamoli gosta neka sjedne, također riječju: — Izvo-lite! — i mahne glavom kao glumice kad igraju kraljice. Zatim sjede na sofu, pokrije se svojom vunenom maramom i ne trene više ni okom ni obrvom.Čičikov opet digne pogled i opet ugleda Kanarisa debelih butina i beskonačnih brčina, Bobelinu i drozda u krleci. Gotovo pet punih minuta svi su mukom mučali; čulo se samo kako

P rv i d io - p e to po g lav lje

drozd kljucka o drvo drvene krletke zobljući na dnu mrvice kruha. Čičikov još jednom obuhvati pogledom sobu i sve što je bilo u njoj__sve bijaše temeljno, nadasve nezgrapno i nekako čudnovato nalikna samog kućedomaćina; u kutu salona stajaše trbušast pisaći stol od orahovine na četiri grozne noge, pravi medvjed. Stol, naslonjači, stolcisve bijaše nekako teško i nespretno ukratko, svaki predmet, svakistolac kao da je govorio: "I ja sam Sobakevič!" ili: "I ja nalikujem naSobakeviča!"Spominjali smo vas kod predsjednika suda Ivana Grigorjeviča —reče napokon Čičikov, kad je vidio da se nitko ne sprema da zavrgnerazgovor — u prošli četvrtak. Baš je bilo lijepo.Da, nisam bio tada kod predsjednika — odvrati Sobakevič.Divan je to čovjek!Tko to? — priupita Sobakevič gledajući u zapećak.Predsjednik.E pa, možda se vama tako čini, ali on vam je zakleti mason, a budala je kakvu svijet još nije vidio.Čičikov se malko lecne na takvu prilično oštru ocjenu, ali se onda opet snađe i nastavi:Dakako, nema čovjeka bez mane, ali je zato gubernator krasančovjek!Gubernator da je krasan čovjek?Jest, zar nije?To je najveći razbojnik na svijetu!Sta, gubernator da je razbojnik? — reče Čičikov, kome nikako nijeišlo u glavu kako je gubernator mogao upasti među razbojnike. — Moram priznati da to ne bih nikad pomislio — produži. — Ali dopustiteipak da napomenem: njegovi postupci nisu nipošto takvi, naprotiv,prije bi se moglo reći da je blag čovjek.I kao dokaz navede čak i novčarke što ih je sam gubernator izvezao, i pohvalno se izrazi o ljubaznom izrazu njegova lica.— I lice mu je razbojničko! — odsiječe Sobakevič. — Samo mu dajtenož i pustite ga na glavnu cestu — zaklat će vas, za kopjejku će vaszaklati! On i vicegubernator, to su vam Gog i Magog.

E, sigurno je u zavadi s njima", pomisli Čičikov. "Nego, da pora-zgovaram s njim o upravitelju policije: čini mi se da su njih dvojica Prijatelji."

Doduše, što se mene tiče — reče — meni se, moram priznati, naj-više od sviju sviđa upravitelj policije. Kako je to neposredan, otvoren

Mrtve duše Prvi dio - peto poglavlje

— Lupež! — odsiječe Sobakevič kao na panju. — Izdat će vas, iznevjeriti i još će onda ručati s vama. Znam ja sve njih: to su vam sve samilupeži, cijeli je grad takav: lupež jaše na lupežu i lupežom ga goni. Svesu vam to Jude. Među njima je samo jedan jedini pošten čovjek: javnitužilac, ali je i on, ako ćemo pravo, svinja.Iza takvih pohvalnih, iako donekle kratkih biografija, Čičikov uvidje da druge činovnike nema smisla ni spominjati, i sjeti se da Sobakevič ne voli ni o kome kazati dobru riječ. |Sto je, dušo, hoćemo li ručati? — priupita Sobakeviča njegova supruga.Molim lijepo! — reče Sobakevič.Zatim, kad su prišli stolu na kojem su stajala predjela, gost i domaćin popiše po čašicu votke, kao što je red, pa založiše kao što se zalaže po gradovima i selima svekolike prostrane Rusije, to jest svakojakih slanih stvarčica i inih sitnica koje otvaraju tek, i pođoše svi u bla-govaonicu; pred njima je, kao guska, dostojanstveno stupala doma-ćica. Omanji stol bijaše prostrt za četiri osobe. Na četvrto mjesto sjela je vrlo brzo — teško je pouzdano reći tko, gospođa ili gospođica, rođakinja, gazdarica ili naprosto ukućanka: neka ženska bez kapice, tridesetih godina, zaogrnuta šarenom maramom. Ima osoba koje ne postoje na svijetu kao objekti nego kao usputne pjegice ili točkice na predmetima. Sjede vazda na istom mjestu, jednako drže glavu, malne ih smatraš pokućstvom i sve misliš da iz tih usta nije nikad izišla nije-dna riječ, a kad tamo, negdje u djevojačkoj sobi ili u smočnici, pokaže se odjednom: oho-ho!Šči je, dušo moja, danas vrlo dobar! — reče Sobakevič, pošto jesrknuo juhu i sasuo u tanjur komadinu njanje, poznatog jela što sesluži uz šči, a spravlja se od ovčjeg želuca punjenog heljdinom kašom,ovčjim mozgom i nožicama. — Ovakve njanje nećete jesti u graduproslijedi obraćajući se Cičikovu — tamo će vam podvaliti vrag znašto.Kod gubernatora se, ipak, ne jede loše — reče Čičikov. *A znate li od čega se sve ono spravlja? Nećete više htjeti jesti kadčujete.Ne znam kako se spravlja, o tome ne mogu suditi, ali su svinjskikotleti i kuhana riba bili izvrsni.To vam se samo tako čini. Ma znam ja što oni kupuju na tržnici.Onaj njihov nitkov od kuhara, koji je izučio zanat kod Francuza, kupimačku, odere je i iznese na stol umjesto zeca.

E...1

__Pa što možeš, dušo, kad se kod njih tako radi, nisam ja kriv što svioni tako rade. Sve što je nepotrebno, što naša Akuljka baca, da prosti-te, u napoj, oni lijepo meću u juhu! Da, u juhu! nego šta!__Ti uvijek možeš za stolom ispričati tako nešto! — opet će Sobake-vičeva supruga.__pa dobro, dušo moja — reče Sobakevič — ali ja tako nešto neradim, i otvoreno ću ti reći u lice da nikad ne bih jeo takve splačine. Sve da mi šećerom oblijepiš žabu, ne bih je uzeo u usta, a isto tako ne bih uzeo ni kamenice: znam ja dobro čemu je kamenica slična. Uzmite malo ovčetine — produži obraćajući se Cičikovu — ovo vam je ovčji hrbat punjen kašom. To vam nije fricasse1 što vam u gospod-skim kuhinjama spravljaju od ovčetine koja se po četiri dana povlači po tržnici. Sve su to izmislili oni doktori Nijemci i Francuzi, sve bih ja njih zbog toga povješao! Izmislili dijetu, liječe gladovanjem! Misle, ako oni imaju njemačko ustrojstvo i slabe kosti, da i s ruskim želucem znaju kako treba! Ama, sve to ništa ne. vrijedi, sve su to izmišljotine, sve je to... — Tu Sobakevič čak srdito zavrti glavom. — Kažu: prosvje-ta, prosvjeta, a ta vam je prosvjeta — šmarn! Upotrijebio bih i neku drugu riječ, ali se za stolom ne pristoji. Kod mene vam nije tako. Kod mene, kad je svinjetina — daj cijelu svinju na stol, kad je ovčetina— iznesi cijelu ovcu, kad je guščetina — cijelu gusku! Radije ću jestisamo dva jela, ali da se: najedem kao čovjek.Sobakevič potvrdi riječi djelom: prebaci polovicu ovčjeg hrpta sebi u tanjur i pojede sve, ogloda i isiše sve do posljednje koščice. "E, da, taj zna što valja", pomisli Čičikov.Kod mene vam nije tako — nastavi Sobakevič brišući ruke ubrusom — kod mene vam nije kao u nekog tamo Pljuškina: ima osamstotina duša, a živi i jede gore nego moj čobanin.A tko je taj Pljuškin? — priupita ga Čičikov.Lupež — odgovori Sobakevič. — Škrtac kakvog je teško i zamisliti. Sužnji u tamnici bolje žive od njega: sve je svoje ljude pomorioglađu.Ma nemojte! — prihvati Čičikov suosjećajno. — I kažete da kodnjega ljudi zbilja umiru u velikom broju?Crkavaju kao muhe.Zar zbilja kao muhe! A dopustite da vas upitam je li njegovo ima-

Mrtve duše Prvi dio - peto poglavlje

nje tu negdje u blizini?Pet vrsta odavde.Pet vrsta! — usklikne Čičikov i čak osjeti kako mu srce zalupa.A kad se krene od vas, je li nadesno ili nalijevo?Ne bih vam savjetovao ni da pitate za put do tog pseta! — rečeSobakevič. — Prije bih vam mogao oprostiti da odete u neku kuću nazlu glasu, nego k njemu.Ama, nisam ja to pitao šta ja znam zfeog čega, nego samo zato štovolim da znam ponešto o svakojakim mjestima — odvrati mu Čičikov.Iza ovčjeg hrpta slijedile su lepinjice sa sirom, od kojih je svaka bila mnogo veća od tanjura, zatim puran velik kao tele nadjeven svaka-kvim dobrim stvarima: jajima, rižom, jetrom i tko bi ga znao čime sve ne, što bi se sve zgrudalo u želucu. Time je ručak završio; ali kad ustadoše od stola, Čičikov osjeti da je za čitav pud teži nego što je bio prije ručka. Odoše u salon gdje već, zatekoše na tanjuriću slatko — i to slatko koje nije bilo ni od krušaka, ni od šljiva, ni od bilo kakvih bobica — ali ga se ni gost ni domaćin ne dotakoše. Domaćica iziđe da naspe slatkog i na druge tanjuriće. Čičikov iskoristi njenu odsutnost da se obrati Sobakeviču, koji je ležao izvaljen u naslonjaču i samo ste-njao nakon obilatog ručka, ispuštajući nekakve nerazumljive glasove, krsteći se i zaklanjajući svaki čas usta rukom:Baš sam htio da porazgovaram s vama o jednom malom poslu.Evo još slatka — reče domaćica vraćajući se s tanjurićem — rotkva kuhana u medu!Poslije ćemo! — reče Sobakevič. — A ti idi sad u svoju sobu, PavelIvanovič i ja ćemo skinuti frakove i malko se odmoriti.Domaćica je već htjela poslati po perine i jastuke, ali joj domaćindobaci:Ne treba, odmorit ćemo se u naslonjačima — pa domaćica ode.Sobakevič nagne malo glavu ne bi li bolje čuo o kakvom je poslu riječ.Čičikov poče nekako izdaleka, dotakne se najprije općenito cijele ru-ske države i osobito pohvali njeno prostranstvo, reče da čak ni staro Rimsko Carstvo nije bilo tako veliko i da se stranci opravdano dive...— Sobakevič je sve to slušao nagnute glave —... i da se po postojećimuredbama ove države, kojoj po slavi nema ravne, revizijske duše što suzavršile svoj životni put ipak računaju, dok se ne preda nova revizijskalistina, isto kao da su žive, da se ne bi državna nadleštva opteretila

složenost ionako već vrlo složenog državnog aparata — Sobakevič je sve to slušao nagnute glave — ali da je ta mjera, koliko god bila opra-vdana, pomalo na teret mnogim veleposjednicima, jer ih obavezuje da plaćaju porez kao za žive osobe, i da bi on, iz osobnog poštovanja prema njemu, bio čak spreman preuzeti na sebe dio te zaista teške obaveze. O glavnom se predmetu Čičikov izrazio vrlo oprezno: nipo-što nije nazvao duše umrlima, nego samo nepostojećima. Sobakevič je sve to slušao kao i prije, nagnute glave, a da mu se na licu nije ocrtalo ama baš ništa što bi bilo nalik na nekakav izraz. Reklo bi se da u tom tijelu uopće nema duše, ili, ako je ima, da nije ondje gdje bi morala biti, nego je kao u besmrtnog Koščeja1 negdje daleko iza gora, pokrivena tako debelom korom da sve ono što se zbiva na njenu dnu ni najmanje ne potresa površinu.Dakle, što kažete?... — priupita Čičikov očekujući pomalo uzbuđeno odgovor.Trebate mrtvih duša? — zapita ga Sobakevič posve jednostavno,bez tračka začuđenosti, kao da je riječ o žitu.Da — odgovori Čičikov i opet ublaži taj izričaj dodavši — nepostojećih.Našlo bi se, zašto ne... — reče Sobakevič.A ako se nađu, vama će jamačno... biti drago da ih se oslobodite?Molim lijepo, voljan sam ih prodati reče Sobakevič, koji je većmalko dignuo glavu i dosjetio se da kupac ima od toga valjda nekakvekoristi."K vragu", pomisli Čičikov, ovaj prodaje još prije nego što sam i pi-snuo!" — i izgovori naglas:A koja bi, na primjer, bila cijena?... Iako je to, doduše, takva stvar...da je o cijeni čak i čudno...Pa, da vam ne bih previše zacijenio, sto rubalja po komadu? rečeSobakevič.Sto! — uzvikne Čičikov, zine i pogleda ga ravno u oči, jer nije bionačisto da nije možda pogrešno čuo, ili da se nije možda Sobakevičujezik, po svojoj tromoj naravi, nekako naopako okrenuo te je umjestojedne riječi izvalio drugu.Što, zar vam je to skupo? — priupita ga Sobakevič, a onda doda:A koja bi bila vaša cijena?

M rtve duše

Moja cijena! Vi ste se valjda zabunili, ili se nismo dobro razumjeli,zaboravili ste o čemu je riječ. Sto se mene tiče, ja mislim, ruku nasrce, da je osamdeset kopjejaka po duši više nego dobra cijena!Ma što je vama — osamdeset kopjejaka!Pa eto, po mom mišljenju, ja mislim da vam više ne bih mogaoponuditi.Ali ne prodajem ja vama opanke.Ama priznajte i sami: nisu to ipak ni ljudi.I vi mislite da ćete naći budalu koja će vam prodati revizijsku dušuza dvadeset kopjejaka?Ali dopustite, zašto ih zovete revizijskim kad su te duše već odavnopomrle i od njih je ostalo tek pusto ime? Uostalom, da ne razglabamo dalje o toj temi, molim, dat ću vam po rubalj i pol, više zbilja nemogu.Ma kako vas nije sramota spominjati tako bijednu svotu! Sto secjenkate kažite pravu svotu!Ne mogu, Mihaile Semjonoviču, vjerujte mi kad vam kažem da nemogu, što se ne može, ne može se — reče Cičikov, ali dometne jošpo pola rublja.Ma što tu škrtarite! — reče Sobakevič — Zbilja nije skupo! Nekibi vas lupež i prevario, prodao bi vam smeće, — ne duše; a kod menevam je sve prvorazredno, jedan bolji od drugoga: ako nije obrtnik, aono je bar krepak seljak. Evo, uzmimo, na primjer, kolara Mihejeva!Taj nije više pravio drugačije kočije nego na opruge. I nije vam to kao uMoskvi što rade, da izdrže dan-dva, nego je durašno, sam ih i tapetirai lakira!Cičikov zausti da rekne kako Mihejeva ipak već odavno nema na ovom svijetu, ali se Sobakeviču, štono riječ, razvezao jezik, pa se sve čudiš otkud mu najednom takav dar govora:A Stepan Propka1, tesar? Evo vam moje glave da nećete nigdje višenaći takva seljaka. Kakva je to bila ljudina! Da je služio u gardi, tko znagdje bi mu bio kraj, bio je preko dva metra visok. >Cičikov htjede i opet napomenuti da ni Propke nema više na ovomsvijetu, ali je iz Sobakeviča potekla takva bujica riječi da nije mogaodrugo nego da ga sluša:A Miluškin, ciglar! Taj vam je mogao izgraditi peć za kakvu god

P rv i d io - pe to pog lav lje

hoćete kuću. A Maksim Teljatnikov, čizmar: samo šilom bočne i čizme već gotove, i to čizme da im nema para, a pića ni da bi okusio. A Je-remej Sorokopljohin! Pa taj je seljak vrijedio koliko svi drugi zajedno, u Moskvi je trgovao, plaćao mi je po pet stotina rubalj a godišnjeg danka. Eto kakvi su to ljudi! Nije to ono što bi vam prodao tamo neki Pljuškin.Ali dopustite — napokon će Cičikov, zaprepašten takvom poplavom riječi kojima kao da nema kraja — zašto nabrajate sve njihoveosobine kad od njih nema više nikakve koristi, kad su to sve mrtvi ljudi? Mrtvim tijelom možeš samo poduprijeti plot, kao što veli narod.a da, dakako da su mrtvi — reče Sobakevič kao da se prenuo i sjetio da su to zaista već mrtvaci, a onda dometne: — Uostalom, da i tokažem, a što su i ti ljudi koji se računaju da su živi? Kakvi su to ljudi?To su muhe, a ne ljudi.Ali ipak postoje, a ovo je puka tlapnja.Ma nije to opet ni puka tlapnja! Da vam kažem kakav je bio tajMihejev, takvih ljudi nećete više naći: to vam je bio takva ljudeskarada ne bi mogao ući u ovu sobu; ne, to zbilja nije puka tlapnja! A uplećima je imao snagu kakve ni u konja nema; baš bih volio da čujemgdje biste još mogli naći takvu tlapnju!Ove posljednje riječi izgovorio je obraćajući se već portretima Bagra-tiona i Kolokotronisa što su visili na zidu, kao što obično biva kad se jedan od sugovornika odjednom, tko zna zašto, ne obrati onome koga se tiču njegove riječi, nego nekoj trećoj osobi koja je slučajno ušla u sobu, čak i posve nepoznatoj osobi od koje zna da neće dobiti ni odgo-vora ni mišljenja ni potvrde, ali u koju ipak tako upre pogled kao da je poziva da posreduje među njima; i neznanac se u prvi mah pomalo zbuni pa ne zna treba li da odgovori na nešto o čemu nema pojma, ili da samo reda radi još malo ostane, a onda lijepo ode. -— Ne, više od dva rublja ne mogu vam ponuditi — reče Cičikov.— Molim lijepo, da ne biste rekli da previše tražim i da vam ne želimučiniti uslugu, molim — po sedamdeset i pet rubalj a za dušu, samo unovčanicama, i to zbilja jedino vama za ljubav."Pa zar on zbilja mene drži za budalu, što li?" — pomisli Cičikov, a onda produži naglas:— Meni je ovo zbilja malo čudno: čini mi se kao da igramo nekakvukazališnu predstavu ili komediju, inače ne znam kako bih sam sebiovo objasnio... Čini mi se da ste vi prilično pametan čovjek, da steb o čemura^ovaramoj to je luk i voda. Šta to vrijedi?

M rtve duše P rv i d io - pe to pog lav lje

— Pa eto, vi kupujete, vama je dakle potrebno.Tu se Čičikov ugrize za usnu jer nije znao što da odgovori. Razveze stoga o nekim obiteljskim i svojtinskim razlozima, ali mu Sobakevič jednostavno odbrusi:Mene ne zanimaju vaše obiteljske prilike, ne pačam se u privatnestvari, to su vaše brige. Vama trebaju duše, ja sam voljan da vam ihprodam. Bit će vam još žao što ih niste kupili.Dva rublja — ponovi Čičikov.Ma vi stalno jednu kozu derete, kako veli poslovica. Jašete na tadva rublja i nikako da sjašite s njih. Recite pravu cijenul"Ama, neka ga voda nosi", pomisli Čičikov, "primetnut ću tom psetu još pola rublja, nek se naždere!"Dobro, primetnut ću još pola rublja.E pa, molim lijepo, i ja ću vama reći svoju najnižu cijenu: pedesetrubaljal Bit ću zaista na gubitku, nigdje nećete tako jeftino dobiti takovaljane ljude!"Kakav gramzljivac!" — reče u sebi Čičikov, a onda produži naglas, pomalo zlovoljno:— Ama, kako to zbilja... kao da se zaista radi o nekoj ozbiljnoj stvari.Negdje drugdje: dobio bih ih budzašto. Svaki drugi dao bi mi ih dragevolje, samo da ih se otarasi. Tko bi ih lud zadržao da plaća na njihporez!A znate li vi da ovakve kupovine, među nama budi rečeno, kaomeđu prijateljima, nisu uvijek dopuštene, i kad bih ja ili netko druginešto zucnuo — takav bi čovjek izgubio svako povjerenje, što se tičesklapanja ugovora preuzimanja bilo kakvih probitačnih obaveza."Gle ga kamo cilja, hulja! — pomisli Čičikov, ali odmah odgovori sasvim hladnokrvno:Kako god hoćete, ali znajte da ja ne kupujem ni zbog kakve potrebe, kao što vi mislite, nego onako, iz osobnih duševnih pobuda. Akonećete dva i pol rublja, onda zbogom!"Ne možeš ga smotati, ne da se!" — pomisli Sobakevič.Ma dobro, nek vas vrag nosi, dajte po trideset rubalja i nosite ih!Ama, vidim ja da vama nije do prodaje, zbogom!Čekajte, čekajte! — reče Sobakevič ne ispuštajući mu ruku, i jošmu stane na nogu jer je naš junak zaboravio da se čuva, pa je za kaznupropištao i poskočio na jednoj nozi. — Oprostite, molim vas! Čini mise da sam vas uznemirio. Izvolite, sjedite ovamo! Molim vas!I posjedegosta u.naslonjač čak prUično spretno* kao medvjed koii ie

kad mu se kaže: "Hajde pokaži, Miso, kako se žene kupaju", ili: "Akako, Miso, mala djeca kradu grašak?".— Zbilja samo uludo tratim vrijeme, žuri mi se.Sjedite još samo časak, sad ću vam reći nešto lijepo. — I Sobakevič sjede bliže njemu i šapne mu na uho, kao kakvu tajnu: — Može ličetiri za stotinu?Mislite po dvadeset pet rubalja? Ni govora, neću čak ni šesnaest zastotinu, ne dam ni kopjejke više.Sobakevič ušuti. Čičikov također ušuti. Šutnja potraje dvije-tri minu-te. Bagration orlovskog nosa pratio je neobično pozorno sa zida ovo pogađanje.Koja je onda vaša posljednja cijena? — zapita napokon Sobakevič.Dva i pol.Vama je, bogami, duša isto što i kuhana repa. Dajte bar po trirublja!Ne mogu.E pa, što se može, neka vam bude! Na gubitku sam, ali što mogukad imam tako glupu narav: ne mogu da ne pričinim zadovoljštinubližnjemu. A sad treba valjda i kupoprodajni ugovor sklopiti, da budesve u redu?Naravno.E pa, to je onaj vrag, morat ću radi toga u grad.I tako sklopiše posao. Dogovoriše se da se sutradan sastanu u gradu i sa-stave ugovor. Čičikov zatraži popis kmetova. Sobakevič mu drage volje udovolji, odmah priđe pisaćem stolu i poče sam svojom rukom ispisivati ne samo imena nego i sve hvale vrijedne osobine svakog pojedinca. Sjedeći iza njega, Čičikov nije više imao nikakva posla pa je promatrao svu njegovu pozamašnu pojavu. Kad mu je pogledao leđa, široka kao u zdepastih vjatskih konja, i noge nalik na stupove od lijevanog željeza što se postavljaju po pločnicima, nije mogao da u sebi ne uzvikne: "Zbilja te je nadario Bog! Baš si ono što vele — loše skrojen ali čvrsto sašiven!... Jesi li se već rodio kao medvjed ili te je pomedvjedio život u zabiti, sjetva žita, natezanje sa seljacima, pa si tako postao, štono riječ, stisnut kao šaka? Ne, ja mislim da bi bio isti takav i da su te odgojili po novoj modi, da si se kretao u otmjenu društvu i živio u St. Peterburgu, a ne u zabiti. Sva je razlika u tome što sad smažeš po polovicu ovčjeg hrpta s kašom i lepinjicu koliko je tanjur velik, a tamo bi jeo nekakve kotlete s tartufima. Sad su ovdje pod tvojom vlašću gi: dobrp.se s|a|eš s njima i dakako da im nećeš učiniti ništa nažao

M rtve du še P rv i d io - p e to p o g la v lje

kojima bi davao po prstima, jer bi znao da to nisu tvoji kmetovi, ili bi pljačkao državu! Da, tko je stisnut kao šaka, taj se nikad ne otvori da bude dlan! A ako mu razmakneš prst ili dva, bit će još gore. Ako pak pokupi koju mrvicu znanja sa stola neke znanosti, pokazat će on poslije, kad zauzme kakav istaknut položaj, svima onima koji se zaista razumiju u te stvari! I još će možda reći: 'Sad će oni vidjeti tko sam ja!' I izmislit će takvu mudru odredbu da će mnogima prisjesti... Eh, kad bi sve takve stisnute šake..."

Evo, gotov je popis — reče Sobakevič i okrene se.Gotov? Dajte, molim vas, da vidim!I Čičikov preleti pogledom popis diveći se točnosti i urednosti: ne samo što bijahu potanko naznačeni obrt, zanimanje, godine i obitelj-sko stanje, nego su čak sa strane bile unesene posebne napomene o ponašanju, trijeznosti — riječju milina jedna!

A sad molim kaparicu! — reče Sobakevič.Ma što će vam kapara? Dat ću vam u gradu odjednom sav novac.Ipak, znate, takav je red — odvrati Sobakevič.Ma ne znam otkud bih vam dao kad nisam ponio sa sobom novaca?Ipak, dobro, evo imam ovdje deset rubalja.Ma što je to deset rubalja! Dajte bar pedeset!Čičikov se poče izgovarati da nema novaca, ali Sobakevič tako odlu-čno ustvrdi da ima da Čičikov izvadi još jednu novčanicu i reče:Dobro, evo vam još petnaest, svega dvadeset i pet. Samo, molimpriznanicu.A što će vam priznanica?Ipak je, znate, bolje da mi date priznanicu. Tko zna što se iza brdavalja.Dobro, dajte mi te novce!Što će vam? Evo, držim ih u ruci! Dobit ćete ih čim potpišetepriznanicu.Ali, molim vas, kako ću napisati priznanicu? Prije valjda moramvidjeti novce.Čičikov prepusti novce iz ruku Sobakeviču, koji pristupi stolu i pokri-je ih prstima lijeve ruke, a desnom napiše na komadiću papira da je za prodane duše primio kaparu od dvadeset pet rubalja u novčanicama. Kad je potpisao potvrdu, pregleda još jednom novčanice.— Ova je prilično stara! — izusti pregledajući jednu od njih na svjetlu. — Malo je i poderana, ali se među prijateljima na to ne gleda."Gramzljivac, seoski lihvar!" pomisli Čičikftv,,, "A. .ug„ SftiP.Š i životi-

.— A ženskih nećete?Neću, hvala.Jeftino bih vam dao. Po rubalj komad, vama za ljubav.Ne, ženske mi ne trebaju.E pa, kad vam ne trebaju, ne vrijedi ni riječi trošiti. Ukusi su različiti, netko voli popa, a netko popadiju, kako veli narod.Još bih vas samo zamolio da ovaj posao ostane među nama — rečeČičikov opraštajući se s domaćinom.Ma razumije se samo po sebi. Treći nema tu šta tražiti; ono što sezbiva među dobrim prijateljima, treba i da ostane među njima. Doviđenja! Hvala vam što ste nas posjetili; molim vas da nas ni ubudućene zaboravljate: kad ugrabite koji slobodni časak, dođite na ručak, pada popričamo. Možda će se opet pružiti prilika da pomognemo jedandrugome."Da, pazi da ne bih!" — mislio je Čičikov sjedajući u kočiju. "Po dva i pol rublja opalio me za mrtvu dušu, vražji lihvar!" Bio je nezadovoljan Sobakevičevim držanjem. Ipak se, kako bilo da bilo, poznaju, susretali su se i kod gubernatora i kod upravitelja policije, a ponio se kao da se nikad nisu vidjeli, uzeo mu pare nizašta! Kad je kočija izišla iz dvorišta, Čičikov se obazre i vidje kako Sobakevič svejednako stoji na ulaznim stubama, reklo bi se da motri na koju će stranu gost okrenuti.Hulja, još uvijek stoji i gleda! — procijedi Čičikov kroza zube,pa zapovjedi Selifanu neka skrene prema seljačkim kućama kako sekočija ne bi više mogla vidjeti od vlastelinskog dvora. Htio je svratitido Pljuškina, kod koga, po Sobakevičevim riječima, seljaci crkavajukao muhe, ali nije htio da Sobakevič to zna. Kad je kočija već stigla dokraja sela, zazva prvog seljaka koji je negdje na putu našao pogolemobrvno i sad ga vuče na leđima kući, baš kao kakav neumoran mrav.Hej, bradonjo! Kako bih došao odavde do Pljuškina a da ne prođem pokraj vlastelinskog dvora?Reklo bi se da je seljaka to pitanje dovelo u nepriliku.■— Sta, ne znaš?■— Ne, gospodine, ne znam.■— Eh, čovječe božji! Osijedio si a pameti nisi stekao! Zar ne poznaješonu škrticu Pljuškina, onog što slabo hrani svoje ljude?■— A! Onog zakrpanog, zakrpanog! — usklikne seljak.Riječi "zakrpanog" dodao je još imenicu koja je bila vrlo prikladna alise ne upotrebljava u boljem društvu, pa ćemo je izostaviti. Uostalom,

M rtve duše P rv i d io - šesto poglav lje

čikov, kad je kočija bila već daleko odmakla i seljak se izgubio iz vida, svejednako smješkao sjedeći u kočiji. Snažno se izražava ruski narod! I kad prišije komu neku riječ, ostat će mu rodu i potomstvu, pratit će ga i u službi, i u mirovini, i u St. Peterburgu, i nakraj svijeta. I ma koliko se poslije domišljao i oplemenjivao svoj nadimak, pa makar na-tjerao i kojekakva piskarala da mu za najamničku plaću vuku lozu od starog kneževskog roda, ništa tu ne pomaže: nadimak će sam od sebe graknuti iz sveg svog gavranskog grla i jasAo pokazati otkud je izletjela ptica. Ono što je zgodno izrečeno, isto kao i ono što je napisano, ne možeš isjeći sjekirom. A još je i kako zgodno sve ono što je poteklo iz dubine Rusije, gdje nema ni njemačkih ni finskih ni bilo kojih drugih plemena, nego je sve samoniklo, živ i bistar ruski um koji nema dlake na jeziku, koji ne liježe riječ kao kvočka piliće nego je učas odvali, kao putnicu da je dovijeka nosiš, i ne treba poslije ništa više dodavati, ka-kav ti je nos ili usta — jednom si crtom ocrtan sav, od glave do pete! Koliko je god neizmjerno mnoštvo crkava, manastira s kubetima, lu-kovicama i križevima rasuto po svetoj, pobožnoj Rusiji, isto toliko neizmjerno mnoštvo plemena, naraštaja i naroda vrvi, šareni se i vrze po licu zemljinu. I svaki narod nosi u sebi zalog snage pun stvaralačkih duševnih sposobnosti, svoje jarke osobitosti i drugih darova Božjih, te se na svoj način razlikuje od ostalih svojom vlastitom riječju kojom, imenujući bilo koji predmet, odaje tim svojim izrazom dio vlastitog karaktera. Poznavanje srca i životnu mudrost iskazuje Britančeva riječ; kao vjetropirast gizdelin bljesnut će i ispariti kratkovječna Francuzova riječ; oštroumno smišlja svoju pametno mršavu riječ, koju ne može svak dokučiti, Nijemac; ali nema riječi koja bi bila tako zamašna, živa, koja se tako otela iz samog srca, koja tako kipi i treperi od života kao zgodno pogođena ruska riječ.

Šesto poglavljeNekad davno, u mojim mladim danima, u nepovratno prohujalim da-nima djetinjstva, radovao sam se kad god bih se prvi put približavao nekom nepoznatom mjestu: svejedno je li to bio zaselak, siromašan kotarski gradić, selo ili naselje — mnogo je toga zanimljivog u njemu otkrivao djetinji radoznali pogled. Svako zdanje, sve što je nosilo na sebi bilo kakav trag primjetne osobitosti zaokupljalo me i iznenađivalo. Bila to zidana državna zgrada u poznatom arhitektonskom stilu, s polovi-com lažnih prozora, što je stršila sama samcata među malim prizemnim brvnarama u kojima su stanovali sitni građani, bila to okrugla, pravilna kupola sva obložena bijelim željeznim limom što se dizala iznad nove crkve obijeljene kao snijeg, bila to tržnica ili mjesni gizdelin koji se zate-kao usred grada — ništa ne bi promaklo mojoj živoj, oštroj pozornosti. I proturivši nos iz svojih putnih kola, promatrao sam i dotad neviđeni kroj nekog redengota, i drvene pregratke s čavlima, sa sumporom što se izdaleka žutio, s grožđicama i sapunom što su se nazirali kroz vrata sitničarije, skupa sa staklenkama sasušenih moskovskih bombona, pro-matrao sam i pješačkog časnika koji je prolazio sa strane, bogzna iz koje je gubernije dospio u taj dosadni kotarski gradić, i trgovca u krznenu kaputu koji je jurio nekud u trkaćoj kočijici, pa sam se uživljavao u nji-hov jadni život. Prođe kotarski činovnik a ja već mislim: kamo li ide, na sjedeljku nekom svom kolegi ili ravno kući da posjedi još oko pola sata na ulaznim stubama dok se sasvim ne uhvati mrak, pa da onda sjedne za ranu večeru s majkom, ženom, svastikom i ostalom obitelji, i o čemu li će razgovarati kad služavka s ogrlicom oko vrata ili dječak u debeloj bluzi donese, već poslije juhe, lojanicu u starom domaćem svijećnjaku? Približavajući se selu nekog vlastelina, radoznalo sam promatrao visoki uski drveni zvonik ili široku mračnu drvenu staru crkvu. Zamamno su se nazirali u daljini kroz zelenilo crveni krov i bijeli dimnjaci vlastelin-skog dvora, i iedva sam čekao da se razmaknu s obie Strane YQĆniaci što

M rtve duše

ga zaklanjahu, pa da se ukaže sav, cijelo njegovo pročelje koje mi tada, jao, nije nipošto bilo tričavo; a po njemu sam onda nastojao pogoditi kakav je sam vlastelin, je li debeo, ima li sinova ili pak šest samih kćeri što se smiju zvonkim djevojačkim smijehom i igraju se, a među njima je svagda najmlađa sestra ljepotica, i jesu li crnooke, i je li on veseljak ili je natmuren kao mjesec rujan na izmaku, pa sve gleda u kalendar i govori o raži i pšenici što su mladeži uvijek dosadni?Sada se ravnodušno približavam svakom nepoznatom selu i ravnodušno promatram njegov tričavi izgled; mom ohlađenom pogledu ništa nije pravo, ništa nije smiješno, i ono što bi nekad izazvalo živahnost na mom licu, smijeh i bujicu riječi, prolazi sad mimo mene a da moja hladna nepomična usta ne daju ni glasa od sebe. O mladosti moja! O svježino moja!

Dok je Čičikov premišljao i smijuckao se nadimku što su ga seljaci prisili Pljuškinu, nije ni opazio kako su se našli usred prostrana sela s mnoš-tvom kuća i sokaka. Uskoro ga je ipak na to upozorilo svojsko drndanje što gaje izazvala cesta pokrivena trupcima, prema kojoj gradska kaldrma nije bila ništa. Ti su se trupci, kao tipke na klaviru, čas dizali, čas spu-štali, pa bi nesmotreni putnik u tren oka zaradio čvorugu na potiljku ili modricu na čelu, ili bi vlastitim zubima odgrizao sam sebi vršak jezika. Na svim seoskim zdanjima Čičikov zapazi nekakvu posebnu trošnost: brvna su na kućama bila tamna i stara; mnogi krovovi bijahu prošupljeni kao rešeto, a na nekima je ostalo još samo sljeme i sa strane vjenčanice nalik na rebra. Čini se da su sami domaćini poskidali s njih šindru i pau-znice držeći, sasvim opravdano, naravno, da ne štite kuću od kiše, a kad je lijepo, ionako ne prokišnjava, i što bi se čovjek baškario u kući kad ima mjesta i u krčmi i na cesti — jednom riječju, gdje god hoćeš. Pro-zori su na kućicama bili bez stakla, gdjekoji bijahu začepljeni krpom ili zobuncem; ograđeni balkončići ispod krova, što se iz nepoznatih razloga grade na nekim ruskim seljačkim kućama, naherili se i pocrnjeli tako da nisu bili čak ni slikoviti. Iza kuća protegli se na mnogim mjestima gole-mi stogovi žita koji tu, očito, već dugo stoje; boja im nalik na boju stare, loše ispečene opeke, na vrhu raste svakakav drač a sa strane se privilo uz stog čak i grmlje. Očito je žito bilo vlastelinsko. Iza tih stogova i trošnih krovova pomaljale su se i uzdizale na bistrom zraku, sad zdesna sad slijeva, prema tome kako je kočijica zakretala, dvije seoske crkve, jedna do druge: opustjela drvena crkva i kamena crkva žućkastih zidova, umrljanih i raspucanih. Pomalo se počeo ukazivati vlastelinski dvor i napokon iskrsne čitav na onom mjestu gdje se prekinuo lanac seljačkihlri-ir-1 i .imiort« ~;;U „,1,1.,

Prvi d io - šesto pog lav lje

ili kupušnjak ograđen sveđer niskim, ponegdje provaljenim plotom. Na nekakva oronula invalida nalikovaše taj čudnovati dvorac, dugačak, du-gačak preko svake mjere. Gdjegdje bijaše prizeman, gdjegdje na kat; na tamnom krovu koji nije posvuda pouzdano štitio njegovu starost stršila su dva tornjića, jedan sučelice drugome, obadva već nakrivljena i bez boje što ih je nekoć pokrivala. Po zidovima je mjestimice izvirivala gola mreža letvica, vidjelo se da su ti zidovi mnogo pretrpjeli od nevremena, kiše, oluje i jesenskih promjena vremena. Od prozora su samo dva bila otvorena, a na ostalima su bili spušteni kapci ili su, štoviše, zakovani daskama. Pa i ta dva prozora bijahu donekle slijepa: na jednom od njih

tamnio se nalijepljen trokut od modra papira za šećer. Stari veliki vrt što se protezao iza kuće te se širio iza sela i gubio se u polju, zarastao i

podivljao, kao da je jedini oživljavao to veliko selo i jedini bio uistinu slikovit u svojoj pustoj divljini. Poput zelenih oblaka i nepravilnih

kupola od treperava lišća ocrtavahu se na obzorju neba spojene vršike drveća razraslog na slobodi. Gorostasno bijelo brezovo deblo bez

vršike, koju je otkinula bura ili oluja, uzdizalo se iz te zelene guštare uvis poput pravilnog okruglog mramornog blistavog stupa; koso, šiljasto

mjesto prijeloma, kojim se na vrhu završavao umjesto kapite-lom, tamnjelo se na njegovoj snježnoj bjelini kao kapa ili crna ptica. Hmelj

što je dolje gušio bazgovo, brekinjovo i lješnjakovo žbunje a zatim se penjao po vrhu cijele ograde od kolja, naposljetku se uzverao i dopola obavio slomljenu brezu. Stigavši do sredine, objesio se i počeo se već

hvatati za vršike drugih drveta ili je pak visio u zraku savijajući u kolutiće svoje tanke prionljive vitice što se lagano njišu na vjetriću.

Mjestimice su se raširili zeleni cestari obasjani suncem, a među njima neosvijetljene udubine zjapile su kao tamna ždrijela; tu sve bijaše oba-

vijeno sjenom a u crnoj se dubini jedva nazirahu: uska stazica što nekud hita, srušena ograda, rasklimana sjenica, šuplje i trulo ivovo stablo, sivi sibirski bagrem što poput guste čekinje gura iza ive isprepleteno i izu-krštano lišće i granje usahlo u toj strašnoj guštari, i najposlije mlada klenova grana što je sa strane pružila svoje zelene šape, a ispod jedne od njih ušuljalo se, tko zna kako, sunce pa je učas postala prozirna i plamena, blistajući čudesno u toj gustoj tmini. Malo dalje, na samom rubu vrta, nekoliko visokih jasika, s kojima se drugo drveće nije moglo

mjeriti, nosilo je na svojim treptavim vršikama golema vranja gnijezda. S nekih od njih visile su, zajedno s uvelim lišćem, grane, odvaljene ali ne

dokraja otkinute. Ukratko, sve je bilo tako lijepo kako ne umije stvoriti L^pi Priroda,.JM. WBJ€teost, nego J^ako biva jedino onda kad se njih dvije

M rtve duše P rv i d io - šesto poglav lje

priroda svojim konačnim dlijetom, pa olakša teške mase, ukloni grubu pravilnost i bijedne pukotine iz kojih je izvirivao neprikriveni, goli plan, te dade čudesnu toplinu svemu što je stvoreno u hladnoj, odmjerenoj čistoći i urednosti.

Iza još jednog ili dva zavoja nađe se napokon naš junak pred samom kućom, koja mu se sad učini još tužnijom. Zelena plijesan već je bila pokrila staro drvo na ogradi i vratnicama. Dvorište bijaše puno zdanja: služinskih, hambara, pojata, očito ruševnih*, a lijevo i desno od njih nala-zile su se vratnice što su vodile u druga dvorišta. Svi su znaci govorili da se tu nekad uvelike gazdovalo, a sad se sve doimalo tmurno. Ničeg nije bilo što bi oživilo sliku: ni vrata da bi se otvorila, ni ljudi da odnekud iziđu, ni traga živoj kućanskoj poslenosti i užurbanosti! Samo je glavni ulaz bio otvoren, i to zato što je u dvorište bio netom uljezao seljak na natovarenim kolima pokrivenim rogožinom, koji kao da se navlas tu po-javio da oživi to izumrlo mjesto; inače se i taj ulaz čvrsto zatvarao jer je na stožeru visio golem lokot. Pokraj jednog zdanja Cičikov domalo spazi neku spodobu što se počela prepirati sa seljakom koji se bio dovezao na kolima. Dugo nije Cičikov bio načisto kojeg je spola ta spodoba: je li žensko ili muško. Odjeća je na njoj bila posve neodređena, nešto nalik na žensku kućnu haljinu, na glavi joj kapa kakvu nose sluškinje na selu, samo mu se glas doimao malko suviše hrapav za žensko čeljade. "Ama, žensko je!" pomisli ali odmah nadoveže: "Ma nije!" -"Dakako da je žen-sko!" reče napokon u sebi kad malo bolje pogleda. Spodoba je pak isto tako pozorno njega motrila. Reklo bi se da je gost ovdje prava rijetkost, jer nije spodoba samo njega odmjerila pogledom nego i Selifana i konje, od repa do gubice. Po ključevima što su joj visili za pojasom i po tome što je grdila seljaka prilično ružnim riječima, zaključio je Cičikov da je to zacijelo ekonomka.Čuj, dobra ženo — reče joj silazeći s kočije —je li gospodar?...Nema ga — presiječe ga ekonomka u riječi a da nije ni dočekala krajpitanja, a onda, malo zatim, dometne: — A što trebate?Imam posla!Idite unutra! — reče ekonomka, pa se okrene od njega i pokaže muzabrašnjena leđa, s velikom poderotinom na donjem kraju.Cičikov uđe u mračan širok hodnik iz kojeg ga zapahne studen kao iz podruma. Iz hodnika uđe u sobu, također mračnu, tek malko osvijetlje-nu svjetlom što dopiraše kroz široku pukotinu ispod jednih vrata. Kad je otvorio ta vrata, napokon se nađe na svjetlu i zgrane se nad neredom koji je tu vladao. Čovjek bi pomslioda sg u kućj ribjiiu, podovi pa da

čak stajao slomljen stolac, a uza nj sat sa zaustavljenom njihalicom uz koju je pauk već razapeo paučinu. Tu je stajao i ormar prislonjen jednom stranom uza zid, a u njemu stara srebrnina, bokalići i kineski porculan. Na pisaćem stolu obloženom mozaikom od sedefa, što je ponegdje već poispadao i ostavio za sobom samo žućkaste žljebiće pune ljepila, ležaše sva sila svega i svačega: hrpa sitno ispisanih papirića pokrivenih mra-mornim pozelenjelim pritiskivačem s jajetom na vrhu, nekakva knjiga starostavna u kožnom uvezu s crvenim obodom, posve sasušen limun, nimalo veći od lješnjaka, otkrhano priručje naslonjača, čašica s nekom tekućinom i tri utopljene muhe, pokrivena pismom, komadić pečatnog voska, komadić bogzna gdje pokupljene krpe, dva pera zapackana tintom i smežurana kao da imaju sušicu, sasvim požutjela čačkalica kojom je domaćin čačkao zube valjda još prije upada Francuza u Moskvu. Po zidovima bijaše povješano nekoliko slika, nagusto i bez ikakva reda: dugačka požutjela gravira na kojoj bijaše prikazana nekakva bitka, s go-lemim bubnjevima, vojnicima razjapljenih usta, s trorogim šeširima na glavi i s konjima što se utapaju. Gravira je bila bez stakla, u okviru od mahagonija, s tankim brončanim šipkama i kolutićima na uglovima. Do nje je visila, zauzimajući pola zida, golema pocrnjela uljena slika na kojoj bijaše naslikano cvijeće, voće, razrezana lubenica, veprova glava i patka obješena naglavce. Sa sredine stropa visio je luster u platnenoj vreći, toliko prašnoj da je nalikovala na čahuru u kojoj se nalazi svilena buba. U kutu sobe bijaše nabacano na gomilu sve ono što je prostije i što nije vrijedno da leži na stolovima. Teško je bilo razabrati što sve leži na toj gomili, jer je na njoj bilo toliko prašine da bi svatko tko bi je dotakao izgledao kao da je obukao rukavice; malo se bolje od ostaloga razabirao komad drvene lopate i stari potplat od cipele. Nipošto se ne bi moglo zaključiti da u toj sobi stanuje živo čeljade, kad njegovo prebivanje ne bi odavala stara iznošena kapa što je ležala na stolu. Dok je Cičikov još promatrao sve to čudno posoblje, otvoriše se pokrajnja vrata i uđe ona ista ekonomka koju je bio sreo na dvorištu. Ali sad tek primijeti da je to ipak zacijelo ekonom, a ne ekonomka: ekonomka bar ne brije bradu, a ovaj naprotiv brije, i to zacijelo prilično rijetko jer mu je sav podbradak i donji dio obraza nalik na češagiju od željezne žice kakvom u konjušnici češu konje. Čičikovljevo lice poprimi upitan izraz. Jedva je čekao da čuje što će mu ekonom reći. Ekonom je pak isto tako čekao da čuje što će mu reći Cičikov. Naposljetku se ovaj potonji, začuđen takvim neobi-čnim skanjivanjem, nakani da zapita:

M rtve duše

Ma gdje je? — ponovo će Čičikov.Sto je, čovječe božji, jeste li vi slijepi, ili što vam je? — reče ekonom.Uh! Pa ja sam ovdje gospodar.

Tu naš junak i nehotice ustukne i zagleda se u njega. U svom je životu vidio mnogo svakojakih ljudi, pa i takvih kakve čitalac i ja nećemo možda nikad imati prilike vidjeti, ali ovako nešto još nije vidio. Lice vlastelinovo nije bilo ništa osobito, bilo |e gotovo isto onakvo kao u mnogih mršavih staraca, samo mu je podbradak daleko istršao tako da ga je morao svaki put zaklanjati rupčićem da ga ne popljuje; sitne oči nisu se još bile ugasile i zvjerale su ispod bujnih obrva, kao miševi kad iz mračnih rupa pomole svoje šiljaste njuškice, naćule uši i, migajući brcima, izviđaju nije li se gdje pritajila mačka, te sumnjičavo njuškaju zrakom. Mnogo mu je neobičnija bila odjeća: nikakvim se sredstvima ni nastojanjima ne bi moglo dokučiti od čega mu bijaše sklepan kućni haljetak: rukavi i gornje pole bijahu toliko zamazani i izlizani da naliko-vahu na juhtu od koje se prave čizme; otraga su se, umjesto dvije pole, vitlale četiri, a iza njih je u pramenovima ispadao pamuk. Oko vrata mu je također bilo svezano nešto što nije bilo sasvim jasno je li čarapa, po-dvezica ili trbušnjak, jedino je bilo sigurno da nije vratni rubac. Jednom riječju, da ga je Čičikov sreo tako odjevena negdje pred vratima crkve, vjerojatno bi mu udijelio bakrenjak. Jer, valja kazati, na diku našem junaku, da je bio samilosna srca i da nikako nije mogao odoljeti da siro-mahu ne udijeli bakrenjak. Ali pred njim sad nije stajao prosjak, pred njim je stajao vlastelin. Taj je vlastelin imao više od tisuću duša i teško bi bilo naći u bilo koga drugog toliko žita u zrnu, u brašnu ili naprosto u stogovima, ili kod koga su spremišta, žitnice i sušare tako natrpane platnom, suknom, učinjenim i uštavljenim ovčjim kožama, dimljenim ribama i svakakvim povrćem i gljivama. Kad bi tkogod zavirio u njegov drvljanik, gdje bijaše spremljena zaliha svakakvog drva i posuđa koje se još nikad nije upotrebljavalo, pričinilo bi mu se možda da se našao u Moskvi na tržnici drvene robe, kamo svaki dan odlaze žustre punice i svekrve, a za njima kuharice, pa nabavljaju kućanske potrepštine, ondje gdje se poput brda bijeli svakojaka drvenarija — slupana, strugana, bušena i pletena: bačve, kablići, vedra, čabrovi, žbanovi s noscem i bez njega, bokali, košarice, močionice u koje seljanke slažu močeni lan i ine stvarčice, košare od tanke savijene jasikovine, posude od brezova luba i mnogo drugoga što je potrebno bogatim i siromašnim Rusima podje-dnako. A što će Pljuškinu, pitaš se, toliko mnoštvo takvih proizvoda? Do kraja životane.bi_ stigao _d^ i upotrijebi.i^

P rv i dio - šesto poglav lje

svaki dan još tumarao po svom selu, zavirivao pod mostiće, pod brvna i sve na što bi natrapao — stari potplat, kuhinjsku krpu, željezni čavao, glinenu krhotinu — sve bi to vukao kući i metao na onu gomilu koju je Čičikov zapazio u kutu sobe. "Eno je ribič već pošo u lov!" — govorili su seljaci kad bi ga spazili kako vreba plijen. I zaista, iza njega nije uopće trebalo mesti cestu: ako je slučajno časnik u prolazu izgubio ostrugu, ta bi se ostruga u tili čas našla na poznatoj gomili; kad bi se neka seljanka zablenula nekud na bunaru i zaboravila na svoje vedro, on bi joj i vedro odnio. Doduše, kad bi ga neki seljak primijetio i uhvatio na djelu, nije se prepirao s njim nego je vraćao ugrabljenu stvar, ali čim bi ona dopala na onu gomilu, sve je bilo svršeno: kumio se Bogom da je ta stvar njegova, da ju je kupio tada i tada od toga i toga, ili da mu je ostala od djeda. U svojoj sobi dizao je s poda sve što bi spazio: pečatni vosak, komadiće papira, perce, i sve je to stavljao na pisaći stol na prozor. A bilo je nekad vrijeme kad je on bio tek čuvaran gospodar! Bio je oženjen, imao obitelj i susjed mu je navraćao da s njim poruča, da ga sluša i da se uči od njega gospodarenju i mudroj štednji. Sve je teklo glatko i obavljalo se odmjerenim tempom: vrtjele se vodenice, valjaonice, radile suknare, stolarije, predionice; svuda je, u sve pronicao gospodarov bistri pogled, kao marljiv pauk obilazio je brižno ali žustro sve niti svoje gospodarstvene paučine. Na njegovu se licu nikad nisu ogledala odviše snažna čuvstva, ali mu se u očima zrcalila pamet; govor mu bijaše prožet iskustvom i poznavanjem svijeta, pa je gostu bilo milina slušati ga; prijazna i razgovorna domaćica bila je na glasu sa svoje gostoljubivosti; u susret su gostu izlazile dvije naočite kćeri, obje plavokose i svježe kao ruže; istrčavao je sin, okretan dječarac, i ljubio se sa svima, ne pazeći mnogo na to je li to gostima po volji ili nije. U kući su svi prozori bili otvoreni, na polukatu je stanovao učitelj Francuz koji se glatko brijao i bio vrstan strijelac: donosio je svagda za ručak tetrijebice ili divlje patke, a gdjekad samo vrapčja jaja i naručivao za sebe kajganu od njih jer ih nitko drugi u kući nije htio jesti. Na polukatu je stanovala i njegova sunarodnjakinja, učiteljica dviju gospođica. Sam gospodar dolazio je za stol u redengotu, malko iznošenom doduše ali urednom, laktovi su bili u redu: nigdje nikakve zakrpe. Međutim, dobra je domaćica umrla; dio ključeva, a s njima i sitnih briga, prešao je u njegove ruke. Pljuškin je postao nekako nemirniji i, kao svi udovci, sumnjičaviji i škrći. Na stariju kćer Aleksandru Stepanovnu mislio je da se ne može u svemu osloniti, a imao je i pravo, jer je Aleksandra Stepanovna domalo pobjegla s Jiekim koniirkim Iranptnnnm ;~ u~~~- i

Mrtve duše

zbog čudne predrasude da su svi vojnici tobože kartaši i raspikuće. Otac je poslao za njom svoje prokletstvo, ali se nije potrudio da je progoni. Kuća je još više opustjela. Kod gospodara se počela sve više očitovati škrtost, a sjedine što su mu zablistale u tvrdoj kosi, vjerne pratilje škrtosti, pripomogle su joj da se još bolje razvije; učitelj Francuz bude otpušten zato što je sinu došlo vrijeme da stupi u službu; madame bude otjerana zato što se pokazalo da nije bila nedužna u otmici Aleksandre Stepanovne; sin koga je poslao u gubernijsKi grad da u nekom uredu izuči, po očevu mišljenju, pravu službu, stupio je umjesto toga u vojsku, a kad je već stupio, zamolio je pismom od oca novaca za odoru; sasvim je prirodno da je na to dobio ono što se u narodu zove šipak. Naposljetku je umrla i kći koja je posljednja ostala s njim u kući, pa je starac postao jedini čuvar, stražar i vlasnik sveg tog bogatstva. Samo-tnički život obilato je hranio škrtost koja, kao što je poznato, pati od vučje gladi, što više ždere, to je nezasitnija; ljudski osjećaji, koji ionako nisu nikad u njega bili duboki, sve su više splašnjavali i svaki dan gubilo se ponešto u toj trošnoj ruševini. Baš se u taj mah slučilo, kao navlas za potvrdu njegova mišljenja o vojnicima, da mu je sin zakartao sve što je imao; od srca mu je uputio svoje očinsko prokletstvo i nikad se više nije zanimao je li još živ ili nije. Svake godine zatvarao se po neki prozor na njegovoj kući i napokon su ostala samo dva otvorena, od kojih je jedan, kao što je čitalac već vidio, bio zalijepljen papirom; svake godine gubio je sve više i više iz vida glavne gospodarske poslove i svraćao svoj sitničavi pogled na papiriće i perca što ih je skupljao po svojoj sobi; sve je nepopustljiviji bivao prema prekupcima koji su dolazili da kupuju od njega poljoprivredne proizvode; prekupci su se pogađali, pogađali i najposlije ga se sasvim okanili govoreći da je to vrag, a ne čovjek; gnjilo je sijeno i žito, stogovi i plastovi pretvarali su se u obično đubre, mogao bi na njima uzgajati kupus, brašno se u podrumima skamenilo i moralo se sjeći, a sukno, platno i domaći materijal bilo je strašno i dotaknuti: namah se sve prometalo u prah. Već je i sam zaboravio koliko čega ima, sjećao se samo na kojem mu mjestu u ormaru stoji bočica s ostatkom nekakvog domaćeg likera, koju je na jednom mjestu označio da mu ne bi koji lopov otpio malo likera, i pamtio je gdje mu leži perce i komadić pečatnog voska. Međutim se u gospodarstvu i dalje sakupljao prihod: isto je onolik danak kao i nekad morao donijeti seljak, isto je onoliko oraha morala predati svaka seljanka, isto je onoliko truba platna morala istkati svaka tkalja - i sve se to slagalo u spremištima i sve se pretvaralo ., U truleži pojdfirotinu, P3.JLQ8LSS.sam najposlije pretv^ria^ngJakvu po-

Prvi dio - šesto poglavlje

puta s nejakim sinom da vidi ne bi li mogla izvući štogod; vojnički život s konjičkim kapetanom nije očito bio onako privlačan kako joj se činio prije udaje. Pljuškin joj je ipak oprostio i čak je dao unučicu nekakvo dugme što je ležalo na stolu da se s njim poigra, ali joj novaca nije dao. Drugi put je Aleksandra Stepanovna došla s dvoje mališana i donijela mu uskrsni kolač što se jede uz čaj, i novi kućni haljetak, jer je tatica nosio takav haljetak da nije bilo samo zazorno pogledati ga, nego i prava sramota. Pljuškin je pomilovao oba unuka, posjeo jednoga na desno koljeno a drugoga na lijevo, ljuljao ih navlas isto onako kao da jašu na konjima, kolač i haljetak je primio, ali kćeri nije ama baš ništa dao, pa je Aleksandra Stepanovna opet otišla od njega praznih ruku. Eto dakle kakav je vlastelin stajao pred Čičikovom! Valja napomenuti da je ovakva pojava rijetka u Rusiji, gdje se svak više voli razvaganiti nego stisnuti. Ovo je još veće čudo zato što će se odmah u susjedstvu naći vlastelin koji banči sa svom raspojasanošću ruskog razmetanja i gospodarstva, koji živi, štono riječ, od danas do sutra. Putnik namjernik u čudu će zastati kad ugleda njegovo prebivalište, i u nedoumici će pomisliti da nije možda ovamo, među sitne, zatucane posjednike, iznenada dospio kakav knez vladar: kao pravi dvorci doimaju se njegove bijele kamene kuće s nebrojenim mnoštvom dimnjaka, vidikovaca, vjetrokaza, okružene jatom gospodarskih zdanja i svakakvim odajama za goste. Čega sve nema kod njega! Kazališta, balovi, po cijelu noć sja perivoj okićen svjetiljkama i uljanicama i ori se gromoglasna svirka. Pola se gubernije nagizdano i veselo seta ispod drveća i nikom se od njih ne čini čudnim ni zloslutnim, pri toj nasilničkoj rasvjeti, kad iz gustog drveća teatralno istrši grana obasjana umjetnim svjetlom, lišena svog jarkog zelenila, a gore se, još mračnije i divljije i dvadeset puta jezovitije, ocrtavaju na noćnom nebu mrke vršike drveća, trepereći daleko u visini krošnjom i gubeći se još dublje u mrkli mrak, nezadovoljne tim lažnim sjajem što im dolje osvjetljuje korijenje.

Već je nekoliko minuta stajao Pljuškin šuteći kao zaliven, a Čičikov ni-kako da zapodjene s njim razgovor, zaokupljen pojavom samog gospo-dara i svim onim što bijaše u njegovoj sobi. Dugo se nije mogao dosjetiti kojim bi riječima izrazio cilj svog posjeta. Već je: htio da započne u tom - smislu kako se naslušao priča o njegovim vrlinama i rijetkim duševnim osobinama, pa da je držao za svoju dužnost da mu iskaže osobno pošto-vanje, ali se obuzdao i zaključio da bi to bilo ipak pretjerano. Pogledavši još jednom ispod oka sve oko sebe, pojmi da bi riječi "vrlina" i"rijetkeu ClUŠevne n«;nKinp" m^nn

M rtve duše

i izvanrednom upravljanju posjedima, pa da je držao za svoju dužnost da se upozna s njim i osobno mu iskaže svoje poštovanje. Dakako da je mogao navesti i neki drugi, bolji razlog, ali mu ništa pametnije nije palo na um.Na to je Pljuškin procijedio nešto kroz usne, jer zubi nije imao, ne zna se pravo što ali je zacijelo smisao bio ovakav: "Ma vrag te odnio skupa s tim tvojim poštovanjem." Ali kako je gostoprimstvo kod nas toliko uo-bičajeno da ni škrtica nije kadar da se ogriješi o njegova pravila, nadoda već malko razgovjetnije: — Izvolite sjesti!— Poodavno mi ne dolaze gosti — reče — a moram priznati da i nevidim od njih mnogo koristi. Uveli su vrlo nepristojan običaj da odlazejedan drugome u posjete, a gospodarstvo zapuštaju.., pa i konje im jošmoraš hraniti sijenom! Ja sam već odavno poručao, a kuhinja mi je niska, dozlaboga loša i dimnjak mi se sasvim razvalio: ako je naložiš, još bimogao i požar izazvati."Tako, dakle!" pomisli Čičikov. "Sva sreća što sam kod Sobakeviča sma-zao lepinjicu sa sirom i komad ovčjeg hrpta."A baš kao za pakost nemam ni rukoveti sijena na cijelom imanju!produži Pljuškin. — Pa i otkud bi ga čovjek nasmagao? Zemlje jemalo, seljak je lijen, ne voli raditi, samo misli kako bi u krčmu... još ćuse pod stare dane morati potucati po svijetu!Ali čuo sam da imate više od tisuću duša — skromno pripomeneČičikov.Ma tko vam je to rekao? Vi, dragoviću moj, slobodno pljunite ulice onome tko vam je to rekao! Taj se podrugljivac valjda htio našalitis vama. Eto, vele, tisuću duša, a daj ih izbroji pa da vidimo što ćeš nabrojiti! U ove zadnje tri godine pomorila mi je prokleta groznica lijepbroj seljaka.Ma nemojte! Mnogo ih je pomorila? — samilosno uzvikne Čičikov.Jest, mnogo su ih pokopali.A dopustite da vas pitam: koliko točno?Oko osamdeset duša.Je li?Pa ne bih vam lagao, dragoviću.A dopustite da vas još nešto upitam: broj tih duša valjda računate odonog dana kad ste predali posljednju revizijsku listinu?To bi još bilo Bože pomozi reče — Pljuškin — ali je vrag u tome štose odonda nakupilo i do sto dvadeset duša.

Z ^ U ^ Č ^ k d d 2 k i f c Č i č J k i, štoviše, malko

P rv i d io - šesto pog lav lje

— Prestar sam ja, dragoviću, da vam lažem: u sedamdesete sam zakoračio! — reče Pljuškin. Reklo bi se da ga je uvrijedio Čičikovljev gotovoradosni usklik. Čičikov se dosjeti da je uistinu nedostojno izražavatitakvu bešćutnost prema tuđoj nesreći, pa uzdahne i odmah primetneda mu je žao što to čuje.

To što je vama žao ne mogu ja strpati u džep — reče Pljuškin. — Eto,tu do mene živi neki kapetan; vrag bi ga znao odakle se dotepao, veli dami je rođak: "Ujo, ujo!" I u ruku me ljubi, a kad me počne sažalijevati,nada takvu dreku da moraš uši začepiti. U licu je vas crven: taj se izgleda ne rastaje od boce. Valjda je spiskao pare dok je bio oficir, ili mu ih jeizmamila kakva glumica, pa mu sad eto došlo da mene sažalijeva!Čičikov se potrudi da mu objasni kako njegovo sažaljenje nipošto nijetakvo kao što je kapetanovo, i kako je on spreman to dokazati djelom,a ne praznim riječima te, ne časeći ni časa, bez ikakva okolišanja, izrazispremnost da preuzme na sebe obavezu da plaća porez za sve seljake koji su pomrli u tako nesretnim okolnostima. Reklo bi se da je taponuda zaprepastila Pljuškina. Razrogačio je oči, zagledao se u njega inapokon ga upitao:A da vi, dragoviću, niste služili u vojsci?Nisam — odgovori Čičikov prilično lukavo — bio sam u građanskojslužbi.

U građanskoj? — ponovi Pljuškin i poče micati usnama kao da neštožvače. — Ali kako to? Pa to bi bilo na vašu štetu.Vama za ljubav, spreman sam i na štetu.Ah, dragoviću moj! Ah, dobrotvore moj! — uzvikne Pljuškin a da usvojoj radosti i ne primijeti kako mu je iz nosa izvirio, ni najmanje slikovito, burmut nalik na gusti kaveni talog, i kako su mu se raširili skutikućnog haljetka i otkrili komad odjeće koji nije baš pristojno pokazivati.Da znate kako ste obradovali starog čovjeka! Ah, Bože moj, i svi svecii svetice!... — Pljuškin nije mogao od uzbuđenja nastaviti. Ali nije prošlani minuta a njegova radost, što se bila u hipu pojavila na drvenu licu,isto tako naglo iščezne kao da je nije ni bilo, i lice mu iznova poprimizabrinut izraz. Čak se i usekne rupčićem, pa ga smota i poče njimetrljati gornju usnu.A dopustite, nemojte se ljutiti što vas pitam, hoćete li vi svake godine plaćati taj porez? I hoćete li novce davati meni ili državi?Pa znate kako ćemo uraditi: sklopit ćemo kupoprodajni ugovor kaoda su živi i kao da ste mi ih prodali.Da, kupoprodajni ugovor... — reče Pljuškin, jja se zamisli i poče opet ^

M rtve duše

troškovi. A ti sudski pisari nemaju više nikakvih obzira! Nekad si mogao proći s pola rublja bakrenjaka i vrećom brašna, a danas nema ništa bez punih kola dobrog brašna i još jedne novčanice od deset rubalja, tako su gramzljivi! Ne razumijem kako se čak ni svećenici ne osvrću na to; da barem upute koju riječ pouke: jer, kako bilo da bilo, Božjoj je riječi teško odoljeti."E, ti bi joj jamačno odolio!" pomisli Čičikov i odmah reče kako je, iz poštovanja prema njemu, spreman preuzeti na sebe troškove ugovora. Kad je čuo da Čičikov preuzima na sebe i troškove ugovora, Pljuškin zaključi da je gost glup kao noć i da ne može biti istina da je bio u građanskoj službi, nego da je po svoj prilici služio u vojsci i zabavljao se s glumicama. Uza sve to, nije mogao prikriti radost i poželio je svako dobro ne samo njemu nego i njegovoj djeci, a da nije ni pitao ima li djece ili nema. Zatim priđe prozoru, pokuca prstima po staklu i vikne:Ej, Proška? Začas začuše kako netko dotrča kao bez duše u hodnik,kako dugo nešto prtlja i lupa čizmama. Napokon se vrata otvoriše i uđeProška, dječak od svojih trinaest godina, u tako velikim čizmama daumalo što mu u hodu nisu spale s nogu. Odmah ćemo reći zašto je Proška imao na nogama tako velike čizme: kod Pljuškina je sva služinčad,koliko ih je god bilo u kući, imala samo jedan par čizama koje su uvijekmorale stajati u hodniku. Tko bi god bio pozvan u gospodarove odaje,obično bi pretrčao bos preko dvorišta, ali bi u hodniku obuo čizme itako ulazio u sobu. Kad bi izišao iz sobe, ostavio bi čizme opet u hodniku i išao dalje na vlastitim potplatima. Kad bi tkogod izvirio u jesenskodoba kroz prozor, pogotovo kad bi započele jutarnje smrzavice, vidio bikako služinčad izvodi skokove kakve teško da bi mogli izvesti i najboljiplesači u kazalištu.Evo pogledajte, dragoviću, ovu njušku! — reče Pljuškin Čičikovuupirući prstom u Prošku. — Glup je da čuje kako trava raste, ali pokušajte ostaviti negdje nešto, učas će to zdipiti! E pa, što si sad došao,hajde reci, budalo! — Tu on malko posuti, a Proška uzvrati isto takvom šutnjom. — Pristavi samovar, čuješ li, i evo uzmi ovaj ključ i dajga Mavri, neka ode u smočnicu: tamo na polici stoji onaj suhi uskrsnikolač što ga je donijela Aleksandra Stepanovna, pa neka ga posluži uzčaj!... Čekaj, kamo ćeš? Budalašu! E, baš si budala! Je 1' ti vrag ne damira, što li?... Slušaj me dobro: možda se kolač ozgor malko pokvario,pa neka ga lijepo ostruže nožem ali mrvice neka ne baci, nego neka ihodnese kokošima. I pazi dobro, nemoj da mi ti, brate, ulaziš u smočnicujer ću te ja, znaš, brezovačom, radi boljeg teka! Ionako već jedeš da je

P rv i d io - šesto pog lav lje

ću dotle gledati kroz prozor. Ništa im ne smijete vjerovati — proslijedi obraćajući se Čičikovu kad je Proška otperjao skupa sa svojim čizmama. Odmah zatim Pljuškin poče i Čičikova sumnjičavo mjerkati pogledom. Njegova neobična velikodušnost počela mu se činiti nevjerojatnom, pa je pomislio: "Ma vrag bi ga znao, možda je i običan hvalisavac, kao sve te raspikuće; laže i maže samo da nešto priča i napije se čaja, a onda lijepo put pod noge!" I stoga iz opreza, a i zato što je htio malo iskušati Čičikova, reče da ne bi bilo zgorega što prije sklopiti taj ugovor, jer ništa čovjek ne zna: danas jesmo, sutra nismo.Čičikov potvrdi da je spreman sklopiti ugovor makar i istog časa, samo zatraži popis svih kmetova.To umiri Pljuškina. Vidjelo se da smjera nešto, i zaista, uze ključeve, priđe ormaru, otvori vratašca i dugo čeprkaše nešto među čašama i ša-licama, te napokon reče:— Evo, sad ga nema, a imao sam krasan liker, samo ako ga nisu popili!To su vam takvi lopovi! A, evo, da nije ipak ovo? — Čičikov spazi u njegovim rukama bočicu koja je bila sva u prašini, kao u košuljici. — Još gaje pokojnica priredila — produži Pljuškin — a ona pokvarena ekonomkasasvim ga zametnula i nije ga čak ni začepila, ništarija jedna! Unutra suse nahvatale mušice i svakakav smet, ali sam ja sve to lijepo očistio i sadje evo čisto da je divota; natočit ću vam jednu čašicu.Ali Čičikov se potrudi da odbije takav liker, rekavši da je već i jeo i pio.— Već ste i jeli i pili! — reče Pljuškin. - Pa naravno, odmah se vidi čovjek iz boljeg društva: ne jede a sit je, a po nekog lopova možeš hranitikoliko te volja... Eto, recimo, taj kapetan, dođe pa veli: "Ujo, dajte mida štogod pojedem!" A ja sam njemu ujo kao što je on meni djed. Kodkuće valjda nema šta jesti, pa se tako potuca okolo! Vama treba daklepopis svih tih besposličara? Dabome, ja kao da sam znao, sve sam ihpopisao na poseban papirić da ih izbrišem kod sljedeće revizije.Pljuškin ustakne naočale i uze čeprkati po spisima. Driješeći svakojakesvežnjeve, počastio je gosta takvom prašinom da je ovaj kihnuo. Napokon izvuče papirić, sav ispisan. Po njemu se osula seljačka imena kaomušice. Bilo ih je kojekakvih: i Paramonov, i Pimenov, i Pantelejmonov,pa čak i neki Grigorij Stižeš-A-Nikako-Da Stigneš; svega ih je bilo neštoviše od sto dvadeset. Čičikov se osmjehne na tu brojnost. Strpavši popisu džep, napomene Pljuškinu da će i on morati doći u grad radi sklapanjaugovora.7—U grad? Ma kako ću ja?... Kome ću„kuću ostaviti? J?4 u mene sumarni........

M rtve duše

kaput objesiti.A nemate li nekog znanca?Ma kakvog znanca! Svi su moji znanci pomrli ili mi više nisu znanci.Ah, dragoviću, ma imam, kako ne bih imao? — uzvikne. — Znanac mije sam predsjednik suda, nekad je davno čak i dolazio k meni, kako mine bi bio znanac! Išli smo zajedno u školu, verali se preko plotova! Kakose ne bismo poznavali! Još se kako dobro poznajemo! Pa, da se njemuobratim? *Naravno, njemu.Ma da, još kako se poznajemo! U školi smo bili dobri drugovi.I njegovim drvenim licem iznenada preleti nekakva topla zraka, ne iskaže se osjećaj nego nekakav blijedi odraz osjećaja, onako kao kad neo-čekivano na površinu vode izroni utopljenik i izazove radosno klicanje među svjetinom što se sjatila na obali. Ali braća i sestre uzalud su se obradovali i dobacili mu s obale konopac, pa čekaju neće li se iznova pojaviti leđa ili ruke izmorene batrganjem - ono je bilo posljednji put. Sve je umuklo i još je strasnija i pustija nakon toga površina nijemog elementa. Tako je i Pljuškinovo lice, odmah za tim čuvstvom što mu je na tren preletjelo licem, postalo još bešćutnije i kukavnije.— Ma tu je na stolu ležao list čistog papira — reče — ali ne znam kudje nestao: ta moja služinčad ništa ne valja. — I poče zagledati i pod stoli na stol, posvuda je pipao i napokon poviče: — Mavra! O Mavra!Na poziv se odazva žena s tanjurom u rukama na kojem ležaše suhi ko-lač koji je čitaocu već poznat. I među njima poteče ovakav razgovor:Kamo si, razbojnice, metnula papir?Bogme, gospodaru, nisam vidjela nikakav papir izim onog komadićkakojim ste izvoljeli pokrit čašicu.Ma vidim ti po očima da si ga digla.A čemu bih ga digla? Pa kakve bih ja fajde od njega imala kad samnepismena?— Lažeš, odnijela si ga crkvenjaku: on se nešto malo razumije u to pasi ga njemu odnijela.— Ma crkvenjak će sam sebi pribavit papira ako mu treba. Nije on nividio vašeg papirića!E, čekaj samo: na sudnjem danu vragovi će te za to pržiti željeznimvilama! Da vidiš kako će te pržiti!Ma što bi me pržili kad nisam ni dirnula taj vaš list? Da je još nekadruga ženska slabost, al za krađu me još nitko nije potvorio.Ali će te vragovi, bome, pržiti. I reći će: "Eto, lopovice, to ti je zato

Prvi d io - šesto pog lav lje

A ja ću njima: "Nemate zašto, borami, nemate zašto jer nisam ja ništa uzela..." Pa eto, tu vam je na stolu. Uvijek vi mene nizašta karate.Pljuškin zaista ugleda list papira i načas zastane mičući usnama, a ondaizusti:

Ma što si se sad tu uskopištila! Ala je čangrizava! Reci joj samo riječ,ona će tebi deset! Daj donesi vatre da zapečatim pismo. Ma čekaj, ti bisigurno donijela lojanicu, a loj se brzo topi: izgori i nema ga više, samoštetu praviš, nego donesi ti meni luč!

Mavra ode, a Pljuškin sjede u naslonjač i dohvati pero. Dugo je još okre-tao list papira razmišljajući ne bi li ga još mogao kako popoloviti, ali se na kraju uvjeri da nikako ne može; turi pero u tintarnicu u kojoj bijaše neka pljesniva tekućina a na dnu mnoštvo muha, pa uze pisati, izvlačeći slova nalik na muzičke note i obuzdavajući na mahove odveć žustru ruku koja je hitala po papiru, zbijajući škrto redak uz redak i pomišlja-jući sa žaljenjem na to koliko ćeš još ostati bjeline na papiru. Do koje se ništavnosti, sitničavosti i gadosti srozao taj čovjek! Kako se mogao iako promijeniti! Je li to moguće? Sve je moguće, svašta može nastati od čovjeka. Današnji bi vatreni mladac užasnut ustuknuo kad bi mu pokazali njegov portret u starosti. Ponesite stoga sa sobom na put, kad iz nježnih mladenačkih godina stupate u grubo muževno doba, ponesite sa sobom sve ljudske pobude, ne ostavljajte ih putem, poslije ih nećete više naći! Užasna je, strašna starost što dolazi, ništa više ona ne vraća! Grob je milosrdniji od nje, na grobu će pisati: "Ovdje je sahranjen čovjek!" — a ništa nećete pročitati u hladnim, bezosjećajnim crtama nečovječne starosti.A nemate li možda nekog prijatelja — reče Pljuškin savijajući pismokoji bi trebao odbjeglih duša?Zar imate i odbjeglih — trgne se i brže ga upita Čičikov.Da, u tome je baš stvar. Zet mi se raspitivao: veli da im nema ni tragani glasa, ali on vam je vojnik, on samo zna zveckati ostrugama, ali kad bise čovjek potrudio oko sudova...A koliko bi ih bilo?Pa i njih bi bilo sedamdesetak.Ma nemojte!Bogami, kad vam kažem! Pa bježe mi svake godine. To su vam strašneizjelice, od besposlice stekli naviku da žderu, a ja ni sam nemam šta jesti... Eto, njih bih dao budzašto. Pa preporučite me tom svom prijatelju:kad bi ih samo desetak pronašao, skupio bi već lijepu paru. Revizijskaduša Vriiedi r)O net stotina rnhaliu

M rtve duše

onda kaza da se takav prijatelj ne bi mogao naći, da bi sami troškovi oko toga bili preveliki, jer znate kako je, radije odreži i skute svog kaputa, samo da se oslobodiš suda; ali ako je Pljuškin baš u takvoj stisci, onda bi on, Cičikov, samo da mu pomogne, bio voljan dati... ali to je takva sitnica da nije vrijedna ni spomena.A koliko biste dali? — upita ga Pljuškin i sav se pretvori u čifutina:ruke mu se sve tresu.Dao bih vam po dvadeset pet kopjejaka za dušu.A kako plaćate, gotovinom?Da, plaćam odmah.Samo, dragoviću moj, kad biste bar, sirotinje moje radi, dali po četrdeset kopjejaka!Veleštovani gospodine — reče Cičikov — ja bih vama platio ne samopo četrdeset kopjejaka nego i po pet stotina rubalja, vrlo bih vam radoplatio zato što vidim kako pošten i dobar starac trpi zbog svoje dobrote.Jest, bogami, tako je! Zbilja je tako! — reče Pljuškin, pa obori glavu ižalosno zaklima njome. — Sve je to od moje prevelike dobrote.Eto vidite kako sam odmah pogodio kakve ste naravi. Zašto dakle nebih platio i po pet stotina rubalja za dušu, ali... nemam ja takvih sredstava; po pet kopjejaka, molim lijepo, mogu još primetnuti, tako da svakaduša bude po trideset kopjejaka.Pa dobro, dragoviću, od volje vam, ali dodajte još barem po dvijekopjejke.Po dvije ću kopjejke još dodati, molim lijepo. Koliko ih ono imate?Čini mi se da ste rekli sedamdeset?Ne, sve skupa će ih biti sedamdeset osam.Sedamdeset osam, sedamdeset osam, po trideset kopjejaka za dušu,to će biti... — tu naš junak porazmisli sekundu, ne dulje, i opali kao iztopa: — To će vam biti dvadeset četiri rublja i devedeset šest kopjejaka!U aritmetici je bio jak. Odmah natjera Pljuškina da napiše priznanicu, pa mu isplati novce, koje ovaj prihvati u obadvije ruke i odnese dopisaćeg stola tako oprezno kao da nosi kakvu tekućinu pa se sve boji daje ne prolije. Prišavši stolu, pregleda ih još jedanput i spremi, takođerneobično oprezno, u ladicu u kojoj im je zacijelo bilo suđeno da budupokopani sve dok otac Karp i otac Polikarp, svećenici u njegovu selu, nepokopaju i njega samoga, na veliku radost zeta i kćerke, a možda i kapetana koji mu se prikrpao u rođake. Kad je spremio novce, Pljuškin sjedeu naslonjač i reklo bi se da više ne zna o čemu bi razgovarao s gostom.,

P rv i d io - šesto poglav lje

pomaknuo, a pomaknuo se samo zato da izvadi rupčić. To pitanje podsjeti Čičikova da zaista nema više razloga da se još zadržava.

Da, vrijeme je da krenem! — reče i maši se za šešir.A čaj?Ma čaj ću popiti drugi put kad dođem.A ja sam im rekao neka pristave samovar. Moram priznati da meniinače nije do čaja: skup je to napitak, a i šećeru je dozlaboga poskočila cijena. Proška! Ne treba pristavljati samovar! A kolač odnesi Mavri,čuješ li: neka ga metne na isto mjesto, ili ne, daj ga ovamo, odnijet ćuga ja sam. Zbogom, dragoviću moj, Bog vas blagoslovio, a pismo samopredajte predsjedniku suda, on je moj stari znanac. Dabome! Bili smoškolski drugovi!

Zatim ga ta čudna spodoba, taj usukani starkelja isprati iz dvorišta, a nakon toga odmah zapovjedi da se zaključaju vratnice, pa obiđe spremi-šta da vidi jesu li na svojim mjestima stražari što stoje na svakom uglu i lupaju drvenim lopaticama o prazno burence umjesto o željeznu ploču; nakon toga zaviri u kuhinju gdje se, pod izgovorom da kuša jelo da vidi kako se hrane njegovi ljudi, pošteno najede ščija s kašom, ispsova sve redom zbog lopovluka i lošeg vladanja i vrati se u svoju sobu. Kad je ostao sam, pomisli čak i na to da zahvali gostu na njegovoj uistinu be-sprimjernoj velikodušnosti. "Poklonit ću mu", pomisli, "džepni sat, to je još dobar, srebrn sat, nije makar kakav tombakov ili brončan; malko je pokvaren ali će ga on već popraviti; to je još mlad čovjek, njemu je potreban džepni sat da zadivi zaručnicu! Ili ne", pomisli nakon kraćeg razmišljanja, "radije ću mu ga ostaviti kad umrem, u oporuci, neka me se sjeća."

A naš je junak i bez sata bio izvrsno raspoložen. Ta je neočekivana ste-čevina bila pravi dar s neba. I zaista, bilo kako mu drago, domogao se ne samo mrtvih duša nego i odbjeglih, svega preko dvjesto ljudi! Dakako, još dok se približavao Pljuškinovu selu, slutio je da će biti na dobitku, ali ovakvu se dobitku nikako nije nadao. Cijelim je putem na povratku bio neobično veseo, fićukao je, prinio je šaku ustima i puhao kao da trubi u trubu, a naposljetku je otegnuo nekakvu pjesmu koja je bila toliko neobična da ga je čak i Selifan slušao, slušao, a onda ovlaš zaklimao gla-vom i rekao: — Vidi ti gospodina kako pjeva! — Kad su stigli do grada, bilo se već poprilično smrklo. Mrak se izmiješao sa svjetlom te se činilo kao da su se izmiješali i sami predmeti. Šarena brklja poprimila je neku

M rtve duše P rv i dio - sedm o poglav lje

ndanju moglo se zaključiti da je kočijica prešla na kaldrmu. Ulične svje-tiljke još nisu bile upaljene, samo su ponegdje bili osvijetljeni prozori, a u pokrajnjim ulicama i prolazima bilo je prizora i razgovora neodvojivih od tog doba dana po svim gradovima gdje ima mnogo vojnika, fijakeri-sta, radnika i stvorenja posebnog soja u liku dama s crvenim šalovima i u cipelama bez čarapa što se poput šišmiša vrzu po raskrižjima. Čičikov ih nije ni primjećivao, a nije primijetio ni mnoge tanjušne činovnike sa štapovima koji su se vjerojatno vraćali sa šetnje izvan grada. Kadšto su mu dopirali do ušiju neki, čini se, ženski povici: "Lažeš, pijanico, nikad ja njemu nisam dopustila da'bude tako bezobraran!" — ili: "Nemoj se tući, prostačino, nego idemo na policiju pa da ti dokažem!..." Ukratko, sve one riječi što iznenada opare nekog zanesenog dvadesetogodišnjaka kad se vraća iz kazališta i nosi u glavi španjolsku ulicu, noć, čudesan ženski lik s gitarom i uvojcima. Čega sve nema i što se sve ne mota u njegovoj glavi? U sedmom je nebu i svratio je Schilleru u goste - a odje-dnom se nad njim razlegnu, kao grmljavina, kobne riječi, i on vidi da se opet našao na zemlji, i to čak na Sijenskoj tržnici, blizu krčme, i opet se pred njim šepiri svakidašnjica.Napokon kočija svojski poskoči i sunovrati se, kao u jamu, u hotelsku vežu, a Čičikova dočeka Petruška pridržavajući jednom rukom skut svo-ga redengota, jer nije volio da mu se skuti krile, a drugom mu pomogne da siđe s kočije. Izjurio i hotelski konobar sa svijećom u ruci i ubrusom preko ramena. Ne zna se da li se Petruška obradovao gospodarovu do-lasku, ali je svakako namignuo Selifanu i ovaj njemu, a njegovo inače strogo lice kao da se ovaj put malko razvedrilo.Dugo vas nije bilo — reče konobar osvjetljujući stube.Da — reče Čičikov kad se uspeo uza stube. — A kako ti?Dobro, hvala Bogu — odgovori konobar klanjajući se. — Jučer jestigao neki poručnik, uzeo je sobu broj šesnaest.Poručnik?Ne znam kako se zove, iz Rjazanja je, na doratima.Dobro, dobro, samo budi i dalje dobar! — reče Čičikov i uđe u svojusobu. Prolazeći kroz predsoblje, ponjuši i reče Petruški: — Mogao si barmalo prozore otvoriti!Ma otvaro sam ih — reče Petruška i slaže. Uostalom, i gospodar jeznao da laže, ali mu nije htio odgovarati. Nakon prevaljenog puta obuzeoga je strašan umor. Naruči sasvim laganu večeru, koja se sastojala samood odojka, pa se odmah razodjene, zavuče se pod pokrivač i zaspi čvrsto,

, zaspi, djmo k&P.fto spavaju samo sretnici koji ne,znaju nj

Sedm o poglavljeSretan je putnik koji nakon dugog i dosadnog putovanja, nakon stu-deni, bljuzgavica i blata, zveckanja praporaca, popravljanja kočije i prepirki, natezanja s neispavanim upraviteljima poštanskih postaja, kočijašima, kovačima i kojekakvim usputnim bitangama, ugleda napo-kon poznati krov sa svjetlima što mu hrle u susret, pa se pojave pred njim poznate sobe, razlegne se radosna cika ljudi što trče pred njega, buka i strka djece i tihe riječi kojima ih umiruju, isprekidane žarkim cjelovima što su kadri izbrisati sve što je žalosno iz sjećanja. Sretan je obiteljski čovjek koji ima takav kutak, a jao si ga neženji! Sretan je pisac koji se ne osvrće na dosadne, mrske tipove što se neugodno doimlju svojim jadnim životom, nego ravno pristupa tipovima koji posjeduju najveće ljudske vrijednosti, pisac koji je iz velikog kolopleta likova, što se mijenjaju svaki dan, odabrao samo rijetke iznimke, koji nije nijednom narušio uzvišeni sklad svoje lire, nije se spuštao sa svoje visine do kukavne, ništavne svoje braće, nije se doticao zemlje nego se sav predavao svojim velebnim likovima, posve odvojenim od zemlje. Dvojako je zavidna njegova divna sudba: on je među njima kao u rođenoj obitelji, a u isti mah slava mu se daleko i gromovito širi. Opojnim je kadom okadio ljudima oči: divno im polaskao, sakrio od njih ono što je žalosno u životu i pokazao im uzorita čovjeka. Svi mu plješću, lete za njim i jure za njegovim trijumfalnim kolima. Proglašu-ju ga velikim svjetskim pjesnikom što se visoko vije nad svim ostalim svjetskim genijima, kao što se visoko vije orao nad svima ostalima što visoko lete. Na sam spomen njegova imena obuzima trepet mlada gorljiva srca, svima suze blistaju u očima... Nitko mu nije ravan po snazi — on je bog! Ali nije takav udes, drugačija je sudba pisca što se drznuo da iznese na vidjelo sve što nam je svaki dan pred očima a čega ne zapažaju ravnodušne oči — sav onaj strašni, potresni mutljag

M rtve duše

svakidašnjih tipova što vrve po našem zemaljskom, kadšto gorkom i dosadnom putu, pisca koji se drznuo da ih velikom snagom svog ne-smiljenog dlijeta iznese svima plastično i živo pred oči! Njemu neće svijet pljeskati, on neće vidjeti suze zahvalnice ni jednodušan zanos duša što ih je uzburkao; njemu neće dohrliti u susret šesnaestogodi-šnja djevojka smućene glave, obuzeta ushitom; njega neće opiti slatka omama glasova što ih je sam izvio; on neće, najposlije, izbjeći sudu svojih suvremenika, licemjernom i bešćutoom sudu svojih suvremeni-ka koji će prozvati ništavnim i nedostojnim likove što ih je on stvorio, koji će mu odrediti kukavan kutak među piscima što vrijeđaju ljud-ski rod, koji će njemu pripisati osobine njegovih junaka, koji će mu poreći i srce, i dušu, i božanski plamen talenta. Jer, sud suvremenika ne priznaje da su podjednako čudesna stakla kroz koja promatramo sunca i gibanje nevidljivih kukaca; jer sud suvremenika ne priznaje da je potrebno mnogo duševne dubine da se prikaže slika iz prezrenog života i uzdigne do sjaja umjetničkog djela; jer sud suvremenika ne priznaje da je uzvišeni zanosni smijeh dostojan da stoji usporedo s uzvišenim lirskim nagnućem, i da ga razdvaja pravi jaz od kreveljenja sajamskog lakrdijaša! Ne priznaje to sud suvremenika i sve će okre-nuti na prijekor i pogrdu nepriznatom piscu; bez ikakva odjeka, bez odgovora, bez odaziva, kao putnik bez igdje ikoga, ostat će on sam nasred ceste. Nesmiljena je prema njemu njegova sredina i gorko će on osjetiti svoju osamljenost.Dugo su mi još nepojmljive sile dosudile da idem ruku pod ruku sa svojim čudnim junacima, da promatram život što veličanstveno pro-tječe mimo mene, da ga promatram kroz smijeh vidljiv svijetu i kroz suze, nevidljive i nepoznate svijetu! I daleko je još doba kad će stra-hovita oluja nadahnuća grunuti drugačijim vrutkom, iz glave uronjene u sveti užas i blistavu svjetlost, i kad će ljudi u nedoumici i strahu razabrati veličanstvenu grmljavinu drugačijih riječi... Na put! Na put! Neka se razvedre načas namršteno čelo i stroga natmurenost lica! Naglo ćemo i namah uroniti u život, sa svom njegovom prigušenom vrevom i praporcima, da vidimo što radi Či-čikov.Cičikov se probudio, protegnuo ruke i noge i osjetio da se dobro na-spavao. Pošto je još ležao minutu-dvije na leđima, pucne prstima i sjeti se, razblažena lica, da je sad vlasnik gotovo četiri stotine duša. Odmah skoči s kreveta i ne pogleda čak ni svoje lice, koje je iskreno volio i na kojem mu se kanda najviše sviđao podbradak, jer se često

Prvi dio • sedmo poglavlje

"Evo pogledaj", obično je govorio gladeći rukom podbradak, "kakav mije podbradak: sasvim okrugao!" Ali sad nije pogledao ni podbradak ni lice, nego je smjesta, onako obučen kakav je bio, nazuo safijanske papuče s izrezuckanim umecima svakakvih boja, kakvima živo trguje grad Toržok zahvaljujući ruskom nehaju za odijevanje, pa na škotski način, onako samo u kratkoj košulji, smetnuvši s uma dostojanstvo i svoje pristojne srednje godine, izveo u sobi dva skoka i pljesnuo se vrlo vješto petom u zraku. Zatim se istog časa lati posla: pred škrinji-com protrlja ruke isto onako zadovoljno kako ih trlja nepotkupljivi okružni sudac koji je izišao na uviđaj i pristupio zakusci, pa odmah izvadi iz nje spise. Htio je što prije sve obaviti, ne časeći ni časa. Odlučio je da sam sastavi ugovore, da ih napiše < ^repiše, kako ne bi morao ništa platiti pisarima. Formalna mu je st.ana posla bila dobro poznata: žustro je ispisao krupnim slovima: '"^""uću osamsto te i te godine", a odmah ispod toga sitnim slovima: "vlastelin taj i taj" i sve ostalo što treba. Za dva sata bilo je sve gotovo. Kad je zatim zirnuo na te papiriće, na seljake koji su zaista nekad bili seljaci, radili, orali, pijančevali, kočijašili, varali gospodu, a možda i naprosto bili dobri seljaci, obuze ga neki čudnovat osjećaj, neshvatljiv i njemu samom. Reklo bi se da svaki zapis ima nešto svoje, pa i da svi ti seljaci imaju nešto svoje. Seljaci koji su pripadali Korobočki imali su gotovo svi nekakve nadimke i prišvarke. Pljuškinov se zapis isticao jezgrovitošću: često bijahu naznačena samo početna slova imena i očeva imena, a onda je slijedila dvotočka. Sobakevičev je popis iznenađivao neobičnom potpunošću potankošću, nijedna osobina seljaka nije bila izostavljena; o jednom je pisalo: "dobar stolar", uz drugog bijaše dopisano: "zna svoj posao i ne pije". Isto je tako bilo točno navedeno tko je kome otac a tko majka, i kakvog su bili ponašanja; samo je kod nekog Fedotova pisalo: "ne zna se tko mu je bio otac, a rodila ga je sluškinja Kapitolina, ali je dobre naravi i nije lopov". Sve su te pojedinosti pridavale nekakvu posebnu svježinu — reklo bi se da su svi ti seljaci koliko jučer bili živi. Motreći dugo njihova imena, raznježio se, uzdahnuo i izustio: "Bože mili, koliko vas se tu okupilo! Sto ste vi, dragi moji, sve radili u svom vijeku? Kako ste se probijali kroz život?" I pogled mu se i nehotice zadrži na jednom prezimenu: bijaše to onaj već poznati Petar Saveljev Neuva-žaj-Korito, koji je nekad pripadao vlastelinki Korobočki. Opet nije odolio da ne kaže: "Uh, što si dugačak, zauzeo si cijeli redak! Jesi li bio majstor ili običan seljak, i kakva te je smrt snašla? Jesi li umro u krčmi ili su te pospanog pregazila nečija nesmotrena kola? Steoan Propka.

M rtve duše

koji bi pristajao u gardu! Taj je valjda obišao sve gubernije sa sjekirom za pašom i s čizmama na ramenima, jeo za groš kruha i za dva groša sušene ribe, a u kesi je valjda donosio svaki put kući po stotinu srebr-nih rubalja, možda je i državnu obveznicu ušivao u platnene hlače ili turao u čizmu. Gdje li si ti zaglavio? Da se nisi radi bolje zarade popeo pod crkvenu kupolu, a možda se i na križ uzverao, pa se oskliznuo s grede i tresnuo na zemlju, i tek se možda neki čiča Mihej što je stajao pokraj tebe počešao iza uha i dobacio: 'E,JVanja, nagrabusio si!* — te se opasao konopcem i popeo se na tvoje mjesto. Maksim Teljatnikov, čizmar. He, čizmar! 'Pijan ko čizmar', veli narod. Poznajem te, pozna-jem, golube! Ispričat ću ti cijeli tvoj život ako hoćeš: učio si kod Ni-jemca koji vas je sve skupa prehranjivao, mlatio vas remenom po leđi-ma zbog neurednosti i nije vas puštao na ulicu da obješenjačite, i bio si pravo čudo od čizmara, i Nijemac te se nije mogao nahvaliti kad bi razgovarao sa ženom ili drugom. A kad si izučio zanat, rekao si: 'E, sad ću se ja okućiti, ali ne onako kao Švabo koji jedva sastavlja kraj s kra-jem, nego ću se preko noći obogatiti!' I tako, isplatio si vlastelinu pristojan danak, otvorio si malu radionicu, prikupio svu silu narudžbi i prihvatio se posla. Nabavio si negdje tri puta jeftiniju trulu kožu i zaista dvostruko zaradio na svakoj čizmi, ali su se za dva-tri tjedna raspale te tvoje čizme i izgrdili su te na pasja kola. I eto, opustjela tvoja radionica, a ti se odao piću i skitnji govoreći: 'E, ne valja ovaj svijet! Nema života za Rusa, svemu su krive Švabe!' A kakav li je ovo seljak: Jelizaveta Vrabac? Uh, do vraga: žensko! Kako se ona ugurala ovamo? Onaj hulja Sobakevič, i opet me namagarčio!" Cičikov je bio u pravu: to je zaista bilo žensko. Ne zna se kako je dospjela ovamo, ali je tako vješto bila upisana da je izdaleka izgledala kao muško, čak joj ni ime nije glasilo Jelizaveta nego Jelizavet. Ipak, Cičikov to nije uzeo u obzir i odmah ju je precrtao. "Grigorij Stižeš-A-Nikako-Da-Stigneš! Kakav li si ti bio čovjek? Da se nisi možda bavio vozarenjem, pa si nabavio trojku i kola pokrivena rogožinom, odbio se zauvijek od kuće, od rodnog brloga, i počeo se potucati s trgovcima po sajmovima? Jesi li na putu predao Bogu dušu, ili su te ucmekali tvoji drugovi zbog ka-kve debele i rumene soldatuše, ili su nekoj šumskoj skitnici zapele za oko tvoje kožne rukavice i trojka zdepastih ali snažnih konjića, ili si možda sam, ležeći na peći, mislio, mislio, pa iz čistog mira svratio u krčmu, a onda ravno u rupu na zaleđenom ribnjaku, i nikad više ni glasa ni traga od tebe. Eh, taj ruski narod! Ne voli umirati prirodnom smrću! A što je s vama, golubovi moji? — proslijedi prelazeći pogle-

P rv i d io - se dm o po g lav lje

— Vi ako i jeste još živi, kakva korist od vas? Isto je kao da ste i mrtvi; kuda li vas sad nose vaše hitre noge? Je li vam bilo loše kod Pljuškina, tek onako, od svoje volje, švrljate po šumama i pljačkate putnike? Ležite li po tamnicama ili ste prebjegli drugim gospodarima pa orete zemlju? Jeremej Karjakin, Nikita Vucibatina, i sin njegov Anton Vucibatina — ovima se i po nadimku vidi da su dobri bjegunci. Popov, sluga, zacijelo je bio pismen: bit će da nije nikad uzeo nož u ruke, ali je malo-pomalo postao sitni tat. Ali eto, ulovio te načelnik okružne policije bez isprava. Dobro se držiš na saslušanju. "Čiji si'" — pita te načelnik policije i ne propušta zgodnu priliku da se posluži po nekom sočnom riječju. "Tog i tog vlastelina" — odgovaraš ti otresito. "A što tu radiš?" — pita te načelnik policije. "Pustio me da zarađujem za danak" — odgovaraš jasno i glasno. "Gdje su ti isprave?" — "Kod gospodara, vlastelina Pimenova." — "Pozovite Pimenova! Jesi li ti Pime-nov?" — "Jesam." — "Je li ti on dao svoje isprave?" — "Nije, nije mi dao nikakve isprave." — "A što ti lažeš?" — veli načelnik policije i pridoda još po neku sočnu riječ. "Istina je" — odgovaraš ti otresito -"nisam ja njemu dao svoje isprave jer sam se kasno vratio kući, nego sam ih dao zvonaru Antipu Prohorovu." — "Pozovite zvonara! Je li tebi dao svoje isprave?" — "Nije, nisam ja od njega primio nikakve isprave." — "A što opet lažeš?" — veli načelnik policije i potkrepljuje svoje pitanje po nekom sočnom riječju. — "Gdje su ti isprave?" -"Imao sam ih sa sobom" — odgovaraš vješto — "ali sam ih valjda nekako putem izgubio." "A zašto si zdipio vojničku kabanicu?" — pita te načelnik policije i pridometne opet po neku sočnu riječ. — "I od popa sanduk s bakrenjacima?" — "Nije istina" — odgovaraš a da ni okom nisi trepnuo — "nikad se nisam bavio lopovskim poslovima." -"A otkud ta kabanica kod tebe?" — "Nemam pojma: valjda ju je netko donio." — "Eh, ti, životinjo, životinjo!" — veli načelnik policije i vrti glavom, ustobočen pred tobom. — "Metnite ga u klade i bacite u tamnicu." — "Izvolite! Drage volje" - odgovaraš mu. I još vadiš iz džepa burmuticu i prijateljski častiš dva invalida što ti meću klade, i pitaš ih kad su umirovljeni i u kojem su ratu bili. I tako lijepo živuješ u tamnici dok se na sudu rješava tvoj slučaj. I javlja sud: neka te otprave iz Carevokokšajska u zatvor toga i toga grada, a tamošnji sud opet javlja: neka te otprave u nekakav Vesjegonsk, pa putuješ tako od zatvora do zatvora i govoriš razgledajući novo prebivalište: "E pa, zatvor u Vesje-gonsku bio je ipak malo čistiji: tamo bi se mogo i špekulat, toliko je bilo mjesta, a i društvo je bilo većej^jAbakum.FirovlA kako ti? Kud .,..-..

M rtve duše

slobodan život i pridružio se burlacima?1 ..." Tu Čičikov zastane i malko se zamisli. Nad čime se zamislio? Da li nad sudbinom Abakuma Firova ili onako, sam od sebe, kako se zamisli svaki Rus, kojih god bio godina, čina i imovnog stanja, kad pomisli na nesputan, razularen ži-vot? I zaista, gdje li je sad Firov? Je li se pogodio s trgovcima pa se mota bučno i veselo po žitnom pristaništu? Cvijeće i vrpce na šeširu, veseli se cijela burlačka družina opraštajući se s ljubavnicama i žena-ma, visokima, stasitima, s ogrlicama i vrpiama; kolo, pjesma, vri cije-li trg, a nosači dotle, uprtivši kukom po devet pudova tereta na leđa, uz povike, psovke i bodrenje, bučno sipaju grašak i pšenicu u duboke brodske utrobe i slažu vrećurine zobi i prekrupe, i nadaleko se po ci-jelom trgu vide gomile vreća naslaganih u obliku piramida, poput to-povskih kugli, i visoko se uzdiže cijeli taj žitni arsenal sve dok ga ne prekrcaju u duboke teglenice za žito, pa redom ne zaplovi beskrajna flota, skupa s proljetnim santama! Tada ćete se vi naraditi, burlaci! Složno ćete se, kao što ste prije plandovali i vragovali, prihvatiti posla i znojiti se, tegleći teglenice i otežući vazda istu pjesmu, beskrajnu kao Rusija.— Ehe-he! Dvanaest sati! — reče napokon Čičikov kad pogleda na sat. — Što sam se ovoliko zadržao? I još da sam barem štogod radio, nego sam iz čista mira najprije svašta nadrobio, a onda se zanio u misli. Zbilja sam prava budala! — Rekavši to, zamijeni svoju škotsku nošnju evropskom, čvršće stegne kopčom svoj okrugli trbuh, poškropi se kolonjskom vodom, uze toplu kapu u ruke i spise pod mišku, pa se zaputi u Okružni sud da ovjeri kupoprodajne ugovore. Nije se žurio zato što se bojao da će okasniti - nije se bojao da će okasniti jer se poznavao s predsjednikom suda, koji je mogao po svojoj želji produ-žiti i skratiti uredovne sate, kao starodrevni Homerov Zeus, koji je produživao dane ili ranije slao noć kad je trebalo prekinuti svađe ju-naka ili im omogućiti da se bore do kraja - nego je samo želio što prije dokončati posao; zasad mu se još sve činilo nekako nesigurno i nezgo-dno; ipak mu je dolazila na um misao da duše nisu sasvim prave i'da u takvim zgodama treba ovakav teret što prije svaliti s leda. Tek što je izišao na ulicu, razmišljajući o svemu i noseći na leđima medvjeda presvučenog suknom cimetove boje, kadli se pri samom skretanju u pokrajnju uličicu sudari s gospodinom koji je također bio u medvjeđoj

Prvi d io - sedm o pog lav lje

bundi presvučenoj suknom cimetove buje i u debeloj kapi s naušnja-cima. Gospodin usklikne, bijaše to Manilov. Padoše jedan drugome u zagrljaj i oko pet minuta ostadoše na ulici u tom položaju. Poljupci s obje strane bijahu tako snažni da su i jednog i drugog gotovo cijeli dan boljeli prednji zubi. Manilovu su od radosti ostali samo nos i usta na licu, oči mu se sasvim izgubile. Oko četvrt sata držao je objema ru-kama Čičikova za ruku i dobrano je ugrijao. Najbiranijim i najljepšim izrazima ispripovjedio je kako je pohrlio da zagrli Pavla Ivanoviča; go-voranciju je završio takvim komplimentom kakav bi priličilo uputiti jedino djevojci s kojom ćeš zaplesati. Čičikov je zinuo ne znajući još ni sam kako da mu zahvali, kadli Manilov odjednom izvuče iz bunde spis smotan u trubicu i svezan ružičastom vrpcom, pa ga vrlo spretno, s dva prsta, preda Čičikovu.Što je to?Seljaci.A! — Čičikov odmah razmota spis, preleti ga pogledom i zadivise čistom i lijepom rukopisu. — Krasno je napisano — reče___nećetrebati ni prepisivati. Pa još ovaj obrub! Tko je to izradio tako lijep obrub?Ne morate ni pitati — reče Manilov.Vi?Žena moja.Ah, Bože moj! Zbilja me sramota što sam vam zadao toliko poteškoća.Kad je u pitanju Pavel Ivanovič, ne može biti govora o poteškoćama.Cičikov se zahvalno nakloni. Kad je doznao da je i on krenuo u sud radi ovjere ugovora, Manilov izrazi spremnost da ga prati. Pajdaši se uhvatiše ispod ruke i pođoše dalje zajedno. Kad god bi naišli na kakvu uzvišicu, ili humak, ili stepenicu, Manilov je pridržavao Čičikova i malne ga podizao rukom, smješkajući se milo i priklapajući kako on neće nipošto dopustiti Pavlu Ivanoviču da se pozlijedi. Čičikovu je bilo neugodno i nije znao kako da mu zahvali, jer je osjećao da je ipak potežak. Pomažući tako jedan drugome, stigoše napokon do trga na kojem bijahu državni uredi: velika kamena dvokatnica, posve bijela, kao kreda, valjda zato da pokaže čistoću duša ureda koje se nalaze u njoj; ostala zdanja na trgu nisu bila tako velika kao ta kamena kuće-rina. Bijahu to: stražarska kućica u kojoj je stajao vojnik s puškom, dvije-tri natkrivene, fijakerske stanice i, najposlije, dugački plotovi s

M rtve duše

više nije nalazilo na tom pustom ili, kako kod nas tvrde, lijepom trgu. Na prozorima prvog i drugog kata pomaljale su se nepotkupljive glave Temidinih svećenika i začas opet nestajale: valjda je u taj čas ušao u sobu šef. Naši pajdaši nisu se uspeli nego su ustrčali uza stube zato što je Čičikov nastojao izbjeći da ga Manilov podupire ispod ruke, pa je ubrzao korak, a Manilov je opet isto tako hitao jer nije htio dopustiti Cičikovu da posustane, i stoga su obojica bili itekako zadihani kad su stupili u mračni hodnik. Ni hodnici ni sjbbe nisu ih iznenadili čisto-ćom. Tada se još nije vodila briga o čistoći pa ono što je bilo prljavo ostajalo je prljavo i nije zadobivalo privlačan izgled. Temida je primala goste naprosto onakva kakva je bila, u negližeu i kućnoj haljini. Trebalo bi opisati uredske prostorije kroz koje su naši junaci prolazili, ali pisac strašno zazire od svih državnih nadleštava. Čak i kad je imao priliku da prolazi kroz blistave i dotjerane prostorije, s lakiranim podovima i stolovima, nastojao je da što brže projuri kroz njih, smjerno oborena i skrušena pogleda, pa stoga nema pojma kako sve tamo lijepo živuje i cvate. Naši su junaci vidjeli mnogo papira, i koncepata i akata, po-gnute glave, široke potiljke, frakove, kapute gubernijskog kroja, što-više, i nekakvu svijetlosivu bluzu koja je oštro odudarala od ostalih i koja je, glave nakrivljene i spuštene gotovo do samog papira, žustro i poletno sastavljala nekakav zapisnik o oduzimanju nečije zemlje ili ovrhi posjeda, što ga je prisvojio neki mirni vlastelin, koji bezbrižno proživljava svoj vijek pod istragom, pa je pod njenim okriljem stekao i djecu i unučad. Na mahove bi čuli kratke rečenice izgovorene pro-muklim glasom: "Molim vas, Fedoseje Fedosejeviču, akt broj 368!"— "Vi uvijek zametnete negdje čep s državne tintamice!" Ponekadbi se zapovjednički razlegao i nečiji veličanstveniji glas, po svoj prilicinekog starješine: "Na, prepiši ovo! Pazi, ako bude trebalo, sjedit ćešmi ovdje šest dana i šest noći bos i bez jela!" Na sve strane škripalasu pera, kao da nekoliko kola suhadi prolazi šumom zatrpanom suhimlišćem debelim četvrt aršina.Čičikov i Manilov priđoše prvom stolu za kojim su sjedila dvajoš prilično mlada činovnika, pa ih upitaše:Molim vas lijepo, gdje se ovdje ovjeravaju kupoprodajni ugovori?A što trebate? - obratiše im se oba činovnika.Pa moramo predati molbu.A što ste kupili?Htio bih najprije da znam gdje se ovjeravaju ugovori, ovdje ili negdje drugdje?

Prvi d io - sedm o poglav lje

inače vam ne možemo reći.Čičikov odmah shvati da su činovnici naprosto radoznali, kao i svi mladi činovnici, i da žele pridati što veću važnost i značenje sebi i svojim poslovima.— Slušajte, prijatelji — reče im — ja vrlo dobro znam da se svi kupoprodajni ugovori, bez obzira na visinu cijene, ovjeravaju na jednommjestu, pa vas molim da nam kažete gdje je to, a ako ne znate što sekod vas radi, onda ćemo pitati druge.Činovnici ne odgovoriše ništa, samo jedan od njih upre prstom u kut sobe gdje je za stolom sjedio jedan starac i obilježavao neke spise. Čičikov i Manilov odoše između stolova ravno do njega. Starac je bio zadubljen u posao.

— Molim vas lijepo — reče Čičikov klanjajući se — da li se ovdjeovjeravaju kupoprodajni ugovori?Starac digne pogled i odgovori isprekidanim glasom:

Ovdje se ne ovjeravaju ugovori.A nego gdje?U Odjelu za kupoprodajne ugovore.A gdje je Odjel za kupoprodajne ugovore?Kod Ivana Antonoviča.A gdje je Ivan Antonovič?Starac upre prstom u drugi kut sobe. Čičikov i Manilov priđoše Ivanu Antonoviču. Ivan Antonovič bio se već jednom osvrnuo i pogledao ih ispod oka, ali je istog trenutka još zdušnije prionuo pisanju.— Molim vas lijepo — reče Čičikov klanjajući se — je li ovdje Odjelza kupoprodajne ugovore?Ivan Antonovič kao da ga nije ni čuo, onako zadubljen u spise, te ne odgovori ni crne ni bijele. Odmah razabraše da to nije nekakav mladi brbljavac i vjetropir, nego čovjek u zrelim godinama. Reklo bi se da je Ivan Antonovič već duboko zagazio u četrdesete, kosa mu bila crna i bujna, a sva sredina lica nekako istršala i prešla u nos — ukratko, bijaše to lice koje u narodu zovu pasoglavim.— Molim vas lijepo je li ovdje Odjel za kupoprodajne ugovore?____upita ga Čičikov.Jest — odgovori Ivan Antonovič, pa okrene od njih svoju pasjuglavu i opet se prihvati pisanja.Znate zašto sam došao: kupio sam od nekoliko vlastelina u ovomkotaru seljake da ih preselim; sastavio sam i ugovore, treba ih samoovjeriti,,,.

Mrtve duše

Neki su ovdje, a od ostalih imam punomoći.A jeste li donijeli molbu?Jesam, donio sam i molbu. Ja bih htio... žuri mi se... pa ne bi li sestvar mogla, recimo, obaviti još danas?E, danas! Danas se ne može — reče Ivan Antonovič. — Moramojoš provjeriti da nema kakvih zapreka.Inače, što se tiče toga da se stvar ubrza, Ivan Grigorjevič, predsjednik, moj je dobar prijatelj...Nije Ivan Grigorjevič tu sam; ima i drugih — oporo će Ivan Antonovič.Čičikov shvati što mu Ivan Antonovič daje na znanje, pa mu reče:Ni drugima neće biti krivo, i ja sam bio u službi pa znam kako toide...Otiđite do Ivana Grigorjeviča — reče Ivan Antonovič ponešto ljubaznijim glasom — neka on dade nalog kome treba, a kod nas stvarneće zapeti.Čičikov izvadi iz džepa novčanicu i stavi je pred Ivana Antonoviča, koji je uopće ne primijeti nego je odmah prekrije knjigom. Čičikov ga htjede upozoriti na nju, ali Ivan Antonovič dade glavom znak da ga ne treba upozoravati.— Evo, on će vas odvesti u dvoranu! - reče Ivan Antonovič i klimneglavom, a jedan od tamošnjih svećenika, koji je toliko usrdno prinosiožrtve Temidi da su mu oba rukava pukla na laktovima i odavno otudaprovirila podstava, pa je stoga imenovan svojedobno za koleškog registratora, poslužio je našim pajdašima kao što je negda Vergilije poslužioDanteu, i odveo ih u dvoranu u kojoj su stajali sami široki naslonjači, au jednom od njih za stolom, na kojem bijahu trostrana prizma1 i dvijedebele knjige, sjedio je sam, kao sunce, predsjednik. Na tom mjestuobuze novog Vergilija takvo strahopoštovanje da se nikako nije usudiostupiti unutra nogom, nego se okrene i pokaže im svoja leđa, izlizanapoput rogožine, s kokošjim percem što je prionulo za njih. Kad su ušliu dvoranu, opazili su da predsjednik ipak nije sam i da do njega sjediSobakevič, posve zaklonjen trostranom prizmom. Goste dočeka radosno klicanje, a predsjednik bučno odgurne svoj naslonjač. Sobakevičse također pridigne sa stolca tako da ga mogahu lijepo vidjeti, s onimnjegovim dugačkim rukavima. Predsjednik zagrli Čičikova i dvoranom

Prvi dio - sedmo poglavlje

se razlegoše poljupci; priupitaše jedan drugoga za zdravlje; pokaže se da obojicu bole križa, što odmah pripisaše činjenici da mnogo sjede. Čini se da je predsjednika Sobakevič već obavijestio o kupoprodaji jer mu predsjednik poče čestitati, što u prvi mah zbuni našega junaka, pogotovo kad je vidio kako su se sad suočili Sobakevič i Manilov, oba prodavatelji s kojima je bio u potaji sklopio posao. Ipak, zahvali pred-sjedniku i odmah se obrati Sobakeviču pitanjem:

A kako vaše zdravlje?Ne mogu se potužiti, hvala Bogu — odgovori Sobakevič.I zaista, nije se imao na što potužiti — prije bi se valjda željezo prehla-dilo i zakašljalo nego taj čudesno sazdani vlastelin.

Pa vi ste se oduvijek dičili svojim zdravljem — reče predsjednika i vaš je pokojni otac bio krepak čovjek.Jest, išao je sam na medvjeda — potvrdi Sobakevič.A meni se čini da biste i vi oborili medvjeda kad biste baš pošli nanjega — reče predsjednik.Ne, ne bih — odvrati Sobakevič — pokojnik je bio nešto jači odmene — pa uzdahne i nastavi: — Ne, nema više takvih ljudi; eto, imoj život, na priliku, kakav vam je to život? Tek toliko da se živi...Ma što vam fali? — reče predsjednik.Ne valja, ne valja — reče Sobakevič vrteći glavom. — Ma recitei sami, Ivane Grigorjeviču, evo, već sam zagazio u pedesete a nikadnisam bio bolestan; da me je bar grlo zaboljelo, da mi je iskočio prištili čir... Ne, ne sluti to na dobro! Jednom ću ja za sve to platiti.I Sobakeviča obuze sjeta."Gle ga samo na što se sjetio da se požali!" — pomisliše u isti mah iČičikov i predsjednik.Imam za vas jedno pismo — reče Čičikov i izvadi iz džepa Pljuški-novo pismo.Od koga? — upita ga predsjednik, a kad raspečati pismo, uzvikne:O! Od Pljuškina. I taj je još na životu! Kakva sudbina, kako je tonekad bio pametan i bogat čovjek! A sada...Pseto — reče Sobakevič — lupež, sve je svoje ljude pomorio glađu.

Molim, molim — reče predsjednik kad pročita pismo — spre-man sam da mu budem opunomoćenik. Kad želite ovjeriti ugovor, sad odmah ili poslije?— Sad odmah — reče Čičikov — čak bih vas zamolio da to bude još

mOgUĆe. ier bih već SUtra htio ntmitnvati- rlnnin sam i

M rtve duše

Sve je to lijepo i dobro, samo, kako bilo da bilo, nećemo vas takobrzo pustiti. Ugovori će biti danas gotovi, ali ćete se vi još proveselitis nama. Evo, sad ću odmah izdati nalog — reče i otvori vrata pisarnicepune činovnika, što bijahu nalik na vrijedne pčelice rasute po saću,samo ako se saće može prispodobiti pisarnici. — Je li tu Ivan Anto-novič?Jest — odazva se odande nečiji glas.»Neka dođe ovamo!U sudnici se pojavi čitateljima već poznati Ivan Antonovič pasoglavac i smjerno se pokloni.Dajte uzmite, Ivane Antonoviču, sve te njihove ugovore...Ali nemojte zaboraviti, Ivane Grigorjeviču — prihvati Sobakevičda će nam trebati i svjedoci, barem po dva sa svake strane. Pošaljiteodmah po javnog tužioca, on ionako nikad ništa ne radi i sigurno jekod kuće, umjesto njega sve radi onaj fiškal Zolotuha, najveći gulikožana svijetu. I nadzornik zdravstvene službe nikad ništa ne radi i sigurnoje kod kuće, ako nije otišao nekud na kartanje, ima ih još mnogo tu ublizini, Truhačevski, Beguškin, svi oni uludo gaze zemlju!Tako je, tako je! — reče predsjednik i smjesta pošalje podvornikapo sve njih.Još bih vas zamolio da pošaljete i po opunomoćenika jedne vlaste-linke s kojom sam također sklopio posao, sinom prote oca Kirila, onradi baš tu kod vas — reče Cičikov.Kako da ne, poslat ćemo i po njega! — reče predsjednik. — Sve ćebiti u redu, ali molim vas da nikom od činovnika ništa ne date. Mojiprijatelji ne moraju ništa posebno plaćati.Rekavši to, izda odmah Ivanu Antonoviču nekakav nalog, koji ovo-me očito nije bio po volji. Reklo bi se da su se kupoprodajni ugovori povoljno dojmili predsjednika, pogotovo kad je vidio da vrijednost kupovine iznosi gotovo sto tisuća rubalja. Nekoliko je minuta gledao u oči Čičikova s vrlo zadovoljnim izrazom na licu, i napokon reče:Tako, dakle! I tako ste vi, Pavle Ivanoviču, stekli lijep imutak.Jesam — odgovori Cičikov.Dobar posao, zbilja dobar posao!Pa vidim i sam da nisam mogao napraviti bolji. Kako bilo da bilo,čovjek nema određeni cilj sve dok ne stane napokon objema nogamana čvrsto tlo, a ne na nekakvu slobodoumnu mladenačku himeru.I odmah izgrdi, i to s pravom, sve mlade ljude zbog liberalizma. Me-

,. ._ jJuJim, vrijedno, ie napomgnuti da je ju njegovim riječima bilo nekakve i

P rv i d io - sedm o pog lav lje

grdno lažeš!" Nije ni pogledao Sobakeviča i Manilova jer se bojao da ne otkrije štogod na njihovim licima. Ali se uludo bojao: Sobakevič nije ni okom trepnuo, a Manilov je bio toliko očaran njegovim frazama da je od užitka samo klimao glavom, obuzet zanosom, kao ljubitelj glazbe kad pjevačica nadmaši i samu violinu i ispusti visok glas kakav ne može proizvesti ni ptičje grlo.

A što ne kažete Ivanu Grigorjeviču što ste zapravo kupili? — javise Sobakevič. — A Sto vi, Ivane Grigorjeviču, ništa ne pitate što ječovjek kupio? Da znate kakvi su to kmetovi! Zlata vrijede. Pa eto, jasam mu prodao i kolara Mihejeva.Zbilja, zar ste i Mihejeva prodali? — reče predsjednik. — Pa znamja kolara Mihejeva: izvrstan majstor; i meni je kočiju prepravio. Samočekajte malo, kako to... Pa vi ste mi sami rekli da je on umro...Tko, Mihejev da je umro? — reče Sobakevič, ni najmanje zbunjen.To mu je brat umro, a on je živ živcat i zdraviji nego ikad. Nedavnoje takvu kočijicu napravio da vam ni u Moskvi ne bi takvu izradili. Onbi zapravo trebao raditi samo za cara.Da, Mihejev je velik majstor — reče predsjednik — čak se čudimkako ste se mogli rastati s njim.Ma da je samo Mihejev! A Stepan Propka, tesar, a ciglar Miluškin,a Teljatnikov Maksim, čizmar, svi odoše, sve sam ih prodao! — Kadga predsjednik upita zašto ih je prodao kad su ti ljudi obrtnici prijekopotrebni u kući, Sobakevič odmahne rukom i reče: — Ah! Eto tako,spopala me ludost: hajde, velim, da ih prodam, pa sam ih budala prodao! — Zatim obori glavu kao da se zbog toga kaje, i dometne: — Evo,i osijedio sam a pameti nisam stekao.Ali, molim vas, Pavle Ivanoviču — reče predsjednik — a kako vi tokupujete seljake bez zemlje? Zar ćete ih sve preseliti?Da, preselit ću ih.E, to je druga stvar. A kamo?U... u Hersonsku guberniju.O, tamo je izvrsna zemlja! — reče predsjednik i vrlo se pohvalnoizrazi o bujnosti tamošnjeg raslinja. — A imate li dosta zemlje?Imam, koliko je potrebno za seljake koje sam kupio.Jeste li na rijeci ili imate ribnjak?Na rijeci. A imam i ribnjak.Rekavši to, Cičikov slučajno zirne na Sobakeviča, i premda je Soba-kevičevo lice i dalje ostalo nepomično, učini mu se kao da na njemupiše: "E, lažeš, lažeš! Teško da postoji ta rijeka, i taj ribnjak, pa i cijela.....^

M rtve duše

Dok se nastavljao razgovor, počeli su malo-pomalo dolaziti i svjedoci: žmirkavi javni tužilac kojeg čitalac već poznaje, nadzornik zdravstvene službe, Truhačevski, Beguškin i svi oni drugi koji, po Sobakevičevim riječima, uludo gaze zemlju. Mnoge od njih Čičikov uopće nije pozna-vao: koliko ih je još trebalo, pa i više, uzeše od činovnika iz same sud-ske zgrade. Dovedoše ne samo sina prote oca Kirila nego i samog pro-tu. Svaki svjedok unese svoje ime i prezime, sa svim svojim titulama i funkcijama, netko uspravnim, netko kbsim rukopisom, netko čak i gotovo naopakim, a bilo je i slova kojih uopće nema u ruskoj azbuci. Poznati nam Ivan Antonovič obavio je vrlo vješto svoj posao: ugovore je registrirao, datirao, unio u knjigu i kamo god treba, te obračunao po pola posto za objavu u novinama, tako da Čičikov nije morao mnogo platiti. Štoviše, predsjednik naloži da se od njega za pristojbe naplati samo polovica svote, a da se druga polovica, tko zna kako, prebaci na račun nekog drugog molitelja.E pa, sad još treba samo da zalijemo kupovinu — reče predsjednikkad je sve bilo svršeno.Ja sam spreman — reče Čičikov. — Do vas stoji samo da odreditevrijeme. Bila bi prava grehota da se ne odčepi koja boca pjenušca zaovako simpatično društvo.Ne, niste me dobro razumjeli: pjenušac je naša briga — reče predsjednik — to je naša obaveza, naša dužnost. Vi ste naš gost: mi vasmoramo počastiti. Znate šta, gospodo! Ovako ćemo učiniti: idemosad svi, koliko nas god ima, do upravitelja policije; on je pravi čudotvorac: treba samo da namigne prolazeći pokraj ribarnice ili vinskogpodruma pa da omastimo brk znate kako! A usput možemo odigratii koju partijku vista.Takav prijedlog nitko nije mogao odbiti. Svjedoci su na sam spomen ribarnice osjetili kako im se budi tek; umah se svi mašiše za kape i šubare i radnom vremenu dođe kraj. Kad su prolazili kroz pisarnicu, Ivan Antonovič pasoglavac uljudno se nakloni i potiho reče Čičikovu:Pokupovali ste seljake za sto tisuća rubalja, a za naš trud dali stesamo dvadeset pet.Ma kakvi su vam to seljaci — odgovori mu Čičikov također šaptomšaka jada, ne vrijede ni polovicu te svote.Ivan Antonovič shvati je stranac nepopustljive naravi i da neće dati ni rublja više.— A koliko ste Pljuškinu platili po duši? — šapne mu na drugo uhoSobakevič.

P rv i d io - sedm o poglav lje

Kakvog Vrapca? — upita ga Sobakevič.Pa žensko, Jelizavetu Vrabac, još ste napisali Jelizavet, bez "a" nakraju.Nisam ja pripisao nikakvog Vrapca — reče Sobakevič i ode dodrugih gostiju.Napokon gosti stigoše u gomili do kuće upravitelja policije. Taj je čo-vjek zaista bio čudotvorac: čim je čuo o čemu se radi, pozvao je svog inspektora, vižljasta momka u lakiranim čizmama, reklo bi se da mu je šapnuo na uho svega dvije riječi i još samo dometnuo: "Razumiješ?"— i dok su gosti udarali u vist, u drugoj sobi pojavi se na stolu u tren

oka usoljena moruna, jesetre, losos, crni i crveni kavijar, sleđevi, kečige, sirevi, sušeni jezici i jesetrovina sušena na zraku — sve je to došloiz ribarnice. Zatim se pojaviše domaćinovi dodaci, kuhinjski proizvodi: pašteta od riblje glave u koju su ušli hrskavica i gubica morune odsto pedeset kila, pa jedna druga pašteta, od mliječne gljive, uštipci,maslenjače, varenci. Upravitelj policije bio je u neku ruku otac i dobrotvor cijelog grada. Među građanima se osjećao kao u rođenoj obitelji, a u dućane i na tržnicu svraćao je kao u svoju smočnicu. Uopćeje bio, štono se kaže, pravi čovjek na pravom mjestu i svoj je posaoimao u malom prstu. Čak je bilo teško reći je li on stvoren za taj posao ili taj posao za njega. Tako ga je pametno obavljao da je imao dvaputa veće prihode od svih svojih prethodnika, a istodobno je zadobioljubav cijeloga grada. Ponajprije su ga trgovci zavoljeli upravo zato štonije bio ponosit; i zaista im je držao djecu na krstitkama, kumio se snjima premda ih je ponekad grdno gulio, radio je to nekako izvanredno vješto: i potapše te po ramenu, i nasmije te, i počasti čajem, iobeća da će doći na partiju dama, i raspita se o svemu: kako poslovi,što se radi i tako dalje. Dozna li da je zakunjalo djetešce, preporuči tii nekakav lijek —jednom riječju, duša od čovjeka! Kad bi ih kočijomobilazio da napravi red, dobacio bi svakome po neku ljubaznu riječ:"Sto je, Mihejiču? Morali bismo ovih dana dovršiti onu partiju karata." — "Da, Alekseju Ivanoviču", odgovorio bi mu ovaj skidajući šu-baru. "Morali bismo." — "E pa, brate, Uja Paramoniču, dođi jednomdo mene da vidiš mog kasača: pa da se utrkujemo, upregni i ti svoga utrkaća kola, da se ogledamo." Taj je trgovac bio lud za kasačima, pa sesamo smješkao na te riječi nekako, reklo bi se, posebno dobre volje,gladio pomalo bradu i rekao: "Da se ogledamo, Alekseju Ivanoviču!"Čak su se i svi trgovački pomoćnici za to vrijeme, skinuvši kape, radosno zgledali, kao da žele reći: "Dobar je čovjek taj Aleksej Ivanovič!"T TI—^.1-- _____................................

M rtve duše

šljenje je trgovaca bilo da Aleksej Ivanovič "uzima doduše ali te nikad neće iznevjeriti".Kad je primijetio da je zakuska gotova, upravitelj policije predloži gostima da dovrše partiju vista poslije užine, pa svi prijeđoše u sobu iz koje je već dugo dopirao ugodan miris i škakljao nosnice gostiju, i u koju je Sobakevič već odavno bacao poglede i izdaleka zapazio jese-tru što je ležala postrance na veliku pladnju. Gosti popiše po čašicu votke tamne maslinaste boje, kakva je j4š samo u sibirskog prozirnog kamena od kojeg u Rusiji izrezuju pečate, pa navališe sa svih strana s viljuškama na stol i svaki od njih poče, štono se kaže, očitovati svoju narav i sklonost prianjajući tko uz kavijar, tko uz lososa, tko uz sir. So-bakevič se nije ni osvrnuo na sve te sitnice nego se prihvatio jesetre, i dok su ostali pili, razgovarali i jeli, on ju je za nešto više od četvrt sata svu smazao, pa kad se upravitelj policije sjetio jesetre i rekao: "A kako vam se, gospodo, sviđa ovo djelo prirode?" — te pristupio jesetri s viljuškom zajedno s ostalima, opazio je da je od tog djela prirode ostao još samo rep; a Sobakevič se pritajio kao da s tim nema nikakve veze, prišao tanjuru koji je stajao dalje od ostalih i uzeo zabadati viljušku u nekakvu sušenu ribicu. Najevši se jesetre, Sobakevič je zatim sjeo u naslonjač i više nije ni jeo ni pio, samo je žmirkao i migao očima. Činilo se da upravitelj policije ne žali vina; zdravicama nije bilo kraja. Prva je zdravica napijena, kao što će se čitaoci možda i sami dosjetiti, za zdravlje novog hersonskog veleposjednika, pa za dobrobit njegovih se-ljaka i njihovo sretno preseljenje, pa za zdravlje njegove buduće žene, ljepotice, što je našem junaku izmamilo umiljat osmijeh. Pristupiše mu sa svih strana i počeše ga svesrdno nagovarati da ostane još barem dva tjedna u njihovu gradu:Ama, Pavle Ivanoviču! Recite vi što vam drago, ali ovo vam dođekao kakvo provjetravanje sobe: na prag i već natrag! Ama, ostanitejoš malo kod nas! Evo, i oženit ćemo vas, je li, Ivane Grigorjeviču, daćemo ga oženiti?Hoćemo, hoćemo! — prihvati predsjednik. — Makar se vi borilirukama i nogama, oženit ćemo vas! Kad ste već, dragoviću, dospjelimeđu nas, nemojte se sad tužiti. S nama nema šale.Pa što? Zašto bih se borio rukama i nogama? — reče Čičikov osmjehujući se. — Ženidba nije baš tako strašna stvar, samo da je mlada!Bit će i mlada, ne bojte se, svega će biti, što god zaželite!Pa ako bude...— Bravo, ostaje! — povikaše svi. — Vivat, hura, Pavle Ivanoviču!

_ . L . .

P rv i d io - sedm o poglav lje

I svi mu priđoše s čašama u ruci da se kucnu s njim. Čičikov se kucnuo sa svima. — Ne, ne, još, još! — vikahu oni malo objesniji pa se ponovo kucnuše, a onda navališe da se i po treći put kucnu, pa se kucnuše i po treći put.

Za kratko vrijeme svi se neobično raspoložiše. Predsjednik, koji je bio vrlo drag čovjek kad bi se razveselio, zagrli nekoliko puta Čičikova i istrese svoje srce pred njim: "Dušo moja! Rode moj!" — pa čak pucne prstima i zapleše oko njega pripijevajući poznatu pjesmicu: "Ah, ti moje momče, komarinsko seljanče!" Iza šampanjca odčepiše mađar-sko vino, koje još više razgali i raspoloži društvo. Na vist su potpuno zaboravili; prepirali su se, vikali, pričali o svemu i svačemu: o politi-ci, pa i o vojnim stvarima, iznosili su slobodoumne misli zbog kojih bi u neko drugo doba istukli rođenu djecu. Začas su riješili svu silu neobično teških problema. Čičikov nije nikad bio bolje raspoložen, umišljao je sebi da je već pravi hersonski veleposjednik, pričao je o kojekakvim gospodarskim poboljšanjima: o sjetvi na tri njive, o sreći i blaženstvu dviju duša, i počeo je recitirati Sobakeviču Wertherovu poslanicu u stihovima Charlotti, na što je Sobakevič samo žmirkao sjedeći u naslonjaču, jer je nakon jesetre osjećao veliku potrebu za snom. Čičikov se i sam dosjeti da se već suviše raspojasao, pa zatraži kočiju a javni tužilac ponudi mu svoju. Pokazalo se da je kočijaš javnog tužioca iskusan momak jer je tjerao konje samo jednom rukom, a drugu je pružio natrag pridržavajući gospodina. Na taj se način Či-čikov vratio kočijom javnog tužioca u hotel, gdje je još dugo mlatio jezikom o svakojakim budalaštinama: o plavokosoj rumenoj zaručnici s jamicom u desnom obrazu, o hersonskim selima, o kapitalu. Čak je izdao Selifanu nekakve naloge: da sakupi sve seljake koji se sele, pa da ih osobno poimence prozove. Selifan ga je vrlo dugo bez riječi slušao, a onda iziđe iz sobe i dobaci Petruški: — Idi svući gospodara! — Petruška se prihvati izuvanja i umalo što ne svuče na pod i samog gospodara. Ipak, na kraju ga je izuo, gospodar se svukao kako treba i, pošto se neko vrijeme još prevrtao u krevetu koji je nemilice škri-pao, zaspao je kao pravi hersonski veleposjednik. Petruška je dotle bio iznio u hodnik svjetlucave hlače i frak boje brusnice, pa ih je objesio preko drvene vješalice i počeo mlatiti bičem i četkati tako da je zapra-šio cijeli hodnik. Kad se već spremao da ih skine, baci pogled s galerije i opazi Selifana kako se vraća iz konjušnice. Zgledaše se i nagonski se sporazumješe: gospodar se izvalio da spava, pa se može kojekuda zavi-j"iti._Petruska U tili čas odnese frak i hlače u sohu i side niza stuhe na

M rtve du še P rv i d io - o sm o p og lav lje

nego čavrljajući usput o sasvim sporednim stvarima. Nisu daleko oti-šli: zapravo su samo prešli na drugu stranu ulice, do kuće što je stajala preko puta hotela, i ušli na niska, staklena i čađava vrata što su vodila, tako reći, u podrum, gdje je već sjedilo za drvenim stolovima mnogo svakojakih ljudi: i obrijanih i bradatih, i u kožusima bez podstave i samo u košuljama, a gdjekoji i u debelim vunenim kabanicama. Što su tu Petruška i Selifan radili, Bog bi ga znao, ali su izišli odatle nakon sat vremena, držeći se ispod ruke i mukom mučeći, iskazujući jedan drugome veliku pažnju i uzajamno se čuvajući od kojekakvih bridova. Držeći se tako ispod ruke i ne ispuštajući jedan drugoga, uspinjali su se punih četvrt sata uza stube, napokon ih svladali i uspeli se. Petru-ška je načas zastao pred svojim niskim krevetom smišljajući kako bi što zgodnije legao, pa legne na kraju poprijeko odupirući se nogama o pod. Selifan je također legao na taj isti krevet i položio glavu Petruški na trbuh. Posve je smetnuo s uma da tu uopće ne bi smio spavati, nego valjda u služinskoj sobi, ako ne i u konjušnici kod konja. Obo-jica zaspaše istog trena i udariše u nevjerojatno duboko hrkanje, na koje im gospodar odgovaraše iz druge sobe visokim pištanjem na nos. Uskoro se zatim sve smiri i cijeli hotel utone u tvrdi san. Samo je još u jednom prozorčiću bilo svjetlo, ondje gdje je boravio poručnik koji je doputovao iz Rjazanja, očito velik ljubitelj čizama jer je naručio već četiri para i neprestance isprobavao peti par. Nekoliko je puta prilazio krevetu da ih izuje pa da legne, ali nikako nije mogao: čizme su zaista bile dobro napravljene, pa je još dugo podizao nogu i promatrao vješto i krasno izrađenu petu.

Osm o poglavljeO Čičikovljevim kupovinama počelo se naveliko pričati. Po gradu zaredaše priče, tumačenja, raspre o tome je li probitačno kupovati seljake pa ih preseljavati. Iz tih se raspri moglo razabrati da su mnogi izvrsno upućeni u toj predmet. "Naravno", govorili su jedni, "tako je, o tom nema zbora, zemlja je u južnim gubernijama zaista dobra i plo-dna; ali kako će Cičikovljevi seljaci bez vode? Pa tamo nema nikakve rijeke." "To još nije ništa što nema vode, to još nije ništa, Stepane Dimitrijeviču, ali preseljenje nije nikad sigurno hoće li uspjeti. Znamo valjda kakav je seljak: kad je na novoj zemlji i počne se baviti poljopri-vredom, a nema ničega, ni kuće ni kućišta — pobjeći će sigurno kao što je dva puta dva, podbrusit će pete i nestat će bez traga i glasa." — "Ne, Alekseju Ivanoviču, oprostite, oprostite, ja se ne slažem s vama da će Cičikovu seljak pobjeći. Rus je za sve sposoban i navikne se na svaku klimu. Pošalji ga ako hoćeš i na Kamčatku, samo mu daj tople rukavice, i on će pljesnuti rukama, uzeti sjekiru u ruke i početi da gradi sebi kuću." — "Ali Ivane Grigorjeviču, ipak si nešto važno smetnuo s uma, nisi se još zapitao kakav je taj Čičikovljev seljak. Za-boravio si da vlastelin nikad neće prodati dobra seljaka; ja bih dao glavu da je Čičikovljev seljak, ako ne lopov i teška pijanica, a ono bar danguba i napržica." — "Jest, jest, s tim se slažem, istina je da nitko neće prodati dobra seljaka i da su Cičikovljevi seljaci pijanice, ali treba uzeti u obzir da je baš u tome moralna pouka, da se baš u tome sastoji moralna pouka: oni su sada nevaljalci, ali kad se presele na novu zemlju, mogu odjednom postati izvrsni podanici. Bilo je već mnogo takvih primjera, u cijelom svijetu, pa i u historiji." — "Nikad, nikad, vjerujte mi, nikad se to neće dogoditi", reče direktor državnih tvor-nica. "Jer Cičikovljevi će seljaci imati sad dva velika neprijatelja. Prvi je neprijatelj blizina maloruskih gubernija gdje je, kao što je poznato,

Mrtve duše

biti mrtvi izopijani. Drugi je pak neprijatelj sama navika na skitnički život koju seljaci neizostavno steknu u toku preseljenja. Trebalo bi da ih Čičikov vječito drži na oku i na uzdi, da ih goni za svaku sitnicu, pa i da se ne osloni na nekog drugog nego da im sam svojim rukama daje po zubima i nosu." "A zašto da se Čičikov sam bakće i daje po zubima kad može naći nadstojnika?" — "Jest, dajte nađite mu nad-stojnika: sve su vam to sami lupeži!" —"Lupeži su zato što se gospoda ne bave poslovima." — "To je istina"', prihvatiše drugi. "Kad bi se gospodar bar koliko toliko razumio u gospodarstvo i kad bi poznavao ljude, uvijek bi lako našao dobra nadstojnika." Ali direktor reče da se dobar nadstojnik ne može naći za manje od pet tisuća. Predsjednik pak reče da se može naći i za tri tisuće. Direktor reče: "Ma gdje ćete ga naći? Valjda u svom nosu?" A predsjednik reče: "Ne, ne u nosu, nego u ovom našem kotaru, to vam je Petar Petrovič Samojlov: eto vam nadstojnika za Cičikovljeve seljake!" Mnogi su se uživljavali u Čičikovljev položaj i neobično se bojali poteškoća oko preseljenja tako velikog broja seljaka; ozbiljno su se pribojavali da ne dođe do pobune među takvim nemirnim svijetom kakvi su Cičikovljevi seljaci. Na to je upravitelj policije napomenuo da se pobune ne treba bojati, da će je lako osujetiti načelnik okružne policije, da se sam načelnik i ne mora osobno pojaviti, dovoljno je da pošalje samo svoju kapu pa će kapa otjerati seljake do njihova prebivališta. Mnogi su iznijeli svoje mišlje-nje o tome kako da se uguši buntovnički duh koji je obuzeo Cičiko-vljeve seljake. Bilo je tu svakojakih mišljenja: bilo ih je koja su odviše mirisala na vojničku strogost i okrutnost, zacijelo i pretjeranu; bilo ih je koja su odisala blagošću. Upravitelj pošte napomenuo je da je pred Cičikovom sveta dužnost, da on može postati neka vrsta oca svojim seljacima, kako se sam izrazio, da može čak djelovati i u prosvjetitelj-skom duhu, i tom se prilikom vrlo pohvalno izrazio o Lancasterovu sistemu uzajamnog podučavanja1.Tako su prosuđivali i govorili u gradu, a neki su, ponukani suosjeća-njem, i osobno dali Cičikovu neke od tih savjeta, štoviše, ponudili su mu stražu koja bi bez opasnosti provela seljake do njihova novog pre-bivališta. Čičikov im je zahvalio na savjetima i rekao da će ih svakako poslušati ako zatreba, ali je stražu odlučno odbio rekavši da mu uopće

Prvi dio - osmo poglavlje

nije potrebna, da su seljaci što ih je kupio plemenite i mirne naravi, da su drage volje pristali da se presele, te da nikako ne može doći do pobune među njima.Ali sve te priče i naklapanja izazvali su vrlo povoljne posljedice kojima se Čičikov uopće nije nadao. Pronio se naime glas da je on ni manje ni više nego milijunaš. Gradski su stanovnici ionako, kao što smo već vidjeli u prvom poglavlju, od srca prigrlili Čičikova, a sad, nakon ova-kvih glasina, još im je više prirastao srcu. Uostalom, istini za volju, bio je to dobar svijet, živjeli su u slozi i odnosili se posve prijateljski među sobom, a razgovori su im nosili pečat nekakve posebne prostodušnosti i prisnosti: "Dragi moj prijatelju Uja Iljiču!" "Čuj, brate, Antipatore Zaharjeviču!" "Zapleo si se u lažima, predragi moj Ivane Grigorjevi-ču!" Kad bi razgovarali s upraviteljem pošte Ivanom Andrejevičem, svagda bi dometnuli: "Sprehen zi dejč, Ivan Andrejč1?" —jednom ri-ječju, svi su bili među sobom vrlo familijarni. Mnogi su od njih bili na-čitani: predsjednik suda znao je napamet Ljudmilu Žukovskoga, koja je tada još bila sasvim svježa poema, i majstorski je recitirao mnoga mjesta iz nje, pogotovo onaj stih: "Usnula šuma, dolina sniva" i riječcu "pst!" tako da se zbilja činilo kao da dolina sniva, a da sličnost bude još veća, čak bi i zažmirio u tom času. Upravitelj pošte dao se više na filozofiju i čitao je vrlo revno, čak i obnoć, Youngove Noć2 i i Eckart-shausenov Ključ tajni prirode3, iz kojih je ispisivao vrlo duge citate, ali kakvi su bili ti citati, to nitko nije znao; inače je bio šaljivčina, slikovito se izražavao i volio je, kako je sam govorio, "začiniti besjedu". A začinjao je besjedu mnoštvom kojekakvih poštapalica, primjerice: "gospodine moj, bilo kako mu drago, znate, razumijete, možete i sami zamisliti, odnosno, da tako kažem, na neki način", i drugima što ih je sipao kao iz rukava; začinjao je riječi također prilično uspješno nami-givanjem i škiljenjem na jedno oko, što je sve pridavalo vrlo zajedljiv izlaz mnogim njegovim satiričnim aluzijama. I ostali su bili manje-više naobraženi ljudi: netko je čitao Karamzina, netko Moskovske novosti a netko nije baš ništa čitao. Netko je bio ono što se zove sluto, to jest čovjek kome treba dati nogom u tur da se pomakne; netko je bio naprosto dembelan i vječito je, štono riječ, leškario i uzalud bi ga bilo nastojati pokrenuti jer taj ne bi ni u kojem slučaju ustao. Što se

1. Sprechen Sie deutsch: "Govorite li njemački, Ivan Andrejč", pri čemu se "deutsch" rimuje s "Andrejč".7 V „„ ,„,,„ «-M„A___„;„!: »__________________1—1-------:------:1._ V-------„.. n CQA 17 «) ._

M rtve duše

tiče vanjštine, već se zna da su svi bili pristali ljudi, nije bilo nijednogsušičavca među njima. Svi su bili onakvi kakvima žene u nježnim razgovorima što se vode u četiri oka tepaju nadimke: buco, debeljko,kuljo, cigo, kiki, miško i tako dalje. Općenito je to bio dobar svijet,gostoljubiv, i čovjek koji bi s njima okusio hljeb i sol ili proveo večeruz partiju vista postao bi im već nekako blizak, a pogotovo Čičikov,sa svojim čarobnim osobinama i manirama, koji je uistinu dobro znaoveliku tajnu kako da se svidi. IToliko su ga zavoljeli da se nikako nije mogao izvući iz njihova grada; neprestano je slušao oko sebe: "Ma ostanite još kod nas tjedan dana, samo još tjedan dana, Pavle Ivanoviču!" Jednom riječju, nosili su ga, štono riječ, kao malo vode na dlanu. Ali je još kudikamo značajniji bio dojam (pravo čudo) koji je Čičikov proizveo na dame. Da bi se to koliko toliko objasnilo, trebalo bi štošta kazati o samim damama, o njihovu društvu, naslikati, kako se ono kaže, jarkim bojama njihove duševne osobine; ali je ovom piscu to vrlo teško. S jedne strane, priječi ga u tome beskrajno poštovanje prema suprugama uglednika, a s druge strane... s druge strane — jednostavno je teško. Dame su u gradu N. bile... ne, nikako ne mogu: uistinu osjećam strah. Kod dama u gradu N. bilo je najznačajnije to... Ma zbilja je ovo čudno, čak ni pero ne mogu podići, baš kao da je olovo u njemu. Neka dakle ostane tako: o njihovim naravima moram očito prepustiti da progovori netko u koga su jarke boje i tko ih ima više na paleti, a na meni je da reknem samo možda riječ-dvije o njihovoj vanjštini i o onom što je više na površini.Dame su u gradu N. bile ono što se zove prezentabilne i, što se toga tiče, mogle su poslužiti kao uzor svima drugima. Što se pak tiče vla-danja, održavanja tona, etikete, sve sile najprofinjenijih manira, a oso-bito tjeranja mode u najmanjim sitnicama, u tome su čak bile ispred peterburških i moskovskih dama. Odijevale su se neobično ukusno, vozikale se po gradu u kočijama, kao što je propisivala najnovija moda, a straga se klatio lakaj u livreji sa zlatnim gajtanima. Posjetnica je bila svetinja, pa makar bila ispisana na trefovoj dvici ili karo asu. Oko po-sjetnice su se grdno zavadile dvije dame, velike prijateljice i, štoviše, rodice, naime zato što jedna od njih nije drugoj uzvratila posjet. I koliko se god poslije trudili muževi i rođaci da ih pomire, sve bijaše uzalud, pokazalo se da se sve može na ovom svijetu, samo se jedino ne može: izmiriti dvije dame koje su se zavadile oko neuzvraćenog po-sjeta. I tako su te dvije dame ostale u nategnutim odnosima, kako se

Prvi d io - o sm o poglav lje

također je izbijalo mnogo vrlo burnih scena, koje su muževe gdjekad nadahnjivale posve viteškim, velikodušnim pojmovima o zaštitništvu. Dakako da među njima nije dolazilo do dvoboja zato što su sve to bili građanski službenici, ali je zato jedan drugome gledao da zasoli gdje god može, što katkad može biti, kao što je poznato, gore od svakog dvoboja. U moralnom pogledu bile su dame u gradu N. stroge, pune plemenita zgražanja nad svakim porokom i svekolikim sablaznima, ka-žnjavajući bez trunka milosti svaku, i najmanju slabost. A ako je među njima i dolazilo do onog što se zove cic-mic, to se zbivalo u potaji, tako da se ničim nije odavalo što se zbiva; čuvao se ugled, pa i sam je muž bio tako izvježban, ako i vidi cic-mic ili čuje nešto o njemu, da odgovori kratko i razumno uzrečicom: "Sto je koga briga što je kuma s kumom bila?" Valja još napomenuti da su se dame u gradu N. odli-kovale, kao i mnoge druge peterburške dame, neobičnom pažljivošću i pristojnošću u biranju riječi i izričaja. Nikad ne bi one rekle: "use-knula sam se", "uznojila sam se", "pljunula sam", nego su ovako govo-rile: "olakšala sam sebi nos" ili "poslužila sam se rupčićem". Nipošto se nije smjelo reći: "ova čaša, ili ovaj tanjur, smrdi". Dapače, nije se smjelo reći ništa što bi podsjetilo na to, nego se umjesto toga govorilo: "ova se čaša nepristojno ponaša" ili nešto slično tome. Da bi se još više oplemenio ruski jezik, gotovo je polovica riječi bila potpuno izbačena iz govora, pa je stoga vrlo često bilo nužno pribjegavati francuskom je-ziku, ali je s francuskim već bilo drugačije: u njemu su bile dopuštene i riječi koje su bile kudikamo sočnije od spomenutih. Evo dakle što se može reći o damama u gradu N. kad se ovako površno govori. Ali kad bi se malo dublje zavirilo, dakako da bi se otkrilo još mnogo toga; međutim, zavirivati malo dublje u srca dama vrlo je opasno. Ograničit ćemo se dakle i dalje na površne dojmove. Dotad su sve dame nekako malo pričale o Čičikovu, iako su mu inače rado priznavale otmjene društvene manire; ali otkako se pronio glas o njegovu milijunaštvu, otkriše i druge njegove vrline. Uostalom, damama uopće nije bilo do novca; svemu je bila kriva riječ "milijunaš" — ne sam milijunaš nego upravo ta riječ; jer u samom zvuku te riječi, bez obzira na debljinu novčarke, krije se tako nešto što djeluje i na hulje, i na ljude koji nisu ni ovakvi ni onakvi, i na poštene ljude jednom riječju, na sve podjednako. Milijunaš ima tu prednost da može gledati oko sebe po-sve nesebičnu dodvorljivost, dodvorljivost u čistom obliku, koja se ne zasniva ni na kakvu računu: mnogi vrlo dobro znaju da ništa neće dobiti od milijunaša i da nemaju nikakva prava da nešto dobiju, ali će

Mrtve duše

njim, bar izmoliti da ih pozovu na ručak na koji znaju da je pozvan i milijunaš. Ne može se reći da su i dame osjetile tu nježnu sklonost dodvorljivosti; ipak se u mnogim salonima počelo pričati o tome kako Čičikov nije, naravno, najveći ljepotan, ali je zato onakav kakav i treba da bude pravi muškarac; da je malo deblji ili puniji, već ne bi valjalo. Uz to bi se reklo i nešto pomalo uvredljivo na račun mršavih muškara-ca: da su to obične čačkalice, a ne muškarci. Na ženskim se haljinama pojavilo mnoštvo kojekakvih dodataka. U dućanima je nastala gužva, da ne kažemo jagma; toliko se kočija naguralo u središte grada da je nastala prava promenada. Trgovci se zaprepastili kad su vidjeli kako se nekoliko komada tkanina, koje su bili dopremili sa sajma i koje nisu mogli prodati zbog visokih cijena, odjednom počelo tražiti i bilo začas razgrabljeno. Za službe Božje u crkvi zapaziše daje haljina jedne dame tako raširena obručima da je zauzela pola crkve, pa je policijski pristav koji se tu zatekao zapovjedio svijetu neka se malo odmakne, naime povuče bliže vratima, kako se ne bi slučajno zgužvala haljina milostive gospođe. Ni sam Čičikov nije mogao da bar donekle ne primijeti takvu neuobičajenu pažnju. Jednom, kad se vratio u hotel, našao je na stolu u svojoj sobi pismo; nije uspio doznati otkud je ni tko ga je donio; hotelski je sluga rekao da je onaj tko ga je donio zabranio reći od koga je. Pismo je počinjalo vrlo odlučno, naime ovako: "Ama, mo-ram ti se javiti!" Zatim je riječ bila o tome kako postoji tajno srodstvo među dušama; ta je istina bila potkrijepljena s nekoliko točaka koje su zauzele gotovo pola retka; zatim je slijedilo nekoliko misli, neobično značajnih po svojoj točnosti, tako da držimo gotovo da nam je dužnost priopćiti ih: "Što je život naš? — Dolina u kojoj prebivaju jadi. Što je otmjeno društvo? — Gomila ljudska koja ništa ne osjeća." Zatim je ona koja piše napomenula da suzama kvasi retke svoje nježne majke koje više nema na svijetu, ima tome dvadeset i pet godina; pozivala je Čičikova u pustinju, da zauvijek napuste grad gdje ljudi u zagušljivim pregracima nemaju zraka da slobodno dišu; svršetak pisma bijaše obi-lježen čak i posvemašnjim očajem i završavao se ovim stihovima:

Dvije grlice pokazat će Tebi moj hladni prah. Gučući sjetno, kazat će Da umrla je ona u suzah.

Posljednja rima nije bila baš pravilna, ali to nije uostalom važno: pi-J. _1_ _ _ .,_____J _ V

Prvi dio - osmo poglavlje

kvog: ni imena ni prezimena, čak ni mjeseca ni dana. Samo je u post scriptumu pripisano da njegovo rođeno srce treba da odgonetne koja je ovo napisala, i da će na balu kod gubernatora, sutradan, biti nazočan i sam original.To je pobudilo u njemu živo zanimanje. U anonimnom je pismu bilo toliko toga primamljivog što je izazvalo radoznalost da ga je pročitao i po drugi i po treći put, i najposlije rekao: "Ipak bi bilo zanimljivo znati koja je to napisala!" Jednom riječju, stvar je, kako se vidi, postala ozbiljna; razmišljao je o tome više od jednog sata i napokon raširio ruke, sagnuo glavu i rekao: "Pismo je napisano vrlo, vrlo kitnjastim stilom!" Zatim je, razumije se samo po sebi, pismo složio i spremio u škrinjicu, do nekog plakata i pozivnice na vjenčanje, što je već sedam godina ležala u istom položaju i na istom mjestu. Malo zatim donesoše mu zaista pozivnicu na bal kod gubernatora — što je sasvim obična pojava u gubernijskim gradovima: gdje je gubernator, tu je i bal, inače ne bi bilo ništa od dolične ljubavi i poštovanja plemstva. Istog je časa ostavio i uklonio sve sporedno i sav se usredotočio na spremanje za bal, jer je uistinu bilo mnogo razloga koji su ga poticali i podbadali. Stoga možda, otkako je svijeta i vijeka, nije utrošeno više vremena na toaletu. Punih je sat vremena proveo promatrajući samo svoje lice u zrcalu. Pokušavao je dati licu mnoštvo različitih izraza: sad važan i dostojanstven, sad smjeran ali malko nasmiješen, sad naprosto smjeran bez smiješka, uputio je zrcalu nekoliko naklona popraćenih nerazgovijetnim glasovima, koji su donekle podsjećali na francuski, iako Čičikov uopće nije znao francuski. Priredio je čak sam sebi mno-go ugodnih iznenađenja, namignuo je obrvom i usnama i učinio koje-šta i jezikom; riječju što sve čovjek ne radi kad ostane sam, a kad uz to osjeća da je neodoljiv, i kad je još k tome uvjeren da ga nitko ne gleda kroz ključanicu. Napokon je ovlaš potapšao sam sebe po podbratku i rekao: "Eh, njuškico jedna!" — i počeo se oblačiti. Bio je izvanredno raspoložen za sve vrijeme oblačenja: navlačeći naramenice i vežući vratni rubac, klanjao se stružući nogom neobično spretno i, premda nikad nije plesao, izveo je entrechat. Taj je entrechat izazvao neznatnu i bezazlenu posljedicu: stresla se komoda i pala je četka sa stola. Njegova je pojava na balu izazvala snažan dojam. Svi su mu odreda po-šli u susret, netko s kartama u rukama, netko je prekinuo pričanje na najzanimljivijem mjestu, upravo kad je govorio: "a okružni sudac na to odgovara..." Ali što odgovara okružni sudac, to je ostavio za drugu priliku i pohitao da pozdravi našeg junaka. "Pavle Ivanoviču! O, Bože

Mrtve duše

Ivanoviču! Dušo moja, Pavle lvanovičul A, tu li ste, Pavle Ivanoviču] Evo našeg Pavla Ivanoviča! Dopustite da vas zagrlim, Pavle Ivanoviču! Pustite ga amo, da ga ja pošteno izljubim, tog mog dragog Pavla Ivano-viča!" Čičikov u jedan mah oćuti da je u više zagrljaja. Nije se još bio pravo iskobeljao iz zagrljaja predsjednika suda a već se našao u zagrljaju upravitelja policije; upravitelj policije predao ga je u ruke nadzorniku zdravstvene službe; nadzornik zdravstvene službe izručio ga je zakupcu državnog poreza, zakupac državnog porqza — gradskom arhitektu... Gubernator, koji je dotle stajao pokraj dama i držao u jednoj ruci pa-pirić od slatkoga a u drugoj dugodlako psetance, čim ga je spazio, baci i papirić i psetance, tako da psić samo zaskviči; riječju, Čičikov je iza-zvao neobičnu radost i veselje. Nije bilo lica na kojem se nije ogledalo zadovoljstvo ili, u najmanju ruku, odraz općeg zadovoljstva. Tako biva na licima činovnika kad im dođe u inspekciju neki visoki poglavar, pa ih prođe prvi strah i zapaze da se njemu mnogo toga i sviđa, da se čak izvolio napokon i našaliti, to jest izustiti riječ-dvije milo se smješkajući. Na to uzvraćaju dvostrukim smijehom činovnici što su se okupili oko njega, a smiju se od srca i oni koji su prilično slabo razumjeli njegove ri-ječi, pa najposlije i neki policajac koji stoji daleko kod vrata, na samom izlazu, i koji se nikad u životu nije nasmijao, a baš je malo prije toga za-prijetio svjetini šakom, čak se i on, po nepromjenljivom zakonu odraza, osmjehnuo nekakvim osmijehom, iako je taj osmijeh više nalik na onaj izraz lica kad netko ušmrkne jakog burmuta pa se sprema kihnuti. Naš je junak svima redom odzdravljao i bio nekako neobično spretan: kla-njao se lijevo i desno, po svom običaju malo porebarke ali potpuno slo-bodno, tako da ih je sve očarao. I dame su ga začas okružile, kao blistav vijenac, donoseći sa sobom cijele oblake svakakvih miomirisa: jedna je mirisala na ruže, druga je odisala proljećem i ljubicama, treća je bila skroz-naskroz prožeta rezedom; Čičikov je samo zadizao nos i njuškao. U odijevanju su dame pokazale mnogo ukusa: muslin, atlas, til bijahu takvih blijedih modernih boja da im ni imena ne bi svima čovjek mogao kazati (dotle je došla istančanost ukusa). Mašne i kitice cvijeća lepršale su im amo-tamo po haljinama u neobično slikovitu neredu, iako se oko tog nereda itekako pomučila nečija pametna glava. Lak nakit na glavi držao se samo na ušima i kao da je govorio: "Ej, odletjet ću, samo šteta što neću ponijeti sa sobom i ovu ljepoticu!" Strukovi su im bili utegnuti i imali su neobično čvrste i za oko ugodne oblike (valja napomenuti da su općenito dame u gradu N. bile pomalo punašne, ali su se tako umješno stezale i tako se milo držale da se debljina uopće nije primje-ćivala!. Sve ie kod niih biln npnhirnn nnmnn cmičli'<=.r>r> i nraAiriAa^n-

Prvi dio - osmo poglavlje

vrat i ramena bijahu otkriveni taman koliko treba, nimalo više; svaka je od njih razgolitila svoj posjed toliko koliko je osjećala i vjerovala da je dovoljno da upropasti čovjeka; sve je ostalo bilo neobično ukusno prikriveno: bilo da je oko vrata bila eterski obavijena nekakva sasvim lagana mašna, bilo šal lakši od slatkiša poznatog pod imenom "puslica", bilo da su iza ramena, ispod haljine, virili mali nazubljeni nabori od tankog batista poznati pod imenom "čednost". Ta je "čednost" skrivala sprijeda i straga ono što više nije moglo nanijeti čovjeku propast, a opet je budila sumnju da se upravo tu krije sama pogibao. Dugačke rukavice nisu bile navučene do samih rukava, nego su promišljeno osta-vljale obnažene zamamne dijelove ruku više lakta, koje su se u mnogih isticale zavidnom punašnošću; gdjekojima su čak pukle glace rukavice dok su ih pokušavale još dalje navući na ruku — jednom riječju, kao da je na svemu pisalo: "Ne, ovo nije gubernija, ovo je prijestolnica, ovo je sam Pariz!" Samo bi ponegdje izvirila iznenada kakva kapica neviđena još na svijetu, ili čak nešto nalik na paunovo pero u suprotnosti sa svom modom, nešto po osobnom ukusu. Ali bez toga ne ide, to je osobina gubemijskog grada: mora negdje nešto tako izbiti na vidjelo. Cičikov je stajao pred njima i mislio: "Koja li je napisala pismo?" — i ispružio uvis nos, ali mu nos okrzne cio niz lakata, posuvrataka, rukava, krajeva mašni, namirisanih prslučića i haljina. Galopad1 je bio u punom jeku: supruga upravitelja pošte, načelnik okružne policije, dama s bijelim pe-rom, gruzinski knez Čiphajhilidzev, činovnik iz St. Peterburga, Francuz Coucou, Perhunovski, Berebendovski — sve se to diglo i poletjelo...Eto na! Gubernija se prihvatila pera! — reče Čičikov i ustukne, ačim dame posjedaše na svoja mjesta, ponovo se poče zagledati u njih nebi li po izražaju njihovih lica i pogledima pogodio koja je od njih napisala pismo; ali nikako nije mogao pogoditi po izražaju lica ni po pogledima koja je napisala pismo. Posvuda je zapažao nešto jedva primjetno,nešto neulovljivo tanano, o, kako tanano!... "Ama, žene su tako nešto..."reče u sebi Čičikov pa odmahne rukom: "Ne vrijedi ni govoriti! Depokušaj opisati ili iskazati sve ono što im prelijeće licem, sve one zakučaste migove i tajne, i nećeš ama baš ništa iskazati. Same su im očitakvo jedno beskrajno kraljevstvo u koje čovjek zađe — i zbogom diko!Nećeš ga odande izvući ni kukom ni bilo čim drugim. Ama daj pokušajsamo, na primjer, opisati taj njihov sjaj: vlažan, baršunast, meden. Sam

Mrtve duše

Bog zna kakav još sve nije: i tvrd, i mek, pa i posve nježan ili, kako neki kažu, raznježen ili bez raznježenosti, a još i nešto gore nego raznježen — dirne te u srce pa ti zagudi po cijeloj duši kao gudalom. Ne, jedno-stavno ne možeš nasmagati riječi: gustioznija polovica ljudskog roda, ništa drugo!"Oprostite! Čini mi se da se našem junaku omakla riječ koju je pokupio na ulici. Sto možemo? Takav je položaj pisca u Rusiji! Uostalom, ako je riječ s ulice dospjela u knjigu, tome nij| kriv pisac, krivi su čitaoci, i to nadasve čitaoci iz visokog društva: od njih prvih nećeš čuti ni jedne jedine valjane ruske riječi, ali će te zato obasuti francuskim, njemačkim i engleskim izrazima možda i više nego što treba, a uz to će još strogo paziti na strani izgovor: francuski će govoriti kroz nos i vrskajući, engle-ski će izgovarati poput ptice, čak će poprimiti i ptičje obličje i narugat će se onome tko ne zna poprimiti ptičje obličje; jedino te ruskim neće obasuti, možda će samo iz rodoljublja podići uz ljetnikovac seljačku kuću u ruskom stilu. Eto, takvi su čitaoci iz viših staleža, a uz njih i svi oni koji sebe pribrajaju višim staležima! A što sve ne zahtijevaju! Bezu-vjetno žele da sve bude napisano najstrožim, najčistijim i najuzvišenijim jezikom - ukratko, žele da se ruski jezik odjednom sam od sebe spusti s oblaka, obrađen kako treba, pa da im padne ravno na jezik, a oni da samo zinu i isplaze ga. Dakako da ženska polovica ljudskog roda ima velike zahtjeve, ali mora se priznati da poštovani čitaoci imaju katkad još veće.Čičikov je dotle bio izgubio svaku nadu da će pogoditi koja je dama napisala pismo. Nastojeći što pozornije promatrati dame, zapazio je da njihova lica također izražavaju nešto što u isti mah ulijeva siromahu smrtniku u srce i nadu i slatke muke, te naposljetku reče: "Ne, nikako ne mogu pogoditi!" To ipak nije ni najmanje pokvarilo njegovo dobro raspoloženje. Neusiljeno i spretno izmjenjivao je s damama ugodne ri-ječi, prilazio ovoj ili onoj kratkim, sitnim koracima ili, kako se ono kaže, prebirao nožicama, kao što obično čine nagizdani starčići koji hitro obli-jeću oko dama na visokim petama, a zovu ih starim mladićima. Pošto se naprebirao nožicama okrećući se prilično spretno lijevo i desno, izveo je na kraju nogom pokret u obliku kratkog repica ili zareza. Dame su bile vrlo zadovoljne i ne samo što su pronašle kod njega svu silu ugodnih i dražesnih značajki, nego su čak počele otkrivati veličanstven izraz na njegovu licu, čak i nešto ratoborno i vojnički što se, kako je poznato, sviđa ženama. Počele su se i sporiti oko njega: pošto su zapazile da on obično zastaje kod vrata, neke su se od njih pojagmile da zauzmu stolac

. Sto bliže vratima na Warl i<= iprlnni r>nč1o TO ml,nm An „-„<-„1,— J -----------

Prvi dio - osmo poglavlje

umalo što nije izbila vrlo neugodna scena, i mnogima koje su željele uraditi to isto učini se ta bezobraština suviše odvratnom. Čičikov je bio toliko zaokupljen razgovorima s damama ili, bolje reći, dame su ga toliko zaokupile i zanijele obasipljući ga svom silom vrlo zakučastih i profinjenih alegorija koje je on morao redom odgonetati, tako da mu je znoj izbio na čelu — te je zaboravio izvršiti dužnost što ga nalaže pristojnost, naime da najprije pristupi domaćici. Sjetio se toga tek kad je začuo glas same gubernatorice, koja je već nekoliko minuta stajala pred njim. Gubernatorica mu je govorila pomalo umiljatim i lukavim glasom, milo vrteći glavom: — E, Pavle Ivanoviču, takvi ste vi dakle!... — Ne bih mogao sasvim točno prenijeti gubernatoričine riječi, ali je izrekla nešto vrlo ljubazno, u onom stilu kojim se izražavaju dame i kavaliri u pripovijestima naših otmjenih pisaca, koji vrlo rado opisuju salone i diče se poznavanjem finog tona, nešto ovako: "Zar su zaista tako zavladali vašim srcem da u njemu nema više mjesta, čak ni naj-manjeg kutka, za one koje ste okrutno zaboravili?" Naš se junak okrene istog časa gubernatorici i već zausti da joj odgovori, vjerojatno ništa sla-bije nego što odgovaraju u takvim zgodama u modernim pripovijestima Zvonski, Linski, Lidin, Gremin i svakakvi drugi okretni časnici - kadli slučajno digne pogled i ostane bez riječi, kao gromom ošinut. Pred njim nije stajala gubernatorica sama: ispod ruke je držala mlađahnu, šesnaestogodišnju djevojku, svježu plavojku nježnih i pravilnih crta lica, šiljaste brade, čarobno zaobljena lica kakvo bi umjetnik uzeo za model Madone i kakvo se rijetko nalazi u Rusiji, gdje se sve pod milim Bogom rado širi, i brda, i šume, i stepe, i lica, i usne, i noge; onu istu plavojku koju je sreo na putu vraćajući se od Nozdrjova, kad su im se kočije, zbog gluposti kočijaša ili konja, onako neobično sudarile i konjske se orme zaplele, pa su se čiča Mićaj i čiča Minjaj prihvatili posla da ih razmrse. Čičikov se toliko smeo da nije umio izustiti ni jedne jedine suvisle riječi, samo je probrgljao nešto što ne bi nikad rekao ni Gremin, ni Zvonski, ni Lidin.— Vi još ne poznajete moju kćerku? — upita ga gubernatorica. — Upra-vo se vratila iz internata.Odgovori joj da je slučajno imao čast da je sretne; pokuša još ponešto dodati, ali mu je slabo što pošlo za rukom. Gubernatorica kaza još riječ-dvije i ode napokon s kćerkom do drugih gostiju na drugom kraju dvorane, a Čičikov svejednako stajaše nepomično na istom mjestu, kao čovjek koji je veselo izišao na ulicu da se malo prošeta, voljan da razgleda sve oko sebe, ali iznenada nagjo stane jer se sjetio daje nešto

M rtve duše

je nestao bezbrižan izraz s lica; pokušava se prisjetiti što je zaboravio — da nije rupčić? Ali rupčić mu je u džepu. Da nije novac? Ali i no-vac mu je u džepu, čini se da sve ima uza se, a ipak mu neki neznani duh šapće na uho da je nešto zaboravio. I tako, eto, gleda rastreseno i mutno svjetinu što se kreće pred njim, kočije što jure, čakove i puške pukovnije što prolazi, cimere — a ništa pravo ne vidi. Tako se i Čičikov umah otuđio od svega što se zbiva oko njega. Dotle je iz mnogih mi-risavih ženskih usta pokuljalo mnoštvo alizija i pitanja skroz-naskroz prožetih profinjenošću i ljubaznošću. "Je li dopušteno nama, sirotim stanovnicima zemaljskim, da budemo toliko drski da vas upitamo o čemu sanjarite?" — "Gdje su ta sretna mjesta koja oblijeće vaša mi-sao?" — "Smije li se znati ime one koja vas je zavela u tu slatku dolinu zamišljenosti?" Ali na sve je to uzvraćao totalnom nepažnjom a umi-ljate fraze kao da su padale u vodu. Čak je bio toliko neuljudan da je ubrzo otišao od njih na drugu stranu, jer je želio vidjeti kamo je otišla gubernatorica s kćerkom. Međutim, reklo bi se da ga se dame nisu htjele tako šale okaniti; svaka je od njih u sebi odlučila da se posluži svekolikim oružjem koje je lako opasno za naša srca, i da upotrijebi sve što ima najprimamljivije. Valja napomenuti da neke dame — kažem neke, ne kažem sve — pate od jedne male slabosti: ako uoče na sebi nešto posebno lijepo: bilo to čelo, usta ili ruke, odmah misle da će najljepši dio njihova lica otprve svima udariti u oči i da će svi prozborili u jedan glas: "Gledajte, gledajte kako ima divan grčki nos?" "Kako joj je pravilno, čarobno čelo" Ona koja ima lijepa ramena, unaprijed je uvjerena da će svi mladi muškarci biti naprosto ushićeni njima i da će neprestance ponavljati, kad god bude prolazila mimo njih: "Ah, kako ova ima krasna ramena?" — a da na lice, kosu, nos, čelo neće ni pogle-dati, a ako i pogledaju, da će pogledati kao na nešto sporedno. Tako misle gdjekoje dame. Svaka se prisutna dama bila zarekla u sebi da će u plesu biti što zamamnija i pokazati u svom sjaju divotu onoga što je u nje najdivnije. Žena upravitelja pošte tako je čeznutljivo nagnula glavu plešući valcer da je zaista djelovala nezemaljski. Jedna vrlo ljubazna dama — koja uopće nije došla radi plesa, jer ju je snašla, kako sama reče, mala incommodite1 u obliku malog žulja na desnoj nozi, zbog čega je morala obuti plišane cipelice — nije ipak odoljela da ne izvede nekoliko krugova u plišanim cipelicama, samo zato da žena upravitelja

P rv i dio - osm o pog lav lje

pošte ne bi previše sebi uobrazila.Međutim, sve to nije na Čičikova djelovalo kako se očekivalo. Nije čak ni gledao kako se dame vrte u plesu, nego se neprestance propi-njao na prste ne bi li otkrio iznad glava kamo se djela privlačna pla-vojka, pa i saginjao se vrebajući između ramena i leđa, sve dok je nije napokon spazio i zatekao kako sjedi s majkom, nad kojom se velebno lelujala nekakva istočnjačka čalma okićena perom. Reklo bi se da ih je naumio osvojiti na juriš; je li ga obuzelo proljetno raspoloženje ili ga je tko odozada gurao, tek, odlučno se probijao prema njima ne obazirući se ni na što; zakupca državnog poreza tako je odgurnuo da je ovaj zaglavinjao i jedva se održao na nogama, inače bi, dakako, srušio cijeli red za sobom; upravitelj pošte također je uzmaknuo i pogledao ga u čudu, koje bijaše izmiješano s prilično profinjenom podrugljivošću, ali njih Čičikov nije ni pogledao.Vidio je samo u daljini plavojku kako navlači dugačku rukavicu i ja-mačno gori od želje da poleti po parketu. A tamo negdje po strani već su četiri para zaplesala mazurku; petama su lomili pod, a armijski1

kapetan druge klase radio je i dušom i tijelom, i rukama i nogama, izvodeći korake kakve nitko ni u snu nije nikad izveo. Čičikov je šmu-gnuo mimo plesača mazurke, jedva nekako izmičući njihovim petama, i prišao ravno onom mjestu gdje je sjedila gubernatorica sa svojom kćerkom. Ipak im je prišao vrlo bojažljivo, nije prebirao nogama ona-ko živahno i gizdelinski, štoviše, pomalo se zbunio i sve su mu kretnje bile nekako nespretne.Teško je pouzdano reći je li se u našem junaku probudila ljubav — čak nije sasvim sigurno da su takva gospoda, to jest gospoda koja nisu zapravo debela ali nisu baš ni vitka, sposobna da dozive ljubav; ipak je tu bilo nešto čudnovato posrijedi, nešto takvo što ni on sam sebi nije umio protumačiti: učinilo mu se, kao što je poslije sam priznavao, da se sav bal, sa svim svojim žamorom i bukom, povukao na nekoliko minuta nekud u daljinu; violine i trube svirale su negdje za brdima i sve je obavila magla nalik na površno naslikano polje na slici. A od tog maglovitog, zbrda-zdola nabačenog polja razaznavale su se jasno i oštro samo nježne crte privlačne plavojke: njeno zaobljeno, ovalno lice, njen tanki, tanki struk kakav je u djevojke tek u prvim mjesecima nakon izlaska iz internata, njena bijela, gotovo priprosta haljinica

Mrtve duše

koja lako i vješto obuhvaća na svim mjestima mlade skladne udove što se razabiru u čistim linijama. Sva je nekako nalikovala na figuricu brižljivo izrezbarenu od bjelokosti; samo se ona bijeljela i ocrtavala, prozračna i svijetla, među mutnom i neprozirnom svjetinom. Očito je da je tako uređeno na ovom svijetu, očito je da se i Čičiko-vi na nekoliko minuta u životu pretvaraju u pjesnike; možda je riječ "pjesnik" ipak malo pretjerana. Bilo kako mu drago, osjetio se baš kao kakav mladić, tako reći husar. Spazio jfc pokraj njih prazan stolac i odmah sjeo na njega.Razgovor je isprva zapinjao, ali je onda potekao i Čičikov se čak oju-načio, ali... ovdje, na našu veliku žalost, moramo pripomenuti da su ozbiljni ljudi koji zauzimaju važne položaje nekako poteški u razgovoru s damama; u tome su majstori gospoda poručnici, i još samo oni do kapetanskih činova. Kako to oni rade, Bog bi ih znao: čini se da ne govore bogzna kako zakučaste stvari, a djevojke se opet neprestano previjaju od smijeha; državni pak savjetnik priča Bog te pitaj što: bilo da povede riječ o tome kako je Rusija vrlo velika država, ili da izrekne kompliment koji je dakako poprilično duhovit, samo što strašno za-udara na knjige; ako pak rekne štogod smiješno, sam se smije mnogo više od one koja ga sluša. Napominjemo to ovdje zato da čitaocu bude jasno zašto je plavojka počela zijevati za vrijeme pričanja našega juna-ka. Naš junak to međutim nije uopće primijetio i ispričao je mnoštvo zgodnih pričica koje je već imao priliku ispričati u sličnim zgodama na raznim mjestima: naime, u Simbirskoj guberniji kod Sofrona Ivano-viča Bespečnog, kad je bila prisutna i njegova kći Adelaida Sofrono-vna i tri zaove: Marja Gavrilovna, Aleksandra Gavrilovna i Adeljgejda Gavrilovna; pa kod Fjodora Fjodoroviča Perekrojeva u Rjazanjskoj guberniji; pa kod Frola Vasiljeviča Pobedonosnog u Penzenskoj guber-niji i kod brata njegova Petra Vasiljeviča, a hile su nazočne i njegova svastika Katerina Mihajlovna i njene sestrične u trećem koljenu Roza Fjodorovna i Emilija Fjodorovna; pa u Vjatskoj guberniji kod Petra Varsonofovjeviča, a bile su nazočne i sestra njegove snahe Pelageja Jegorovna i njena nećakinja Sofja Rostislavna i dvije polusestre Sofja Aleksandrovna i Maklatura Aleksandrovna.Damama se nikako nije svidjelo takvo Čičikovljevo vladanje. Jedna je od njih navlas prošla mimo njega da mu to i pokaže, pa je usput prilično nehajno zapela za plavušu širokim obručem svoje haljine, a maramom koja joj je lepršala oko ramena ošinula je po licu; u isti mah doprla je iz jednih ženskih usta iza njega, zajedno s mirisom ljubica,

Prvi dio - osmo poglavlje

on zaista nije čuo, ili se napravio da ne čuje, tek, to nije bilo dobro jer treba paziti na mišljenje dama: zbog toga se pokajao, ali poslije, dakle kasno. Na mnogim se licima ocrtavalo nezadovoljstvo, opravdano u svakom pogledu. Koliko god bio velik Cičikovljev ugled u društvu, makar on bio i milijunaš i na licu mu se ogledala velebnost i, štoviše, nešto ratoborno i vojnički, ipak ima nekih stvari koje dame neće nikad nikom oprostiti, tko god on bio, a onda piši kući propalo jel Ima nekih prilika u kojima žena, koliko god bila slaba i nemoćna u usporedbi s muškarcem, odjednom postane čvršća ne samo od muškarca nego od svega na svijetu. Nehaj što ga je Čičikov tako reći nehotice iskazao, vratio je među dame slogu koja je bila ozbiljno ugrožena nakon onog spora oko stolca. U nekim hladnim i običnim riječima što ih je usput izgovorio, otkriše zajedljive nagovještaje. Da bude još gore, jedan je od prisutnih mladića sklepao na licu mjesta satirične stihove na račun plesača, bez čega gotovo i ne može proći, kao što je poznato, nijedan gubernijski bal. Te su stihove odmah pripisali Čičikovu. Nezadovolj-stvo je raslo i dame su počele po raznim zakucima govoriti o njemu vrlo nepovoljno, a sirota internatkinja sasvim je propala, njena je osu-da bila već potpisana.Dotle se našem junaku spremalo još jedno vrlo neugodno iznenađe-nje: dok je plavojka zijevala a on joj pričao kojekakve pričice o doga-đajima što su se zbili u razna vremena, pa se dotakao i grčkog filozofa Diogena, pojavio se iz zadnje sobe Nozdrjov. Nije poznato je li izletio iz bifea ili iz malog zelenog salona, gdje se igrala neka ozbiljnija igra od uobičajenog vista, je li došao svojom voljom ili su ga izbacili, tek, pojavio se veseo, radostan, držeći ispod ruke javnog tužioca, koga je po svoj prilici već dulje vrijeme vukao za sobom jer je siroti javni tuži-lac okretao svoje guste obrve na sve strane, kao da smišlja kako da se izvuče iz te prijateljske šetnje ruku pod ruku. I zaista je ta šetnja bila nepodnošljiva. Nozdrjov je prikupio hrabrost uz pomoć dviju šalica čaja, u kojima je dakako bilo ruma, pa je nemilice baljezgao. Čičikov ga je spazio još izdaleka i odlučio se čak i na žrtvu, naime da napusti svoje zavidno mjesto i udalji se što brže može, jer mu taj susret nije obećavao ništa dobro. Ali, kao za pakost, u taj mah naiđe gubernator i reče kako mu je drago što je našao Pavla Ivanoviča, pa ga zadrži i zamoli da presudi u njegovu sporu s dvije dame oko toga je li ženska ljubav trajna ili nije; dotle je Nozdrjov već bio spazio Čičikova i pošao ravno prema njemu. — A, hersonski veleposjednice, hersonski veleposjednice! — poviče

M rtv e du še

obrazi rumeni kao jesenska ruža. — Što je? Jesi li nakupovao mnogo mrtvaca? Pa vi i ne znate, presvijetli — derao se iz sveg glasa obraća-jući se gubernatoru — da on trguje mrtvim dušama! Bogami! Slušaj, Cičikove! Pa ti si, ja ti ovo govorim prijateljski, evo, svi smo mi ovdje tvoji prijatelji, evo, i presvijetli je ovdje, ja bih tebe objesio, bogami objesio! Cičikov nije jednostavno znao što bi ni kuda bi.— Vjerujte mi, presvijetli — nastavi I^ozdrjov — kad mi je rekao:"Prodaj mi mrtve duše", umalo što nisam pukao od smijeha. Dolazimovamo kad čujem da je pokupovao za tri milijuna rubalja seljaka daih preseli nekamo. A kako da ih preseli kad ih je od mene kupovaomrtve! Slušaj, Cičikove, ma ti si životinja, bogami si životinja, evo, ipresvijetli je ovdje, je li tako, tužioče?Ali i javni tužilac, i Cičikov, pa i sam gubernator našli su se u takvoj neprilici da nikako nisu znali što da kažu, pa je Nozdrjov i dalje, onako polutrijezan, mljeo ne obazirući se ni na što:— Ma ti si brate, ti si, ti si... neću te pustiti dok mi ne kažeš zašto sikupovao mrtve duše. Slušaj, Cičikove, zbilja bi te moralo biti sram,znaš da nemaš boljeg prijatelja od mene. Evo, i presvijetli je ovdje, jeli tako, tužioče? Ne biste vjerovali, presvijetli, kako smo nas dvojicaprivrženi jedan drugome, naime, jednostavno, kad biste kazali, evokao što ja ovdje stojim, kad biste kazali: "Nozdrjove! Reci po dušido koga ti je više stalo, do rođena oca ili do Čičikova?" — ja bih rekao: "Do Čičikova", bogami... Dopusti, dušo, da ti dam jednu pusu!Dopustite mi, molim vas, presvijetli, da ga poljubim. Da, Cičikove,nemoj se ništa braniti, daj da ti utisnem jednu pusicu u taj tvoj snježnobijeli obraz!

Nozdrjova je s njegovom pusom Cičikov tako odgurnuo da umalo što se nije opružio koliko je dug i širok. Svi su uzmaknuli pred njim i nitko ga više nije slušao; ali je riječi o kupovanju mrtvih duša bio izrekao na sav glas i popratio ih takvim grohotnim smijehom da su privukle pozornost čak i onih koji su bili u najdaljim kutovima dvorane. Ta je novost bila tako čudnovata da su svi zastali s nekakvim drvenim, glupo upitnim izrazom na licu. Cičikov je primijetio kako su mnoge dame namignule jedna drugoj uz nekakav pakostan, zajedljiv podsmijeh, a na nekim se licima pojavio zagonetan izraz koji ga je još više zbu-nio. Da je Nozdrjov okorjeli lažac, to su svi znali i nije bilo nikakvo čudo čuti od njega totalnu besmislicu, ali svaki smrtnik... zaista je teško dokučiti kako je sazdan taj smrtnik: koliko god bila nevjerojatna neka viiest. slavno da ie viiest- svakako će \c nrinnriti npUm Ar,,nn™

Prvi dio - osmo poglavlje

smrtniku, pa makar samo zato da može reći: "Zamislite kakvu su laž rastrubili!" — a drugi će smrtnik vrlo rado napeti uši, iako će poslije i sam reći: "Ma to je potpuno besmislena laž koja ne zavređuje nikakvu pažnju!" i odmah će zatim potražiti trećeg smrtnika da mu je ispripo-vjedi i da onda skupa s njim uzvikne, obuzet plemenitim ogorčenjem: "Kakva besmislena laž!" I ta će vijest neizostavno obići cijeli grad i svi će se smrtnici, koliko ih god ima, napričati o njoj do mile volje, a onda će priznati da vijest uopće ne zaslužuje pažnju i da ne vrijedi o tome govoriti.Taj, po svemu sudeći, tričavi događaj primjetno je oneraspoložio našeg junaka. Koliko god bile glupe riječi budala, pokatkad su dovoljne da uznemire pametna čovjeka. Počeo se osjećati neugodno, nelagodno: baš kao da je divno očišćenom cipelom iznenada zagazio u prljavu, smrdljivu baru; jednom riječju, zlo, zlo i naopako! Nastojao je o tome ne misliti, pokušavao se rastresti, razonoditi, sjeo je za karte, ali sve je nekako pošlo ukrivo: dva puta je izigrao pogrešnu boju i smetnuo s uma da ne valja presjeći treću boju, pa se razmahnuo svom snagom i uludo potrošio adut. Predsjednik suda nikako nije mogao shvatiti kako je Pavel Ivanovič, koji tako dobro i, može se reći, lukavo karta, mogao počiniti takve pogreške i žrtvovati čak i pikovog kralja, u koga se on, predsjednik, kako sam reče, uzdao kao u Boga. Naravno, upra-vitelj pošte i predsjednik suda, pa čak i upravitelj policije, peckali su, po običaju, našeg junaka da je valjda zaljubljen, i da oni već tobože znaju da je srce Pavla Ivanoviča ranjeno, da, štoviše, znaju i tko ga je ranio; ipak, sve ga to nije nimalo udobrovoljilo, koliko se god trudio da se smješka i na šale uzvraća šalama. Za večerom se isto tako nije nikako mogao razvedriti, premda je društvo za stolom bilo ugodno, a Nozdrjova su već odavno bili uklonili jer su napokon i same dame bile napomenule da se Nozdrjov ponaša upravo skandalozno. Usred kotiljona bio je sjeo na pod i počeo hvatati plesačice za suknje, što je, po riječima samih dama, bilo ipak previše. Večera je tekla u dobru raspoloženju, sva su lica što su promicala ispred trokrakih svijećnjaka, cvijeća, konfeta i boca sjala od prirodnog zadovoljstva. Oficiri, dame, frakovi — sve je to bilo razdragano, čak i sladunjavo. Muškarci su skakali sa stolaca i trčali da uzmu od slugu jela i neobično spretno posluže njima dame. Jedan je pukovnik dodao dami tanjur s umakom na vrhu isukane sablje. Muškarci u godinama, među kojima je sjedio Cičikov, glasno su se prepirali prismačući uz mudru riječ ribu ili gove-dinu umočenu dobrano u gorušicu, i to su se prepirali o predmetima

M rtve duše

je mrtav umoran od duga puta, kojem ništa pametno ne pada na um i koji nije kadar pojmiti ništa pod milim Bogom. Nije ni dočekao kraja večere, i vratio se u hotel mnogo ranije nego obično. Ondje, u onoj sobici koja je čitaocu već dobro poznata, s vratima zakrčenima komodom i žoharima koji pokatkad izviruju iz kutova, njegove su misli i duh bili isto onako nelagodni kao što je bio nelagodan naslonjač u kojem je sjedio. Neugodno mu je i teško bilo pri srcu, gdje je bila zaostala nekakva tegobna praznina. — Odnio vas vrag sve skupa koji ste izmislili te balove! — reče srdito. Čemu su se tako ludo obradovali? U guberniji nerodica, skupoća, a njima je do balova! Baš su se sjetili: nakinđurile se ženetine prnjama! Čudo neviđeno, neka je nametala na sebe i po tisuću rubalja! A sve to na račun seljačkih danaka ili, što je još gore, na račun nekog čovjeka kao što sam ja. Jer, zna se zašto primaš mito i griješiš dušu: radi toga da ženi kupiš šal ili ne znam kakve drangulije, vrag ih odnio! A zašto? Da ne bi neka drolja Sidorovna rekla da je poštarica imala ljepšu haljinu, i sad ti zbog nje pljucni tisuću rubalja! Sve viču: "Bal, bal, veselje!« — a bal je tek koje-šta, nije uopće u ruskom duhu, nije po ruskoj ćudi; vrag bi ga znao što je to: odrastao, punoljetan čovjek odjednom se pojavi sav u crnom, očerupan, utegnut, kao sam vrag, pa udri mijesiti nogama. Gdjekoji čak stoji u paru i razgovara s nekim drugim o nečem važnom, a noga-ma se u isto vrijeme, kao kozlić, razbacuje lijevo-desno... Majmuni, pravi majmuni! Samo zato što je Francuz s četrdeset godina isto ona-ko djetinjast kao kad mu je bilo petnaest, hajde da budemo i mi takvi! Ma zbilja... nakon svakog bala osjećam se kao da sam nešto zgriješio; ne volim ni misliti na to. Glava mi je sasvim prazna, kao poslije ra-zgovora sa svjetskim čovjekom: svašta će ti taj nadrobiti, svega će se ovlaš dotaknuti, sve će reći što je napabirčio po knjigama, sve šareno, vječito, ali ništa ti od svega toga neće ostati u glavi, tek poslije vidiš da ti čak i razgovor s običnim trgovcem, koji jedino zna svoj posao ali ga zna dobro i temeljito, više vrijedi od svih tih pustih priča. Ama, što možeš iz njega izvući, iz takvog jednog bala? Eto, recimo da neki pisac naumi da opiše svu tu scenu onako kakva ona jest? E pa, i u knjizi bi bila isto onako besmislena kao i u stvarnosti. Kakva je zapravo: je li moralna ili nemoralna? Vrag bi je znao kakva je! Pljunut ćeš i zaklopit ćeš knjigu. — Tako se nepovoljno izražavao Čičikov o balovima uopće, ali se čini da je tu bio posrijedi još jedan razlog ogorčenju. Nije on bio toliko kivan na bal koliko na to što se slučajno obrukao, što se odje-dnom pokazao pred svima u bogzna kakvom svjetlu, što je odigraonekakvu rudnu Hvnsmisiprm nlomi Moi-™n« „|aJ«;,,« — „ -—^~ 1-----

P rv i d io - osm o pog lavlje

razuman čovjek, vidio je da je sve to budalaština, da nečije glupe riječi ništa ne znače, pogotovo sad kad je već glavni posao obavljen kako tre-ba. Ali čudan je čovjek: strašno ga je pogodila nenaklonost ljudi koje uopće nije poštivao i o kojima je oštro sudio, zamjerajući im taštinu i gizdavost. Bio je još kivniji zato što mu je bilo jasno da je djelomice i sam kriv. Na sebe se ipak nije naljutio, i imao je, naravno, pravo. Svi mi imamo stanovitu slabost da malko štedimo sami sebe, pa ćemo se radije potruditi da pronađemo kojeg bližnjeg na kome ćemo iskaliti gnjev, primjerice na sluzi, na podređenom činovniku koji nam u taj čas naiđe, na ženi ili, najposlije, na stolcu koji ćemo odgurnuti tko zna kuda, do samih vrata, tako da će mu otpasti priručje i naslon. Tako je i Čičikov ubrzo našao bližnjega kome je svalio na leđa sve što mu je kivnost uopće mogla prišapnuti. Taj je bližnji bio Nozdrjov i mora se priznati da ga je izgrdio na pasja kola, onako kao što možda jedino nekog seoskog kneza ili poštanskog kočijaša izgrdi putnik, iskusan kapetan, a katkad i general, koji, povrh mnogih izraza koji su postali već klasični, nadometne i mnogo nepoznatih što ih je sam izmislio. Pretresao je Čičikov cijelo Nozdrjovljevo rodoslovlje, i mnogi su No-zdrjovljevi preci zaista loše prošli.Ali dok je Čičikov sjedio u svom tvrdom naslonjaču uznemirivan mi-slima i nesanicom, časteći svesrdno Nozdrjova i sav njegov rod, a pred njim tinjala lojanica na kojoj je stijenj bio već odavno pokriven čađa-vom crnom kapicom i samo što se nije utrnuo, i kroz prozor zavirivala slijepa, mrkla noć koja će domalo pomodriti od osvita što se bliži, i u daljini pijevci naizmjence kukurijekali, i po tvrdo usnulu gradu možda se kojekuda motala koja debela vunena kabanica, bijednik bogzna koje klase i čina koji zna samo jedan (jao!) put, odveć utrven ruskim neo-buzdanim svijetom — dotle se na drugom kraju grada zbivao događaj koji će još više povećati neugodnost položaja našega junaka. Naime, po dalekim gradskim ulicama i uličicama drndala je vrlo neobična ko-čija koju bi bilo teško nazvati pravim imenom. Nije bila nalik ni na tarantas ni na karuce ni na čeze, nego je više nalikovala na bucmastu, pozamašnu lubenicu postavljenu na kotače. Obrazi te lubenice, to jest vratašca na kojima je još bilo tragova žute boje, zatvarala su se vrlo slabo zato što su i kvake i brave bile u lošem stanju i kojekako svezane uzicama. Lubenica bijaše puna cicanih jastučića sličnih duhankesama, podglavača i uopće jastuka, krcata vrećama s kruhom, pogačama, ze-mičkama, gibanicama i parenim perecima. Čak je iz vreće izvirivao pirog punjen kokošjim mesom i pirog punjen kiselim krastavcima.

ui.

Mrtve duše

šarenih komadića domaćeg platna, neobrijane, malko prosijede brade— osoba poznata pod nazivom potrkalo. Buka i cvilež željeznih skobai zahrđalih vijaka probudili su na drugom kraju grada stražara, pa jepodigao svoju helebardu i, onako bunovan, proderao se iz sveg glasa:

— Tko ide? ali kad je vidio da nitko ne ide, nego da samo iz daljine čuje drndanje kola, ulovi na svom ovratniku neku zvjerku, priđefenjeru i smakne je smjesta na noktu. Nakon toga odloži helebardui ponovo zaspi, po svim propisima svogajviteškog reda. Konji su neprestano klecali prednjim nogama zato što nisu bili potkovani, a osimtoga se vidjelo da slabo poznaju gradsku kaldrmu. Krntija je nekolikoputa skrenula iz jedne ulice u drugu i napokon se našla u mračnojuličici pokraj parohijske crkvice Svetog Nikole na Nedotičkima i zaustavila se pred vratnicama protine kuće. Iz kočije iziđe djevojka s maramom na glavi, u džemperu, i zalupa objema šakama po vratnicamatako snažno kao da je muško (potrkala u bluzi sašivenoj od komadićaplatna tek su poslije potegli za noge i svukli s kola jer je spavao kaozaklan). Zalajaše psi i vratnice se napokon razjapiše i progutaše, najedvite jade doduše, to nezgrapno prometalo. Kola uđoše u tijesnodvorište; pretrpano drvima, kokošinjcima i svakojakim krletkama; skola siđe gospođa: ta je gospođa bila vlastelinka, udova koleškog sekretara Korobočka. Staricu je ubrzo nakon odlaska našeg junaka bilaspopala takva bojazan da ju je on možda prevario da nije spavala trinoći uzastopce, te je nakanila otići u grad, premda joj konji nisu bilipotkovani, pa da tu pouzdano dozna kako se kreću cijene mrtvih dušai nije li se možda, ne daj Bože, prebacila i prodala ih, možda, tri putajeftinije. Kakvu je posljedicu izazvao taj njen dolazak, može čitateljdoznati iz razgovora što se vodio između dvije dame. Taj razgovor... alibit će bolje da taj razgovor prebacimo u iduće poglavlje.

Prvi dio - deveto poglavlje

Deveto poglavljeUjutro, još ranije od onog vremena što je u gradu N. bilo određeno za posjete, isprhnula je na vrata narančaste drvene kuće s mezaninom i plavim stupovljem dama u elegantnom kockastom ogrtaču, a za njom lakaj u kabanici s nekoliko ovratnika i sa zlatnim gajtanom na okru-gloj sjajnoj kapi. Dama smjesta usprhne neobično hitro uz spuštene stepenice u kočiju što je stajala pred ulazom. Lakaj odmah zalupi za damom vratašcima, sklopi stepenice, uhvati se za remenje straga na zakošku i dovikne kočijašu: — Tjeraj! — Dama je nosila vijest koju je bila netom čula, pa ju je obuzela neodoljiva želja da je što prije priopći. Svaki je čas izvirivala kroz prozor i vidjela, na svoje neizrecivo nezadovoljstvo, da su tek prevalili pola puta. Svaka joj se kuća činila dužom nego inače; bijela kamena ubožnica s uskim prozorima dozla-boga se otegla tako da na kraju nije odoljela da ne kaže: — Prokleta zgrada, nema joj kraja! — Kočijaš je već dva puta dobio nalog: — Brže, brže, Andrjuška! Danas se strahovito sporo vozimo! — Napokon stigoše na odredište. Kočija se zaustavila pred drvenom tamnosi-vom prizemnicom, s malim bijelim bareljefima više prozora, s visokom ogradom od kolja ispred samih prozora i uskog vrtića, u kojem su tanka drvca pobijeljela od gradske prašine što nikad ne silazi s njih. Na prozorima su stajali lonci s cvijećem, papiga koja se u krletki kljunom zakvačila za kolutić pa se njiše, i dva psića što spavaju na suncu. U toj je kući stanovala dobra prijateljica pristigle dame. Pisac je na velikoj muci kako da nazove te dame da se opet ne naljute na njega kao što su se već jednom naljutili. Opasno je nazvati ih izmišljenim prezimenima. Kakvo god prezime izmislio, neizostavno će se u nekom zakutku naše zemlje, ionako goleme, naći netko tko se tako zove pa će se svakako smrtno uvrijediti, ustvrdit će da je pisac navlas doputovao tamo inkognito kako bi doznao sve o njemu, i kakav kožuh nosi, i kojoj Agrafeni Ivanovnoj zalazi, i što nair&diie iede. Wazoyeš.li ga po ..finu,—.Sofe sačuvaj, još ie

Mrtve duše

opasnije! Sad su već kod nas svi činovi i staleži toliko osjetljivi da im se sve što je tiskano u nekoj knjizi čini posve osobnim; takvo se, očito, ra-spoloženje osjeća u zraku. Dovoljno je reći samo to da u jednom gradu postoji glup čovjek, pa da to već postane nešto osobno; odjednom će odnekud iskrsnuti gospodin pristojne vanjštine i povikati: "Pa i ja sam čovjek, znači da sam i ja glup" —jednom riječju, odmah će dokučiti što je posrijedi. I stoga, da bismo sve to izbjegli, nazivat ćemo damu koja je primila posjet onako kako su je tako reći ujjedan glas zvali svi u gradu N.: naime, damom simpatičnom u svakom pogledu. Taj je naziv stekla na zakonit način jer zaista nije žalila truda da bude ljubazna do krajnjih granica, premda je naravno kroz tu ljubaznost provirivala itekako pri-jeka i nagla ženska ćud, i premda je gdjekad iz svake njene simpatične riječi stršila kakva žaoka! A sačuvaj nas Bože onoga što je sve kipjelo u njenu srcu protiv suparnice koja bi je u nečemu na neki način pretekla. Ali sve je to bilo zaodjeveno u najprofinjeniju društvenu otmjenost ka-kva se samo može naći u gubernijskom gradu. Svaka joj je kretnja bila ukusna, čak je voljela i stihove, čak je ponekad znala sanjarski držati glavu — i svi su se slagali da je zaista dama simpatična u svakom po-gledu. Druga pak dama, to jest ona koja je došla u posjet, nije bila tako svestrane naravi pa ćemo je stoga nazvati: naprosto simpatičnom da-mom. Dolazak gošće probudio je psiće što su spavali na suncu: kudravu Adelu koja se neprestance zapletala u vlastitu dugu dlaku, i tankonogo štene Potpurija. I jedno i drugo poletješe lajući, zakovrčenih repova, u predsoblje, gdje se gošća izvukla iz svog ogrtača i ostala u haljini, koja je po kroju i boji bila po najnovijoj modi, s dugačkim vrpcama oko vrata; cijela prostorija zamiriše jasminom. Čim je dama simpatična u svakom pogledu doznala da je došla naprosto simpatična dama, dohr-lila je odmah u predsoblje. Dame su se uhvatile za ruke, poljubile se i ciknule kao što ciče internatkinje kad se sretnu uskoro nakon izlaska iz internata, kad im mamice još nisu stigle objasniti da je otac jedne od njih siromašniji i niži po činu od oca one druge. Poljubac je tako odje-knuo da su psići ponovo zalajali, zbog čega ih ošinuše maramom, i obje dame pođoše u salon, dakako plav, sa sofom, ovalnim stolom i, štoviše, zaslonima opletenim bršljanom; odmah za njima dojuriše režeći kudra-va Adela i visoki Potpuri na tankim nožicama. — Ovamo, ovamo, evo, u ovaj kutak! — reče domaćica posjedajući gošću u kut sofe. — Eto, tako! Eto, tako! Evo vam i jastučića! — Rekavši to, gurne gošći pod leđa jastučić na kojem bijaše vunicom izvezen vitez, onako kako uvijek izve-zuju vitezove na kanafasu: nos mu nalik na ljestve, a usne na pravoku-

Prvi dio - deveto poglavlje

tko bi to mogao biti tako rano. Paraša veli: "Vicegubernatorica", a ja ću njoj: "Eto opet je došla ta glupača da mi dosađuje", već sam htjela reći da me nema kod kuće...Gošća je pak htjela prijeći na stvar i priopćiti novost. Ali usklik koji se u taj čas oteo dami simpatičnoj u svakom pogledu okrene najednom razgovor na drugu stranu.Kakav veseli uzorak! — usklikne dama simpatična u svakom pogledu gledajući cicanu haljinu naprosto simpatične dame.Da, baš je veseo. Praskovja Fjodorovna doduše misli da bi bilo boljekad bi kockice bile sitnije, i kad ne bi bile smeđe, nego plave. Njezinojsu sestri poslali tako čaroban materijal da se to uopće ne može iskazatiriječima; zamislite: sasvim", sasvim uske pruge kakve samo može sebipredočiti ljudska mašta, osnova plava a preko pruga sami kružići i viti-ce, kružići i vitice, kružići i vitice... Jednom riječju, nešto fantastično!Može se mirne duše kazati da tako nečega još nije bilo na svijetu.Ali, draga moja, to je onda ipak šareno.Ma nije, nije šareno.Ma jest, šareno je!Valja napomenuti da je dama simpatična u svakom pogledu bila do-nekle materijalistkinja, sklona poricanju i sumnji, te da je negirala mnoge stvari u životu.Tu je naprosto simpatična dama kazala da to nije ni najmanje šareno, pa usklikne:Da, imam novosti za vas: više se ne nose volančići.Kako se ne nose?Mjesto njih se nose caknice.Ah, caknice nisu lijepe.Caknice, same caknice, pelerina na caknice, na rukavima caknice,epoletice na caknice, dolje caknice, posvuda caknice.Neće biti baš lijepo, Sofja Ivanovna, ako sve bude na caknice.Ama, dražesno je, Ana Grigorjevna, nevjerojatno dražesnoj pravese po dva poruba, na širokim otvorima za rukave i gore... Nego, znatešto će vas zaprepastiti, sigurno ćete reći da... E pa, evo: pomislite,struk se još više produžio i završava se sprijeda šiljkom, tako da prednja šipčica upravo strši; suknja je sva u naborima, kao nekad krinolina, a straga se čak podstavlja vatom, da bude prava belle femme1.

M rtve duše

E pa, onda, zbilja, hvala lijepa! — reče dama simpatična u svakompogledu i dostojanstveno odmahne glavom.Tako i ja kažem, zbilja, hvala lijepa — prisnaži naprosto simpatičnadama.Vi radite kako znate, ali ja to nikad neću nositi.Neću ni ja... Zbilja, kad pomisliš dokle ide katkad ta moda... toviše nije ničemu slično! Ipak sam izmolila od sestre uzorak, tek tako,šale radi; Melanja mi šije. 'iVeć imate uzorak? — uzvikne dama simpatična u svakom pogledu,primjetno uzbuđena.Pa da, sestra mi je donijela.Dajte ga meni, dušo, tako vam svega što vam je sveto!Ah, već sam obećala Praskovji Fjodorovnoj. Jedino možda poslijenje.Ma tko bi nešto nosio poslije Praskovje Fjodorovne? To će zbiljabiti malo nezgodno od vas, ako budete radije dali tuđemu nego svojemu.Pa i ona mi je tetka u drugom koljenu.Ne znam baš po čemu vam je ona tetka: s muževe strane... Ne,Sofja Ivanovna, neću ni da čujem za to, znači da me zbilja želite uvrijediti... Vidi se da sam vam već dojadila, vidi se da želite sa mnomposve raskrstiti.Sirota Sofja Ivanovna nije uopće znala što da radi. Osjećala je i sama između kakve se dvije vatre našla. Pravo joj budi kad se pohvalila! Najradije bi sama sebi pregrizla jezik.A kako naš zavodnik? — priupita dama simpatična u svakom pogledu.Ah, Bože moj! Pa što je meni? Zbilja krasno! Znate li, Ana Grigo-rjevna, zašto sam došla k vama?Tu gošći zastane dah, riječi su joj bile spremne da kao jastrebovi pole-te jedna za drugom, i trebalo je samo biti toliko nečovječan kao što je bila njena dobra prijateljica pa da je presiječe u govoru.Koliko god vi njega hvalili i dizali u nebesa — reče ona življe negoobično —ja ću vam otvoreno reći, pa i njemu ću skresati u brk, da jenevaljao čovjek, nevaljalac, nevaljalac, nevaljalac!Ma čujte samo što ću vam reći...Rastrubili su da je tobože lijep muškarac, a uopće nije lijep, i nosmu je... upravo antipatičan.Ali dopustite, dopustite samo da vam ispričam... dušo moja, Ana

P rv i dio - deve to pog lav lje

razumijete li: priča, skonapel istoar1 — reče gošća s gotovo zdvojnim izrazom na licu i upravo umolnim glasom. Neće biti naodmet spo-menuti da su obje dame ubacivale u razgovor mnogo stranih riječi, a kadikad i cijele dugačke francuske fraze. Ali koliko god pisac bio ispu-njen strahopoštovanjem prema spasonosnim probicima koje francuski jezik donosi Rusiji, kolik god bio ispunjen strahopoštovanjem prema hvale vrijednom običaju našeg visokog društva da govori francuski u svako doba dana i noći, naravno, iz duboke ljubavi prema domovini, ipak se nikako ne može nakaniti da unese ijednu frazu na bilo kojem stranom jeziku u ovu svoju rusku epopeju. Nastavit ćemo dakle na ruskom.Kakva priča?Ah, srce moje, Ana Grigorjevna, kad biste samo mogli zamisliti ukakvom sam stanju bila, pomislite: dolazi mi jutros protinica — pro-tinica, oca Kirila žena — i što mislite: kakav je zapravo taj naš svetac,taj naš dotepenac, a?Što, zar je i protinici hofirao?Ah, Ana Grigorjevna, da je samo hofirao, to još ne bi bilo ništastrašno; slušajte samo što mi je protinica ispričala: došla, veli, njojvlastelinka Korobočka, sva usplahirena i blijeda kao krpa, i priča joj,priča, slušajte samo dobro, pravi roman: iznenada, u gluho doba noći,kad su već svi u kući spavali, razlegne se lupa na vratima, najstrašnijašto se može zamisliti, i netko viče: "Otvarajte, otvarajte, inače ćemoprovaliti vrata!" Što kažete na to? Što ćete sad reći o našem zavodniku?"Zar je ta Korobočka mlada i zgodna?Ni govora, stara baba.Ah, divota! Prihvatio se dakle babe? E pa, zbilja onda naše dameimaju ukusa, baš su našle u koga će se zaljubiti.Ma ne, Ana Grigorjevna, nije to bilo tako kao što vi mislite. Zamislite samo, dolazi oboružan do zuba, kao kakav Rinaldo Rinaldini2,i traži: "Prodajte mi", veli, "sve svoje pomrle duše." Korobočka muodgovara vrlo razborito, veli: "Ne mogu ih prodati kad su mrtve."Ali će on njoj: "Ne, nisu mrtve, to je", veli, "moja briga da znamjesu li mrtve ili nisu, nisu one mrtve, nisu mrtve", dere se, "nisu mrtve." Jednom riječju, napravio je strašan kraval, sjatilo se cijelo selo,

1. Iskvareno od francuskog ce qu'on appelle une histoire: ono što se zove priča.

M rtve duše

djeca plaču, svi nešto viču, nitko nikoga ne razumije, ma pravi orer, orer, orer1!... Nemate pojma, Ana Grigorjevna, kako sam se uzrujala kad sam sve to čula. "Draga moja gospojo", veli moja Maska, "pogle-dajte se samo u ogledalo kako ste blijedi!" — A ja ću njoj: "Nije mi sad do ogledala, moram otići da ispričam ovo Ani Grigorjevnoj." I istog časa naredim da se upregne kočija. Pita me kočijaš Andrjuška kamo da vozi, a ja ne mogu ni riječi izustiti, samo ga gledam u oči kao kakva budala, valjda je pomislio da sam ifenula. Ah, Ana Grigorjevna, nemate pojma kako sam se uzrujala!

Ipak je to čudno — reče dama simpatična u svakom pogledu — štobi mu mogle značiti te mrtve duše? Moram priznati da mi tu ništa nijejasno. Evo, već po drugi put čujem za te mrtve duše; a muž mi još velida Nozdrjov laže; ipak, mora da je tu nešto posrijedi.Ama, zamislite samo, Ana Grigorjevna, u kakvom sam bila stanjukad sam to čula. "I sad", veli Korobočka, "ne znam što da radim", veli."Natjerao me", veli, "da popišem nekakvu lažnu ispravu i ostavio mipetnaest rubalja, u novčanicama; ja sam", veli, "neiskusna i bespomoćna udovica, ništa sirota nemam..." Eto vidite što se događa! Ah, kadbiste samo znali kako sam se uzrujala!Recite vi što vam drago, ali nisu tu posrijedi mrtve duše, tu se krijenešto drugo.I ja tako mislim — izusti pomalo iznenađeno naprosto simpatičnadama i odmah osjeti veliku želju da dozna što bi se tu moglo kriti. Čaki reče odmjerenim glasom: — A što se tu, po vama, krije?A što vi mislite?Što ja mislim?... Moram priznati da sam sasvim zbunjena.Ipak, voljela bih znati kakvo je vaše mišljenje o svemu tome?Međutim, simpatična dama nije imala što kazati. Ona se znala samouzrujavati, a nikako nije bila kadra iznijeti kakvo takvo razborito mišljenje, pa je stoga više od svih drugih osjećala potrebu za nježnimprijateljstvom i savjetima.E pa, slušajte onda što su zapravo te mrtve duše — reče damasimpatična u svakom pogledu, a gošća se na njene riječi sva pretvori uuho: uši su joj se same od sebe istegnule, i pripodigla se tako da gotovo više nije sjedila niti se držala za divan, pa premda je bila poteška,odjednom se nekako stanjila i postala slična lagašnu percetu koje će

P rv i dio - deve to pog lav lje

poletjeti u zrak čim puhneš.Tako se i ruski vlastelin, ljubitelj pasa i lova, kad se prikuči šumi iz koje samo što nije izjurio hajkani zec, sav pretvori, sa svojim konjem i podignutim bičem, u jedan jedini skamenjeni hip, u barut koji će sad na planuti. Sav se upio očima u magličast zrak i jamačno će stići zvjerku, neće je pustiti da utekne, koliko se god dizala protiv njega snježna vijavica sipajući mu srebrne zvjezdice u usta, u brkove, u oči, u obrve i u dabrovu šubaru.Mrtve duše... — izusti u svakom pogledu simpatična dama.Što, što? — priupita gošća, sva usplahirena.Mrtve duše!...Ma govorite, zaboga!To je on samo izmislio da zamete trag, a evo u čemu je stvar: on sesprema da otme gubernatorovu kćerku.Taj je zaključak bio zaista posve neočekivan i u svakom pogledu neo-bičan. Kad ga je čula, simpatična dama skamenila se i problijedjela, problijedjela kao krpa i zaista se ozbiljno uzrujala.Oh, Bože moj! — usklikne i pljesne rukama. To ne bih ni u snupomislila.A ja sam, moram priznati, čim ste otvorili usta, odmah pogodila učemu je stvar — ustvrdi dama simpatična u svakom pogledu.E, takav je dakle taj internatski odgoj, Ana Grigorjevna! Je li to tanjihova nevinost?Kakva nevinost! Čula sam ja nju gdje govori takve riječi da ih, moram priznati, ja ne bih mogla ponoviti.Znate, Ana Grigorjevna, da se čovjeku srce kida kad vidi dokle sudotjerali s tim nemoralom.A muškarci luduju za njom. Sto se mene tiče, ja moram priznati daništa ne vidim na njoj... Dozlaboga se prenavlja.Ah, draga moja Ana Grigorjevna, to vam je kip, da joj je bar kakavtakav izraz na licu!Ah, kako se prenavlja! Ah, kako se prenavlja! Bože, kako se prenavlja! Tko ju je tome naučio, ne znam, ali još nisam vidjela žensko kojebi se toliko prenemagalo.Dušo, to vam je pravi kip, blijeda je kao smrt.Ma što govorite, Sofja Ivanovna, maže se rumenilom preko svakemjere.Ma što vam je, Ana Grigorjevna, to vam je kreda, kreda, čistakreda.

Mrtve duše

debelo i otpada s nje u komadićima, kao štukatura. Naučila je tome mati, i sama koketa, ali kćerka će još natkriliti mater.

Ama, zaboga, zakunite se vi čime god hoćete, a ja neka ovog časaostanem bez djece, muža i cijelog svog imutka, ako na njoj ima i trunak, i mrva, i sjenka bilo kakvog rumenila]Ma što to govorite, Sofja Ivanovna! — reče dama simpatična usvakom pogledu i pljesne rukama.Eto vidite kakvi ste vi, Ana Grigorjevjb... Gledam vas i ne moguvam se načuditi! — reče naprosto simpatična dama i također pljesnerukama.Neka se čitatelj ništa ne čudi što se dame nikako nisu mogle složiti u nečemu što su gotovo istodobno vidjele. Ima zaista mnogo takvih stvari na svijetu koje imaju tu osobinu: ako ih jedna dama pogleda, bit će potpuno bijele, a ako ih druga pogleda, bit će crvene, crvene kao brusnica.Ama, evo vam još jednog dokaza da je blijeda — nastavi simpatična dama — sjećam se kao sad, sjedila sam uz Manilova i rekla mu:"Pogledajte samo kako je blijeda!" Treba zaista biti blesav kao što sunaši muškarci blesavi pa da se oduševljavaju njome. A naš zavodnik...Uh, kako mi se zgadio! Nemate pojma, Ana Grigorjevna, koliko mise zgadio.Ipak, našlo se nekoliko dama koje nisu bile ravnodušne prema njemu.Zar ja, Ana Grigorjevna? E, to zbilja ne možete reći, to zbilja nemožete reći!Ma ne mislim ja na vas, baš kao da nema nikog drugog osim vas.To zbilja ne možete reći, Ana Grigorjevna! Dopustite da vam napomenem da ja vrlo dobro znam samu sebe; ali možda bi to što ste reklimoglo vrijediti za neke druge dame koje se drže kao svetice.E, oprostite, Sofja Ivanovna! Dopustite da vas upozorim da ja nisam nikad bila umiješana u takve skandalozne afere. Možda neke druge jesu, ali ja nisam, dopustite da vas na to upozorim.Ma što ste se sad uvrijedili? Bilo je tamo i drugih dama, bilo je čaki takvih koje su prve sjele na stolce do vrata samo da budu što bliženjemu.Iza takvih riječi simpatične dame morala je neminovno izbiti bura, ali se obje dame, na veliko čudo, odjednom smiriše i od svega ne bje ama baš ništa. U svakom pogledu simpatična dama sjetila se da uzorak modne haljine nije još u njenim rukama, a naprosto simpatična dama

Prvi dio - deveto poglavlje

dobre prijateljice, i zato je vrlo brzo ponovo sklopljen mir. Uostalom, ne bi se moglo reći da su te dvije dame bile po naravi sklone pričinjati drugima neugodnosti, niti je uopće bilo u njih neke urođene zloće, nego se onako, neosjetno, u razgovoru, rađala sama od sebe sitna želja da bočnu jedna drugu; jednostavno bi jedna drugoj, radi neznatnog zadovoljstva, dobacila u zgodnoj prilici pokoju oštru riječ: "Eto ti na! Eto ti pa uživaj!" Svakakvih potreba ima u srcima i muškog i ženskog spola.Ipak, jedino ne mogu razumjeti kako se Čičikov, kao pridošlica,mogao odvažiti na tako smion korak — reče naprosto simpatičnadama. — Nije moguće da tu nisu umiješani još nečiji prsti.Pa zar mislite da nisu?Što mislite, tko bi mu pomogao?Pa možda i Nozdrjov.Zar zbilja Nozdrjov?Zašto ne? To bi bilo njemu slično. Znate da je i rođenog oca htioprodati ili, bolje reći, zakartati.Ah, Bože moj, kakvih ću još zanimljivih novosti doznati od vas!Nikad ne bih ni u snu pomislila da bi i Nozdrjov mogao biti umiješanu tu aferu!A ja sam to odmah pomislila.Kad čovjek samo pomisli što se sve zbiva na ovom svijetu! Tko bi seuopće nadao, kad je Čičikov, sjećate se, stigao u naš grad, da će napraviti takav lom u našem društvu. Ah, Ana Grigorjevna, kad biste samoznali kako sam se uzrujala! Da nije bilo vaše naklonosti i prijateljstva...bila sam već zbilja na rubu propasti... Što mislite? Moja Maska vidida sam blijeda kao smrt. "Mila moja gospojo", veli mi, "blijedi stekao smrt." A ja ću njoj: "Nije to sad važno." A, tako je to dakle bilo! INozdrjov je u to umiješan, lijepo, bogme!Simpatičnoj je dami bilo mnogo stalo do toga da ispipa daljnje pojedi-nosti o otmici, naime u koliko sati i tako dalje, ali je željela previše. U svakom pogledu simpatična dama priznala je da ništa više ne zna. Ona nije umjela lagati: pretpostaviti nešto — to već da, pa i to samo pod uvjetom da se pretpostavka temelji na unutrašnjem uvjerenju; kad bi bila u nešto uvjerena, onda se znala i braniti, pa neka samo pokuša neki čuveni odvjetnik, poznat po svojoj sposobnosti da pobija tuđe mišljenje, neka samo pokuša da se s njom ogleda — vidjet će taj što znači unutrašnje uvjerenje! A to što su obje dame napokon bile čvrsto uvjerene u ono što su ranijeKil oorv-i i iii l « Vin r-.nkn t- »r i"T~ir\ct oiAri i _____ tn niip ni šta nponirno.

M rtve duše

Svi mi, pametni ljudi, kako nazivamo sami sebe, postupamo gotovo isto tako, a dokaz su tome naše učene rasprave. Isprva se učenjak u njima umiljava kao prava ulizica, počinje bojažljivo, umjereno, počinje sasvim čednim pitanjem: nije li to možda zato? Nije li možda odatle ta i ta zemlja dobila svoje ime? Ili nije li možda ovaj dokument iz drugog, kasnijeg vremena? Ili: ne misli li se možda pod tim narodom taj i taj narod? I odmah spominje ove i one stare pisce, a čim zapazi kakav nagovještaj, ili mu se jednostavno učini d$ je to nekakav nagovještaj, dobiva krila i junaci se, prisno razgovara sa starim piscima, postavlja im pitanja, pa i sam odgovara na njih, smećući posve s uma da je pošao od bojažljive pretpostavke; već mu se čini da sve to lijepo vidi, da je to bjelodano jasno i raspravu završava ovim riječima: "Eto kako je to bilo, eto na koji se narod tu misli, eto s koje točke treba gledati na tu stvar!" Zatim to objavljuje s katedre da svi čuju — i novootkrivena istina kreće u svijet okupljajući oko sebe pristaše i poštovaoce. Upravo kad su dame lako uspješno i oštroumno razriješile tako zape-tljan problem, uđe u salon javni tužilac sa svojim vječito nepomičnim obličjem, gustim obrvama i žmirkavim očima. Dame mu, upadajući jedna drugoj u riječ, počeše izlagati sve događaje, ispričaše mu sve o kupovini mrtvih duša, o namjeravanoj otmici gubernatorove kćerke, i potpuno ga zbuniše. Koliko god da je stajao na istom mjestu, treptao lijevim okom i lupkao se rupčićem po bradi da otrese s nje burmut, nije mogao shvatiti ništa pod milim Bogom. Tako su ga i ostavile obje dame i pošle svaka na svoju stranu da bune grad. Za nešto više od pola sata pošlo im je za rukom da ga posve uzbune. Sve se uskome-šalo, premda nitko nije imao pojma što je posrijedi. Dame su uspjele baciti svima prašinu u oči tako da su svi, a napose viši činovnici, bili neko vrijeme sasvim obnevidjeli. Njihovo je stanje u prvi mah bilo nalik na stanje školarca koji još spava i kojem su njegovi drugovi, što su malo ranije poustajali, turnuli u nos "husara", to jest papirnatu ke-sicu burmuta. Onako u snu, potegao je sa svom spavačkom revnošću sav burmut u sebe, pa se budi, skače iz kreveta, gleda oko sebe kao budala, izbečenih očiju, i nije mu jasno gdje je, što se dogodilo, a tek onda razabire zidove obasjane kosim sunčanim zrakama, smijeh dru-gova što su se posakrivali po zakucima i jutro što je svanulo i zavirilo u suhu, pa i šuma se probudila i zaorila tisućama ptičjih glasova, rječica se rasvijetlila i za blistavim okukama gubi se ponegdje među tankim trskama, sva osuta golom djecom što dozivaju na kupanje — i tek onda napokon osjeti burmut u nosu. Upravo je takvo bilo u prvi mah

Prvi d io - deveto poglav lje

vrata. Mrtve duše, gubernatorova kćerka i Čičikov neobično su se ču-dno zbrkali i ispremiješali u njihovim glavama: i tek poslije, nakon te prve ošamućenosti, kao da su ih počeli raspoznavati ponaosob i dijeliti jedno od drugoga, počeše tražiti objašnjenja i ljutiti se kad uvidješe da se sve skupa nikako ne može objasniti. Koji je to vrag, zaista, koji je to vrag — te mrtve duše? Nema nikakve logike u tim mrtvim du-šama; kako bi se mogle kupovati mrtve duše? Otkud bi se našla takva budala? I za koje bi ih puste novce kupovao? I što će mu, čemu uopće mogu poslužiti te mrtve duše? I kako se sad tu umiješala gubernatoro-va kćerka? Ako ju je već htio oteti, zašto bi još kupovao mrtve duše? A ako već kupuje mrtve duše, zašto bi otimao gubernatorovu kćerku? Je li joj htio pokloniti, što li, te mrtve duše?Kakve su to besmislice zbilja rastrubili po gradu? I kud to sve vodi, ne stigneš se ni okrenuti a već nešto rastrube, i kad bi bar bilo nekakva smisla u tome... Ipak su rastrubili, pa valjda postoji neki razlog? Ka-kav razlog može biti u mrtvim dušama? Nema ni razloga. To je dakle naprosto koještarija, glupost, besmislica, puka budalaština, vrag bi ga znao što!... Ukratko, proširile se glasine i cijeli je grad naklapao o mr-tvim dušama i gubernatorovoj kćerki, o Cičikovu i mrtvim dušama, o gubernatorovoj kćerki i Cičikovu, i uskomešalo se sve živo. Grad koji je dotle tako reći drijemao uskovitlao se kao vihor! Izvukle se iz jazbina sve dangube i protuhe što su po nekoliko godina ležale kod kuće u kućnom haljetku izgovarajući se sad na postolara koji im je napravio tijesne cipele, sad na krojača, sad na pijanog kočijaša. Svi oni koji su već odavno bili razvrgli sva poznanstva i poznavali se samo, štono riječ, s vlastelinima Izvaljenovićem i Leškarovićem (poznati izrazi izvedeni iz glagola "izvaliti se" i "leškariti" koji se mnogo upotreblja-vaju kod nas u Rusiji, baš kao i fraza: svratiti do Hrkača i Knjavala, što označuju svako mrtvačko spavanje porebarke, na leđima i u svim drugim položajima, s hrkanjem, pištanjem na nos i svim ostalim što uz to ide); svi oni koje nisi mogao izmamiti iz kuće čak ni pozivom na večeru vrijednu pet stotina rubalja, s ribljom čorbom od kečige dugačke dva aršina i svakojakim ribljim paštetama što se samo tope u ustima; jednom riječju, pokazalo se da je grad i velik i gusto napučen. Javiše se neki Sisoj Pafnutjevič i Makdonaljd Karlovič za koje nikad nitko nije čuo; u salonima je stršio nekakav dugajlija prostrijeljene ruke i upravo neviđeno visoka rasta. Na ulicama se pojavile natkrivene kočije, nepoznati fijakeri, drndalice, krntije — i zakuhala se kaša. U neko drugo doba i u nekim drugim okolnostima možda ne bi takve

Mrtve duše

imao nikakvih svježih vijesti. Već tri mjeseca nije bilo ničega od onoga što se u prijestolnicama naziva tračem, što je za grad, kako je poznato, isto što i pravodobna doprema živežnih namirnica. Odjednom se pokazalo da u gradu postoje dva sasvim suprotna mišljenja i da su nastala dva suparnička tabora: muški i ženski. Muški tabor, sasvim ne-razuman, obratio je pozornost na mrtve duše. Ženski se pak isključivo bavio otmicom gubernatorove kćerke. Valja istaknuti damama u čast da je u njihovu taboru bilo mnogo više redali opreza. Zacijelo je to bilo zato što one po svom pozivu vode kućanstvo i praktične poslove. Sve je kod njih ubrzo steklo živ i određen oblik, poprimilo jasne i očite forme, objasnilo se, pročistilo se, jednom riječju, nastala je sasvim jasna slika. Pokazalo se da je Čičikov bio već odavno zaljubljen, i da su se njih dvoje sastali u vrtu na mjesečini, i da bi mu gubernator i dao kćerku zato što je Čičikov bogat kao čifutin, da Čičikov nema žene koju je ostavio (otkud su doznali da je Čičikov oženjen — to nitko živ nije znao), i da ta žena, koja pati od beznadne ljubavi, nije napisala gubernatoru neobično ganutljivo pismo, pa se Čičikov, kad je vidio da mu djevojčin otac i mati nikad neće dati kćerku, odlučio na otmicu. U drugim se kućama to prikazivalo malo drukčije: da Čičikov nema uopće žene, ali da se on, kao prepreden čovjek koji radi nasigurno, da bi se dočepao kćeri, najprije spetljao s materom i potajno vodio s njom ljubav, a da je tek onda zaprosio ruku kćeri, ali se mati uplašila da se ne ogriješi o vjeru i zapekla je savjest, pa je glatko odbila i zato se Čičikov odlučio na otmicu. Kako su te glasine dopirale sve dalje u naj-zabitnije uličice, svemu su se tomu pridodavala još mnoga objašnjenja i ispravci. U Rusiji niži društveni slojevi vrlo rado pričaju o tračevima iz viših društvenih slojeva, pa su o svemu tomu počeli pričati i u ku-ćercima gdje nisu nikad ni vidjeli Čičikova niti su uopće znali za njega, i zaredali su kojekakvi dodaci i još opširnija tumačenja. Priča je bivala sve zabavnija i zadobivala je svakim danom sve savršenije oblike i na-posljetku je, takva kakva je bila, u svoj svojoj savršenosti, doprla do ušiju same gubernatorice. Ona je, kao majka obitelji, kao prva dama u gradu, najposlije, kao dama koja nije o svemu tome imala ni pojma, bila duboko povrijeđena takvim sablažnjivim pričama i obuzelo ju je ogorčenje, opravdano u svakom pogledu. Sirotica je plavojka podnijela najneugodnije tete-a-tete1 koji je ikad imala jedna šesnaestogodišnja

Prvi dio - deveto poglavlje

djevojka. Potekla je cijela bujica pitanja, ispitivanja, prigovora, prije-tnji, prijekora, savjeta, tako da je djevojka briznula u plač i zajecala jer nije ni riječi od svega mogla razumjeti; vrataru je izdan najstroži nalog da ne pušta Čičikova u kuću ni u koje doba i ni pod kojom izlikom. Pošto su dame obavile svoj posao što se tiče gubernatorice, navališe na muški tabor ne bi li ga pridobile za se, tvrdeći da su mrtve duše izmi-šljotina kojom se Čičikov poslužio samo zato da otkloni svaku sumnju i da što bolje izvede otmicu. Mnoge su muškarce čak i pridobile za svoju stvar, iako su njihovi drugovi osuli na njih drvlje i kamenje nazi-vajući ih papučarima i babama — nazivima koji su, kao što je poznato, vrlo uvredljivi za muški spol.Ali, koliko se god muškarci opirali i borili, u njihovu taboru nije ni-pošto bilo onakvog reda kao u ženskom. Sve je kod njih bilo nekako kruto, grubo, nezgrapno, nesređeno, nevaljalo, neskladno, u glavama zbrka, gužva, stiska, u mislima nered — ukratko, u svemu se jasno očitovala pusta muška narav, osorna, teška narav, nesposobna i za gra-dnju kuće, i za vatrena uvjerenja, malodušna, lijena, puna neprestanih sumnji i vječitog straha. Muškarci su tvrdili da je sve to besmislica, da bi otmicu gubernatorove kćerke prije izveo neki husar nego civil, da Čičikov to ne bi nikad učinio, da ženske samo naklapaju, da je žensko što i vreća: što god saspeš u nju, to i nosi, da su glavna stvar na koju treba obratiti pažnju — mrtve duše, koje inače sam vrag zna što znače, ali se u njima svakako krije nešto vrlo ružno i gadno. Odmah ćemo doznati zašto se muškarcima činilo da se u mrtvim dušama krije nešto ružno i gadno. Nedavno je bio imenovan novi general-guberna-tor njihove gubernije — što je, zna se, događaj koji dovodi gradske oce u uzbuđeno stanje: počet će pretresanje, karanje, grdnje i sve one službene popare koje starješine kuhaju svojim podređenima. "Pa da", mislili su gradski oci, "samo neka dozna da se gradom pronose takve glupe glasine, mogao bi se već zbog toga razbjesnjeti kao ris." Nadzor-nik zdravstvene službe odjednom problijedi; bogzna što je pomislio: da se možda pod "mrtvim dušama" ne misli na bolesnike koji su u velikom broju bili pomrli po vojnim bolnicama i drugim mjestima od epidemije zarazne groznice protiv koje nisu bile poduzete potrebne mjere, i da nije Čičikov možda činovnik poslan iz ureda general-gu-bernatora da provede tajnu istragu? Rekao je to predsjedniku suda. Predsjednik mu je odgovorio da je to glupost, a onda je odjednom i sam poblijedio jer se upitao: a što ako su duše što ih je kupio Čičikov uistinu mrtve? A on dopustio da se ovjere kupoprodajni ugovori, i još

M rtve duše

ušiju general-gubernatora — što će onda biti? Nije o tome nikome ništa rekao osim jednom ili dvojici prijatelja, koji su također iznenada problijedjeli; strah je zarazniji od kuge i učas te hvata. Svi su odje-dnom otkrili kod sebe grijehe kojih nije ni bilo. Riječi "mrtve duše" odjeknule su tako neodređeno da su neki čak posumnjali da se njima možda ne cilja na tijela što su bila naglo pokopana nakon dva događaja što su se nedavno zbila. Prvi je događaj bio u vezi s nekim trgovcima iz Soljvičegodska, koji su došli u grad na sajam i nakon sklopljenog posla priredili veselicu svojim prijateljima trgovcima iz Ustsisoljska, vese-licu na ruski način s njemačkim specijalitetima: oržadom1, punčem, likerima i tako dalje. Veselica se, kako je i red, završila tučnjavom. Soljvičegodski trgovci isprebijali su na mrtvo ime ustsisoljske, iako su i oni od ovih potonjih primili dobru porciju bubotaka u slabine, pod rebra i po nosu, što je svjedočilo o prekomjernoj veličini šaka kojima su pokojnici bili obdareni. Jednome je od slavodobitnika bila sasvim zdrucana kljuka, kako su se izrazili sami borci, to jest bio mu je posve smrskan nos, tako da mu ga nije ostalo na licu više od pola prsta. Trgovci su priznali svoju krivnju i izjavili da su malo pretjerali u svojoj obijesti; govorkalo se da je svaki krivac položio po četiri državne banknote; uostalom, sve je to suviše mutno; provedenom istragom i preslušavanjem ustanovljeno je da su se momci iz Ustsisoljska poguši-li od ugljičnog monoksida iz peći, pa su ih kao takve i pokopali. Drugi događaj koji se nedavno zbio bio je ovaj: državni kmetovi u zaselku Ušljivi Ponos udružili su se s isto takvim kmetovima iz zaselaka Boro-vnica i Digonos, pa su navodno ukinuli s glasa mjesnu policiju u liku prisjednika, nekog Drobjaškina, zato što se navodno mjesna policija, to jest prisjednik Drobjaškin, navadio odviše često dolaziti u njihovo selo, što je gdjekad bilo ravno kugi, jer je mjesna policija patila od nekih slabosti u pogledu srca, oko joj je zapinjalo za seoske žene i djevojke. Ništa se doduše ne zna pouzdano, iako su seljaci u svojim iskazima jasno i glasno tvrdili da je mjesna policija bila pohotljiva kao mačak, i da su je više puta upozoravali a jedanput čak i istjerali golu golcatu iz nečije kuće u koju se bila zavukla.Dakako da je mjesna policija zavrijedila kaznu za svoje slabosti, ali svi seljaci iz Ušljivog Ponosa i iz Digonosa nikako nisu mogli biti opra-vdani za samovolju, ako su zaista sudjelovali u ubojstvu. Ali slučaj je

P rv i d io - deve to pog lav lje

bio mutan, mjesna policija nađena je na cesti, uniforma ili koporan na mjesnoj policiji bijaše nalik na dronjak, a obličje joj se nije moglo ni prepoznati. Slučaj se povlačio po sudovima i napokon stigao do okružnog suda, gdje je najprije na tajnom vijećanju presuđeno ovako: budući da se ne zna tko je sve od kmetova u ubojstvu sudjelovao, a ima ih mnogo, a Drobjaškin je mrtav i ne bi mu mnogo vajde bilo da i dobije parnicu, a seljaci su još živi pa je njima itekako važno da budu oslobođeni optužbe, zbog svega toga presuđeno je ovako: da je prisjednik Drobjaškin bio kriv što je neopravdano ugnjetavao seljake Ušljivog Ponosa i Digonosa, a umro je od srčanog udara vraćajući se saonicama. Reklo bi se da je slučaj mudro okončan, ali su gradski oci, tko zna zašto, pomislili da je sad riječ upravo o tim mrtvim dušama. I još se slučilo, kao za pakost, da su baš u to vrijeme kad su gradski oci bili ionako u teškom položaju stigla u jedan mah dva dopisa gubernatoru. U jednom je od njih pisalo da se po pristiglim iskazima i prijavama može zaključiti da se u njihovoj guberniji nalazi krivotvoritelj novčanica koji se skriva pod tuđim imenima, te da se ima smjesta provesti najstroža istraga. U drugom je dopisu javljao gubernator susjedne gubernije da je neki razbojnik umakao pravdi, pa ako se u njihovoj guberniji pojavi kakav sumnjiv čovjek koji ne posjeduje nikakve isprave i legitimacije, neka ga smjesta uhapse. Ta su ih dva dopisa sve prenerazila. Prijašnja nagađanja i zaključci padoše u vodu. Dakako da nije moglo biti ni govora da se bilo što od toga odnosi na Cičikova; pa ipak, kad je svaki za se malo porazmislio, dosjetiše se da i ne znaju tko je zapravo sam Čičikov, da je vrlo neodređeno govorio o sebi, da je spominjao doduše da je radi pravice imao neprilika u službi, ali sve to nekako mutno, a kad su se još prisjetili kako je čak rekao da je imao mnogo neprijatelja koji su mu radili o glavi, još su se dublje zamislili: život mu je dakle bio ugrožen, progonili su ga dakle, učinio je dakle nešto takvo... ma tko je on zapravo? Dakako da se nije moglo ni pomisliti da je Čičikov izrađivao krivotvorene novčanice, a još manje da je razbojnik; vanjština mu odavaše poštenjaka, ali svejedno, tko je on u stvari? I tako su gradski oci postavili sami sebi pitanje koje su trebali postaviti još u samom početku, to jest u prvom poglavlju naše epopeje. Odlučeno je da se još malo ispitaju oni od kojih su duše kupljene, da se barem dozna kakve su to bile kupovine i što se zapravo misli pod tim mrtvim dušama, i nije li možda Čičikov slučajno, makar onako usput, otkrio svoje prave namjere, nije li možda komu kazao tko je on zapravo. Ponajprije su se obratili .Kprobpčki, ali od nje nisu bogzna ^

M rtve duše

od živadi, i svašta je obećao da će kupiti, otkupljuje i mast za državu i zato je jamačno prevarant, jer je već bio jedan takav koji je kupovao perje od živadi i otkupljivao mast za državu, ali je sve izvarao i pro-tinicu je zakinuo za više od sto rubalja. Sve što je dalje govorila bilo je tako reći puko ponavljanje jednog te istog, i činovnici su se samo uvjerili da je Korobočka obična glupa baba. Manilov je odgovorio da je uvijek spreman jamčiti za Pavla Ivanoviča kao za sama sebe, da bi žr-tvovao sav svoj imutak kad bi samo stekao jednu stotinku vrlina Pavla Ivanoviča, i uopće je govorio o njemu sve najljepše i iznio, sklopljenih očiju, još nekoliko misli o prijateljstvu. Te su misli naravno dovoljno objasnile nježne pobude njegova srca, ali nisu gradskim očima obja-snile ono što ih je zanimalo. Sobakevič je odgovorio da je Čičikov, po njegovu mišljenju, dobar čovjek, i da mu je on prodao ponajbolje seljake i ljude žive u svakom pogledu, ali da on ne jamči što će se dogoditi dalje, pa ako pomru od tegoba na putu prilikom preseljenja, to neće biti njegova krivnja nego volja Božja, a na svijetu ima dosta groznica i raznih smrtonosnih boljetica, i ima primjera da su izumrla cijela sela. Gradski oci latiše se još jednog sredstva koje nije sasvim časno, ali koje se ipak katkad primjenjuje, to jest da posredno, putem raznih lakajskih poznanstava, ispitaju Čičikovljeve sluge ne znaju li oni možda kakve pojedinosti o gospodarevu ranijem životu i imovnim prilikama, ali ni tu nisu bili bolje sreće. Kod Petruške su samo osjetili zadah nastanjene prostorije, a od Selifana su doznali da je gospodar bio nekad u državnoj službi i da je prije toga služio u carini, i ništa više. Taj soj ljudi ima vrlo čudan običaj. Ako ga otvoreno nešto upitaš, nikad se ničeg ne sjeća, ništa ne pamti, štoviše, jednostavno odgovara da ne zna, a ako ga upitaš za nešto drugo, onda će ti usput odgovoriti i na ono prvo, i to će ti iznijeti i pojedinosti do kojih ti nije stalo. Sva ispitivanja koja su poduzeli gradski oci otkrila su im samo to da nikako ne znaju pouzdano tko je Čičikov, a da Čičikov ipak mora bezuvjetno netko biti. Zaključiše na kraju da će još temeljito porazgovarati o toj stvari i odlučili, u najmanju ruku, što će i kako će i kakve će mjere poduzeti, i što je on zapravo: je li takav čovjek da ga treba zadržati i uhititi kao zločinca, ili je pak takav da ih on sam može sve uhititi kao zlotvore? Radi svega toga dogovoreno je da se sastanu kod upravitelja policije, oca i dobrotvora grada, koga čitaoci već poznaju.

Prvi d io - deseto poglav lje

Deseto poglavljeKad su se gradski oci okupili kod upravitelja policije, oca i dobrotvora grada, koga čitaoci već poznaju, imali su priliku da pripomenu jedan drugomu kako su čak i oslabili od svih tih briga i uzrujavanja. I zaista, imenovanje novoga general-gubernatora i oni dopisi onako ozbiljnog sadržaja što su prispjeli, i sve te, bog te pitaj kakve glasine sve je to ostavilo vidljive tragove na njihovim licima, a mnogima su od njih i frakovi postali preveliki. Svi su klonuli: i predsjednik je suda oslabio, i nadzornik zdravstvene službe, i javni tužilac, pa i neki Semjon Iva-novič, koga nisu nikad zvali prezimenom i koji je na kažiprstu nosio prsten što ga je rado pokazivao damama, čak je i on oslabio. Dakako da se našlo, kao i uvijek, ponekih koji su imali petlju i koji nisu izgu-bili glavu, ali je takvih bilo vrlo malo. Možda jedino upravitelj pošte. On jedini nije mijenjao svoju vazda mirnu narav i svagda je u sličnim prilikama imao običaj da kaže: "Znamo mi vas, general-gubernatore? Vas će se možda i trojica i četvorica promijeniti, a ja evo već trideset godina, gospodine moj, sjedim na istom mjestu." Na to su obično drugi činovnici odvraćali: "Lako je tebi, šprehen zi dejč Ivan Andrejč, kad ti imaš poštu preko sebe: samo primaš i otpravljaš pošiljke; jedino se možeš ogriješiti o službu tako da zatvoriš poštu sat ranije, ili da od trgovca koji je zakasnio uzmeš štogod za to što si mu preuzeo pismo u neuredovne sate, ili da mu odašlješ kakvu pošiljku koju ne bi smio slati. Naravno da tu svak može ostati svetac. Ali neka se navadi vrag da ti svaki dan dođe pod ruku, pa sve i da nećeš uzimati, on ti sam tura u ruku. Dabome, ni po jada kad ti imaš samo sinčića, ali meni je, brate, Bog obdario Praskovju Fjodorovnu takvom milošću da ne prođe ni jedna godina bez poroda: bilo da se rodi Praskuška, bilo Petruša; da si na mom mjestu, drugačije bi ti pjevao." Tako su govorili činovnici, a može li čovjek zaista odoljeti vragu, nije na piscu da o tome sudi.

Mrtve duše

ona prijeko potrebna stvar koju puk naziva zdravim razumom. Uo-pće, mi kao da nismo stvoreni za reprezentativne skupove. Na svim našim zborovima, počam od seoskog vijeća do svakojakih učenih i inih odbora, ako u njima nema jednog starješine koji upravlja svime, vlada posvemašnja zbrka. Teško je čak reći zašto je tako; valjda smo takav narod da nam uspijevaju samo oni skupovi koji su sazvani radi toga da se pijančuje ili blaguje, recimo sastanci klubova i svakojake zabave na njemački način. A svi smo valjda u svakom trenutku spremni za sve. U jedan mah, kako vjetar puhne, osnivamo dobrotvorna, humanitarna šta ja znam kakva društva. Cilj je divan, ali svejedno na kraju ne bude od svega toga ništa. Možda je to zato što se odmah na početku zadovoljimo postignutim i držimo da je već obavljeno sve što treba. Kad utemeljimo, na primjer, kakvo dobrotvorno društvo za potpoma-ganje sirotinje i priložimo pozamašne svote, odmah želimo proslaviti takvo hvale vrijedno djelo i priređujemo ručak za sve gradske prvake, te tako naravno potrošimo polovicu prikupljenih priloga; za ostatak novca unajmljujemo odmah za odmor krasan stan, s grijanjem i ču-varima, tako da od sveg novca ostane za sirotinju pet i pol rubalja, ali ni u raspodjeli te svote ne mogu se svi članovi složiti i svatko gura neku svoju kumu. Doduše, vijeće koje se ovaj put sastalo bilo je po-sve drugačije: ono bijaše sazvano iz nužde. I nije bila riječ o sirotinji ni o nekim stranim osobama, nego o njima samima, riječ je bila o nevolji koja je zaprijetila svima podjednako; morali su dakle, htjeli ne htjeli, biti složniji, jednodušniji. Pa ipak, ispalo je na kraju vrag sam zna šta. Da i ne govorimo o neslaganjima koja su prirodna na svakom vijećanju, u mišljenjima okupljenih gradskih otaca očitovala se čak i nekakva neshvatljiva neodlučnost: jedan je od njih rekao da je Čičikov krivotvoritelj novčanica, a onda je sam dodao: "A možda i nije"; drugi je ustvrdio da je Čičikov službenik general-gubernatorskog ureda, ali je odmah dometnuo: "Ma uostalom, vrag bi ga znao, ne piše mu na čelu." Svi su listom ustali protiv nagađanja da je Čičikov prerušen ra-zbojnik; smatrali su da mu vanjština sama po sebi odaje čestitost, a da ni u njegovu govoru nije nikad bilo ničega što bi upućivalo na čovjeka prijeke naravi. Najednom upravitelj pošte, koji je na nekoliko minuta bio utonuo u duboko razmišljanje, uzvikne, bilo od iznenadnog nada-hnuća koje mu je nadošlo, bilo od nečega drugog: — Znate li, gospodo, tko je on?U glasu kojim je izgovorio to pitanje bijaše nečeg potresnog, tako da svi uzviknuše u isti mah:

Prvi dio - deseto poglavlje

— Gospodo, to vam je, gospodine moj, nitko drugi nego kapetan Ko-pj ej kiniA kad svi u jedan glas priupitaše: — A tko je taj kapetan Kopjejkin?, upravitelj potiše reče: — Zar ne znate tko je kapetan Kopjejkin? Svi odgovoriše da nemaju pojma tko je kapetan Kopjejkin.

— Kapetan Kopjejkin — reče upravitelj pošte i otvori samo dopolasvoju burmuticu, bojeći se da mu koji od susjeda ne turi u nju svojeprste, u čiju čistoću nije mnogo vjerovao, štoviše, imao je običaj dakaže: "Znamo se, dragoviću, vi svoje prste bogzna kuda sve turate, aburmut je stvar koja zahtijeva čistoću." — Kapetan Kopjejkin — rečeupravitelj pošte pošto je ušmrknuo burmut — ma to bi, uostalom,kad bi se ispričalo, mogla biti itekako zanimljiva, za kojeg pisca, cijelaepopeja, u neku ruku.Svi prisutni izraziše želju čuti tu priču ili, kako reče upravitelj pošte, itekako zanimljivu, za pisca, cijelu epopeju, u neku ruku, pa on poče ovako:

PRIPOVIJEST O KAPETANU KOPJEJKINU

— Poslije rata dvanaeste godine, gospodine moj — tako poče upravitelj pošte, premda u sobi nije sjedio jedan gospodin nego njih šestorica — poslije rata dvanaeste godine vraćen je s ostalim ranjenicimau domovinu i kapetan Kopjejkin. Ne znam je li to bilo kod Krasnogili kod Leipziga, samo je, zamislite, ostao bez ruke i noge. E, a tadajoš nije, znate, bilo nikakvih odredbi u vezi s ranjenicima; onaj nekitamo invalidski fond osnovan je, zamislite, mnogo kasnije, ne znamviše koje godine. Kapetan Kopjejkin lijepo vidi: morao bi nešto raditi,ali ima, razumijete, samo lijevu ruku. Navratio kući do oca, a otacmu veli: "Nemam te ja čime uzdržavati", zamislite, "jedva da imami za sebe koricu kruha." I tako vam moj kapetan Kopjejkin odluči,gospodine moj, otputovati u St. Peterburg i izmoli od cara kakvu godvladarsku milost: "jer, eto, tako i tako, žrtvovao je, u neku ruku, datako kažemo, i život, krv prolio..." I tako se on, znate, valjda nekimvojnim transportom ili državnim kolima, šta ja znam, gospodine moj,dokotura nekako do St. Peterburga. E pa, možete zamisliti: takav jedan, je li, kapetan Kopjejkin osvanuo odjednom u prijestolnici kojoj,tako reći, nema ravne na svijetu! Odjednom pred njim sama svjetlost,da tako kažem, stanovito životno poprište, kao Šeherezada iz bajke.Odjednom, možete zamisliti, tamo nekakav Nevski prospekt ili, zna-

Mrtve duše

tamo opet neki šiljak strši u zraku; mostovi opet vise kao sam vrag, zamislite, ne drže se naime ničega — ukratko, Semiramida, gospo-dine, nego šta! Nagurao se on tražeći stan, samo sve je to bilo dozla-boga skupo: zastori, rebrenice, svaki vrag, razumijete, ćilimi — pravi perzijski; gaziš, tako reći, po cijelom bogatstvu. Ama, naprosto, ideš tako po ulici i sve njušiš tisuće u zraku, a u moga kapetana Kopjejkina cijeli kapital, razumijete vi mene, sastoji se od svega možda desetak novčanica po pet rubalja. E pa, smjestio jte on ipak nekako u jedno reveljsko svratiste za rubalj na dan; za ručak — šči i komadić govedi-ne. Vidi on: neće moći dugo tako. Raspita se komu da se obrati. Kažu mu da ima neka viša komisija, u neku ruku, neka uprava, razumijete vi mene, a na čelu joj neki general-en-chef. A morate znati da cara u to vrijeme još nije bilo u prijestolnici; vojska se još, zamislite, nije bila vratila iz Pariza, sve je to još bilo vani. I porani vam jednog jutra moj Kopjejkin, ostruže ljevicom bradu, jer platiti brijača bio bi, u neku ruku, velik trošak, obuče svoj otrcani mundir i na onoj svojoj drvenoj nozi, možete zamisliti, zaputi se do samog šefa, do tog velikaša. Raspita se gdje stanuje. "Eno tamo", vele i pokažu mu kuću na Dvorskom keju. Seljačka kućica, recimo: stakla na prozorima, zamislite, valjda tri metra široka i sjajna kao ogledala, pa vaze i sve što se god nalazi u odajama kao da je vani — mogao bi ih, regbi — rukom dohvatiti s ulice; skupocjen mramor na zidovima, metalna oprema, takva neka kvaka na vratima da moraš, znate, trknuti najprije u dućan da kupiš za jedan groš sapuna pa da najprije pereš njime ruke dva-tri sata prije nego što se usudiš mašiti za nju — jednom riječju, sve je tako nekako lakirano — da svisneš, u neku ruku. Već sam vratar izgleda kao kakav generalisimus: pozlaćena palica, grofovska fizionomija, baš kao kakav uhranjeni, ugojeni mops; batisteni ovratnici, svinjarija jedna!... Moj vam se Kopjejkin popne nekako s onom svojom drvenom nogom u čekaonicu i stisne se tamo u jedan kutak, da ne gurne laktom tamo neku, zamislite, Ameriku ili Indiju — pozlaćenu kakvu porculansku vazu, razumijete vi mene. E pa, dakako da se tu poprilično nastajao jer je, zamislite, došao baš u ono vrijeme kad je general, u neku ruku, tek bio ustao iz kreveta i sobar mu je možda donio kakvu srebrnu posudu da si, razumijete, opere sve kako treba. I čeka vam tako moj Kopjejkin jedno četiri sata kad napokon dođe neki ađutant ili koji drugi dežurni činovnik pa veli: "Evo generala." A u čekaonici već ima svijeta koliko u šipku koštica. I nije vam to neka sitna riba kao mi ovdje, već sve sama četvrta i peta klasa, pukovnici, gdjekojem se na epoleti sjaji i de-

„„ .. . ____U: „..„

Prvi dio - deseto poglavlje

nešto jedva primjetno uskomeša, razumijete vi mene, kao da je pirnuo vjetrić. Začuje se ovdje-ondje: "Pst, pst!" i na kraju zavlada strašna tišina. Ulazi velikaš. E pa... možete si zamisliti: velikodostojnik! Na licu mu, da tako kažem... e pa, u skladu s položajem, razumijete... s visokim činom... takav neki izraz, razumijete. U tom času, dabome, sve što je bilo u čekaonici stoji mirno, čeka, strepi, očekuje, u neku ruku, odluku o svojoj sudbini. Ministar, ili velikaš, prilazi jednome, prilazi drugome: "Radi čega ste vi došli? Radi čega vi? Što vi želite? Kojim ste poslom vi došli?" Napokon pristupi, gospodine moj, i Ko-pjejkinu. Kopjejkin se okuražio pa veli: "Tako i tako, vaša svjetlosti: prolijevao sam krv, ostao sam, u neku ruku, bez ruke i noge, ne mogu raditi, usuđujemo se moliti za vladarsku milost." Ministar vidi: čovjek ima drvenu nogu a desni mu rukav prazan i pričvršćen uz mundir, pa mu veli: "Dobro, svratite za koji dan!" Moj Kopjejkin izlazi van tako reći u zanosu: jedno, zato što ga je, da tako kažem, udostojio audijen-cije prvi velikaš u zemlji; a drugo, zato što će se sad napokon riješiti, u neku ruku, pitanje njegove mirovine.Tako je, razumijete vi mene, raspoložen da sve pocupkuje po pločni-ku. Svrati u gostionicu k Palkinu da popije čašicu votke, pa u"Lon-don", gospodine moj, na ručak, naruči kotlet s kaprovim umakom, tustu piletinu s kojekakvim začinima i čašu vina, a navečer ode u ka-zalište — jednom riječju, razumijete vi mene, raspištoljio se čovjek. Vidi kako pločnikom prolazi neka stasita Engleskinja, baš kao labud, možete zamisliti. Moj Kopjejkin — razigrala se, znate, u njemu krvpotrči već za njom na onoj svojoj drvenoj nozi, cup-cup za njomali onda pomisli: "Ma neću sad, poslije ću, kad dobijem penziju,već sam se ionako malo previše razulario!" I tako, gospodine moj, etoti njega opet nakon tri-četiri dana kod ministra, dočeka ga, pa muveli: "Tako i tako, došao sam", veli, "da čujem naredbu vaše svjetlostiu vezi s pretrpljenim bolestima i zadobivenim ranama..." i sve tako,razumijete, u službenom stilu. Velikaš ga, zamislite, odmah prepoznao i veli mu: "A, dobro, ovaj put vam mogu reći samo toliko damorate pričekati carev dolazak; tada će se svakako donijeti odluka osvim ranjenicima, jer ja bez vladarske volje, da tako kažem, ne moguništa učiniti." I nakloni se, razumijete, i — zbogom! Možete si mislitida je Kopjejkin izišao na ulicu u prilično neodređenom raspoloženju.Već je bio mislio kako će mu sutradan lijepo isplatiti pare: "Evo ti,golube, pa pij i veseli se." A umjesto toga — čekaj, i nije još ni rokodređen. I tako je izišao na ulicu pokunjen, razumijete, kao pudl kad

Mrtve duše

si on: "Ama, moram još jednom svratiti, objasniti da jedem posljednji zalogaj — ne pomognete li mi, moram skapati, u neku ruku, od gladi." Ukratko, eto ti njega opet, gospodine moj, na Dvorskom keju, ali mu vele: "Ne može, ne prima, dođite sutra." Sutradan — isto tako; vratar neće ni da ga pogleda. A dotle mu je od novčanica po pet rubalja ostala, razumijete vi mene, još samo jedna u džepu. Prije toga bi ipak pojeo šči i komadić govedine, a sad kupi u dućanu tek malo sušene haringe ili kiseli krastavac i kruha za dva g*oša — jednom riječju, gla-duje, siromah, a apetit mu naprosto vučji. Prolazi pokraj tamo nekog restorana — vidi kuhara, možete zamisliti, stranca, Francuza nekog prijazna lica, rublje na njemu holandsko, pregača bijela kao snijeg, spravlja nekakav fin začin, ili kotlete s tartufima — jednom riječju, nekakvu delikatesu da bi jednostavno, tako reći, sam sebe najradije pojeo. Prolazi pokraj Miljutinova dućana, a iz izloga ga gleda, da tako kažem, losos da prste obližeš, trešnje po pet rubalja komad, grdosija od lubenice, prava pravcata diližansa, viri iz izloga i, da tako kažem, traži budalu koja će platiti za nju sto rubalja — jednom riječju, na svakom koraku napast, sline mu cure, a neprestano mu samo govore: "sutra, sutra". Možete dakle zamisliti u kakvom je položaju: ovdje s jedne strane, tako reći, losos i lubenica, a s druge strane — nude mu vazda jedno te isto jelo: "sutra". Na kraju je siromahu, da tako kažem, došla voda do grla, odlučio je da se pošto-poto, razumijete vi mene, probije do generala. Čekao je pred ulazom da naiđe još neki molitelj i tako za nekim generalom, razumijete, šmugne s onom svojom dr-venom nogom u čekaonicu. Velikaš izlazi, po običaju: "Radi čega ste vi došli? Radi čega vi? A1." — veli kad ugleda Kopjejkina. "Zar vam nisam rekao da morate pričekati na odluku?" — "Za Boga miloga, vaša svjetlosti, nemam više, tako reći, ni korice kruha..." — "A što vam ja mogu? Ne mogu vam ja bogme pomoći; potrudite se da pomognete nekako sami sebi, snađite se." — "Ali, vaša svjetlosti, možete i sami, u neku ruku, prosuditi kako se mogu snaći kad nemam ni ruke ni noge." — "Ali, recite i sami", opet će velikodostojnik, "ne mogu vas ja ipak, da tako kažem, uzdržavati o svom trošku; ima mnogo ranjenika i svi oni imaju jednaka prava... Budite strpljivi! Kad dođe car, dajem vam svoju časnu riječ da vas njegova vladarska milost neće zaboraviti." — "Ali, vaša svjetlosti, ja više ne mogu čekati" — veli Kopjejkin, i to, u izvjesnom smislu, grubo. Velikašu je, razumijete, već dodijalo. Pa i stvarno: tu na sve strane generali čekaju od njega odluke i naredbe, sve sami, da tako kažem, važni, državnički poslovi, koji se ne smiju ni

Prvi dio - deseto poglavlje

sa strane dopovezao neki đavo i ne možeš ga se otresti. "Oprostite", veli, "nemam vremena... čekaju me preči poslovi od vaših." Podsjeća ga na fini način, u neku ruku, da je vrijeme da napokon ode. A moj će li Kopjejkin, glad ga je, znate, pritjerala: "Kako hoćete, vaša svje-tlosti", veli, "ali ja se ne mičem s ovog mjesta dok mi ne potpišete rješenje." E pa... možete si misliti: tako odgovoriti velikodostojniku koji treba samo da kaže jednu riječ pa da izletiš naglavce i da te više ni vrag ne može naći... Kad bi tako što nekom od nas rekao činovnik koji je samo za čin niži od nas, to bi već bilo bezobrazno. E, a kakva je tu tek bila razlika: general-en-chef i tamo neki kapetan Kopjejkin! Kao nebo i zemlja! A general, razumijete, ništa nego ga samo prostrijeli pogledom, baš kao vatrenim oružjem: nema više u tom pogledu ni traga od duše. A moj Kopjejkin, zamislite, ni makac, stoji kao ukopan. "Što ste to rekli?" — veli general i samo što ga ne smrvi pogledom, štono riječ. Uostalom, istini za volju, još je bio prilično blag, neki bi ga drugi tako isprepadao da bi mu se još tri dana nakon toga ulica sva vrtjela pred očima, a ovaj mu je samo rekao: "Dobro", veli, "ako vam je ovdje skup život pa ne možete u prijestolnici mirno čekati odluku0 svojoj sudbini, onda ću vas ja otpremiti odavde na državni trošak.Pozovite vojnog kurira! Otpremite ga do njegova mjesta boravka!" Avojni kurir već tamo, razumijete, stoji, ljudeskara visoka preko dvametra, ručetina mu, možete si misliti, upravo kao stvorena da mlatikočijaše —jednom riječju, pravi pravcati zubar... I tako njega, rabaBožjega, zgrabe, gospodine moj, pa u kola, s kurirom. "E pa", mislisi Kopjejkin, "bar neću morati platiti putne troškove, hvala im i natome". I tako se on, gospodine moj, vozi u pratnji vojnog kurira, ivozeći se u pratnji vojnog kurira, u neku ruku, da tako kažem, razmišlja u sebi ovako: "Kad već general kaže neka se snađem, pa dobro",veli, "snaći ću se", veli. E pa, ne zna se ništa više o tome kako su gaotpremili do odredišta, i gdje je to zapravo bilo. I otada je, razumijete,svaki glas o kapetanu Kopjejkinu potonuo u rijeku zaborava, u tamonekakvu Letu, kako je zovu pjesnici. Ali eto, gospodo, upravo tu ipočinje, može se reći, pravi zaplet romana. Ne zna se dakle kamo sedjeo Kopjejkin; ali nije, zamislite, prošlo ni dva mjeseca kad ti se urjazanjskim šumama pojavi razbojnička banda, a kolovođa je te bandebio, gospodine moj, nitko drugi nego...— Ali, molim te, Ivane Andrejeviču — upade mu odjednom u riječ upravitelj policije — pa sam si rekao da je kapetan Kopjejkin bez ruke1noge, a Čičikpv,..^ _

Mrtve duše

pred svima okrsti sam sebe telcem. Nije mu bilo jasno kako se nije toga sjetio na samom početku priče, i priznao je da je potpuno točna ona uzrečica: "Rus je uvijek pametan kad je kasno." Ipak, čas kasnije počeo se već izmotavati i pokušao se čak izvući tvrdnjom da je u Engleskoj, inače, daleko odmakla tehnika, da je on čitao u novinama kako je jedan izumio takve drvene noge da te pukim pritiskom na neprimjetnu oprugu odnesu te noge bogzna kuda, tako da te poslije ne može više nitko naći.

Ali svi ozbiljno posumnjaše da je Čičikov kapetan Kopjejkin, i složiše se da je upravitelj pošte grdno zabrazdio. Međutim, potaknuti oštro-umnim prosuđivanjem upravitelja pošte, ni oni nisu htjeli zaostati za njim pa umalo da ga nisu u tome i nadmašili. Među mnogima, na svoj način pronicavim pretpostavkama bila je na kraju i jedna — neobično je čak i kazati tako nešto: da je Čičikov možda prerušeni Napoleon. Englezi naime već odavno zavide Rusiji što je tako velika i prostrana, pa su se čak nekoliko puta pojavile i karikature na kojima je prikazan Rus kako razgovara s Englezom: Englez stoji i drži za sobom na uzici pseto, a pod psetom se misli na Napoleona, pa veli ovako: "Pazi"', veli "ako ne bude sve kako treba, odmah ću na tebe pustiti ovog psa!" I možda su ga, eto, sad i pustili s otoka Svete Helene, pa se probija kroz Rusiju tobože kao Čičikov, a zapravo uopće nije Čičikov. Dakako da gradski oci nisu u to povjerovali, ali su se svejedno zamislili i, razmatrajući tu pretpostavku svaki za se, zaključiše da je Čičikov, kad se okrene i stane pobočke, itekako nalik na Napoleona. Upravitelj policije, koji je sudjelovao u ratu dvanaeste godine i osobno vidio Napoleona, morao je također priznati da Napoleon nije nimalo viši od Čičikova, i da se isto tako ne bi moglo reći da je Napoleon bogzna kako debeo, ali da nije baš ni vitak. Možda će neki čitaoci sve ovo smatrati nevjerojatnim; pisac je također spreman da sve ovo, njima za volju, proglasi nevjerojatnim; ali, kao za pakost, sve se dogodilo upravo ovako kako je ispripovijedano, a još je čudnovatije što grad N. nije negdje u nekoj zabiti, nego, naprotiv, nedaleko od obiju prijestolnica. Uostalom, treba imati na umu da se sve to dogodilo uskoro nakon slavnog izgona Francuza iz naše zemlje. Tada su se svi naši vlastelini, činovnici, trgovci, trgovački pomoćnici i ostali pismeni, pa i nepismeni ljudi bili pretvorili barem na punih osam godina u vatrene političare. Moskovske novosti i Sin domovine čitali su se nemilice i stizali do posljednjeg čitaoca u komadićima koji nisu više bili ni za šta. Umjesto .,. Ditania; .Ufošio Ste^ dragoviću, prodali mjericu-zobi?' Š t o kažete na

Prvi dio - deseto poglavlje

opet pustili Napoleona s otoka?" Trgovci su se toga silno bojali jer su čvrsto vjerovali u proročanstvo jednog proroka, koji je već tri godine ležao u tamnici; prorok je stigao tko zna odakle, u likovim opancima i kožuhu bez podstave, koji je strašno zaudarao na pokvarenu ribu, i objavio da je Napoleon Antikrist i da ga drže na kamenom lancu iza šest zidina i sedam mora, ali da će on već rastrgati taj lanac i zavladati cijelim svijetom. Prorok je zbog svog proročanstva dopao, zasluženo, tamnice, ali je svejedno obavio svoj posao i ozbiljno uzbunio trgovce. Još dugo nakon toga, čak i nakon sklapanja najprobitačnijih poslova, kad bi otišli u krčmu da ih zaliju čajem, trgovci su zapodijevali ra-zgovor o Antikristu. Mnogi su činovnici i plemići također i nehotice pomišljali na to i, zaraženi misticizmom koji je, kao što je poznato, bio tada u velikoj modi, vidjeli u svakom slovu od kojeg je sastavljena riječ "Napoleon" nekakvo posebno značenje; mnogi su čak otkrili u njemu i apokaliptične brojeve. Stoga nije nikakvo čudo što su se gradski oci zamislili nad tom stvari; ipak, uskoro se prenuše kad vidješe da ih je mašta malo predaleko odvela i da sve to ne stoji. Mislili su, mislili, raspravljali su, raspravljali i naposljetku zaključili da ne bi bilo zgorega još jednom dobro ispitati Nozdrjova. Kako je on prvi iznio na javu priču o mrtvim dušama i bio, reklo bi se, u nekakvim prijateljskim odnosima sa Čičikovom, bit će da svakako štošta zna o njegovu životu, pa treba još vidjeti što će reći Nozdrjov.Čudni su svati ta gospoda činovnici, a uz njih i ljudi svih drugih za-nimanja: vrlo su dobro znali da je Nozdrjov lažac, da mu se ne smije vjerovati ni koliko je crno pod noktom, ni najmanja sitnica, pa ipak su se utekli baš njemu. I sad hajde iziđi na kraj s čovjekom! Ne vjeruje u Boga, a vjeruje da će bezuvjetno umrijeti ako se počeše po nosu; neće se ni obazreti na pjesničko djelo jasno kao dan, sve prožeto skladom i uzvišenom mudrošću jednostavnosti, a bacit će se upravo na ono u ko-jem je neki bezočnik sve nešto zapetljao, nadrobio, iznakazio, izopačio prirodu, i to će mu se svidjeti, i povikat će: "To je ono pravo, taj po-znaje tajne srca!" Cijelog će života omalovažavati liječnike, a na kraju će se obratiti vračari koja liječi bajanjem i pljuvanjem, ili će, još bolje, sam izmisliti nekakav uvarak od bogzna kakvog smeća, pa će, tko zna zašto, uobraziti sebi da je upravo to pravi lijek protiv njegove bolesti. Dakako da se gospoda činovnici mogu donekle opravdati svojim zaista teškim položajem. Kažu da se utopljenik hvata i za slamku, jer nije u tom času toliko razuman da bi mogao pomisliti da se slamkom može spasiti jedino muha, a da je on težak šezdeset^ pa možda i sedamdeset

Mrtve duše

za slamku. Tako su se i naša gospoda uhvatila naposljetku za Nozdrjo-va. Upravitelj policije napisao mu je odmah pisamce neka dođe na večernje sijelo, i policajac u čizmama sa širokim sarama, privlačnih rumenih obraza, odjuri smjesta, pridržavajući rukom sablju, skok na skok, do Nozdrjova.Nozdrjov bijaše zauzet važnim poslom; već puna četiri dana nije izla-zio iz sobe, nije puštao nikoga k sebi i primao je jelo kroz prozorčić — ukratko, čak je i oslabio i pozelenio. Posa<$ je iziskivao veliku pažnju, a sastojao se u odabiranju između nekoliko svežanj a karata jednog špila, ali najzgodnijeg, u koji će se moći pouzdati kao u najboljeg prijatelja. Posla je još bilo za najmanje dva tjedna; za sve to vrijeme Porfirij je morao posebnom četkom četkati lovačkom štenetu pupak i prati ga tri puta na dan sapunom. Nozdrjov se ozbiljno rasrdio kad su ga uzne-mirili u njegovoj osami; najprije je poslao policajca k vragu, ali kad je iz pisma upravitelja policije razabrao da bi od tog posjeta mogao imati neke koristi, zato što očekuju da će na sijelo doći i neki novajlija, sme-kšao se istog trena, brže zaključao sobu, obukao se na brzinu i pošao k njima. Nozdrjovljevi iskazi, svjedočanstva i pretpostavke bijahu u ta-kvoj oštroj suprotnosti s iskazima, svjedočanstvima i pretpostavkama gospode činovnika da su i njihovi najnoviji zaključci pali u vodu. To je svakako bio čovjek za koga uopće nije postojala sumnja; i koliko je kod njih bilo kolebanja i bojažljivosti u pretpostavkama, toliko je kod nje-ga bilo nepokolebljivosti i uvjerenosti. Na sva je pitanja odgovarao bez zapinjanja, izjavio je da je Čičikov nakupovao mrtvih duša za nekoliko tisuća rubalja i da mu ih je on sam prodao, jer ne vidi razloga zašto mu ih ne bi prodao; na pitanje nije li Čičikov možda špijun i ne pokušava li ispipati štogod, Nozdrjov odgovori da jest, da su ga još u školi, u koju su zajedno išli, zvali zbirom, i da su mu zbog toga drugovi, među njima i on, naravnali kosti, tako da su mu nakon toga morali samo na sljepoočnice staviti dvjesto četrdeset pijavica — naime, htio je reći četrdeset, ali su se one dvije stotine nekako same od sebe tu ugurale. Na pitanje nije li Čičikov krivotvoritelj novčanica, odgovorio je da jest, i tom je prilikom iznio jedan primjer Čičikovljeve neobične spre-tnosti: kad su vlasti doznale da u njegovoj kući ima oko dva milijuna krivotvorenih novčanica, zapečatili su mu kuću i postavili stražu, pred svaka vrata po dva vojnika, ali je Čičikov preko noći promijenio sve novčanice, i kad su sutradan skinuli pečate, našli su same prave novča-nice. Na pitanje je li Čičikov namjeravao oteti gubernatorovu kćerku, i je li istina da se sam Nozdrjov prihvatio da mu pomogne i sudjeluje

Prvi dio - deseto poglavlje

ništa da nije bilo njega — tu se malo trgnuo jer je shvatio da je sasvim nepotrebno slagao i da bi još mogao navući nevolju na samog sebe, ali nije više nikako mogao obuzdati jezik. Uostalom, bilo bi to i teško jer su se same od sebe nadale takve zanimljive pojedinosti da ih se nikako nije mogao odreći: čak je naveo i ime sela u kojem se nalazi parohijska crkva u kojoj je trebalo da se vjenčaju, to jest selo Truhmačevka, pop se zove otac Sidor, a za vjenčanje će dobiti sedamdeset pet rubalja, ali čak ni za tu svotu ne bi pop bio pristao da ga on nije malo poplašio i rekao mu da će ga prijaviti zato što je trgovca žitom Mihajla vjenčao s krsnom kumom njegova djeteta, a ustvrdio je i da im je on ustupio čak i svoju kočiju i osigurao svježe konje na svim poštanskim stanicama. Išao je čak u takve detalje da je već počeo navoditi i imena kočijaša. Zucnuli su nešto pred njim i o Napoleonu, ali su se ubrzo pokajali jer je Nozdrjov razvezao takve budalaštine da to ne samo što nije bilo nalik na istinu nego jednostavno nije bilo ni na što nalik, te su činovnici samo uzdahnuli i digli ruke od Nozdrjova; jedino ga je upravitelj policije još dugo slušao nadajući se da će bar još nešto od njega doznati, ali je najposlije i on odmahnuo rukom i rekao: "Vrag bi ga znao što ovaj melje!" I svi se složiše u jednome: koliko se god natezao s bikom, od bika nećeš dobiti mlijeka. I nađoše se gradski oci u još gorem položaju nego što su bili prije toga, pa na kraju zaključiše da nemaju pojma tko je zapravo Čičikov. I lijepo se opet pokazalo kakav je stvor čovjek: mudar, pametan i razuman u svemu što se tiče drugih, a ne njega samog; kakvim te sve brižnim, odlučnim savjetima obasiplje u teškim životnim prilikama! "Kakva bistra glava!" viče svjetina. "Kakav nepo-kolebljiv karakter!" A snađe li tu bistru glavu kakva nevolja i zapadne li i sam u teške životne prilike, gdje mu se djede karakter, posve se smeo nepokolebljivi čovjek, i pretvorio se u bijednu kukavicu, jadno, nejako dijete, naprosto u srolju, što bi rekao Nozdrjov. Sve te priče, mišljenja i glasine najviše su pogodile, tko zna zašto, sirotog javnog tužioca. Tako su ga pogodile da je, vrativši se kući, mislio, mislio i odjednom, štono riječ, ni pet ni šest, nego umro. Je li ga udarila kap ili što drugo, tek, kako je sjedio, tako se strovalio nauznak sa stolca. Ciknuše, kao obično, i zalamataše rukama: "O, Bože moj!" — poslaše po liječnika da mu pusti krv, ali ustanoviše da je javni tužilac već puko tijelo bez duše. Tada ih tek obuze sažaljenje jer otkriše da je pokojnik zaista imao dušu, premda nije nikad, kako je bio skroman, pokazivao da je ima. Ali smrt se očituje isto tako strašno i u malog kao i u velikog čovjeka: onaj što je još donedavno hodao, kretao se, igrao

M rtve duše

svojim gustim obrvama i žmirkavim okom, ležaše sad na stolu, lijevo mu oko mirovaše, ali mu jedna obrva bijaše svejednako uzvijena kao da nešto pita. Što je to pokojnik pitao, zašto je umro ili zašto je živio, to sam Bog zna.Ovo je ipak nesklapno! To se ni s čim ne slaže! Nemoguće je da bi gradski oci mogli tako zaplašiti sami sebe; napraviti takvu besmislicu, tako se udaljiti od istine kad je čak i djetetu jasno o čemu je riječi Tako će reći mnogi čitaoci i prekorit Ć0 pisca zbog nesklapnosti, ili će sirote gradske oce okrstiti budalama jer je čovjek široke ruke u upotrebi riječi budala, i spreman je poslužiti se njome i po dvadeset puta dnevno na račun bližnjega svoga. Dovoljno je da od deset oso-bina imaš jednu glupu pa da budeš proglašen budalom, bez obzira na ostalih devet dobrih osobina. Lako je čitaocima suditi kad gledaju iz svoga mirnog kutka odakle puca pogled na sve što se radi dolje, gdje čovjek vidi samo ono što je blizu. I u svjetskom ljetopisu čovječanstva ima cijelih stoljeća koja bi se mogla, čini se, mirne duše izbrisati i izbaciti kao nepotrebna. Mnogo je bilo na svijetu zabluda u koje ne bi danas, čini se, upalo ni dijete. Kojim je sve krivudavim, zabitnim, uskim, neprohodnim putovima i stranputicama stupalo čovječanstvo ne bi li dokučilo vječnu istinu, dok se pred njim pružao posve ravan put, sličan putu što vodi do velebne građevine određene za carske dvore! Taj je put širi i raskošniji od svih drugih putova, obasjan sun-cem i osvijetljen po svu noć, ali su ljudi svejedno prolazili pokraj njega u mrklu mraku. I koliko su već puta, izvedeni na pravi put pameću što im je sišla s nebesa, opet skrenuli i zastranili, iznova u pol bijela dana zapali u neprohodno bespuće, opet bacali jedni drugima prašinu u oči i, bludeći za mutnim svjetlima, dovukli se do samog ponora pa, obuzeti užasom, upitali jedan drugog: gdje je izlaz, gdje je put? Sve to danas jasno vidi sadašnji naraštaj, čudi se zabludama, smije se ne-razumnosti svojih predaka, i nije uzalud ispisan taj ljetopis nebeskim plamenovima, ne vapi uzalud svako slovo u njemu, ne upire uzalud sa svih strana uporno prst u njega, baš u njega, u današnji naraštaj; smije se današnji naraštaj i nadobudno, ponosno upada u niz novih zabluda kojima će se isto tako poslije smijati njihovi potomci. Čičikov o svemu tome nije imao ni pojma. Kao za pakost, baš je u to vrijeme bio malo prehlađen — otekao mu obraz i upalilo se grlo, što su boljetice u kojima je zaista široke ruke klima mnogih naših gubernijskih gradova. Kako ne bi, ne daj Bože, napustio život bez po-tomaka, odlučio je da radije prosjedi tri-četiri dana u sobi. Tih je dana

P rv i d io - dese to pog lavlje

zatim pojeo, a na obrazu je nosio privezan oblog natopljen kamilicom i kamforom. Da se malo nečim zabavi, sastavio je nekoliko novih i detaljnih popisa svih kupljenih seljaka, pročitao je čak i neku knjigu vojvotkinje Lavalliere, koju je pronašao u svom kovčegu, pregledao razne stvarčice i zapise iz škrinjice, ponešto pročitao i po drugi put, ali mu je sve to na kraju grdno dosadilo. Nikako mu nije išlo u glavu zašto ni jedan od gradskih otaca ne dolazi da ga bar priupita za zdravlje, a još su nedavno pred hotelom neprestano stajale nečije kočije — bilo upravitelja pošte, bilo javnog tužioca, bilo predsjednika suda. Samo je slijegao ramenima hodajući po sobi. Napokon je osjetio da mu je bolje i silno se obradovao kad je vidio da opet može izaći na svjež zrak. Ne časeći ni časa, prihvatio se toalete, otvorio kutijicu, nalio u šalicu vruće vode, izvadio četkicu i sapun i počeo se brijati, čemu je već davno bilo vrijeme jer je, kad je opipao bradu i pogledao u zrcalo, već bio rekao: — Eh, kakva mi je šikara izrasla! — I zaista, bila to šikara ili ne, svakako je po obrazima i podbratku iznikao prilično gust usjev. Kad se obrijao, uze se tako živo i hitro oblačiti da umalo što ne iskoči iz hlača. Napokon se obukao, poškropio se kolonjskom vodom, dobro se umotao, iz opreza previo obraz i izišao na ulicu. Kao i svaki čovjek koji je prizdravio, osjećao se vani upravo blagdanski. Što bi god pogledao, zadobivalo je nasmijan izgled: i kuće, i seljaci koji su prolazili, doduše prilično ozbiljni, a od kojih je gdjekoji već stigao opaliti šamar svom drugu. Naumio je najprije posjetiti gubernatora. Putem mu je svašta padalo na pamet; motala mu se po glavi plavojka, mašta mu je već po-čela pomalo vragovati, pa i sam se sa sobom počeo šaliti i peckati sam sebe. Tako raspoložen stigao je pred ulaz u gubernatorovu kuću. Već je počeo brže-bolje skidati sa sebe kabanicu kadli ga vratar prenerazi posve neočekivanim riječima:Zabranjeno mi je da vas pustim u kuću!Kako, šta ti je, nisi me valjda prepoznao? Pogledaj me dobro! —reče mu Čičikov.Kako vas ne bih prepoznao, ne vidim vas prvi put — reče vratar.Ali jedino vas ne smijem pustiti, sve ostale smijem.Eto ti ga na! A zašto? Zbog čega?Takav je nalog, tako valjda mora biti — reče vratar i dometne jošjednom "da". Nakon toga je stao pred njega sasvim nehajno, bez traga onog prijaznog držanja kojim ga je prije dočekivao hitajući da musvuče kabanicu. Kao da misli gledajući ga: "Ehe! Kad te već gospodatjeraju s praga, onda si ti, vidim ja, nitko i ništa, šuša neka."

Mrtve duše

suda, ali se predsjednik tako snebio kad ga je ugledao da nije znao ni dvije riječi sastaviti, i nadrobio je takve gluposti da se obadvojica po-stidješe. Koliko se god Čičikov putem, kad je otišao od njega, trudio dokučiti i odgonetnuti što je to predsjednik htio reći i na što su se nje-gove riječi mogle odnositi, ništa nije mogao shvatiti. Zatim je svratio i do drugih: do upravitelja policije, do vicegubernatora, do upravitelja pošte, ali ga oni, ili nisu primili, ili su ga primili tako čudno, tako su nategnut i nerazumljiv razgovor vodili, tako su se smeli i takva je zbr-ka nastala od svega da je posumnjao u njihov razum. Pokušao je još k nekima svratiti da dozna bar razlog svemu tome, ali ništa nije doznao. Lunjao je kao u polusnu po gradu i nije bio kadar izvesti načistac je li on šenuo pameću, ili su činovnici izgubili razum, zbiva li se sve ovo u snu ili se na javi sve tako zakuhalo da je gore od svakog sna. Kasno, već gotovo u sumrak, vratio se u hotel iz kojeg je bio izišao onako dobre volje, pa od dosade naruči čaj. Zamišljen, nekako tupo premišljajući o svom čudnom položaju, poče točiti sebi čaj kadli se odjednom otvori-še vrata i sasvim neočekivano pojavi se Nozdrjov.Kako ono kaže narod: "Do prijatelja nije nikad daleko1." — reče skidajući kapu. — Prolazim ovuda, vidim svjetlo u prozoru, pa mislim,hajde da svratim, sigurno još ne spava. A! Baš fino što ti je na stolučaj, popit ću vrlo rado jednu šalicu: danas sam se za ručak najeo svakakvog smeća pa već osjećam kako mi se želudac buni. Daj reci nekami napune lulu! Gdje ti je lula?Ja uopće ne pušim lulu — hladno će Čičikov.Koješta, kao da ja ne znam da pušiš. Hej! Kako se ono zove tvojsluga? Hej, Vahrameju, slušaj!Ma nije to Vahramej, nego Petruška.Kako to? Pa prije je bio kod tebe Vahramej.Nije bilo kod mene nikad nikakvog Vahrameja.Ah, da, tako je, Vahramej je kod Derebina. Pomisli kakvu sreću imataj Derebin: tetka mu se zavadila sa sinom zato što je uzeo kmeticu zaženu, pa je sada na njega prepisala sav svoj imutak. A ja sve mislim dami je bar takva jedna tetka! Nego, što si se ti, brate, tako odbio od sviju, nigdje te nema? Dabome, znam ja da si ti ponekad zauzet učenimstvarima, da voliš čitati (po čemu je to Nozdrjov zaključio da se našjunak bavi učenim stvarima i da voli čitati, to priznajemo da nikakone bismo znali reći, a Čičikov još manje). Eh, brate moj Čičikove, dasi samo vidio... eh, to bi baš bilo nešto za tvoju satiričnu žicu (otkudu Čičikova satirična žica, to također nije poznato). Zamisli, brate,

Prvi dio - deseto poglavlje

mnom je baš bio Perependev pa mi veli: "E, da je sad bar tu Čičikov, to bi bilo nešto za njega!"... (Čičikov nije nikad poznavao nikakvog Pe-rependeva.) Ali priznaj, brate, da si se zbilja huljski ponio onda prema meni, sjećaš se, kad smo igrali dame, jer ja sam ipak dobio partiju... Da, jednostavno si me, brate, izigrao. Ali šta mogu kad sam takav, do vraga, uopće se ne znam ljutiti. Ono neki dan kod predsjednika suda... Ah, da! Moram ti ipak reći da su svi u gradu protiv tebe; misle da praviš lažne novčanice pa navalili na mene, ali sam te ja branio kao lav, čak sam im rekao da sam išao s tobom u školu i da sam ti oca po-znavao; ma što da ti pričam, svašta sam im nadrobio.Ja da pravim lažne novčanice? — uzvikne Čičikov i ustane sastolca.Samo što si ih onako isprepadao? — produži Nozdrjov. — Upravosu, vrag ih odnio, izbezumljeni od straha: strpali te među razbojnikei špijune... A tužilac je umro od prepasti, sutra mu je sprovod. Nećešdoći? Oni se, istini za volju, boje novoga general-gubernatora, da sezbog tebe ne izlegne neki vrag; a ja mislim, što se tiče general-gubernatora, ako on visoko digne nos i počne se praviti važan, neće šale izaćina kraj s plemstvom. Plemstvo traži gostoljubivost, je li tako? Može seon, naravski, zavući u kabinet i ne mora prirediti nijedan bal, ali što ćetime postići? Time ništa neće dobiti. Nego, ipak si se, Čičikove, daona riskantan pothvat.Kakav riskantan pothvat? — uznemireno ga priupita Čičikov.Pa da otmeš gubernatorovu kćerku! Ja sam se, doduše, tome i nadao od tebe, bogami sam se nadao! Čim sam vas prvi put ugledao zajedno na balu, odmah sam si pomislio, e, ne sjedi tu Čičikov uzalud...Ali, nisi baš bogzna što izabrao, meni ona uopće nije zgodna. Nego,ima jedna, Bikusovljeva rodica, kćerka njegove sestre, to ti je djevojkai pol! Može se slobodno reći: ljepota djevojka!Ma šta je tebi, šta ti to mlatiš? Kako da otmem gubernatorovukćerku, što ti je? — reče Čičikov, izbočivši oči.Ma daj prestani, brate, što si ti neki zakopčan čovjek! Ja sam, moram priznati, zato i došao k tebi, evo, spreman sam da ti pomognem.Neka ti bude, držat ću ti krunu na vjenčanju, pobrinut ću se za kočijui svježe konje na stanicama, samo pod uvjetom da mi pozajmiš tritisuće. Trebaju mi, brate, pošto-poto!Za sveg tog Nozdrjovljeva blebetanja, Čičikov je nekoliko puta pro-trljao oči da se uvjeri da nije sve ovo samo ružan san. Krivotvoritelj novčanica, otmica gubernatorove kćerke, smrt javnog tužioca za koju

Mrtve duše

uplašilo. "E, ako je već dotle došlo", pomisli, "onda se nema tu šta čekati, treba se što prije izgubiti odavde."Potrudi se da što prije otpravi Nozdrjova, pa odmah zovne Selifana i naloži mu neka u zoru bude spreman kako bi ujutro u šest sati be-zuvjetno krenuli iz grada, neka sve dobro pregleda, podmaže kočiju i tako dalje, i tako dalje. Selifan reče: - Dobro, Pavle Ivanoviču! — i zadrža se ipak još neko vrijeme na vratima ne mičući se s mjesta. Go-spodar odmah zapovjedi i Petruški daAzvuče ispod kreveta kovčeg koji je već bio dobrano pokriven prašinom, pa uze s njim zajedno spremati u nj, ne birajući mnogo, čarape, košulje, čisto i prljavo ru-blje, kalupe za cipele, kalendar... Sve su to spremali kako su stigli, jer je Čičikov htio da svakako to obave još večeras, kako se ne bi sutra ni časka više zadržavali. Selifan je počekao još minutu-dvije na vratima i napokon vrlo polagano izišao iz sobe. Polagano, najpolaganije što se može zamisliti, silazio je niza stube ostavljajući svojim mokrim čizma-ma tragove po izgaženim stepenicama, i dugo se češkao iza uha. Sto je značilo to češkanje? I što uopće znači češkanje? Je li mu bilo krivo što mu se izjalovio utanačeni sastanak s kolegom u neuglednu kožuhu, potpasanim pojasom, negdje u nekom bircuzu, ili se već možda u novom mjestu rodila kakva simpatija pa neće više biti stajanja navečer pred vratnicama i diplomatskog držanja za bijelu ručicu, dok se hvata mračak i momak u crvenoj košulji brenči na balalajci pred kućnom poslugom, a puk koji se naradio preko dana izmjenjuje tihe riječi? Ili mu je samo žao ostaviti već ugrijano mjesto u služinskoj kuhinji gdje spava blizu peći pokriven kožuhom, ostaviti šči s mekim gradskim pirogom, da bi se opet potucao po kiši i bljuzgavici, praćen svakojakim putnim nedaćama? Bog bi ga znao, tko bi to pogodio! Svašta znači u ruskom narodu češkanje iza uha.

Prvi dio - jedanaesto poglavlje

Jedanaesto poglavljeNišta se, međutim, nije zbilo onako kako se nadao Čičikov. Ponaj-prije, probudio se kasnije nego što je mislio — to je bila prva neu-godnost. Čim je ustao, poslao je slugu da pita je li kočija upregnuta i je li sve spremno, ali je doznao da kočija još nije upregnuta i da ništa nije spremno. To je bila druga neugodnost. Razljutio se i, štoviše, na-umio namjestiti u neku ruku rebra našem prijatelju Selifanu, samo je nestrpljivo čekao da čuje koji će razlog Selifan navesti da se opravda. Ubrzo se Selifan pojavio na vratima i gospodar je imao zadovoljstvo čuti riječi koje se obično mogu čuti od služinčadi kad treba hitno krenuti na put.Moraju se još konji potkovat, Pavle Ivanoviču.Eh, ti, prasac jedanl Tikvan! A što nisi prije rekao? Zar nije bilovremena?Bilo je vremena... Ali tu je i kotač, Pavle Ivanoviču, obruč se moradobro nategnut jer je cesta sad izrovana, rupčage na sve strane... I davas još izvijestim, ako je slobodno: prednji dio kočije sasma se rasklimao, neće možda ni dvije stanice izdurat.Huljo jedna! — poviče Čičikov, pljesne rukama i priđe mu tako blizu da se Selifan poboja da ne dobije po nosu od gospodara, pa ustuknei skloni se u stranu. — Naumio si me satrati, a? Hoćeš me zaklati? Nacesti si me naumio zaklati, razbojnice, prasac jedan prokleti, čudovište morsko, a? A? Tri tjedna nismo se micali s mjesta, je li, pa da si barnešto zucnuo, pokvarenjače jedan, nego si se sad sjetio, u posljednjitren, kad samo što nismo krenuli, a? I sad si mi baš zasolio, a? A? Aznao si to i prije? Je li da si znao, a? A? Odgovaraj! Znao si, a?Znao sam -— odgovori Selifan oborene glave.Pa zašto mi onda nisi rekao, a?Na to pitanje Selifan ništa ne odgovori, samo kao da oborene glave govoraše sam sebi: "Pazi. boeati. kako se to čudno zbilo: Daizbilja sajn

Mrtve duše

znao a ništa nisam reko!"— A sad idi po kovača i da sve bude gotovo za dva sata! Čuješ li,svakako za dva sata, a ako ne bude, ja ću te, ja ću te... u rog satjeratii u čvor svezati!Naš se junak strašno rasrdio.Selifan se već okrene vratima da izađe i izvrši nalog, ali onda još za-stane i reče:— I još nešto, gospodaru, onog šarca Bi zbilja trebalo prodat jer tovam je, Pavle Ivanoviču, prava hulja; to vam je konj da te Bog sačuva,samo je na smetnju.Jest! Sad ću odmah na sajam da ga prodam!Bogami, Pavle Ivanoviču, to vam je samo naoko dobar konj, a zapravo je premazan svim mastima; takvog konja nećete nigdje...Budalo! Prodat ću ga kad ga ja budem htio prodati. Još bi sad ontu sa mnom raspravljao! Pazi samo: ako mi odmah ne dovedeš kovačai ako ne bude sve gotovo za dva sata, tako ću te isprebijati... da nećešsam sebe prepoznati! Hajde sad, odlazi!Selifan ode.Čičikov se neobično ozlojedio i hitnuo na pod sablju koja je putovala svuda s njim da ulije strah kome treba. Više od četvrt sata natezao se s kovačima dok se nisu pogodili, jer su kovači, kao i obično, bili okorjeli nitkovi pa su, čim su nanjušili da se mušteriji žuri, udarili šesterostruku cijenu. Koliko se god on žestio, nazivao ih lupežima, ra-zbojnicima, pljačkašima putnika, čak ih podsjetio i na sudnji dan, nije ih ni najmanje pokolebao, oni su ostali pri svome — ne samo što nisu snizili cijenu nego su još petljali oko kočije umjesto dva sata, punih pet i pol sati. Dotle je on imao zadovoljstvo iskusiti ugodne trenutke poznate svakom putniku kad je u kovčegu sve lijepo složeno a po sobi leže samo uzice, papiri i kojekakvo smeće, kad čovjek nije ni na putu ni kod kuće, pa gleda kroz prozor ljude što lijeno prolaze, pričaju o svojim sitnim parama i, obuzeti nekakvom glupom radoznalošću, dižu pogled da zimu na njega pa da produže svojim putem, što još više povećava zlovolju sirotog putnika koji još nije na putu. Sve pod milim bogom, sve što vidi: i trgovinica sučelice njegovim prozorima, i glava starice koja stanuje u kući preko puta i prilazi prozoru zastrtom kratkim zavjesama — sve mu se to gadi, pa ipak ne odlazi od prozora. Svejednako stoji pa se sad zamisli, sad opet svrati nekakvu otupljenu pozornost na sve što se pred njim giba i ne giba, pa od zlovolje gnječi kakvu muhu koja zuji i lupka o staklo pod njegovim prstom. Ali svemu

Prvi dio - jedanaesto poglavlje

kočije popravljen je kako treba, na kotaču udaren nov obruč, konje su doveli s pojila, a razbojnici kovači prebrojili dobivene srebrnjake, poželjeli sretan put i otperjali. Napokon je i kočija zapregnuta, u nju ubačene dvije još vruće pogače, netom kupljene, i Selifan je već str-pao koješta za sebe u pretinac ispod kočijaškog sjedala, pa najposlije i sam naš junak penje se u kočiju pred konobarom koji stoji u onom istom pamučnom kaputu i maše kapom, pred hotelskim i tuđim slu-gama i kočijašima što su se okupili da zijaju kako odlazi tuđi gospodar, i uz svakakve druge okolnosti koje prate odlazak — i kočijica u kakvoj se voze neženje, koja se tako dugo zadržala u gradu i možda je već i dojadila čitatelju, napokon iziđe na hotelske vratnice. "Hvala ti, Bože" — pomisli Čičikov i prekriži se. Selifan osine konja bićem, do njega sjede Petruška koji je najprije neko vrijeme bio stajao na potezi, naš se junak udobnije smjesti na gruzinskom sagu, podmetne sebi pod leđa kožnat jastuk i privije uza se obje vruće pogače, a vozilo opet poče poskakivati i ljuljati se zbog kaldrme koja, kao što je poznato, ima spo-sobnost da baca čovjeka uvis. Obuzet nekim neodređenim osjećajem, gledao je kuće, zidove, plotove i ulice koje su također na neki način poskakivale i polako zaostajale; tko bi znao je li mu bilo suđeno da ih još kadgod vidi do kraja života. Kad su skrenuli u jednu ulicu, morali su se zaustaviti jer je svom dužinom ulice prolazila beskrajna pogrebna povorka. Čičikov izviri na prozor i zapovjedi Petruški neka pita čiji je to sprovod, pa dozna da je to sprovod javnog tužitelja. Obuzet neugo-dnim osjećajima, odmah se zavuče u kut, pokrije se kožnim pokriva-čem i navuče zastore. Pošto je kočijica bila tako zaustavljena, Selifan i Petruška pobožno skinuše kape i promatrahu tko se, kako, u čemu i na čemu vozi, te brojahu koliko ima u svemu pješaka i onih koji se voze. Gospodar im zapovjedi da se nikom ne javljaju i ne pozdravljaju nikog od poznatih lakaja, pa uze i sam bojažljivo promatrati kroz sta-kalca na kožnim zastorima: za lijesom su stupali svi gradski oci, golo-glavi. U prvi mah poboja se da mu ne prepoznaju kočiju, ali nije njima sad bilo do toga. Čak nisu ni razgovarali o kojekakvim svakidašnjim stvarima kao što obično razgovaraju ljudi koji ispraćaju pokojnika na posljednji počinak. Sve su im misli bile usredotočene na same sebe: mislili su o tome kakav li će biti novi general-gubernator, kako li će se prihvatiti posla i kakav li će biti prema svakome od njih. Za gradskim očima koji su išli pješke kretale su se kočije iz kojih izvirivahu dame u crnim šeširima. Po micanju njihovih usana i ruku vidjelo se da su zabavljene živim razgovorom; možda su i one pričale o dolasku novoga

Mrtve duše

brigu o svojim vječitim caknicama i resicama. Najposlije je za kočija-ma slijedilo nekoliko praznih fijakera što se otegoše jedan za drugim, i najposlije nije više bilo ničega i naš je junak mogao nastaviti put. Odgrnuo je kožnate zastore, uzdahnuo i izustio od srca: Eto, i taj javni tužitelj! Živio je, živio, onda umro! I sad će pisati u novinama kako je preminuo, na veliku žalost svih podčinjenih i cijeloga čovječanstva, častan građanin, izvanredan otac, primjeran suprug, i svašta će još nadrobiti; dodat će možda rda ga je ispratio plač udovica i sirota, a ako ćemo pravo, nije u njega zapravo bilo ništa drugo do onih gustih obrva.Tada naloži Selifanu neka brže potjera konje, a u sebi pomisli: "Ipak je dobro što smo naišli na sprovod; kažu da to nosi sreću, kad naiđeš na pokojnika".Dotle je kočijica zašla u pustije ulice; uskoro se otegoše sami dugački drveni plotovi koji najavljuju da je gradu kraj. Eto, nema više ni kaldr-me, i brklja i grad ostadoše za kočijom, nema više ničega, i opet sama cesta. I opet se s obje strane ceste počeše nizati kameni stupovi s brojem vrsta, upravitelji poštanskih postaja, zdenci, povorke kola, siva sela sa samovarima, seljakinjama i žustrim bradatim domaćinom koji trči iz gostionice sa zobi u ruci, pješak u poderanim likovim opancima koji je propješačio više od osam stotina vrsta, gradići koji su preko noći iznikli, s drvenim trgovinicama, kacama brašna, opancima, po-gačama i drugim sitnicama, šarene brklje, mostovi što se popravljaju, nepregledna polja i s jedne i s druge strane, vlastelinske karuce, voj-nik na konju koji nosi zeleni sanduk sa sivom pločicom na kojoj piše: ta i ta artiljerijska baterija, zelene, žute i netom uzorane crne pruge što promiču stepom, otegnuta pjesma negdje daleko, borovi vršike u magli, zvonjava što se gubi u daljini, vrane poput muha i obzor bez kraja i konca... Rusijo! Rusijo! Vidim te iz svoje čudesne, divne dalji-ne, vidim te: sve je jadno, razbacano i neudobno u tebi; ne vesele niti plaše pogled u tebi smiona čuda prirode okrunjena smionim čudima umjetnosti, gradovi u kojima se dižu visoki dvorci s mnogobrojnim prozorima urasli u stijene, slikovito drveće i bršljan urastao u kuće, usred vječitog šuma i vodene prašine slapova; nećeš tu zabaciti glavu da pogledaš kamene hridi što se penju nebu pod oblake; neće blije-snuti kroz tamne lukove što se uzdižu jedan iznad drugoga, obavijeni vinovom lozom, bršljanom i pustim milijunima divljih ruža, neće bli-jesnuti kroz njih u daljini vječne linije blistava gorja što se viju sve do srebrna vedra neba. Široko je,j)usto i ravno sye u tebi; kao točke, kao

Prvi dio - jedanaesto poglavlje

čovjeka oduševiti ni učarati mu pogled. Ali koja me to nepojmljiva, tajna sila vuče tebi? Zašto mi neprekidno odjekuje i razliježe se u ušima tvoja čeznutljiva pjesma što se ori u tebi uzduž i poprijeko, od jednog mora do drugog? Što je u njoj, u toj pjesmi? Što me to u njoj zove, i jeca, i dira u samo srce? Koji me to zvuči bolno miluju, i u dušu mi prodiru, i viju mi se oko srca? Rusijo! Što hoćeš od mene? Kakva se tu nedokučiva veza krije među nama? Što me tako gledaš, i zašto je sve u tebi uprlo oči pune nade u mene?... I još nepomično stojim, u nedoumici, a već mi je glavu zasjenio strašan oblak, težak od kiša koje će grunuti iz njega, i zanijemjela mi je misao pred tvojim prostran-stvom. Što predskazuje taj beskonačan prostor? Neće li se baš ovdje, u tebi, roditi beskrajna misao kad tebi samoj nema kraja? Neće li se ovdje pojaviti velikan, gdje ima mjesta da se razvija i kreće? I jezovito me obuzima silno prostranstvo stvarajući u meni strahovitu snagu; oči su mi zasjale od nadnaravne moći: oh, kakva je blistava, čudesna ta daljina o kojoj svijet ništa ne zna! Rusijo!...Drži ih, drži, budalo! — vikne Cičikov na Selifana.Dat ću ja tebi palošem! — vikaše vojni kurir s aršin dugim brčina-ma jureći im u susret. — Zar ne vidiš državnu kočiju, vrag ti spržiodušu!I kao priviđenje iščezne trojka sred tutnjave i prašine. Kako ima ne-čeg neobičnog, i primamljivog, i poletnog, i čarobnog u riječi: put! I kako je divan taj put: vedar dan, jesensko lišće, studen zrak... umotaj se u putnu kabanicu, nabij kapu na uši, namjesti se čvršće i udobnije u kut! Drhtaj ti je posljednji put prostrujio kroz udove i već ga je zamijenila ugodna toplina. Konji jure... kako se zamamno prikrada drijemež, i oči se same sklapaju, i već kroza san čuješ "Nisu bijeli snijezi", i dahtanje konja, i već si pritisnuo susjeda u kutu i hrčeš. Probudiš se: pet je postaja ostalo za vama; mjesečina, nepoznat grad, crkve sa starinskim drvenim kupolama, crne se šiljci. Mjesečina pada ovdje-ondje: baš kao da su bijele platnene marame porazvješane po zidovima, po kaldrmi, po ulicama; ukoso ih presijecaju sjene crne kao ugljen; poput blistave kovine sjaje se koso obasjani drveni krovovi a nigdje ni žive duše — sve spava. Tek gdjegdje trepti u prozoru jedno jedino svjetalce: bilo da neki građanin prošiva sebi par čizama, bilo da se pekar mota oko svoje peći — ali što je sad nama do njih? A noć! Sile nebeske, kakva je noć u visinama! A zrak, a nebo, daleko, visoko ondje, u nedohvatnoj dubini svojoj što se pružilo beskrajno, zvučno i vedro!... Međutim, studeni noćni dah diše ti svjež u same oči i uspa-

M rtve duše

stisnut u kutu, osjeća na sebi teret i srdito se vrpolji. Probudiš se — i opet su pred tobom polja i stepe, nigdje ništa — posvuda pustopoljina, sve ti puklo pred očima. Kameni stup s brojem leti ti u oči; sviće; na pobijeljenom studenom obzorju pojavila se blijeda zlatna pruga; vjetar biva sve hladniji i oštriji: Čvršće se umotaj u toplu kabanicu1.... Kakva divna studen! Kakav te čudesan san ponovo hvata! Udarac — i opet se budiš. Navrh neba sunce. "La^še! Lakše!" — čuješ nečiji glas, kola se spuštaju niza strminu: dolje je"širok nasip i širok bistar ribnjak što blista na suncu kao bakreno dno; kućerci se osuli po obronku; kao zvijezda sjaji postrance križ na seoskoj crkvi; žamor seljaka i nesnosna glad u želucu... Bože, kako si kadšto lijep, daleki, daleki pute! Koliko sam se puta, kao gonjenik i davljenik, hvatao za tebe a ti si me svaki put velikodušno izvlačio i spašavao! I koliko se na tebi rodilo divo-tnih zamisli, pjesničkih snova, koliko je bilo prekrasnih dojmova... Međutim, i naš je prijatelj Cičikov bio dotle zaokupljen snovima koji nisu bili posve prozaični. Pa da vidimo što je osjećao. Isprva nije ništa osjećao, samo se osvrtao da se uvjeri da je zaista grad ostao za njim, a kad je vidio da je grad već odavno iščeznuo iz vida, da više nema ni kovačnica ni mlinova ni svega ostalog što se obično nalazi oko gradova, pa da su čak i bijeli vrhovi kamenih crkava odavno propali u zemlju, usredotoči se samo na put pred sobom, zirkajući tek lijevo i desno, kao da se više i ne sjeća grada N. i kao da je proputovao kroz njega nekad davno, u djetinjstvu. Napokon ga je i put prestao zanimati, pomalo je počeo sklapati oči i naginjati glavu prema jastuku. Pisac mora priznati da mu je to čak i drago, jer mu se tako nadaje prilika da prozbori koju o svom junaku: jer do sada su ga, kao što je i sam čitatelj vidio, u tome neprestance ometali čas Nozdrjev, čas balovi, čas dame, čas gradska ogovaranja, čas najposlije na tisuće onih sitnica koje izgledaju sitnice samo kad opisuju u knjigama, a dok se zbivaju u životu, smatraju se običnim događajima.. Ali sad ćemo se okaniti svega ostalog i prijeći na ono najvažnije.

Veliko je pitanje hoće li su čitateljima svidjeti junak kojeg smo oda-brali. Damama se neće svidjeti, to možemo pouzdano ustvrditi, jer dame zahtijevaju da junak bude puko savršenstvo, pa ako ima kakvu duševnu ili tjelesnu mrljicu — zlo i naopako! Koliko mu god duboko pisac zavirio u dušu, pa sve da mu prikaže lik čistije nego u samu zr-calu, neće ga bogzna kako cijeniti. Cičikovu će mnogo naškoditi sama njegova punašnost i srednje godine: punašnost neće nipošto oprostiti ;.^ni-,, a 1-nnrvup rlamp okrenut će se na drugu steyiui leći; "Fuj, što

P rv i d io - jedanaesto pog lav lje

ti za junaka čovjeka punog vrlina. Međutim... možda će baš u ovoj pripovijesti odjeknuti neke, dosad još netaknute žice, možda će se otkriti neizmjerno bogatstvo ruskoga duha, iskrsnut će čovjek obda-ren božanskim vrlinama ili predivna ruska djevojka kakva se ne može naći nigdje drugdje na svijetu, sa svom čudesnom ljepotom ženske duše, sva sazdana od velikodušna pregnuća i samoprijegora. I mrtvi će biti prema njima svi kreposni ljudi drugih plemena, kao što je mrtva knjiga prema živoj riječi! Javit će se ruski pokreti... i svijet će vidjeti koliko je duboko proželo slavensku narav ono što je samo dotaknulo narav drugih naroda... Ipak, čemu i zašto govoriti o onome što će tek biti? Piscu koji je već odavno zreo čovjek, odgojen krutim unutrašnjim životom i trijeznom osamljenošću koja okrepljuje, ne priliči da se za-nosi kao kakav mladac. Sve ima svoj red, mjesto i vrijeme! Pa ipak, nisam uzeo kreposnog čovjeka za svog junaka. I mogu čak reći zašto ga nisam uzeo. Zato što treba napokon pustiti tog sirotog kreposnog čovjeka da predahne, zato što je riječ "krepostan čovjek" neprestan-ce; svima u ustima, zato što su kreposnog čovjeka pretvorili u konja i nema nijednog pisca koji nije jahao na njemu tjerajući ga i bičem i svime što mu dopadne ruku; zato što su toliko izmrcvarili kreposnog čovjeka da nema više u njega ni trunka kreposti, a umjesto tijela ostala mu samo rebra i koža; zato što licemjerno zarivaju kreposnog čovjeka; zato što ne poštuju kreposnog čovjeka. Ama, vrijeme je da napokon upregnemo i hulju. Upregnimo dakle hulju!Mutno je i skromno porijeklo našega junaka. Roditelji mu bijahu ple-mići, ali jesu li bili nasljedni ili osobni — Bog bi ga znao; likom im nije bio sličan; barem je rođakinja koja je bila prisutna njegovu rođenju, niska, sitna žena, slabotinja, štono riječ, kad je uzela u ruke dijete, uzviknula: "Uopće nije onakav kakav sam mislila da će biti! Trebalo je da se uvrgne na baku s majčine strane, to bi bilo najbolje, a rodio se upravo onakav kako veli poslovica: ni na mater ni na oca, no na ujca prekomorca". Život ga je u početku pogledao kiselo i neprijazno, kroz nekakav mutan prozorčić zameten snijegom: nije imao ni prijatelja ni druga u djetinjstvu. Sobičak s malim prozorima što se nisu otvarali ni zimi ni ljeti, otac bolestan čovjek, u dugačku redengotu podstavlje-nom janjećim krznom i u pletenim papučama nataknutim na bosu nogu, neprestance je uzdisao hodajući po sobi i pijuckao u pljuvačnicu što je stajala u kutu; vječito je dječak sjedio na klupi, s perom u ruci i s tintom na prstima, pa čak i na usnama, vječito su mu utuvljivali u glavu: "Ne laži, slušaj starije i budi dobar!" Vječito su strugale i povla-

Mrtve duše

"Opet si zabrljavio" kad god bi mu dozlogrdio jednolični rad pa bi pri-šio slovu kakvu kvačicu ili repić, i vječito onaj poznati, vazda neugo-dan osjećaj kad bi mu odmah za tim riječima vršak uha bolno zavrnuli nokti na dugim prstima ispruženima odostraga: eto, takva je bila ja-dna slika njegova ranog djetinjstva o kojem jedva da je sačuvao kakav spomen. Ali u životu se sve brzo i živo mijenja: i jednog dana, kad je napokon granulo proljetno sunce i nabujali potoci, otac je poveo sina sa sobom na taljigama koje je vuklo mrko kljuse sa žućkastim pjegama kakvo trgovci konjima nazivaju doratićem; tjerao ga je kočijaš, sitan grbavac, glava jedine kmetske obitelji koju je posjedovao Cičikovljev otac, pa je obavljao gotovo sve poslove po kući. Na doratiću su se vukli nešto više od dan i pol: putem su noćili, prelazili rijeku, jeli hla-dan pirog i pečenu ovčetinu i tek se trećeg dana dohvatili grada. Pred dječakom su sinule neočekivanim sjajem gradske ulice pa je nekoliko minuta držao otvorena usta. Zatim se doratić skupa s taljigama uvalio u jamu kojom je započinjala uska uličica što je vodila nizbrdo i bila puna blata; dugo se upinjao svim snagama i mijesio blatu nogama, po-dbadan i grbavcem i samim gospodarom dok ih nije napokon uzvukao u malo dvorište na obronku, gdje su stajale dvije rascvjetane jabuke pred starom kućicom i vrtićem iza nje, niskim, malim, u kojem bijaše samo oskoruša i bazga, a u dnu se skrivala drvena kolibica pokrivena sindrom, s jednim jedinim uskim mutnim prozorčićem. Tu je živjela njihova rođakinja, oronula starica koja je ipak još odlazila svakog jutra na tržnicu, a nakon toga sušila čarape pokraj samovara. Pomilovala je dječaka po obrazu i obveselila se njegovoj punašnosti. Tu će on ostati i odlaziti svaki dan u gradsku školu. Otac mu je tek prenoćio i sutradan već krenuo natrag. Na rastanku nisu roditelju potekle suze; dao mu je pola rublja u bakrenjacima za sitne troškove i slatkiše i, što je mnogo važnije, mudru pouku: "Pazi sad, Pavluša, dobro uči, nemoj ludovati i vragovati, a nadasve ugađaj učiteljima i starješinama! Ako budeš ugađao starješini, onda, makar ti i ne išle nauke i makar ti Bog ne dao dara, ipak ćeš napredovati i sve preteći. S drugovima se ne druži, oni te neće ničemu dobrom naučiti; a ako se već budeš družio, onda se druži samo s onima koji su malo bogatiji, pa ti danas-sutra mogu biti od koristi. Ne gosti i ne časti nikoga, nego se radije tako ponašaj da tebe drugi časte, a najviše čuvaj i zgrči pare: to ti je najpouzdanija stvar na svijetu. Drug ili prijatelj prevarit će te i prvi će te ostaviti na cjedilu, ali pare te neće iznevjeriti, ma kakva te nevolja snašla. Sve ćeš uraditi i svuda ćeš se na svijetu probiti parama". Pošto mu je dao tu

Prvi dio - jedanaesto poglavlje

i dječak ga nikad više nije vidio, ali su mu se njegove riječi i pouka duboko usjekle u pamet.Pavluša je već sutradan pošao u školu. Nije pokazao nikakve osobite sposobnosti ni za kakvu znanost, isticao se više marljivošću i uredno-šću, ali se zato pokazao vrlo praktičan. Brzo je naslutio i pojmio u čemu je stvar i počeo se prema drugovima ponašati upravo tako da su ga uvijek častili, a on njih ne samo što nije nikad častio, nego bi čak ponekad sakrio pred njima ono što je dobio, pa im je poslije to isto prodavao. Još u djetinjstvu umio se svega odreći. Od ono pola rublja što mu je ostavio otac, nije potrošio ni kopjejke, naprotiv, još je iste godine povećao svoju ušteđevinu zasvjedočivši gotovo nevjerojatnu promućurnost: napravio je od voska zimovku, obojio je i vrlo dobro prodao. Zatim se neko vrijeme bavio drugim špekulacijama, evo ka-kvim: nakupovao bi na tržnici jela i sjeo u razredu do onih koji su bogatiji, pa čim bi primijetio da njegova druga hvata muka — znak da se javlja glad — izvukao bi tobože slučajno ispod klupe krajičak papre-njaka ili zemičke, pa kad bi ga tako nadražio, naplaćivao bi već prema apetitu. Dva mjeseca natezao se kod kuće bez predaha s mišem kojeg je držao u maloj drvenoj krleci, i napokon mu je pošlo za rukom da se miš na zapovijed uspravi na zadnje nožice, da liježe i ustaje, a onda ga je također vrlo dobro prodao. Kad je tako skucao oko pet rubalja, zašio je kesicu i počeo skupljati novac u drugu. Prema starješinama ponašao se još mudrije. Nitko nije znao tako mirno sjediti u klupi kao on. Valja napomenuti da je učitelj bio velik ljubitelj tišine i lijepog ponašanja, nikako nije trpio pametne i oštroumne dječake; činilo mu se da ga oni ismijavaju. Bilo je dovoljno da se onaj koji se istaknuo oštroumljem samo malko pomakne ili makar nehotice migne obrvom pa da odmah navuče njegovu srdžbu. Nemilosrdno ga je progonio i ka-žnjavao. "Izbit ću ja iz tebe, brate, oholost i nepokornost", govorio je. "Poznajem ja tebe kao svoj džep, bolje nego što ti sam sebe poznaješ. Naklečat ćeš se ti još menil Nagladovat ćeš se ti meni!". I siroti dje-čak, ne znajući ni sam zašto, žuljao je koljena i gladovao po cijeli dan. "Sposobnost i nadarenost? Sve su to gluposti", govorio je on. "Meni je važno samo ponašanje. Dat ću najbolje ocjene iz svih predmeta onome tko ne zna ni beknuti, ali se uzorno ponaša; a kod koga vidim da ima opaku narav i da je sklon izrugivanju, tome ću dati drugi red pa makar i Solona zadjenuo za pas!". Tako je govorio učitelj, koji je iz dna duše mrzio Krilova zato što je napisao: "Po meni možeš i piti, ali se u posao moraš razumjeti". I uvijek je pričao s izrazom užitka na licu i u

Mrtve duše

se moglo čuti kako muha leti; kako nijedan učenik nije tijekom cijele godine nijedanput kašljucnuo niti se useknuo u razredu, i kako se sve dok ne zazvoni zvonce nije znalo ima li koga u učionici ili nema. Čiči-kov je odmah prozreo razrednika i pojmio kako se mora vladati pre-ma njemu. Za sve vrijeme obuke ne bi ni trepnuo okom ni obrvom, koliko god ga štipali odostraga; čim bi zazvonilo zvonce, pojurio bi navrat-nanos da doda učitelju prije ostalih kapu s naušnjacima (učitelj je nosio takvu kapu); pošto bi mu je dfcdao, izlazio je prvi iz razreda i gledao da se bar tri puta sretne s njim skidajući svaki put kapu. Potpuno je uspio. Za cijelog svog pohađanja škole dobivao je izvrsne ocjene, na kraju je prošao s odličnim iz svih predmeta i primio za nagradu knjigu u kojoj je pisalo zlatnim slovima: Za primjerenu marljivost i ■uzorno vladanje. Kad je završio školu, bio je već mladac prilično ugo-dne vanjštine, s bradom koju je trebalo brijati. Tada mu nekako umre otac. Naslijedio je od njega četiri dokraja iznošene veste, dva stara redengota podstavljena janjećim kožicama i neznatnu svotu novca. Otac je očito samo znao savjetovati druge da zgrću pare, a sam nije bogzna što zgrnuo. Cičikov je odmah prodao trošnu obiteljsku kućicu s malo zemljice za tisuću rubalja, a kmetovsku obitelj preselio u grad gdje se naumio nastaniti i zaposliti. Baš je u to vrijeme istjeran iz škole zbog gluposti ili neke druge krivnje njihov siroti učitelj, ljubitelj tišine i uzornog ponašanja. Učitelj se od jada propio; na kraju više nije imao za što ni piti; bolestan, bez korice kruha i bez ičije potpore, skapavao je negdje u nekoj nezagrijanoj zabitnoj rupčagi. Njegovi bivši učenici, pametnjakovići i dosjetljiva koji su mu se vječito činili nepokorni i uznositi, kad su doznali za njegov jadni položaj, odmah sakupiše nešto novaca, štoviše, neki radi toga prodaše i mnoge potrebne stvari, jedino se Pavluša Cičikov izgovorio da nema novca i ponudio pet kopjejaka u srebru, ali su mu drugovi odmah vratili taj novčić i rekli: "Ih, škrtico jedna!". Siroti učitelj zario je lice u ruke kad je čuo što su za nj učinili njegovi bivši učenici; suze su mu ćurkom potekle iz oslabljenih očiju, kao nejaku djetetu. "Na smrtnoj postelji dao mi Bog da zaplačem", izustio je slabašnim glasom i duboko uzdahnuo kad je čuo za Cičikova, te odmah nadodao: "Eh, Pavluša! Eto kako se mijenjaju ljudi! Kako je samo bio dobro odgojen, mek kao svila, ni traga nestašnosti! Nama-garčio me, grdno namagarčio!..."

Ne bi se ipak moglo reći da je naš junak bio tako krute i tvrde naravi i da su mu osjećaji bili toliko otupjeli da nije znao ni za milosrđe ni za sućut; bilo je u njega i jednog i drugog, čak je i želio pomoći, samo da

Prvi dio - jedanaesto poglavlje

čio da ne dira; ukratko, očeva pouka: čuvaj i zgrći pare — pala je na plodno tlo. Ali nije njemu bilo do novca radi novca; nisu njime gospo-darili škrtost i tvrdičluk. Ne, nisu ga oni pokretali: njemu se u budu-ćnosti priviđao život sa svim svojim slastima, s obiljem svega i svačega; kočije, lijepo uređena kuća, ukusna jela — eto, to mu se neprestano motalo po glavi. Eto, zato je, da bi najposlije, s vremenom, svakako sve to okusio, čuvao svaku kopjejku i privremeno je strogo uskraćivao i sebi i drugima. Kad bi pokraj njega projurio bogataš u lijepoj strelo-vitoj kočiji, koju su vukli bogato opremljeni kasači, stao bi na mjestu kao ukopan, a onda bi se, kao nakon duga sna, prenuo i rekao: "A bio je nekad običan pisar, uokrug podšišane kose!". I sve što je odavalo bogatstvo i izobilje ostavljalo je na njega snažan dojam, nepojmljiv i njemu samom. Kad je završio školu, nije htio ni predahnuti — toliko je jaka bila njegova želja da se što prije prihvati posla i stupi u službu. Međutim, usprkos odličnim svjedodžbama, jedva je nekako primljen u državnu službu. Čak je i u dalekim, zabitnim mjestima potrebna protekcija! Dobio je neko bijedno namještenje, a plaća mu je iznosila tridesetak-četrdesetak rubalja na godinu. Ali je nakanio svesrdno se latiti posla, da sve redom pobijedi i nadvlada. I zaista je pokazao neču-ven samoprijegor, strpljivost i skromnost u zahtjevima. Od ranog jutra do kasno uvečer, ne posustajući ni duševno ni tjelesno, piskarao je sav zadubljen u uredske spise, nije odlazio kući, spavao je po stolovima u uredskim prostorijama, ručavao kadšto s čuvarima, ali je i uza sve to znao ostati uredan, pristojno se odijevati, namjestiti umiljat izraz na licu i, štoviše, nekako se otmjeno držati. Valja napomenuti da su se tamošnji državni činovnici posebno isticali neprivlačnošću i neulju-dnošću. Nekima su lica izgledala baš kao loše ispečen kruh: obraz se naduo na jednu stranu, podbradak se nakrivio na drugu, gornja usna nabrekla kao mjehurić i uz to još pukla; jednom riječju, prava rugoba! Govorili su svi nekako otresito, takvim glasom kao da se spremaju nekog istući; često su prinosili žrtve bogu Bakhu pokazujući na taj način da u slavenskoj naravi ima još mnogo ostataka poganstva; čak su i u ured kadšto dolazili, kako se ono kaže, nakresani, zbog čega je u uredu bilo zagušljivo i zrak nije bio nimalo aromatičan. Među takvim činovnicima morao je Cičikov biti zapažen i istaknut, jer je u svemu bio sušta opreka svojim kolegama, i privlačnim licem, i prijaznim gla-som, i posvemašnjim odricanjem od svakog žestokog pića. Pa ipak mu je put bio posut trnjem; starješina mu je bio neki već prestarjeli pero-vođa koji je bio puko oličenje nekakve kamene bešćutnosti i nepoko-

Mrtve duše Prvi dio - jedanaesto poglavlje

zatitrao smiješak, nikad nikog nije pitao čak ni za zdravlje. Nitko ga nije vidio bar jedanput drukčijim nego što je oduvijek bio, ni na ulici, pa ni kod kuće; barem da je jedan jedini put pokazao kakvo-takvo suosjećanje, barem da se koji put napio i u pijanstvu se nasmijao; ba-rem da se koji put odao divljem veselju, kao što se odaje razbojnik u pijanim trenucima, ni tračka ničega sličnog nije bilo u njemu. Ama baš ničega nije bilo u njemu: ni zlikovačkog ni dobrog, i to pomanjkanje svega djelovalo je nekako strašno. Njegovo kruto, mramorno lice, bez ikakve izrazite nepravilnosti, nije ni na koga nalikovalo, crte mu bijahu nekako grubo sukladne. Samo zbog gustih tragova od kozica moglo se to lice pribrojiti onima za koje narod kaže da vrag po noći mlati na njima grašak. Reklo bi se da se nitko živ ne bi mogao dodvoriti takvu čovjeku i zadobiti njegovu naklonost, ali je Čičikov pokušao. Iz početka mu je ugađao svakojakim neupadljivim sitnicama: dobro je promotrio kako su zarezana pera kojima on piše, pa ih je nekoliko isto tako zarezao i turao mu ih svaki put pod ruku; brisao mu i otpirivao sa stola pijesak i duhan; pribavio mu novu krpicu za tintarnice; pronašao negdje njegovu kapu, najružniju kapu kakve je ikad bilo na svijetu, i svaki put mu je stavljao nadohvat ruke minutu prije kraja radnog vre-mena; četkao mu leđa kad bi se stari naslonio negdje na zid — ali sve je to ostalo potpuno nezapaženo kao da ništa pod milim bogom nije uradio. Napokon je pronjušio kako živi kod kuće, u obitelji, i doznao da ima odraslu kćer, lica također takva kao da tko na njemu po noći mlati grašak. Upravo je s te strane naumio prijeći u napad. Doznao je u koju crkvu ona nedjeljom odlazi na službu Božju pa bi svaki put stao nasuprot njoj, čisto obučen, uškrobljena plastrona, i polučio je uspjeh: pokolebao se kruti perovođa i pozvao ga kući na čaj! I prije nego što se itko u uredu snašao, došlo je dotle da se Čičikov preselio k njemu u kuću, postao nužan i nezamjenjiv, kupovao mu i brašno i šećer, držao se prema kćerki staroga kao da mu je zaručnica, perovođu zvao taticom i ljubio ga u ruku; svi su u uredu vjerovali da će potkraj veljače, pred veliki post, biti svadba. Strogi perovođa počeo se čak zauzimati za njega kod svojih starješina i za kratko vrijeme zasjeo je i sam Čičikov na jedno upražnjeno mjesto perovođe. Čini se da je to i bio glavni cilj njegova druženja sa starim perovođom, jer je odmah po-tajno otpremio svoj kovčeg iz kuće i sutradan se već uselio u novi stan. Starog je perovođu prestao zvati taticom i nije ga više ljubio u ruku, a o svadbi nije više bilo ni spomena, kao da ništa nije ni bilo. Pa ipak, god bJ se susreo sa starim, ljubazno mu je stiskao ruku i pozivao ga

i posvemašnju ravnodušnost, svaki put zavrtio glavom i promrmljao sebi pod nos: "Namagarčio me, namagarčio, kučkin sin!" To je bila najteža zapreka koju je svladao. Otada je sve išlo nekako lakše i brže. Postao je viđen čovjek. Imao je sve što je potrebno za ovaj svijet: i privlačno držanje, i slatkorječivost, i okretnost u poslovnim stvarima. Tim se sredstvima za kratko vrijeme domogao onog što se naziva unosnom službom i majstorski se okoristio njome. Valja imati na umu da su baš u to vrijeme počeli najoštrije progoniti svako podmićivanje; Čičikov se nije uplašio progona, štoviše, okrenuo ga je začas u svoju korist i na taj način neposredno zasvjedočio rusku domišljatost, koja se javlja samo kad je stani-pani. Evo kako je on to udesio: čim bi došao molitelj i turio ruku u džep da izvadi iz njega poznate pismene preporuke s potpisom ministra financija, kneza Hovanskoga, kao što kažu kod nas u Rusiji, on bi se osmjehnuo i zadržao ga rukom govo-reći: "Nemojte, nemojte, vi mislite da ja... ne, nemojte! To je naša dužnost, naša obveza, mi moramo to učiniti bez ikakve nagrade! Što se toga tiče, možete biti bez brige: sutra će biti sve uređeno. Dajte nam samo svoju adresu, molim vas, ne morate se ni truditi da dolazite sami, sve ćemo vam lijepo dostaviti kući". Očarani molitelj vraćao se kući takoreći oduševljen misleći: "Eto napokon čovjeka kakvih bi nam više trebalo, to je prava perla!". Ali molitelj čeka dan, čeka dva dana, a ništa mu ne donose kući, pa i trećeg dana isto tako. On opet u ured, a kad tamo — ništa nije urađeno; on opet ravno do perle. "Ah, oprostite!", govori mu Čičikov vrlo uljudno i hvata ga za obje ruke. "Imali smo posla preko glave, ali sutra će biti sve uređeno, svakako su-tra, zbilja me je čak i stid pred vama?". I sve to popraćeno dražesnim kretnjama. Ako mu se pri tome molitelju slučajno raširio skut kaputa, Čičikov bi istog trena nastojao pomoći mu i pridržati skut. Međutim, ni sutra ni prekosutra ne donose molitelju ništa kući. Molitelju sviće: ama, zbilja, nije li tu što drugo posrijedi? Raspituje se; vele mu da treba potplatiti pisare. "Pa zašto ne bih potplatio? Dat ću im po četvrt rublja, pola rublja." — "Ne, neće oni po četvrt rublja, nego svaki hoće po dvadeset pet rubalja". "Po dvadeset pet rubalja pisarima!" — uzvi-kuje molitelj. Ma što se toliko žestite?" — odgovaraju mu. — "Tako će na kraju i biti, pisari će dobiti po četvrt rublja, a ostalo će otići šefovi-ma". Tupoglavi molitelj lupa se po čelu i grdi na pasja kola taj novi red, progonjenje podmićivanja i uljudno, otmjeno držanje činovnika. Prije si bar znao što trebaš raditi: doneseš glavnom šefu deset rubalja i stvar je u redu, a sad svakom po dvadeset pet, pa još izgubiš tjedan dana

Mrtve duše

tost! Molitelj naravno ima pravo, ali zato sad više nema podmitljivaca: svi su šefovi najčestitiji i najplemenitiji ljudi, samo su tajnici i pisari lupeži. Uskoro je pred Čičikovom puklo kudikamo šire polje rada: formirala se komisija za gradnju nekakve kapitalne državne zgrade. U tu se komisiju i on ubacio i bio jedan od njenih najaktivnijih članova. Komisija se smjesta prihvatila posla. Šest godina natezala se oko zgra-de; ali bilo da je klima bila kriva, bilo,da je građa bila loša, tek, zgrada nikako nije mogla dići se dalje od temelja. Dotle je međutim u dru-gim krajevima grada u svakog člana komisije nikla po jedna lijepa kuća građanske arhitekture: očito je ondje bilo bolje zemljište. Članovi su se već dobro potkožili i počeli zasnivati obitelji. Tek se tada Čičikov poče pomalo oslobađati krutih stega odricanja i neumoljivog samopri-jegora. Tek tada je napokon ublažio dugogodišnji post, i pokazalo se da ne bježi svagda od svakojakih slasti kojih se umio odricati u vatrenim mladenačkim godinama, kad nijedan čovjek ne može potpuno vladati samim sobom. Priuštio je sebi luksuz: uzeo je u službu prilično dobra kuhara i nabavio fine holandske košulje. A tkanine je kupio kakve nije nosio nitko u guberniji, i već tada se priklonio svjetlucavim smeđim i crvenkastim bojama; pribavio je i par izvrsnih konja i rado je sam uzimao u ruke uzde tjerajući logova da se propinje; već se bio navikao i da se trlja spužvom umočenom u vodu izmiješanu s kolonjskom vo-dom; već je tada kupovao za skupe pare nekakav sapun od kojeg koža postaje glatka, već je...Ali iznenada, na mjesto prijašnjeg mlakonje došao nov šef, bivši ča-snik, strog čovjek, neprijatelj podmićivanja i svega što se zove nepra-vda. Sutradan ih je već poplašio sve do jednoga, zatražio da mu polože račune, otkrio nedostatke, na svakom koraku manjkove, zapazio u isti mah kuće lijepe građanske arhitekture i poveo istragu. Viši činovnici bijahu otpušteni iz službe; kuće građanske arhitekture bijahu zapli-jenjene i pretvorene u razne bogougodne uslanove i škole za sinove vojnih veterana — svi su loše prošli, a najgore Čičikov. Njegovo lice, koliko god bilo umiljato, nije se svidjelo novom šefu, tko zna zašto, ponekad i nema tome pravog razloga i šef ga nije mogao živa vidjeti. Pa i svima je drugima utjerao strah u kosti taj neumoljivi novi šef. Ali, kako je bio od vojne struke, nije valjda znao građanske smicalice do u tančine, pa su mu nakon nekog vremena, s pomoću čestite vanjštine i sposobnosti da se svemu prilagode, uspjeli ući u milost neki drugi činovnici i uskoro se general našao u rukama još gorih lupeža, a da ih p lupežima; čak je bio zadovoljan što je napokon

Prvi dio - jedanaesto poglavlje

cijeniti sposobnost pojedinih ljudi. Činovnici su odjednom prozreli njegov duh i karakter. Svi koji su mu bili podčinjeni postali su strašni progonitelji nepravde; progonili su je na sve strane, u svim poslovima, kao što ribar harpunom progoni kakvu veliku morunu, progonili su je tako uspješno da je svaki od njih za kratko vrijeme stekao po nekoliko tisuća rubalja. Dotle su se mnogi od prijašnjih činovnika vratili na pravi put i bili ponovo primljeni u službu. Ali Čičikov se više nikako nije uspio vratiti u službu, koliko se god trsio i zalagao za njega, potaknut pismenim preporukama kneza Hovanskoga, generalov osobni tajnik, koji je inače vukao generala za nos kako god je htio. Ipak, tu nije mogao ama baš ništa. General je bio takav čovjek da su ga, istinabog, vukli za nos (doduše, bez njegova znanja), ali zato, kad bi sebi uvrtio nešto u glavu, nitko mu više to ne bi mogao izbiti iz nje, pa makar se krunio. Jedino što je pametni tajnik mogao učiniti bilo je da skine Či-čikovljevo ime s crne liste, a i na to je jedva sklonio generala prikazavši mu u jarkim bojama dirljivu sudbinu Čičikovljeve nesretne obitelji, koje on, srećom, nije imao.— Hja, što možemo! — reče Čičikov. — Udica se zakvačila, potezao sam, uzica je pukla, i gotovo. Od jadikovanja nikakve koristi, treba se prihvatiti posla.I odlučio je iznova početi karijeru, da se opet naoruža strpljenjem, da opet u svemu ograniči svoje potrebe, ma koliko je bilo ugodno i lijepo razvaganiti se. Morao se preseliti u drugi grad i ondje tek stjecati glas. Nekako mu nije ništa išlo od ruke. Dvije-tri službe promijenio je za kratko vrijeme, jer su bile nekako jadne, prljave. Valja znati da je Či-čikov pazio na red kao nitko na svijetu. Premda se u početku morao probijati kroz prljavo društvo, u duši je svagda ostao čist, volio je u uredu stolove od lakiranog drva i otmjenost u svemu. Nikad ne bi sebi dopustio da izgovori koju nepristojnu riječ, i svagda bi se uvrijedio kad bi u tuđim riječima zapazio pomanjkanje dužnog poštovanja prema nečijem činu ili zvanju. Vjerujem da će čitateljima biti drago kad do-znaju da je svaki drugi dan mijenjao rublje, a ljeti, za velike žege, i svaki dan: smetao ga je svaki, i najmanji zadah. Zbog toga bi svaki put turao sebi u nos karanfilić kad bi došao Petruška razodjenuti i izuti ga, a u mnogim prilikama živci su mu bili osjetljivi kao u kakve djevojke, i stoga mu je bilo teško kad se opet našao u onim redovima gdje sve zaudara po ljutoj votki i nepristojnu vladanju. Koliko se god upinjao, ipak je u to vrijeme oslabio, pa i pozelenio. Prije toga se već bio počeo debljati i poprimati one okrugle i pristojne forme u kojima ga je čita-

i _ - J u.-------------,

Mrtve duše

zrcalo, pomišljao je na svakojake ugodnosti: na ženicu, na dječju sobu, i smiješkom je popraćao takve misli, a sad kad se gotovo slučajno po-gledao u ogledalo, nije mogao da ne uzvikne: "Majko moja sveta, kako sam poružnio1.". I dugo se nakon toga nije htio pogledati u zrcalo. Ali je sve to naš junak trpio, mirno i strpljivo podnosio i — stupio napo-kon u carinsku službu. Treba napomenuti da je ta služba odavno bila tajni cilj njegovih snova. Vidio je kakvim se raskošnim inozemnim stvarčicama opskrbljuju carinski službenici, kakav porculan i batist šalju svojim kumicama, teticama i sestricama. Više puta je već rekao uzdišući: "Eh, da mi se samo toga dočepati: i granica je blizu, i ljudi su prosvjećeni, a kakvim bih se samo finim holandskim košuljama mogao opskrbiti!" Valja dodati da je uz to pomišljao i na neku posebnu vrstu francuskoga sapuna koji daje neobičnu bjelinu koži i svježinu obrazi-ma; Bog bi ga znao kako se zove, ali je on vjerovao da ga svakako ima blizu granice. Odavno je dakle htio prijeći u carinsku službu, ali su ga zadržavali kojekakvi tekući probici u građevnoj komisiji, i ispravno je držao da carinarnica ipak, kako bilo da bilo, nije ništa drugo do golub na krovu, a komisija je već vrabac u šaci. Sad je pak odlučio da se pošto-poto dokopa carinarnice, i dokopao se. Neobično se revno latio posla. Reklo bi se da mu je sama sudba dosudila da bude carinik. Ta-kva umješnost, pronicavost i oštroumnost ne samo da nisu bile nikad viđene, nego čak ni čuvene. Za tri-četiri tjedna tako se izvještio u ca-rinskom poslu da je znao sve pod milim bogom: nije morao ni vagati ni mjeriti, već je po sastavu materijala znao koliko ima aršina u kojoj trubi platna ili koje druge tkanine; uzeo bi u ruke zamotuljak i znao odmah koliko je težak. Što se pak tiče pregleda, imao je upravo pseći njuh, kao što su govorile same njegove kolege: ljudi se nisu mogli na-čuditi kad bi vidjeli koliko ima strpljenja za opipati svako dugme, a sve je to obavljao ubitačno hladnokrvno i nevjerojatno uljudno. I dok su se putnici žestili, izbezumljivali i osjećali pakosnu želju da mu ša-kama promijene privlačnu vanjštinu, on se nije mijenjao ni u licu ni u uljudnu držanju, samo je govorio: "Hoćete li biti tako dobri da se na trenutak potrudite ustati". Ili: "Hoćete li biti tako dobri, milostiva, pa da izvolite u susjednu sobu? Tamo će porazgovarati s vama supruga jednog našeg službenika". Ili: "Dopustite da nožićem malko rasporim podstavu vaše kabanice". I govoreći tako, izvlačio je iz kabanice šalove i marame, posve hladnokrvno, kao iz svog vlastitog kovčega. Čak su i više vlasti tvrdile da to nije čovjek nego sam đavo: pronalazio je stvari u kotačima, rudama, konjskim ušima i tko zna po kakvim sve mjesti-

Prvi dio - jedanaesto poglavlje

jedino carinici, tako da se siroti putnik, pošto bi prešao granicu, još nekoliko minuta nikako nije mogao snaći, samo je otirao znoj što mu je kao sitan osip izbio po cijelom tijelu, križao se i govorio: "No, zbi-lja!" Neobično je podsjećao na učenika koji je izjurio iz privatne sobe u koju ga je učitelj bio pozvao da mu dade nekakve upute, ali ga je umjesto toga sasvim neočekivano istukao. Za kratko vrijeme nije više bilo krijumčarima života. Postao je Cičikov strah i trepet svekolikog poljskog židovstva. Njegovo poštenje i nepotkupljivost bijahu nedo-dirljivi, upravo neprirodni. Nije čak zgrnuo ni mali kapital od razne zaplijenjene robe i kojekakvih oduzetih stvarčica koje ne prelaze u državno vlasništvo, da bi se izbjeglo suvišno piskaranje. Takvo revno i nesebično službovanje nije moglo ne postati predmet općeg divljenja i ne doprijeti do ušiju viših vlasti. Dobio je viši čin i povišicu, a odmah zatim iznio je plan za hvatanje svih krijumčara, samo je zatražio da sam provede taj plan u djelo. Odmah su mu prepustili zapovjedništvo i neograničeno pravo da vodi svakojake pretrage. Samo je to i želio. U to vrijeme osnovana je po dobro smišljenu planu moćna krijumčarska družina; taj drski pothvat mogao je donijeti na milijune rubalja. Ciči-kov je već odavno znao za to i čak je odbio izaslanike koji su ga htjeli potkupiti, rekavši im hladno: "Još nije vrijeme". Kad je pak dobio sva potrebna sredstva na raspolaganje, odmah je obavijestio o tome kri-jumčarsku družinu i poručio: "Sad je vrijeme". Račun je bio sasvim pouzdan. Tu je za godinu dana mogao zgrnuti više nego što bi stekao u dvadeset godina najrevnijeg službovanja. Prije toga nije htio stupati ni u kakve odnose s njima zato što je bio tek običan pijun, pa ne bi bog-zna što dobio, ali sad... sad je bilo nešto drugo: mogao je postaviti uvjete kakve god je htio. Da bi posao glatko tekao, nagovorio je na suradnju još jednog službenika, svoga kolegu, koji nije mogao odoljeti napasti iako je bio već sijed čovjek. Uvjeti su dogovoreni i družina se latila posla. Pothvat je sjajno krenuo: čitatelj je jamačno čuo onu često ponavljanu priču o lukavom putovanju španjolskih ovaca koje su pre-šle granicu s dvostrukim krznima i prenijele između krzna brahant-skih čipaka u vrijednosti od milijun rubalja. Taj se događaj zbio baš kad je Cičikov služio u carini. Da nije on sudjelovao u njemu, nika-kvim Zidovima na svijetu ne bi taj pothvat pošao za rukom. Nakon tri-četiri takva prelaska ovaca preko granice, našlo se u svakog od ta dva službenika po četiri stotine tisuća rubalja u rukama. U Cičikova je, kažu, prešla ta svota čak i pet stotina tisuća, jer je bio okretniji od svog druga. Tko zna do kojeg bi još golemog broja narasle te lijepe

Mrtve duše

carinicima; jednostavno rečeno, uzobijestili su se i posvađali ni oko čega. U žaru razgovora, možda i malo podnapit, Čičikov je svog kole-gu nazvao popovskim sinom, na što se ovaj, tko zna zašto, smrtno uvrijedio, iako je zaista bio popovski sin, te mu odmah uzvratio žesto-ko i neobično oštro, ovako: "Nisam, lažeš, ja sam državni savjetnik, a ne popovski sin, ti si popovski sini". I onda, da ga još gore bočne i razjari, dometne: "Jest, upravo si to ti!". Premda mu je tako odbrusio i uzvratio prišvarak koji mu je Čičikov feio prišio, i premda su riječi "upravo si to ti" bile možda žestoke, nije mu ni to bilo dovoljno nego ga je još potajno prijavio. Kažu, doduše, da su se njih dvojica ionako bila zavadila oko nekakve seljančice, svježe i jedre kao zdrava repa, kao što su govorili sami carinici; da su, štoviše, bili potplaćeni neki ljudi da pred večer u nekoj mračnoj uličici isprebijaju našeg junaka, ali da su oba carinika ostala kratkih rukava i da se seljančice domogao neki kapetan druge klase Šamšarjov. Tko bi znao kako je uistinu bilo; neka se radije sam domišlja onaj kome je do toga baš stalo. Najvažnije je što su tajne veze s krijumčarima postale javne. Državni je savjetnik i sam nastradao, ali je povukao za sobom i svoga druga. Službenike su izveli pred sud, konfiscirali im imovinu, zaplijenili sve što su kod njih našli i afera je prasnula kao grom nad njihovim glavama. Tek kad su se malo prenuli, uvidjeli su, obuzeti užasom, što su uradili. Državni se savjetnik, po ruskom običaju, od jada propio ali je koleški savjetnik odolio kušnji. Koliko su god bili oštra njuha službenici koji su vodili istragu, uspio je sakriti jedan dio novca. Poslužio se svim lukavim smi-calicama svog iskusnog uma koji je itekako dobro poznavao ljude: ne-gdje se poslužio lijepim manirama, negdje dirljivim riječima, negdje pokadio laskanjem, što nikad nigdje ne može nauditi, negdje malo podmazao novcem — ukratko, udesio je tako da nije bio onako sra-mno otpušten kao njegov kolega i izvukao se od kaznenog gonjenja. Ali nije mu ostalo gotovo ništa od kapitala ni od onih raznih inoze-mnih stvarčica; svega su se toga domogli drugi ljubitelji takvih stvari. Sačuvao je svega desetak tisuća rubalja skrivenih za crne dane, i oko dva tuceta holandskih košulja, i kočijicu u kakvoj se voze neženje, i dva kmeta: kočijaša Selifana i lakaja Petrušku, i još su mu carinici ostavili, kako su bili dobra srca, pet-šest komada sapuna da očuva svježinu obraza — i to je bilo sve. Eto dakle u kakvom se položaju ponovo našao naš junak! Eto kakva mu se gomila nevolja sručila na glavu! To je bilo ono što je on nazivao: nastradati u službi radi pravice. Čovjek bi pomislio da će se nakon takvih bura, kušnji, sudbonosnih

Prvi dio - jedanaesto poglavlje

tisuća u neko mirno utočište, u kakav kotarski gradić, i tu dovijeka životariti, sjedeći u cicanom kućnom haljetku pokraj prozora niske kućice i promatrajući nedjeljom tučnjavu između seljaka ispred svojih prozora, ili da će za razonodu odšetati do kokošinjca da osobno opipa kokoš određenu za juhu, te da će tako provesti ostatak života bez buke ali ne i sasvim uludo. Međutim, nije se tako dogodilo. Valja odati priznanje neodoljivoj snazi njegova karaktera. Nakon svega onoga što bi dostajalo, ako ne da šatre a ono bar da zauvijek ohladi i smiri drugog čovjeka, u njemu se ipak nije ugasio neki nepojmljivi žar. Jado-vao je, jedio se, roptao na sav svijet, ljutio se na nepravednu sudbinu, bunio se protiv nepravednih ljudi, ali nije odustao od novih pokušaja. Ukratko, zasvjedočio je strpljivost prema kojoj Nijemčeva kruta str-pljivost nije ništa, koja je Nijemcu prirođena već u samom sporom, lijenom kolanju krvi. Čičikovljeva je krv, naprotiv, snažno kolala i bilo je potrebno mnogo razuma i volje da se zauzda sve ono što je htjelo da iskoči i naužije se slobode. Prosuđivao je hladnokrvno o svemu, i u tom njegovu prosuđivanju bilo je podosta istine: "Zašto baš ja? Zašto se na mene okomila nevolja? Tko danas u službi prodaje zjake? Svi nabijaju sebi džepove. Nikog nisam unesrećio: nisam opljačkao udovi-cu, nisam nikog otjerao u prosjake, koristio sam se viškovima, uzimao sam tamo gdje bi i svaki drugi uzimao; da se nisam okoristio ja, okori-stili bi se drugi. Zašto drugi uživaju u izobilju, a zašto baš ja moram propasti kao zgaženi crv? I što sam ja sada? Kamo pristajem? Kako ću sad pogledati u oči poštenoj glavi obitelji? Kako da me ne peče savjest kad znam da uludo gazim zemlju, i što će poslije reći moja djeca? 'Eto', reći će, 'otac nam, skot, nije ostavio za sobom nikakva imu-tka'".Zna se već da se Čičikov mnogo brinuo za svoje potomke. Kakvo osjetljivo pitanje! Gdjekoji možda i ne bi tako duboko zagrabio šakom da nema tog pitanja što se, tko zna zašto, javlja samo od sebe: a što će reći djeca? I tako, eto, budući osnivač roda, kao oprezan mačak, zirne samo jednim okom na stranu da vidi ne gleda li otkuda gospodar, pa brže-bolje grabi sve šta mu je nadohvat šape, bilo da je to sapun, ili svijeća, ili slanina, ili kanarinac — ništa ne ostavlja na miru. Tako se jadao i plakao naš junak, ali mu je dotle glava neprestano radila; sve je nešto htjelo da se gradi i samo je čekalo plan. Ponovo se napeo, ponovo je počeo tegobno živjeti, ponovo je u svemu nametnuo sebi ograničenja, ponovo se iz čistoće i pristojnog položaja srozao u blato i nedostojan život. I očekujući štogod bolje, morao se prihvatiti čak i

Mrtve duše

građanstva, koje potepaju sa svih strana, koje ne cijeni mnogo sitna pisarska čeljad, pa čak ni same stranke, jer su ti ljudi osuđeni da se potucaju po predsobljima, trpe grubosti i tako dalje, ali ga je nužda natjerala da se i time bavi. Među ostalim poslovima dobio je i ovaj: da ishodi od skrbničkog vijeća da primi u zalog nekoliko stotina kmetova. Imanje je bilo posve upropašteno, a upropašteno je bilo zbog pomora stoke, nepoštenih španova, nerodice, zaraznih bolesti koje su pokosile najbolje radnike i, najposlije, zbog .(nesposobnosti samog vlastelina, koji je preuređivao sebi u Moskvi kuću po najnovijoj modi i ulupao u to preuređenje sav svoj imutak do posljednje kopjejke, tako da nije više imao čime ni da se prehranjuje. Zbog toga je na kraju morao založiti i posljednje preostalo imanje. Zalaganje kod države bilo je tada još nešto novo od čega su ljudi zazirali. Pošto je kao pravni zastupnik Čičikov najprije pridobio sve redom za sebe (bez toga se, kao što je poznato, ne može dobiti čak ni najobičnija obavijest ili uputa, treba barem po jednu bocu madere izliti u svako grlo), pošto je dakle pridobio za sebe sve koje je trebalo, objasnio je da je posrijedi, između ostaloga, i ova okolnost: polovica je seljaka pomrla, pa da ne bude poslije kakvih nesporazuma...Ali vode se na revizijskim listinama? — upita ga tajnik vijeća.Vode se — odgovori Čičikov.Što ste se onda prepali? — reče tajnik. — Jedan umre, drugi serodi, pa se opet sve na isto svodi.Tajnik je, kao što se vidi, znao govoriti i u rimama. U taj mah našem junaku sine najblistavija misao koja je ikad ijednom čovjeku sijevnula u glavi. "O, kakva sam ja naivčina", reče sam sebi, "tražim rukavice, a obje su mi za pojasom! Pa treba samo da pokupujem sve te koji su pomrli, dok još nisu predane nove revizijske listine, da ih pribavim, recimo, tisuću, pa da mi, recimo, skrbničko vijeće isplati po dvjesto rubalja za svaku dušu: i eto ti već kapitala od dvjesto tisuća! A sad je baš povoljno vrijeme, nedavno je harala epidemija i mnogo je svijeta, hvala Bogu, pomrlo. Vlastelini su štošta zakartali, zapili i prorajtali: svi su otišli u St. Peterburg da se zaposle; imanja su napuštena, upravlja se njima kako bilo, svake je godine sve teže plaćati porez, pa će mi ih svak rado ustupiti već i zato da ne mora plaćati za njih glavarinu; može se čak dogoditi da još i meni plate koju kopjejku. Dakako da je teško i škakljivo, da prijeti opasnost da opet nadrljam, da se iz toga izlegne kakav skandal. Ali čovjeku je zato i dana pamet da se njome služi. A najbolje je od svega to što će se svima taj posao učiniti nevjerojatnim,

Prvi dio - jedanaesto poglavlje

doduše, ne može ništa ni kupiti ni založiti. Ali ja ću preseljavati seljake:, tako je; sad u Taurijskoj i Hersonskoj guberniji besplatno dijele zemlju, samo je naseljuj! Tamo ću ih sve preseliti! U Hersonsku gu-berniju! Neka lijepo tamo žive! A preseljenje se može obaviti zakonskim putem, preko suda, kako treba. Ako pak budu htjeli provjeriti stanje seljaka, molim, ja nisam ni tome protivan, zašto ne? Predočit ću im i potvrdu s vlastoručnim potpisom načelnika okružne policije. Selo možemo nazvati Cičikovljevo naselje ili po krsnom imenu: seoce Pavlovsko." I eto, tako je u glavi našega junaka ponikla ta čudnovata zamisao na kojoj ne znam hoće li mu čitatelji biti zahvalni, ali pisac mu je toliko zahvalan da se to i ne može iskazati riječima. Jer, bilo kako mu drago, da nije Čičikovu pala na um ta misao, ne bi ni ova epopeja nikad ugledala svjetlost dana.Prekriživši se po ruskom običaju, pristupio je izvršenju svog nauma. Tražeći tobože mjesto gdje će se nastaniti i služeći se i drugim izgovorima, krenuo je obilaziti razne kutke naše zemlje, a poglavito one koji su najviše stradali od prirodnih katastrofa, nerodice, pomora i koječega drugog — ukratko, gdje bi mogao što lakše i jeftinije doći do potrebnih ljudi. Nije se obraćao naslijepo svakom vlastelinu, nego je odabirao ljude po svom ukusu, ili pak takve s kojima bi mogao bez većih poteškoća sklopiti te poslove, nastojeći da se najprije upozna s njima i zadobije njihovu naklonost kako bi više prijateljstvom, ako je ikako moguće, nego kupnjom došao da seljaka. I stoga se čitatelji ne smiju ljutiti na pisca ako im nisu po ćudi osobe koje su se dosad pojavile u ovoj knjizi — tome je Čičikov kriv, on je ovdje apsolutni gospodar i, kuda god on naperi, mi moramo za njim. Ako mi se ipak zamjeri na bljedilu i neprivlačnosti osoba i naravi, reći ću samo to da se u početku nikad ne može vidjeti cijeli široki tok i obujam nekog djela. Ulazak u koji bilo grad, pa i u prijestolnicu, svagda je nekako blijed; isprva je sve sivo i jednolično — otežu se beskrajne radionice i tvornice čađave od dima, a tek onda izviruju uglovi peterokatnica, trgovine, cimeri, široki vidici niz ulice, gdje su sve sami zvonici, stupovi, kipovi, kule, s gradskim sjajem, bukom i vrevom i svim onim čudima što ih je stvorila čovjekova ruka i misao. Čitatelj je već vidio kako su obavljene prve kupnje; a kako će se stvari dalje razvijati, kakve će uspjehe i neuspjehe doživljavati naš junak, kako će naići na još teže zapreke i svladati ih, kako će se pojaviti kolosalni likovi, kako će se pokrenuti skrivene poluge ove široke pripovijesti i još dalje proširiti njeno obzorje, i kako će sva ona poteći veličanstvenim lirskim tokom,

-J _••-! ______ _-!! ______

Mrtve duše

u kočiji u kakvoj se voze neženje, pred gospodinom srednjih godina, lakajem Petruškom, kočijašem Selifanom i konjskom trojkom koja nam je već poimence poznata, od Porotnika do onog hulje Šarca. Eto dakle kakav je uistinu bio naš junak! Ali možda će netko zatražiti da na kraju odredim još jednu njegovu osnovnu crtu: kakav mu je moralni lik? Očito je da nije junak pun savršenstva i vrlina. Pa što je onda, je li hulja? A zašto bi bio hulja, zašto da budemo tako strogi prema drugima? Dan-danas kod nas i nema hiilja, svi su ljudi dobronamjerni, dragi, a takvih koji bi se izvrgli javnoj sramoti i izložili lice ćuškama javnosti našlo bi se možda svega dvojica-trojica, pa i oni već naklapaju0 kreposti. Najtočnije bi bilo nazvati ga: gazda, privređivač. Privređivanje je svemu krivo; zbog njega su nastali poslovi za koje se običnokaže da nisu baš čisti. U takvu čovjeku ima doduše nešto što odbija, ionaj isti čitatelj koji će u životu s njim prijateljevati, jesti hljeb i sol iprovoditi ugodne trenutke, počet će ga gledati poprijeko ako postanejunak neke drame ili epopeje. Ali mudar je onaj tko se ni nad kimne zgraža, nego upre u svakog ispitljiv pogled i nastoji otkriti korijenonoga što vidi. Sve se brzo preobražava u čovjeku; nisi se još pravo niokrenuo od njega a već je izrastao u njemu strašni crv koji samovoljnosiše sve životne sokove. I mnogo puta se ne samo neka velika strastnego i sasvim sitna i ništavna pasija razvila u nekoga tko je rođen zanajveće pothvate, tako da je zaboravio nasvoje velike i svete dužnosti, smatrajući ništavne tričarije nečim veli-kim i svetim. Bezbrojne su, kao zrnca morskog pijeska, ljudske strasti1 ni jedna nije nalik na drugu, i sve su one, i niske i divne, isprva pokorne čovjeku, a tek poslije postaju njegovi strašni gospodari. Blaženje onaj tko je odabrao najljepšu strast; svakog sata i minute raste iudeseterostručuje se njegovo blaženstvo, i sve dublje i dublje zalazi u beskonačni raj svoje duše. Ali ima strasti koje nije čovjek samodabrao. Rodile su se s njim onog trenutka kad se i on rodio, i nijemu dana snaga da se obrani od njih. Ravnaju se po nekim višim odredbama i ima u njima nešto što vječito vapi i nikako neće da umukne.Suđeno im je da urode plodom ovdje na velikom zemaljskom poprištu — bilo u mračnom nekom liku, bilo da zasjaju kao svijetla pojavakoja će obradovati svijet — podjednako su stvorene za dobro neznanočovjeku. Možda nije sam Cičikov odabrao strast što ga je tjerala, imožda u njegovu hladnom životu ima nečega što će poslije oboritičovjeka u prašinu i na koljena pred mudrošću nebeskom. I ima jošjedna tajna — zašto se baš taj lik pojavio u epopeji koja sad izlazi na

Prvi dio - jedanaesto poglavlje

mojim junakom, nego to što sam čvrsto uvjeren da bi u životu bili ite-kako zadovoljni tim istim junakom, tim istim Čičikovom. Da mu nije pisac malo dublje zavirio u dušu, da nije na dnu duše dirnuo ono što izmiče i skriva se od svjetla, da mu nije otkrio najskrovitije misli koje čovjek nikom drugom ne povjerava, nego da ga je prikazao onakvim kakvim se prikazao cijelom gradu, Manilovu i drugim ljudima, svi bi ga bili prigrlili i smatrali zanimljivim čovjekom. Ništa ne smeta što mu ni lice ni cijeli lik ne bi lebdio kao živ pred očima, jer zato duša ne bi nakon čitanja bila ničim uznemirena, i čitatelj bi se mirno mogao vra-titi za kartaški stol koji je utjeha cijeloj Rusije. Da, dobri moji čitatelji, ne gledate baš rado razotkrivenu ljudsku bijedu. Zašto biste gledali, kažete, čemu sve to? Zar i sami ne znamo da u životu ima mnogo toga prezrenog i glupog? Ionako nam se često događa da gledamo ono što nas ni najmanje ne zabavlja. Radije nam prikazujte ono što je krasno, čarobno. Da se radije zabavimo! "Zašto mi, brate, govoriš da poslovi na imanju idu loše?" — kaže vlastelin španu. — "Ja, brate, to znam i bez tebe, a zar ti ne znaš ni o čemu drugom govoriti? Daj ti radije da ja to zaboravim, da ne znam za to, pa ću biti sretan". I eto tako, novac koji bi donekle popravio stanje odlazi na kojekakva sredstva da se za-boravi na zbilju. Spava um koji bi možda umio iznenada otkriti izvor velikih sredstava; a tamo mu posjed ode na bubanj i vlastelin ode u svijet zabavljati se, duša mu je u nevolji spremna na nečasna djela nad kojima bi se nekad bio i sam zgražao.I još će pisca napasti oni takozvani rodoljubi koji mirno sjede po svojim zakucima i bave se posve sporednim poslovima, zgrću sitne kapitale i uređuju sebi život na tuđi račun; ali čim se nešto dogodi što je, po njihovu mišljenju, uvredljivo za domovinu, čim iziđe kakva knjiga u kojoj je gdjekad izrečena neka gorka istina, izlete oni iz svojih zakutaka kao pauci kad vide kako se muha zaplela u paučinu i naje-dnom dignu dreku: "Ma zar je dobro iznositi to na vidjelo, razglasiti na sve strane? Ipak je sve to što je ovdje opisano — naše, pa je li to onda dobro? A što će reći stranci? Zar je lijepo slušati loše mišljenje o sebi? Zar misle da to ne boli čovjeka? Zar oni misle da mi nismo rodoljubi?". Na takve mudre napomene, pogotovo o mišljenju strana-ca, moram priznati da nema valjana odgovora. Možda jedino ovo: u jednom dalekom kutku Rusije živjela dva čovjeka. Jedan je bio glava obitelji, po imenu Kifa Mokijevič, čovjek blage naravi koji je živio prilično bezbrižno. Za obitelj nije mnogo mario; život mu je više bio usmjeren na umovanje i zaokupljen filozofskim, kako ja je on nazi-

Mrtve duše

"zvijer se rađa gola. A zašto baš gola? Zašto ne kao ptica, zašto se ne izlegne iz jajeta? Kako to, zbilja, što se više zadubljuješ u prirodu, to je manje razumiješ!".Tako je prosuđivao građanin Kifa Mokijevič. Ali nije to još ono najvažnije. Drugi je čovjek bio Mokij Kifovič, njegov rođeni sin. Bio je ono što se u Rusiji zove delija, i dok je njegov otac bio zaokupljen rađanjem zvijeri, njegova je dvadesetogodišnja plećata narav gledala kako da dade sebi oduška. Ničega se nije znao prihvatiti olako: ili komu napukne šaka, ili mu *ha nosu iskoči kvrga. U kući i u susjedstvu sve je bježalo od njega čim bi ga spazilo, od služavke do psa čuvara; čak je i vlastiti krevet u spavaćoj sobi izlomio na komadiće. Ta-kav je bio Mokij Kifovič, a inače je bio duša od čovjeka. Ali nije to još ono najvažnije. Najvažnije je od svega ovo: "Zaboga, dragi gospodaru, Kifa Mokijeviču", govorila je ocu i njegova i tuđa služinčad, "kakav ti je taj Mokij Kifovič? Nitko nema od njega mira, prava je napasti" — "Jest, obijestan je, obijestan", odgovarao je obično otac, "ali što mogu. Kasno je da ga tučem, a i svi bi onda rekli da sam okrutan; tašt je, i kad bih ga ukorio koji put pred svijetom, smirio bi se, ali bi se to pročulo i eto ti nevolje. Saznalo bi se u gradu i prozvali bi ga psetom od čovjeka. A što ljudi misle, da meni nije teško? Zar mu ja nisam otac? Ako se bavim filozofijom pa koji put nemam vremena, zar zato više nisam otac? Ama kako ne bih bio otac! Otac sam, vrag ga odnio, otac! Meni je Mokij Kifovič evo ovdje u srcu!". Tu se Kifa Mokijevič busao neobično snažno šakom u prsa i posve padao u vatru. "Pa ako mu i ostane prišvarak da je pseto od čovjeka, neka bar to ne čuju od mene, neka ga bar ja ne izdam!". I pošto je zasvjedočio takve očinske osjećaje, pustio je Mokija Kifoviča da i dalje izvodi svoje pothvate, a sam se vratio svom omiljenom predmetu i postavio sam sebi ovakvo pitanje: "A kad bi se slon izlegao iz jajeta, onda bi valjda ljuska morala biti tako debela da je ni topom ne bi probio; moralo bi se izmisliti kakvo novo vatreno oružje". Tako su živjela ta dva stanovnika mirnog zakutka koji su neočekivano, kao kroz prozorčić, izvirili na kraju naše epopeje, izvirili samo zato da skromno odgovore na optužbe nekih vatrenih rodoljuba, koji se zasad još mirno bave nekom svojom filozo-fijom ili prirastom kapitala na račun nježno voljene domovine, koji ne misle na to da ne čine kakvo zlo, nego samo na to da se ne govori da čine zlo. Ali ne, nisu rodoljublje ni časni osjećaji uzroci tim optužba-ma, drugo se nešto krije iza njih. Čemu da se taji? Tko je drugi nego pisac dužan kazati svetu istinu? Vi se bojite duboko uprta pogleda, plašite se da sami uprete pogled u nešto duboko, radije klizite po

Prvi dio - jedanaesto poglavlje

možda ćete čak i pohvaliti pisca: "Ipak je koješta dobro uočio, mora da je neki veseljak". I nakon takvih riječi obratit ćete još dvaput po-nosnije pozornost na samog sebe, na licu će vam se ocrtati samozado-voljni osmijeh i priklopit ćete još: "Ipak se mora priznati da ima zaista čudnih i smiješnih ljudi u našim krajevima, a uz to i velikih hulja!". Tko će od vas, kršćanski skrušeno, ne javno nego u miru, sam samcat, za samotnih razgovora sa samim sobom uputiti u dubinu vlastite duše ovo mučno pitanje: "A da nema i u meni nešto od Čičikova?". Pazi da ne bi! Ali treba samo da prođe mimo čovjeka neki njegov znanac koji nema ni odviše visok ni odviše nizak čin, pa da istog trena umalo što ne prasne u smijeh i gurne pod rebra svog susjeda šapćući mu: "Gle, gle, eno Čičikova, isti Čičikov." Pa će kao dijete smetnuti s uma svaku pristojnost što mu dolikuje zvanju i godinama, i potrčat će za njim i zadirkivati ga dovikujući mu: "Čičikov! Čičikov! Čičikov!". Nego, počeli smo govoriti prilično glasno, a zaboravili smo da se naš junak, koji je za sve to vrijeme spavao, već probudio i da bi mogao lako čuti svoje tako često ponavljano prezime. A on je osjetljiv čovjek i ne voli kad se o njemu govori bez dužnog poštovanja. Ni po jada čitatelju hoće li se Čičikov naljutiti na njega ili neće, ali što se tiče pisca, on se nipošto ne smije zavaditi sa svojim junakom, još priličan komad puta treba da njih dvojica prevale ruku pod ruku; dva su velika dijela pripovijesti pred njima, a to nije mačji kašalj.Ehe-hej! Sta to radiš? — reče Čičikov Selifanu. — Što ti je?Sta? — polako će Selifan.Kako šta? Kako to voziš, tukce jedan! De malo brže! I zaista, Selifan je već dugo vozio sklopljenih očiju, samo je kadikad pospano lupkao uzdama po bokovima konje koji su također drijemali. Petruški je već bog te pitaj gdje odletjela kapa s glave, a on se izvalio unazad i upro glavu Čičikovu u koljeno, tako da ga je ovaj morao zvrcnuti po glavi. Selifan se prenuo i ošinuo šarca više puta po leđima tako da je šarac udario u kas, a onda se Selifan razmahnuo bićem nad svima njima i priklopio tankim, pjevuckavim glasom: "Ne bojte se". Konji se trgnuše i potegoše kočijicu laganu kao perce. Selifan je samo mahao i uzvikivao: "Eh, eh, eh!" i ravnomjerno poskakivao na kozliću, prema tome kako je trojka tren uzlijetala uz brdašce, tren jurila niz brdašce kojima bijaše posuta glavna cesta, ali se, sve u svemu, jedva primjetno ipak spuštala. Čičikov se samo smješkao dok je ovlaš uzli-jetao na svom kožnatom jastučiću, jer je volio brzu vožnju. Uostalom, koji to Rus ne voli brzu vožnju? Zar onaj kome je duša da se zavrti,

M rtve duše

voli brzu vožnju? Kako da je ne voli kad u njoj ima nečeg zanosnog i čudesnog? Rekao bi da te je neka neznana sila posjela sebi na krilo, pa i sam letiš i sve oko tebe leti: lete vrste, lete ti u susret trgovci na kozlićima svojih natkrivenih kola, leti s obje strane šuma s tamnim redovima jela i borova, s lupom sjekira i graktanjem vrana, leti cijela cesta bogzna kuda, u daljinu se gubi, i ima nećega strašnog u tom brzom promicanju u kojem ne možeš pravo ni razabrati stvar koja se gubi — jedino se nepomičnim čini ctebo nad glavom, i lagani oblaci, i mjesec što se probija kroz oblake. Hej, trojko! Ptico trojko, tko te je izmislio? Regbi da si se samo u poletnu narodu mogla roditi, u zemlji koja ne zna za šalu nego se prostrla ravna i glatka preko pola svijeta, pa hajde broj vrste dok ti se ne zamagli pred očima. I ne bi se baš reklo da si bogzna kako složeno vozilo, ne drži te na okupu željezni vijak, nego te na brzinu istesao i sklepao samo sjekirom i dlijetom okretni jaroslavski seljak. Kočijaš ti nije u njemačkim visokim čizmama sa širokim šarama: tek brada i rukavice a sjedi sam vrag zna na čemu; ali kad se pripodigne pa se razmahne, pa otegne pjesmu — konji lete kao vihor, žbice u kotačima stopile se u jedan jedini zbijeni krug, samo je zadrhtala cesta, uzviknuo i zastao od straha pješak — i eno je pole-tjela, poletjela, poletjela!... I eno se u daljini vidi samo kako se nešto praši i siječe zrak.Ne juriš li i ti, Rusijo, isto tako kao ta hitra, nedostižna trojka? Sve se praši pod tobom cesta kao dim, tutnje mostovi, sve zaostaje i gubi se za tobom! Zastao je promatrač osupnut čudom Božjim — nije li to munja udarila s neba? Sto znači to gibanje koje sije užas oko sebe? I kakva se to neznana sila krije u tim konjima kakve svijet ne poznaje? Eh, konji, konji — kakvi konji! Nije li to vihor u vašim grivama? I ne titra li svaka vaša žilica kao u osjetljivu uhu? Začuli ste s visina pozna-tu pjesmu pa ste složno i u jedan mah napeli svoje brončane prsi i, jedva dodirujući kopitima zemlju, pretvorili se u puke istegnute linije što lete kroz zrak, i juri li, juri trojka sva nadahnuta Bogom!... Rusi-jo, kamo to hitaš? Daj mi odgovori? Nema odgovora. Divno zveckaju praporci; grmi zrak razderan na komadiće i promeće se u vjetar; leti mimo svega živog na zemlji, i sklanjaju se, priječajući se, drugi narodi i države, i ustupaju joj mjesto.

D R U G I D IO

Mrtve duše Drugi dio - prvo poglavlje

Prvo poglavljeČemu iznositi na vidjelo bijedu i žalosno nesavršenstvo našeg života, izvlačiti ljude iz zabiti, iz dalekih zakutaka naše države? Ali što se može kad je pisac već takav i kad sam boluje od vlastitog nesavršen-stva, i kad je već tako nadaren da najbolje prikazuje bijedu našeg života i izvlači ljude iz zabiti, iz dalekih zakutaka naše države! I eto, opet smo se našli u zabiti, opet smo zaglibili u nekom zakutku. Ali zato kakva zabit, i kakav zakutak!Gorski visovi protežu se vijugajući na tisuću i više vrsta. Baš kao di-vovski bedem neke beskrajne tvrđave, diže se nad ravnicom sad žu-ćkasta urvina, nalik na zid, ispresijecana vododerinama i jarugama, sad zelena obla ispupčina koju je poput janjećih kožica prekrio mlad šibljak što je izbio iz oborena drveća, sad najposlije tamna šuma koju još nije dirnula sjekira. Rijeka, sad vjerna svojim visokim obalama, stvara zajedno s njima uglove i zavijutke po cijelom prostranstvu, sad se pak udaljava od njih i zastranjuje u livade, da bi, iza nekoliko okuka, blijesnula na suncu kao vatra, zavukla se u brezove, jasikove i johove šumarke i izišla iz njih slavodobitno, praćena mostovima, vodenicama i nasipima što kao da jure za njom na svakom zavoju. Na jednom mjestu strma padina diže se više nego drugdje i sva je, od podnožja do vrha, okićena zelenilom gusto zbijena drveća. Svašta se tu našlo na okupu: i klen, i kruška, i nizak vrbnik, i žuti bagrem, i breza, i jela, i oskoruša opletena hmeljem; ponegdje se naziru crveni krovovi vlastelinskih zdanja, sljemena i rogovi na seljačkim kućama što su se sakrile straga, i nadograđeni dio vlastelinskog dvora, a nad cijelim tim skupom drveća i krovova ispela je starinska crkva svojih pet ljeskavih vršaka. Na svima su njima šuplji pozlaćeni križevi pričvršćeni za kubeta također pozlaćenim šupljim lancima, tako da se izdaleka čini kao da u zraku visi, ni za šta pričvršćeno, blistavo zlato. I riiela se ta eomila drveća i krovova zaiedno s crkvom vršaka okre-

nutih naglavce, odražava u rijeci, gdje stoje slikovite i nezgrapne stare ive, neke na obali a neke sasvim u vodi, skupa s granjem i lišćem, i baš kao da promatraju tu sliku koje su se mogle dosita nagledati u svom višegodišnjem životu.Pogled je tu vrlo lijep, ali je još ljepši odozgo, s nadogradnje na kući, na ravnice i daljine. Nijedan gost i posjetitelj ne može ostati na bal-konu ravnodušan. Zastaje mu dah i ne može ništa drugo nego izustiti: "Bože, kakva širina!". Širini nema kraja. Iza livada posutih šumarcima i vodenicama zelene se i plave guste šume, kao more ili magla što se nadaleko rasprostire. Iza šuma žute se kroz izmaglicu pržine. Iza prži-na pruža se na dalekom obzorju greben krečnjačkog gorja koje zaslje-pljuje čovjeka svojom blistavom bjelinom čak i po kišovitu vremenu, baš kao da je obasjano vječnim suncem. Ponegdje na njima titraju blijede magleno-modrikaste mrlje. To su daleka sela koja se više ne mogu razaznati prostim okom. Samo pozlaćena crkvena lukovica, što gdjekad zaplamsa na suncu kao iskra, kazuje da je tu neko veliko, gu-sto napučeno naselje. Sve je to obavijeno nepomućenom tišinom koju ne remete čak ni odjeci pjevača u zraku što jedva da dopiru do uha. Ukratko, ni jedan gost ni posjetitelj ne može ostati ravnodušan na balkonu, a ni nakon dva sata promatranja ne može ništa drugo izustiti do samo: "Mili Bože, kakva širina!".A tko je vlasnik tog sela do kojeg ne možeš, kao do neosvojive tvrđave, doći s ove strane, nego mu moraš prići s druge strane — kroz polja, žitne njive i, napokon, rijetke hrastove što su se slikovito pružili po ze-lenilu sve do samih seljačkih kuća i vlastelinskog dvora? Tko je vlasnik i gospodar tog sela? Kojem sretniku pripada taj kutak? Pripada vlastelinu tremalahanskog kotara Andreju Ivanoviču Tentjo-tnikovu, tridesettrogodišnjem gospodinu, koleškom sekretaru i neženji.A kakav je čovjek, kakve ćudi, kakvih osobina i kakva karaktera vlaste-lin Andrej Ivanovič Tentjotnikov?Dakako da se treba raspitati kod susjeda. Susjed koji pripada soju umirovljenih požarnjačkih stožernih časnika izražava se o njemu la-konski: "Prava pravcala prostačina!" General, koji živi deset vrsta da-lje, kaže: "Mlad čovjek, nije glup, ali je previše uobražen. Ja bih mu

mogao biti od koristi jer imam veza i u St. Peterburgu, pa i kod..." General bi tu zašutio. Načelnik okružne policije govorio bi pak ovako: "Ma po rangu nije bogzna što, a evo baš sutra idem do njega radi na-plate zaostalog poreza!" Seljak iz njegova sela ništa ne bi odgovorio na

Mrtve duše

više nepovoljno nego povoljno.Međutim, Andrej Ivanovič nije zapravo bio ni dobar ni loš čovjek, nego jednostavno — danguba. Kad već ionako ima na svijetu mnogo ljudi koji kradu Bogu dane, zašto ih ne bi krao i Tentjotnikov? Evo, uostalom, u dvije-tri riječi kako je on obično provodio dan, pa neka sam čitatelj prosudi kakve je bio naravi.Ujutro se budio vrlo kasno, a kad bi se pridigao, dugo je još sjedio na krevetu i trljao oči. Oči su mu, kao $a pakost, bile sitne pa je i trljanje trajalo neobično dugo. Za sve to vrijeme stajao je na vratima sluga Mi-hajlo s lavorom i ručnikom. Stajao je taj siroti Mihajlo sat-dva, odlazio zatim u kuhinju, pa se vraćao — a gospodar je svejednako trljao oči i sjedio na krevetu. Napokon bi ustao, umio se, obukao kućni kaput i zaputio se u salon piti čaj, kavu, kakao, pa i jomužu, srčući pomalo od svačega, mrveći kruh na sve strane i nemarno prosipajući posvuda pepeo iz lule. Po dva sata sjedio je za čajem; ali ni to nije bilo dosta nego je još uzimao hladnu šalicu i prilazio s njom prozoru što gledaše na dvorište... Pred prozorom odigravala se svaki put ista scena. Najprije bi se neobrijani poslužitelj Grigorij obrecnuo na gazdaricu Perfiljevnu ovakvim izrazima:Dušo moja šljivarska, nikogovićko jedna] Bolje da šutiš, babuskaroodurna, da riječi od tebe ne čujem!Baš ću tebe slušat, nezajažljivče nijedan! — vikaše nikogovićka, ilitiPerfiljevna.Ma tko bi s tobom izašo na kraj, ti bi se i sa španom slizala, ništarijoambarska! — rikaše Grigorij.Špan je isti takav lopov kao i ti! — vikaše nikogovićka da ju je moglo čuti cijelo selo. — Obadvojica ste pijandure i štetočine, vreće bezdna! Misliš da vas gospodar ne zna? Eno ga tamo, sve on čuje.Gdje je?Pa eno ga sjedi kraj prozora, sve lijepo vidi.

I zaista, gospodar je sjedio pokraj prozora i sve lijepo vidio. Kao kruna svega, proderao bi se iz sveg glasa kućno potrkalo jer mu je mati prilijepila zaušnicu; zaskvičao bi hrt i prilegao na zemlju jer je izvirio kuhar iz kuhinje i polio ga vrelom vodom. Ukratko, sve je nesnosno vrištalo i drečalo. Gospodar je sve to gledao i slušao. I tek kad />i postalo toliko nesnosno da je čak i gospodara omelo u tome da ništa / ^di, poslao bi nekog da im kaže neka malo tiše galame.

"■ prije ručka Andrej Ivanovič otišao bi u svoj kabinet da se 'inog i pravog posla. Taj je posao bio zaista ozbiljan. Sasto-

Drugi dio - prvo poglavlje

je djelo imalo obuhvatiti svu Rusiju sa svih gledišta — s građanskog, političkog, vjerskog i filozofskog — i razriješiti škakljive zadatke i pro-bleme koje pred nju postavlja vrijeme, i jasno odrediti njenu veliku budućnost, jednom riječju, djelo velikog formata. Ali zasad se sve svo-dilo na smišljanje: grickao je pero, izrađivao na papiru crteže, a onda sve to odlagao na stranu, uzimao umjesto toga u ruke knjigu i nije ju puštao sve do ručka. Tu je knjigu čitao uz juhu, umak, pečenje, pa i uz kolače, tako da bi se neka jela ohladjela a druga bi ostala netaknuta. Zatim je pijuckao kavu i pušio lulu, a onda igrao šah sa samim sobom. Što je zatim radio sve do večere — zaista je teško reći. Zacijelo nije ništa radio.I tako je provodio vrijeme sam samcat na cijelom svijetu, čovjek od

trideset tri godine, ne mičući se iz kuće, u kućnom kaputu, bez vra-tnog rupca. Nije mu bilo do vožnje, nije mu bilo do šetnje, nije mu bilo čak ni do toga da se popne gore i baci pogled na daleke vidike, nije mu se htjelo čak ni otvarati prozore da provjetri sobu, a onaj divni pogled koji nijednog posjetitelja nije mogao ostaviti ravnodušnim baš kao da za samog vlasnika nije ni postojao.Iz svega ovoga čitatelj može razabrati da je Andrej Ivanovič Tentjotni-kov pripadao onom soju ljudi kojih u Rusiji ima mnogo, a koji se zovu — trutovi, lezihljebovići, dembelani i tako dalje. Teško je odgovoriti na pitanje da li se ti ljudi već rode takvi ili tek poslije postanu takvi. Mislim da će umjesto odgovora biti najbolje ispripovijedati kakvo bi-jaše djetinjstvo i odgoj Andrej a Ivanoviča.

U djetinjstvu je bio oštrouman i nadaren dječak, čas živahan, čas zamišljen. Sretnim ili nesretnim slučajem, dospio je u školu u kojoj je direktor bio izvanredan čovjek, u neku ruku, bez obzira na neke svoje mušice, Aleksandar Petrovič bijaše obdaren sposobnošću da osluškuje rusku narav i znao je jezik kojim treba razgovarati s Rusom. Nijedno dijete nije odlazilo pokunjeno od njega: naprotiv, čak i nakon najstrože kazne osjećalo je nekakvu bodrost i želju da okaje počinjenu nepo-dopštinu i huncutariju. Gomila njegovih učenika činila se tako nesta-šnom, neusiljenom i živahnom da bi netko sa strane pomislio da je to raspuštena i razularena rulja, ali bi se prevario: vlast se jednog čovjeka isuviše očitovala u toj rulji. Nije bilo nestaška ni vragolana koji mu ne bi sam došao i ispričao sve što je učinio. Znao je i za njihove najskro-vitije namjere. U svemu je postupao neobično. Govorio je da ponaj-prije treba u čovjeku probuditi častoljublje — častoljublje je nazivao silom koja tjera čovjeka naprijed, bez koje ga ne možeš ponukati na

Mrtve duše

nestašlucima vidio je klicu razvoja duševnih osobina. Oni su mu bili potrebni da vidi što se zapravo krije u djetetu. Tako i pametan liječnik mirno gleda napadaje koji se povremeno javljaju, i osipe koji izbijaju po tijelu, ne osujećuje ih nego ih pozorno promatra da bi pouzdano doznao što se zapravo krije u čovjeku.Nije imao mnogo učitelja — veći je dio predmeta sam predavao. I valja reći po istini da je bez sitničava nazivlja, bez velikih nazora i pogleda kojima se rado razbacuju mladi profesori, umio u malo riječi iznijeti samu dušu znanosti, tako da je i malodobniku bilo jasno zašto nam je ona, znanost, zapravo potrebna. Tvrdio je da je čovjeku naj-potrebnija znanost o životu, a kad nju upozna, da će znati i sam čime treba da se pretežno bavi.Upravo je tu znanost o životu učinio glavnim predmetom posebne klase u koju je primao samo najbolje učenike. One koji su bili manje sposobni puštao je da odlaze u službu nakon završene prve klase, tvr-deći da njih ne treba suviše mučiti — dovoljno će biti ako su naučili biti strpljivi, marni izvršitelji a da nisu stekli uznositosti i svakakvih ši-rokih vidika. — "Ali s pametnim glavicama, s darovitim dečkima treba se malo dulje pozabaviti" — obično je govorio. I u toj klasi Aleksandar Petrovič postajao je sasvim drugačiji, na samom je početku izjavljivao da je do tada zahtijevao od njih običnu pamet, a da će odsad zahtijevati višu pamet. Ne onu pamet koja se zna narugati budali i ismijati ga, nego onu koja je kadra podnijeti svaku uvredu, poštedjeti budalu — a da se sama ne naljuti. Tu je tek počeo zahtijevati ono što drugi inače zahtijevaju od djece. To je nazivao višim stupnjem pameti. Sačuvati usred ne znam kakvih jada uzvišen mir u kojem vječito treba prebi-vati čovjek — eto, to je on nazivao pameću! U toj je klasi Aleksandar Petrovič pokazivao da zaista poznaje znanost o životu. Od predmeta je odabrao samo one koji mogu stvoriti od čovjeka dobra građanina svoje zemlje. Najveći dio predavanja sastojao se u pripovijedanju o onome što čovjeka očekuje na svim poljima i stupnjevima državne službe i privatnih zanimanja. Sve jade i prepreke na koje čovjek nailazi na svom putu, sve kušnje i napasti koje se nalaze pred njim, izlagao je u svoj njihovoj golotinji, ne tajeći ništa. Sve je dobro poznavao, baš kao da se sam bavio svim zanimanjima i službama. Ukratko, slikao je pred njima nimalo ružičastu budućnost. Za divno čudo, bilo zato što je častoljublje bilo u njih već tako snažno razvijeno, bilo zato što je u samim očima tog neobičnog nastavnika bilo nešto što je govorilo mlacima: naprijed! — tu riječ koja čini čuda od Rusa — bilo ovako ili

Drugi dio - prvo poglavlje

raditi samo ondje gdje je teško, gdje treba pokazati veliku duhovnu snagu. Bilo je nečega trijeznog u njihovu životu. Aleksandar Petrovič obavljao je s njima svakojake pokuse i izlagao ih kušnjama, čas im je sam nanosio uvrede, čas preko njihovih drugova, ali bi oni to prozreli i postali još oprezniji, iz te klase nije ih mnogo izlazilo, ali su zato oni malobrojni bili čelik — značajevi, prekaljeni ljudi. U službi su se održali i na najklimavijim mjestima, a mnogi drugi koji su bili i znatno pametniji od njih nisu izdržali, napustili su službu zbog nekih sitnih osobnih neugodnosti, digli ruke od svega ili su se, i ne znajući, našli u rukama podmitljivaca i lupeža. Oni pak što ih je odgojio Aleksandar Petrovič ne samo što se nisu pokolebali nego su, poznajući čovjeka u dušu, izvrgli snažan moralni utjecaj čak i na podmitljivce i na loše ljude.Ali sirotom Andreju Ivanoviču nije bilo suđeno da iskusi prednosti takvog učenja. Tek što je bio počašćen prebacivanjem u tu višu klasu kao jedan od najboljih učenika — zbila se nesreća: neobični odgojitelj, čija je samo jedna pohvalna riječ izazivala u njemu slatku drhtavicu — naprasno je umro. Sve se školi promijenilo: na mjesto Aleksandra Petroviča došao je neki Fjodor Ivanovič, dobar i brižan čovjek koji je međutim imao sasvim druge poglede. U slobodnoj neusiljenosti djece u prvoj klasi njemu se učinilo da ima nečeg neobuzdanog. Počeo je uvoditi među njima nekakav vanjski red, zahtijevao je da mlađari-ja mukom muči, da pošto-poto svi uvijek hodaju samo u parovima. Počeo je čak sam mjeriti razmak između pojedinih parova. Za jelom ih je, radi ljepšeg izgleda, sve porazmjestio po visini, a ne po pameti, tako da su glupani dobivali najbolje komade, a pametni — ostatke. Sve je to izazivalo nezadovoljstvo, pogotovo kad je novi ravnatelj, baš kao uprkos svom prethodniku, izjavio da njemu pamet i dobar uspjeh u učenju ništa ne znače, da on pazi samo na vladanje, pa ako netko slabo uči ali se lijepo vlada, imat će prednost pred pametnjakovićima. Međutim, upravo ono za čim je težio Fjodor Ivanovič nije postigao. Zaredale su tajne nepodopštine koje su, kao što je poznato, gore od javnih. Po danu je sve bilo kao pod konac, a po noći se obješenjačilo. U načinu predavanja okrenuo je sve naglavačke. Imajući najbolje na-mjere, uveo je svakakve novotarije — ali sve naopako. Pozvao je nove predavače, s novim pogledima i novim mišljenjima. Oni su se učeno izražavali i obasipali slušatelje mnoštvom novih termina i riječi. Mogla se zapaziti i logična veza i praćenje novih otkrića, ali, na žalost, nedo-stajalo je jedino života u samoj znanosti. Sve se to učenicima koji su

_ _ _ :_ 1________T„

A1;

Mrtve duše

je od svega bilo što se izgubilo poštovanje prema starješinama i vlasti — počeli su se podsmjehivati i odgojiteljima i predavačima, a ravnate-lja su prozvali Fečkom, Zemičkom i kojekakvim drugim nadimcima; počele su se zbivati takve stvari da su mnogi morali biti isključeni i izbačeni iz škole.Andrej Ivanovič bio je mirne naravi. Nije sudjelovao u noćnim orgi-jama s drugovima koji su, unatoč vrlo strogom nadzoru, imali stalnu ljubavnicu — jednu na njih osmoricđ — ni u drugim nepodopštinama koje su graničile s bogohuljenjem i izrugivanjem samoj vjeri, a sve to jedino zato što je ravnatelj zahtijevao da često odlaze u crkvu i što je svećenik slučajno bio loš. Ali Andrej Ivanovič objesio je nos. Často-ljublje je bilo u njemu snažno razvijeno, a nije ga imao gdje iskazati. Bolje bi bilo da mu nije bilo ni razvijeno! Slušao je profesore kako se žeste s katedre, i sjećao se nekadašnjeg odgojitelja koji je znao razu-mljivo govoriti a da se nije žestio. Slušao je i kemiju i filozofiju prava, i profesorska udubljivanja u sve tančine političkih nauka i opću povijest čovječanstva u tako golemu obujmu da je profesor u tri godine stigao samo ispredavati uvod i razvoj općina u nekim njemačkim gradovima, ali mu je sve to ostalo u glavi kao neka bezoblična masa. Zahvaljujući prirođenu razumu, slutio je samo da tako ne valja predavati, ali nije znao kako bi valjalo. I često se sjećao Aleksandra Petroviča, i bilo mu je tako teško pri srcu da nije znao kamo bi se djeo od tuge. Ali mladost ima budućnost. Kako se bližio svršetak školovanja, srce mu je sve snažnije kucalo. Govorio je sam sebi: "Ma ovo još nije život, ovo je tek priprema za život — pravi je život u službi. Tamo se izvode pothvati". Nije se ni obazro na onaj svoj divni kutak koji je zadivljavao svakog gosta i posjetitelja, niti se poklonio prahu svojih roditelja, nego je, po običaju svih častoljubivaca, odjurio u St. Peterburg u koji, kao što je poznato, hrli sa svih strana Rusije naša vatrena mladež — da slu-ži, blista, pravi karijeru ili samo dotakne površinu bezbojnog, kao led hladnog, varljivog društvenog obrazovanja. Ipak, častoljubive težnje Andrej a Ivanoviča presjekao je u samom početku njegov stric, pravi državni savjetnik Onufrij Ivanovič. On je ustvrdio da je najvažniji od svega — lijep rukopis, ništa drugo nego lijep rukopis, da bez toga ne možeš ni u ministre ni u državnike, a Tentjotnikovljev je rukopis bio ono što se u narodu zove — švrakopis.Uz mnogo truda i uz pomoć stričevih veza, pošto je proveo dva mje-seca na kaligrafskom tečaju, dobio je mjesto prepisivača u nekom ministarstvu. Kad je stupio u svijetlu dvoranu u kojoj su posvuda za

Drugi dio - prvo poglavlje

la škripeći perima, i kad su i njega posjeli za jedan stol i dali mu da odmah počne prepisivati nekakav spis — obuzeo ga zaista čudnovat osjećaj. Načas mu se učinilo da se našao u pučkoj školi, pa da su ga zbog neke nepodopštine prebacili iz višeg razreda u niži da ponovo uči abecedu. Gospoda što su sjedila oko njega činila su mu se tako slična učenicima. Gdjekoji su od njih čitali kakav roman, turnut među velike listove akta na kojem su radili, držeći se kao da su tobože zao-kupljeni poslom, i trzajući se kad god bi se pojavio šef. Odjednom mu se školsko doba učini kao neki bespovratno izgubljeni raj, toliko mu je uzvišeno došlo ono učenje prema ovim sitnim pisarskim poslovima, toliko mu je ona priprema za službu izgledala sad uzvišenijom od same službe. I odjednom mu iziđe pred oči, kao živ, njegov divni odgojitelj Aleksandar Petrovič, s kojim se nitko nije mogao mjeriti, koga nitko nije mogao zamijeniti — i odjednom mu suze ćurkom pocuriše niz obraze. Zavrtjela mu se soba pred očima, pokrenuli se stolovi, umi-ješali se činovnici i umalo što se nije srušio od trenutne nesvjestice. Kad se prenuo, pomisli: "Ama, prihvatit ću se svojski posla, koliko mi se god činio u prvi mah sitnim". Stisnuvši zube i srce, odluči služiti, kao i drugi.Gdje se ne može naći užitaka? Ima njih i u St. Peterburgu, unatoč nje-govu oporu i sumornu izgledu. Ciča je zima da puca drveće, trideset stupnjeva na ulici, zavija očajnički i bijesno vještica vijavica, zapra-šuje ljudima brkove i konjima njuške, prolaznici zavrću ovratnike na bundama i zimskim kaputima, ali negdje gore, čak i na trećem katu, prijazno svijetli prozorčić; u udobnoj sobici, uz skromne starinske svi-jeće, uz pištanje samovara vodi se razgovor koji grije i srce i dušu, čita se vedra stranica nadahnutoga ruskog pjesnika kakvim je Bog nadario svoju Rusiju, i tako uzvišeno i gorljivo treperi mlado srce momku kao ni u jednoj zemlji pod raskošnim južnim nebom. Uskoro se Tentjotnikov navikao na službu, samo što mu ona nije postala najpreča briga i cilj, kao što se bio nadao u početku, nego nešto sporedno. Služila mu je za raspoređivanje vremena i naučila ga da više cijeni one preostale sate. Stric, pravi državni savjetnik, već se bio po-nadao da će biti nešto od sinovca kadli iznenada sinovac zagrdi. Valja napomenuti da su među prijateljima Andreja Ivanoviča bila dvojica od onih koje obično nazivaju ogorčenim ljudima. Bijahu to oni ne-mirni i čudni tipovi koji ne mogu mirno podnijeti ne samo nepravde nego ni ono što je samo u njihovim očima nepravda. Iz početka dobri ali neumjereni u ponašanju, puni su nesnošljivosti prema drugima.

Mrtve duše Drugi dio - prvo poglavlje

se dojmili. Razdražili su mu živce i probudili u njemu buntovnički duh, pa je počeo primjećivati oko sebe sve one sitnice na koje se prije nije bio uopće obazirao. Odjednom mu je omrznuo Fjodor Fjodorovič Lenicin, šef odjela na kojem je radio, čovjek vrlo neugodne vanjštine. Počeo je otkrivati u njemu svu silu nedostataka i zamrzio ga zbog toga što mu je lice u razgovoru s pretpostavljenima sam šećer, a čim bi se obratio nekom podčinjenom, pretvorilo bi se u sam ocat. "Još bih mu oprostio", govorio je Tentjotnikov, -*kad se ta promjena na njegovu licu ne bi zbivala tako naglo, ali kako da mu oprostim kad se tu, na moje oči, javljaju u isto doba i šećer i ocat!". Otada je pratio svaki njegov korak. Činilo mu se da se Fjodor Fjodorovič također pravi važan preko svake mjere, da ima sve manire malih šefova, primjerice: da uzima na zub one koji mu nisu došli čestitati blagdan, pa i da se osvećuje svima čija se imena ne nalaze na popisu njegova vratara, i da ima mnogo drugih grijeha koji uz to idu, a bez kojih nema ni dobra ni zla čovjeka. Osjećao je fizičku odvratnost prema njemu. Neki ga je zloduh tjerao da pričini bilo kakvu neugodnost Fj odoru Fj odoro vi-ču. S nekakvim posebnim užitkom tražio je povod i uspio ga je naći. Jednom se tako grdno zakvačio s njim da mu je viši starješina rekaoili neka ga zamoli za oproštenje, ili neka podnese otkaz. Podnio jeotkaz. Stric, pravi državni savjetnik, došao je k njemu sav usplahirenda ga moli i kumi Bogom.Za Boga miloga, molim te lijepo, Andreju Ivanoviču, šta to radiš?Napuštati tako lijepo započetu karijeru samo zato što ti šef slučajnonije po čudi... Pa što je tebi? Kad bi se na to pazilo, tko bi uopće ostaou službi? Urazumi se, urazumi se! Još imaš vremena. Odbaci oholosti taštinu, idi na razgovor s njim!Ne radi se o tome, striče — reče sinovac. — Nije meni teško zamoliti njega za oproštenje, pogotovo što sam zbilja kriv. On je meni šefi ja nisam nipošto smio s njim onako razgovarati. Nego, evo o čemuse radi: vi ste zaboravili da ja imam još jedan posao; imam tri stotineseljaka, imanje mi je u groznom stanju, a nadstojnik — glupan. Državaneće mnogo izgubiti ako umjesto mene ovdje u uredu bude neki drugiprepisivao spise, ali će mnogo izgubiti ako tristo ljudi ne plati porez.Ja sam vlastelin — to je također vrijedno zanimanje. Ako se pobrinemda očuvam, zaštitim i poboljšam život ljudi koji su mi povjereni, iako državi osiguram tri stotine valjanih, trijeznih i radišnih podanikapo čemu će moja služba biti gora od službe tamo nekog šefa odjelaLenicina?

riječi. Pošto je malko razmislio, poče ovako:— Pa ipak... kako ti to... da se zakopaš na selu? Kakvo društvo možeš imati tamo među onim seljačinama? Ovdje ipak na ulici možeš sre-sti po nekog generala ili kneza. Možeš se, ako hoćeš, i sam prošetati pokraj lijepih građevina, baciti pogled na Nevu, a tamo na selu, koga god sretneš, ili je seljak, ili seljakinja. Zašto da osudiš sam sebe na barbarstvo do kraja života?Tako je govorio stric, pravi državni savjetnik. On sam nije za sveg svog vijeka išao ni jednom drugom ulicom osim onom koja vodi do mje-sta njegova zaposlenja, a tu nije bilo uopće lijepih javnih građevina, niti je primjećivao koga od prolaznika, pa bio on general ili knez; niti je znao za poroke koje pripisuju u prijestolnicama ljudima sklonima raskalašenosti, štoviše, nikad nije bio ni u kazalištu. Sve je to govorio jedino zato da bi probudio častoljublje mladićevo i podjario mu ma-štu. Ipak, u tome nije uspio — Tentjotnikov je čvrsto ostao pri svome. Dozlogrdila su mu ministarstva i prijestolnica, a selo mu se pričinjalo nekakvim ugodnim utočištem, okriljem misli i snova, jedinim pravim poljem korisne djelatnosti. Dva-tri tjedna nakon tog razgovora bio je već nadomak mjestu u kojem mu je proletjelo djetinjstvo. Kako se počeo svega prisjećati, kako mu je zalupalo srce kad je osjetio da je blizu očevine! Mnoga je mjesta već bio potpuno zaboravio i gledao je radoznalo, kao da ih prvi put vidi, krasne vidike. Kad se cesta spustila uskom gudurom u golemu zapuštenu guštaru i kad je ugledao gore i dolje, nad sobom i pod sobom, tristogodišnje hrastove koje jedva da bi tri čovjeka obujmila rukama, prošarane bijelom jelom, brijestom i crnom topolom višom od jablana, i kad su mu na pitanje: "Čija je ovo šuma?" — odgovorili: — "Tentjotnikovljeva"; kad se cesta izvukla iz šume i udarila kroz livade, pored jasikovih šumaraka, mladih i starih iva i vrba, na dogledu visova što se otegli u daljini, i prešla na više mjesta preko mostova jednu te istu rijeku, ostavljajući je za sobom čas zdesna, čas slijeva, i kad su mu na pitanje: "Čije su ovo livade i sje-nokoše'?" odgovorili: "Tentjotnikovljeve"; kad se zatim cesta uzvila uz brdo i udarila po visoravni, s jedne strane pored nepožnjevenog žita: pšenice, raži i ječma, a s druge strane pored svih onih mjesta kojima je negda prošao, koja su mu se sad odjednom sva učinila skraćena zbog perspektive, i kad je cesta, tamneći postupno, počela ulaziti i zatim ušla u hladovinu širokog krošnjatog drveća razasutog po zelenom sagu sve do samog sela, i kad su se počele nazirati izrezbarene seljačke kuće i vlastelinska zdanja crvenih krovova; kad mu je srce snažno zalupalo i

Mrtve duše

lali u njemu izbiše napokon gotovo u ovakvim riječima: "Pa zar nisam sve dosad bio budala? Sudbina mi je dosudila da budem gospodar zemaljskog raja, princ, a ja sam se zatočio u pisarnicu, da budem pi-sarčić! Učio sam, školovao se, prosvjećivao se, stekao pristojnu zalihu upravo onog znanja koje je potrebno da se upravlja ljudima, da se po-digne cijelo područje, da se obavljaju raznovrsne dužnosti vlastelina, koji mora u isti mah biti i sudac, i naredbodavac, i čuvar reda, pa da to mjesto prepustim neznalici nadstojniku! I da umjesto ovoga izaberete — što? Prepisivanje spisa, što može kudikamo bolje obavljati vojnički pisar koji nema nikakve škole!". I još jedanput Andrej Ivanovič Ten-tjotnikov okrsti sam sebe budalom.Međutim, očekivao ga je jedan drugi prizor. Seljaci su doznali da je stigao gospodar, pa su se svi okupili pred ulazom vlastelinskog dvora. Šarene marame, povezače, ubradači, zobuni, brade svih vrsta: pot-kresane, lepezaste i klinaste, riđe, smeđe i bijele kao srebro, bjehu ispunili sav prostor pred ulazom. Seljaci zagrmješe: "Hranitelju naš, jedva te dočekasmo!". Seljakinje zagrajaše: "Zlato naše, srebro naše najdraže!". Oni koji su stajali dalje čak se i potukoše ne bi li se probili do njega. Oronula starica, nalik na suhu krušku, provukla se između nogu ostalih, prišla mu, pljesnula rukama i uzviknula: "Kukavče naš, ma kakav si nam to slabačak! Izmoždila te prokleta Svabica!"; "Bjež otale, bako!" — otresoše se istog trena na nju brade, potkresane, le-pezaste i klinaste. "Gle ti nje kud je navrla, vještica!". Tu je netko još priklopio takvu jednu riječ na koju se jedino ruski seljak neće nasmi-jati. Gospodar nije odolio da se ne nasmije, ali je duboko u duši bio itekako ganut. "Koliko ljubavi! A zašto?", mislio je u sebi. "Zato što ih nisam nikad vidio, nikad se uopće nisam zanimao za njih! Dajem vam riječ da ću od danas dijeliti s vama sve vaše muke i brige! Učinit ću sve da vam pomognem da postanete ono što treba da budete, što vam je namijenila da budete vaša dobra priroda, koja je zatočena u vama samima, da ne bude uzaludna vaša ljubav spram mene, da budem doista vaš hranitelj!"I zaista se Tentjotnikov ozbiljno prihvatio gospodarenja i upravljanja. Odmah je uočio da je špan mlakonja i budala, sa svim osobinama lošeg špana, vodio je naime točno račun o kokošima i jajima, o pređi i platnu koje su donosile seljanke, ali nije imao pojma o žetvi žita i usjevima, i još je sumnjao na seljake da mu rade o glavi. Otjerao je glupog špana i na njegovo mjesto izabrao drugog, vižljastog momka. Ostavio je po strani sitnice, obratio paižnj u na glavne stvari,, smanjio

Drugi dio - prvo poglavlje

ma da rade za sebe, vjerujući da će sad sve krenuti nabolje. Počeo je pronicati u sve, obilaziti polja, gumna, sušare, vodenice, pristanište, nadzirati ukrcavanje i otiskivanje brodica i teglenica."Pazi ga što je hitar!" — počeše govoriti seljaci i, štoviše, češkatise iza uha jer su se pod dugogodišnjim mlakim upravljanjem svi bilineobično ulijenili. Ali to nije dugo potrajalo. Ruski je seljak domišljati pametan: domalo je dokučio da je gospodar doduše žustar i voljanda se prihvati mnogih poslova, ali da još ne zna pravo kako da ih seprihvati, na koji način, da govori nekako previše knjiški i zamršeno,seljaku nejasno i nerazumljivo. Ispalo je nekako tako da gospodar iseljak ne da se nisu sasvim dobro razumjeli, nego se jednostavno nisudobro slagali u pjevanju, nisu bili kadri otpjevati zajedno jednu te istunotu. Tentjotnikov je počeo primjećivati da na vlastelinskoj zemlji svenekako slabije uspijeva nego na seljačkoj: sije se ranije, a niče kasnije,iako mu se činilo da se dobro radi. I sam je bio prisutan i naložio je,štoviše, da se seljaci za zdušni rad nagrade po jednom drvenom čašomvotke. Kod seljaka je već odavno klasala raž, osipala se zob i bokorilose proso, a kod njega je žito tek počelo vlatati i izbio klas. Ukratko,gospodar je počeo primjećivati da ga seljaci, unatoč svim olakšicama,jednostavno vuku za nos. Pokušavao ih je prekoriti, ali je dobio ovakav odgovor: "Kako se mi, gospodaru, ne bismo trsili za vlastelinskodobro? Pa i sami ste vidjeli koliko smo se trudili kad smo orali i sijalidali ste nam sami po drvenjaču votke." I što da im na to odgovori?"A zašto je sad sve tako slabo izniklo?" — zapita ih gospodar. "A tkobi ga znao! Bit će da je crv podgrizao, a i ljeto vidite kakvo je: ni kapikiše." Ali je gospodar vidio da kod seljaka crv nije ništa podgrizao,a i kiša je nekako čudno padala, napreskok: seljaku je ugodila, a nagospodarevu njivu ni da bi kap kanula. Još mu je teže bilo izići na krajsa seljakinjama. Neprestance su ga moljakale da ih poštedi od posla ižalile se na tešku tlaku. Zbilja čudno! Ukinuo je svako davanje platna,jagoda, gljiva i oraha, dopola im smanjio druge poslove misleći kako ćežene utrošiti to vrijeme u vođenje vlastitog gospodarstva, da će sašitimuževima rublje, obući ih i proširiti povrtnjake. Ali ni traga od svegatoga! Među lijepim spolom uobičajila se besposlica, tučnjave, ogovaranja i kojekakvi sporovi, tako da su muževi svaki čas dolazili k njemugovoreći: "Gospodaru, smiri mi tog vraga od žene! Ko da je sam đavou njoj! Nema mi života od nje!". Nekoliko se puta upeo biti strog. Alikako je mogao biti strog? Žena bi došla kao žena, pa bi se razvrištala,i bila je tako slaba i bolesna, i na sebe je bila natrpala takve jadne,

Mrtve duše

s očiju, Bog bio s tobom!", kazivaše joj siroti Tentjotnikov, a odmah zatim imao je zadovoljstvo vidjeti kako se bolesnica, tek što je izašla na vratnice, pograbila s nekom svojom susjedom oko jedne repe i pro-pisno je izmlatila kako je ne bi izmlatio ni najzdraviji seljak. Namislio je osnovati nekakvu školu, ali se iz tog njegova nauma izlegla takva besmislica da je pognuo glavu od sramote — bolje da mu ta zamisao nije ni pala na pameti Sve je to prilično oslabilo njegovo oduševljenje i gospodarstvom i sudskim raspravama, i uopće radom. Prisustvovao je poljskim radovima gotovo bez zanimanja: misli mu bijahu daleko, pogledom je tražio nevažne predmete. Za kosidbu nije gledao kako se brzo podižu u jedan mah šezdeset kosa i kako pod njima ravnomjerno i jedva čujno padaju otkosi visoke trave; umjesto toga, gledao je u stranu na okuku rijeke, gdje je obalom hodao riječni galeb crvena kljuna i crvenih nogu; gledao je kako je taj galeb ulovio ribu pa je drži poprijeko u kljunu, kao da premišlja bi li je progutao ili ne bi, a u isto je vrijeme pozorno gledao dalje niz rijeku, gdje se nalazio jedan drugi galeb koji još nije ulovio ribu. Za vrijeme žetve nije gledao kako seljaci slažu snoplje na kamare, krstine, a gdjekad i jednostavno na hrpu. Bilo mu je svejedno da li lijeno ili žustro sadijevaju plastove ili stogove. Zažmirio bi i podigao glavu uvis, spram nebeskog prostranstva, pa bi pustio da mu njuh upija poljske mirise, a sluh da se divi glasovima pjevačkog stanovništva u zraku, kad se ono sa svih strana, s neba i sa zemlje, udruži u jedan složni zbor, ne smetajući jedan drugome. Pu-ćpuriče prepelica, cvrči u travi prdavac, žvrgolje i cijuču konopljarke u zraku iznad njega, po nevidljivoj zračnoj ljestvici pljušti žuborenje ševa, i grcanje ždralova koji lete sa strane u povorci — baš kao da trube srebrne trublje — sve to odjekuje u praznini zračne pustinje i zvonko ori. Ako su seljaci u blizini radili, odlazio je dalje od njih; ako su radili negdje dalje, tražio je pogledom nešto što je bliže. I bio je kao onaj rastreseni učenik koji gleda u knjigu, a u isti mah vidi i figu koju mu pokazuje drug. Naposljetku je prestao sasvim odlaziti u polje, za-pustio je i suđenja i svaku vrstu rasprava, zavukao se u svoje odaje i nije htio više primiti ni špana da mu podnese izvještaj. S vremena na vrijeme svratio bi mu netko od susjeda, umirovljeni husarski poručnik koji je skroz-naskroz bio prožet mirisom svoje lule, ili požarnjački pukovnik koji je umio i volio razgovarati o svemu i sva-čemu. Ali je i to dojadilo Tentjotnikovu. Njihovi su mu se razgovori počeli činiti nekako površnim, a živahno i vješto izlaganje, tapšanje po koljenu i druge slobodnije geste počele mu se činiti već nekako suviše

Drugi dio - prvo poglavlje

to prilično oštro. Naime, kad je tipični predstavnik svih požarnjačkih pukovnika, najsimpatičniji u svakom površnom razgovoru o svemu i svačemu, Varvar Nikolajič Višnepokromov, došao k njemu upravo zato da se napriča do mile volje, da se dotakne i politike, i filozofije, i književnosti, i morala, pa i stanja financija u Engleskoj, Tentjotnikov je poslao nekoga da mu kaže da nije kod kuće, a istodobno je bio toliko nesmotren da se pokaže na prozoru. Pogledi im se sretoše. Jedan je od njih, dakako, procijedio kroza zube: "Skot" — a drugi je opet dobacio nešto kao svinja. Tako se razvrglo njihovo poznanstvo. Otada mu nitko nije više dolazio. U kući je bilo pusto kao u grobu. Domaćin se bespo-vratno zavukao u svoj kućni kaput predavši tijelo besposličenju, a duh smišljanju velikog djela o Rusiji. Čitatelj je već vidio kako se to djelo smišljalo. Dani su prolazili, jednolični i bezbojni. Ipak, ne bi se moglo reći da nije bilo trenutaka u kojima kao da se budio oda sna. Kad bi mu postom stigle novine, nove knjige i časopisi, pa kad bi negdje u novinama naišao na poznato ime svoga nekadašnjeg filozofskog druga koji se već istakao na javnom polju državne službe ili je dao znatan doprinos znanosti i općem napretku, srce bi mu se stislo od tajne, tihe sjete i nehotice bi mu se otele nemile, nijeme, tužne žalopojke na račun svoga naroda. Tada mu se vlastiti život činio mrskim i gadnim. Neobično bi se živo prisjetio minulog školskog doba i pred oči bi mu izišao Aleksandar Petrovič, kao da je živ... Grunule bi mu suze iz očiju i gotovo bi cijeli dan zatim jecao.Sto su značili ti jecaji? Je li njima bolna duša očitovala žalosnu tajnu svoje bolesti — što se nije uspjela razviti i očvrsnuti uzvišena duše-vnost koja se bila započela stvarati u njemu, što se nije odmalena ogledao u borbi s nedaćama ne bi li se uzvinuo do one visoke razine na kojoj zapreke i smetnje uzdižu i krijepe čovjeka, što se bogata zaliha velikih čuvstava rastopila kao užarena kovina pa se nije do kraja pre-kalila, i sad mu je volja bila kruta i nemoćna, što mu je prerano umro izvanredni odgojitelj pa sad više nema nikoga na svijetu tko bi bio kadar da mu podigne i okrijepi snage uzdrmane vječitim kolebanjem i bespomoćnu krutu volju — tko bi viknuo živim, poticajnim glasom, viknuo duši poticajnu riječ: naprijed1, za kojom žudi Rus svagdje, na svim stupnjevima, u svim staležima, zanimanjima i zvanjima? Gdje je taj koji bi nam na rođenom jeziku naše ruske duše znao reći tu svemoćnu riječ: naprijed, koji bi, znajući sve sile i osobine i svu du-binu naše prirode, jednim čarobnjačkim zamahom ruke mogao upu-titi Rusa na uzvišeni život? Kakvim bi mu riječima, kakvom ljubavlju

Mrtve duše

lijenčina, neradnika i lezihljebovića spava tvrdim snom i rijetko se u Rusiji rodi čovjek koji je zna izgovoriti, koji zna izgovoriti tu svemoćnu riječ.Ipak, umalo što nije nešto probudilo Tentjotnikova, umalo što nije izazvalo promjenu u njegovu karakteru. Doživio je nešto nalik na lju-bav, ali ni od toga nije bilo ništa. U susjedstvu, na desetak vrsta od njegova sela, živovao je general koji se nije, kao što smo već vidjeli, baš lijepo izražavao o Tentjotnikovu. General je živio kao general, bio je gostoljubiv i volio je da mu susjedi dolaze i iskazuju poštovanje; on sam nije naravno uzvraćao posjete, govorio je promuklim glasom, čitao knjige i imao kćer, neviđeno, čudnovato čeljade koje bi se pri-je moglo smatrati nekakvim fantastičnim priviđenjem nego ženom. Gdjekad čovjek usni nešto slično, i otada pa sve do kraja života pri-vida mu se to snoviđenje, stvarnost mu više ništa ne znači i čovjek nije ni za što. Zvala se Ulinjka. Nekako je čudnovato bila odgojena. Odgajala ju je guvernanta Engleskinja koja nije znala ni riječi ruski. Majku je bila izgubila još u djetinjstvu. Otac nije imao vremena za nju. Uostalom, ludo ju je volio pa ju je mogao samo razmaziti. Neobično je teško dati njen portret. Bilo je to nešto živo kao sam život. Bila je zgodnija od prave ljepotice, više nego pametna i skladnija, prozračnija od klasične žene. Nikako se ne bi moglo reći koja je zemlja udarila na nju svoj pečat zato što je teško igdje naći sličan profil i crte lica, mo-žda jedino na antičkim kamejama. Kao u djeteta odraslog na slobodi, u nje je sve bilo svojeglavo. Kad bi tko vidio kako joj iznenadni gnjev odjednom nabire stroge mrštine na divnom čelu i kako se vatreno pre-pire s ocem, pomislio bi da je to najhirovitije stvorenje na svijetu. Ali razgnjevila bi se samo kad bi čula za bilo kakvu nepravdu ili okrutan postupak bilo s kim. Tog bi gnjeva u tren oka nestalo kad bi ugledala u nevolji onog istog čovjeka na koga se ljutila, i odjednom bi mu do-bacila svoju novčarku, ne razmišljajući je li to glupo ili pametno, ili bi razderala haljinu na sebi da ga previje ako je bio ranjeni Bilo je u nje nečega plahovitog. Kad bi govorila, reklo bi se da sve u njoj istodobno hrli za mišlju: izraz lica, način govora, kretnje rukama, pa i sami nabo-ri na haljini kao da su hrlili na istu stranu, činilo se kao da će i sama poletjeti za svojim vlastitim riječima. Ničeg nije u nje bilo pritajenog. Ni pred kim se ne bi bojala iznijeti svoje mišljenje, nikakva je sila ne bi mogla natjerati na šutnju kad bi joj se govorilo. Njen čarobni, osobit hod, kakvim je samo ona hodala, bio je toliko neustrašiv i slobodan da su joj se svi i nehotice sklanjali s puta. Pred njom bi se zao čovjek

Drugi dio - prvo poglavlje

je razgovarati s njom kao ni s kim drugim u životu i — čudne li iluzije!— već od samog početka razgovora činilo bi se da je odnekud već poznaje, da je to bilo negdje u ranom djetinjstvu, u nekoj poznatoj kući,jedne vesele večeri, u radosnoj igri dječje gomile, i dugo su mu nakontoga bile nekako mrske čovjekove zrele godine.Andrej Ivanovič Tentjotnikov ne bi nikako znao reći kako se to dogo-dilo da se od prvog dana osjećao uz nju kao da je oduvijek poznaje. Nekakav mu neobjašnjiv, nov osjećaj obuzeo dušu. Dosadni mu se ži-vot načas razvedrio. Svukao je na neko vrijeme kućni kaput. Nije više onako dugo dangubio u krevetu, nije više Mihajlo onako dugo stajao na vratima s lavorom u rukama. Otvorili su se širom prozori u sobama i često je vlasnik slikovitog vlastelinstva dugo hodao po tamnim zavi-jucima svoga vrta i satima stajao pred zanosnim dalekim vidicima. General je ispočetka primao Tentjotnikova prilično lijepo i prijazno, iako se nikako nisu mogli sasvim dobro složiti. Razgovor je medu nji-ma svagda završavao prepirkom i nekakvim nelagodnim osjećajem kod obojice. General nije volio da mu itko proturječi i suprotstavlja se, premda je istodobno volio popričati i o onome u što se uopće nije razumio. Tentjotnikov je, pak, također bio osjetljiv čovjek. Uostalom, mnogo je što radi kćeri opraštao ocu i među njima je vladao mir sve dok generalu nisu došle u goste njegove rođakinje, grofica Boldirjova i kneginjica Juzjakina: prva udovica, druga usidjelica, obadvije frajle iz negdašnjih vremena, obadvije blebetuše, obadvije lajavice, koje nisu bile bogzna kako privlačne svojom ljubaznošću, ali su još imale neke važne veze u St. Peterburgu, pa je general pomalo čak i puzio pred njima. Tentjotnikovu se učinilo da je od samog njihova dolaska general postao nekako hladniji prema njemu, da ga gotovo i ne primjećuje i da mu se obraća kao nekoj mutavoj osobi ili sasvim sitnom činovniku koji samo prepisuje spise. Govorio mu je čas brajko moj, čas dragoviću moj, a jednom mu je čak rekao i ti. Andreju Ivanoviču prekipjelo, krv mu udarila u glavu. Steglo mu se srce i stisnuo je zube, ali svejedno bijaše toliko priseban da odgovori neobično uljudnim i blagim tonom premda su mu na licu izbile mrlje i sve je u njemu kipjelo:— Moram vam zahvaliti, gospodine generale, na vašoj dobroti. Riječjuti pozivate me i nukate na najprisnije prijateljstvo, pa i mene obvezujete da vama govorim ti. Ali dopustite da vam napomenem da nezaboravljam razliku u godinama među nama i da zbog toga ne moguprihvatiti taj vaš familijarni ton.General se zbuni. Sabirući misli i birajući riječi, poče govoriti, doduše

Mrtve duše

slu, kako je starcu kojiput dopušteno da kaže mlađem čovjeku ti (svoj čin nije spomenuo nijednom riječju).Dakako da su istoga časa razvrgnuli poznanstvo i da je ljubav bila ugu-šena u samom začetku. Ugasilo se svjetlo što je na časak bilo bljesnulo pred njim, a mrak koji je nastao postao je još mračniji. Besposličar se ponovo zavukao u svoj kućni kaput. Ponovo mu se živovanje svelo na lješkarenje i nerad. U kući zavladahu nečistoća i nered. Četka za ribanje poda ležala je povazdan nasretl sobe, zajedno sa smećem. Na elegantnom stolu pokraj sofe ležale su masne naramenice, baš kao ponuda gostu, a život mu je postao toliko isprazan i dokon da ne samo što ga je prestala poštovati služinčad nego su ga i kokoši, takoreći, počele kljucati. Mlitavo je sate i sate crtao na papiru rogulje, kućice, seljačke kuće, taljige, trojke, ili je na sve moguće načine ispisivao riječi "Milostivi gospodine!" s uskličnikom na kraju. Ponekad bi, pak, na sve zaboravio pa bi pero crtalo samo od sebe, bez gospodareva znanja, žensku glavicu tankih oštrih crta lica, s uzdignutim pramenom kose što pada iz češlja u dugim tankim uvojcima, mladih golih ruku, koja kao da leti — i u čudu je zapažao kako nastaje portret one koju nije-dan slikar ne bi umio portretirati. I tada bi se još više rastužio, a kako nije vjerovao da na svijetu ima sreće, ostao bi do kraja dana sumoran i potišten.Tako je živovao Andrej Ivanovič Tentjotnikov. Iznenada, jednog dana, kad je po običaju prišao prozoru, s lulom i šalicom u ruci, zapazi u dvorištu nekakvo kretanje i komešanje. Kuharski pomoćnik i čistačica potrčali su otvoriti vratnice i na vratnicama se ukazaše konji, navlas isti onakvi kako ih modeliraju ili crtaju na slavolucima: gubica zdesna, gubica slijeva i gubica u sredini. Iznad njih, na kozliću — kočijaš i lakaj u široku redengotu opasan džepnim rupcem. Iza njih gospodar u kabanici i s kapom na glavi, umotan u šarenu maramu. Kad je vozilo zakrenulo ispred ulaznih stuba, pokazalo se da je to tek lagana kočiji-ca na opruge. Gospodin neobično pristojne vanjštine skoči na ulazne stube brzo i spretno, kao kakav vojnik.Andrej se Ivanovič prepade. Pomislio je da je to sudski činovnik. Valja napomenuti da je u mladosti bio umiješan u nekakvu budalaštinu. Neki filozofi među husarima, jedan nesvršeni student i jedan kockar koji je sve prokockao osnovali su nekakvo filantropsko društvo pod vodstvom jednog starog nitkova, masona i kartaša, pijandure i ljepo-rječivca. Društvu je bio osnovni cilj da osigura trajnu sreću cijelom čovječanstvu, od obala Temze do Kamčatke. Za to su bili potrebni

Drugi dio - prvo poglavlje

članovima. Kamo je sve to otišlo — znao je jedino vrhovni vođa. U to su društvo bila uvukla Tentjotnikova dva njegova prijatelja koja su pripadala soju ogorčenih ljudi. Bijahu to dobri ljudi koji su, međutim, od čestih zdravica znanosti, prosvjeti i progresu na kraju postali prave pravcate pijanice. Tentjotnikov se brzo osvijestio i istupio iz tog kola. Ali se društvo bilo već zapetljalo u nekakve akcije koje čak nisu ni dolikovale plemićima, pa su poslije imali posla i s policijom... I stoga nije nikakvo čudo što Tentjotnikov, premda je bio istupio iz društva i raskinuo sve veze s dobrotvorom čovječanstva, nije ipak mogao biti posve bezbrižan. Savjest mu nije bila sasvim čista. I sad je pomalo u strahu gledao kako se otvaraju vrata.Strah ga je, međutim, začas minuo kad se gost neobično vješto poklo-nio, zadržavši smjerno držanje glave nagnute malko na stranu. Ukra-tko, ali odrješito objasni kako već odavno putuje Rusijom, potaknut i potrebama i radoznalošću, kako naša zemlja obiluje izvanrednim stva-rima, ne samo lijepim mjestima, privrednim bogatstvom i raznoliko-šću tla, kako se oduševio slikovitim položajem njegova imanja, kako se unatoč toj slikovitosti položaja ne bi nipošto usudio uznemiriti ga svojim neumjesnim posjetom da se nije nešto dogodilo s njegovom kočijom, što iziskuje stručnu pomoć kovača i drugih majstora, i kako se ipak, uza sve to, da se i nije ništa dogodilo s njegovom kočijom, ne bi mogao odreći zadovoljstva da mu osobno iskaže svoje poštovanje. Završivši svoju govoranciju, gost ljupko i umiljato klecne i zastruže nogom, pa usprkos punašnu tijelu odskoči istog časa unazad, lako kao gumena lopta.Andrej Ivanovič pomisli da je to zacijelo neki radoznao naučenjak profesor koji putuje po Rusiji i skuplja nekakvo bilje, ili možda čak iskopine. Odmah izjavi da mu je voljan pomoći, ponudi mu svoje maj-store, kolare i kovače, da mu poprave kočiju, zamoli ga neka se osjeća kao kod svoje kuće, posjedne uglađenoga gosta u velik volterijanski naslonjač i spremi se saslušati njegovo kazivanje, jamačno o znanstve-nim i prirodnjačkim predmetima.Ali gost se više pozabavio duhovnim temama. Prozborio je o obratima sudbine, prispodobio je svoj život brodu nasred mora vitlanom vje-trom sa svih strana, spomenuo je kako je morao promijeniti mnogo mjesta i službi, kako je mnogo pretrpio za pravicu, kako mu je i sam život bio više puta ugrožen od neprijatelja, i još je štošta ispripovije-dao iz čega je Tentjotnikov mogao zaključiti da je gost nadasve prakti-čan čovjek. Na kraju se useknuo u bijeli batisten rupčić tako glasno

Mrtve duše

nekom orkestru nađe takva obijesna truba koja, kad se oglasi, učini ti se da nije prasnulo u orkestru, nego u tvom rođenom uhu. Upravo se takav zvuk razlegao po razbuđenim odajama dremljive kuće, a odmah za njim zamirisao miomiris kolonjske vode, što se neopazice raširio kad je gost spretno otresao batisteni rupčić.Čitalac se možda već dosjetio da taj gost nije bio nitko drugi nego naš poštovani Pavel Ivanovič Cičikpv, koga smo već odavno izgubili iz vida. Malko se postarao: očito jfe da međuvrijeme nije prošlo za njega bez bura i briga. Reklo bi se da se i sam frak na njemu postarao, da su se i kočijica, i kočijaš, i sluga, i konji, i orma nekako pohabali i otrčali. Reklo bi se da mu ni financije nisu u zavidnom stanju. Ali izraz lica, pristojnost, vladanje, sve je to ostalo isto. Dapače, kao da su mu ponašanje i govor postali još ugodniji, kao da je još vještije prebacivao nogu preko noge kad je sjedao u naslonjač, još je više mekoće bilo u izgovaranju riječi, oprezne umjerenosti u izrazima i izričajima, još više umijeća u držanju i još više taktičnosti u svemu. Ovratnici i plastron bijahu mu bjelji i čistiji od snijega, i premda je dolazio s puta, ni trunka prašine nije bilo na njegovu fraku — baš kao da se spremio za proslavu imendana! Obrazi i brada bijahu mu tako izbrijani da valjda jedino slijepac ne bi uživao u njihovoj privlačnoj punašnosti i zaobljenosti. U kući je nastao preokret. Jedna njena polovica, koja je do tada bila slijepa, zakovanih kapaka, odjednom progleda i sine. Iz kočijice stadoše iznositi prtljagu. Sve počeše razmještati po rasvijetljenim sobama i ubrzo sve zadobi ovakav izgled: soba koju su mu odredili za spavanje primi u sebe stvari potrebne za noćnu toaletu; soba određena da bude radna... Ali ponajprije treba znati da su u toj sobi bila tri stola: jedan pisaći — pred sofom, drugi kartaški uza zid između prozora, treći obi-čni — u kutu između vrata spavaće sobe i vrata nenastanjenog salona s oštećenim pokućstvom. Na taj stol bijaše položena odjeća povađena iz kovčega, i to: hlače za frak, hlače za redengot, jedne sivkaste hlače, dva prsluka od baršuna i dva od atlasa, te još dva fraka. (Prsluci od bijelog pikea i ljetne hlače bijahu smješteni s rubljem u komodu.) Sve to bijaše naslagano u obliku piramide i pokriveno odozgo svilenim džepnim rupcem. U drugom kutu, između vrata i prozora, bijahu poredane cipele: one koje nisu bile sasvim nove, one koje su bile nove novcate, one koje su imale nove kapice i, najposlije, lakirane niske cipele. Cipele bijahu također stidljivo pokrivene svilenim džepnim rupcem — kao da ih nije ni bilo. Na stol između dva prozora postavljena je škrinjica, a na pisaći stol ispred sofe — kožnata torbat boca^

Drugi dio - prvo poglavlje

kva dva romana, od oba samo drugi svesci. Cisto rublje smješteno je u komodu koja se nalazila u spavaćoj sobi, a rublje koje je trebalo oprati bijaše svezano u zavežljaj i gurnuto pod krevet. Kovčeg, kad je bio ispražnjen, također je gurnut pod krevet. Sablja je isto tako smještena u spavaću sobu, obješena o čavao blizu kreveta. I jedna i druga soba poprimile su izgled neobične čistoće i urednosti. Nigdje ni papirića ni perca ni zrnca prašine. I sam se zrak nekako popravio. U njemu se ustalio miris zdrava, krepka muškarca koji ne nosi rublje odveć dugo, koji se kupa a nedjeljom se trlja mokrom spužvom. U predsoblju umalo što se nije ustalio miris sluge Petruške, ali je Petruška uskoro bio premješten u kuhinju, gdje mu je bilo i mjesto. Prvih se dana Andrej Ivanovič pribojavao za svoju nezavisnost, da ga gost na neki način ne sputa, ne unese stanovite promjene u njegov način života, ne poremeti mu dnevni raspored koji je bio tako lijepo utvrđen, ali su te njegove bojazni bile neopravdane. Naš Pavel Ivanovič pokazao je neobičnu elastičnost i sposobnost da se svemu prilagodi. Odobravao je filozofsku sporost domaćinovu i rekao kako ona obećava da će poživjeti sto godina. O osami se vrlo sretno izrazio — naime, da osama pogoduje velikim mislima. Pošto je zirnuo na biblioteku, rekao je nešto pohvalno na račun knjiga općenito i pripomenuo da one spašavaju čovjeka od besposlice. Ukratko, nije izgovorio mnogo riječi, ali su sve redom bile značajne. U ponašanju je bio još odmjereniji. Na vrijeme je dolazio, na vrijeme odlazio; nije opterećivao domaćina zapitkivanjem kad ovome nije bilo do razgovora; rado je igrao s njim šah, drage volje šutio. Dok je jedan ispuštao kovrčave oblačiće dima iz lule, drugi nije pušio lulu, ali je izmislio nešto slično: izvadio bi, na primjer, iz džepa srebrnu burmuticu presvučenu crnim emajlom, uhvatio je između dva prsta lijeve ruke i brzo je vrtio prstom desne ruke, onako otprilike kako se zemaljska kugla vrti oko svoje osi, ili je pak jednostavno bubnjao prstima po burmutici zviždučući kakvu be-zveznu melodiju. Ukratko, nije ni najmanje smetao domaćinu. "Prvi put u životu vidim čovjeka s kojim se može živjeti", govorio je u sebi Tentjotnikov. "Općenito je to kod nas velika rijetkost. Među nama ima poprilično ljudi koji su i pametni, i obrazovani, i dobri, ali ljudi koji su uvijek podjednako raspoloženi, ljudi s kojima čovjek može pro-živjeti cijeli život a da se ne zavadi s njima, ne znam može li se kod nas naći mnogo takvih ljudi! Evo prvog i jedinog takvog čovjeka koga sam ja sreo." Tako je Tentjotnikov sudio o svom gostu.ČJČjko.VU 'e Dak bilo vrlo draPO štn se nastanio na neka vriieme kod

Mrtve duše

Otpočinuti barem mjesec dana na divnom posjedu, na dogledu polja i proljeća što se budi, bilo je korisno čak i što se tiče hemoroida. Teško bi bilo naći ljepši kutak za odmor. Proljeće ga je zgromilo svojom neizrecivom ljepotom. Kako je jarko bilo zelenilo! Kakva svježina u zraku! Kakav ptičji cvrkut po vrtovima! Raj, radost i opće veselje! Sve je orilo i pjevalo na imanju, kao da se iznova rodilo. Čičikov se mnogo šetao. Čas bi otišaq.u šetnju po obližnjoj visoravni odakle je pucao pogled na doline koje su se dolje sterale i po kojima su još posvuda bila zaostala od poplave velika jezera; ili je zalazio u jaruge gdje se drveće, opterećeno ptičjim gnijezdima, bilo tek počelo kititi lišćem, i gdje bi ga zaglušilo graktanje gavranova, gračanje čavki i gakanje gačaca, a nebo se zamračilo od unakrsnog prelijetanja ptica; ili je pak silazio do poplavljenih livada i probijenih nasipa — da gleda kako voda sa zaglušenim šumom hita i sunovraća se na vodenična kola, ili se probijao dalje, do pristaništa, odakle su kretali niz vodu prvi brodići natovareni graškom, zobi, ječmom i pšenicom; ili je odlazio u polja gledati prve proljetne radove, kako netom uzorana njiva prolazi poput crne pruge kroz zelenilo, ili pak kako vješt sijač baca sjeme iz šake ravnomjerno i točno, ne prebacujući ni zrna više na ovu ili na onu stranu. Porazgovarao je i popričao i sa španom, i sa seljakom, i s vode-ničarom — o svemu i svačemu, i što je i kako je, i kakva se ljetina može očekivati, i kako napreduje oranje, koliko se žita prodaje, i koliko ušu-ra uzimaju s proljeća i jeseni za meljavu, i kako se zove svaki pojedini seljak, i tko je s kim u rodu, i gdje je netko kupio kravu, i čime hrani svinje — jednom riječju, sve. Doznao je i koliko je pomrlo seljaka. Pokazalo se da nije mnogo. Kao pametan čovjek, učas je dokučio da je gospodarstvo Andreja Ivanoviča u lošem stanju. Na sve strane sami propusti, nemar, krađe, pa i opijanje. I u sebi je neprestance govorio: "Kakva je ipak svinja taj Tentjotnikov! Tako zapustiti imanje koje bi mu u najmanju ruku moglo donositi po pedeset tisuća godišnjeg prihoda!" A kako nije mogao obuzdati svoj pravedni gnjev, ponavljao je: "Baš je svinja!" Višeput mu je u ovakvim šetnjama dolazila na um misao kako bi bilo dobro da jednom i sam — to jest, dakako, ne sad, nego poslije, kad obavi glavni posao pa bude imao potrebna sredstva u rukama — postane mirni posjednik ovakvog jednog imanja. Tu bi obično zamišljao mladu domaćicu, jedru ženicu bijela lica, možda čak iz trgovačkog sta-leža, ali da bude obrazovana i odgojena kao kakva plemkinja — da se razumije i u glazbu, iako naravno glazba nije najvažnija stvar na svijetu, Q,bJ čovjek, ako, jejveć takav re,4t.z&što bi jg^ao'.protiv struje?

Drugi dio - prvo poglavlje

čikov: nestašna mališana i ljepoticu kćerkicu, ili čak dva derana, dvije, pa i tri djevojčice, kako bi svak znao da je on zaista živio i postojao, a ne da je zemljom prošao kao kakva sjena ili prikaza — da ga ne bude stid ni pred domovinom. Zamišljao je kako ne bi bilo naodmet da činu pridometne i kakav dodatak: državni je savjetnik, na primjer, lijepa i ugledna titula... I još mu je štošta dolazilo na um što tako često prenosi čovjeka iz dosadnog sadašnjeg trenutka, pa ga podbada, bocka i pokre-će tako te se sve topi od miline, čak i onda kad je uvjeren da od svega toga neće biti nikad ništa.

I slugama Pavla Ivanoviča sviđalo se na tom posjedu. Oni su se, kao i on, saživjeli s njim. Petruška se vrlo brzo sprijateljio s poslužiteljem Grigorijem, iako su se iz početka obojica razmetala i nadimala jedan pred drugom preko svake mjere. Petruška je Grigoriju bacio prašinu u oči time što mu je rekao da je bio u Kostromi, Jaroslavlju, Nižnjem Novgorodu, pa i u Moskvi, ali Grigorij ga je začas poklopio St. Peter-burgom u kojem Petruška nije nikad bio. Ovaj mu je onda pokušao doskočiti isticanjem činjenice koliko su daleko sva ona mjesta u ko-jima je on bio, ali mu je Grigorij spomenuo jedno mjesto koje se ne može naći ni na jednoj karti i ustvrdio da do tog mjesta ima nešto više od trideset tisuća vrsta, tako da se Petruška zgranuo, zinuo i sva ga je služinčad ismijala. Uostalom, na kraju su postali dobri prijatelji. Ćelavi ciko Pimen držao je nakraj sela poznatu krčmu koja se zvala "Akuljka" i u kojoj su se njih dvojica mogla povazdan naći. Tu su se sprijateljili kako kažu u narodu, postali — pijani plačidruzi. Selifana je pak mamilo nešto drugo. U selu su se svake božje večeri pjevale pjesme, zavodilo i razvodilo kolo. Satima je piljio u rasne, stasite djevojke kakvih bi teško bilo naći u drugim mjestima. Sve jedna ljepša od druge, a sve bijelih grudi, bijelog vrata, svima oči krupne i sanjarske, kosa do pasa i hod kao u paunice. Kad bi se objema rukama uhvatio za njihove bijele ruke i polagano se kretao s njima u kolu, ili s ostalim momcima u redu išao na njih, a gasilo se jarko večernje rume-nilo na nebu i hvatao se prvi mračak, i daleko preko rijeke razlijegala se vjerna jeka neizbježno turobnog napjeva — ni sam nije pravo znao što se to s njim zbiva. Dugo nakon toga u snu i na javi, ujutro i u su-mrak, sve mu se nešto pričinjalo da svejednako objema rukama drži bijele ruke i da se kreće s njima u kolu. A onda bi odmahnuo rukom i rekao: "Eh, te proklete cure!"Cičikovljevim konjima također je bilo po volji novo prebivalište. I srednjak, i riđi logov zyani. Porptoik, pa i šarac o koiem ie Selifan govorio..........................................................................................................................^

M rtve duše

nipošto dosadan, da je zob izvrsna, a raspored u konjušnici neobično zgodan. Svaki je imao svoje mjesto, doduše zagrađeno, ali su se preko pregrada mogli vidjeti i drugi konji, te kad bi kojeg od njih, pa i onog najdaljeg, iznenada obuzela želja da zarže, svi su mu u isti mah mogli odgovoriti na isti način.Ukratko, svi su se osjećali kao kod kuće. Čitalac se možda čudom čudi što Čičikov nije još ni riječi pisnuo o stanovitim dušama. Pazi da ne bi! Pavel Ivanovič postao je vrlo oprezarr'u toj stvari. Sve da ima posla i s pukim budalama, ne bi se nipošto više onako zaletio. A Tentjotnikov, kakav jest da jest, ipak čita knjige, filozofira, nastoji objasniti sam sebi uzroke svemu i svačemu — i zašto, i radi čega... Ama, vrag ga odnio! Kako bi bilo da pokušam s druge strane?" — tako je mislio Čičikov. Ćeretajući počesto sa služinčadi, doznao je, između ostaloga, daje go-spodar prije odlazio prilično često do susjeda generala, da general ima frajlu, da je gospodar bio po ćudi frajli, a i frajla gospodaru... ali da su se onda oko nečega pokeckali i razišli. I sam je Čičikov primijetio da Andrej Ivanovič neprestance crta olovkom i perom nekakve glavice, sve jedna nalik na drugu. Jedanput nakon ručka, dok je, po običaju, vrtio prstom srebrnu burmuticu oko njene osi, reći će ovako:Vi svega imate, Andreju Ivanoviču, jedino vam nešto nedostaje.Što?Životna družica — reče Čičikov.Andrej Ivanovič ne reče ni crne ni bijele. Na tome se razgovor i za-vrsio.Čičikov se ipak nije smeo, nego je odabrao drugo vrijeme, pred samu večeru, pa razgovarajući o ovome i onome, iznenada reče:— Ma zbilja, Andreju Ivanoviču, ne bi bilo zgorega da se oženite.Ni riječi nije na to odvratio Tentjotnikov, baš kao da mu je neugodno o tome razgovarati.Čičikov se ni ovaj put nije smeo. Treći put izabrao je vrijeme negdje poslije večere i počeo ovako:— Ipak, kako god obrnuli stvari, vidim da ćete se morati oženiti, inačećete zapasti u hipohondriju.Bilo da su Čičikovljeve riječi bile ovaj put tako uvjerljive, bilo da je Andrej Ivanovič bio nekako osobito raspoložen za otvoren razgovor, tek, uzdahnuo je, ispustio uvis dim iz lule i rekao:— Za sve treba biti sretne ruke, Pavle Ivanoviču — i ispripovjedi musve kako je bilo, cijelu priču o tome kako se upoznao s generalom iraskrstio s njim.

D rugi d io - p rvo poglav lje

među njima pukla samo zbog riječi ti, prenerazio se. Nekoliko je mi-nuta pozorno gledao Tentjotnikova u oči i zaključio: "Pa on je obična budala!"

Andreju Ivanoviču, za Boga miloga! — reče i uhvati ga za obje ruke.Pa kakva je to uvreda? Što ima uvredljivo u riječi ti?U samoj riječi nema ničeg uvredljivog — reče Tentjotnikov — alije uvreda u određenom smislu te riječi, u glasu kojim je izgovorena.Ti znači: "Sjeti se da si nitko i ništa, a primam te samo zato što nemanikog boljeg u blizini, ali čim je došla neka kneginjica Juzjakina, trebašznati gdje ti je mjesto, tamo kod praga." Eto što to znači.Dok je smjerni i blagi Andrej Ivanovič to govorio, sijevao je očima, a u glasu mu se osjećala ozlojeđenost zbog povrijeđenih osjećaja.

Ali sve da je i u tom smislu rečeno, pa što onda? — reče Čičikov.Kako! — reče Tentjotnikov gledajući Čičikova pozorno u oči. —Zar biste htjeli da ga ja nakon takvog postupka i dalje posjećujem?Ama, kakav je to bio postupak? To i nije bio nikakav postupak!reče Čičikov."Kako je čudan čovjek taj Čičikov!" — pomisli u sebi Tentjotnikov. "Kako je čudan čovjek taj Tentjotnikov!" — pomisli u sebi Čičikov.

To i nije bio nikakav postupak, Andreju Ivanoviču. To vam je obična generalska navada: oni svima govore ti. Uostalom, a zašto i ne bito bilo dopušteno zaslužnu i uglednu čovjeku?To je nešto drugo — reče Tentjotnikov. — Da je to neki starac, siromah, da nije ohol, da nije bahat, da nije general, ja bih mu dopustioda mi govori ti i primao bih to čak s poštovanjem."On je prava budala!" — pomisli Čičikov. "Odrpancu bi dopustio, a generalu ne bi!" I odmah za tom mišlju prozbori naglas ovako:— Dobro, recimo da vas je i uvrijedio, ali mu vi niste ostali dužni:uzvratili ste mu milo za drago. Pa da se zauvijek razidete zbog nekesitnice — zaboga, čemu je to slično? Kako ste mogli prekinuti neštošto je tek bilo počelo? Kad ste već izabrali sebi cilj, onda ste morali ićiravno prema njemu. I ne obazirati se na to što čovjek sikće! Čovjekvječito sikće na nekoga; više ne možete na cijelom svijetu naći čovjekakoji nikad ne sikće.Tentjotnikov se upravo osupnuo na te riječi, naprosto se prenerazio i zagledao u oči Pavlu Ivanoviču misleći u sebi: "Zbilja je čudan čovjek taj Čičikov!""Kakav je samo čudaković taj Tentjotnikov!" — mislio je dotle Čiči-kov.

Mrtve duše

naglas. — Otići ću do presvijetloga i objasniti mu da je posrijedi bio nesporazum, da je svemu kriva vaša mladost i nepoznavanje ljudi i društva.Ja ne kanim puziti pred njim! — žestoko će Tentjotnikov.Bože sačuvaj! — reče Čičikov i prekriži se. — Ja bih čovjeka maloposavjetovao, kao razborit posrednik, ali puziti... Oprostite, AndrejuIvanoviču, ja vam želim samo dobro, i želim vam posvjedočiti svojuodanost, nisam se uopće nadao d4 ćete moje riječi shvatiti u takouvredljivom smislu!Oprostite, Pavle Ivanoviču, pogriješio sam! — reče ganuti Tentjotnikov i zahvalno ga uhvati za obje ruke. — Kunem vam se da mi jejako stalo do vašeg ljubaznog suosjećanja. Ali okanimo se ovog razgovora, nemojmo radije nikad više o tome razgovarati!Ako je tako, onda ću jednostavno otići generalu tek onako, bezikakva razloga — reče Cičikov.Zašto? — zapita Tentjotnikov gledajući ga u nedoumici.Da mu iskažem svoje poštovanje — reče Cičikov."Kako je čudan čovjek taj Cičikov!" — pomisli Tentjotnikov."Kako je čudan čovjek taj Tentjotnikov!" — pomisli Cičikov.Budući da moja kočijica nije još popravljena kako treba, dopustitemi da se poslužim vašom kočijom — reče Cičikov. — Otišao bih većsutra do njega, tamo negdje oko deset.Zaboga, kakva molba! Vi ste ovdje potpun gospodar, birajte kojugod hoćete kočiju, sve vam stoji na raspolaganju.Oprostiše se i odoše na spavanje, razmišljajući svaki za se o čudaštvu onog drugog. Čudna je to ipak stvar — kad su sutradan Čičikovu dotjerali konje i on skočio u kočiju lako, gotovo kao vojnik, u novom fraku i prsluku, s bijelim rupcem oko vrata, i otišao da iskaže svoje poštovanje generalu, Tentjotnikov se uzbudio kao što već odavno nije. Sav onaj zahrđali i pospani tok misli u njemu postao je djelatan i nemiran. Uzrujanost nadvlada odjednom sve druge osjećaje besposli-čara, koji je do tada bio ogrezao u bezbrižnoj lijenosti. Čas je sjedao na sofu, čas prilazio prozoru, čas se hvatao knjige, čas je pokušavao razmišljati — bez uspjeha! — misli mu nikako nisu htjele u glavu. Čas je nastojao da ni na što ne misli — bez uspjeha! — odlomci nečega nalik na misli, okrajci i djelići misli salijetali su ga sa svih strana i nisu mu davali mira. "Čudno je ovo moje stanje!" — reče i primakne se prozoru da gleda na cestu prosječenu kroz hrastik, na čijem se kraju vije prašina što se još nije slegla za kočijom. Nego, da ostavimo Ten-

Drugi dio - drugo poglavlje

D rugo poglav ljeZa nešto više od pola sata Cičikov je prevalio udaljenost od desetak vrsta — isprva kroz hrastik, pa kroz žito što se počelo zelenjeti između netom uzoranih polja, pa brdskim krajem odakle su od vremena do vremena pucali daleki vidici — i napokon, širokom alejom krošnjatih lipa ušao je u generalovo selo. Aleja lipa pretvorila se u aleju jablanova ograđenih pletenim koševima, koja se naslanjala na rupičaste vratnice od lijevana željeza kroz koja je ugledao velebni, kovrčavo izrezbareni zabat na osam korintskih stupova. Posvuda je osjećao miris uljene boje kojom se tu sve vazda obnavljalo, ne dopuštajući ničemu da osta-ri. Dvorište je bilo čisto kao parket. Dovezavši se do ulaza, Cičikov smjerno skoči na vanjske stube, naloži da ga najave generalu, i uskoro ga uvedoše u generalovu radnu sobu.

General ga je iznenadio svojom velebnom vanjštinom. Upravo je bio u kućnom kaputu od grimizna atlasa. Otvoren pogled, muževno lice, zalisci i prosijede brčine, kosa kratko podšišana a na potiljku gotovo do kože, zadrigla i široka šija, kako se ono kaže — na tri kata ili u tri naslage, s pukotinom poprijeko, glas — ponešto hrapav bas, kretnje ge-neralske. General Betriščev, kao i svi mi grešnici, imao je mnogo vrlina i mnogo mana. I jedno je i drugo kod njega, kao što biva kod Rusa, bilo nabacano u nekom slikovitom neredu. Samoprijegor, velikodušnost u presudnim trenucima, hrabrost, pamet — a uza sve to — iznimna mje-šavina samoživosti, častoljublja, taštine, osobne sitničave osjetljivosti i mnogočega drugog bez čega nema čovjeka. Nije volio nikog od onih koji su ga pretekli u službi, govorio je o njima zajedljivo, u podrugljivim i zagrižljivim epigramima. Najgore je pri tome prolazio njegov bivši drug koga je smatrao nižim od sebe i po umu i po sposobnostima, a koji ga je svejedno pretekao i bio već general gubernator dviju gubernija, i to, kao za pakost, baš onih u kojima su bili generalovi posjedi, tako da je

Mrtve duše

mogao, kritizirao je svaku njegovu naredbu i u svim njegovim mjerama i postupcima vidio vrhunac nerazumnosti. Iako je bio dobra srca, general je bio podsmješljiv. Općenito govoreći, volio je u svemu prednjačiti, volio je da mu kade, volio je bljesnuti i razmetati se pameću, volio je znati ono što drugi ne znaju, i nije volio one koji znaju nešto što on ne zna. Napola tuđinski odgojen, želio je u isto doba igrati ulogu ruskog vlastelina. S tako neujednačenim karakterom, s tako krupnim i oštrim oprekama u samom sebi, morao je svafeko u službi doživjeti mnoge ne-ugodnosti, zbog čega je i otišao u mirovinu okrivljujući za sve nekakvu neprijateljsku stranku, jer nije bio dovoljno širokogrudan da za bilo što okrivi samog sebe. U mirovini je zadržao ono isto slikovito, veličanstve-no držanje. Bio on u redengotu, u fraku ili u kućnom kaputu — vazda je bio isti. Od glasa pa sve do najmanjeg pokreta bilo je u njega sve nekako vladarski, zapovjednički, ulijevao je svima koji su po činu bili niži od njega, ako ne poštovanje, onda barem strah.Čičikov je osjetio i jedno i drugo: i poštovanje i strah. Nakrivivši smjerno glavu, poče ovako:— Smatrao sam svojom dužnošću predstaviti se vašoj svjetlosti. Osjećajući poštovanje prema junaštvu ljudi koji su na bojnom polju spašavali domovinu, smatrao sam za svoju dužnost da se osobno predstavim vašoj svjetlosti.Generalu, očito, nije bio mrzak takav početak. Učinivši vrlo milostiv pokret glavom, reče:Vrlo mi je drago upoznati se s vama. Izvolite sjesti. A gdje ste vislužili?Moja je služba — reče Čičikov ne sjedajući posred naslonjača, negoviše sa strane i hvatajući se rukom za priručje — započela u financijskom uredu, vaša svjetlosti, a u svom daljnjem tijeku odvela me narazna mjesta: služio sam na plemićkom sudu, i u građevnoj komisiji,i u carini. Moj se život, vaša svjetlosti, može prispodobiti brodu navalovima. Moglo bi se reći da sam se na patnji othranio, da sam napatnji povijen, na patnji odgojen, pa da i sam, takoreći, nisam ništadrugo do patnja. A koliko sam još pretrpio od neprijatelja, to se ne bimoglo ni riječima ni bojama izraziti. I sad, u smiraj, da tako kažem, života svoga, tražim neki kutak u kojem bih proveo ostatak svojih dana.Privremeno boravim kod bliskog susjeda vaše svjetlosti...Kod koga to?Kod Tentjotnikova, vaša svjetlosti. General se namršti.— On se, vaša svjetlosti, ljuto kaje što nije pokazao dužno poštova-

Drugi dio - drugo poglavlje

Čemu?Zaslugama vaše svjetlosti. Ne može nasmagati riječi. Veli: "Kadbih samo mogao nekako... jer zbilja", veli, "znam cijeniti ljude koji subranili domovinu", veli.Pa što je njemu, zaboga?... Ja se uopće ne ljutim na njega! — rečerazgaljeni general. — U duši sam ga iskreno zavolio i uvjeren sam daće s vremenom postati vrlo koristan čovjek.Potpuno ste pravo izvoljeli reći, vaša svjetlosti, vrlo koristan čovjek, lijepo se izražava i vičan je peru.Ali piše sigurno neke tričarije, valjda pjesmice?Ne, vaša svjetlosti, nisu to tričarije...Nego što?Piše... povijest, vaša svjetlosti.Povijest! Povijest čega?Povijest... — tu Čičikov zastane u riječi, pa bilo zato što je prednjim sjedio general, bilo zato da svemu tomu prida veću važnost, nadoda: — Povijest generala, vaša svjetlosti.Kako generala? Kojih generala?Uopće generala, vaša svjetlosti, onako općenito... naime, da vampravo kažem, generala iz domovinskog rata — reče Čičikov, a u sebipomisli: "Kakve samo gluposti meljem!"Oprostite, ne razumijem vas sasvim dobro... što on to piše, povijest nekog doba ili pojedine biografije, i napokon, da li svih redom ilisamo onih koji su se borili dvanaeste godine?Upravo tako, vaša svjetlosti, onih koji su se borili dvanaeste godine! — bubne Čičikov, a onda pomisli: "Ništa mi nije jasno, da meubiješ!"Pa što onda ne dođe k meni? Ja bih mu mogao dati mnogo zanimljive građe.Ne usuđuje se, vaša svjetlosti.Kakve gluposti! Zbog neke beznačajne riječi... Pa ja uopće nisamtakav čovjek. Spreman sam, molim lijepo, i sam otići do njega.On to ne bi nikad dopustio, on će doći k vama — reče Čičikov, au isti mah pomisli: "Generale sam ipak dobro ubacio, iako mi je jezikbio brži od pameti."U radnoj sobi razlegne se neko šuštanje. Otvoriše se vrata izrezbarenog ormara od orahovine. Na drugoj polovici otvorenih vrata pojavi se živa figurica držeći se divnom rukom za kvaku. Da je u mračnoj sobi iznenadazasiala prozirna slika osviietliena odostraga svietilikom. ne.bi...—.

Mrtve duše

i koja kao da se pojavila baš zato da rasvijetli sobu. Reklo bi se da je s njom u isti mah prodrla u sobu sunčana zraka i obasjala odjednom strop, opšivnicu i mračne kutove. Reklo bi se da je visoka rasta, ali je to bila varka koja je potjecala od iznimne građe i skladnog odnosa između svih dijelova tijela, od glave do pete. Jednobojna haljina koju je nabrzinu navukla na sebe tako joj je dobro pristajala kao da su se najbolje švelje u prijestolnici dogovarale kako da je što ljepše obuku. I to je bila varka. Sašila je tu haljinu Sama, kako je znala i umjela; na dva-tri mjesta zahvatila je iglom čitav komad tkanine, koja se skupila i prionula uz njeno tijelo u takvim naborima da bi ih kipar odmah naj-radije bio prenio u mramor, a gospođice odjevene po najnovijoj modi izgledale su prema njoj kao kakve šarengaće. Premda je Čičikovu bilo njeno lice gotovo već poznato iz crteža Andreja Ivanoviča, gledao ju je zabezeknuto, a tek poslije, kad se već snašao, primijeti da ima samo jedan ozbiljan nedostatak, a to je — da joj nedostaje debljine.Da vam predstavim svoju mazu! — reče general obraćajući se Čičikovu. — Ali još uvijek ne znam kako se vi zovete.Zar je uopće važno kako se zove čovjek koji se nije proslavio nikakvim pothvatima? — reče Čičikov.Svejedno, treba se ipak znati...Pavel Ivanovič, vaša svjetlosti — reče Čičikov i malko nakrivi gla-vu.— Ulinjka! Pavel Ivanovič mi je upravo priopćio vrlo zanimljivu novost. Naš susjed Tentjotnikov uopće nije tako glup čovjek kao što smomislili. Bavi se prilično važnim poslom: poviješću generala iz dvanaeste godine.Ulinjka odjednom kao da plane i živne.Pa tko je rekao da je on glup? — prozbori naglo. — To je mogaoreći valjda jedino onaj Višnepokromov, kome ti, tata, sve vjeruješ, akoji je i plitak i nepošten.Zašto nepošten? Plitak možda i jest, to ne kažem — reče general.Podao je i oduran, ne samo plitak — živo prihvati Ulinjka. Tko godje onako uvrijedio svoju braću i istjerao iz kuće rođenu sestru, to jegad...Ma to se samo priča.Ne priča se bez razloga. U tebe je, oče, zbilja dobra duša i divnosrce, ali se ponašaš tako da bi netko još mogao pomisliti da si sasvimdrugačiji. Primaš u kuću čovjeka za kojeg i sam znaš da je opak, samozato što je Ijeporječivac i što ti se zna ulizivati.^

Drugi dio - drugo poglavlje

Zašto bi ga otjerao, ali zašto bi ga i volio?!Pa neće biti baš tako, vaša svjetlosti — reče Čičikov Ulinjki i ovlašnakloni glavu smiješeći se milo. — Kršćanstvo nam nalaže da upravotakve volimo.I odmah se okrene generalu i reče smješkajući se već pomalo lopov-ski:Jeste li možda čuli, vaša svjetlosti, ono: "Voli ti nas zamazane, čisteće nas svak voljeti"?Ne, nisam čuo.E, to vam je podugačka priča — reče Čičikov smješkajući se lopovski. — Na imanju kneza Gukzovskog, vaša svjetlosti, koga sigurnovaša svjetlost osobno poznaje...Ne poznajem.Bio je nadstojnik, vaša svjetlosti, neki Nijemac, mlad čovjek. Radiregrutacije momaka i ostalih poslova morao je odlaziti u grad i, dabome, podmazivati sudske činovnike. — Tu Čičikov prižmiri i pokaželicem kako se podmazuju sudski činovnici. — Uostalom, i oni su njegazavoljeli i častili. I tako on jednom, kad je bio s njima na ručku, veli:"E pa, gospodo, morate jedanput i do mene, na kneževo imanje." Aoni će njemu: "Doći ćemo." Uskoro nakon toga sud je morao izaći nauviđaj u vezi sa slučajem koji se dogodio na posjedu grofa Trehmetje-va, koga vaša svjetlost sigurno također poznaje...Ne poznajem.Ali nisu ni otišli na uviđaj, nego su svi zajedno svratili u ekonomat,k starom grofovu ekonomu, pa su udarili kartati — tri dana i tri noćikartali su bez predaha. Samovar i punč, razumije se, uopće ne odlazesa stola. Već su i dodijali starom. Da ih se nekako otarasi, veli im stariovako: "Mogli biste, gospodo, svratiti do kneževa nadstojnika Nijemca — nije daleko odavde i očekuje vas." —"Pa zbilja, zašto ne" — veleoni, pa onako sutrusni, neobrijani i pospani, kakvi su već bili, u kolai ravno k Nijemcu... A morate znati, vaša svjetlosti, da se Nijemacbaš nekako u to doba bio oženio. Oženio se nekom internatkinjom,mladom, finom (Čičikov pokaže licem kako je bila fina). Sjede njihdvoje za čajem, nikom se ne nadaju, kad se odjednom otvore vrata i■— bane im veselo društvo.Mogu misliti kako su izgledali! — reče general smijući se.Nadstojnik se snebio i pita ih: "Što želite?" — "A!" — vele mu oni.— "Tako ti dakle s nama!" I odmah im se, nakon tih riječi, promijenila

J^ fizionomije..^ "Na posao! Koliko je alkphpla ispečeno najmanju?.......

Mrtve duše

Uhitili ga, svezali, pa u grad s njim, i odleži vam moj Nijemac godinu i pol u zatvoru.Ma nemojte] — reče general. Ulinjka pljesne rukama.Žena se ustrčala! — produži Čičikov. — Ali što može učiniti neiskusna mlada žena? Sreća je još što su se našli dobri ljudi koji su jojposavjetovali da se obrati mirovnom sucu. Izvukao se Nijemac sa dvijetisuće i banketom. A na banketu, kad su već svi bili dobre volje, pa ion, vele oni njemu ovako: "Zar te nije* stid što si se onako ponio premanama? Ti bi nas htio uvijek vidjeti dotjerane, i obrijane, i u frakovima.Ali, voli ti nas zamazane, čiste će nas svak voljeti."General prasne u grohotan smijeh, a Ulinjka bolno proštenje.Nije mi jasno, tata, kako se možeš tome smijati! — naglo će ona.Divno joj čelo potamnjelo od gnjeva... — To je takav nepošten postupak za koji ne znam kamo bi ih trebalo sve poslati...Ama, ja njih, srce, nipošto ne opravdavam — reče general — ali štomogu kad je smiješno? Kako ono ide: "Voli ti nas čiste..."Zamazane, vaša svjetlosti — ispravi ga Čičikov.Voli li nas zamazane, čiste će nas svak voljeti. Ha-ha-ha!I generalu se trup zatrese od smijeha. Ramena koja su nekad nosila debele epolete drmala su se baš kao da još dandanas nose debele epolete.Čičikov je također dopustio sebi da se nasmije, ali je iz obzira prema generalu podesio svoj smijeh na slovo "e": he-he-he-he-he! I njemu se trup zatresao od smijeha, ali mu se ramena nisu drmala jer nikad nije nosio debele epolete.No, mogu misliti kako su izgledali ti neobrijani sudski činovnici!reče general smijući se i dalje.Da, vaša svjetlosti, treba ipak uzeti u obzir... bez predaha... trodnevno bdjenje — baš kao za post: izmorili se ljudi, izmorili! — rečeČičikov smijući se i dalje.Ulinjka se svali u naslonjač i pokrije rukom divne oči. Kao da joj je krivo što nema s kim podijeliti svoje ogorčenje, reče ovako:— Ja ne znam, ali mene na to samo hvata bijes.

I zaista, neobično su čudni bili svojom oprečnošću osjećaji što su se rodili u srcima to troje ljudi. Jednome je bila smiješna Nijemčeva krutost i nesnalažljivost. Drugome je bilo smiješno kako su se lupeži vješto izvukli iz neprilike. Trećemu je bilo žao što je nepravda prošla nekažnjena. Nije još bilo samo četvrtoga koji bi se zamislio upravo _ nad tim riječima koje su kod jednoga izazvale smijeh, a kod drugoga

Drugi dio - drugo poglavlje

je ljubav prema sebi? Je li to životinjski nagon? Ili slabašan krik duge prignječene snažnim pritiskom niskih strasti, krik što se još probija kroz debelu koru gadarija, što još vapi: "Spasi me, brate!" Nije bilo četvrtoga, koga bi najviše od svega tištala propala duša njegova brata.

Ja ne znam — reče Ulinjka odmičući ruku s lica — ali mene na tosamo hvata bijes.Samo, molim te, nemoj se sad na nas ljutiti — reče general. — Mitu nismo ništa krivi. Poljubi me i odlazi u svoju sobu jer se ja sad moram obući za ručak. Ti ćeš valjda ostati na ručku? — obrati se generalnaglo Čičikovu.Samo ako vaša svjetlost...Samo bez cifranja! Ščija će biti.Čičikov se milo nakloni, a kad je digao glavu, nije više vidio Ulinjke. Iščeznula je. Umjesto nje se pojavio orijaš sobar, bujnih brčina i zali-zaka, sa srebrnim kablićem i umivaonikom u rukama.Dopustit ćeš da se preobučem pred tobom? — reče general, pasvuče kućni kaput i zasuče snažnim rukama rukave na košulji.Samo izvolite, ne samo da se preobučete, možete raditi predamnom što god je po volji vašoj svjetlosti — reče Čičikov.General se poče umivati, prskati i frktati kao patka. Sapunica je le-tjela na sve strane.Kako ono ide? — reče otirući sa svih strana svoju zadriglu šiju.Voli ti nas čiste...?Zamazane, vaša svjetlosti.Voli ti nas zamazane, čiste će nas svak voljeti. Vrlo, vrlo dobro!Čičikov je bio izvrsno raspoložen, pa osjeti čak i nekakvo nadahnuće.Vaša svjetlosti! — reče.Što je?Znam još jednu priču.Koju?I ta je smiješna, ali meni baš nije do smijeha. Čak mi je, ako vašasvjetlost...O čemu se radi?■— Pa evo, vaša svjetlosti, o čemu se radi!... — Čičikov se obazre i, kad vidje da je sobar s kablićem izišao, poče ovako: — Imam jednog stri-ca, ishlapio starac. Ima tristo duša, a nema drugog nasljednika osim mene. Toliko je iznemogao da ne može sam upravljati imanjem, a neće ga ni meni predati na upravljanje. I da znate kakav čudan razlog navodi: "Ja", veli, "ne poznajem dobro svog sinovca, možda je on i

Mrtve duše

stekne tristo duša, a onda ću mu i ja dati svoje tri stotine."Kakva budala!Dobro ste izvoljeli primijetiti, vaša svjetlosti. Ali zamislite sad mojpoložaj... — Tu Čičikov snizi glas i poče govoriti strogo povjerljivo:Kod njega je u kući, vaša svjetlosti, neka gazdarica, a u gazdaricedjeca. Može se dogoditi da sve ostane njima.Ishlapjela stara budala, ništa drugo — reče general. Samo ne znamkako bih ti ja tu mogao pomoći iEvo što sam smislio. Sada, dok još nisu predane nove revizijskelistine, kod veleposjednika će se naći, uz žive duše, i mnogo odbjeglihi pomrlih... Pa, recimo, kad bi vaša svjetlost prepustila takve dušemeni kao da su tobože žive, pa da sklopimo kupoprodajni ugovor, jabih onda taj ugovor predočio starom i on bi se onda mogao izmotavatikoliko hoće, ali bi mi morao predati nasljedstvo u ruke.Tu general prasne u smijeh kakvim se valjda još nikad nitko živ nije nasmijao: jednostavno se skljokao u naslonjač; glavu zabacio unatrag i samo što se nije ugušio. Cijela se kuća usplahirila. Došao sobar. Dotr-čala kćerka, sva uplašena.Tata, što ti se dogodilo?Ništa, srce. Ha-ha-ha! Idi u svoju sobu, sad ćemo mi odmah doći.Ha-ha-ha!I pošto se nekoliko puta zagrcnuo, general se iznova naduši smijati grohotnim smijehom što se razlijegaše od predvorja do posljednje sobe, redom po svim generalovim visokim akustičnim odajama. Čičikov je uznemireno čekao da prestane taj neobični smijeh.Eh, oprosti, brate, ali sam te je vrag naputio na tako nešto. Ha-ha-ha! dobro ćeš podvaliti starom, podmećući mu mrtvace! Ha-ha-ha!Striče, striče! Kakva će ti budala ispasti stric! Ha-ha-ha-ha!Čičikov bijaše zbunjen — pred njima stajaše sobar razjapljenih usta iizbečenih očiju.Ali ni tog vašeg smijeha ne bi bilo, vaša svjetlosti, da nije bilo suzareče Čičikov.Oprosti, brate! Baš si me nasmijao do suza. Dao bih petsto tisućasamo da mogu vidjeti tog tvog strica kad mu podastreš kupoprodajniugovor za mrtve duše. A što, je li jako star? Koliko mu je godina?Osamdeset, vaša svjetlosti. Ali to je, znate, diskretna stvar, ja bihvas... molio... — Čičikov značajno pogleda generala a istodobno zirnena sobara.Idi ti, brajko! Poslije dođi — reče general sobaru. Brkonja ode.

Drugi dio - drugo poglavlje

da ostane u tajnosti...Naravno, potpuno te shvaćam. Ali kakva je budala taj stari! Hoće,hoće čovjeku od osamdeset godina puhnuti takva glupost u glavu! Akako se drži? Je li krepak? Drži li se još na nogama?Drži se, ali na jedvite jade.Kakva budala! A ima li još zubi?Samo dva zuba, vaša svjetlosti.Kakvo magare! Nemoj se, brajko, ljutiti... ali, zbilja je magare...Magare, vaša svjetlosti. Rođak mi je pa mi je teško to priznati, alistvarno je magare.Uostalom, čitalac se zacijelo i sam dosjetio da Čičikovu nije to bilo teško priznati, pogotovo zato što teško da je ikad imao ikakva strica.Pa kad bi vaša svjetlost bila tako dobra...Da ti dam mrtve duše? Ma za takvu dosjetku dat ću ti ih skupa sazemljom, s prebivalištem! Uzmi si cijelo groblje! Ha-ha-ha! Eh, stari,stari! Ha-ha-ha-ha! Kakva će samo budala ispasti? Ha-ha-ha-ha!I generalov smijeh poče se ponovo razlijegati po svim odajama.1

1. Nedostaje svršetak poglavlja. U prvom izdanju drugog sveska "Mrtvih duša" (1855.) stoji napomena: "Ovdje je izostavljena pomirba generala Betriščeva s Tentjotnikovom; ručak kod generala i njihov razgovor o 1812. godini; Ulinjkine zaruke s Tentjotnikovom; njezina molitva i plač na majčinu grobu; razgovor zaručnika sa zaručnicom u vrtu. Čičikov odlazi, na molbu generalaJtietria. K niepnvni rnHhini kakn hi iV i viipctir* n 7qnilama nippnvp lcrpri i

Mrtve duše Drugi dio - treće poglavlje

Treće poglavlje"Ne, ja neću učiniti tako", govoraše Čičikov u sebi kad se opet našao usred širokih polja i prostranstava, "ne, ja neću tako to urediti. Čim, ako Bog da, uspješno sve okončam i postanem zaista imućan, dobrostojeći čovjek, sasvim ću drugačije postupiti: imat ću i kuhara, i kuću punu kao oko, ali će mi gospodarstvo biti u redu. Sve će se lijepo uklopiti, a svake godine stavljat ću nešto novaca i na stranu za potomstvo, samo ako mi Bog dade plodnu ženu..."— Hej, ti, budalino!I Selifan i Petruška okrenuše se u isti mah na kozliću.Kuda to voziš?Pa kako ste mi izvoljeli zapovjediti, Pavle Ivanoviču, k pukovnikuKoškarjovu — reče Selifan.A jesi li pitao kako se ide do njega?Ja sam, Pavle Ivanoviču, znate, bio stalno zauzet oka karuca pa nisamimo kad, molit ću lijepo... samo sam s generalovim konjušarom bio... Alise Petruška raspito kod kočijaša.Eto ti ga na! Jesam li ti rekao da se u Petrušku ne možeš pouzdatiPetruška je bukvan.Pa tu bar nije potrebna nikakva mudrost — reče Petruška gledajućigospodara ispod oka — samo treba, kad siđemo niz brdo, ići ravno iništa više.A ti valjda osim špire nisi ništa drugo ni okusio, je li? I sad si treštenpijan?Kad je vidio da je razgovor okrenuo na tu stranu, Petruška samo objesi nos. Već je htio reći da nije okusio ni kapi, ali se i sam nekako postidio.— Lijepo je vozit se u karucama, molit ću lijepo — reče Selifan okre-nuvši se na kozliću.

■Sto?L-or

ma, malo bolje nego u kočijici — ne drnda.— Hajde, hajde! Nitko te ništa nije pitao.Selifan osine ovlaš bičem konje po bokovima i obrati se Petruški ovako:Čuješ, vlastelin Koškarjov obuko seljaka, vele, ko Švabu; poizdaljene bi ni reko da nije pravi Švabo, hoda ko ždral. A seljakinja nema maramu svezanu navrh glave ko što je običaj, niti joj je kokošnik na glavi,nego neka švapska kukuljica, onakva kakve Švabice nose, kukuljica, razumiješ, kukuljica se to zove, razumiješ, kukuljica. Takva neka švapskakukuljica.Tebe bi baš trebalo obuć ko Švabu i nabit ti kukuljicu na glavu! — našali se Petruška na Selifanov račun i podsmjehne se. Kakva je samo njuška nastala od tog podsmijeha! Nije to uopće bilo nalik na podsmijeh,nego baš kao kad se čovjek prehladi pa hoće da kihne, ali ne može negoostane u položaju čovjeka koji se sprema kihnuti.Čičikov ga pogleda odozdo u njušku, da vidi što njih dvojica rade, pa reče sam sebi: "Baš je krasan! A još si umišlja da je neki ljepotan!" Valja napomenuti da je Pavel Ivanovič bio uistinu uvjeren da je Petruška za-ljubljen u svoju ljepotu, iako je ovaj potonji na mahove zaboravljao da uopće ima njušku.Da ste se barem sjetili, Pavle Ivanoviču — reče Selifan okrećući se nakozliću —izmoliti od Andreja Ivanoviča nekog drugog konja u zamjenuza ovog našeg Šarca; on vam je tako prijateljski naklonjen da vam ne biodbio tu molbu, a ovaj je konj zbilja, molit ću lijepo, hulja od konja isamo na smetnju.Hajde, hajde, ne brbljaj! — reče Čičikov i pomisli: "A zbilja je štetašto se nisam sjetio."Dotle je laka kočija lako jurila. Lako se penjala i uzbrdo, premda je cesta na nekim mjestima bila neravna; lako se spuštala i nizbrdo, premda su nizbrdice na seoskim putevima bile izrovane. Siđoše niz brdo. Cesta je sad prolazila kroz livade, preko riječnih okuka i pokraj vodenica. U da-ljini su se nazirale pržine, slikovito se ocrtavali jedan za drugim jasikovi šumarci; hitro su promicali mimo njih vrbici, tanke johe i srebrnaste to-pole šibajući granjem Selifana i Petrušku koji su sjedili na kozliću. Petru-

ški su svaki čas zbacivali kapu s glave. Prijeki je sluga skakao s kozlića na zemlju i psovao blesavo drvo i gospodara koji ga je tu zasadio, ali se nije dosjetio da priveže kapu ili da je bar pridrži rukom, jer se svejednako nadao da se to više, valjda, neće ponoviti. Drveće je pak bivalo sve gu-šće — jasikama i johama pridružile se breze i ubrzo su se našli u pravoj guštari. Nestalo je sunčana svjetla. Potamnjeli borovi i jele. Neprobojna

mrtve duše

u noć. Ali odjednom između drveća — svjetlo, probilo se svjetlo ovdje-ondje kroz granje i stabla, baš kao živo srebro ili zrcala. Suma je bivala sve svjetlija, drveće sve rjeđe, začuše neku viku — i odjednom im pred očima pukne jezero. Vodena ploha oko četiri vrste u promjeru, uokolo drveće, a iza drveća seljačke kuće. Dvadesetak ljudi stoji u vodi do pasa, do ramena i do grla, pa izvlače mrežu na drugu obalu. Među njima vje-što pliva, viče i o svemu se brine čovjek gotovo isto toliko širok koliko i visok, sasvim okrugao, baš kao lubenica. Toliko je debeo da nikako ne može potonuti i, koliko se god prevrtao ne bi li zaronio, voda ga sveje-dnako izbacuje na površinu; i kad bi mu još dva čovjeka sjela na leđa, on bi, kao tvrdoglav mjehur, ostao i dalje s njima na površini, samo bi malko zastenjao pod njima puštajući mjehuriće na nos i usta.Ovo je, Pavle Ivanoviču, jamačno gospodin, pukovnik Koškarjov —reče Selifan okrećući se na kozliću.Zašto misliš?Zato što je, izvolite i sami pogledat, nešto bjelji od ostalih, a i debljinamu je pristojna, ko u gospodina.Povici su dotle bili postali razgovjetniji. Brzoreko i glasno vikao je gospo-din nalik na lubenicu:— Dodaj, dodaj, Denise, Kozmi! Kozma, prihvati od Denisa njegov kraj!Foma Veliki, guraj na istu stranu kao i Foma Mali1. Dođi mu zdesna,zdesna mu dođi) Stani, stani, odnio vas vrag obojicu! Zapela mi mreža,prokletnici, velim vam, za pupak.Oni koji su potezali mrežu s desne strane stadoše jer su vidjeli da se uistinu dogodila nepredviđena nezgoda: gospodar se zapleo u mrežu.— Gle, bogati — reče Selifan Petruški — ulovili gospodina ko kakvuribu.Gospodin se koprcao i, želeći se osloboditi, izvalio se na leđa tako da mu je trbuh izronio na površinu, a uz to se još bio zapleo u mrežu. Bojeći se da ne pokida mrežu, plivao je zajedno s ulovljenim ribama i zapovjedio da ga izvuku iz mreže samo uzetom. Obaviše ga uzetom i baciše drugi kraj na obalu. Dvadesetak ribara koji su stajali na obali prihvatiše kraj užeta i počeše ga oprezno potezati. Kad se dohvatio plićaka, gospodin se osovi na noge, sav zapleten u mrežu kao ljeti ženska ruka u rupičastoj rukavici, uzgleda i spazi gosta koji je u kočiji bio stigao na nasip. Klimne mu glavom, a Čičikov skine kapu i uljudno se nakloni iz kočije.— Jeste li ručali? dovikne mu gospodar izlazeći s ulovljenom ribom naobalu i zakriljujući jednom rukom oči od sunca, a drugu držeći neštoniže — poput Venere Medičejske što izlazi iz kupke.

Drugi dio - treće poglavlje

E pa, onda hvalite Bogu.Zašto? — upita ga radoznali Čičikov držeći kapu nad glavom.Pa evo zašto! — reče gospodar kad je izišao na obalu sa šaranima ikarasima što su mu se koprcali pod nogama i poskakivali aršin visoko odzemlje. — Nije ovo još ništa, nemojte na to gledati, tamo je pravi komad!... Pokažider, Foma Veliki, jesetru. — Dva krepka seljaka izvukošeiz kace nekakvu neman. — Lijep komadić! Iz rijeke je dolutao.Pa to je prava komadina! — reče Čičikov.Upravo tako. Idite sad vi lijepo naprijed, a ja ću za vama. Kočijašu,pazi, brajko, vozi onim donjim putem, kroz bašču! Trkni brže-bolje, za-vrzane Foma Mali, skini onu pregradu! A ja ću odmah za vama, stići ćujoš prije nego što se vi i osvrnete."Čudan svat — taj pukovnik", pomisli Čičikov pošto su napokon prošli beskrajni nasip i približili se seljačkim kolibama iz kojih su se seljaci ra-štrkali, poput jata pataka, po obronku, a drugi stajali dolje na stupovima kao čaplje. Posvuda bijahu porazvješane mreže, alovi i zagažnje. Foma Mali skine pregradu i kočija prođe kroz bašču, pa izbije na zaravanak ispred stare drvene crkve. Iza crkve, malo dalje, vidjeli su se krovovi vlastelinskih zdanja.A evo i mene! — dopre nečiji glas sa strane. Čičikov se osvrne. Gospodar se već vozio pokraj njega obučen, u fijakeru — na njemu reden-got od nankina, zelen kao trava, žute hlače, a golovrat poput Kupidona!Sjedio je nekako postrance pa je zauzeo cijeli fijaker. Čičikov zausti damu nešto kaže, ali je debeljko već nestao. Fijaker je već bio na drugojstrani i samo je čuo kako gospodar još dobacuje: — Štuku i sedam kara-sa odnesite kuharu — zavrzanu, a jesetru daj ovamo, ja ću je sam odvesti fijakerom. — I ponovo se razlegne isti glas: — Foma Veliki i FomaMali! Kozma i Denis! — Kad se pak Čičikov dovezao do ulaza u kuću,debeli je gospodar, na njegovo veliko čudo, bio već na ulaznim stubamai dočekao ga u zagrljaj. Bilo je nepojmljivo kako je uspio tako brzo stići.Poljubiše se tri puta unakrst.Donio sam vam pozdrav od njegove svjetlosti — reče Čičikov.Od koje svjetlosti?Od vašeg rođaka, generala Aleksandra Dmitrijeviča.A tko vam je taj Aleksandar Dmitrijevič?General Betriščev — odgovori Čičikov pomalo u čudu.•7- Ne poznajem ga, ne znam tko je to.Čičikov se još više začudi.— Pa kako to?... Nadam se barem da imam čast razgovarati s pukovni-

Mrtve duše

Petar Petrovič Petuh1. Petuh Petar Petrovič! — odvrati domaćin.Čičikov se zgrane.Eto ti ga na! Što je sad ovo, budale? — okrene se Selifanu i Petruški,koji su obojica zinuli i iskolačili oči, jedan sjedeći na kozliću, a drugistojeći pokraj vratašca na kočiji.Što je sad ovo, budale? Jesam li vam rekao da idemo k pukovnikuKoškarjovu... A ovo je ovdje Petar Petrovič Petuh...Momci su baš dobro učinili! — reče Pitar Petrovič. — Za to će dobitisvaki po čašu votke i riblje paštete. Isprežite konje i pravac družinskasoba!Ali meni je zbilja neugodno — reče Čičikov klanjajući se — zbog oveneočekivane zabune...Nije to nikakva zabuna — živahno će Petar Petrovič Petuh — kakvazabuna! Najprije ćete vidjeti kakav je ručak, a onda ćete tek reći je lizabuna. Izvolite, molim lijepo — reče, pa uhvati Čičikova ispod ruke ipovede ga u svoje odaje.

Ustručavajući se, Čičikov uđe na vrata pobočke kako bi i domaćin mogao zajedno s njim proći; međutim, to je bilo nepotrebno: domaćin ne bi nikako prošao, ali ga nije više ni bilo. Čičikov je samo čuo kako se • dvorištem razliježe njegov glas: — Ma što sad radi taj Foma Veliki? Kako to da još nije stigao? Blento Jemeljane, trkni brže do kuhara zavrzana i reci mu da očisti što prije jesetru. Mliječ, ikru, sitnež i deveriku neka baci u čorbu, a karaše — u sos. I rakove, rakove! Blento Foma Mali, gdje su opet rakovi? Rakovi, velim, rakovi?! — I dugo se još razlijegalo

rakovi, rakovi.E pa, domaćin ima pune ruke posla — reče Čičikov sjedajući u naslonjač i razgledajući kutove i zidove.A evo i mene — reče domaćin ulazeći i dovodeći sa sobom dva mlacau ljetnim kaputima. Tanki, baš kao vrbove šibe, ižđikali su tako da su biligotovo za aršin viši od oca.— Ovo su vam moji sinovi, gimnazijalci, došli na ferije. Nikolaša, tiostani s gostom, a ti, Aleksaša, hodi sa mnom.I ponovo iščezne Petar Petrovič Petuh.Čičikov se pozabavi s Nikolašom. Nikolaša je bio govorljiv. Rekao je da se kod njih u gimnaziji ne uči baš dobro, da prednost imaju oni kojima mamice šalju bogatije darove, da je u gradu utaborena Ingermanlandska

Drugi dio - treće poglavlje

husarska pukovnija, da konjički kapetan Vetvicki ima boljeg konja nego sam pukovnik, iako poručnik Vzjemcev jaše stilski kudikamo čistije.

A je li, u kakvom je stanju imanje vašeg oca? — upita ga Čičikov.Založeno je — odgovori mu na to pitanje sam otac, koji se opet stvorio u salonu — založeno je.Čičikovu nije preostalo ništa drugo nego da učini pokret usnama kakav čovjek čini kad je nešto propalo i završilo na nuli.

A zašto ste ga založili? — priupita ga.Pa eto, tako. Svi su počeli zalagati pa mislim zašto da ja zaostajem zadrugima? Kažu da se isplati. Osim toga, stalno sam ovdje živio, a htio bihjoš malo poživjeti u Moskvi."Budala, budala!" pomisli Čičikov. "Sve će prorajtati, a i od djece će napraviti raspikuće. Umjesto da, som jedan, ostane na selu."Nego, znam ja što vi sad mislite — reče Petuh.Što? — zbuni se Čičikov.Vi sad mislite: "Budala, budala je taj Petuh! Pozvao nas na ručak, aručka još nema." Bit će, bit će, poštovani gospodine. Bit će prije negošto ošišana djevojka stigne da splete kosu.Tata, evo i Platona Mihaliča! — reče Aleksaša gledajući kroz prozor.Na doratu! — prihvati Nikolaša naginjući se nad prozor.Šta misliš, Aleksaša, je li naš mrkov slabiji od njega?Bio slabiji ili ne, drukčiji mu je hod.I među njima se zavrgne spor o doratu i mrkovu. Dotle uđe u sobu lje-potan — skladno građen, svijetlosmeđe, sjajne, kovrčave kose i tamnih očiju. Za njim uđe prava neman od psa, velike, široke njuške, zvekećući bakrenom ogrlicom.Jeste li ručali? — upita Petar Petrovič Petuh.Jesam — odgovori gost.Pa šta, jeste li došli da mi se rugate? — srdito će Petuh.Što ćete mi sad, poslije ručka?Uostalom, Petre Petroviču — reče gost smješkajući se — mogu vamza utjehu reći da nisam za ručkom ništa ni okusio, uopće nemam teka.A kakav je bio ulov, da ste samo vidjeli! Kakvu smo jesetrinu ulovili!A karaše nismo ni brojili.Lijepo vas je i slušati — reče gost. — Naučite i mene da budem takodobre volje kao vi.Ma kako bih se mogao dosađivati, zaboga! — reče domaćin.Kako biste se mogli dosađivati? Pa tako, lijepo, zato što je dosadno.Premalo vi jedete, u tome je vaša nevolja. Pokušajte se bar pošteno

M rtve duše

nikad nitko nije dosađivao.Ma što se sad hvalite! Kako da vam nikad nije bilo dosadno?Nikad! Ne znam, čak nemam ni vremena za dosadu. Ujutro, čim seprobudiš — treba piti čaj, pa onda dođe špan, pa onda hajde u ribolov,i eto ti već ručka. Poslije ručka ne stigneš ni zadrijemati a već je večera,pa onda dođe kuhar — i treba naručivati ručak za sutra. I kad onda dase dosađujem?Za sve vrijeme razgovora Čičikov je promatrao gosta. Platon Mihalič Platonov bijaše Ahil i Pariš u jednoj osobi: skladna građa, vitak stas, svježina — sve je bilo u njega na okupu. Umiljat smiješak s takvom primjesom ironije kao da je još više isticao tu ljepotu. Ipak, uza sve to, bilo je u njemu nečeg neprobuđenog i snenog. Nikakve strasti, jadi i potresi nisu ostavili za sobom bore na njegovu djevičanskom, svje-žem licu, ali ga nisu ni oživili.Moram priznati da ni ja ne mogu shvatiti, ako mi dopuštate pripomenuti, ne mogu shvatiti kako se čovjek s takvom vanjštinom kao štoje vaša može dosađivati — reče Čičikov. — Naravno, može biti drugihrazloga: besparica, neprijatelji koji čovjeku prave neprilike, a gdjekadmu rade i o glavi.Upravo je u tome stvar što ničega od sveg toga nema — reče Platonov. — Vjerujete li da kojiput i poželim takvo nešto, da se malo uznemirim i uzrujam. Ma da me bar netko samo naljuti! Ali ni govora! Dosadnomi je, i bog!Ne razumijem. Možda vam ipak imanje nije dovoljno veliko, moždaimate premalo duša?Ni govora, ja i brat imamo oko deset tisuća hektara zemlje i okotisuću seljaka.I još se dosađujete! Neshvatljivo! Ali, možda vam je imanje u lošemstanju? Možda je bilo nerodice, možda vam je pomrlo mnogo ljudi?Naprotiv, sve je u najboljem redu, a moj je brat izvrstan gospodar.Ne razumijem! — reče Čičikov i slegne ramenima.Sad ćemo mi odmah odagnati tu vašu dosadu — reče domaćin. — Tr-kni, Aleksaša, brže u kuhinju i reci kuharu neka nam što prije pošaljeriblje paštete. A gdje li su onaj blento Jemeljan i lopov Antoška? Zaštojoš nisu donijeli predjelo?Međutim, baš se tada otvoriše vrata. Blento Jemeljan i lopov Antoška pojaviše se s ubrusima, prostriješe stol i staviše na nj pladanj sa šest boca raznobojnih likera. Ubrzo se oko pladnjeva i boca nanizaše, kao đerdan, tanjuri s kavijarom, sirom, usoljenim mliječnim gljivama, medenjačama,

D rug i dio - treće poglav lje

je dopiralo cvrčanje maslaca. Blento Jemeljan i lopov Antoška bijahu dobri i okretni momci. Nadimke im je gospodar nadjenuo samo zato što bi bez nadimaka bilo sve nekako prijesno, a on nije volio ništa prijesno; bio je dobra duša ali je volio paprene riječi. Uostalom, nisu se ni sluge zbog toga ljutile.Nakon predjela slijedila su glavna jela. Tu se dobroćudni domaćin pro-metnuo u pravog hajduka. Čim bi kod nekog primijetio samo jedan ko-madić, dodao bi mu odmah drugi priklapajući: "Ni čovjek ni ptica ne mogu bez svog para." Kad bi gost pojeo dva komada, utrapio bi mu treći govoreći: "Kakav je to uopće broj dva? Bog voli trojstvo." Kad bi gost pojeo tri komada, on bi mu dobacio: "Tko je vidio kola na tri kotača? Tko gradi kuću na tri ugla?" Za četiri je također imao svoju poštapalicu, za pet — isto tako. Čičikov je pojeo valjda dvanaest komada nečega i pomislio: "E, sad domaćin neće više ništa smisliti." Ali — prevario se. Domaćin mu bez riječi stavi na tanjur teleći bubrežnjak pečen na ražnju, najbolji dio teleta, i to još kakva teleta! — Dvije godine hranio sam ga mlijekomreče domaćin — njegovao ga kao sina!Ne mogu! — reče Čičikov.Samo kušajte, a onda recite: ne mogu!Neće stati. Nema mjesta.Pa ni u crkvi nije bilo mjesta, ali čim je došao gradonačelnik — našlose mjesta. A bila je takva stiska da ni jabuka nije imala kamo pasti. Samokušajte: taj vam je komadić upravo taj isti gradonačelnik.Čičikov okusi — i zaista, komadić je bio nešto kao gradonačelnik. Na-šlo se mjesta i za njega, iako se činilo da se ništa više ne može unutra smjestiti.S vinima je bilo isto tako. Kad je dobio novce od države, Petar Petrovič opskrbio se zalihom za deset godina. Neprestance je samo natakao i natakao, ono što gosti ne bi popili dao bi Aleksaši i Nikolaši da popiju, a ovi su sve trusili čašu za čašom. Kad su pak ustali od stola, kao da ništa nije bilo, baš kao da su popili svaki po čašu vode. S gostima nije bilo tako: na jedvite jade dovukli su se do balkona i jedva jedvice svalili se u naslonjače. Domaćin čim je sjeo u svoj naslonjač u koji su se mogla smjestiti četvorica, zaspao je istog časa. Njegova gojna prilika pretvorila se u kovački mijeh. Kroz otvorena usta i nosnice počeo je ispuštati neka-kve zvuke kakvih ni u novoj glazbi nema. Bilo je tu sve zastupljeno — i bubanj, i flauta, i nekakav Štektav glas, baš kao pseći lavež. ^-JCako samo pisti! — reče Platonov. Čičikov se nasmije.

M rtve du še

pala dosada! Mora ga spopasti san.Da — lijeno će Čičikov. Oči mu postale neobično sitne. — Pa ipak,oprostite, nikako mi nije jasno kako čovjeku može biti dosadno. Ima bartoliko sredstava protiv dosade.Koja su to sredstva?Pa ima ih svakakvih za mlada čovjeka! Može plesati, može svirati nanekom instrumentu... pa ako ni to neće, može se oženiti.Kime, recite mi!Kao da u okolici nema lijepih i bogatih udavača!Pa i nema.Onda potražite u drugim mjestima, putujte! — Tu Cičikovu sine sjajna ideja te razrogači oči. — Eto vam divnog sredstva! — reče gledajućiu oči Platonova.Kojeg?Putovanje.A kamo da putujem?Ako imate vremena, pođite sa mnom — reče Čičikov i pomisli gledajući Platonova: "To bi baš valjalo: mogli bismo podijeliti troškove popola, a popravak kočije mogao bi sav ići na njegov teret."A kamo vi putujete?Kako bih vam rekao kamo? Zasad ne putujem toliko po svom poslukoliko po tuđem. General Betriščev, moj dobar prijatelj i, mogu reći,dobrotvor, zamolio me da obiđem njegovu rodbinu... Dakako, rodbinaje rodbina, ali djelomice putujem, da tako kažem, i za svoj račun; jer,neka govori tko što hoće, ali vidjeti svijet, kako se kreću ljudi — to jeisto što i živa knjiga, druga škola.Platonov se zamisli.Čičikov je, pak, ovako razmišljao: "Stvarno ne bi bilo zgorega! Možda bi čak i svi troškovi išli na njegov račun. Moglo bi se čak urediti tako da pu-tujemo na njegovim konjima, a da se moji konji dotle hrane na njegovu imanju. Radi štednje, mogao bih čak i svoju kočiju ostaviti kod njega, a na put da krenemo njegovim kolima.""Pa što, zašto se ne bih malo provozao?" mislio je dotle Platonov. "Mo-žebit će mi biti zabavnije. Kod kuće inače nemam posla, gospodarstvo ionako vodi brat, pa neće biti nikakve štete. Zašto se zbilja ne bih malo provozao?"A jeste li za to da budete dva dana gost moga brata? — reče naglas.Inače me on, znate, neće pustiti.Drage volje! Može i tri dana. _............._ _„_„,_ „,....„.,,, ...„. ........

D ru g i d io - treće po g lav lje

Bravo! — dočeka Čičikov i stisne mu ruku. — Idemo!Kamo? Kamo? — uzvikne domaćin, koji se probudio i izvalio oči.Nećete vi nikud, gospodo moja, naredio sam već da vama skinu ikotače s kola, a vaš je ždrijebac, Platone Mihajliču, petnaestak vrstaodavde. Nećete vi nikud, nego ćete ovdje lijepo prenoćiti, a sutra ranoporučajte pa na put!"Eto ti ga na!" — pomisli Čičikov. Platonov ne odvrati ni riječi jer je znao kako se Petuh čvrsto drži svojih navada. Morali su ostati. Za to bijahu nagrađeni divnom proljetnom večeri. Domaćin je priredio vožnju po rijeci. Dvanaest veslača s dvadeset i četiri vesla povezoše ih, pjevajući, po glatkoj površini jezera nalik na zrcalo. Iz jezera uploviše u rijeku, beskrajnu, s položitim obalama na obje strane. Ništa ni da bi se ganulo na vodi. Na kuteru su pili i jeli pogačice prolazeći svaki čas ispod ribarskih konopaca zategnutih preko rijeke. Još prije čaja domaćin je bio stigao svući se i skočiti u rijeku, pa se praćakao i bučio oko pula sata natežući se s ribarima. Vičući na Fomu Velikog i Kozmu, a kad se izvikao, namučio i nazebao u vodi, popeo se izgladnio na kuter i tako pio čaj da je bilo milina gledati ga. Dotle je i sunce bilo zašlo. Ostala je ipak nebeska vedrina. Povici su bivali sve glasniji. Umjesto ribara pojavljivale su se posvuda na obalama skupine djece koja su se kupala: pljeskanje po vodi i smijeh nadaleko se razlijegahu. Veslači su u jedan mah grabili sa sva dvadeset i četiri vesla i podizali ih odjednom sve uvis, a kuter je sam od sebe, kao laka ptica, klizio po nepomičnoj površini nalik na zrcalo. Krepka momčina, jedar kao djevojka, treći od krme, zapjeva sam izvija-jući čistim glasom tako da se sve orilo. Petorica su još prihvatila pjesmu, a šestorica ih pratila — i razlegne se pjesma beskrajna kao Rusija, a sami pjevači pokrili uho rukom pa kao da se gube u njenu beskraju. Čovjeku je bivalo nekako lako pri duši, a Čičikov je mislio: "Ama zbilja ću kad-tad steći jedno malo imanje!" Platonov je opet mislio: "Ma koje dobro od ove nujne pjesme? Od nje ti još teža tuga pada na dušu." Vraćali su se negdje u sumrak. Vesla su pljuskala u pomrčini po vodi u kojoj se više nije odražavalo nebo. Jedva su se primjećivale vatrice na obalama jezera. Posvuda su na tronošcima ribari kuhali čorbu od grgeča i sitne ribe. Sve je već bilo kod kuće. Guske, krave, koze bijahu već odavno dotjerane, pa i prašina se za njima bila već odavno slegla, a pastiri koji su ih dotjerali stoje na vratnicama iščekujući ćup mlijeka i poziv na riblju čorbu. Ovdje-ondje razliježe se ljudski govor i galama, glasni lavež pasa iz vlastitog sela i daleki lavež — iz susjednih sela. Mjesec se penje na nebu obasjavajući mračnu okolicu, i napokon se sve rasvijetli — i je-

M rtve duše D rugi d io - treće pog lav lje

se izvija iz dimnjaka. Nikolaša i Aleksaša projuriše dotle pred njima na dva vatrena ždrijepca prestižući jedan drugoga; za njima se digla prašina kao za stadom ovaca. "Eh, zbilja ću kad-tad steći jedno malo imanje!"— mišljaše Čičikov. Ponovo mu počeše izlaziti pred oči ženica i maliČičikovčići. Kome ne bi takva večer raspalila maštu?Za večerom se opet svi prejeli. Kad je Pavel Ivanovič ušao u sobu koju su mu odredili za spavanje i legao u krevet, opipao je svoj trbuščić i rekao:Pravi bubanj! Ne bi više stao nijedan%radonačelnik! — Slučajno jebaš susjedna soba bila domaćinov kabinet. Zid je bio tanak, pa je čuo svešto se u njoj govori. Domaćin je za sutradan naručivao od kuhara, tobožeza rani zajutrak, pravi pravcati ručak. I to kako naručivao! I mrtvacu bise probudio tek. Sve je nešto srkao i mljackao. Samo ga je čuo kakogovori: — Neka se dobro proprži, pa onda pusti neka se lijepo pirja!A kuhar je odgovarao tankim falsetom: — Razumijem, molim lijepo.Može, molim lijepo. Može i tako.A riblju paštetu napravi na četiri ugla. U jedan mi ugao stavi glavujesetrinu i hrskavicu, u drugi metni heljdine kaše, i gljivica s lukom, islatkoga mliječca, i mozga, i već znaš što treba...Razumijem, molim lijepo. Može i tako.I da se s jedne strane, razumiješ, zarumeni, a s druge strane da budeslabije pečeno. A odozdol, odozdol, razumiješ, ispeci je tako da budeprhka, da bude, znaš, sva natopljena sokom, da je i ne osjećaš u ustima,da se topi kao snijeg."Vrag ga odnio!" mišljaše Čičikov prevrćući se u krevetu. "Ne da čovje-ku ni spavati!"I priredi mi punjeni svinjski želudac. Metni u sredinu komadić ledada lijepo nabubri. I obloži mi jesetru, garnirung, gamirung neka budemalo bogatiji! Obloži je rakovima, i prženim ribicama, i metni u njunadjev od snetaka, i dodaj sitne prekrupe, hrena, i mliječnica, i repice, imrkvice, i boba, i imamo li još kakvog povrća?Možemo još dodati bijele repe, ili obične, isjeckane u zvjezdice —reče kuhar.Dodaj bijele repe, i obične. A pečenje da mi ovako obložiš...Ode mi san! — reče Čičikov okrećući se na drugu stranu, pa zarijeglavu u jastuk i pokrije se pokrivačem preko glave da ništa ne čuje. Alije i kroz pokrivač čuo kako domaćin neprestano govori:Pa proprži, pa ispeci, pa pusti da se lijepo pirja! Zaspao je kod nekakva purana.Sutradan su se gosti toliko prejeli da Platonov nije mogao jahati, pa je

kočiju. Pas široke njuške pođe lijeno za kočijom: i on se bio prežderao.Ama, to je zbilja previše — reče Čičikov kad su izišli iz dvorišta.Upravo kao svinje. Nije li vam neudobno, Platone Mihaliču? Kočijaje inače bila tako udobna, a sad je nekako neudobna. Petruška, ti si jevaljda, iz gluposti, opet pretovario? Posvuda same nekakve košare.Platon se osmjehne.Ja ću vam objasnit što je to — reče — to je sve Petar Petrovič natrpao.Upravo tako — reče Petruška okrećući se na kozliću — naređeno jeda se sve potrpa u kočiju, paštete i pirogi.Jest, molit ću lijepo, Pavle Ivanoviču — reče Selifan, okrećući se nakozliću, dobre volje — doista je to čestit gospodin. Gostoljubiv vlastelin! Pošlo nam je svakom po čašu šampanjca. Da, tako je, i naredio jeda nam dadnu jela sa stola — vrlo dobra jela, prave delikatese. Takvogpoštenog gospodina još nisam vidio.Eto vidite, sve nas je zadovoljio — reče Platonov. — Nego, recitemi samo imate li vremena da svratimo na jedno imanje desetak vrstaodavde? Htio bih se oprostiti sa sestrom i zetom.Vrlo rado — reče Čičikov.Neće vam biti krivo, moj je zet vrlo zanimljiv čovjek.Po čemu zanimljiv? — upita ga Čičikov.To je najbolji gazda koji je ikad živio u Rusiji. Prije nešto više od desetgodina kupio je imanje koje jedva da je donosilo dvadeset tisuća, i uzdigao ga dotle da sad ima od njega dvjesto tisuća prihoda.E, svaka mu čast! Eto, život takva čovjeka zaslužuje iznositi se kaoprimjer drugima! Bit će mi vrlo drago zaista da ga upoznam. A kako sezove?Kostanžoglo.A kako mu je ime i očevo ime?Konstantin Fjodorovič.Konstantin Fjodorovič Kostanžoglo. Bit će mi jako drago upoznati ga. Poučno je upoznati takva čovjeka.I Čičikov se uze raspitivati o Kostanžoglu, a sve što je doznao od Plato-nova bilo je zaista za čudo.— Evo pogledajte, odavde već počinje; njegova zemlja — reče Platonov pokazujući na polja. — Odmah ćete primijetiti kako se razlikuje oddrugih. Kočijašu, ovdje ćeš skrenuti lijevo. Vidite li ovu mladu šumu?To je sve posađeno. Kod nekog drugog ne bi ni za petnaest godina ovakoizrasla, a kod njega je izrasla za osam. A evo vidite, tu više nema šume.

M rtve duše D rugi d io - treće pog lav lje

isto tako posađenu, pa onda opet na polja. Gledajte kakvo mu je žito, koliko je gušće nego kod drugih.Vidim. Ali kako on to postiže?E pa pitajte njega pa ćete čuti... To vam je sveznadar, sveznadar kakvog nigdje nećete naći. Ne samo da zna kakvo tlo čemu odgovara, negozna i kakvo je susjedstvo čemu potrebno, pokraj kakve šume treba sijatikakvo žito. Nama svima zemlja puca od suše, a njemu ne puca. Izračunakoliko je potrebno vlage, pa toliko i drveća uzgoji; kod njega sve igradvije-tri uloge: šuma je šuma, ali i polje ima koristi od lišća i od hlada.I u svemu tako.Nevjerojatan čovjek! — reče Čičikov promatrajući radoznalo polja.Sve je bilo neobično uredno. Šume bijahu ograđene; posvuda su nailazilina obore koji su također bili obzidani i održavani u zavidnom redu; gorostasne kamare žita. Posvuda je sve cvjetalo i napredovalo. Vidjelo se dase majstorski gospodari. Kad su se popeli na omanju uzvišicu, ugledašepred sobom veliko selo što se rasulo po tri brijega. Sve je tu bilo bogato:ravne ulice, čvrste kuće; gdje god stoje taljige, čvrste su i nove novcate;naiđu li na kojeg konja, istimaren je i valjan; rogata marva — kao zaizložbu. Čak su i seljačke svinje djelovale plemenito. Vidjelo se da tuupravo žive seljaci o kojima se pjeva u pjesmi da lopatama zgrću srebro.Nije tu bilo engleskih parkova, sjenica i kićenih mostova i kojekakvihšetališta pred kućom. Od seljačkih kuća do vlastelinskog dvora oteglese radionice. Na krovu vlastelinskog dvora zastakljen otvor, ali ne radividika, nego radi promatranja gdje se i kako radi na dalekim poljima.Približiše se kući. Domaćina nije bilo. Dočeka ih domaćica, rođena sestra Platonovljeva, bijele puti i bijela lica, posve ruskog obličja, isto takolijepa ali i nekako snena, kao i on. Reklo bi se da se ne brine mnogo zaono za što se svi brinu, bilo zato što joj svestrana muževa djelatnostne ostavlja nikakva posla, bilo zato što, po samoj svojoj građi, pripadaonom filozofskom soju ljudi koji imaju i osjećaja, i misli, i pameti, aližive nekako napola, na život gledaju krajičkom oka i, kad vide nemileprizore i natezanja, vele: "Neka se samo, budale, ljute! Njima će samimabiti gore."Zdravo, sestro! — pozdravi je Platonov. — A gdje je Konstantin?Ne znam. Trebao se već odavno vratiti. Valjda se negdje zadržao.Čičikov se nije mnogo obazirao na domaćicu. Želio je razgledati prebivalište tog neobičnog čovjeka. Mislio je da će u njemu otkriti osobinesamog domaćina — kao što se po školjci može prosuditi kakva je bilaostriga ili puž koji je u njoj prebivao. Ali tu nije bilo od toga ni traga.

ni slika nije bilo po zidovima, ni brončanih predmeta po stolovima, ni polica s porculanom ili čašama, ni vaza, ni cvijeća, ni kipića — jednom riječju, sve nekako golo. Sasvim obično pokućstvo i postrance klavir, pa i on bijaše pokriven prašinom: vidjelo se da domaćica malokad sjeda za njega. U salonu su bila otvorena vrata koja su vodila u domaćinovu radnu sobu, ali i u njoj bijaše sve isto tako obično i golo. Bilo je očito da domaćin dolazi kući samo da se odmori, a ne da živi u njoj, da mu za premišljanje o daljnjim planovima i idejama nije potrebna radna soba s naslonjačima na opruge i svakojakim pogodnostima i udobnostima, i da mu se život ne sastoji u čarobnom sanjarenju uz vatru u kaminu, nego u samom poslu. Misao je proistjecala iz okolnosti, u onom času kad su se te okolnosti javljale, i brzo se pretvarala u djelo, tako da nije bilo potrebe da se zapisuje.— A, evo ga! Ide, ide! — reče Platonov.Čičikov se također brže-bolje primakne prozoru. Kući je prilazio žu-star, crnomanjast čovjek četrdesetih godina. Na glavi je nosio baršuna-stu kapu. Uza nj je sa svake strane išao po jedan čovjek nižeg staleža, s kapom u ruci, razgovarajući i raspravljajući o nečemu s njim. Jedan je zacijelo bio običan seljak, a drugi, u modrom zimskom kaputu, neki pridošlica i nakupac.Ma dajte naredite, gospodaru, da preuzmu građu! — govorio je seljakklanjajući se.Neću, brate, već sam vam dvadeset puta rekao da mi više ništa nevozite. Imam toliko građe da nemam kud s njom.Ma kod vas, gospodaru Konstantine Fjodoroviču, neće ništa propasti.Takvog pametnog čovjeka nema nigdje na svijetu. Vi ćete svaku stvarpostaviti na pravo mjesto. Dajte naredite da preuzmu tovar.Meni su, brate, ruke potrebne; daj mi radnike, a ne građu.Radnika vam neće usfaliti. Kod nas će cijela sela doći da rade: nigdjeni korice kruha, ne sjećamo se kad je tako bilo. Nego, nevolja je u tomešto nas nećete sasvim uzeti pod svoje, a pošteno bismo vam se, bogme,odužili. Kod vas se, Konstantine Fjodoroviču, čovjek može svačemu naučiti. Dajte naredite da posljednji put preuzmu tovar.Pa i prošli put si govorio da je posljednji put, a eto, opet si dovezao.Ali ovo je zbilja posljednji put, Konstantine Fjodoroviču. Ako mivi ne uzmete, nitko mi neće uzeti. Ma dajte naredite, gospodaru, dapreuzmu.Dobro, čuj, uzet ću još ovaj put, i to samo iz sažaljenja, da ne vozišuludo amo-tamo. Ali ako još jedanput dovezeš, neću uzeti — pa makar

M rtve duše D rugi d io - treće pog lav lje

— Razumijem, Konstantine Fjodoroviču, budite bez brige, neću vamviše dovoziti. Najljepša vam hvala.I seljak ode zadovoljan. Ipak, laže, opet će dovesti: možda će mu se opet posrećiti.Pa dajte, molim vas, Konstantine Fjodoroviču, budite tako dobri...popustite malko — reče onaj što mu je išao s druge strane, nakupac uzimskom kaputu.Rekao sam ti odmah u početku da se rfe volim cjenkati. I opet ti kažem: nisam ti ja kao neki drugi vlastelini kojima si došao pred sam istekroka za uplatu u hipotekarnu banku. Znam ja sve vas. Imate svi vi popissviju kada kom dospijeva rok. Čudna mi čuda! Kad mu prigusti, dat ćeti u pola cijene. A što će meni tvoji novci? Kod mene može ležati i trigodine! Ja ne moram ništa otplaćivati...Imate potpuno pravo, Konstantine Fjodoroviču. Ali ja to onako...samo zato da ostanemo s vama u poslovnim odnosima, a ne radi nekogsvog probitka. Izvolite tri tisuće na ime kapare.Nakupac izvadi iz njedara hrpu masnih novčanica. Kostanžoglo ih sa-svim hladnokrvno primi i, ne brojeći ih, turi u stražnji džep na kaputu. "Hm", pomisli Čičikov, "baš kao da je džepni rupčić." Nakon jedne minute pojavi se Kostanžoglo na vratima salona.— Oho, tu li si, brajko! — reče kad ugleda Platonova. Zagrliše se i izlju-biše. Platonov mu predstavi Cičikova. Čičikov smjerno priđe domaćinu,cjelune ga u obraz i primi zauzvrat također cjelov.Lice je Kostanžoglovo bilo zanimljivo. Na njemu se moglo zapaziti nje-govo južnjačko podrijetlo. Kosa i obrve bijahu mu tamne i bujne, oči rječite i neobično sjajne. U svakom izrazu njegova lica prosijavala je pa-met, u njega nije bilo ničega snenog. Ipak, bila je primjetna primjesa nečega žučljivog i razdražljivog. Koje je zapravo bio narodnosti? U Rusiji ima mnogo Rusa koji nisu ruskog podrijetla, ali u duši su pravi Rusi. Ko-stanžoglo se nije zanimao za svoje podrijetlo, jer je držao da to ne bi bilo umjesno, a da je u gospodarstvu nešto sasvim nepotrebno. Osim toga, nije znao ni jedan drugi jezik osim ruskog.Znaš li, Konstantine, što sam naumio? — reče mu Platonov.Što?Naumio sam da malo proputujem po raznim gubernijama, možda ćuse tako izliječiti od čamotinje.Zašto ne? To bi se lako moglo dogoditi.Evo, putujem s Pavlom Ivanovičem._;— Krasno! A koja mjesta kanite najprije obići? — zapita Kostanžoglo

Moram priznati da ja zasad ne putujem toliko po svom poslu kolikopo tuđem — reče Čičikov nakrivivši glavu i uhvativši se rukom za priru-čje naslonjača. Zamolio me general Betriščev, moj dobri prijatelj i, mogureći, dobrotvor, da posjetim neke njegove rođake. Rođaci su, naravno,rođaci, ali donekle putujem, takoreći, na svoj račun, jer zaista, da i negovorimo o koristi u pogledu hemoroida, već samo to da se vidi svijet,kako se kreću ljudi... neka govori tko što hoće, ali to je, da tako kažem,živa knjiga, druga škola.Da, neće biti naodmet zaviriti u neke krajeve.Izvrsno ste izvoljeli primijetiti — napomene Čičikov — zaista nećebiti naodmet. Čovjek vidi stvari koje ne bi inače nikad vidio, susrećeljude koje ne bi inače nikad susreo. A razgovor s nekim ljudima zlatavrijedi. Poučite me, veleštovani Konstantine Fjodoroviču, poučite me,utječem se vama. Čekam vaše slatke riječi kao manu s neba.Kostanžoglo se smete.Ali čemu... čemu da vas poučim? Ni ja nemam neke velike škole.Mudrosti, veleštovani gospodine, mudrosti! Mudrosti kako da seupravlja gospodarstvom kao što vi upravljate, kako da se pouzdano izvlači dohodak kao što ga vi izvlačite, kako da se stekne imutak koji nijesamo priželjkivan nego stvaran, i tako izvrši građanska dužnost, zavrijedipoštovanje sunarodnjaka.Znate što? — reče Kostanžoglo. — Ostanite bar jedan dan kod mene.Pokazat ću vam kako ja upravljam imanjem i sve ću vam ispripovjediti.Vidjet ćete da tu nema nikakve mudrosti.Brate, ostanite bar jedan dan — reče domaćica obraćajući se Platonovu.Pa molim, ja mogu — ravnodušno će Platonov. — A vi, Pavle Ivano-viču?I ja mogu, drage volje... Nego, znate što: moram posjetiti rođakagenerala Betriščeva. Ima tu neki pukovnik Koškarjov...Pa on vam je... znate li? On vam je budala i luđak.To sam već čuo. Ja osobno nemam s njim nikakva posla. Ali kako mije general Betriščev dobar prijatelj i čak, takoreći, dobrotvor... nekakomi je nezgodno.

Ako je tako, znate što — reče Kostanžoglo — otiđite sad odmah do njega. Moje su vam čeze još upregnute. Nema do njega ni deset vrsta, začas ćete biti tamo. Još ćete se prije večere vratiti. Čičikov vrlo rado prihvati tu ponudu. Sjede u čeze i odmah krene do pukovnika. Ovaj ga je zaprepastio kao što ga još nikad nitko nije zapre-

Mrtve duše Drugi dio - treće poglavlje

po svim se ulicama nešto gradilo, nadograđivalo, posvuda same gomile vapna, opeke i grede. Neke su kuće bile nalik na uredske zgrade. Na jednoj je pisalo zlatnim slovima: Skladište poljoprivrednog oruđa, na drugoj: Glavni knjigovodstveni ured, na trećoj: Odbor za seoske poslove; pa Viša škola za odgoj seljaka — ukratko, vrag zna čega tu sve nije bilo! Pomislio je da se nije možda našao u nekom gubernijskom gradu. Sam je pukovnik bio uštogljen čovjek. Lice mu bijaše ozbiljno, u obliku trokuta. Zalisci mu na obrazima bijahu ravni i dugački; kosa, frizura, nos, usta, brada — sve kao da je još donedavno bilo pod prešom. Počeo je govoriti kao pravi poslovni čovjek. Od samog početka stao se žaliti na neobra-zovanost vlastelina u okolici, na velike poslove koji ga čekaju. Primio je Cičikova otmjeno, prijazno i lijepo, iskazao mu potpuno povjerenje i s užitkom ispričao koliko ga je samo truda stajalo dok nije uzdigao imanje do današnjeg blagostanja, kako je bilo teško protumačiti običnom se-ljaku da ima i uzvišenijih pobuda koje se u čovjeku javljaju zahvaljujući prosvjeti, raskoši i umjetnosti, koliko se morao boriti s neukošću ru-skoga seljaka da ga obuče u njemačke hlače i bar koliko-toliko probudi u njemu više ljudsko dostojanstvo; kako sve dosad nije uspio, uza sve napore, natjerati seljanke da obuku steznik, a u Njemačkoj je, gdje je on 1814. godine boravio sa svojom pukovnijom, mlinareva kćerka znala čak svirati na klaviru, govorila francuski i pozdravljala svakog poklecujući. Sažalno je pripovijedao o tome kako su vlastelini u susjedstvu dozlaboga neobrazovani, kako ne misle mnogo na svoje podanike, kako su mu se čak i smijali kad im je pokušavao objasniti da su za gospodarstvo prije-ko potrebni računovodstvo, uredi za komisije, pa i za odbore, da bi se spriječile svakojake krađe, i da bi se znalo za svaku stvar, i da se pisar, nadstojnik i knjigovođa ne školuju kako god, nego da steknu fakultetsku naobrazbu; kako nije uspio, uza sva uvjeravanja, uvjeriti vlasteline koliko bi koristi imala njihova imanja od toga kad bi svaki seljak bio tako odgo-jen da, idući za plugom, čita knjigu o gromobranima. Na to je Čičikov pomislio: "E, teško da će ikad doći takvo vrijeme. Evo, ja sam pismen, a ni do dandanas nisam još pročitao Groficu de Lavul-liere."Strahovito neznanje! — reče na kraju pukovnik Koškarjov. — Mraksrednjeg vijeka, a svemu tome nema pravog lijeka... Vjerujte mi danema! Ipak, ja bih znao sve to ispraviti; znam jedno sredstvo, sasvimpouzdano.Koje?Da se svi do jednoga u Rusiji obuku kao Nijemci. Ništa više nije po-

trgovina procvjetala i nastalo bi zlatno doba u Rusiji. Čičikov se zagleda u njega i pomisli: "Ama, s ovim se, izgleda, ne treba cifrati." I ne časeći ni časa, objasni odmah pukovniku, tako i tako, da mu trebaju takve i takve duše, pa da sklope takve i takve ugovore.Koliko mogu razabrati iz vaših riječi — reče pukovnik, ni najmanjezbunjen — radi se o molbi, je li tako?Upravo tako.Onda je podnesite napismeno. Vaša će molba biti proslijeđena Komisiji za predstavke. Komisija će je zaprimiti i uputiti meni. Od mene ćeotići Odboru za seoske poslove, gdje će se svi podaci provjeriti i nadopuniti. Glavni upravitelj i računovodstvo donijet će u najskorije vrijemerješenje i posao će biti obavljen.Čičikov se snebi.Ali dopustite — reče — to će se otegnuti unedogled.Aha! — usklikne pukovnik smješkajući se. — Eto, u tome je baš prednost administrativnog postupka! Istina je da će se stvar malo otegnuti,ali zato ništa neće promaknuti; vidjet će se lijepo svaka sitnica.Ali, molim vas... Kako se može o tome pismeno raspravljati? Pa to jeipak takva stvar... Te su duše ipak, u neku ruku... mrtve.Vrlo dobro. Samo tako napišite, da su duše u neku ruku mrtve.Ali kako opet — mrtve? Tako ipak ne mogu napisati. Iako su mrtve,treba ipak izgledati kao da su žive.U redu. Tako i napišite: "treba ipak, potrebno je, izgledati kao da suživeŠto da čovjek radi s pukovnikom? Čičikov odluči sam pogledati kakve su to komisije i odbori; ono što je vidio nije bilo za čudo, nego je nadma-šilo sva njegova očekivanja. Komisija za predstavke postojala je samo na natpisu. Njezin predsjednik, prijašnji sobar, bio je prebačen u nedavno osnovani Seoski građevni odbor. Na njegovo je mjesto došao pisar Ti-moška, ali je upućen da provede istragu o sporu između pijanice špana i seoskog kneza, lupeža i varalice. Činovnika — ni od korova.Ma što je ovo?... Kako se tu uopće može nešto izvesti na čistac?reče Čičikov svom pratiocu, službeniku za posebne zadatke, kojegmu je pukovnik bio dodijelio.Ništa se tu ne može izvesti na čistac — odgovori mu pratilac — svevam je kod nas ovako zbrkano. Kod nas vam, kao što vidite, svime upravlja Građevna komisija, odvlači ljude s posla i šalje ih kamo god hoće.Jedino se isplati biti u Građevnoj komisiji. — Bilo je očito da je on nezadovoljan Građevnom komisijom. — Kod nas vam je sve tako uređeno

Mrtve duše

samo na papiru."Treba mu to ipak reći" — pomisli Čičikov i, kad se vrati do pukovnika, reče mu da kod njega vlada velika zbrka, da se ništa ne može izvesti na čistac i da ga Građevna komisija nemilice pljačka. Pukovnik je planuo plemenitim gnjevom. Odmah je dohvatio pero i papir i napisao osam najstrožih pitanja: na temelju čega Građevna komisija samovoljno raspolaže činovnicima koji njoj nisu podređeni? Kako je glavni upravitelj mogao dopustiti da predsjddnik ode na vođenje istrage a da nije povjerio nekom drugom svoju dužnost? I kako može Odbor za seoske poslove trpjeti da uopće ne postoji Komisija za predstavke? "E, sad će biti čuda i pokore" — pomisli Čičikov i poče se opraštati. — Ne, neću vas pustiti da odete. Za najviše dva sata dobit ćete odgovore na sva svoja pitanja. Ja ću sad vaš slučaj povjeriti posebnom službeniku koji se nedavno vratio sa studija. Sjednite malo kod mene u biblioteku. Tu imate sve što vam je potrebno: knjige, papir, pera, olovke — sve. Služite se slobodno svime — tu ste sad vi gospodar. Tako je govorio Koškarjov dok ga je vodio u knjižnicu. Bijaše to golema dvorana puna knjiga od poda do stropa. Bilo je tu čak i punjenih životinja. Knjige su bile iz svih struka — iz šumarstva, marvogojstva, svinjogojstva, vrtlarstva, na tisuće svakojakih časopisa, priručnika i mnogo časopisa u kojima su izloženi najnoviji rezultati iz razvoja konjogojstva i prirodnih znanosti. Bilo je i ovakvih naslova: Svinjogojstvo kao nauka. Kad je vidio da su sve to knjige uz koje se ne može baš ugodno provesti vrijeme, Čičikov priđe drugom ormaru. Iz zla — u gore. Tu bijahu same filozofske knjige. Jedna je od njih nosila naslov Filozofija u smislu znanosti; šest svezaka u nizu imalo je zajednički naslov: Pripremni uvod u teoriju mišljenja u svoj svojoj cjelini, ukupnosti, biti i primjeni shva-ćanja organskih osnova obostranog razdvajanja društvene proizvodnje. Gdje god bi otvorio knjigu, na svakoj stranici sve same takve riječi kao što su pojava, razvoj, apstraktnost, izolacija, ekskluzivnost i vrag zna što sve još ne. — Ne, to nije za mene — reče Čičikov i priđe trećem or-maru, u kojem su bile sve same knjige o likovnoj umjetnosti. Odatle je izvukao nekakvu knjižurinu s nepristojnim mitološkim sličicama i uzeo je razgledati. To je bilo nešto po njegovu ukusu. Takve se sličice sviđaju neženjama srednjih godina. Kažu da su se u posljednje vrijeme počele sviđati čak i starkeljama koje su izoštrile ukus na baletu. Što možemo, ljudi našeg doba vole paprene začine. Kad je razgledao tu knjigu, Čiči-kov izvuče još jednu sličnu, ali se uto pojavi pukovnik Koškarjov zažare-na lica, s papirom u ruci.

Drugi dio - treće poglavlje

što ostali ne razumiju. Zato ću ga postaviti na najviši položaj, uvest ću posebnu, višu upravu, a njega ću imenovati za predsjednika te uprave. Evo što je napisao..."No, hvala ti, Bože" — pomisli Čičikov i pripremi se slušati. Pukovnik poče čitati:"Pristupivši razmatranju povjerenog mi od vaše milosti naloga, častmi je izvijestiti vas kako slijedi: 1) Već u samoj molbi gospodina ko-leškog savjetnika i nosioca ordena Pavla Ivanoviča Čičikova sadržan jestanovit nesporazum: u izjavi kojom se traže revizijske duše pogođeneraznim naprasitostima, navedene su i umrle duše. Pod time se vjerojatno izvoljelo misliti na duše koje su blizu smrti, a ne na umrle; jer, umrlese ne mogu kupovati. Zašto bi se kupovalo kad ničega nema? Tako namgovori i sama logika. A ni u jezikoslovlju, očito, nisu baš daleko odmakli..." — Tu Koškarjov na trenutak zastane u čitanju i reče: — Ovdje vasje, lopov... malo bocnuo. Ali priznajte, ipak, da vješto piše — ministarskistil; a samo je tri godine studirao, nije još ni završio studij. — Koškarjovnastavi čitati: ".. .u jezikoslovlju očito nisu baš daleko odmakli... jer su odušama napisali da su umrle, a svatko tko je studirao znanost o ljudskimspoznajama dobro zna da je duša besmrtna. 2) Takvih spomenutih re-vizijskih duša, koje su otišle ili preminule, ili, kako su se oni nepravilnoizvoljeli izraziti, umrle, nema uopće na imanju a da nisu založene, sve suzajedno, bez iznimke, ne samo založene nego i prezaložene, uz dodatakod stotinu pedeset rubalja po duši, osim omanjeg sela Gurmajlovke, zakoje se vodi spor s vlastelinom Prediščevom, te stoga ne može biti danoni na prodaju ni u zalog."Pa zašto mi to niste prije rekli? Zašto ste me zadržavali zbog pustihtrica? — srdito će Čičikov.A otkud sam ja to mogao znati? U tome je baš prednost administrativnog postupka, što je sad sve jasno kao na dlanu."Budala si ti, glupa svinja!" pomisli Čičikov. "Kopao si po knjigama, a što si naučio?" Ne mareći više ni za kakvu pristojnost i doličnost, zgrabi kapu pa na vrata. Kočijaš je bio spreman, nije ni isprezao konje jer je znao da bi za hranu morao podnijeti pismenu molbu, i da bi rješenje da se konjima dade zobi — dobio tek sutradan. Koliko je god Čičikov bio grub i neuljudan, Koškarjov je ipak ostao prema njemu neobično ulju-dan i fin. Silom mu je stisnuo ruku i prinio je srcu, zahvaljujući što mu je pružio priliku da mu pokaže na djelu službeni postupak. Dodao je da treba svakako sve još pošteno prodrmati i prekoriti, jer ljudi mogu lako zadrijemati, a opruge seoske upravo zahrđati i oslabiti, i da mu je nakon

M rtve duše

će se zvati Komisija za nadzor Građevne komisije, tako da se nitko više neće usuditi ništa ukrasti."Magare] Budala!" — mislio je Čičikov cijelim putem, srdit i nezadovo-ljan. Vraćao se već pod zvijezdama. Nebo je bilo tamno. Po selima su gorjela svjetla. Kad se dovezao do ulaznih stuba, opazio je kroz prozore da je stol već prostrt za večeru.Što ste tako okasnili? — upita ga Kostanžoglo kad se Čičikov pojavina vratima. -iO čemu ste toliko raspravljali s tim čovjekom? — priupita ga Platonov.Dotukao mel — reče Čičikov. — Takve budale nisam u životu vidio.To još nije ništa — reče Kostanžoglo. — Koškarjov je zabavna pojava.Potreban je zato što se u njemu karikirano i jasnije odražavaju glupostipametnih ljudi. Uveli su urede i nadleštva, i direktore, i radionice, itvornice, i škole, i komisije, i vrag zna što sve ne. Baš kao da imajuvlastitu državu! I kako vam se sad to sviđa, pitam ja vas. Vlastelin kojiima obradive zemlje, a nema dovoljno seljaka da je obrađuju sagradio jetvornicu svijeća, pozvao majstore iz Londona, postao kramar nekakav!A drugi neki, još veća budala, sagradio tvornicu svile!Pa i ti imaš radionice — pripomene Platonov.Ali tko ih je osnovao? Same su se osnovale: nagomilalo se vune, nemaš je gdje prodati, pa sam počeo tkati sukno, i to debelo sukno, obično, koje se odmah na tržnici po jeftinoj cijeni razgrabi. Riblju su krljušt,na primjer, ribari šest godina zaredom odbacivali kod mene na obalu; pakud ću s njom? I tako sam počeo praviti od nje ljepilo i zaradio četrdesettisuća. Sve je kod mene tako počelo."Sav je vražji!" — mišljaše Čičikov zureći u njega. "Taj zna mlatiti pare!"I ja ne gradim radi toga ništa posebno. Nema kod mene zgrada sa stupovljem i klasičnim zabatima. Ne pozivam ja majstore iz inozemstva. Ine bih nikad seljaka odvukao od obrađivanja zemlje. U radionicama kodmene rade samo kad je slaba godina, sve sami došljaci, za koricu kruha.Takvih radionica ima mnogo kod mene. Pregledaj samo malo pažljivijesvoje gospodarstvo pa ćeš vidjeti da se svaka krpa može iskoristiti, da tisvaki otpadak može donijeti prihod, tako da poslije sve samo odbijaš iveliš: ne treba mi više!To je pravo čudo! Ali najveće je čudo što svaki otpadak donosi prihod! — reče Čičikov.Hm! Ali nije samo to... — Kostanžoglo zastane u riječi jer se u

D rug i d io - treće poglav lje

dan drugi pametnjaković, znate što je podigao kod sebe? Ubožnicu, kamenu zgradu u selu! Bogougodno djelo!... Ako već hoćeš pomagati, onda pomaži svakome da izvrši svoju dužnost, a nemoj ga odvraćati od njegove kršćanske dužnosti. Pomozi sinu da primi k sebi bolesnog oca, a nemoj mu davati mogućnost da ga se otarasi. Daj mu radije sredstva da pruži kod kuće utočište svojemu bližnjemu i bratu, daj mu za to novaca, pomozi mu koliko god možeš, ali nemoj ga odvajati od njih, jer će tada dići ruke od svih svojih kršćanskih dužnosti. Naprosto Don Kihoti na svakom koraku!... Dvjesto rubalja otpada godišnje na jednog čovjeka u ubožnici!... Ja bih za te novce u svom selu uzdržavao deset ljudi godišnje!Kostanžoglo se rasrdi i otpljune.Čičikova nije zanimala ubožnica — radije bi poveo razgovor o tome kako svaki otpadak može donijeti prihod. Ali Kostanžoglo se već rasr-dio, žuč je u njemu uskipjela i riječi potekle.— A eno vam opet drugog Don Kihota, u prosvjećivanju: otvara škole!E pa, u redu, jer što je, na primjer, korisnije čovjeku od pismenosti?Ali kako se on prihvatio toga? Eto, dolaze mi seljaci iz njegova sela potužiti mi se: "Što je to, pobogu? Sinovi nam se posve oteli, neće nampomagati u poslu, svi bi htjeli u pisare, a samo za jednog ima mjesta."Eto kako je ispalo na kraju.Čičikovu nije bilo ni do škola, ali Platonov prihvati razgovor na tu temu:— Ipak, ne treba opet na tome stati samo zato što sad nije potrebnoviše pisara: poslije će zatrebati. Treba misliti na potomstvo.— Ma daj budi bar ti, brate, pametan! Što vam je sad stalo do togpotomstva? Svak bi htio da bude nekakav Petar Veliki. Gledaj ti radijesebi pred noge, a ne gledaj na potomstvo; brini se o tome kako da tiseljak postane imućan i bogat, i da ima vremena učiti od svoje volje,a ne da mu sa štapom u ruci govoriš: "Uči!" Tko bi znao odakle svepočinju!... Evo, slušajte, evo, prosudite i sami... — Tu se Kostanžoglo primakne bliže Čičikovu i, da bi ga ovaj bolje shvatio, zakvači seza njega, to jest turi mu prst u rupicu za dugme na fraku. Ama, štomože biti jasnije od toga? Imaš seljake zato da štitiš njihov seljačkinačin života. A u čemu je taj način života, u čemu je seljački posao? Uobrađivanju zemlje? Pa gledaj onda da bude dobar poljoprivrednik. Jeli jasno? Nije, našli se pametnjakovići koji vele: "Treba seljaka izvući iznjegova položaja. On živi suviše grubo i prosto — treba ga upoznati sluksuzom." Kad već sami, zahvaljujući toj raskoši, nisu više ljudi, nego

- - - A

M rtve duše

više nema osamnaestogodišnjeg dečka koji nije već sve iskusio: ni zubi više nema, i ćelav je, i htjeli bi sad i seljake zaraziti. A hvala Bogu što je kod nas ostao barem još jedan zdravi stalež koji nije upoznao sve te prohtjeve. Na tome treba jednostavno zahvaljivati dragom Bogu. Daj Bože da svi budu ratari!Vi dakle mislite da je najprobitačnije baviti se poljoprivredom?upita ga Cičikov.Najprirodnije, a ne najprobitačnije. (Dbrađuj zemlju u znoju licasvog. Tako nam je svima rečeno, i to nije uzalud rečeno. Dokazanoje već vjekovnim iskustvom da je čovjek iz ratarskog staleža moralnočistiji. Gdje je ratarstvo ugrađeno u temelje društvenog života, tamovlada izobilje i zadovoljstvo; nema siromaštva, nema raskoši, ali ima zadovoljstva. Obraduj zemlju, rečeno je čovjeku, radi... nema tu mjestamudrovanju! Ja velim seljaku ovako: "Za koga god radio, za mene, zasebe, za susjeda, svejedno je, samo radi! U radu ću ti ja prvi pomoći.Ako nemaš marve, evo ti konja, evo ti krave, evo ti kola... Spremansam dati ti sve što trebaš, samo radi! Za mene je smrt kad vidim dati je gospodarstvo nesređeno. Kad vidim kod tebe nered i siromaštvo.Neću trpjeti dangubljenje. Ja sam tu nad tobom zato da radiš." Hm,misle povećati prihode s pomoću radionica i tvornica! Ma radije tigledaj da ti svaki seljak bude bogat, pa ćeš i ti biti bogat, i bez tvornica,i bez radionica, i bez svih tih glupih novotarija.Što vas sve dulje čovjek sluša, poštovani Konstantine Fjodorovičureče Čičikov — to više dobiva želju slušati vas. Recite mi, velešto-vani gospodine, kad bih ja, recimo, nakanio postati vlastelin, na primjer u vašoj guberniji, na što bih najviše morao obratiti pozornost: štobih morao raditi, kako bih morao postupati da se za kratko vrijemeobogatim, da, takoreći, izvršim svoju osnovnu građansku dužnost?Kako biste morali postupiti da se obogatite? Pa, evo kako... — rečeKostanžoglo.Hajdemo večerati! — reče domaćica, pa ustane sa sofe i stane; nasred sobe omotavajući šalom svoje mlade uzdrhtale ruke.Cičikov poskoči sa stolca lako, gotovo kao vojnik, pohita do domaćice s blagim smiješkom na licu pažljivog kavalira, podmetne joj ruku kao obramnicu i svečano je povede kroz dvije sobe u blagovaonicu, držeći za sve vrijeme glavu umiljato nakrivljenu na jednu stranu. Sluga skine poklopac sa zdjele s juhom, svi se na stolcima primaknuše bliže stolu i prihvatiše se juhe. Kad je pokušao juhu i popio čašicu likera (liker je bio izvrstan), Čiči-

D rug i d io - treće pog lav lje

— Dopustite, poštovani gospodine, da se vratimo na temu prekinutog razgovora. Pitao sam vas što da činim, kako da postupim, kako da se najbolje prihvatim...1

— Kad bi on za to imanje zatražio i četrdeset tisuća, odmah bih muizbrojio novce.Hm! — Cičikov se zamisli. — A zašto ga onda sami ne kupite? — izusti pomalo bojažljivo.Pa čovjek treba ipak znati gdje mu je granica. Ja ionako imam previšeposla oko svojih posjeda. Osim toga, naši plemići već viču na mene daiskorištavam tobože tuđu nevolju i njihovo propadanje, da kupujem zemlju budzašto. To mi je već dozlogrdilo.Plemstvo je uopće sklono ogovaranju! — reče Cičikov.A tek kod nas, u našoj guberniji... Nemate pojma što sve govoreprotiv mene. I ne zovu me drugačije nego škrticom i tvrdicom prvogareda. A za sebe imaju uvijek opravdanje. "Ja sam, naravno", veli, "svespiskao, ali samo zato što sam udovoljavao višim životnim potrebama.Meni su potrebne knjige, ja moram živjeti raskošno da bih unapređivaoprivredu; inače bi čovjek mogao živjeti a da ne propadne, kad bi živioonako svinjski kao Kostanžoglo." Eto, tako govore!Ja bih volio biti takva svinja! — reče Čičikov.A sve to zato što ne priređujem ručkove i ne pozajmljujem im pare.A ručkove ne priređujem zato što bi me to opterećivalo, nisam na tonavikao. Ako mi tko dođe i želi jesti ono što ja jedem, neka izvoli! Novcene pozajmljujem jer je pozajmljivanje novaca glupost. Slobodno dođiako su ti novci potrebni, pa mi potanko razloži što ćeš s mojim novcima.Ako iz tvojih riječi razaberem da ćeš ih pametno uložiti i da će ti novcidonijeti očitu dobit, neću te odbiti niti ću čak uzeti kamate od tebe. Alibacati novac u vjetar neću. Neka mi na tome nitko ne zamjeri. On bi dapriredi nekakav ručak svojoj ljubavnici, ili da na neki ludi način namjestisebi kuću, a ja da mu za to pozajmljujem pare!...Tu Kostanžoglo otpljune i umalo što ne izgovori pred ženom koju nepri-stojnu riječ i psovku. Nemila sjenka sumorne hipohondrije zamrači mu živahno lice. Na čelu mu se uzduž i poprijeko pojaviše bore, odajući da

1. Ovdje u rukopisu nedostaju dvije stranice. U prvom izdanju drugog sveska "Mrtvih duša" (1855.) stoji napomena: "Ovdje je izostalo nešto iz razgovora Knctan*oda s Cinkovom. Valia DretDOStaviti da ift K

M rtve duše

mu se od gnjeva uzburkala žuč. Čičikov popi čašicu malinovače i reče:

Dopustite, veleštovani gospodine, da se ponovo vratimo na temuprekinutog razgovora. Kad bih, recimo, ja kupio to imanje koje ste izvoljeli spomenuti, za koje bih se vrijeme, kako bih se brzo mogao obogatititoliko...Ako se želite naglo obogatiti, nećete se nikad obogatiti — prekinega u riječi oporo i odlučno Kostanžoglo, i Halje neraspoložen. — Ako seželite obogatiti ne pitajući za vrijeme, onda ćete se brzo obogatiti.Tako, dakle — reče Cičikov.Da — odlučno će Kostanžoglo, baš kao da se ljuti na samog Čičikova.Treba imati ljubavi za posao; bez toga nema ništa. Treba zavoljetigospodarstvo, da! I vjerujte mi da to nije nimalo dosadan posao! Izmislili su da je na selu čamotinja... a ja bih svisnuo od čamotinje kad bihsamo jedan dan proveo u gradu kako ga oni provode! Dobar gospodarnema se vremena dosađivati. U životu mu ništa nije prazno — sve je dokraja ispunjeno. Uzmite samo taj raznoliki ciklus godišnjih poslova — ito kakvih poslova! Poslova koji zaista uzdižu duh, da i ne govorimo oraznolikosti. Tu čovjek kroči usporedo s prirodom, s godišnjim dobima,sudionik je i sugovornik u svemu što se zbiva i stvara oko njega. Još nijeni granulo proljeće a već počinju radovi: dopremaju se drva i sve ostalodok putevi još nisu raskvašeni, priprema se sjeme, pregrće se i mjerižito po ambarima i suši se, utvrđuju se nove daće. A kad se rastopisnijeg i prolomi led na rijekama, radi se grozničavo na sve strane: ovdjese tovare brodovi, ondje se krče šume, sadi se po vrtovima drveće iposvuda se ruje po zemlji. Po povrtnjacima radi motika, u poljima plugi brana. I počinje sjetva. Čas posla! Sije se buduća ljetina! Dođe ljetokosidba, najveći ratarski blagdan. Čas posla! Slijedi žetva za žetvom:za raži pšenica, za ječmom zob, a tu je i čupanje konoplje. Slažu se stogovi, dižu se kamare. Pa onda prođe i polovica kolovoza — i vozi se svena gumna. Dođe jesen — opet se ore i sije ozimo žito, popravljaju seambari, sušare, obori, ispituje se žito i počinje vršidba. Dođe zima — aradovi ne jenjavaju: prvo žito vozi se u grad, mlati se po svim gumnima,prevozi se izmlaćeno žito iz sušara u ambare, po šumama se sijeku i piledrva, dovozi se opeka i građa za proljetnu gradnju. Ama, jednostavno,ne može se sve ni nabrojiti! I kako raznoliki poslovi! Zaviriš tu i tamo:i u vodenicu, i u radionice, i na radilišta, i na gumna! Odeš i do seljakada vidiš kako radi za sebe. Čas posla! A za mene je pravo uživanje akotesar vješto rukuje sjekirom; mogao bih i dva sata stajati uza nj — tako

D rug i d io - treće pog lav lje

se sve oko tebe samo množi i množi, donoseći plod i prihod! Ne mogu vam ni opisati kakvo je to zadovoljstvo. I to ne zato što se plodi novac— novac je novac — nego zato što je sve to djelo tvojih ruku, zato štovidiš kako si ti pokretač svega toga i stvaralac svega, i kako se oko tebe,kao oko kakvog čarobnjaka, širi obilje i dobrobit za sve. Gdje ćete jošnaći slično uživanje? — reče Kostanžoglo, a kad podigne glavu, na licumu ne bijaše više ni traga od bora. Sav je sjao, kao car na dan svečanekrunidbe. — Ma ni na cijelom svijetu nećete naći takva uživanja! Tu,upravo tu čovjek nasljeduje Bogu: Bog je ostavio za sebe stvaranje kaonajveće uživanje, i traži od čovjeka da i on stvara blagostanje i skladnovodi poslove. I još kažu da je to dosadno!Čičikov se zanio slušajući domaćinove milozvučne riječi kao da sluša pjev rajske ptice. Gutao je slinu. Oči mu se zacaklile od dragosti, sveje-dnako bi ga samo slušao.Konstantine! Vrijeme je da se dignemo od stola — reče domaćicapridižući se sa stolca. Platonov ustane, Kostanžoglo ustane, pa i Čičikovustane, premda mu se svejednako sjedilo i slušalo. Podmetnuvši rukukao obramnicu, povede natrag domaćicu. Ali glava mu sad nije bila onako umiljato naherena, a nije bilo ni one lakoće u pokretima jer je biozaokupljen praktičnim mislima i prosudbama.Govorili vi što vam drago, svejedno je dosadno — reče Platonovidući za njima."Čini mi se da naš gost nipošto nije glup čovjek", mišljaše domaćin, "ozbiljno govori i ne razmeće se riječima." I još se bolje raspoloži, baš kao da se i sam zagrijao svojim riječima i kao da likuje što je našao čovje-ka koji je spreman slušati pametne savjete.Kad su se zatim svi smjestili u udobnoj sobici osvijetljenoj svijećama, sučelice staklenim vratima umjesto prozora, Čičikov se razdraga kao što već odavno nije. Baš kao da je nakon duga putovanja stigao pod rodni krov, kao da je svemu došao kraj i kao da je postigao sve što želi, bacio skitnički štap i rekao: "Dosta je bilo!" Tako je bajno bio raspoložen po-slije razborite besjede domaćinove. Ima tako za svakoga čovjeka besjeda koje su mu nekako bliže i srodnije od drugih. I često neočekivano, u ne-koj gluhoj i dalekoj zabiti, gdje nema ni žive duše, naiđeš na čovjeka čije te tople riječi zagriju pa zaboraviš i na neprohodne ceste, i na neudobna prenoćišta, i na suvremeni svijet pun ljudskih gluposti i varki kojima te obmanjuju. I dovijeka će ti zatim ostati urezana u sjećanje tako prove-dena večer i sve ono što se tada dogodilo, i sve kako je bilo: i tko je sve bio prisutanj i tko je gdje stajao, i što je držao u ruci, i zidovi, i kutovi,

M rtve duše

Tako je i Čičikov zapamtio sve što je doživio te večeri: i tu tijesnu, skromno uređenu sobicu, i dobroćudan izraz na licu svog domaćina, i lulus jantarovim usnikom koju su donijeli Platonovu da puši, i dim koji jePlatonov puhao Jarbu u debelu njušku, i smijeh pristale domaćice isprekidan riječima: "Ma dosta, nemoj ga mučiti!", i svijeće što su veselogorjele, i cvrčka u kutu, i staklena vrata, i proljetnu noć što se nalaktilana vršike drveća i gledala ih kroz vrata, i prpljetne slavuje što su biglisaliu guštiku. ■*

— Slatke su mi vaše riječi, veleštovani Konstantine Fjodoroviču — izusti Čičikov. — Mogu reći da nisam u cijeloj Rusiji sreo čovjeka koji bivam po pameti bio ravan.Kostanžoglo se osmjehne i reče:

E, Pavle Ivanoviču, ako baš želite upoznati pametna čovjeka, ima kodnas zaista jedan o kome se slobodno može reći da je "pametan čovjek",kome ja nisam ni do koljena.Tko je taj? — začuđeno će Čičikov.To je naš zakupac državnog poreza Murazov.Već drugi put čujem za njega! — usklikne Čičikov.To je čovjek koji bi znao upravljati ne samo imanjem nego i cijelomdržavom. Da ja imam državu, odmah bih njega postavio za ministra financija.Čuo sam za njega. Kažu da je to čovjek koji je stekao bajoslovno bogatstvo, kažu da je zgrnuo deset milijuna.Kakvih deset! Preko četrdeset! Uskoro će pola Rusije biti u njegovimrukama.Ma što ne kažete! — uzvikne osupnuti Čičikov.O tome nema dvojbe. Kod njega sad prirast kapitala teče nevjerojatno brzo. To je jasno. Polako se bogati samo onaj tko ima stotinjak tisuća;a tko ima milijune, taj ima velik radijus: što god zagrabi, udvostruči se iutrostruči. Područje, polje njegove djelatnosti nema granica. Više nemani suparnika. Nema se s kim natjecati. Koju god cijenu nečemu odredi,ta cijena mora ostati jer je nema tko oboriti.Izbečivši oči i zinuvši, Čičikov je kao skamenjen gledao u oči Kostanžo-gla. Presjekao mu se dah.— To je upravo nepojmljivo! — reče kad se malo oporavio. — Čovjekuse misao skameni od straha. Ljudi se dive mudrosti Providnosti promatrajući kukca, a za mene je mnogo veće čudo kako se u rukama jednogsmrtnika mogu prometati tako goleme svote! Dopustite da vas usputnešto priupitam: je li da to nije, naravno, u početku stečeno bez grije-

D rugi d io - treće pog lav lje

Stečeno je na posve besprijekoran način, posve poštenim sredstvi

ma.Ne vjerujem, poštovani gospodine, oprostite, ali ne vjerujem... Da suto tisuće, onda još hajde-de, ali milijuni... oprostite, ne vjerujem.Naprotiv, tisuće je teško steći bez grijeha, a milijuni se lako stječu.Milijunaš ne mora ići stranputicom, samo idi ravno i skupljaj sve što ležipred tobom! Nitko drugi to neće podići.To je upravo nepojmljivo! A najnepojmljivije je od svega to što je sveskupa počelo od kopjejke.Pa nikad i nije drugačije. Uvijek je to tako — reče Kostanžoglo. —Tko se s tisućama rodio, tko se na tisućama odgojio, taj neće ništa steći,taj već ima svoje prohtjeve i koješta drugo! Početi treba od početka, ane od sredine.Odozdo, odozdo treba početi. Tu tek dobro upoznaš život i ljude među kojima ćeš se morati poslije prometati. Kad iskusiš sam na svojoj koži neke stvari, kad naučiš da svaki novčić okreneš tri puta prije nego što ga izdaš, i kad prođeš sito i rešeto, onda se naučiš i izvještiš tako da ti se nikakav posao neće izjaloviti i da nikad nećeš propasti. Vjerujte mi da je tako. Od početka treba početi, a ne od sredine. Tko god mi kaže: "Dajte mi sto tisuća pa da vidite kako ću se začas obogatiti", tomu ja ne vjerujem, taj cilja nasumce, a ne nasigurno. Od kopjejke treba početi.Ako je tako, onda ću se ja obogatiti jer počinjem takoreći ni od čegareče Čičikov.Mislio je na mrtve duše.Konstantine, vrijeme je da pustimo Pavla Ivanoviča neka se odmori inaspava — reče domaćica — a ti nikako da prestaneš naklapati.Svakako ćete se obogatiti — reče Kostanžoglo ne slušajući domaćicu.Poteći će vam rijeke, rijeke zlata. Nećete znati kamo ćete s novci

ma.Kao začaran sjedio je Pavel Ivanovič, a misli mu se vrzle u zlatnom krajusve većih sanjarija i snohvatica.Zbilja je, Konstantine, vrijeme da Pavel Ivanovič legne.— Ma što je tebi? Idi ti spavaj ako te je volja! — reče domaćin, ali ušuti— glasno se po sobi razleglo Platonovljevo hrkanje, a odmah za njimzahrče još glasnije Jarb. Već je odavno iz daljine bila odjeknula lupa očeličnu ploču. Minula je ponoć. Kostanžoglo uvidje da je zaista vrijemespavanju. Svi poželješe laku noć jedni drugima, raziđoše se i uskoro po-zaspaše.Jedino se Čičikovu nije spavalo. Bio je potpuno budan. Premišljao je o

Mrtve duše Drugi dio - četvrto poglavlje

razgovora s domaćinom sve mu je postalo potpuno jasno; mogućnost da se obogati činila mu se očiglednom. Teški posao oko vođenja gospodar-stva postao mu je sad tako lak i razumljiv, i tako mu se činio prirođenim njegovoj naravi, da je ozbiljno počeo pomišljati na to kako da kupi pravo imanje, a ne samo da ga priželjkuje; odmah je odlučio da za novce koje će dobiti od hipotekarne banke za svoje nestvarne duše kupi imanje koje će biti posve stvarno.

Već je gledao sebe kako posluje i upravljfe imanjem baš onako kako ga je učio Kostanžoglo — okretno, oprezno, da ne uvodi ništa novo dok ne upozna skroz-naskroz ono staro, da dobro promotri sve rođenim očima, da upozna sve seljake, da odbaci sve što je nepotrebno, da se sav preda poslu i gospodarstvu. Već je predosjećao zadovoljstvo koje će ga obuzeti kad zavede potpuni red i kad se žustro pokrenu sve opruge gospodarstva pomičući neprestance jedna drugu. Uzavret će rad i, kao što se u dobru mlinu začas izmelje brašno od zrnja, tako će se od svakakvog smeća i stareži mljeti sama gotovina. Čudesni domaćin neprestance mu je bio pred očima. To je bio prvi čovjek u Rusiji prema kome je osjetio osobno poštovanje. Do tada je poštovao ljude bilo zbog visokog čina, bilo zbog velikog bogatstva! Zbog same pameti nije poštovao još nikoga. Kostan-žoglo je bio prvi. Čičikov je shvatio i to da s takvim čovjekom nema smi-sla razgovarati o mrtvim dušama, da bi bilo neumjesno uopće načinjati razgovor o tome. Sad ga je privlačio drugačiji plan — da kupi imanje od Hlobujeva. Imao je deset tisuća, a još deset tisuća kanio je uzajmiti od Kostanžogla, koji je sam rekao da je voljan pomoći svakome tko se želi obogatiti i voditi gospodarstvo. Preostalih deset tisuća mogao bi se ob-vezati da će isplatiti kasnije, kad založi mrtve duše. Zasad još nije mogao založiti sve kupljene duše jer još nije imao zemlje na koju bi ih preselio. Premda je uvjeravao ljude da ima zemlje u Hersonskoj guberniji, ta je zemlja postojala uglavnom u njegovim pretpostavkama. Namjeravao je kupiti još zemlje u Hersonskoj guberniji jer se ondje zemlja prodavala u bescjenje, čak se i besplatno dijelila, samo da se netko naseli na nju. Mislio je i o tome kako se mora požuriti da još kupi bjegunaca i mrtvaca od koga stigne, jer se vlastelini upravo natječu u tome tko će prvi založiti svoje imanje, pa uskoro možda i u cijeloj Rusiji neće više ostati nijednog kutka koji nije založen kod države. Sve su mu te misli naizmjence punile glavu i nisu mu dale spavati. Napokon je san, koji je već puna četiri sata držao cijelu kuću, kako se kaže, u zagrljaju, prigrlio i Čičikova. Čvrsto je zaspao.

Č etvrto pog lav ljeSutradan je sve obavljeno da ne može bolje. Kostanžoglo mu je rado pozajmio deset tisuća bez kamata i bez jamstva — uz običnu priznani-cu. Tako je bio spreman pomoći svakome na putu do stjecanja imutka. Dapače, ponudio se da odvede Čičikova do Hlobujeva pa da zajedno razgledaju imanje. Nakon obilata doručka posjedaše sva trojica u kočiju Pavla Ivanoviča i krenuše; domaćinove čeze išle su prazne za njima. Jarb je trčkarao pred kočijom i rastjerivao perad sa ceste. Za nešto više od sata i pol prevalili su osamnaest vrsta i ugledali pred sobom imanje sa dvije kuće. Jedna nova i velika, koja je već nekoliko godina stajala nedovršena i nenastanjena, sami goli zidovi, i druga, mala i sta-ra. Domaćina zatekoše raščupanog i pospanog, tek se bio probudio; kaput mu bijaše pokrpan, a na cipeli rupa.Gostima se obradovao kao bogzna čemu. Baš kao da je ugledao braću s kojom se nije bio odavno vidio.Konstantine Fjodoroviču! Platone Mihajloviču! — uskliknuo je. —Rođeni moji! Da znate kako ste me počastili svojim posjetom! Samoda protrljam oči! Već sam ozbiljno mislio da mi nitko više neće svratiti. Svi me se klone kao kuge, misle da ću tražiti novaca. Eh, teškoje, teško, Konstantine Fjodoroviču! Vidim da sam svemu sam kriv!Sto mogu? Svinja živi kao svinja. Oprostite, gospodo, što vas ovakavdočekujem, na cipelama mi, kao što vidite, rupe. Nego, čime da vaspočastim, recite?Samo bez ceremonija, molim vas! Došli smo po poslu — reče Kostanžoglo. — Evo, doveo sam vam kupca, Pavla Ivanoviča Čičikova.— Baš mi je drago da se upoznam s vama. Dajte da vam stisnem

ruku.Čičikov mu pruži obje ruke.— Htio bih vam, poštovani Pavle Ivanoviču, pokazati imanje vrijedno— x v_:„ XT------------------------J „t; to cnmnAn Ao va<; nnitam ieste li£UČjili?

M rtve duše D rugi d io - četvrto pog lav lje

Jesmo, jesmo — reče Kostanžoglo samo da ga se otrese. — Nego,hajdemo odmah, da ne gubimo vrijeme.Hajdemo, kad je tako.Hlobujev dohvati kapu. Gosti natakoše na glave kape i svi pođoše pješice da razgledaju posjed.

Hajde da razgledamo moj nered i neurednost — reče Hlobujev.Pravo ste, naravno, učinili što ste ručali. Vjerujete li, KonstantineFjodoroviču, da nijedne kokoši nemarni u kući, eto dokle sam dotjerao! Ponašam se kao svinja, prava svinja!Duboko uzdahne pa kao da nasluti da neće izazvati mnogo sažaljenja kod Konstantina Fjodoroviča jer je ovome srce prilično tvrdo, uhvati ispod ruke Platonova i pođe s njim naprijed privijajući ga čvrsto uza se. Kostanžoglo i Cičikov zaostaše malo, pa se uhvatiše također ispod ruke i pođoše za njima zadržavajući razmak.— Teško je, Platone Mihajliču, teško! — kazivaše Hlobujev Platonovu. — Nemate pojma kako mi je teško! Besparica, beshljebica, boso-tinja! No, sve bi to bile trice i kučine da sam mlad i sam. Ali, kad tesve te nedaće počnu krhati pod stare dane, a uz tebe je žena i petorodjece, ojadiš se, htio — ne htio, ojadiš se...Platonov se sažali nad njim.Dobro, a ako prodate imanje, hoćete li se onda oporaviti? — upitaga-Kako oporaviti! — reče Hlobujev i odmahne rukom. — Sve ćeotići na otplatu najprečih dugova, meni neće ostati ni tisuća rubalja.Pa što ćete onda?A Bog bi ga znao — reče Hlobujev sliježući ramenima.Platonov se začudi.A zašto ništa ne poduzimate da se izvučete iz tih neprilika?Što da poduzmem?Zar nema više pomoći?Nema.Pa potražite kakvu službu, zaposlite se.Ja sam nekad bio gubernijski tajnik. Kakvo bi mi pošteno mjestomogli sad ponuditi? Plaća bi mi bila mizerna, a imam ženu i petorodjece.Uzmite nekakvo privatno namještenje. Otiđite za upravitelja imanja.A tko bi meni povjerio imanje kad sam prorajtao svoje?E pa, ako vam prijete glad i smrt, morate ipak nešto poduzeti.

kakvo namještenje.— Ama, Platone Mihajloviču, nisam vam ja više ni za šta — rečeHlobujev, pošto je uzdahnuo i čvrsto mu stisnuo ruku. — Iznemogaosam još prije nego što sam ostario, i križa me bole od starih grijeha, iimam reumu u ramenima. Kuda sam ja pristao? Sto da štetim državi!Ionako su sa svih strana navalili u državnu službu radi unosnih mjesta.Sačuvaj Bože da navale na sirotinju još više poreza radi moje plaće,ionako je sirotinji teško zbog svih onih što su na njenoj grbači. Neću,Platone Mihajloviču, Bog bio s njima!"U kakvom je ovaj stanju!" pomisli Platonov. "Ovo je ipak gore odmoje bezvoljnosti."Dotle su Kostanžoglo i Cičikov išli za njima na pristojnom razmaku iovako razgovarali:— Evo gledajte kako je sve zapustio! — govoraše Kostanžoglo pokazujući prstom oko sebe. — Do kakve je bijede dotjerao seljaka! Kaddođe do pomora stoke, onda ne smiješ više gledati samo na svojedobro. Tada sve svoje prodaj i daj seljaku marvu da ne bude nijednogdana bez sredstava za rad. Ovo sad ne bi mogao ni za nekoliko godinapopraviti, i seljak se već zalijenio, i pokvario, i propio.— Onda mislite da baš i nije najpovoljniji trenutak da se kupi ovoimanje? — upita ga Cičikov.Kostanžoglo ga odmjeri pogledom kao da mu želi reći: "Kakav si ti neznalica! Zar se s tobom zbilja mora početi od abecede?"— Nije najpovoljniji trenutak! Pa ja bih za tri godine dobivao po dvadeset tisuća godišnjeg prihoda s ovog imanja. Eto kako je nepovoljantrenutak! A petnaest je vrsta daleko od mog imanja. Čas posla! Akakva je zemlja, pogledajte samo! Sve same vodoplavne livade. Ja bihposijao lan i samo bih lana prodao za jedno pet tisuća; posadio bihrepu i na repi bih zaradio jedno četiri tisuće. Nego, eno gledajte — poobroncima izbila raž, sve je to samoniklo. Nije uopće sijao žito, toznam sigurno. Ovo imanje vrijedi sto pedeset tisuća, a ne četrdeset.Cičikov se poboja da ih Hlobujev ne čuje, pa još više zaostaše za onomdvojicom.— Eno gledajte koliko je zemlje ostalo neobrađeno! — nastavi Kostanžoglo ljuteći se opet. — Da je barem prije nekom rekao, našlo bise interesenata. E pa, ako baš nemaš čime orati, onda kopaj motikom!Mogao je uzgajati povrće. Ostavio je seljaka četiri godine bez posla.Svašta! Pa već si ga samim time pokvario i zauvijek upropastio. Već senavikao na dronjke i skitnju! To mu je već ušlo u krv.

M rtv e du še

neraspoloženja kao od tmastog oblaka...— Ne mogu više to gledati, smrt mi je gledati taj nered i tu zapušte-nost! Sad možete sklopiti s njim posao i bez mene. Oduzmite što prijetom glupanu ovo blago. On samo obeščašćuje Božji dar!I rekavši to, Kostanžoglo se oprosti sa Čičikovom, sustigne domaćina i poče se i s njim opraštati.

Zaboga, Konstantine Fj odoro viču — začuđeno će domaćin — patek ste došli i već — natrag! iNe mogu dulje ostati. Prijeko je potrebno da se vratim kući — rečeKostanžoglo, oprosti se, sjede u svoje čeze i ode.Činilo se da je Hlobujev shvatio zašto je on otišao.

Nije izdržao Konstantin Fjodorovič — reče. — Bit će da takvugospodaru nije veselo gledati ovako loše gospodarenje. Ali vjerujeteli, Pavle Ivanoviču, da ne mogu i ne mogu... ove godine skoro uopćenisam sijao žito! Kažem vam kao pošten čovjek. Nije bilo sjemena, ada i ne govorim o tome da nemam na čemu orati. Vaš je brat, PlatoneMihajloviču, kažu, izvanredan gospodar, a o Konstantinu Fjodorovičune treba ni govoriti — to je u neku ruku Napoleon. Često, bome, svemislim ovako: "Ama, zašto je toliko pameti dano jednoj glavi? Da jebar jedna kap mojoj glupoj glavi, bar toliko da mogu sačuvati svojukuću! Ništa ne znam niti šta mogu." Ah, Pavle Ivanoviču, uzmite viovo u svoje ruke! Najžalije mi je sirotih seljaka. Osjećam da im nisamznao biti... Šta mogu kad ne znam biti strog i neumoljiv. A i kakosam ih mogao naučiti redu kad sam i sam neuredan! Ja bih im najradije odmah dao slobodu, ali je Rus tako nekako stvoren da ne možeživjeti bez nekoga tko će ga podbadati... Inače će začas zadrijemati izahiriti.To je zbilja čudno — reče Platonov — zašto je to kod nas tako, akone paziš dobro na obična čovjeka, učas će se propiti i pokvariti?To vam je zbog nedostatka prosvijećenosti — pripomene Čičikov.Hja, Bog bi ga znao zašto je tako. Eto, mi smo prosvijećeni, a kakoopet živimo? Ja sam i studirao, i slušao predavanja iz svih područja, ane samo što se nisam naučio pametno i uredno živjeti nego kao da samse još više naučio kako da što više novaca trošim na svakojake noveprohtjeve i komfor, navikao sam se na stvari za koje su potrebni novci.Je li to zato što sam loše učio? Ali neće biti jer su i moji drugovi istotakvi. Možda su svega dva-tri čovjeka izvukla pravu korist iz studija,a možda je i to samo zato što su otprije bili pametni, a ostali se samotrude da upoznaju ono što kvari zdravlje i mami pare. Bogami je tako!

D rug i d io - če tv rto p o g lav lje

a ne da sami od njih nešto prime. I tako od prosvjete uzimamo samo ono što je ružnije, prihvaćamo vanjštinu a da u bit i ne diramo. Ama, ne znamo mi, Pavle Ivanoviču, živjeti nikako drugačije, a zašto ne zna-mo, to bogme nemam pojma.Mora biti neki razlog — reče Čičikov.Siroti Hlobujev duboko uzdahne i reče:Koji put mi se zbilja čini da je Rus prava propalica. Nema snažnevolje, nema odlučnosti ni ustrajnosti. Htio bi sve, a ne može ništa. Svemisliš — od sutra ću započeti nov život, od sutra ću se prihvatiti svegakako treba, ali ništa od toga: navečer se još istog dana tako prejedeš dasamo trepćeš očima i jezik ti se ukoči, sjediš kao sovuljaga i buljiš okosebe, i svi su bogme takvi.Treba uvijek sačuvati zdrav razum — reče Čičikov — savjetovati sesvaki čas sa zdravim razumom, voditi s njim prijateljski razgovor.Ma kakvi! — reče Hlobujev. — Meni se zbilja čini da mi uopće nismo od prirode razumni. Ne vjerujem da je bilo tko od nas razuman.Pa i kad vidim da netko živi uredno, da sakuplja i zgrće novce, nevjerujem ni njemu! I njega će pod stare dane navrkati vrag pa će sveu jedan mah spiskati! I svi smo mi takvi: i plemići, i seljaci, i prosvijećeni ljudi, i neprosvijećeni. Eto, bio jedan pametan seljak, počeo je odničega i stekao je sto tisuća, ali kad je stekao sto tisuća, puhnulo mu uglavu da napuni kadu šampanjcem, pa da se okupa u šampanjcu. E pa,eto, čini mi se da smo sad sve razgledali. Nema više ničega. Hoćete lijoš možda da pogledate vodenicu? Uostalom, nema u njoj kola, a nizdanje nije više nizašta.Ma što ćemo je gledati! — reče Čičikov.Ako je tako, idemo onda k meni.I svi se zajedno zaputiše k njemu.Na povratku su nailazili na iste prizore. Nered i neurednost pokazi-vahu posvuda svoje ružno lice. Sve je bilo zanemareno i zapušteno. Nastala je samo jedna nova lokva na cesti. Srdita seljanka u masnoj haljini od grubog platna istukla je na mrtvo ime jednu sirotu djevoj-čicu i psovala sve vragove na sva usta. Poizdalje su dva seljaka stoički mirno promatrala gnjev pijane žene. Jedan se češkao ispod leđa, a drugi je zijevao. Sve je na kućama zjapilo. Krovovi su također zjapili. "Moje buduće vlasništvo — seljaci" — pomisli Čičikov — "rupa do rupe i zakrpa na zakrpi!" I zaista, na jednoj kolibi, umjesto krova, ci-jele cjelcate vratnice; razvaljeni prozori poduprti motkama skinutim s vlastelinskog ambara. Ukratko, u gospodarstvu je, čini se, uveden onaj

I

Mrtve duše

Uđoše u kuću. Čičikova je donekle iznenadila mješavina neimaštine i sjajnih predmeta najmodernijeg luksuza. Usred pohabana pokućstva i posoblja — novi novcati brončani ukrasi. Na tintarnici sjedi nekakav Shakespeare; na stolu leži elegantna ručica od slonove kosti kojom sam sebi češeš leđa. Hlobujev im predstavi svoju ženu. Ta bi svuda pristala. Ni u Moskvi se ne bi osramotila. Haljina je na njoj bila uku-sna i pomodna. Najradije je pričala o gradu i kazalištu koje je u njemu osnovano. Po svemu se moglo vidjeti da \*oli selo još manje nego njen muž, i da zijeva više nego Platonov kad ostane sama. Ubrzo se soba ispunila djecom, djevojčicama i dječacima. Bilo ih je petoro. Šesto su donijeli na rukama. Sva su djeca bila divna. I dječaci i djevojčice bijahu jedno ljepše od drugog. Bili su zgodno i ukusno odjeveni, nestašni i veseli, ali ih je zato bilo još žalosnije gledati. Bilo bi bolje da su bili loše odjeveni, u običnim suknjicama i košuljicama od grubog platna, da su trčkali po dvorištu i da se ničim nisu razlikovali od obične se-ljačke djecel Domaćici je došla u posjet gošća. Dame odoše u svoju polovicu. Djeca otrčaše za njima. Muškarci ostadoše sami. Čičikov prijeđe na posao. Po običaju svih kupaca, najprije je istakao nedostatke imanja što ga je želio kupiti. Pošto ga je obezvrijedio u svakom pogledu, reče:I koja bi bila vaša cijena?Znate šta? — reče Hlobujev. — Neću tražiti mnogo, a ne bih nivolio tražiti mnogo, jer bi to bilo i besramno od mene. Neću vam zatajiti ni to da u mom selu od stotinu duša, koliko ih ima po revizijskojlistini, nema ni pedeset živih: ostali su ili pomrli od epidemije ili serazbježali, tako da možete računati kao da su mrtvi. Stoga i tražim odvas svega trideset tisuća.Ali, molim vas, kakvih trideset tisuća! Imanje je zapušteno, ljudi supomrli, a vi tražite trideset tisuća! Evo vam dvadeset i pet.Pavle Ivanoviču! Ja bih mogao založiti ovo imanje za dvadeset pettisuća, znate li vi to? I dobio bih dvadeset pet tisuća i imanje bi jošostalo moje. Prodajem ga samo zato što su mi hitno potrebni novci, akad bih ga založio, stvar bi se otegla i morao bih platiti činovnicima,a nemam čime.Ma svejedno, evo vam dvadeset pet tisuća.Platonov se postidi zbog Čičikova.Kupite imanje, Pavle Ivanoviču — reče. — Svakako vam tolikovrijedi. Ako vi ne budete dali trideset tisuća, ja ću s bratom sastavitinovce i kupiti ga.

Drugi dio - četvrto poglavlje

Dobro! — reče. — Dat ću vam trideset tisuća. Evo, sad ću vamodmah dati dvije tisuće kapare, osam tisuća za tjedan dana, a ostalihdvadeset za mjesec dana.Neću, Pavle Ivanoviču, nego samo pod uvjetom da me što prijeisplatite. Dajte mi sada barem petnaest tisuća, a ostatak najkasnije zadva tjedna.Ali nemam petnaest tisuća! Sad imam svega deset. Dajte mi vre

mena da prikupim novce.Čičikov je lagao: imao je dvadeset tisuća.Ma nemojte tako, molim vas, Pavle Ivanoviču! Kažem vam da mije petnaest tisuća prijeko potrebno.Ali, kad vam kažem da mi nedostaje pet tisuća. Ne znam ni sam

otkud da ih smognem.Ja ću vam pozajmiti — ponudi se Platonov.Jedino tako! — reče Čičikov i pomisli: "E, to će mi zbilja dobrodoći, da mi on pozajmi, pa ću već sutra moći donijeti pare." Čičikovdonese iz kočije škrinjicu i odmah izvadi iz nje deset tisuća i dade ihHlobujevu, a ostalih pet tisuća obeća da će donijeti sutradan. Naime,tako je obećao, a namjeravao ih je donijeti za tri dana, ostatak pakposlije, nakon dva-tri dana, ili ako bude moguće, još kasnije. PavelIvanovič nikako nije volio davati novce iz ruku. Kad bi ga pritjeralai krajnja nužda, činilo mu se da je ipak bolje izdati novce sutra negodanas. Postupao je, naime, kao i svi mi! Duša nam je da zavlačimomolitelje. Neka se samo lijepo načeka u predsoblju! Baš kao da nemože malko počekati! Što se nas tiče što je njemu možda i svaki satdragocjen, i što mu zbog toga trpe poslovi! "Dođi, brajko, sutra, danasbaš nemam kad."— A gdje ćete odsad živjeti? — upita Platonov Hlobujeva. — Imateli još kakvo seoce?— Nemam, preselit ću se u grad. Ionako bih se morao preseliti ugrad, ne radi sebe nego radi djece. Njima će biti potrebni učitelji izvjeronauka, muzike, plesa, a toga na selu nema."Nema korice kruha, a djecu bi učio plesati!" — pomisli Čičikov. "Čudno!" — pomisli Platonov.— E pa, moramo nečim zaliti sklopljeni posao — reče Hlobujev. — Ej,Kirjuška, donesi, brate, butelju šampanjca!"Nema korice kruha, a šampanjca ima!" — pomisli Čičikov. Donesoše šampanjac. Popiše svaki po tri čaše i raspoložiše se. Hlo-bujev se oslobodio, postao odjednom pametan i drag čovjek. Sipao

' • * ' --' ------ " -:<"™m riiprima očitovalo Se

M rtv e du še

izvrsno poznavanje ljudi i svijeta! Tako je dobro i točno vidio mnoge stvari, tako je zgodno i vješto ocrtavao u riječ-dvije susjede vlasteline, tako je jasno vidio mane i pogreške svih oko sebe, tako je dobro po-znavao život propale gospode — i zašto su, i kako, i zbog čega propali, tako je originalno i zgodno prikazivao i najbeznačajnije njihove navike da su oba gosta bila potpuno očarana njegovim pripovijedanjem i spremna priznati da je zaista neobično pametan čovjek.

Čujte — reče Platonov i uhvati ga za rttku — kako to da vi uz takvupamet, iskustvo i životne spoznaje ne možete naći načina da se izvu-čete iz svog teškog položaja?Ima načina — reče Hlobujev i odmah istrese pred njih svu silu planova. Međutim, svi su ti planovi bili toliko besmisleni, tako su slaboproistjecali iz poznavanja ljudi i svijeta da čovjeku nije preostalo ništadrugo nego da slegne ramenima i kaže: "Gospode Bože, koliko je velikjaz između poznavanja svijeta i umijeća da se koristiš tim poznavanjem!" Gotovo su se svi ti planovi temeljili na potrebi da se otkud biloodjednom namakne sto ili dvjesto tisuća rubalja. Njemu se činilo dabi se tada sve sredilo kako treba, i da bi gospodarstvo uznapredovalo,i da bi se sve rupe zakrpale, i da bi se prihodi učetverostručili, i dabi bio kadar isplatiti sve dugove. Na kraju je rekao: — Ali što mogu?Gdje da nađem dobrotvora koji bi se usudio da mi pozajmi dvjesto, ilibarem sto tisuća! Vidi se da Bog tako hoće."Pazi da ne bi takvoj budali Bog poslao dvjesto tisuća!" — pomisli Čičikov.Imam doduše jednu tetku koja ima tri milijuna — reče Hlobujevstara neka bogomoljka, daruje crkve i manastire, ali nije baš sklonapomagati svojima. Inače je vrlo zanimljiva starica. Tetića starog kova,vrijedilo bi je obići. Samo kanarinaca ima četiri stotine. Pa mopsova,i gotovanki, i slugu kakvih više nigdje ne možete naći. Najmlađem ćesluzi biti šezdesetak godina, ali ga ona i dalje zove: "Hej, mali!" Akose gost ne vlada pristojno, onda ona za ručkom zapovjedi da ga obiđus jelom. I obiđu ga, zbilja.Platonov se osmjehne.A kako se zove, i gdje živi? — priupita Čičikov.Živi ovdje kod nas u gradu, a zove se Aleksandra Ivanova Hanasa-rova.— Pa zašto se ne obratite njoj? — suosjećajno će Platonov. — Meni se čini, kad bi se ona samo malo bolje uživjela u položaj vaše obitelji, da vas ne bi mogla odbiti, koliko god bila tvrda.

D ru g i d io - č e tv rto p o g la v lje

baba tvrda kao kremen, Platone Mihajliču! Osim toga, ima i bez mene dosta udvorica koji oko nje oblijeću. Ima tamo jedan koji puca na gu-bernatorski položaj, i koji se s njom rođaka... Bog bio s njim! Možda će i uspjeti! Neka idu s milim Bogom svi skupa! Ja ni prije nisam znao puziti, a sad pogotovo ne bih mogao, kičma mi se ne savija. "Budala!" — pomisli Čičikov. "Ja bih takvu tetiću tetošio kao što dadilja tetoši dijete!"E pa, ne možemo razgovarati ovako suha grla — reče Hlobujev.Ej, Kirjuška, donesi nam još jednu butelju šampanjca!Ne, ja neću više piti — reče Platonov.Ni ja — priklopi Čičikov. Obojica su odlučno odbila da i daljepiju.E pa, onda mi bar obećajte da ćete me posjetiti u gradu: osmi lipnjapriređujem ručak za naše gradske odličnike.Za Boga miloga! — uzvikne Platonov. — U takvom stanju, kad steveć dokraja propali, pa još ručak?A što mogu? Moram. Dužan sam — reče Hlobujev. — I oni su

mene ugošćavali."Što da čovjek radi s njim?" — pomisli Platonov. Nije još znao da u Rusiji, u Moskvi i ostalim gradovima, ima takvih mudraca čiji je život neobjašnjiva zagonetka. Reklo bi se da je sve spiskao, da grca u dugovima, da nema nikakvih sredstava, i da je ručak koji priređuje valjda posljednji, i uzvanici misle da će već sutradan domaćina strpati u zatvor.Prođe otada deset godina a mudrac se svejednako drži na svijetu, još je zaduženiji nego prije, pa ipak priređuje ručak, i svi misle da mu je to posljednji ručak, i svi su uvjereni da će već sutradan domaćina strpati u zatvor. Takav je mudrac bio i Hlobujev. Samo se u Rusiji može tako živjeti. Nije imao ništa a ugošćavao je i primao goste, pa čak bio i pokrovitelj i mecena svakojakih umjetnika koji su dolazili u grad, pružao im utočište i primao ih pod svoj krov. Kad bi tkogod zavirio u njegovu kuću u gradu, nikako mu ne bi bilo jasno tko je tu gazda. Danas bi pop u odeždi služio službu Božju, a sutra bi francuski glumci održavali pokus. Po neki dan naselio bi se sa spisima u sam salon neki čovjek koga gotovo nitko u kući ne poznaje, i pretvorio bi salon u svoj kabinet a da to nikog u kući nije smetalo ni uznemi-rivalo, kao da je to nešto sasvim obično. Gdjekad nije po cijele dane bilo ni korice kruha u kući, a gdjekad bi opet priredili ručak koji bi zadovoljio i ukus najprofinjenijeg gastronoma. Domaćin bi se držao

M rtve duše

kome život protječe u izobilju i zadovoljstvu. Ali je zato na mahove bilo i takvih teških trenutaka da bi se netko drugi na njegovu mjestu objesio ili ustrijelio. Međutim, spašavalo ga je vjersko uvjerenje koje se nekako čudno udružilo u njemu s neurednim njegovim životom. U tim gorkim, teškim trenucima otvarao bi knjigu i čitao životopise mu-čenika i pregalaca koji su odgojili svoj duh tako da su se izdigli iznad patnji i nesreća. Duša bi mu se tada sva razgalila, duh se raznježio a oči se ispunile suzama. I — čudna stvar — gotovo bi mu svagda u tim trenucima stigla odnekud neočekivana pomoć. Ili bi ga se sjetio netko od starih prijatelja i poslao mu novaca, ili bi neka neznanka na proputovanju slučajno čula za njegov slučaj pa bi mu, obuzeta naglom velikodušnošću ženskog srca, poslala bogat dar, ili bi gdjegod završila u njegovu korist neka parnica o kojoj on nije imao ni pojma. Pobožno i zahvalno priznavao je tada neizmjerno milosrđe Providnosti, plaćao molitve zahvalnice i — živio i dalje isto onako neuredno. Žao mi ga je, zbilja mi ga je žaol — reče Platonov Čičikovu kad su se oprostili s domaćinom i krenuli.— Sin razmetni! — reče Čičikov. — Takve ljude ne treba ni žaliti.I ubrzo obojica prestadoše misliti na njega, Platonov zato što je pro-matrao ljudska stanja lijeno i sneno kao i sve ostalo na svijetu. Srce mu je patilo i stezalo se pri pogledu na tuđu patnju, ali dojmovi mu se nekako nisu duboko urezivali u dušu. Nije mislio na Hlobujeva zato što nije mislio ni na samog sebe. Čičikov pak nije mislio na Hlobujeva zato što je sav bio zaokupljen kupnjom imanja. Nabrajao je, razmatrao i vagao sve prednosti kupljenog posjeda. I kako god gledao na stvari, kako god ih obrtao i okretao, vidio je da je u svakom slučaju kupovina povoljna. Mogao je i založiti imanje kod države. Mogao je založiti samo mrtve i odbjegle. Mogao je najprije rasprodati na parcele svu najbolju zemlju, a onda tek založiti ostatak. Mogao je urediti i tako da sam vodi gospodarstvo i bude pravi vlastelin, kao Kostanžoglo, kori-steći se savjetima susjeda i dobročinitelja. Mogao je učiniti čak i tako da preproda imanje nekom privatniku (dakako, ako ne bude htio sam gospodariti), a da zadrži samo odbjegle i mrtve kmetove. Tada mu je pala na um još jedna povoljna mogućnost — mogao je jednostavno kidnuti iz ovog kraja a da ne vrati Kostanžoglu novce koje je od njega uzajmio. Jednom riječju, svakako, kako god obrnuo stvari, vidio je da je u svakom slučaju kupovina povoljna. Obuzelo ga zadovoljstvo— zadovoljstvo što je postao vlastelin, ne neki nestvarni nego pravivlastelin, koji ima i zemlju, i gospodarstvo, i ljude — ne izmišljene

D rug i d io - če tv rto pog lav lje

cupkivati, i trljati ruke, i mrmljati koješta, čak je namjestio šaku pred usta kao trubu i zatrubio nekakvu koračnicu, štoviše, izgovorio naglas nekoliko riječi da obodri sam sebe, i nekoliko riječi odmila kao, na pri-mjer, "mačak" i "pjetlić". Ali se onda sjetio da nije sam, pa je iznenada utihnuo i pobrinuo se da nekako priguši provalu neumjerenog zanosa, a kad je Platonov pomislio da su neki od tih glasova upućeni njemu i zapitao ga: — Molim? — Čičikov mu je odgovorio: — Ništa. Ništa. Tek se tada obazro i zapazio da se voze kroz divnu šumicu; zdesna i sli-jeva otegla se zgodna brezova ograda. Između drveća nazirala se bijela kamena crkva. Na kraju puta ugledaše gospodina koji im je dolazio u susret, s kapom na glavi i čvornatim štapom u ruci. Pred njim je trčao zalizan i krakat pas engleske pasmine.— Stani! — reče Platonov kočijašu i iskoči iz kočije.Čičikov siđe za njim, pa pođoše zajedno pješice u susret gospodinu. Jarb se već bio izljubio s engleskim psom, s kojim se očito odavno po-znavao, jer je ravnodušno primio Azorove (tako se zvao engleski pas) žustre poljupce u svoju debelu njušku. Pošto je izljubio Jarba, živahni Azor pritrči Platonovu i lizne mu svojim hitrim jezikom ruke, pa skoči Čičikovu na prsa u namjeri da ga lizne po ustima, ali nije uspio jer ga je Čičikov odgurnuo, pa ponovo otrči do Platonova i pokuša ga liznutibar po uhu.

Dotle su se Platon i gospodin koji im je dolazio u susret sastali i za-

grlili.— Zaboga, brate Platone, šta to radiš sa mnom? — živahno zapitagospodin.Što bih radio? — ravnodušno će Platon.Pa reci i sam: tri dana nema od tebe ni traga ni glasa! Petuhov ko-njušar doveo tvog ždrijepca i veli: "Otišao je s nekim gospodinom."Ama, da si bar štogod poručio: kamo, zašto, koliko ćeš dugo ostati?Zaboga, brate, kako možeš biti takav? A ja dotle bogzna što sve nisampomislio!— Pa eto, šta mogu? Zaboravio sam — reče Platonov. — Svratili smodo Konstantina Fjodoroviča... Pozdravljaju te i on i sestra. Nego, da tipredstavim Pavla Ivanoviča Čičikova. Pavle Ivanoviču, ovo je moj bratVasilij. Molim vas da ga prigrlite kao što ste i mene.Brat Vasilij i Čičikov skinuše kape i poljubiše se. "Tko li je taj Čičikov?" — pomisli brat Vasilij. "Moj brat Platon ne bira poznanstva i zacijelo nema pojma kakav je ovo čovjek." Pa zime na Čičikova koliko je pristojnost dopuštala, i vidje da Čičikov stoji

M rtv e du še

Cičikov je pak isto tako pogledao, koliko je pristojnost dopuštala, brata Vasilija, koji je bio nešto niži od Platona i tamnije kose. Nije ni približno bio onako lijep, ali mu je u crtama lica bilo mnogo života i živahnosti. Bilo je očito da nije pospan i mlitav kao brat.

Znaš li, Vasilije, što sam namislio? — reče Platon.Što? — upita ga Vasilij.Da proputujem po svetoj Rusiji, evo baš s Pavlom Ivanovičem.Možebit će to rastjerati i odagnati moju čamotinju.Pa kako si se tako naglo odlučio?... — poče Vasilij, osupnut takvombratovom namjerom, i umalo što ne doda: "I još da putuješ s čovjekom koga vidiš prvi put u životu, koji je možda i ništarija i vrag znašto!" I obuzet nepovjerenjem, poče ispod oka promatrati Cičikova irazabra da se Cičikov drži neobično pristojno, svejednako umiljato naherene glave i sa smjernim i prijaznim izrazom na licu, tako da nikakonije mogao odgonetnuti kakav je čovjek taj Cičikov.Šutke pođoše sva trojica cestom. Slijeva se između drveća nazirala bijela kamena crkva, a zdesna su se ukazala, također između drveća, vlastelinska zdanja. Napokon ugledaše i vratnice. Uđoše u dvorište u kojem je stajao starinski vlastelinski dvor s visokim krovom. Dvije goleme lipe rasle su posred dvorišta i gotovo ga dopola zasjenile. Kroz njihovo spušteno bujno granje jedva su se nazirali zidovi vlastelinskog dvora što se nalazio iza njih. Ispod lipa bijaše nekoliko dugačkih klupa. Brat Vasilij ponudi Cičikovu da sjedne. Cičikov i Platonov sjedoše. Po cijelom dvorištu širio se miomiris rascvalog jorgovana i divlje trešnje, što se bijahu nadvili odasvud iz vrta u dvorište; preko divne brezove ograde, te su se doimali kao lanac od cvijeća ili biserna ogrlica nani-zana oko dvorišta.Spretan i okretan momak od kojih sedamnaest godina, u lijepoj ruži-častoj pamučnoj košulji, donese i stavi pred njih staklenke s vodom i raznobojnim kvasom svih vrsta, pjenušavim kao gazirana limunada. Kad je razmjestio staklenke, priđe stablu, uze lopatu koja je bila na-slonjena na stablo i zaputi se u vrt. Kod braće Platonovih sva je slu-žinčad radila u vrtu, sve su sluge bili vrtlari, ili, bolje reći, slugu nije ni bilo nego su vrtlari gdjekad obavljali i služinske poslove. Brat Vasilij uporno je tvrdio da se može živjeti bez posluge. Svatko od njih može štogod poslužiti, a radi toga ne treba uvoditi poseban stalež. Držao je da je Rus samo dotle dobar, i žustar, i lijep, i prirodan, i da mnogo radi, dok nosi rusku košulju i zobunac, a čim obuče njemački kaput— postane i nespretan, i ružan, i sputan, i lijeji. Ivjrdio ie, Lda ie čist

D rug i d io - če tv rto p og lav lje

kaput — ne mijenja više košulje, niti se kupa, spava u kaputu, i nakote mu se pod kaputom i stjenice, i buhe, i vrag zna što. U tome je možda imao i pravo. U njihovu selu svijet se odijevao nekako posebno gizda-vo i uredno, nadaleko nije bilo takvih lijepih košulja i zobunaca.Izvolite se okrijepiti — reče brat Vasilij Cičikovu pokazujući mu nastaklenke. — To je naš domaći kvas kojim se naša kuća odavno diči.Cičikov natoči sebi iz prve staklenke — prave medovine kakvu je negda pio u Poljskoj, pjeni se kao šampanjac, a plin mu odmah ugodnosukne iz usta u nos.Pravi nektar! — reče Cičikov. Popi čašu iz druge staklenke — još

bolje!— A na koju stranu i u koja mjesta kanite putovati? — upita ga bratVasilij.Ja ne putujem toliko po svom poslu koliko po tuđem — odgovori Cičikov gladeći rukom koljeno i njišući se ovlaš cijelim trupom.General Betriščev, moj dobar prijatelj i, mogu reći, dobročinitelj,zamolio me da obiđem njegovu rodbinu. Rodbina je naravno rodbina,ali djelomice putujem, da tako kažem, i za svoj račun jer, da i ne govorim o koristi u pogledu hemoroida, vidjeti svijet i kretanje ljudi već jesamo po sebi, da tako kažem, živa knjiga i druga škola.Zamisli se brat Vasilij. "Nekako kićeno govori, ali u njegovim riječima ima istine. Moj brat Platon slabo poznaje ljude, svijet i život." Još malo posuti, a onda reče:Sve nešto mislim, Platone, da bi te takvo putovanje zaista mogloprodrmati. Ti si duševno uspavan. Jednostavno si zaspao, i to ne da sizaspao od prezasićenosti ili umora nego od pomanjkanja živih dojmova i osjećaja. Ja sam opet sasvim drugačiji. Volio bih da ne doživljavamsve tako snažno i da ne uzimam k srcu sve što se zbiva.Tko ti je kriv što sve uzimaš k srcu! — reče Platon. — Sam tražišprobleme i sam sebi izmišljaš brige.Kako izmišljam kad neugodnosti ima ionako na svakom koraku?reče Vasilij. — Jesi li čuo kakvu nam je psinu napravio Lenicindok tebe nije bilo? Prisvojio je pustopoljinu na kojoj naši seljaci slaveBijelu nedjelju1.Nije znao, samo zato je prisvojio — reče Platon — novajlija je, tekje nedavno došao iz St. Peterburga. Treba mu samo objasniti, rastu-

Mrtve duše

mačiti.Znao je, znao vrlo dobro. Poručivao sam mu, ali mi je bezobraznoodgovorio.Trebao si sam otići do njega i rastumačiti mu. Porazgovaraj s njim.Ne, neću. Previše je digao nos. Ne idem ja k njemu. Idi ti akohoćeš.Ja bih išao, ali neću da se miješam u to. Mene bi on mogao prevestižednog preko vode. *Pa otići ću ja ako želite — reče Cičikov.Vasilij ga pogleda i pomisli: "Taj bi samo landrao!"Samo mi otprilike kažite kakav je to čovjek — reče Čičikov — i učemu je spor.Neugodno mi je da vam napitim takav neugodan posao, jer meni jei sam razgovor s takvim čovjekom neugodan. Moram vam reći da je tojedan od običnih, sitnih plemića iz naše gubernije, služio je u St. Pe-terburgu, ušao u kakvo-takvo pristojno društvo jer se oženio nečijomnezakonitom kćerkom, pa je digao nos. Sad prednjači ovdje u modi.Ali u našoj guberniji, hvala Bogu, ne živi glup svijet, moda nam nijezakon, a St. Peterburg nije crkva.Naravno — reče Cičikov — a u čemu je spor?Ma zapravo je posrijedi obična glupost. On nema dovoljno zemlje,pa je, eto, prisvojio tuđu pustopoljinu, naime, računao je valjda danikom nije potrebna i da su vlasnici na nju zaboravili, a kao za pakost,naši seljaci odvajkada baš tamo slave Bijelu nedjelju. Zbog toga bih seja radije odrekao i neke bolje zemlje nego baš tog komada. Za meneje taj običaj svetinja.Voljni ste dakle da mu ustupite neku drugu zemlju?Naime, bio bih voljan da se nije tako ponio, ali on baš hoće, kaošto vidim, da se sudimo. Pa molim, vidjet ćemo tko će dobiti parnicu.Premda na karti nije baš sve sasvim jasno ucrtano, ima još živih svjedoka — staraca koji se svega dobro sjećaju."Hm]" — pomisli Cičikov. "Vidim ja da će obojica tjerati mak na konac." I reče naglas:— Pa meni se čini da se taj spor može riješiti mirnim putem. Svezavisi od posrednika...1

1. Ovdje u rukopisu nedostaju dvije stranice. U prvom izdanju drugogsveska Mrtvih duša flfiSSl stnii nannmpna- "ClvA\f np nctii« Ai ,1 1 ; ,«, ;

Drugi dio - četvrto poglavlje

...da će i vama biti vrlo probitačno da prenesete, na primjer, na mene sve mrtve duše koje se na posljednjoj revizijskoj listini vode kao da su žive na vašim imanjima, pa da ja za njih plaćam porez. A da se iz toga ne izrodi kakav skandal, taj prijenos možemo obaviti s pomoću kupoprodajnog ugovora, kao da su te duše zaista žive. "Pazi ti njega!" — pomisli Lenicin. "Ovo je zbilja nešto čudno." I čak se malko odmakne na stolcu od gosta, toliko je bio osupnut.— Nimalo ne sumnjam da ćete vi na to glatko pristati — reče Cičikov— jer je sve to upravo onako kako smo maloprije rekli. Stvar će seobaviti potajno između ozbiljnih ljudi, pa neće biti nikakvog skandala.Što da tu čovjek radi? Lenicin se našao u škakljivu položaju. Nikakonije mogao predvidjeti da će ga misao koju je maloprije bio iznio dovesti do tako brzog ostvarenja. Taj je Cičikovljev prijedlog bio posveneočekivan. Dakako da u tome nije moglo ni za koga biti nikakve štete: vlastelini bi isto tako založili te duše zajedno sa živima, pa ne možedakle država biti na gubitku; razlika je samo u tome što bi tada bili ujednim rukama, a ovako bi bili u drugima. Ipak mu nije bilo lako. Poštovao je zakon i bio poslovan čovjek, i to poslovan u dobrom smislu:ni za kakve novce ne bi sklopio nepošten posao. Ali tu je sad stao jernije znao kako bi nazvao ovakav postupak — poštenim ili nepoštenim.Da mu je tko drugi tako nešto predložio, mogao bi mu odgovoriti:"To su gluposti, budalaštine! Neću da se igram lutkama ni da izvodimludorije." Ali gost mu se bio toliko svidio, tako su se lijepo složili umnogo čemu što se tiče uspjeha prosvjete i znanosti, da ga nije mogaolako odbiti. Lenicin se našao u nebranu grožđu.Ali u taj čas, baš kao da mu želi pomoći u neprilici, uđe u sobu mlada domaćica prćasta nosa, supruga Lenicinova, blijeda, mršava, niska i ukusno odjevena, kao sve peterburške dame. Za njom unese dojilja na rukama dijete, prvenca, plod nježne ljubavi nedavno vjenčanog para. Cičikov dakako odmah priđe dami i ne samo što je pristojno pozdravi nego je umiljatim naklonom glave uvelike predobije za sebe. Zatim pritrči djetetu. Dijete se bilo baš proderalo, ali je Cičikov uspio riječi-ma: "Haj, haj, dušo moja!" i puckanjem prstima, i srcolikim pečatnja-kom sa satnog lančića, da ga primami sebi u naručje. Prihvativši ga, poče ga podizati uvis i tako izmami mio smiješak od djeteta, čemu se roditelji silno obradovaše.Ali, bilo od uživanja, bilo od čega drugoga, tek, dijete se nije lijepo ponijelo. Lenicinova žena vikne: — Ah, Bože moj, upropastio vam je cijeli frak!

Mrtve duše

ljan. "Grom te ubio, vražje dijete!" — promrndža srdito za se. Domaćin, domaćica i dojilja — svi potrčaše po kolonjsku vodu, pa ga počeše sa svih strana čistiti.Ništa, ništa, nije to ništa — reče Čičikov. — Kakvo zlo uopće možeučiniti ovakvo nevino dijete? — Istodobno pomisli: "Ama, kako meje samo majstorski pogodilo, štene prokleto!" — To su zbilja zlatnegodine! — reče kad su ga već bili posve očistili i na lice mu se vratioumiljat izraz. iPa i jest tako — reče domaćin obraćajući se Čičikovu također semilo osmjehujući — što može biti ljepše od dječjih godina: nikakvihbriga, nikakvih misli o budućnosti...Čovjek bi se odmah rado mijenjao — reče Čičikov.Bez razmišljanja — reče Lenicin.Ali čini se da su obojica slagali: kad bi im tko uistinu ponudio takvu zamjenu, začas bi se povukli. A i kakvo mi je to uživanje sjediti dojilji na rukama i upropaštavati tuđe frakove!Mlada domaćica i njen prvenac odoše s dojiljom jer je i na njemu trebalo koješta dotjerati u red: nagradivši Čičikova, nije ni sebe za-boravio.Ta, po svemu sudeći beznačajna okolnost potpuno je sklonila domaći-na da udovolji Čičikovu. Pa i kako da odbije molbu takvom gostu koji je toliko pažnje iskazao njegovu mališanu, i to još velikodušno platio vlastitim frakom? Lenicin je razmišljao ovako: "Zašto mu ne bih ispu-nio molbu ako mu je baš toliko do toga stalo?"1...

Jedno od posljednjih poglavlja

Jedno od posljednjih poglavljaBaš u vrijeme kad se Čičikov, u novoj perzijskoj kućnoj haljini od zlaća-na brokata, izvaljen na divanu, pogađao s putujućim krijumčarom — tr-govcem židovskog porijekla i njemačkog izgovora, i pred njim već ležali kupljeni komad najfinijeg holandskog platna za košulje i dvije kartonske kutije izvanrednog sapuna prvorazredne kvalitete (bijaše to upravo isti onakav sapun kakav je nekoć nabavljao na carini u Radziwillu, koji je uistinu imao svojstvo da daje nevjerojatnu nježnost i bjelinu obrazima), dok je on, kao znalac, kupovao te proizvode prijeko potrebne svakom dobro njegovanom čovjeku, razlegla se tutnjava kočije izazivajući lako podrhtavanje prozora i zidova u sobi, a uskoro zatim uđe u sobu njegova visost Aleksej Ivanovič Lenicin.— Evo, neka vaša visost procijeni kakvo je ovo platno, i kakav je ovosapun, i kakva je ova stvarčica koju sam jučer kupio!I tu Čičikov natakne na glavu kapicu izvezenu zlatom i biserjem, i zau-zme dostojanstvenu i veličanstvenu pozu poput perzijskog šaha. Ali njegova visost ne odgovori na to pitanje nego zabrinuto reče:— Moram porazgovarati s vama o poslu.Po licu mu se vidjelo da je neraspoložen. Poštovani trgovac njemačkog izgovora zamoljen je odmah da ode, pa njih dvojica ostadoše sami.— Znate li što se dogodilo? Našla se druga oporuka, sastavljena prijepet godina. Polovicu imutka stara je ostavila manastiru, a drugu — svojim dvjema štićenicama, svakoj popola, nikom drugom ništa.Čičikov se snebi.— Ma ta je oporuka bezvrijedna. Ništa ne vrijedi jer je poništena onomdrugom.Ali ništa nije rečeno u toj drugoj oporuci da se poništava ona prva.To se razumije samo po sebi — druga poništava prvu. Prva oporukanema nikakve vrijednosti. Ja dobro znam volju pokojničinu. Bio sam—.„..i— V„A ;,, ;a i^r-oHc A tWn ie notnisao Drvu ODOfuJcU? Tko SU_bili

M rtve duše

svjedoci?— Ovjerovljena je kako treba, na sudu. Svjedoci su bili bivši sudacBurmilov i Havanov."Ne valja", pomisli Cičikov. "Havanov je, kažu, pošten čovjek, a Burmi-lov je stari bogomoljac, čita na blagdane Apostole u crkvi."— Ma koješta, koješta — reče naglas i odmah osjeti da je spreman nasve. — Ja ipak znam nešto više od njih, jer sam prisustvovao posljednjim trenucima pokojničinim. Ja ipak z$am najviše o svemu tome.Spreman sam i da prisegnem ako treba.Te Cičikovljeve riječi i odlučnost umiriše načas Lenicina. Bio je vrlo uzrujan i već je pomislio da je Cičikov nešto smunđao u vezi s oporu-kom. Sad je prekorio samog sebe zbog te sumnje. Spremnost na pri-segu bijaše očit dokaz da je Cičikov nedužan. Ne znamo bi li Pavel Ivanovič zaista imao tri čiste da prisegne na Bibliju, ali je imao tri čiste da to ustvrdi.— Budite bez brige, ja ću porazgovarati o tome s nekim pravnim savjetnicima. Vi se tu ne morate uopće miješati, treba da ostanete po strani.Ja mogu sad ostati u gradu koliko god želim.Cičikov odmah naloži da mu upregnu kočiju, pa se odveze do pravnog savjetnika. Taj je pravni savjetnik bio neobično iskusan u svom poslu. Već je petnaest godina bio pod sudskom istragom, ali se tako vješto izvlačio da mu nikako nisu mogli zabraniti da obavlja svoj posao. Svi su ga dobro poznavali, a za svoja nedjela zaslužio je već šest puta da bude prognan. Bio je osumnjičen sa svih strana, ali nitko nije mogao iznijeti očite i čvrste dokaze protiv njega. Tu je zaista bilo nešto tajanstveno posrijedi, slobodno bismo ga mogli prozvati vješcem da se ova naša pripovijest kojim slučajem zbiva u neko mračno doba. Pravni savjetnik iznenadio je Čičikova svojim hladnim držanjem i umašćenim kućnim kaputom, koji je bio u oštroj suprotnosti s lijepim pokućstvom od mahagonija, zlatnim satom u staklu, lusterom što se nazirao kroz navlaku od muslina, i uopće, svim okolnim predmetima što su nosili pečat blistave evropske uljuđenosti.Ne ustručavajući se pred nepovjerljivim držanjem pravnog savjetnika, Cičikov mu izloži škakljive točke cijelog slučaja i naznači primamljivu perspektivu zahvalnosti koja će uslijediti za njegove vrijedne savjete i pomoć.Pravni savjetnik odgovori na to isticanjem nepouzdanosti svega zemalj-skog i također vješto dade na znanje da golub na krovu ništa ne vrijedi, da je bolji vrabac u šaci.

Jedno od posljedn jih pog lav lja

hladnoće nestade u tren oka. Pokazalo se da je to neobično dobroćudan čovjek, izvanredno govorljiv i simpatičan u razgovoru, i da u lijepom ponašanju ne zaostaje čak ni za Cičikovom.Umjesto da vam sad ovdje raspredam nadugo i naširoko, dopustitemi da vas upozorim da zacijelo niste dobro pročitali samu oporuku: unjoj je sigurno još nešto nadopisano. Uzmite oporuku k sebi na kratkovrijeme. Takve se stvari ne smiju doduše nositi kući, ali ako lijepo zamolite neke činovnike... Ja ću vam sa svoje strane pružiti podršku."Razumijem", pomisli Cičikov i reče:Pa zbilja se i ne sjećam dobro je li u oporuci štogod nadopisano ili

nije, baš kao da je nisam sam pisao.Radije vi to dobro pogledajte! Inače, u svakom slučaju — produžipravnik neobično dobroćudno — budite uvijek bez brige i nemojte senikad uzrujavati, čak i da se nešto gore dogodi. Nemojte nikad i ni zbogčega očajavati — sve se uvijek može popraviti. Ugledajte se na mene:ja sam uvijek miran. Kakve god optužbe bile protiv mene, moj je mirnepokolebljiv.Lice filozofa-pravnog savjetnika bilo je zaista izvanredno mirno, tako daje Cičikov mnogo1...To je dakako najvažnije — reče Cičikov. — Ali priznajte i sami da imaponekad takvih slučajeva i neprilika, takvih neprilika i kleveta od straneneprijatelja, i takvih teških situacija, da čovjek posve izgubi mir.Vjerujte mi da je posrijedi samo malodušnost — odgovori filozof -pravnik vrlo mirno i dobroćudno. — Pazite samo da sve u vezi s timslučajem bude stavljeno na papir, da ne ostane ništa nezapisano. I čimprimijetite da se približava rasplet i da je rješenje blizu, nemojte se truditi da se pravdate i branite, ne, nego jednostavno se potrudite da stvaropet zamrsite nekim novim i posve nevažnim okolnostima.Mislite da...Zamrsiti, zamrsiti, ništa drugo — odvrati filozof — navesti nekedruge sporedne okolnosti kojima ćete uplesti i druge osobe, i sve za-komplicirati, ništa drugo. Pa neka onda to raspetljava neki tamo činovnik koji je nedavno stigao iz St. Peterburga! Neka raspetljava, nekasamo raspetljava! — ponovi gledajući neobično zadovoljno Čičikova uoči, kao što učitelj gleda učenika kad mu tumači neko dražesno mjestoiz ruske gramatike.

Mrtve duše

Da, to je dobro ako se nađu takve neke okolnosti kojima možešzamazati oči — reče Čičikov gledajući također s uživanjem u oči filozofa, kao učenik koji je shvatio dražesno mjesto što mu ga je učiteljprotumačio.Naći će se, naći će se! Vjerujte mi da čestim vježbanjem i glavapostaje domišljata. Ponajprije morate znati da će nam i drugi pomagati.Što je slučaj zamršeniji, to više ljudi ima. od njega koristi: potrebnoje i više službenika, i službenici više zaraie... Ukratko, treba uvući uparnicu što više osoba. Ne mora nitko uludo nastradati, ljudi se uvijekmogu lako opravdati, moraju samo odgovarati na spise, moraju se nekako iskupiti... A to je nekim ljudima kruh... Vjerujte mi, čim okolnostipostanu kritične, najpreče je zamrsiti stvari. A može se sve zamrsiti izaplesti tako da nitko ništa ne može shvatiti. Zašto sam ja miran? Zatošto znam: ako mi poslovi krenu nagore, sve ću redom upetljati u svojslučaj — i gubernatora, i vicegubernatora, i upravitelja policije, i blagajnika — sve ću ih uplesti. Poznajem dobro sve njihove prilike: i tkose na koga ljuti, i tko se na koga duri, i tko koga želi strpati u zatvor.Pa neka se onda ispetljavaju, a dok se oni ispetljavaju, drugi će dotledobro proći. Samo se u mutnoj vodi love rakovi. Svi jedva čekaju da sestvari zapetljaju.Tu pravnik-filozof pogleda Čičikova u oči opet s onakvim uživanjem s kakvim učitelj tumači učeniku još dražesnije mjesto iz ruske gramati-ke."Ama, ovaj je čovjek zaista pravi mudrac" — pomisli Čičikov i rastane se s pravnim savjetnikom izvanredno dobro raspoložen i zadovoljan. Pošto se sasvim umirio i okrijepio, nehajno i spretno zavali se na ela-stične jastučiće u kočiji, zapovjedi Selifanu da podigne kožni koš (k pravnom savjetniku vozio se sa spuštenim košem, štoviše, s navučenim zastorima], pa se razvagani baš kao kakav umirovljeni husarski puko-vnik ili sam Višnepokromov — spretno prebaci nogu preko noge i umi-ljato okrene prolaznicima lice što je sijalo ispod novog svilenog šešira naherenog malko na uho. Selifanu je naložio da vozi prema bazaru. Trgovci, i došljaci i domaći, stajali su pred vratima dućana i smjerno skidali šešire, a Čičikov im je prilično dostojanstveno odzdravljao na isti način. Mnoge je od njih već poznavao; ostali su bili došljaci, ali ih je očarao kao gospodin koji se zna držati, pa su ga i oni pozdravljali kao da ga poznaju. Sajam u gradu Tfuslavlju još je trajao. Zatvoren je sajam konja i poljoprivrednih proizvoda, ali je otvoren sajam tekstila za otmjeniju gospodu. Trgovci koji su se dovezli na kolima namjeravali su

Jedno od posljednjih poglavlja

Izvol'te, molim lijepo, izvol'te! — govoraše pred trgovinom tekstilanjemački redengot moskovske izradbe, uljudno se kočopereći, gologlav,s izrazom kulturne profinjenosti na licu, sa šeširom u ispruženoj ruci,gladeći sa dva prsta druge ruke glatko izbrijani okrugao podbradak.Čičikov uđe u trgovinu.Pokažite mi, molim vas, kakve imate štofove.Preljubazni trgovac učas odigne dasku s tezge i na taj način prijeđe na drugu stranu, pa se okrene licem kupcu a leđima robi. Pošto je tako stao, gologlav i držeći svejednako u ispruženoj ruci šešir, trgovac još jednom pozdravi Čičikova, zatim ustakne šešir na glavu, ljubazno se nagne i objema rukama podupre o tezgu, te reče ovako:Kakav štof želite, molim lijepo? Da li više volite manufakturu ilištofove domaće proizvodnje?Domaće proizvodnje — reče Čičikov — ali samo one najbolje vrstekoju zovu engleskom.Kakvu boju želite? — upita ga trgovac svejednako se isto onako ljubazno njišući na rukama poduprtim o tezgu.Tamnije boje, maslinaste ili tamnozelene, svjetlucave, koja vuče, datako kažem, na boju brusnice — reče Čičikov.Mogu vam reći da ćete dobiti prvorazrednu robu od koje nema boljeni u prijestolnicama1 — reče trgovac i poče skidati trubu tkanine s vrha.Baci je spretno na tezgu, razmota je s jedne strane i prinese svjetlu.Vidite kako se prelijeva! Najmodernije, najnovija moda!Tkanina je blistala kao da je svilena. Trgovac je nanjušio da je pred njimdobar poznavalac tekstila, pa nije počeo od onih najjeftinijih.Nije loše — reče Čičikov pošto je ovlaš pogladio tkaninu. — Ali,znate šta, poštovani gospodine, pokažite vi meni odmah ono što pokazujete na kraju, a i da boja bude, ovaj... svjetlucavija, da se svjetluca.Razumijem, gospodine, vi želite baš onakvu boju kakva sad tek ulaziu modu u St. Peterburgu. Imam za vas štof prvorazredne kvalitete.Upozoravam vas unaprijed da je skup, ali zato i vrijedan.Dajte da vidim. O cijeni ni riječi.Truba tkanine pade s vrha. Trgovac je još vještije razmota, uhvati za drugi kraj i razastre je baš kao da je svila, te je prinese Čičikovu tako da je može ne samo razgledati nego i onjušiti.— Eto, to vam je štof, molim lijepo! Boja dima pri kaljenju i plamena.

irtve duše

Sporazumješe se oko cijene. Željezni aršin, sličan čarobnjačkoj palici, izmjeri odmah Čičikovu tkaninu za frak i hlače. Trgovac zareže tkaninu škarama i objema je rukama spretno razdere po svoj širini, a onda se izvanredno ljubazno i umiljato nakloni pred Čičikovom. Učas smota tkaninu i spretno je uvije u papir. Zamotuljak se zavrti na tankoj uzici. Čičikov posegne u džep kadli osjeti kako ga oko križa nježno hvata ne-čija vrlo fina ruka, i začu ove riječi:Sto kupujete, poštovani gospodine?O, kakav ugodan i neočekivan susret! — reče Čičikov.Baš mi je drago što vas vidim — reče onaj koji ga je uhvatio za križa. Bijaše to Višnepokromov. — Već sam mislio proći pokraj dućanakad najednom spazim poznato lice — pa kako da se odreknem ovakvazadovoljstva! Mora se priznati da je tekstil ove godine kudikamo bolji.Inače je to bila prava sramota! Nikako nisam mogao naći što sam tražio... Voljan sam platiti i trideset rubalja, i četrdeset... pa i pedeset,ali daj mi nešto pošteno! Po mom mišljenju, ili kupi nešto što je zbiljaprvorazredno, ili radije ne kupi ništa. Je li tako?Upravo tako! — reče Čičikov. — Čemu se trudiš ako ne zato dakupiš nešto što je zbilja dobro?Pokažite mi kakve imate štofove srednjih cijena — začu Čičikov izasebe glas koji mu se učini nekako poznat. Okrene se: bijaše to Hlobujev. Po svemu sudeći, Hlobujev nije kupovao tkaninu iz nekog hira negozato što mu je redengot bio dobrano izlizan.Ah, Pavle Ivanoviču! Dopustite mi da napokon malo porazgovarams vama. Vas čovjek ne može nikad naći. Tražio sam vas nekoliko putaali vas nema pa nema.Poštovani gospodine, toliko sam bio zauzet da zaista nisam imaovremena. — Čičikov se obazre, kao da gleda kako će izbjeći razgovoru,i uto ugleda Murazova kako ulazi u dućan. — Afanasije Vasiljeviču! Ah,Bože moj! — reče Čičikov. — Baš mi je drago što vas vidim!Odmah za njim oglasi se i Višnepokromov:Afanasije Vasiljeviču!A za njim i Hlobujev:Afanasije Vasiljeviču!Napokon preljubazni trgovac ispruži ruku sa šeširom što je mogao da-lje, duboko se pokloni i izusti:— Sluga pokoran, Afanasije Vasiljeviču!Na licima se ogledaše ona pseća dodvorljivost kakvu milijunašima iska-zuie Dsećl soi liudL

Jedno od posljednjih poglavlja

Oprostite, ali kad sam izdaleka vidio kako ulazile u dućan, odlučiosam da vas uznemirim. Ako malo poslije budete slobodni, i ako vas putnanese pokraj moje kuće, budite tako dobri, molim vas, pa svratitenačas do mene. Morao bih nešto porazgovarati s vama.Dobro, dobro, Afanasije Vasiljeviču — reče Hlobujev.Kakvo lijepo vrijeme imamo, Afanasije Vasiljeviču! — reče Čičikov.Je 1' te da je to upravo neobično, Afanasije Vasiljeviču? — prihvatiVišnepokromov.Da, Bogu hvala, nije loše. Ali trebalo bi malo kišice, radi usjeva.Itekako bi trebalo — reče Višnepokromov — a dobro bi bilo i zalov.Da, kišica zaista ne bi bila naodmet — reče Čičikov, kome kišica nijebila potrebna, ali je čovjeku itekako drago kad se može složiti s nekimtko ima milijune.Starac se ponovo pozdravi sa svima i ode.Meni se jednostavno zavrti u glavi kad pomislim da taj čovjek imadeset milijuna — reče Čičikov. — To je naprosto nevjerojatno.Ipak je to i protuprirodno — reče Višnepokromov — takav kapitalne bi smio biti u rukama jednog čovjeka. O tome se sad naveliko raspravlja po cijeloj Evropi. Ako imaš novaca, daj ih i drugima: ugošćavaj,priređuj balove, neka se stvara vrijedan luksuz koji će dati kruha majstorima, obrtnicima.Ja to ne mogu shvatiti — reče Čičikov. — Deset milijuna a živi kaoobičan seljak! Pa sa deset milijuna sam vrag zna što bi sve čovjek mogaonapraviti. Mogao bi tako urediti stvari da se družiš samo s generalimai knezovima.Da, da — nadoda trgovac — uza sve svoje vrijedne vrline, AfanasijIvanovič nije baš prosvijećen čovjek. Ako je trgovac čestit, onda višei nije trgovac već u neku ruku veletrgovac. A onda već moram imatii ložu u kazalištu, i kćer ne mogu dati za ženu običnom pukovniku,ne mogu, bome, nego samo generalu, ne mogu ići ispod generala. Štoje za mene pukovnik? A ručak mi mora servirati slastičar, a ne nekakuharica...Ma što se tu ima pričati! — reče Višnepokromov. — Što čovjek nebi, zaboga, mogao sa deset milijuna? Dajte meni deset milijuna pa davidite što ću napraviti."Ne", pomisli Čičikov, "ti ne bi bogzna šta napravio sa deset milijuna. Ali kad bih ja imao deset milijuna, ja bih zbilja nekog vraga napravio." "Eh, kadbihja, nakon svih ovih strašnih iskustava, imao deset milijuna!"

Mrtve duše

nauči vrijednost svake kopjejke." A onda, pošto je časak porazmislio, upita sam sebe: "Bih li zaista bio pametniji?" Pa odmahne rukom i do-metne: "Ma vraga! Mislim da bih opet sve proćerdao kao i prije" — i ode iz dućana goreći od želje da čuje što će mu reći Murazov.— Čekam vas, Petre Petroviču! — reče Murazov kad ugleda Hlobujevakako ulazi. — Izvolite sa mnom u moju sobicu.1 povede Hlobujeva u sobicu koju čitalac već poznaje. Skromnije se so-bice ne bi moglo naći ni u činovnika koji ima sedamsto rubalja godišnje plaće.Recite, jesu li vam sad imovne prilike bolje? Ipak vam je tetka neštoostavila?Ma kako da vam kažem, Afanasije Vasiljeviču? Ne znam zapravo jesuli mi imovne prilike bolje. Dobio sam svega pedeset kmetova i tridesettisuća u novcu, a time sam morao podmiriti dio svojih dugova i sadopet nemam ništa. A najgore je što s tom oporukom nije sve u redu.Tu vam je, Afanasije Vasiljeviču, mnogo lopovluka posrijedi! Odmah ćuvam sve ispričati pa ćete se iznenaditi što se tu sve radi. Taj Čičikov...Dopustite, Petre Petroviču, prije nego što porazgovaramo o tomČičikovu, dopustite da prozborimo koju o vama. Recite mi koliko bivama, po vašem mišljenju, zapravo trebalo u svemu novaca da se potpuno izvučete iz neprilika?Moje su vam prilike vrlo teške — reče Hlobujev. — Da bih se izvukao, vratio sve dugove i da bih mogao sasvim skromno živjeti, trebalo bimi najmanje sto tisuća, ako ne i više. A to nikako ne mogu namaknuti.Ali, recimo da imate te novce, kako biste tada živjeli?E pa, tada bih unajmio nekakav stančić i pozabavio se odgojem djece, jer ja vam više nisam za službu, nisam više ni za šta.A zašto mislite da niste ni za šta?Ma zašto sam ja sposoban, recite i sami! Ne mogu početi kao običanpisar. Zaboravili ste da imam obitelj. Četrdeset mi je godina, već me ikriža bole, ulijenio sam se, a neku bolju službu neće mi ni dati jer nisamna dobru glasu. A priznajem vam da ne bih ni htio preuzeti neku unosniju službu. Možda sam i propalica i kartaš i što god hoćete, ali mitone bih nikad primio. Ne bih se nikako mogao složiti s Krasnonosovomi Samosvistovom.Pa ipak, oprostite, ne mogu shvatiti kako možete živjeti bez cilja;kako možete hodati bez cilja, kako se možete voziti kad vam zemlja nijepod nogama, kako možete ploviti kad vam čamac nije na vodi? Životje ipaJk .Rutpvanje.^PprostitejJPgtrg^P^^gvišu,jali.ta,jo^gpda o kojoj

Jedno od posljednjih poglavlja

recimo i da su skrenuli s puta, kao što se događa svim grešnicima, ipak postoji nada da će se vratiti na pravi put. Tko god ide, mora nekamo stići; postoji nada da će naći pravi put. Ali kako može doći na pravi put onaj tko stoji na mjestu? Neće put nikad doći do vas.Vjerujte mi, Afanasije Vasiljeviču, da dobro znam da imate pravo,ali kažem vam da je u meni potpuno zamrla, nestala svaka volja zarad, da ne vidim kako bih mogao ikome na svijetu biti od nekakvekoristi. Osjećam da sam potpuno beskorisna klada. Prije, dok sam bionešto mlađi, činilo mi se da je sve u novcu, da bih mnoge usrećio kadbih imao u rukama na stotine tisuća rubalja — pomagao bih siromašneumjetnike, osnivao bih knjižnice, korisne ustanove, razne zbirke. Imamnešto ukusa i znam da bih se u mnogo čemu bolje snašao od onih našihbogataša koji sve to rade bez veze. Ali sad vidim da je i to puka taštinai da ni u tome nema mnogo svrhe. Ne, Afanasije Vasiljeviču, nisamvam ja ni za šta, ama baš ni za šta, kad vam kažem. Nisam sposoban daizvedem ni najskromniji pothvat.Ali, čujte, Petre Petroviču! Ipak se molite, odlazite u crkvu, znamda ne propuštate ni jutrenju ni večernju. Ne mili vam se doduše ranoustajati, ali svejedno ustajete i odlazite u crkvu, odlazite u četiri sata,dok još nitko nije ustao.To je nešto drugo, Afanasije Vasiljeviču. To ja radim radi spasa dušejer sam uvjeren da ću time bar koliko-toliko okajati svoj dokoni život, ikoliko sam god nevaljao, da molitva ipak nešto znači kod Boga. Moramvam reći da se molim iako ne vjerujem, svejedno se molim. Slutimsamo da postoji Gospodin od koga sve zavisi, kao što i konj i marvakojom oremo instinktivno znaju onoga tko ih preže.Dakle, molite se zato da ugodite onome kome se molite, da spasitedušu, i to vam daje snage i tjera vas da rano ustajete? Vjerujte mi, kadbiste se prihvatili posla isto tako uvjereni da služite onome kome semolite, da biste onda imali volju za rad i da vas nitko ne bi bio kadarodvratiti od posla.Afanasije Vasiljeviču! I opet vam kažem da je to nešto drugo. Uprvom slučaju vidim da ipak nešto radim. Velim vam da sam spremanotići u manastir i izvršavati najteže pokore i muke koje mi odrede.Uvjeren sam da nije moje da prosuđujem hoće li ispaštati oni što sume natjerali da se mučim; tamo se svemu pokoravam i znam da sepokoravam Bogu.A zašto isto tako ne sudite o svjetovnim poslovima? Pa i ovdje smodužni služiti Bogu, nikom drugom. Ako i služimo komu drugom, služi-

M rtve duše

služili. Jer, što su drugo sve sposobnosti i darovi, koji su kod svakoga odnas različiti, ako ne oruđa naše molitve: ovdje riječima, a ondje djelom?Ne možete vi ipak otići u manastir, vi pripadate ovom svijetu jer imateobitelj.Tu Murazov ušuti. I Hlobujev je šutio.I onda, vi mislile, kad biste, na primjer, imali dvjesto tisuća, da bistese mogli srediti i živjeti ubuduće razumnije?.Naime, pozabavio bih se u najmanju rukuf onim što mogu raditi, pozabavio bih se odgojem djece, mogao bih im osigurati dobre učitelje.A kad bih vam ja, Petre Petroviču, na to rekao da biste se za dvijegodine opet zapleli u dugove kao pile u kučine?Hlobujev časkom posuti, a onda reče odmjerenim glasom:Ipak ne bih, poslije svega onog što sam iskusio...Ali što za vas znači iskustvol — reče Murazov. — Znam ja vas. Viste čovjek dobre duše, zamolit će vas prijatelj da mu pozajmite novacai vi ćete mu pozajmiti; vidjet ćete nekog siromaha — i htjet ćete mupomoći; doći će vam neki dragi gost — i poželjet ćete da ga što boljeugostite. Pa i inače, poslušat ćete prvi poziv dobrote, a na račun ćetezaboraviti. I dopustite da vam na kraju iskreno kažem da vi niste kadriodgajati svoju djecu. Djecu svoju može odgajati samo otac koji je već isam izvršio svoju dužnost. Pa i vaša žena... i ona je dobra duša... ni onanije tako odgojena da bi mogla odgajati djecu. Čak mislim — oprostite,Petre Petroviču — da možda nije ni dobro za djecu da ostanu s vama.Hlobujev se malo zamisli; u mislima je razmatrao sam sebe sa svih strana i napokon zaključio da Murazov ima donekle pravo.Znate šta, Petre Petroviću? Prepustite vi to meni — djecu, poslove;ostavite i obitelj, i djecu, ja ću se brinuti za njih. Jer, prilike su vašetakve da ste sad u mojim rukama; vama zaista prijeti smrt od gladi.Morate biti spremni na sve. Poznajete li Ivana Potapiča?Poznajem i poštujem, usprkos tome što je uvijek u zimskom kaputu.Ivan Potapič bio je milijunaš, poudavao je kćeri za visoke činovnike,živio je kao car, ali kad je bankrotirao — što je mogao? — otišao jeza upravitelja. Nije mu bilo lako prijeći sa srebrna pladnja na običnupliticu: reklo bi se da mu ni ruke nisu htjele ni za čim posegnuti. Sadbi Ivan Potapič opet mogao kušati sa srebrnog pladnja, ali neće. Dobrose opet potkožio, ali veli: "Ne, Afanasije Vasiljeviču, sad više ne služimsebi ni za sebe, nego zato što je Bog tako dosudio. Neću ništa da radim

_.. posvojoj.volji. Slušam vas zato što želim Boga slušati, a ne ljude, i zato

Jedno od posljedn jih pog lav lja

zato ne odgovaram ja, nego vi." Eto, tako veli Ivan Potapič, iako je on, ako ćemo pravo, nekoliko puta pametniji od mene.Afanasije Vasiljeviču! Spreman sam da i ja priznam vašu vlast nad sobom, da budem vaš sluga i što god želite, predajem se vama u ruke. Alinemojte mi davati posao koji nadmašuje moje snage, ja nisam Potapič ivelim vam da nisam ni za što sposoban.Neću vam ja, Petre Petroviču, ništa uprtiti na leđa, nego kad većhoćete da budete od pomoći, kao što sami kažete, evo vam bogougodnog posla. U jednom mjestu gradi se crkva dobrovoljnim prilozimačestitih ljudi. Ali novaca ponestaje, treba sakupljati priloge. Obuciteobični zimski kaput... jer, sad ste običan čovjek, propali plemić i, takoreći, prosjak: što da se ciframo? Pa knjigu u ruke i na običnim taljigamakrenite po gradovima i selima. Dobit ćete od episkopa blagoslov i pro-šivenu knjigu, pa put pod noge!Petar Petrovič bijaše osupnut tim sasvim novim poslom. On, koji je ipak plemić nekadašnjeg starog roda, da pođe s knjigom u ruci prosja-čki za crkvu i uz to se drmati na taljigama! S druge strane, nije mogao odbiti i izvući se kad je posrijedi bogougodan posao.— Zamislili ste se? — reče Murazov. — Obavljat ćete dvije službe u isti

mah: jednu Bogu, a drugu — meni.vama/

— Pa evo kako. Putovat ćete po mjestima u kojima ja još nisam bio, pa ćete svagdje doznati sve: kako žive seljaci, gdje su malo bogatiji, gdje trpe neimaštinu i u kakvom je sve stanju. Priznajem vam da volim se-ljake, valjda zato što sam i sam seljak. Ali je nevolja u tome što se među njima zaleglo mnogo svakakve gadosti. Tamo neki raskolnici i kojekakve protuhe bune ih, podbadaju protiv vlasti, protiv vlasti i poretka, a ako je čovjek ugnjeten, onda se lako pobuni. Pa zbilja, kao da je teško po-dbosti čovjeka koji zaista trpi. Ali je stvar u tome da obračun ne smije početi odozdo. Jer zlo je već kad dođe do razračunavanja šakama, tad se izgubi razum i samo lopovi dobro prođu. Vi ste pametan čovjek, vi ćete razabrati, doznati gdje zaista čovjek trpi od drugih, a gdje od vlastite nemirne naravi, pa ćete mi poslije sve to ispričati. Ja ću vam za svaki slučaj dati nešto novaca da udijelite onima koji doista trpe ni krivi ni dužni. Isto tako, bit će korisno da ih vi tješite i da im bolje rastuma-čite ono što Bog zapovijeda da podnosimo bez roptanja, i da se molimo Bogu kad smo nesretni, a ne da se sami obračunavamo i pravimo izgre-de. Ukratko, razgovarajte s njima, ali nemojte nikoga podbunjivati ni pjotiv koga, nego ih sve smirujte. Ako opazite kod koga kivnost na bilo

Kako

Mrtve duše

Afanasije Vasiljeviču! Posao koji mi povjeravate — reče Hlobujevjest sveti posao, ali se sjetite kome ga povjeravate. Takav se posaomože povjeriti čovjeku koji, tako reći, svetački živi, koji sve opraštadrugima.Pa ja i ne kažem da vi sve to morate ispuniti, nego samo onolikokoliko možete. Radi se o tome da ćete ipak dobro upoznati ta mjesta ida ćete imati predodžbu o tome u kakvom je stanju taj kraj. Činovnikse nikad ni s kim ne bi pravo suočio, pa ni sefjak ne bi bio otvoren prednjim. A vi ćete, prošeci za crkvu, zaviriti k svakome — i k obrtniku i ktrgovcu, i imat ćete priliku da svakog saslušate. Govorim vam to zatošto general-gubemator upravo sada treba takve ljude, pa ćete, mimosvakog unapređivanja u službi, dobiti takvo mjesto na kojem vam životneće biti beskoristan.Dobro, pokušat ću, potrudit ću se koliko god budem mogao — rečeHlobujev. U glasu mu se osjećala ohrabrenost, ispravio je leđa i pripo-digao glavu, kao čovjek pred kojim se svijetli nada. — Vidim da vas jeBog obdario sposobnošću da shvaćate ljude, i da koješta znate bolje odnas, kratkovidnih.A sad dopustite da vas upitam kakav je Čičikov, i o čemu se turadi?E, o Čičikovu ću vam ispričati nečuvene stvari. Svašta taj radi...Znate li, Afanasije Vasiljeviču, da je ona oporuka lažna? Pronađena jeprava oporuka po kojoj sav imutak pripada štićenicama.Ma što ne kažete? A tko je sastavio lažnu oporuku?To je baš najpodlije od svegal Kažu da je to Čičikovljevo maslo ida je ta oporuka potpisana nakon smrti staričine: podmetnuli su nekužensku umjesto pokojnice, pa se ona potpisala. Jednom riječju, groznasramota! Kažu da je stiglo već tisuću molba s raznih strana. Marju Jere-mejevnu salijeću sad prosci; dva se činovnika otimaju za nju. Eto viditekako stoje stvari, Afanasije Vasiljeviču!Ja nisam ništa čuo o tome, ali to zaista nisu čista posla. Morampriznati da mi je Pavel Ivanovič Cičikov velika zagonetka — reče Mu-razov.— Ja sam također podnio molbu kako bih podsjetio da postoji i najbliži rod..."Što se mene tiče, neka se svi oni među sobom zakrve", mišljaše Hlo-bujev odlazeći. "Afanasij Vasiljevič nije glup. Jamačno je dobro pro-mislio prije nego što mi je povjerio ovaj posao. Moram ga prihvatiti i ništa više." Počeo je razmišljati o putu, a dotle je Murazov svejednako

Jedno od posljednjih poglavlja

kad bi se on s takvom voljom i upornošću prihvatio poštena posla!" Dotle su zaista sudovima pristizale molba za molbom. Javili su se rođaci za koje nitko nije ni čuo. Kao što ptice slijeću na strvinu, tako su svi navalili na neizmjerni imutak koji je starica ostavila za sobom. Uslije-dile su prijave protiv Čičikova, tvrdnje da je posljednja oporuka lažna, da je i prva oporuka lažna, da su pokradeni i utajeni novci. Podnesene su i prijave protiv Čičikova da je kupovao mrtve duše, da je sudjelovao u krijumčarenju dok je još radio u carini. Sve su iščeprkali i doznali što je sve radio. Bog bi ga znao kako su sve to pronjuškali i saznali. Otkrivene su čak i stvari za koje je Čičikov mislio da nitko ne zna osim njega i četiri zida. Sve je to još zasad bila sudska tajna i nije doprlo do njegovih ušiju, samo što je uskoro dobio povjerljivo pisamce od pravnog savjetnika, koji mu je dao na znanje da se kaša zakuhala. Pisamce je bilo sasvim kratko: "Hitam da vam javim da će biti okapanja, ali upamtite da se nipošto ne smijete uzrujavati. Najvažnije je od svega — mir. Sve ćemo mi to srediti." To ga je pisamce posve umirilo. "Taj je čovjek zai-sta genijalan", rekao je Čičikov.Kao kruna svega, krojač mu je donio odijelo. Čičikov je silno poželio da se ogleda u novom fraku boje dima i plamena pri kaljenju. Obukao je hlače koje su mu pristajale kao salivene, naprosto da ga čovjek naslika! Bedra mu divno obavijena, pa i listovi, tkanina je obuhvatila svaku si-tnicu i svemu pridala još veću gipkost. Kad je otraga zakopčao kopču, trbuh mu se napeo baš kao bubanj. Lupi se po njemu četkom i reče: "Prava budala, ali je u cjelini opet dio slike." Reklo bi se da je frak još bolje sašiven nego hlače: nigdje ni najmanjeg nabora, svega ga obavija, uvija se u struku i pokazuje svaki pregib. Pod lijevim pazuhom malo ga je tištalo, ali mu je zato još bolje pristajao u struku. Krojač se slavodo-bitno držao i samo govorio: — Budite bez brige, nigdje vam osim u St. Peterburgu ne bi ovako sašili. — On je sam bio iz St. Peterburga, a na cimeru mu je pisalo: "Strani majstor iz Londona i Pariza". Nije znao za šalu i sa ta dva grada želio je odmah začepiti usta svim drugim krojači-ma, da se ne bi nitko više javio s tim gradovima, a neka pišu po volji da su iz nekog "Karlsrua" ili "Kopenhaga".Čičikov velikodušno isplati krojača i, ostavši sam, poče se na miru ogle-dati u zrcalu, kao umjetnik sa smislom za estetiku i con amore1. Sve je na njemu nekako bilo još ljepše nego prije: obrazi privlačniji, brada

Mrtve duše

primamljivija, bijeli ovratnik daje ton obrazima, a modri atlasni rubac oko vrata daje ton ovratniku, pomodni nabrani plastron daje ton rupcu oko vrata, skupocjeni baršunski prsluk daje ton plastronu, a frak boje dima i plamena pri kaljenju blista kao svila i daje svemu ton. Okrene se nadesno — dobro je! Okrene se nalijevo —još bolje! Pregib mu je, kad se nakloni, kao u dvorskog komornika ili u gospodina koji tako mlati francuski da se i pravi Francuz može pred njim sakriti, koji se ne sra-moti, čak i kad se rasrdi, nepristojnim ruskim riječima, čak ni psovati ne zna na ruskom jeziku nego psuje na francuskom dijalektu. Toliko je fin! Naherivši malko glavu, pokuša zauzeti pozu kao da se obraća dami srednjih godina i najnaprednijih nazora: ispade prava slika! Samo da slikar uzme kist pa da ga slika! Od užitka je opet malo poskočio, izveo nešto nalik na baletni skok. Zatresla se komoda i tresnula na pod bočica s kolonjskom vodom, ali ga to nije nimalo smelo. Glupu je bočicu okr-stio, kao što je i zaslužila, glupačom i pomislio: "Kome da sad najprije odem? Najbolje će biti..."Iznenada iz predsoblja začu nešto nalik na zveckanje ostruga i ugleda žandara naoružanog do zuba, s izrazom na licu kao da predstavlja cijelu vojsku.Zapovjeđeno je da se odmah javite general-gubematoru!Čičikov se naprosto snebio. Pred njim stoji brkata neman, s konjskimrepom na glavi, s ešarpom preko jednog i preko drugog ramena, a oboku mu visi sabljetina. Učini mu se da mu s druge strane visi i puškai vrag bi ga znao što: ama, cijela vojska u jednoj osobi! Zausti da neštoodgovori, ali ga neman grubo presiječe u riječi:Zapovjeđeno je da dođete smjesta!Kroz vrata spazi kako se u predsoblju kreće još jedna takva neman,pogleda kroz prozor — a kad tamo kočija. Što je mogao? Onakav kakavje bio, u fraku boje dima pri kaljenju i plamena, morao je sjesti u kočijui krenuti, dršćući kao šiba na vodi, do general-gubernatora, u pratnjižandara.U predvorju mu nisu dali ni da se snađe.— Ulazite! Knez vas već čeka — reče dežurni službenik. Pred njim, kaou magli, zatitra predvorje gdje kuriri primaju pošiljke, pa dvorana krozkoju prođe misleći neprestano: "Kad me ščepa za vrat pa bez suda, bezičega, pošalje ravno u Sibir!" Srce mu tako snažno zalupalo kao što nelupa ni najljubomornijem ljubavniku. Napokon se pred njim otvoriševrata i on ugleda kabinet s mapama za spise, ormarima i knjigama, ikneza biiesnoe kao ris.

Jedno od posljednjih poglavlja

zaklat će me kao vuk janje!— Ja sam vas poštedio, dopustio vam da ostanete u gradu kad vas jetrebalo poslati na robiju, a vi ste se opet okaljali najnečasnijim lopovlukom kojim se ikad itko okaljao!Knezu su usne podrhtavale od srdžbe.Kakvim to najnečasnijim postupkom i lopovlukom, vaša svjetlosti?zapita Čičikov sav dršćući.Ona žena — reče knez prilazeći mu malo bliže i gledajući ga ravnou oči — ona žena koja je potpisala oporuku kao što ste vi tražili od nje,uhapšena je i bit će suočena s vama.Čičikov problijedi kao krpa.Vaša svjetlosti! Reći ću vam sve po istini. Kriv sam, zaista sam kriv,ali nisam opet toliko kriv koliko su me neprijatelji ocrnili.Vas ne može nitko ocrniti zato što ste počinili nekoliko puta više gadarija nego što bi mogao izmisliti i najveći lažljivac. Meni se čini da stevi cijeli život činili sama nečasna djela. Svaka kopjejka koju ste steklistečena je na nepošten način, krađa je i najnečasnije djelo za koje stezaslužili samo knut i Sibir! Sad je zbilja dosta! Ovog ćeš časa biti bačenu tamnicu gdje ćeš s najgorim huljama i razbojnicima čekati da se donese odluka o tvojoj sudbini. I to je još milost koju nisi zaslužio, jer sinekoliko puta gori od njih, oni su u gunjcu i kožuhu, a ti...Pogleda na njemu frak boje dima pri kaljenju i plamena, pa dohvati uzicu i pozvoni.Vaša svjetlosti — uzvikne Čičikov — smilujte se! Vi ste otac obitelji.Ne morate mene poštedjeti, ali poštedite barem staricu majku!Lažeš! — gnjevno vikne knez. — Tako si me i onda preklinjao djecom i obitelji kojih nisi nikad ni imao, a sad me preklinješ majkom!Vaša svjetlosti, ja sam nevaljalac i najgora ništarija — reče Čičikov.Zaista sam lagao, nisam imao ni djece ni obitelji, ali evo, Bog mi jesvjedok da sam oduvijek želio imati ženu, izvršiti svoju ljudsku i građansku dužnost kako bih zaista poslije zadobio poštovanje građanstvai vlasti... Ali kakav je samo bio nesretan stjecaj okolnosti! Krvlju sam,vaša svjetlosti, krvlju sam morao zarađivati kruh nasušni. A na svakomkoraku same napasti i iskušenja... neprijatelji, i pogubnici, i otimači.Cijeli mi je život bio pravi divlji vihor ili brod nasred valova, šiban vjetrovima. Ja sam čovjek, vaša svjetlosti.Odjednom mu suze ćurkom pocuriše niz obraze. Baci se knezu pod noge, onakav kakav je bio, u fraku boje dima i plamena pri kaljenju, u haršujjgkom pršnjaku j s ajlasnim rupcernpko vrata, u novim hlačama,

Mrtve duše

Odlazi od mene! Pozovite vojnike da ga odvedu! — reče knez onimašto uđoše.Vaša svjetlosti! — vikaše Čičikov i uhvati objema rukama kneza zacipelu.Drhtavica prostruji knezu po svim žilama.Odlazite od mene kad vam kažem! — reče nastojeći izvući nogu izČičikovljeva stiska.Vaša svjetlosti! Neću se maknuti s mjesta dok mi ne iskažete milost!govoraše Čičikov ne ispuštajući kneževu cipelu iz ruku i vukući sezajedno s nogom po podu, u fraku boje dima i plamena pri kaljenju.Odlazite kad vam kažem! — govoraše knez obuzet onim neobjašnjivim osjećajem odvratnosti što obuzima čovjeka pri pogledu na neobično ružnog kukca, a nema snage da ga zgazi nogom. Trgne se takoda Čičikov osjeti udarac cipelom u nos, usta i okrugli podbradak, alisvejedno ne ispusti cipelu iz ruku nego je još snažnije privije uza se. Dvastamena žandara silom ga otrgoše, uhvatiše ispod pazuha i odvedošekroz sve odaje. Bio je blijed, satrven, u onom nesvjesnom i strašnomstanju u kojem se nalazi čovjek kad vidi pred sobom crnu, neminovnusmrt, to strašilo protivno našoj naravi...Na samim vratima pred stubama naiđoše na Murazova. Čičikovu sine tračak nade. U tren oka, nadljudskom snagom, ote se iz ruku žandari-ma i baci se pred noge zapanjenom starcu.Prijatelju, Pavle Ivanoviču, što vam je?Spasite me! Vode me u zatvor, u smrt...Žandari ga ščepaše i odvukoše a da mu nisu dali ni da dovrši. Zagušljiva i vlažna ćelija prožeta vonjem cokula i obojaka garnizonskih vojnika, neobojen stol, dva bijedna stolca, željezna rešetka na prozoru, ruševna peć koja samo dimi kroz pukotine, a nimalo ne grije — to je bilo novo prebivalište našega junaka, koji je već bio počeo kušati životne slasti i privlačiti pažnju zemljaka svojim finim novim frakom boje plamena i dima pri kaljenju. Nisu mu dali ni da ponese sa sobom prijeko potrebne stvari, da uzme škrinjicu u kojoj su bili novci. Spisi, kupoprodajni ugovori za mrtve duše — sve je to sad bilo u rukama činovnika! Izvali se na zemlju, a oko srca mu se ovije proždrljiva guja strašnog, beznadnog jada. Sve mu je ljuće morila ničim nezaštićeno srce. Još jedan takav dan, dan takvih jada, i Čičikov bi svisnuo. Ali i nad njim je bdjela nečija izbaviteljska ruka. Čas zatim otvoriše se vrata tamnice i uđe stari Murazov.

r&ojčovjeku izmorengm ljutom|eđjjgl|qu suho grlo brizajk izvor

Jedno od posljednjih poglavlja

— Izbavitelju moj! — reče Čičikov i odjednom ga uhvati za ruku,brže je poljubi i privije uza se. — Bog vam platio što ste posjetilinesretnika!I polije se suzama.Starac ga gledaše turobnim i bolnim pogledom i samo reče:Ah, Pavle, Pavle Ivanoviču! Pavle Ivanoviču, što ste to uradili?Ja sam hulja... Kriv sam... Zgriješio sam... Ali recite, recite i samikako mogu ovako postupati sa mnom? Ja sam ipak plemić. Bez suda,bez istrage, baciti me u zatvor, oduzeti mi sve: stvari, škrinjicu... a tamosu mi novci, tamo mi je sva imovina, tamo je sve što imam, AfanasijeVasiljeviču, imovina koju sam stekao krvavim znojem...Kako nije bio kadar odoljeti silovitom jadu što mu je ponovo obuzeo srce, zarida na sav glas, tako da mu se jauk probi kroz debele zidove i potmulo odjekne u daljini. Zatim strgne sa sebe atlasni rubac, zgrabi se rukom za ovratnik i podere na sebi frak boje plamena i dima pri kaljenju.Svejedno vam je, Pavle Ivanoviču, morate se oprostiti i s imovinom isa svime što imate na svijetu. Potpali ste pod udar neumoljivog zakona,a ne pod vlast jednog čovjeka.Sam sam se upropastio, znam i sam, nisam se znao na vrijeme obuzdati. Ali čemu ovakva strašna kazna, Afanasije Vasiljeviču? Zar sam janeki razbojnik? Zar je tko stradao zbog mene? Zar sam koga unesrećio?Radom i znojem, krvavim znojem zarađivao sam pare. A zašto sam zarađivao pare? Zato da bih u blagostanju proživio ostatak svojih dana, dabih ostavio štogod djeci koju sam namjeravao steći za dobro, za službudomovini. Zgriješio sam, ne kažem, zgriješio sam... što mogu? Ali samzgriješio zato što sam vidio da pravim putom neću nikud stići i da ćustranputicom prije stići do cilja. Inače sam se trsio, dovijao. A što je sonim nitkovima koji po sudovima uzimaju na tisuće od države, ili pljačkaju sirotinju, otimaju posljednju kopjejku od onoga tko ništa nema?...Afanasije Vasiljeviču! Ja nisam bludničio, ja nisam pijančevao. Kolikosam samo uložio truda, koliko čeličnog strpljenja! Pa moglo bi se rećida sam se iskupio za svaku stečenu kopjejku patnjama, patnjama! Nekasamo netko od njih prepati ono što sam ja prepatio! Jer, što je cijeli mojživot nego ljuta borba, brod nasred valova? I sad sam, Afanasije Vasiljeviču, izgubio sve ono što sam stekao takvom borbom...Nije dovršio nego je zaridao na sav glas od nepodnošljive boli u srcu. Svali se na stolac i otkine do kraja razderani skut svoga fraka i hitne ga što dalje od sebe, zarije obje ruke u kosu, na koju je prije pazio da mu

Mrtve duše

prigušiti neutaživu bol u srcu.Ah, Pavle Ivanoviču, Pavle lvanoviču! — uzdisaše Murazov gledajućiga turobno i vrteći glavom. — Neprestano razmišljam o tome kakav biod vas bio čovjek da ste isto tako, takvom snagom i strpljenjem, radilina općem dobru, za neki vrijedan cilj! Da je bar koji od onih ljudi kojivole dobro uložio toliko truda za njegovo ostvarenje koliko ste vi uložiliza stjecanje svojih para!... Da je znao tako žrtvovati za opće dobro ivlastitu taštinu i častoljublje, ne žaleći samo% sebe, kao što vi niste žalilisebe da steknete svoje pare!...Afanasije Vasiljeviču! — reče siroti Cičikov i uhvati ga objema rukama za ruke. — O, kad bih se samo mogao osloboditi i dobiti natragsvoju imovinu, kunem vam se da bih odsad živio sasvim drugačije! Spasite me, dobrotvore, spasite!Što ja mogu učiniti za vas? Morao bih se uhvatiti ukoštac sa zakonom. Ali, recimo da se čak i odlučim na to, knez je pravedan čovjek inipošto ne bi popustio.— Dobrotvore moj! Sve vi možete. Ne bojim se ja zakona, ja ću zazakon naći lijeka, nego to što sam bačen u zatvor ni kriv ni dužan, štoću skapati ovdje kao pseto, i što će sva moja imovina, spisi, škrinjica...Spasite me!I obujmi starcu noge i polije ih suzama.Ah, Pavle Ivanoviču, Pavle Ivanoviču! — reče stari Murazov vrtećiglavom. — Kako vas je zaslijepila ta imovina! Radi nje ne osjećate vlastitu dušu!Mislit ću i na dušu, samo me spasite!Pavle Ivanoviču! — reče stari Murazov i zastane u riječi. — Nijeu mojoj moći da vas spasim. Ali ću se potruditi koliko god budemmogao da vam olakšam sudbinu i da vas oslobodim. Ne znam hoću liu tome uspjeti, ali ću se potruditi. Ako ipak, iznad svakog očekivanja,uspijem, Pavle Ivanoviču, zamolit ću od vas nagradu za svoj trud: da seokanite svih tih težnji za stjecanjem. Dajem vam svoju časnu riječ daja ne bih ni zaplakao kad bih izgubio sav svoj imutak — a imam višetoga nego vi. Bogami, nije meni do tog imutka koji mi mogu konfiscirati, nego do onog imutka koji mi nitko ne može ukrasti ni oduzeti!Vi ste već podosta živjeli na svijetu. I sami kažete da vam je život biokao brod na valovima. Imate dovoljno toga da proživite mirno ostataksvojih dana. Skrasite se negdje u nekom kutku, bliže crkvi i običnim,dobrim ljudima; ili, ako vam baš ne da mira želja da ostavite za sobompotomstvo, oženite se nekom siromašnom dobrom djevojkom koja je

Jedno od posljednjih poglavlja

svijet i na sve njegove primamljive prohtjeve; neka i on vas zaboravi! U njemu nećete naći mira. Vidite i sami da je u njemu sve sam neprijatelj, napasnik i izdajica.Cičikov se zamisli. Obuze ga nešto neobično, neki do tada neznani, ne-poznati osjećaji, neobjašnjivi i njemu samom: kao da se nešto u njemu htjelo probuditi, nešto prigušeno odmalena strogim, mrtvim naukom, nemilim, dosadnim djetinjstvom, pustim rodnim prebivalištem, samo-tovanjem bez ikoga svoga, siromašnim i bijednim prvim dojmovima, strogim pogledom sudbine koji je mrzovoljno bacila na nj kroz nekakav mutni prozor zameten zimskom vijavicom.Samo me spasite, Afanasije Vasiljeviču! — uzvikne. — Odsad ćudrugačije živjeti, poslušat ću vaš savjet! Evo, dajem vam riječ!Pazite samo, Pavle Ivanoviču, ne smijete pogaziti riječ — reče muMurazov držeći ga za ruku.Možda bih je i pogazio da nisam dobio ovako strašnu lekciju — rečesiroti Cičikov i uzdahne, pa doda: — Lekcija je zbilja teška. Teška je,teška lekcija, Afanasije Vasiljeviču!I dobro je što je teška. Zahvalite na tome Bogu, pomolite se. Idemda vidim što mogu učiniti za vas.Rekavši to, starac ode.Cičikov nije više plakao, nije trgao na sebi frak niti čupao kosu — smi-rio se.E, zbilja je bilo dosta! — reče naposljetku. — Drugačije, drugačijeću odsad živjeti. Zaista je vrijeme da se opoštenim. O, kad bih se samomogao nekako izvući i otići odavde, pa makar i s malim kapitalom, nastanio bih se daleko od... A kupoprodajni ugovori?... — I pomisli: "Pašto, zašto da se odreknem nečega što sam tako teško stekao?... Nećuviše ništa kupovati, ali ovo što imam moram založiti. Koliko me samotruda stajalo da to steknem! To ću založiti, založiti, a za te novce kupitću imanje. Postat ću vlastelin jer ću tako moći učiniti mnogo dobra."I u mislima mu se probude osjećaji koji su ga obuzeli kad je bio kodKostanžogla, i sjeti se domaćinovih dragih, pametnih riječi, pri svjetlušto ih je grijalo, o tome kako je plodotvorno i korisno vođenje gospodarstva. Odjednom mu se selo učini predivnim, baš kao da je kadarosjetiti svu ljepotu seoskog života.Kako smo glupi, samo za taštinom jurimo! — reče napokon. — Sveje to od besposlice! Sve je tako blizu, nadohvat ruke, a mi trčimo nakrajsvijeta! Zar nije pravi život tek kad se prihvatiš posla, makar i u zabiti?Zadovoljstvo je doista u radu. J ništa nije slađe od plodova vlastitog

Mrtve duše

no ću se prihvatiti posla, tako da ću dobro djelovati i na druge. Pa zbilja, kao da sam baš prava propalica? Imam ja sposobnosti za gospodarenje, imam i potrebne vrline, i štedljivosti, i okretnosti, i razboritosti, pa i ustrajnosti. Osjećam da svega toga imam, treba samo da se odlučim. Sad tek uistinu jasno osjećam da postoji nekakva dužnost koju čovjek mora izvršavati na zemlji, ne odvajajući se od mjesta i kuta u kojem se našao.I vrijedan život, daleko od gradske buke 1 onih napasti što ih je od puke besposlice izmislio čovjek koji je zaboravio na rad, poče mu tako snažno izlaziti pred oči da je malne već i zaboravio svu neugodnost svoga položaja, i možda bi bio čak spreman zahvaliti Providnosti na ovoj teškoj lekciji, samo da ga puste na slobodu i vrate mu bar dio imo-vine. Međutim... jednokrilna se vrata njegove nečiste ćelije otvoriše i uđe službena osoba — Samosvistov, epikurejac, nebojša, izvrstan drug, pijandura i lopuža, kao što su govorili o njemu sami njegovi drugovi. U ratno bi doba taj čovjek stvorio čuda: da ga pošalju kuda da se probije kroz neprohodna, opasna mjesta, da neprijatelju ispred nosa otme topto bi bio posao za njega. Ali, kako nije bilo ratnog poprišta na kojem bi možda bio i častan čovjek, sad je činio pakosti i nepodopštine.Neshvatljivo je da je s drugovima bio dobar, nikog nije izdavao i držaoje riječ kad bi je zadao, ali je višu vlast nad sobom smatrao nečim nalikna neprijateljsku bateriju kroz koju se mora probiti, koristeći se svakimnjenim slabim mjestom, rupom ili propustom...Znamo sve o vašem položaju, sve smo čuli! — reče kad vidje da suse vrata za njim dobro zatvorila. — Ništa, ništa za to! Ne bojte se, sveće se to srediti. Svi ćemo raditi za vas — i ni briga vas! Trideset tisućaza sve nas — i ništa više.Ma nemojte? — uzvikne Cičikov. — I bit ću oslobođen svake krivnje?Potpuno! Još ćete dobiti i nadoknadu za pretrpljene gubitke.A za vaš trud?Trideset tisuća. To je sve — i za naše, i za general-gubernatorove, iza tajnika.Ali, molim vas, otkud da platim? Sve su moje stvari... škrinjica... sveje to sad zapečaćeno, pod nadzorom...Dobit ćete sve natrag za sat vremena. Dajte ruku!Cičikov mu dade ruku. Srce mu je lupalo, nije vjerovao da je to mo-guće...— Do skorog viđenja! Naš vam je zajednički prijatelj poručio da je

Jedno od posljednjih poglavlja

"Hm!" pomisli Cičikov. "Razumijem: pravni savjetnik!" Samosvistov nestade. Ostavši sam, Cičikov još uvijek nije vjerovao njegovim riječima, ali nije prošlo ni sat vremena kadli mu donesoše škrinjicu: spise, novce, sve u najboljem redu. Samosvistov je nastupio kao starješina: izgrdio je stražare što slabo čuvaju zatvor, zapovjedio da se postavi još više stražara radi boljeg nadzora, nije uzeo samo škrinjicu nego je pokupio i sve spise koji su mogli na bilo koji način kompromiti-rati Cičikova, pa je sve to svezao, zapečatio i naložio vojniku da odmah odnese samom Čičikovu, kao stvari potrebne za noć i spavanje, tako da je Cičikov zajedno sa spisima dobio i svu toplu odjeću, da zaštiti njome svoje smrtno tijelo. Ta ga je hitna dostava neizrecivo obradovala. U njemu se probudile velike nade i već mu se počele priviđati kojekakve napasti: uvečer kazalište, plesačica oko koje je oblijetao. Selo i tišina počeše blijedjeti, a grad i buka postadoše opet svjetliji i jasniji... Eh, živote!Dotle je po sudovima i tužilaštvima slučaj poprimio nečuvene razmjere. Radila su pisarska pera, mozgale fiškalske glave šmrčući burmut i uživajući, kao umjetnici, u kićenom krasopisu. Pravni savjetnik, nevi-dljiv kao skriven čarobnjak, upravljao je cijelim mehanizmom; sve je dokraja zapleo prije nego što se itko mogao snaći. Zbrka je bivala sve veća. Samosvistov je nadmašio sam sebe nevjerojatnom odvažnošću i drskošću. Kad je doznao gdje čuvaju onu uhićenu ženu, otišao je ravno onamo i nastupio odrješito, kao pravi starješina, tako da ga je stražar vojnički pozdravio i zauzeo stav mirno.Jesi li već dugo ovdje?Od jutros, vaša milosti!Kad ti dolazi smjena?Za tri sata, vaša milosti!Trebat ću te. Reći ću oficiru neka pošalje ovamo nekog drugog date zamijeni.Razumijem, vaša milosti!Samosvistov ode kući i, ne časeći ni časa, sam se preruši u žandara s brkovima i zaliscima — ne bi ga ni sam vrag prepoznao — da ne umiješa nikog drugog i da ne ostavi nikakva traga za sobom. Došao je u kuću u kojoj je bio zatočen Cičikov, pa je zgrabio prvu ženu na koju je naišao, predao je na čuvanje dvojici smionih činovnika, također pravim majsto-rima, a on, onako brkat i s puškom, sve kako treba, ravno do stražara.— Odlazi, poslao me komandir da te odmijenim.I odmijeni stražara i stane s puškom na njegovo mjesto.

Mrtve duše

koja ništa nije znala niti shvaćala. Prvu su nekud sakrili tako da ni poslije nitko više nije znao kamo se djela. Dok je tako Samosvistov djelovao u liku vojnika, pravni savjetnik načinio je čuda na civilnom polju: gubernatoru je posredno dao na znanje da javni tužilac piše prijavu protiv njega; žandarskom je činovniku poručio da službenik koji potajno boravi u gradu piše prijave protiv njega; službenika koji je potajno boravio u gradu uvjerio je da postoji jedan drugi, još povjerljiviji službenik koji protiv njega šalje prijave — i sve ih je doveo u takav položaj da su se svi morali obratiti njemu radi savjeta. Nastala je totalna zbrka: prijava je slijedila za prijavom i počeli su se otkrivati prijestupi za koje nitko živ nije znao, pa i prijestupi kojih nije ni bilo. Sve se pretresalo i uzimalo u obzir: i tko je nezakoniti sin, i kakva je roda i zvanja, i tko ima ljubavnicu, i čija žena s kim očijuka. Skandali, afere, sve se to tako izmiješalo i splelo sa Cičikovljevim slučajem i s mrtvim dušama da se nikako nije moglo izvesti načistac koja je od tih stvari najveća budalaština: i jedno i drugo činilo se podjednako vrijedno. Kad su napokon spisi počeli stizati general-gubernatoru, jadni knez nije mogao ništa shvatiti. Neobično pametan i okretan činovnik, kome je povjereno da sastavi izvještaj, umalo što nije poludio — nikako nije mogao pohvatati sve konce. Knez je u to vrijeme bio zaokupljen mnogim drugim poslovima, od kojih je jedan bio neugodniji od drugog. U jednom dijelu gubemije zavladala je glad. Činovnici koji su upućeni da podijele žito nisu sve obavili kako treba. U drugom dijelu gubernije uskomešali se raskolnici. Netko je među njih pustio glasinu da se rodio Antikrist koji ni mrtvima ne da mira i kupuje nekakve mrtve duše. Kaj ali su se i griješili i, tobože loveći Antikrista, umlatili ljude koji nisu bili Antikristi. Na jednom drugom mjestu seljaci se pobunili protiv vlastele i načelnika okružne policije. Neke su protuhe rastrubile među njima glas da je došlo vrijeme da seljaci postanu vlastela i obuku frakove, a da vlastela imaju obući gunjce i postati seljaci — i cijela seoska općina, ne razmišljajući o tome da bi tako bilo previše vlastele i načelnika okružne policije, odbila je plaćati bilo kakav porez. Moralo se pribjeći prisilnim mjerama. Jadni knez bio je duboko potišten. Uto mu javiše da je stigao zakupac državnog poreza.

_=^Neka ude1. — reče knez. Starac uđe.— Eto vam vašeg Čičikova! Vi ste ga toliko branili i zauzimali se za njega, a sad su ga uhvatili u tako nečemu u što se ne bi upustio ni najgorilupež.,.,...— DoDustite da priznam, vaša svjetlost^ da mi nije sasvim jasno o

Jedno od posljednjih poglavlja

Krivotvorenje oporuke, i to još kakvo!... Za takvo je nedjelo predviđena javna kazna šibanjem!Vaša svjetlosti, reći ću vam nešto, ne branim Čičikova, ali još ništanije dokazano, istraga nije završena.Evo vam dokaza: uhvaćena je žena koja je bila prerušena u pokojnicu. Htio bih je saslušati upravo pred vama.Knez pozvoni i naloži da mu dovedu tu ženu. Murazov ušuti.Čisti lopovluk! A najveća je sramota što su u to umiješani najvišislužbenici u gradu, pa i sam gubernator. A on ne bi smio biti tamo gdjeima lopova i nitkova! — plahovito će knez.Pa gubernator je jedan od nasljednika i ima pravo da traži svoj dio, ašto su se drugi tu sa svih strana prikrpali, to je, molim lijepo, vaša svjetlosti, sasvim ljudski. Umrla je bogatašica a da nije sastavila pametnui pravednu oporuku, pa su se sa svih strana sjatili ljudi koji bi se htjelitime okoristiti, to je sasvim ljudski...Ali čemu sve te nevaljalštine?... Hulje! — reče knez ogorčeno. —Nemam ni jednog čestitog službenika, sve sami nitkovi!Vaša svjetlosti, tko je uopće od nas čestit kako treba? Svi su činovnici u našem gradu — ljudi, imaju vrlina i mnogi se vrlo dobro razumijuu svoj posao, ali svatko je od nas podložan grijehu.Čujte, Afanasije Vasiljeviču, recite mi, ja jedino za vas znam da stepošten čovjek, kakva je to vaša pasija da branite svakojake nitkove?Vaša svjetlosti — odgovori Murazov — tko god bio čovjek koga vinazivate nitkovom, ipak je čovjek. Pa kako da ne braniš čovjeka kadznaš da polovicu svih zala čini samo zato što je grub i neuk? Pa i mičinimo nepravde na svakom koraku i svakog časa nanosimo nesrećudrugima, čak i kad nemamo zle namjere. I vaša je svjetlost učinila jednuveliku nepravdu.Kako? — uzvikne u čudu knez, preneražen takvim neočekivanimobratom.Murazov zastane i posuti kao da nešto smišlja, pa će najposlije ovako:Pa eto, u slučaju Derpenikova.Afanasije Vasiljeviču! Prijestup uperen protiv temeljnih državnih zakona ravan je veleizdaji!Ne opravdavam ja njega. Ali je li pravo da neiskusan mladac koga sudrugi zaveli i obrlatili, bude osuđen jednako kao onaj koji je bio jedanod kolovođa? Jer, ista je sudba snašla Derpenikova kao i tamo nekogVoronova-Drjanova, a njihovi prijestupi nisu jednaki.

M rtve duše

štogod više o tome? Recite mi! Baš sam nedavno pisao u Peterburg i zamolio neka mu ublaže kaznu.— Ne, vaša svjetlosti, ne govorim vam o tome zato što bih znao nešto što vi ne znate. Ima doduše jedna okolnost koja bi njemu išla u prilog, ali on ne bi pristao da je iskoristi zato što bi onda nastradao netko drugi. Nego, ja samo mislim da ste se možda tada ipak malo prena-glili. Oprostite mi, vaša svjetlosti, ovako sudim samo svojom slabom pameću. Više puta ste mi zapovjedili da vam sve otvoreno kažem. Dok sam još vodio poslove, imao sam mnogo svakojakih radnika, i dobrih i loših... Trebalo bi uzeti u obzir i kako je nekad živio čovjek jer, ako ne razmotriš sve hladnokrvno, nego se odmah izdereš — samo ćeš uplašiti čovjeka i nećeš dobiti od njega pravo priznanje, a ako ga suosjećajno saslušaš, kao brat brata — sve će ti sam reći i neće te čak ni zamoliti da budeš blag prema njemu, i neće biti ni na koga ogorčen jer će mu biti jasno da ga ne kažnjavaš ti, nego zakon.Knez se zamisli. Uto uđe mlad službenik i smjerno stane pred kneza s mapom u ruci. Na njegovu mladom i još svježem licu zapažahu se tra-govi briga i napora. Bilo je očito da ne obavlja uzalud posebne zadatke. Bijaše to jedan od onih malobrojnih službenika koji se bave administra-tivnim poslovima con amore. Nije gorio ni od častoljublja, ni od želje za probicima, niti se povodio za drugima, nego se bavio tim poslovima je-dino zato što je bio uvjeren da mora biti baš ovdje, a ne negdje drugdje, da mu je zato dan život. Istraživati, raščlanjivati, pohvatati sve konce najzamršenijeg slučaja i razjasniti ga — to je bio njegov posao. I trud, i nastojanje, i besane noći bijahu mu obilato nagrađeni kad bi se slučaj počeo napokon razjašnjavati pred njegovim očima, kad bi počele izbi-jati na vidjelo skrovite pobude i kad bi osjetio da može sve to iskazati u malo riječi, razgovijetno i jasno, tako da svakome bude razumljivo i očigledno. Moglo bi se reći da se ni učenik, kad se pred njegovim oči-ma otkriva neka preteška rečenica i očituje pravi smisao misli velikoga pisca, ne raduje toliko koliko se radovao on kad bi se pred njegovim očima razmrsio neobično zamršen slučaj. Stoga...1

2-... žitom u mjestima gdje vlada glad, ja taj posao bolje znam nego činovnici: sam ću vidjeti što je kome potrebno. I ako dopuštate, vaša svjetlosti, porazgovarat ću i s raskolnicima. Oni radije razgovaraju s obi-

Jedno od posljedn jih pog lav lja

čnim čovjekom kao što sam ja. Možda ću, tko zna, pomoći da se spor s njima riješi mirnim putem. A novaca od vas neću uzeti jer je, bogme, sramota misliti na svoju korist u ovakvo doba, kad ljudi umiru od gladi. Imam žita na zalihi, a poslao sam i u Sibir da ga dopreme dogodine. -— Vas može samo Bog nagraditi za takvu pomoć, Afanasije Vasiljeviču. Neću vam kazati ni jedne jedine riječi jer i sami valjda osjećate da je tu svaka riječ preslaba. Ali dopustite da vam kažem nešto u vezi s tom molbom. Recite i sami imam li pravo da se uopće ne obazirem na to, i bi li bilo pravedno, pošteno od mene da oprostim tim nitkovima?Vaša svjetlosti, zaboga, ne možete ih ipak tako nazivati, pogotovo štoima među njima i vrlo vrijednih ljudi. U teškim prilikama čovjek živi,vaša svjetlosti, vrlo, vrlo teškim. Ponekad se čini da je neki čovjek stoposto kriv, a kad bolje pogledaš — i nije kriv.A što će oni sami reći ako ih ostavim na miru? Ima među njimatakvih koji će onda još više podići nos, čak će tvrditi da su me zaplašili.Oni prvi neće poštovati...Vaša svjetlosti, dopustite da vam iznesem svoje mišljenje: sazovite ihsve, dajte im na znanje da sve znate i predočite im svoj vlastiti položajupravo tako kako ste ga sad izvoljeli meni predočiti, i zamolite ih zasavjet: što bi svaki od njih učinio na vašem mjestu?I vi mislite da bi oni bili skloniji plemenitim pobudama nego spletkarenju i gramzljivosti? Vjerujte mi da bi me ismijali.Ne vjerujem, vaša svjetlosti. Svaki Rus, čak i onaj koji je nešto goriod drugih, ipak ima osjećaj pravednosti. Jedino možda nema neki či-futin, ali Rus ima. Ne, vaša svjetlosti, vi nemate što tajiti. Recite imsve upravo tako kako ste izvoljeli meni reći. Ta oni vas kleveću da stečastoljubiv, ponosit čovjek koji ništa neće da čuje, koji je samouvjeren,pa neka sad vide sve kako zapravo jest. Sto vas briga? Vi imate svakakopravo. Recite im sve tako kao da ne govorite pred njima, nego kao da seispovijedate pred samim Bogom.Afanasije Vasiljeviču — reče knez zamišljeno — razmislit ću još otome. Zasad vam hvala na savjetu.A Čičikova, vaša svjetlosti, naredite neka puste!Recite tom Cičikovu neka se što prije tornja odavde, i to što dalje,to bolje. Njemu ipak ne bih nikad oprostio.Murazov se pokloni i ode od kneza ravno do Čičikova. Zatekao je Či-čikova već dobro raspoložena kako se sasvim mirno gosti prilično če-stitim ručkom, koji su mu donijeli u posudu od fajanse iz neke sasvim gristojne kuhinje. Odmah, iz prvih rečenica razgovora, starac razabra

Mrtve duše

Čak je dokučio da je tu svoje prste imao i onaj nevidljivi stručnjakpravni savjetnik.Slušajte, Pavle Ivanoviču — reče-Murazov — donio sam vam slobodu pod uvjetom da se smjesta izgubite iz grada. Skupite sve svoje stvaripa zbogom, ne časite ni časa, jer bi moglo biti još goreg zla. Znam da vastu jedan čovjek poučava što da radite, ali vam mogu kazati u povjerenjuda je upravo otkriveno još jedno takvo njegovo nedjelo da ga više nikakva sila neće spasiti. On, naravno, voli druge utapljati, da mu ne budedosadno, ali je sad rasplet sasvim blizu. Kad sam otišao od vas, bili stedobro raspoloženi, bolje nego sada. Ozbiljno sam vam ono savjetovao.Bogami, nije stvar u imutku oko kojeg se ljudi spore i kolju, baš kaoda čovjek u ovom životu može srediti sve prilike ako ne misli na drugiživot. Vjerujte mi, Pavle Ivanoviču, dokle god ljudi ne odbace sve onooko čega se glože i grizu na zemlji, i dokle god ne pomisle na to kakoće srediti duševno blago, neće bogme srediti ni zemaljsko. Doći će vrijeme gladi i siromaštva, cijelog naroda i svakog pojedinca... To je jasno.Govorili vi što vam drago, tijelo ipak zavisi od duše. Kako biste ondahtjeli da bude sve kako treba? Nemojte misliti na mrtve duše nego nasvoju živu dušu, pa u ime Božje lijepo na novi put! I ja sutra putujem.Požurite se jer, dok mene ne bude, moglo bi biti zla.Rekavši to, starac ode. Čičikov se zamisli. Opet mu se pričini da je smisao života itekako važan. — Ima Murazov pravo — reče — vrijeme je da pođem novim putem! — Rekavši to, iziđe iz zatvora. Jedan stra-žar ponese za njim škrinjicu, drugi kovčeg s rubljem. Selifan i Petruška obradovaše se oslobođenju gospodara kao ne znam čemu.E pa, dragovići moji — reče Čičikov obraćajući im se milostivo —treba se spremiti za put i krenuti.Pa da krenemo, Pavle Ivanoviču! — reče Selifan. — Ceste su sevaljda popravile, dosta je napadalo snijega. Zbilja je već vrijeme da semaknemo iz ovog grada. Dozlogrdio mi je toliko da ga ne volim nigledati.Otiđi do kolara da ti na kočiju postavi salince — reče Cičikov, paode u grad, ali ne htjede nikome svratiti u oproštajni posjet. Nakonsvega što se dogodilo bilo mu je i nezgodno, pogotovo što je o njemukružilo po gradu mnogo vrlo neugodnih priča. Klonio se svakog susretai jedino je krišom svratio do trgovca kod koga je bio nabavio tkaninuboje plamena i dima pri kaljenju, te je kupio opet četiri aršina za frak ihlače i zaputio se do onog istog krojača. Za dvostruku cijenu majstor jer.rici-an rla nntip wp sile na ie natierao ciielu kroiačkukoloniju cja radj

Jedno od posljednjih poglavlja

je frak bio gotov, iako nešto kasnije nego što je obećao. Konji su bili već upregnuti. Čičikov je ipak još isprobao frak. Bio je dobar, navlas isti onakav kao onaj prvi. Ali je, jao, primijetio da mu se na glavi bijeli nešto glatko, pa prozbori tužno: — I kog sam se vraga onoliko predao jadima? Pogotovo nije trebalo čupati kosu. — Pošto je platio kroja-ču, krene napokon iz grada nekako čudno raspoložen. Nije to više bio nekadašnji Čičikov. Bijaše to ruševina nekadašnjeg Čičikova. Njegovo se duševno stanje moglo usporediti s porušenom građevinom, koja je porušena zato da se na njenu mjestu podigne nova, ali se nova još nije počela graditi jer još nije stigao određeni plan od arhitekta, pa radnici ne znaju što bi. Sat prije njega otputovao je i stari Murazov saonicama natkrivenim rogozinom, zajedno s Potapičem, a sat nakon odlaska Čiči-kova objavljena je zapovijed da knez, prije odlaska u St. Peterburg, želi vidjeti sve činovnike na jednom mjestu.U velikoj dvorani general-gubernatorove kuće okupiše se svi gradski či-novnici, od gubernatora do posljednjeg titularnog savjetnika: predstoj-nici ureda i odjela, savjetnici, asesori, Kislojedov, Krasnonosov, Samo-svistov, oni koji primaju mito, oni koji ne primaju mito, oni koji griješe dušu, oni koji napola griješe dušu i oni koji uopće ne griješe dušu — svi su pomalo uznemireno i napeto iščekivali da se pojavi general-guber-nator. Knez se pojavi, ni smrknut ni vedar, pogled mu bijaše odlučan, kao i korak... Svi mu se činovnici pokloniše, mnogi i do pasa. Knez im odzdravi lakim naklonom i poče ovako:— Prije odlaska u St. Peterburg smatrao sam za potrebno da se sasta-nem sa svima vama i da vam donekle objasnim zašto odlazim. U nas je izbila vrlo mučna afera. Vjerujem da mnogi od vas znaju o kojoj je aferi riječ. Ta je afera povukla za sobom otkrivanje i drugih afera koje nisu ništa manje nečasne i u koje su umiješani ljudi koje sam doskora smatrao poštenima. Poznata mi je čak i tajna namjera da se sve toliko zapetlja da se ništa ne može riješiti formalnim putem. Čak znam i tko je glavni pokretač i čijim potajnim...1 premda je vrlo vješto prikrio svoje sudjelovanje. Ali stvar je u tome što sam ja odlučio da to ne rješavam formalnim putem, administrativno, nego vojnim prijekim sudom, kao u ratno doba, a nadam se da će mi car dati to pravo kad mu izložim cijelu ovu aferu. U ovakvu slučaju, kad se nešto ne može riješiti građan-skim putem, kad gore ormari sa spisima i, najposlije, kad se nebrojenim

Mrtve duše

lažnim nevažnim iskazima i lažnim prijavama nastoji zamutiti ionakomutan slučaj, ja mislim da je vojni sud jedino pravo sredstvo, a htio bihda čujem i vaše mišljenje o tome.Knez ušuti kao da očekuje odgovor. Svi su stajali oborenih očiju. Mnogisu problijedjeli.— Poznat mi je još jedan slučaj, premda su oni koji su u njega umiješaničvrsto uvjereni da o njemu nitko ništa ne zna. Ali ni taj se slučaj nećerješavati administrativnim putem, jer ću ja biti i tužitelj i branitelj iiznijet ću nedvosmislene dokaze.Netko među činovnicima uzdrhta, neki od plašljivijih također se zbu-mse.— Razumije se samo po sebi da će glavne kolovođe izgubiti činove iimovinu, a ostali svoja mjesta. Razumije se samo po sebi da će međunjima nastradati i mnogi nedužni. Ali što možemo? Afera je suviše prljava i vapi za pravdom. Znam doduše da to neće poslužiti kao poukadrugima, jer će na mjesta otpuštenih doći drugi službenici, a oni istikoji su do tada bili pošteni postat će nepošteni, i oni isti koji buduudostojeni povjerenja iznevjerit će i izdati; pa ipak, usprkos svemu,moram postupiti nemilosrdno jer slučaj vapi za pravdom. Znam da ćeme optuživati da sam surov i okrutan, ali znam da će još...1 ti isti meneoptuživati... Ja se sad moram pretvoriti u puko bešćutno oruđe pravde,u sjekiru koja mora pasti na ljudske glave.Nehotični drhtaj preleti po svim licima.Knez bijaše miran. Lice mu ne odražavaše ni srdžbe ni ogorčenja.— Evo, ovaj čovjek u čijim je rukama sudbina mnogih i koga nikakvemolbe nisu mogle pokolebati, taj isti čovjek pada vam pred noge i svevas moli. Sve će se zaboraviti, zagladiti i oprostiti, i ja ću biti zagovorniksvih vas ako mi ispunite molbu. Evo moje molbe. Znam da se nikakvimsredstvima, nikakvim zastrašivanjem, nikakvim kažnjavanjem ne možeiskorijeniti nepravda, zato što je nepravda preduboko ukorijenjena. Nepošteno primanje mita postalo je prijeka potreba čak i onim ljudimakoji nisu stvoreni da budu nepošteni. Znam da već mnogi gotovo i nemogu plivati protiv struje. Ali ja sad moram, kao u odsudnom i svetomčasu kad treba spašavati domovinu, kad svaki građanin pridonosi i žrtvuje sve, moram doviknuti bar onima kojima još u grudima kuca ruskosrce i koji još koliko-toliko znaju što znači riječ plemenitost. Čemu sad

I

Jedno od posljednjih poglavlja

tu raspredati o tome tko je od nas veći krivac? Možda sam baš ja najveći krivac, možda sam bio isprva suviše strog prema vama, možda sam pretjeranom sumnjičavošću odbio od sebe mnoge koji su iskreno željeli da mi pomognu, premda bih i ja mogao njima štošta zamjeriti. Ako im je doista bilo stalo do pravde i dobra svoje domovine, nije ih smjelo povrijediti moje naduto držanje, morali su zatomiti u sebi svoju taštinu i pregorjeti svoju osobnost. Nije moguće da ja ne bih zapazio njihov samoprijegor i uzvišenu ljubav prema dobru, i da ne bih najposlije primio od njih korisne i pametne savjete. Ipak se više mora podčinjeni prila-gođavati naravi šefovoj nego šef naravi podčinjenoga. To je prirodnije u najmanju ruku i lakše zato što podčinjeni imaju jednog šefa, a šef ima na stotine podčinjenih. Ali manimo se sad toga tko je od koga veći krivac. Radi se o tome da moramo spašavati svoju zemlju, da naša zemlja ne propada zbog najezde dvadesetak tuđinskih plemena nego zbog nas samih, da se uz zakonitu upravu pojavila i druga vlast, kudikamo moćnija od svake zakonite vlasti. Postavila je svoje uvjete, sve je procijenila i, dapače, objavila svima svoje cijene. I nikakav vladar, pa bio on mudriji od svih zakonodavaca i vladara, nije kadar ispraviti zlo, ma koliko postavljao službenika da nadziru i ograničavaju djelovanje loših službenika. Sve će ostati bezuspješno dok god svaki od nas ne osjeti da mora ustati protiv nepravde, isto onako kao što se cijeli narod u doba ustanka digao protiv neprijatelja. Obraćam vam se sada kao Rus, vezan s vama krvnim srodstvom, jednom te istom krvlju. Obraćam se onima među vama koji koliko-toliko shvaćaju što su to plemenite misli. Pozivam vas da se sjetite dužnosti koju ima čovjek na svakom mjestu. Pozivam vas da malo bolje razmotrite svoju dužnost i obveze svoje zemaljske službe, zato što je to svima nama postalo već sasvim nejasno, i jedva da...1

M rtve du še

P rilog p rv om d ije lu M rtv ih d u ša

Pripovijest o kapetanu K opjejkinu[Verzija koju je odobrila cenzura)

— Poslije rata dvanaeste godine, gospodine moj — tako poče upravi-telj pošte, premda u sobi nije sjedio jedan gospodin nego njih šesto-rica — poslije rata dvanaeste godine vraćen je s ostalim ranjenicima u domovinu i kapetan Kopjejkin. Usijana glava, zanovijetalo, bio je i u vojnom zatvoru i u civilnom, svašta je prošao. Ne znam je li to bilo kod Krasnog ili kod Leipziga, tek, zamislite, ostao je bez ruke i noge. E, a tada još nije, znate, bilo nikakvih odredbi u vezi s ranjenicima; onaj neki tamo invalidski fond osnovan je, zamislite, mnogo kasnije, ne znam više koje godine. Kapetan Kopjejkin lijepo vidi: morao bi nešto raditi, ali ima, razumijete vi mene, samo lijevu ruku. Navratio kući do oca, a otac mu veli: "Nemam te ja čime uzdržavati", zamislite, "jedva da imam i za sebe koricu kruha." I tako vam moj kapetan Kopjejkin odluči, gospodine moj, da otputuje u St. Peterburg i izmoli od vlasti kakvu god potporu... I tako se on, znate, valjda nekim vojnim transportom ili državnim kolima, šta ja znam, gospodine moj, doko-tura nekako do St. Peterburga. E pa, možete zamisliti: takav jedan, je li, kapetan Kopjejkin osvanuo odjednom u prijestolnici kojoj, tako reći, nema na svijetu ravne! Odjednom pred njim sama svjetlost, da tako kažem, stanovito životno poprište, kao kakva Seherezada iz baj-ke. Odjednom, možete zamisliti, tamo nekakav Nevski prospekt ili, znate, tamo neka Gorohova ulica, vrag je odnio, tamo nekakva Litej-na, tamo opet neki šiljak strši u zraku; mostovi opet vise kao sam vrag, zamislite, ne drže se naime ničesa — ukratko, Semiramida, gospodine, nego šta! Nagurao se on tražeći stan, samo je sve to bilo dozlaboga

Prilog p rvo m d ije lu

perzijski; gaziš, tako reći, po cijelom bogatstvu. Ama, ideš tako po ulici i sve njušiš tisuće u zraku, a u moga kapetana Kopjejkina cijeli kapital, razumijete vi mene, sastoji se od svega možda desetak novčanica od po pet rubalja i nešto srebrna sitniša. E pa, imanje neko za te pare ne možeš kupiti, naime, možda bi i mogao kad bi priložio još četrdesetak tisuća, a četrdeset tisuća jedino da uzajmiš od francuskog kralja! E pa, smjestio se on ipak nekako u jedno reveljsko svratiste za rubalj na dan; ručak — šči i komadić govedine... Vidi on: neće moći dugo tako. Ra-spita se komu da se obrati. Pa i zbilja, komu da se obrati? Kažu mu da najviša vlast nije sad u prijestolnici, sve je to, razumijete vi mene, još u Parizu, vojska se nije vratila, ali ima, kažu, neka privremena komi-sija. Pokušajte tamo, možda će vam oni ipak moći pomoći. "Otići ću do te komisije", veli Kopjejkin, "pa ću im reći: tako i tako, prolijevao sam, u neku ruku, krv, žrtvovao sam život, da tako kažem." I porani vam on, gospodine moj, ostruže ljevicom bradu jer platiti brijača bilo bi mu, u neku ruku, vrlo skupo, obuče svoj otrcani mundir i na onoj svojoj drvenoj nozi, možete zamisliti, zaputi se do komisije. Raspita se gdje stanuje predstojnik. "Eno tamo", vele mu, "u onoj kući na keju." Seljačka kućica, recimo: stakla na prozorima, zamislite, valjda tri metra široka i sjajna kao ogledala, mramor, lak, gospodine moj... jednom riječju, da ti mozak stane! Takva neka metalna kvaka na vra-tima — prvorazredni komfor, tako da moraš, znate, najprije trknuti u dućan da kupiš za jedan groš sapuna pa da, tako reći, pereš njime ruke dva-tri sata prije nego što se usudiš mašiti za nju. Pa majordomus na vratima, s palicom u ruci: grofovska neka fizionomija, batistena ogr-lica, baš kao kakav uhranjeni, ugojeni mops... Moj vam se Kopjejkin popne nekako s onom svojom drvenom nogom do čekaonice, stisne se tamo u jedan kut da ne gurne laktom tamo neku, možete zamisliti, Ameriku ili Indiju — pozlaćenu neku, da tako kažem, porculansku vazu. E pa, dakako da se tu poprilično nastajao jer je još došao u vri-jeme kad je general, u neku ruku, tek ustao iz kreveta i sobar mu je možda donio kakvu srebrnu posudu da si, razumijete vi mene, opere sve kako treba. I čeka vam tako moj Kopjejkin jedno četiri sata kad napokon dođe dežurni činovnik i veli: "Evo, dolazi predstojnik." A u čekaonici već ima i epoleta i gajtana, svijeta koliko u šipku koštica. I napokon, gospodine moj, eto ti predstojnika. E pa... možete zamisliti: predstojnik! Na licu mu, da tako kažem... e pa, u skladu s položajem, razumijete... s visokim činom... takav neki izraz, razumijete vi mene. A manire u svemu prijestolničke; prilazi jednome, prilazi drugome:

M rtve du še P rilo g p rvo m d ije lu

vi došli?" Napokon pristupi, gospodine moj, i Kopjejkinu. A Kopjejkin će njemu: "Tako i tako", veli, "prolijevao sam krv, ostao sam, u neku ruku, bez ruke i noge, nesposoban sam za rad, usuđujem se zamoliti nekakvu potporu, takvu neku odredbu, da tako kažem, da dobijem nagradu neku, mirovinu, što li, razumijete." Predstojnik vidi: čovjek ima drvenu nogu, a desni mu rukav prazan i pričvršćen uz mundir, pa mu veli: "Dobro, svratite za koji dan!" Moj Kopjejkin padne u zanos: misli, uspio je. Tako je raspoložen, možete zamisliti, da sve pocupkuje po pločniku, svrati u gostionicu k Palkinu da popije čašicu votke, pa u "London", gospodine moj, na ručak, naruči kotlet s kaprovim uma-kom, tustu piletinu s kojekakvim začinima i bocu vina, a navečer ode u kazalište — jednom riječju, raspištoljio se čovjek, da tako kažem. Vidi kako pločnikom prolazi neka stasita Engleskinja, baš kao labud, zamislite. Moj Kopjejkin — razigrala se, znate, u njemu krv — potrči već za njom na onoj svojoj drvenoj nozi, cup-cup lijepo za njom — ali onda pomisli: "Ma neću sad, poslije ću, kad dobijem penziju, već sam se ionako malo previše razulario!" I zbilja, spiskao je u jedan dan, mo-lim lijepo, skoro polovicu svih svojih para!I tako, gospodine moj, eto ti njega opet nakon tri-četiri dana pred komisijom, kod predstojnika. "Došao sam", veli, "da vidim: tako i tako, u vezi s preležanim bolestima i zadobivenim ranama... prolijevao sam, u neku ruku, krv..." i tome slično, razumijete, sve u službenom stilu. "Znate šta", veli mu predstojnik, "ponajprije vam moram reći da u vašoj stvari ne možemo ništa učiniti bez odobrenja najviše vlasti. I sami vidite kakvo je vrijeme. Vojne operacije, da tako kažemo, nisu još potpuno okončane. Pričekajte dok ne stigne gospodin ministar, strpite se još malo. Budite uvjereni da tada nećete biti zaboravljeni. A ako nemate od čega živjeti, evo vam onda", veli, "koliko vam ja mogu dati..." I razumijete, dade mu nešto, naravno, nije mu dao mnogo, ali bi uz umjeren život doteklo tamo negdje do daljnjih odredbi. Ali mom Kopjejkinu nije bilo do toga. On je već bio mislio kako će mu sutradan lijepo tutnuti u šaku hrpu od kojih tisuću rubalja: "Evo ti na, golube, pij i veseli se!" A umjesto toga — čekaj! A već mu se, znate, motala po glavi i Engleskinja, i juhica, i kotleti svakojaki. I tako je izišao na ulicu pokunjen, kao pudl kad ga kuhar polije vodom — i rep podvio među noge, i uši objesio. Osladio mu se već peterburški život, koješta je već okusio. A sad daj živi vrag zna kako, bez ikakvih slasti i lasti, razumijete vi mene. E, a čovjek je još krepak, svjež, i apetit mu naprosto vučji. Prolazi pokraj tamo nekog restorana: vidi kuhara, mo-

holandsko, pregača po bjelini ravna, u neku ruku, snijegu, spravlja nekakav fin začin, ili kotlete s tartufima — jednom riječju, nekakvu delikatesu takvu da bi jednostavno, tako reći, sam sebe najradije po-jeo. Prolazi pokraj Miljutinovih dućana, a iz izloga ga gleda, da tako kažem, losos da prste obližeš, trešnje — po pet rubalja komad, a gr-dosija od lubenice, prava pravcata diližansa, viri iz izloga i, da tako kažem, traži budalu koja će platiti za nju stotinu rubalja — jednom riječju, na svakom koraku same napasti, da tako kažem, sve mu slina curi, a on — čekaj samo! Pa zamislite i sami u kakvom je čovjek polo-žaju: ovdje s jedne strane, tako reći, losos i lubenica, a s druge strane — nude mu vazda jedno te isto jelo koje se zove "sutra". "E pa", misli si on, "neka oni rade što hoće, ali ja ću", veli, "dići cijelu komisiju na noge, sve predstojnike, i reći ću im: radite kako znate!" I zaista, čovjek nasrtljiv, ne da mu vrag mira, nema soli u glavi, razumijete vi mene, a snage napretek.I dođe vam on opet pred komisiju: "Pa dobro", vele mu, "što hoćete još? Već vam je sve rečeno." — "Ama, ne mogu ja", veli on, "živjeti kojekako. Ja moram", veli, "i kotlet koji pojesti, i bocu francuskog vina popiti, pa i zabaviti se malo, otići u kazalište, razumijete." — "E pa", veli njemu predstojnik, "oprostite, ali što se toga tiče, morate se, u neku ruku, da tako kažem, malo strpjeti. Zasad imate sredstava da se prehranite, dok se ne donese rješenje, a nema sumnje da ćete biti nagrađeni kako treba: jer još nije bilo kod nas u Rusiji slučaja da je čo-vjek koji je učinio, da tako kažemo, usluge domovini ostao nezbrinut. A ako vi sad tu hoćete da se gostite kotletima i da idete u kazalište, e, tu vam mi ne možemo pomoći. U tom slučaju potražite sami sebi sredstva, snađite se kako znate." Ali mog Kopjejkina, zamislite, ni briga nije što mu govore. Kao gluhom dobro jutro. I nadao je još takvu dreku, sve ih je izgrdio na pasja kola, sve one tamo sekretare, sve ih je ispsovao i izvrijeđao: te vi ste, veli, ovo, te vi ste, veli, ono, te vi ne znate, veli, svoje dužnosti, te vi, veli, trgujete zakonom! Sve ih je ispreskakao. Tamo se slučajno, znate, našao i neki činovnik iz jednog sasvim drugog nadleštva, pa je i njega iskefao, gospodine moj! Digao čovjek cijelu bunu. I što da radiš s takvim vragom? Vidi načelnik da će morali pribjeći, da tako kažemo, oštrim mjerama. "E pa, dobro", veli mu, "ako niste zadovoljni onim što ste dobili, i ako nećete da na miru, u neku ruku, čekate ovdje u prijestolnici odluku o svojoj sudbi-ni, onda ću vas ja otpremiti odavde u vaše stalno boravište. Pozovite", veli, "vojnog kurira, neka ga otpremi u njegovo stalno boravište!" A

Mrtve duše Sadržaj

preko dva metra, ručetina mu, možete si misliti, upravo kao stvore-na da mlati kočijaše —jednom riječju, pravi pravcati zubar... I tako njega, raba Božjega, zgrabe pa u kola, s kurirom. A Kopjejkin si opet misli da bar neće morati platiti putne troškove, hvala im i na tome. I tako se on, gospodine moj, vozi u pratnji vojnog kurira, i vozeći se u pratnji vojnog kurira, u neku ruku, da tako kažem, razmišlja u sebi ovako: "Pa dobro", veli, "kad mi već, eto, kažeš neka sam potražim sebi sredstva i snađem se kako znam, pa dobro", veli, "snaći ću se", veli. E pa, ne zna se ništa više o tome kako su ga otpremili do odre-dišta, i gdje je to zapravo bilo. I tako je, razumijete, svaki glas o ka-petanu Kopjejkinu potonuo u rijeku zaborava, u tamo nekakvu Letu, kako je zovu pjesnici. Ali, eto, gospodo, upravo tu i počinje, može se reći, pravi zaplet romana. Ne zna se dakle kamo se djeo Kopjejkin; ali nije, zamislite, prošlo ni dva mjeseca kad ti se u rjazanjskim šumama pojavi razbojnička banda a kolovođa je te bande bio, gospodine moj, nitko drugi nego...

i

Sadržaj

P R V I D I OPrvo poglavlje..............................7Drugo poglavlje......................................................27Treće poglavlje.....................................................33Četvrto poglavlje.....................................................50Peto poglavlje......................................................73Šesto poglavlje.....................................................91Sedmo poglavlje......................................................109Osmo poglavlje.....................................................127Deveto poglavlje......................................................147Deseto poglavlje......................................................163

Jedanaesto poglavlje....................179

D R U G I D I OPrvo poglavlje..............................206Drugo poglavlje............................231Treće poglavlje..............................240Četvrto poglavlje..........................269

Jedno od posljednjih poglavlja.....285

Prilog prvom dijelu Mrtvih duša.. 314Pripovijest o kapetanu Kopjejkinu

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.161.1-31 = 163.42

GOGOU, Nikolaj Vasil'evičMrtve duše / Nikolaj Vasiljevič Gogolj;<prijevod Zlatko Crnković>. - Zagreb :

Globus media, 2004. - (Lektira popularni klasici; 8)

Prijevod djela: Mertvve duši / Nikolaj Vasil'evič Gogol'.

ISBN 953-7160-39-4