Josip Milićević, Pazin

Ž I V O T I G O S P O D A R S T V O N E K A D A Š N J E G S E L A Z A I L A *

Selo Zaile postojalo je na području zapadnog Papuka, iznad doline rijeke Pakre. Bilo je to planinsko selo, kakvo susrećemo u dinarskom a ne slavonskom području, pa su i sami mještani za sebe govorili da su Zaplaninci i da se razlikuju od ostalog stanovništva.

Selo je postepeno zamiralo u više navrata, iseljavanjem stanovnika od 1945. godine do potpunog iseljenja. Stanovnici ovog ustaničkog sela godinama su se nadali da će dobiti električnu rasvjetu, vodu i putove, ali su ukidanjem šumske pruge 1967. godine konačno ostali bez ikakvih komunikacija. Do prodavaonice ili zdravstvene stanice u Siraču trebalo je pješačiti i više od tri sata. Zbog udaljenosti sela od prometnica i izoliranosti, jer je posvuda bilo okruženo šumom i brdima, nije bilo opravdano graditi putove i objekte infrastrukture za tadašnjih 15 domaćinstava, kada je ionako u mladih postojala tež­nja za odlaskom u grad. Općina je svakom zainteresiranom u zamje­nu za njegovo davala adekvatno zemljište u selu koje si je odabrao. Do 1975. god. odselile su se sve obitelji, duže vremena ostao je samo jedan usamljeni starac, i tako je nestalo Zaila.

Naziv Zaile označava selo ali i brdo na kome se ono nalazi. Sami mještani izgovarali su ime sela na dva načina: Zaile i Zailje (u Zaila-ma ili u Zailju), dok se u dokumentima i kartama susreću nazivi Zajle i Zajile. Etnik je: Zailčanin, Zailčanka i Zailčani. Stanovništvo je bilo pravoslavne vjere i prema legendama nastalo je u vrijeme intenzivne akcije za pounijaćenjem srpskog stanovništva u ovim područjima.1

Iako je nastalo na vrhu brda u nepristupačnom šumovitom kraju, selo Zaile razvijalo se do II. svjetskog rata u tri povezana zaselka: Janjoši, Gostimiri i Marici. Kazivači govore da su svi živjeli u za-

* Terenska istraživanja vršio sam 1966. i 1967. god. s kolegicom dr. Vesnom Culinović-Kanstantinović, pa je ovaj sažeti tekst vezan uz kolegičin prilog iz ovoga zbornika i obadva su prvi prikazi tradicijskog života nestalog sela Zaile.

1 Radomir M. Grujić, Pakračka eparhija, istorijsko-statistički pregled, Spo­menica Vladike pakračkog Mirona, Pakrac 1930, str. 108—185.

397

družnim obiteljima, ali katastarski podaci i spisi Kotarskog suda u Daruvaru, kod koga su oko 1957. god. vodene rasprave za brisanje zadružnog svojstva, pokazuju da je bilo samo 12 obiteljskih zadruga. Budući da je selo u II. svjetskom ra tu tri pu ta bombardirano i neko­liko puta paljeno, poginuo je i znatan dio stanovništva. Selo Zaile bilo je predstraža partizanske bolnice u Zvečevu i njegovi su stanov­nici aktivno sudjelovali u NOB-u. Zbog svih t ih izmjena u životu sela nije bilo moguće utvrditi koje su zadruge formalno a koje stvar­no podijeljene, no i poslije 1957. god. održavani su neki oblici zajed­ničkog života. To se očituje u položaju i načinu gradnje pojedinih objekata, a tako i u oblicima gospodarstva koje se u doba našeg istra­živanja još uvijek odvijalo prema strogim tradicijskim normama. Ra­di toga smatramo bitnim prikazivanje tradicijskih oblika života i gospodarstva sela Zaile.

Život i gospodarstvo Zaila slični su opisima što su ih 1783. god. u svojoj knjizi dali Matija Piller i Ludovik Mitterpacher.2 Oni su to­kom svoga putovanja obišli Daruvar, Pakrac i Sirač, pa su vjerojatno dali opise i iz ovoga područja ali nisu naveli točne lokalitete. Stoga ne možemo usporediti naše zapise s njihovim podacima, a uz to opseg ovoga priloga, u kojem želimo dati prve podatke o selu kojega više nema, ne dopušta da izvršimo temeljitije usporedbe s okolnim pod­ručjem, iako materijal pokazuje neke specifičnosti tradicije karak­teristične ponajviše za naša dinarska područa. Jedino ističemo da su i selima oko Zaila, u kojima je veći utjecaj slavonske tradicijske kutlure, postojala društva ili kućanstva, t j . zadružne obitelji, što je utjecalo na stvaranje sličnog gospodarstva i organizacije rada kakvu smo zabilježili i u Zailama. Transformacijom života u okolnim selima nastajale su izmjene koje smo zabilježili i u Zailama, ali kao kasniju fazu istoga procesa. Ipak, pojedina se obitelj u različitim vremenskim razdobljima bavila različitim oblicima gospodarstva, a slično se do­gađalo i sa čitavim selima, pa je i u Zailama nekada najvažnije sto­čarstvo zamijenjeno poljodjelstvom i drugim oblicima dopunskog privređivan] a.

NAČIN STANOVANJA I ŽIVOTA

U vrijeme zapisivanja ovih podataka 1967. godine u selu je bilo kuća sa 2 — 6 soba, pa su stariji kazivači govorili kako su u prošlo­sti najčešće imali samo po jednu. Ljeti su spavali u sijenu ili u bačvi ispod kakva stabla, a zimi u glavnoj zadružnoj sobi, na podu, čak i bez prostr te slame, samo bi prostrli kakvu ponjavu, a umjesto jas tu­ka pod glavu stavili kakav odjevni predmet. Po cijelu noć se u toj sobi zimi ložila vat ra u velikoj zidanoj peći »sa petnjacima« zvanoj gluvara, pa tako nisu ni koristili pokrivače. Peć je bila u sobi a ložila

2 Tomo Matić, Narodni život i običaji u Požeškoj županiji krajem osamna­estoga vijeka, Zbornik za narodni život i običaje, knj. 35, Zagreb 1951, str. 5—27.

398

se iz kuhinje. Ako je neka žena trebala roditi, u zapećku te sobe ponjavama su ogradili manji prostor zvan babinjara. Tu je rodila i ostala s djetetom šest tjedana. Nije smjela izlaziti da je ne bi vidio netko od muškaraca a posjećivale su je samo žene i donosile kakvo bolje jelo. Prostor babinjare bio je mračan ali nije bilo svjetlije ni u ostalom dijelu sobe koja j e imala tek poneki veoma mali prozor. Ipak, kazivači smatraju da je to bilo zdravije za rodilju i dijete, nego što u novije vrijeme već sedmi dan rodilja s djetetom sjeda za stol, za­jedno s ostalim ukućanima.

Dok su živjeli zadružnim životom, glavna kuća imala je dvije ili tri prostorije. Bila je to soba i ognjanka (kuhinja). U kuhinji je bio poseban prostor zvan mlječar, a kod nekih je to bila posebna prosto­rija, u novije vrijeme zvana špajz. Kažu da su neke kuće imale i jednu malu sobicu u kojoj je spavao samo starješina zadruge. Neki bračni parovi imali su male kućice — postelje u kojima su spavali i držali svoju odjeću i ličnu imovinu. Kako je u jednoj zadruzi bilo i do 40 članova, glavna kuća je bila velika, ponekad duga i do 15 me­tara, pa je i glavna soba bila duga 8—10 metara. Nije služila samo za spavanje, nego su u njoj imali veliku četvrtastu trpezu (stol) za kojom su jeli odrasli članovi a djeca na podu.

Unutrašnjost kuće, građene od balvana ili pletera oblijepljene gnjilušom (ilovačom), nisu krečili, nego su za svetkovine uzeli bijele ilovače, rastopili je u vodi pa dlanom premazivali zidove, a naročito u kuhinji zagaravljenoj od otvorenog ognjišta.

Hrana se kuhala u bakrenom kotliću obješenom o veruge iznad ognjišta. Pr ipremala se jednostavna hrana, najviše s mliječnim pro­izvodima, zatim kupus ili grah s mesom, krumpir pečen s korom na ognjištu ili kuhan u komadima, dok kazivači ističu kako se danas pr iprema od krumpira i kupusa desetak različitih vrs ta jela, kao i druga jela koja su prije bila nepoznata. Prije su se najviše jeli žganjci i raženi k ruh u kome se mogla osjetiti usitnjena pljeva i slama. Jeli su iz drvenih posuda drvenim priborom. Stariji pričaju kako je često vladala oskudica u svemu, a kada nisu imali soli umjesto nje su kori­stili pepeo od bukova drveta. U takvim uvjetima bilo je teško pre ­hranjivati mnogočlanu obitelj i veliki broj djece, pa je više kazivača, pri razgovoru o nekadašnjem životu, spomenulo kako je jednoga od njih, rođenog kao petnaesto dijete, majka pokušala ugušiti da ne bi u kući imala još jedna gladna usta.

U prošlosti, kada su počinjali gradnju kuće, za osiguranje sreće i blagostanja ukućanima, stavljali su na svaki ugao po jedan kovani novac. Nije to morao biti starinski nego novac koji se nalazio u opti­caju. Kada je dovršena gradnja i postavljeni rogovi za krovište, na štapove se objesi toliko peškira koliko ima majstora i to je poklon za njih. Drugi kažu da su znali staviti po jedan ručnik na krajeve i na sredinu krovišta, pa je ručnik pripao majstoru koji je prvi dovršio svoju dionicu krova i došao do njega. Nakon potpunog dovršenja kuće

399

dolazio je pop na »sveštenje«. Ipak su češće nastojali iskoristiti prili­ku da se to sveštenje obavi prilikom proslave krsne slave, da ne bi bio poseban trošak.

Kuće i gospodarski objekti prije II. svjetskog rata uglavnom su bili pokriveni slamom, ali su postojali i krovovi od šindale (šindre), kakvi su u posljednje vrijeme bili na kokošinjcu ili drugom manjem gospodarskom objektu. Budući da je pokrivanje krova slamom pra­stari način pokrivanja, čudna je tvrdnja kazivača da u Zailama to nitko nije znao raditi, nego je dolazio Petar Marković iz Grahovlja-na, od njega su to naučili pojedinci iz Zaila i kasnije nastavili to raditi. Ali, već oko 1965. god. prestali su to raditi pa je jedino još štagalj Save Marica bio pokriven ritkom — slamom. Naziv ritak oz­načava raženu slamu, ali i samo jedan rukovet a i čitav slamnati krov. Rukovet slame se prvo poravna podrezivanjem sa obje strane a zatim se rukoveti slažu od lijeva prema desnoj strani krova i od dna prema vrhu. Pri tome se zbijaju, slažu jedna na drugu, vežu za krovnu letvicu uzetom od slame a konačna debljina krova iznosi oko 20 centimetara. Smatra se da takav krov može trajati 4—5 godina ali i 20—30 ako se nalazi iznad kuhinje ili prostorije u kojoj se loži vatra pa dim impregnira slamu. Godine 1947. u Zaile su došli ciglari iz Obriježa i ovdje su izrađivali ciglu, pa su se kuće počele zidati ci­glom a time se uvelo i pokrivanje krova crijepom.

Svi objekti u sklopu jednog domanćinstva i jednog dvorišta čine stanje. Tu je kuća, štala i štagalj najčešće pod zajedničkim krovom, a uz to je: ambar, svinjac, kokošinjac, kotac i pljevnjak. Umjesto nekadašnjih torova za ovce, koji su bili dalje od sela, poslije rata po­čeli su u dvorištu zidati ovčare ili naslone. Kuće i objekti građeni nakon podjele obiteljskih zadruga ne samo da su građene drugim materijalom nego imaju drugačiji izgled i unutrašnji raspored pro­storija.

U zadružnim obiteljima bio je drugačiji svakodnevni život i rad samim time što je postojala stroga podjela rada. Muškarci su obav­ljali teže poljodjelske poslove a nekoliko je čobana čuvalo ovce, koze, goveda i svinje. Nekada su se u tome zamjenjivali ali je bilo više slučajeva da je pojedini bio pastir čitavog života. Žena je u zadruzi imala najviše posla kada je na nju došao red da tjedan dana bude poreduša. Pored kuhanja i dijeljenja hrane ona je morala donositi vodu i drva, što je također išlo među teže poslove. Svi kazivači sma­traju da je u zadrugama život bio lakši, da djeca nisu morala raditi teže poslove, a sada čim dođe iz škole roditelji gone dijete na neki posao i nema vremena za učenje.

Promjene u načinu života u novije vrijeme posebno su olakšale ži­vot seoskoj ženi. Govori se o nekadašnjem napornom životu žena koje su često bile toliko umorne da su koristile svaki prekid u poslu kako bi naslonjene glavom na preslicu odspavale barem koju minutu. Usta­jale su kada se jave prvi pijetlovi jer nisu imale satova budilica, a »danas žena ima sat i na ruci a ne samo u kući«. Tako su se čak i

400

zimi dizale u tri sata ujutro i odmah počinjale posao: jedna prede, druga prepreda, treća tkaje ili šije neki odjevni predmet. Za rasvjetu služila im je lučka ili lučica — komad drveta omotan pređom i umo­čen u loj. Zatakli su to u kakav panj da stoji uspravno a prilikom gorenja nastajalo je i malo topline koju su koristile da si zagriju ru­ke. Tako su se bavile izradom tekstilnih predmeta od prosinca do ožujka ili travnja, do početka poljodjelskih poslova u kojima su mo­rale isto tako davati najveći udio. Pojedine žene zadržale su narodnu nošnju sve do najnovijih dana, dok su je muškarci napustili uglav­nom poslije ili u doba drugoga svjetskog rata. Koliko se teško pri­hvaćala svaka novina vidi se iz zgode o uvođenju muške tvorničke odjeće. U Zailama se priča zgoda iz 1914. godine kada su naišla dva »proljetnika« (šumska radnika koji su radili od proljeća do jeseni), a koji su bili u crnom, tvorničkom odijelu. Dva Zailčana koja su tu čuvala svinje odmah su se uklonila stotinjak metara od puta, jer im je to odijelo »zaudaralo«, jer su oni u to doba nosili ljetnu odjeću od konoplje.

POLJODJELSTVO Pored naglašene težnje da se istaknu prednosti nekadašnjeg zadruž­

nog života u kazivanju Zailčana vidjela se i kritika nekadašnjeg na­čina rada. Još i u nedavnoj prošlosti zemlja se veoma slabo obrađi­vala pa su i prinosi bili veoma mali. Ali, ni to nije značajka samo ovoga sela jer smo i u drugim selima oko Daruvara zabilježili kako se stariji kazivači sjećaju upotrebe drvenog pluga, ručnog sađenja kukuruza i nepoznavanja bilo kakvih suvremenih agrotehničkih mje­ra. Kazivač Stanko Janošević (r. 1906) pričao je kako je prije I. svjet­skog rata njegov djed u Zailama sa suprugom i četiri oženjena sina obrađivao 8 jutara zemlje i jedva su to uspijevali obraditi, jer nisu blagovremeno i dobro obrađivali zemlju. Orali su drvenim plugom samo jednom godišnje, malo pobranali drvenom drljačom, motika-ma kopali rupe i ručno sadili kukuruz te nakon izvjesnog vremena okopali motikom i nagrnuli samo one kukuruze koji su iznicali a u međuprostorima je ostajala trava koja je kasnije gušila kukuruz. Sto­ga su stabljike bile niske, klipovi maleni i jako slab urod. Iduće godine na tu njivu su sijali raž ili vrlo malo pšenice jer je i pšenica davala slab prinos. Treće godine ostavljali su zemlju na ugaru. Za razliku od toga kazivač Stanko kaže kako on sada istu površinu od 8 jutara zemlje obrađuje sa svojom suprugom, ore i gnoji 3—4 puta godišnje, ore željeznim plugom, željeznom branom prebrana nekoliko puta, ku­kuruz okopava i nagrće plugom jer je posijan u redove, te ima do­voljno žita i može jesti bijeli kruh. Njegov je djed morao kupovati žito i jesti crni kruh kojega nikada nije imao dovoljno.

Na isti način su se slabo obrađivale i ostale žitarice. Raž ili pšenicu sijali su ručno iz »prtene torbe« na uzoranu zemlju koju su motikom »kovanicom« samo malo usitnili, a tek nakon sijanja malo su pobra­nali.

26 ZBORNIK N. ž. o. 401

Kada je izniknuo kukruz, između redova posijali su grah i tikve, »bundeve i misirače«, jer su njihove »špice« nosili na preradu u Sirač u olajnicu (uljaru) za izradu ulja.

Ako je nakon sjetve zemlja bila vlažna, da ne bi sagnjilo sjeme trebalo je zemlju »projarčiti« — izorati jedan jarak kojim će otjecati suvišna voda. Nakon završetka svih sjetvenih radova zakolje se pe-ruče (pijetao ili kokoš) i pripremi bolja večera za sve koji su poma­gali u radu.

Kada se dovrši okopavanje kukuruza, načini se vijenac od cvijeća, njime okiti veća stabljika kukuruza i donese u selo, stavi na jedan stupac dvorišne ograde kako bi svi vidjeli da je taj rad u tom doma­ćinstvu već dovršen. Inače su u polja s kukuruzom i repom morali postavljati strašila da im jeleni ne bi sve pojeli.

Kazivači su nerado govorili o proricanju rodnosti te jedino kažu da se gledalo na 12 dana između katoličkog i pravoslavnog Božića, i vjerovalo da će mjeseci u kalendarskoj godini biti sušni ili vlažni kao što su ti dani.

Grad ili suša predstavljali su najveći problem u doba rasta usjeva. Na pojavu tučonosnog oblaka zvonili su crkvenim zvonima i računali da to sigurno zaustavlja tuču. Uz to su protiv tuče pred kuću izbacili stolicu s nogama okrenutim prema gore ili sjekiru s oštricom okre­nutom prema nebu.

Protiv suše organizirali su prošencije kroz polja a u susjednom selu Borki bile su i ladarke koje su dolazile i u Zaile. Najstariji kazi­vač iz Zaila pričao je kako su nekada, u slučaju velike suše, znali iz groblja iščupati manji hrast i onda su ga muškarac ili neka žena trebali vezati »prutom ili štranjgom«, ne nositi nego vući za sobom do potoka ili druge tekuće vode, vjerujući da će doći kiša. Ali, kazi­vač je odmah dodao da od toga nije došla kiša, nego je došla »kada ju je onaj vremenar poslao«.

Žito se prije rata želo srpovima, a kasnije i kodama, ali se raž i dalje žela srpom, pogotovo ako je njezina slama trebala poslužiti za pokrivanje krova slamom. Požnjeveno žito ostajalo je u polju slo­ženo »u krstove« ili »u granicu« (redove). Drugi način smatrali su pogodnijim, jer je klas bio zaštićeniji, zrno nije kisnulo niti klijalo. Ako je vrijeme bilo pogodno, a snopovi posušeni, prevozili su ih u selo i stavljali na gumno. Pšenicu i raž mlatili su (otprilike do 1920. god.) ručno cijepom zvanim mlatac, a »vijah« ga drvenom lopatom, kako bi vjetar »razlučio« pljevu od žita. Taube 1777. god., opisujući između ostalog i sela oko Sirača, navodi da se vršilo konjima i volo­vima, iako je »svima županijama bilo naređeno . . . da uvedu njemač­ko mlatilo«, te da on još nigdje nije vidio »da se tim počelo«!3 Zail-čani su točno opisivali vršidbu s konjima, ali su neki izričito navodili da »u samom Zailju nije bilo vršenja s konjima«. Oni su očito nakon

3 Fridrich Vilhelm von Taube, Opis Slavonije i Srema, I (1776—7), Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, knj. II. i III, 1954, str. 156—183.

402

Taubeova vremena prihvatili mlatilo za vršenje a konje gotovo da nisu ni imali, pa se taj način obrade žitarica sačuvao sve dok k njima nije stigao dres kojega su ipak opsluživali konji. Do II. svjetskog rata konji su okretali geple od dresa, dok su vršioci u vršilicu ubacivali snoplje. To je princip suvara kakav je u slavonskim selima bio po­znat gotovo do polovice stoljeća. Pred sam rat iz okolnih sela došla je u Zaile i vršilica na ručni pogon a potom i motorna, dok je za izdvajanje zrnja služio vjetrenjak, što su ga pomoću dva rukovca (ručke) sa strana pokretala dva radnika. Raž, namijenjena za pokri­vanje krova, do najnovijeg doba vršila se mlaćenjem cijepovima, kako bi se izdvojilo zrnje a očuvala slama. Nakon završetka vršidbe priređivalo se veliko slavlje, kao za krsnu slavu: različita jela, slatki­ši, piće, a obavezno se zakolje janje ili prase. Prilikom obavljanja svih težih poslova, pa tako i pri vršidbi, bio je običaj da jedni drugi­ma idu u zajam — išao je jedan drugom pomagati, a to se vraćalo radom.

Pored žitarica u poljima su sijali veće količine ćetena (lana) i ko­noplje, za izradu tekstilnih predmeta koje su sami izrađivali. Između dva rata počeli su kupovati pamuk, koji je postepeno zamijenio lan, ali su konoplju nastavili uzgajati.

Voćke su uzgajali uglavnom u vrtovima i voćnjacima oko kuće i to najviše šljive, jabuke i orahe. Osim konzumiranja svježeg voća dosta su kuhali pekmez, a još više pekli različite vrste rakija. Pečenje rakije ujedno je bila jedna od najvećih svečanosti. U selu je bio samo jedan kotao, posuđivali su ga od kuće do kuće, a u svakom domanćin-stvu skupljali su se oko kotla i tako se danima sjedilo, pilo, pjevalo, a pojedinci su to često činili i uz nekoliko neprospavanih noći. Ako nisu imali svoje, znalo se dogoditi da za tu priliku ukradu kakvo ja­nje ili prase pa da ga peku i časte se uz kotao. Proizvodili su više vrsta rakije. Najzdravijom se smatrala jabukovača. Šljivovica, viš-njeva i dudova rakija izrađivale su se od domaćih voćki a trešnjeva i kruškova od pitomih i divljih. U nedostatku voća pekli su i šećerušu, koja nije dobra ali se radila »za nevolju« kada je nedostajalo piće za kakvo slavlje (porod, svadbu i si.). Radili su je tako da na 20 1 vode stave 10 kg šećera i potrebnu količinu germe (kvasca), to stoji u ka-čici desetak dana dok ne provrije a zatim se peče u kotlu.

UZGOJ DOMAĆIH ŽIVOTINJA

Zailčani govore da je ovo stočarski kraj i da je uzgoj stoke u pro­šlosti bio glavno zanimanje stanovništva. Ističu kako su u prijašnje doba njihove zadružne obitelji imale po 80—100 ovaca, 40—100 koza, 20—60 svinja, veći broj goveda i peradi, te manji broj konja. Stoku su držali u staji ili u stanovima i na pasištima u Ravnoj gori ili ne­daleko sela. Svi ipak kritiziraju nekadašnji način hranjenja stoke zimi. Naime, sve sijeno koje su proizveli ostavljali su na livadama a

403

kući dovezli tek toliko da imaju čime nahraniti stoku na Božić i druge svečanosti. Oko plasta sijena ispleli su ogradu zvani kotar. Čim uje­sen nije bilo trave za ispašu, a naročito zimi, svako jutro pastir je iz staje odgonio stoku, vilama je uzimao sa plasta sijeno i načinio ono­liko metala koliko ima goveda, pa su tu ostajala čitav dan. Kada po­jedu sijeno opet je oko podne dodavao novo, a on se u međuvremenu sklonio u hajticu (kolibu) koja je bila u blizini, da može u njoj nalo­žiti vatru i grijati se a u isto vrijeme nadzirati stoku. Goveda su tako po čitav dan znala biti na otvorenom prostoru, na kiši ili snijegu, mokra i izložena hladnoći, što je svakako umanjivalo prinose u mesu i mlijeku.

S druge strane kazivači hvale nekadašnje vrste stoke a kritiziraju nove koje moraju uvoditi. Tuže se kako na sajmu nisu mogli prodati svoju stoku koja ima »crn papak ili crn rog«, da su im svi govorili kako takvu stoku treba uništiti i ne držati je ni za rasplod ni za klanje. A za tu stoku Zailčani kažu: »Ali, u mjestima brdskijem i brdskijem selima odgovara marva sa crnim papkom i rogom; ne boji se kamena a ne boji se rose, niti mraza, ni studeni, ni snijega . . . i ustrpljiva je za držat, a i zimi ako ga ufati hladnoća neće se prehla-dit.« Ovo se mišljenje odnosilo na ovce, konje, svinje i goveda, pa su se ljutili kada im se sugeriralo da uzgajaju manje otpornu stoku koja ima »bijeli papak i bijeli rog«.

Na smanjenje broja stoke u Zailama pored ostalih društveno-eko-nomskih faktora bitno je utjecala i promjena u strukturi obitelji. Uki­danjem kućnih zadruga, u kojima su postojali stalni pastiri (ovčari, govedari i svinjari) inokosne obitelji nisu mogle imati pastire za raz­ličite vrste stoke, niti je stariji domaćin mogao uz poljodjelstvo ču­vati stoku i obavljati sve ostale poslove neophodne u svakodnevnom životu. Stoga ćemo u daljnjem opisu dati podatke o starijem i novi­jem načinu uzgoja pojedinih vrsta stoke.

Ovce Na nekoliko lokaliteta oko sela (u Ravnoj gori, u Šiljkovcu, na li­

vadama oko mlina i groblja) bili su stanovi za ovce. Stan je ograđeni prostor u kome je tor za ovce i bajta ili kućar (koliba) za pastira. Iako ponekad stan nije bio daleko od kuće, pastir je morao u njemu noćivati jer su bile česte krađe. Nekada su mogla djeca danju čuvati ovce, ali je obavezno noću dolazio pastir i noćivao u stanu da bi ih čuvao noću. Nakon diobe zadruge mnoge obitelji su izgradile posebnu zgradu u dvorištu zvanu ovčara pa je ovce trebalo čuvati samo danju.

Diobom zadruga promijenio se i način čuvanja. Sve ovce iz Zaila čine dva čopora (stada) i čuvaju ih vlasnici prema dogovorenom ras­poredu. Tko u stadu ima do 6 ovaca mora čuvati cijelo stado jedan dan, a ako ima do 10 onda čuva dva dana. Tako svatko zna koliko mora čuvati a redoslijed se dogovori. Pastir koji je na redu za čuvanje samo ujutro nailazi kraj kuće i poziva domaćine, oni istjeraju ovce

404

a on ih goni na pašu. Goni ih ujutro a vraća uveče. Napasa ih najčešće na pažnjacima Šumarije. Za tu uslugu se Šumariji plaćao određeni iznos po svakom grlu, no stanovnici Zaila bili su oslobođeni toga pla­ćanja jer su za uzvrat dozvolili Šumariji da preko njihovih zemljišta izgradi putove i prugu za izvoženje drveta iz šume. U novije doba idu svaki dan na drugi pašnjak a prije su pravili Ijese (pokretne ogra­de) u koje su zatvarali ovce tokom nekoliko dana, da nagnoje dio po dio njive.

Ovce su, kao i ostalu stoku, napajali na potoku a ako je zimi bio veliki snijeg donosili su im vodu u tor. Pored hrane i vode ovcama se redovito morala davati i sol. »Solili« su ih svakih 8 dana, a sol su stavili u drveno korito ili posuli po ledini da je ovce ližu. Neki su davali i »pečenu sol«. Stavili su određenu količinu soli u komad drve­ta (»johu« ili drugo mekano drvo) u kojem su po dužini izvrtili svrd­lom rupu promjera 2—3 cm i sve zajedno stavili u vatru. Kada drvo izgori sol je ostajala u jednom komadu i to se ovcama davalo jednom mjesečno kao preventiva protiv različitih bolesti.

U Zailama govore da ovce nisu muzli nego su ih držali uglavnom radi vune i janjaca. (Janjci su se dobro prodavali a ovcu su prodavali samo ako je »jalovka« ili kada je previše stara pa se više ne može janjiti.) Ovce su strigli samo jednom godišnje, oko Đurđevdana. Janj­ce su strigli u ranu jesen da ih ne napadaju »krpuše« (krpelj) a sa ironijom govore o nekima iz drugih sela koji su i ovce postrigli ujesen pa su im sve pokrepale.

Pastir se morao brinuti i za zdravlje ovaca. Ako neka prebije nogu poveže je daščicama pa za 4—5 tjedana noga zaraste. Kada se ovca nadme treba joj prorezati uho, masirati žilu i uho, potom udarati kakvim prutićem da bolje izlazi krv i računa se da će sigurno preži­vjeti. Ako je prehlađena i šmrca nisu je liječili jer je to prošlo samo po sebi. Ali, ako se pogorša morali su je zaklati da bi se iskoristilo meso, jer ako krepa nije za korištenje i moraju je zakopati.

Budući da je zabranjeno držanje koza sada ih nemaju ali su ih u doba zadružnog života imali i postojao je posebni pastir za njih. Ka­zivač, koji je bio zadružni kozar, pričao je kako one neugodno za­udaraju, što je prelazilo i na pastira, pa kada je došao u kolo djevojke su se izmicale govoreći: »Smrdi kozetinom!«. Ipak ističe da su jarići uvijek bili skuplji i lakše se prodavali nego janjci, a kada se jaretu skine koža, nestane neugodnog mirisa i to je meso najkvalitetnije.

Goveda Godine 1967. u Zailama su pojedine obitelji imale jedno do šest

goveda. Sijeno su s livada dogonili kući, pa su ih noću i po lošem vremenu držali u staji, a na pašu su ih gonili samo u povoljnim uvjetima. Svaka obitelj goni na pašu svoja goveda a jedino su četiri obitelji udružile goveda u dva stada i čuvale ih redom prema broju grla. U vrijeme postojanja zadruge bio je zajednički pastir. Volove

405

su od početka proljetnih radova do Đurđevdana koristili za oranje i prevoženje gnoja, zatim ih otjerali u šumu na ispašu i nisu s njima radili do kolovoza, kada se prevozilo žito, a potom ih opet držali u šumi dok ne padne snijeg. U isto vrijeme žene su na ramenima iz šume donosile drva, što današnji kazivači kritiziraju, jer oni tokom ljeta s volovima dovezu dovoljno drva za cijelu zimu.

Krave su držali radi mlijeka a goveda nisu nikada klali radi mesa, nego su ih prodavali. Gonili su ih na »vašare« u različita mjesta, po­nekad udaljena i dva dana hoda. U takvim prilikama nastojali su noćiti kod rodbine ili prijatelja jer nisu imali novaca za prenoćište i hranu govedima. (Govedo pojede 20—30 kg sijena i to se nije moglo ponijeti sa sobom.) Ako se ugovori prodaja kupac i prodavač se ru­kuju a kupac kaže: »Bože, daj sreću, tebi u parama, meni u marvi!« i potom idu popiti aldomaš. To plaća kupac »da marva bolje pije vode«. Kada se dotjera kući kupljeno govedo domaćica klekne pred njega, daje mu iz ruke da lizne malo soli a zatim ulazi u staju i »vabi« ga za sobom. To čini zato da se govedo bolje »udruži kod te kuće«. Domaćin je potom odrezao malo dlaka iz lijevog uha kupljenog vola i stavio u desno uho vola kojega je već imao u staji »da bi bili jedan uz drugoga«, da se slažu, ne bodu i zajedno dobro rade.

Neki Zailčani izbjegavali su priznati da su se pridržavali nekadaš­njih praznovjerja, pa su govorili da su ona postojala, da znaju za njih, ali da ih nikada nisu činili, ili da su to činili samo pojedinci iz sela. Tako je i u Zailama postojalo inače poznato vjerovanje da pri odlasku na sajam ne valja sresti udovicu, vidjeti zeca ili da mač­ka pređe preko puta, jer neće biti sreće u prodaji pa je bolje vraćati se kući, ni ne odlaziti na sajam. Kazivači govore da to oni nisu činili, ali da su na sajmovima postojale i različite mogućnosti podvale i prevare kupca. Neki su znali podvaliti bikovicu (jalovu kravu) kao dobru ili dati kravi, prije dolaska na sajam, bocu piva, čime se po­stigne da joj vime izgleda veliko pa kupac pretpostavlja da je dobra i da će davati dosta mlijeka.

Ostale domaće životinje Konje nisu ni u prošlosti uzgajali u većem broju a 1967. god. samo

je Petar Gostimir imao dva konja. Kažu da bi konji i sada bili bolji za kretanje po slabim putovima, ali za rad s njima potreban je mlad i zdrav čovjek. To je objasnio jedan stariji kazivač: »S volovima je lako; ja polako, oni polako . . .« a konji idu brzo i on ih ne bi mogao slijediti držeći plug prilikom oranja.

U doba zadružnog života uzgajali su i veći broj svinja, a za to je postojao poseban svinjar, ponekad i dvojica. Već oko 1950. god. nisu imali zadružne svinjare a smanjio se i broj svinja, pa pojedine obite­lji nisu mogle odvojiti pastira koji bi samo njih čuvao i odgonio u šumu »na žiranje«. Zato su se vratili starom tradicijskom načinu uz­goja — slobodnom puštanju svinja u okolne šume. U kasnu jesen

406

išao bi gazda ili neko mlađi po svoje svinje. Gotovo redovito stado bi se uvećalo jer su krmače dovele i nove praščiće. No, sve je više dola­zilo do promjene rase, jer i sami Zailčani vjeruju da su se krmače parile sa divljim nerastima kojih su pune okolne šume.

U doba zadružnog života uzgajali su veći broj svinja, i za njih je u kući bio jedan svinjar, a ponekad i dva. Pedesetih godina već se smanjio broj svinja, a nije bilo više ni dovoljno članova porodice za svinjare, stoga se nastavilo starim tradicijskim sistemom — slobod­nim puštanjem svinja u okolne šume. U kasnu jesen išao bi gazda ili netko mlađi da traži čopor svinja, u kojemu bi redovno krmače dovodile i svoje mlade. Rasa je gotovo neprepoznatljiva, jer i sami Zailčani vjeruju da se krmače pare s divljim svinjama, kojih su pune okolne šume.

Kokoši su uvijek uzgajali, a tek u novije vrijeme gaje guske i pat­ke, dok purane nisu nikada imali.

Pčele su uzgajali u košnicama od pletera omazanim blatom, pa su ih morali tušiti dimom, ubiti ih, da bi vadili med. Uzrečica »Gdje se pčele tuše, i med se liže« dokazuje da je med odavno prisutan u is­hrani ovih ljudi. Međutim razvijeniji uzgoj pčela tu nije poznat, jer se stari način donošenja šupljeg debla iz šume sa pčelama sačuvao do vremena našeg ispitivanja, pa smo jedno takvo deblo zatekli u selu. Pribavljanje meda ostalo je dakle na nivou skupljanja plodina, jer uz med na rane oblike naturalne privrede ukazuje i skupljanje kestena i drugog jestivog raslinja.

Vjerovanja uz uzgoj domaćih životinja I ovdje su postojala općepoznata vjerovanja da uroci i zle sile

mogu prouzrokovati bolesti domaćim životinjama, zakočiti napredak, plodnost, pa čak i prouzrokovati smrt. Protiv toga su sami seljaci poduzimali različite postupke, a još češće se obraćali za pomoć vra­čaru u susjednom selu. Sami Zailčani najčešće su različitim postupci­ma na crkvene blagdane nastojali spriječiti sve te nevolje. Na Badnji dan se pod stol u kuhinji stavljao brus za oštrenje kose. Ako se to­kom godine domaćici učinilo da joj je krava urečena, uzela bi taj brus i njime protrljala kravi vime da bi bila zdrava i da »dobije svoje mlijeko«. Isto tako na Badnjak se unese u kuću poveći snop slame vezan uzetom. Slamu su prostrli po cijelom podu, malo stavili i na stol, pod stolnjak, a uzetom su vezali noge od stola i jedne stolice. (Ostale se stolice preko prva dva dana Božića sklone na tavan.) Noge od stola i stolica vezali su zato »da ne bude šepava marva« ili »da kurjak ne dira marvu«. Slamu s poda iznosili su drugoga ili trećega dana Božića iz kuće i po jednu rukovet stavili na svaku šljivu »da bolje rodi« a slamu koja je bila na stolu svezali su u rukovet i čuvali u svinjcu do Velikog petka. Toga dana ujutro, prije izlaska sunca, zapale rukovet i njome »okade« svinju i korito, da bude zdrava i da dobro napreduje. Na Božić ujutro domaćin je išao na »jutrenje« u

407

crkvu i tamo darovao »koljivo« i nešto novaca »u ime svoje marve i svog društva«. Po njegovu povratku kući kao prvo jelo jede se pečeno prase. Posebno se na Božić pazilo na to tko će prvi doći u kuću i nastojalo se da prvi posjetilac bude muškarac. To je položaj. Čim uđe u kuću trebao je leći ili čučnuti u slamu na podu, domaćica ga još malo pokrije slamom a on treba govoriti: »Ću, ću, ću. Sve ćuće, samo jedno muće!« (Muće = mućak). To se činilo da bi bilo puno pilića i da perad dobro napreduje.

Na Božić se jede posebni kruh zvan česnica. Jedni kažu da se pe-kla na Badnjak, a drugi na Božić ujutro. Nije to bio kruh od bijelog brašna, nego od domaćega, mljevenog u seoskoj vodenici ili »mlinu kleptušaru«. Jela se uz večeru na Badnjak ili doručak na Božić, a jednu su česnicu čuvali i za Mali Božić — Novu godinu. Za česnicu pečenu na Božić ujutro zabilježili smo sljedeći opis: Ujutro rano ne­tko od mlađih ide po vodu i ujedno donese grančicu lijeske s resama. Tom grančicom domaćica malo zamiješa brašno s vodom u naćva-ma. Potom rukama do kraja zamijesi tijesto a domaćin stavlja u peć ili na ognjište. Nakon božičnog ručka domaćica se popne na stolicu i onom ljeskovom grančicom, umjesto vretena, isprede malo pređe, prekine je i namota na grančicu. To čini tri puta i sve namota na grančicu. Potom ona skoči na pod a domaćin kaže: »Toliki bio ćeten!« (lan). Grančicu s ispredenim koncem zataknu za stropnu gredu i tu čuvaju tokom godine. Ako ne može »marva da se plodi« onda kravi ili ovci konac s te grančice omotaju oko trbuha i vjeruju da će se lakše oteliti ili ojanjiti. Poslije toga opet konac namotaju na grančicu i čuvaju za drugu potrebu.

Kada se zakolje prase za božičnu pečenicu, nije se smjelo od nje­govih nogu kuhati pače (hladetinu), da ostale svinje ne dobiju drhta­vicu ili kakvu drugu bolest. Zaklanu svinju danas čiste u koritu vru­ćom vodom a prije su je pokrili slamom, koju su zapalili i tako odstra­njivali dlake.

Ako se svinja razboli, probuše joj uho, u rupicu uvuku žilu od kukurijeka i vjeruju da to izvlači vatru pa da će ozdraviti.

Vjerovalo se da neka zla žena može učiniti da krava odjednom ostane bez mlijeka, a to je mogao otkloniti samo vrač. Ali i sam vrač je mogao, kao i ta zla žena, pomusti ovcu ili kravu »na daljinu«. Do­voljno je bilo da je samo vidi i povlači kakav konop rastegnut iznad posude, kao da povlači vime, te da napuni posudu mlijekom a da ona krava ostane bez mlijeka.

Kada »goveče zakrvavi«, što se vidi po tome jer ima hladne i obje­šene uši, ne pase i ne preživa, zarezu mu žilu na uhu ili samo kraj uha (da se manje vidi u slučaju prodaje) i udaraju šibom da bolje teče krv. Smatraju da je kroz par sati govedo već potpuno zdravo. Kazivač Petar Gostimir je rekao da su govedima puštali krv muš­karci, a žene ovcama jer se one i inače više brinu oko ovaca.

Ako se konj pre jede zobi i boli ga želudac, zaliju ga bocom rakije i vjeruju da će ga to izliječiti.

408

Uz ta vjerovanja i postupke za osiguranje zdravlja i napretka do­maćim životinjama kazivači govore kako je ovdje čist zrak pa ni nema većih oboljenja. Neki su smatrali da je stoga dovoljna zaštita boca blagoslovljene vode koja se čuvala u kući pa su njome škropili stoku pri bilo kakvom oboljenju ili urocima. Za sreću u uzgoju neki su pribijali i potkovu na dovratniku staje.

U istom selu jedni su držali do nekog vjerovanja a drugi nisu. Tako jedan vjeruje da nije dobro sresti udovicu ako se s volovskom za­pregom polazi na posao jer će se dogoditi bilo kakvo zlo. Drugi u to ne vjeruje, treći kaže da je udovica sama po sebi jadna pa da ne može nanositi štetu drugome. Ipak vjeruje da postoje neke žene koje mogu nanijeti zlo pa čim se nju ugleda treba preokrenuti »podjarmicu« u jarmu ili naopako postaviti bilo kakav klin pa ona neće moći nanijeti zlo. Dapače, ona dođe moliti da se to vrati u pravi položaj, ali je ne treba poslušati. Inače, ako se nešto ne preokrene, vjerovali su da će se prevrnuti kola ili dogoditi neko zlo volovima.

SJEĆA SUME I KIRIJAŠENJE

Pored poljodjelstva i stočarstva bitan izvor zarade Zailčana su ostvarivali radom na sječi i prevoženju drveta. To je počelo od konca 19. st. a pojačalo se nakon izgradnje šumske pruge 1900. godine. Prvo su to bili privatni posjednici a kasnije šumska gospodarstva. Selo Zaile imalo je i svoju šumu, površine oko 1350 jutara, koju su naj­više koristili za pasišta i kosišta te za sječu drva za potrebe doma­ćinstva. Posjed im nije bio katastarski označen, svatko je znao koli­ko jutara ima ali nije točno znao gdje je, jer se sve smatralo zajed­ničkim. Kasnije je izvršena arondacija pa su zamjenom sa Šumari­jom dobili parcele bliže selu. No i u svojoj šumi za loženje smjeli su sjeći drvo koje im je čekićem označio šumar. To su najčešće bili šušci (osušeno drvo), leževina (oboreno) ili predrast (veliko drvo koje je smetalo rastu manjega u njegovoj blizini).

U ovom području su u prošlosti bile guste šume s velikim stablima. Još i danas se vide panjevi s promjerom većim od jednog metra. Iako je sječa započeta pod austrougarskom upravom, narod ih zove francuskim panjevima, što je vjerojatno ostalo od prvog razdoblja korištenja šume kada se u Francusku izvozila »francuska dužica« kao kvalitetnija i skuplja roba.4 Sada su u šumi tanja stabla, uglav­nom stara oko 60—70 godina, a u udaljenijim posjedima šumskog gospodarstva ima još i velikih stabala.

Do 1967. god. postojala je šumska pruga. Do Novog Magazina kod Zaila dolazila su četiri kraka iz pojedinih šumskih područja (1. Staro

4 Dragutin Hanzl, Povijesni razvoj šumarstva i prerada drveta u Požeškoj kotlini, »Požega 1227—1977«, Slavonska Požega 1977, str. 338.

409

Zvečevo, 2. Šiljkovac, 3. Široki potok i 4. Krivi potok), a dalje je drva odvozila prema Siraču samo jedna pruga. Uz to su kroz šumu postojali kolni i sanjkarski putovi za dovoženje drva do utovarnih mjesta.

Na sječi drva nisu radili samo stanovnici ovoga područja nego su dolazili Bosanci i Ličani. Svaki je od tih radnika iz drugih krajeva, na području koje je preuzeo na rad, načinio sebi bajtu. Ljetna bajta bila je samo ledanica — s kosim krovom na jednu vodu načinjenim od busenja, komada ledine. Sa strana je bio zašušak (grmlje), a s pred­nje strane je bila otvorena, pa je pred ulazom ložio vatru za kuha­nje hrane. Za zimsko doba zidali su toplije barake načinjene »u pa-move« — od brvana. Tek oko 1965. god. šumarija je počela za rad­nike zidati prave kuće pokrivene crijepom, zidane »u ključ« — s ci­glama između greda. Rad u šumi počinjao je od kolovoza, trajao kroz jesen i zimu sve do travnja, kada drvo počinje listati.

Jedni radnici bili su sječari. Oni su ugovarali sječu »na linije« (dio šumskog »odjela«). Tu su oni sjekli prored a to su drveća koja je šumar »doznačio« čekićem. Sječari su morali drva složiti »u metere«, ali se uvijek tražilo da se po visini složi 10—15 cm više od jednog metra. Sjekli su i šlipere za pruge, ali njih su morali posebno obrađi­vati i to se posebno plaćalo.

Drugi su radnici bili kirijaši koji su morali imati tegleću stoku. Kirijašilo se s konjima i volovima. Konji su vukli saonice i pojedi­načne balvane, a volovi samo velike balvane. U balvan se zabije klam-pa (zvali su je i cvikla), a to je posebno načinjeni željezni klin sa kratkim lancem i kukom u produžetku. Ta kuka, zvana kuler, zakvači se za vagir kada voze konji ili procjep (vrsta ruda) ako voze volovi.

Saonicama se voze drva zimi i ljeti niz spomenuti sanjkarski put. To je jarak cijelom dužinom popođen poprečno postavljenim debli­ma. Saonice za voženje drva su velike i odjednom mogu prevoziti 2-—3 m3 drva a vuče ih samo jedan konj. Saonik ili kriva tih saonica načinjen je od bukova drveta, brzo se troši upotrebom pa je zato »potumplana tumplom« koja se može zamjenjivati. Nije to željezni okov nego se načini od grabova ili bukova drva, probuši se svrdlom i spoji na saonik drvenim klinovima. Prilikom voženja drva na sao-nama mora se ispred njih »banjati«, tj. radnik s kantom vode polije­va podlogu kako bi lakše klizile saonice. Ako je jača nizbrdica nije trebalo polijevati. Tako su ponekad vozili drva i na udaljenost oko 2 km do glavnog lagera — skladišta.

Kada je ugovarao posao, jedan kirijaš je preuzimao obavezu da će s jednog odjela do glavnog skladišta dovesti sva drva rezana na je­dan metar širine i sve pripremljene klade. Ako je slabiji radnik ili je imao slabijeg konja, ugovarao je samo jednu liniju ili manju par­celu. U slučaju da do određenog roka nije uspio izvršiti preuzeti po­sao, morao je nekoga uzeti u pomoć i to mu platiti, ali se ugovorena obaveza morala dovršiti.

410

Sume oko Zaila bile su oduvijek izvor hrane i zarade. Iako su ljudi iz okolnih sela u šumama proizvodili i drveni ugalj i time ostva­rivali znatne prihode, Zailčani kažu da se time nisu bavili. Ističu je­dino da su se u tim šumama, kao i stanovnici okolnih sela, oduvijek bavili lovom. Lovili su sitnu divljač, a naročito divlje svinje i divlje jarce (jelene) pa su njihovim mesom znatno dopunjavali inače skrom­ne količine mesa u svakodnevnoj prehrani.

411

SI. 1. Mirko Marić i komšije na saonicama za drva u njegovu dvorištu, pred »posteljom « za dva bračna para. Zaile, 1967. Foto: j . Milićević.

шш, W

SI. 2. »Štagalj« građen »u pamove«. Zaile, 1967. Foto: J. Milićević.

SI. 3. Stanko Janošević, r. 1906, ore željeznom slugom. Zaile, 1967. Foto: J. Milićević.

Šl. 4. Stanko Janošević sije na svojoj uzoranoj njivi. Zaile, 1967, Foto: J. Milićević.

. & •

rff

. ' " . . - f l i t , •

* ' . . « . • • • > • • » .

SI. 5. »Bajtica« za pastira kod ovaca, pokrivena busenjem trave, s ognjištem pred ulazom. Zaile, 1967. Foto: J. Milićevic.

\%A - Л Ж к ' . V * / •••'•••• 'ч . * < ] » % &

V •-"' ••*••• ^ • ^ Ж - « - * Л ^ м ' .' .-=, **.* ••.-„ V '<"ЗДО|*'<>-

SI. 6. »Ovčara« od pruća, pokrivena slamom, uz plot dvorišnog prostora. Zaire, 1967. Foto: J. Milićevic.

/