NEOAPSOLUTISTIČKO RAZDOBLJE

ZNAČAJ NEOAPSOLUTISTIČKOG SUSTAVA

razdoblje oktroiranog ustava – od 4. ožujka 1849. do 31. prosinca 1851. od 1852. do 1860. – razdoblje neoapsolutizma karakteristike neoapsolutizma imale svoje korijene u vladanju Marije Terezije i Josipa II.,

Metternicha i njegove stabilizacije starog režima i u građanskom liberalizmu 1848./1849.

neoapslutizam nastojao uz pomoć modernizacije stvoriti državno i privredno jedinstvenu Carevinu kao veliku silu u Njemačkoj i Italiji ali u okviru srednjovjekovnog monarhijskog načela

pojedine ''zemlje'' imale različito staleško-feudalno uređenje, društvene strukture i povijesne predaje pa je zbog toga bilo teško stvoriti uvjete za centraliziranu državu

već za prosvjećenog apsolutizma nastojalo se to postići reorganizacijom staleškog sustava no u Ugarskoj i Hrvatskoj nikakvi pokušaji nisu mogli oslabiti temelje staleškog sustava

Metternichova Sveta Alijansa i nova organizacija Njemačkog saveza kao konfederacije suverenih država služila učvršćenju staroga režima na temelju strogog monarhijskog legitimizma – vladanja ''po milosti Božjoj''

1848. – probilo se načelo o prirodnom pravu čovjeka da sam određuje svoju sudbinu, za liberalno građanstvo to značilo diobu vlasti između monarha i naroda u ustavnoj monarhiji

austrijski ustavi – 25. travanj 1848., 2. prosinac 1848. (patent Franje Josipa), 4. ožujak 1849. (oktroirani) – ističe se jednakost svih državljana pred zakonom te ravnopravnost svih naroda Carevine

ustav od 25. travnja 1848. prvi put sjedinjuje zapadne zemlje Carevine pod imenom ''Austrija'' – naziv se ne odnosi na ugarski dio te na Lombardiju i Veneciju – prvi nagovještaj dualističkog uređenja Habsburške Monarhije

patent Franje Josipa od 2. prosinca 1848. – obećava da će dijeliti svoja prava sa zastupnicima naroda i izražava nadu da će se sve zemlje Monarhije sjediniti u velikom ''državnom tijelu''

centralizacija i državna organizacija Monarhije zapela nakon smrti Josipa II. vojno-monarhijska reakcija 1848. nije željela ustavnu monarhiju nego vojno –

birokratsku državu nastavak modernizacije kao uvjet za centralističku i apsolutističku državu trebalo je uništiti buržoasku revoluciju ali iskoristiti privrednu djelatnost građanstva

poticanjem njegove težnje za bogaćenjem i djelomično prihvatiti njezin ekonomski liberalizam – materijalna podloga skupim reformama

kapitalisti dobili neslućene mogućnosti profita pod uvjetom da se odreknu političkog suodlučivanja

takav se apsolutizam razlikovao od apsolutizma starog režima a karakterističan je u Francuskoj i njemačkim državama

osnovni uvjet za opstanak neoapsolutističkog režima je preobrazba cijelog društvenog života radi osiguranja financijske podloge jedinstvene, centralizirane carevine

moralo se osigurati pravni okvir kapitalističkim privrednim i društvenim odnosima monarhijska reastauracija morala je na početku postupati obzirno prema ustavnim

oblicima nastalim u revoluciji na prijestolje 1848. postavljen 18godišnji Franjo Josip a parlament je rastjeran,

istodobno je proglašen oktroirani ustav koji je imao osigurati tradicionalni monarhijski apsolutizam uz zadržavanje onih liberalnih načela koja su pružala ekonomske i upravnopravne okvire za razvoj kapitalističkog društva

prema ''oktroju'' nerazdjeljiva, jedinstvena Austrijska Carevina sastoji se od ''krunovina'' kojima se obećava uska autonomija

oktroj priznaje ravnopravnost naroda i priznaje im pravo na čuvanje i jačanje narodnog jezika – nije ispunjeno jer je ubrzo postalo jasno da centralizaciju prati germanizacija

u svim krunovinama stupile na snagu odredbe koje su stvarale temelje kapitalističkom uređenju – ukinuti feudalni posjedovni odnosi i staleški ustavi, proglašena je jednakost pred zakonom, omogućeno slobodno stjecanje imetka uz ravnu sigurnost privatnog vlasništva

obećano pravo građana da bez razlike religije i porijekla da se bave svakom granom privređivanja i postignu državne službe

oktroj određuje put prema jedinstvenoj administraciji za pojedine krunovine i zemlje ustav Kraljevine Ugarske održao bi se u onim dijelovima koji nisu protivni oktroju stremljenja oktroiranog ustava da i u Ugarskoj postignu ravnopravnost naroda i jezika

bila su u suprotnosti s interesima mađarskog plemstva Vojvodina Srpska je zajedno s Tamiškim Banatom proglašena zasebnom krunovinom i

odjeljena od Ugarske carskim patentom 18. 11. 1849. Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji s Hrvatskim primorjem, Rijekom i Riječkim kotarom

oktroj obećava nezavisnost od Kraljevine Ugarske potvrđuje se stvarno stanje nakon Jelačićeva preuzimanja banske vlasti i djelatnosti

Banskog vijeća kao samostalne vlade oktroj predviđa dogovor dalmatinskog i hr-slavonskog sabora o uvjetima združenja prema oktroju Vojna krajina i dalje ostaje pod upravom središnjih vojnih vlasti,

odijeljenja od civilne Hrvatske i Slavonije obećan je statut po kojem će stanovnici Vojne krajine dobiti ista građanska prava kao i

pučanstvo ostalih dijelova Monarhije – to je predivđeno temeljnim zakonom od 7. svibnja 1850. godine koji je nakon uvođenja otvorenog apsolutizma samo dijelomično proveden

poznato mišljenje da su Hrvati i Srbi za ''nagredu'' a Mađari ''za kaznu'' bili podvrgnuti jednom te istom apslutizmu nije sasvim točno – u Mađarskoj je nametnuta vojna diktatura jer su revolucijom proigrali historijsko pravo na svoje tradicionalne ustanove i da Ugarska zato mora biti integrirana u jedinstvenu Carevinu

opsadno stanje je u Ugarskoj ukinuto tek 1854. a vojnu guverner zadržao je vlast do 1860.

isto tako vojna je diktatura postojala u drugim dijelovima Monarhije do 1853./1854. , i u samom Beču

oktroj izazvao otpor u svim dijelovima Monarhije kod bivših feudalaca, federalista a i liberala

zbog povoljnih uvjeta razvoja kapitalizma austrijsko-njemačka elita prihvatila oktroj kao manje zlo

liberali u Češkoj i Hrvatskoj htjeli su upotrijebiti pseudoustavno stanje u budućoj borbi za proširenje političke autonomije

uvođenjem otovorenog apsolutizma ta su očekivanja postala bespredmetna uvođenje jedinstvenog tržišta bitan je potez za pomaganje kapitalističke djelatnosti i za

uspješnu centralizaciju ukinute su carinske granice između Austrije i Ugarske jedinstveno carinsko područje stupilo je na snagu 1. srpnja 1851. formalno isti uvjeti za sve sudionike u kapitalističkom tržištu, aoi zapravo je siguran bio

uspjeh najjačeg austrijsko-njemačkog kapitala osiguranje državnih prihoda zahtijevalo je protezanje austrijskoga poreznog sustava na

cijelu Monarhiju – svi podvrgnuti istim principima, nisu se uzimale u obzir različite ekonomske razine u pojedinim krunovinama niti su se poticali zaostali krajevi i privredne grane, svi su podvrgnuti istim principima

germanizacija – nije proizlazila samo iz birokratizacije i centralizacije ministar predsjednik Schwarzenberg podredio je unutrašnje uređenje Austrijske

Carevine svojim planovima da u sukobu s vrhovima Pruske osigura HM premoć u Njemačkom savezu

autoritativna i centralizirana država mogla se stvoriti samo modernizacijom, pomaganjem privrednog uspona buržoazije ali i sprečavanjem njezina političkog utjecaja

Franjo Josip odlulčio da postane apsolutistički monarh najprije pretvaranjem ustavnog ministarstva u skupinu najviših činovnika, a zatim ukidanjem ustava

tehnika vladanja u neoapsolutizmu umjesto da je osigurala kolegijalnu središnju upravu, izazvala je dezintegraciju

careva su mišljenja velikim dijelom bila proizvoljan i ovisila o nagovaranju neke osobe iz njegove okoline, ili o slučajnosti kada se morao odlučiti između različitih mišljenja ministara

Monarhija je imala militaristički značaj jer je vojska nakon uništenja revolucije postala svemoćna i nedostupna civilnoj kontroli

Franjo Josip se proglasio vrhovnim komandantom novi sustav imao privid monolitnoga birokratskoga sustava ali je iznutra bio slab i

kaotičan carska samovolja bila vrhovni zakon koji se provodio putem vojske, policije i birokracije obilježje režima je dvojstvo konzervativnog vladajučeg vrha i velikim dijelom liberalnih

činovnika koji su izvršavali njegove zapovjedi i pomagali modernizaciju SILVESTARSKI PATENT – 31. prosinac 1851. ukinut oktroirani ustav – proglašen neprovedivim patent potvrdio jednakost ''pripadnika države'' pred zakonom ukidanje svih oblika seljačkog podložništva ne spominje ravnopravnost naroda proglašava principe za organiziranje jednake uprave za cijelu Monarhiju zakonodavstvo Silvestarskog patenta korak je natrag u usporedbi s oktrojem usmjeren prema stvaranju temelja za kapitalističku djelatnost i brz ekonomski rast neke su njegove norme i tehnike ostale na snazi do kraja Monarhije

negativni simbol neoapsolutizma postao ministar unutrašnjih poslova Alexander Bach – suvremenici i kasniji naraštaji vjerovali da je on inicijator omraženog režima – bio samo provoditelj odluka cara i njegovih najbližih savjeta (1848. zastupao liberalna načela)

''izdajstvo'' liberalnih ideja tipično je za austrijsko-njemačku liberalnu buržoaziju koja se nagodila s reakcionarnim apsolutizmom jer joj se nudio privredni uspon

birokratsko – centralistički ustroj na temelju francuskog upravno modela kompletni sistem (policija, žandamerija, kompetencije ministarstva pravosuđa,

bogoštovlja.. ) nazvan Bachovim apsolutizmom apsolutizam novog tipa – vojno – birokratska autokracija povezivanje tradicionalnog apsolutizma i kretanja prema kapitalističkom društvu neoapsolutistički režim uspio je u provođenju modernizacijskih reformi samo u

dijelovima Monarhije gdje je prije 1848. postojala razmjerno visoka ekonomska razina neoapsolutizam propao jer nije mogao osigurati financijsku podlogu ambicioznim

zahvatima i golemom birokratskom i vojnom aparatu ministar financija – Bruck veliki se kapital koncentrirao u Beču, Bruck nije poticao različite industrijske grane već je

samo gradio prometnice u svrhu centralizacije službena propaganda ekonomskog optimizma – blagostanje ako se privrednici okupe

oko zastave ''državnog napretka'' – da se posvete svojim materijalnim interesima a caru da prepuste političke odluke

1857. prva svjetska ekonomska kriza – proizvodnja pala, cijene rasle posljednje godine apsolutizma – sukob središnje birokracije i konzervativne aristokracije

s agrarnim interesima stalan porast vojnih i administrativnih izdataka povećanje poreza nailazilo na teškoće, posebno u zemljama koje do tada nisu bile

obuhvaćene austrijskim poreznim sistemom očekivana ekspanzija agrarne proizvodnje nakon ukidanja feudalizma izostala je Beč se protivio decentralizaciji kredita koncentriranog u glavnom gradu putem

pokrajinskih hipotekarnih banaka jer bi to oslabilo državnu kontrolu nad tržištem kapitala a time i moć apsolutističkog vrha

posljedice bile osjetljive u Hrvatskoj i Slavoniji 60ih godina u gospodarskim uvjetima i političkim previranjima

pretežna većina ljudi u Monarhiji još se bavila poljoprivredom na niskoj razini proizvodnosti

u usporedbi s razdobljem prije 1848. troškovi civilne uprave porasli su u austriji dvostruko a u Ugarskoij te Hrvatskoj deseterostruko prema troškovima tradicionalne županijske samouprave

u nerazvijenim krajevima se znatan dio dohotka trošio na skupljanje i utjerivanje poreza 1859. počeo rat, teško financijsko stanje premašenje raspisane svote državnog zajma – ministar Bruck počinio samoubojstvo slom apsolutizma se najprije očitovao u uvođenju financijskog nadzora nad državnim

dugovima od strane vjerovnika velikih stranih banaka i u sazivu pojačanog Carevisnkog vijeća, vladareva savjetodavnog organa

UVOĐENJE MODERNE UPRAVE

Jelačićeva vojska zauzela je na početku 1848. Međimurje, ban je formalno okupirao ''Ugarsko primorje'' i Rijeku kao integralni dio Hrvatske i Slavonije i 1850. priključio to područje novoosnovanoj Riječkoj županiji

Iriški i Rumski kotar u Srijemu pripali su novoj Srpskoj Vojvodini s Tamiškim Banatom car imenovao Jelačića gubernatorom Rijeke te civilnim i vojnim guvernerom Dalmacije –

stvarnu vlast imao njegov zamjenik Lazar Mamula nastojanja 1848/1849. da se Krajina priključi Provincijalu ostala su bez uspjeha predožujska staleška uprava izmijenjena je nakon prekida realne unije između Hrvatske

i Ugarske kada je osnovano Bansko vijeće koje je preuzelo zadaću samostalne vlade Bansko je vijeće trebalo osigurati široku unutrašnju autonomiju – mogli skromno

izvršavati upravne obveze no nisu postojali uvjeti za usmjerenje prema modernizaciji Bansko vijeće nije moglo funkcionirati prema normama moderne uprave jer je preuzelo

neprikladnu feudalnu upravnu strukturu poteškoće izazivali i neki činovnici koji su se priklonili mađarskoj vladi u djelatnosti Banskog vijeća prevladavala improvizacija zajednički program modernizacije nije dolazio u obrzir jer su u Bankom vjeću djelovalii

liberali i konzervativci, bivši feudalci Oktroj zanemario hrvatsku autonomiju proglašenu u Hzrvatskom Saboru 1848. i odredio

podvrgavanje Hrvatske i Slavonije jednakoj upravi za cijelu Monarhiju žestok otpor nije moglo ublažiti priznavanje odcijepljenja od Ugarske te sjedinjenje

Hrvatskog primorja i Rijeke s Hrvatskom i Slavonijom niti obećanje mogućeg združenja s Dalmacijom

ogorčenje izazvalo i to što je Krajina ostala odvojena od Provincijala liberalni listovi krtizirali oktroj jer je zanemario dva bitna aspekta četrdesetosmaškog

programa – cjelovitu Trojednu Kraljevinu u savezu s Slovenijom i Srpskom Vojvodinom u okviru ''konfederalne Austrije kao demokratske monarhije'' , te modernizaciju preobrazbom feudalne municipalne konstitucije kao jamstva za suvremenu državnu autonomiju

liberalni listovi suprotstavljali nužnost federalističke organizacije Monarhije centralizaciji i isticali da su se Hrvati '48 borili za samostalnost od mađara jer su bili uvjereni da će se Monarhija pretvoriti u savez ravnopravnih naroda

odbor Hrvatskog Sabora obratio se caru peticijom koja osuđuje oktroj jer negira hrvatsku autonomiju i moli vladara da potvrdi autonomiju proglašenu na Hrvatskom saboru 1848. – nemoguće

oktroj bio teški udarac i za Jelačića – objavio ga je tek 4 mjeseca nakon njegova proglašenja i tek je tada pod teškim pritiskom Beča nastojao primorati Bansko vijeće da ga formalno proglasi

do tada bio kultna ličnost, simbol hrvatske državne tradicije prelaženje oktroja preko hr autonomije obezvrijedilo je Jelačićev rat protiv Mađara, a

zamjereno mu je i što je propustio zahtijevati jamstvo za hr autonomiju od Beča prije ulaska u rat s Mađarima

6. rujna 1849. Bansko vijeće moralo pokleknuti pred banovom zapovjedi i proglasiti oktroj i za Hr i Slavoniju jer su bili suočeni s mogućnošču bečke intervencije

banov postupak izazvao osudu liberalne javnosti, istovremeno Beč mu je zamjerao što ne može ili neće srediti prilike u interesu dinastije pa mu je namjeravalo oduzeti vlast

nakon proglašenja oktroja Beč je mogao pristupiti pripremama za likvidaciju Banskog vijeća kao autonomne vlade suprotne normama centralizacije i jednake uprave za cijelu Monarhiju

Banska vlada – počela s radom 1850., produžena ruka bečkog središta car nije potvrdio ni jdnu točku saborskog programa osim uvođenja narodnog jezika kao

službenog kod '' zemaljskih vlasti'', no i to je formulirano tako da je germanizacija bila dopuštena – jer govori kako vlasti u Hr i Slavoniji moraju općiti s vlastima u drugim krunovinama načinom koji odgovara potrebama javne službe, tj. njemačkim jezikom

uvođenje jednake uprave, likvidacija liberalnog tiska prekinut sukob ''inteligentne narodno-liberalne stranke'' s ''natražnjačkim

konzervativizmom'' koji se protivio nastojanju da se uvdeu moderne ustanove, tekovine Zapada

sukobile su se i dvije liberalne struje 1. grupa – snažniji, za preobrazbu starih samoupravnih municipalnih ustanova

- to smatrali jedinim jamstvom uklanjanja feudalnog uređenja, stvaranja novog društva prema zapadnim uzorima i za cjelokupnost Trojedne Kraljevine sa širokom autonomijom i osiguranom narodnosti - znali da i Beč želi srediti feudalni kaos ali da njihovi motivi premašuju samo korisnu modernizaciju – željeli uništiti građanske slobode i narodnu samosvijest i ravnopravnost

2. grupa – na čelu Imbra Tkalac, mišjenja da je svaka reforma na osnovi starog sustava nemoguća, treba podržati modernizaciju Beča iako se ona protivi četrdesetosmaškom programu, neograničena podrška reformama bila je moguća kao program dok je postojala iluzija da će se provesti nečela oktroja u vezi s liberalnin normama i ravnopravnošću naroda, otvoreno apsolutistički režim tih se principa odrekao

1850. počeeo rad Banske vlade i 6 županija koje nisu imale ništa zajedničko s nekadašnjom municipalnom samoupravom

vrhovni župani postali izvršni organi Banske vlade županijski odbori, središta feudalne vlasti, raspušteni su Jelačić je imao pravo imenovanja činovnika koji su namješteni prema njihovim

zaslugama 1848. pa je među njima bilo mnogo Srba a mađaroni nisu imali šanse Bach postavljao više činovnike bez konzultacije s Jelačićem uvedene uniforme (zelene), obračun sa samovoljom i neodgovornošću feudalne uprave –

vojna stega ččinovništva, učenje uniformirani činovnici – Bachovi husari – tako iz zvali Mađari, a Hgrvati i Srbi ''Bachovci'' nadzorni mehanizam neučinkovit jer su ceste većinu godine bile neupotrebljive činovnici iskazivali svoju odanost caru forsiranjem germanizacije unatoč nedstatcima neoapsolutističke reforme ipak su stvorile sustav koji je ostao na

snazi do kraja Monarhije Jelačić bio ban bez tradicionalne banske moći – carski činovnik na čelu namjesništva Jelačić se odupirao apsolutističkim namjerama no Beč je prelazio preko njegova mišljenja posebno je pazio da njemački jezik ne istisne narodni zabranjena hrvatska trobojnica iz 1848. iako nije bila revolucionarna zastava kao što su

bile mađarska i talijanska

Jelačić nije bez pogovora ispunjavao careve naredbe i on bi ga najrađe bio maknuo da nije osjećao zahvalonost prema ''spasitelju carevine'' zbog čega ga je prividno ostavio na vlasti

Silvestarskim patentom započeo složen proces reorganizacije ustanova na temelju apsolutističkih načela

Banska vlada počela se nazivati ''Namjesništvo'' vrhovni župani počeli su se nazivati županijskim predstojnicima – šefovi ureda koji

izvršavaju naloge Namjesništva uprava Namjesništva – stupila na snagu 1854., veći broj službenika od Banske vlade zbog

proširenja poslova ukinute podžupanije, zamijenilo ih 46 kotara politička uprava spojena sa sudstvom često činovnici znali samo njemački i nisu mogli općiti s pukom najčešći sporovi u kotarskim uredima bili sukobi bivših feudalaca i podložnika –

nestručne odluke sudaca pogoršavale katastrofalno stanje na selu kada je Namjesništvo počelo djelovati njemački je jezik postao službenim u unutrašnjoj

upravi i komunikaciji s podređenim oblastima Bach naredio Jelačiću daq ovu carsku odluku ne proglasi javno Jelačić još samo formalno ban, stvarni su upravitelji dvorski savjetnici u Namjesništvu činovnici koji nisu znali hrvatski jezik nisu uvijek namještani na temelju natječaja –

premještani iz Austrije za uspješno obavljanje posla neki činovnici naučili hrvatski jezik, ostali i nakon

neoapsolutizma ovdje a djeca im se kroatizirala - nastojanja 1848 – sudjelovanje građana na svim razinama stvaranja odluka

- oktroirani ustav – samouprava općina uz izbor zastupnika i javnost rasprave u općinskome vijeću - apsolutizam – jezgra uprave nije autonomna općina, uprave općina postale su sustavni dio oblasti a ne predstavnice stanovništva

stare općine prestale postojati, nove još nisu proradile austrijski obrazac temeljio se na višoj kulturnoj i privrednoj razini seoskih općina nego je

ona bila u Hr i Slavoniji – kaos nije uklonjen problemi – nepismenost seoskih glavara, sabotiranje uređenja od strane bivše gospode,

spajanje malih seoskih općina radi štednje temeljni problem bio pokrivanje troškova uprave siromašno stanovništvo nije moglo plaćati ni državne poreze ni općinske prireze koji su

morali financirati općine Zagreb, Rijeka, Osijek jeidni gradovi s više od 10 000 stanovnika Zagreb – sada se sastojao od Gradeca, Kaptola i naselja Horvati nestručna administracija kočila modernu upravu gradom neuređeno sudstvo – njegovo uređivanje trajalo znatno duže od organizacije uprave česti sporovi bivše gospode i podanika liberalna načela '48 i oktroj – jednakost državljana pred zakonom, puno podržavljenje

pravosuđa uklanjanjem patrimonijalne jurisdikcije, odvajanje uprave od sudstva, osiguranje nezavisnosti sudstva uvođenjem državnog odvjetništva i porote

trebale su biti provedene norme modernog sudstva – odvajanje osobe suca od tužitelja, obrana optuženog i porota

novi sistem nije proveden zbog Silvestarskog patenta

ukinuta je porota, suci postali državni činovnici, stari inkvizicijski proces dijelom obnovljen jer je težište parnice ostalo i dalje na tajnom istražnom postupku, konačna rasprava bila je usmena i javna ali ona u parnici nije imala glavnu ulogu

apsolutističko pravosuđe je korak unatrag prema liberalnim načelima iz 1848. ono je ipak napredak u usporedbi s feudalnim pravosuđem u kaznenom i građanskom pravu

nakon Silvestarskog patenta najprije je predviđen Banski stol – podložan Vrhovonom sudu u Beču – predsjedao Jelačić

uprava i sudstvo ostali su tako jedinstveni organizirana su državna odvjetništva – car 1854. imenovao Mažuranića državnim

nadodvjetnikom iako su ga optuživali da je sljedbenik demokratskih i revolucionarnih ideja

aps. sudstvo uklonilo je feudalne odvjetnike – fiškale, nestručne savjetnike i sastavljače njihovih predstavki

novi odvjetnički red onemogućava praksu nestručnih odvjetnika jer su svi dotadašnji odvjetnici morali obnoviti dozvolu za rad

mogla se nadalje oblikovati odvjetnička inteligencija koja je kasnije imala značajnu ulogu u političkoj akciji i modernizatorskim nastojanjima

reorganizirana je i služba notar (bilježnika) najveće dostignuće neoapsolutizma – primjena austrijskog Općega građanskog zakonika

– slobodna trgovina, obrt, promet, nepovredivost privatnog vlasništva, sigurnost osobe, sloboda konkurencije, sklapanja ugovora, sloboda izbora posla i zvanja

zakon omogućava pravni okvir za poticanje kapitalističkih odnosa ''modernizacija izvana'' – primjer: zakonik je u potpunoj suprotnosti s običajnim pravom

zajedničkog vlasništva pripadnika seljačkih zadruga značajan uspjeh neoapsolutizma također je i uvođenje austrijskog kaznenog prava i

postupka iako su ostale na snazi i neke tehnike feudalnog procesa banov zamjenik, Josip Šokčević 1858. izjavljuje da je sudstvo u bezgraničnom neredu germanizacija obuhvatila i pravosuđe od 1853. unutrašnji službeni jezik bio njemački, dok se u pismenim rješenjima i

raspravama smije upotrijebiti i jezik stranaka – ban nije službeno smio objaviti ni ovaj nalog

Austriju je iznutra morala osigurati državna policija i žandamerija ukinuti panduri – organi županija i općina državna policija na početku bila u kompetenciji ministra unutrašnjih poslova, a 1852.

osnovana je Vrhovna redarstvena oblast na čelu s Johannom Kempenom koji je postao generalni inspektor žandamerije kao roda vojske a time i najutjecajniji čovijek Monarhije

policija nadzirala sva područja života i sve društvene slojeve ime doušnika nije moralo biti saopćeno sudu na temelju čije se obavijesti prijavilo

određenu osobu često stradavali seljaci koji su pijani kleli cara, Jelačića ili žandare žandari – produžena ruka policije, preko svojih postaja nadzirali sve upravne jedinice primitivno i bahato ponašanje, zlouporaba ovlaštenja, zlostavljanja – izazivali žestok

otpor i izgrede puka nakon 1848. prestala djelomična ili opća insurekcija 1850. objavljeno u Hrvatskoj iu Slavoniji prvo novačenje za novu vojsku svaka krunovina morala godišnje dati određeni kontingent regruta, novačenje se

obavljalo ždrijebom među upisanim mladićima

oslobođeni obaveza bili uglavnom obrazovani slojevi, imućniji se mogli otkupiti vojska bila i kaznena institicija u koju su bili slani seljački mladići koji su sudjelovali u

nemirima ali i nepoćudni pripadnici obrazovanih slojeva opskrba vojske bila težak teret za stanovništvo Hrvatski sabor 1848. protegao obavezu plaćanja javnih poreza i na svećenstvo i plemstvo 1851. uvedena uprava Ministarstva financija s fin. uredina koji su djelovali na

njemačkom jeziku izravni porez na zemlju i nekretnine nije se mogao utvrditi jer nije bilo katastra sređivanje katastra trajalo do kraja 1860ih godina navikli na skiranje sebe i stoke pred popisivačima seljaci se često nisu pojavljivali pred

komisijama provizorni katastar dovršen 1853. a 1854. postao je moguć razrez poreza na temelju

katastarskog prihoda i to u visini od 16% - naglo golemo povećanje poreza izravni porezi – uvedeni 1850./1851

- zemljarina, razredna kućarina, najmovna kućarina, glavarina (tj. tečevarina – za rad, svi stariji od 16g.), dohodarina (zakup, obrt, trgovina, bankarstvo, intelektualna zvanja, plaće)

neizravni porezi – potrošarina na vino, pivo, rakiju, sol, duhan, pristojbe u pravnim poslovima, maltarine (sajamnine, cestovine, mostovine, skelarine)

dodatno postojali nameti na izravne poreze za zemaljske i općinske potrebe, pogotovo za odštetu bivšim feudalcima, troškove žandamerije, uzdravanje vojske

od 1848. do 1852./3. porez se nije skupljao redovito pa je trebalo veći dio tih zaostataka platiti odjednom

seljaci nisu proizvodili za tržište pa nisu mogli udovoljiti poreznim obvezama što je izazvalo kontinuirani rast poreznih zaostataka

Jelačić se u Beču zalagao za odgovdu novih poreza ili smanjivanje njihova iznosa – na siromašne krajeve ne bi se smijela primjenjivati ista mjerila kao i na pokrajine s naprednim obrtom i trgovinom

utjerivanje poreza počelo 1850., nije bilo normi za postupak – omogućene zloupotrebe niska razina dohodarine pokazatelj je zaostalosti obrta i trgovine, zemljarina iznosila ¼

svih poreza razredna kućarina svjedoči o općem siromaštvu jer je 90% kuća u najnižem razredu

porezne obveze (kolibe i straćare) najviše novca Beč izvukao 1858./1859. u doba financijskog sloma aspolutističkog režima javni radovi bili teško opterećenje za stanovništvo – besplatno, prisila seljaka

ZEMLJIŠNO RASTEREĆENJE

reforme agrarnog uređenja na kojima su se temeljili zakoni za likvidaciju feudalnih odnosa '48 provedeni su za Marije Terezije

terezijanski urbari izveli diobu alodijalne zemlje i rustikala, izvanselišne zemlje (krčevine, vinogradi, paše, šume)

u prvoj polovici 19. st. različite zemlje mijenjale svoj značaj, u rješavanju posjedovnih odnosa nakon 1848., bilo teško odrediti kategoriju pojedinih zemljišta

vladar je za Hr i Slavoniju potvrdio ugarske zakone iz 1847./48. koji ukidaju urbarijalni odnos, vlastelinsku jurisdikciju i crkvenu desetinu

Jelačić svojim pismom 25. travnja 1848. koje je čitano seljacima u općinama jamčio da je urbarijalna daća, tlaka i crkvena desetina ukinuta

hrvatski sabor 1848. potvrdio taj proglas te ukinuo urbarijalna davanja, vlastelinsku sudbenost, oslobođenje privilegiranih slojeva od poreza, proglasio dotadašnje podložnike neograničenim vlasnicima selišta

sabor se izjasnio za državnu odštetu vlasteli za gubitak davanja sa selišta ti zakonski članci proglašeni iako nisu bili sankcionirani do apsolutističkog patenta 1853. vladalo je kaotično stanje i žestoke klasne borbe bivše

gospode i podložnika zemljišno rasterećenje koje je bilo proglašeno 1848. zakonski je reguliralo bečko

Ministarstvo unutrašnjih poslova- oslobođenje selišta od davanja gospoštijama, njihovo pretvaranje u seljačko privatno vlasništvo, uz naknadu vlasteli za prihode s tih zemljišta, regulacija posjedovnih odnosa po pitanju izvanselišnih zemalja

patent iz 1853. nije obuhvaćao cjelokupnu regulaciju posjedovnih odnosa pa se imovinska nesigurnost produljila

patent koji je konalno regulirao posjedovne odnose objavljen je tek 1857. urbarijalni sudovi počeli su djelovati 1858. rješavanja sporova seljaka i vlastele trajalo je i 1860ih vlastelinstva bila po ustrojstvu nesposobna za tržišnu privredu žestoki sporovi oko izvanselišnih zemalja jer je na njima jedino bila moguća proizvodnja

za tržište patent iz 1853. odredio visinu odštete davanja za pojedina selišta te predviđa regulaciju

10 vrsta izvanselišnih zemljišta uživaoci terena mogli su postati vlasnici samo otkupivši davanja posebnu pažnju patent posvećuje imanjima Katoličke crkve jer njezina vlastelinska prava

nisu ista kao i ona ostale feudalne gospode patent ukida crkvenu desetinu, ali ostavlja na snazi ostala davanja svećenstvu patent od 17. svibnja 1857. dopunjuje onaj iz 1853. regulacijom razgraničenja

zajedničkih šuma i paša – prepušta diobu tih zemljišta vlastelinima i seljacima – šarenilo odluka koje su uglavnom koristile vlasteli

oba patenta štite seljaka da im vlastela ne preotme svu zemlju osim selišta najveći sporovi oko šuma proizvodnja vina bila razmjerno rentabilna (oranice donosile neznatne prihode, a šume

se jedva eksploatirale) – za tržišnu proizvodnju patentom iz 1853. već vlastelin ili uopće ne može oduzeti gorno-činžene zemlje ili samo

pod određenim uvjetima regulacija zemljišnog rasterećenja bila jednaka za cijelu Monarhiju

- komisije prvo određivale vrijednost odštete feudalcima, zatim je osnovan zemljišno rasteretni fond

likvidacija zemljišno-rasteretnog duga imala se obaviti za 40 godina

u istočnim krunovinama isplata duga znatno je zaostajala za planom sama odšteta se dugo utvrđivala zbog nejasnih imovinskih odnosa, nesređenog katastra,

nedovoljnog pritjecanja nameta na izravni porez Jelačić je pri nastanku patenata zastupao interese feudalaca velik dio seljačkih obitelji 1848. dočekao udružen – seljake zadruge početci robno – novčane privrede izazvali raspadanje zadruga u vezi s nastojanjem

njihovih članova da za sebe osiguraju privatno vlasništvo određenog dijela zadružnog imetka – županijske oblasti sprečavale te namjere

velik dio zadruga održavao se samo pritiskom gospoštija a razorni su činitelji bili snažni nakon 1848. počele diobe i komadanje zemljišta jer seljaci više nisu ovisili o dozvoli

vlastele Jelačić protivnik diobe zadruga, zabranio diobe 1850. godine do zakonske regulacije, no

množile su se tajne diobe Opći građanski zakonik iz 1852. ne poznaje zajedničko vlasništvo bez utvrđenog udjela

pojedinca kao što je slučaj u zadrugama za zadruge Monarhija nije nudila rješenje pošto one nisu bile drugdje većina bivših feudalaca željela je brz raspad zadruga kako bi novi vlasnici jako malih

zemljišta poslužili kao jeftina radna snaga na njihovim imanjima imućnije građanstvo vjerovalo kako su zadruge kočnica kapitalističkim odnosima

APSOLUTISTIČKO ŠKOLSTVO I POLOŽAJ CRKAVA

za Marije Terezije uveden jedinstveni školski sustav kojim se školstvo podvrgava državi seoske škole ovisile o privrednoj razini općina koje su ih održavale većina feudalaca željela da puk ostane nepismen i nisu dopuštali sustavni razvoj seoskih

osnovnih škola Hrvatski sabor 1848. izradio je školsku osnovu koja je imala osigurati narodni pravac u

školstvu nakon ukidanja Banskog vijeća ministar bogoštovlja i nastave Leo Thurn preuzeo je

inicijativu za uređenje i reformu školstva zalagao se da osnovnim školama upravljaju biskupski ordinarijati Thurn je predložio zajedničku upravu crkve i zemaljske oblasti u pučkom školstvu kako

je to zahtijevala biskupska konferencija u Beču 1849. biskupski ordinarijati – unutarnja uprava – briga o nastavi, učiteljima, udžbenicima zemaljske i mjesne oblasti – financiranje škola, gradnja prisilnim radom ili prirezom,

održavanje škola, plaćanje učitelja, prisiljavanje roditelja da šalju djecu u školu nije se uspjelo jednako organizirati Provincijal i Krajinu slabo pohađanje nastave, velike udaljenosti do škole, loša komunikacija, premalene i

prestare zgrade, siromašniji đaci nisu imali odjeću i obuću, bitan bio i dječji rad bolje stanje u gradovima i trgovištima, no ni ovdje djeca, uglavnom zbog siromaštva nisu

polazila nastavu gradske škole – stasalo građanstvo i inteligencija školovani učitelji, nove pedagoške metode

u drugoj polovici 50ih godina sve više djece polazilo u školu, broj trivijalki i opetovnica porastao

potkraj apsolutizma manje od 30% djece polazilo nastavu srpsko-pravoslavne škole, uglavnom dvogodišnje slavenosrpske trivijalke još su teže

napredovale mitropolija u Srijemskim Karlovcima te eparhije u Pakracu i Karlovcu preuzelu su

upravu nad tim školama protopresviteri su školski nadzornici a parosi školski ravnatelji kočnica obrazovanju bio slavenosrpski jezik kojeg narod nije razumio ponegdje bilo i zajedničkih škola (miješano stanovništvo, a premalo novca za

financiranje 2 škole) u apsolutizmu učinjen velik korak organizacijom sustavnog obrazovanja za učiteljsko

zvanje prethodnica učiteljske organizacije – list Napredak 1848. bilo 6 gimnazija sa 6 razreda, latinskim i mađarskim kao predmetima osim Zg i Ri gimnazije, ostale su bile franjevačke (Vž, Ka, Os, Pž) 1849./1850. nastavni jezik postao ilirski gimnazije na nenjemačkim područjima (osim talijanskim) dobile su zadaću

germanizacije budućih intelektualaca gimnazije trebale postati podlogama sveučilišnoga studija gimnazijama priključen dvogodišnji tečaj filozofije n visokim školama pa je tako ona

imala 8 razreda Zg gimnazija počela djelovati po novoj reformi 1850/51., profesorska mjesta preuzela je

elita hrvatske inteligencije franjevačke su gimnazije pretvorene u laičke Vž, Os i Ri postale su osmogodišnje a požeška i karlovačka četverogodišnje Kraljevska akademija znanosti pretvorena je u trogodišnju Pravoslovnu akademiju –

pravna naobrazba nužna činovnicima, ilirski jezik, iznimno latinski, od 1855. uveden njemački

germanizacija opravdana time da nenjemački jezici, izuzev talijanskog, nemaju razinu na kojoj se može temeljiti moderna znanost

njemački jezik trebao je imati misiju nosioca kulture na istok pritisak Thurnova ministarstva – za germanizaciju, Jelačić protiv 1854. Thurnovom se naredbom u višu gimnaziju uvodi njemački jezik kao ''pretežno''

nastavni jezik hrvatski se jezik mogao upotrebljavati samo pri učenju hrvatskog jezika i vjeronauka golema većina učenika nije mogla pratiti nastavu na njemačkom jeziku učenici nenjemačkog materinskog jezika bili u neravnopravnom položaju prema onima

njemačkog materinskog jezika koji su mogli steći visoku razinu naobrazbe 1859. slom apsolutizma postao neminovan, počelo je postepeno napuštanje totalne

germanizacije nastava na hrvatskom jeziku počela je tek 1861./62. KATOLIČKA CRKVA Josip II. sveo njezinu djelatnost na duhovno zvanje, ograničio njenu sveobuhvatnu

društvenu ulogu kao feudalne institucije, bila pod strogim državnim nadzorom liberalna struja željela je pridobiti društvo za katolicizam njegovim prilagođavanjem

novom vremenu

reformni katolicizam osuđivali i papa i dinastija 1848. zaoštreni unutrašnji poblemi Crkve – ukidanje feudalizma, nacionalni pokreti pojava konzervativne struje, jačanje liberalne i sudjelovanje svećenstva u nacionalnim

pokretima, zahtjevi za liberalizacijom krute crkvene organizacije, ukidanje celibata i apsolutističke vlasti biskupa nad svećenstvom

sve su se struje protivile jozefinističkoj državnoj crkvi pa su 1850. ukinuti ostaci državnog nadzora nad crkvom

1855. skloplje konkordat između Pia IX. i Franje Josipa osnovna obveza države je da neće priječiti papinsku vlast nad crkvom i da će biskupi

obavljati svoju službu bez državne intervencije pouka i odgoj katoličke mladeži u rukama svećenstva bračno sudstvo na temelju kanonskog prava Katočička crkva pod osobnom carevom zaštitom konkordat oslabio ulogu Monarhije u Njemačkoj jer su ga protestanti oštro osuđivali liberalni katolici smatrali kako crkva kao pomoćnica apsolutizma ne može odgovoriti

svojoj duhovnoj zadaći u HR ideje zg biskupa M. Vrhovca imale značajnu ulogu u nastajanju liberalne struje 1848. zahtjevi da nosioci duhovnih časti budu samo domaći ljudi, da se ukine celibat,

uvede narodni jezik u službu božju, da se ukloni eudalni karakter crkve carski patent iz 1850. kojim je dokinut jozefinizam a sva je vlast u crkvi predana

biskupima zaustavio je pokret protiv svemoći biskupa i za liberalizaciju crkve liberalni je tisak ugušen na temelju saborskih zaključaka iz 1845. Jelačić je pokrenuo inicijativu za podizanjem zg

biskupije na rang nadbiskupije – otpor mađarskih biskupa 1852. postala nadbiskupijom, 1856. Haulik postao kardinal pod jurisdikcijom pečujske biskupije ostalo još 12 župa Valpovačkog kotara najveće probleme s zemljišnom rasterećenjem imale zagrebačka arhedijaceza i

đakovačka dijaceza izgradnja i održavanje crkava gotov nemoguće jer feudalci odbijali pomoći a seljake nije

bilo moguće prisiliti na nužne besplatne radove za feudalizma gospodari postavljali župnike na temelju osobnih interesa, sad su uvedeni

natječajni ispiti, biskupi dobili najvažniji utjecaj na postavljanje župnika hr katoličko slavenstvo koje se protivilo germanizaciji i apsolutizmu te je bilo sklono

slavenskom bogoslužju bilo je izloženo sumnjičenju bečkog središta zbog ''slavenstva'' i ''separatizma''

Haulik pomagao centralizacijski i germanizacijski program Beča – oslanjao se na biskupiju Brixen u Tirolu – dolazile sestre iz Tirola, klerike odgajali tamošnji isusovci

1850. đakovačkim biskupom postao je Josip Juraj Strossmyer narodni duh, mecenarstvo, kult njegove osobe među svećenstvom i laicima značajna uloga pri osnivanju nacionalno-kulturnih institucija i u političkom životu Franjo Rački – isticao je nužnost slobodnog razvoja znanosti koja ne šteti vjeri nego

svjedoči o božanskom temelju crkve prema Račkom u povijesti djeluje i božja pouka i ljudska akcija suradnja s Strossmayerom u kulturnom i političkom pogledu slavenski kongres u Pragu 1848. proglasio Ćirila i Metoda apostolima slavenskog

jedinstva

Strossmyer i Rački tolerantni prema pravoslavlju, ujedinjenje Z i I crkve vidjeli u dobrovoljnom povratku pravoslanih u Katoličku crkvu

od sabora 1791. pravoslavni vjernici imali ista građanska prava kao i katolički 1850ih pravoslavna se crkva još uvijek služila slavenosprskim jezikom i ćirilicom gornjokarlovačka i pakračka eparhija obuhvaćale uglavnom krajiško područje dobra suradnja Katoličke i Pravoslavne crkve Jelačića iunstalirao 1848. patrijarh Rajačić ravnopravnost latinice i ćirilice apsolutizam prekinuo ovo usmjerenje jer je konkordatom Katolička crkva postala

privilegirana državna crkva većina parohija srpske pravoslavne crkve imala je neznatan ili nikakav prihod i ovisili su

o davanjima siromašnog seljačkog stanovništva prema broju stanovništva bilo razmjerno više pravoslavnih od katoličkih svećenika pravoslavni svećenici imali skromnu naobrazbu i većinom nisu priadali inteligenciji kao

katolički svećenici 1862. pormijenjen naziv grčko-nesjedinjena crkva u grčko-istočna crkva

ARTIKULACIJA HRVATSKE NACIONALNE SVIJESTI I KULTURNI RAZVOJ

hrvatsko ime iz jezične i regionalne oznake preraslo u nacionalnu 1848/49 – spajanje određenih elemenata ilirizma (uz napuštanje njegovih temeljnih

koncepcija) i tradicija kroatizma u novom jugoslavizmu u apsolutizmu izrasla je i isključiva hrvatska nacionalnointegracijska ideologija koja je

odbacivala ilirsku tradiciju pokazatelji jačanja hr nacionalne svijesti su promijene u nazivu jezika i naroda u

obrazovanih slojeva 1850ih ilirci – štokavsko narječje kao književni jezik dobilo je ilirsko ime, u Slavoniji slavonsko horvatsko ime označavalo kajkavštinu, a u primorju to je bila čakavština 1847. hr staleški sabor proglasio je narodni jezik službenim jezikom isti termin koristio sabor 1848. a i carska odluka 1850. hrvatsko ime u Hrvata i srpsko u Srba sve je više probijalo službeni spisi latinicu često nazivali hrvatsko-ilirskom, a ćirilicu srpsko-ilirskom, te hrv

za latinični a srpski za ćirilićni tekst ilirsko je ime za jezik postajalo sve rjeđe osim u školstvu Ante Starčević 1850. afirmirao je ''hervatsko'' ime ''narodnog'' jezika u predgovoru

''Razvoda istarskog'' koji je objavljen u Arkivu što ga je izdavao Kukuljević usporedo s imenom jezika mijenjalo se i ime naroda stvoreni su uvjeti da se Trojedna kraljevina postepeno označi hrvatskim kao nacionalnim

imenom pojam narod još uvijek označava puk, no sve više dobiva značenje nacije u prvoj polovici 50ih godina nastaju sistemi kojima je u središtu hrvatska nacionalna

osobnost Kukuljević – nova jugoslavenska ideologija

kada su prestali izlaziti liberalni listovi koji su svi imali jugoslavenski naziv on je pomagao održati ''Društvo za povijesnicu jugoslavensku''

Starčević – afirmacija hrvatstva, odbacivanje dotadašnjeg južnoslavenskog i slavenskog okvira s pretenzijom da se pod hrvatskim imenom obuhvate i ostali južnoslavenski narodi

bivši ilirci i njegovi mladi sljedbenici spoznali slabosti ilirizma – 50ih se odrekli ilirskog imena i njegovog krutog izjednačavanja pri stvaranju jedinstvene južnoslavenske kulture – ali bez nametanja bilo kojeg ''rodoslovnog'' imena

bivši ilirci bili svjesni da se umjetnim, mrtvim zemljopisnim imenom nisu približili jedinstvenoj južnoslavenskoj kulturi

zamjena ilirskog imena i okvira južnoslavenskim koji ostavlja mjesto hrvatskoj nacionalnoj svijesti

mogućnosti zamijene ilirskog imena hrvatskim, ali i srpskim – temelj u srpskoj nacionalnoj ideologiji Vuka Karadžića

veliku ulogu u tome igralo i Gajevo uvjerenje – da je uvjet za slogu i jedinstvo Jugoslavena jedno nacionalno ime

neki, (najviše Slavonci) smatrali kako srpsko ime u tom pogledu ima bolje povijesne uvjete od hrvatskoga

I.I. Tkalac izražavao želju da se pravoslavno srpstvo oslonom na Rusiju proširi na sve Južne Slavene

težnja iliraca za stvaranjem južnoslavenske kulture na temelju jedinstvenoga književnog jezika nailazila je na zapreke u srpskoj književnosti na slavenosrpskom jeziku, mješavini staroslavenskog, srpskog i ruskog, ruske riječi i oblici održavaju se i 1850ih

Karadžić želio odustati od poistovjećivanja srpstva i pravoslavlja i dati srpstvu jezični karakter interpretacijom da su svi oni koji govore štokavsko narječje Srbi

1849. Karadžić prvi put javno izjednačio srpstvo sa štokavskim narječjem u svom ''Kovčežiću'' s prilogom ''Srbi svi i svuda'' on je Hrvate kajkavce pribrojio

Slovencima, a smatrao je da su samo čakavci ostaci nekadašnjih Hrvata kod hrvatske je inteligencije naišao na odlučan otpor Karadžić je to proglasio u trenutku jačanja hrv nacionalne svijesti kod iliraca i kada su

oni počeli zamijenjivati ilirsko ime jugoslavenskim i hrvatskim položen temelj negaciji hrvatskog imena i nacije sastavni dio srpske nacionalnointegracijske ideologije postala je Šafarikova tvrdnja da je

srpsko ime najstarije u Slavena iako je kasnije od toga odustao Fran Miklošić – spominjao među južnoslavenskim jezicima samo slovenski, bugarski i

srpski značajno na Karadžića utjecao i Jernej Kopitar koji je pribrojio kajkavce Slovencima Ante Starčević osudio Karadžića što je narodnim pjesmama dao srpsko ime 1852. Starčević prvi put jasno pokazao da odbacuje tradiciju ilirizma i da želi afirmirati

hrvatstvo negacijom srpstva Starčević istaknuo hrvatsko ime narodnog jezika i izjavio da ne poznaje nikakvi srpski

jezik slavenosrpskom je književnom jeziku suprotstavio ''klasičnost'' hrvatskog objavljivao izjave u Gajevim Narodnim novinama – Srbi vjerovali stoga da iza toga stoje

službeni austrijski krugovi

Srbske novine pod uredništvom Miloša Popovića žestoko su napale Gaja pozivajući se na Šafarikovo učenje da je cijelo štokavsko narječje srpsko, ne veličinu srpskog carstva kojim je vladao car Stefan Dušan Silni

u odgovoru Starčević prvi put formulirao neke osnovne elemente svoje ideologije Šafariku je suprotstavio sliku Hrvata kao gospodujućeg, ratničkog i državotvornog

naroda dok su Srbi samo prosjački i sužanjski puk Starčević je u odgovoru Srbe i Slovence obuhvatio u hrvatstvu Gaj se u vrijeme Starčevićeve odsutnsti u Narodnim novinama ogradi od Starčevićeve

nadriteorije i uspio je uvjeriti određene krugove u Beogradu da Hrvatine odobravaju Starčevićeve izjave pa je postojala mogućnost da srpski tisak prestane s napadima na Hrvate

Jovan Subotić dao najcjelovitiji odgovor Starčeviću u Letopisu – svi su štokavci Srbi, to su i dalmatinski Hrvati, a dalmatinsku i slavonsku književnost smatrao je srpskom (kasniji pobornik suradnje hrvatske i srpske elite)

ilirci bili zaprepašteni Starčevićevom negacijom srpstva jer njihova rastuća nacionalan svijest nije predstavljala negaciju srpstva jer je u njih jugoslavenski okvir obuhvaćao ravnopravnu suradnju jugoslavenskih plemena

Bogoslav Šulek, Rački, Kukuljević sudjelovali u osudi srpskih pisaca koji su srpskim imenom obuhvaćali Hrvate i hrvatsku kulturu

polemike protiv sljedbenika slavenskih filologa, no kako svojatanje kajakavaca među Slovence nije postalo dijelom slovenske nacintegracije te polemike nisu bile odviše značajne

U kovčežiću Karadžić nije dao argumente svojoj teoriji o štokavcima kao Srbima statistike o narodnostima Monarhije temeljile se na Šafarikovima, Miklošičevim i

Kopitarevim tvrdnjama – u njima Hrvati zabilježeni kao varijanta Srba ili Slovenaca paralelno tome isticale se simpatije prema Srbima i Slovencima uz obavijesti o njihovim

kulturnim dostignućima u Hrvatskoj su se s interesom pratili protivnici Karadžićove reforme u srpskoj vladi i

Matici srpskoj 1850ih je na elementima ilirskoh i četrdesetosmaških političkih koncepcija izrasla

jugoslavenska ideologija najbolje se izrazila kod Račkog i Kukuljevića Kukuljević – jugoslavizam se oblikovao kao hrvatska nacionalnointegracijska ideologija

koja unutar širega jugoslavenskog okvira sadrži duhovni temelj za stvaranje hrvatske građanske kulture

Rački – pisao pod dojmom germanizacije koja je tada izravno ugrožavala hrvatski nacionalni život, uvjeren da se samo oslonom na slavenstvo, a unutar njega na jugoslavenstvo, može stvoriti obrana protiv premoći njemačke kulture i temelj za sustavnu izgradnju jugoslavenske, a unutar nje i hrvatske kulture koja bi osigurala opstanak Južnih Slavena

inspirirao se Ćirilom i Metodom želio steći što više spoznaja iz vremena homogenosti Slavena, iz njihove najstarije

kršćanske, političke i književne tradicije želio spriječiti opasnost za hrv narodni opstanak od germanizacije primjenom elemenata

ilirističke tradicije nastojao da se stvori zajednička južnoslavenska kultura na temelju srpsko-hrvatskog

narječja, što bi u svom interesu trebali prihvatiti Slovenci i Bugari

osuđivao je protezanje srpskog imena na književnost u Dalmaciji i Dubrovniku kao i negaciju hrvatske nacije

uvjeren da za sada Hrvati i Srbi moraju njegovati svaki svoju književnost a ostalo će riješiti budućnost

u času sloma apsolutizma oblikovao je svoju misao vodilju koju će zajedno sa Strossmayerom i većinom hr inteligencije slijediti u kulturnoj i političkoj akciji 1860ih – poštovanje povijesnih tradicija Hrvata i Srba, izgradnja moderne kulture i političkog života na tim zasebnim temeljima uz nastojanja da se povijesne razlike postepeno izglade u skladu s zajedničkim suvremenim interesima, da se stvore najpogodniji uvjeti za proces zbližavanja

jugoslavizam 1848/49. – podloga u programu saveza jugoslavenskih zemalja Monarhije s time da se ona preuredi federalistički

apsolutizam i stanje na Balkanu (Krimski rat) jačao je jugoslavensku ideologiju u Hrvata, bili su inspirirani političkim prilikama i međusobnim osnosima Južnih Slavena

uvjeti za kulturni uspon bili su u apsolutizmu vrlo loši , razvoj kočen zabranama, ograničenjima i policijom paskom

na temelju carske odredbe iz 1851. bilo je moguće likvidirati svaki nepoželjan list (liberalni) – prestali izlaziti Slavenski jug, Jugoslavenske novine i Sudslawische Zeitung

Bogoviću i Kukuljeviću zabranjeno je izdavanje lista Domobran 1852. proglašen ''Štamparski red'' koji onemogućuje izlaženje svakog lista sa

samostalnim političkim programom ni Narodne novine nisu izbjegle Bachovoj kritici da su narodno-seperatističke, Gaj čak

bio u zatvoru neko vrijeme stanje Narodnih novina se popravilo kada im je urednik postao Dimitrije Demeter potkraj apsolutizma list dobiva i politički prizvuk Matica hrvatska bila u opasnosti da bude ukinuta jer se u apsolutizmu nije mogla

organizirati prema strogim propisima patenta o udruživanju iz 1852. Ivan Mažuranić predsjednik Matice od 1858. – tek tada nastali uvjeti za redovniju

djelatnost te kulturne ustanove tek nakon sloma apsolutizma osigurano je profesionalno narodno kazalište nakon

demonstracije 1860. godine protiv njemačkih družina Društvo prijatelja muzike bilo je pod Haulikovom protekcijom jer je do tada uglavnom

imalo zadaću unaprijeđivanja crkvene glazbe književnost – mišljenje da ona služi kao poluga za prevladavanje zaostalosti i uvjet za

nacionalni opstanak bečko središte nastojalo ograničiti nenjemačke nacionalne kulture (osim talijanske) na

blijedi odraz ''više'' njemačke kulture, na vrst prijevoda bez vlastite originalnosti i stvaralačkih dostignuća

1850e – prisutnost osjećaja krivnje zobg nedovoljnog napora u kulturnoj djelatnosti te razmirica u vezi s književnim jezikom i organizacijom kulturnih djelatnosti

potkraj 50ih pokrenuta, u početku neuspješna, akcija za idavanjem pučkih knjiga – da se smanji jez između kulturnih interesa više klase i puka

u građanstvu se vidi veza između plemstva i puka 3 jezične struje 1850ih Zagrebačka škola – preuzela ilirističku tradiciju štokavskog temelja s kajkavskim i

čakavskim elementima te starijim glasovnim i sintaktičkim oblicima uvjerena da se

približava zajedničkom jeziku južnih Slavena, zapravo je stvarala poseban hrvatski standard

Riječka škola – podloga štokavskog narječja na kojem je građen umjetni jezik arhajskih oblika koji bi poslužio budućem južnoslavenskom jeziku a imao bi zajedničke sastavnice s ostalim slavenskim jezicima

pristaše Karadžićeve reforme Zagrebačka škola imala je najviše pristalica kulturnu atmosferu obilježavala je polemika između zagrebačke i riječke škole veliko šarenilo u pravopisu napredak u pravno-političkoj a donekle i prirodnoznanstvenoj i tehničkoj terminologiji inicijativa za napredak u pravno – političkoj terminologiji došla je iz beča nakon oktroja

koji je omogućavao slobodnu upotrebu narodnog jezika nastala su 3 terminološka rječnika : srpski, hrvatski i slovenski veliko je dostignuće Šulekov njemačko-hrvatski rječnik iz 1860. hrvatski književni jezik na štokavskom narječju teško se probijao u kajkavsko

stanovništvo, književni jezik još im se nije nametao kao sredstvo komunikacije, trgovci su trgovali lokalno

apsolutizam želio iskoristiti historiografiju u svom programu centralizacije u suprotnosti s ideološkom zadaćom nacionalnih historiografija

1850. pod Jelačićevim pokroviteljstvom osnovano Društvo za jugoslavensku povestricu i starine – prva znanstveno-tehnička podloga hrvatskoj historiografiji – predsjednik bio Kukuljević (organizatorska, sakupljačka i arhivska djelatnost)

Kukuljević – Arkiv, anketa, arhivar Zemaljskog arhiva