MOJ KVART 2014. 1 - knap.hr · 1960-ih godina s glavnim ciljem izražavanja ideje djela, bez njenog materijaliziranja u finalni umjetnički rad. Karakteristike konceptualizma su korištenje

MOJ KVART | 2014. 1

2 MOJ KVART | 2014. MOJ KVART | 2014. 3

UMJETNICIS PEŠCENICE

64

14ZVUKKAO LIJEK

IMPRESSUMŽIVJETINA PEŠCI

28

31

46

40 43

JUBILARKE

KORISNE INFORMACIJE

POLJOPRIVREDNO LICE PEŠCENICE

DISLAJKAMMRŽNJU NA INTERNETU

SADRŽAJ

v

MALA GALERIJAS PEŠCENICEU KÖLNU

UCIONICA BUDUCNOSTI

30

42

38

4744

DOBITNIK ŠKOLA SUVREMENOGPLESA ANE MALETIC

VOLIMPEŠCU

18

10ŽARKO POTOCNJAK

Zelimo vam sretan Bozic i uspjesnu novu 2015. godinu

v

v

v

KULTURA NA PEŠCENICINEKAD I SAD


KULTURA JE NEMIRNA I

NEUhVATIVA, ŽIVA SMJESA

ODNOSA I UVIJEK JE ONAJ

PRAVI TRENUTAK DA SE ZA NJU

BORI I IZBORAVA, ALI DA SE U

NJOJ I ŽIVI

Čini se unazad par godina od kada je krenula kvARTura i čitav niz akcija

koje s jedne strane rezimiraju staro, ono što je bilo nekad i ono što je ostalo, popravljaju (renoviraju) što valja i k tome to čine na novi način uličnih performansi, da Peščenica živi punim plućima baš kao što je to živjela i u osamdesetim godinama. Štoviše, Galerija događanja gostovala je sa svojim umjetničkim postavom u Njemačkoj, otvorila se Europi na najljepši mogući način, što je novi korak kakav do sada još nije bio ostvaren.

Galerija Prozori nastavila je svoju misiju multimedijalnog prostora i stvaranja

KULTURA NA PEŠCENICI

NEKAD I SADnavika kod slučajnih i namjernih prolaznika da gledaju i vide kako danas diše suvremena umjetnost. Informirajući publiku, ali i odgajajući novu, mladu, da je umjetnost složena i da postoji između ostalog za proširenje svijesti o sebi i svijetu oko sebe.

Likovne intervencije kao što su bojanje stupova ispred Društvenog doma ili dijelova fasada ušle su u zreliju fazu, ili su se vratile pitomom oslikavanju, slično osamdesetima. One nisu samo dio revoltirane mladeži s preuzetom hip-hop kulturom uličnog grafiterstva, nego

donose likovnost suvremenih rukopisa koji doista imaju za cilj oplemeniti prostor.

Atelijeri na Žitnjaku upravo proslavljaju desetu godinu svoga postojanja i time potvrđuju da su jedan kvalitetan kulturni centar likovnog stvaralaštva. Napokon i izdavaštvo koje podrazumijeva i ovaj list, važno je za povijest, koja se brzo pomiče i taloži dane, aktivnosti, predstave, radionice, autore i ljude, koji živo stvaraju i čine Peščenicu vitalnim dijelom grada. A Zagreb dakako u svim svojim dijelovima u posljednjim godinama bogatiji je i ljepši nego što je ikada bio.

Ne treba zaboraviti ni kazalište KNAP koje je također mjesto izvrsnosti i obogaćuje život Zagreba, potom izložbe, tečajeve, predavanja i slično, što su redovne i potrebne društvene aktivnosti. Dodamo li svemu tome arhitekturu, koju poznajemo kao kraljicu umjetnosti, onda Peščenica ne samo da je ljepša nego je bila u osamdesetima nego je i urbanizirana u punoj mjeri, a mnogo toga čemu se tada težilo, danas se i kvalitetno ostvarilo. Uz brojne stambene i poslovne objekte tu je i crkva blaženog Augustina Kažotića, arhitekte Borisa Magaša, osobiti predstavnik postmoderne organičke i arhitekture.

Razlika između osamdesetih godina i danas, zaobiđemo li gospodarstvo koje je potpuno promijenilo svoj tijek te je promijenilo i odnos s kulturom, je zapravo u tome da su ono bila, recimo

to tako, neka pionirska vremena koja su težila približno ovom osuvremenjenom izgledu, radu i djelovanju kakvo je danas. Danas se, pak, čini da je otvorenost prema Europi i promjenama koje su donijele nove tehnologije, njezina pristupačnost te opća umreženost, opet prilika za inovacije, unapređenje, promicanje, širenje kulture u sve pore života, kako bi život bio kvalitetniji i intenzivniji u pozitivnom smislu. Kultura je nemirna i neuhvativa, živa smjesa odnosa i uvijek je onaj pravi trenutak da se za nju bori i izborava, ali da se u njoj i živi.

Zapravo je neumjesno svako uspoređivanje nekad i sad, jer je umjetnost živjeti sada, a kultura je trajan i nezaustavljiv civilizacijski proces, koji se taloži jedan na drugog i tako crpi snagu, ideje i baštinu, kako bi trajao. Samo su ljudi prolazni.

Branka Hlevnjak

4 MOJ KVART | 2014.


UMJETNICI S PEŠCENICE

Ovi umjetnici koji su pronašli svoj radni i životni prostor na Pešči djeluju

kao multimedijalni umjetnici na području kao što su performans, akcije, video i umjetničke intervencije tj. umjetničkim praksama koje su proizašle iz konceptualne umjetnosti. Da li ih je i kako ih je njihov kvart inspirao u njihovim umjetničkom stvaranju, govorimo u ovom tekstu.

Mnogi od ovih umjetnika, osim pozitivne strane i humane dimenzije marginalnog položaja kvarta gdje se još uvijek manje-više svi poznaju, ističu i puno prisutnog zelenila.

PEŠCA JE NA RUBU I TO JE, CINI MI SE, JEDINA POZICIJA KOJU PODNOSIM. OVO JE MOJ KRAJ, MOJA VOLJENA PEŠCA

KATA MIJATOVIC / SINIŠA LABROVIC / VESNA POKAS / BORIS GREINER / ŽELJKO ZORICA ŠIŠ

S druge strane, Pešča ima svu infrastrukturu potrebnu za svoje funkcioniranje kao urbana cjelina. Dovoljno je blizu gradu, a opet dovoljno daleko da se čovjek može izolirati i stvarati, a da se ne osjeća previše udaljenim od prijatelja i raznolikih manifestacija koje nudi grad. Tako Siniša Labrović, jedan od najzanimljivijih umjetnika današnjice nadahnuto ističe da ne bi mogao živjeti nigdje drugdje nego na voljenoj Pešči jer voli njen rubni položaj, a svaki odlazak u centar grada pričinjava mu svojevrsnu svečanost.

Ć Kata Mijatovic je multimedijalna vizualna umjetnica koja svoj izričaj bazira na performansu, mediju videa i ambijentalnim instalacijama. Njen najpoznatiji rad je Između neba i zemlje - Arhiv snova s kojim nas je predstavljala

na prošlogodišnjem Bijenalu u Veneciji. Publika je također mogla postati dio rada i dio ove najznačajnije svjetske umjetničke manifestacije upisujući svoje snove interaktivnim putem, preko Facebooka. Ovaj digitalni

KATA MIJATOVIC

SINIŠALABROVIC

SINIŠA LABROVIC

arhiv snova pratio je videorad umjetnice koja spava u gondoli vozeći se Venecijom, ali i drugi videoradovi njenih performansa nastali u posljednjih dvadeset godina. U cijelom opusu, autorica problematizira pitanje nesvjesnog tako da ovaj rad zapravo predstavlja autoričinu mini retrospektivu. Opus ove umjetnice čini intimniji, introspektivni vid umjetničkog djelovanja kojim se umjetnica bavi ispitujući nesvjesno i ulogu snova u našim životima kao jedine oaze privatnog gdje još nisu prodrli sustavi masovne kontrole (političke i medijske).

Potpuno drugačijeg senzibiliteta je rad Siniše Labrovića koji se također izražava u mediju performansa, akcija i videa i jedan je od najradikalnijih umjetnika današnjice. Svojim ubojitim humorom i žestokim provokacijama na jasan i svima čitljiv način kritizira anomalije u društvu. Jedan od zapaženijih radova bio je interaktivni reality show Stado.org. (2005.)

UMJETNOST

u kojem je izložio prave ovce koje je publika mogla izbaciti iz igre, žestoko ironizirajući ozloglašeni Big Brother. Među radikalnijim uratcima mu je rad Umjetnik prodaje svoju kožu u kojem doslovno jeftino prodaje vlastitu kožu koju je operativno odstranio, aplicirao na platno i stavio na aukciju. Akcije pod nazivom Umjetnik liže pete publici ili Oblačenje Golog otoka govore same za sebe, dok se djelom Postdiplomsko obrazovanje- praktični priručnik za kriminalce urnebesno osvrće na današnji problem nezaposlenosti visokoobrazovanog kadra na čijim mjestima sjede polupismeni rođaci i podobnici s najčešće prepisanim ili kupljenim diplomama. S tim radom nas je predstavljao na Bijenalu u Istanbulu 2009., a 2012. je sudjelovao i na arhitektonskom Bijenalu u Veneciji.

Ivana Gabrić


BORIS GREINER

VESNA POKASVesna Pokas svoju poetiku najčešće izražava ambijentalnim i svjetlosnim instalacijama kao i intervencijama u vanjskim ili unutarnjim prostorima. Glavna okosnica njenih radova je zatečeni prostor koji joj služi kao polazište za kasnije intervencije. Prostor se konkretizira kretanjem promatrača koje umjetnica u mnogim svojim radovima onemogućuje

postavljanjem raznih prepreka kako bi nam otvorile um za nove mogućnosti. Na ovogodišnjoj izložbi u Gliptoteci, autorica je svojim kretanjem rekreirala prostorni crtež čiji je oblik zajedno s njenim pokretom uvjetovao zvučni zapis te postao i tonski rad. Općenito, u opusu ove umjetnice se često provlači problem uloge umjetnosti u suvremenom društvu.

Boris Greiner je još jedan svestrani umjetnik koji se podjednako uspješno bavi eksperimentalnim filmom i videom, multimedijalnim nastupima, pisanjem i grafičkim dizajnom. Objavio je šest proznih djela, a neke njihove promocije je neformalno popratio performansima. Najčešće je izlagao udružen s istomišljenicima (90-ih kao Kropilak i Greiner, Slipa konfidenca, te nakon 2000. kao umjetnička radionica Petikat). U svom plodonosnom dvadesetogodišnjem opusu grafički je oblikovao zavidan broj plakata, omota ploča, naslovnica knjiga, pozivnica…

ŽELJKO ZORICA ŠIŠ

Željko Zorica Šiš, (1957.-2012.) multimedijalni je umjetnik koji je svoju svestranost dokazao sudjelovanjem u raznim umjetničkim disciplinama. Bio je sudionik kultnog Kugla Glumišta, scenograf, kreator lutaka, dramskih tekstova, grafički dizajner te pisac. Bavio se i filmom, videom, arhivom, webom, glazbom, performansom, happeningom, stripom i dizajnom. Osnivač je kazališnih grupa Ulješura, Kačinsky Trupa i Uplašene žirafe. Siniša Labrović ističe upravo njega i Borisa Greinera kao njegove najveće uzore i heroje suvremene umjetnosti, slučajno ili ne, oba su „sinovi Pešče!“

UKRATKO:

KONCEPTUALNA UMJETNOST je smjer u suvremenoj umjetnosti nastao 1960-ih godina s glavnim ciljem izražavanja ideje djela, bez njenog materijaliziranja u finalni umjetnički rad. Karakteristike konceptualizma su korištenje netradicionalnih umjetničkih postupaka i materijala kao film, video, body art, performans, happening, urbane akcije i intervencije. Glavni predstavnici su Joseph Beuys, Christo, Joseph Kosuth, Gilbert and George, a u Hrvatskoj Tomislav Gotovac, Braco Dimitrijević, Mladen Stilinović, Goran Trbuljak, Goran Petercol...

PERFORMANS je forma konceptualne umjetnosti i predstavlja vrstu javne vizualne predstave koju pojedinac ili grupa izvodi pred publikom koja i sama često postaje njegovim dijelom. Glavni nositelj rada je umjetnikovo tijelo kao osnovno sredstvo prenošenja ideje. Performans je nastao povezivanjem elemenata kazališta, plesa, pantomime, glazbe i cirkusa i razvija se paralelno s body artom, happeningom i akcijama. Najpoznatiji predstavnici su Marina Abramović, Joseph Beuys, Yves Klein, a od naših Tomislav Gotovac, Vlasta Delimar, Dalibor Martinis, Sanja Iveković, Slaven Tolj, Siniša Labrović, Kata Mijatović, Zlatko Kopljar, Marijan Crtalić...


Centar KNAP ustanova je koja već dugi niz godina njeguje i prati urbanu grafiti scenu.

Prvi Hall of fame na rotoru Jadranskog mosta iniciran je i realiziran upravo od strane Centra KNAP. Taj Hall of fame i danas aktivno živi svoj život.

Organizirani street art u Zagrebu krenuo je još 1987. godine u Branimirovoj ulici, a danas je Branimirova dobila novo lice nove

USUSRET 60. OBLJETNICI CENTRA KULTURE NA PEŠCENICI VOLIM

PESCUzidovima Centra u sklopu akcije „Volim Pešču“, a treći je u pripremi. U pripremi su i dvije nove kazališne predstave kazališta KNAP, dok je najnovija predstava „Dobitnik“ krenula u pohod na festivalske nagrade.

Osim novosti ne smijemo zaboraviti spomenuti naše redovne programe. Tu su kreativne radionice i ostali kulturni i obrazovni programi Centra, zanimljive predstave kazališta KNAP, odlične izložbe Galerije događanja, besplatni koncerti i još mnogo toga.

2015. godine proslavit ćemo 60. rođendan. Za taj veliki i okrugli rođendan odlučili smo Centru pokloniti novo ime, pa će se umjesto Kulturnog centra Peščenica od 2015. godine nazivati Centar kulture na Peščenici – Centar KNAP. Osim novog imena Centar se može pohvaliti još nekim novostima. Od ove školske godine 2014./15. u Centru djeluje Škola suvremenog plesa Ane Maletić, napravljena su dva nova murala na vanjskim

generacije mladih street art umjetnika.

Centar KNAP već dugi niz godina provodi akciju „Volim Pešču“.

Ta likovno urbana akcija vezana je uz uređenje javnih prostora. Zapuštenih pročelja zgrada, zidova, pothodnika, dvorišta i parkova….

Jedan od ciljeva je popularizirati street

STREET ART I GRAFITI DIO SU URBANOG IDENTITETA GRADA



KNAP na kojem je mladi street art umjetnik Lonac naslikao posljednju u nizu scenu njegove priče o Time Catcheru. Time Catchera možemo pronaći na još nekoliko zidova u Zagrebu, ali i u nekim Europskim gradovima poput Blackpoola (UK).

2012. godine u akciji je sudjelovao street art umjetnik Svenkie koji je također oslikao zapadni zid Centra KNAP likom simpatičnog medvjeda koji čita. Iste godine zapadni zid Doma umirovljenika Peščenica uredio je autor R2D2. 2013. godine dvojac Svenkie i Lonac oslikali su veliki zid na krovu Centra KNAP muralom „Meduške“. 2014. godine u suradnju je pozvan kolektiv Pimp my Pump široj javnosti poznat po oslikavanju javnih gradskih pumpi popularnih „Železnih Franceka“. Autor najnovijeg murala je član kolektiva, Bare, koji je na istočnom zidu KNAP-a prikazao porodicu mudrih sova koje budno prate događanja u parku na malom Moslavačkom trgu usred Volovčice.

Program „Volim Pešču“ rezultat je dugogodišnje suradnje lokalne zajednice i Centra KNAP koji se od 1998. godine provodi uz podršku Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba s ciljem stvaranja vizualnog identiteta suvremenog gradskog naselja.

art jer gotovo u svim suvremenim europskim i svjetskim metropolama upravo street art čini identitet grada kojim se ponosi.

Još jedan od ciljeva akcije je neprestano podizati estetske vrijednosti prostora i stvarati ugodan ambijenta za boravak i igru. Educirati lokalno stanovništvo te na taj način osvijestiti građane o važnosti estetike javnih prostora.

Centar KNAP brine o identitetu kvarta još od 80-ih godina prošlog stoljeća, kada su u raznim akcijama ostvarene suradnje s umjetnicima i postavljene skulpture u javne prostore diljem Peščenice. Skulpture istaknutih likovnih umjetnika Mile Kumbatović, Nade Orel, Milene Lah, Vaska Lipovca, Svana Riedela i mnogih drugih dio su identiteta naselja i danas.

Kako se vrijeme mijenja mijenjaju se ideje i interesne skupine. U posljednjih desetak godina u akciju Volim Pešču uključeni su mladi street art umjetnici i writeri koji svojim muralima obnavljaju zapuštena pročelja i zidove. Tako je 2010. godine trinaestero mladih umjetnika (akademskih slikara, kipara i dizajnera) dalo novo lice stupovima ulične rasvjete u Ivanićgradskoj ulici. Godinu kasnije obnovljen je zapadni zid Centra

MOJ KVART | 2014. 13


NOVA PREDSTAVAKAZALIŠTA KNAP

DOBITNIK Dramski tekst Borivoja Radakovića, završni je dio trilogije o običnim ljudima, takozvanom „golom puku“, koji se bore preživjeti u doba recesije i neimaštine, kojima se naoko ništa ne događa, a u životu sudjeluju tako što poznaju one kojima se nešto događa.

Spoj sumorne i vedre drame ispisan brzim i duhovitim dijalozima u kojima se prepleću razni tipovi govora, a s njima i razne razine društvenog statusa – ljudi s ruba društva, ljudi koji su znali za bolje dane.

RADAKOVICEVA KOMEDIJA

DOBITNIK ZAKLJUCUJE

REALISTICNU TRILOGIJU KVART

(U KOJOJ SU NAGRADIVANI

TEKSTOVI AMATERI I GRUPA).

REŽIJA TEKSTA POVJERENA JELEGENDARNOM hRVATSKOMREDATELJU GEORGIJU PARU,

A U PREDSTAVI SUDJELUJU:SUNCANA ZELENIKA KONJEVIC,GORAN GRGIC, ŽARKO POTOCNJAK,TOMISLAV MARTIC I DARKO JANEŠ.

KAZALIŠTE KNAP

Dobitnik NAJNOVIJA PREDSTAVA

Amateri NAJNAGRAĐIVANIJA

PREDSTAVA

Smisao života gospodina Lojtrice

NAJDUGOVJEČNIJA PREDSTAVA



KOMEDIJAKOJA TO NIJE

Anđela Trampus, PORT.hr

Ono što povezuje sve 3 predstave su ljudi koji se ne miču iz kvarta, a sanjaju o boljem životu. Zapravo, puno više od onoga što žele svjesni su onoga što ne žele, i to ih razdire na njima svojstven način. U predstavi „Dobitnik“ to je naročito poetično došlo do izražaja, dok u prvim dvjema predstavama takve poetike nema. „Amateri“ su izrazito duhoviti i autoironični, „Grupa“ dominantno depresivna, a predstava „Dobitnik“ gorko-slatka u svojoj ljudskosti i potrebi da se njeni likovi negdje pronađu i kroz nešto izraze.

Mima (Sunčana Zelenika Konjević) je konobarica u kvartovskom kafiću u koji svaku večer zalaze nezaposleni Ruka (Goran Grgić) i umirovljeni branitelj Ćuk (Tomislav Martić). Pridružuje im se i tajanstveni Profesor na bolovanju (Žarko Potočnjak), a svi čekaju prijatelja Geru (Darko Janeš) koji također s njima tamo gubi dane. Gero uskoro javlja da je dobio na lotu i zaboravlja na svoje stare prijatelje, a Ćuk i Ruka od očaja i u nedostatku novca te ljuti na sustav odlučuju početi pljačkati. Mima je glas razuma, psihijatar, majka i prijateljica svima njima te uvijek smiruje situaciju, nesebična u brizi za druge pa čak i po cijenu vlastite sigurnosti.

Ova komedija koja to nije iznimno je pametno djelce koje suptilno proučava nijanse ponašanja pojedinaca u skupini, u jednoj bitnoj stanici suvremenog društva koju nazivamo kafićem – mjesto gdje sve počinje i sve završava za prosječnog hrvatskog čovjeka. S razlogom je autor kafić u predstavi nazvao Nucleus – jezgrom našeg društva koja je gotovo tako čvrsta kao obitelj, katkada i čvršća jer ljudi često upravo od obitelji bježe u kafić. To se događa i u Nucleusu: Gero od svoje žene bježi Mimi u zagrljaj, Profesor bježi od osobne sramote i poniženja koje je doživio u školi, Ruka bježi od svoje

DOBITNIK žene i od samoga sebe, kao i Ćuk. Svi četvero naoko su obični ljudi koji žive svoje dosadne živote, no Borivoj Radaković odlučio im je udahnuti poseban šarm i ljepotu te ih je sve pretvorio u izgubljene romantične junake, nježne duše koje drobi ovaj okrutni svijet. To je posebno znalački zaokružila režija Georgija Para, sa sigurnošću najbolja u cijeloj trilogiji i najkompatibilnija stilskom i sadržajnom senzibilitetu Borivoja Radakovića. Kroz kvartovski žargon se cijelo vrijeme protežu duboke duhovne mudrosti koje ne očekujemo pronaći u zapostavljenoj birtiji, ali to se savršeno uklapa u lijepu poruku autora o intimnom bogatstvu i snazi koje svaki čovjek nosi u sebi, no rijetko pušta van na vidjelo, što zbog vlastitih, a što zbog tuđih ograničenja. Isto tako autor naglašava ulogu žene u društvenom „nucleusu“, bez čije čvrste ruke i podmetnutih leđa malo toga uspijeva. Mima je svim muškim likovima u predstavi oslonac i zaštitnik, prečesto zanemarujući vlastitu bol i stavljajući druge na prvo mjesto te je čisti prikaz izrazite snage, dok muški likovi besramno propadaju pod vlastitim teretom i lome se u situacijama u kojima ona ostaje čvrsta.

Glumci su besprijekorno odigrali svoje uloge, udahnuvši likovima toliko života, toliko šarma i ljepote da je dirljivo gledati ih i ne postoji ništa loše ili nemoralno što mogu učiniti, a da pritom i dalje ne izgledaju simpatično i da izgube suosjećanje publike.

Predstavu „Dobitnik“ trebali bi pogledati svi koji vole iskreno i toplo kazalište čiji je cilj da nas promijeni nabolje.

Završni dio trilogije „Kvart“ Borivoja Radakovića kao i prethodne dvije predstave, „Amateri“ i „Grupa“, bavi se životnim gubitnicima, ali na mnogo profinjeniji način.


1. Studij brodogradnje upisao sam jer sam iz obitelji koja me je već u ranom djetinjstvu vezala uz more. Uz to, moj djed, koji je bio profesor glazbe u Šibeniku, imao je prijatelja koji je u Mandalini (predgrađe Šibenika) imao brodogradilište za drvene brodove do 20 – 25 metara. Kad sam se već kao desetogodišnji dječak zasitio kupanja i plivanja provodio sam svoja ljetovanja po čitave dane u tom brodogradilištu i polako savladavao zanat drvene brodogradnje. Taj osjećaj kada vidite da je svaki dan na brodu nešto novo napravljeno, kada se zatvori i ofarba oplata pa ga se pusti u more da se naprave završni radovi zaista je za mene, klinca bio veliki užitak. S petnaestak godina već sam radio i neke jednostavnije majstorske radove. Nikakve sumnje

ŽARKO POTOCNJAK

INTERVJU

nije bilo da ću nastaviti tim putem, pa sam tako upisao i studij brodogradnje. Nisam bio super student. Možda sam spadao među donju kategoriju onih boljih. Ali nikada ni na kraj pameti mi nije bilo da bih od tog svog poziva odustao ili mijenjao zanimanje.

No, u srednju školu išao sam s Mladenom Budišćakom, svojim nažalost pokojnim prijateljem i velikim glumcem – a tu smo rado imitirali profesore i đake (on bi imitirao profesore, a ja đake). To se pročulo po školi pa su nas za vrijeme velikog odmora profesori zvali u zbornicu želeći to vidjeti (naravno, kada dotičnog profesora kojega smo igrali ne bi bilo u školi). Nastupali smo i po školskim priredbama, no nikad mi nije Akademija padala na pamet. Mladen je otišao na drugi faks, a ja na svoju brodogradnju.

Kako mi je otac radio na željeznici imao sam i pristup u kulturno-umjetničko društvo „Vinko Jeđut“. Preko dana tu bi vježbali tamburaši, harmonikaši, folklor, a iza osam sati prostor je bio prazan i mi

U Vašoj biografiji se može pročitati da ste isprva upisali studij brodogradnje. Kako je nakon upisa te vrste studija došlo do toga da postanete glumac?

1

Nenad Janjanin



smo osnovali dramsku grupu. Iako je studij bio težak (tada se sve crtalo rukom, tušem, bile su to traumatične situacije i neprospavane noći zbog napornog i obimnog studija), našla bi se pokoja večer kada bi uvježbavali predstavu. Sjećam se da smo imali premijeru jednog komada (radilo se nešto o atomskom ratu i to je sve čega se sjećam), a ja sam sam izveo nekoliko puta uz pratnju gitare Gorana Ivasa recital poezije Đure Sudete. Bio je to tada pjesnik kojeg se namjerno preskakalo, a meni je bio vrlo drag. Sjećam se da je program trajao oko jedan sat.

Jedan od kasnijih kolega s moje klase bio je i Mile Rupčić, tada isto član te dramske sekcije. Uz to su bili i neki nastupi na „Goranovim proljećima“, upoznao sam i neke „prave“ glumce: Svena Lastu, Zlatka Crnkovića, Semku Sokolović – Bertok, no sve je to ostalo na nekakvom relaxu od ubitačnog tempa studija brodogradnje. Na tim natjecanjima upoznao sam i Enesa Kiševića i Darka Ćurdu, ali ni najmanje primisli o nekakvom studiju glume nije bilo.

Po završenoj drugoj godini (Budilica je bio na Tehnološkom fakultetu) sreli smo se nas dvojica u gradu kada mi je predložio da odemo na prijemni ispit na Akademiju. Naravno, odgovor je bio da za to jednostavno nemam vremena, no kako je to prijateljstvo bilo zaista pravo, uspio me nagovoriti. Ispričao sam to i Miletu Rupčiću, koji je to odmah prihvatio, a kada sam doznao da idu Ćurdo i Enes s kojima sam se češće znao naći na nekim jutrima poezije u „Tingl-Tanglu“, uzeo sam dva monologa (jednu Kafkinu pripovijetku i monolog pukovnika Izquierda iz Roblesovog Montseratta, dvije pjesmice sam otprije znao – i tako smo se, sva ekipa, našli na dan prijemnog u auli Akademije.

Nekoliko dana poslije toga došli smo do oglasne ploče na kojoj je bio izvješen popis imena onih koji su prošli i vidjeli smo svoja imena. Ljudi su dolazili, vidjeli da nisu prošli, tužni odlazili, a nas devet uporno je gledalo u tu listu ne vjerujući da smo baš mi: i Enes i Ćurdo i Budilica i Mile i Supek kojeg sam poznavao s povremenih tuluma i Sidor kojeg sam znao s recitiranja. Uz njih je bila i jedna od najljepših djevojaka tada u Zagrebu, Vlasta Knezović, i nekakva ogromna figura kao od brda odvaljena – Zdenko Jelčić. Gledali smo se ne vjerujući da smo od svih baš mi prošli – i to se otišlo u obližnju „ Švemu“ zaliti!

Već tu večer razvilo se jedno čudno prijateljstvo koje, eto, traje (iako nam nema više Ćurde, Supeka i Budilice) do danas, a na drugoj godini pridružio nam se Toni Tudić koji je došao sa snimanja „Neretve“.

Kad je upisao Akademiju, neko vrijeme poslije nas, pridružio nam se i Zlatko Vitez.

Sada slijedi priča o prijateljstvu, bliskosti, duhovitosti, mladenačkim zaljubljivanjima u našu jedinu ljepoticu, pa poneka tučnjava, pa ludila po zagrebačkim lokalima, „Kavkazu“, „Zvečki“... Sjećam se da je jedno jutro dolazio Ranko Marinković na Akademiju, mislim da je tada bio i rektor (Akademija nije imala dekana nego baš svog rektora), i rekao našem profesoru mačevanja Anti Dulčiću: „Ante, što ti nemaš mačevanje? Eno, tvoji studenti iza Akademije igraju nogomet!“. Na to je naš dragi Dulac odgovorio: „Imam profesore sat mačevanja, imam, kako ne, ali ako im ovako pijanima dam mačeve u ruke ostat će netko bez oka!“

Eto, i tu se krije odgovor. Gluma je strast, gluma je stalno stanje povišenog adrenalina, gluma je matematički precizna i luđački razbarušena – i kada vas ta strast obuzme teško se izlazi van. U početku sam još poslušao neko predavanje na brodogradnji (još me danas dečki zezaju koliko sam puta imao smrtne slučajeve u obitelji kad nisam bio na predavanjima na Akademiji), ali toga je bilo sve manje i negdje pred Božić sjeo sam za stol s mamom i tatom i ispričao im istinu: da sam prošao prijemni, da tu imam takve prijatelje i divne profesore, da jednostavno ne mogu nastaviti sa studijem brodogradnje. Bio je to u obitelji priličan šok, ali mislim da su osjetili da sam zakoračio u svijet iz kojega nema van!

Pitaju me često novinari da li sam ikada požalio što sam u tom trenutku naglavačke okrenuo život. Jesam. Možda prije desetak godina kada sam gostovao s Histrionima u Kraljevici. Upozorio sam ekipu: „Ljudi, prvo tu se nema baš kuda izaći, a u pola šest počinje raditi brodogradilište, i onda od odjekivanja udaraca po tim ogromnim čeličnim pločama nema više pomisli o spavanju. Zato rano u krevet!“. Probudio sam se deset do šest (kao danas se toga sjećam) u kabini histrionskog broda, pogledao na sat, brzo se spustio s kreveta da pogledam u rokovnik koji je danas dan. Nije bila nedjelja. Ne vjerujući svojim ušima iskobeljao sam se iz potpalublja i gledao u nepomično i tiho brodogradilište. One strke ljudi po brodovima, najrazličitijih zvukova koji bi odjekivali kao desetci zvona - nije bilo. Osjećaj zaista strašan. Brodogradilište je umrlo.

GLUMA JE STRAST, GLUMA JE STALNO STANJE POVIŠENOG ADRENALINA, GLUMA JE MATEMATICKI PRECIZNA I LUDACKI RAZBARUŠENA ...

INTERVJU


Danas naši majstori rade u najelitnijim sjevernjačkim brodogradilištima, inženjeri se prekvalificiraju na strojarstvo, a naše brodogradnje, koja je bila ponos Hrvatske više nema. Tko nikada nije bio u tom poslu, teško da to može razumjeti. Zamislite da dođete pred kazalište „Kerempuh“, želite gledati predstavu, a „Kerempuha“ nema! Ponovit ću pod punom odgovornošću: „ Da sam ostao u toj profesiji hrvatska brodogradnja ne bi završila ovako“.

1. Danas? Mogu samo analizirati razliku između svijeta u kojem smo mi živjeli i u njemu stvarali i današnje kazališne situacije. Od prvih koraka postoji neka razlika – nama su profesori bili Bratoljub Klaić, Vlatko Pavletić, prof. Filipović, prof. Batušić, Ranko Marinković, Vukotić, Violić, Paro, Švacov... Elita hrvatske kulture i umjetnosti. Ne znači da smo mi zbog toga bili poslušniji, odgovorniji, bolji – ne, mi smo samo jednostavno sebi bili značajniji. Oni su nas stvarali takvima. Dok je s jedne strane trajalo ludilo mladosti, s druge se strane rađala preciznost, predanost i odgovornost prema poslu, odgovornost prema tim velikim ljudima. Kada smo stasali nismo imali straha. Oprijeti se politički tom tvrdom režimu (danas ljudi niti ne znaju kako je tada bilo teško za ponekoga biti umjetnik – ne bi mrak progutao umjetnika, ali mrak bi gutao njegovo djelo – a to je isto kao da ne živi, isto kao da ga nije ni bilo) bio nam je gotovo užitak. Tada su počele rasti prve izvaninstitucionalne grupe: Teatar u gostima, Histrion, Osamljena srca, Pozdravi ...

Nerijetko bi nas policija digla u 5 ujutro na informativku ili na pranje mozga u ured kod Račana – ali ni mrve straha nije bilo. Branili su nam da se družimo s Vladom Gotovcem, a od njega smo toliko učili, spoznavali, Vitez mu je bio kao sin i imao je punu moralnu političku i umjetničku potporu da preuzme vodstvo Histriona (primus inter pares), i da se biraju teme koje bi znale prodrmati jugoslavensku političku vrhušku. Pa nešto kasnije je u to vrijeme nastao Brešanov i Violićev „Hamlet u Mrduši donjoj“!

I sada će najlakše biti objasniti kako danas glumci mogu iskazati svoju potpunu kreativnost: Igrati „Hamleta u Mrduši donjoj“, „Plebejci uvježbavaju ustanak“ ili „Domagojadu“ tih godina ili danas. Gledao sam sve ove moderne Mrduše – lijepih uloga, jako dobrih glumaca – ali to je sve beznačajno – taj je tekst isključivo danas artistički, ne pokreće ništa, a nas koji danas to gledamo dovodi u stanje isto kao i gledanje mrtvog brodogradilišta u Kraljevici.

Pokušavaju se prekrajati tekstovi, unositi kako bi Bosanci rekli „fazoni“ – sve je to lijepo za oko, za gledati, ali nažalost beznačajno. U nama se ništa ne pokreće. Ni emotivno, a ni intelektualno...

Igrati predstavu koja govori o vremenu prekrajanja imena Jazavac u Kerempuh, a ne odživjeti to vrijeme, ne poznavati ga i ne osjetiti, ne biti dobro ispendrečen zbog svojih političkih stavova isto je kao i seks s plastičnom lutkom. I dobiva se kriva i lažna informacija.

A imaju mladi velikih razloga za bunt, za traženje promjena, za reakciju na laž i prevaru, ali uz svo moje poštovanje prema njima oni radije pilje u svoje mobitele.

Postoji li uloga u Vašoj karijeri zbog koje žalite ili za koju smatrate da ste ju mogli bolje odigrati?

2. Postoji li uloga zbog koje žalim i za koju smatram da sam je mogao bolje odigrati? Da, naravno da postoji... Da sam je bolje mogao odigrati - pa to je gotovo svaka uloga. Ona jednostavnošću svoga ponavljanja ne znači da je gotova. Ona ustvari nikada nije gotova. Uvijek postoji nešto važnije, nešto u krajnjoj liniji i artistički bolje. Okviri predstave su vrlo zadani, ali što su čvršći njezini okviri, toliko je kreativnost veća. Znali su mi ljudi reći: „Joj što ti sve znaš izmisliti na predstavi, koje su to super improvizacije...“. Ništa. To je najlakše. Ako čovjek nosi imalo duhovitosti u sebi, hrabrosti, spretnosti, želje za igrom – improvizirati je najlakše. Ali i tu se često nađemo u zamci beznačajnosti. Ali u čvrstim okvirima, u minucioznim

Po Vašem mišljenju, imaju li glumci prostora iskazati svoju potpunu kreativnost unutar kazališta?

2 3

INTERVJU


zadanostima jednog redatelja kao što je Violić – tu je užitak kreativiteta velik. Osluškivanje publike i pitanje da li je moja intencija, moj talent, moja emocija, moja izrađena uloga uspjela u gledaocu pokrenuti one mehanizme koje ja u dogovoru s redateljem baš želim. To zna biti veliki užitak. A improviziranje je veselje, zabava i ako tome nismo skloni ostavimo to radije stand up komičarima.

Da li žalim za nekom ulogom? Oh, da.

Koliko sam ih igrao sa dvadeset i pet, a razumio s pedeset! Ali onda više nema natrag u dvadeset i petu! Često me pitaju za najdražu ulogu. To ne postoji. Onog trena kada čovjek zagrebe neko novo lice, neki novi karakter – ta je uloga najdraža.

No, mislim da su mi nekako najdraže one s kojima sam se najviše mučio (pa često i ne uspio) jer sam se u njima davao do kraja, borio se, želio, bio pun..., a vjerojatno i najviše naučio.

Osvojili ste brojne nagrade. Možete li izdvojiti neku na koju ste posebno ponosni?

3. Nagrade su jedan lijepi stimulans. Pokušao sam ih nema dugo za jednu biografiju koju sam morao predati sve pobrojati. Nisam uspio. Od Dujšina, Zlatne Arene, MES-a... pa sve su drage. Iako ima

jedan čudan apsurd. Nikada nisam dobio nagradu za onu ulogu za koju sam mislio da je zavrjeđujem i da sam je jako želio. O tome jednostavno ne treba razmišljati. Nagrade će doći - treba naći razlog i potrebu da se uloga kreira. Ili kako bi naši prvi profesori Bobi Marotti i Drago Krča rekli: „Ne traži sebe u kazalištu, nego kazalište u sebi! “. Danas kada se i sam bavim pedagogijom itekako znam što to znači i koliku su nam istinu rekli. Ne radi se tu samo o kazalištu, o umjetnosti. Tu se radi o životu…

Jedan ste od najboljih i najiskusnijih hrvatskih glumaca. Možete li izdvojiti neke mlađe kolege za koje smatrate da su posebno talentirani?

4. Svakako da mogu izdvojiti neke mlađe kolege koji su mi neobično dragi. Teško je o tome govoriti u umjetničkom smislu. Jer možda se neki glumac prvih godina muči, grize, pokušava, ne ide mu..., a nakon što savlada te porođajne muke blista i ulazi u povijest hrvatskog glumišta. Ne znam, jer nisam to vrijeme proživio, ali za Peru Kvrgića kažu da je u početku bio sitan, neupadljiv..., a onda je jednoga dana postao Kralj. Glumački Kralj svih ovih prostora. Ili kako su to lijepo ovi današnji komunisti izmislili: u „regionu“.

Što nam možete reći o svojoj ulozi u predstavi „Dobitnik“?

5. O ulozi u „Dobitniku“ mogu reći samo to da mislim da još nije završena. Vrlo je draga, emotivna, duhovita, ali još ima prostora i detalja na kojima treba raditi. To se radi kod kuće kada se ponavlja tekst, a isproba se kada se stane pred publiku. Naravno, to nisu nasumce odabrane improvizacije, nego neki detalji koje možda publika od predstave do predstave ne bi niti primijetila. Još taj lik treba malo proraditi, iscizelirati, pa ću onda možda reći da sam zadovoljan. Divno je gledati mlade studente glume s kojima radim na Sveučilištu DIU Libertas – kada osvijeste što bi trebalo napraviti i

Prema tome izdvojit ću one mlade glumce koje volim, koje poznajem i koji su mi dragi: Amar Bukvić, Janko Popović Volarić i Ozren Grabarić s kojim nikada nisam igrao, ali bih volio. Eto, nabrojio sam trojicu, a još su mi dragi, i po talentu bi ih trebalo izdvojiti još barem tridesetak. O mladim glumicama ne mogu govoriti. Tu su mi pomalo kriteriji poremećeni, i u to ulaze i neki elementi koji ne ulaze ni u kazalište niti u film, pa je to bolje odšutjeti.

NE TRAŽI SEBE U

KAZALIŠTU, NEGO

KAZALIŠTE U SEBI!

6

4

5



kada ih u tome vodi pravi osjećaj i prava misao, kako im sve postaje prepreka i ruke, i disanje, i glas i pokret. I tu negdje počinje glumački zanat. Tu sam nešto od toga savladao pa vjerujem da će ove sitne korekcije koje želim u „Dobitniku“ sjesti na svoje mjesto.

Danas, kada mi kroz glavu prolazi ogroman broj predstava koje sam radio i igrao, kao najupečatljiviji trenuci ostaje mi predstava „Eduard II.“ na Dubrovačkim ljetnim igrama prije skoro četrdeset godina. Danas znam što njegova tadašnja rečenica: Budite subjekti! – znači. Drago mi je da je ta rečenica ušla i u predstavu „Dobitnik“, jer me na neki način uvijek podsjeti na Eduarda u kojem sam imao točno šest rečenica (i to kraćih), a živio sam tu ulogu, ili želio sam živjeti tu ulogu kao da je glavna...

Kako su izgledale pripreme za probu i koja su Vaša očekivanja od predstave?

7. Pripreme i probe su gotovo bile jedan nijemi dijalog. Kao kada bi naš veliki dirigent Lovro Matačić (a nagledali smo ga se) stao pred orkestar i s dva-tri lagana pokreta u nekakvom adaggiu svojim ogromnim rukama vodio orkestar do savršenstva. To je bila usporedba koja mi je pala na pamet dok smo radili „Dobitnika“. Jedan gotovo ritualni odnos – i jedan od najljepših i najstaloženijih poslova u kazalištu.

6. Kako je bilo raditi? Pa mi nismo radili. Možda smo radili nekad kad smo stvarali njegove velike predstave „Eduarda II.“ ili „Plebejci uvježbavaju ustanak“. Onda smo radili. Sada smo se slušali... I ono što je najljepše čuli smo se ...Žorž je došao u životno i redateljsko doba kada me užasno muči jedna stvar: da tu svoju mirnoću, spoznaje životne i kazališne mora na nekoga prenijeti. Prvenstveno mislim tu na studente režije. Jer to se bogatstvo nažalost ne može naći listajući knjige i gledajući filmove. Strašno se veselim što će mojim studentima glume održati jedan seminar, jer mislim da bi uz njegovu pomoć mogli preskočiti i osvijestiti niz stepenica koje mladom glumcu stoje kao prepreka.

Kako je bilo raditi s velikim redateljem kakav je Georgij Paro?

SADA SMO SE SLUŠALI...

I ONO ŠTO JE NAJLJEPŠE

CULI SMO SE

7

Za kraj, da niste glumac, bili biste?

8. Već sam rekao: ministar pomorstva. Brodogradnja bi bila vrlo sofisticirana, okrenuta gradnji specijalnih brodova i jedna od najjačih u svijetu u toj kategoriji brodogradnje.

8

9

INTERVJU


ŠKOLA SUVREMENOG PLESA

ANE MALETICU CENTRU KNAP

Od ove jeseni u prostorima Centra KNAP počeo je s programom 1. razred

podružnice plesne škole. Time je Centar KNAP dobio još jednu kulturnu djelatnost u svojim prostorima, jer uz kreativne programe Centra, kazalište Knap, Galeriju događanja, Koncertnu dvoranu, Glazbenu školu Zlatko Baloković ovdje sada djeluje i podružnica jedine Škola suvremenog plesa u Zagrebu. Sada s ponosom možemo reći da smo najsadržaniji centar kulture u Zagrebu.

Plesači koji s 10 godina završe treći stupanj Studija za ples i pokret, a koji mogu upisati s 4 godine u Centru KNAP, nastavljaju pohađati satove plesa i ritmike na istoj lokaciji u Školi suvremenog plesa, te nakon završene osnovne i srednje škole stječu zvanje plesača suvremenog plesa.

Škola suvremenog plesa Ane Maletić osnovana je 1954. godine na europskoj tradiciji modernog plesa, a nazivom odaje počast svojoj utemeljiteljici te ove godine slavi svoju 60-tu obljetnicu.

Školovanje se dijeli na četverogodišnju osnovnu i četverogodišnju srednju školu te je zahvaljujući specifičnom nastavnom planu i programu jedina takva škola u Hrvatskoj.

U osnovnoj školi djeca pohađaju program ritmike, odgojnog plesa i plesne tehnike te uz ostale predmete, kao što su glazbeni odgoj i glasovir, stječu temelj plesnog i glazbenog obrazovanja. U srednjoj školi, u koju se upisuju putem audicije, učenici se obrazuju za zvanje plesača suvremenog plesa ili plesača edukacijskog smjera.

TRENUTNO ŠKOLU POhADA 250 UCENIKA I 90 POLAZNIKA PRIPREMNIh PROGRAMA ZA OSNOVNU ŠKOLU.

Od svog osnivanja pa do danas škola je promicatelj suvremenog odgojnog plesa prema učenju Rudolfa Labana i pristupu glazbi kroz pokret Emilea Jaquesa Dalcrozea, a koje je Ana Maletić razradila u vlastitu metodu. Tradicija škole prepoznaje se i u činjenici da njeni bivši učenici čine jezgru hrvatske suvremene plesne scene i plesne pedagogije te djeluju u najrazličitijim područjima umjetničkog izraza.

Početkom 20. stoljeća, s pojavom američke „bosonoge plesačice“ Isadore Duncan te europskih reformatora Rudolfa Labana i Emile Jaques Dalcrozea, ruše se tradicionalni okviri u pristupu i doživljaju plesa i glazbe. Za razvoj suvremene plesne umjetnosti u nas, izuzetno je značajan tadašnji izravni kontakt naših umjetnika sa svjetskim reformatorima pokreta i plesa, što je rezultiralo otvaranjem tečajeva i privatnih plesnih škola.

Tako je i Ana Maletić, već krajem 40-tih godina, pisanjem brojnih dopisa nadležnim institucijama te uspoređujući ondašnje stanje modernog plesa i plesnog odgoja u nas i u svijetu, započela borbu za prerastanjem svoje privatne Škole plesne umjetnosti u državnu. Konačno, na sjednici Gradskog vijeća od 22. listopada 1954. godine, Narodni odbor grada Zagreba, a na prijedlog Savjeta za prosvjetu i kulturu NRH, donio je rješenje o osnivanju Škole za ritmiku i ples u Zagrebu. U počast svoje utemeljiteljice, 26. svibnja 1999. godine škola je promijenila ime u ŠKOLA SUVREMENOG PLESA ANE MALETIĆ.



MALA GALERIJAS PEŠCENICEPREDSTAVILA SEU NJEMACKOMGRADU KÖLNU

Od 29. kolovoza do 13. rujna u galeriji Ausstellungshalle der

Handwerkskammer zu Köln bili su izloženi radovi petero zagrebačkih autora: Roberte Vilić, Ivane Vulić, Martine Vrbanić, Željke Gradski i Aleksandra Bezinovića. Izložba se održala u sklopu manifestacije “Dani hrvatske kulture” povodom obilježavanja 25. obljetnice postojanja hrvatsko - njemačkog kulturnog društva Colonia Croatica iz Kölna.

Izborom slika petero zagrebačkih autora Galerija događanja predstavila je aktualnosti s hrvatske slikarske scene. Izložba je prikazala raspon suvremenog likovnog stvaralaštva od figurativnog slikarstva, različitih osobnih izričaja do

primjera enformela. Poveznica između svih autora je rad u klasičnom mediju štafelajnog slikarstva. Svaki se od predstavljenih autora isticao svojim stilom i slikarskom osobnosti dok su kao skupina su djelili zajedničku snagu, ali i vremensku prepoznatljivost.

Cilj ove izložbe i suradnje s kulturnim društvom Colonia Croatica bio je prikazati raznolikost i talent mlade generacije hrvatskih umjetnika. U toj nakani Galerija događanja je uspjela jer izvrsne kritike i broj posjetitelja na izložbi uvjerile su nas da interes za novim, mladim umjetnicima s istoka Europe postoji i da se hrvatska suvremena umjetnost može nositi s Europskim suvremenim tendencijama.

Ovakva prezentaciju vrijedan je primjer promocije Hrvatske kao mlade i napredne članice europske obitelji. Ovom izložbom Galerija događanja i Kulturni centar Peščenica pridonijeli su stvaranju upravo takve slike.

Galerija događanja predstavila je

svoj rad njemačkoj publici u Kölnu

izložbom „Kroatien – Kunst - Köln“.

Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića obilježila je u svibnju svoju 60.

obljetnicu. Svečanosti su prisustvovali knjižničari, prijatelji i suradnici Knjižnice, korisnici te predstavnici Ministarstva kulture, Ministarstva znanosti i obrazovanja, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport, Nacionalne i sveučilišne knjižnice i Područnog ureda Peščenica-Žitnjak.

OKUPLJENU PUBLIKU POZDRAVILE SU JADRANKA RACIC, VODITELJICA KNJIŽNICE S. S. KRANJCEVICA I DAVORKA BASTIC, RAVNATELJICA KNJIŽNICA GRADA ZAGREBA.

Knjižnica S. S. Kranjčevića dio je mreže Knjižnica grada Zagreba čiji početak seže u daleku 1907. godinu, kada se u Zagrebu otvara prva narodna knjižnica - Gradska knjižnica. U nizu narodnih knjižnica koje su se pridružile Gradskoj knjižnici, Knjižnica S. S. Kranjčevića bila je prva (1968. godine) da bi se do danas u sastavu Knjižnica grada Zagreba našle objedinjene 42 narodne

60. OBLJETNICAKNJIŽNICESILVIJASTRAhIMIRAKRANJCEVICA

knjižnice i 2 bibliobusa sa 73 bibliobusna stajališta u Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji. Korisnicima knjižnica je na taj način omogućeno korištenje svih knjižnica u mreži s jednom iskaznicom.

Od osnutka 1954. godine, na svega 20-ak m² u obiteljskoj kući na uglu Bužanove i Šulekove ulice, Knjižnica je promijenila nekoliko privremenih i neadekvatnih prostora - u Narodnom sveučilištu na Moslavačkom trgu 17 (poslije Kulturnom centru Peščenica u Ivanićgradskoj ulici 41a), Ivanićgradskoj 67, Društvenom domu SSRN u Ivanićgradskoj 22, u OŠ “Marko Orešković” (danas OŠ „Frana Krste Frankopana“) i tek je 1978. smještena u adekvatni prostor u Zapoljskoj 1 (400 m²), gdje se nalazi i danas.

Mnoge su generacije knjižničara sudjelovale u razvoju knjižnice i njenih sadržaja i doprinijele stvaranju moderne narodne knjižnice koja širom otvara vrata svojim

Jadranka Račić, prof.Anja Planinčić


korisnicima, osigurava dostupnost informacija i publikacija, te bogatstvo sadržaja i aktivnosti kojima upotpunjuje slobodno vrijeme svojih korisnika, educira ih i potiče na čitanje i kreativnost. Tijekom proteklih 60 godina Knjižnica se pretvorila u nezaobilazno kulturno žarište svoje lokalne zajednice. To je postigla i zahvaljujući svojim vjernim korisnicima i suradnicima (škole, vrtići, udruge, Centar za kulturu Peščenica, gosti programa i dr.).

Obilježavanje obljetnice Knjižnice bila je prilika da im se svima na tome zahvali.

Prigodni program započeo je čitanjem teksta “Otvaranje prve općinske knjižnice na Peščenici”, hrvatskog prevoditelja, književnika, urednika i književnog kritičara Zlatka Crnkovića, prvog djelatnika knjižnice na Peščenici. Tekst govori o počecima rada prve knjižnice na Peščenici (budućoj Knjižnici S. S. Kranjčevića), njenom prostoru, knjižnom fondu i korisnicima prije šezdeset godina, a čitao ga je glumac Tomislav Štriga, ravnatelj Kulturnog centra Peščenica.

U nastavku programa slijedila je plesna točka “Bach u knjižnici” Svena Bahata, profesionalnog plesača i pedagoga, uz glazbenu pratnju Adriana Pelca koji je na violončelu izveo 5. suitu u D-molu Johana Sebastina Bacha.

Knjižnica S. S. Kranjčevića i njen ogranak Knjižnica I. B. Mažuranić su, uz Kulturni centar Peščenica, jedine kulturne ustanove

na području gradske četvrti Peščenica-Žitnjak s oko 56.000 stanovnika. Tu se, samo od obrazovnih ustanova, nalazi jedanaest osnovnih i sedam srednjih škola te četiri fakulteta. Osmišljavanjem raznovrsnih programa i sadržaja, namijenjenih svim dobnim skupinama korisnika, kao i manjinskim entitetima (2008. godine otvorena je i Romska zbirka) djelatnici Knjižnice nastoje ispuniti i nadomjesti kulturni vakuum ove gradske četvrti.

Projekte i programe koji se odvijaju u Knjižnici, od kojih se dio odvija samo u Knjižnici S. S. Kranjčevića (Galerija Prozori, Kulturna i prirodna baština Hrvatske, Priprema, pozor…kazalište!, Dani Pešče, Glazbena igraonica, Fašnik na Peščenici …), a dio se realizira na razini Knjižnica grada Zagreba (Knjižnica širom otvorenih vrata, 65 plus, Pitajte knjižničara, Noć knjige, Mjesec hrvatske knjige i dr.) predstavili su djelatnici knjižnice:

IRENA BEKIC, NEVENKA PERICA, JANJA MARAS, ŽELJKO VRBANC, PETRA DOLANJSKI I JADRANKA RACIC.

Svečanost obilježavanja 60. obljetnice Knjižnice zaokružena je temperamentnim nastupom etno skupine Cinkuši. Članovi Cinkuša: Nataša B. Radušić (mandolina), Tihomir Kruhonja (kontrabas), Mirko Radušić (ak. gitara), Igor Barić (violina), Nebojša Stijačić, (el. gitara ) i Marko Meštrović (bubnjevi) ujedno su bili i gosti projekta Kulturna i prirodna baština Hrvatske koji se taj dan odvijao u Knjižnici.

»Iz godine u godinu mijenja se lice i izgled Zagreba. Prastari grad raste. Buja. Pretvara se u permanentno gradilište i danonoćno mijenja svoj lik u istom ritmu u kojem mijenja i društvene odnose i uvjete života svojih starih i novih stanovnika…»

zapisano je na prvim stranicama spomenice naše osnovne škole otvorene 1. listopada 1964. godine u naselju Borongaj-sjever, na zemljištu povrtlara, sa sjedištem u Ulici Ksavera Šandora Đalskog 29. U novinama je izašao članak: «Izgradnjom osmogodišnje škole «Božidar Maslarić»…osnovci iz općine Peščenica dobit će 12 novih učionica. Nova škola odgovorit će svim zahtjevima suvremene nastave. Prvi ravnatelj postao je Mile Antolić, nastavnik iz Zagreba. Te prve školske godine 1964./65., u školu je upisano 806 učenika, raspoređeno u 23 odjeljenja.

Već sljedeće školske godine broj učenika popeo se na 986! Svaki razred, osim 7. i 8. imao je čak četiri paralelna odjeljenja! Dvorana za tjelesni odgoj još uvijek nije bila dovršena pa se nastava održavala na bivšem aerodromu (današnja ulica Borongaj-aero), udaljenom 10-tak minuta hoda od škole. Okoliš škole, prostrane livade koje su ju okruživale, uređivali su i njegovali sami učenici.

Danas našu školu pohađa 320 učenika u 16 razrednih odjela. O njihovom odgoju i obrazovanju brine 30 učitelja od kojih njih 8 ima zvanje učitelja mentora ili učitelja savjetnika. Uz ravnatelja i stručno-pedagoški tim škole, logopeda i pedagoga, tu je i knjižničar te administrativno osoblje i ostalo tehničko osoblje. Promjene su dio života škole, ali škola je, kao važan čimbenik života pojedinca i života zajednice, dio promjena u svijetu. Utječe na sva područja ljudskog djelovanja. Pjesnički rečeno, škola brodi, plovi na valovima promjena, a njezin pramac uvijek mora prvi dodirnuti valove budućih događaja jer putnici na njemu stječu znanja koja će trebati tek za osam godina i moraju biti spremni iskrcati se u luci koju zajednički zamišljamo.

I ŠKOLA PIŠE SVOJ UDŽBENIK POVIJESTI

50 NAM JE GODINA TEK

hURA, ŠKOLA JE GOTOVA!


Dječji zbor Kikići čini stotinjak članova u dobi od 3 do 13 godina, stariji članovi nastupaju i samostalno pod imenom Genijalci, a od ove godine

postoji i najmlađa napredna skupina koja nastupa pod imenom Medenjaci i već je ostvarila zapažene rezultate na međunarodnim festivalima. Zbor upravo obilježava šesnaesti rođendan, a svojom se kvalitetom već duže vremena nalazi među najboljim i najaktivnijim dječjim zborovima u Hrvatskoj što dokazuje i repertoar zbora s više od tristo pjesama koji konstantno raste, devetnaest izdanih nosača zvuka kao i broj od više od 50 nastupa godišnje na različitim manifestacijama, koncertima i festivalima širom Hrvatske, ali i izvan nje. Već pet godina za redom naše pjesme redovito su vrlo visoko pozicionirane na Top listi Dječje televizije, pjesma naših Mini Kikića ove je godine proglašena za Hit ljeta, pjesma «Jabuko, jabučice» u izvođenju školaraca bila je druga sa samo nekoliko glasova manje. Kao edukativan materijal naše pjesme se sve više koriste u vrtićima i osnovnim školama širom Hrvatske kao i izvan nje.

Zbor je dobitnik brojnih priznanja i nagrada od kojih izdvajamo prve nagrade na festivalima u Đurđevcu, Splitu, Kikindi, Pagu i Kninu, drugu i treću nagradu dobio je na međunarodnom festivalu Šareni vokali u Somboru, dobitnik je Grande prix nagrade na međunarodnim festivalima Asterisks u Makedoniji i Kukuriček u Đurđevcu, treću nagradu na međunarodnom festivalu Katjuša u Moskvi, dvije treće i posebna nagrada na festivalu Eurokids u Italiji, treću nagradu na međunarodnom festivalu Školjkice u Novom Sadu, treću nagradu na međunarodnom Đurđevdanskom festivalu u Banja Luci, drugu nagradu na međunarodnom festivalu Raspjevane pahuljice u Mrkonjić Gradu, drugu

KIKICI

nagradu na međunarodnom festivalu Zvezdički u Prilepu, dvije prve, jedna druga i dvije treće nagrade na međunarodnim festivalima FENS u Kopru, nagrade u Sarajevu, Travniku, Izoli, Kutini, Veloj Luci… Tijekom zadnjih 14 mjeseci članovi zbora na međunarodnim su festivalima osvojili čak 24 nagrade, ali i pozivnice za velike međunarodne festivale u Mađarskoj, Kazahstanu, Rumunjskoj, Bugarskoj, Malti, Italiji, Rusiji, Srbiji, Bosni, Makedoniji, Estoniji, Ukrajini, Crnoj Gori, Sloveniji…

Umjetnička ravnateljica zbora je profesorica Maja Rogić, redovna članica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, Hrvatskog društva skladatelja i HGU-a.

16 GODINA PJESME NA PEŠCI

Maja Rogić, umjetnička voditeljica zbora



Početak organiziranog školovanja bilježimo tek 1886. godine u Zagrebu kada su zanat završila dva grafičara. Osam godina kasnije, 1894. godine, i grupa od 19 knjigotiskarskih strojara je završila grafičku školu. Pojam škola ne znači zgradu, već organizirani oblik obrazovanja.

GRAfICKA ŠKOLA U ZAGREBU OBILJEŽAVA TIJEKOM CIJELE KALENDARSKE GODINE

JUBILEJ 120 GODINAORGANIZIRANOG ŠKOLOVANJAZA GRAFICKA ZANIMANJA

Odlukom Nastavničkog vijeća Grafičke škole u Zagrebu ta je godina određena za godinu utemeljenja škole. Do godine 1945. školovalo se oko 1500 grafičara. Početkom 1946. godine započela je s radom velika škola za izobrazbu kvalificiranih radnika svih tadašnjih grafičkih

zanimanja. Prve školske prostorije nalazile su se u Gundulićevoj 10. Krajem 1946. godine ustupljen je dio prostorija Obrtne škole na Trgu maršala Tita (danas Muzej za umjetnost i obrt). Godine 1947., škola dobiva i dio radioničkog prostora u istoj zgradi. Sve grafičke strojeve, uređaje i namještaj stavila je Školi na raspolaganje Glavna direkcija grafičke industrije NR Hrvatske iz likvidacijske mase nacionaliziranih tiskarskih poduzeća i radionica.

Škola postaje 1947. godine Savezna grafička industrijska škola, a 1951. godine Grafička škola s praktičnom obukom. Godine 1962., škola postaje Grafički školski centar, a krajem iste godine seli na novu lokaciju u Getaldićevu 2. Godine 1972., škola mijenja

naziv u Grafički srednjoškolski centar, a 1981. godine u Grafički obrazovni centar ,,Bratstvo i jedinstvo”. Od 1991. godine škola nosi ime Grafička škola u Zagrebu.

Dubravko Deželić dipl.graf.ing. ravnatelj

Tijekom godine organizirali smo sljedeća događanja: Humanitarni koncert u Vintage Industial Baru čiji je prihod išao Savjetovalištu “Luka Ritz”. Natječaj poezije za sve učenike srednjih škola grada Zagreba pod nazivom Po(e)zitiva. Školu je posjetio predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović, a u ponedjeljak 27.10. smo imali završnu svečanost u dvorani “Gorgona” u Muzeju suvremene umjetnosti, gdje smo osim glazbeno zabavnog programa zahvalili institucijama i pojedincima koji su pomagali školi.

POVIJEST:


U hrvatskim se medijima u zadnje vrijeme sve više govori o utjecaju

vibracija zvuka na ljudsko zdravlje. Pioniri zvukoterapije nastoje znanje o iscjeliteljskoj moći zvuka proširiti među populacijom svih generacija, prvenstveno zbog izvanrednog utjecaja na ljudsko zdravlje i ostalih dobrobiti koje nam ona daje.

Iscjeljivanje zvukom je dokazano učinkovita metoda koja koristi vibraciju zvuka za uklanjanje posljedica stresa, za relaksaciju i poboljšanje zdravlja te podizanje razine svijesti. Tijelo se sastoji od 60-70% vode, zahvaljujući kojoj valovi zvuka prodiru duboko u tkivo, donoseći sklad i duboko opuštanje u svaku stanicu.

Zvukoterapija djeluje na način da: uravnotežava aktivnosti lijeve i desne moždane polutke, djeluje na autoimuni i endokrini sustav i aktivira Alfa i Theta valove mozga koji nas vode do duboko opuštenog stanja.

Ivana Novačić

Zvuk kao lijek

Pri tome se tijelo i mozak opskrbljuju s potrebnim kisikom, usporava se puls, normalizira se krvni tlak, opuštaju se žile, podiže se imunitet, oslobađaju se hormoni poput endorfina i melatonina, ubrzava se oporavak i zarastanje rana, potiče se kreativnost, intuicija i koncentracija.

Mnoge stare civilizacije koristile su moć zvuka u svrhu poboljšanja zdravlja. U današnje vrijeme ima sve više znanstvenih i kliničkih dokaza koji ukazuju na pozitivno djelovanje vibracije zvuka u radu s osobama svih dobnih uzrasta.

Centar kulture na Peščenici od 2013 g. provodi projekt pod nazivom Zvukoterapijska igraonica za djecu u suradnji s osnovnim školama općine Peščenica-Žitnjak. Gradski ured za socijalnu skrb podržao je ovu radionicu. Program uključuje više od 60 sati rada s djecom od 1. do 4. razreda.

S instrumentima poput bubnja, gonga, zvučnih viljuški, pjevajućih i kristalnih zdjela radi se na svakom polazniku, kako bi izbliza osjetili snagu i moć zvuka, koji poput vala prodire u svaku stanicu u tijelu, vraća joj izvornu vibraciju te čisti i donosi razne dobrobiti.

Zvukoterapija se u zadnje vrijeme ubrzano razvija tako da sada već postoji golemi broj egzaktnih frekvencija koje dolaze kroz zvučne viljuške i kristalne zdjele te nam uvelike pomažu u prevenciji psihofizičkog zdravlja.

Kombinacija aktivnog rada, slušanja instrumenata i vođenih meditacija pokazala se jako dobra, jer su u kratkim, ali efikasnim periodima smirenja, introspekcije i slušanja, djeca zaronila u stanje koje se očitovalo u poboljšanoj koncentraciji, miru i boljem općem psihofizičkom stanju.

Polaznici se upoznavaju s plemenitim zvukovima terapeutskih instrumenata, sami donose sud o tome što im se sviđa više, a što manje, tj. koja frekvencija im u datom trenutku više odgovara i pomaže. S obzirom da sve vibrira na određeni način - naše tijelo i svaki organ u njemu imaju egzaktnu optimalnu frekvenciju, prema tome, ako nam neka frekvencija nedostaje, tijelo je upija u svoj sistem pomoću zakona rezonancije.

Osim toga djeca se na radionici zvukoterapije privikavaju na opuštanje, osvještavaju načine na koje si mogu pomoći kod određenih smetnji te poboljšati koncentraciju za učenje... sve to uz pomoć mašte, boja, igre, zanimljivih vođenih meditacija, upotrebe glasa i dr.

CILJ OVE RADIONICE JE UPOZNATI DJECU

S POJMOM ZVUKA I NJEGOVIM

UTJECAJEM NA NAS


Svjetski ruralni forum pokrenuo je inicijativu 2014. – Međunarodna godina obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava te je dobio potporu više od 360 civilnih društava i poljoprivrednih organizacija. Na 66. zasjedanju Glavne skupštine Ujedinjenih naroda, 2014. godina je i službeno proglašena Međunarodnom godinom obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

POLJOPRIVREDNO LICE PEŠČENICE

PREDSTAVLJAMO OPG –OBITELJSKO POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO MARTINEC

2014. MEÐUNARODNA GODINA OBITELJSKIh GOSPODARSTAVA

Kristina Martinec

Proizvođači, ali sve više i kupci, smatraju da ekološka proizvodnja ima budućnost. Sve

više ljudi shvaća da takva hrana ima velik utjecaj na zdravlje pa su domaći proizvodi polako, ali sigurno, pronašli put do onih koji u njoj vide život.

- Što reći o nama i nasem OPG-u. Za početak mozda bi trebalo reći kako je davnih dana (još tamo 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća) na naš mali plac, Volovčicu, dolazila moja baka, tatina mama, Nada. Istina, nije prodavala niti imala povrće u količinama koje mi danas prodajemo, ali je na neki način bila začetnica poljoprivrede u našoj obitelji. Dok je tata bio mali znao je ići s njom na plac i od tuda se na neki način rodila ljubav prema tom poslu.

Moglo bi se reći kako su moji roditelji počeli s poljoprivredom 1989.-90. godine nakon što su ostali bez posla. U početku je to više bilo hobistički pa su na plac odlazili s nešto manjim količinama robe sve dok se 1996. godine nismo odlučili malo po malo širiti, promijeniti način proizvodnje i pokušati s nekim novim kulturama. Naravno, proizvodnja je postepeno svake godine bila obogaćena za neku novu kulturu pa smo tako nabavili sjeme zapalito tikvica iz Argentine, razne vrste chillija sa svih strana svijeta, razne salate, rajčice i slične kulture. Cjelokupna proizvodnja se odvija na relativno maloj površini

od cca 2ha i o svemu tome brinu tata Mladen, mama Dragica te kćeri Nikolina i Kristina. Povremeno kada imamo mnogo posla, uskoći i netko od rodbine ili prijatelja pa nam pomognu. Sve kaj proizvedemo prodajemo na placu Volovčica, a s obzirom da imamo puuuuno mladih obitelji koje kupuju povrće za djecu, vegeterijanaca, vegana ili osoba koje žele poboljšati zdravstveno stanje konzumacijom sirovog povrća, upotreba pesticida je smanjena na sam minimum. Zaštita se kod nas obavlja uporabom organskih sredstava tvrtke ProEco za koje nije potrebna karenca, a suzbijanje korova se izvodi na starinski način.... uzmeš motiku i stružeš, čupaš ili plijeviš drač, to je jedini prirodni put do finog i zdravog povrća!

SUZBIJANJE KOROVA SE IZVODI NA STARINSKI

NACIN.... UZMEŠ MOTIKU

I STRUŽEŠ, CUPAŠ ILI

PLIJEVIŠ DRAC ...


Danas, kada se uvode mnogobrojne promjene u sustavu srednjoškolskog

obrazovanja, projekt „UČIONICA BUDUĆNOSTI“ je svakako jedna od promjena na bolje, i uvjerena sam da će doprinijeti kvaliteti nastavnog procesa kako u općeobrazovnim tako i u pojedinim strukovnim nastavnim predmetima, posebice u programu obrazovanja tehničar za računalstvo. Mogućnost individualnog rada na tablet računalima, uz tzv. pametnu ploču, učenicima će približiti brojne nastavne sadržaje na suvremen, pristupačan i zanimljiv način. Edukacija nastavnika je započela, a Tehnička škola Ruđera Boškovića zasigurno je dobar izbor za projekt „UČIONICA BUDUĆNOSTI“.

Grafička škola je nagrađena za video uradak „Budi u mojoj koži – dislajkaj mržnju na internetu!“ u kategoriji srednjih škola.

U izradi video spota sudjelovale su sljedeće učenice: Marina Bilonić, Tonka Fuštin, Kristina Hrvoić, Ivana Keller, Ana Kovačević i Lucija Nedoklan (mentorica: Aleksandra Birta). Učenice su nagrađene tablet računalima te sedmodnevnim putovanjem i smještajem na neku od ponuđenih lokacija (Split, Zadar, Dubrovnik, Pula i sl.). Nagrade učenicama je uručila ministrica Milanka Opačić uz ambasadoricu kampanje Ivu Šulentić.

Svečanosti otvorenja prisustvovali su:ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar;bivši učenik Tehničke škole Ruđera Boškovića Davor Bernardić, koji godinama prati sva događanja u Školi;

ravnatelj CARNeta Zvonimir Stanić i pomoćnica ravnatelja Branka Vuk;

čelni ljudi Microsofta Hrvatske Ivan Vidaković;Storm computersa Tomislav Kraljik, HP-a Hrvatska Boris Bauk; i brojni suradnici iz spomenutih tvrtki.

Učionica budućnosti u Tehničkoj školi Ruđera Boškovića ubrzo će postati učionica sadašnjosti iz svima poznatih razloga.

UCIONICA BUDUCNOSTITEhNICKA ŠKOLA RUDERA BOŠKOVICA

UCIONICA JE OPREMLJENA S 28 TABLET RACUNALA, NASTAVNICKIM RACUNALOM I PAMETNOM PLOCOM.

UCENICE GRAFICKE ŠKOLENAGRADENE U KAMPANJI „DISLAJKAM MRŽNJU NA INTERNETU“

Na poziv koji je Ministarstvo socijalne politike i mladih objavilo u veljači ove godine pristiglo je 70 video uradaka iz cijele Hrvatske na temu “Zašto dislajkam mržnju na internetu”. Uz Grafičku školu, pobjedu je odnijela, u kategoriji osnovnih škola, Osnovna škola Orehovica.

Ističući važnost kampanje, potpredsjednica Opačić navela je da nema niti jednu dobru riječ za ljude koji šire govor mržnje

putem interneta. “To su kukavice koji se skrivaju iza svoja četiri zida, koji se kriju iza anonimnosti, a kada bi se našli oči u oči sa svojim žrtvama ne bi bili hrabri. Hrabri ste vi koji ste se uključili u kampanju!”, poručila je ministica učenicima, njihovim nastavnicima, promotorima kampanje, glumcima, sportašima i TV voditeljima.

Ambasadorica kampanje Iva Šulentić podsjetila je na sve aktivnosti putem web i facebook stranice na kojima se redovito objavljuju vijesti i najave. Web stranica sadrži savjete za djecu i mlade u kojima navodi što učiniti u slučaju ako je govor mržnje usmjeren prema njima, ako netko u njihovoj prisutnosti koristi govor mržnje, ali i druge edukativne materijale.

prof. Đurđica Fušta, ravnateljica


Moslavački trg

Dok su sva svjetla stručnjaka i medija uperena na Trešnjevku i već spomenuto naselje, s druge strane grada se nalazi jedno slično naselje, nešto manje, ali gotovo jednakog karaktera: Volovčica. Rijetko tko ga spominje, nitko ne ističe kao primjer, a zapravo je vrlo zanimljivo i ugodno za stanovanje. Da, Volovčica ima i svoje manje atraktivne osobine zbog kojih možda baš i čuči u zapećku i ne ubraja se u atraktivne kvartove. Za razliku od

recimo Trešnjevke, Volovčica nema direktnu vezu sa centrom grada – stanovnici su ili prinuđeni ići na jug, do tramvaja broj 2 koji zaobilaznom trasom ide na Glavni kolodvor, a ne na Jelačić plac, ili autobusom prema Kvatriću, ili pak moraju pješačiti desetak minuta do tramvaja broj 17 na Sveticama. Isto tako, okolina Volovčice nije baš na najboljem glasu – Ferenčica je nekad bila jedan od najozloglašenijih kvartova i, iako današnje stanje nimalo ne nalikuje onom iz recimo 70-ih, još uvijek među ljudima to ime izaziva podozrivost. S druge strane, niti blizina Žitnjaka (koji isto nije više ono što je nekada bio) ne pomaže boljem pozicioniranju u glavama ljudi.

A zašto ja zapravo volim Volovčicu?

Upravo zato, zbog njenog statusa „ružnog pačeta“ koje je zapravo jednako lijepo i funkcionalno kao puno razvikanija Trešnjevka, koja je

ŽIVJETI NA PEŠČENICI ŠARM STARIh VREMENA NA VOLOVCICI

Vanja Radovanović

nekakav pandan s druge strane grada. I Trešnjevka ima svoj niz tvornica, napuštenih skladišta i sličnih pejzaža, kao što ih ima i Peščenica u čijem se srcu zapravo nalazi Volovčica … ali, kao što Trešnjevka ima Jarun,Volovčica u blizini ima Maksimir … Trešnjevka ima svoj Centar za kulturu, a Volovčica Kulturni centar Peščenica ... Trešnjevački plac je jedan od najvećih i najživljih u gradu, ali je onaj na Volovčici možda oku najugodniji od svih … park u Zorkovačkoj je obnovljen pred koju godinu i to mu je dalo dodatni šarm, no vrlo sličan park na Moslavačkom trgu je šarmantan upravo zbog toga što nije (još) obnovljen i privlači svojim dubokim hladom i aromom 70-ih.

Stoga, stjecajem mojih životnih okolnosti zbog kojih živim i radim na Trešnjevci svakog dana gledam Trešnjevačku sadašnjicu … a kada se malo zaželim vratiti u prošlost, tada odem na Volovčicu i uživam u njenom šarmu koji nije ništa manji. Najradije se prošećem Kriškom ulicom i uličicama oko nje, sjednem na klupu u parku na Moslavačkom trgu,

U doba između dva rata Zagreb je rastao brzim tempom – najbolji primjer za to je izgradnja Trešnjevke koja je u doba Prvog svjetskog rata bila još obična ledina prošarana voćnjacima i poljima, dok je početkom Drugog svjetskog rata već bila značajan gradski kvart s mnoštvom izgrađenih stambenih projekata od kojih stručnjaci obično ističu naselje Prve hrvatske štedionice kao najbolji primjer planske stambene izgradnje toga doba u Zagrebu.

napravim krug oko Centra za kulturu i pogledam čuvene oslikane stupove ulične rasvjete i velike murale na zidu Centra, posjetim tržnicu, Šćitarjevskom ulicom odem do sportskih terena i nakon toga se Zapoljskom uputim prema sjeveru … lijepa spirala koju je lijepo obići bilo pješice bilo biciklom!



Hrvatske željezniceTelefonske informacije (0-24): 060 333 444 (cijena poziva s fiksne linije je 1,39 kn/min + PDV, a s mobilne 2,37 kn/min + PDV)E-mail: [email protected] IV. Policijska postaja Zagreb PP MaksimirNačelnik: Stanko TomićPetrova 152 Telefon: 01 2302 122 Hitne intervencije na telefon: 192

Javni bilježnikTrg Stjepana Konzula 1 10000 Zagreb Tel: 01 2395 544 Fax: 01 2344 534 Radno vrijeme: pon, sri: 8,00–19,00huto, čet: 8,00–17,00hpet: 8,00–16,00h

Područni ured Gradske uprave PeščenicaZapoljska 1, 10000 Zagreb;Telefon: 01 610 02 41 i 01 610 02 44Telefaks: 01 610 02 45E-mail: [email protected]

VAŽNE INfORMACIJEDom zdravlja Peščenica : Ivanićgradska 38Tel. centrala: 01 2305 435Patronažne sestre: 2305 710

Dežurstvo opća medicina : subota od 8,00 – 22,00hnedjelja i blagdan od 8,00 – 22,00h

Dežurstvo pedijatrija:subota 8,00 – 22,00h nedjelja i blagdani 8,00 – 22,00h na lokaciji Grižanska 4

Dežurne ljekarne Zagreb Stalna noćna služba Borongaj: D. Budaka 17Dubrava: Grižanska 4Centar: Trg bana Jelačića 3 Poštanski ured Peščenica Trg S. Konzula 4, 10135 Zagreb Tel: 01 2332 013 Fax: 01 2339 228 Radno vrijeme: pon-pet: 7,00–20,00h subota: 8,00–13,00h

Veterinarska stanica grada Zagreba Heinzelova 68, tel. 01 6040 149, tel. klinike za male životinje: 01 6040 187/186 Veterinarski fakultetHeinzelova 55, tel. 01 2390 111, svaki dan od 0 do 24h

Hotel za pseStara Pešćenica 1, br. 69tel. 01 2441 363

IMPRESUM

MOJ KVART 2014.BR. 7/8

Besplatno kvartovsko glasilo Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak

GLAVNA UREDNICAKristina Krtanjek

ODGOVORNI UREDNIKTomislav Štriga

DIZAJN I FOTOGRAFIJEMarin Mimica i Bojan Kanižaj

LEKTORICAMarina Fakac

SURADNICIAnja PlaninčićBranka HlevnjakIvana GabrićNenad Janjanin

NAKLADNIK:Centar KNAPIvanićgradska 41a, [email protected]

NAKLADA3000 kom.

www.KNAP.hRProgram je realiziran uz potporu Gradskog ureda

za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba

GRAD ZAGREB

48 MOJ KVART | 2014.

www.KNAP.hR

Documents

MOJ KVART 2014. 1 - knap.hr · 1960-ih godina s glavnim ciljem izražavanja ideje djela, bez njenog materijaliziranja u finalni umjetnički rad. Karakteristike konceptualizma su korištenje