SVEUILITE U MOSTARUFILOZOFSKI FAKULTETHRVATSKI JEZIK I KNJIEVNOST - PEDAGOGIJA

Hrvatsko jezino razdoblje do pojave tiska Seminarski rad iz Povijesti hrvatskog jezika

Mentor: Studentica:dr. sc. imun Novakovi eljanaTopi

Mostar, listopad 2014.

SADRAJ

SADRAJ ........................................................................................................... 1UVOD . 21. Hrvatski jezik u okviru kritikog promiljanja .................................. 32. Hrvatsko jezino razdoblje do pojave tiska ... 62.1. akavtina kao osnova hrvatskog jezika u poetnim razdobljima .... 11ZAKLJUAK . 12LITERATURA 13

UVOD

Jezik je pojava koja postoji koliko i samo ovjeanstvo. ovjek je drutveno bie koje ima potrebu istraivati, ocjenjivati i vrjednovati sve ono to se oko njega dogaa. Kritiki se osvre na odreene pojave te razgovara i raspravlja o njima pa tako i o jeziku i s jezikom. Hrvatska se jezina povijest moe podijeliti u nekoliko razdoblja. U seminarskom e se radu govoriti o hrvatskom jezinom razdoblju do pojave tiska. Hrvatski se jezik kroz razdoblja svoje povijesti razvijao u sloenom okruenju. Prije pojave tiska vano je razdoblje poetka pismenosti Hrvata. To je razdoblje slavenskog bogosluja i crkvenoslavenske knjievne djelatnosti. Cilj je rada prikazati ono to se dogaalo u vremenu prije pojave tiska. Tada je Hrvatska bila pod utjecajem razliitih vlasti i naroda pa je i hrvatski jezik takoer bio pod tim utjecajima. Benediktinci su u tom vremenu imali znaajnu ulogu u oblikovanju jezika i pisma toga vremena. Pojava spomenika i tekstova na hrvatskom jeziku je neizbjena u tom razdoblju. U radu e se govoriti o Povaljskoj listini, Plominskom natpisu, Krkom natpisu, Valunskoj ploi, Plominskom natpisu, Grdoselskom ulomku te o Baanskoj ploi kao jednom od najvrjednijih spomenika vremena prije pojave tiskarske djelatnosti. U posljednjem e se poglavlju rada govoriti o akavtini kao osnovi hrvatskog jezika u poetnim razdobljima prije pojave tiska.

1. Hrvatski jeziku u okviru kritikog promiljanja

Pojava koja see od najranijeg ljudskog postojanja jest to da ljudi imaju razliita miljenja i stavove o nekomu ili neemu. Jedna od ljudskih osobina je da ovjek istrauje, vrjednuje, ocjenjuje, daje pozitivne ili negativne kritike o nekomu ili neemu. To je logino i unaprijed oekivano, jer je ovjek drutveno bie koje u neprestanom dodiru s ljudima ima potrebu za traganjem i odgovorima na vjena ljudska pitanja. Jezina djelatnost je takoer od najranije prolosti pa sve do novijeg vremena sredite ocjenjivanja i dio rasprava, veinom s obzirom na jezino razdoblje u kojemu se djelo stvara. Jezik se razliito promatrao kroz svoj povijesni razvoj, ali je uvijek zadrao svoju vrijednost i znaenje. Za pojavu se jezika navodi sljedee:Jezik je jedinstvena ljudska pojava, apstraktan sustav znakova koji poglavito slui za sporazumijevanje, iako ima i brojne druge uloge, poput poimanja svijeta, sredstva djelovanja, sredstva stvaranja, sredstva poistovjeivanja, itd. Neki jezikoslovci smatraju da je dio opih kognitivnih sposobnosti, drugi da je zaseban modul, neki ak smatraju da postoji jezini instinkt. Kako god jezik odreivali, a odrednice su jezika brojne, jezikoslovci se danas uglavnom slau da je jezik sustav znakova koji se ostvaruje razliitim jezinim djelatnostima. One se dijele na jednostavne: primanje (sluanje, itanje) i proizvodnju (govorenje i pisanje), te sloene: meudjelovanje (razgovaranje, dopisivanje) i posredovanje (usmeno i pismeno prevoenje). Svaka se od tih jezinih djelatnosti temelji na jezinome znanju u ljudskome umu. Meutim, u novije se doba esto jezino znanje suprotstavlja sposobnosti sporazumijevanja. Drugim rijeima, od jezika se odvaja njegova glavna svrha sporazumijevanje, pa se jezina sposobnost (vladanje jezikom kao sposobnou ljudskog uma) suprotstavlja sposobnosti sporazumijevanja u stvarnim situacija, tzv. komunikacijskoj sposobnosti.[footnoteRef:1] [1: Zrinka Jelaska, Jezik, komunikacija i sposobnosti: nazivi i bliskoznanice, Jezik, br. 4, 2005., str. 128. ]

Iz prethodnog je odlomka oigledno da postoje razliita tumaenja jezika pa stoga postoje i ljudi koji su se bavili odreenim kritikama o jeziku. Za razliku od knjievnosti, jezik raspolae injenicama koje su ustaljena i ureena pravila. No, doputeno je raspravljati o jezinom fenomenu. Ako se jezik shvati kao poseban pojam onoga doivljenog, kao poseban imbenik ljudske svijesti i kao govorenje to on, htjeli to ljudi ili ne zapravo i jest, pojava suprotstavljenog miljenja nam postaje potpuno razumljivom. Smatra se da bez unoenja barem malog dijela osobnog iskustva nema ni potpunog jezinog tumaenja, te da potpuna objektivnost nije ni mogua. Hrvatski jezik i hrvatska knjievnost se ne mogu odvojiti te je shvatljivo da postoje brojne rasprave o jeziku i knjievnosti kroz bogatu hrvatsku kulturnu povijest. Marin Franievi, u svojoj knjizi Knjievnost juer i danas govori upravo u prilog tomu:Da se knjievni kritiari razilaze u ocjenjivanju mnogih suvremenih tekstova redovita je i vie-manje normalna pojava, ak i onda kad se izriu opreni sudovi o pojedinim piscima i njihovim djelima. I kao to nema umjetnikog djela gdje stvaralac, osim makar i neznatnog djelia vremena i prostora u kojem egzistira, nije unio i djeli sebe, tako nema ni prave prijemljivosti, rezonance koja nije ujedno i lina, jer bez toga linog nema umjetnikog doivljaja. Apsolutna objektivnost nije, dakle, ni teoretski mogua, ona se negdje u beskonanosti potpuno poklapa s apsolutnom subjektivnou (koja je u krajnjoj instanci takoer objektivno uslovljena), pa je prirodno da ljudi raznih nadarenosti, emotivnih iskustava, senzibilnosti i ukusa, makar da polaze s istih drutvenih i ideolokih pozicija, o jednom istom tekstu sude razliito.[footnoteRef:2] [2: Usp. Marin Franievi, Knjievnost juer i danas, Naprijed, Zagreb, 1959., str. 9.]

Razliiti ljudi prosuuju na osnovi razliitog doivljaja jezika i knjievnosti. Za razliku od knjievnih kritiara u kojih ponekad izostaje objektivnost i ne moe se tvrditi da neto govore na osnovu injenica i dokaza, knjievni povjesniari, osim onoga to su sami otkrili i doivjeli, u obzir uzimaju i ono to su prije njih rekli drugi. Ne inzistiraju toliko na svom osobnom dojmu i iskustvu, nego se moraju posluiti i onim to je ve utvreno. To nuno ne mora znaiti da oni samo ponavljaju i nabrajaju injenice i ve izreena miljenja. Svako vrijeme ima svoj nain doivljavanja, svoje senzibilitete i svoj emotivni ivot: strepnje i strahove, nade i udnje, a naravno i svoje poglede na svijet, pa iz te perspektive vidi, odnosno doivljava i umjetnika djela prolosti.[footnoteRef:3] Jedna od znaajnih razlika izmeu povjesniara i kritiara jest to da povjesniar polazi od onoga to je ve utvreno, te tako osim estetskih ukljuuje i povijesni kriterij koji kritiaru i nije toliko vaan. O ulozi kritike u knjievnosti postoje mnoga razmiljanja i stavovi. Jedno od njih govori sljedee : [3: Isto, str. 10.]

Danas kritika poprima ponekad ulogu svemogueg monstruma totaliteta, ona u vidu sveobuhvatnog esejistikog pristupa ivljenju eli postati nadmona stvaralaka hidra koja e progutati i pjesnitvo i roman i konano se osloboditi svoje podlonosti knjievnim djelima koja tumai, za koja animira i koja popularizira. Ona eli postati, i u djelima nekih modernih pisaca ponekad i postaje, sama sebi svrhom, kreativnom igrom homo ludensa, metafizikom rijei, algebrom intelekta, novim isto knjievnim djelom bez veze s bilo kojim drugim djelom.[footnoteRef:4] [4: Miroslav Vaupoti, predgovor knjizi: Stanislav imi, Josip Bogner, Otokar Kerovani, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knjiga 102, Zora-Matica hrvatska, Zagreb, 1975., str. 13. ]

Polemika i raspravljanje inili su u nekih pisaca osnovu njihovog jezinog stvaralatva. Oni su imali svojevrsnu potrebu pisati, raspravljati, dokazivati svoja miljenja koja su veinom bila suprotstavljena miljenjima drugih ljudi i koja su bila sama po sebi jedinstvena. Njihovi su se radovi usredotoili na pojedinana djela o hrvatskom jezinom razdoblju prije pojave tiska i o hrvatskom jezinom razdoblju poslije pojave tiska. Nije ni zaudno to su panju posveivali svakom jezinom razdoblju i isticali ono to je bilo vrijedno istaknuti u razvoju hrvatskog jezika. Hrvatski je jezik imao razine svog povijesnog nastanka, odnosno razvoja. Nije tek tako jednostavno nastalo sve ono to generacije posjeduju kao svoju jezinu ostavtinu. Od svog nastanka pa sve do suvremenog razdoblja, hrvatski je jezik proao sloen proces da bi bio ono to je danas. Danas je to jezik koji ima pravila i normu te snanu jezinu i knjievnu podlogu koja se svakodnevno prouava. Prouavanje bilo koje povijesti uvijek zapoinje razradom na odreena razdoblja. Svrha je toga jednostavnije svladavanje cjeline koja sama po sebi obiluje velikom graom. Kad je rije o jeziku, primjerice o hrvatskom jeziku, moe se rei da postoje dvije povijesti periodizacije jezika. Te povijesti jezikoslovci nazivaju vanjskom i unutranjom jezinom povijesti. Unutranjom se bavi povijesna gramatika i dijalektologija dok se vanjskom bavi sociolingvistika jer na nju utjeu imbenici koji nisu unutar jezika. Uz sve to, vanjska se povijest bavi i funkcioniranjem te organiziranjem jezika u pojedinom drutvu, a unutranja se bavi gramatikom te leksikim promjenama u jeziku. Te se dvije povijesti meusobno nadopunjuju i ine cjelinu. Nemogue je zamisliti jedan jezik bez obje povijesti koje se isprepleu. Hrvatski je jezik prije razvoja tiskarstva iao u jednom smjeru, a poslije razvoja tiskarstva u novijem i drugaijem smjeru.

2. Hrvatsko jezino razdoblje do pojave tiska

Hrvatski jezik, kao i svaki drugi jezik, ima svoju vremensku i prostornu dimenziju, svoju povijest i svoje dijalekte, svoju dijakroniju i sinkroniju. Za dijakroniju i sinkroniju u razvoju hrvatskog jezika se govori sljedee:Dijakronija nije samo povijest onog opeg, javnoj upotrebi namijenjenog jezika (knjievnog ili standardnog jezika, koji je i sam povijesno uvjetovan i promjenjiv pojam), nego i povijest dijalekata i njihovog meusobnog proimanja. Sinkronija nije samo stanje u suvremenom knjievnom jeziku i dijalektima. Ona je svaki horizontalni presjek jezine stvarnosti na vertikalnoj dijakronijskoj osi. Svako razdoblje ima svoju sinkroniju. Ona pokazuje neprestanu prostornu i drutvenu promjenjivost upotrebe jednog jezika.[footnoteRef:5] [5: Dragica Mali, Pravci razvoja hrvatskoga knjievnog jezika do ilirskog razdoblja: pokuaj sinteze, asopis instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, br. 1, Zagreb, 1981., str. 142. ]

Znaajnu ulogu u oblikovanju nekog jezika imaju i prethodnici koji su djelovali na tom podruju. Hrvatski se jezik kroz razdoblja razvijao u veoma sloenom okruenju. Na njegovu je kompleksnost utjecala dijalekatska raznolikost, razliitost kulturnih tradicija kao to su zapadna latinska i istona crkvenoslavenska, zatim raznolikost pisama kao to su glagoljica, irilica zapadnog tipa, tj. bosanica, latinica te postajanje usmenog i pismenog naina izraavanja. U poetku ivota na dananjem balkanskom podruju, hrvatski su ugledni graani, posebice knezovi i biskupi, pisali latinskim jezikom. Poeci su hrvatske pismenosti uvjetovani povijesnim i zemljopisnim poloajem. Hrvatska se nalazila izmeu vie kultura, politika, civilizacija i vjera. Nalazila se na razmeu latinsko-germanskoga i grko-bizantskoga utjecajnoga podruja. Hrvatska se drava oblikovala unutar Franakoga Carstva te je dola pod jurisdikciju zapadne crkve, a time i pod njezin kulturni utjecaj. Na temelju se povijesnih dokumenata moe potvrditi da je postojala nesauvana misionarska pismenost na hrvatskom jezikom ve krajem 8. stoljea, u doba franake vlasti nad Hrvatima. Potpuni i pravi poetak pismenosti u Hrvata vee se uz pojavu slavenskoga bogosluja i s njim povezane crkvenoslavenske knjievne djelatnosti. Prvi dokumenti o postojanju slavenskog bogosluja i posebnog pisma kojim se ono sluilo u Hrvata potjeu iz 925.-926. godine. U to se ukljuuju papinska pisma i zakljuci splitskih crkvenih sabora. Takvi dokumenti pokazuju da su bizantski i dalmatinski gradovi bili izvori glagoljske djelatnosti. Smatra se da se glagoljatvo s tog podruja irilo na sjeverozapad. U irenju je pismenosti na hrvatskom podruju znaajnu ulogu imala namjena i karakter prvih pisanih tekstova te publika kojoj su takvi tekstovi bili namijenjeni. Ti se tekstovi mogu podijeliti u dvije skupine, a to su vjerskopouni tekstovi i tekstovi koji su pisani da budu arhivirani i da se koriste po potrebi. Prva skupina tekstova najee nastaje u samostanima, a druga skupina na velikakim dvorovima i gradskim upravnim sreditima. Latinski se jezik tada smatrao jezikom obrazovanog dijela naroda te se on kao takav pojavljuje ve i na Trpimirovu natpisu na kojemu je pisalo Pro duce Trepimero. Dolaskom benediktinskog reda u hrvatske krajeve poinje zanimanje Hrvata za zapadnoeuropsku knjigu. Teko je tono odrediti vrijeme njihovog dolaska na podruje dananje Hrvatske. Smatra se da su veze Hrvata i Rima poele 641. ili 642. godine, u emu je glavnu ulogu odigrao opat Martin, pripadnik benediktinske regule, kojega je papa Ivan IV. poslao u Istru i Dalmaciju da uspostavi prve kontakte s Hrvatima.[footnoteRef:6] [6: M. Poljanec, T. Kutovi, Pravilo sv. Benedikta iz 14. stoljea, LAHOR 11, 2011., str. 89. ]

Hrvatska je bila pod franakom vlau poetkom 9. stoljea pa su brojni sveenici i redovnici poeli dolaziti u Hrvatsku iz Franake. Slijedili su pravila benediktinskoga reda. To je najstariji monaki red koji je utemeljen u 6. stoljeu. Samostani benediktinaca bili su oduvijek u Europi nositelji i promicatelji duhovnosti, pismenosti, uenosti te arhitekture. Zbog svih tih razloga, a ponajvie zbog toga jer su pozitivno utjecali na ljude, njihovu kulturu, pismenost i cjelokupnu duhovnost, papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zatitnikom cijele Europe. Taj je veliki ovjek sastavio i pravilo za svoj red, a glavno geslo reda je ora et labora, moli i radi. To se geslo potuje i danas te ga se pridravaju brojni sljedbenici benediktinskoga reda. Znaajno je to to se benediktinski red svojim dolaskom na hrvatsko podruje nije sluio latinskim jezikom i latinicom, nego slavenskim jezikom i glagoljicom. O benediktinskim tragovima prve pismenosti u Hrvata kae se: Svojim su dolaskom benediktinci snano utjecali na sve oblike javnoga ivota svoga vremena, a ustrajnim i planskim radom postaju nositelji srednjovjekovne kulture. Otvarali su i vodili kole pruajui osnovno obrazovanje mukoj djeci, uei ih itati i pisati latinicu i glagoljicu. Osnivali su skriptorije u kojima se prepisuju liturgijski i knjievni tekstovi, sudjeluju u radu tiskara. Benediktinci su dali svoj doprinos i glagoljskoj pismenosti i knjievnosti. Prepisivali su i prevodili knjige, a pritom su dodavali i neto novo. Prilagoavali su glasove, oblike i rijei crkvenoslavenskoga jezika, i time pomogli hrvatskoj redakciji glagoljskih knjiga.[footnoteRef:7] [7: Isto, str. 90. ]

Djelatnost je benediktinaca obuhvaala sve to je imalo povezanost s javnim i kulturnim ivotom ljudi na hrvatskom podruju. Usredotoili su se i na naobrazbu ljudi, a njihovi su samostani bili sredita knjievnosti i umjetnosti u poetnim zapisanim stoljeima Hrvata. Knez Trpimir je 852. godine podigao benediktinski samostan s navedenim natpisom. Zanimljiva je injenica to da su se benediktinci odluili za glagoljicu i slavenski jezik jer su bili latinisti koji su doli iz Europe. U suvremenom se jezikoslovlju to objanjava injenicama da su postojale dvije vrste benediktinaca od kojih su se jedni sluili latinskim jezikom, a drugi u liturgiji upotrebljavaju staroslavenski jezik, i slavensko pismo, glagoljicu i irilicu. Benediktinci koji su bili smjeteni na otoku Brau sluili su se irilicom. Sljedbenici benediktinskoga reda su ostavili brojne jezine spomenike napisane na tri pisma, a to su: latinica, irilica i glagoljica. Slue se i dvama jezicima, latinskim i hrvatskostaroslavenskim jezikom. Time su najprije pokazali mogunost zajednikog postojanja vie jezika i vie pisama, i potvrdili da je hrvatski jezik od poetka svoje pismenosti ivio u viejezinosti i viepismenosti. Povaljska je listina dokument benediktinskog samostana Sv. Ivana Krstitelja u Povljima. Benediktinci smjeteni na otoku Krku su se sluili glagoljicom, i to na podruju Omilja, u Bakoj u opatiji sv. Lucije, te u jednom samostanu na otoku Krku. Razvijala se i glagoljska djelatnost te su u to vrijeme nastali brojni glagoljski tekstovi koji upuuju da su im izvorita crkvena podruja gradova. Izvorita su hrvatske kulture tada uglavnom bili spomenici koji su prikazivali svu raznolikost hrvatskog jezika prije pojave tiska. Zbog toga se navodi: Najstariji, u odlomcima sauvani tekstovi te crkvenoslavenske knjievne djelatnosti u Hrvata nisu, meutim, stariji od kraja 10. ili poetka 11. stoljea, a nema ih mnogo ni iz 12. i 13. stoljea. Jezik tih spomenika je crkvenoslavenski hrvatske redakcije, tj., onaj slavenski jezik koji je djelovanjem irilometodske misije postao sredstvo zajednike slavenske crkvenoknjievne djelatnosti i u koji su relativno sporo prodirali elementi ive narodne rijei. Pismo je tih prvih spomenika hrvatske pismenosti glagoljica. Uz nju se u jugoistonim podrujima javlja i pismo uobiajeno u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi, tj. irilica zapadnog, bosansko-hrvatskog tipa, poznata pod nazivom bosanica.[footnoteRef:8] [8: Dragica Mali, nav. dj., str. 144. ]

Prvi su spomenici hrvatskog narodnog jezika zapisi i natpisi u kamenu. Starohrvatski je jezik uklesan u prve spomenike Hrvata, poput Plominskog natpisa, Krkog natpisa i Valunske ploe iz 11. stoljea. U 12. su stoljeu znaajni Grdoselski ulomak i Senjska ploa te naravno Baanska ploa kao najvrjedniji spomenik i tekst iz prvih stoljea hrvatske pismenosti. Na ploi ima 100 rijei koje su podijeljene u 13 redaka. O ploi piu stoljeima, istrauju njezino podrijetlo, znaenje i karakter. Raspravljaju i o semantici njezinog sadraja. Posebnu pozornost posveuju imenima na ploi. Tekst ima sva obiljeja starohrvatskog jezika s elementima crkvenoslavenskoga jezika. Poinje invokacijom u kojoj se spominje Bog i kranski poetak molitve i liturgije. Svojim obiljejima i sadrajem Baanska je ploa prije svega povijesni pisani dokument. Razlog tomu je to se na ploi spominje ime hrvatskog kralja Zvonimira koji je darovao zemlju crkvi svete Lucije nedaleko Bake, na otoku Krku. Odatle proizlazi i samo ime ploe. Nalazi se i zapis o tadanjim kraljevim pratiocima. Da Baanska ploa nije samo povijesni dokument, i da sadri i ostala obiljeja, govori i navod iz knjige Milana Mogua:Baanska je ploa i pravni dokument jer sadri sve bitne elemente darovnice kao pravnog akta. Baanska ploa predstavlja takoer vrlo vrijedan detalj u ilustraciji starohrvatskoga graditeljstva jer je, zajedno s tekstom to je uklesan ispod gornje ornamentne bordure, ploa bila u poetku lijevi plutej usaen u ljebove kamenoga septuma. Baanska je ploa i jezini spomenik. Moda je po jeziku, odnosno po pismu, po glagoljici, najvie poznata. Radi se o dokumentu koji pokazuje da se glagoljica proirila do zapadne periferije slavenskoga juga i da je ba na naemu tlu poela ne samo svoje prvotno oble likove zamjenjivati uglatima nego da su glagoljai u svojoj uglatosti pronalazili i vlastita rjeenja (npr. znak za tzv. hrvatski poluglas i sl.).[footnoteRef:9] [9: Milan Mogu, Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993., str. 20. ]

Ploa takoer pokazuje i veoma staru verziju prodora pukog jezika u knjigu te se smatra prvim dokumentom hrvatskoga knjievnog jezika. Smatra se da je to prvi pisani trag hrvatske srednjovjekovne knjievnosti, na koji se nastavljaju ostali knjievni oblici sloenoga srednjeg vijeka. Prvi glagoljski natpisi koji su otkriveni u to vrijeme pokazuju da su podruje Istre, sjeverno hrvatsko primorje i kvarnersko otoje bili najplodnija sredita glagoljske djelatnosti. Plominski je natpis hrvatski glagoljski natpis koji je uzidan na vanjskom zidu crkve sv. Jurja u plominu. Potjee iz 11. stoljea. Na natpisu je prikazan ilirsko-rimski bog Silvan, bog flore i faune. Natpis svjedoi ranom paralelizmu dvaju kulturnih zakona na istarskom prostoru. Paralelizmu svjedoi antiki reljef koji je romanski znak, a slavenski, odnosno hrvatski znak je hrvatski jezik i pismo. Natpis je jako kratak i glasi: Ovo je pisao S. Krki je natpis ulomak vee kamene ploe na kojoj su se slova zabiljeila u 11. stoljeu. Takvo ga vremensko odreenje ini jednim od najstarijih poznatih glagoljskih spomenika. Nazvan je prema mjestu na kojemu je pronaen, a to je otok Krk. U Krkom se natpisu spominje podizanje danas nepoznate graevine benediktinca glagoljaa, njihova opata i to je jo vanije, spominju se tri hrvatska imena: Dobroslav, Radonja i Rugota. Valunska je ploa takoer jedan od najstarijih glagoljskih spomenika, s vremenskim odreenjem u 11. stoljeu. Pronaena je u Valunu na otoku Cresu. Smatra se da je ploa nadgrobni kameni spomenik neke lokalne obitelji. Spomenik je nepravilna oblika te nudi na itanje dva teksta istovjetnih sadraja. Pisana je dvama pismima, a to su glagoljica i latinica. Pisana je takoer i dvama jezicima, hrvatskim i latinskim. Vano je napomenuti da su na ploi oblom glagoljicom uklesana stara hrvatska imena triju obiteljskih narataja: bake imenom Tjeha, sina imenom Bratohna, i unuka imenom Juna. Dvojezinost ploe prikazuje to da su u to doba na otoku ivjeli ljudi koji su govorili romanskim jezikom koji se razvio iz latinskog i novo stanovnitvo koje je govorilo hrvatskim jezikom. Na tom se podruju isprepletalo staro i novo stanovnitvo s razliitim pismom, jezikom i kulturom. Na ploi se takoer mogu primijetiti elementi najstarijih, trokutastih, glagolskih slova. Grdoselski je ulomak nazvan po mjestu nalaska, po Grdoselu, naselju sjeverno od grada Pazina. Za ulomak se govori:Radi se o ulomku bijelog vapnenakog kamena, kome izvornu arhitektonsku funkciju ne znamo odrediti. Njegova prednja, glatko obraena ploha, visoka je 22 cm, duga 32 cm i na njoj je uklesan glagoljski natpis. Stranja je ploha neravno odlomljena, pa najvea debljina ulomka iznosi 22 cm. S obzirom na to, da se du desne bone plohe, vidi mehaniki lom, a du donjeg, gornjeg i lijevog brida dlijetom su izraeni rubovi bonih ploha, moglo bi se u prvi as zakljuiti, da ulomak predstavlja lijevi okrajak neke odlomljene kamene grede. Meutim se iz itanja teksta mora zakljuiti, da lijeva strana uklesanih redaka ne predstavlja njihove poetke, nego da se tekst protezao i ulijevo. Velike praznine na desnoj strani prvog i drugog retka, a isto tako i zbijenost slova na desnom kraju treeg retka, gdje je nekoliko slova uklesano i pod retkom, navode nas opet na zakljuak, da su tu reci zavravali.[footnoteRef:10] [10: Branko Fui, Grdoselski ulomak prilog kulturnoj geografiji istarskog glagolizma, Starohrvatska prosvjeta, br. 7, Split, 1960., str. 189. ]

Grdoselski je ulomak takoer i prilog kulturi istarskog glagoljizma. Brojnim se istraivanjima pokazalo da su tip i stilizacija veina slova na Grdoselskom ulomku mlai od tipova i stilizacija na spomenicima 11. stoljea, a s druge strane, da se na glagoljskim spomenicima 13. stoljea ne nalazi vie tipova i stilizacija razvojno najeih slova kakva se javljaju upravo na Grdoselskom ulomku. Na ulomku se pojavljuje znak za poluglas hrvatskog tipa, ali u dvije stilizacije. Jednom je starija, obla koja odgovara spomenicima 11. i 12. stoljea, a tri puta u mlaoj uglatoj stilizaciji koja odgovara spomenicima 12. i 13. stoljea. Ipak, razvijeni stupanj uglate glagoljice na ulomku upuuje na to da kronoloki slijedi poslije Baanske ploe i Bekih listia te njegovo vremensko odreenje i nije toliko upitno.

2.1. akavtina kao osnova hrvatskog jezika u poetnim razdobljima

U razvoju se glagoljake djelatnosti pojavljuje nova jezina redakcija hrvatskog jezika koja je bila blia narodnom govoru, osobito u liturgijskim tekstovima. Tu knjievnu i jezinu novost prati i oblikovanje novog tipa hrvatske glagoljice te reforma glagoljskog pravopisa. Moe se rei da se takvim zaokretom hrvatskih glagoljaa prema zapadu prekida dotad neprekinuta povezanost kojom je hrvatska glagoljaka djelatnost bila bliska irilometodskoj tradiciji. Tada hrvatsko glagoljatvo kree u jednom novom smjeru te poinje razvijati vlastita stilska, tematska i knjievnojezina obiljeja. Hrvatska je srednjovjekovna knjievnost za razliku od pojedinih istonoslavenskih knjievnosti bila namijenjena puku. Tako se crkvenoslavenski jezik trebao pribliiti ivoj narodnoj rijei u cilju da ono o emu se pie bude blie puku kojem je namijenjeno. Hrvatska je pismenost iz tog prvog razdoblja poela razlikovati i stilove prema namjeni teksta. Tako se oblikuju razliite vrste tekstova meu kojima su bili pjesniki i prozni izraz. Pojedina obiljeja koja su se razvila u tadanjem vremenu, ostala su ustaljena u hrvatskoj knjievnosti do dananjeg doba. To je, primjerice, jezino istunstvo u literarnim djelima, osobito pjesnikim ostvarenjima. Dokumenti javne upotrebe, pa i dokumenti namijenjeni Crkvi, od poetka dolaze pod razliite strane utjecaje, osobito u sintaksi i leksiku. Bili su pod romanskim i crkvenoslavenskim utjecajima. Kao osnova tadanjeg prvog hrvatskog jezika bilo je akavsko narjeje, ali ne akavsko narjeje u dananjem smislu. Za akavtinu toga doba govori se sljedee:Osnova toga prvog naeg jezika javne upotrebe bilo je akavsko narjeje, nejedinstveno, neujednaeno, ne onakvo kakvo danas mislimo da knjievni jezik treba biti, nego, kakav je u ono doba mogao biti: odraz ive narodne rijei kraja u kojem je pojedini spomenik nastao i slojeva koji su se u njemu taloili. Za taj je jezik ve u 13. stoljeu zabiljeeno ime jezika hrvatskoga (Istarski razvod 1275). U kasnijem razvoju akavsko narjeje preputa svoje prvenstvo u oblikovanju hrvatskoga knjievnog jezika ostalim naim narjejima, ali u itavom daljem razvojnom toku ostaje stalno prisutna svijest o jeziku hrvatskog imena.[footnoteRef:11] [11: Dragica Mali, nav. dj., str. 147. ]

ZAKLJUAK

Rad je prikazao da u svakom razdoblju jezine povijesti postoji neto to je ostavilo trag na hrvatsku jezinu ostavtinu. Veinom su to ljudi i djela koja su nastala u odreenom razdoblju. Hrvati su slavenski narod koji je pismenost upoznao u vrijeme djelovanja svete brae irila i Metoda koji su imali misiju i nisu od nje odustajali. U vremenima prije pojave tiska na hrvatskom su se podruju isprepletala tri pisma, a to su latinica, irilica i glagoljica. Jezik je bio najprije latinski, a zatim hrvatskoslavenski jezik sa svojim primjesama. Time se najprije pokazala mogunost postojanja vie jezika i vie pisama u istom razdoblju i na istom mjestu, i potvrdilo se da je hrvatski jezik od poetka svoje pismenosti ivio u viejezinosti i s vie pisama koji su se proimali u odreenim podrujima ivota. U radu se kratko osvrnulo na vrijedne i znaajne tekstove tadanje hrvatske povijesti, a ti su tekstovi pokazali bogatstvo hrvatskog jezika i promjene u jeziku kojih je bilo dosta na bilo kojoj razini jezika. Prije pojave tiska prevladavao je hrvatski jezik koji je bio blii narodnom govoru s ciljem da narod bolje razumije ono o emu se pie. U tom vremenu hrvatsko glagoljatvo kree u novom smjeru i odvaja se od tradicija drugih slavenskih naroda. Poinju se razvijati vlastita tematska, stilska i knjievnopovijesna obiljeja.

LITERATURA

Franievi, Marin, Knjievnost juer i danas, Naprijed, Zagreb, 1959.

Fui, Branko, Grdoselski ulomak prilog kulturnoj geografiji istarskog glagolizma, Starohrvatska prosvjeta, br. 7, Split, 1960.Jelaska, Zrinka, Jezik, komunikacija i sposobnosti: nazivi i bliskoznanice, Jezik, br. 4, 2005.Mali, Dragica, Pravci razvoja hrvatskoga knjievnog jezika do ilirskog razdoblja: pokuaj sinteze, asopis instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, br. 1, Zagreb, 1981.Mogu, Milan, Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993.Poljanec, M., Kutovi, T., Pravilo sv. Benedikta iz 14. stoljea, LAHOR 11, 2011.Vaupoti, Miroslav, predgovor knjizi: Stanislav imi, Josip Bogner, Otokar Kerovani, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knjiga 102, Zora-Matica hrvatska, Zagreb, 1975.

2