Nastava IV semestar

- Glavne odlike evropske i svjetske historije od početka 16. st. do Franuske revolucije 1789.

- Historija velikih geografskih otkrića- Humanizam i renesansa - Reformacija i protivreformacija- Razvoj evropskih država u XVI st.- Italijanske zemlje u XVI st- Španija u XVI st. Francuska i Engleska u XVI st.- Istočna Evropa u XVI st.- Francuska u XVII st. Engleska u XVII st. Rusija u XVII st.- Tridesetogodišnji rat. Evropa nakon Vestfalskog mira 1648.- Ratovi za dinastičko naslijeđe u XVIII st.- Prosvjećenost u Evropi- Velika Britanija u XVIII st.- Austrija u XVIII st. Rusija u XVIII st.- Prva faza industrijske revolucije.- Rat američkih kolonija za nezavisnost

VELIKA GEOGRAFSKA OTKRIĆA I NJIHOVE POSLJEDICE

KRONOLOŠKA TABLICA HISTORIJE GEOGRAFSKIH OTKRIĆA

oko 900. Viking Gunnbjorn otkriva istočni Grenland 984. Viking Erik Crveni otkriva zapadni Grenland oko 1000. Viking Lejf Erikson, sin Erika Crvenog, otkriva sjevernu obalu Amerike (Newfoundland i Labrador) do otprilike 49° sjev. širine 1245-47. Talijanski franjevac Giovanni Carpini putuje po nalogu pape Inocenta IV. mongolskom velikom kanu u Karakorum (u blizini Ulan Batora) 1253-55. Flamanski franjevac Wilhelm van Rubruck putuje po nalogu pape Inocenta IV. i francuskog kralja Luja X. Svetog mongolskom velikom kanu u Karakorum 1271-95. Marko Polo putuje preko Perzije, Pamira i Srednje Azije u Kinu i upoznaje dijelove Tibeta, Burme i Mongolije, a vraća se 1292. preko Indokine, Malajskih ostrva, Indije, Cejlona, Perzije i Male Azije 1294. Talijanski franjevac Johannes Pico de Montecorvino dolazi preko Armenije, Perzije i Indije u Kanbalik (Peking), gdje djeluje 34 godine kao misionar 1314(?)-30. Talijanski franjevac Odericode Pordenone putuje preko Perzije, Indije, Cejlona, Indonezije i Indokine u Kinu 1414-39. Mlečanin Niccolo dei Conti poduzima iz Damaska putovanje preko arapske pustinje, kroz Mezopotamiju, Perzijskim zaljevom, duž obale Indije, Cejlona, Malajskih ostrva i Indokine; vraća se duž obale južne Azije i Crvenim morem preko Egipta 1434. Portugalac Gil Eannes prvi oplovljava opasni rt Bojador na zapadnoj obali Afrike (Španska Sahara) 1444. Portugalac Dinis Diaz oplovljava Cap Verde (Zeleni rt) 1456. Aloisio Cadamosto (Mlečanin u portugalskoj službi) plovi uz zapadnu obalu Afrike i otkriva Kapverdska (Zelenortska) ostrva

1469. Portugalac Fernando Poo otkriva na zapadnoj obali Afrike (u zaljevu Biafra) ostrvo koje je nazvan njegovim imenom 1471-72. Kapetani Fernanda Gomesa, kome je portugalski kralj dao u zakup Gvineju, otkrivaju Zlatnu obalu (danas Gana) 1483-84. Portugalac Diego Cam oplovljava zapadnu obalu Afrike i otkriva ušće rijeke Konga 1485-86. Diego Cam plovi do rta Cross (22. paralela) i na povratku uplovljava u rijeku Kongo 1487. Portugalac Bartolomeu Diaz prvi oplovljava južni rt Afrike; naziva ga "Rtom bura", koji će naziv kasnije biti izmijenjen u "Rt Dobre Nade" 1487-93. Portugalac Pedro de Covilham putuje preko Egipta i Crvenog mora u Indiju, istražuje istočnu obalu Afrike i iskrcava se u Etiopiji 1492-93. Prvo putovanje Kristofa Kolumba, 12. oktobra 1492. Kolumbo se iskrcava na bahamsko ostrvo Guanahani (Watlingovo ostrvo. koje je nazvao San Salvador; otkriće Amerike. Ploveći dalje, otkriva Kubu i Haiti (Hispaniolu) 1493-96. Drugo Kolumbovo putovanje. Kolumbo otkriva Male Antile, Jamajku i Puerto Rico 1497. Giovanni Caboto (John Capot; Talijan u engleskoj službi) otkriva sa svojim sinom, tražeći sjeveroistočni put za Aziju, istočnu obalu Sjeverne Amerike kod Newfoundlanda i Labradora 1497-99. Portugalac Vasco da Gama otkriva morski put za Indiju; oplovljava Rt Dobre Nade i uplovljava u Indijski ocean; 20. 5. 1498. iskrcava se u Calicutu (Kalkuti) 1498-1500. Treće Kolumbovo putovanje. Kolumbo otkriva ušće Orinoka i ostrvo Trinidad 1499. Amerigo Vespucci (Talijan u španskoj i portugalskoj službi) istražuje sjeveroistočnu obalu Južne Amerike i otkriva rijeku Amazon

1500-01. Portugalac Pedro Alvarez Cabral na putu za Indiju otkriva Brazil; 1. maja 1500. iskrcava se kod današnjeg Porto Segura (Bahia) 1501-02. Amerigo Vespucci na novom putovanju oplovljava dio brazilske obale. Spoznaja da su Zapadna Indija i Brazil dio jednog novog kontinenta 1501-03. Vasco da Gama osniva na svom drugom putovanju faktoriju i gradi tvrđavu na Mozambiku 1502-04. Četvrto Kolumbovo putovanje. Kolumbo otkriva istočnu obalu Srednje Amerike (Honduras, Kostarika) 1507-15. Portugalac Monso d 'Albuquerque zaustavlja trgovački prodor Arapa u Istočnu Indiju: zauzima Aden, Ormuz, Malakku, a Gou čini središtem portugalskih posjeda u Indiji 1508-09. Portugalac Juan Diaz de Solis, tražeći zapadni prolaz, prvi oplovljava obalu Sjeverne i Srednje Amerike1513. Španac Vasco Nunez de Balboa prvi prelazi Panamsku prevlaku i izbija na Tihi ocean (koji je nazvao "Južno more") 1515. Juan Diaz de Solis otkriva ušće rijeke La Plate

1519-21. Španac Herman Cortes zauzima državu Azteka i osvaja čitav Meksiko

1519-22. Portugalac Fernando Magellan u španskoj službi poduzima prvu plovidbu oko svijeta, koju nakon njegove smrti na Filipinima privodi kraju Bask Juan Sebastian de Elcano 1524. Firentinac Giovanni Verrazano istražuje u francuskoj službi dijelove istočne obale Sjeverne Amerike1524-26. Španac Francisco Pizarro prvi oplovljava sjeverozapadnu obalu Južne Amerike i otkriva Peru 1527-28. Španac Alvaro Saavedra otkriva Admiralska ostrva,dio Karolinskih i Marshallova ostrva 1531-35. Francisco Pizarro osvaja državu lnka u Peruu i osniva Limu

1534-41. Francuz Jacques Cartier zaposjeda u ime Francuske Kanadu; plovi Rijekom sv. Lovrinca i naseljava kod Quebeca francuske naseljenike 1535-37.Španac Diego de Almagro odvaja se od Pizarra te kreće iz Cuzca najug i zauzima Ćile 1539-42. Španjolac Herndo de Soto probija se iz Floride u unutrašnjost Sjeverne Amerike, otkriva i pre1azi rijeku Mississippi i dopire preko Arkansasa duboko u Oklahomu 1540.-42. Španac Francisco Vlizquez de Coronado, u potrazi za 1egendamim gradom Quivirom, napredujući tokom rijeke Colorado otkriva Veliki Kanjon (Grand Canyon)

1541-42. Španlac Francisco de Orellana kao prvi Europljanin p1ovi niz rijeku Amazonu, i to od ušća rijeke Napo do ušća Amazone u Atiantski ocean 1541-52. Baskijski isusovac Franjo Ksaverski (Francisco Javier) putuje kao misionar u Indiju, na Moluke, na Filipine i u Japan 1542. Portugalac Fernando Mendez Pinto otkriva Japan

1553. Englez Richard Chancellor otkriva sjeverni morski put za Rusiju

1554. Englez Stephen Burrough stiže do Nove Zemlje i otoka Vajgaca

1567. Španac Alvaro Mendana de Neira otkriva Salomonska ostrva

1576. Englez Martin Frobisher istražuje južnu obalu od vikinških vremena zaboravljenog Grenlanda i stiže na južnu obalu Baffinove Zemlje 1577-80. Englez Francis Drake prolazi kroz Magellanov prolaz i skreće prema zapadu, ne usuđujući se pristati uz južnoameričko kopno, koje drže Španci, te se s druge strane vraća u Englesku; druga plovidba oko svijeta 1585. Englez John Davis iskrcava se, tražeći sjeverozapadni prolaz, na istočnoj obali Grenlanda i otkriva morski prolaz između

Grenlanda i Baffinove Zemlje, koji je po njemu nazvan Davisova vrata 1592. John Davis otkriva Falklandska ostrva 1594. Nizozemac Willem Barents, tražeći sjeveroistočni prolaz, prvi dolazi na zapadnu obalu Nove Zemlje1595. Španac Alvaro Mendana de Neira otkriva Markiska ostrva 1596-97. Willem Barents otkriva na novom putovanju Medvjeđe ostrvo i Spitzberg

Evropljani. među kojima treba prije svega spomenuti Portugalce i Špance, proširili su granice dotada poznatog svijeta i u nastanjenu zemlju uvrstili američki kontinent, velika vodena prostranstva Atlantika, Indijskog okeana i Pacifika. Promijenili su ekonomsku i političku ravnotežu srednjovjekovnog svijeta i izazvali jaku struju naučnih istraživanja. To je dovelo do dvostruke revolucije, renesanse i reformacije, koja je doprinijela da kraj XV stoljeća postane početak novog doba.

Uzroci velikih geografskih otkrića su raznoliki. Mnoga velika putovanja mogu se pripisati radoznalosti geografa i istraživača, koja su se probudila intelektualnom renesansom u Evropi XV stoljeća. Ipak, čini se da preovlađuju ekonomske pobude, kada je riječ o porijeklu ekspedicija. Moreplovci ili oni koji ih finansiraju, traže plemenite metale, i sve sirovine koje nedostaju prenaseljenoj Evropi (šećerna trska, začini, pamuk).

Pretpostavke istraživačkih putovanja.

U svega nekoliko desetljeća Portugalci i Španci su otvorili morske putove u Ameriku, na Daleki istok i napokon oko svijeta. Među pretpostavkama koje su iberskim narodima s krajnjeg jugozapadnog

ruba Europe omogućile taj svjetskohistorijski poduvat čini se da su posve posebnu ulogu igrali:

1. Položaj na AtIantiku.

Portugalci, Katalonci, Baski i Kastiljci su se u kasnom srednjem vijeku razvili u izuzetno vješte pomorce i s vremenom nadmašili Engleze, Francuze i hanzeate. Učitelji su im bili Talijani, dijelom i Arapi. Pored praktičkih iskustava u pomorskoj plovidbi iberski su narodi u znatnoj mjeri stekli i potrebne naučne spoznaje. Vanjska trgovina s ostalom Europom dobrim se dijelom odvijala morskim putem. Pored toga, Kastilcima i Aragoncima bila je potrebna mornarica za zaštitu obala, koje su ugrožavali Arapi (Mavari). Uslijed toga, kraljevi su sistenatski razvijali pomorstvo (na primjer - u 13. i 14. st. - Ferdinand Sveti, Alfons X., Santo N.) Kastilija je donijela zakone o pomorskom ratovanju, brodarenju i pomorskoj trgovini. Kastilci su bili na prvom mjestu ne samo u njegovanju nautičkih znanosti (fizike, zemljopisa, kartografije) nego i u brodogradnji. Sjevernošpanska brodogradilišta uživala su međunarodni ugled kako zbog brzine brodova što su se ondje gradili tako i zbog njihove vrijednosti za plovidbu na oceanu.

2. lznutra čvrsto (ili očito sve čvršće) državno uređenje je dopuštalo političkim vodstvima kraljevina da se prihvataju velikih pomorskih poduhvata

3. Privredni motivi, posebno pomisao na tobože basnoslovna blaga lndije, davali su dodatne podstiicaje.

4. Uslijed stoljetnog ratovanja s Mavarima održao se čvrst križarski duh. On je dopunjavao pobude za prekomorske poduhvate. "Ideje križarskih ratova za reconquistu podupirale su i jačale impulse nacionalne ekspanzije stvarajući onu mješavinu religije, politike i privrede što je karakterizirala portugalsko i špansko osvajanje svijeta" (R. Konetzke). Uz te pretpostavke, prisutni istraživački

duh je dao ličnosti moreplovaca najveće umijeće i izuzetnu hrabrost.

U velika otkrića polazi se sa atlantske obale i ide preko okeana. Za takvu plovidbu potrebna je drugačija tehnika.Najnapredniji su pomorci sa Iberskog poluostva- Portugalci i Španci, Oni imaju novi brod, karavelu, bolje prilagođenu za plovidbu okeanom. Koriste se i drugim tehničkim sredstvima (kompas, astronomske tablice, astrolab - koji služi za određivanje geografske širine...)

Prve ekspedicije su poduhvati Portugalaca, koji su tražili mogućnost za osvajanje ili za u na čelo tog pokreta a glavni cilj postaje otkriće pomorskog puta za Indiju. Ploveći duž obale Afrike oni će oploviti taj dio svijeta. Bartolomeo Dijaz, pošto je 1487. obišao krajnju južnu tačku Afrike ( Rt bura, koji je kralj Žoau II nazvao Rt dobre nade, ustanovio je da se obala povija prema sjeveroistoku. Portugalci su pripremali putovanja dalje od Rta dobre nade, uprkos izjavama Kolumba da je ploveći na zapad stigao do Indije.

Portualska flota sa 4 broda i 170 ljudfi povjerena je Vasku de Gama, koji je isplovio iz Lisabona 8. jula 1497 i krajem novembra prešao Rt dobre nade a zatim plovi duž obale istočne Afrike do Kalkute, dje je stigao u maju 1498. Sa putovanja se vraća u Lisabon u septembru 1499. Stečeno iskustvo omogučilo je brža i sigurnija putovanja narednim ekspedicijama. Polazeći iz Indije drugi Portugalci su upoznali ostali dio Azije. Dijego Lopez stiže 1509. do Malake, koja će Antoniju i Francisku D” Ambreu omoućiti da daleko na istoku nađu zemlju koja gaji začine- Molučki arhipelag. Portugalci se uglavnom posvećuju stvaranju veza sa azijskim državama - Burmom, Sijamom, Kinom i Japanom.

Otkrića Španaca

Oko 1480. Kristofor Kolumbo i njegov brat Bartolomeu predlažu da se otvori put za Aziju preko zapada, ali su kraljevi Velike Britanije, Francuske i Portugala odbili tu ideju. Pošto su najzad ubijedili Katalonsku kraljicu Izabelu, i sa njom potpisuju čudan ugovor- istraživač će biti admiral, vicekralj i guverner svih zemalja koje otkrije. i tamo će primati desetinu kraljevih prihoda u poljoprivrednim proizvodima i rudnom blagu.

Za Kolumba se kaže da, kada je pošao nije znao gdje ide, kada je putovao nije znao gdje je, a kada se vratio nije znao gdje je bio.

Brodovlasnici iz Palosa tri brata Pinson pomažu Kolumbu da opremi tri mala broda Santa Mariju, Pintu i Ninju i on polazi sa 120 ljudi 3. avgusta 1492. Najprije dolazi do Kanarskih a zatim do Bahamskih ostrva. Kolumbo će stalno misliti da se nalazi u Kitaju (Kini) i Cipangu (Japanu). Tražeći te zemlje on otkriva u oktobru Kubu, a u decembru Haiti. Sredinom 1493. vraća se u Palos, gdje je trijumfalno dočekan.

Kolumbova otkrića dovela su do problema u političkim odnosima sa Portugalom, koji je smatrao da ima neosporno pravo na novootkrivene zemlje na Atlanskom okeanu, što Španci naravno nisu mogli da prihvate. Ipak, sporazumom iz 1493 Španiji su u Novom svijetu pripale sve zemlje zapadno od linije utvrđene na 100 milja zapadno od Azorskih i Kapverdskih ostrva, a Portugalu zemlje istočno od te linije. Novim sporazumomm iz 1499. godine ta linija je pomjerena 270 milja prema zapadu. Iako Engleska i Francuska nisu priznale taj sporazum to nije sprječavalo španski i portugalski kolonijalni monopol narednih 100 godina, zahvaljujućim njihovoj vojnoj i pomorskoj nadmoći. Sporazum iz 1499. biće dopunjen 1529. godine sporazumom u Saragosi, kada su se dvije zemlje dogovorile o još jednoj liniji razgraničenja, ovog puta preko Tihog okeana. Španija se odrekla zahtjeva u Africi i Aziji, dok je Portugal prihvatio da sve budu španska sfera utjecaja.

Drugo putovanje poduzeto 1493.-1496. bilo je kolonizatorski pohod sa 17 brodova i 1500 ljudi. Pošavši iz Kadisa septembra 1493.

Kolumbo u novembru otkriva Male Antile. Pošto je otkrio Portoriko, Jamajku, ponovo je plovio duž Kube.

Kolumbo plovi od Hondurasa do Paname po strahovitoj oluji, primoran da se nasuče na Jamajci. Po povratku u Španiju u novembru 1504. saznaje za smrt svoje zaštitnice kraljice Izabele i do svoje smrti 8 maja 1506.) izložen je lošim postupcima kralja Ferdinanda koji hoće da jeftino od njega otkupi njegove titule i povlastice.

Novi svijet slučajno dobiva ime Ameriga Vespučija, jednog firentinskog putnika, trgovca. Zainteresiran njegovim pričama, njemački kartoraf Martin Valdzemiler daje brazilskoj obali koju je posjetio ovaj Talijan, ime Amerika. koje se zatim prenosi na sve zemlje zapadno od starog svijeta.

Stanovnici Amerike, kojih je tada bilo oko 30 miliona, pokleknut će pred napadima nekoliko hiljada Španaca. Ameroindi su u pogledu tehnike znatno zaostajali za Evropljanima. Despotski eksploatisane mase stanovništva mogle su da proizvedu umjetnička remek djela, ali je ratnik još raspolagao samo sa strelom i kamenim ,buzdovanom. Predkolumbovska civilizacija nije još znala za gvoždže, a metale koristi samo za izradu nakita. Za točak se još nezna, čovjek je glavni izvor energije. Ameroinde će prestrašiti vatreno oružje, konji i oklopi Španaca. Oni su se nalazili u fazi koju je Evropa prošla prije tri ili četiri milenija. Španci su pokazali fizičku snagu i nimalo obični ljudski karakter. U Antilima oni nailaze na divljake, ljudoždere. Haiti, koji Kolumbo naziva Hispanjola, je prvi osvojen a zatim je došao red 1509. na Portoriko. i 1511-1512 na Kubu. Urođenici, gonjeni i hvatani da bi bili prodati kao robovi, pružaju otpor. Španci uz pomoć divljih pasa masakriraju zarobljenike, ili ih tjeraju u smrt nezdravim radom u rudnicima zlata. Antili su uskoro opustjeli a na najvećim ostrvima Španci podižu plantaže šećerne trske.

Ploveći duž obale kontinenta 1517-1518 Španci su otkrili jednu veliku civilizaciju u opadanju, civilizaciju Maja, čiji se pripadnici pred njima povlače u u džunglu i pružaju otpor. Nakon toga otkriveno je veliko carstvo Acteka, koje privlači konkistadore. Ernan Kortez najveći je među španskim osvajaćima. On najprije zarobljava Actečkog poglavicu Montesumu, a zatim osvaja jedan za drugim gradove, i prisiljava Acteke na kapitulaciju.Nakon toga Španci proširuju svoju dominaciju na južni Meksiko. Osvajanje Perua, koje je išlo brže nego osvajanjee Meksika, dokaz je slabosti ameroidnih carstava. Kortesovo osvajanje te velike države praćeno je istraživanjima susjednih oblasti (sjevernog Meksika, Gvatemale, Hondurasa, i zapadne obale Sjeverne Amerike). Snovi o zlatnim gradovima odvlače španske osvajaće u nepristupačne zone sa divljim stanovništvom. Počev od Floride, koju je otkrio Huan Ponse de Leon 1513, Panfilo de Narvaes stiže do Misisipija, gdje je njegova ekspedicija uništena 1529. Osvajanje aztečkih posjeda isto je kao i osvajanje Perua. Francisko Pisar i Dijego de Almagro ispituju 1526-1527. prema jugu pacifičku obalu i prikupljaju obavještenja koja će im omogućiti osvajanje carstva Perua 1531.-1535. nakon propasti carstva Inka Almagro otkriva Čile (1535-1536.) Došavši iz Perua, Pisarove čete susreću u Kolumbiji Špance, i upućuje se tada u Amazoniju.

Atlantska obala, južno od ekvatora, nije predstavljala važnu zonu za plovidbu. Tek 1500. godine flota Pedra Alvaresa Kabrala zvanično uzima ovaj posjed. Narednih godina Portugalci izviđaju obalu (budući Brazil), koja je njima određena po ugovoru u Tordesiljasu iz 1494. kojim je svijet podjeljen između Kastiljaca i Portualaca po meridijanu koji prolazi oko 47 stepeni zapadne dužine.

Najzad je jedan Portugalac riješio problem u korist Kastilje. Fernando Magelan, koji prelazi u službu Karla V dobio je 5 brodova da ostvari svoj plan. Pošavši iz Sanlukara 20. septembra 1519. plovi duž obala Južne Amerike sve dok na jugu nije zavladala zima, koja

ga je primorala da prezimi u Patagoniji. Otkrivši moreuz koji je dobio njegovo ime, i izbija na more koje dobiva ime Pacifik. U martu 1521. Magelan stiže do Filipina, gdje je ubijen kada se umješao u svađu urođenika. Ostaci njegove posade idu do Molučkih ostrva i vraćaju se u Sanlukar 6 aprila 1522. sa 533 kvintala začina.

To prvo putovanje oko svijeta trajalo je oko tri godine i sa njega se od 265 ljudi vratilo samo 18. Magelan je svojim putovanjem dokazao da je zemlja okrugla i prvi je obilježio kontinente i okeane na površini zemljine kugle. Prva otkrića, istraživanja i osvajanja područja Sjeverne Amerike počeli su Englezi. Tražeći sjeverozapadni i sjeveroistočni prolaz za Indiju, engleski moreplovci Vilebi i Čanselor oplovili su 1553. Sjeverni rt i stigli do Arhangelska. Krajem XVI stoljeća Dejvis je otkrio prolaz koji je dobio ime po njemu. Hemrej Gilbert je osnovao je 1583. godine koloniju Nju Faunlend a 1607. godine na obali Virdžinije iskrcali su se prvi prvi engleski kolonisti. U istraživanju sjeverozapadnog prolaza Henri Hadson je je 1610. prodro do zaliva koji je dobio ime po njemu. Engleski kolonisti u Sjevernoj Americi osnivaju svoj prvi grad Džejmstaun, koji je do 1619. godine imao oko 2.000 stanovnika. Svoju koloniju oni nazivaju Nova Engleska. Obale Grenlanda počinju se intenzivnije istraživati i naseljavati tek u XVIII stoljeću. Najmasovnija je bila engleska kolonizacija Sjeverne Amerike. Engleske kolonije su 1624. godine imale preko 24.000 bijelih doseljenika To nije bio samo početak engleske kolonizacije već i početak rađanja nove sjevernoameričke nacije. Koloniste su uglavnom činili engleski kmetovi, koje su feudalci otjerali s njihovih imanja da bi svoj posjed pretvarali u pašnjake (proces “ograđivanja”). Veliki broj doseljenika činili su puritanci, pripadnici progonjene vjerske sekte. Kolonizaciju Sjeverne Amerike Englezi su vršili preko velikih kompanija, koje su od kralja kupovale pravo da osnivaju kolonije, dijele zemlju i i koriste se njenim bogatstvima, kao i davanjem zemlje na poklon pojedinim plemićima. Na taj način engleske

kolonije u Sjevernoj Americi brzo su se širile. Do sredine XVII stoljeća obrazovano je 13 engleskih kolonija u kojima je uspostavljen sistem kolonijane vladavine na čelu sa guvernerom.

Koristeći se brojnošću svojih doseljenika i jačanjem svojih kolonija, Engleska je poslije potiskivanja Nizozemske iz Sjeverne Amerike počela da potiskuje i Francusku. Do sukoba njihovih interesa došlo je zbog trgovine krznima i ribarenja u područjima Nove Škotske i Njufaundlenda. Ti sukobi pojačali su i sporovi oko bogatih ostrva Zapadne Indije, a kasnije i borba za prevlast na moru. U Sedmogodišnjem kolonijalnom ratu (1756.-1763.) Britanije sa Španijom Francuskom i ratu 1778-1783. sa Nizozemskom Velika Britanija je zauzela Novu Škotsku, Kanadu, Luizijanu i Floridu. Sredinom XVIII stoljeća britanske kolonije u Sjevernoj Americi bile su podijeljene (u ekonomskom pogledu) u tri grupe – kolonije Nova Engleska zahvatale su područja manjih zemljišnih

posjeda sjeverno od rijeke Hadson – srednje kolonije, s ogromnim poljoprivrednim posjedima i malim

farmama i– južne kolonije, u kojima su bile razvijene velike plantaže sa robovskim radom crnaca. Sve britanske kolonije u Sjevernoj Americi ostvarile su do tada svoju samoupravu a pošto su težile većoj ekonomskoj i političkoj nezavisnosti od Velike Britanije.

U XVIII stoljeću od svojih kolonija u Južnoj Americi Španci su stvorili tri vicekraljevstva: Peru, koji je obuhvatao današnju teritoriju Perua i Čilea, Novu Granadu ( osnovanu 1739. koja obuhvata područje današnje Kolumbije, Paname, Venecuele i Ekvadora), i Rio de la Plata, osnovano 1776. koja je obuhvatala današnje područje Urugvaja, Paragvaja, Bolivije i Argentine.

Ova vicekraljevstva su bila podijeljena na na provincije, kojima su upravljali generalni kapetani i namjesnici.

Na području pod vlašću Španije bilo je oko 16 miliona stanovnika, od čega polovina Indijanaca, dok su ostali bili melezi, crnci i kreolci (tj. bijeli domoroci).

Portugalu je pripadao Brazil, sa oko 3 miliona stanovnika, i južni dio Argentine.

Društveno ekonomski odnosi u španskim kolonijama zasnivali su se feudalizmu, sa specifičnim uvjetima kolonijalnog ropstva. Zemljoradnja je bila glavno zanimanje, a najveći dio zemlje je pripadao kruni, crkvi i velikim posjednicima. Privreda se nalazila u rukama kreolaca, a uprava u rukama činovnika upućenih iz metropole.

Krupni monopolizam u trgovini, ekonomska i politička potčinjenost sprječavali su ekonomski i politički razvoj zemalja Južne Amerike. Istovremeno na području Sjeverne Amerike svoje prve kolonije osnivaju Francuzi, Nizozemci i Šveđani. Prvi pokušaji Francuza Žaka Kartjea 1535. i 1541. da učvrsti francuske pozicije u Kanadi nisu uspjeli. Ipak, Francuzi 1605. osnivaju u Kanadi svoje prve kolonije Kebek (danas Kvebek), nazvan Nova Francuska, a u Novoj Škotskoj Port Rojal, danas Anapolis. Nizozemci su 1609. godine prodrli u dolinu rijeke Hadson. Pošto su osnovali koloniju Nova Nizozemska sa gradom Novi Amsterdam, nastavili su 1620. da se učvrščuju na području Južne Amerike gdje su zaposjeli Gvajanu i neke od Antilskih ostrva dok su u Brazilu 1624. zauzeli Baiju 1630.. Pernabuko a zatim i Maranjan. Kolonijalna ekspanzija Nizozemaca zaustavljena je englesko-nizozemskim ratovima nakon kojih je Nizozemska morala Englezima prepustiti prekomorske trgovine u kolonijama. Mirom u Bredi 1667. Nova Nizozemska je prešla pod Englesku vlast. Tako je Engleska imala u svom posjedu svu obalu Sjeverne Amerike, od španske Floride do francuske Kanade. Da bi osigurali nesmetanu eksploataciju prirodnih bogatstava u kolonijama i očuvale monopol u trgovini sa njima Engleska i Španija su u periodu od 1587-1763. međusobno vodile niz pomorskih ratova. Španija je odstranjena kao protivnik Engleske. Dalja borba za kolonije i prevlast na moru odvijala se između Engleske i Francuske.

Francuzi su sporo naseljavali svoju koloniju u Kanadi. Do 1642. imali su 200, oko 1660 2.000, a 1680. oko 20.000 doseljenika. Prodor Francuza dolinom sv. Lorensa u unutrašnjost prema zapadu, zauzimanje zemlje i lovišta nailazili su na snažan otpor indijanskih plemena, naročito Irokvoja, koji su nekoliko decenija vodili teške borbe sa francuskim kolonizatorima. Dominacija Francuske širi se do Velikih jezera a zatim dolinom Misisipija sve do Meksičkog zaliva. Francuski sistem koji je preuzet iz metropole nije pozitivno djelovao na kolonijalni razvoj u Kanadi. Nedostajale su snage na moru da bi se zaštitile kolonije a feudalni sistem koji je preuzet iz metropole nije privlačio emigrante. Za borbu protiv domorodaca postojao je milicijski sistem, a kasnije su uspostavljene i jedinice regularne armije i kolonijalne trupe.

Prilike u Europi u doba otkrića

S Magellanovom ekspedicijom bilo je završeno najvažnije razdoblje otkrića: od tada više nije bilo nikakve sumnje da Kolumbo nije otkrio Indiju (kako je to on vjerovao valjda sve do svoje smrti), nego novi kontinent, niti je bilo ikakve sumnje da se između tog kontinenta i Istočne Azije nalazi veliko svjetsko more – Tihi ocean, i da Zemlja ima oblik kugle pa se može oploviti. S istraživanjima i osvajanjima na zapadnoj hemisferi Španija je postala matičnom zemljom silnog imperija, ali to ju je opteretilo i golemim zadaćama. Na vojnom, administrativnom, privrednom, kolonizatorskom i misionarskom polju, Španci su ulagali u Novi svijet velike snage. To se zbivalo upravo u onom povijesnom trenutku kad se Španija vinula do vodeće vojne i političke sile u Europi i kad je neprestano ratovala s Francuskom; zatim u onom historijskom razdoblju kad je španski kralj Karlo Habsburški postao, kao rimski car, vrhovnim poglavarom Njemačke i dospio u žestoke rasprave s njemačkim državnim knezovima, s protestantizmom i papinstvom. Vazda nam valja imati na umu tu kompleksnu situaciju, želimo li razumjeti politiku Karla V.

Španska Amerika u 16. stoljeću

Karakter španske conouiste.

Podčinjavanje indijanskih kraljevina, pa i špansko prisvajanje zemalja uopće, dostiglo je svoje granice već u 16. stoljeću, pa se to posjedovno stanje, izuzevši periferne gubitke, održalo sve do kraja kolonijalnog razdoblja. Priobalne atlantske zemlje, nadasve Engleska, nisu primijetile kako je taj posjed u vojnom pogledu zapravo slab, iako su to potvrđivali uspješni prepadi flibustjera (gusara). Dovoljno smo govorili o različitim ciljevima što su se udruživali u "conquisti": o želji dinastije da proširi svoju vlast, o javnom i privatnom izrabljivačkom interesu i o pravoj vjerskoj gorljivosti. Već je bula pape Aleksandra VI. iz 1493. nalagala kastilijskom vladarskom paru da se brine za urođenike i njihovo obraćenje. Pritužbe redovnika urodile su jednom tako neobičnom odredbom kao što je "requerimiento", to jest uputa da se prije nasilnih postupaka urođenicima pročita spis u kojemu se izlagalo kako je papa njihovu zemlju poklonio (prenio vlasništvo nad njom u obliku ugovomog lena) i koji je urođenike pozivao da se pokore. Spor oko pravne podloge španskih prisvajanja, koji je bio pokrenuo kasni skolastik Francisco de Vitoria zajedno s drugim dominikancima (najpoznatiji među njima bio je Bartolome de Las Casas), nije, dakako, doveo do toga da bi katolička kruna napustila svoje posjede. Ali ona je već u prvoj polovini 16. st. donijela norme, jedinstvene u povijesti kolonijalnih sila, koje su postale sastavnim dijelom kolonijalnog zakonodavstva. "Leyenda negra" (Cma legenda) optužuje Špance da su Indijance u masama ubijali, mučili i silovali, da su čak usmrćivali njihove plemenite kraljeve: međutim, u pogledu "plemenitih" vladara ne smijemo zaboraviti da su i oni sami

bili samo vladari, koji se nisu ustručavali uteći ubojstvima kad je bila u pitanju njihova vlast.

Pitanja stanovništva.

Broj stanovnika pretkolumbovske Amerike mnogostruko se precjenjivao. A. Rosenblat kritički je odredio taj broj s 13 milijuna, što je možda premalo. Gustoća stanovništva kretala se između krajnosti, a kulturna je razina sezala od kamenodobnih skupljača i lovaca do gospodskih kultura staroga vijeka. Broj europskih doseljenika nije poznat. Useljavati su se smjeli jedino Španci, Mavarima i Jevrejima to je bilo zabranjeno, što ne znači da se i oni nisu ubacivali, ali njih je inkvizicija progonila jednako kao i domaće "novokršćane". Isprva je, razumije se, dolazilo manje žena nego muškaraca, ali su vlasti ubrzo počele nastojati da u Ameriku stigne što više neudanih žena. U prvo vrijeme najviše je doseljenika bilo iz Andaluzije, Estramadure i Kastilije, ali su se njima ubrzo pridružili i Baski. Kolonisti su potjecali iz najrazličitijih slojeva stanovništva. Ali "nijedno naselje u Španskoj Americi ne potječe od kažnjeničke kolonije" (R. Konetzke). Među prvim kolonistima naći ćemo vojnike iz europskih ratova, osiromašene plemiće, pustolove i trgovce, ali manje obrtnika i seljaka. Kruna nije nikada namjeravala pomoći seljacima bez zemlje tako što bi njima omogućila da se isele; naprotiv, Španci se u svojoj samosvijesti jos i danas ponose kako su u zemiji Indijanaca utemeljili gradsku kulturu; u tomu je i razlika izmedu španskog i portugalskog oblika osvajanja. Budući da se stanovništvo zapadnoindijskih ostrva (Antila) naglo smanjilo, a i zbog oslabjelih Indijanaca (kvalitativna pothranjenost!) , biskup Bartolome de Las Casas već je rano zagovarao uvoz crnačkih robova. Izvoz robova iz Zapadne Afrike, koji je počivao na

portugalskom ulovu ljudi, bio je državni monopol Kastilije. U 16. st. bilo je uvezeno oko 900. 000 Crnaca koji su radili ponajviše u poljoprivredi u suptropskim i tropskim predjelima, ne dakle u oblastima visokih kultura. Već u rano doba španskog osvajanja pojavio se mesticitet, miješanje Španaca i Indijanaca, manje u legitimnim vezama nego onima vanbračnim; pravi mješoviti brak smio se sklapati od 1514. Nastao je i malobrojni sloj mulata, a neizbježno je bilo i miješanje između Indijanaca i Crnaca. Starosjedilačko stanovništvo se u 16. st. smanjivalo neravnomjerno. Na Karipskim ostrvima ono je gotovo potpuno izumrlo, a najbolje se održalo u oblastima starih visokih kultura. Depopulaciju su uzrokovali ratovi i kazneni pohodi, prisilni rad i nasilna seoba iz razasutih naselja i malih sela u "redukcije" (velika naselja što su se mogla nadzirati); ali ne treba zaboraviti da se stanovništvo smanjivalo i uslijed zaraznih bolesti.

Uređenje javne vlasti.

U ustavnopravnom pogledu Španska Amerika je bila od početka dio španske monarhije, a ne kolonija. Stoga su tu vrijedili isti zakoni kao i u Španiji, pa su Indijanci bili slobodni podanici krune jednako kao i Španci. Ubrzo se pokazalo da je potrebna centralna vlast. U Sevilli je 1503. bila osnovana "Casa de la Contratacion", koja je upravljala brodskim i robnim prometom, a također kretanjem iseljenika i kraljevskim pri- hodima. Luci Seville, jedinoj koja je smjela poslovati s Amerikom, pridružio se 1535. i Cadiz. Za poslove uprave i pravosuđa u Americi bilo je 1524. osnovano "Kraljevsko vijeće za Indiju", isprva bez stalnog sjedišta, ali je ono u čitavom 16. st. ostalo jedino središnje tijelo nadležno za Ameriku. S istraživačkim i osvajačkim pohodima na americkom tlu pojavili su se i guverneri pojedinih pokrajina, isprva nasljedni, ali su se oni ubrzo počeli imenovati na određeno vrijeme. Na dnevnom su redu bili njihovi međusobni sukobi oko geografski nejasno razgraničenih

područja vlasti. Ujedinjenjem Karipskih otoka, otkrivenih dijelova Sjeverne Amerike, Kube i Srednje Amerike, bila je 1535. stvorena potkraljevina "Nueva Espana” (Nova Španija na čelu s potkraljem koji se mogao opozvati i bio je dužan poštovati upute iz Španije. Zatim je 1543. nastala potkraljevina Peru kojoj je pripadala španska Južna Amerika (osim današnje Venezuele, ali uključivši Panamu). Uz potkralja prve su po rangu bile prijašnje kolegijalne vlasti, audiencias, u Santo Domingu, Meksiku, Guadalajari i Gvatemali, u Panami, Limi i Bogoti; one su stajale na braniku "modeme države koja počiva na ustanovama, nasuprot feudalizmu" (R. Konetzke). Brojne gradske općine, osnovane prema španjolskom uzoru, vodila su gradska vijeća ("cabildo”), po dva gradonačelnika ("alcaldi”) i mnogobrojni savjetnici ("regidores»). Pored kompliciranog sistema imenovanja, izbora i kooptiranja funkcionera, njihov je ugled knjilo i to što se većina mjesta mogla dati u nasljedstvo ili prodati. Odgovornost funkcionara sužavao je i nadzor kraljevskog "corregidora" koji je predsjedavao sjednicama. Nije, međutim, istina da su sva mjesta u upravi bila rezervirana za Europljane.

Udio građanstva u upravi bio je razmjerno malen. Utoliko su se više morali do pojedinosti razrađivati državni propisi u svim ob/astima. Obimnom zakonodavstvu - prije svega u vidu takozvanih "Reales Cedulas» (koje su u slučaju kolizije imale prednost pred zakonima Kastilije što su u načelu vrijedili i za Ameriku) - pridruživali su se mnogobrojni propisi potkraljeva, guvernera, audijencija i cabilda. Protutezu zloupotrebama i samovolji tvorila je ustanova "residencije”, to jest istražnog postupka na zahtjev pretpostavljenog organa, a dok je postupak trajao, službenik pod istragom nije smio napustiti mjesto službovanja. Obilato se iskorištavalo i pravo svakog podanika da svoju pritužbu uputi neposredno kralju.

Redovnici i svjetovno svećenstvo.

Zategnutim odnosima izmedu potkraljeva i audijencija pridruživala se i saradnja ali i suparništvo između državne vlasti i

Crkve; Crkva se dijelila na svjetovno svećenstvo, redove i inkviziciju, koji su se međusobno katkada slagali, a katkada gložili. Blizak odnos izmedu Crkve i države u prekomorskim zemljama utemeljio se već 1493., po nalogu pape. Država je dobila pravo da ubire desetinu za podizanje i opremanje crkava (njih je oko 1600. bilo u kolonijama oko 400); Ona je, zatim, smjela imenovati ž0upnike s lista koje su podnosili biskupi. Država je davala redovnicima dopuštenja za odlazak u prekomorske zemlje i ovjeravala broj potrebnih misionara. Ona je dijelila i biskupije. Zabranila je rad apostolskih nuncija i nadzirala je pismene veze klera i redova s Rimom, izricala također disciplinske kazne, a duhovno je sudstvo suzila. U drugu ruku država je Crkvi prepuštala zemljišne posjede u kolonijama, i udio u desetini. Unatoč suprotnim propisima, nije se moglo spriječiti da redovi povećavaju svoje posjede. I privredni pothvati isusovaca temeljili su se na prostranim imanjima, dok su ostali redovi najčešće davali svoja zemljišta u zakup, a svjetovni je kler ulagao svoje novčane prihode uglavnom u hipoteke. Među uspjehe svjetovnog svećenstva i redovnika valja ubrojiti. rano i "djelotvorno” pokrštavanje. Iz njega je ubrzo proizašla vjerska mješavina, karakteristična za indijanske mase još i danas. Urođenici su stare kultne obrede pretvorili u nove sakramente, a umjesto da se s brojnim molbama obraćaju mnogim božanstvima, molili su se jednako mnogobrojnim svecima. Mnogo staroga našlo je svoje analogije u novoj vjeri: ispovijed je bila u Meksiku i Peruu uobičajena odavna, a mnoštvo viših bića predodžba je koju su Indijanci dobra poznavali odvajkada.

Ali povrh dušobrizničkih poslova Crkva se bavila i zadaćama koje bismo danas nazvali socijalnim radom (bolnice) i odgojem (škole). Od vremena Bartolomea de Las Casas, moralna shvaćanja redova utjecala su i na zakonodavstvo o Indijancima.

Privredni razvoj i društveno uređenje

Želeći dati zauzetoj zemlji urbani karakter, Španci su isprva, iako se to kasnije moralo ublažiti, predvidjeli da Indijanci koji rade za njih stanuju u zatvorenim gradskim četvrtima. Gradovi su se podizali prema unaprijed zadanom planu, s trgom u središtu i ulicama što su se sjekle pod pravim uglom. Novi stanovnici dobivali su ne samo gradilišta nego i oranice i udaljene livade, što se isprva nije smjelo otuđivati, ali je ipak ubrzo postalo predmetom trgovanja. U tomu je bio jedan od ranih korijena veleposjeda, koje su vlasnici općenito davali u zakup; velika gospodarstva sastojala su se mahom od plantaža s monokulturom. Grad je dakle u sebi okupljao zemljoposjednike, on je svagda nužno bio i trgovištem, ali ponajmanje zanatskim središtem, izuzmemo li rudarska mjesta, među kojima valja spomenuti bolivijski grad srebra Potosi.

Privreda je u osnovi mogla funkcionirati samo uz uvjet da se počne iskorištavati indijanska radna snaga. Najbliže duhu vremena bilo je u početku conquiste porobljavanje, koje se u Španiji bilo uobičajilo u ratovima protiv Mavara. Izvoz indijanskih robova u Europu bio je zakonom zabranjen već od 1500., ali nije bilo zabranjeno i samo ropstvo. Ipak, ono se ubrzo zakonski ograničilo samo na određene slučajeve. Tako su se Indijanci porobljavali i dalje, sve do konačne zakonske zabrane ("Nuevas Leyes") 1542. godine. Španci su se proslavili i time što su zarana uveli zaštitno radno zakonodavstvo, zabranili su, na primjer, dječji rad i noćni rad žena. Tako su oni ostvarili u ranom 16. st. ideje koje su se drugdje dijelom provodile tek u 18. i čak u 19. st. Crnci doduše nisu bili u jednakom položaju, kao i slobodni najamni radnici, a isto tako ne treba negirati da su indijanski poljoprivredni radnici bili zapravo prisilno vezani uz zemlju. Radna snaga za rudnike uspješno se regrutirala jedino nasilnim mjerama. Ali dobrovoljne radne snage nije bilo dovoljno ni za poljoprivredu, pa su vlasti izmislile "repar- timiento", to jest odredbu da kasiki (plemenski ili seoski poglavice) osiguravaju određeni broj poljoprivrednih radnika, dakako uz nadnicu i prehranu.

Snabdijevanje imanja radnom snagom što se njima dodjeljivala, a zvala se također "en-comienda", izazvala je, međutim, već u ranom 16. st. rasprave. Umjesto te opskrbe, kruna je kasnije ustupila veleposjednicima svoj udio u prinosu, uz obavezu da oni Indijance štite i brinu se za njihov vjerski život. S prenosom "en- comiende" nipošto se nisu davala i suverena prava, NPR. pravo sudovanja. Privredno zbivanje teklo je u suradnji ali i u sukobima između privatne inicijative i ulaganja s jedne, i državnog zakonodavstva i kontrole s druge strane. Ne može se kazati da se kruna trudila kako bi stekla razumijevanje podanika za svoje privredne probleme. Ona je ostajala pri fiskalnim mjerama i nadasve je pazila na zlato i srebro kao krunski prihod. Eksploatacija je, međutim, bila u privatnim rukama. Kruni je pritjecala petina svih prihoda. Jedini državni pogon bili su rudnici žive Huancavelica u Peruu, otkriveni 1563. Kako bi se rudarstvo unaprijedilo, već su se u 16. st. zapošljavali njemački rudari. Američka se poljoprivreda obogatila prije svega u oblasti stočarstva, budući da su se iz Starog svijeta uvezla goveda, pa ovca, svinja, koza, magarac i konj. Indijanci su, naprotiv, vrlo sporo prihvaćali uvezene žitarice. Bez obzira na otpor u matičnoj zemlji, vrlo se rano razvilo i vinogradarstvo, osobito u Čileu i Peruu. Na bazi šećerne trske, koju je bio uvezao već Kolumbo, nastali su čitavi veleposjedi. Plantažno su se sadile i domaće biljke - duhan i kakao; tu je otprije bilo i pamuka, dok je kava uvezena tek kasnije iz Etiopije. Zanatstvo nije držalo korak s razvojem poljoprivrede. Kao dalja prerada poljoprivrednih proizvoda bilo je doduše poznato kožarstvo, pa tkanje pamuka i vune u Peruu i manufaktura svile u Meksiku, a bilo je i brodogradilišta (prvo je nastalo u Gvatemali). lzuzmemo li trgovanje crnačkim robovima i živom, trgovina izmedu Španije i Amerike, koju je nadzirala "Casa de la Contratación", takoder je bila u privatnim rukama. Sredinom 16. st. morao se stvoriti obrambeni sistem ratnih brodova radi pratnje trgovačkog brodovlja, okupljenog u konvoje, preko Atlantika u oba smjera. Pri

tome se, prema odredbi krune, čitav promet između matične zemlje i Južne Amerike odvijao preko Paname. Ali ne valja upravo sve interpretirati pozivajući se na propise - jer pri svakom trgovačkom poslovanju uvijek je vec zarana igralo neku ulogu i krijumčarenje. U staleškoj podjeli neslobodni su se Crnci nalazili na još nižem stepenu nego masa gradskih i poljoprivrednih nadničara. Trgovci, zanatlije, i pripadnici slobodnih zanimanja činili su bjelački srednji stalež. Nad njima se uzdizao tanak gomji sloj veleposjednika ("encomendero- sa", kojih je oko 1600. bilo blizu 4000 od ukupno 160000 Španaca), pa veletrgovci i vrhovi činovništva i klera. Imetak je bio, više nego u Španiji faktorom društvene mobilnosti, iako novac i posjed nisu postali jedino mjerilo ugleda.

Humanizam u Španskoj Americi. Bilo bi jednako jednostrano etiketirati društvene odnose u Španskoj Americi jedino kao vladavinu feudalizma, kao i proglasiti da su svi domaći podanici bili nepismeni. Osobito su crkveni redovi zarana počeli osnivati škole, tako već 1522. u Meksiku gdje je bilo čak djevojačkih škola domaćinskog smjera. Visoke škole u Limi i Meksiku, osnovane poslije svojega preteče u Santo Domingu (1538), pretvorile su se već 1551. u prva sveučilišta Novoga svijeta. Ona su se isprva duhovno oblikovala pod utjecajem kasne španske skolastike, ali su u punoj mjeri bila usklađena sa stupnjem suvremenog obrazovnog stanja u matičnoj zemlji, kako u renesansi tako i kasnije, u doba prosvjetiteljstva. Obje visoke škole imale su katedre za domorodačke jezike. Ne zanemarujući prirodoznanstvene struke, opširno se studirala stara povijest, jezici i kultura. To se odrazilo u jedinstvenoj literaturi što je punila arhive i biblioteke, a pored svećenika i pravnika nju su stvarali i umješni vojnici, poput Pedra de Cieza de León, koji je 1548. napisao prvi putopis zapadnog dijela Južne Amerike. Toj želji za znanjem zahvaljujemo i sastavke na jezicima urođenika; među kojima valja istaknuti kao primjer sabrane aztečke tekstove Bemardina de Sahagúna. Njemački štampar Johann Cromberger

osnovao je 1539. štampariju u Meksiku, a ona u Limi razvila je 1584. godine zavidnu djelatnost i takmičila se sa štampanim stvarima što su dolazile iz Europe. U privatnim bibliotekama Meksika i Perua nalazila su se najvrednija djela europskog porijekla, koja je obrazovani gomji sloj uvozio jednako kao i umjetnine i antikvitete.

Prvi umjetnčki stil Zapada koji se uveo u Americi pripada najkasnijoj gotici; to je onaj u Meksiku. Zatim se šire prihvaćala renesansa, a ponajvisš barok, koji se (što se upadljivo ističe u tzv. herrera stilu) na osebujan način spojio sa stilskim tradicijama Indijanaca. U štafelajnom slikarstvu valja podsjetiti na "školu iz Cuzca" s njezinim zlatnim akcentima na tamnoj pozadini. U svim likovnim umjetnostima, uključivši fasadne ukrase i najrazličitije umjetničke obrte, indijansko je umijeće steklo široko polje rada.

Rezultati i posljedice geografskih otkrićaPosljedice velikih geografskih otkrića

Promjena demografske slike svijeta

- razmjena proizvoda ( duhan, opijum, začini, drago kamenje, krompir,

- REVOLUCIJA CIJENA

U Španiji od 1518. a u Francuskoj od 1524. naglo počinje rast cijena. Dok

Španci i Portugalci plove morima ili prolaze Amerikom, Španija i Portugal, lišeni

radne snage, pozivaju strance, posebno Francuze, koji kao rezultat svoga boravka

odnose dio novca i na taj način se dio zlata iz srebra širi po cijeloj Evropi. Dolazi do

poskupljenja života, što zabrinjava savremenike. Žan Boden, u svom djelu odgovor na

paradokse daje odovor koji prihvata većina historičara- priliv zlata iz srebra u Evropu,

siromašnu u novčanim zalihama, izaziva inflaciju. Evropljani donose 226 tona zlata i

1600 t. srebra. Od 1520 do 1560. cijene su se udvostručile, veliki dio plemenitih

metala odlazi da bi izravnao negativne bilanse u Aziji. Skok cijena može se pripisati

pojačanoj brzini prometa novca i djelatnosti velike trgovine, koja zloupotrebljava svoj

monopolistički položaj.

Ekonomske promjene

Širenje kapitalističkog tržišta pretvorilo je zemaljsku kuglu u jednu cjelinu i

obuhvatilo svijet pod jedinstvenim modelom. .

Tri su stvari utjecale na promjenu ekonomske društvene strukture-

- sve veći značaj grada

- sve širi uzajamni promet Evrope-Azije-Amerike

- sve jača tendencija da se tekovine znanosti primjenjuju u industriji, trgovini i

poljoprivredi