Predrag Matvejevi}

285

Nacrt za portret Franje Tu|mana*

Onaj tko jednoga dana bude pravio portret Franje Tuđmana u naravnoj tko jednoga dana bude pravio portret Franje Tuđmana u naravnojtko jednoga dana bude pravio portret Franje Tuđmana u naravnoj jednoga dana bude pravio portret Franje Tuđmana u naravnojjednoga dana bude pravio portret Franje Tuđmana u naravnoj dana bude pravio portret Franje Tuđmana u naravnojdana bude pravio portret Franje Tuđmana u naravnoj bude pravio portret Franje Tuđmana u naravnojbude pravio portret Franje Tuđmana u naravnoj pravio portret Franje Tuđmana u naravnojpravio portret Franje Tuđmana u naravnoj portret Franje Tuđmana u naravnojportret Franje Tuđmana u naravnoj Franje Tuđmana u naravnojFranje Tuđmana u naravnoj Tuđmana u naravnojTuđmana u naravnojđmana u naravnojmana u naravnoj u naravnoju naravnoj naravnojnaravnoj veli~ini pokazat će, uz odlike što mu pripisuju pristalice i hvalitelji,~ini pokazat će, uz odlike što mu pripisuju pristalice i hvalitelji,ini pokazat će, uz odlike što mu pripisuju pristalice i hvalitelji, pokazat će, uz odlike što mu pripisuju pristalice i hvalitelji,pokazat će, uz odlike što mu pripisuju pristalice i hvalitelji, će, uz odlike što mu pripisuju pristalice i hvalitelji,e, uz odlike što mu pripisuju pristalice i hvalitelji,, uz odlike što mu pripisuju pristalice i hvalitelji,uz odlike što mu pripisuju pristalice i hvalitelji, odlike što mu pripisuju pristalice i hvalitelji,odlike što mu pripisuju pristalice i hvalitelji, što mu pripisuju pristalice i hvalitelji,to mu pripisuju pristalice i hvalitelji, mu pripisuju pristalice i hvalitelji,mu pripisuju pristalice i hvalitelji, pripisuju pristalice i hvalitelji,pripisuju pristalice i hvalitelji, pristalice i hvalitelji,pristalice i hvalitelji, i hvalitelji,i hvalitelji, hvalitelji,hvalitelji,,

proturje~na obilježja njegove li~nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge,~na obilježja njegove li~nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge,na obilježja njegove li~nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge, obilježja njegove li~nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge,obilježja njegove li~nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge,žja njegove li~nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge,ja njegove li~nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge, njegove li~nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge,njegove li~nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge, li~nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge,li~nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge,~nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge,nosti i ponašanja - ne odvojene jedne od druge, i ponašanja - ne odvojene jedne od druge,i ponašanja - ne odvojene jedne od druge, ponašanja - ne odvojene jedne od druge,ponašanja - ne odvojene jedne od druge,šanja - ne odvojene jedne od druge,anja - ne odvojene jedne od druge, - ne odvojene jedne od druge,ne odvojene jedne od druge, odvojene jedne od druge,odvojene jedne od druge, jedne od druge,jedne od druge, od druge,od druge, druge,druge,, nego zajedno i u cjelini: taštinu, koja je lišena kriti~nosti prema sebi samome; zajedno i u cjelini: taštinu, koja je lišena kriti~nosti prema sebi samome;zajedno i u cjelini: taštinu, koja je lišena kriti~nosti prema sebi samome; i u cjelini: taštinu, koja je lišena kriti~nosti prema sebi samome;i u cjelini: taštinu, koja je lišena kriti~nosti prema sebi samome; u cjelini: taštinu, koja je lišena kriti~nosti prema sebi samome;u cjelini: taštinu, koja je lišena kriti~nosti prema sebi samome; cjelini: taštinu, koja je lišena kriti~nosti prema sebi samome;cjelini: taštinu, koja je lišena kriti~nosti prema sebi samome;: taštinu, koja je lišena kriti~nosti prema sebi samome;taštinu, koja je lišena kriti~nosti prema sebi samome; oholost, koja je uvijek spremna potcijeniti drugoga; umišljenost, koja sve zna umišljenost, koja sve znaumišljenost, koja sve zna bolje od drugih i ne priznaje vlastite pogreške (a pogrešaka je sve više, neke su tragi~ne); samoljublje, koje ne trpi protivljenja, osobito pot~injenih (nesuglasnost samoljublje, koje ne trpi protivljenja, osobito pot~injenih (nesuglasnostsamoljublje, koje ne trpi protivljenja, osobito pot~injenih (nesuglasnost plaćaju gubitkom povjerenja ili položaja); despotsko ponašanje, koje ne dopušta despotsko ponašanje, koje ne dopuštadespotsko ponašanje, koje ne dopušta da se drugi ponašaju onako kako on ne želi ili njemu ne odgovara (portretist će zabilježiti da je u raznim prilikama nazivao pogrdnim imenima one koji su mu se, unato~ svemu, pokušali suprotstavili : “rulja”i “jalnuši”, “prodane duše” i “strani plaćenici” koji ubiru “Judine škude”, “stoka krupnog i sitnog zuba”, “ov~ad”, “gusani” i sl. – bestijarij koji opsjeda njegovu maštu vrlo je “znakovit”); sklonost sklonostsklonost obmanama u koje, naizgled, vjeruje, pretjerivanju od kojeg ne zazire , hvastanju kojeg se ne stidi (“hrvatsko ~udo”, “najuspješnija smo tranzicijska zemlja” i “regionalna sila”, naš “ugled u svijetu” je velik, “demokratski ustroj” zavidan ); samouvjerenost, koja rađa karikaturalne predodžbe o sebi i vlastitoj veli~ini, o svojoj “povijesnoj misiji” i, vjerojatno, genijalnosti (godi mu kad ga neuki smatraju u~enim, kad ga maleni proglašavaju “velikanom” te, osobito, kad dodvorni pisci i novinari udvorice to potvrđuju i ponavljaju); nadmenost, koja se nadmenost, koja senadmenost, koja se o~ituje u pozama i gestama naizmjenice strogim i komi~nim, koja povremeno

* Ovaj je “nacrt za portret” nastao za života Franje Tuđmana. Danas bi se mogao dopuniti mnogimOvaj je “nacrt za portret” nastao za života Franje Tuđmana. Danas bi se mogao dopuniti mnogim

stvarima koje donedavno nismo znali, tragi~nim i komi~nim. Poznato je, između ostalog, da je imao stalnu telefonsku vezu s Miloševićem i da su se, dok se vodio rat po Bosni, susreli mnogo puta (autor).

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

286

poprima obilježja manije ili paranoje (izražava se i na druge na~ine, koje ova kratka pripovijest ne može predo~iti); naklonost stanovitim oblicima predstave naklonost stanovitim oblicima predstavenaklonost stanovitim oblicima predstave ili parade, nagnuće nekim vrstama travestije ili ki~a (ki~ica portretista neće propustiti da oslika nakaradne odore i obrede predsjednikove garde, zvjerolike dodatke tradicionalnom hrvatskom grbu, neprispodobivu obnovu ustaške kune i ostale sli~ne stvari).

Franjo Tuđman se odlikuje, uza sve ostalo, neobuzdanim ambicijama i nepredvidivim promjenama. Bio je “najmlađim generalom Jugoslavenske narodne armije” (i to bi valjalo provjeriti, jer prema prilikama mijenja podatke i o sebi i o drugima). Veli~ao je rije~ju i djelom “Jugoslaviju koja je nastala kao rezultat vjekovnih težnji svih jugoslavenskih naroda”, isticao golemi zna~aj “jugoslavenskog iskustva”, uzdizao herojstvo “oslobodila~ke i revolucionarne borbe pod zastavom bratstva i jedinstva” te, s mnogo žestine, napadao “one kojima smeta Nova Jugoslavija”, “zajednica bratskih naroda” (sve su to navodi iz njegovih ranih radova). Kao “utemeljitelj hrvatske državnosti” i “otac nacije” odbacuje svaku pomisao na suradnju među Južnim Slavenima, onemogućuje pokušaje njihova pomirenja, nije~e ~ak i njihovo zajedni~ko porijeklo. Ne znamo je li on sam skovao pogrdni naziv “jugonostalgi~ari”, kojim se ~esto služi, kao što je prije, dok je bio oficir JNA, upotrebljavao kovanice poput “ustaškog mrakobjesja” i sl.

Kao ratnik nije ispalio ni metka - to potvrđuju njegovi drugovi, napominjući da se stalno bojao i neprestano klonio opasnosti. Portretist će vjerojatno pronaći fotografiju iz partizanskih dana, na kojoj ga vidimo kako leži potrbuške i objema rukama drži njema~ku strojnicu što su je drugi zarobili, iz koje se nikad nije usudio zapucati. Svjedoci se sjećaju kako ga je komesar 32. divizije, prilikom neprijateljskog napada na Bilogori, natjerao pištoljem da se vrati u rov kad se prepao i po~eo bježati glavom bez obzira. Neki od drugova, koji su ga bolje poznavali, protivili su se da mu se da spomenica borca od l94l. godine. Sa~uvana je i objavljena i jedna slika iz vremena kad je već postao na~elnikom Personalnog odsjeka u Partizanskom štabu u Moslavini: uz njega su trojica drugova u raskop~anim košuljama, zavrnutih rukava, ljeto je, nasmijani su, vedri, a on smrknut i ušiljen, u uniformi od glave do pete, zakop~an do grla, naoružan do zuba, utegnut kaišem - o kaišu “kašikara”, ru~na bomba zvana “kragujevkom”, koja nikad neće prasnuti; možda je ~ak bila od drveta, nadomjestak granate, kulisa rata, trofej neostvarenog ratnika. To je njemu sli~no.

Zeni~ke sveske

287

Kao mladi aktivist u pozadini denuncirao je pokrajinskom rukovodstvu obi~ne hrvatske domobrane, mobilizirane na silu, ~ak i svoga susjeda ili obiteljskog kuma, nazivajući ih (u popisu koji je sa~uvan u arhivima NOB-a) “ogavnim ustaškim krvnicima” i “hitlerovcima”. Nastojao je i na taj na~in steći povjerenje pretpostavljenih kako bi se domogao višega položaja. Kao predsjednik hrvatske države proglašava prave ustaše, izbjegle nakon drugog svjetskog rata u Latinsku Ameriku, “hrvatskim rodoljubima”

Kao novi predsjednik Hrvatske isticao je svoju privrženost Americi i Zapadu uopće, nudeći im odavno potrošenu ideju o “predziđu kršćanstva”. Kad su ga Zapad i Amerika po~eli tretirati kao drugorazrednu para-balkansku figuru, dužnu da se povinuje onom što se od njega traži, oduševljenje mu je splasnulo. Krajem 1998. godine zaprijetio je ~ak snagama SFOR-a pod zapadnoevropskom i ameri~kom upravom da će ih napasti zbog nekoliko kuća u opustjelom selu Martin Brod, ako mu ne prepuste taj djelić Bosne koji je kanio prisvojiti. Dotad se vjerovalo da su samo Sadam Husein ili Slobodan Milošević kadri izazivati na takav na~in velike sile. Razlika među njima je ipak u tome što se Tuđman više boji ja~ih i što ga, srećom, ja~i mogu lakše odvratiti od nauma: ustuknuo je ~im je mali odred stranih vojnika ušao, bez otpora, u spomenuto seoce.

Kao ilegalac u Hrvatskom zagorju tražio je od pretpostavljenih da mu šalju, za politi~ku izobrazbu partijskih kadrova, Staljinova djela. Kao vojnik Partije i sljedbenik “plamena revolucionarnog djela Titove epohe” (i to je navod iz njegovih vojnih spisa) bjesomu~no progoni drugove u Armiji koji nisu pravovremeno osudili staljinsku Rezoluciju protiv titoisti~ke “izdaje”. (Neki su od njih po svoj prilici završili u gulagu Gologa otoka.) U tom je imao osjetna utjecaja njegov osjećaj manje vrijednosti ili prikraćenosti u odnosu prema komandantima koji su, u neusporedivo težim okolnostima, vodili vojske i bili bitke: oni su njegov “ilegalni rad” u pozadini smatrali perifernim ili bezna~ajnim; tako su ga potcjenjivali, povrijedili su njegovu nezajažljivu taštinu. Može se pretpostaviti da je upravo zato - mnogo više zbog samoljublja nego iz odanosti prema drugovima - zapo~elo njegovo protivljenje određenim vojnim krugovima, srpskim i jugoslavenskim: veli~ao je zna~enje i zamah partizanskoga pokreta u Hrvatskoj da bi tako istaknuo svoje mjesto i ulogu u njemu. On je takav.On je takav.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

288

Kao jedan od voditelja kadrovske politike u posebnim službama Jugoslavenske narodne armije, na zadacima koji su povjereni samo najpouzdanijim i najprovjerenijim, onima koji se najstrože drže režimske i ideološke “linije” (zvanim “prjamoljinjejnije” u staljinisti~koj terminologiji), donosio je - i prenosio pretpostavljenim - sudove o tome koliko je koji oficir podoban, tj. privržen socijalisti~koj Jugoslaviji i njezinom vođi. Kao vođa hrvatske vojske optuživat će ne samo Jugoslavensku armiju kojoj je pripadao, nego ~ak i “djecu bivših jugoslavenskih oficira”, smatrajući ih sumnjivim licima i antidržavnim elementima.

Kao na~elnik Odjela personalne uprave i sekretar Komiteta Saveza komunista Politi~ko-upravnog sektora Državnog sekretarijata za poslove Narodne odbrane (u toj zvonkoj i trakavi~astoj tituli portretist će, možda, potražiti tragove njegova ukusa i stila), ambiciozni mladi general-major Franjo Tuđman okomljuje se na pristalice disidenta Milovana \ilasa. Kasnije, kad i sam bude proglašen disidentom, tražit će da se sastane s njim u Zagrebu ne bi li, uz pomoć \ilasovu, postao poznatiji u svijetu. To je njemu sli~no.

Kao državni poglavar potisnuo je i omalovažio predvodnike “hrvatskoga proljeća”, koji su se prije njega zauzimali za hrvatsku samostalnost i utirali mu put. Njegova opsesija da bude prvi u svemu i da sebe prikaže za~etnikom svega iskazala se u raznim prilikama: želio je, prema sloganu koji su ponavljali njegovi nekadašnji drugovi, biti “i nakon Tita Tito”, oponašajući maršalove lošije osobine na najlošiji na~in.

Kao bivši komunisti~ki funkcionar priznao je Titove zasluge za Hrvatsku (u tom pogledu blizak je srpskim nacionalistima, koji zamjeraju Titu upravo njegovo hrvatstvo i mrze ga najviše zbog toga). Ako to proturje~i povijesti i TitovimAko to proturje~i povijesti i Titovim izjavama - “ja sam Jugoslaven i ništa drugo ne mogu biti…, Jugoslaven po svom položaju a i po svome duhu” - utoliko gore po Tita i samu povijest.

Kao nekadašnji ljevi~ar rado se poziva na najvećeg pisca hrvatske (i jugoslavenske) ljevice Miroslava Krležu. Nakon što je intervenirao kod Tita da Tuđmana puste iz zatvora i prije nego što je prekinuo sve veze s njim, Krleža je savjetovao ovom posljednjem da se okani ćorava posla i posveti “historijatu otpora koji je hrvatski narod pružio okupatoru i Paveliću”. Posve suprotno tome, izlažući program svoje stranke i nastojeći njime privući što veći dio ustaške

Zeni~ke sveske

289

emigracije, Franjo Tuđman je proglasio Pavelićevu endehaziju “izrazom politi~kih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom”. I u tome se ogleda njegova veza s hrvatskom ljevicom. On je takav.On je takav.

Kao osniva~ Hrvatske Demokratske Zajednice povjerio je ~lanstvu da je već 1942. ili 1943. godine postao svjestan zla i zlo~ina koje komunizam u sebi nosi. To mu nije smetalo da još gotovo ~etvrt stoljeća nakon te fatalne spoznaje služi komunisti~kom režimu, da veli~a “pobjede narodnooslobodila~kog pokreta pod vodstvom Komunisti~ke partije” te da, u okviru te iste jugoslavenske partije, isti~e posebnu ulogu “komunista Hrvatske koji su stali odlu~no na stranu progonjenih Srba i Jevreja”, osuđujući bez milosti, ”dezorijentirane malograđanske nacionalne elemente” ( i to su doslovni navodi iz djela budućeg predsjednika). U tom pogledu „znakovit“ je i njegov pokušaj da tragi~no samoubojstvo rođenog oca i ubojstvo pomajke pripiše najprije ustaškim “križarima”, a zatim svojim komunisti~kim drugovima. To je njemu sli~no.

Kao zatvorenik koji je uživao osjetno blaži tretman od ostalih hrvatskih nacionalista, uspio je proširiti vijest da je prebolio ~etiri infarkta i pribaviti za to lije~ni~ku potvrdu. Napisao sam u tom ~asu otvoreno pismo i objavio ga: i sâm obmanut, obmanuo sam ustanove poput međunarodnog Amnestyja i P.E.N. cluba moleći ih da zaštite bolesnog Franju Tuđmana, bivšega partizana kojeg sam već prije branio kao svjedok pred sudom u Zagrebu, i zatraže njegovo oslobađanje. Nisam mogao ni zamisliti da će, unato~ “teškom sr~anom oštećenju”, jednoga dana igrati tenis sa svjetskim asovima. Niti da će njegov lije~ni~ki tim ustanoviti kako mu je srce savršeno zdravo. On je takav.

Kao autor knjiga koje se dijele, u propagandne svrhe, po međunarodnim sajmovima, može se usporediti s predsjednicima Sjeverne Koreje ili Libije. (Napomena za budućeg portretista: prijevodi i izdanja u inozemstvu potpomognuti su sredstvima neutvrđena porijekla; strani knjižari isti~u da im je prođa ništavna; autor pak izjavljuje da je upravo „od autorskih honorara“ kupio raskošnu vilu i stavio goleme uloge u banku, premda sve te honorare, izgleda, nije prijavljivao poreznim službama niti je plaćao na njih odgovarajući dug državi i narodu; umjesto objave prihoda i poreza, kao i objašnjenja pred javnošću koja je ostala zapanjena, mogli smo pro~itati izjave njegovih kancelarista).

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

290

U svom publicisti~kom radu uživao je povlastice i izdašno se njima koristio: u Armiji, napose u “Vojnoj enciklopediji” gdje je bio važnim urednikom i objavio – ajme! - možda svoje najbolje ili barem najjasnije tekstove, pomagali su mu suradnici niži po ~inu; kad je u nomenklaturi “samoupravnog socijalizma” postao direktorom Instituta za povijest radni~kog pokreta u Zagrebu, cijela su mu poglavlja pisali i dotjerivali podređeni pomoćnici; kao predsjednik, opet raspolaže u svom kabinetu ekipom koja ~isti od ideoloških zabluda i srbizama njegova prethodna djela, pripomaže mu da sastavi nova, potpisana njegovim imenom. Otkrića flagrantnih plagijata do~ekao je s prezirom: kriti~ari koji su objelodanili kako preuzima tuđe tekstove ne navodeći izvore i ne rabeći navodnike, nisu shvatili kolika im je važnost: kakva je ~ast da njihovi anonimni uradci nađu mjesta u tako velebnu djelu. Poslužio se 1999. godine navodom (vjerojatno ironi~nim) nekog nepoznatog stranog novinara - da dosad nije dobio Nobelovu nagradu samo zato što je Hrvat. To je njemu sli~no.

Kao glava države, ne ustru~ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove, glava države, ne ustru~ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove,glava države, ne ustru~ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove, države, ne ustru~ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove,države, ne ustru~ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove,žave, ne ustru~ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove,ave, ne ustru~ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove,, ne ustru~ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove,ne ustru~ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove, ustru~ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove,ustru~ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove,~ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove,ava se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove, se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove,se prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove, prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove,prisvojiti, na sli~an na~in kao i tekstove,, na sli~an na~in kao i tekstove,na sli~an na~in kao i tekstove, sli~an na~in kao i tekstove,sli~an na~in kao i tekstove,~an na~in kao i tekstove,an na~in kao i tekstove, na~in kao i tekstove,na~in kao i tekstove,~in kao i tekstove,in kao i tekstove, kao i tekstove,kao i tekstove, i tekstove,i tekstove, tekstove,tekstove,, sve ostalo što mu dođe pod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnim ostalo što mu dođe pod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnimostalo što mu dođe pod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnim što mu dođe pod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnimto mu dođe pod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnim mu dođe pod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnimmu dođe pod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnim dođe pod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnimdođe pod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnimđe pod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnime pod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnim pod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnimpod ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnim ruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnimruku. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnim. Drži da mu to pripada. Ne smatra se dužnimDrži da mu to pripada. Ne smatra se dužnim bilo kome polagati ra~una o svojim prihodima. Ne brine ga jesu li možda pare, kojima su ga obasuli uo~i i nakon stupanja na vlast, iz pavelićevskih sanduka, u kojima je odnijeto iz zemlje blago poubijanih Židova, ili su pak dio skromnih ušteda Hrvata, koji su u tuđini sanjali o vlastitoj državi, boljoj i civiliziranijoj od one ustaške. Popustljiv je i blagonaklon prema onima koji, ~ini se, znaju kad je, kako i koliko uzeo i dobio, koji su kadri ucjenjivati ga na najgori na~in pred Hrvatskom i svijetom, pred javnošću i poviješću, ukoliko ne postupi onako kako njima odgovara. Takvi trajno ostaju na položajima - njih vrhovnik ne mijenja onako kao što to ~ini s ostalima. (Vi~niji istražiteljskom poslu od pisca ovih redova imat će, vjerojatno, više mogućnosti da to jednoga dana temeljitije istraže i provjere.)

Savjetnici kojima se okružuje dužni su govoriti ono što od njih o~ekuje - ina~e mijenja savjetnike. (Koliko ih je promijenio!) Osobe koje su imale priliku(Koliko ih je promijenio!) Osobe koje su imale prilikuOsobe koje su imale priliku približiti mu se kažu da se ponekad šali. Moguće je zamisliti kakve su mu šale - smiješi se polovicom ustiju. Suvremeni svijet poistovjećuje sa svojom predodžbom o svijetu. Slobodne građane s podanicima. Sljedbenici mu nadomješćuju “podršku naroda”. Od pristalica stvara poslušnike. Nesuglasnost smatra izdajom. Neposluh pobunom.

Zeni~ke sveske

291

Malo ga stranih državnika posjećuje (šalju mu uglavnom pomoćnike da ga opomenu ili natjeraju da se drži obećanja ili dogovora). Još je manje onih koji ga pozivaju. Kad su mu po~eli spominjati ime na Međunarodnom sudu za ratne zlo~ine, proglasio je suradnike te ustanove Ujdinjenih nacija “politi~kim diletantima”. Bivši ministar vanjskih poslova susjedne države smatra da svojim držanjem “širi oko sebe antipatiju”. Dio te antipatije prenosi se, na žalost, i na zemlju koju predstavlja. Stavlja lentu s trobojkom preko pleća i prsiju ~ešće nego što to iziskuju službeni ceremonijali. Navla~i sve~ane uniforme na vojnim paradama. Drži pateti~ne govore kojima plješće njegova “sljedba”. To je njemu sli~no.

Uvjereni ateist sve do svojih najzrelijih godina postao je, došavši na vlast, vjernikom. Vidjesmo ga (pomozimo budućem portretistu kao suvremenici i svjedoci) kako na vjerski blagdan pjeva u crkvi zajedno s pukom: mrda usnama, mrgodi ~elo, mr~i lice, mrvi slogove, mrsi rije~i nabožne pjesme koje mu nisu dovoljno poznate - to se nije u~ilo ni u SKOJ-u, ni u Partiji. Vratimo se ponovo slikama, koje dopunjuju pripovijest. On je takav.On je takav.

Mlađahni oficir u odori Jugoslavenske narodne armije progurao se i ustobo~io uz Josipa Broza Tita prilikom fotografiranja (to tvrdi o~evidac koji mu je ina~e sklon, njegov drug iz NOB-a i komesar koji ga je primio u Partiju): želi da ostane ovjekovje~en uz Maršala, u Beogradu, na Dedinju. Prigodom beatifikacije hrvatskoga kardinala Alojzija Stepinca, šef države isturio se na sli~an na~in i našao sred sama oltara, uz bok Svetoga Oca, u svetištu Majke Božje Bistri~ke 1998. godine. Oni koji prate Papina putovanja po svijetu tvrde da se to nije dogodilo ni u jednoj od stotinjak zemalja u koje je Wojtyla putovao. (Napomena budućem portretistu: službeni izvori tvrde da je Predsjednik pohrlio na oltar nakon što mu je dao mig sam Pontifex; bilo kako bilo, u lai~koj demokraciji, tamo gdje su Crkva i Država doli~no odvojene jedna od druge, posko~iti na takav mig nije ni dostojno ni razumno. To je njemu sli~no.)

Kao agilni komunisti~ki publicist pisao je o „rimokatoli~koj crkvi koja je preko svojih vrhova u službi Vatikana i Rima“, okomio se na „crkvenu oligarhiju, naro~ito rimokatoli~ku, sa svojom klerikalnom organizacijom“ (to su opet doslovni navodi). U takvoj se optužbi podrazumijeva, o~ito, da je na ~elu „crkvene oligarhije“ bio Alojzije Stepinac, već osuđen od komunisti~ke vlasti, da je na „vrhu“ u Vatikanu ili Rimu bio Sveti Otac, a u prezira dostojnoj „klerikalnoj organizaciji“ i sam hrvatski

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

292

kler. Tako je tadašnji armijski agitator još jednom potvrdio osudu i samoga kardinala, i Rimokatoli~ke crkve u Hrvata, i hrvatskoga svećenstva. Kad nakon svega toga pobožno sudjeluje u beatifikaciji, valja se pitati o ~inu pokajanja i zasluzi pokore. Bog je milostiv – oprost je dostupan. Dovoljno je da ga grešnik zatraži. Nismo ~uli rije~i ispovijedi. One su izostale. On je takav.One su izostale. On je takav.On je takav.

Kao militantni antiklerikalac u redovima KP i SKJ isticao je ne samo “izdajni~ku” ulogu Crkve (“naro~ito rimokatoli~ke”, dodavao je da ne bi bilo zabune); kao predvodnik Hrvatske Demokratske Zajednice izjavio je pak da je njegova stranka i država kojoj je na ~elu u “punoj suglasnosti s Katoli~kom crkvom”. U prethodnom razdoblju, u suglasnosti s ideologijom na snazi, suprotstavljao se “dekadentnim pojavama”, koje je osudio i drug Ždanov; danas na sli~an na~in upozorava da mu je cilj upravo “oživotvorenje kršćanske civilizacije na na~in koji se suprotstavlja dekadentnim pojavnostima”. Valja priznati da u njega ima i dosljednosti: “dekadencija”, i prije i poslije, ozna~ava one koji “druk~ije misle” - inakomislja{~ije. To je njemu sli~no.

Doktor znanosti obranio je tezu kojoj su autorstvo osporili najozbiljniji znanstvenici. Malograđanin iz Velikoga Trgovišća traži da mu se uz ime i predsjedni~ku titulu uvijek navede i doktorsko zvanje -“dr.” ( stavio ga je ~ak i na kraju ~estitke Papi povodom dvadesetogodišnjice pontifikata). Nitko od onih koji su mu najbliži i koji se vrzmaju oko njega nije se usudio upozoriti ga da je to neprili~no ili provincijalno, da protuslovi dobru ukusu. Pogotovo ako se zna da mu je doktorat skroman i sporan, da neke njegove dijelove i nije sam napisao.

Svoja prva znanja iz povijesti stjecao je u trgova~koj školi i na vojnim kursevima. Svoju publicistiku proglasio je povijesnom znanošću, tražeći i od drugih da je takvom smatraju. Njegove stilizacije - naslovi “Svedobna sveudiljnosta genocidne ~inidbe”, “Usudbene povijesnice”, izri~aji poput današnjeg “zlosilja” ili ju~erašnjeg “mrakobjesja” - poti~u više na zabrinutost zbog stanja duha nego što upozoravaju na sprdnju s jezikom. Re~eno je davno već:”Re~eno je davno već:”Stil je sam ~ovjek”. On je takav.

Povjesni~ar koji je u Turskoj prvi put vidio hetitski spomenik nalik na hrvatski grb, “šahovnicu” kakvu su od Apenina do Levanta upoznali i prihvatili mnogi narodi i razna plemena, zaklju~io je - ne pitajući za mišljenje heraldi~are - da su Hrvati srodni s Hetitima: “korijene nalazimo na podru~jima europskog i

Zeni~ke sveske

293

azijskog kontinenta sve do u daleku ~etiritisućljetnu prošlost” ( time implicite podržava i teoriju ekstremnih nacionalisti~kih krugova, koji tvrde da Hrvati nisu ni južnoslavenskog niti uopće slavenskoga porijekla, nego iranskoga - neki to smatraju hrvatskom ina~icom kosovskoga mita). S takvim mitološkim pogledom na prošlost i povijest, nije teško ustvrditi da su i naši bosanski muslimani “povijesno, govorno i geopoliti~ki izvorno pretežito Hrvati” (ako se netko upita zašto je onda dan nalog da ih se napada i progoni po Hercegovini i dijelu Bosne, neka sam traži odgovor na to). Marksisti~ku podjelu na klase, koja je bila credo njegove skojevske mladosti, zamijenio je diobom na “stališe”,vrlo sli~ne Musolinijevim “korporacijama”, te zadužio svog bliskog suradnika ( ina~e maestra za nogomet i operetu) da tu ideju ne samo razradi nego i primijeni na hrvatsku stvarnost. To je njemu sli~no.

Franjo Tuđman je ušao u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti zahvaljujući svom položaju i utjecaju, a ne znanosti ili umjetnosti. Znanstvenik koji u svojim djelima mijenja podatke ili ocjene od jednog izdanja do drugog, koji je dužan ispri~avati se narodu židovskome zbog nanijete mu uvrede. Intelektualac koji se ne libi izjaviti na javnom skupu kako mu žena „nije ni Židovka ni Srpkinja“. Diletant koji se dohvatio nebuloznih teorija o „sukobu civilizacija“ i pokušava, uz njihovu pomoć, opravdati posezanja za Bosnom i Hercegovinom. “Filozof povijesti”od kojeg zaziru povjesni~ari, kojem se podsmjehuju filozofi. Državnik od kojeg okreću glavu šefovi najvećih država. “Demokrat zapadnoga tipa” koji izvrgava ruglu demokraciju: poput isto~nih satrapa postavlja i skida ministre savjetnike - i svoga vlastitog sina postavio je i skinuo kad mu se svidjelo. On je takav.

„Beskompromisni borac“ koji se pokazao spremnim na sve vrste nagodbi, ~ak i s fašistima protiv kojih se borio u ratu, nad ~ijim se zlo~inima gnušao: „nakon stvaranja NDH i preuzimanja vlasti od ustaških, emigrantskih, frankova~kih, klerikalnih elemenata na ~elu s ‚poglavnikom‘ Antom Pavelićem... ustaški zlikovci zapo~eli su od prvog dana bjesomu~an progon naprednih ljudi“(opet navodi, reći ćete - ne treba ih više). S jedne strane, pozvat će se na antifašisti~ke tradicije i tražiti da se one unesu i u Hrvatski ustav; s druge će proglasiti svojim „najboljim ministrom“ ~ovjeka koji ne krije da je ustaša. Antifašist pod ~ijom se vlašću ruše i oskvrnjuju spomenici žrtvama fašizma; koji je ~ak dopustio da se , u samu središtu hrvatske prijestolnice, promijeni ime i Trgu žrtava fašizma; koji se ne ustru~ava izjaviti da je izru~enje upravitelja ustaškog konc-logora u Jasenovcu,

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

294

jednom od naj~udovišnijih u Evropi, ”nametnuto Hrvatskoj”; koji povrh svega kani pomiješati kosti fašista i antifašista koji su se protiv njih borili, onako kako je to u~inio generalissimus Franco, njegov uzor. To je njemu sli~no.

Njegova nezajažljiva želja da bude hvaljen i slavljen, da se marno i harno gaji “kult li~nosti” njegove, jedva da ima premca. Dva predsjednika Hrvatskoga državnog Sabora - N. Mihaljević i V. Pavletić - izgovorili su ili ispisali, na tribini ili u glasilu koji izdaje predsjednikova stranka pod naslovom “Državnost”, laude kakve su se rijetko ~ule i vidjele nakon smrti Staljinove, Maove ili Hoxhine: on nije samo “velikan cjelokupne hrvatske povijesti”, nego je ~ak i “filozof povijesti”; “dominantne su mu osobine”, po njima, “pravdoljublje, slobodoljublje, istinoljublje, rodoljublje”; on je “moreplovac ~iji je brod izložen naletima orkana”; misli mu krasi “punoća sadržaja ~esto zapaljena neodoljivim domoljubnim duhom nemira”; odlikuje se “dirljivom ~istom emocionalnošću i suptilnom blagošću”. Takvoj verbalnoj pomami odaju se i drugi ~elnici, niži na hijerarhijskoj ljestvici. Potpredsjednik njegove stranke, zvani [eks, spominje 1998. godine “žezlo”, koje Tuđman drži u ruci predvodeći hrvatski narod. Nedostaje mu još samo kruna. Jednima je “stvoritelj Hrvatske”, drugima “najvažnija li~nost dvadesetog stoljeća”. Uspoređuju ga s Washingtonom i Bismarckom, Cromwellom i de Gaulleom i vjerojatno drže da će mu povijest odati veće priznanje od onog koje oni uživaju. Dva svećenika - Don Ante i fra Duka - vide u njemu novoga “Isusa”.Dva svećenika - Don Ante i fra Duka - vide u njemu novoga “Isusa”. Kroni~ar hrvatske demokratske Zajednice zaklju~uje da je “Tuđman najveći Hrvat svih vremena, ovozemaljski hrvatski Bog” (dr. N. Kujunđić).N. Kujunđić).

Amen.

Postupno se otkrivaju novi podaci o njegovoj suradnji s dijelom hrvatske emigracije koja se vezala za Pavelićevu Nezavisnu Državu Hrvatsku, o podršci i pomoći koje mu je ona pružila. Te ~injenice upotpunjuju lik i djelo Franje Tuđmana. Saznali smo napokon s kim je osnivao svoj pokret, tko mu je i na kakav na~in stvarao uvjete i utirao put: tri boravka u Kanadi krajem osamdesetih godina, za koje je, po svemu sudeći, znala jugoslavenska tajna policija (nastojala je vjerojatno kompromitirati bivšega generala i zato~enika); javna predavanja u hrvatskom „pastoralnom središtu“ franjevaca u Norvalu, kraj Toronta; dogovori u tom ogranku hercegova~ke Crkve sa župnikom (Ljubom Krasićem), jednim od vođa politi~ke emigracije, svećenikom koji se više isticao svojom mržnjom

Zeni~ke sveske

295

prema komunistima nego kršćanskom „ljubavlju prema bližnjem“; veza s ljudima kao što su agilni elektri~ar Ante Beljo i lukavi ugostitelj Gojko [ušak (koji se predstavljao kao „u~itelj iz Ottawe“) - obojica sljedbenici ekstremne ustaške ideologije i luburićevske ideje o pomirenju fašista i partizana, radi uspješnije borbe protiv Srba; među takvim ortacima nema ni jednog intelektualca, recimo predstavnika hrvatskih demokratskih stranaka između dva rata, poput HSS-a, koje nisu kompromitirane suradnjom s ustaštvom. Sa~uvane su, međutim, ovaj put i objavljene, karakteristi~ne fotografije: Franjo Truđman u Norvalu, široki i zadovoljni osmijeh mu je na ustima, kao da oponaša ameri~kog kandidata na predsjedni~kim izborima. Jednom je htio biti nalik Titu u maršalskoj uniformi, drugi put Washingtonu u povijesnoj pozi, treći put mitu koji je stvoren po njegovu ukusu, u koji je sam povjerovao. On je takav.

Uspio je odcijepiti hrvatsku državu tek nakon što ju je miloševićevska soldateska odgurnula iz Jugoslavije. Ostavio ju je lišenu dostojanstva i poštovanja, bez onog što je imala prije njega. U prošlosti koja joj nije bila laka okradala su je carstva i kraljevstva, savezništva i zajedništva: nitko kao njegova stranka i vladavina. Premda mu je najuža obitelj nacionalno izmiješana, uspio je “etni~ki o~istiti” lijepu našu domovinu, kao nitko prije njega, više i temeljitije nego oni koji su urlikali: “bjež’te psine preko Drine”. U analima će ostati zabilježeno: prihvatio je na kraju uvjerenja posve suprotna onima koje je isticao na po~etku, u godinama svoga uspona, opredijelio se za ono protiv ~ega se u većem dijelu života borio i što je na sav glas osuđivao. Porekao je svoje nazore i stavove, sebe sama. To je najgore što se možePorekao je svoje nazore i stavove, sebe sama. To je najgore što se može dogoditi li~nosti koja želi biti povijesnom. Opravdavanje zlodjelâ tuđim zlodjelima, makar i gorim i većim, povijest ne prašta i ne poštuje. U ime hrvatstva nastojao je pod~initi Hrvatsku svojoj samovolji. U tome je, unato~ svemu, tek djelomice uspio. Taj ga je neuspjeh, vjerojatno, više mu~io nego išta drugo.

To je njemu sli~no. On je takav. Prijetvoran i patvoren, prevrtljiv, površan, preuzetan i potkupljiv, gramziv, nadmen i nametljiv, nasrtljiv, nepouzdan i neodmjeren, autoritaran, egocentri~an, samouvjeren, samovoljan i sebeljubiv, umišljen i beskrajno, beskrajno tašt - Franjo Tuđman.

Sve će to uzeti u obzir onaj tko se lati njegova portreta. Neće mu biti teško ocijeniti ono što se dogodilo nakon njegova dolaska na vlast : državu kojom bezobzirno vlada jedan ~ovjek i njegova stranka, lišenu demokracije i pravosuđa,

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

296

lai~nosti i tolerancije, politiku koja se upustila u osvajanje tuđega teritorija, primitivni populizam i kruti centralizam, autoritarnost i autokraciju, civilizacijski nazadak i gospodarsku propast, zaduženost i besposlicu, gubitak povjerenja u zemlji i isklju~enje iz tokova evropske integracije, osiromašenje naroda i rasprodaju narodne imovine, bezobrazan nepotizam i besprimjerno bogaćenje, srozavanje ugleda Hrvatske ~ak i u o~ima onih koji su joj bili najbliži i prvi pritekli u pomoć.

Nezavisna Država Hrvatska, osnovana 194l. godine uz pomoć stranoga fašizma, bila je kopile. Današnja bi Hrvatska, pod njegovom vlašću, mogla ostati nedonoš~e. Ovi su redovi napisani sa željom da tome ne bude tako. Prijedlog da podnese ostavku, upućen već prije, podnosim ponovo.

Sama ~injenica da postoji u susjednoj Srbiji vođa, politi~ar i državnik još gori , opakiji i ‘krivlji’ - kriv i pred svijetom i pred samim srpskim narodom, koji je također stradao, osramoćen zlo~inima što su po~injeni u njegovo ime i izopćen iz zajednice naroda - ne opravdava Franju Tuđmana ni~im i ni u ~emu. Danas se o hrvatskim poslima odlu~uje u Hrvatskoj, o srpskim u Srbiji. Svatko odgovara za sebe i za svoje: ”svoji smo na svome”.

Svaka od ovih opaski dala bi se proširiti, pojasniti, potkrijepiti. No to će biti stvar savjesti onog tko bude pravio portret u prirodnoj veli~ini, a ne samo nacrt za nj. Bit će to posao same povijesti.Bit će to posao same povijesti.

Na “smetlištu povijesti” naći će se mnogo više od onog što je ovom prilikom tek nagoviješteno.

P.S. Ovaj je “nacrt za portret” napisan za `ivota Franje Tu|mana. Danas bi se mogao dopuniti mnogim stvarima koje donedavno nismo znali, tragi~nim i komi~nim. Poznato je izme|u ostalog da je imao stalnu telefonsku vezu s Milo{evi}em i da su se, dok se vodio rat po Bosni, susreli mnogo puta.

Poratni bosanski krajolici: na ��0 strana fotomonografije My Lovely Bosnia (Moja divna Bosna) {vajcarski fotograf Christian Schwager plasirao je ��� fotografije u boji, koje su godinama nastajale na sjeveroistoku Bosne. Krajolici su na prvi pogled skoro idili~ni, no „smetnje“ na njima odaju pa`ljivom posmatra~u da se radi o minskim poljima ili masovnim grobnicama, dakle o jezivim, a ne idili~nim mjestima. U knjizi su zastupljene i pjesme bh. knji`evnika, koji su stihovima odgovorili na neke svoje krajolike: Antun Branko [imi�, Musa Ćazim Ćati�, Petar Ko~i�, Mak Dizdar, Stevan Tonti� potpisali su pjesme o bolu, ~e`nji ili mirenju sa kona~no{�u. U uvodnom eseju, koji je pored novosadskih Polja ekskluzivno ustupljen Zeni~kim sveskama autor i ujedno novi ~lan redakcije je, reaguju�i na fotografije Christiana Schwagera, pisao o Crnom vrhu, mjestu koje je u njegovom kalesijskom zavi~aju bilo na glasu erotskog igrali{ta sve dok ga nije izobli~io krater sekundarne grobnice. Osim u originalu svi tekstovi su i na engleskom i na njema~kom.

Ch

ristia

n Sc

hwag

er, C

rni v

rh II

Ch

ristia

n Sc

hwag

er, C

rni v

rh I