Univerzitet u Zenici

Filozofski fakultet

Odsjek za b/h/s jezik i književnost

ROMAN „NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA“ MILANA KUNDERE U KRITIČKO–METODIČKOM SISTEMU

Predmet: Metodika nastave jezika i književnosti

Studentica: Sumejja Durmiš Mentor: prof. dr. Muhidin Džanko

Zenica, maj, 2015. godina

ROMAN „NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA“ MILANA KUNDERE U KRITIČKO – METODIČKOM SISTEMU

Poetika šale i stvarnosti je ključna u Kunderinom pisanju. Kundera odbacuje moćne ustanove i ideologije koje žele da unište ovozemaljsku sreću pojedinca i da je žrtvuju nekim višim ciljevima. Riječi se javljaju u više oblika i značenja, i to suprostavljene, od slabijih značenja i oblika se prelazi na jače, pa sve do najjačih, dok se ne dobije najsnažniji efekat. Tako je, u ovom romanu, suprotstavljena nepodnošljivost i lakoća u kontekstu života. Nepodnošljivost je ljudska stvarnost, prolaznost i smrti, a lakoća je razbijanje uobičajnih ljudskih konvencija i manifestacija ljudske slobode. Kundera nam je dao smjernice: najteži teret nas lomi, pod njim se savijamo, bliži smo zemlji, a lakoća, odsustvo tereta, čini nas lakšim od zraka, udaljava nas od ovozemaljskog postojanja i čini nas imaginarnim. Kunderini likovi podsjećaju na Kamijevog Mersoa; život ne treba shvatati previše tragično, ma kakav bio. Prolaznost i smrt treba da pretvorimo u slobodu i da život načinimo podnošljivim, lahkim i smiješnim.

I DIO

DA LI JE TEŽINA ZAISTA STRAŠNA, A LAKOĆA DIVNA?

Kojim oblikom kazivanja roman počinje? Da li u I poglavlju ima interetekstualnosti? Pronađite primjere u kojima se može pronaći intertekstualnost i aluzivnost na na druge tekstove i djela?

Roman počinje intertekstulanim uvođenjem Ničeove filozofije, kao i drugih kao što je mit o Edipu, Parmenidovo poimanje svijeta što nam pisac već na početku uvodi kao neke od latj motiva kojima će roman biti prožet. Roman počinje kao esej o ljudskoj egzistencije način govorenja iziskuje da pripovjedač bude odmakunt od radnje kao ekstradijagetski-heterodijagetski.

Dok u određenim dijelovima teksta, ovisno o radnji i potrebi kazivanja, kako bi se što više približilo čitaocu pisac piše u 1. licu.

„Ako se svaka sekunda našeg života bude bezbroj puta ponavljala, bićemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva pomiso je užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaki gest je opterećen težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzseche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom.“1

„Samo, je li težina zaista strašna, a lakoća divna?2

1 Kunder, Milan, „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986., str. 92 Ibid, str. 9

„To pitanje je postavio još Parmenid u šestom vijeku prije Krista. Vidio je čitav svijet podijeljen na parove suprotnosti: svjetlost – tama, grubost – nježnost, toplina – hladnoća, postojanje – nepostojanje. Jedan pol suprotnosti bio je za njega pozitivan (svjetlost, toplina, nježnost, postojanje) drugi negativan. Takva podjela na pozitivne polove može nam izgledati sasvim jednostavna. Sve do jednog slučaja – šta je pozitivno, težina ili lakoća? Parmenid je odgovorio: Lakoća je pozitivna, težina negativna.“3

Kao što je već rečeno, Kundera nam je na samom početku romana dao smjernice o težini i lakoći. „Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav, i da je njegov užas, uzvišenost ili ljepota – ako je bio strašan, lijep ili uzvišen – ne znače pod bogom ništa.“4

Iz ove rezignacije da se zaključiti da, kao što znamo, ako živimo jednom jeste upravo kao i da ne živimo. Misao je izvedena iz tvrdnje da naši postupci, ako ih samo jednom činimo, nemaju nikakvu težinu.

Kundera je objasnio šta znači jedan jedini ljudski život. „Einmal ist keinmal, izgovara njemačku uzrečicu. Ono to se događa samo jednom kao da se nikad nije ni dogodilo. Ako čovjek može da živi samo jedan život, to je kao da uopće ne živi.“5 Sa ovako postavljenim stvarima možemo se s pravom upitati da li uopće pozitivno i negativno, odnosno lakoća i težina imaju vrijednost koja bi mogla biti iskazana nekim nama poznatim aršinima? Nisam sigurna, ali znam da je grčki filozof Heraklit rekao: „Stvarnost se ne može spoznati bez jedinstva suprotnosti.“ Uzimajući u obzir da naš život ima određenu vrijednost, da je stvaran, možemo reći da bez težine i lakoće zajedno ne možemo spoznati ono što ih objedinjuje – život. Da Tomaš nije proveo deset dana u znaku težine nakon rastanka s Terezom, kada je umjesto svojih pacijenata vidio nju, da li bi osjećao onu lakoću nakon ponovnog susreta s njom? Mislim da je ova početna situacija dovoljna za razumijevanje problematike težine i lakoće. Islamski pjesnik Mevlana je u pogledu dvije suprotnosti, dobra i zla, ustvrdio: „Zlo postoji da bi dobro jače sijalo.“ Ista tvrdnja se može primijeniti na težinu i lakoću: da nije težine, kako bi lakoća došla do izražaja?

3 Ibid, str. 9 i 104 Ibid, str. 75 Ibid, str. 13

II DIO

ONAJ KO JE SLAB MORA UMJETI DA BUDE JAK!

U ovom dijelu pisac kazuje o duši koja je rob svoga tijela, želja, požuda, svim mogućnostima i nemogućnostima na koja nas osuđuju društva u kojima živimo.

Pitanja na koje možemo dati odgovor su: Kakva je uloga lika Tereze u romanu? Da li naša duša postaje žrtva tijela ukliko ne živimo u simbiozi s istim? Odnos Tereze i Sabine?

Roman „Nepodnošljiva lakoća postojanja“ kao jedna kompleksna cjelina pruža aspekte koji dovode do neviđenih poređenja. U čemu se ogleda slabost likova romana? Oni su nesvjesni svoje slabosti kao što i njihova postojanost dolazi do izražaja u graničnim situacijama.

Terezu bismo mogli osloviti kao pokretačku ličnost ovog romana, dok bi Tomaša osudili kao stagnirajuću ličnost, jer je Tereza od samog početka prividno slaba, dok je Tomaš postavljen kao snažno izgrađen, ali i kao onaj koji se postepeno prilagođava i koga Tereza oblikuje. „Riječ slabost više joj nije zvučala kao nešto sramno. Kad se čovjek nađe suočen s nadmoćnim uvijek je slab pa makar imao tijelo atlete. Ta slabost, koju ima, je onda izgledala nepodnošljiva, odvratna, koja ih je tjerala iz zemlje, sad je odjednom počela da ih privlači. Postala je svjesna da i ona spada među slabe, u tabor slabih, u zemlji slabih, i da im mora ostati vjerna upravo zato što su slabi i što hvataju dah usred rečenice.“6

Tereza je shvaćena kao osoba koja mnogo obećava, a kad se to isto od nje traži u datom trenu, prepredena je i zla. Njena slabost je Tomaš, a Tomaševa slabost su žene. Da li je Tomaš bio jedinstvena prilika za Terezu da postane svjesna vlastite jačine? Tereza se suočavala sa vlastitom slabošću sve dok njena slabost nije postala sredstvo degradacije nje same. Prvi znaci slabosti se ogledaju u njenoj čežnji za prevarom, to je ustvari težnja za padom definisana kao vrtoglavica, omamljujuća, „nesavladiva želja za padom“.

„Čovjek postaje svjestan slabosti i ne želi da joj se suprotstavi, već da joj se preda. Opijen je svojom slabošću, želi da bude još slabiji, želi da bude dolje i još niže.“7 Tereza je svjesna svoje slabosti i zato se i suočava sa njom. Našla se suočena sa nadmoćnim i postala je inferiorna u odnosu na njega.

„Ali upravo onaj ko je slab mora znati da bude jak i otići ako je onaj jaki previše slab da bi mogao povrijediti slaboga.“8 Zajednička slabost za oboje bila je pojavna stvarnost, ona je bila i prijetnja za okrnjavanje njihove ljubavi. Selo je međusobno utočište i izvor sreće.

6 Ibid, str. 947 Ibid, str. 978 Ibid, str. 96

Tereza upoznaje Sabinu, nesvjesno prihvata ljubavni trougao, u ovom dijelu romana pisac intertkstualno uvodi Frojdovu psihologiju alter ega.

“Možda bi njeno tijelo postalo prvo i jedino. Njeno tijelo bi postalo njegov alter ego, njegov ađutant i asistent.”9

III DIO

KOMPLEKSNOST ODNOSA MEĐU GLAVNIM LIKOVIMA ROMANA!

More mogućnosti ostavlja čovjeka u samoći. Pored tolikog izbora mogućnosti, šta se događa Tomašu pri susretu s Terezom?

Tomaša možemo po načinu skončavanja usporediti s Don Huanom. Dok Tomaš skonča u nekoj zabiti s Terezom, Don Huan skonča sam u ćeliji nekog španjolskog samostana. Smiješno ili žalosno?

Kad Tomaš „osvaja svijet“ dio po dio, spoznajući u ženama ono posebno, izaziva u nama bijes, podstiče na podsmijeh svim tim ženama koje su htjele biti „jedine“. Terezinim dolaskom, Tomaš postaje predmetom podsmijeha. Tereza je njegov „Es muss sein“. Da li je Tereza njegova kazna? „On bi držao normalnim da bude kažnjen. To je pravilo igre. U tome i jest njegova plemenitost, što je prihvatao svako njeno pravilo. Ali, on zna da ima pravo i da ne može biti ni govora o kazni. Sudbina nije kazna.“10 Ne, Tereza je njegova sudbina. Tereza je „zid plača“. Ona je mjesto suosjećanja, krhka i slaba, ojačana tugom svoje pojave. Tereza je oličenje nezaštićenosti i slabosti, a to je Tomaševa slabost koje nije ni svjestan. Terezino oružje je slabost. „Slabost kao sveopća kategorija postojanja: čovjek je uvijek slab i suprotstavljen nekoj višoj sili; čak kad ima atletsko tijelo Dubčekovo. Tereza ne može biti suočena sa Tomaševom nevjernošću, ona je poput Dubčeka sučelice Brežnjavu: razoružana i nesavladiva želja za padom. Tereza brzo shvaća da ona čini dio slabih, tabora slabih, zemlje slabih i da im mora ostati vjerna baš zato što su slabi i što hvataju dah usred rečenica. I opijena svojom slabošću, ostavlja Tomaša i vraća se u Prag, u grad slabih.“11

Osvrnimo se na odnos Tomaša i Sabine. Sabina osjeća naklonost Tomašu jer je suprotnost kiču. Sabina Tomašu dolazi kao alarm koji mu javlja da je Tereza nešto drugačije. Veza između Tomaša i Sabine je isključivo tjelesna i kao takva opstaje. Sabina ga razumije, a on nju doživljava posebnom. Njih dvoje nemaju prošlosti ni budućnosti, već momenat koji ništa ne traži niti daje. Iz svakog odnosa muškarca i žene proizlazi nešto, međutim, njihov odnos ne donosi ništa, opstoji

9 Ibid, str. 8010 Camus, Albert, „Mit o Sizifu“, Dani, Sarajevo, 2005., str. 16211 Kundera, Milan, „Umjetnost romana“, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990., str. 38

sam o sebi. To je izdaja. Izdaja uobičajenog odnosa mehanizma muško – ženskih odnosa. Šta Sabinu privlači više od izdaje?! „Izdaja je napuštanje redova. Izdati znači napustiti redove i otići u nepoznato. A Sabina ne zna ni za šta ljepše od odlaska u nepoznato.“12

Franz se pojavljuje kao čista suprotnost Tomašu. On je primjer lirskog ženskara. U svakoj traži idealnu, u svojoj mašti, osmišljenu ženu i svaki put se iznova razočara. Muškarci Tomaševog tipa (epski ženskar) žale muškarce poput Franza. Tražeći jednu idealnu, izmiče im bogatstvo šarenila i raznolikosti u kojoj svaki dio ima svoju specifičnost. Za Sabinu odnos sa Franzo je imperativ tajnosti. On je valjan samo dok je tajan. Onog momenta kad ga Franz objelodani, on postaje besmislen. Sabina napušta Franza. Franz nastavlja živjeti slobodno, gajeći kult Sabine u sebi. Za njega nije važna Sabina, nego ideal koji je pronašao u njoj. To je njegov nestvarni svijet, a kod Franza je uvijek dominiralo nestvarno nad stvarnim. Kunderini likovi su likovi apsurda. Apsurdnim ih čini odsutnost Boga. Apsurdnim ih čine njihove slabosti kojih nisu ni svjesni i njihove zablude da vladaju nad svojim životom i izborima. Prihvatimo Kunderinu tvrdnju da je svijet u klopci. Čemu onda mogućnost izbora?! Pisao je književni kritičar V. Pekarek: „Ne znam gdje je mladi pjesnik skupio toliko izgubljenih iluzija o ljubavnom životu, gdje je pribrao dah za prikazivanje takvih ljepota zbog kojih više i ne želite da gajite osjećanja, koliko ona izgledaju neljudska i u suprotnosti prema svemu što je kultura stvorila od čovjekove ljubavi. I tako na primjeru Kunderine knjige vidimo da je bezizlazno i opasno za pjesnika da se otrgne od života, od današnjice, od višeg umjetničkog poslanja protiv opijuma svih religija koje obećavaju spasenje u zamjenu za pokornost, poričući ljubav, smijeh i slobodu u čovjekovoj ograničenoj, trošnoj i prolaznoj egzistenciji.“13

IV DIO

TOMAŠEVO POIMANJE ŽENE!

„Ono što ga je tjeralo da juri za drugim ženama nije bila čežnja za užitkom ( užitak je dolazio kao dodatna premija), već čežnja da se osvoji svijet.“14 Tomaš je imao veliki broj ljubavnica, pomoću kojih je osvajao „svijet“ ali se nikada ni na jednu ljubavnicu nije vraćao više puta u kraćem vremenu. „Kako je želio biti siguran da erotsko prijateljstvo neće prerasti u agresivnost ljubavi, sastajao se sa svojim stalnim ljubavnicama samo u prilično dugim razmacima.“15

12 Kundera, Milan, „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986., str.11313 Kundera, Milan, „Smiješne ljubavi“, Prosveta, Beograd, 1968, pogovor Aleksandar Ilić, str. 187 i 18814 Kundera, Milan, „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986., str. 23915 Ibid, str. 18.

Ovim načinom Tomaš je isključivao ljubav iz svog života. Nije želio da se veže za žensku osobu, odgovarala mu je njegova sloboda. Tu njegovu želju najbolje je razumijela Sabina, koju je on smatrao svojom najboljom prijateljicom. Sabina je bila njegova stalna ljubavnica, koja je bila zadovoljna svojim statusom i nije se žalila. To je njemu (Tomašu) odgovaralo. Razlog zbog čega se Tomaš ovako ponašao jeste strah od žena. Taj strah mu je izazivala sudbina koju je imao sa bivšom suprugom, sinom i majkom, kojih se u kratkom roku oslobodio. Od tada je čeznuo za ženama, ali je osjećao i strah od njih. Zbog toga on uvodi svoj način odnosa sa ženama. „Čeznuo je za njima, ali ih se bojao. Bio je prisiljen da načini izvjestan kompromis između straha i žudnje i nazvao ga je „erotsko prijateljstvo“. Uvjeravao je svoje ljubavnice da samo nesentimentalan odnos, u kome nijedan partner ne pretendira na život i slobodu drugog, i može donijeti sreću oboma.“16

Tomaš je spadao u grupu muškaraca pod nazivom „epski ženskar“, onaj kojeg tjera želja da osvoji beskrajno šarenilo objektivnog ženskog svijeta. Oni u ženama ne traže nikakav subjektivni ideal pa ga sve zanima i ništa ga ne može razočarati.

Tomaš je zadovoljan svojim odnosom sa ženama sve dok se u njegovom životu ne pojavi Tereza, koja je bila posve drugačija od ostalih žena. Prema njoj je Tomaš osjećao neobjašnjivu ljubav. On u njoj vidio vrijednost, Tereza za njega nije objekat, ona je njegova druga polovina, djevojka o kojoj je sanjao, djevojka pored koje je mogao spavati i ujutro se buditi. „Njegova avantura sa Terezom počela je tačno tamo gdje su avanture sa drugim ženama završavale. Odigrala se na drugoj strani imperativa koji ga je tjerao u osvajanje žena. Na Terezi nije želio ništa otkrivati. Dobio ju je već otkrivenu.“17

Tereza je vladala njegovom poetičkom memorijom brišući iz nje tragove drugih žena, za koje nije bilo mjesta. „Od vremena kad je upoznao Terezu nijedna druga žena nije imala pravo da ostavi ni najprolazniji trag u tom dijelu njegovog mozga.“18

Počeo je da mari za Terezina osjećanja, kada ide svojim ljubavnicama, kojih se nije htio odreći, jer je imao osjećaj da bi ga to uništilo. Boljelo ga je to što zna da Tereza pati zbog njegove nevjernosti. „Već u trenutku kad je odlazio nekoj od ljubavnica, osjećao je da ga ne privlači i obećavao samom sebi da je to posljednji put da se sastaje sa njom. Pred očima mu je stalno bila Terezina slika i morao se što brže opiti da ne bi mislio na nju. Od vremena kad je upoznao Terezu nije mogao bez alkohola voditi ljubav sa drugim ženama.“19

Ali i pored ljubavnica, on se uvijek vraćao Terezi, ona je postala sastavni dio njegovog života, ona se uklesala u njemu, živi u njemu čak i kad je bila fizički odsutna. „Ljubav između njega i Tereze bila je lijepa, ali naporna, neprestano je morao nešto skrivati, tajiti, glumiti, popravljati, morao je održavati njeno dobro raspoloženje, smirivati je, neprestano dokazivati svoju ljubav,

16 Ibid, str. 1817 Ibid, str. 24918 Ibid, str. 24819 Ibid, str. 29

trpjeti njenu ljubomoru, osjećati se krivim za njene patnje, njene snove, pravdati se i moliti za oproštenje. Tog napora više nije bilo ali ljepota je ostala.“20 Baš zbog toga što je Tomašev život uz Terezu imao neki smisao i činio mu zadovoljstvo i mir, on na kraju odlazi sa Terezom iz okoline koja ga je podsticala na nevjerstvo. Odlaze sa željom da se izoluju od drugih, da sačuvaju ljepotu svoje ljubavi i zadrže je što je moguće duže.

V DIO

TEREZA U OGLEDALU SEBE I DRUGIH

„Ah, dječače, tog se sjećanja nikada nećeš osloboditi! Kriv si, kriv si! Svaki put kad kreneš od kuće pratiće te pogled pun predbacivanja, pogled koji ćete zvati da se vratiš! Hodaćeš po svijetu kao pas na dugačkom lancu! I kad budeš veoma daleko, osjećaćeš dodir ogrlice na vratu! I kad budeš sa ženama, i kad budeš s njima u krevetu, od ogrlice na tvome vratu vodiće dugačak lanac i negdje daleko majka, držeći kraj tog lanca u ruci, osjećaće po njegovom trzanju sramotne pokrete kojima se prepuštaš.“21

Lik pjesnika Jaromila iz Kunderinog romana „Život je drugdje“ biva praćen majčinim pogledom, paralelom čovjekove savjesti, čitavog svog života. On se, poput Tereze, pokušava osloboditi genetskog lanca što mu se urezuje u vrat. Tereza je to pokušavala ostvariti gledajući se u ogledalo: „Dugo je posmatrala sebe i na trenutke joj je smetalo što na svom licu primjećuje majčine crte. Zato je sve upornije gledala u sebe i nastojala snagom volje odstraniti, izbrisati majčin lik kako bi na njenom licu ostalo samo ono što je istinski njeno.“22 Terezino dugotrajno posmatranje sebe u ogledalu bi se moglo nazvati kompleksom: nije bila u mogućnosti da odvoji svoje „ja“ od majčine sjene koja ju je pratila još od samog rođenja, kao neumitni nasljedni faktor. Tereza je inače smatrala tijelo i dušu kao dva potpuna suprotna pojma, mrzila je majčin odraz u ogledalu, mrzila je lice koje nije mogla da bira i pokušavala da na površinu pozove “vojsku iz potpalublja“ , vojsku Terezine duše. „Nastojala je da kroz svoje tijelo vidi sebe. Zato je tako često stajala pred ogledalom. Ne samo da je bila fizički slična majci već mi se ponekad čini da je njen život bio tek produžetak majčina života, kao što je kretanje kugle na kuglani samo produžetak pokreta ruke igrača.“23 Tereza je svoj život uz majku doživljavala kao koncentracioni logor u kojem su sva tijela bila slična.

Onaj koji joj je omogućio da tu „armiju duše“ prizove bez gledanja u ogledalo je Tomaš. On je bio karta za izlazak iz majčinog svijeta bestidnosti, poniženja i sputanih želja – Tomaš, pripadnik tajnog bratstva, obratio se njoj, Terezi. Ona je postala značajna, posebna i drugačija, izdigla se

20 Ibid, str. 4021Kundera, Milan, „Život je drugdje“, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985., str. 11922 Kudera, Milan, „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986., str. 5323 Ibid, str. 53 i 54

iznad sive pozadine restorana krcatog pijanicama. Strah od asimilacije se dalje razvija kroz njene snove u kojima maršira u koloni zajedno sa drugim ženama, sve su iste, a ona među njima.

Tereza je iskoristila tu prvojavljenu priliku i doselila mu se u stan, a on je razmišljao o njoj kao o djetetu položenom u košaru i puštenom niz rijeku, te se pobrinuo za Terezino sretno useljenje u njegov život. Osjećao je privrženost prema toj utjelovljenoj nevinosti i nemoći. I nakon što je Tereza bila prva žena koja je uspjela da oskrnavi perfektno organizovanu svetinju njegovog samačkog života, i nakon njenog velikog kofera u njegovom stanu, i njenih radoznalih očiju na njegovim privatnim pismima, on je saosjećao. Bol koju je osjećala Tereza u svojim snovima je postala njegova bol, a narušena privatnost sekundarna pojava.

Ali, bez obzira na svoja osjećanja prema Terezi, Tomaš je nastavio sa modifikovanom i osakaćenom verzijom svog prijašnjeg ljubavnog života, kojeg se nije mogao odreći. I dalje je održavao kontakte sa svojim ljubavnicama. Tereza je to znala, te je zato htjela da postane „alter ego njegovog poligamnog života“24 i da se sprijatelji s jednom od njih, Sabinom. Otišla joj je u prijateljsku posjetu i nakon ugodnog ćaskanja tražila je od Sabine da joj pozira naga. Tereza je krijući se iza fotoaparata posmatrala Tomaševu ljubavnicu, zadržavajući pravu namjeru posjete za sebe. Tereza je rekla: „Svuci se“, što ova nije razumijela kao Terezinu naredbu, već kao Tomaševu. Način na koji je to izgovorila bio je identičan Tomaševom pri njihovim ljubavnim sastancima, te je „i želja da posluša bila još veća, jer je poslušati stranu osobu posebna ludost, ludost u ovom slučaju utoliko ljepša što naredbu ne izdaje muškarac nego žena“.25 Sabina ju je poslušala, a Tereza je uspjela da zaviri i u taj kutak Tomaševog života.

VI DIO

SABINA KAO ANTIPOD FRANZU

Veza između Tomaša i Sabine je isključivo tjelesna i kao takva ona opstaje, sve dok se oni ne razdvoje fizički. Sabina i Franz, također, imaju tjelesnu vezu jer Sabina je Franzova ljubavnica i za nju je takva pozicija zadovoljavajuća sve dok za Franza ona ne postane više od tjelesne, ljubavna, produhovljena i oslobađajuća od njegovog prijašnjeg života. Tada Sabina odlučuje da ga izda, tj. da ga napusti, jer je za nju izdaja oslobođenje.

Franz je profesor na Univerzitetu u Ženevi i po svim karakteristikama ima, naizgled idealan život. Ima suprugu Mari Claude i kćerku Mari Anne. Piše knjige i ima ljubavnicu.

Sabina je razvedena slikarica, bez obaveza, živi život kakav je i željela da živi, da ima svoj atelje u kojem slika, i također, putenu vezu sa Franzom. U trećem dijelu ovog romana, pisac nam

24 Ibid, str. 8125 Ibid, str. 85

objašnjava zašto je Sabina antipod Franzu i daje nam pojašnjenje kroz mali rječnik neshvaćenih riječi.

ŽENA – Za Sabinu žena ne znači neuspjeh ili uspjeh, to je nešto što joj je sudbina odredila, to je njen usud i ona se prema tome odnosi korektno i nema razloga da se buni protiv toga niti da se hvali tim. Franz ženu izjednačava sa nečim što je vrijedno i za njega svaka žena nije vrijedna da se nazove ženom.

VJERNOST I IZDAJA – To je za Franza prva od svih vrlina koju je on stekao iz ljubavi prema majci i njenoj patnji. Sabinu ne očarava vjernost, nju očarava izdaja, spremno je izdala oca, roditeljski dom, htjela je izdati drugog oca – komunizam, i to je i uradila, ali nakon toga njen cilj je bio izdaja vlastitog izdajstva, ali prva izdaja izaziva lančanu reakciju novih izdaja i tako da nas sve više udaljavaju od mjesta prvobitne izdaje.

GLAZBA – Franz glazbu smatra umjetnošću koja izaziva stanje pijanstva, tj. razuzdanosti, raskalašenosti, bila to klasična ili rock muzika, njemu je svejedno. Za njega je buka koju proizvodi preglasna muzika prednost jer zaglušuje sve riječi čije se značenje gubi i postaje smeće. Muzika je negiranje svega onoga što je misao iskazana jezičkim elementima. Sabina ne voli glazbu jer je imala negativno iskustvo u prošlosti26 i smatra da je pretvaranje muzike u buku planetarni proces kojim čovječanstvo stupa u historijsku fazu totalne ružnoće koja se upotpunjava akustičkom, a zatim, vizuelnom ružnoćom.

SVJETLOST I TAMA – Sabina ne ide u ekstremizam, i za nju živjeti znači vidjeti, a taj vid ima dvije granice, snažnu zasljepljujuću svjetlost i potpunu tamu, dok kod Franza svjetlost izaziva samo osjećaj za mlaz svjetlosti sunca, sijalice, reflektora, a razlog zbog kojeg zatvara oči tokom spolnog akta jeste taj što on u toj tami nalazi potpuni beskraj, ona nema granica niti kraja.

POVORKE – Za Sabinu povorke predstavljaju očit primjer komunističkog kiča, prvomajske povorke. Nije nikada voljela ni komunizam, niti sve ono što je bilo maska ljepote koju je taj svijet stavljao sebi. Za Franza povorke su značile istinski život. On je svoj život među knjigama smatrao nestvarnim i za njega protestirati protiv nečega, ne biti sam pod nebeskim svodom, već u masi značilo je živjeti.

NEW YORK – Njegova ljepota je neintencionalna, nenamjerna i nastala je bez ljudske namjere. Oblici koji su sami po sebi ružni dolaze slučajno i u nezamislive odnose da iz njih počinje zračiti

26 „Buka pod maskom glazbe prati je još od rane mladosti. Kao studentkinja slikarske akademije morala je provoditi čitave ferije na tzv. omladinskim radnim akcijama. Stanovali su u barakama i odlazili na rad na gradilište željezare. Muzika je urlala iz zvučnika od pet ujutro do devet uveče. Dolazilo joj je da zaplače, ali glazba je bila vesela i bilo je nemoguće sakriti se od nje, ni u zahodu, ni u postelji pod pokrivačem, zvučnici su bili svugdje. Glazba je bila kao čopor lovačkih pasa koji je prati u stopu.“, Kundera, Milan, „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986., str. 115

čudesna poezija. Franza ova ljepota i fascinira, ali i užasava jer u njemu izaziva čežnju za Evropom.

SABININA DOMOVINA – Ona fascinira Franza jer je Sabina bila ta koja je došla iz zemlje u kojoj su se bile prestale razvijati revolucionarne iluzije, ali se ipak zadržalo ono čemu se on kod revolucija platonski divio: život koji teče u velikom mjerilu rizika, hrabrosti i smrtne opasnosti, ljudska drama. Sabina nije voljela tu dramu i za nju su riječi: zatvor, progon, zabranjene knjige, okupacija, bile ružne riječi i nisu imale nikakvog romantičnog prizvuka.

GROBLJE – Groblje je jedino što je u Sabini izazivalo nostalgičnu uspomenu na domovinu, jer su u Češkoj groblja podsjećala na vrtove27 i za nju su bila lijepa kao uspavanka. Franz je vidio groblje kao ružno skladište kostiju i kamenja.

STARA CRKVA U AMSTERDAMU – Franza je fascinirala i izgledala mu je kao slika vlastitog oslobođenja, da iz svog života izmete sve ono što mu smeta Mari Claude, pjevače njegove kćerke Mari Anne, kongrese, simpozije, ukratko, riječi koje ništa ne govore. Ljepota je za njega beskrajna ispraznost rečenica i riječi, ispraznost kulture i umjetnosti. Sabina je u crkvi tajno otkrila drugi svijet, izdani, što je za nju bila ljepota. „Od tog vremena je znala da je ljepota izdani svijet. Možemo je pronaći samo tamo gdje su progonitelji greškom zaboravili na nju.“28

SNAGA – Za Franza, ljubav je odricanje od sile. Sabina je znala da je to istinito, ali i to da se on diskvalificirao u njenom erotskom životu. Dok je gledala prezentaciju Franzove snage, shvatila je da je snažan, ali istovremeno i slab. Slab je zbog svoje dobrote prema ljudima sa kojima živi i koje voli.

ŽIVJETI S ISTINOM – Ne lagati ni sebi ni drugima je moguće samo bez publike i trenutak kada osjetimo da nas neko prati, počnemo se prilagođavati tim očima i dodvoravati im se. To je trenutak do kojeg Sabina živi sa istinom. Dok za Franza to znači srušiti sve barijere između privtnog i javnog jer korijeni svih laži su u podjeli života na privatni i javni. Rekao je svojoj ženi za ljubavnicu da bi opet mogao „živjeti s istinom“. Sabina se osjećala kao da je iz njenog života nestalo intime jer je Franz silom razvalio ta vrata i pustio oči Mari Claude, Mari Anne i glave svih ljudi koje je upoznala u Ženevi. Smatrala je da će morati igrati ulogu Sabine, umjesto da bude Sabina, ljubav će postati teret i zato ona da bi živjela s istinom napušta Franza i odlazi u Pariz.

Kundera nam pokazuje svu „buku u komunikacijskom kanalu“ koja je nastala između Franza i Sabine. Takva „buka“ se dešava u svakodnevnom životu, u međusobnoj komunikaciji koja je naizgled crna – bijela, a ustvari, i ne shvatamo da je puna šarenila i jedni druge ne razumijemo jer imamo drugačija poimanja. Zbog toga je Sabina Franzu bila potpuna suprotnost, antipod.

27 Ibid, str. 12628 Ibid, str. 133

VII DIO

NAČIN FUNKCIONIRANJA LIKOVA VODI KONAČNOJ DEGRADACIJI

„Dok je Bog polako napuštao mjesto odakle je upravljao svemirom i njegovim redom vrijednosti, dijelio dobro od zla i davao smisao svakoj stvari, Don Kihot je izašao iz kuće i nije više bio u stanju prepoznati svijet.“29 Kao produkt raščlanjivanja jedne božanske istine, Don Kihot je vidio mnoštvo relativnih ljudskih istina koje, kao sve što je ljudsko, u svom rođenju sadrže klicu svoga kraja. Diskretno svjetlo koje izbija iz njegovih avantura obuhvata široke predjele života, predjele kojima će i Milan Kundera dati značaja.

Na samom početku romana „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, Tomaš stoji pored prozora i razmišla o Terezi. Nakon što je sreće drugi put u svome životu, jasno osjeća da ne bi mogao preživjeti njenu smrt. Ovakvo Tomaševo reagiranje, dopunjeno ponavljanjem i prihvatanjem njemačke uzrečice „Einmal ist keinmal.“(Ono što se jednom dogodi kao da se nikada nije dogodilo.), prelama Tomaša te on odlučuje da prihvati dar slučajnosti – dijete položeno u smolom premazanu košaru. Alegorijska parabola o Mojsiju obavezuje Tomaša da se brine o onome što je prihvatio, o košari izvađenoj iz nabujale rijeke. Međutim, Tomaš ne zna šta osjeća prema Terezi i ovo subjektivno nerazumijevanje vlastitih osjećaja zbunjuje Tomaša.

„U definiciju osjećaja spada i to da se u nama rađa bez naše volje, često i protiv naše volje. U trenu kad hoćemo osjećati (odlučimo osjećati, kao što je Don Kihot odlučio voljeti Dulcineju), osjećaj više nije osjećaj, nego imitacija osjećaja, njegovo prikazivanje što se obično naziva histerijom. Zato je homo sentimentalis (to jest, čovjek koji je osjećaj uzvisio kao vrijednost) u stvarnosti isto što i homo hystericus. Time se ne želi reći da čovjek koji oponaša ne osjeća.“30

Prvobitne Tomaševe osjećaje prema Terezi nazvat ćemo histerijom. Međutim, da li je epitet histerični kojeg pridajemo Tomašu protkan kroz cijeli njegov život? Da li se, i kako se, rodila ljubav prema Terezi? Milan Kundera daje trag odgovoru na ovo pitanje: „Da faraonova kći nije izvukla iz talasa košaru sa malim Mojsijem, ne bi bilo Starog zavjeta, ne bi bilo naše civilizacije! Toliko starih mitova počinje tako da neko spašava odbačeno dijete. Da Polib nije usvojio malog Edipa, Sofoklo ne bi napisao svoju najljepšu tragediju! Tomaš tada još nije bio svjestan toga da su metafore opasna stvar. Nije preporučljivo igrati se s njima. Ljubav se može roditi samo iz jedne metafore.“31 Identificiranje Tereze sa djetetom iz košare je metafora iz koje Tomaš, svaki put je se prisjeti, osjeća nešto više prema Terezi, u početku prvenstveno suosjećanje prema njenoj

29Kundera, Milan, „Umjetnost romana“,Veselin Masleša, Sarajevo, 1990., str. 1330 Kundera, Milan, „Besmrtnost“, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990., str. 21531Kundera, Milan, „Nepodnošljiva lakoća postojanja“,Veselin Masleša, Sarajevo, 1986., str. 16

slabosti. To je metafora iz koje se kasnije rodila ljubav. Kada je faraon prihvatio Mojsija kao dar slučajnosti, nije ni slutio da se iza tog dara krije njegov kraj. Dijete iz košare predstavlja početak Tomaševog „kraja“, ono je njegova kazna. Don Huan živi do određenog trenutka, ali živi u punom smislu te riječi. Tek poslije nastupa destrukcija (subverzija) i ona uništava odlučno, jasno, kratkotrajno. Kod Tomaša ne možemo govoriti o destrukciji nego o degradaciji (postepenom, nepodnošljivom i laganom razaranju).

Likovi romana „Nepodnošljiva lakoća postojanja“ žive svijet bez Boga. Iako imaju osiguranu egzistenciju, žive naizgled savršen život, oni osjećaju svu nepodnošljivost i deprimiranost života i svijeta koji ih okružuje. Ako u „Nepodnošljivoj lakoći postojanja“ tražimo moralni stav nećemo ga naći jer je centralna tema upitanost: Da li je moguć život bez Boga? Imanentno svojstvo Kunderinih likova je da žive u nekoj vrsti trascendencija, nadvisuju sami sebe. Snažan osjećaj infernalizacije svijeta produkovan je osjećajem alijenacije od njega. Degradacija je stoga refleksija haosa unutar njih samih.

VIII DIO

SNOVI U ROMANU

Snovi su fenomen koji se očituje kao rezultat unutrašnjih, vanjskih, skrivenih, neostvarenih težnji, potreba i želja čovjeka. Snovi su često i rezultat nekih čovjekovih preokupacija. „San je dokaz da fantazija, sanjarenje o onome što se nije dogodilo, spada u najosnovnije potrebe čovjeka.“32 Snovi bi se općenito mogli podijeliti na tri vrste, ili kako to Kundera kaže u svom interiew-u sa Christianom Salamonom:

„San je samo model one vrste imaginacije koju smatram najvećom tekovinom moderne umjetnosti. Međutim kako integrirati nekontroliranu imaginaciju u romanu koji, po definiciji, treba da bude lucidni ispit postojanja? Kako sjediniti tako raznorodne elemente? To traži pravu alhemiju! Prvi koji je, čini mi se, mislio na tu alhemiju bio je Novalis. U prvom tomu svoga romana „Heinrich von Ofterdingen“ on je umetnuo tri velika sna.“33 Tri velika sna bi mogli sagledati sa dva aspekta i to:

- San tri lika (Tereza, Tomaš, Franz)

- Tri vrste snova (snovi kao snovi, iluzija; snovi kao posljedica unutrašnjih želja i razmišljanja; te snovi na javi, maštanja)

Obratimo pažnju na Terezu. Njeni su snovi najzanimljiviji i najvažniji za roman jer utiču na sami odnos između nje i Tomaša. Tereza sanja tri serije snova i svaka serija je vezana za njen stvarni

32 Ibid, str. 7533Kundera, Milan, „Umjetnost romana“,Veselin Masleša, Sarajevo, 1990., str. 72

život. Njeni snovi su sinteza stvarnosti i preokupacije misli. „Sanjala je naizmjenično tri serije snova – prva serija, u kojoj su divljale mačke, govorila je o njenim patnjama za život. Druga serija je u bezbroj varijacija prikazivala prizor njenog pogubljenja. Treća serija je govorila o njenom životu poslije smrti, kada se njeno njeno poniženje pretvorilo u stanje koje nikad neće imati kraja.“34

Prvi ciklus snova o mačkama koje joj skaču u lice i zabijaju kandže u kožu tumači i sam Kundera. Mačka je u češkom žargonu simbol lijepe žene. Terezu su napadale i ugrožavale mačke što je značilo da je ugrožavaju lijepe žene. „Sve su žene bile potencijalne Tomaševe ljubavnice i ona ih se bojala.“35

Drugi ciklus njenih snova je prikazivaonjeno pogubljenje. U jednom snu kada žene gole hodaju oko bazena punog leševa, koje je ubijao čovjek sa šeširom širokog oboda, umire i ona. Govori da je prepoznala Tomaša u tom čovjeku koji će je ubiti jer griješi pri njegovim naređenjima. U drugom pak snu ona sanja da je Tomaš šalje do Petrina gdje ona treba da umre od ruke nekog nepoznanika. U ovom slučaju se boji smrti i spašava se tako što priznaje da tu nije svojom voljom, ali se i boji Tomaševe reakcije kada vidi da ga nije poslušala, odnosno izvršila obećanje. „Što se više približavala gradu, čežnja za muškarcem s puškom bila je sve jača, i sve se više bojala Tomaša. Neće joj oprostiti što nije učinila ono što je obećala. Neće joj oprostiti što nije bila dovoljno hrabra i što ga je izdala.“36

Treća serija njenih snova govori o njenom životu nakon smrti. Tu sanja kako ona svaku noć izlazi iz groba da bi se „vidjela“ s Tomašem. Umjesto očiju joj je glina koju on pokušava izvaditi, ali uzaludno. Ona svakako ima rupe umjesto očiju. Svaku noć ga je čekala, ali njega nije bilo mjesec dana. Ona je znala da će ga i dalje čekati da ne bi propustila njegov dolazak i da će izgledati još lošije. „Otišao si, a ja sam sišla u grob ponovo svjesna da neću mjesec dana spavati kako ne bih propustila tvoj dolazak i da ću, kad dođeš nakon mjesec dana, biti još ružnija nego danas tako da ćeš biti još više razočaran.“37 Tomaša je boljela ta priča, taj san. Mogao bi podnijeti razne grozote, ali ne može da podnese tugu jednog Terezinog sna. Za njega je to smrt. „Mrtva je i sanja strašne snove, ali kako je mrtva, on je ne može probuditi. Da to je smrt: Tereza spava, sanja strašne snove, a on ne može da je probudi.“38

Kulminacija njenih snova je san o bijelom zecu. Tomaš se u snu pretvara u zeca kojega ona dobiva i pazi na njega. Ona ima kontrolu nad njim. „Odnijela je zečića kući s osjećanjem da je sad blizu cilja, da je tamo gdje je htjela biti, tamo odakle se ne bježi.“39 Ono što je za Terezu težina, to je za Tomaša nepodnošljiva lakoća. Ona je u stalnoj relaciji duše i tijela. Tomaš uživa u tijelu, dok se njoj sopstveno tijelo gadi nakon seksualnog odnosa sa navodnim arhitektom. Mogli

34Kudera, Milan, „Nepodnošljiva lakoća postojanja“,Veselin Masleša, Sarajevo, 1986., str. 7535 Ibid, str. 2536 Ibid, str. 18037 Ibid, str. 27138 Ibid, str. 27139 Ibid, str. 363

bi reći da je tijelo njena težina. U snovima je tijelo u stanju potpune opuštenosti. Tamo je njena stvarnost. „Gledala je u njega s ljubavlju, ali se bojala noći koja dolazi. Plašila se svojih snova. Njen život je bio preplavljen, i te dvije polovine borile su se međusobno danju i noću.“40

IX DIO

TRETIRANJE KIČA U ROMANU

„Volim te zato što si prava suprotnost kiču. U carstvu kiča, ti bi bio čudovište.“41

Od mnogih formulacija kiča najprihvatljivijom mi se učinila ona Karla Hofnera koji kaže da je kič ono što masa traži u umjetnosti. Naravno, ovdje se mogu koristiti i neke općije definicije, poput one da je kič niskovrijedno stvaralaštvo sa umjetničkim pretenzijama i ciljem dostupnosti što širem krugu ljudi. Najčešće povlađuje nerazvijenom ukusu i izvjesnim potrebama ljudi koje su na granici vrijednosne i moralne neprihvatljivosti, ali sa jakim emocionalnim nabojem.

„U carstvu kiča, ti bi bio čudovište.“ Korištenje upravo ovog izraza za Sabinu nije neobično. Ona kič posmatra kroz oči one vrste umijetnosti koja joj je najbliža, slikarstvo. Za nju je ideja kiča lijepo u smislu dopadljivosti, stoga je upravo izraz „čudovište“ za nju najzahvalniji, svjesna da kič „isključuje iz svog vidokruga sve što je u ljudskoj egzistenciji suštinski neprihvatljivo“. Stoga je, opisujući Tomaša, koristila upravo ovu riječ, čudovište, imajući u vidu saznanje o tome šta masa smatra pod umjetnošću, gdje bi njegov lik, uistinu, bio prikazan kao takav. U očima mase on je Pikasova „Gernika“. Sa istinskom umjetnošću, gledajući očima Sabine, stvar je sigurno drugačija; čak i prikazan kao čudovište, tu bi njegov značaj nesumnjivo bio vrednovan.

Za Tomaša kič je usko povezan sa klišeom (kliše je ono što u ljudskoj egzistenciji jedino prihvatljivo; naša individualnost biva uslovljena mjerilima mase). U njegovom slučaju, to je njegov sin. Rodio se u jednom trenutku slučajnosti, u kojem (iz isključivo Tomaševe perspektive) on i nije imao nekog velikog udjela, te se htio riješiti tog kalupa brižljivog oca koji mu je masa nametala. Htio je biti antikič. To se ogledalo i u njegovom ljubavnom životu. On je pripadao onoj drugoj kategoriji muškaraca, onoj epskoj. Za razliku od lirskih, koji su u ženama tražili sebe, svoj ideal (za Tomaša, to je još jedan kliše, kič), i iznova doživljavali razočarenje, jer je ideal, kao što je poznato, ono što se nikad ne može naći. Ono što je krasilo epsku kategoriju muškaraca (koji su, prema Tomašu, u znatnoj manjini u odnosu na one prve, te stoga ne potpadaju pod kliše, kič) jeste to što u ženi nisu tražili svoj ideal, već nasuprot tome, tražili su ono što ženu čini posebnom kao individuu, što je distingira od drugih žena.

40 Ibid, str. 7641 Ibid, str. 18

Za Terezu, kič predstavlja nešto sasvim drugo, za nju je to paravan iza kojeg se krije smrt. Prije nego što pokušamo definirati ovo poimanje kiča, da se malo osvrnemo i na drugu stranu: šta je to kič kod Tereze?

„Po danu je nastojala (iako samo sa djelimičnim uspjehom) da vjeruje u sve ono što joj Tomaš kaže i da bude vesela kao i ranije. Zato je ta ljubomora, po danu ukroćena, još više divljala u njenim snovima, od kojih je svaki završavao plačem, tako da ju je morao buditi. Snovi su se ponavljali kao tema sa varijacijama, ili kao televizijska serija. Često su joj se, naprimjer, vraćali snovi o mačkama koje joj skaču u lice i zabijaju kandže u kožu. Te snove nije bilo nimalo teško objasniti: mačka je u češkom žargonu izraz za lijepu ženu. Tereza je imala osjećaj da je ugrožavaju žene, sve žene. Sve su žene bile potencijalne Tomaševe ljubavnice i ona ih se bojala.“42 Tereza je upravo potpadala pod Tomaševo poimanje kiča: kliše ljubomorne žene koja se zbog čestih nevjerstava voljene osobe osjećala ugroženom od strane svake druge koja je bila potencijalna ljubavnica (ovdje ostavimo po strani moralnost, i eventualnu opravdanost njenih strahova). Prema Tomaševoj formulaciji, to je kliše (kič). Prema Sabini, to je upravo onaj pogled mase na „Gerniku“ i osuda nečega što je u njihovim očima groteskno.

Šta je značilo za Terezu da je kič paravan iza kog se krije smrt?

Ovu formulaciju (sagledavajući isključivo Terezu) ne treba shvatiti doslovno, niti je proširivati i tako je činiti općom. Ona je proizvod Terezinog kiča, i samim tim njena sopstvena formulacija. Ovo poimanje kiča povezano je sa njenim snovima, tačnije jednim: Tereza u snu maršira naga oko bazena sa drugim ženama, ispod površine vode plutaju leševi, Tereza je nemoćna u svakom pogledu (kad god pokuša da prekine tu smiješnu i ponižavajuću povorku, žene bi počele pokazivati na nju muškarcu koji je stajao u košari iznad bazena i tražiti da je ubije). Taj san je ukazivao na smrt. Terezino poimanje kiča je banalnost (nage žene su, pored toga što predstavljaju Tomaševe ljubavnice, također i poveznica sa njenom majkom: ono što je Tereza od nje zapamtila bila je ta banalnost, tj. kič, a smrt je u stvari zamiranje osjećaja za umjetnošću, za nebanalnošću).

Za Sabinu ovaj paravan je nešto realniji, u većoj korelaciji sa stvarnošću. Za nju je taj paravan bio sovjetski kič koji je u njoj budio sličan osjećaj koji je Tereza proživljavala u snu. „Prvi Sabinin unutarnji revolt protiv komunizma nije bio etičkog, već estetskog karaktera. Ono što je u njoj izazivalo otpor nije bila toliko ružnoća komunističkog svijeta (uništeni dvorci pretvoreni u staje za krave), koliko ona maska ljepote koju je taj svijet stavljao sam sebi, drugim riječima, komunistički kič.“43

„Kad je zamislila da bi se svijet sovjetskog kiča mogao pretvoriti u stvarnost i da bi ona morala živjeti u takvoj stvarnosti, osjetila je kako je hvata jeza. Dala bi bez najmanje oklijevanja prednost životu u stvarnom komunističkom režimu, sa svim progonima i redovima za meso. U stvarnom komunističkom svijetu može se živjeti. U svijetu ostvarenih komunističkih ideala, u

42Ibid, str. 25 43Ibid, str. 295

tom svijetu nasmijanih idiota s kojima ne bi mogla jedne riječi izmijeniti, umrla bi od užasa za nedjelju dana.“44 Kič je, dakle, paravan iza kog se krije smrt.

Za Terezu kič je banalnost, za nju je manifestacija banalnosti njena majka. „Majka traži pravdu za sebe i zahtijeva da krivac bude kažnjen. Zato insistira na tome da kći ostane s njom u svijetu bestidnosti, u kome mladost i ljepota ništa ne znače, gdje je čitavo čovječanstvo samo jedan ogromni koncentracioni logor tijela koja su sva slična jedno drugom i u kojima su duše nevidljive.“45

Franzov san o „velikom maršu“ se ne može smatrati kičem. Za njega je to sentimentalna pjesma za koju je on svjestan da je lažna, ali ne može joj se oduprijeti. Slabost nije kič.

Za Sabinu, kič unutar nje same je slika doma, mirnog, slatkog, harmoničnog, u kome vladaju dobra majka i mudri otac.“Dva osvijetljena prozora i sretna porodica. Himna kiča. Ta pjesma je dira, ali Sabina svoje osjećaje ne uzima previše ozbiljno. Dobro zna da je ta pjesma lijepa laž. U trenutku kad se kič identificira kao laž, on prelazi u nekič, gubi svoju autoritativnu moć i postaje dirljiv kao svaka druga ljudska slabost. Jer niko nije natčovjek da u potpunosti izmakne kiču. Ma koliko ga prezirali, kič pripada ljudskom udesu.“46

44Ibid, str. 30045Ibid, str. 6046Ibid, str. 304