1

lice gradamodernoO urbanizaciji i izgradnji komunalne infrastrukture na području Hrvatske u 19. i 20. stoljeću

moderno lice grada

Hrvatski institut za povijest2019.

Nakladnik:Hrvatski institut za povijest

Za nakladnika:Dr. sc. Gordan Ravančić

Uredili: Dr. sc. Lidija Bencetić Dr. sc. Marino Manin

Recenzenti:Dr. sc. Marica Karakaš Obradov

Dr. sc. Stipica GrgićDr. sc. Darko Kahle

Grafička obrada: Kristina Džepina-Bajić

Lektura: Artikula studio j.d.o.o.

Prijevod:Marina Schumann

Naklada:250 primjeraka

Ovu je monografiju financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom: IP-2016-06-2015 Modernizacija urbanog života u Hrvatskoj kroz prizmu razvoja komunalne infrastrukture u 19. i 20. stoljeću

Hrvatski institut za povijest

Zagreb, 2019.

lice gradamoderno

O urbanizaciji i izgradnji komunalne infrastrukture na području Hrvatske

u 19. i 20. stoljeću

7

Sadržaj

Predgovor ........................................................................................................................... 9

Uvod ................................................................................................................................... 11

Zlatko Jurić, Građevni redovi i regulatorno planiranje Zagreba u razdoblju od 1850. do 1894. godine ...................................................................................................... 19

Mario Bara, Socijalistička modernizacija grada: iskustvo Hrvatske ......................... 49

Hrvoje Volner, Tvorci industrijske kolonije Belišće: postrojenja, infrastruktura i promet na Gutmannovom veleposjedu u Slavoniji ..................................................... 73

Marino Manin, Hrvoje Čapo, O izgradnji rudarskog naselja u Raši 1936. - 1937. godine ......................................................................................................... 99

Ivan Brlić, Plansko naselje Lički Osik: socijalistička stvarnost življenja između dokolice i rada u vojnom poduzeću ............................................................................. 115

Tomislav Anić, Modernizacija Zagreba u prvoj polovici 20. stoljeća – elektrifikacija naselja s periferije .................................................................................. 139

Goran Rajič, Od prve lokalne do prve interkontinentalne telefonske veze u Zagrebu ............................................................................................. 161

Lidija Bencetić, Stambena izgradnja u Zagrebu od 1945. do 1960-ih .................... 193

Kristina Milković, Nastanak Mirogoja kao središnjeg zagrebačkog groblja ......... 221

Kazalo osobnih imena

9

Predgovor

Monografija Moderno lice grada. O urbanizaciji i izgradnji komunalne infrastruk-ture na području Hrvatske u 19. i 20. stoljeću predstavlja jedan od rezultata znan-stveno-istraživačkog projekta Modernizacija urbanog života u Hrvatskoj kroz prizmu razvoja komunalne infrastrukture u 19. i 20. stoljeću – MOZIRA (IP-2016-06-2015), kojega financira Hrvatska zaklada za znanost, odnosno konferencije Razvoj novo-nastalih gradova u Hrvatskoj tijekom 19. i 20. stoljeća, održane 26. veljače 2019. u Hrvatskome institutu za povijest u Zagrebu. Na konferenciji o Razvoju novonastalih gradova u Hrvatskoj tijekom 19. i 20. stoljeća izloženo je ukupno devet referata, šest od suradnika na projektu i tri od vanj-skih suradnika – pozvanih predavača (prof. dr. sc. Zlatka Jurića, doc. dr. sc. Hrvoja Volnera i dr. sc. Ivana Brlića). Izlaganja se tematski mogu podijeliti u dvije cjeline: o novonastalim gradovima na području Hrvatske (Belišća, Raša i Lički Osik), te o različitim aspektima urbanoga razvoja i izgradnje komunalne infrastrukture u gradu Zagrebu (građevne regulative, stambena izgradnja, elektrifikacija, razvoj telefonije i izgradnja gradskoga groblja). Svrha ove monografije nije puko prezentiranje nastanka i razvitka pojedinih novoosnovanih gradova na području Hrvatske kroz različita povijesna razdoblja i uz primjenu različitih građevnih i stambenih standarda, te izgradnja kojih je u pra-vilu bila potaknuta proizvodnim potrebama i potrebama za smještaj industrijskih radnika (primjerice Belišće za vrijeme Austro-Ugarske za smještaj radnika pilane i prateće industrije, Raše u međuratnome razdoblju kao nužnost za smještaj ruda-ra, koji su plasirali na tržište čak oko 10% talijanskih potreba za ugljenom, ili Lički Osik kao diktat etatističkoga programa razvoja vojne industrije u hladnoratovskim okolnostima). U monografiji se raspravlja o spektru tema od regulatornoga okvira, tj. od građevnih redova i regulatornoga planiranja u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, na što se nadovezuje raščlamba o modernizaciji gradova u Hrvatskoj za vrijeme socijalizma, te rad o stambenoj izgradnji za uzletne faze razvoja gospodar-stva u socijalističkoj Jugoslaviji do kraja 1960-ih godina 20. stoljeća, pa sve do radova

10 11

o elektrifikaciji zagrebačkih perifernih naselja tijekom prve polovice 20. stoljeća, retrospektiva o razvoju telefonije u Zagrebu i o nastanku središnjega zagrebačkog groblja Mirogoj na primjeru najvećega hrvatskog grada dodatno ekspliciraju gore navedeni teoretski okvir i ilustriraju trendove u razvoju infrastrukture za većinu hrvatskoga prostora. Izvorni podaci iz arhivskih dokumenata, kao i ilustracije kojima obiluju prilozi objedinjeni u monografiji Moderno lice grada. O urbanizaciji i izgradnji komunalne infrastrukture na području Hrvatske u 19. i 20. stoljeću zacijelo će poslužiti kao kva-litetna dopuna narativu, a – nadamo se – i učiniti publikaciju atraktivnijom za šire čitateljstvo.

U Zagrebu, ožujka 2019. Urednici: Marino Manin i Lidija Bencetić

Uvod U temU projekta moZIra

U srži istraživačkoga projekta „Modernizacija urbanog života u Hrvatskoj kroz prizmu razvoja komunalne infrastrukture u 19. i 20. stoljeću“ dovodi u međusobni odnos dva osnovna pojma: urbani život, i napose aspekte privatnog života u gradu, na jednoj strani, te razvitak komunalne infrastrukture, na drugoj, odnosno utjecaj razvitka gradske komunalne infrastrukture na promjene života u gradovima tije-kom razdoblja urbanizacije, deruralizacije i deagrarizacije Hrvatske, tj. intenzivnog porasta udjela urbanoga stanovništva i smanjenja udjela seoskoga stanovništva. Za urbano su se stanovništvo, pod utjecajem implementacije tehničkih inovacija u ko-munalnoj infrastrukturi gradova, mijenjali uvjeti rada, radna okolina, javni prostor, kretanje po gradskom području, način međusobnoga komuniciranja, ali i privatni život: vrijeme ustajanja i lijeganja, ritam dnevnih i večernjih aktivnosti, oblici zabave i informiranje, način spravljanja i čuvanja hrane, pranje, peglanje i održavanje odje-će, osobna higijena itd. Općenito možemo zaključiti da se ne samo svaki segment javnoga i privatnoga života u izvjesnoj mjeri promijenio uslijed inovacija uvedenih razvojem komunalne infrastrukture, nego da su uvedeni i potpuno novi sadržaji, koje se u prethodnim povijesnim razdobljima nije moglo ni naslućivati. Uloga pred-loženoga projekta sastoji se u istraživanju učinka inovacija na rad i život građana, na njihove navike, ali i na imaginarij. Kako piše Braudel „Od jednog do drugog sistema, različite smetnje – finansijske, tehničke, psihološke… - koče proces prilagođavanja. Često je potrebno, u nedostatku boljeg izbora, držati se starih sredstava koja su na raspolaganju.“ (Brodel 2010, 674).Dakle, prostorno gledano istraživanje je ograničeno na područje Hrvatske, odnosno na urbana središta s onih dijelova hrvatskih zemalja, koji danas sačinjavanju teritorij Republike Hrvatske (Boban 1992; Brekalo 2009). Nastavno na teritorij, jedna je od osnovnih pretpostavki ovoga istraživanja, napose imajući u vidu specifično motrište istraživača (tj. aspekt inovacija i širenja komunalne infrastrukture), da su regionalne specifičnosti i razlike među gradovima u drugome planu i da sve više gube na važ-nosti, a da se promjene zbivaju pod utjecajem implementiranih tehničkih inovacija,

12 13

te stoga da valja komparirati te promjene s istovjetnim fenomenima diljem Europe, koji su nekih pola stoljeća ranije zahvatili njemačke zemlje, odnosno u drugoj polo-vici 18. stoljeća engleske gradove (Kulischer 1957; Hobsbawm 1989; Ferguson 2014; Kunov 1959; Lendis 2004; Stipetić 2012). Primjerice za reorganizaciju života i rada uslijed uvođenja javne i privatne umjetne rasvjete važno je radi li se o rasvjeti na destilirani plin (te destilira li se iz drveta, ili iz ugljena, a u tom je slučaju važna kva-liteta ugljena), ili je pak u pitanju bila istosmjerna struja, odnosno kada je došlo do zamjene navedenih tehnologija sustavom izmjenične struje, nego li neke regionalne osobitosti. Isto tako, benefiti od uvođenja kanalizacijskoga sustava veliki su u pri-morskim gradovima, kao i u onim slavonskima (Manin i Pinjuh Čorić 2012). Nekih razlika može ipak biti, primjerice za vodovodnu infrastrukturu, koja je zbog manje dostupnosti pitke vode sistematičnije uvađala u primorskim i krškim naseljima, dok je u ravničarskim predjelima Hrvatske relevantan broj domaćinstava bez priključka na gradsku vodovodnu mrežu (Kraljević 1984; Luburić 2008). Što se pak tiče pojma komunalne infrastrukture, valja poći od sadržaja iste u danas aktualnoj zakonskoj regulativi, a isto tako i za svako povijesno razdoblje i administrativno-teritorijalnu jedinicu koja je predmet raspravljanja valja polaziti od okvira u to vrijeme tamo važeće regulative. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN, 147/12. 12. 2014.) u članku 3., stavku 1. stoji: „Komunalne djelatnosti u smislu ovog Zakona su: 1. opskrba pitkom vodom, 2. odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda, 3. prijevoz putnika u javnom prometu, 4. prestao važiti, 5. odlaganje komunalnog otpada, 6. održavanje javnih površina, 7. održavanje nerazvrstanih cesta, 8. tržnice na malo, 9. prestao važiti, 10. obavljanje dimnjačarskih poslova, 11. javna rasvjeta.“ Ipak kao konstante, moramo navesti da su od našeg posebnog interesa: vodovodni sustav, kanalizacijski sustav, javni prijevoz, čistoća i održavanje javnih površina, izgradnja i održavanje ulica i cesta, tržnice, gro-blja, plinska mreža, električna mreža, te iako su trenutno izvan striktno komunalnog gospodarstva: plinska, mreža za opskrbu toplinskom energijom i telefonska mreža, koja je do prelaska na prijenos podataka radiovalovima bila usko vezana uz širenje druge infrastrukture unutar gradova, zbog zemljanih radova za polaganje kabela ili stupova za zračne mreže (Manin i Pinjuh Ćorić 2012; Nižić 2007). Po pitanju vremenskih odrednica nije moguće dati precizne datume ili događaje, kojima je definiran početak i kraj istraživanja. Naime, kako neki izvanjski procesi koji uvjetuju ubrzanu urbanizaciju (demografska tranzicija stanovništva, industri-jalizacija gradova i sl.) zahuktavaju se tek u drugoj polovici 19. st. i to postupno,

različitom dinamikom. Navedena dinamika varira od zemlje do zemlje, pa primje-rice Istra usprkos činjenici što ima tri dobro razvijena lučka i industrijska grada na svojim krajevima, vrhunac demografske tranzicije bilježi tek početkom 20. st, a neke druge zemlje i kasnije, hrvatski se gradovi razvijaju, uz relativno pravilan porast broja stanovništva, do Prvoga svjetskog rata, a novi je znatan uspon zabilježen i na-kon Drugoga svjetskog rata (Gross 1985; Karaman 1991; Korenčić 1979; Gelo 1987; Nejašmić 2005; Lajić i Bara 2009; Lajić 2010). U središtu istraživanja biti će stanje u gradu Zagrebu, kao glavnom, najvećem i ekonomski najjačem urbanom središtu u Republici Hrvatskoj. Po različitim aspektima uspoređivati ćemo stanje i dinamiku ra-zvoja u ovome gradu s drugim regionalnim centrima (Osijekom, Rijekom i Splitom), ali i s drugim manjim gradovima (primjerice, kada je o plinarama riječ, sa svim hrvatskim gradovima u kojima su djelovala takva postrojenja). Posebnu pozornost će se posvetiti u tom razdoblju oformljenim naseljima (za smještaj radne snage po-trebne novouspostavljenim proizvodnim pogonima), kao što su primjerice Belišće, Borovo naselje, Đurđenovac ili Raša, koji su dobili planski izgrađenu infrastrukturu, na za to vrijeme avangardnoj razini u odnosu na širi prostor koji ih je okruživao. Dakle, pet naselja administrativno je objedinjeno u jedinstveni grad Zagreb 1850. godine, što pruža administrativni okvir za gospodarski polet i osnivanje središnjih nacionalnih institucija napose od 60-ih godina 19. stoljeća, ali i za razvoj gradske infrastrukture, te za njegov demografski rast i urbanizaciju njegovoga stanovništva (Šobota 2001; Bilić 2010; Lisičar 2003; Sabalić 1999; Majcan 2003; Šuste 1997; Šterk 2014). Izuzmemo li preteču Rijeku i još neke primjere ranije industrijalizacije, mo-žemo reći da Zagreb diktira tempo gospodarske modernizacije Hrvatske, pa bismo mogli navedenu godinu ujedinjenja Grada pod Sljemenom uzeti kao početnu za naše istraživanje. Kao gornju granicu istraživanja, napose kada bismo se povodili periodizacijom iz političke povijesti, mogli bismo uzeti primjerice prijelaz iz 1980-ih u 1990-te godine 20. stoljeća, tj. krizu i raspad bivše države, odnosno uvođenje vi-šestranačja i osamostaljenje Republike Hrvatske. Međutim, to u razvoju komunalne infrastrukture nema tako sudbonosno značenje, kao niti uvođenje privatne inici-jative ili privatizacija zatečenih operatera u tom sektoru. Držimo da je daleko veću ulogu odigrao ulazak u Europsku uniju, implementacija europske legislative glede i uspostavljanje novih institucija, te nove logike poslovanja u navedenom sektoru (primjerice odvajanje opskrbe od održavanja sustava, kao i uvođenje konkurentnosti operatera na području opskrbe energentima, ili uspostava Hrvatske energetske regu-latorne agencije), pa ne bi bilo dobro istraživanje naprosto prekinuti (Manin i Pinuh

14 15

Ćorić 2012). Uzmemo li u obzir da u istraživanju te problematike nema ograničenja glede dostupnosti osnovnih informacija (nužne arhivske dokumentacije) kao pri istraživanju političke povijesti, mislimo da se bez većih prepreka neke aspekte može pratiti do aktualnog trenutka. Po pitanju dosadašnjih rezultata u istraženosti materije kojom bi se projekt bavio možemo konstatirati da su različiti elementi vrlo različito obrađeni. Zacijelo je naj-bolje obrađena dionica o demografiji, demografskoj tranziciji, urbanizaciji, kretanju broja stanovnika i sl. Tome ima više razloga: od uspostave statistike, statističkih ureda 50-ih godina 19. st., organiziranja periodičnih popisa stanovništva, analiza rezultata istih, kako za državne potrebe, tako i na međunarodnoj razini (od druge polovice 19. st. na dalje), pa sve do pristupa demografiji kao znanstvenoj disciplini (Gelo 1987; Nejašmić 2005; Lajić 2010). Što se pak tiče gospodarstva i napose onog komunalnog, trebamo konstatirati da postoji obilje literature, ali da količina iste varira po povijesnim razdobljima, sadržaj i pristup te literature također osciliraju. Naime, u najnovije vrijeme možemo pronaći obilje prigodnih monografija o različitim tvrtkama, naravno obljetničkoga karak-tera, ali koje pružaju obilje informacija o djelovanju istih, tržištu, opsegu i uvjetima poslovanja itd. (Kraljević 1984; Fabijančić 1995; Šuste 1997; Sabalić 1999; Šobota 2001; Lisičar 2003; Majcan 2003; Luburić 2008). I iz vremena Habsburške Monarhije nalazimo razne prigodne ili periodične publikacije različitih društava, gradskih tvrt-ki i sl., koje također mogu poslužiti za ostvarivanje ciljeva predloženoga projekta (Pilar 1889; Alačević 1898; Lenuci 1900). Razdoblje od Prvoga svjetskoga rata, pa do konca 50-ih godina 20. st. zasigurno je siromašnije takvim publikacijama. Međutim, tu treba imati u vidu i kvalitetu takvih izdanja i primjerice retrospektive poduzeća iz zadnjih desetljeća socijalističkoga razdoblja ideologija u pravilu ima prvenstvo pred faktografijom vezanom za osnutak i djelovanje predmetnoga poslovnoga subjekta. Moramo zaključiti da ne nedostaje studija o pojedinim subjektima, ali da nije lako jednako kvalitetno rekonstruirati kretanja u pojedinoj grani gospodarstva i na razini zemlje za čitavo navedeno razdoblje (Bičanić 1951; Mirković 2005; Vinski 1957). Naime, nedostaju sustavni radovi i sinteze iz područja povijesti ekonomije. I na kra-ju krajeva, ni pristupi toj materiji nisu najkorisniji za svestrano sagledavanje i vred-novanje tog aspekta. Naime, ni obljetnički pristup povijesti tvrtke, ni aspekt povijesti „klasne borbe“ ne odražavaju najprimjerenije kretanja na tržištu, profite, tržište i uvjete rada, kao ni zaštitu radnika itd. Najprimjerenije bi bilo poći od financijskih institucija (banaka i štedionica), investicija u proizvodne pogone, zapošljavanje,

trgovanje i kotacije vrijednosnih papira, kretanja plaća itd. (Vinski 1967; Vinski 1955; Galbraith 1988). Međutim, kako zbog različitih sustava, uvjeta poslovanja, ali i metodologije prikupljanja podataka kroz zacrtano razdoblje istraživanja, usprkos obilju dostupne izvorne građe, navedeno je iznimno teško ostvariti (Stipetić 2012). Kada su u pitanju konkretno današnje komunalne službe, koje su zajedno sa svojim prednicima (dioničkim društvima, privatnim koncesionarima itd.) dovele komunalnu infrastrukturu u aktualno stanje, stupanj istraženosti možemo ocije-niti uvjetno zadovoljavajućim. Naime, i svaka od tih službi pobrinula se angažirati povjesničare, publiciste ili neke amatere, koji su sastavili barem po jednu ili više prigodnih publikacija u kojima je i manje ili više sustavno opisan razvitak te službe i tog sektora za područje pod njihovim nadleštvom. Međutim, i tu nedostaje sve-obuhvatna monografija razvitka komunalnih službi na određenom području, koja bi usporedo razmatrala dinamiku razvitka komunalnih infrastruktura i proširivanja palete komunalnih usluga građanima. Tu treba naglasiti da su u glavnom sačuva-na vrela u arhivskim fondovima odgovarajućih pravnih subjekata. Isto tako, obilje građe u vidu rasprava, odluka, dozvola, nacrta itd., može se pronaći u arhivskim fondovima gradova i općina: pri poglavarstvima, vijećima, službama nadležnim za izdavanje dozvola itd. I na kraju, ali ne i manje važno, na temelju naših istraživačkih iskustava treba naglasiti da kako navedene javne službe, tako i nadležna tijela lokalne samouprave u pravilu iskazuju punu kooperativnost glede olakšavanja znanstvenih istraživanjima ove vrste. I konačno, osuvremenjivanje života stanovnika gradova također je istraživano, napose u protekla dva desetljeća, i to s motrišta povijesti svakodnevice, povijesti marginalnih skupina itd., ali i tu treba konstatirati da tematika ne obiluje monograf-skim prikazima, nego da ima u glavnom nesustavnih i fragmentarnih analitičkih radova (Iveljić 2007). Istraživački projekt najprije stavlja u korelaciju porast gradskog stanovništva, uzrokovan demografskom tranzicijom, te fenomene urbanizacije i deruralizacije s razvitkom gospodarstva, poglavito s povećanjem rada u industriji, koncentriranoj u gradovima. Zatim, treba sagledati razvitak suvremene komunalne infrastruktu-re na gradskim područjima: cestovne izgradnje (popločavanje i asfaltiranje ulica), izgradnje vodovodnoga i kanalizacijskoga sustava, izgradnje rasvjetne mreže (plin-ske i električne), javni prijevoz, održavanje parkova i groblja, čišćenje ulica i odvoz otpada, kao i druge djelatnosti poput toplinarstva, dimnjačarske službe, telefonskih mreža, gradskih/općinskih javnih sustava za bežični pristup internetu i sl. Ovaj će

16 17

projekt njihov razvitak istraživati i prezentirati u korelaciji, kao i utjecaj istih na život građana. Dakle, postavljamo si u zadatak izrade niza analitičkih radova i nekolicine monografija, kojima je cilj približiti se krajnjem proizvodu, tj. izradi sinteze o urbani-zaciji i modernizaciji života u hrvatskim gradovima. Bude li prihvaćeno financiranje ovoga znanstvenoga projekta, navodimo da njime neće započeti ab ovo istraživanje predložene tematike, ali će se dati osjetan zamah hrvatskoj historiografiji u sagleda-vanju i interpretiranju suvremene povijesti s aspekta povećanja uvjeta i standarda života, a trebao bi poslužiti i kao poticaj za izradu gradskih monografija s navede-noga istraživačkoga polazišta. Nadalje, rezultati ovoga projekta, po prezentaciji i di-seminaciji istih u stručnoj javnosti (gradskim stručnim službama, upravama javnih službi i koncesionarima), trebali bi polučiti pokrepu svijesti o važnosti njihova rada i zajedničkoga djelovanja za daljnje poboljšavanje uvjeta života, za senzibiliziraniji i humaniji pristup u daljnjem razvitku u prvenstveno funkciji korisnika, a ne stjecanja profita.Koncept projekta svojom temeljnom problematikom dovodi u suodnos dva osnovna pojma urbani život i razvitak komunalne infrastrukture. Jačanje razvoja hrvatskih industrijskih centara, prije svega Zagreba, Osijeka, Splita i Rijeke, vezano je uz rast tvorničkog poduzetništva, a jedno od značajnih obilježja tog procesa bilo je stvara-nje pogona unutar novooformljenih gradskih ili prigradskih naselja. Upravo zbog navedenog došlo je do porasta broja gradskog stanovništva odnosno slijevanja di-jela stanovništva iz demografske tranzicije prema gradovima (drugi znatan dio se u nekim razdobljima iselio u prekomorske zemlje) što je dovelo do deagrarizacije i urbanizacije. Susljedno tomu metodološka impostacija bit će značajno vezana uz kvantitativnu metodu odnosno demografsku analizu određenu prema kriterijima spola, struke, obrazovanja, vjeroispovijesti, životne dobi, koristeći pritom prije svega, rezultate popisa stanovništva. Potonjim ekstenzivno obrađenim elementima dobit će se uvid u sociodemografska kretanja na prostoru Republike Hrvatske u dijakronij-skoj perspektivi.Razvoj urbaniteta nezamisliv je bez uvođenja tehničkih inovacija, a usko je povezan s razvojem komunalne infrastrukture. Stoga će istraživači predložene teme naglasa-ka staviti na razvoj plinarstva, elektrifikacije, stanogradnje i telekomunikacija koji će biti sagledani uz pomoć uzročnih i strukturalnih odnosa od dna nagore - history from bottom up. Navedeni će parametri biti sagledani kroz analizu konteksta tj. prožimanja utjecaja urbanizacije i industrijalizacije na svakodnevni život, pritom će znanstvena opservacija mikrohistorijske razine u fokus interesa staviti sljedeće

tematske odrednice: ritam dnevnih aktivnosti, kvalitativna razina prehrane stanov-ništva, higijenske navike, odijevanje, načine informiranja i oblika zabave, kvaliteta stanovanja i komunalna razina mjesta za stanovanje s obzirom na izgrađenost ko-munalne infrastrukturne mreže u određenom vremenskom razdoblju.Kako bi se mogle objasniti navedene postavljene tematske odrednice članovi istraži-vačkog tima u početnoj će se fazi projekta koristiti recentnu domaću i stranu literatu-ru kao i rezultate brojnih istraživanja i statističkih izvještaja. Nadalje, radi dobivanja što kvalitetnijih rezultata istraživanja koristiti će se odgovarajuće znanstvene meto-de: induktivna i deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, metoda apstrakcije i konkretizacije, komparativna metoda, kvalitativna i kvantitativna metoda, kauzalna te intencionalna metodu. S obzirom na strukturalnu složenost predložene teme, istraživači će zasigurno nužno primijeniti i ostale metode sukladno potrebama pro-izašlim iz primarnih i sekundarnih izvora u svrhu obuhvatnijeg prikaza dobivenih rezultata.

18 19

GrađevnI redovI I reGUlatorno planIranje ZaGreba U raZdobljU od 1850. do 1894. GodIne

Zlatko Jurić1

SažetakRad opisuje regulatorno planiranje grada Zagreba i donošenje građevnih redova u razdoblju od 1850. do 1894. godine. Prvi građevni red koji se razmatra je onaj iz 1850., riječ je o ok-troiranom dokumentu koji je imao regulatorne, normativne i upravne odredbe. Druga ge-neralna regulatorna osnova je donesena 1888. godine. U razdoblju od 1850. do 1899. godine Kraljevska zemaljska vlada (Odjel za unutarnje poslove) je s devetnaest naredbi nadopunja-vala građevni red.

Gradski vijećnik Adolf Hudovski je izradio temeljiti prijedlog građevnog reda iz 1894. godine kojeg je popratio s opširnim teorijskim tumačenjem koncepcije i pojedinih ključnih članaka. Njegov prijedlog podjele gradskog područja na osam okruga je početak osmišljene primjene teorije zoniranja u regulatornom planiranju. U regulatornom planiranju gradova Hudovski se nedvosmisleno zalagao za dva principa. Prvi princip, ustanovljavanje i zadovoljavanje visokih zdravstvenih uvjeta stanovanja jer je inzistirao na maksimalno mogućem prodoru prirodnog svjetla i provjetravanja javnog prostora ulice, polujavnog – poluprivatnog prosto-ra blokovskog dvorišta i privatnih prostora u stanovima. Drugi princip, vlasnici nekretnina trebali su sudjelovati u troškovima izgradnje ulica i komunalne infrastrukture. Ideja o be-splatnom ustupanju kulturno – tehničkog zemljišta u privatnom vlasništvu je najvjerojatniji razlog zašto njegov prijedlog građevnog reda nije bio odobren u gradskom zastupstvu.

Ključne riječi: Zagreb, građevni redovi, regulatorne osnove, 19. stoljeće.

Uvod

Dolazak Južnih željeznica u Zagreb bio je privredni događaj koji je obilježio čitavo razdoblje. Trasa željezničke pruge išla je, iz Beča preko Maribora i Zidanog mosta gdje se odvajala do Zagreba a kasnije i do Siska, već davno određenom prometnom linijom iz Slovenije uzduž lijeve obale Save do Panonske nizine, kojom se obavljala austrijska trgovina žitom. Zagreb je dobio povećani tranzitni značaj kao jedno od

1 Zlatko Jurić, Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

20 21

prometnih čvorišta u željezničkom sustavu austrijskog carstva, što je prouzrokovalo jačanje ekonomske moći grada, i brže širenje gradskog prostora.Dolasku je prethodio niz oktroiranih odluka koje se mogu podijeliti u dvije osnovne skupine. Prvu skupinu čine odredbe koje definiraju gospodarske odnose na cjeloku-pnom području krunskih zemalja Hrvatske i Slavonije. U drugoj skupini su odredbe koje se odnose isključivo na stvaranje slobodnog kraljevskog glavnog grada Zagreba. Obje skupine oktroiranih odluka imale su izuzetan povijesni značaj. Prva skupina je regulirala gospodarske odnose na cjelokupnom području krunskih zemalja Hrvatske i Slavonije i stvorila je administrativne preduvjete koji su omo-gućili početak transformacije iz feudalnog u građansko društvo. Druga skupina je odredila preobrazbu gradskih upravnih službi i graditeljskog procesa a označila je prestanak spontanog širenja gradskog prostora i početak planerskog usmjeravanja gradogradnje kao tehničke pripreme za pretvaranje Zagreba od srednjevjekovnog gradića u suvremeni srednjoeuropski grad.

Građevni red 1857.

Regulatorno planiranje gradova bila je nova i kompleksna disciplina koja se postu-pno izgrađivala u drugoj polovici 19. stoljeća. Građevni red i generalna regulatorna osnova bili su dva upravna i planerska instrumenta kojima se istovremeno definiralo usklađenost općih i privatnih interesa u izgradnji gradova, sprečavao nered u načini-ma i oblicima gradnje na građevnim parcelama i uvodilo visoke higijenske standarde u javnoj i privatnoj izgradnji i prostorima. Treći instrument je donošenje zakona o eksproprijaciji i komasaciji koji su bili nužni za djelotvorno provođenje odredbi građevnog reda i planerskih zamisli generalne regulatorne osnove. “Red građenja za zemaljski grad Zagreb” iz 1857. godine bio je oktroirani dokument koji je imao složenu kompoziciju i različitu namjenu.2 Prva namjena, regulatorni do-kument kojim je započelo planiranje i transformiranje gradskog prostora i izgradnje.

2 a) „Oglas c. kr. hervatsko-slavonskoga miestoderžtva od 4. siečnja 1857, br. 439, kojim se izdaje red gradjenja za zemaljski glavni grad Zagreb“, Zemaljsko-vladni list za kraljevine Hervatsku i Slavoniu (Zagreb), 28. 2. 1857., 8-32.b) C. kr. dvorski savjetnik Ernest baron Kellersperg bio je potpisan umjesto bana. Građevni red ima 57 članaka koji su raspoređeni u šest poglavlja. c) „Oglas c. kr. hervatsko-slavonskoga miestoderžtva kojim se izdaje red gradjenja za zemaljski glavni grad Zagreb“, Carsko-kr. službene Narodne novine (Zagreb), 14.-17. 1. 1857., 1, (čl. 4. do čl. 23.); 19.-24. 1. 1857., 1, (čl. 24. do čl. 56.); 27. 1. 1857., 1, (čl. 56.). d) O građevnom redu su pisali: Lelja Dobronić, „Izgradnja Zagreba u devetnaestom stoljeću“, u: Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova“, 169-176. (Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti Socijalističke Republike Hrvatske, 1983.); Darko Kahle, „Građevinski propisi Zagreba u razdoblju od 1850. do 1918. godine“. Prostor 12 (2004), br. 2 (28): 203-215.

U građevnom redu bio je definiran odnos zgrade i parcele (ulični profil, visina zgrade, dvorišna izgradnja, stupanj izgrađenosti parcele) i način izgradnje zgrade u odnosu na građevni ulični pravac (zatvoreni, poluotvoreni, otvoreni). Druga na-mjena, normativni dokument kojim se štitio opći interes jer se određivala kvaliteta građevnog materijala, obavezne nosive konstrukcije i arhitektonski (površine poje-dinih prostorija u stambenim zgradama), higijenski i protupožarni standardi. Treća namjena, pravni dokument jer je uvođenjem građevne i uporabne dozvole gradska općina kontrolirala primjenu zdravstvenih, građevnih i protupožarnih standarda u arhitektonskim projektima i najamnoj stambenoj izgradnji. U regulatornom dijelu najavljena je nužna izrada generalne regulatorne osnove („plan za reguliranje grada“) kojim bi se usmjeravala buduća javna i privatna izgrad-nja („staviti u djelatnost“). Prije izrade generalne regulatorne osnove trebalo je u katastarskom planu prikazati postojeću namjenu zemljišta (kulturno-tehničko, gra-đevne parcele, poljoprivredno, ulice, ceste, trgovi, parkovi), izgradnju javnih i stam-benih zgrada i visinsku razinu zemljišta u javnom i privatnom vlasništvu. Krajnji cilj izrade generalne regulatorne osnove i primjene građevnog reda je spriječavanje kaotične izgradnje („…gradu…pribavi pravilnie obličje…“).3 Reguliranje novih trgova i ulica bilo je precizno definirano a zajednička odrednica bila je pravilnost.4 Ulice su se morale križati pod pravim kutom. Udaljenost između dvije ulice, odnosno dužina jedne strane gradskog bloka, bila je predviđena od 76 do 95 metara (40-50 hvati). Širina novo osnovanih ulica je bila postavljena na 13,3 metara (7 hvati). Plohe novo osnovanih ulica i trgova su trebale biti projektirane u nagibu koji omogućuje odvodnju kiše i smeća posredstvom plitkih uličnih kanala.5 Definitivno je napušten dotadašnji ruralni način izgradnje zgrada s postranim prola-zima na građevnoj parceli. Uvedene je unificirani gradski način izgradnje nizanjem novih zgrada jedne do druge. One su prednjim pročeljem postavljene na ulični gra-đevni pravac koji je prethodno bio određen u generalnoj regulatornoj osnovi.6 U trenutku uvođenja građenog reda bila je dozvoljena izgradnja jednokatnih zgrada uz jedan uvjet: nosive zidane konstrukcije su trebale biti unaprijed pojačane da bi se u budućnosti moglo dograditi još jedan kat.7

3 „Oglas“, 20, čl. 36.4 „Oglas“, 20-21, čl. 37.5 „Oglas“, 20-21, čl. 37.6 „Oglas“, 21, čl. 38-39.7 „Oglas“, 10, čl. 8.

22 23

Izradom i primjenom građevnoga reda je započeo dugotrajni proces definiranja od-nosa između tlocrtne površine zgrade i ukupne površine građevne parcele. Zgrada se nije mogla izgraditi na čitavoj površini građevne parcele jer je moralo postojati dvorište.8 Veličina površine dvorišta bila je opisno određena a morala je zadovoljiti dvije temeljne namjene. Prva namjena bila je bolje prozračivanje i rasvjetljavanje stražnjih prostorija zgrade. Druga namjena bila je nesmetani prolaz vatrogascima u gašenju požara.9

dopune građevnoga reda od 1865. do 1892.

Od 1850. do 1918. godine centralna vlast (namjesničko vijeće i kr. zem. vlada, odjel za unutarnje poslove) su pomoću 19 naredbi dopunjavale odredbe građevnog reda u skladu s povećanjem broja stanovnika, građevnim i gospodarskim razvojem gra-da. Šest naredbi (1865., 1873., 1875., 1886., 1888., 1892.) je utjecalo na regulatorno planiranje. Visoka kr. dvorska kancelarija kraljevina Dalm. Hrv. i Slavonije je odobrila 6. ruj-na 1865. godine prvu generalnu regulatornu osnovu („Pregledni plan razširenja i poliepšanja gradskoga“).10 Odobrena je ulična mreža i raspored trgova jer su bili planirani u skladu s građevnim redom iz 1857. godine. Kancelarija je zatražila izra-du projekta gradske kanalizacije s preciznim visinskim kotama zbog nesmetanog oticanja kiše s gradskih površina. Položaj javnih zgrada određivao bi se od slučaja do slučaja. Odbijen je prijedlog propisa za eksproprijaciju („obćinski razsvojbeni statut“) i određeno je korištenje odredbi građanskog zakona.11

Naredbom iz 1873. godine širina glavnih ulica bila je povećana od 13,3 metara (7 hvati) na 19 metara (10 hvati).12 Slijedećom naredbom iz 1875. bila je propisana tro-katna novogradnja na glavnim trgovima i ulicama, kad su tehnički i estetski uvjeti bili zadovoljeni.13 Postojeće jednokatne zgrade mogle su se dograditi na dvokatnice.

8 „Oglas“, 12, čl. 13.9 „Oglas“, 12, čl. 13.10 Kahle, „Građevinski propisi“, 207.11 Kahle, „Građevinski propisi“, 207.12 Naredba od 1. siječnja 1873. broj 16.516. iz 1872. - o širini ulica u: Milan Smrekar. Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji. knjiga III (Zagreb: Tiskom i nakladom Ignjata Granitza, 1902), 561, čl. 37., bilj. 1. 13 Naredba od 13. ožujka 1875. broj 3.922 – o trokatnoj izgradnji na glavnim trgovima u: Smrekar, Priručnik, 561, čl. 38., bilj. 2.

Naredbom iz 1886. bila je sačuvana zapadna padina Gornjeg grada jer je bila zabra-njena izgradnja na Tuškancu od Streljačke ul. do Dubravkina puta i na Dubravkinu putu do Cmroka.14 Najznačajnija je naredba iz 1888. godine jer je odredila početak uvođenja određenih elemenata zoniranja volumena i namjene u regulatorno planiranje.15 Gradsko po-dručje je bilo podijeljeno na tri zone („razdiela“) u kojima je bila propisana visina zgrada i određeni elementi namjene (tvornice, radnički stanovi, zabrana izgradnje). Prvi razdjel bio je omeđen s juga: željezničkom prugom Dugo Selo – Zaprešić; sa za-pada: potokom Černomercom kao gradskom međom; sa sjevera: Ilicom od zapadne gradske međe do Mesničke (zapadni red kuća Gornjega grada do križanja Mlinarske i Jurjevske ul., križanjem Mirogojske i Nove Vesi (Gupčeva zvijezda), Medvešćakom, Ribnjakom i sjevernim redom zgrada u Vlaškoj ul.; s istoka: idealnom crtom od kri-žanja Maksimirske i Mašićeve ulice do željezničke pruge, koja je prelazila tadašnju gradsku među. Drugi razdjel se protezao poplavnom ravnicom rijeke Save južno od željezničke pruge Dugo Selo – Zaprešić. Treći razdjel je obuhvaćao bregovite sjever-ne dijelove Zagreba. Prvi razdjel je bio podijeljen na središnji dio (koji je odgovarao po opsegu regulator-noj osnovi iz 1865.), zapadni dio (zapadno od Ulice Republike Austrije do zapadne gradske međe) i istočni dio (područje istočno od Draškovićeve ulice do istočne gradske međe). U središnjem dijelu prvog razdjela bila je propisana minimalno jed-nokatna a maksimalno trokatna izgradnja. U Ilici (od Trga bana Josipa Jelačića do Kačićeve ul.) i na trgovina bana Josipa Jelačića, N. Š. Zrinjskoga, J. J. Strossmayera, kralja Tomislava i današnjem Trgu Republike Hrvatske bila je određena dvokatna izgradnja. Prizemne, jednokatne i dvokatne zgrade mogle su se dograditi još jedan kat. U istočnom i zapadnom dijelu prvog razdjela bila je određena prizemna izgrad-nja. U drugom i trećem razdjelu bila je propisana prizemna izgradnja s mogučnošću dogradnje jednog kata. U prvom razdjelu čiste tvornice mogle su se graditi istočno od Klaoničke (današnje Bauerove) ulice i zapadno od željezničkog perivoja (današnji Trg Franje Tuđmana). Nečiste tvornice i tvornice opeka („Opekane“) nisu se smjele graditi. U drugom razdijelu mogle su se graditi tvornice opeka između potoka Černomerca i potoka

14 Naredba od 4. ožujka 1886. br. 2386 u: Adolf Hudovski. Obrazloženje osnove gradjevnoga reda za slob. i kralj. glavni grad Zagreb (Zagreb: Knjigotiskara i litografija Karla Albrechta, 1894), 5, k čl. 8.15 Naredba od 8. veljače 1888. broj 30.063 iz 1887. – o podjeli na I, II i III gradski razdiel u: Smrekar, Priručnik, 561-562, čl. 38., bilj. 2.

24 25

Medveščaka na udaljenosti od 1000 metara od željezničke pruge i nečiste tvornice istočno od ceste vodeće u Trnje prema majuru grofa Kulmera. U trećem razdjelu bile su predviđene samo čiste tvornice. Za izgradnju radničkih stanova bilo je predviđe-no područje u zavoju južne željeznice između kolodvora i željezničkog propusta na Tratini. Dopunom građevnog reda bila je zabranjena izgradnja: a) na zemljištima predviđenim za javnu namjenu, b) stambenih zgrada u istočnom dijelu prvog razdjela istočno od Klaoničke (d. Bauerove) ulice. c) stambenih zgrada u zapadnom dijele prvog razdjela zapadno od Vodovodne ulice, d) u Radničkom dolu sjeverno od postojećih zgrada. Naredbom iz 1888. godine bile su definirane „Ustanove za gradnju sgrada na Josipovcu“. Na građevnoj parceli bio je predviđen otvoreni način izgradnje „ladanj-skih vila“.16 Prednji vrt je imao širinu od 4 metra a zgrade su bile udaljene od susjed-ne međe 10 metara. Maksimalna visina zgrade je bila jednokatna. Zemljište se nije smjelo koristiti kao oranice, vinograde i u gospodarske svrhe. Tijekom 1892. bila je zabranjena izgradnja na južnoj strani Strossmayerovog šetališta pa je bila očuvana južna padina Gornjega grada.17

U naredbi iz 1896. godine bila je određena površina dvorišta prema dva kriterija.18 Prvi kriterij bio je odnos između površine dvorišta i ukupne površine građevne par-cele a bila su uspostavljena četiri parametra. Prvi, u neizgrađenim dijelovima grada dvorište je moralo biti oko 25 % ukupne površine građevne parcele. Drugi, u izgra-đenim dijelovima grada dvorište je iznosilo oko 20 % građevne parcele. Treći, kod uglovnih zgrada površina dvorišta nije smjela biti manja od 15 % građevne parcele. Četvrti parametar je najkraća stranica dvorišta trebala je iznositi najmanje 6 metara. Drugi kriterij bio je odnos između dubine (stranice) dvorišta i visine zgrade koji je bio određen s četiri parametra. Prvi, u neizgrađenim dijelovima grada dubina dvori-šta morala je biti jednaka visini ulične zgrade (1 : 1) zbog upada svjetlosti pod kutom od 45°. Drugi, u dijelovima postojećeg grada koji se još izgrađuje ali nije u središtu (Vlaška, Masarykova, Petrinjska) dubina dvorišta trebala je iznositi tri četvrtine vi-sine ulične zgrade (3 : 4) zbog upada svjetlosti pod kutom od 53°. Treći, u središtu grada (Ilica, Jelačićev trg, gornji dio Gajeve ulice, duga ulica) dubina dvorišta morala

16 Naredba od 28. svibnja 1888. broj 17.549 – o gradnji na Josipovcu u: Smrekar, Priručnik, 559, čl. 36., bilj. 1.17 Naredba od 30. svibnja 1892. br. 23.059 u: Hudovski, Obrazloženje osnove, 5, k čl. 8.18 Naredba od 30. listopada 1896. broj 53.256 – o veličini dvorišta u: Smrekar, Priručnik, 551, čl. 13., bilj. 2.

je biti jednaka dvije trećine visine ulične zgrade (2 : 3) zbog upada sunčeve svjetlosti pod kutom od 56°.) Četvrti, kod otvorenog načina izgradnje osim propisane udalje-nosti od međe, dubina dvorišta je trebala iznositi pet četvrtina visine ulične zgrade (5 : 4) zbog upada svjetlosti pod kutom od 39°.19

U izgrađenim dijelovima grada bilo je iznimno dopušteno projektirati zgrade bez dvorišta, uz uvjet da sve stambene prostorije dobiju svjetlo i zrak s javne površine, a sporedne prostorije iz dovoljno velikih svjetlika.

Zakon od 26. studenog 1876. o „izvlasdbi“ nekretnina u Gradu Zagrebu

Pretjerani financijski zahtjevi vlasnika nekretnina onemogućili su provedbu brojnih zamisli u regulatornom planiranju i izgradnji javnih zgrada, ulične mreže, komu-nalne infrastrukture u Zagrebu. Glavni povod za donošenje zakona o eksproprijaciji („izvlastbi“) bilo je ubrzanje provođenja zakonskog članka od 26. studenog 1873. o osnivanju i izgradnji javne umobolnice za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju.20 Na području grada Zagreba eksproprijacija privatnog vlasništva nad nekretninama izvodila bi se isključivo zbog razloga općeg dobra za: a) izgradnju i proširenje javnih i sakralnih zgrada (crkava, groblja, javnih škola, bolnica, ludnica, zavoda za siromašne, slijepe i gluhonijeme, zatvora, vojarni, javnih radionica, državnih, zemaljskih i općinskih zgrada, za podizanje i očuvanje javnih spomenika. b) izgradnju i uređenje komunalne infrastrukture (javni vodovod, korita potoka) c) reguliranje gradova (otvaranje i izgradnju novih ili proširenje postojećih ulica, trgova, šetališta, javnih vrtova i izvođenje „osnova o poliepšanju grada“).21

Zakon o eksproprijaciji nekretnina u gradu Zagrebu bio je donesen 26. studenog 1876. koji je bio neophodan pravni instrument za provođenje regulatornog plani-ranja grada.22 U izradi zakona bila su primijenjena tri načela. Prvo načelo, jednaka zaštita javnog interesa i privatnog vlasništva nekretnina. Zbog razloga javnog intere-sa moglo bi se oduzeti ili ograničiti pravo vlasništva na nekretnini samo uz potpunu odštetu. Zaštita nepovredivosti privatnog vlasništva osigurana je uvođenjem kraljev-skog rješenja kao konačne instance koja bi odlučivala ako se ne bi postigao dogovor

19 Naredba od 30. listopada 1896. broj 53.256 – o veličini dvorišta u: Smrekar, Priručnik, 551, čl. 13., bilj. 2. 20 Zakon od 26. studenog 1876. o izvlastbi nekretnina u gradu Zagrebu u: Smrekar, Priručnik, 580 – 586.; Zakon ima četiri poglavlja i 45 članaka: I poglavlje (čl. 1 do čl. 5), II poglavlje (čl. 6 do čl. 15), III poglavlje (čl. 16 do 38), IV poglavlje (čl. 39 do čl. 45).21 Smrekar, Priručnik, 581, čl. 1.22 Isto, 580, bilj. 4.

26 27

između Kraljevske zemaljske vlade i gradskog zastupstva. Drugo načelo, vlasnik je imao pravo na potpuno obeštećenje „…za sve manjke, nastale uslied izvlastbe, al nema pravo tražiti vriednost osobitu (pretium affectionis).“23 Treće načelo, postu-pak eksproprijacije bio je podijeljen u dvije faze. U prvoj fazi politička oblast, kr. zem. vlada i gradsko zastupstvo, morale bi odrediti predmet eksproprijacije i izraditi osnovu „izvlastbenog operata“. U drugoj fazi određivalo bi se novčano obeštećenje vlasnicima i uvodilo bi se novog vlasnika u posjed. Kr. sudbeni stol u Zagrebu u određivanju obeštećenja primjenjivao bi odredbe za-konskog članka LV od godine 1868. koji je bio korišten prilikom izvođenja velikih željezničkih pruga u Austriji.24 Zakonom su bila precizno navedena četiri slučaja kad se pravo vlasništva nad nekretninama moglo privremeno ograničiti ili trajno oduzeti. Prvi slučaj, ako je kr. zemaljska vlada (odjel za unutarnje poslove) odlučila a gradsko zastupstvo nije prigovorilo izvođenju eksproprijacije. Drugi slučaj, ako je gradsko zastupstvo prigovorilo a kraljevskim rješenjem je odobrena eksproprija-cija. Treći slučaj, ako je gradsko zastupstvo odlučilo a kr. zemaljska vlada, odjel za unutarnje poslove, je odobrila zaključak o eksproprijaciji. Četvrti slučaj, ako je kr. zemaljska vlada (odjel za unutarnje poslove) prigovorila, ali je kraljevskim rješenjem odobrena eksproprijacija.25 Gradsko poglavarstvo je moglo privremeno, u trajanju od tri godine, ograničiti pra-vo vlasništva nad nekretninama zbog javne namjene. Vlasnici su se mogli žaliti kr. zemaljskoj vladi, odjel za unutarnje poslove, u roku od 14 dana.26 Izvlastitelj (grad-sko zastupstvo ili kr. zem. vlada, odjel za unutarnje poslove) je isplaćivao novčano obeštećenje vlasniku koji je morao biti obeštećen u potpunoj vrijednosti nekretnine. U slučajevima kada se eksproprirao samo jedan dio nekretnine vlasnik je mogao za-htijevati da izvlastitelj mora uz odštetu preuzeti cijelu nekretninu ako se preostali dio nije mogao odgovarajuće upotrijebiti. Zgrade su se uvijek i bezuvjetno ekspropri-rale u cijelosti.27 U određivanju obeštećenja privatnom vlasniku uzimala se u obzir postojeća, a ne povećana vrijednost nekretnine nakon provedene eksproprijacije.28 Nove građevine, nasadi i poboljšanja nisu se morala obeštetiti ako se po načinu i vremenu izgradnje moglo zaključiti da ih je vlasnik naknadno izveo zbog traženja

23 Isto, 580, bilj. 4. 24 Smrekar, Priručnik, 580, bilj. 4.25 Isto, 581, čl. 2.26 Isto, 581, čl. 3.27 Isto, 582, čl. 6 do čl. 8.28 Isto, 582, čl. 10.

većeg obeštećenja.29 Izvlastitelj je bio obavezan plaćati kamatu od 6 % na obeštećenje, od dana pravomoćnosti odluke o odšteti, sve do isplate cjelokupnog iznosa.30 U trećem poglavlju zakona je detaljno objašnjena provedba postupka eksproprija-cije.31 Kada su se kr. zemaljska vlada i gradsko zastupstvo usaglasili oko potrebe i predmeta eksproprijacije zbog javnog interesa, morali su izraditi građevne osnove i predati ih nadležnoj građevnoj oblasti na ispitivanje.32 Nakon provjere osnove kr. ze-maljska vlada, odjel za unutarnje poslove, imenovala bi povjerenika koji bi upravljao postupkom izvlaštenja. Vladinom povjereniku je trebalo dostaviti građevne osnove i priloge (ime i prezime vlasnika, gruntovno i katastarsko označenje nekretnine, obseg i tereti).33 U roku od 14 dana povjerenik je morao objaviti oglas u službenim novina-ma u kojem je najavio izlaganje otvorenog zapisnika i građevne osnove s prilozima i na javnom mjestu. Vlasnici imali su pravo pisanog prigovora vladinom povjereniku ili u otvoreni zapisnik.34 Nakon završetka izlaganja povjerenik je sazivao ročište na licu mjesta na kojem se raspravljalo o postavljenim prigovorima. Izvlastitelj (koji po-kreće eksproprijaciju), osobe (koje su postavile prigovor) i vlasnik nekretnine (koja se eksproprirala) morali su obavezno sudjelovati na ročištu na kojem se nije ra-spravljalo o veličini obeštećenja.35 Prema potrebi vladin povjerenik je mogao pozvati ovlaštene vještake. Nakon završene rasprave povjerenik je morao o postavljenim prigovorima donesti obrazloženu odluku i jasno ustanoviti predmet eksproprijaci-je (obseg i granice nekretnine), način ograničenja i vremenski rok (ne dulji od tri mjeseca) u kojem bi izvlastitelj morao isplatiti obeštećenje.36 Protiv njegove odluke sudionici su se mogli žaliti kr. zemaljskoj vladi, odjel za unutarnje poslove, u roku od 14 dana.37 Ako se sudionici nisu uspjeli međusobno nagoditi o obeštećenju, tada je kr. sudbeni stol određivao iznos obeštećenja na molbu izvlastitelja.38

Izvlastitelj je u molbi prilagao dokaze o donesenoj odluci o eksproprijaciji, točno označenoj nekretnini, vlasniku, teretima na nekretnini, gruntovni izvadak i kata-starski nacrt, potvrdu gradskog poglavarstva o posjedu. Nakon podnesene molbe kr.

29 Isto, 582, čl. 1330 Isto, 583, čl. 15.31 Isto, 583 – 586.32 Isto, 583, čl. 16. 33 Smrekar, Priručnik, knjiga III, 583, čl. 18.34 Isto, 583-584, čl. 19.35 Isto, 584, čl. 20.36 Isto, 584, čl. 21.37 Isto, 584, čl. 22.38 Isto, 584, čl. 24.

28 29

sudbeni stol bi odredio sudskog povjerenika koji je upravljao raspravom.39 U objav-ljenom oglasu u službenim novinama povjerenik bi odredio datum ročišta na licu mjesta na koji su bili pozvani izvlastitelj, vlasnik nekretnine ili zakoniti zastupnik. Ako se pozvani ne bi odazvali tada bi se bez njihova sudjelovanja određivalo iznos, način isplate i polog obeštećenja.40 Povjerenik je prvenstveno nastojao potaknuti su-dionike na međusobnu nagodbu o visini obeštećenja koja bi se unijela u zapisnik.41 Kad se stranke nisu uspjele dogovoriti, sudski povjerenik bi pozvao izvlastitelja i vlasnika da imenuju dva vještaka za procjenu iznosa i načina isplate obeštećenja.42 Vještacima se nisu mogle imenovati osobe koje su imale određena prava na pred-met izvlaštenja.43 Povjerenik bi imenovao trećeg vještaka kao predsjednika vještač-kog povjerenstva kojem bi predao svu dotada izrađenu dokumentaciju i precizno odredio vrijeme obavljanja procjene.44 Vještačko povjerenstvo je moralo zapisnički zabilježiti procjenu obeštećenja a kod većih zgrada su prilagali pisano obrazloženje u zapisnik.45 Nakon obavljene procjene sudski povjerenik je dostavljao sve zapisnike i spise o odštetnom postupku, sudu koji bi obrazloženom odlukom riješio pitanje o obeštećenju.46 Tri dana nakon donošenja odluke vlasnik je mogao podnesti žalbu na kr. stol sedmorice i tražiti poništenje izvlaštenja.47 Nakon pravomoćne sudske odluke izvlastitelj je morao isplatiti ili položiti kod suda obeštećenje vlasniku ze-mljišta u roku od tri do šest mjeseci.48 Izvlastitelj je preuzimao cjelokupne troškove eksproprijacije i morao je iznos obeštećenja položiti kod suda u dva slučaja. Prvi slučaj, ako izvlaštena nekretnina „…sačinjava povjerbinu (fideicomis)…“. Drugi slučaj, ako je nekretnina bila opterećena „…stvarnimi pravi (realnimi tereti, hipote-kami).“49 Nakon izvršene isplate ili polaganja iznosa obeštećenja, koji je nagodbom ili pravomoćnom sudskom odlukom određen, izvlastitelj bi podnosio molbu sudu za uvođenje u posjed izvlaštene nekretnine. Sud bi odredio prenošenje prava vlasništva u gruntovnici na izvlastitelja i brisanje svih uknjiženih založnih prava i tereta na izvlaštenoj nekretnini.50

39 Isto, 584, čl. 25.40 Isto, 584, čl. 26. 41 Isto, 584, čl. 27.42 Isto, 584, čl. 28.43 Smrekar, Priručnik, knjiga III, 584, čl. 29.44 Isto, 585, čl. 30.45 Isto, 585, čl. 32.46 Isto, 585, čl. 33.47 Isto, 585, čl. 35. 48 Isto, 585, čl. 34.49 Isto, 585, čl. 36.50 Isto, 586, čl. 37 i 38.

adolf Hudovski – prijedlog novog građevnog reda, 1894.

Gradski vijećnik Adolf Hudovski je izradio 1894. godine prijedlog novog Građevnog reda po nalogu gradskog načelnika Adolfa Mošinskog.51 Hudovski je bio financijski (računovodstveni) stručnjak koji je sredio stanje gradskih financija u razdoblju od 1858. do 1860. godine. Gradsko zastupstvo ga je imenovalo ekonomskim savjetni-kom i gradskim senatorom 1860. godine. Od 1874. do odlaska u mirovinu 1899. godine kao gradski vijećnik vodio je građevnu referadu u gradskom poglavarstvu. U sastavu referade nalazio se gradski građevni ured.52 Tijekom rada na prijedlogu novog građevnog reda on je pažljivo proučio teorijsku knjigu Der Städtebau inženjera Josefa Stübbena u kojoj su enciklopedijski siste-matizirane činjenice i pravila jedne nove tehničke discipline, reguliranja gradova/teorije o osnivanju gradova/gradogradnje koja se formirala u drugoj polovini 19. stoljeća.53 Istovremeno je pažljivo uspoređivao građevne redove za Beč (1883.), Salzburg (1886.), Innsbruck (1884.), Graz (1881.), Bozen (Bolzano) (1886.), Linz (1887.).54 Hudovski je jasno i precizno objasnio osnovni teorijski koncept „…da se zaštiti javno blagostanje i da se stane na put lihvi na štetu tjelesnog blagostanja i zdravlja pojedinacah i sveukupnoga pučanstva. S druge strane teženo je za tim, da se izbjegne svakoj nepravednoj i prekomjernoj oštrini, i da se vlastnikom posjedah i gradnjah nenametnu neopravdane obaveze.”55 Kroz cijeli dokument on je nasto-jao oprezno balansirati između zaštite javnog interesa i poštovanja prava vlasnika nekretnina. Njegova osnova građevnog reda je također složeni dokument koji je sadržao regulatornu, normativnu i upravnu namjenu. Hudovski je posebnu pažnju posvetio regulatornom planiranju. Gradska općina bi morala izraditi generalnu regulatornu osnovu koja je zajedno s građevnim redom neophodna u procesu planiranja izgradnje grada. Građevni red je određivao jasna i trajna urbana pravila za planiranje i izgradnju ulica i trgova. Generalna regulatorna osnova je definirana kao javni dokument jer bi se neprekidno bilježila svakodnevna izgradnja zgrada i ulica.56 Nakon odobrenja ona bi se mogla

51 Adolf Hudovski, Osnova gradjevnoga reda za slob. i kr. glavni grad Zagreb (Zagreb: Knjigotiskara i litografija Karla Albrechta, 1894), 1-48. Osnova građevnog reda je imala 108 članaka raspoređenih u dvanaest poglavlja. 52 Mirko Stanisavljević, „Adolf Hudovski“, Narodna starina 1930, br. 9: 326-327. 53 a) Hudovski, Obrazloženje osnove, 1-25.; b) Preostala stručna literatura: F. von Gruber, Anhaltspunkte für die Verfassung neuer Bauordungen in allen die Gesundheitspflege betreffenden Beziehungen; F. von Gruber, Bauordnung für die Aussenstadt Frankfurt a. M.; A. H. C. von Oven, Die neue Bauordnung und andere Gemeinde-Statuten und Verordnungen auf das Baufach bezüglich für Frankfurt a. M. (1873.-1889.).54 Hudovski, Obrazloženje osnove, 3.55 a) Hudovski, Obrazloženje osnove, 4, čl. 1. b) Hudovski, Obrazloženje osnove, 1, čl. 1.56 a) Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 2-3, čl. 5 i 6.; b) Hudovski, Obrazloženje osnove, 5, k čl. 5., 6. i 7.

30 31

mijenjati jedino u specifičnim slučajevima koji su povezani s javnim interesom. Na skupštini gradskog zastupstva mogle bi se donositi odluke o promjenama u odobre-noj generalnoj regulatornoj osnovi, otvaranju novih ulica, iznimnoj dozvoli građenja na površinama javne namjene, gradilištima, smještaju tvornica i ciglana, posebnim uvjetima za izvedbu pločnika i općinskim gradnjama.57 Sve zaključke skupštine mo-rala bi odobriti kr. zemaljska vlada, odjel za unutarnje poslove.58

U Građevnom redu Hudovski je predložio podjelu grada na osam građevnih okru-ga: „1. gradjevni okrug (Jelačićev trg, Ilica do Kačićeve ulice, ulica Marije Valerije, Zrinjevac, Akademijski trg, ulice vodeće od Zrinjevca do državnog kolodvora (iztoč-ni perivoj) i Sveučilištni trg. 2. gradjevni okrug (Gornji grad do Jurjevske ulice s ulicami i trgovi, koji leže unutar negdašnjega gradskoga utvrdnoga zida; nadalje Ilica od Kačićeve ulice do kolod-vorske ceste, doljni dio Mesničke ulice, Streljačka ulica, Bregovita ulica, Duga ulica, Krvavi most i Kipni trg. Doljni grad (izuzam ulice i trgove 1. gradjevnoga okruga) do Kolodvorske ceste, do željezničkih prugah, i do Draškovićeve ulice. Kaptol s Dolcem, Pod zidom, Opatovinom, Potokom, Novom Vesi do kuće br. 35. i Bakačevom kulom. Vlaška ulica do Klaoničke odnosno do Petrove ulice. 3. gradjevni okrug (Jurjevska ulica do Mlinarske ceste, Nova Ves od kuće br. 37. do kraja, Koažarska ulica, Zvonarnička ulica, Ribnjak, Nadbiskupski trg, Listna ulica, Vlaška ulica od Petrove do kraja, Petrova ulica, Radnički dol i Rokova ulica. 4. gradjevni okrug (Ulice i trgovi položeni zapadno od Kolodvorske ceste medju željezničkom prugom i zapadnom gradskom medjom, uključiv Ilicu od Kolodvorske ceste do kraja)5. gradjevni okrug (Ulice i trgovi iztočno od Draškovićeve i južno od Vlaške ulice do željezničke pruge i iztočne gradske medje).6. gradjevni okrug (Sav sjeverni gorski gradski prediel, koji leži nad Ilicom, Gornjim gradom i Vlaškom ulicom, izim tu nalazećih se selah. 7. gradjevni okrug (gradski prediel, ležeći južno od željezničkih prugah do Save, izuzam sela Trnje, Horvati i Ljubljanicu)

57 Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 46, čl. 104.58 Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 3, čl. 6.

8. gradjevni okrug (Sela: Trnje, Horvati, Ljubljanica, Černomerec, Čukovići, Jelenovec, Prekrižje gornje i doljnje i Fučkov jarek.).“59

Hudovski se u preciznom definiranju područja na kojima je bila zabranjena iz-gradnja oslanjao na postojeće naredbe kr. zem. vlade, odjela za unutarnje poslove. Osnovni cilj bilo je omogućiti djelotvorno provođenje budućih regulatornih inter-vencija. Zabranjena je i besplatna upotreba zračnog prostora iznad i tla ispod javnog zemljišta. Na površini oko strojarnice gradskoga vodovoda (omeđenoj na sjeveru željeznicom, na zapadu potokom Kunišćakom, na jugu novom cestom br. 47 i na istoku potokom Jelenovcem) bila je zabranjena izgradnja zbog sigurne opskrbe grada zdravom i pitkom vodom. Zabrane izgradnje u zaštitnom pojasu željezničke pruge i na obalama rijeka i potoka bile su u skladu s Zakonskim člankom XLI god. 1881. i Zakonom o vodnom pravu od 31. prosinca 1891.60 Hudovski je želio sačuvati od „nagrđivanja“ špekulativnom izgradnjom „krasni gradski prediel“ donjeg Tuškanca od Streljane do Dubravkinog puta i uz Dubravkin put do Cmroka.61 U vrtovima na južnoj strani Strossmayerovog šetališta i na zapadnoj strani Griča bila je dozvoljena izgradnja vrtnih paviljona a sljeme nije smjelo biti više od razine štališta.62

Podjela gradskog prostora na osam građevnih okruga je objašnjena razlogom čuva-nja ambijentalne vrijednosti („položajna raznolikost“) koja bi omogućila određenu fleksibilnost u donošenju posebnih građevnih propisa u pojedinim okruzima.63 U građevnim okruzima bila je određena namjena i način izgradnje zgrada na građevnoj parceli, visina zgrade i površina dvorišta. Položaj zgrade na parceli bio je uvjetovan zatvorenim („spojito“) i otvorenim („odielito“) načinom izgradnje.64 On je racional-no objasnio prednosti i nedostatke otvorenog i zatvorenog načina izgradnje jer je primarni cilj bio postići zdravo stanovanje. Temeljni preduvjet je bio da su stanovi „dovoljno svijetli i zračni. S toga treba težiti da se sgradam osigura što više svjetla i zraka. Uobičajeni način spojitoga izgradjivanja, po kojemu se priključuje kuća jedna drugoj, neprija tomu uvjetu, pa često prouzrokuje, da u kućah nastaje prostorijah slabo razsvjetljenih i prozračivih, pa po tomu nezdravih. Istina je, da se u središtu gradovah, pa i u središtu grada Zagreba zavladavši način spojitoga izgradjivanja više

59 Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 2, čl. 4. 60 Naredba kr. zem. vlade, odjela za unutarnje poslove od 3. travnja 1878. br. 3108. u: Hudovski, Obrazloženje osnove, 5-6, k čl. 8.61 Naredba kr. zem. vlade, odjel za unutarnje poslove od 4. ožujka 1886. br. 2386. u: Hudovski, Obrazloženje osnove, 5-6, k čl. 8.62 a) Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 4, čl. 8.; b) Naredba kr. zem. vlade, odjel za unutarnje poslove od 30. svibnja 1892. br. 23059. u: Hudovski, Obrazloženje osnove, 5-6, k čl. 8.63 Hudovski, Obrazloženje osnove, 4, k čl. 4.64 Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 7, čl. 15.

32 33

promijeniti nemože, ali za gradske prediele, kojim istom nastati imaju na još pra-znih poljanah, mogu se učiniti, i treba da se učine, prikladnije odredbe. Medju ove u prvomu redu spada odielito izgradjivanje, kod kojega se kućam osigurava dovoljno svjetla i zraka osamnim njihovim namještenjem u razmaku.“65

Hudovski je nedvosmisleno zagovarao veću primjenu zatvorenog načina izgradnje s prednjim vrtovima u Zagrebu jer „…je takav način namještenja sgradah osobito kra-san…“66 Na rubnim gradskim predjelima predlagao je otvoreni način izgradnje jer „…podaje vanjskim dielovom grada Frankfurta a/M divnu, toli hvaljenu ljepotu, a nada sve zajamčuje povoljne zdravstvne odnošaje.“67 Zatvorenim načinom izgradnje nastajali su gradski blokovi gdje se prednje pročelje zgrade nalazilo na uličnom gra-đevnom pravcu a na susjednim međama obje zgrade su imale vatrobrane zidove.68 Građevni red je dozvoljavao stvaranje uličnih („prednjih“, „ukrasnih“) vrtova ispred prednjeg pročelja zgrade u širini od pet metara uz dva uvjeta. Prvi uvjet, prednje pročelje zgrade je bilo paralelno s uličnim građevnim pravcem. Drugi uvjet, na va-trobranim zidovima susjednih zgrada trebalo je urediti pročelja.69

U otvorenom načinu izgradnje pojedina zgrada je bila slobodno smještena na parceli uz dva uvjeta.Prvi uvjet, jednaka udaljenost bočnih pročelja od obje susjedne međe. Drugi uvjet, ispred prednjeg pročelja bio je uređen vrt širine pet metara. Prednje pročelje je moralo biti paralelno s uličnim građevnim pravcem.70 U otvorenom načinu izgradnje postojala je mogućnost povezivanja dvije zgrade. U pojedinim okruzima bio je precizno određen način izgradnje.71 U prvom i drugom okrugu bio je predviđen zatvoreni način izgradnje. U trećem, četvrtom i petom okrugu general-nom regulatornom osnovom bi se definirao zatvoreni ili otvoreni način izgradnje s prednjim vrtovima. U šestom, sedmom i osmom okrugu bili su predviđeni prednji vrtovi širine pet metara.72 Otvoreni način izgradnje sa slobodno stojećim zgradama bio je isključivo predviđen zbog veće površine gradilišta.73 Stambene zgrade morale su se odmaknuti 5 metara od ceste a 10 metara od susjedne međe. Staje, suše i dr-varnice bile su predviđene u stražnjim dijelovima dvorišta i najmanje 15 m udaljene

65 Hudovski, Obrazloženje osnove, 8, k čl. 15.66 Isto, 8, k čl. 15.67 Isto, 8, k čl. 15.68 Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 7, čl. 15.69 Isto, 7, čl. 15.70 Isto, 8, čl. 15.71 Isto, 9, čl. 15.72 Isto, 33-35, čl. 62 do čl. 72.73 Isto, 33, čl. 62.

od stambene zgrade.74 Uvjeti građenja su proizašli iz zahtjeva zaštite od požara i zdravstvenih razloga. Visina zgrada bila bi jednokatna a u potkrovlju su se mogli nalaziti stanovi.75

U posebnom poglavlju definirani su uvjeti za industrijsku izgradnju (tvorničke pro-storije, radionice, skladišta, prostorije uprave i nadzora) koje su služile za obrt i trgovinu na veliko.76 Industrija je bila razvrstana na čistu („nezazornu“) i nečistu („zazornu“) ovisno o utjecaju na okolinu i građanstvo. Čiste industrije nisu štetno utjecale na susjedstvo. Nečiste industrije su širile neugodan smrad, veliku buku i dim ili su bile opasne zbog moguće eksplozije. Industrijske zgrade bile su podijeljene prema položaju na parceli: a) osamljene zgrade međusobno udaljene 20 m a 10 m od susjedne međe. b) manje osamljene zgrade udaljene od susjednih međa 5 do 10 m. c) neosamljene zgrade međusobno udaljene do 5 m ili su na međi.77

Hudovski je predložio različitu namjenu po gradskim okruzima. U četvrtom i petom okrugu osim stanovanja mogle su se smjestiti čiste tvornice. U šestom okrugu uz ljetnikovce mogli su se uređivati vinogradi i ratarska gospodarstva. O smještaju či-stih tvornica odlučivalo bi gradsko zastupstvo. Tvornice se nisu mogle graditi u „naj-liepšem“ šestom okrugu u Tuškancu, na Josipovcu, Zelengaju, Cmroku, Prekrižju do Šestinske međe i u vanjskoj Jurjevskoj ulici. U sedmom okrugu mogla bi se nalaziti ratarska gospodarstva i čiste tvornice. Nečiste tvornice bi se smjestile zapadno od ceste br. 63. U osmom okrugu mogle su se graditi gospodarske zgrade za ratarska gospodarstva.78 U regulatornom planiranju osnovni preduvjet zdravijeg stanovanja u gradovima je ograničenje maksimalne visine zgrada u odnosu na širinu ulice. Osnovni teorijski princip bio je da visina zgrade od podnožja do glavnog vijenca ne bi smjela biti veća od širine ulice (1 : 1).79 Predloženi omjer širine i visine omogućio bi najbolje zdravstvene uvjete u odnosu na svjetlo i zrak. U novim predjelima grad-ske ulice imale bi širinu od 15 metara jer „…nije zapriečena gradnja dvokatnicah; a dopuštati i unapredjivati gradnju viših kućah, nije potrebno, niti poželjno.“80 U prvom građevnom okrugu bila je dozvoljena dvokatna izgradnja. U drugom okrugu mogle bi se graditi jednokatne zgrade. Od trećeg do osmog okruga bi se gradile pri-

74 Isto, 34, čl. 6375 Isto, 34, čl. 63.76 Isto, 36-39, čl. 73 do čl. 88.77 Isto, 36, čl. 73.78 a) Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 8, čl. 15.; b) Hudovski, Obrazloženje osnove, 9, k čl. 15.79 Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 9, čl. 16.80 Hudovski, Obrazloženje osnove, 9, k čl. 16.

34 35

zemne zgrade.81 Izgradnja trokatnih zgrada bila bi zabranjena jer „…gradilišta nisu tako prekomjerne vrijednosti, da bi nuždno bilo tražiti rentabilitet na taj način.“82 U zatvorenom načinu izgradnje jedan od potencijalnih problema je veličina površine unutrašnjih dvorišta i smještaja dvorišnih zgrada. U postojećem građevnom redu iz 1857. godine postojala je općenita konstatacija poput „…neka budu po mogućnosti prostrana.“83 U neposrednoj praksi su takve odredbe dovele do polarizacije - ili su gradska poglavarstva zabranjivala izgradnju ili su kućevlasnici prekomjerno izgra-đivali dvorišta. Hudovski je postavio generalno pravilo da je 6 metara minimalna širina dvorišta. Širina dvorišta kod prizemnih i jednokatnih zgrada je morala biti jednaka približno polovici visine dvorišnog pročelja. Kod dvokatnih zgrada širina dvorišta bila bi jednaka visini dvorišnog pročelja.84 Dvorišne zgrade morale su imati isti broj katova kao ulične zgrade. Glavni razlog je bilo onemogućavanje „špeku-lativnog izrabljivanja“ dvorišnih zgrada eventualnim smanjivanjem visine katova.85 Isključivo zbog zdravstvenih razloga, slabe osunčanosti i prozračivanja bila bi zabra-njena izgradnja najamnih stambenih zgrada u dvorištima.86

Na kraju 19. stoljeća u reguliranju gradova temeljni faktor bilo je pitanje raspodjele troškova između gradske općine i vlasnika nekretnina kod proširenja postojećih ulica, otvaranja i uređenja novih ulica i trgova. Građevnim redom bilo je definirano da se ulica sastoji od pločnika za pješake, rigola (otvorenog kanala za odvod kišnice i smeća) i kolnika.87 U generalnoj regulatornoj osnovi trebalo je predvidjeti minimal-ne širine ulica i cesta: a) Glavne ulice i ceste (u gusto izgrađenim dijelovima i prema kolodvoru) - 20 m.b) Važnije ulice i ceste - 15 m.c) Kratke, sporedne, poprečne ulice i ceste - 12 m.Hudovski je naglasio neospornu činjenicu u regulaciji gradova: otvaranjem nove ulice ili izgradnjom novog trga kulturno ili neplodno zemljište bi se pretvaralo u građevnu parcelu.88 Promjena namjene je uzrokovala izvanredan skok u vrijednosti zemljišta. On je predložio da vlasnici besplatno ustupaju gradskoj općini svoje zemljište do najveće

81 Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 9, čl. 16.82 Hudovski, Obrazloženje osnove, 9, k čl. 16.83 Isto, 10, k čl. 18.84 Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 10, čl. 18.85 a) Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 10, čl. 19.; b) Hudovski, Obrazloženje osnove, 11, k čl. 19.86 a) Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 10, čl. 19. b) Hudovski, Obrazloženje osnove, 11, čl. 19.87 Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 3, čl. 7.88 a) Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 5, čl. 10. b) Hudovski, Obrazloženje osnove, 6, čl. 10.

širine glavne ulice ili ceste od 20 metara. Površinu potrebnoga zemljišta preko širine od 20 metara gradska općina bi plaćala vlasniku po cijeni cestovnog tla. Vlasnici bi podmirivali sve troškove predaje zemljišta i preuzimali sve eventualne terete na ze-mljištu. U slučaju planiranja i izgradnje trgova princip bi bio slijedeći: „Ako se traži odstup zemljišta za uredjenje novoga trga, ima se po odbitku površine, potrebne za ceste vodeće preko trga, ostatak platiti posjedniku, i to: onaj dio, koji po svojem obliku i površini nije prikladan za izgradjenje, kao kulturno zemljište, a površina prikladna za izgradjenje, kao gradilište.“89

Otvaranje nove ulice i ceste mogli su zahtjevati vlasnici nekretnina ili gradska općina ili kr. zem. vlada. U svim slučajevima vlasnici bi besplatno ustupali potrebno zemljište Na ustupljenom zemljištu vlasnici su morali financirati otkopavanje ili nasipavanje uličnog tla do ustanovljene apsolutne visinske kote ulice, izgradnju kućnog kanala i izvedbu pločnika po čitavoj dužini parcele nakon odobrenja građevne dozvole.90 Pločnik je morao biti širok 4 metra a vrstu materijala, rubni kamen i način izvedbe propisivalo bi gradsko poglavarstvo. Ako ne bi izveli navedene radove, gradska općina bi ih napravila i primjenom „po-litičke ovrhe“ od vlasnika naplatila sve troškove. Utjerivanje troškova „političkom ovrhom“ bilo je predviđeno zbog zaštite općine od „…gubitka vremena, kamatah i troškovah, koji bi se prouzročili sudbenim postupkom…“.91 Gradska općina je imala obavezu izgraditi središnji glavni kanal u novim ulicama i cestama. Svi vlasnici tre-bali bi nadoknaditi općini četvrtinu troškova izgradnje središnjeg glavnog kanala koji bi se proporcionalno razdijelili na vlasnike ovisno o veličini njihovog zemljišta i nekretnina s obje strane ulice ili ceste.92 Hudovski je jasno zastupao mišljenje da je financijska žrtva, koja je nastala besplatnim ustupanjem i uređenjem zemljišta do određene visinske razine i doprinosom za izgradnju javnog uličnog kanala, znatno manja od stečene koristi pojedinih vlasnika. Predložene odredbe su bile slične s gra-đevnim redovima za grad Salzburg a nešto blaže od Graza.93 Ako bi vlasnik trebao ustupiti čitavo zemljište za otvaranje ili uređenje ulica, cesta i trgova tada bi se primjenjivale odredbe Zakona o izvlastbi nekretnina.94 Kad bi se unutar gradskih blokova pojavile površine parcela koje su oblikom i veličinom bile

89 Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 5, čl. 10.90 Isto, 5, čl. 10.91 Hudovski, Obrazloženje osnove, 7, na čl. 10.92 a) Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 6, čl. 10.; b) Hudovski, Obrazloženje osnove, 6-7, čl. 10. 93 a) Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 6, čl. 10.; b) Hudovski, Obrazloženje osnove, 6-7, čl. 10.94 a) Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 6, čl. 12.; b) Smrekar, Priručnik, knjiga III, 580-586.

36 37

neprikladne za građenje obavezno bi se provodila komasacija na trošak vlasnika. Temeljni princip je bio da svakom vlasniku pripada jednaka površina koju je imao prije komasacije.95 Ako zemljišta nisu bila jednake vrijednosti, morala su se procije-niti i podijeliti u skladu s odredbama Zakona o izvlastbi nekretnina.

kamilo bedeković, julijo pl. Stanisavljenić, janko Holjac, leo Hönigsberg, Ferdo kondrat – prerađeni prijedlog građevnog reda, 1894. godine

Društvo inžinira i arhitekta (DIA) se odazvalo pozivu gradskog poglavarstva za izra-du stručnog mišljenja o predlogu građevnog reda gradskog vijećnika Hudovskog.96 U odbor za procjenu bili su izabrani inženjeri kr. zem. vlade Kamilo Bedeković i Julijo pl. Stanisavljević, inžinirski pristav arhitekt Janko Holjac, arhitekt Leo Hönigsberg i graditelj Ferdo Kondrat.97 Odbor DIA je bio kombinacija dvojice iskusnih vladinih inženjera Bedekovića i Stanisavljevića, pristava Holjca i dva privatna poduzetnika. Holjac i Hönigsberg su pripadnici prve akademske generacije arhitekata koja je započinjala poslovno i arhitektonsko djelovanje. Kondratovo poslovno i arhitekton-sko djelovanje je slabo istraženo, ali je generacijski, vjerojatno, bliži Bedekoviću i Stanisavljeviću. Odbor nije izrekao samo kritičko mišljenje već je izradio “Prerađenu osnovu građev-nog reda za slob. i kralj. glavni grad Zagreb” jer su se pojedina poglavlja morala pre-raditi u skladu s procesom građenja.98 Izrečena primjedba je predstavljala zaobilazno iskazanu kritiku tehničke kompetentnosti Hudovskog koji kao upravni činovnik nije dovoljno poznavao proces regulatornog planiranja i građenja. U prvom poglav-lju detaljno su se bavili generalnom regulatornom osnovom.99 Odbor je potpuno ignorirao Hudovskijev prijedlog o podjeli grada u osam građevnih okruga. Novost je definiranje vremenskog roka jer bi gradska općina morala nakon tri godine od prihvaćanja građevnog reda izraditi i javno izložiti barem 4 tjedna generalnu regu-latnornu osnovu.100 Na skupštini gradskog zastupstva mogle su se donositi odluke o promjeni širine ulica ili cesta, određivanju trase glavnih kanala, pretvaranju kulturno

95 a) Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 6, čl. 13.; b) Hudovski, Obrazloženje osnove, 7, na čl. 13.96 „Mnienje strukovnoga odbora družtva inžinira i arhitekta u Zagrebu ob osnovi gradjevnoga reda za slob. i kralj. glavni grad Zagreb sastavljenoj po gradskomu viećniku gosp. Adolfu Hudovskiju – Preradjena osnova gradjevnoga reda“, Viesti družtva inžinira i arhitekta 15 (1894), br. 5: 2.97 a) „Mnienje strukovnoga odbora“, 2.; b) „Zapisnik plenarne sjednice družtva inžinira i arhitekta u Zagrebu, obdrža-vane dne 13. lipnja 1894. u družtvenih prostorijah, pod predsjedanjem gosp. Kamila Bedekovića“, Viesti družtva inžinira i arhitekta, 15 (1894) br. 5: 65-66. 98 a) „Mnienje strukovnoga odbora“, 2.; b) Prerađena osnova građevnog reda sadržavala je 131 članak koji su bili raspoređeni u 12 poglavlja na 36 stranica. 99 „Mnienje strukovnoga odbora“, 3-4, čl. 1 do čl. 7.100 „Mnienje strukovnog odbora“, 3, čl. 4.

tehničkog zemljišta u građevne parcele u generalnoj regulatornoj osnovi.101 Odbor je preuzeo Hudovskijeve prijedloge o zabrani izgradnje na određenim gradskim po-dručjima. Hudovski i odbor su bili usaglašeni jedino u slučaju kad bi vlasnici tražili osnivanje nove ulice ili ceste kojim bi se kulturno tehničko zemljište pretvaralo u građevne parcele. Vlasnik bi morao besplatno ustupiti gradskoj općini potrebno zemljište do najveće širine od 20 metara. Ako bi se gradila ulica ili cesta širine veće od 20 metara, tada bi općina potrebnu površinu plaćala kao cestovno zemljište.102

U slučaju kada bi gradska općina zahtijevala otvaranje nove ulice ili ceste, mišljenja Hudovskog i odbora su se razilazila.103 Hudovski je predlagao besplatno ustupanje kao u prethodnom slučaju. Odbor je zagovarao da općina otkupi potrebnu površinu zemljišta a troškovi nabave bi se razdijelili na vlasnike zemljišta ovisno o dužini ze-mljišta prema cesti ili ulici. Sličan model besplatnog ustupanja zemljišta Hudovski je zagovarao za osnivanje i izgradnju novih trgova. Odbor je ignorirao osnivanje novih trgova jer nisu preuzeli Hudovskijev prijedlog, a nisu ni ponudili protuprijedlog. Vjerojatno su razmišljali da ih Zagreb ima dovoljno. Hudovski i odbor su imali različita mišljenja o načinu financiranja cestogradnje: iskopa i nasipavanja ulice ili ceste do predviđene apsolutne visinske razine, izvedbe kućnog kanala i spoja s glavnim uličnim kanalom i taracanjem pločnika u širini od 4 metra po čitavoj dužini uličnog pročelja. Hudovski je sve troškove podijelio između vlasnika građevnog zemljišta i zgrada. Odbor je izvođenje radova prebacio na gradsku općinu koja bi sveukupne troškove cestogradnje naplatila od vlasnika ovisno o dužini gradilišta uz cestu ili ulicu. Svaki vlasnik bi platio troškove izvedbe kućnog kanala po dužnom metru uličnog pročelja i taracanje pločnika ovisno o po-vršini (širina pločnika 4 metra pomnožena s dužinom uličnog pročelja). Odbor je prešutio eventualne probleme u naplati izvedenih radova od vlasnika jer nije uopće spomenuo način utjerivanja troškova.104

Hudovski i odbor su imali istovjetno mišljenje u dva posebna slučaja odstupanja ze-mljišta zbog izgradnje novih ulica, cesta i trgova. Prvi slučaj, ako je trebalo odstupiti čitavo zemljište, tada bi se primjenjivao Zakon o izvlastbi nekretnina.105 Hudovski je predlagao promjenu postojećeg osmog članka Zakona prema kojem je vlasnik mo-gao zahtijevati eksproprijaciju čitavog zemljišta ako bi preostali dio bio neupotrebljiv

101 Isto, 4, čl. 6.102 a) Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 5, čl. 10.; b) „Mnienje strukovnoga odbora“, 1894a : 6, čl. 19.103 a) Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 5-7, čl. 10 do čl. 13.; b) „Mnienje strukovnoga odbora“, 6-7, čl. 19. do čl. 22.104 „Mnienje strukovnoga odbora“, 6, čl. 19.105 Hudovski, Osnova gradjevnoga reda, 6-7, čl. 11-12., čl. 20-21.

38 39

za izgradnju nekretnine.106 Hudovski je navedeno pravo prenio na gradsku općinu („izvlastitelju“) koja bi mogla proširiti izvlaštenje na čitavu parcelu a ne samo na nužno potrebni dio. Drugi slučaj, vlasnici zemljišta su se morali dogovoriti o ko-masaciji neprikladnih i neupotrebljivih dijelova građevnih parcela unutar gradskog bloka. U slučaju neuspjeha pregovora primjenjivala bi se eksproprijacija koja je bila normirana u trećem poglavlju Zakona o izvlastbi nekretnina.107 Odbor je napravio određenu dopunu jer je definirao dimenzije najmanje građevne parcele za izgradnju zgrade.108 Hudovski je jasno i nedvosmisleno stavljao javni interes gradske općine ispred privatnog interesa pojedinih vlasnika nekretnina. Odbor je zastupao određeni ambivalentni pristup koji je lavirao između interesa općine i vlasnika. U određenim slučajevima oni su bili skloniji interesima vlasnika. Najbolji primjer razmišljanja članova odbora je određivanje veličine površine dvo-rišta u odnosu na parcelu i visine zgrade u odnosu na širinu ulice. Kućna dvorišta bi morala biti dovoljno prostrana „…da pružaju dovoljno i ako je moguće izravno svjetlo.“109 Ovakva formulacija članka omogućavala je različite vrste interpretacija. Vjerojatno je zato dodan zahtjev da bi 15 % cjelokupne površine parcele moralo ostati neizgrađeno.110 Sličan pristup je vidljiv u članku koji se bavio širinom ulice i visine zgrade. Odbor je zadržao Hudovskijevu podjelu i širinu ulica i cesta jedino su „kratkim pobočnim i priečnim“ cestama i ulicama povećali minimalnu širinu na 13 metara. Visina ulične zgrade trebala bi odgovarati širini ulice i ne bi smjela iznositi više od 6/4 ulične širine, odnosno od pločnika do gornjeg brida glavnog vijenca bila je dozvoljena maksimalna visina od 22 metra.111 Navedena odredba bi omogućila izgradnju zgrada visine od 22 metra u „priečnim“ i pobočnim ulicama širine 13 i 15 metara.Odbor je posvetio posebno poglavlje industrijskim građevinama odnosno zgrada-ma za tvorničku, obrtničku i trgovačku proizvodnju.112 Prema položaju napravili su podjelu na dva osnovna modela. Prvi model, slobodno stojeća zgrada u izgrađe-nim gradskim predjelima s zatvorenim načinom izgradnje. Drugi model, slobodno stojeće zgrade izvan izgrađenih gradskih predjela. O načinu izgradnje odlučivala bi

106 Smrekar, Priručnik, knjiga III, 582, čl. 8.107 Isto, 583-586, čl. 16 do čl. 38.108 „Mnienje strukovnoga odbora“, 7, čl. 22. Širina 10 metara a dubina parcele 20 metara.109 Isto, 16, čl. 65.110 Isto, 16, čl. 65.111 „Mnienje strukovnoga odbora“, 17, čl. 73.112 Isto, 27, čl. 114 do 119.

građevna oblast nakon izvještaja gradskog liječnika.113 Odbor je potpuno ignorirao Hudovskijevu ideju zoniranja kojom bi se određivala dozvoljena namjena na pojedi-nom gradskom području. Jedini slučaj kada su se upustili u određeni oblik zoniranja namjene bio kada su precizno propisali gdje bi se mogle graditi tvornice opeka.114

albert Švarc – analiza troškova eksproprijacije, 1894.

Nakon rasprave u odboru DIA o prijedlogu građevnog reda inženjerski pristav Albert Švarc, koji je bio zaposlen u kr. zem. vladi od 1893. godine, javio se izdvo-jenim kritičkim mišljenjem u “Viestima društva inžnira i arhitekata”.115 U raspravi glavni problem bila je eksproprijacija privatnog vlasništva nad nekretninama kad su se otvarale nove ulice i uređivali trgovi. Svi su prihvaćali opći pravni standard da pravo eksproprijacije pripada isključivo državi na osnovu suvereniteta. Mišljenja su se razlikovala u određivanju opravdanosti, opsega i načina provođenja eksproprija-cije.116 Švarc je pokazao poznavanje problema jer je analizirao tri načina ekspropri-jacije u Njemačkoj. Prvi, eksproprijacija se propisivala specijalnim zakonom. Glavni nedostatak je zamršen i spor postupak jer se za svaki specifični slučaj morao pisati novi zakon. Drugi način, posebnim zakonom je preneseno pravo odlučivanja o eksproprijaciji na zemaljskog poglavara (Prusija, Württemberg) ili državno mini-starstvo (Baden). Treći način, u općem zakonu su nabrojeni slučajevi kada bi se provodila eksproprijacija (Bavarska, Saska).117

Prema Švarcovom mišljenju za regulatorno planiranje i ekonomski razvoj grado-va nužno je prenošenje prava odlučivanja i provođenja eksproprijacije s države na gradsku općinu koja bi imala pravo mikro i makro intervencije. Na mikro razini općina bi mogla eksproprirati zaostale manje i neupotrebljive komade zemljišta koji su preostali nakon parcelacije u građevinsko zemljište. Cilj je bio spriječiti vlasnike zaostalih komadića gradilišta u ucjenjivanju neposrednih susjeda s astronomskim cijenama za otkup. Na makro razini općina bi mogla eksproprirati čitave gradske predjele ili veći kompleks građevina zbog bržeg gospodarskog, prometnog i zdrav-stvenog razvoja grada.118

113 Isto, 27, čl. 114 i 115.114 Trnje, Horvati, Ljubljanica, Černomerac, Čukovići, Jelenovac, gornje i donje Prekrižje, Fučkov jarak, južno od želje-zničke pruge do Save, istočno od potoka Medveščaka. Vidi: „Mnienje strukovnoga odbora“, 28, čl. 116.115 Albert Švarc, „Njekoje pripomene k osnovi gradj. reda za grad Zagreb“, Viesti družtva inžinira i arhitekta 15 (1894), br. 4: 51-54.116 Švarc, „Njekoje pripomene“, 51.117 Isto, 52.118 Švarc, „Njekoje pripomene“, 52.

40 41

Pravovremena eksproprijacija bi oslobodila prostorni razvoj grada „…od mnogih sada štetnih privatnih interesa, osobito pako lihvarstva sa zemljištem, to bi se ta-kodjer mogao korist poveće vriednosti zemljišta u novih ulica upotrebiti za obći probitak, a ne kao što je to sada, da samo pojedini privatnici crpaju korist od zemlji-šta u novih ulica.“119 Švarc se nije zadržao samo na teorijskoj analizi jer je kao ne-gativan primjer naveo zbivanja nakon otvaranja nove ulice Prilaz prema tadašnjem glavnom kolodvoru u Zagrebu. Gradska općina je financirala izgradnju i opremanje komunalnom infrastrukturom „…a korist - izuzev razvitak grada – imali su samo posjednici tamošnjih zemljištah, koji su ciene pojedinih gradilišta tako povisili, da je ostala izgradnja Prilaza odgodjena jošte na godine i godine, a obćina koja je toliki novac za otvorenje i uzdržavanje ove ulice potrošila, još uviek necrpa od toga pravu korist.“ 120

Jedan od velikih problema u procesu eksproprijacije bilo je određivanje vrijednosti nekretnine jer se zadiralo u oblik i narav vlasništva. Temeljno načelo bilo je „…da se nitko nesmije prikratiti u svom imetku.“121 Švarc se zalagao da se „…izvla-šćenomu plati ne samo obična kupovna ciena za izvlašćeni objekt, nego treba ga takodjer odštetiti i za svaku pogodnost i vrelo dohodka što ga je izvlaščenik od svog posjeda imao.“122 On je upozorio da se Hudovski nije jasno odredio prema dva ključ-na problema. Prvo, kada se kulturno tehničko zemljište procjenjuje kao cestovno zemljište. Drugo, od kojeg datuma i u kojim slučajevima bi se zemljište procjenjivalo kao građevna parcela ili kulturno tehničko zemljište. U Njemačkoj praksi svi zakoni su obeštećivali vlasnika prema vrijednosti zemljišta od onog dana kada je generalna ili detaljna regulatorna osnova bila javno izložena. Švarc je predložio tri slučaja kada bi se kulturno tehničko zemljište procjenjivalo kao građevna parcela: a) Ako su bile izgrađene zgrade. b) Ako je bila određena građevna linija i dozvoljena izgradnja.c) Ako je zemljište bilo upisano u gruntovnici kao građevna parcela prije izlaganja regulatornih osnova.123

U gradskim blokovima nužna bi bila provedba komasacije zemljišta zbog pravilnosti ulične i dvorišne izgradnje. Švarc je bio svjestan svih poteškoća jer „…komasacija postaje obično izlikom bezobzirnih ljudih, koji žele svoje zemljište što bolje prodati.

119 Isto, 52.120 Isto, 52.121 Isto, 52.122 Isto, 52.123 Švarc, „Njekoje pripomene“, 52.

Ovakovih zemljištnih lihvara ima skoro u svakom gradu. Zažele li susjedi graditi, to će se naumljenoj komasaciji protiviti, samo zato, da se komasacijom zemljišta oko-riste.“ 124 Javnim izlaganjem generalne regulatorne osnove započinje novo razdoblje u regulatornom planiranju jer su razvoj ulične mreže i izgradnja grada međusobno povezani. Gradske općine uglavnom su otezale s provođenjem generalne regulator-ne osnove jer su se prostornim širenjem grada povećavali njihovi financijski izdaci. Primarni troškovi su nastajali kupnjom potrebnog zemljišta u privatnom vlasništvu. Sekundarni troškovi su obuhvaćali cestogradnju, uvođenje komunalne infrastruktu-re i uređenje trgova. Nakon javnog izlaganja postojala su dva scenarija. Prvi, gradska općina bi izgradila ulice, vodovod, kanalizaciju i javnu rasvjetu a poslije bi se do-zvolila izgradnja zgrada na privatnim građevnim parcelama. Općina bi financirala troškove uređenja pločnika, izgradnju kanalizacije i javne rasvjete jer ih koriste svi građani a ne samo vlasnici nekretnina. Po Švarcovom mišljenju ovo je najpravednije rješenje.125 Drugi, privatne zgrade bi se izgradile na regulatorno osnovanim ali neu-ređenim i neopremljenim ulicama. Pripadajuće troškove cestogradnje i komunalnih instalacija vlasnici nekretnina bi morali platiti u gotovini u obćinsku blagajnu.126

Švarc je upozorio na negativnu posljedicu primjene drugog scenarija na primjeru Zagreba gdje je raštrkana stambena izgradnja na neuređenim i komunalno neopre-mljenim ulicama.127 Vlasnici su besplatno ustupali zemljište za izgradnju novih ulica i cesta do širine 26 m (Pruska), 24 m (Dresden), 23 m (Leipzig), 22,8 m (Beč), 17 m (Hamburg), 16 m (Hessen). U zagrebačkom slučaju prema Švarcovom mišljenju predloženu uličnu širinu od 20 metara bi trebalo smanjiti na 15 do 17 metara jer nije bilo dovoljno bogatih kućevlasnika. U planiranju i izgradnji gradova poseban problem je bila podjela na nove i stare ulice ili ceste. U kategoriji novih ulica i cesta postojale su dvije skupine. U prvu skupinu pripadale su ulice i ceste koje nisu posto-jale prije izrade generalne regulatorne osnove. Vlasnici zgrada i zemljišta bi morali snositi troškove jer dolazi do podizanja vrijednosti njihovih nekretnina nakon otva-ranja nove ulice. U drugoj skupini bile su postojeće ceste i ulice koje bi se znatno proširile i pregradile nakon generalne regulatorne osnove. Vlasnici bi preuzimali određeni dio troškova jer se proširenjem ulice također podiže vrijednost njihove nekretnine.128

124 Isto, 53.125 Isto, 53-54.126 Isto, 53.127 Isto, 53.128 Švarc, „Njekoje pripomene“, 54.

42 43

Prema Švarcovom mišljenju nije pravedno od vlasnika nekretnina zahtijevati do-prinos troškova za manja proširenje ili neznatnu preinaku starih ulica ili cesta koja bitno ne utječu na vrijednost zgrada. U navedenom slučaju općina obavezno bi sno-sila sveukupne troškove održavanja ulica. On je predložio drugačiji sustav naplate troškova za prometno i komunalno uređenje ulica i cesta. Umjesto određivanja po duljini uličnog pročelja troškovi bi se raspodijelili “...po površnom sadržaju zemljišta i to tako, da se zemljišta uz cestu razdiele u 10 pojasa, od kojega svaki pojas polag postavljenoga razmjera ima snositi troškove. Razdioba troškova ipak je takova, da vlastnici što bližje uz ceste imaju nositi veće troškove, nego oni odaljenih zemljišta /unutar gradskoga bloka/. Ovakovo razdjeljenje troškova cestogradnje mnogo je pravednije, jer cestu nerabe samo posjednici sgrada, već i posjednici zemljišta”.129

Zaključak

Građevni red iz 1857. godine je bio oktroirani dokument koji je imao regulatorne, normativne i upravne odredbe. Normativne i upravne odredbe su snažno utjecale na arhitektonsku praksu i protupožarnu zaštitu. Regulatorne odredbe su prekinule s ruralnim i uvele urbani način izgradnje na građevnoj parceli. U građevnom redu se istovremeno inzistiralo na izradi pisanih preciznih regulatornih normi i cjelovite generalne regulatorne osnove. Sabor je s velikim zakašnjem donio Zakon o ek-sproprijaciji iz 1876. godine koji je bio neophodan pravni instrument za djelotvorno provođenje regulatornog planiranja grada. Glavni problem je bilo postojanje dva politička subjekta, kr. zem. vlade i gradskog zastupstva, koji su se trebali usaglastiti o donošenju odluke o eksproprijaciji. Kr. zem. vlada je bila građevna oblast druge molbe koja je bila nadređena gradskom poglavarstvu, odnosno građevnoj oblasti prve molbe. Ona je donosila konačne odluke o svim žalbama na rad gradskog poglavarstva. Zato je bilo iluzorno očekivati određenu vrstu partnerstva i ravnopravnosti u odlučivanju, pogotovo o tako kompleksnom problemu poput eksproprijacije privatnog vlasništva nad nekretninama. Težinu procesa usaglašavanja najbolje je pokazivao mučan pro-ces i problemi s odobravanjem druge generalne regulatorne osnove iz 1888. godine. Slijedeći problem bila je opravdana sumnja u objektivnost postupka eksproprijacije jer se vlasnik zemljišta koji je bio nezadovoljan radom vladinog povjernika mogao žaliti kr. zem. vladi koja je istovremeno bila izvlastitelj, određivala bi predsjednika povjerenstva i bila mjesto prve žalbe na njegov rad.

129 Isto, 53.

U razdoblju od 1865. do 1894. godine namjesničko vijeće i kr. zem. vlada, odjel za unutarnje poslove, su s devetnaest naredbi nadopunjavala građevni red. Šest naredbi (1865., 1873., 1875., 1886., 1888., 1892.) je direktno utjecale na regulatorno planira-nje. Najznačajnija je naredba iz 1888. godine jer je predstavljala početak uvođenje određenih elemenata teorije zoniranja u regulatorno planiranje. Gradsko područje je bilo podijeljeno na tri „razdijela“ (zone) u kojima je bila propisana visina zgrada i određeni elementi namjene (tvornice, radničke stanovi, zabrana izgradnje). Gradski vijećnik Adolf Hudovski je izradio temeljiti predlog građevnog reda iz 1894. godine kojeg je popratio s opširnim teorijskim tumačenjem koncepcije i pojedinih ključnih članaka. On je prihvatio osnovnu ideju o podjeli gradskog područja na „raz-dijele“ iz vladine naredbe iz 1888. godine koju je zahvaljujući poznavanju njemačkih suvremenih teorija gradogradnje sustavno razradio.130 Njegov prijedlog podjele gradskog područja na osam „okruga“ (zona) bio je početak osmišljene primjene teorije zoniranja u regulatornom planiranju. U teorijskom obrazloženju Hudovski nije upotrebljavao pojam „zoniranje“ ali ovisno o specifičnostima građevnog okru-ga bili su različito definirani način izgradnje (otvoreni, zatvoreni s ili bez prednjih vrtova), namjena (stambena, industrijska, zabranjena izgradnja) i visina zgrada (od prizemne do dvokatne) na građevnoj parceli. Prijedlog podjele na „okruge“ (zone) je imao istovremeno i upravni značaj. U pojedinom okrugu bili su jasno definirani urbanistički i arhitektonski kriteriji za odobrenje građevne dozvole što je doprinijelo prohodnosti upravnog procesa. U regulatornom planiranju gradova Hudovski se nedvosmisleno zalagao za dva principa. Prvi princip, ustanovljavanje i zadovoljava-nje visokih zdravstvenih uvjeta stanovanja jer je inzistirao na maksimalno mogućem prodoru prirodnog svjetla i provjetravanja javnog prostora ulice, polujavnog – po-luprivatnog prostora blokovskog dvorišta i privatnih prostora u stanovima. U tekstu Hudovski nije koristio pojmove „zoniranje masa ili volumena“ ali ih je praktično primijenjivao. Ograničenjem visine ulične zgrade i prekomjerne izgrađenosti on je provodio zoniranje volumena kojim je pažljivo kontrolirao stupanj iskorištenosti od-nosno gustoću izgradnje građevne parcele. Neposredna posljedica bilo je prirodno osvjetljenje i prozračivanje javnih prostora ulice i gradskih blokova. Drugi princip, vlasnici nekretnina trebali su sudjelovati u troškovima izgradnje ulica i komunal-ne infrastrukture. Ideja o besplatnom ustupanju kulturno – tehničkog zemljišta u privatnom vlasništvu je najvjerojatniji razlog zašto njegov prijedlog građevnog reda nije bio odobren u gradskom zastupstvu.

130 Ante Marinović-Uzelac, Teorija namjene površina u urbanizmu (Zagreb: Tehnička knjiga, 1989), 38-39, 62-66, 85-87.

44 45

Odbor DIA je povjereni zadatak ocjene osnove građevnog reda shvatio krajnje oz-biljno jer su potpuno preradili kompoziciju i sadržaj teksta. O njihovom entuzijazmu i uvjerenosti u visoku kvalitetu prerađene osnove najbolje govori činjenica da su je samoinicijativno tiskali u 350 primjeraka. Gradskom poglavarstvu su poklonili 100 komada a 250 komada je bio prilog u časopisu VDIA. Hudovski nije precizirao vrijeme u kojem bi se trebala izraditi generalna regulatorna osnova. Odbor je pred-ložio vremenski period od tri godine nakon prihvaćanja građevnog reda. Hudovski je primjenom metode zoniranja volumena nastojao onemogućiti kaotičnu izgradnju na građevnoj parceli i čitavom gradskom području. U zoniranju volumena on je spojio dva pristupa koje je različito primjenjivao ovisno o zoni. Prvi pristup, visina zgrade se određuje na temelju unaprijed postavljenih kriterija (broj katova, propisane nosive konstrukcije i građevni materijali, veličina prostorija). Drugi pristup, visina zgrade se određuje u odnosu na širinu ulice i dvo-rišnu zgradu. Inženjeri i arhitekti su potpuno ignorirali njegovu primjenu teorije zoniranja volumena koje je bila utemeljena na primjeni različitih pristupa ovisno o zoni. Oni su koristili oba navedena ali su dodali i treći pristup, postotak izgrađe-nosti građevne parcele, koje su nediferencirano, od slučaja do slučaja, primjenjivali na čitavom gradskom području. Financijski stručnjak Hudovski je bio iznenađujuće precizniji i stroži u zaštiti općih interesa od inženjera i arhitekata iz odbora DIA koji su više naginjali zaštiti privatnih interesa. Hudovski je predlagao uravnoteže-ni odnos širine i visine zgrade u omjeru 1 : 1. Odbor je predlagao omjer od 1 : 1 ½. Posljedica bi bila previsoke zgrade u preuskim ulicama. Hudovski je ograničio pretjeranu izgrađenost dvorišta jer je definirao udaljenost ulične i dvorišne zgrade i udaljenost dvorišne zgrade od zadnje međe. Odbor je predlagao obavezni postotak neizgrađenosti parcele koja bi u neposrednoj primjeni dvorišta pretvorila u malo veće svjetlike. Posljedica bi bila potpuna izgrađenost unutrašnjosti gradskih blokova koja bi bila prošarana nepovezanim srednje velikim svjetlicima. Najveća razlika u razmišljanju između Hudovskog i odbora bila je u načinu financi-ranja izgradnje novih ulica i komunalne infrastrukture. Hudovski je bio za besplatno ustupanje privatnog zemljišta a odbor je bio za otkup i preraspodjelu troškova po dužini uličnog pročelja. On je predložio način kako bi općina naplatila sve troško-ve izgradnje ulica i komunalne infrastrukture od privatnih vlasnika koji je odbor ignorirao. Odbor nije uopće raspravljao o mogućnosti financiranja izgradnje novih trgova. U odredbama o industriji i radničkim stanovima Hudovski je bio u nekim

elementima preteča zoniranja namjene površina. U regulatornom planiranju indu-strije inženjeri iz odbora su bili skloniji primjeni što manjeg zakonodavnog uplitanja. Najvažniji doprinos inženjera Alberta Švarca u raspravi 1894. godine bili su prijed-lozi kojima je razrađivao proces eksproprijacije. Predložio je prenošenje prava od-lučivanja i provođenja eksproprijacije i komasacije s države na gradsku općinu zbog veće djelotvornosti. Slijedeći važan prijedlog je bio da bi se prema datumu izlaganja generalne regulatorne osnove određivala vrijednost svih vrsta zemljišta u procesu eksprorijacije. U analizi i raspodjeli troškova izgradnje ulične mreže Švarc je pred-lagao dva pristupa. Prvi, gradska općina bi trebala financirati izgradnju pločnika, i javne rasvjete jer su javna dobra koja koriste svih građani. Drugi, promijenio bi se način financiranja izgradnje ceste i komunalne infrastrukture. Dotada su samo vlasnici uličnih zgrada plaćali dio troškova u odnosu na dužinu uličnog pročelja zgrade. Švarc je predložio sustav u kojem bi vlasnici uz ulicu plaćali više od vlasnika zemljišta unutar gradskog bloka. Zajednička poveznica između Adolfa Hudovskog, Kamila Bedekovića, Julija pl. Stanisavljevića, Janka Holjca i Alberta Švarca bilo je dobro i pravovremeno razumi-jevanje suvremenih zbivanja u regulatornom planiranju i izradi građevnih redova u srednjoj Europi. Bez obzira što niti jedan prijedlog nije postao službeni građevni red izložena teorijska i stručna razmišjanja su posredno doprinijela brzom upravnom postupku, urednom procesu građenja i uređenom javnom, polu-javnom, polu-pri-vatnom i privatnom gradskom prostoru donjeg grada koji je nastao u drugoj polovici 19. stoljeća.

lIteratUra

1. Dobronić, Lelja. „Izgradnja Zagreba u devetnaestom stoljeću“. U: Graditelji i izgrad-nja Zagreba u doba historijskih stilova“, Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti Socijalističke Republike Hrvatske, 1983.

2. Hudovski, Adolf. Osnova gradjevnoga reda za slob. i kr. glavni grad Zagreb. Zagreb: Knjigotiskara i litografija Karla Albrechta, 1894.

3. Hudovski, Adolf. Obrazloženje osnove gradjevnoga reda za slob. i kralj. glavni grad Zagreb. Zagreb: Knjigotiskara i litografija Karla Albrechta, 1894.

4. Kahle, Darko. „Građevinski propisi Zagreba u razdoblju od 1850. do 1918. godine“. Prostor 12 (2004), br. 2 (28): 203-215.

5. Marinović-Uzelac, Ante. Teorija namjene površina u urbanizmu. Zagreb: Tehnička knjiga, 1989.

46 47

6. „Mnienje strukovnoga odbora družtva inžinira i arhitekta u Zagrebu ob osnovi gra-djevnoga reda za slob. i kralj. glavni grad Zagreb sastavljenoj po gradskomu viećniku gosp. Adolfu Hudovskiju – Preradjena osnova gradjevnoga reda“, Viesti družtva inži-nira i arhitekta 15 (1894), br. 5: Prilog 1-36.

7. „Oglas c. kr. hervatsko-slavonskoga miestoderžtva od 4. siečnja 1857, br. 439, kojim se izdaje red gradjenja za zemaljski glavni grad Zagreb“. Zemaljsko-vladni list za kra-ljevine Hervatsku i Slavoniu (Zagreb), 28. 2. 1857., 8-32.

8. „Oglas c. kr. hervatsko-slavonskoga miestoderžtva kojim se izdaje red gradjenja za zemaljski glavni grad Zagreb“. Carsko-kr. službene Narodne novine (Zagreb), 14.-17. 1. 1857., 1, (čl. 4. do čl. 23.); 19.-24. 1. 1857., 1, (čl. 24. do čl. 56.); 27. 1. 1857., 1, (čl. 56.).

9. Smrekar, Milan. Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji. knjiga III., Zagreb: Tiskom i nakladom Ignjata Granitza, 1902.

10. Stanisavljević, Mirko. „Adolf Hudovski“. Narodna starina 1930, br. 9: 325-328. 11. Švarc, Albert. „Njekoje pripomene k osnovi gradj. reda za grad Zagreb“. Viesti družtva

inžinira i arhitekta 15 (1894) br. 4: 51-54.12. „Zapisnik plenarne sjednice družtva inžinira i arhitekta u Zagrebu, obdržavane dne 13.

lipnja 1894. u družtvenih prostorijah, pod predsjedanjem gosp. Kamila Bedekovića“. Viesti družtva inžinira i arhitekta 15 (1894) br. 5: 65-66.

prIloG

Izračun troškovoa otkupa zemljišta po prijedlogu DIA:

- Ulica je široka 15 metara, a dužina uličnog pročelja vlasnika A i B na obje strane ulice je 10 metara.

- Vlasnik A je ustupio 3 metra široko zemljište. Ukupna površina ustupljenog ze-mljišta je iznosila 3 x 10 = 30 m2

Gradska općina je od vlasnika A otkupila 30 m2 po cijeni od 2 for/m2, što je ukupno iznosilo 60 for.

- Vlasnik B je ustupio 12 metara široko zemljište. Ukupna površina ustupljenog zemljišta je iznosila 12 x 10 = 120 m2.

Gradska općina je od vlasnika B otkupila 120 m2 po cijeni od 2 for/m2, što je ukupno iznosilo 240 for.

- ukupni trošak gradske općine za nabavu zemljišta od vlasnika A i B je iznosio 60 for + 240 for = 300 for.

Vlasnik A i B imaju ulično pročelje dužine 10 metara pa je ukupni zbroj 20 metara. Gradska općina je sveukupni trošak nabave zemljišta od 300 for podijelila sa sve-

ukupnom dužinom pročelja 20 metara, što iznosi 15 for/m.- Vlasnik A je morao platiti 10 m x 15 for/m = 150 for. Kad se iznos otkupnine 60 for oduzme od 150 for, vlasnik A je morao doplatiti 90

for. - Vlasnik B je morao platiti 10 m x 15 for/m = 150 for. Kad se od iznos otkupnine 240 for oduzme 150 for, vlasniku B je preostalo 90 for.

Construction regulations and the master plan of Zagreb (1850-1918)

Keywords: Zagreb, urban regulations, master plans, 19th century, 20th century

The paper focuses on the master plan of Zagreb and the construction regulations in the period from 1850 to 1918. The first construction regulations considered are the ones from 1850, a document enforced from above that included regulatory, norma-tive, and administrative provisions. The second general master plan was promul-gated in 1888. In the period from 1850 to 1899, the Royal Provincial Government (Department of Internal Affairs) issued nineteen orders to supplement these con-struction regulations.

48 49

City councillor Adolf Hudovski made a detailed proposal for the construction reg-ulations in 1894, with a comprehensive theoretical explanation of the concept and some key suggestions. His proposal for the division of the city area into eight counties was the beginning of a planned application of the zoning theory in master planning. In his urban planning, Hudovski quite clearly implemented two principles. The first was to establish and maintain advanced health conditions in housing, as he insisted on the maximum of natural light and ventilation in the public space of streets, the semi-public or semi-private space of apartment block yards, and the private space of apartments. The second principle was that the owners of properties were to partici-pate in the cost of building the streets and the communal infrastructure. The idea of free disposal of the privately owned cultural-technical land was most probably the reason why his regulation proposal was not approved by the city administration.In the second attempt, the final proposal of the regulation project in 1909 was the joint work of Vladoje Eisenbart and various other authors who participated with their suggestions in this prolonged debate. The common trait of all the participants was a good and timely knowledge of the contemporary developments in master planning and urban regulations in Germany. All the participants in the discussion of 1894 (Hudovski, Bedeković, Stanisavljević, Švarc) and in 1908-1909 (Eisenbart) were experts in urban planning.

SoCIjalIStIčka modernIZaCIja Grada: ISkUStvo HrvatSke1

Mario Bara2

SažetakRad obrađuje razdoblje socijalističke modernizacije urbanih sredina Hrvatske koja je vo-đena ideološki oblikovanim administrativnim mjerama, izostankom pluralnosti društva i privatne ekonomske inicijative. Socijalistička politika je modernizaciju najbrže promo-virala u urbanim prostorima gdje je uz tehničke, provodila kulturne i simboličke zahvate. Socijalistički grad trebao je postati idealan grad koji zadovoljava sve potrebe “radnih ljudi”. Industrijalizaciju i urbanizaciju pratile su migracije radne snage iz ruralnih u urbana pod-ručja. Zbog velikog broja novih stanovnika gradova vlasti su poklanjale veliku pozornost stambenim politikama. Ubrzana izgradnja rezultirala je neskladom s postojećom urbanom i komunalnom infrastrukturom. Posljedice polustoljetne socijalističke modernizacije gradova bile su najvidljivije u promijenjenim strukturama stanovništva. Na početku promatranog razdoblja samo je ¼ stanovništva živjela u gradovima, da bi pri završetku socijalističke vlasti taj udio bio natpolovičan. Negativne posljedice socijalističke modernizacije gradova se ogle-daju u polariziranom razvoju najvećih urbanih središta, neravnomjerno razvijenoj mreži srednjih i manjih gradova i depopulaciji znatnog dijela ruralnog prostora države.

Ključne riječi: Socijalistička modernizacija, gradovi, urbanizacija, Hrvatska

Uvod

Modernizacija se može dovesti u usku vezu s racionalnom kontrolom čovjeka nad njegovom prirodnom i društvenom okolinom. Transformacija tradicionalnih dru-štava u moderna podrazumijeva kompleksan skup procesa koji mogu paralelno dje-lovati na porast broja institucija i zamjenu jednostavnih društvenih struktura slože-nijim. Hrvatska zbog svojih povijesnih i kulturnih uvjetovanosti pripada društvima koja su u modernizacijskim procesima kasnila, imala diskontinuitete, podjednako

1 Ovo je istraživanje financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom: IP-2016-06-2015 Modernizacija urbanog života u Hrvatskoj kroz prizmu razvoja komunalne infrastrukture u 19. i 20. stoljeću. 2 Mario Bara, Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb.

50 51

kada je riječ o tehničkoj, industrijskoj i političko-kulturnoj modernizaciji. Napose se kao čimbenici takvog stanja mogu izdvojiti upravno-politička i teritorijalna rascije-pljenost Hrvatske, nedostatak državne samostalnosti unutar višenacionalnih država kojih je bila sastavnim dijelom tijekom 19. i 20. st., gospodarska neujednačenost, ratovi i promjene političkih sustava koje su pratile promjene modernizacijskih obra-zaca i geografska različitost panonskog, mediteranskog i dinarskog područja. Stoga je za razumijevanje modernizacijskih procesa nužna njihova kontekstualizacija unu-tar povijesnih i geopolitičkih okolnosti u kojima su se odvijali. Cilj rada je ukazati na nekoliko dimenzija socijalističke modernizacije urbanih sredina u razdoblju 1945. – 1991. koje se promatraju na najvećim regionalnim središtima. Među brojnim ele-mentima modernizacije gradova u radu smo izdvojili stambenu i komunalnu izgrad-nju koje su kroz tehničke elemente, viši standard gradnje, prateće administrativne mjere i nove oblike upravljanja prostorom, pozitivno utjecale na nagli demografski rast urbanih središta. Ne manje važnu ulogu u oblikovanju socijalističkog društva imale su kulturna i simbolička dimenzija modernizacije. U radu ćemo temeljem izvora ukazati na važnost ovih dvaju dimenzija za socijalističku modernizaciju gradova, te naglasiti njihovu pozitivnu korelaciju s demografskim promjenama u gradovima u polustoljetnom razdoblju koje ćemo dodatno potkrijepiti statističkom pokazateljima.Prema Émileu Durkheimu, podjela rada jedan je od ključnih elemenata koji djeluju u razdvajanju tradicionalnih od suvremenih društava. Podjela rada tako stvara slože-nije društvo, novi tip integracije i društvene solidarnosti koju je nazvao organskom, a povezivao ju je uz industrijska društva.3 Podjednako važan čimbenik uz podjelu rada je prema Maxu Weberu proces racionalizacije i kontrole fizičkog i društvenog okru-ženja kao bitno obilježje modernih društava.4 Racionalizacija se manifestirala kroz razvoj kapitalističkog društva i birokratski organizirane države kao najefikasnijeg, najracionalnijeg društvenog mehanizama za mobiliziranje i provođenje kolektivne društvene akcije.5 Oslanjajući se na Durkheima i Webera Talcott Parsons nastanak modernosti vidi preko diferencijacije središnjih funkcionalnih sustava: “privrede (prilagodba), politike (ostvarenje cilja), društvene zajednice (integracija) i kulture (održanje vrijednosnih obrazaca)”.6 Društva su promatrana u njihovoj transformaciji

3 Émile Durkheim, The Division of Labor in Society (New York: The Free Press, 1947), 336-337. 4 Edward Royce, Classical Social Theory and Modern Society: Marx, Durkheim, Weber (Lanham; Boulder; New York; London: Rowman & Littlefield, 2015), 96-97. 5 Isto, 152.6 Wolfgang Merkel, Eine Einführung in die Theorie und Empirie der Transformationsforschung (Opladen: Leske + Budrich bei UTB, 1999), 79.

od jednostavnijih ka složenijim kroz procese društvenih promjena. Riječ je o proce-sima koji mogu biti pokrenuti na mnogo različitih načina, najčešće promjenama u tehnologiji i/ili vrijednostima, a glavni zaključak te teorije pretpostavlja da zemlje u razvitku moraju prihvatiti model društvenog sustava i kulture modernog Zapada ukoliko se žele razvijati. Parsonsova teorija modernizacije 1960-ih i 1970-ih bila je veoma utjecajna. Međutim, doživjela je kritike da je nastala kao rezultat etnocentrič-nog (Zapadnog) svjetonazora 7 Smatrano je u razdoblju hladnog rata da su “razvoj” i “modernizacija” postali dugoročnim rješenjima od prijetnji političke nestabilnosti i utjecaja komunizma u Trećem svijetu.8 Seymour M. Lipset je sugerirao da s pora-stom modernizacije slabi komunizam, a jača demokracija. Naime, da je demokracija pozitivno povezana s nacionalnim postignućima ekonomskog razvoja, uključujući i nacionalnu razinu obrazovnih postignuća.9 S druge strane komunistički režimi su među svojim opravdanjima za dolazak na vlast također uzimali program moderni-zacije društava.10 U prvim godinama vlasti (1945. – 1948.) jugoslavenski komunisti su nastojali učvrstiti društvene vrijednosti, administrativni poredak, jednostranački sustav, plansko gospodarstvo i kontrolu javnog mnijenja prema modelu koji je već bio razvijen u SSSR-u. U želji postizanja brze tehničke modernizacije, zbog nedo-statka industrije, strojeva, kvalificiranih radnika i sirovina primjenjivao se model socijalističkog natjecanja uz glorifikaciju rada.11 Od 1948. godine Jugoslavija se oslobodila utjecaja Sovjetske kontrole i među prvim je državama koja je odustala od slijepog provođenja sovjetskog ekonomskog i institucionalnog modela moderniza-cije vršeći različite gospodarske eksperimente s liberalizacijom i decentralizacijom ekonomije.12

Hrvatske modernizacije

Modernizacijski procesi koji su se odvijali u europskim zemljama sporo su se preno-sili na hrvatski prostor, a nosili su obilježja “perifernog kapitalizma”.13 Kada je riječ o modernizaciji u Hrvatskoj mora joj se pristupiti kao pluralnom, nejedinstvenom

7 Dean C. Tipps, “Modernization Theory and the Comparative Study of Societies: A Critical Perspective”, Comparative Studies in Society and History 15 (1973), br. 2: 206. 8 Isto, 210. 9 Seymour M. Lipset, Political man: the social bases of politics (New York: Doubleday, 1960), 129. 10 Merkel, Eine Einführung in die Theorie, 37. 11 Tomislav Anić, “Socialist Competition from Soviet Union to Yugoslavia”, Review of Croatian history 13 (2017), br. 1: 183-184.12 Dennison Rusinow, “Understanding the Yugoslav Reforms”, The World Today 23 (1967), br. 2: 71.13 Josip Županov, ˝Industrijalizirajuća i dezindustrijalizirajuća elita u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća˝, u: Upravljačke elite i modernizacija, ur. Drago Čengić, Ivan Rogić (Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2001), 18.

52 53

fenomenu, obilježenom brojnim diskontinuitetima. Fenomen bolje opisuje tvrdnja da je Hrvatska bila obilježena s “više modernizacijskih pokušaja (modela) jasno odi-jeljenih strukturnim rezovima”.14 Modernizacijski modeli na hrvatskome prostoru umnogome su bili drugačiji od onih koji su se odvijali u zapadno europskim zemlja-ma. Može se govoriti o zakašnjeloj industrijalizaciji, sporijem prijelazu iz tradicio-nalnog, predindustrijskog u industrijsko društvo, sporijem razvitku gradova, kao i specifičnom tipu industrijalizacije u kojem je prevladavala prerađivačka proizvodnja usmjerena potrebama drugih središta ekonomske i političke moći izvan Hrvatske.15 Za vremenske okvire hrvatskih modernizacija poslužit ćemo se radom sociologa Ivana Rogića koji uz vremensku razdiobu nastoji sociološki objasniti procese mo-dernizacije u Hrvatskoj.16 Autor naglašava tri procesa pod kojima podrazumijeva modernizaciju: industrijalizaciju, urbanizaciju i birokratizaciju. Intenzivno se bavi tehničkom modernizacijom i smatra ju jednim od ključnih elemenata za ostvarenje modernizacijskog programa, tj. ukupne modernizacije društva.17 Modernizaciju u Hrvatskoj dijeli na tri razdoblja: a) prva modernizacija ograničena je na razdoblje od 1868. do 1945., b) druga modernizacija se odvijala u razdoblju socijalizma od 1945. do 1990. i c) treća modernizacija koja je započela 1991. Analizirajući prvu moderni-zaciju Hrvatske, autor ju smješta u kontekst dvostruke periferije i manjka državne samostalnosti. U središtima višenacionalnih država, kojima je Hrvatska pripadala u svojoj novijoj povijesti, bile su koncentrirane, politička i ekonomska moć, dok je pe-riferija bila marginalizirana, a temeljno obilježje joj je bilo nedostatak infrastrukture. Navedene okolnosti, posebice ovisnosti o različitim političkim središtima i slabija mogućnost za razvoj uz dominantnu agrarnu strukturu stanovništva do polovice 20. stoljeća dugoročno su utjecale na ritam napretka Hrvatske. Prva modernizacija bila je obilježena privatnom inicijativom i privatnim kapitalom te neravnomjernim ra-zvojem sjevernih dijelova Hrvatske i Dalmacije, odnosno Istre zbog upravno-politič-ke razdvojenosti hrvatskog teritorija na austrijski i ugarski dio.18 Rudimentarni oblici industrije bili su dominantno u domeni prerađivačke agrarne i šumske industrije.19

14 Ivan Rogić, ˝Tri hrvatske modernizacije i uloga elita˝, u: Upravljačke elite i modernizacija, ur. Drago Čengić, Ivan Rogić (Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2001), 39.15 Maja Štambuk, ˝Selo i modernizacija: kratka povijest nesporazuma˝, u: Prostor iza: kako modernizacija mijenja hrvatsko selo, ur. Maja Štambuk, Ivan Rogić, Anka Mišetić (Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2002), 14-15.16 Ivan Rogić, Tehnika i samostalnost. Okvir za sliku treće hrvatske modernizacije (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2000).17 Isto, 613.18 Igor Karaman, Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću (Zagreb: Školska knjiga, 1972).19 Igor Karaman, ˝Uloga malog i srednjeg poduzetništva u oblikovanju kapitalističkog privrednog sustava na tlu Hrvatske˝, Povijesni prilozi 9 (1990), br. 9: 12.

U takvom socijalno-gospodarskom, prometnom i političkom okviru rascjepkanosti teritorija i nejedinstvenog gospodarstva, gradovi su, unatoč demografskom napret-ku, bili još nedovoljno industrijski i infrastrukturno razvijeni da postanu snažniji generator razvoja tadašnjeg hrvatskog društva.20

Socijalistička modernizacija

U ovome radu prvenstveno ćemo se baviti drugom ili socijalističkom modernizacijom Hrvatske i njezinim posljedicama na urbane cjeline. Nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj je započela polustoljetna modernizacija koja je vođena političkim sred-stvima u raskidanju s tradicionalnim strukturama, a bila je obilježena izostankom pluralnosti društva i privatne ekonomske inicijative. Takav tip modernizacije Ralf Dahrendorf je nazvao “modernizacijom bez modernosti”.21 Ivan Rogić je ovakav tip modernizacije nazvao još “paradoksalnom modernizacijom” jer se ostvarivala u proklamiranom “samoupravljačkom modelu” organizacije društva koji je trebao svjedočiti vrstu demokracije u totalitarnom ozračju.22 Kada je riječ o karakteru ju-goslavenske države u razdoblju 1945. do 1990. politolozi nisu suglasni u njezinom svrstavanju. Ona je predstavljala “poseban slučaj” koja je u tom razdoblju imala elemente totalitarne države, ali bez svih pretpostavljenih karakteristika iz tipologije Friedricha i Brzezinskog23 da ispuni uvjet totalitarnosti.24 Poslijeratna socijalistička modernizacija podrazumijeva da je država preuzela na sebe velike ovlasti. Vlast je najavila brzu gospodarsku i socijalnu transformaciju društva te poboljšanje kvalitete života.25 Hrvatska je iz rata izašla s razorenom industrijom, koja je i prije rata bila nedovoljno razvijena, oslabljenim gospodarstvom, oštećenom osnovnom infrastrukturom, uz veliki broj porušenih i oštećenih stambenih obje-kata. Socijalistička politika je transformaciju društvenih i ekonomskih odnosa te tehnički napredak najbrže mogla promovirati u urbanim prostorima gdje je uz teh-ničke provodila kulturne i simboličke zahvate. Arhitektura je u tom procesu imala iznimno važnu ulogu. “Pred očima društva, koje se bližilo ostvarenju nove kvalitete socijalističkog humaniteta, lebdjela je vizija nove arhitekture koja će, samim tim što

20 Jakov Gelo, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do1981. (Zagreb: Globus, 1987), 100.21 Ralf Dahrendorf, ˝The Strange Death of Socialism˝, Studies: An Irish Quarterly Review 79 (1990), br. 313: 12.22 Rogić, Tehnika i samostalnost, 496.23 Carl J. Friedrich, Zbigniew K. Brzezinski, Totalitarian Dictatorship and Autocracy (New York: Praeger, 1956). 24 Sergej Flere, ˝Da li je Titova država bila totalitarna?˝, Političke perspektive 2 (2012), br. 2: 17-18; Dennison Rusinow, ˝Understanding the Yugoslav Reforms˝, The World Today 23 (1967), br. 2: 71.25 Vlado Puljiz, ˝Socijalna politika i socijalne djelatnosti u Hrvatskoj u razdoblju 1900.-1960. godine˝, Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada 13 (2006), br. 1: 20-21.

54 55

proizlazi iz njega i služi tom društvu, imati u odnosu na arhitekturu kapitalističkih zemalja novu i humaniju dimenziju”26. Socijalistički grad trebao je postati idealan grad koji zadovoljava sve potrebe radnih ljudi iz kojih će se razviti “klasa urbanih radnika kao nositelja razvoja novog socijalističkog društva”.27 To je trebao biti novi tip grada, prototip za ostvarenje “socijalističkog načina života” u kojem bi se uz pravo radnika na grad, rad, stanovanje, velika pažnja usmjerila na kulturu i rekreaciju.28 Primjer takvog grada u Hrvatskoj je izgradnja Novog Zagreba, Splita III u Splitu, Juga II. u Osijeku i drugih naselja na novim površinama ili unutar već postojećih urbanih cjelina u drugim dijelovima Hrvatske.29

Stambena izgradnja

Poslijeratno razdoblje bilo je obilježeno kroničnim nedostatkom stambenih površi-na. Dva su ključna čimbenika u objašnjenju nedostatku stambenih jedinica. Prvi je što je veći broj gradova imao smanjeni stambeni fond zbog ratnih razaranja, poput Zadra i Splita, a drugi jer se istodobno provodila od države inicirana intenzivna in-dustrijalizacija koja je potaknula doseljavanje novog stanovništva. Industrijalizacija se dijelom temeljila na već postojećoj industriji iz ranijeg razdoblja. Ustavom FNRJ iz 1946. država se obvezala na brigu o stambenim prilikama (čl. 20). Kako bi se ubla-žio nedostatak stambenog prostora kratkotrajno je proveden model sustanarstva. Dio stambenog fonda popunjavan je nacionaliziranim i konfisciranim stanovima. Donesena je odredba o maksimumu prostorija kojima je mogla raspolagati jedna obitelj, a višak prostora se oduzimao i davao na korištenje onima koji nisu posjedo-vali stan.30 Osnivane su stambene zadruge s ciljem osiguravanja zemljišta za gradnju stambenih zgrada, izvođenja građevinskih radova (gradnje putova, kanalizacije,

26 Žarko Domljan, ˝Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj˝, Život umjetnosti 10 (1969), 5.27 Goran Korov, ˝Zajednička ili zasebna? Paradigme u arhitekturi socijalističke Jugoslavije˝, Kvartal: kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj 9 (2012), br. 3-4: 52.28 Rosemary Wakeman, ˝Was There an Ideal Socialist City? Socialist New Towns as Modern Dreamscapes˝, u: Transnationalism and the German City. Studies in European Culture and History, ur. Jeffry Diefendorf, Janet Ward (New York: Palgrave Macmillan, 2014), 106. 29 Stvaranje novoga socijalističkog društva i socijalističkoga grada s pozivom na raskid s prošlim sustavima ugrozilo je dijelove materijalnih svjedočanstava prijašnjih razdoblja. Međutim, istodobno s nastankom novih socijalističkih gradova javljaju se ideje i institucionalni okvir konzervatorskog djelovanja sa zaštitom materijalne kulturne baštine. Marko Špikić, Tea Gorup, ˝Od prevrata do nostalgije. Planiranje socijalističkog grada i zaštita povijesnih ambijenata u Zagrebu od 1945. do 1962. godine˝, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 40 (2016): 28. 30 Sanja Klempić, ˝Razvoj stambenih naselja Splita nakon Drugog svjetskog rata˝, Hrvatski geografski glasnik, 66 (2004), br. 2: 96; Đorđe Alfirević, Sanja Simonović-Alfirević, ˝Urban housing experiments in Yugoslavia 1948-1970˝, Spatium (2015), br. 34: 4-5.

vodovoda, nogostupa, uređenja okoliša i dr.).31 Već je 1946. raspisan savezni natječaj za tipske stambene zgrade kojima se željelo osigurati višekratna primjena istih pro-jekata na različitim lokacijama. Natječaj nije polučio željeni utjecaj na projektantsku praksu.32 U prvim poslijeratnim godinama stambena arhitektura bila je obilježena funkcijom temeljne potrebe za stambenim prostorom. S ograničenim sredstvima za financiranje zahtjevnih stambenih projekata, nepostojanjem velikih građevinskih poduzeća s potrebnom tehnikom, gradilo se uz minimalne troškove gradnje. Gradnja je bila usmjerena, zadovoljavajući tek osnovni stambeni i tehnički standard. Ona u to prvo vrijeme nosi izraziti biljeg prosječnosti, bez estetske preokupacije i ima snažnu ideološku dimenziju. Kako navodi suvremenik Žarko Domljan: “Arhitektura soci-jalističkog društva treba da se razlikuje od dosadašnje arhitekture jednako kao što se socijalističko društvo razlikuje od klasno-eksploatatorskih sistema u prošlosti.”33 Andre Mohrović, arhitekt i povjesničar umjetnosti, smatra da: “Suvremena monu-mentalnost proizlazi iz snage radnih masa, a ne iz distance klasnih suprotnosti, i prema tome moraju i oblici suvremene arhitekture biti novi, proizašli iz nove stvar-nosti društvenih odnosa i izraženi novom statikom i novim materijalom.”34 Kada je riječ o stručnoj kritici, nje je bilo malo, napose kada je riječ o javnom osporavanju. Urbanizam i arhitektura su postali mehanizam raskidanja veza s ostatcima starog društvenog sustava.35

Poboljšanje stambenih prilika nalagalo se u Zakonu o Petogodišnjem planu NR Hrvatske od 1947. do 1951. godine kojim je bilo potrebno izgraditi 15 milijuna m² novih stambenih površina i milijun m2 školskih.36 U cilju ostvarenja zadanih planova željelo se stvoriti masovnu proizvodnju montažnih stambenih zgrada s tipiziranim i standardiziranim građevnim dijelovima.37 Unatoč ulaganim naporima i resursima stambena izgradnja nije uspijevala pratiti dinamiku ruralno-urbanih migracija. S donošenjem petogodišnjeg plana može se povezati početak izgradnje planskih nase-lja za radnike. Smatrano je da je kolektivno stanovanje najbolji model kao društveno

31 Srbija (dalje: SR) - Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ) - fond 41 - Savezna planska komisija (dalje: SPK), kut. 536, Nacrt pravila Stambene zadruge Zagreb, kutija.32 Domljan, “Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj”, 6.33 Isto.34 Isto.35 Eugen Franković, ˝Urbanističko planiranje Zagreba od 1945. do 1985.˝, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 9 (1985), br. 9, 86.36 Sandra Križić Roban, ˝Obilježja modernosti na području arhitekture, urbanizma i unutrašnjeg uređenja nakon drugoga svjetskog rata˝, u: Socijalizam i modernost: umjetnost, kultura, politika: 1950.-1974., ur. Ljiljana Kolešnik (Zagreb: MSU; IPU, 2012), 58. 37 Domljan, “Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj”, 5.

56 57

organiziran način za rješavanja stambenih problema. Država je bila najveći investitor, a privatno vlasništvo nad nekretninama nastojalo se svesti na minimum.38 Međutim, u gradovima se 1960-ih zapažao sve širi obujam individualne gradnje. Individualna gradnja je 1964. predstavljala 57,6% ukupne stambene izgradnje, 1965. 62,4%, a 1967. 64,7% ukupne stambene izgradnje.39 Za dio građana individualna gradnja je bila je-dini način da se riješi stambeni problem. S druge strane postojeći model kolektivnog stanovanja nije mogao ponuditi luksuzne stanove, u smislu površine i okućnice, kao što su to mogle pružiti individualne kuće.40 Postojalo je uvjerenje među građanima da je individualna izgradnja najjeftinija, a ona se poticala i nekim praksama (kre-ditima radnih organizacija, davanjem zemljišta i sl.), a nedovoljno se zamjenjivala racionalnijim oblicima (prethodno uređenim zemljištima, zgrade u nizu, racional-na parcelacija i sl.).41 U kasnijim godinama nastojalo se destimulirati individualnu gradnju niskim stanarinama stanova u društvenom vlasništvu.42 Stambene politike u socijalističkom samoupravnom društvu doživjele su bojne promjene: od središnjeg državnog distribuiranja, preko raznih posrednika do samoupravnih oblika. Tržište je također imalo važnu ulogu, ali nikada nije bilo prepušteno potpuno slobodnom formiranju.43 Početna paternalistička uloga države postepeno se zamjenjivala većom odgovornošću poduzeća za stambeno zbrinjavanje vlastitih radnika.44

Ubrzano i kontinuirano povećavanje broja stanovnika za posljedicu je imalo produ-bljivanje stambene krize i pojavu nekontrolirane izgradnje. Znatan dio individualne gradnje 1960-ih podizao se bespravno (47% u uzorku od 70 anketiranih gradova).45 Brojni su razlozi bespravne gradnje, nemogućnost pojedinaca da sami riješe pro-bleme vlastitog stanovanja ili da podnesu sve troškove legalne gradnje, ali isto tako nerazrađenost urbanističkih planova i zemljišne politike za ovakvu izgradnju, nedo-rađenost lokalnih propisa, neorganiziranost općinskih komunalnih i inspekcijskih službi.46 Riječ je o novim naseljima na rubovima grada u kojima su vlasnici besprav-

38 Ivo Maroević, ˝Hrvatska arhitektura pedesetih. Kontinuitet Moderne u okruženju socijalizma˝, Život umjetnosti 71/72 (2004), 141.39 SR-AJ - Savezno izvršno veće (dalje: SIV) - fond 130 - Savezna skupština. Komisija za urbanizam i uređenje prostora (dalje: SS KUUP), kut. 749, ˝Osnove politike urbanizacije i prostornog uređenja – teze˝, Januar 1969. 6. 40 Dušica Seferagić, ˝Stanovanje kao pokazatelj socijalne segregacije u zagrebačkom prostoru˝, Sociologija sela (1975), br. 47-48: 79.41 SR-AJ-41-SPK, kut. 536, O mogućnosti stanbene izgradnje u 1950. godini na individualnoj osnovi.42 Dušica Seferagić, Kvaliteta života i nova stambena naselja (Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo, 1988), 77.43 Isto, 49.44 Gojko Bežovan, ˝Stanovanje i stambena politika˝, u: Socijalna politika Hrvatske, ur. Vlado Puljiz (Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2008), 339.45 SR-AJ-SIV-130-SS KUUP, kut. 749, ˝Osnove politike urbanizacije i prostornog uređenja – teze˝, Januar 1969., 6.46 Isto.

no izgrađenih objekata ujedno bili i vlasnici zemljišta na kojima su građeni stambeni objekti. To je značajna razlika u odnosu na zemlje u razvoju gdje je bespravna grad-nja uglavnom nastajala na uzurpiranom zemljištu.47 Temeljno obilježje bespravno izgrađenih stanova je da su se javljali grupirano, u pravilu na rubovima grada gdje je građevinsko zemljište bilo jeftinije, sa stanovnicima sličnog načina života, mentalitet i životnih problema.48 S problemom bespravne gradnje Split se suočio već 1950-ih godina49, ali i Zadar50, Zagreb51, te nešto manje drugi gradovi. Mnogi od imigra-nata nisu se uspijevali snaći u novoj sredini jer je urbani način života zahtijevao promjene starih navika. Tako se u pojedinim novim gradskim naseljima još neko vrijeme manifestirao dotadašnji ruralni stil života. Primjerice, Zagreb je 1970-ih u prosjeku svake godine rastao za novih 15 000 stanovnika ili oko 5 000 obitelji. Ilustracije radi 15 000 stanovnika nisu imala mnoga naselja Hrvatske koja je državna statistika svrstavala u gradska. Dvije trećine novih stanovnika činili su imigranti.52 Novo imigracijsko područje od 1960-ih je predstavljao Južni Zagreb (od 1975. Novi Zagreb) koji je prema planovima trebao biti dom za 250 000 stanovnika. Zagreb se tek nakon Drugoga svjetskog rata počeo značajnije širiti prema jugu, na drugu obalu rijeke Save.53 U slučaju Novog Zagreba preduvjet izgradnje većeg broja stambenih objekata u planskim naseljima bio je uvjetovan izgradnjom neophodne infrastruktu-re, uz izgradnju mostova i mreže prometnih veza sa starim dijelom grada.54 Službena politika poticala je masovnu i jeftinu izgradnju za kolektivno stanovanje. Kako bi se snizili troškovi gradnje građeni su manji, skromniji, tipizirani stanovi koji su trebali ublažiti nestašicu stambenog prostora. Tako su nastajala nova stambena naselja s minimalnom kvadraturom i skromnom opremljenošću kao manifestacija želje da se kvantitetom riješi stambeno pitanje što većeg broja stanovnika.55 Stanovi građeni u ovakvim programima u pravilu su bili građeni u velikim zgradama koje su bile

47 Klempić, ˝Razvoj stambenih naselja Splita˝, 96.48 Isto, 112.49 Hrvatska (dalje: HR) - Državni arhiv u Splitu (dalje: DAST) – fond 119 - Urbanistički zavod Dalmacije Split (dalje: UZDS), Slobodan Bjelajac, ˝Bespravna stambena izgradnja u Splitu˝, 1970.50 Jasna Galjer, Anđela Galić, ˝Kultura stanovanja u Zadru 1950-ih u kontekstu afirmacije modernizma˝, Ars Adriatica (2017), br. 7: 320-321.51 Seferagić, “Stanovanje kao pokazatelj˝, 70.52 Isto, 81.53 Detaljno o izgradnji Novog Zagreba vidi: Valentina Gulin Zrnić, Kvartovska spika. Značenje grada i urbani lokalizmi u Novom Zagrebu (Zagreb: Jesenski i Turk, 2009).54 Miljenka Fischer, ̋ Neke primjedbe o oblikovnim značajkama nove izgradnje u južnom Zagrebu˝, Radovi Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 1985, br. 9, 88-90.55 Seferagić, Kvaliteta života, 82.

58 59

važno obilježje socijalističke urbanizacije.56 Jedan od oblika takve stanogradnje jesu neboderi velike gustoće stanovanja. U Zagrebu se izdvajaju stambeni superblok Siget, popularno nazvan Super Andrija (izgrađen 1972. – 1973.) i stambena zgrada u naselju Travno, kolokvijalnog naziva Mamutica (izgrađena 1974. – 1975.).57 Rijeka se ističe sa stambenim neboderima smještenim na Podmurvicama (građeni 1965. – 1968.), Kozali (1969. – 1973.) i Rastočinama (1973.). U riječkom naselju Turnić izgrađeni su (1975.) i svojedobno najviši (96m) stambeni neboderi u Jugoslaviji koji su kolokvijalno nazivani “neboderi smrti”. Gradnja nebodera se s najvećim intenzi-tetom odvijala 1950-ih i 1960-ih, da bi nakon 1970-ih postupno došlo do stagnaciju u takvom tipu izgradnje.58 Gradnje višekatnica nisu bila pošteđena ni manja mjesta koja su komunalnom decentralizacijom ostvarila financijska sredstva za njihovu izgradnju. Drugi moment koji se ogledao u pojavi visokih zdanja je što su preko njih manji gradovi željeli ostvariti prepoznatljive simbole svoga prosperiteta.59

Split je također imao intenzivnu stambeni izgradnju. Split II., dio grada izgrađen od 1945. do 1965. godine, imao je približno 14 000 stanova. Prema istočnoj periferiji, u smjeru Omiša, planiralo se nakon 1968. izgraditi novi grad za 30 000 stanovnika na 330 ha gradske površine za koji se vremenom kako su pojedine cjeline izgrađiva-ne ustalio naziv Split III.60 U Osijeku je tijekom socijalističkog razdoblja izgrađeno više od dvadeset novih stambenih naselja. Prema broju stambenih zgrada izdvaja se naselje Jug II. s 102 stambene zgrade (izgrađene u razdoblju 1966. – 1986.), Vijenac Ivana Meštrovića s 56 stambenih zgrada (1958. –1978.), Sjenjak s 40 stambenih zgrada (1970. – 1988.), Ljudevita Posavskog s 34 stambene zgrade (1973. –1977.) i dr. Ukupno je u polustoljetnom razdoblju izgrađeno 503 stambene zgrade s 13 610 stanova. Najintenzivnija izgradnja odvijala se u dva desetljeća (1960. –1980.) kada je izgrađeno gotovo 90% svih stanova, od kojih su udjelom dominirali dvosobni stanovi.61

Politički centralizam koji je težio uniformiranju svih aspekata života (“egalitarni sin-drom” Josipa Županova62 kao središnje vrijednosti u društvu u vrijeme socijalizma)

56 Bežovan, ˝Stanovanje i stambena politika˝, 339.57 Vesna Perković Jović, Frane Dumandžić, ˝Stambene zgrade arhitekta Frane Gotovca u Splitu 3˝, Prostor 19 (2011). br. 1 (41), 234.58 Gorana Stipeč Brlić, ˝Neboderi - grad među oblacima˝, Zbornik radova (Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci) 20 (2017), br. 1, 207-213.59 Domljan, “Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj”, 30.60 Višnja Kukoč, ˝Razvoj Splita III od 1968. do 2009. godine˝, Prostor (2010), br. (39), 168.61 Ivana Brkanić, Jelena Atanacković-Jeličić, ˝Socialist housing in Osijek˝, Electronic Journal of the Faculty of Civil Engineering Osijek-e-GFOS 9 (2018), br. 17, 2-4.62 Josip Županov, ˝Hrvatsko društvo danas – kontinuitet i promjena˝, Politička misao 48, (2011), br. 3, 149-150.

nije se dosljedno ostvarivao. Postojanje segregacije bilo je primjetno u svim velikim socijalističkim metropolama.63 Mehanizmi koji su dovodili do postojanja segrega-cije u stanovanju su mnogobrojni, a najvažniji su: nejednolika distribucija stanova različitim socijalnim grupama (prema obrazovanju, položaju u političkoj hijerarhiji, zaposlenju), vremenu izgradnje zgrada i nejednakoj mogućnosti u pristupu građe-vinskim lokacijama kod individualne gradnje.64 Postojala je tendencija osiguravanja visoke kvalitete stanovanja za vojnu, policijsku i državnu elitu uz istovremeno tra-ženje modela za kvalitetni minimum stanovanja za ostalu populaciju.65 Istraživanja sredinom 1970-ih potvrdila su, unatoč proklamiranim vrijednostima, da je postojala socijalna segregacija u stanovanju u Hrvatskoj. Postojala su naselja radnika koji su živjeli u skromnijim kućama s nedostatnom infrastrukturnom i općenito u lošijim životnim uvjetima, kao i zone službenika i obrtnika koji su živjeli u kvalitetnijim kućama i bolje opremljenim gradskim naseljima (npr. stambeno naselje sa slobodno stojećim kućama Cvjetno naselje u zagrebačkom Trnju).66 Postupno slabljenje imi-gracije stanovništva u gradove 1980-ih, zbog jačanja ekonomske krize u zemlji, re-zultiralo postupnom stabilizacijom stambenog fonda. U istom razdoblju se razvijalo

63 David M. Smith, ˝The Socialist City˝, u: Cities After Socialism: Urban and Regional Change and Conflict in Post-Socialist Societies, ur. Gregory Andrusz, Michael Harloe, Ivan Szelenyi (Oxford, Cambridge: Blackwell, 1996), 96-98. 64 Isto. 65 Ivo Maroević, ˝Hrvatska arhitektura pedesetih. Kontinuitet Moderne u okruženju socijalizma˝, Život umjetnosti 71/72 (2004), 143.66 Seferagić, “Stanovanje kao pokazatelj˝, 81; Maroević, “Hrvatska arhitektura pedesetih˝, 141.

Slika 1. Izgradnja Splita 3.

60 61

i stambeno tržište koje se formiralo dijelom na osnovi zakona ponude i potražnje. Stjecanje stanova uvelike je ovisilo o ekonomskoj snazi pojedinih poduzeća čiji su zaposlenici izdvajali iz plaća doprinose za stambenu potrošnju. Dio financijskih resursa udruživao se za “stanove solidarnosti” na razini lokalnih vlasti. Međutim, raspodjele sredstava iz ovih fondova za posljedicu su imali nove društvene razlike jer su neki radnici desetljećima izdvajali u ove fondove, a nikada nisu stekli stanarska prava. Socijalističko razdoblje karakterizira koncept “društvenog stana” koji je bio je-dan od simbola socijalističkog uređenja. U njemu se odražavao koncept društvenog vlasništva i promovirao je socijalnu pravednost.67 Društveni stanovi su u strukturi stambenog fonda činili ¼ svih stanova i bili su koncentrirani uglavnom u većim gradovima. U Zagrebu, najvećem gradu Hrvatske, pred kraj socijalističkog poretka društveni stanovi predstavljali su udio od 45% tadašnjeg stambenog fonda.68

67 Tin Sven Franić, Luka Korlaet, Dubravka Vranić, ˝Prilog analizi stambenih politika i planske stanogradnje Nizozemske i Hrvatske˝, Prostor 13 (2005), br. 2: 199.68 Bežovan, ˝Stanovanje i stambena politika˝, 339.

komunalna izgradnja

Socijalistička modernizacija odvijala se uz ubrzanu industrijalizaciju i urbanizacija koja je potaknula migracije i porast stanovništva, veliku potrebu za stambenim objek-tima i nesklad s postojećom urbanom i komunalnom infrastrukturom. Ogledalo se to u potrebi izgradnje prometnica, potrebi elektrifikacije, plinofikacije, izgradnje vo-dovoda i kanalizacijskih sustava, novih škola, vrtića, kulturnih sadržaja, napose po-dizanje objekata masovne kulture i društvenog standarda, uređenja okoliša i drugih sadržaja. Nadležna tijela su nastojala utvrditi mogućnosti bolje, brže i ekonomičnije izgradnje.69 Unatoč tomu, veliki broj objekata godinama je ostajao nedovršen. Tako su planski izgrađivana naselja udaljenija od gradskih središta, bila bez potrebnih dječjih ustanova, uslužnih lokala i prateće komunalne infrastrukture.70 Politički ra-zlaz sa Sovjetskim Savezom rezultirao je otežanom ekonomskom situacijom u zemlji nakon 1948. Posebno je bila pogođena stambena i komunalna izgradnja zbog ne-dostatka građevinske opreme, napose sanitarnih uređaja. Navedene nedostatke po-kušavalo se nadomjestiti niskim normativima, smanjenjem troškova u komunalnoj izgradnji poput vezivanja više stambenih jedinica na jedan sanitarni čvor.71 Pokušaji su bili eksperimentalni, nisu davali željene rezultate, imali su negativne posljedice, s malim financijskim uštedama i ubrzo su napušteni 72 Uvidjelo se da je neophodno izdvajanja dodatnih materijalnih sredstva za izgradnju škola i drugih sadržaja u novim naseljima.73 Jedan od zaključaka skupštine Stalne konferencija gradova Jugoslavije 1953. u Mariboru je da je takav nesklad “predstavlja najteže probleme tih gradova.”74 Računalo se da je optimalna površina po učeniku 2 m2, a ona je u Hrvatskoj 1956. iznosila 0,94 m2 (ukupna površina učionica podi-jeljena s ukupnim brojem učenika). U većim gradovima ta situacija je bila i lošija. Ona je iznosila u Osijeku 0,63 m2, u Karlovcu 0,54 m2, Splitu 0,54 m2, Zagrebu 0,59 m2 itd. Zbog toga nije bila rijetkost rada škola u dvije, tri iznimno i više smjena. Unutar jedne školske zgrade radilo je po više škola. Uz to dio školskih zgrada ko-ristio se i u druge svrhe. Druge namjene su još bile kulturne djelatnosti, stambene, administrativne, socijalno-zdravstvene, gospodarske i dr. U Hrvatskoj je tako 1956.

69 SR –AJ – fond 60 - Komitet za lokalnu privredu i komunalne poslove (dalje: KLPKP), kut. 4.70 SR–AJ – fond 142 - Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije (dalje: SSRNJ), kut. 88, ˝Stanbena zajednica kao urbanistički element planskog razvoja gradova i drugih naseljenih mesta˝, str. 7.71 Maroević, “Hrvatska arhitektura pedesetih˝, 143.72 Domljan, “Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj”, 12.73 SR-AJ – Savezno izvršno veće (dalje: SIV) - fond 130 - Stalna konferencija gradova Jugoslavije (dalje: SKGJ), kut. 749.74 SR-AJ-SIV-130-SKGJ, kut. 749, ˝Komunalno-stambena problematika, Druga skupština Stalne konferencije gradova i gradskih općina FNRJ˝.

Slika 2. Neboderi Rijeka (izvor: Gorana Stipec Brlec, 2019., 215.)

62 63

godine od ukupno 399 školskih zgrada u urbanim sredinama (prema tadašnjim ad-ministrativnim kriterijima) isključivo za školske potrebe korišteno njih 215. Nadalje, higijenski uvjeti su također bili problematični jer je tek 60,2% školskih zgrada bilo spojeno na gradske vodovode.75 U ranoj fazi izgradnje komunalne infrastrukture 1950-ih nerazvijenost urbanističke djelatnosti jedan je od glavnih uzroka stihijskog razvoja urbanih formacija. Vremenom se s višim iznosima investicija u komunalnu izgradnju u naseljima kolek-tivnog stanovanja donekle uspijevalo zadovoljiti potrebu za osnovnom infrastruk-turom. Razdoblje od 1953. do 1963. bilo je desetljeće stabilnog razvoja Jugoslavije.76 Država je ostvarivala privredni uspon sa stopama rasta koje nisu zaostajale za zapad-nim europskim zemljama. Uz poticanje gospodarskog razvoja sredstva se usmjera-vaju u savezne, republičke i općinske fondove. Osnivaju se specijalizirana tijela za upravljanje komunalnim poslovima koja su trebala osigurati bolju kvalitetu života u gradovima. Dodatni iskorak ostvaren je 1951. reorganizacijom projektantske službe, raspuštanjem državnih projektnih zavoda i stvaranjem samostalnih projektnih orga-nizacija s manjim i mobilnijom timovima projektanata.77

75 Isto.76 Seferagić, Kvaliteta života, 77.77 Domljan, ˝Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj˝, 15.

Lošija situacija je ostala u naseljima gdje je prevladavala individualna izgradnja koja je nerijetko bila bespravna. Savjet za građevinarstvo i komunalne poslove natječajem iz 1952. pokušalo je da se i na planu individualne izgradnje postigne viša kvalite-ta projektiranja.78 Komunalna izgradnja u takvim naseljima bila je minimalna što se odražavalo na lošiju kvalitetu života stanovništva takvih naselja. Unutar takvih naselja rasporeda ulica je bio nepravilan, s uskim ulicama, često bez nogostupa, nesređenog kanalizacijskog sustava što svjedoči da su nastajala stihijski.79 Naselja individualne stambene izgradnje zauzimala su veće površine, izgradnja komunalne infrastrukture u njima je bila skuplja, a u njima je živio znatno manji broj stanovnika negoli u naseljima kolektivnog stanovanja. Navedena praksa se smatrala neracional-nim trošenjem prostora.80

78 Isto.79 Klempić, ˝Razvoj stambenih naselja Splita˝, 111.80 Isto, 110.

Slika 3. Ulica proleterskih brigada (današnja Ulica grada Vukovara) nakon Drugoga svjetskog rata (izvor: Žarko Domljan, 1969., 7).

Slika 4. Ulica proleterskih brigada (današnja Ulica grada Vukovara) nakon Drugoga svjetskog rata (izvor: Žarko Domljan, 1969., 24).

64 65

Prostorni rast gradova i povećanje broja stanovnika utjecali su na povećanje potreba za boljom mobilnošću stanovništva unutar gradova i između gradova i prigradskih prostora. To se ogleda u nabavi autobusa za prijevoz radnika, povećanju broja auto-busnih linija za gradske i prigradske linije, pitanju izgradnje i rekonstrukciji postoje-ćih pumpnih stanica 81 Ponajviše na relaciji mjesto stanovanja – mjesto rada, ali i iz dokoličarskih pobuda. Obalni gradovi u istom razdoblju razvijaju brodski putnički promet, primarno za prijevoz domaćih putnika, ali s razvojem atraktivnog prijevoza s ciljem unaprijeđenija turizma. Gradnja prometne infrastrukture može se pratiti preko povećanja ukupne dužine gradskih prometnica, površina koje su asfaltirane, izgradnje željeznica, tramvajskih pruga, uvođenja brodskih linija u primorskim gra-dovima, gradnje zračnih luka i dr.82 S rastom standarda građana razvijao se individu-alni promet i pritisak na postojeće prometnice te povećana potreba za parkirališnim mjestima. Osim komunalne infrastrukture urbani život zahtijevao je koheziju i integraciju grada i društva. U sociološkim istraživanjima, koja su provođena 1970-ih za potrebe urbanističkih zavoda, građani novih naselja očekivali su nakon zadovoljenja potreba za temeljnom komunalnom infrastrukturom da se grad obogati kulturnim i rekrea-cijskim sadržajima.83 Nakon stambene krize i pojave nekontrolirane gradnje donoše-njem generalnih urbanističkih planova unosi se red u urbani prostor. Svoju posebnu težinu imala je adaptacija i integracija ruralnog stanovništva u urbano okruženje uz usvajanje novih životnih praksi.

demografske posljedice socijalističke modernizacije gradova

Među najučestalijim načinima mjerenja stupnja urbanizacije neke zemlje ili njezine regije vrši se analizom udjela gradskog u ukupnom stanovništvu. Međutim, ovaj način mjerenja stupnja urbanizacije nije uvijek i najobjektivniji. Primjer za to mogu biti slabije razvijene zemlje s velikom koncentracijom stanovništva u gradovima kao posljedicom preseljavanja iz ruralnih krajeva.84

81 HR - Državni arhiv u Rijeci (dalje: DARI) - fond 78 - Savjet za saobraćaj i pomorsku privredu Narodni odbor kotara Rijeka (dalje: SSPP NOKR), kutija 9. 82 Damir Magaš, ˝Urbano geografska preobrazba Zadra - Elementi prometnog sustava 1945.-1991.˝, Geoadria 1 (1996), br. 1: 36.83 HR-DAST-119-UZDS, ˝Program za provedbeni urbanistički plan splitskog poluotoka˝, Sociološka studija, Split 1974., 80. 84 Milan Vresk, ˝Urbanizacija Hrvatske 1981–1991.: Osnovni indikatori stupnja, dinamike i karakteristika urbanizaci-je˝, Geografski glasnik 54. (1992), br. 1: 100.

Tablica 1. Udio gradskog stanovništva u ukupnom stanovništvu Hrvatske 1948. – 1991.

Godina popisa stanovništva

1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.

Udio gradskog stanovništva u ukupnom stanovništvu

24,9%* 27,1%* 30,8%** 41,0%** 47,8** 51,3%**

Izvor: *Mladen Friganović, “O demogeografskom procesu u (ne)urbanom prostoru SR Hrvatske”, Dela, Vol. 6 (1989), str. 100; **Model diferencijacije urbanih, ruralnih i prijelaznih naselja u Republici Hrvatskoj, Državni zavod za statistiku 2011. Metodološke upute 67, str 19.

Do sredine 20. st. Hrvatska je bila dominantno agrarna zemlja sa slabo razvijenim urbanim središtima. Snažniji ekonomski razvoj, temeljen dijelom na predratnoj in-dustriji, potaknut je državnom intervencijom koja je uz industrijalizaciju inicirala snažniju urbanizaciju. Neposredno nakon rata u gradovima je živjelo samo oko 25% stanovništva Hrvatske (tab. 1). Gradovi su postali nositelji polariziranog razvoja i broj njihova stanovništva se kontinuirano povećavao, prije svega imigracijom. Dio hrvatskih gradova morao je nadoknaditi depopulaciju nastalu iseljavanjem Talijana iz Zadra, Rijeke, Pule i drugih istarskih gradova, zatim Nijemaca u Slavoniji, pripad-nika drugih naroda i protivnika novog režima. 85 Neki manji istarski gradovi nikada se nisu u potpunosti demografski oporavili zbog iseljavanja u poraću. Nastalo stanje u ovakvim gradovima se jedino moglo promijeniti imigracijom. Tomu svjedoči primjer Zadra u kojem je prema popisu iz 1961. godine svega ¼ stanovništva bila rođena u Zadru.86

Promjenu broja stanovnika 1948. – 1991. koristimo kao osnovni pokazatelj demo-grafske dinamike gradova. Za prikaz podataka uzeli smo gradove koji su bili sjedišta 27 kotareva NR Hrvatske prema administrativnoj razdiobi iz 1955.87 U tablici su označeni tamnijom podlogom gradovi koji su do kraja socijalističkog razdoblja ima-li više od 50 000 stanovnika.

85 Marica Karakaš Obradov, ˝Emigracije talijanskog stanovništva s hrvatskog područja tijekom Drugog svjetskog rata i poraća˝, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (2013), br. 55: 204-225; Marica Karakaš Obradov, ˝Migracije stanovništva na hrvatskom području neposredno prije i nakon završetka Drugoga svjetskog rata˝, Časopis za suvremenu povijest 48 (2016), br. 3: 653-672. 86 Vera Graovac, ˝Populacijski razvoj Zadra˝, Geoadria 9 (2004), br. 1: 64. 87 Stanko Žuljić, ˝Regionalno i teritorijalno ustrojstvo Hrvatske u razdoblju između godina 1945.-2000.˝, Ekonomski pregled 52 (2001), br. 1-2: 7-8.

66 67

Tablica 2. Kretanje broja stanovništva hrvatskih gradova 1948. – 1991. godine

God. popisa stan. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.Čakovec 17034 18119 20676 23775 27356 29996Bjelovar 26981 27645 29907 35578 39893 42066Daruvar 9553 10002 11228 12355 13546 14210Dubrovnik 21778 24296 27793 35628 46025 51597Gospić 26920 26285 27390 26683 23285 22026Karlovac 44974 50342 58013 63887 69622 73426Koprivnica 12864 14139 16582 21104 25941 29706Krapina 9222 9473 10384 11533 12540 12938Križevci 19729 20575 21793 22534 22772 22676Kutina 16597 17242 18804 21128 23202 24829Makarska 3242 3497 4550 7121 9556 11958Našice 12736 13616 14665 15366 15629 17432Nova Gradiška 8808 10181 12081 14581 16351 17071Ogulin 17488 18090 18315 17737 17012 16732Osijek 58063 66073 84652 109189 123944 129792Požega 13715 15450 19508 24939 26708 28157Pula 20812 28259 37099 47156 56153 62378Rijeka 67088 73718 98759 129173 158226 165904Sisak 28893 34776 43382 55095 59812 61413Slavonski Brod 20196 23116 30093 40043 49153 57229Split 54187 64874 85374 129203 176303 200459Šibenik 33343 37161 44440 47122 51445 55842Varaždin 21602 23743 31243 39383 45844 48834Vinkovci 18633 20834 25313 31605 35944 38580Virovitica 13222 15136 17578 19367 20905 22931Zadar 23610 25465 33464 50520 67154 80355Zagreb 356529 393919 478076 629896 723065 777826

Izvor: Državni zavod za statistiku (DZS), Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001. https://www.dzs.hr/

Najintenzivnije doseljavanje u gradove odvijalo se između 1961. i 1971.88 Snažan utjecaj na demografska kretanja u priobalju imao je proces litoralizacije tijekom koje je stanovništvo iz zaleđa i s otoka selilo u najveće gradove na obali poput Rijeke, Zadra i Splita. Ovakvom smjeru i dinamici migracija pogodovale su razlike u ra-

88 Milan Vresk, ˝Neka obilježja urbanizacije SR Hrvatske 1981. godine˝, Acta Geographica Croatica 17-18 (1982-1983), br. 1: 39.

zvijenosti i načinu života između gradova i sela. Dugoročno su modernizacijske politike prema gradovima imale višestruko negativne gospodarske i demografske učinke na ruralne sredine. U migracijama su najčešće zaobilaženi manji i srednji gradovi, a brzi populacijski rast su imali Zagreb, Split, Rijeka, Zadar i nešto manje Osijek. Dobar pokazatelj demografske polarizacije Hrvatske na kraju promatranog razdoblja su četiri makro regionalna središta (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek) u kojima je 1991. živjelo više od ¼ stanovništva Hrvatske, a samo u Gradu Zagrebu čak 18,2 % ukupne populacije.89 U svim navedenim gradovima doseljavanje je odigralo bitnu ulogu u njihovoj populacijskoj dinamici.

Zaključak

Planska modernizacija gradova vođena je u polustoljetnom razdoblju ideološki obli-kovanim administrativnim mjerama koje su donijele industrijsku transformaciju države. Ovakva modernizacija za posljedicu je imala pokretanje masovnih rural-no-urbanih migracija. Prve godine poratnog razdoblja bile su usmjerene na indu-strijalizaciju, obnovu postojećeg i izgradnju novog stambenog fonda. Vlasti su po-trebu za stambenim prostorom, kao jednu od osnovnih ljudskih potreba, iskoristile da uz tehničke provode kulturne i simboličke zahvate u prostoru. Upravo su urbani prostori bili najprikladniji da se unutar njih manifestira tehnički napredak, transfor-macija društvenih i ekonomskih odnosa. Promicano je kolektivno stanovanje kao najbolji model za rješavanje stambenih problema te nastaje cijeli niz planskih naselja za radnike. Ona nisu bila samo tehničko rješenje stambenog zbrinjavanja sve većeg broja stanovnika već su bila promotori društveno organiziranog načina življenja u socijalističkom društvu. Takav model je trebao poslužiti za novi tip naselja u kojima bi se velika pozornost usmjeravala uz tehničku opremljenost na kulturu i rekreaciju.Usporedo s urbanizacijom odvijala se snažna deagrarizacija i deruralizacija pa su uz depopulaciju dodatno produbljivane razlike između sela i gradova. Izostankom tehničke i komunalne modernizacije ruralni prostori su ostajali bez preduvjeta da zadrže mlado stanovništvo ostajući tako bez najvažnijeg razvojnog potencijala. Taj razvojni potencijal ostvarivao se u gradovima koji su fizički i demografski rasli. U razdoblju socijalističke modernizacije ostvarena je snažna institucionalizacija pla-niranja i upravljanja gradovima. S jedne strane ona je bila potaknuta ideološkim potrebama i paternalističkom ulogom vlasti, ali i realnim potrebama rješavanja

89 Ivo Nejašmić, Aleksandar Toskić, ˝Razmještaj stanovništva u Republici Hrvatskoj - dio općih demografskih i druš-tveno-gospodarskih procesa˝, Geoadria 5 (2000), br. 1: 97.

68 69

ekonomskih, socijalnih, komunalnih i ekoloških problema. Postojao je nesklad iz-među rastućeg broja stambenih objekata u novim naseljima i prateće komunalne infrastrukture. Nedostajalo je zdravstvenih, odgojnih i obrazovnih ustanova, usluž-nih lokala, kulturnih sadržaja i uređenog okoliša. Dodatnu poteškoću upravljanju i planiranju gradova predstavljala je bespravna gradnja. Fenomen se javljao najčešće na rubovima najvećih gradova gdje je bila zastupljena individualna gradnja obitelj-skih kuća. Unatoč svojim manjkavostima koje su opisivane kao “modernizacija bez moderno-sti” socijalistička modernizacija donijela je određene civilizacijske i ekonomske po-make vidljive u rastu obrazovanja, stambene, komunalne i društvene infrastrukture te životnog standarda. Međutim, u takvoj tehničkoj modernizaciji koja je izostavila brojne druge elemente razvoja, urbani sustav se razvijao nejednako s polarizacijom upravnih, gospodarskih funkcija i stanovništva u najvećim gradovima. Prostorno koncentrirana urbanizacija u najvećim središtima za posljedicu je imala nerav-nomjerno razvijenu mrežu srednjih i manjih gradova koja je u Hrvatskoj vidljiva do danas.

bIblIoGraFIja

Arhivski izvori1. Arhiv Jugoslavije (AJ) f 41, Savezna planska komisija, kutija 536.2. AJ, Komitet za lokalnu privredu i komunalne poslove f 60, kutija 4.3. AJ, Savezno izvršno veće (SIV) f 130, Savezna skupština. Komisija za urbanizam i

uređenje prostora. Osnove politike urbanizacije i prostornog uređenja – teze. Januar 1969., kutija 749.

4. AJ, SIV f 130, Stalna konferencija gradova Jugoslavije (SKGJ), kutija 749.5. AJ, Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ) f 142, Stanbena zajednica

kao urbanistički element planskog razvoja gradova i drugih naseljenih mesta, kutija 88.

6. Hrvatska (HR), Državni arhiv u Rijeci (DARI), Narodni odbor kotara Rijeka f 78, Savjet za saobraćaj i pomorsku privredu, kutija 9.

7. Hrvatska (HR), Državni arhiv u Splitu (DAST), Urbanistički zavod Dalmacije Split (UZDS) f 119, Slobodan Bjelajac, Bespravna stambena izgradnja u Splitu, 1970.

8. HR DAST, UZDS f 119, Program za provedbeni urbanistički plan splitskog poluotoka. Sociološka studija. Split 1974.

Objavljeni izvori1. Državni zavod za statistiku, Model diferencijacije urbanih, ruralnih i prijelaznih na-

selja u Republici Hrvatskoj, Državni zavod za statistiku 2011. Metodološke upute 67.

lIteratUra

1. Alfirević, Đorđe; Simonović-Alfirević, Sanja. ˝Urban housing experiments in Yugoslavia 1948-1970˝. Spatium (2015), br. 34: 1-9.

2. Anić, Tomislav. ˝Socialist Competition from Soviet Union to Yugoslavia˝. Review of Croatian history 13 (2017), br. 1: 183-210.

3. Bežovan, Gojko. ˝Stanovanje i stambena politika˝. U: Socijalna politika Hrvatske, uredio Vlado Puljiz, Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2008.

4. Brkanić, Ivana; Atanacković-Jeličić, Jelena. ˝Socijalist housing in Osijek˝, Electronic Journal of the Faculty of Civil Engineering Osijek-e-GFOS 9 (2018), br. 17: 1-10.

5. Dahrendorf, Ralf. ˝The Strange Death of Socialism˝. Studies: An Irish Quarterly Review 79 (1990), br. 313: 7-17.

6. Durkheim, Émile. The Division of Labor in Society. New York: The Free Press, 1947.7. Domljan, Žarko. ˝Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj˝. Život umjetnosti 10 (1969),

3-45.8. Fischer, Miljenka. ˝Neke primjedbe o oblikovnim značajkama nove izgradnje u juž-

nom Zagrebu˝, Radovi Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 1985, br. 9, 88-90.

9. Flere, Sergej. ˝Da li je Titova država bila totalitarna?˝. Političke perspektive 2 (2012), br. 2: 7-21.

10. Franić, Tin Sven; Korlaet, Luka; Vranić, Dubravka. ˝Prilog analizi stambenih politika i planske stanogradnje Nizozemske i Hrvatske˝. Prostor 13 (2005), br. 2: 195-204.

11. Franković, Eugen. ˝Urbanističko planiranje Zagreba od 1945. do 1985.˝. Radovi Instituta za povijest umjetnosti 9 (1985), br. 9: 86.

12. Friedrich, Carl J.; Brzezinski, Zbigniew K.. Totalitarian Dictatorship and Autocracy. New York: Praeger, 1956.

13. Friganović, Mladen. ˝O demogeografskom procesu u (ne)urbanom prostoru SR Hrvatske˝. Dela 6 (1989): 98-106.

14. Galjer, Jasna; Galić, Anđela. ˝Kultura stanovanja u Zadru 1950-ih u kontekstu afirma-cije modernizma˝. Ars Adriatica (2017), br. 7: 313-328.

15. Graovac, Vera. ˝Populacijski razvoj Zadra˝, Geoadria 9 (2004), br. 1: 51-72.16. Gulin Zrnić, Valentina. Kvartovska spika. Značenje grada i urbani lokalizmi u Novom

Zagrebu. Zagreb: Jesenski i Turk, 2009.17. Gelo, Jakov. Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do1981. Zagreb: Globus,

1987.

70 71

18. Karakaš Obradov, Marica. ˝Emigracije talijanskog stanovništva s hrvatskog područja tijekom Drugog svjetskog rata i poraća˝. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (2013), br. 55: 204-225.

19. Karakaš Obradov, Marica. ˝Migracije stanovništva na hrvatskom području neposred-no prije i nakon završetka Drugoga svjetskog rata˝. Časopis za suvremenu povijest 48 (2016), br. 3: 653-672.

20. Karaman, Igor. ˝Uloga malog i srednjeg poduzetništva u oblikovanju kapitalističkog privrednog sustava na tlu Hrvatske˝. Povijesni prilozi 9 (1990), br. 9: 1-36.

21. Karaman, Igor. Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću. Zagreb: Školska knjiga, 1972)22. Klempić, Sanja. ˝Razvoj stambenih naselja Splita nakon Drugog svjetskog rata˝.

Hrvatski geografski glasnik 66 (2004), br. 2: 95-119. 23. Korov, Goran. ˝Zajednička ili zasebna? Paradigme u arhitekturi socijalističke

Jugoslavije˝. Kvartal: kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj 9 (2012), br. 3-4: 48-56.24. Križić Roban, Sandra. ˝Obilježja modernosti na području arhitekture, urbanizma

i unutrašnjeg uređenja nakon drugoga svjetskog rata˝. U: Socijalizam i modernost: umjetnost, kultura, politika: 1950.-1974., uredila Ljiljana Kolešnik, 55-125. Zagreb: MSU; IPU, 2012.

25. Kukoč, Višnja. ˝Razvoj Splita III od 1968. do 2009. godine˝. Prostor (2010), br. 39: 166-177.

26. Lipset, Seymour M.. Political man: the social bases of politics. New York: Doubleday, 1960.

27. Magaš, Damir. ˝Urbano geografska preobrazba Zadra - Elementi prometnog sustava 1945.-1991.˝. Geoadria 1 (1996), br. 1: 35-46.

28. Maroević, Ivo. ˝Hrvatska arhitektura pedesetih. Kontinuitet Moderne u okruženju socijalizma˝. Život umjetnosti 71/72 (2004): 141-145.

29. Merkel, Wolfgang. Eine Einführung in die Theorie und Empirie der Transformationsforschung. Opladen: Leske + Budrich bei UTB, 1999.

30. Nejašmić, Ivo; Toskić, Aleksandar. ˝Razmještaj stanovništva u Republici Hrvatskoj - dio općih demografskih i društveno-gospodarskih procesa˝. Geoadria 5 (2000), br. 1: 93-104.

31. Perković Jović, Vesna; Dumandžić, Frane. ˝Stambene zgrade arhitekta Frane Gotovca u Splitu 3˝. Prostor 19 (2011), br. 1 (41): 228-239.

32. Puljiz, Vlado. ˝Socijalna politika i socijalne djelatnosti u Hrvatskoj u razdoblju 1900.-1960. godine˝. Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada 13 (2006), br. 1: 7-28.

33. Rogić, Ivan. Tehnika i samostalnost. Okvir za sliku treće hrvatske modernizacije. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2000.

34. Rogić, Ivan. ˝Tri hrvatske modernizacije i uloga elita˝. U: Upravljačke elite i moderni-zacija, uredili Drago Čengić, Ivan Rogić, 37-78. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2001.

35. Royce, Edward. Classical Social Theory and Modern Society: Marx, Durkheim, Weber. Lanham; Boulder; New York; London: Rowman & Littlefield, 2015.

36. Rusinow, Dennison. ˝Understanding the Yugoslav Reforms˝. The World Today 23 (1967), br. 2: 71-79.

37. Seferagić, Dušica. ˝Stanovanje kao pokazatelj socijalne segregacije u zagrebačkom prostoru˝. Sociologija sela (1975), br. 47-48: 73-81.

38. Seferagić, Dušica. Kvaliteta života i nova stambena naselja. Zagreb: Hrvatsko socio-loško društvo, 1988.

39. Smith, David M.. ˝The Socialist City˝. U: Cities After Socialism: Urban and Regional Change and Conflict in Post-Socialist Societies, uredili Gregory Andrusz, Michael Harloe, Ivan Szelenyi, 70-99. Oxford, Cambridge: Blackwell, 1996.

40. Stipeč Brlić, Gorana. ˝Neboderi - grad među oblacima˝. Zbornik radova (Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci) 20 (2017), br. 1: 207-226.

41. Špikić, Marko; Gorup, Tea. ˝Od prevrata do nostalgije. Planiranje socijalističkog gra-da i zaštita povijesnih ambijenata u Zagrebu od 1945. do 1962. godine˝. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 40 (2016): 7-32.

42. Štambuk, Maja. ˝Selo i modernizacija: kratka povijest nesporazuma˝. U: Prostor iza: kako modernizacija mijenja hrvatsko selo, uredili Maja Štambuk, Ivan Rogić, Anka Mišetić, 11-26. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2002.

43. Tipps, Dean C.. ˝Modernization Theory and the Comparative Study of Societies: A Critical Perspective˝. Comparative Studies in Society and History 15 (1973), br. 2: 199-226.

44. Vresk, Milan. ˝Neka obilježja urbanizacije SR Hrvatske 1981. godine˝. Acta Geographica Croatica 17-18 (1982-1983), br. 1: 39-53.

45. Vresk, Milan. ˝Urbanizacija Hrvatske 1981–1991.: Osnovni indikatori stupnja, dina-mike i karakteristika urbanizacije˝. Geografski glasnik 54. (1992), br. 1: 99-115.

46. Županov, Josip. ˝Industrijalizirajuća i dezindustrijalizirajuća elita u Hrvatskoj u dru-goj polovici 20. stoljeća˝. U: Upravljačke elite i modernizacija, uredili Drago Čengić, Ivan Rogić, 1-36. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2001.

47. Županov, Josip. ˝Hrvatsko društvo danas – kontinuitet i promjena˝. Politička misao 48 (2011), br. 3: 145-163.

48. Wakeman, Rosemary. ˝Was There an Ideal Socialist City? Socialist New Towns as Modern Dreamscapes˝. U: Transnationalism and the German City. Studies in European Culture and History, uredili Jeffry Diefendorf, Janet Ward, 105-124. New York: Palgrave Macmillan, 2014.

72 73

aspects of the Socialist modernization of Croatian Cities

Keywords: socialist modernization, cities, urbanization, Croatia

The paper deals with the period of socialist modernization in Croatian urban areas, guided by the ideologically determined administrative measures, the absence of plu-ralist society, and private economic initiatives. Socialist policy especially promoted modernization in urban areas, where technical interventions were accompanied by cultural and symbolic activities. The socialist city was to become an ideal city that met all the needs of the “working classes”. Industrialization and urbanization caused the migration of labour force from rural to urban areas. Due to the large number of new residents in towns, the authorities paid much attention to the housing policy. Accelerated construction resulted in a discrepancy with the existing urban and com-munal infrastructure. The consequences of half a century of socialist modernization are especially visible in the altered structure of urban population. At the beginning of the observed period, only one quarter of the population lived in cities, but at the end of the socialist regime this ratio was more than a half. The negative consequences of socialist modernization in the cities are evident in the polarized development of the major urban centres, the unevenly developed network of medium-sized and small towns, and the depopulation of a significant part of rural areas.

tvorCI IndUStrIjSke kolonIje belIŠće: poStrojenja, InFraStrUktUra I promet na

GUtmannovom velepoSjedU U SlavonIjI

Hrvoje Volner1

SažetakSamuel Heinrich Gutmann osnivač je istoimene obiteljske tvrtke koja nastaje u Velikoj Kaniži početkom 19. stoljeća. Industrijskom preradom drveta počinju se baviti sredinom 19. stoljeća. Razlog tomu bila je potražnja za pragovima u svrhu izgradnje željezničke mreže u postrevolucionarnoj Habsburškoj Monarhiji. U drvnoj će industriji tvrtka, tvorci i nasljedni-ci, imati važnu riječ narednih gotovo stotinu godina. Prekidu ove tradicije presudio je ustaški režim, a potom komunistička vlast, presudom Okružnog narodnog suda u Zagrebu, 1946. godine.

Početkom 1927. Belišće postaje sjedište istoimene općine u kotaru Valpovo. Od samih početaka naseljavanja 1884. godine poprima konture industrijskog naselja s tvorničkim postrojenjima, skladištima, administrativnim zgradama, te zgradama komunalnog i stam-benog karaktera. Do kraja međuratnog razdoblja Belišće će imati populaciju jednog manjeg gradskog naselja.

Ključne riječi: Gutmann, Belišće, industrija, urbanizacija, željeznica, radništvo

Uvod

U radu se daje biografski prikaz važnih članova obitelji Gutmann, mađarskih Židova, koji su sudjelovali u izgradnji industrijskog naselja Belišća i ukupnom socijalnom razvoju istočne Hrvatske. Isto tako, rad se osvrće na određene poduzetničke vrline ugrađene odgojem, kako bi se razvijale poduzetničke karakteristike potomaka. Nastanak Belišća usko je vezan uz otvaranje pilane 1884. godine. Planski pristup ula-ganja u profitabilne djelatnosti bitna je karakteristika izgradnje Belišća, koje će se iz radničke kolonije uzdići u administrativno središte dijela svoje neposredne okolice i koje će populacijski i produkcijski neprekidno rasti.

1 Hrvoje Volner, Odsjek za cjeloživotno obrazovanje, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku

74 75

Rast industrijske kolonije provodi se kroz moderne odabire tada suvremenih postro-jenja, povezivanja mjesta prerade s okolnim šumskim manipulacijama i prometnim planiranjem svih bitnih sadržaja u Belišću na već postojeću prometnu liniju tvornica i uprava. Gutmanni grade Slavonsko-podravsku željeznicu (SPŽ) koja funkcionira kao javni prijevoz podravske Slavonije više od 70 godina, do kraja šezdesetih godina 20. stoljeća.2 Razvoj drvne industrije pratilo je usvajanje i usavršavanje drugih industrijskih grana, prije svega kemijske industrije, ali i vrhunske remontne radione koja kasnije prerasta u tvornicu strojeva.

osnivači belišća

Samuel Heinrich Gutmann (Gelse, 1806. - Velika Kaniža, 1890.), rodonačelnik obiteljskog biznisa Gutmannovih. Njegova ranija naobrazba nije poznata, dolazi iz Gelse nedaleko Velike Kaniže gdje su njegov otac i djed bili zakupci zemlje. U Veliku Kanižu (mađarski grad Nagykanizs) seli 1831. gdje se zapošljava u trgovini bogatog poduzetnika Lazara Strassera kao skladištar. Ovdje se i upoznaje s finesama posred-ničke trgovine, proizvodima seljaka iz Male Kaniže i okolnih sela koji su prodavani u gradovima. Sklapanje poslova vodi ga u krajeve Podunavlja (Austrija, Hrvatska, Slovenija, Štajerska, Transilvanija). U povećanju imetka služio se i riskantnim ulaga-njima. Osjećaj za posao zahtijevao je širenje mreže poznanstava koje su vodile mno-gim privrednim prilikama. Već 1836. Samuel otvara samostalnu trgovačku radnju koja će slabo napredovati, no kada se 1840. oženio za Annu Strasser (Velika Kaniža, 1820. - Velika Kaniža, 1878.) situacija se popravlja. Zbog prilika u Velikoj Kaniži, nakon revolucionarnog rata Lazar Strasser i njegov sin sele u Beč, a Samuel preuzima radnju svojega punca. Ovdje se pored trgovanja žitaricama bavio i preradom uljane repice.3

Do 1854. Samuela se ubraja među najbogatije trgovce Velike Kaniže, njegov ulog u za-jmu koji je raspisao grad Velika Kaniža bio je drugi po veličini (od raspisanih 100.000 forinti, ulaže 2.000 forinte).4 Ovime si je prisvojio naklonost lokalnih vlasti, što će u budućem preorijentiranju na trgovinu drvetom biti od velike koristi. Pripremni radovi za izgradnju željezničke pruge Budimpešta-Velika Kaniža-Pragersko započeli su 1856. i to otvara veliku potražnju za željezničkim pragovima, uz stalnu potražnju

2 Siniša Lajnert, ˝Likvidacija Slavonsko-podravske željeznice˝, Radovi Zavod za hrvatsku povijest 44 (2012), 406.3 Edit Kerecsényi, ˝A Nagykanizsai Gutmann – Család felemelkedése a Nagyburzsoaziaba különlenyomat˝, U: Zalaegerszeg Gyüjtemény, 12. sz.-ból, (Zalaegerszeg 1979), 146-147.4 Kerecsényi, ˝A Nagykanizsai Gutmann˝, 148-149.

za građevnim drvetom i bačvarskom građom. Tamo gdje su postojale željezničke pruge u blizini kvalitetnih šuma, Samuel kupuje šumske sastojine po veoma povolj-nim cijenama. Naravno, radilo se o prezrelim slavonskim hrastovim šumama. Tada je profit izvlačio plaćanjem različitim posrednicima, koji su jeftino dotjeranu građu dodatno prerađivali. Godine 1860. nedaleko željezničke stanice u Velikoj Kaniži gra-di veći drvno prerađivački pogon, s posebnim industrijskim kolosijekom.5 Od ovog je vremena sve više uključen i u bankarske poslove, član je ravnateljstva Štedionice grada Velike Kaniže, kasnije postaje i predsjednik Trgovačko-obrtničke banke, kao i Eskomptne banke Velike Kaniže.6 Car Franjo Josip I. je dekretom od 26. prosinca 1869. nagradio Samuela Henrika Gutmanna, kao i njegovu suprugu i njihove po-tomke, dostojanstvom mađarskog plemstva s predikatom de Gelse. Ovo se može označiti vrhuncem poslovnog djelovanja jedne privredničke karijere. Samuel je svoje sinove odgajao u poslovnom duhu, širenje poslovne mreže ovisilo je o sposobnosti braće da vode i vlastita gospodarstva, uz uključenosti u rad t.t S. H. Gutmann.7 Najstariji sin Edmund (Velika Kaniža, 1841. – Belišće, 1918.) zajedno sa svojim mlađim bratom Izidorom (Velika Kaniža, 1845. - ?) pokreće trgovačku tvrtku Edmund & Izidor Gutmann u Beču, koja se bavila plasiranjem drvnih pre-rađevina.8 Izidor je već 1870. odselio iz Velike Kaniže u Užgorod gdje je otvorio tvornicu namještaja „Thonet“. Godine 1884. javlja se kao jedan od potpisnika ugo-vora o eksploataciji šuma na posjedu obitelji valpovačkog veleposjednika baruna Gustava Hillepranda von Prandaua.9 Po očevoj smrti, sve nekretnine koje je dobio u nasljedstvo prodaje braći i ostaje po strani u daljnjem razvoju poslova vezanih za Belišće. Izidor se povlači na svoj posjed koji se nalazio kod grada Krčave u da-našnjoj Slovačkoj (mađarski Karcsav), nedaleko granice s Ukrajinom kod današnjeg Užgoroda (Uzhhorod, nekadašnji Ungvár). Radilo se o posjedu veličine 4.000 jutara, većinom pod šumom. Bavio se stočarstvom, trgovinom i novčarstvom.10 Najznačajniji i najtrajniji poduhvat obitelji Gutmann bila je izgradnja Belišća. Dok mađarska povjesničarka Edit Kerecsényi smatra da je gradnja industrijskog naselja u Slavoniji bila još uvijek vođena po osnivaču tvrtke, lokalni povjesničari iz samog

5 Hrvoje Volner, ˝Drvna industrija Slavonije s posebnim osvrtom na obitelj Gutmann do kraja 1918˝, Historijski zbornik 65 (2012), br. 2: 453-476.6 Kerecsényi, ˝A Nagykanizsai Gutmann˝, 148-149. 7 Isto, 150-152.8 Hrvoje Volner, S. H. Gutmann d.d. u industriji međuratne Jugoslavije i razvoj Belišća (magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2007), 11-15.9 Hrvatska - Državni arhiv u Osijeku, Osijek - fond 241 - S. H. Gutmann d.d. Belišće (dalje: HR-DAOS-241), kut. 1., omot 3. Ugovori vlastelinstvo Valpovo 1884.10 Kerecsényi, ˝A Nagykanizsai Gutmann˝, 151-152.

76 77

Belišća smatraju da se radi o Edmundu Gutmannu koji je bio izvršitelj pa i idejni začetnik ovog poduhvata.11 Ugovor o eksploataciji šuma u valpovštini 1884. potpi-suju braća, ne više Samuel. Neovisno o tome, za kupnju i pokretanje posla ovakvog formata bio je potreban veoma velik kapital, ali i potpora države. Ugarski zakonski članak 44. iz 1881. omogućavao je tvrtkama 15 godina počeka na plaćanje poreza, ako bi podizali i unaprjeđivali industriju u krajevima u kojima su živjeli stanovnici različitih nacionalnosti.12

Edmund Gutmann je, kao i njegova braća, završio katoličku gimnaziju pijarista u Velikoj Kaniži nakon koje je uz svojeg oca izučavao obiteljski posao. Oženio se 1872. s Albertinom Weissachi Weissenfeld rodom iz Trsta. Trst je tada bio najvažnija Austro-Ugarska luka povezana s Bečom i kasnije s Mađarskom. Iz Trsta je tekao izvoz svih drvnih prerađevina koje su se prevozile iz Ugarske, Hrvatske i Slavonije.13 U istom je mjestu tvrtka, zbog boljeg uvida u odnose na stranim tržištima, otvorila svoju filijalu. Edmundov je glavni zadatak bio organizirati izvoz bačvarske građe, brodskih trupaca, kasnije tanina i drugih proizvoda. Imetak koji je stekao koristio je za kupovinu šuma, ribnjaka i rudnika u Slavoniji. Kao i njegov otac, bio je odlikovan velikim viteškim križem francuskog reda časti, a car Franjo Josip I mu je 1904. zajed-no s, njegovim partnerima u Belišću, braćom Vilimom, Ladislavom i Alfredom, do-dijelio plemićku titulu baruna s predikatom „de Belišće“.14 Edmund je bio doživotni senior - šef tvrtke Belišće, a u Belišću je i boravio veći dio godine. Uz njega je jednako prisutan i njegov sin Arthur, zbog kojega je Edmund izgradio velebnu palaču Palej,15 kako bi se on i njegova supruga trajno naselili ovdje. 16

Vilim (Velika Kaniža, 1847. – Budimpešta, 1921.) se istakao u organizaciji proizvo-da tvrtke na svjetskoj izložbi u Parizu 1878. kada je prezentirana tvrtkina bačva od 1.200 akova. Za svoje zasluge u razvijanju privrede, već je u 35. godini života zaradio titulu kraljevskog savjetnika. Iako je jedan od ortaka u osnivanju Belišća, najduže

11 Milan Salajić. Staro Belišće, kulturno povijesni vodič (Belišće: Matica hrvatska, Ogranak, 2012); i Volner, ˝S. H. Gutmann˝.12 Kerecsényi, ˝A Nagykanizsai Gutmann˝, 153-154.13 Izvještaj Trgovačko-obrtničke komore Osijek, 1881., 58-65, 72-83.; Tibor Karpati, ˝Kronologija razvitka organizacije kombinata Belišće od njegova postanka do 1978. godine˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 243-247. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.14 Volner, ˝Drvna industrija Slavonije˝.15 Palej je najreprezentativnija monumentalna historicistička zgrada u Belišću, palača obitelji Gutmann. Dobiva ime Pale(j) prema francuskom palais. Zgrada je građena prema projektu čuvenog arhitekta i graditelja grada Beča Ernesta von Gotthilfa. Građena je za stambene svrhe, a korištena je i za uredske potrebe. Palača je registrirano zaštićeno kulturno dobro od 1993. godine. Vidi: Salajić, Staro Belišće, 45.16 Kerecsényi, ˝A Nagykanizsai Gutmann˝, 155.

će se zadržati na poslovima u Velikoj Kaniži. Ovdje ga nalazimo među osnivačima veliko-kaniške pivovare, no veoma brzo se uzdiže u društvo velikana financijske oligarhije Budimpešte. Najprije postaje članom ravnateljstva Štedionice u Velikoj Kaniži, potom jedan od glavnih dioničara filijale Peštanske ugarske trgovačke banke u istom mjestu. Ženi se 1879. kćerkom bogatog peštanskog industrijalca, Rozom Kraus. Dio miraza dobivaju u dionicama Peštanske trgovačke i obrtničke banke d.d., a do kraja stoljeća Vilim će biti jedan od krupnijih dioničara, uz bok Leona Lánczya, Sigmunda Kohnera i Herika Fellnera. Kada trgovačka tvrtka S. H. Gutmann postaje dioničko društvo, njezin je prvi predsjednik bio Vilim, od 1918. do 1921. godine.17

Ladislav Gutmann (Velika Kaniža, 1855. – Beč, 1933.) studira na trgovačkoj akade-miji u Beču, ženi se 1886. za Rozu Klein i nasljeđuje velik zemljišni posjed u Zalaberu (Zalabér). Obiteljski je bio vezan uz Beč i Zalaber, no kada 1900. postaje suvlasnik u poduzeću, često boravi i u Belišću. Predsjednik ravnateljstva tvrtke bio je od 1921 do 1933. godine. Najmlađi Samuelov sin, Aladar (Alfred) Gutmann (Velika Kaniža, 1857. – Beč, 1921.) stječe diplomu strojarskog inženjera. Njegova znanja našla su primjenu u modernizaciji tehnike i strojeva u Belišću. Bio je tvrtkin dugogodišnji glavni referent za željeznice i njihovu gradnju. Iako je namjera braće Gutmann, u najmanju ruku, Edmunda i Aldara, bila da trajno žive u Belišću, Aladarova supruga Ottilija Rudini Pollak se nije nikako mogla naviknuti na život u Belišću, pa su veći-nom živjeli u Beču. Kapital koji je stekao ulagao je u tehničke investicije u Belišću i Slavoniji. Ovime je njegov imetak pri kraju stoljeća znatno pretekao imetak ostale braće.18

U travnju 1918. tvrtka je protokolirana kao dioničko društvo. Tijekom Prvoga svjet-skog rata u tvrtki je organizirana ratna proizvodnja i u rad uprave se jače uključuje vojska. Uprava D.D. je brojila 8 do 10 članova s predsjednikom i nadzornim od-borom od 5 članova. Predsjednik je bio najstariji član obitelji, tada je to bio Vilim Gutmann, kasnije će se takav sustav sukcesije promijeniti. Manji dio članova pred-sjedništava dolazilo je iz krugova onda istaknutih političkih i privrednih pojedinaca. Član predsjedništva dioničarskog društva bio je jedan od posljednjih banova, barun Ivan Skerlecz Lomnički. Dionička glavnica poduzeća je 1. travnja 1918. iznosila

17 Kerecsényi, ˝A Nagykanizsai Gutmann˝, 155; Kerecsényi, ˝Uloga tvrtke H. S. Gutmann u razvitku kapitalizma u Mađarskoj˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 197.; Zdenka Frajtag, ˝Porodično stablo obitelji Gutmann˝. Godišnjak muzeja u Belišću 6 (1982); Salajić, Staro Belišće, 13.18 Hrvatska - Državni arhiv u Osijeku, Osijek - fond 123 (dalje: HR-DAOS-123) Kazneno pravni spisi 81, kutija 2463. Dr. Hugo Spitzer, advokat Osijek, Meine Erlebnisse im Hause Gutmann, An Baron Arthur Gutmann; Kerecsényi, ˝A Nagykanizsai Gutmann˝, 160-162; Frajtag, Porodično stablo obitelji Gutmann.

78 79

20.000.000 kruna i bila je razdijeljena u 100.000 komada u vrijednosti od 200 kruna. Do 1924. glavnica će biti povećana na 40.000.000 dinara izdanih u 200.000 komada sa nominalnom vrijednošću od 200 dinara. Ovime se s vremenom mijenjala i vla-snička struktura. Prema pragmatici poduzeća u blagajni se uvijek moralo nalaziti 20.000 komada dionica, kako bi se sjednice mogle normalno održavati.19 U svim poslovima važnu ulogu su imali i viši činovnici, koji u upravi tvrtke nisu imali posao podijeljen prema strogoj shemi, već su svi članovi ravnateljstva bili o svim stvarima upućeni, kako bi se postigla kompetitivnost.20

Edmundov sin Arthur (Beč, 1874. - ?) ženi se jednom od kćeri svojeg strica Vilima, barunicom Štefanijom Gutmann, time je njegov udio u odlučivanju o poduzeću po-rastao. Do promjene generacija u upravljanju tvrtkom dolazi nakon Prvoga svjetskog rata. O primjeni drvne industrije za ratnu proizvodnju govori članak pod nazivom «Hrastova kora i rat», koji informira o velikim potrebama austrougarskih jedinica za kožnom odjećom, budući da na bojištu na Karpatima vladaju zimski uvjeti, javljala se i potreba za hrastovim ekstraktom (taninom). Osim Edmundova sina, u ravna-teljstvu poduzeća sjedila su Alfredova djeca Ernest (Ernö), Viktor i Otto. U poslove se sve više uključuje i Alfred Czuczka, zet baruna Ladislava Gutmanna, koji, budući je izgubio sina Gezu u Prvome svjetskom ratu, Czuczku priprema za preuzimanje njegovih poslova u Slavoniji. Početkom 1930-ih poslove su sve više preuzimali braća Ernest i Viktor, te Alfred Czuczka. Arthur je kormilo tvrtke predao svojem bratiću Ernestu krajem 1929. godine. Obitelj je Arthuru prebacivala različite probitke koji su štetili poduzeću, a koristili njemu i konkurenciji, tvrtkama Drach, Albi i Deutsch.21

Alfredovi sinovi, Viktor (Beč, 1891. – Zagreb, 1946.), Ernest (Beč, 1887. - Stara Gradiška, 1942.) i Otto (Beč, ? – Havana, 1955.) uključeni su kroz čitavo međuratno razdoblje u poslove tvrtke. S vremenom se iz posla potpuno isključuje Otto. Ernest postaje broj jedan u poduzeću po Arthurovom odlasku, dok Viktor dolazi na čelo 1936. i tu ostaje sve do uspostave Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Ladislav umire 1933., a njegov udio se dijeli na njegove kćeri. Od kraja 1930-ih se u vlasničkoj struk-turi javlja British Yugoslavian Limited London s 40.000 komada udjela. Od ukupno 200.000 komada dionica, obitelj Gutmann je posjedovala oko 49 %, 20 % spomenuta

19 HR-DAOS-123, kut. 2473, omot Konstantin Dožudić.20 HR-DAOS-123, kut. 2463, Dr. Hugo Spitzer; HR-DAOS-241 S. H. Gutmann d.d. Belišće, kut. 1, omot 1. Podaci industrijskih poduzeća; Karpati, ˝Kronologija razvitka˝, 243; Salajić, Staro Belišće, 32-40.21 HR-DAOS-123, kut. 2463. Dr. Hugo Spitzer; HR-DAOS-123, kut. 2473 omot Konstantin Dožudić; ˝Hrastova kora i rat˝, Vjesnik virovitičke županije, br. 9, 1. svibanj 1915.

engleska tvrtka, Banque de Credit Suisse Geneve s udjelom od 4 %, dok su petinu posjedovali nepoznati američki investitori.22 Po uspostavi NDH, Gutmanni gube kontrolu u upravljanju tvrtkom, od članova obi-telji u Belišću ostaju Ernest i Viktor. Ustaške vlasti nastoje osigurati većinske udjele u tvrtci oduzimanjem dionica od nearijskih vlasnika, no nisu u tome uspjeli. Otpor ovakvim pokušajima pružao je Ernest Gutmann (budući je bio u miješanom braku nije kao Židov izgubio građanska prava), no već 1942. je odveden u Jasenovac gdje je ubijen. Prema intencijama vlasnika, vlasnički udjeli su nakon rata trebali biti proda-ni Creditanstalt-Wienerbankvereinu, pod uvjetom da Austriju oslobode saveznici. Poduzeće je 23. listopada 1946. stavljeno pod administrativno rukovodstvo Glavne uprave za kemijsku preradu drveta Ministarstva industrije Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Viktor Gutmann je u kratkom suđenju pred Okružnim na-rodnim sudom u Zagrebu osuđen kao kolaboracionist i streljan u Zagrebu 17. velja-če 1946. godine. Njegova obitelj, kći Nelly Auersperg, pokreće reviziju postupka, a Županijski sud u Zagrebu 25. travnja 2016. donosi odluku o poništavanju presude protiv Viktora Gutmanna.23 U objašnjenju stoji da je „ubijen za vrijeme komuni-stičke vladavine za političko kazneno djelo“ i „politički motivirano kazneno djelo zloupotrebom političke moći“, i da presuda protiv njega „krši međunarodna priznata načela pravne države i demokratskog društva.“24

bliža okolica belišća i njegovo stanovništvo do 1910. godine

Umjesto da radnicima isplaćuje isključivo nadnicu tvrtka Gutmann, od osnutka 1884., namještenike motivira na doseljavanje osiguravanjem primarnih potreba od stana do zaposlenja. Na taj način dolazi do migracija radno sposobnog stanovništva koje se, uslijed povremenih zastoja u privrednom razvoju, naseljava ili još bolje kolo-nizira ove krajeve. Budući je rudina na kojoj je izgrađeno Belišće bila Gutmannova, ovo naselje možemo usporediti u najmanju ruku s feudalnim vlastelinstvom s ne-agrarnim načinom privređivanja. Stan, ogrjev, osvjetljenje, ceste i putovi, škola,

22 HR-DAOS-241, kut. 1, omot 19, Trgovinsko-industrijska komora u Osijeku, broj 8726/1939; Isto, kut. 1, omot 1, Podaci industrijskih poduzeća; Holm Sundhaussen, Wirtschaftgeschichte Kroatiens im nationalsozialistischen Groβraum 1941-1945 das Scheitern einer Ausbeutungsstrategie (Stuttgart 1983), 142-144.23 Tekst barunove obrane koju nije mogao iznijeti na sudu. Original dolazi od Nelly Auersperg, Viktorova kći, Baron Viktor Gutmann: Suđenje i smrt, dokument se nakazi u zbirci Muzeja Belišće (dalje: Muzej Belišće BVG), 12-19, 31; HR-DAOS-241, kut. 1. Podaci o imovinsko pravnom stanju 18. travnja 1946. godine.24 Tekst presude županijskog suda u Zagrebu, „U ime Republike Hrvatske Presuda u kaznenom predmetu protiv Viktora Gutmanna˝ 30. 5. 2016.

80 81

kupalište, kino, Radnički dom, mlijeko s Poljoprivrednog dobra «Gutmannovci» te kukuruz i pšenica bili su s ekonomije Gutmanovih.25

Poduzeće je stvaralo integrativne veze koje su kao psihološki i socijalni činioci povezivali ovu urbanu zajednicu. Od doma u kojem su činovnički namještenici provodili slobodno vrijeme, posebnog bazena za rekreaciju, kulturno-zabavnog života, itd. Radna snaga Belišća bit će raznolika po stručnosti i po nacionalnosti. U doba postanka poduzeća kvalificirani radnici bili su isključivo Mađari, Austrijanci i Česi. Fenomen Belišća treba promatrati kao usputnu posljedicu industrijalizacije u Slavoniji u svojim elementarnim počecima. Naselje nastaje uvjetovano drvnom ma-som koja je čekala da se eksploatira, krizama na tržištu koje su uvjetovale promjene u načinu obrade drveta, koja je postajala sve kompliciranija, pa je zahtijevala nove načine proizvođenja i onda nove pogone i novu radnu snagu. Belišće podsjeća na američka naselja sa školom, hotelom, dugim redovima radničkih nastambi, s dva ve-lika željeznička kolodvora, s pilanom koja spada među najveće poduhvate za preradu hrastovog drveta u Europi.26

Nacionalna i vjerska struktura Belišća po popisima stanovništva od 1880. do 1921. godine potvrđuje prijašnje navode. Radno sposobno stanovništvo je doseljeno u Belišće iz svih krajeva Monarhije. Po popisu stanovništva iz 1880. godine na po-dručju pustare Belišće živjelo je svega osam (8) stanovnika koji su se izjašnjavali kao Rimokatolici. Na slijedećem popisu 1890. rast stanovnika naselja pokazat će šaroliku, no ipak, zbog načina popisivanja stanovništva, ne dovoljno preciznu struk-turu stanovništva.27 Od ukupno 1.044 stanovnika Belišća prema ovom popisu bilo je 818 rimokatolika, što iznosi 79 % ukupne populacije. U ovom broju je nemoguće izdvojiti Nijemce, Mađare, Hrvate, Slovake, Čehe, Slovence, koje u Belišću nalazimo po kasnijim popisima. Od ostalih u Belišću živi 125 grkokatolika ili 12 %, 65 židova ili 6 %, te 25 evangelika ili 2,39 %.28

25 Mira Kolar-Dimitrijević, ˝Drvno-industrijsko poduzeće «S. H. Gutmann» u Belišću i njegovo radništvo do 1941. godine˝, Zbornik Historijskog instituta Slavonije i Baranje 17 (1981), br. 1, 53; Alica Wertheimer-Baletić, Stanovništvo i razvoj (Zagreb: Mate, 1999), 4-7.26 Kerecsenyi, ˝Uloga tvrtke H. S. Gutmann˝, 196; Mirko Korenčić, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971. (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1979), 696.; Kolar-Dimitrijević, ˝Drvno industrijsko poduzeće˝, 5227 Popisi stanovništva u Habsburškoj Monarhiji od 1857. do 1890. pratit će isključivo vjersku strukturu stanovnika Monarhije. Nakon 1900. popis će obuhvaćati nacionalnu strukturu stanovnika, koja nam može pomoći u određivanju odakle su se zaposlenici belišćanskog poduzeća doseljavali. 28 Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima, sv. 5 (Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 1998), 3039.

Popis iz 1900. daje podatke o materinjem jeziku. Od 1.461 stanovnika, 491 ih se izjasnilo kao Hrvati, 380 kao Mađari, 366 kao Nijemci, 130 ih se izjasnilo da su Srbi, dok ih je nešto preko 100 koji su se izjasnili kao Česi (46), Slovenci (26), Talijani, Slovaci, i nepoznati (26) i navedeni su pod ostalima. U populaciji od 1.461 stanovni-ka broj rimokatolika se nije previše izmijenio, no u ovom popisu uočava se šarolika struktura rimokatolika.29 Službeni jezik kancelarije u Belišću bio je njemački: tu se pozdravlja na njemačkom, zapovijeda na mađarskom, a psuje na našem jeziku.30

Nacionalni sastav stanovništva Belišća po popisu iz 1900. godine

Izvor: Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima, sv. 5 (Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 1998), 3039.

U popisu stanovništva od 1910. u Belišću se smanjuje broj Hrvata sa 491 na 396, Srba sa 130 na 92, Čeha sa 46 na 35 i Slovenaca sa 26 na 11. Dolazi do rasta Mađara sa 380 na 564 u 1910., Nijemaca sa 366, na 458. Raste i kategorija židovske vjeroispovijesti sa 84 (1910. godine) na 138. Useljavanje kod racionalizacije poduzeća bilo je usmjereno na obrazovane kadrove koji dolaze iz Mađarske, Švicarske, Austrije, Češke i drugdje. Ukupno zbrojeno u postotku bilo je 25 % Hrvata, 36 % Mađara, Nijemaca 29 %, Srba 6 %. Za usporedbu, u nedalekom Valpovu 1910. su prevladavali Hrvati 73 %, nadalje po broju dominiraju Nijemci 15 %, zatim Mađari kojih je oko 6 %. U grupu ostali

29 Narodnosni i vjerski sastav, 3039. 30 HR-DAOS-241, kut. 15. Novosti, 12. 2. 1935., članak „Našička i Gutmann, Baruni Gutmann su riješili socijalne probleme“, reagiranje uprave tvrtke.

33%

26%

25%

9%7%

Nacionalni sastav stanovništva Belišć a 1900. godine

Hrvati

Mađ ari

Nijemci

Srbi

Ostali

82 83

uključeni su Rusini i Ukrajinci, Česi, Slovaci, Slovenci i ostali, njih je oko 5 %, dok je Srba 1 %. Po ovom popisu u Valpovu je bilo 74 vjernika židovske vjeroispovijesti, nešto manje od 1,8 % stanovništva.31

Nacionalni sastav stanovništva Belišća po popisu iz 1910. godine

Izvor: Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima, sv. 5 (Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 1998), 3039.

Od prvobitnih radničkih nastambi provizornog karaktera stvara se urbana cjelina u kojoj jedva da ima poljoprivrednika. U Belišću dominira stanovništvo zaposleno u industriji, transportu, trgovini i drugim uslužnim djelatnostima. „Njihovo naselje uživa sve prednosti urbane cjeline, od vodovoda i kanalizacije, do električne energije i drugih komunalnih usluga“.32

31 Narodnosni i vjerski sastav, 3039, 3051.32 Vladimir Stipetić, ˝Utjecaj „Belišća“ na stvaranje urbane aglomeracije Belišće˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjet-nosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 23-24.

Broj stanovnika Belišća prema popisima stanovništva

Izvor: Vladimir Stipetić, ˝Utjecaj „Belišća“ na stvaranje urbane aglomeracije Belišće˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 25.

Usporedno sa stavljanjem tvornice u pogon 1884., podižu se stambene zgrade u pra-vilnom rasporedu. Ovakva gradnja imala je za cilj prilagoditi život radnika potreba-ma ovoga prostora - proizvodnja u tvornicama, transport robe u radničku koloniju i iz nje.33 Glavna ulica u naselju spajala se na cestu Valpovo-Bistrinci i vodila je do rijeke Drave. Okomito na ovu ulicu, druga je osovina koja spaja upravni dio poduze-ća s pilanom. Kasnija parcelacija nastavlja se južno od prvih gradnji, u pravom kutu u odnosu na prve ulice, na taj je način naselje dobilo svoju urbanističku komplek-snost. Prve građevine bile su slobodno stojeće prizemnice, od koji je jedna stajala južno od upravne zgrade, dok su ostale kuće bile paralelne u odnosu na Radničku ulicu. Planska izgradnja naselja bila je stalno prisutna i u roku od 10 godina bilo je izgrađeno pedesetak kuća koje formiraju naselje s ulicama i građevinama javne namjene, tako da čine cijeli grad, sa školom, dugim redom radničkih kuća, poštom, telegrafskim uređajem te dvije velike željezničke stanice.34 Belišće je sa svih strana bilo ograđeno industrijom i prometnom infrastrukturom, na sjeveru pilana, s istoka tvornicom tanina, s juga željeznička pruga. Uz već spomenute glavne paralele ulice, podiže se treća ulica u kojoj se nalazio kolodvor i željezničke kuće. Spomenute ulice su 1911. dodatno povezane s nekoliko ulica u smjeru sjever-jug. Centar mjesta je i nadalje bio vezan za spomenuto raskršće cesta, smjer tvornica – upravna zgrada.

33 Marijan Hržić, ˝Urbanizam Belišća˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 549.34 Opća privatna pučka škola započinje s radom 1886., u dva odjeljenja bilo je upisano 66 učenika prva učiteljica bila je Jelena pl. Czompó., vidi: Volner, ˝Drvna industrija Slavonije˝, 466-467.

1.0441.566

2.5353.147

3.614

4.620

6.055

0

1.000

2.000

3.000

4.000

5.000

6.000

7.000

1890. 1910. 1931. 1948. 1953. 1961. 1971.

broj stanovnika

84 85

Prva upravna zgrada izgrađena je 1885., da bi 1892. bila proširena prema istoku. Gradnjom Paleja 1905. centar dobiva novo arhitektonsko značenje.35

Na temelju nacrta Belišća i poduzeća iz 1908. vidljivo je da je u svojem tvorničkom dijelu tvrtka imala zaokruženu cjelinu: pilana, pilanska ložionica, remontna radioni-ca, tvornica tanina, tvornica suhe destilacije, tvornica parketa, bačvarija, laboratorij, crpna stanica na Dravi, vodotoranj, razne tvorničke skladišne zgrade, tvorničke željeznice, teretne željezničke stanice, željezničke ložionice, željezničke putničke stanice s robnim magazinom, ložionicom, „lampisteraj“, stražarnicama i zgradom kantine.36

Industrijalizacija na veleposjedu Gutmannovih

Razvoj Belišća i okolice usko je vezan s razvojem drvne industrije. Do kraja 1884. stavljena je u pogon pruga koja je iz Belišća vodila u 16 km udaljenu šumu. Trupci su se prevozili u jednostavnim vagonetima s drvenim okvirima. Za prijevoz dugač-kih trupaca koristili su se trukovi ili gipovi, koji su se međusobno vezivali u parove pomoću samih trupaca tovarenih na njih.37 Tvrtka je od 1884. do 1894. posjekla kupljene šumske predjele valpovačkog vlastelinstva, a novi ugovor o iskorištavanju šumskih veleposjeda sklapaju s grofom Majlathom 1889. godine. Da bi povezali pi-lanu u Belišću sa šumama kod Donjeg Miholjca, javna uprava im nameće uvjet da pruga služi i u svrhu civilnog prometa. Tako je Gutmannova pruga postala dioničko društvo, ranije spomenuti SPŽ.38 Iste godine na liniji prema Donjem Miholjcu, tvrt-ka gradi produžetak do Prandaunovaca (danas pustara pored sela Normanci). Linija prema Miholjcu je imala dionicu od 34 km u civilnom prometu sa stanicama Belišće, Veliškovac-Gat, Črnkovci, Podravski Podgajci, Sveti Đurađ, Donji Miholjac, Gloždje i Viljevo Kapelna. Od ove linije odvajali su se mnogobrojni industrijski kolosijeci za pojedine šume. Upotreba normalnog kolosijeka (143,5 cm) nije dolazila u obzir jer je bila preskupa. Industrijska željeznica koju koriste tvrtke u sličnoj proizvodnji u

35 Vladimir Bedenko, ˝Belišće-razvoj naselja˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 543-545.36 Karpati, ˝Kronologija razvitka organizacije˝, 245.37 Josip Hakenberger, ˝Povijesni osvrt na bivšu Slavonsku Podravsku željeznicu (SPŽ)˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjet-nosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 201.; vidi i Salajić, Staro Belišće.38 Hakenberger, ˝Povijesni osvrt˝, 199. Povezivanje provincije željeznicom u Austro-Ugarskoj Monarhiji pada u ruke privatnom kapitalu. Zakonskim člankom 31 iz 1880. i njegovom dopunom (čl. br. 4) iz 1888. godine. Gradnja vicinal-nih željeznica bila je omogućena i privatnicima, koji su za to bili stimulirani različitim poreznim i drugim olakšicama. Zauzvrat tvrtke su otvarale svoje pruge za javni promet, a zakon je predviđao da država nakon nekog vremena i otkupi željeznicu ili da ona nakon 90 godina besplatno prijeđe u vlasništvo države. 202. i 205.

Slavoniji, primjerice Našička d.d., iznosila je 76 cm širine kolosijeka. Izbor promjera od 100 cm u slučaju SPŽ-a bio je u boljoj stabilnosti, radi se o širini kolosijeka da-našnjeg zagrebačkog tramvaja.39

Kako su se povećavali radovi u šumama, rasla je i uskotračna željeznička mreža. S vremenom će pruga u civilnom prometu imati odlučujuću ulogu u prometnom povezivanju krajeva slavonske Podravine, od Osijeka sve do podnožja Papuka. S obzirom na civilnu i industrijsku funkciju SPŽ je morao zadovoljavati svu prometnu i drugu signalizaciju, na pruzi su bili postavljeni znakovi kod prijelaza cesta i puto-va, s posebnim semaforima za šumsku prugu. Prve lokomotive su u luku u Belišću dopremljene brodom iz Beča. Bile su izgrađene 1874. i 1876. godine. S vremenom su kupovane nove lokomotive u tvornici Krauss u Münchenu. Svaka lokomotiva je imala ime i broj, prve dvije su se zvale br. 11 Valpo i br. 12 Gustav, od slijedećih valja spomenuti br. 21 Miholjac, br. 22 Stefanija i br. 23 Obod. Zadnje lokomotive SPŽ-a

39 Dušan Klepac, Ivo Dekanić, Đuro Rauš, ˝Šumsko bogatstvo Slavonije i gravitacijskog područja „Belišća“ u vrijeme postanka „Kombinata Belišće“ i dana˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 40.; Hakenberger, ˝Povijesni osvrt˝, 203-204.; HR-DAOS-123, kut. 2463. Dr. Hugo Spitzer.

Slika 1. Oskar von Psitor, Belisce, 12.9.1886., ulje na platnu (vlasništvo Belišće d.d.)

86 87

koje su uz broj dobile i ime bile su kupljene početkom 20. stoljeća i zvale su se br. 41 Majlath, br. 42 Osijek, te br. 43 Zagreb. Pruga je prometno povezala Valpovo i Donji Miholjac, mjesta koja nisu bila priključena na prugu Osijek-Našice-Podravska Slatina-Noskovci-Sv. Lovrenc (1895. godine). Pruga SPŽ-a će s kasnijim priključci-ma povezivati Osijek (pruga duga 29 km, stavljena u promet 1908.) i čitavu podrav-sku Slavoniju i sve do podnožja Papuka u Voćinu (duga 56 km, stavljena u promet 1907). Tvrtka će imati pretovarne stanice za terete vlakova normalnog kolosijeka u Prandaunovcima, Novskovicma i Čačincima. Za potrebe povećanog prometa na proširenoj mreži SPŽ-a povećavan je i vozni park za putnički i teretni promet.40

Pilana podignuta 1884. imala je 160 KS, 8 gatera, 11 kružnih i 15 tračnih pila, ko-tlovnice s pet kotlova i dvije dograđene sušare, pokrivena remizom za lokomotive, mehaničke radionice kvalitetne izrade i najnovije konstrukcije strojeva tog tipa.41 Pruga koja je povezivala šumu Gradina u dužini od 16 km vodila je do pilane pred kojom se razdvajala u tri smjera. Na taj način su bili povezani svi potrebni strojevi s prednje i stražnje strane pilane. Ovdje su se nalazile poprečne tračnice s 5 obrtnih ploča od kojih je isti broj kolosijeka prolazilo kroz dvoranu pilane i skladište mate-rijala smještenog između pilane i rijeke Drave. Sve spomenuto bilo je izgrađeno u ljeto 1884., a radilo se o veoma lijepim građevinama. Prvenstveno se ističe pilanska dvorana, veličinom i lijepo umjetnički izrađenom krovnom konstrukcijom. Pilana je tada vjerojatno bila najveća u Slavoniji, s godišnjim kapacitetom od 50.000 m³ trupaca. Broj gatera se kasnije povećao na 11 s kapacitetom prosjeka od 70.000 m³ trupaca.42

Od prvog dana u pilani je radilo 500 ljudi na prorezu hrastovih, bukovih, jasenovih i brijestovih trupaca. U razdoblju od od 1925. do 1940. bilo je proizvedeno u pro-sjeku 45.000 m³ trupaca godišnje, podaci za kasnija razdoblja poznata su nam za proizvodnju od 1967. do 1976. kada je prerađeno 37.000 m³ trupaca godišnje, od toga 84 % topole. U prvo vrijeme tvornica je prerađivala isključivo hrastove trupce, a s vremenom i druge: već od 1919. do 1960. prevladavaju bukovi pilanski trupci, kasnije prevladava topola. Prema nekim podacima iz 1893. pilana je bila najveći

40 Hakenberger, ˝Povijesni osvrt˝, 207-209.41 Gater ili jarmača, višestruka strojna pila. Vidi: Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi (Zagreb: Nakladni zavod MH, 1986), 471. 42 Klepac, Dekanić, Rauš, ˝Šumsko bogatstvo˝, 40, 76.

proizvođač hrastovine u Europi. Piljena građa je iz luke u Belišću otpremana uglav-nom u Englesku, Francusku i Belgiju.43

U narednom periodu otvaraju se pogoni za proizvodnju bačava (1889.), pogon za proizvodnju parketa (1902.), pogon za proizvodnju drvene vune (1948.), pogon za finalnu preradu drveta (1952). Tvrtka Gutmann razvija samodostatnu i izvozno produktivnu proizvodnju. Obrtna proizvodnja bačava prerasta u industrijsku, s kapacitetima od 30.000 komada bačava godišnje, volumena 250 litara, prema poda-cima iz 1924. godine. Proizvedene bačve prvenstveno su služile za ambalažu tanina i proizvoda destilacije drveta, ali i izvoz. Povremeno su izrađivane i bačve od jelovine, za potrebe drugih pogona u Belišću.44 Problem pilanskih otpadaka riješen je gradnjom tvornice tanina (1889.), čime je uključivanjem šumskih otpadaka u preradu trajno osigurana sirovina za kemijsku industriju.45 Tanin se izvozio u Englesku u pakiranjima od 250 do 300 litara. Tvornica iz 1889. je imala kapacitet 10.000 do 12.000 tona ekstrakta. Belitan koji se koristio pri bušenju terena kod eksploatiranja nafte i zemnog plina, te ostatke proizašle iz ek-strakcije tanina koristilo se za izradu ploča, furfurala, hidrolizu drveta, u proizvodnji celuloze i polucoluloze. „Prema procjeni, tvornica je u svojem radnom vijeku od 86 godina preradila 1,809.254 t drveta i proizvela 81.092 Ft taninskog ekstrakta.“46 Suha destilacija drveta započinje 1900. i ima sličan razvojni put kao i taninska indu-strija. Kao primarni proizvod suhe destilacije treba istaknuti retortni drveni ugljen. Potražnja u metalurgiji i kemijskoj industriji nalagala je preradu bukovine na taj na-čin. U prvih 15 do 20 godina iskorištavale su se velike količine prvorazredne bukve. Kako bukva postaje sve važnije tehničko drvo, sirovina za suhu destilaciju postaje manje kvalitetna. Ovo je bilo u obrnutom razmjeru sa stupnjem iskorištenosti siro-vine, koja se poboljšanjem proizvodnje povećala. Rekonstrukcija destilacije provodi se 1920. kako bi se mogli iskorištavati plinoviti i parni proizvodi procesa.47

43 Stanko Bađun, Marijan Brežnjak, ˝Povijesni razvitak „Kombinata Belišće“ Mehanička prerada drva˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 133-135.44 Bađun, Brežnjak, ˝Povijesni razvitak˝, 136.45 Ivo Opačić, ˝Povijesni razvitak „Kombinata Belišće“ – kemijska prerada drva˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjet-nosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 139-141.46 Isto 141.47 Franjo Vitner, ˝Povijesni razvitak proizvodnje drvnog ugljena u Kombinatu Belišće˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjet-nosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 145.

88 89

Prvo energetsko postrojenje podiže se zbog potreba pilane 1884., a druga pogonska centrala nastaje zbog potreba tvornice suhe destilacije i tanina. „Svi radni strojevi i uređaji pogonili su se mehanički remenskim prijenosom energije“.48 Električna energija proizvodila se u svrhu rasvjete pilane i stovarišta, zatim za radničke stanove u neposrednoj okolici. Tek nakon postavljanja motora na upojni plin 1924. počinje šira elektrifikacija Belišća. Kemijskih tvornica ne bi bilo bez osiguranog dotoka vode, dio je potreban za tehnološke potrebe, a veći za sisteme hlađenja. Gradi se vodo-crpna stanica na rijeci Dravi, 450 metara od taninske pogonske centrale. Pitka voda se dobivala iz bunara, a za vlasnike se dovozila vlakom s izvora u Radolovcu (oko 70 km od Belišća).49

Tvornica strojeva nastala je razvojem od remontne radionice (1886.), koja je služila za održavanje željezničkih voznih kapaciteta uskotračne SPŽ-e, odnosno voznog parka. Tvornica je nastala iz prve željezničke ložionice, u kojoj su radili majstori bravari i mehaničari koji su održavali i unaprjeđivali vlastite radionice. Već od 1890. osnovana je grupa stručnih majstora i „udareni su temelji prve remontne radionice za popravak vagona i vršenje remonta u pogonima.“50 Ta će radna jedinica nositi naziv „Glavna radiona“, a 1950. prerasta u Tvornicu strojeva. O veličini glavne radi-onice govori podatak da je u razdoblju od 1911 do 1914. imala 34 naučnika raznih struka, a 1924. bilo je zaposleno 179 radnika. Isključivo su se bavili održavanjem vlastitih pogona u Belišću, „kao i ostalih objekata i pogona vlasnika S. H. Gutmann izvan Belišća. Obavljala je razne usluge i trećim licima, i to uglavnom na remontnim poslovima.“51

od industrijske kolonije do središta općine

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije promijenili su se uvjeti poslovanja velikih poduzeća na prostoru Slavonije. Tvrtke veličine nekadašnjih feudalnih veleposjeda, a radilo se o složenim industrijsko-trgovačkim organizacijama, mogle su opstati na tržištu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca jedino ako su bile u vlasništvu državljana novo osnovane države ili kao dionička društva. Sretna pretvorba trgovačke tvrtke S.

48 Đuro Hamm, Stjepan Savić, Željko Buchwald, Antun Stačanac, Zdravko Papić, ˝Energetika Belišća od početaka do danas˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 158-159.49 Hamm, Savić, Buchwald, Stačanac, Papić, ˝Energetika Belišća˝, 162. 50 Ladislav Podobnik, Drago Šuštar, ˝Remontne radionice i održavanje proizvodnih kapaciteta od osnutka do danas˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 187-189.51 Isto 188.

H. Gutmann u dioničko društvo u travnju 1918. bila je posljedica promjena genera-cija u vodstvu tvrtke: Edmund, Vilim i Alfred postupno odlaze, mijenjaju ih Arthur, Ernest, Viktor i Otto. Nakon pogibije Ladislavovog sina Geze u ratu, jedini preo-stali tvrtkin senior (umire 1933.) za ulogu nasljednika njegovih poslova u Belišću priprema zeta Alfreda Czuczku. Pretvorena u dioničko društvo, tvrtka je izbjegla nacionalizaciju, no Gutmanni dobivaju ispis iz državljanstva Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Nove lokalne vlasti retroaktivno ukidaju potvrdu o zavičajnosti koju je barun Edmund Gutmann 1909. dobio u Valpovu. Radilo se o relativno uspješnoj akciji, članova Demokratske stranke iz Osijeka, diskreditiranja Gutmanna kao ma-đarskih državljana. Nakon što su po njihovom nalogu izbrisani iz knjige zavičajnika, Vilim i Ladislav Gutmann morali su dokazati da su češki, a ne mađarski državljani. Ovakve akcije lokalnih političara, o čemu svjedoče dnevne novine Jug, imale su za cilj nacionalizirati Gutmannovo vlasništvo, no uz očuvanje radnih mjesta i poslov-nih veza poduzeća. Zbog toga je Edmundov sin Arthur u listopadu 1919. proglašen stranim državljaninom, a orahovački i voćinski posjedi stavljeni su pod sekvestar za imovinu neprijateljskih državljana. Da bi mogli boraviti u Belišću, morali su tražiti radne dozvole koje će izdavati vlasti u Beogradu. Problem sekvestriranja veleposjeda provlačit će se sve do 1936., kada će konačno započet proces dodjele šuma potrebi-tim naseljima (kolonističkog ili drugog karaktera).52

U uvjetima u kojima je Gutmann izgubio značajne pozicije industrijalaca plemića i bez trajne rukovodeće pozicije u Belišću, sve veću ulogu u poduzeću i koloniji imat će činovništvo uprave, tajnik Konstandin Dožudić, ali i radnički povjerenici, primje-rice Franjo Vančina. Viša uprava koristila je pravo povremenog boravka u Belišću, koji se ustalio od početka 1920., svaki član uprave mogao je boraviti po nekoliko mjeseci godišnje. U ovako nepovoljnim uvjetima, organizacija rada i sindikalno pregovaranje o uvjetima rada bili su ključ opstanka. S tvrtkine strane nametao se i zadatak održavanja određenog životnog standarda u Belišću.53 Ipak, Gutmanni i slične tvrtke u preradi drveta u Kraljevini Jugoslaviji su bili nezamjenjivi. Vrijednost izvoza roba iz Kraljevine Jugoslavije iznosila je 0,5 % ukupne vrijednosti svjetskog izvoza. Izvoz crnogorice i bjelogorice zauzimao je visoku poziciju u prvih devet na svijetu, dok je izvoz željezničkih pragova zauzimao visoko treće i četvrto mjesto.54

52 Jug, 12. 8. 1919, br. 155.; ˝Nacionalizacija baruna Gutmanna˝, Vjesnik virovitičke županije, 1. 10. 1919, br. 19, 133. Informacija prenijeta iz osječkog glasila Jug; HR-DAOS-123, kut. 2463. Dr. Hugo Spitzer; isto kut. 2463 Preslušanje Vasilija Trbića; John R. Lampe, Marvin R. Jackson, Balkan Economic History 1550.-1950, From Imperial Borderlands to Developing Nations (Bloomington: Indiana University Press, 1982), 352.53 Hrvoje Volner, ˝Odnos poduzeća S. H. Gutmann d.d. prema sindikatima˝. Studia Lexicographica 3 (2008), br. 2: 105.54 Rudolf Bićanić, Pregled iz svjetske perspektive i naša ekonomska orientacija (Zagreb: vlastita naklada, 1939), 9-11.

90 91

U Belišću su postojali i sadržaji koji su bili značajni ne samo za rad nego i za slobodno vrijeme zaposlenika. Doseljenici i prvi stanovnici mjesta 1884. pretežito su poznavali mađarski jezik, dok je jezik kancelarije bio njemački. „Izolirano od drugih mjesta i tvornica, vezano zaposlenjem i stanom uz Gutmannove“, stanovništvo Belišća je živjelo pod većom kontrolom uprave.55 Niže činovništvo imalo je nešto povoljnije uvjete života nego obični radnici, uživali su bolje stanove i posebni dom za kultur-no-zabavni život. Ustvari imali su samo onoliko prava koliko su imali snage, a najviše snage imali su tijekom prevrata, krajem 1918. godine. U Belišću su stanovi, rasvjeta, vodovod, ceste i putovi, škola, kupalište, Radnički dom i Činovnički dom i kino bili u vlasništvu Gutmanna. Veleposjednik kapitalist će, uz nadnice, radnike opskrbljivati živežnim namirnicama (tzv. aprovizacija), a u trgovini u naselju prodavat će se hrana koja se proizvodila na veleposjedu.56 Procjena zarade radničke obitelji podložna je subjektivnom tumačenju, treba uzeti u obzir da su svi ovdje mogli naći posao i da su ukupnom obiteljskom zaradom mogli preživjeti, ali teško bez poljodjelskih radova i aprovizacije. Potonje je posljedica korporacijskog karaktera odnosa tvrtke S. H. Gutmann, prema veleposjedu Gutmannovih i obrnuto. Problem financiranja lokalne samouprave u južnoslavenskom kraljevstvu može se promatrati na primjeru sukobljavanja tvrtke u Belišću s općinskim poglavarstvom Valpova. Nesuglasice oko proizvoljne politike prireza počinju donošenjem prvog op-ćinskog proračuna 24. ožujka 1921. i traju do 1927. kada je Belišće oformilo vlastitu općinu. Prirezi na dohotke i promet robe, bili su jedino sredstvo kojim se je lokalna samouprava mogla financirati. Ako je koja općina htjela na neki drugi način skupiti novce za realiziranje vlastitih projekata, to je radila prirezima na poreznu osnovicu. Radilo se o iznosima koji su bili neprimjereni i neopravdani. Primjerice, na iznos od 57.738,57 kruna (posljednja uplata koju je tvrtka Gutmann uplatila u državni proračun Austro-Ugarske Monarhije) općina Valpovo je obračunala općinski namet od 282 % i slično.57 Tvrtka se žali na proizvoljne porezne pritiske, u pravnom smislu najaktivniji je bio prokurator tvrtke Konstantin Dožudić, koji iznosi da je nepraved-no da se od proizvodnje očekuje da svu svoju dobit daje za općinske potrebe. Ovakve

55 Mira Kolar-Dimitrijević, ˝Razvitak radničkog pokreta u Belišću od kraja XIX stoljeća do 19410˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znano-sti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 421-422.56 Isto, 421-422.57 Hrvoje Volner, ˝Nastanak i političko-upravni odnosi u općini Belišće u razdoblju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca˝, Scrinia Slavonica 12 (2012), 190-191.

prilike nisu postojale samo u Belišću, slične žalbe su dolazile iz Rume, Đurđenovca, prostora Hrvatske, Slavonije i Vojvodine.58

Nakon prosvjeda oštećenih, država donosi odredbu o granici koju općine ne mogu prelaziti u nametima na osobni dohodak. Općine koje su vlastite proračune teme-ljile na prirezima većim od 300 % morale su dobiti potvrdu Ministarstva financija.59 Ipak, općine će prema odredbi 29. Zakona o budžetskim dvanaestinama, u razdoblju od prosinaca do ožujka 1926. dobiti pravo propisivanja doprinosa. U tom smislu općinari Valpova u proračunu zaključenom za 1926. određuju općinski namet od 194 %. Općinski proračun u iznosu od 1,761.657 dinara bio je namiren tako, da je 9/10 ukupnog iznosa pokrivala tvrtka Gutmann, dok je mjesto Valpovo, s oko 4.000 stanovnika, 915 kuća i 8.322 jutara zemlje, nešto trgovaca i obrtnika, doprinosilo u općinsku blagajnu sa svega 2 %.60

Tvrtka se pokušava dogovoriti s općinarima oko paušalnog iznosa, radilo se o pri-mjeni zakona koji je još uvijek funkcionirao u Vojvodini, no bez uspjeha. U raspravi za proračun za 1926. godinu općina je povisila stopu prireza na 195 %. Prokurator tvrtke Konstantin Dožudić podnosi žalbu jer općinsko poglavarstvo nije u proraču-nu prikazalo sredstva dobivena ovrhama. Nisu uopće naplaćivali dugove koje je val-povački veleposjednik dugovao (oko 160.000 dinara plus zaostaci). Nisu bili unijeti ni prihodi koje je općina imala od vlastelinskih i tjednih sajmova, već su se ti novci prepustili mjesnoj općini za uzdržavanje općinskih bikova, nerasta i pokriće drugih troškova. Zbog navedenih nepravilnosti općinski saziv je raspušten u ožujku 1926. proglasom velikog župana. Nakon određenih izbornih nepravilnosti, u Valpovu je postavljen komesar.61

Belišće kreće u postupak odvajanja od općine Valpova 26. rujna 1926. na temelju zakona Kraljevine Hrvatske i Slavonije iz 1870., po kojemu se jedno mjesto mo-glo odvojiti od drugoga jedino pod uvjetom da isto zatraži većina stanovništva tog mjesta i da nova općina ima novca da sama sebe uzdržava. Krajem rujna 1926., građani s pravom glasa naseljeni na području Belišća podnose molbu Kraljevskom Financijskom Ravnateljstvu, da se Belišće proglasi samostalnom poreznom općinom, te da joj se odredi posebni katastar zemljišta i kuća, i da se područje općine odvoji od poreznih općina Valpovo i Bistrinci. U objašnjenju koje daju stoji kako je „Belišće

58 O financijama vidi opširno: Boris Kršev, Finansijska politika Kraljevine Jugoslavije 1918.-1941. (Novi Sad: Prometej, 2007), 64-74, 124-128, 258-259. 59 Volner, ˝Nastanak i političko-upravni odnosi˝, 191-194.60 Isto, 194-195.61 Isto, 195.

92 93

i neposredna okolica sastavljeno od blizu 2.000 stanovnika, od oko 130 stambenih zgrada, od kojih su neke dvo i trokatnice, a zaokruženo je posjedom u površini od nekih 500 jutara“.62 Porezna sposobnost stanovništva Belišća, proizlazila je iz radnih mjesta kao što je poduzeća S. H. Gutmann d.d., Tvornice pokućstva i drvene robe i SPŽ-a. Ovdje se nalaze mnogobrojni činovnici i drugi obveznici četvrtog poreznog razreda, jedna velika trgovina i dvije manje trgovine mješovite robe, nekoliko gosti-onica, dvije pekare, dva mesara, tri maloprodaje duhana i razni obrtnici. Iz biračkog spiska vođenog u općini Valpovo trg bilo je vidljivo da je u Belišću živjelo 650 gra-đana s punim biračkim pravima (od preko 2.200 stanovnika), od kojih su većinu či-nili državljani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ministarstvo financija Generalna direkcija Katastra odobrava osnivanje posebne katastarske i porezne općine Belišće 25. listopada 1926. godine. Postupak uređenja samostalne općine pokrenut je 29. studenog 1926., a konačno formiranje samostane općine provedeno je u veljači 1927. godine. Općina Belišće formirana je odcjepljenjem od upravnih općina Valpovo trg i Valpovo vanjska. Općina je zapremala površinu od 855 jutara i 1151 četv. hvata sa 2.270 stanovnika, rasprostirala se na području nekadašnje porezne općine Valpovo trg i rudine Mali Zagajci, rudine Pijedki, rudine Turbet, dijela rudine Kitišanci, dijela rudine Belišće, dijela rudine Glavakovice i dijela rudine Repnjak u ukupnoj površini od 734 jutara i 374 četv. hvata, te iz porezne općine Bistrinci (ili upravna općina Valpovo vanjska) cijela rudina Duge njive i dio rudine Belišće u ukupnoj površini od 101 jutra i 777 četv. hvata.63 Općinski se odbor u Valpovu na ovo rješenje žalio tek po povlačenju komesarijata u studenom 1927., no rok za žalbu je istekao.64

Bilo je poznato da tvrtka nije u svemu svemoguća, da je za uspjeh bio potreban kon-senzus sa zaposlenima. Zbog toga se sastavlja dokument pod nazivom „Sporazum“ o planu rada novog općinskog odbora, koji nastaje 27. svibnja 1927. nakon niza do-govora koje su na svojim sastancima donijeli radnici, seljaci, obrtnici i činovnici iz porezne i upravne općine Belišće. Tekst je predviđao da će radnici, seljaci i činovnici zajedničkim snagama djelovati na unaprjeđivanju privrednog, društvenog i kultur-nog razvoja općine. Izbori u Belišću provedeni su 2. listopada 1927., odlučivalo se na temelju polariziranih pozicija u naselju i formirane su bile dvije liste. Jedna pod vod-stvom Konstantina Dožudića, i druga lista radnika, pod vodstvom strojobravarskog

62 HR-DAOS-241, kut. 3, omot 22. Općina Belišće, Omot opća uprava, dopis Kraljevskom Financijskom Ravnateljstvu u Osijeku, 30. rujan 1926.63 HR-DAOS-241, kut. 28., omot 231. Sporazum s radnicima o komunalnoj politici 1926.-1927., Sreski poglavar u Valpovu, 15. 12. 1926.64 Volner, ̋ Nastanak i političko-upravni odnosi˝, 195-198; vidi: Mira Kolar-Dimitrijević, ̋ Presjek rada osječke Oblasne skupštine 1927.-1928.˝, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001), 116, 120.

radnika iz Belišća Franje Lackovića. Na izbore je izašlo 450 birača, od kojih je lista Franje Lackovića dobila 256 glasova, a Konstantina Dožudića 194 glasa. Unatoč sve-mu, za prvog načelnika općine izabran je Konstantin Dožudić.65

Svakodnevica u belišću

Središnje mjesto u osiguravanju društvenog života radnika u Belišću imala je tvrtka, no u njegovoj organizaciji glavnu riječ imao je sindikat. Za prvih dvadesetak godina od otvaranja pilane i naselja ne postoje dokumenati o kulturnim ili humanitarnim aktivnostima. Razvojem industrije dolazi i do razvoja organiziranih oblika druš-tvenog i kulturnog života, odnosno potrebe za smještanjem različitih društvenih aktivnosti. Obzirom na društvenu podjelu rada razlike se vide i u izgradnji javnih objekata od kojih jedan nosi naziv Radnički dom iz 1892. (obnovljen 1922., srušen 1966. godine) i Činovnički dom (sagrađen poslije 1918. godine) u kojima se odvijao zaseban društveni i kulturni život.66

Radnički dom je sagrađen u obliku slova „L“ na uglu, s dužom frontom i ulazom iz Kolodvorske ulice, dok se kraća strana nalazila u Radničkoj ulici. Lijevo od ulaza nalazila se knjižnica, „dok je u nešto dužem dijelu s desne strane bio prolaz kroz sre-dinu zgrade, te je na ulicu gledala duža prostorija čitaonice“.67 Preko puta čitaonice prema dvorištu nalazio se šank. U dijelu zgrade s frontom u Radničkoj ulici nala-zila se kino dvorana. Prema podacima iz 1937. knjižnica je imala 4.000 primjeraka knjiga birane socijalno-ekonomske tematike. Knjižnica je bila u vlasništvu Općeg radničkog saveza Jugoslavije (ORS), sindikata koji će do ukidanja krajem 1939. imati glavnu riječ u svim kolektivnim pregovorima s tvrtkom.68 Osim na hrvatskom, či-taonica je imala oko 100 knjiga na mađarskom i isto toliko na njemačkom jeziku. Čitaonica je bila pretplaćena na Jutarnji list, Politiku, Obzor, Hrvatski list, Socijalnu misao, Radničke novine, prema drugim izvorima i na Slovenski poročevalec, Novosti i Pravdu.69

Činovnička knjižnica je postojala i prije Prvog svjetskog rata. Poseban činovnički dom sagrađen je nakon 1918., u sklopu kojega su bili kino, knjižnica i kasino sa svojom vlastitom čitaonicom. Kasino je bilo luksuzno uređeno mjesto u kojemu

65 Volner, ˝Nastanak i političko-upravni odnosi˝, 199-202.66 Vesna Burić, Dragutin Gibičar, Jovan Lalić, ˝Kulturno-povijesna zdravstvena i humanitarna djelatnost˝, u: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić (Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980), 497-500.67 Isto, 500.68 Volner, ˝Odnos poduzeća S. H. Gutmann˝ 108.69 Burić, Gibičar, Lalić, ˝Kulturno-povijesna˝, 500.

94 95

se moglo ugošćavati različite poslovne ljude, a bilo je pretplaćeno na francuske, njemačke i engleske časopise i ilustrirane revije, strane i domaće novine. Knjižnica je imala preko 10.000 svezaka knjiga, a sve djelatnosti činovničkog doma (kasino i knjižnica) financirala je tvrtka.70

U Belišću su postojala i dva kina, i oba su radila o trošku tvrtke, „Radničko kino“ i „Činovničko kino“. Filmske sadržaje su osiguravali predstavnici MGM-a i 20 Century Foxa koji su dva puta godišnje dolazili u Belišće i ugovarali program za naredno raz-doblje.71 Za kina su bili zaduženi ing. Josip Hofman i Ljudevit Karpati. O radu kina brinuo se kino-odbor, koji je djelovao zalaganjem volontera. Plaće su dobivali samo jedan kino-operater i jedan blagajnik u svakom kinu, a razvodnici su također radili dobrovoljno. U vrijeme nijemog filma kao pratnja projekcijama svirao je sindikalni tamburaški sastav, 1937. je uveden „Nadlton“, a onda se počelo i s „Lichttonom“, za projekcije su upotrebljavana dva aparata marke „Ernemann“. Činovničko kino je radilo u prizemlju Činovničkog doma, a svi članovi „Kasina“ su imali besplatne kino predstave, bilo je 200 sjedećih sjedala. Radničko kino je imalo 300 sjedećih sjedala, klupe postavljene s prolazom u sredini i jednu ložu.72

Zaključak

Obitelj Gutmann iz Velike Kaniže 1884. gradi tvornice za preradu drveta i radničku koloniju na rudini Belišće. Novonastalo je mjesto smješteno tik do rijeke Drave, povezano uskotračnom željezničkom mrežom koja osim svoje industrijske namjene služi i civilnom prometu. Na rijeci Dravi uređena je i luka preko koje su se prevozili proizvodi tvrtke Gutmann. Belišće postaje industrijskim centrom ovog dijela Slavonije, mjesto u kojemu gotovo i nema stanovništva koje se bavi poljoprivrednim djelatnostima. Kvalificirana radna snaga dolazi iz drugih krajeva Austro-Ugarske Monarhije, tako da je hrvatski jezik bio sporedno sredstvo komunikacije, jezik kancelarije je bio njemački. Neprilike za članove obitelji Gutmann nastaju po raspadu Austro-Ugarske Monarhije. Članovi obitelji kao državljani neprijateljskih zemalja gube pravo boravka u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a posjed koji je uključivao velike šumske i obradive povr-šine, stavljen je pod sekvestar. Izlaz iz neprilike učinjen je protokoliranjem tvrtke

70 Isto, 500-502.71 Isto, 505.72 Isto, 505.

Gutmanni kao dioničkog društva, a članovi uprave, strani državljani, putem radnih dozvola osiguravaju si pravo povremenog boravka u Belišću. Sa spomenutim preprekama Gutmanni su se relativno lako suočili. Vrijednost drvne industrije u izvozu Kraljevine Jugoslavije bila je neprocjenjiva, a poslovne veze koje su privrednici u ovoj industrijskoj grani uspostavili tokom godina osiguravale su im sigurnost poslovanja. Uspostava južnoslavenske monarhije svakako predstavlja etapu djelovanja tvrtke u kojoj je poslovanje bilo otežano, a tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata i nemoguće.

popIS IZvora I lIteratUre

Izvori1. Hrvatska - Državni arhiv u Osijeku, Osijek - fond 123 - KZP 81 (HR-DAOS-123)2. Hrvatska - Državni arhiv u Osijeku, Osijek - fond 241 - S. H. Gutmann d.d. Belišće

(HR-DAOS-241)

Zbirka muzejske dokumentacije:1. Baron Viktor Gutmann: Suđenje i smrt, zbirka Muzeja Belišće

Periodika1. Vjesnik virovitičke županije2. Vjesnik virovitičke županije3. Jug

lIteratUra

1. Bedenko, Vladimir. ˝Belišće-razvoj naselja˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 543-546. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

2. Bađun, Stanko; Brežnjak, Marijan. ̋ Povijesni razvitak „Kombinata Belišće“ Mehanička prerada drva˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 133-138. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

3. Bićanić, Rudolf. Pregled iz svjetske perspektive i naša ekonomska orientacija. Zagreb: vlastita naklada, 1939.

4. Burić, Vesna; Gibičar, Dragutin; Lalić, Jovan. ˝Kulturno-povijesna zdravstvena i humanitarna djelatnost˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac

96 97

privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 497-526. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

5. Frajtag, Zdenka. ˝Porodično stablo obitelji Gutmann˝. Godišnjak muzeja u Belišću, 6 (1982).

6. Hakenberger, Josip. ˝Povijesni osvrt na bivšu Slavonsku Podravsku željeznicu (SPŽ)˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 199-220. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

7. Hamm, Đuro; Savić, Stjepan; Buchwald, Željko; Stačanac, Antun; Papić, Zdravko. ˝Energetika Belišća od početaka do danas˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 157-186. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

8. Hržić, Marijan. ˝Urbanizam Belišća˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 547-555. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

9. Karpati, Tibor. ˝Kronologija razvitka organizacije kombinata Belišće od njegova po-stanka do 1978. godine˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 241-258. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

10. Kerecsényi, Edit. ̋ A Nagykanizsai Gutmann – Család felemelkedése a Nagyburzsoaziaba különlenyomat˝. U: Zalaegerszeg Gyüjtemény, 12. sz.-ból, Zalaegerszeg 1979.

11. Kerecsényi, Edit. ˝Uloga tvrtke H. S. Gutmann u razvitku kapitalizma u Mađarskoj˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znan-stveni rad, 1980.

12. Klaić, Bratoljub. Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod MH, 1986.13. Klepac, Dušan; Dekanić, Ivo; Rauš, Đuro. ˝Šumsko bogatstvo Slavonije i gravitacij-

skog područja „Belišća“ u vrijeme postanka „Kombinata Belišće“ i dana˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 33-68. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

14. Kolar-Dimitrijević, Mira. ˝Razvitak radničkog pokreta u Belišću od kraja XIX stolje-ća do 19410˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 421-434. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

15. Kolar-Dimitrijević, Mira. ˝Drvno-industrijsko poduzeće «S. H. Gutmann» u Belišću i njegovo radništvo do 1941. godine˝. Zbornik Historijskog instituta Slavonije i Baranje 17 (1981), br. 1.

16. Kolar-Dimitrijević, Mira. ˝Presjek rada osječke Oblasne skupštine 1927.-1928.˝. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001).

17. Korenčić, Mirko. Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1979.

18. Kršev, Boris. Finansijska politika Kraljevine Jugoslavije 1918.-1941. Novi Sad: Prometej, 2007.

19. Lajnert, Siniša. ˝Likvidacija Slavonsko-podravske željeznice˝, Radovi Zavod za hrvat-sku povijest 44 (2012), 383-413.

20. Lampe, John R.; Jackson, Marvin R.. Balkan Economic History 1550.-1950, From Imperial Borderlands to Developing Nations. Bloomington: Indiana University Press, 1982.

21. Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima, sv. 5. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 1998.

22. Opačić, Ivo. ˝Povijesni razvitak „Kombinata Belišće“ – kemijska prerada drva˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 139-144. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

23. Podobnik, Ladislav; Šuštar, Drago. ˝Remontne radionice i održavanje proizvodnih kapaciteta od osnutka do danas˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 187-194. Osijek: Jugoslavenska akade-mija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

24. Salajić, Milan. Staro Belišće, kulturno povijesni vodič. Belišće: Matica hrvatska, Ogranak, 2012.

25. Stipetić, Vladimir. ˝Utjecaj „Belišća“ na stvaranje urbane aglomeracije Belišće˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 23-32. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

26. Sundhaussen, Holm. Wirtschaftgeschichte Kroatiens im nationalsozialistischen Groβraum 1941-1945 das Scheitern einer Ausbeutungsstrategie, Stuttgart 1983.

27. Vitner, Franjo. ˝Povijesni razvitak proizvodnje drvnog ugljena u Kombinatu Belišće˝. U: Zbornik radova simpozija „Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja“, uredio Josip Roglić, 145-148. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad, 1980.

28. Volner, Hrvoje. ˝Drvna industrija Slavonije s posebnim osvrtom na obitelj Gutmann do kraja 1918˝. Historijski zbornik 65 (2012), br. 2: 453-476.

29. Volner, Hrvoje. ˝Nastanak i političko-upravni odnosi u općini Belišće u razdoblju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca˝, Scrinia Slavonica 12 (2012), 179-204.

98 99

30. Volner, Hrvoje. ˝Odnos poduzeća S. H. Gutmann d.d. prema sindikatima˝. Studia Lexicographica, 3 (2008), br. 2: 101-126.

31. Volner, Hrvoje. S. H. Gutmann d.d. u industriji međuratne Jugoslavije i razvoj Belišća. Magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2007.

32. Wertheimer-Baletić, Alica. Stanovništvo i razvoj. Zagreb: Mate, 1999.

the Industrial Colony of belišće: Facilities, Infrastructure, and transportation on Gutmann’s estate

Keywords: Gutmann, Belišće, industry, urbanization, railway, labour

The Gutmann company was involved in industrial wood processing from the mid-19th century, due to the demand for railroad ties while building up the railroad network in the post-revolutionary Habsburg Monarchy. In wood processing, the Gutmann company remained dominant for almost a century, and its decline was due to the Ustasha and then the Communist regime, more precisely the District People’s Court in Zagreb, which closed it down in 1946.Belišće was founded in 1884 and within only a few years turned into an industrial settlement with factory facilities, warehouses, administrative buildings, social cen-tres, and typical apartment buildings. By the end of the interwar period, it had the population of a smaller urban settlement, with a post office serving a number of surrounding villages, factories, a port on the river Drava, a railway network as the starting point in connecting Slavonian Podravina with the foot of Mount Papuk in Voćin, and so on.Gutmann’s industrial plants, infrastructure, and workers were the backbone of a successful family business, credited with the construction of the Belišće settlement.

o IZGradnjI rUdarSkoG naSelja U raŠI 1936. - 1937. GodIne1

Marino Manin2

Hrvoje Čapo3

SažetakIako su se historiografska literatura (u sklopu lokalne povijesti Labinštine i tamošnjih ugljenokopa), kao i druga stručna literatura (prvenstveno iz povijesti arhitekture) doticali različitih aspekata izgradnje radničkoga, rudarskoga naselja u Raši, u ovome su izlaganju razmotreni razlozi, okolnosti i tijek izgradnje infrastrukture naselja Arsia / Raša, i to kako na temelju kritičkoga vrednovanja literature, tako i na osnovi proučavanja arhivskih izvora. Uočeno je da Raša – izgrađena u 547 dana od mjeseca travnja 1936. do studenog 1937. – ne nastaje prvenstveno kao projekt fašističkog režima i to radi veličanja istoga, nego je to naselje podigla uprava ugljenokopa zbog potrebe za novim radnicima, i to u kontekstu potreba za povećanjem proizvodnje kamenog ugljena za potrebe industrije i prometa (željeznice, te ratne i civilne mornarice), kada se iz Raškog bazena crpilo otprilike 1.000.000 tona godišnje ili 10% talijanskih potreba za tim energentom. Samoj izgradnji naselja prethodili su opsežni melioracijski radovi u tome području.

Ključne riječi: Raša, ugljenokopi, radnici, kameni ugljen, Gustavo Pulitzer Finali.

Uvod

Sukladno velikom značenju rudarenja za povijest Labinskoga kraja napose kroz drugu polovicu 19. i do pred kraj 20. stoljeća, u historiografskoj se literaturi dosta pisalo o rudnicima kamenoga ugljena na Labinšćini, i to napose u kontekstu lokalne povijesti.4 Ugljenokopi s Labinšćine redovito se spominju u monografijama o Istri

1 Ovo je istraživanje financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom: IP-2016-06-2015 Modernizacija urbanog života u Hrvatskoj kroz prizmu razvoja komunalne infrastrukture u 19. i 20. stoljeću.2 Marino Manin, Odjel za 19. stoljeće, Hrvatski institut za povijest 3 Hrvoje Čapo, Odjel za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest 4 Vidi: Marijan Milevoj, Do socijalizma i natrag : labinska novinska kronika 1945-90 (Labin: labinska komuna, 1991); Marijan Milevoj, Kartolini z Labinšćini (Labin: Naklada Matthias, 1997); Marijan Milevoj, Raša moje mladosti : Raša sa starih razglednica (Labin: Mathias Flacius, 2007).

100 101

od početka 19. stoljeća nadalje.5 Tu se temu obrađuje u monografijama poduzeća Raških ugljenokopa.6 Pisalo se i o nekim specifičnim aspektima rudarskoga života, primjerice o položaju radništva i radničkim nezadovoljstvima (tzv. Labinska repu-blika iz 1921. godine), o velikoj rudarskoj nesreći iz 1940. godine ili o sportskome životu rudara (NK Rudar iz Labina).7 I konačno, važnost rudarstva Labinšćine ne samo za Istru, nego i za funkcioniranje širega hrvatskog prostora proizlazi i iz či-njenice što mu je jedan od najuglednijih hrvatskih pisaca svojega vremena, Zvane Črnja, posvetio jednu svoju poemu.8

Kada je riječ o izgradnji samoga naselja za rudare Raša, odnosno Liburnia, kako je prvotno prozvano u vrijeme, a kasnije u vrijeme prije inauguriranja prozvano Arsia, pisalo se u kontekstu nagloga povećanja eksploatacije rudnika, kao i u sklopu tzv. città di fondazione, kojih je između dvaju svjetskih ratova na području tadašnje Italije podignuto ukupno osam, te u okviru retrospektiva moderne arhitekture, povi-jesti umjetnosti i valorizacije moderne arhitekture u okvirima kulturne baštine Istre i Hrvatske.9 Baš zahvaljujući osmišljavanju i realizaciji toga projekta, u hrvatskoj struč-noj literaturi pronašao je svoje mjesto i Gustavo Pulitzer Finali, tršćanski arhitekt, koji se nije nametnuo na talijanskoj državnoj razini u krug znamenitih režimskih arhitekata i inače – izuzmemo li Rašu – poznatiji po opremanju interijera putničkih brodova, nego po planiranju nekih većih građevinskih zahvata u prostoru.10

5 Vidi: Bernard Stulli, Istarsko okružje 1825.-1860. (Pazin-Rijeka: Historijski arhiv Pazin – Historijski arhiv Rijeka, 1984), 109-114; Dario Alberi, „Arsia - Raša“, Istria : storia, arte, cultura (Trieste: LINT, 1997), 1744-1746; „Ugljenokopi“, Istarska enciklopedija (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005), 832-833. 6 Ilija Uzelac, Ugljenokopi Raša : rudnici našega crnog zlata, (Zagreb: Društvo novinara NR Hrvatske, 1950); Tullio Vorano, Istarski ugljenokopi : četiri stoljeća rudarenja u Istri, (Labin: Istarski ugljenokopi, 1997); Marino Fonović, Zadnja smjena : svjedočanstvo o posljednjem hrvatskom rudniku (Rijeka: Grafika Zambelli, 2000).7 Vladislav Brajković i Vjekoslav Bratulić ur., Labinska Republika 1921. godine : zbornik radova (Rijeka: Sjeverojadranski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Rijeka, 1972); Giulio Cuzzi et al., Raša : 28. veljače 1940. (Raša: Arsia Art, 2009); Marijan Milevoj, Četrdeset zelenih proljeća : NK Rudar – Labin (Labin: Labinska komuna, 1986).8 U pomalo agitpropovskoj maniri toga vremena i zacijelo danas s ekološkoga motrišta diskutabilno, Črnja dijalektal-no deklamira: „Dimite, / dimite, / dimite, / makine naše / dimite. / Tučite, / meljite, drobite, / dižite, / fabrike naše / dišite. (…) / Rekla je Raša težakon. / Tinjanci, / Hrboki, / Punterci, / Kršanci, / – srce Raše je reklo: / znajte, / karbuna, / karbuna / i srca / Materi Zemlji / dajte“. Vidi: Zvane Črnja, Raša će dati srce : poema (Rijeka: Izdanje Oblasnog odbora jedinstvenih sindikata R.N.J. za Istru i Rijeku, 1950), 3 i 5.9 Darja Mahečić Radović, „Raša – grad-spomenik moderne arhitekture – Gustva Pulitzer-Finalija“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 24 (2000), 113-126; Krešimir Rogina, „Raša je naša : o potrebi i naporima inkorporiranja vrijednih djela talijanskoga racionalizma u hrvatski kulturni prostor“, Kultura : art magazin 72-73 (2002), 122-123.10 Antonio Rubbi, ur., „Pulitzer Finali, Gustavo“, Arhitekti modernog pokreta u Istri : biografska građa (Pula: Društvo arhitekata Istre, 1997), 21; Berislav Valušek, Gustavo Pulitzer Finali : Raša – Arsia, (Rovinj: HABITAT d.o.o., 2000); Darja Mahečić Radović, „Gustavo Pulitzer Finali : Raša ali kako zelena je bila moja dolina“, Oris : revija za arhitekturo in kulturo IV (2002) 18, 29-47.

Slika 1. Šire područje Raškog i Karpanskog kanala.

Slika 2. Naselje Raša – nacrt.

102 103

Na temelju sagledavanja rezultata historiografske i ine literature o rudarstvu na Labinšćini i kritičkoga vrednovanja arhivskih vrela pohranjenih u Državnome arhi-vu u Pazinu u ovome radu ćemo se osvrnuti na okolnosti i razloge izgradnje rudar-skoga naselja Raša.11 Naime, u literaturi se sagledava to naselje kao primjer fašističke režimske arhitekture u Istri. Iako je neosporno da taj građevinski kompleks po stilu izgradnje iskazuje značajke fašističke arhitekture, nije ga izgradio režim, nego po-duzeće koje se bavilo vađenjem ugljena u istarskim ugljenokopima i plasmanom istoga na tržište, pa držimo da i navedeno naselje samo pokazuje važnost te grane gospodarstva, važnost ugljena kao energenta i potrebu za smještajem nedomicilne radne snage, koja je bila prijeko potrebna za održavanje i povećavanje godišnje proizvodnje ugljena, koja je neposredno prije Drugoga svjetskog rata dosegla svoj vrhunac i premašila 1.000.000 tona ugljena godišnje. U tome smjeru će se kretati i naše istraživanje i vjerujemo da ćemo na temelju izvorne građe dokazati navedenu hipotezu.

okolnosti izgradnje rudarskoga naselja arsia / raša

Labinšćina – smještena u jugoistočnoj Istri između južnih padina Učke, rijeke Raše i mora – poznata je po ležištima kamenoga ugljena. Sustavna eksploatacija ugljena organizirana je tek u 19. stoljeću, kada se i na području Habsburške Monarhije – sa sve širom primjenom parnog stroja (od industrije, do željeznice i mornarice) – for-miralo tržište za taj energent.12 Iako su se mletačke vlasti zanimale za tu rudu od 50-ih godina 18. stoljeća, nije organizirano njezino sustavnije kopanje.13 Usprkos tome, kameni ugljen s Labinšćine imao je vrlo važnu ulogu i tijekom ranijih stoljeća, jer se bliže površini pojavljivao kao „rusi“ ugljen (), a njegova površinska inačica (u smo-

11 HR-DAPA-55 Prefektura Istre u Puli.12 Godine 1801. četrdesetak radnika iskopalo je 560 tona, dok je od 1819. do 1829. izvađeno ukupno 10.833 tone ugljena. Godine 1830. trgovačke kuće M. A. Rotshild, Gayműller, Stametz, Neuwak, Wartheimstein i druge zainteresirale su se za iskorištavanje kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri, te je 1835. njihova tvrtka „Jadranski rudnici kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri“ (Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien) dobila pravo iskorištavanja te rude na 30 godina. Od 1850. do 1860. to je Društvo iskopalo na Labinšćini više od 100.000 tona ugljena, a 1881. Rotshildi su prodali dionice „Trbovljanskom rudokopnom društvu“ (Trifailer Kohlenwerks-Gesellschaft), koje je sa 750 radnika u rudnicima Krapan, Vinež i Štrmac iskopalo 67.223 tone ugljena godišnje. Vidi: Marino Fonović, Zadnja smjena : svjedočanstvo o posljednjem hrvatskom rudniku (Rijeka: Grafika Zambelli, 2000), 10-11; Marijan Milevoj, Kartolini z Labinšćini (Labin: Naklada Matthias, 1997), 5-6; Tullio Vorano, Istarski ugljeno-kopi : četiri stoljeća rudarenja u Istri, (Labin: Istarski ugljenokopi, 1997), 18-19 i 29-39. 13 Tek 1754. godine Poglavarstvo za rudnike iz Venecije se počelo raspitivati kod podestata Labina glede točne lokacije rudnika, raspoložive zalihe rude, troškova prijevoza do Venecije, te mu je naložilo da dostavi 1000 libara (približno 477 kilograma) ugljena za daljnje proučavanje. Iz podestatova pisma iz 1756. doznajemo da se raspitao za kvalitetu ugljena kod engleskih radnika u šećerani u Rijeci, a ta je tvornica od 1785. postala prvi stalni kupac toga ugljena. Vidi: Tullio Vorano, Istarski ugljenokopi : četiri stoljeća rudarenja u Istri, (Labin: Istarski ugljenokopi, 1997), 17-18.

Slika 3. Veduta glavnog trga.

Slika 4. Veduta glavnog trga.

104 105

lastome obliku uslijed dugotrajne izloženosti padalinama i drugim atmosferskim utjecajima), tj. „smola“ (tal. pece) koristila za impregnaciju i sprečavanje prodora vode u galije i druge drvene brodove.14

Kroz 20. stoljeće rudnici kamenoga ugljena na Labinšćini dosegli su maksimum proizvodnje, a krajem istoga stoljeća su ukinuti kao zadnji rudnici na području Republike Hrvatske.15 U takvim burnim okolnostima s velikim iznenadnim lomo-vima, ali i uz stalno probijanje rekorda u godišnjoj proizvodnji ugljena, ubrzo po sanaciji rudarskoga poduzeća od strane države i banaka, a u ozračju priprema za rat i ekonomskih sankcija nametnutih od Lige naroda Italiji glede napada na Etiopiju (od 18. studenoga 1935. do 4. srpnja 1936.) i povećanih potreba na talijanskome tržištu za tim energentom i to iz unutarnjih izvora, ministar javnih radova, Tršćanin Giuseppe Coboli Gigli, odobrio je zajam „Talijanskome ugljenokopnom poduzeću“ u iznosu od 5.000.000 lira za izgradnju radničkoga naselja Raša.16

14 „Smola“ ili „crna smola“, odnosno „brodska smola“ (tal. pece, pegola nera ili pece navale) rabila se za impregniranje drvenih čamaca i brodova, dok je prva koncesija za rudarenje na Labinšćini izdata od mletačkoga Vijeća desetorice izvjesnom Filippu Veranziju 1626. godine. Vidi: Marino Fonović, Zadnja smjena : svjedočanstvo o posljednjem hrvatskom rudniku (Rijeka: Grafika Zambelli, 2000), 9; Tullio Vorano, Istarski ugljenokopi : četiri stoljeća rudarenja u Istri, (Labin: Istarski ugljenokopi, 1997), 16.15 Uoči Prvoga svjetskog rata godišnja proizvodnja ugljena je dosegla iznos od 130.000 tona, a usprkos brojnim poteškoćama za vrijeme rata je zadržana na oko 100.000 tona (1918. palo na 79.500 tona). Godine 1919. osnovano je „Dioničko društvo raških ugljenokopa“ (tal. Società carbonifera „Arsa“). Početkom ožujka 1921. započeo je štrajk radnika, koji je nasilno ugušen (prozvan je „Labinska republika“), a čije su se posljedice odrazile na proizvodnju kroz punih pet mjeseci. Na prijelazu iz 1923. u 1924. uprava je zatvorila rudnike na više od tri mjeseca zbog zaliha i nemogućnosti plasmana ugljena na tržište. Godine 1925. „Arsa“ proizvodi 2% talijanskih potreba za kamenim ugljenom, a 1939. s godišnjom proizvodnjom od 1.000.000 tona doseže do 10% talijanskih potreba (apsolutni rekord postignut je 1942. kada je s 10.470 radnika iskopan 1.158.000 tona ugljena). Nakon financijskoga kraha krajem 20-ih godina, banke i država 1935. saniraju „Arsu“ osnivanjem „Talijanskoga ugljenarskog poduzeća“ (Azienda carboni italiani), koja je i podigla zajam za izgradnju radničkoga naselja Raša. Iako se već ranih 70-ih godina pomišljalo o zatvaranju tih rudnika, energetska kriza u drugoj polovici toga desetljeća utjecala je na njihov nastavak rada, ali od druge polovice 80-ih godina poslovanje zapada u krizu i konačno 1998. godine su zatvoreni. Vidi: Marino Fonović, Zadnja smjena : svjedočanstvo o posljednjem hrvatskom rudniku (Rijeka: Grafika Zambelli, 2000), 12-14; Tullio Vorano, Istarski ugljenokopi : četiri stoljeća rudarenja u Istri, (Labin: Istarski ugljenokopi, 1997), 43-44, 82-85, 87-96 i 98-103. 16 Giuseppe Coboli Gigli (Trst, 1892. – Malnate, 1987.) ministar javnih radova u Mussolinijevoj vladi od 5. rujna 1935. do 31. listopada 1939. Od 1919. i osnutka „Arse“ na čelu tvrtke nalazio se bankar i poduzetnik Guido Segre (Torino, 1881. – Rim, 1945.), a kada je 1935. osnovana nova tvrtka Azienda carboni italiani, te su u istu integrirani i sardinijski rudnici lignita, a time je povećana i uloga državnog kapitala, pa se tvrtka postupno pretvarala u državno poduzeće, premješteno je i njezino sjedište iz Trsta u Rim. Segre je ostao na njezinom čelu (do 1938. i uvođenja rasnih zakona) i bilo mu je to svojevrsno priznanje za uspješno rukovođenje. Iako mu je supruga bila Austrijanka, te su vjenčani po katoličkome obredu i bili su prijatelji s biskupom Tršćansko-koparske biskupije Luigije Fogarom, kojega je i javno branio tijekom prve polovice 30-ih godina, kada se ovaj sukobio s režimom glede hrvatskoga i slovenskog jezika, čini se da mu upravo to tršćanski prorežimski krugovi nisu oprostili i po donošenju rasnih zakona nisu podržali njegovo rehabilitiranje, usprkos navedenih činjenicama koje su mu išle u prilog. Vidi: Marijan Milevoj, Raša moje mladosti : Raša sa starih razglednica (Labin: Mathias Flacius, 2007), 24-25; Tullio Vorano, Istarski ugljenokopi : četiri stoljeća rudarenja u Istri, (Labin: Istarski ugljenokopi, 1997), 95.

Prostorno gledano, rudarsko naselje, koje je u vrijeme izgradnje prozvano Liburnia, ali doskora je prevladao naziv Arsia, odnosno Raša, nastalo je na doskora močvarnome i malaričnome području (negdašnjeg Krapanskoga jezera, odnosno doline, smještene između Labina na sjeveroistoku i Raškoga kanala na jugozapa-du, odnosno nedaleko luke Bršica), koje je meliorirano pod vodstvom jednoga Labinjana, baruna Giuseppea Lazzarinija između 1928. i 1934. godine.17

tijek izgradnje stambene infrastrukture

U studenome 1935. godine, dok je Italija bila izolirana od međunarodne zajednice i osjećala prijeku potrebu za energetskom neovisnošću u odnosu na međunarodno tržište i nužnost aktiviranja svih raspoloživih unutarnjih resursa (uključujući i mak-simalnu eksploataciju domaćih rudnika ugljena), ministar javnih radova odobrava namjenski zajam za izgradnju radničkoga naselja s pratećom infrastrukturom u Raši, pored novog okna rudnika, a uz godišnju kamatu od 3%. Tome je naselju režim namjeravao nadjenuti naziv Liburnia, a čini se da je intervenirao ugledni istarski povjesničar Camillo De Franceschi i podastro Mussoliniju povijesne argumente o neprikladnosti takvog naziva, pa je nazvano Arsia, tj. Raša.18 Vrela ne kazuju tko se i s kojim argumentima angažirao glede promijene naziva, ali iz njih doznajemo kada je i tko to odlučio: između 10. i 20. listopada 1936. i to Mussolini osobno, a to je priopćavao šef kabineta ministra u Ministarstvu unutarnjih poslova pokrajin-skome poglavaru Istre u Pulu.19 Projekt je povjeren tršćanskome arhitektu Gustavu

17 Dario Alberi, Istria : storia, arte, cultura, (Trieste: LINT; 1997), 1744-1748; Tullio Vorano, Istarski ugljenokopi : četiri stoljeća rudarenja u Istri, (Labin: Istarski ugljenokopi, 1997), 94.18 Marijan Milevoj, Raša moje mladosti : Raša sa starih razglednica (Labin: Mathias Flacius, 2007), 26-27; Darja Mahečić Radović, „Raša – grad-spomenik moderne arhitekture – Gustva Pulitzer-Finalija“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 24 (2000), 117; Tullio Vorano, Istarski ugljenokopi : četiri stoljeća rudarenja u Istri, (Labin: Istarski ugljenokopi, 1997), 96.19 U dopisu ur. br. 3001.V.10, kojega je napisao u Rimu, 10. listopada 1936. šef kabineta u kabinetu ministra pri Ministarstvu unutarnjih poslova pokrajinskome poglavaru Istre u Pulu stoji: „Oggetto: Villaggio operaio zona carbonif-eradell'Arsa: denominazione / È stata superiormente prospettata la oportunità che al costruendo villaggio operaio della zona carbonifera dell’Arsa non sia dato il nome di ‘Liburnia’, antica denominazione della parte settentrionale dell’Illiria, e non attinente, pertanto, ad una zona, come quella dell’Arsa, compresa nella regione istriana, già facente parte della ‘X Regio italica’ di Augusto. / In considerazione di quanto sopra, e dato che nemmeno la nuova denominazione ‘Arsia’, che era stata segnalata, ha riportato la superiore approvazione, si prega la E. V. di riprendere in esame la questione e di suggerire, per il villaggio in parola, un altro nome, sempre rispondente alla locale tradizione storico-geografica ed al sentimento della popolazione.“ Dopis ne označava pobliže ni predlagatelja „Arsie“, niti više rangiranoga pojedinca ili tijelo nadležnoga za razma-tranje pitanja naziva, a nismo pronašli ni eventualni odgovor s novim prijedlogom pokrajinskoga poglavara. nego je isti pošiljalac pod istim ur. br. poslao na navedenu adresu i drugi dopis dana 20. listopada 1936.: „Oggetto: 'Arsia' – Denominazione nuova villaggio operaio / A seguito della ministeriale 10. corr., n. 3001.V.10, si partecipa alla E. V., per opportuna norma, che S. E. il Capo del Governo ha approvato la proposta di dare la denominazione di 'Arsia', in luogo di 'Liburnia', al nuovo villaggio operaio della zona carbonifera dell'Arsa.“ Vidi: Državni arhiv u Pazinu (dalje: HR-DAPA), arhivski fond: 55 – Prefektura Istre u Puli, kutija (dalje: k.) 273.

106 107

Pulitzeru Finaliju, koji je isplanirao izgradnju stotinjak objekata javne i stambene namjene s kapacitetom od 4.000 stanovnika.20

Radovi za izgradnju rudarskoga naselja započeli su u travnju 1936., izvodili su ih radnici iz Bergama, a 7. kolovoza iste godine gradilište je posjetio i Mussolini. Nakon godinu dana od početka radova počeli su se useljavati prvi radnici.21 U nazočnosti mnoštva dužnosnika i uglednika, među kojima i vojvoda od Spoleta, riječki dan-nuncijevac Giovanni Host Venturi, u to vrijeme državni podtajnik u Ministarstvu komunikacija, svečano je otvorio naselje je 4. studenog 1937. godine.22 Sam dolazak na svečanost otvorenja obuhvaćao je posjet visoke državne delegacije čitavoj Istri.23 Dana 27. listopada 1937. godine to je naselje proglašeno i općinom. Dakako, Općina

20 Gustavo Pulitzer Finali (Trst, 1887. - Genova, 1967.), arhitekt, urbanist i dizajner, između dvaju svjetskih ratova pro-slavio se kao arhitekt brodskih interjera. Po porijeklu mađarski Židov, sin bečke operne pjevačice i mađarskoga trgovca drvom, u obitelji govorio njemački, diplomirao arhitekturu 1911. u Műnhenu, do Prvog svjetskog rata studijski putovao po Europi, radio u Brazilu (za vrijeme Prvog svjetskog rata da bi izbjegao mobilizaciju) i između dvaju svjetskih ratova kratko u Londonu. Projektirao rudarska naselja Raša u Istri i (u suradnji s Ignazijom Guidijem i Cesareom Valleom) Carbonia na Sardiniji. Od 1939. do 1947. živi i radi u SAD-u, nakon čega seli u Genovu i opet se prvenstveno bavi dizajniranjem unutrašnjosti brodova. Vidi: Antonio Rubbi, ur., Arhitekti modernog pokreta u Istri : biografska građa (Pula: Društvo arhitekata Istre, 1997), 21; Marijan Milevoj, Raša moje mladosti : Raša sa starih razglednica (Labin: Mathias Flacius, 2007), 25-26; Berislav Valušek, Gustavo Pulitzer Finali : Raša – Arsia, (Rovinj: HABITAT d.o.o., 2000), 5-6 i 17; Krešimir Rogina, „Raša je naša : o potrebi i naporima inkorporiranja vrijednih djela talijanskoga racionalizma u hrvatski kulturni prostor“, Kultura : art magazin 72-73 (2002), 123. 21 Režim i državna promičba govorili su o izgradnji ukupno dvanaest gradova. Od triju rudarskih naselja, Raša je prva, a neposredno poslije sagrađena je Carbonia, dok je Pozzo Littorio, odnosno Podlabin sagrađen između 1940. i 1942. godine. Vidi: Darja Mahečić Radović, „Gustavo Pulitzer Finali : Raša ali kako zelena je bila moja dolina“, Oris : revija za arhitekturo in kulturo IV (2002) 18, 33; Darja Mahečić Radović, „Raša – grad-spomenik moderne arhitekture – Gustva Pulitzer-Finalija“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 24 (2000), 119.22 Aimone di Savoia-Aosta, vojvoda od Spoleta (Torino, 1900. – Buenos Aires, 1948.), u to vrijeme u činu kontradmira-la zapovjednik baze u Puli, a 1941. s imenom Tomislav II. određen za kralja Nezavisne Države Hrvatske, iako nije nikada ustoličen. Giovanni Host Venturi (Rijeka, 1892. – Buenos Aires, 1980.), iredentist, rođen kao Host-Ivessich, ali kao talijanski dobrovoljac u Prvome svjetskom ratu uzeo je prezime Venturi (uzimanje drugog prezimena bila je uobičajena praksa kod dobrovoljaca-iredentista da bi u slučaju zarobljavanja izbjegli direktno strijeljanje i neugodnosti ostatku obitelji), 1919. u Rijeci osnovao tzv. Riječku legiju (Legione fiumana), te je pozvao Gabrielea D'Annunzija na preuzimanje vodstva u gradu, pristalica fašizma, pobornik odnarođivanja Hrvata i Slovenaca Julijske Venecije, a od mnogobrojnih dužnosti ističemo onu ministra komunikacija od 1939. do 1943. Vidi: Tullio Vorano, Istarski ugljenokopi : četiri stoljeća rudarenja u Istri, (Labin: Istarski ugljenokopi, 1997), 97.23 Program je predviđao polazak s automobilima iz Trsta 4. studenog 1937. u 7,00 h, u 9,30 h dolazak u Pulu, te otvorenja niza objekata (između ostalih: preuređene rive i parkova, civilne zračne luke, odmaralište i kupalište na Stoji, natkrivene tržnice i autobusnog kolodvora), u 11,00 h polazak za Rašu, u 12,00 h dolazak u Rašu, te inauguracija Općine i otvorenje vodovoda, u 13,30 h ručak, u 15,30 h dodjela nagrada radnicima, otvorenje novog ugljenokopa, razgledavanje melioracijskih radova, te konačno u 17,30 h polazak s automobilima za Trst. Vidi: HR-DAPA, 55 – Prefektura Istre u Puli, k. 307.

Slika 5. Ulica s radničkim kućama.

Slika 6. Ulica s radničkim kućama.

108 109

Labin se odupirala oduzimanju dijela njezina teritorija.24 Međutim glede same izgradnje naselja, iako je režimska promičba govorila o završetku naselja u 547 dana, gradilo se još i 1938. kada je u tu svrhu bilo zaposleno 500 radnika.25

U stvari, središnju poziciju zauzima trg s crkvom sv. Barbare u obliku rudarskoga vagoneta okrenutog naopako, zvonik nalik na rudarsku lampu, župni stan, a tu su smještene i druge javne i reprezentativne, kao i nogometno igralište (i nogomet-ni klub koji je kratko vrijeme bio u Trećoj talijanskoj ligi). Na sjeveroistok, prema Labinu, smješten je manji elitniji dio naselja, tj. onaj sa smještajem za upravljajući ka-dar rudnika (villette), kojemu je osiguran bolji smještaj, dok su zapadno od glavnoga trga smještene kuće za obitelji rudara, svaka od kojih obuhvaća po četiri dvosobna stana, kao hoteli za radnike samce s četverokrevetnim sobama.26 Kuće su imale toplu vodu i grijanje preko toplane, a svi su objekti opremljeni i s namještajem, posebno dizajniranim za tu namjenu. Sagrađena je i telefonska centrala sa 130 priključaka, vodovod, javna rasvjeta, hotel za službenike s 22 sobe i hotel za radnike 152 kreveta (u četverokrevetnim sobama), toplana, ambulanta, pošta, škola, vrtić, bazen i drugi javni uredi, 22.000 metara četvornih ulica i cesta, uredili potok, prilaze itd.27 Dakako, čini se da je čitav kompleks bio namijenjen za radnike i njihove obitelji iz drugih krajeva zemlje, dok radnici iz Labina i njihove obitelji nisu bili predviđeni za zbrin-javanje u tome naselju.28

Što se pak tiče stila izgradnje Raše, predstavljala bi simplifikaciju tvrdnja da se radi o kompleksu izgrađenom u fašističkome stilu (Stile Littorio), koji je bio „državni“ graditeljski stil tijekom 30-ih godina 20. stoljeća, i koji se ocrtava prvenstveno na

24 Primjerice u pismu Općine Labin Ministarstvu unutarnjih poslova od 20. siječnja 1937. godine na četiri stranice se iznose zasluge Općine Labin u obrani talijanstva toga područja i zaključuje se da bi odvajanje dijela teritorija moglo negativno utjecati u tome smislu, a Ministarstvo se raspitalo za mišjenje kod pokrajinskoga poglavara Istre u Puli. Još prije i još eksplicitnije se izjasnilo Upravno vijeće Radničkoga pripomoćnog društva iz Labina (Società operaia di mutuo soccorso - Albona), koje je 26. listopada 1936. uputilo pismo predsjedniku Vlade Mussoliniju izražavajući stav protivan cijepanju teritorija Općine Labin. Vidi: HR-DAPA, 55 – Prefektura Istre u Puli, k. 307.25 Marijan Milevoj, Raša moje mladosti : Raša sa starih razglednica (Labin: Mathias Flacius, 2007) 29; Darja Mahečić Radović, „Raša – grad-spomenik moderne arhitekture – Gustva Pulitzer-Finalija“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 24 (2000), 113; Tullio Vorano, Istarski ugljenokopi : četiri stoljeća rudarenja u Istri, (Labin: Istarski ugljenokopi, 1997), 97.26 Marijan Milevoj, Raša moje mladosti : Raša sa starih razglednica (Labin: Mathias Flacius, 2007), 26-27.27 Darja Mahečić Radović, „Gustavo Pulitzer Finali : Raša ali kako zelena je bila moja dolina“, Oris : revija za arhitekturo in kulturo IV (2002) 18, 34; Krešimir Rogina, „Raša je naša : o potrebi i naporima inkorporiranja vrijednih djela talijansk-oga racionalizma u hrvatski kulturni prostor“, Kultura : art magazin 72-73 (2002), 123.28 Gradonačelnik Labina u pismu upućenome 13. travnja 1937. opunomoćeniku za poslove Raše pri Pokrajinskoj upravi piše da je dobio pritužbe od više radnika iz Labina glede odbijanja istih za smještaj u naselju u izgradnji, a da bi iste trebalo uzeti u obzir, kako zbog siromaštva, tako i zbog dugoga rudničkog staža. Vidi: HR-DAPA, 55 – Prefektura Istre u Puli, k. 307. Slika 7. Bokocrti i tlocrt radničke kuće.

110 111

javnim i sportskim objektima diljem Italije (sportski domovi Opere nazionale Balilla, Case del fascio, javne zgrade). Naime, za arhitektonska rješenja Pulitzera Finalija valja primijetiti da posjeduju neke elemente graditeljskih stilova onoga vremena (historicizma, secesije i moderne), ali isto tako i da se strogo ne drže niti jednoga od navedenih stilova. Što se pak Raše tiče, mogu se primijetiti i neka rješenja in Stile Littorio (npr. Opera nazionale Balilla), ali isto tako i neke arhitektonske elemente preuzete iz lokalne istarske tradicionalne arhitekture (baladuri na kućama, lučni otvori na trijemu crkvenoga kompleksa, koji podsjećaju na istarske gradske lože i na lopice seoskih crkava), a ne treba zanemariti ni karakteristične izvedbe, koje zbližuju naselje populaciji rudara, kojoj je ono namijenjeno (crkva u obliku izvrnutog vago-neta, s interjerom koji asocira na unutrašnjost rudnika i zvonikom koji podsjeća na rudarsku lampu).29

Svakako je karakterističan središnji trg u Raši, čije fotografije podsjećaju na ugođaj otuđenosti sa slika Giorgia de Chirica, najviše je inspirirao arhitekte i povjesničare umjetnosti, koji su pisali o Raši. Ističu da je to „mjesto koje spaja i povezuje dva podijeljena grada“ „praznini unutar volumena“, da se radi o „praznom trgu, dehumaniziranom (u smislu odsutnosti ljudi), o jednom okviru koji je kulisni“, da „je to prostor negativa, praznine u središtu volumena“ itd., na što se možemo nadovezati i konstatacijom o izvjesnom paralelizmu sa svijetom rada, i otuđenošću rada od čovjeka, koji je potrajao u razdoblju kada su istarski ugljenokopi bili na vrhuncu eksploatacije, tj. od Prvoga svjetskog rata do socijalističkoga vremena: od Ambindena (načina vješanja, odnosno kažnjavanja rudara za vrijeme Prvoga svjetskog rata), preko metode Bedeaux za utvrđivanje norme rada i koju su – čini se – nadzornici, odnosno uprava obilno zloupotrebljavali na štetu radnika (prema nekim pokazateljima u Raši je bila u primijeni od konca 20-ih godina), pa sve do udarništva, odnosno stahanovštine u jogoslavenskoj inačici (uz eksploataciju lika rudara Alije Sirotanovića).30

Zaključak

Sukladno gore navedenome, a temeljenom na postojećoj literaturi i na raščlambi arhivskih vrela, možemo zaključiti da je radničko naselje Arsia, odnosno Raša na-stalo prvenstveno kao potreba tamošnjih rudnika za povećanjem broja radnika, a u

29 Berislav Valušek, Gustavo Pulitzer Finali : Raša – Arsia, (Rovinj: HABITAT d.o.o., 2000), 6-11;30 Berislav Valušek, Gustavo Pulitzer Finali : Raša – Arsia, (Rovinj: HABITAT d.o.o., 2000), 8 i 13; Andrea Matošević, „Maksimalizacija proizvodnje i dehumanizacija rada : Ambinden, Bedeaux, stahanovizam (znanstveni) sistemi organi-zacije rada“, Raša : 28. veljače 1940. (Raša: Arsia Art, 2009), 17-29.

Slika 8. Unutrašnjost radničke kuće.

Slika 9. Soba za radnike.

112 113

svrhu povećanja proizvodnje ugljena, te budući da domicilne radne snage nije bilo dovoljno, trebalo je istu dopremiti iz drugih krajeva Italije. Dakako, u tu svrhu je sa-građeno i naselje Raša, ali karakteristično je da je ono (s toplom vodom i centralnim grijanjem preko toplane, kao i sa sportskim terenima, vrtićem, kinom, kazališnom dvoranom itd.) udovoljavalo vrlo visokim infrastrukturnim standardima u odnosu na onovremeno opće stanje. Dakle, Raša je nastala kao investicija rudnika, iako je poduzeće u to vrijeme poprimalo sve više značajke državnog poduzeća, a i totalitarni režim je bio sklon svojatanju svih zasluga i svega što se smatralo uspjehom. Što se pak tiče stila gradnje, proglasiti Rašu pukom realizacijom u fašističkom sti-lu (Stile Littorio), predstavljalo bi pojednostavljivanje stvarnosti. Naime, arhitekturu Raše rese značajke i tradicionalnoga lokalnog i mediteranskog graditeljstva (s ele-mentima preuzetim s loža ili lopica, kao i s „baladurima“ na kućama za stanovanje), neke značajke drugih europskih graditeljskih stilova iz toga vremena (secesije i mo-derne), ali i originalnim arhitektonskim rješenjima, karakterističnim za rudarski po-ziv (vidljivih na obliku crkve i zvonika). Isto tako, dolazi do izražaja i uža specijalnost arhitekta Gustava Pulitzera Finalija, koji je se proslavio kao dizajner unutrašnjosti brodova (kako civilnih, tako i ratnih, koji su se proizvodili u Trstu i Monfalconeu između dvaju svjetskih ratova). Zanimljivo je da se Pulitzer Finali – iako nije bio jedan od kreatora i vodećih arhitekata fašističkoga stila – na projektiranju Raše po prvi puta iskušao i u prostornome planiranju, a bio je angažiran i u početnim fazama planiranja Carbonije. Vjerojatno je na takav angažman utjecalo prijateljstvo s pred-sjednikom uprave tvrtke Azienda carboni italiani, Guidom Segreom, s kojim ga je povezivali i vjersko porijeklo i liberalni duh, nesklon režimskim diskriminacijama. Sve u svemu, Rašu možemo smatrati „nesumnjivo jedno od najznačajnijih ostva-renja moderne arhitekture koje danas imamo u Istri.“31 Tim podvigom Gustavo Pulitzer Finali – kako je napisao Krešimir Rogina – „hrvatskoj je arhitekturi poda-rio jednu od najizvornijih i najcjelovitijih sekvenci s kojom se tek trebamo istinski suočiti.“32

31 Darja Mahečić Radović, „Raša – grad-spomenik moderne arhitekture – Gustva Pulitzer-Finalija“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 24 (2000), 124.32 Krešimir Rogina, „Raša je naša : o potrebi i naporima inkorporiranja vrijednih djela talijanskoga racionalizma u hrvatski kulturni prostor“, Kultura : art magazin 72-73 (2002), 123.

lIteratUra

Arhivski izvori:1. Državni arhiv u Pazinu (DAPA), arhivski fond: 55 – Prefektura Istre u Puli.

Objavljeni izvori i literatura:1. Alberi, Dario. Istria : storia, arte, cultura. (Trieste: LINT, 1997)2. Bertoša, Miroslav i Matijašić, Robert, ur. Istarska enciklopedija. (Zagreb: Leksikografski

zavod Miroslav Krleža, 2005)3. Brajković, Vladislav i Bratulić, Vjekoslav, ur. Labinska Republika 1921. godine : zbor-

nik radova. (Rijeka: Sjeverojadranski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Rijeka, 1972)

4. Cuzzi, Giulio et al. Raša : 28. veljače 1940. (Raša: Arsia Art, 2009)5. Črnja, Zvane. Raša će dati srce : poema. (Rijeka: Izdanje Oblasnog odbora jedinstvenih

sindikata R.N.J. za Istru i Rijeku, 1950)6. Fonović, Marino. Zadnja smjena : svjedočanstvo o posljednjem hrvatskom rudniku.

(Rijeka: Grafika Zambelli, 2000)7. Milevoj, Marijan. Četrdeset zelenih proljeća : NK Rudar – Labin. (Labin: Labinska

komuna, 1986) 8. Milevoj, Marijan. Do socijalizma i natrag : labinska novinska kronika 1945-90. (Labin:

labinska komuna, 1991)9. Milevoj, Marijan. Kartolini z Labinšćini. (Labin: Naklada Matthias, 1997)10. Milevoj, Marijan. Raša moje mladosti : Raša sa starih razglednica. (Labin: Mathias

Flacius, 2007)11. Mahečić Radović, Darja. „Gustavo Pulitzer Finali : Raša ali kako zelena je bila moja

dolina“. Oris : revija za arhitekturo in kulturo IV (2002) 18, 29-4712. Mahečić Radović, Darja. „Raša – grad-spomenik moderne arhitekture – Gustva

Pulitzer-Finalija“. Radovi Instituta za povijest umjetnosti 24 (2000), 113-12613. Rogina, Krešimir. „Raša je naša : o potrebi i naporima inkorporiranja vrijednih djela

talijanskoga racionalizma u hrvatski kulturni prostor“. Kultura : art magazin 72-73 (2002), 122-123

14. Rubbi, Antonio, ur. Arhitekti modernog pokreta u Istri : biografska građa. (Pula: Društvo arhitekata Istre, 1997)

15. Stulli, Bernard. Istarsko okružje 1825.-1860. (Pazin-Rijeka: Historijski arhiv Pazin – Historijski arhiv Rijeka, 1984)

16. Uzelac, Ilija. Ugljenokopi Raša : rudnici našega crnog zlata. (Zagreb: Društvo novinara NR Hrvatske, 1950)

114 115

17. Valušek, Berislav. Gustavo Pulitzer Finali : Raša – Arsia. (Rovinj: HABITAT d.o.o., 2000)

18. Vorano, Tullio. Istarski ugljenokopi : četiri stoljeća rudarenja u Istri. (Labin: Istarski ugljenokopi, 1997)

Construction of the miners’ Settlement of raša (1936/37)

Keywords: Raša, coal mines, labour, stone coal, Gustavo Pulitzer Finali

Although historiography (as part of the local history of the Labin region and the lo-cal coal mines) and scholarly literature from other disciplines (primarily the history of architecture) have addressed different aspects of the construction of the workers’ mining settlement in Raša, this paper focuses on the reasons, circumstances, and process of infrastructure construction in the settlement of Arsia / Raša, based both on a critical evaluation of the present research and a study of archival sources. It has been observed that Raša – built within 547 days from April 1936 to November 1937 – was not primarily a project of the fascist regime, intended to serve its glorifi-cation, but was constructed by the administration of the coal mine due to the need for new workers, in the context of increasing the production of coal for industrial and transportation purposes (railways, as well as military and civilian navy) at the time when approximately 1,000,000 tons or 10% of the Italian needs for this source of energy were pumped from the Raška Basin. The construction of the settlement was preceded by extensive land reclamation works in the area.

planSko naSelje lIčkI oSIk: SoCIjalIStIčka StvarnoSt žIvljenja IZmeđU dokolICe

I rada U vojnom podUZećU

Ivan Brlić33

Sažetak Ovaj rad progovara o nastanku, postojanju i sudbini jednog planskog sistemskog grada u pasivnom kraju tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije, u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Autor kritički objašnjava razloge nastanka, odnosno izgradnje su-vremenog naselja na području Ličkog Osika u Srednjoj Lici; prati se paralelni razvoj grada koji je u cijelosti ovisio i dijelio istu sudbinu s tamošnjim vojnim industrijskim pogonom Marko Orešković, radi čije proizvodnje je grad i sagrađen. Gospodarski, društveni i kulturni usponi i padovi obilježili su polustoljetno postojanje ovog naselja, kojemu je time osigura-na neizvjesna sadašnjost i perspektivna budućnost. U radu su, zahvaljujući neobjavljenim arhivskim dokumentima iz toga razdoblja, zabilježeni razlozi, načini i postojanje ovakvog planskog vojnog poduzeća kao i pripadajućeg naselja koje je i danas simbol nerealnog i ne-shvaćenog projekta gospodarskog razvoja u ovom dijelu Hrvatske.

Ključne riječi: Lika, Lički Osik, socijalistička Jugoslavija, Marko Orešković, socijalističko društvo, vojna industrija.

Uvod

Jedno od najintenzivnijih razdoblja novije hrvatske povijesti svakako je vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata kada je područje Hrvatske dio nove države komu-nističkog sustava naziva Demokratska Federativna Jugoslavija (kasnije Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) i na kraju Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija(SFRJ)). Odmah je započeta obnova i snažni državni projekti u privredi, vojnoj industriji, poljoprivredi i sl. Na tom tragu petogodišnjeg razvoja nove drža-ve pod direktnom kontrolom Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ) započeta je i snažna obnova ratom istrošene i porušene Like. Jedan od najznačajnijih projekata na tom području svakako je izgradnja vojne industrije za potrebe osnaživanja velike vojne sile, Jugoslavenske armije (JA, od 1951. godine Jugoslavenske narodne armije

33 dr.sc. Ivan Brlić, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Gospić, Hrvatska

116 117

(JNA)).34 Takav jedan megalomanski i naglo izgrađujući projekt bilo je i stvaranje vojnog poduzeća Ivan Gošnjak, s pripadajućim naseljem koje će kasnije biti nazvano Lički Osik, iako će se on suštinski razlikovati od postojećeg mjesta Lički Osik. Kako bi se utvrdili činitelji urbanističkog identiteta, odnosno kako je došlo do samog pla-niranja i izgradnje naselja, u uvodnom dijelu potrebno se osloniti na sažeti prikaz urbanističko-arhitektonske geneze izgradnje te prepoznavanje činitelja identiteta. Za izradu ovog rada korištena je stručna i znanstvena literatura, gradivo stambenih zajednica Lički Osik, arhivska građa poduzeća Marko Orešković d.d. Lički Osik, koji su pohranjeni u Državnom arhivu u Gospiću, kao i dostupni prostorni planovi, sačuvane stare fotografije i ondašnji novinski članci.35 Izvorni i prvotni prostorni plan ovoga vojnog poduzeća nije do sada pronađen. No, s obzirom da je „investitor“ projekta bilo tadašnje Ministarstvo obrane odnosno Državni sekretarijat za poslove narodne obrane i kako je projekt bio od iznimne važnosti za daljnje jačanje postojeće pobjedničke vojne sile kao što je bila JA, velika je mogućnost da se ti materijali nalaze u Vojnom arhivu u Beogradu.

Gradnja naselja i poduzeća te ostvareni uspjesi (1949. – 1961.)

Novi Lički Osik planiran je i građen kao proizvod političkog programa socijalizma, koji je između ostalog obuhvaćao i urbanu reformu.36 Novi grad trebao je predstav-ljati ogledni primjer grada novoga društvenog uređenja sa svim funkcijama potreb-nima za svakodnevni život njegovih stanovnika, ali je prvenstveno trebao zadovoljiti potrebe i standarde za vojno industrijsko poduzeće Ivan Gošnjak. 37 Ipak, njegovo nastajanje nije bazirano isključivo na elementima ekonomske isplativosti, već i na postulatima modernističkog urbanog humanizma. U urbanističko-arhitekton-

34 Tvornica i naselje u Ličkom Osiku nisu jedini takav primjer u tadašnjoj Jugoslaviji. Čitav je niz takvih planiranih socrealističkih i industrijskih gradova bio izgrađen u vremenu nakon Drugoga svjetskog rata. Samo neki od vrlo sličnih primjera svakako su Novi Travnik u Bosni i Hercegovini, Titovo Velenje u Sloveniji i Kardeljevo (Ploče) u Hrvatskoj. 35 Najpotpuniju znanstvenu vidljivost o temi nastanka i razvoja naselja Lički Osik može se naći u radu Jasenke Kranjčević, Izidore Marković i Nikše Babića, „Lički Osik - Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe moderne kao razvojni potencijal turizma“, Sociologija i prostor 54 (2016), br. 205 (2): 108.36 Prema Zakonu o petogodišnjem planu razvitka narodne privrede FNRJ u godinama 1947. – 1951. tadašnja je NR Hrvatska među svoje ciljeve uvrstila i plansku izgradnju 15 milijuna m2 stambenih površina, unutar koje značajan dio otpada na radnička naselja. Daine Glavočić, Jasna Rotim Malvić i Srđan Škunca, Riječka radnička naselja, (Rijeka: Udruga „Pro torpedo“, 2017), 71.37 Poduzeće „Ivan Gošnjak“ osnovano je rješenjem vlade FNRJ pov. broj. 490 od 11.04.1950. godine. „Brojke našeg uspona“, MOL – list radne zajednice Marko Orešković Lički Osik (Lički Osik), prosinac 1964., br. 23, naslovnica. Naziv poduzeća dat je prema istaknutom pripadniku Komunističke partije. Ivan Gošnjak - general (Ogulin, 10. VI. 1909 – Beograd, 9. II. 1980). U Drugome svjetskom ratu bio je zapovjednik Glavnog Štaba Hrvatske. Poslije obnašao brojne dužnosti od kojih je najznačajnija ona saveznog sekretara obrane i to u vremenu kada je i došlo do izgradnje vojnog poduzeća. (http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=10 pogledano 1.12.2018.)

skom smislu radi se o kvalitetnom ostvarenju, s dosljedno provedenim prostornim standardima baziranima na poslijeratnom modernističkom i funkcionalističkom planiranju te estetici u arhitekturi.38 Ovom prilikom mora se jasno istaknuti kako je u identitetskom i okolišnom shvaćanju ovaj projekt bio najveće odstupanje od uobičajenog načina življenja i privređivanja do tada u, ratovima oslabljenoj, Lici. Bez obzira na modernistički pristup gradnji s nekim elementima i socrealizma, vrlo brzo se novo naselje Novi Lički Osik „stapalo“ s ličkim okolišem i stvaralo jednu ho-mogeniju zonu. Mnogo izgrađenih građevina poput glavnog hotela Velebit, velikog Društvenog doma, Osnovne škole, Dječjeg vrtića, Školskog centra, ali i uspješnog pošumljavanja sjeverozapadne i sjeverne strane naselja, ide u prilog činjenici kako se planiranje grada snažno podredilo čovjekovom življenju i potrebama na tom novom prostoru.39 Međutim, radi potrebe da se što prije krene u vojnu proizvodnju dogodili su se i neki vidljivi propusti pri samoj izgradnji naselja u vremenu od 1950. do 1955. godine. Stoga je Urbanistički institut NR Hrvatske napravio 1955. godine reprojekt kako bi naselje imalo smisleniji položaj s obzirom na okolinu.40 I nakon stvaranja novog projekta, opet su se pojavile određene manjkavosti. Na njih je upozoravao Boro Pavlović spominjući nekoliko značajnih propusta poput onoga da glavna cesta prema Tvornici prolazi kroz samo naselje uz Hotel, kako nedostaju zelene površine, i skladne manje gradnje kako bi sam izgled i dojam naselja bio više organske prirode, radije nego suhoparni geometrijski prikaz prostora. Ličkom Osiku se kao i nekim drugim planiranim radničkim naseljima dogodio sindrom građevinske agresivnosti, gdje je arhitektura bila samo tehnički servis, iako će se pokazati i određene manjka-vosti i kod same komunalne infrastrukture.41

Nekoliko je razloga zašto je prostor Ličkog Osika i Široke Kule izabran za izgradnju u povijesti najvećeg investicijskog vojnog projekta na području Like. Jedan je vezan uz odličnu stratešku lokaciju samog prostora – povoljniji klimatski i geografski uvjeti, željeznička povezanost, blizina najvećeg ličkog grada Gospića - ali i uz činjenicu kako je na ovome području živjelo gotovo isključivo katoličko, odnosno hrvatsko stanovništvo. Prema nekim mišljenjima odabir lokacije vjerojatno je bio upravljan i činjenicom da je smještena između Gospića i Perušića, gradića u kojem je pretežno živjelo hrvatsko stanovništvo koje je tijekom Drugoga svjetskog rata bilo sklono

38 Kranjčević, Marković i Babić, „Lički Osik“, 109. Projekt je izvodio Urbanistički institut NR Hrvatske pod vodstvom ing. arh. Branka Petrovića. 39 Bruno Zevi, Povijest moderne arhitekture, I, (Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2006), 587.40 Boro Pavlović, „Problem reprojekta naselja Lički Osik“, Lički kalendar (Zagreb), 1958., 24.41 Ivo Maroević, „Hrvatska arhitektura pedesetih“, Život umjetnosti 71/72 (2004), br. 4: 142.

118 119

Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), pa su tadašnji politički dužnosnici vidjeli pri-liku da se izgradnjom novog naselja omogući doseljavanje srpskog stanovništvo koje je podržavalo naslijeđe Narodno oslobodilačke borbe (NOB).Nakon što je 1950. godine izvršena prva eksproprijacija zemljišta na području kata-starskih općina Lički Osik i Široka Kula, uslijedila je prva izgradnja tvorničkih hala, kao i prvih stambenih jedinica za potrebe građevinskih radnika. Riječ je o površini od 30 000 m2 na kojem je tadašnje vojno poduzeće Ivan Gošnjak - od 1954. godine pod novim nazivom Radna organizacija „Marko Orešković“ Lika (skraćeno MOL)42 - izvršilo eksproprijaciju u iznosu od preko 20 milijuna dinara. Ukupno je 1950. i 1955. godine bilo isplaćeno 952 domaćinstava, iako njih 84 nije bilo zadovoljno na-činom i modalitetom isplate pa su bili uložili osobnu žalbu generalu Ivanu Gošnjaku, ali bez ikakvog pozitivnog ishoda. 43 Završetkom procesa eksproprijacije, započeta je izgradnja prvih tvorničkih baraka, dovoda električne energije, potrebne vodovodne infrastrukture i to sve u iznosu od 101 milijun dinara. Prvi direktor vojnog poduzeća bio je Mićo Kulaš, a samo podu-zeće je 1950. godine imalo jedanaest zaposlenih. Uz radnike u tvornici, u poduzeću je bilo i sezonski zaposleno pet zemljoradnika iz okolice. Sjedište poduzeća je u počet-ku bilo na željezničkoj postaji u Ličkom Osiku, a radi karaktera samog poduzeća za Dan tvornice izabran je 22. prosinac, odnosno Dan Jugoslavenske narodne armije.44 Jedan zanimljivi kulturni kuriozitet dogodio se upravo nakon izgradnje prvih tvor-ničkih hala. Naime, amatersko kazalište gospićke gimnazije nenadano je posjetilo prostor novog poduzeća i odlučilo na improviziranoj pozornici izvesti dramu „Za pravdu“ Jelene Lobode-Zrinski koja je tematski vezana uz narodnooslobodilačku borbu. U početku se radnici nisu obazirali na izvedbu, a potom su i sami, zbog

42 Odluka o promjeni naziva poduzeća nije pronađena u Službenim glasnicima NR Hrvatske i FNRJ Jugoslavije. Za pretpostaviti je kako je ovdje riječ o procesu decentralizacije iz 1953. i reorganizacije samog poslovanja poduzeća koje je tada isplanirano da ne bude samo vojni proizvodni pogon. Druga pretpostavka je vezana uz sam naziv poduzeća gdje je prihvaćeno novo ime iz NOB-a, lokalnog značaja. Marko Orešković je, naime, narodni heroj iz susjednog mjesta Široke Kule. Orešković, Marko (nadimak Krntija), hrvatski antifašistički borac (Široka Kula kraj Gospića, 3. IV. 1896. – Očijevo kraj Drvara, 20. X. 1941.). Kovinarski radnik, u Prvom svjetskom ratu ložač na austrougarskim ratnim brodovima, uhićen 1918. u Boki kotorskoj zbog antimilitarističkoga djelovanja. Od 1925. član KPJ, 1929. bio je uhićen i osuđen na petogodišnju zatvorsku kaznu u Srijemskoj Mitrovici i Lepoglavi. God. 1937–39. borac u internacionalnim brigadama u Španjolskome građanskom ratu. Po povratku 1939. postao je član Centralnog komiteta KPH, a 1940. član Centralnog komiteta KPJ, ali je uskoro potom bio interniran u koncentracijski logor Lepoglava. Nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata bio je organizator antifašističkog pokreta u Lici; postavljen je za člana i političkog komesara Glavnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Ubijen od strane četnika. (http://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=45447 pogledano 1. 12. 2018.)43 HR - Državni arhiv u Gospiću (dalje: DAGS) - 112, Marko Orešković Lika d.d. Lički Osik (dalje: MOL), kut. 280. Eksproprijacija zemljišta Lički Osik i Široka Kula za potrebe izgradnje preduzeća vojne industrije Ivan Gošnjak.44 „Brojke našeg uspona“, MOL – list radne zajednice Marko Orešković (Lički Osik), prosinac 1964., br. 23, 3.

dramatičnosti radnje, sudjelovali u izvedbi. Tako je na jedan vrlo simboličan način odigran jedan ozbiljan kazališni komad uz asistenciju radnog kolektiva.45

Poduzeće je 1955. krenulo u proizvodnju s 250 radnika, da bi pet godina poslije u MOL-u bilo zaposleno 1060 radnika koji su imali prosječnu plaću od 23 000 dinara, što je bilo izdašno za tadašnje prilike.46 Sredinom 1980-ih godina u poduzeću je radi-lo čak 2100 radnika. Riječ je o najvećoj tvornici ikad sagrađenoj u Lici koja je prema čl. I. tvorničkog Statuta iz 1965. godine „samostalna, samoupravna, proizvodna rad-na organizacija koja, obavljajući svoju osnovnu privrednu djelatnost – proizvodnju steznih glava, standardnih i spacijalnih alata, grijaćih tijela i otkivaka – na temelju slobodnog i dobrovoljnog udruženja rada na društvenim sredstvima, razvija socija-lističke društveno-ekonomske odnose u proizvodnji i raspodjeli u Tvornici“.47 Niti dvadeset godina od početka rada nije se u suštini promjenio način i svrha proizvod-nje u tvornici Marko Orešković. Sada pod drugim nazivom, Osnovna organizacija udruženog rada Marko Orešković je imala osnovnu i sporednu djelatnost. U osnovnu djelatnost bila je uključena „proizvodnja steznih glava sa ručnim stezanjem, meha-ničkim stezanjem i specijalnih steznih glava, zatim hidrauličnih stezača i pogonskih agregata, promjenjivih nosača noževa, standardnih elemenata za specijalne alate i strojeve, specijalnih alata i naprava, lijevanih, kovanih i prešanih proizvoda, radijato-ra s kompletnim priborom, čeličnih i aluminijskih konvektora i drugih grijaćih tijela, kombi kotlova, peći za domaćinstvo, uljnih, plinskih i ostalih aparata za domaćinstvo, metalne i nemetalne robe za široku potrošnju te strojeva i drugih usluga (tehnologija, konstrukcija, kovačke, prešarske...)“. U sporednu djelatnost uključena je proizvodnja dijelova i pribora za motorna vozila, prerada plastičnih masa, te prerada kaučuka.48 Većina radnika bila je raspoređena u operativni sektor odnosno na radnim mjestima za direktnu proizvodnju. Bitno je napomenuti kako je u sklopu poduzeća postojao zasebni odjel za proizvodnju i ispitivanje minsko eksplozivnih naprava. Poduzeće je uz generalnog direktora, Upravno i Radničko vijeće imalo i snažnu sindikalnu organizaciju, Organizaciju Saveza komunista i Organizaciju Saveza omladine čiji su predstavnici imali pravo sudjelovanja na radnim sastancima poduzeća, te su bili u

45 Autor članak navodi kako je to bila jedna prava narodna predstava u punom smislu te riječi. Prosječan komad, prosječni glumci, neobrazovana publika, ali je nešto postignuto što čini pravi smisao dramske umjetnosti. U blatu, prljavštini i improvizaciji postignutom je i jedinstvo pozornice i gledališta, jedinstvo jednostavno i priprosto, ali dragocje-no. Radnici su dobar dio predstave živjeli s djelom, oni su istovremeno bili i akteri i gledatelji i suci i kritičari. J. Derossi „Kultura u baraci“, MOL, prosinac 1965., br. 23, 7. 46 HR-DAGS-112, MOL, kut. 19, Pregled radnih mjesta i presjek tarifnih stavaka za dan 30. 06. 1960.47 HR-DAGS-112, MOL, kut. 19, Statut Tvornice Marko Orešković Lički Osik, 21. 01. 1965., 5.48 HR-DGAS-MOL, Radna organizacija Marko Orešković, Metalna industrija Lički Osik, Statut OOUR tržišna proiz-vodnja – siječanj 1985.

120 121

mogućnosti predlagati određene smjernice prema poboljšavanju prava radnika, kao i efikasnijoj proizvodnji i samom poduzeću. Usporedno s izgradnjom poduzeća gradilo se i samo naselje, i to u početku uglavnom privremene barake za radnike koji su gradili, a zatim prve četiri stambene zgrade i hotel. Tako se je iduće 1951. godine uložilo 42 milijuna dinara dok je 1952. godine sagrađeno još četiri stambene zgrade i uloženo je u vodovod i kanalizaciju u duljini od 2 kilometra preko 76 milijuna dinara. U narednih pet godina izgrađeno je više od 150 stanova uključujući i tzv. Solitere, odnosno stanove od svega 48 m2 koji su iz-građeni ponajviše za mlađe neoženjene radnike koji su činili 70 % radnika poduzeća Marko Orešković.49

U naselju koje je od samog poduzeća udaljeno 500 metara, uz prve stambene jedinice započeta je i gradnja najreprezentativnijeg objekta u novome naselju, a to je svakako bio Hotel Velebit. Tada najmoderniji objekt u Lici imao je kapacitet od 280 ležaja, a bio je pod upravom zasebnog poduzeća istovjetnog naziva Velebit koji je imao svoje sjedište u Ličkom Osiku. Njegova konferencijska sala bila je mjesto gotovo svih važ-nijih političkih i gospodarskih događanja, osobito kada bi u njima sudjelovali ljudi izvan Like. Središnje mjesto društvenog života, posebice za mlađu generaciju, bio je hotelski restoran odnosno lokal.50 S porastom broja radnika u vojnom poduzeću javila se i nasušna potreba da se u naselju izgradi i jedan samački hotel, jer su radnici samci živjeli i u glavnome hotelu.51 Samački hotel izgrađen je 1965. godine te su se u njemu osim 122 ležaja nalazile i kvalitetno uređene prostorije za društveni i kulturni život, kao i sportske aktivnosti.52 Tako je samački hotel bio eklatantni primjer brige vlasti o radnicima koji su radili u vojnom poduzeću. Isto tako, Hotel Velebit odno-sno glavni hotel, imao je za 3000 stanovnika u naselju važnu ulogu u društvenom i kulturnom razvoju mjesta. Danas su ti značajni objekti prepušteni zubu vremena.Kako je krajem 1950-ih došlo do snažnijeg gospodarskog napretka poduzeća, odno-sno do povećanja broja zaposlenih u samom MOL-u kao i broja stalnih stanovnika u samome naselju, javila se potreba za izgradnjom ekonomije za proizvodnju voća i povrća za potrebe poduzeća i svih radnika i stanovnika naselja.53 Stoga je Narodni

49 „Brojke našeg uspona“, MOL, nasl.50 Oglasni dio Ličke novine, Ličke novine (Gospić), 1. 06. 1955., 1151 Glavni hotel u naselju Lički Osik nosio je ime Velebit, iako ga je stanovništvo jednostavno kolokvijalno zvalo hotel.52 M.H. „Samci uselili u svoj dom“, Ličke novine (Gospić), 15. 03. 1965., 4.53 U Ličkom Osiku (uključujući Stari Lički Osik i novoizgrađeno Naselje) živjelo je 1971. godine gotovo 3300 sta-novnika iz raznih krajeva Like i Jugoslavije. U samom Naselju Lički Osik veliku većinu činilo je stanovništvo srpske nacionalnosti, s obzirom da je u Starom Ličkom Osiku živjelo tisuću stanovnika hrvatske nacionalnosti. Vidi prilog_2 ovome radu.

odbor kotara Gospić 1960. godine donio odluku o izgradnji uzgojnog vrta i pri-padajućeg skladišta. Taj je projekt ekonomije iznosio više od 10 milijuna dinara, a investitor je bilo samo poduzeće. Naime, za potrebe prehrane ljudi u novom ličkom naselju trebalo je izdvajati više od 3 milijuna dinara godišnje. Odmah se krenulo sa realizacijom ovoga projekta i to na prostoru južno od zdravstvene stanice.54 Važnu ulogu u prehrani imao je i mali pogon za proizvodnju pekarskih proizvoda, koji je izgrađen za potrebe radnika kao i za stalne stanovnike. Osim pekare i društvenog vrta, u naselju je postojao mliječni restoran, nekoliko prodavaonica obuće i odjeće, kao i velika trgovina živežnih namirnica. Do 1960. godine izgrađen je najveći dio naselja pa je trebalo i dati nazive ulicama koje su nastale prilikom planiranja naselja; središnji trg dobio je naziv Trg bratstva i jedinstva, a poprečne ulice dobile su naziv prema narodnim junacima Stanku Opsenici i Borisu Kidriču, susjednom pravoslavnom mjestu Ljubovu, selu nastanje-nom pravoslavnim stanovništvom kao i prema najvećem znanstveniku s jugosloven-skog područja, porijeklom Ličaninu, Nikoli Tesli. Središnji trg krasio je, naravno, spomenik Marku Oreškoviću. 55

razdoblje lagodnog života „bratstva i jedinstva“, ali i postupne privredne stagnacije (1962. - 1990.)

Već sredinom 1960-ih godina započela je i industrijska kriza u poduzeću čiji su učin-ci bili vidljivi i u životu odnosno potrošnji i troškovima življenja samog stanovništva u naselju. Deset godina od početka rada poduzeća nije se uspjelo pratiti pozitivno financijsko poslovanje. Poduzeće je zapravo radilo na svega pola kapaciteta i bilo je ponajviše orijentirano na grijaće aparate, odnosno radijatore. Tako je svega jedan proizvod iz programa proizvodnje realiziran, što je imalo za posljedicu odlazak stručnjaka iz tvornice, a vodstvo je poduzeća nastojalo novim ekonomski racional-nijim programima povećati proizvodnju. Zapravo se u 1960-im godinama nastavila slaba, gotovo nikakva, financijska potpora lokalnih vlasti pa je tako MOL uglavnom sve kapitalne projekte koji su se zapravo odnosili i na razvoj naselja financirao iz vlastitih sredstava. Poduzeće je tek 1962. godine pomoglo lokalnim vlastima u rje-šavanju nagomilanih komunalnih obaveza koje je imalo prema naselju i okolnim mjestima. Više od 10 milijuna dinara godišnje poduzeće je davalo za vodnu naknadu kao i za uličnu rasvjetu, a vrlo često je moralo crpiti i više energije za potrebe rada

54 HR-DAGS-112, MOL, kut. 72, (1955. – 1960.), Izgradnja ekonomije u naselju Lički Osik, br. 10-27.55 S. Kljajić, „U naselju Lički Osik određeni nazivi ulica i trga“, Ličke novine (Gospić), 1.08.1957., 3.

122 123

tvornice. Nova uprava, na čelu s direktorom Miloradom Miščevićem, nastojala je racionalizirati pogon i proizvodnju.56 Uprava poduzeća se od 1964. usmjerila na pro-izvodnju radijatora od čeličnog lima. Od samih početaka proizvodnje pojavljivali su se temeljni problemi poput nedovoljno jake električne mreže kao i nedostatka lime-ne građe. Značajan problem bilo je i zapošljavanje radnika bez odgovarajuće stručne spreme i znanja.57 Nisu se vodile planirane projekcije o potrebi školovanih ljudi na ličkom prostoru, a zabilježena su i česta odstupanja od planiranih programa rada. Zato su često i sami direktori poduzeća bili upozoravani kako je potrebno izvršiti preraspodjelu i racionalizaciju poslovanja. Prve racionalizacije započete su još 1959. godine, kada je na tome inzistirao direktor Nebojša Trkulja. O tom ključnom pro-blemu za razvoj cijele Like govorilo se na jednom od nekoliko posjeta predsjednika Sabora NR Hrvatske, Jakova Blaževića i Dragutina Haramije, predsjednika Izvršnog vijeća NR Hrvatske tvornici Marko Orešković.58

O svim nagomilanim problemima s kojima se industrijsko poduzeće MOL susretalo početkom 1970-ih godina pisao je i na brojnim sastancima radnog kolektiva govorio ondašnji direktor Vajo Skendžić.59 Prema njemu, nije bilo dobro što se poduzeće nije financijski potpomagalo od strane lokalne zajednice, iako je MOL bio savezni projekt s namjerom da se tamo razvija vojna industrija. Isto tako, Skendžić je tvrdio kako nije bilo ni sinkronizirane odluke u samoj Lici o stanju u MOL-u te je stoga bilo i loše projektno planiranje te povezivanje s ostalim republičkim institucijama i organizacijama. Ipak je bila riječ o poduzeću s izgrađenom natkrivenom površinom od 30 000 m2, s velikom kolonijom odnosno cijelim jednim naseljem (Novi Lički Osik), vlastitim energetskim sustavom i malom proizvodnjom, koja od osnivanja poduzeća dio početka 1970-ih nije uspjela osigurati infrastrukturu za osiguranje normalnog života i razvoja.60 Unatoč kasnijim dobrim sanacijskim programima, osmišljenima u samome poduzeću, kao i investicijskim planovima u MOL-u, nije se dogodio snažniji razvoj, najviše iz razloga što je još uvijek bio snažan utjecaj osniva-ča odnosno vojne strukture u Beogradu, a s druge strane nije stigla snažnija pomoć od Sabora SR Hrvatske. Svakako je takvo negativno poslovanje, loši međuljudski

56 M. Hinić, „Vlastitim snagama i bez ičije pomoći rješavamo svoje zadatke“, Ličke novine (Gospić), 1. 10. 1962., 3.57 „Nedostaje lim za radijatore“, Ličke novine (Gospić), 15. 12. 1964., 5.58 T. Čanić, „Potrebna pomoć šire zajednice“, Ličke novine (Gospić), 1. 11. 1971., 3.59 Vajo Skendžić bio je generalni direktor poduzeća i jedan od značajnijih vojnih i partijskih dužnosnika na ovoj funkciji. 60 Vajo Skendžić, „Razvoj metalne industrije u Lici i njene dalje perspektive“, U: Lika u prošlosti i sadašnjosti, Zbornik 5, ur. Branimir Gusić, Milan Majstorović i Đuro Zatezalo (Karlovac: Historijskih arhiv u Karlovcu, 1973), 625.

odnosi, neostvarena modernizacija proizvodnje te odlazak školovanih stručnjaka, utjecalo i na sam društveni i politički život u Novom Ličkom Osiku. U naselju, preciznije u mjesnim komunalnim poduzećima, zdravstvenim i obrazov-nim institucijama, tako i u samoj tvornici, ključnu ulogu imao je radnički savjet i oni članovi savjeta koji su ujedno bili i članovi Komunisitčke partije.61 Ukoliko je netko od radnika bio član Komunističke partije ili su mu roditelji sudjelovali u NOB-u, imali su prednosti i pogodnosti, iako je za potrebe samog rada u MOL-u jedno vrije-me najvažnija bila stručna sprema. Izuzetak su zakonski činili borci u NOB-u koji su bili pripadnici vojnih jedinica prije rujna 1943. godine. Njima su se na temelju ratnog djelovanja povećavala financijska primanja. Tako da su u tvornici radili i ljudi čija stručna sprema nije bila odraz stvarnog stupnja obrazovanja osobe.62 Prema Statutu poduzeća ključnu ulogu, uz direktora poduzeća, imao je Radnički savjet koji je bio biran isključivo prema partijskoj liniji.63 Upravo je radni kolektiv bio najglasniji kada je bilo potrebno naglasiti i potvrditi političku i društvenu privrženost narodnoj vlasti i predsjedniku FNRJ - maršalu Josipu Brozu Titu. U vremenu kada su se u tadašnjoj Europi, ali i u Jugoslaviji, napose SR Hrvatskoj, događali studentski prosvjedi, rad-nici MOL-a održavaju miting potpore na kojemu jednoglasno daju potporu Josipu Brozu Titu i snažno osuđuju studentske prosvjede i dokumente poput Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.64

Jedan od simptomatičnih događaja iz kojih se moglo sigurno opipati političko su-glasje s politikom SKJ, bila je jednoglasna i žestoka reakcija na stavove u Saopćenju Predsjedništva Saveza studenata Hrvatske, odnosno reakcija na Hrvatsko proljeće. Sindikat poduzeća kao i mjesni odbor Ličkog Osika oštro su osudili postupke hrvat-skih studenata i snažno se založili na „suzbijanje takvih nacionalističkih i šovinistič-kih ponašanja u SKH“.65 Uloga radnog kolektiva u poduzeću nije bila vezana samo uz agitaciju te isticanje političke lojalnosti, već je zahvaljujući poduzeću izgrađen i organiziran čitav niz značajnih institucija i organizacija čiji su sadržaji pružali i upotpunjavali stanovnici-ma svakodnevnicu. Tako je unatoč višegodišnjem padu proizvodnje uprava MOL-a

61 „Komunisti su najpozvaniji da rješavaju pojedine probleme“, Ličke novine (Gospić), 15. 03. 1963.62 HR-DAGS-MOL, kut. 19, Poduzeće Marko Orešković, Statuti, pravilnici od 1959. do 1985., Odluka Radničkog savjeta iz 1967., br. 137/67.63 U više od 40 godina postojanja poduzeća Marko Orešković svega su dva direktora bili hrvatske nacionalnosti (Dragan Balen i Ante Zekić), što jasno implicira o važnosti nacionalnog ključa koji je bio zastupljen u političkoj i vojnoj funkciji koju je morao obnašati direktor najvećeg poduzeća u Lici. 64 Ivica Mataija, Lika '68., (Gospić: Državni arhiv u Gospiću, 2018), 16.65 „Zaključci“, Ličke novine (Gospić), 1. 09. 1971., 5.

124 125

pomoću Fonda za pomoć u razvoju kulture i društvenosti aktivno pomagala druš-tveni život u Ličkom Osiku i to ponajviše u novosagrađenom Društvenom domu koji je bio smješten na glavnom gradskom Trgu bratstva i jedinstva, odmah preko puta hotela Velebit, a čija je unutrašnjost služila i kao tadašnja najmodernija lička kino dvorana s 450 sjedećih mjesta.66 Ondašnje Kulturno društvo Marko Orešković kao i Odbor za upravu društvenog doma često je organizirao društvena događa-nja – gostovanja amaterskih kazališta, poznatih hrvatskih i jugoslavenskih glumaca, brojna edukativna i politička predavanja i razne druge oblike društvenog djelova-nja.67 Unatoč brojnim događanjima u kulturnom domu posebice u prvih desetak godina, činjenica je kako je posjećenost svake godine bila sve slabija. Iako je riječ o predstavama, projekcijama i događanjima koji su u to vrijeme bili aktualni i za-nimljivi, nisu ih posjećivali brojni mještani, već je riječ o malom broju stanovnika kojima je kultura kao takva bila zanimljiva. Takva je situacija, odnosno odnos prema kulturnim događanjima bio i u Gospiću, te je jasno pokazivao određenu nezainte-resiranost i apatičnost prema kulturnim i umjetničkim ostvarenjima bez obzira što je dobar dio tih programa bio tematski vezan uz stavove i vrijednosti socijalizma. Nezainteresiranost stanovnika Ličkog Osika rezultat je i promašenih programa i pla-nova u kulturi jer su tu kulturu mahom planirale i organizirale društveno-političke zajednice općina kojima je nedostajalo sustavno planiranje.68 Isto tako, spomenuta apatičnost vezana je i uz još uvijek prisutnu neobrazovanost stanovništva, te odlazak velikog broja obrazovanih ljudi iz Like. Pokazalo se tako da u četrdeset godina posto-janja poduzeća i naselja, nije bilo sustavnog planiranja i brige o razvoju, proizvodnji, te društvenom i kulturnom životu. Sve je to izazivalo kod stanovnika i radnika odre-đenu apatiju te inertnost u kreiranju i njegovanju novih socijalističkih vrijednosti, a ne samo u konzumiranju blagodati komunalne i urbanističke infrastrukture novog ličkog socijalističkog naselja.Veliki entuzijazam i aktivnost stanovnika nisu bili zabilježeni niti na sportskom pla-nu, iako je samo naselje imalo izvanrednu sportsku infrastrukturu. Radni kolektiv poduzeća Marko Orešković je već 1953. godine osnovao i nogometni klub Lika, koji se već naredne godine natjecao u ličkoj nogometnoj ligi. Iako je klub bio dobro fi-nanciran od strane samog poduzeća, početni natjecateljski uspjesi počeli su slabiti pa je i klub igrački i kvalitetom bio sve slabiji. U prosjeku je oko 300 posjetitelja bilo na

66 S. K. „Uskoro prva Kino predstava“, Ličke novine (Gospić), 15. 02. 1957., 3.67 Tako je 1971. godine u Ličkom Osiku gostovao s glumačkom skupinom istaknuti glumac ličkih korijena Ivo Serdar. „Ivo Serdar u Ličkom Osiku“, Ličke novine (Gospić), 30. 06. 1971., 10.68 Stipe Josipović, „Postoje mogućnosti za kulturnu djelatnost“, Lički kalendar (Gospić), 1978.,169.

utakmicama ovog kluba.69 Osim nogometa, u Ličkom Osiku igrao se u društvenom domu stolni tenis, šah i kuglanje. Poduzeće je bilo i vlasnik restorana i ribogojilišta u mjestu Brušane, dječjeg morskog odmarališta u Cesarici, te tvorničkih odmarališta u Karlobagu i na Pagu. Kada je u MOL-u bilo zaposleno više od 2 000 radnika, u naselju je živjelo oko 3 500 stanovnika pa je bilo potrebno osim škole otvoriti i vrtić u Novom Ličkom Osiku, prvi u Lici.70

U Ličkom Osiku se učenici školuju još od sredine 19. stoljeća. Nakon Drugoga svjet-skog rata školu je pohađalo puno manje učenika, ali je i dalje uspješno postojala, a bila je smještana u staroj vojnokrajiškoj zgradi u starom Ličkom Osiku (onom zapadno od željezničke pruge). Tek izgradnjom nove osnovne škole za potrebe snaž-nijeg obrazovanja na području Novog Ličkog Osika. Tako su se stvarali preduvjeti za podučavanje i novih programa te zanimanja koja će biti prvenstveno orijentirana na rad u poduzeću Marko Orešković. Iz tog razloga 1970-ih godina pokrenuta je inicijativa za uvođenjem novog centra za obrazovanje, i to naziva Školski centar za metal i elektro struku. Riječ je o investiciji od 5 milijuna dinara koja je trebala koristiti ne samo MOL-u, nego i drugim poslovnim subjektima na području tadašnjeg kotara Gospić.71 Tako je u naselju, uz postojeću Osnovnu školu Stanko Opsenica, sagrađen i veliki Školski centar za metal i elektro struku Nikola Tesla. U novom školstvom centru, nakon završetka osnovne škole, moglo se upisati do 1200 učenika strojarskog i elektro smjera. Veći uspjeh ovaj centar nije ostvario jer je uglavnom bio popunjen sa svega 40-60 % novih učenica i učenika. Relativno se i mali broj radnika odlučio za daljnje doškolovanje u Školskom centru Nikola Tesla u vidu stručnog usavršavanja pri samom poduzeću.72 Puno više uspjeha u obrazovanju imala je Osnovna škola Stanko Opsenica koju je pohađao veliki broj učenica i učenika. U sklopu škole posto-jao je i rasadnik i voćnjak kojeg su održavali sami učenici koji su mogli biti uključeni i u druge sekcije poput građevinske, glazbene, kazališne i druge.73

Kako je mjesto raslo zajedno s poduzećem javila se potreba za javnim servisom za potrebe građana, odnosno za obavljanje komunalnih djelatnosti, koje je uključivalo odvoz smeća, održavanje zelenih i stambenih površina i dr. Prvih deset godina po-stojanja vojnog poduzeća i pripadajućeg naselja, komunalnu djelatnost financiralo je

69 S. Kljajić, „Bit ćemo spremniji za iduće prvenstvo“, Ličke novine (Gospić), 30. 10. 1954., 7.70 „Uskoro i dječje igralište“, Ličke novine (Gospić), 01. 03. 1972., 7. 71 T. Čanić, „Pet milijuna za investicije“, Ličke novine (Gospić), 15. 09. 1971., 5. 72 Prema knjizi evidencije stručnog usavršavanja vidljiva je mala zainteresiranost za daljnje usavršavanje. Samo je primjerice 1986. dvadeset radnika bilo spremno završiti viši stupanj stručne spreme. Ipak su tu već vidljiviji problemi poput ekonomske stagnacije i nedostatak međuljudskih odnosa u samom poduzeću. HR-DAGS-112, knj. 18, MOL- ispiti.73 I.T., „Iz Ličkog Osika“, Ličke novine (Gospić), 15 .08. 1954., 7.

126 127

i kontroliralo samo poduzeće. Uslijed novih Općih zakona o stambenih jedinicama, uskoro je i Narodni odbor kotara Gospić bio dužan utemeljiti stambenu zajednicu za Lički Osik. Osnovana je Stambena zajednica „Industrijsko naselje“ Lički Osik čije su temeljne zadaće bile organiziranje i unapređivanje komunalnih, privrednih, socijal-nih, zdravstvenih, odgojnih i drugih djelatnosti. Zajednica je brinula o unapređenju stambenog gospodarstva i pružala stručnu pomoć kućnim savjetima i građanima u poslovima upravljanja zgradama i njihovih fondovima te u poslovima tekućeg održavanja zgrada.74 Naime, vrlo često su se stanovnici naselja žalili na neuredan okoliš,75 iako je prema planiranju poseban naglasak stavljan upravo na funkciju broj-nih malih zelenih zona koje su se nalazile uz izgrađene stambene jedinice.76 Tako je do Domovinskog rata u prostorijama Hotela Velebit djelovalo društveno poduzeće koje je imalo ulogu Mjesnog ureda, kao pravnog slijednika Stambene zajednice industrijskog naselja Lički Osik. U tom hotalu je stoga prvo djelovalo stambeno po-duzeće „Progres“, koje je kao samostalnu jedinicu osnovalo vojno poduzeće Marko Orešković te na to poduzeće, odnosno lokalnu mjesnu zajednicu, prvenstveno radi smanjenja dotadašnjih financijskih poteškoća, prenijelo svoje zgrade, stanove i po-slovne prostorije. Odnosi između tvornice i komunalne jedinice bili su regulirani posebnim ugovorom. „Progres“ je ponovno pripojen tvornici 1975. godine te su sva sredstva kao i zaposleni radnici prešli u Radničku Organizaciju „Marko Orešković“.77

U vremenu 1980-ih godina, kako u cijeloj tadašnjoj SFRJ, tako i u tadašnjoj Zajednici ličkih općina, uslijedilo je vrijeme ekonomske stagnacije. Taj se razvoj u 1960-im i 1970-im godinama mahom oslanjao na industrijsku proizvodnju, ali je tada uslijed slabljenja tržišta, manjka radne snage i megalomanskih investicija, ličko gospodar-stvo počelo bilježiti snažne gubitke. Još se 1962. i 1963. godine osjećalo određeno blagostanje i sigurnost, ali je vrlo brzo došlo do postupnih gubitaka u proizvodnji, te se taj pad osjetio na životnom standardu u naselju Novi Lički Osik.78 Već 1980. godi-ne među glavnim gubitašima najčešće se spominje MOL, jer upravo to industrijsko

74 HR-DAGS-240, kut. 1, Statut Stambene zajednice Industrijsko naselje Lički Osik iz 1965. godine.75 Jedan stanovnik naselja upozorava na nemar za okoliš i stambena pitanja od strane nekih stanovnika. Neki stanari su se čak bavili sitnim stočarstvom u podrumu i tavanu zgrada. „Tu pokraj nas - Zapažanja“, MOL (Lički Osik), rujan 1965., br. 20, 6. 76 Prema projektu naselja zelenih površina, odnosno trgova, dječjih igrališta i parkova trebalo je izgraditi i urediti u površini od čak 5000 m2. Kasnije se dio tih parkova uopće nije izgradio i uređivao. S. Kljajić, „Začeci modernoga grada“, Ličke novine (Gospić), 1. 05. 1956., 5.77 HR-.DAGS-242, kut. 1, Progres- stambeno poduzeće Lički Osik 1966 - 1975, Izvješće rukovoditelja za stambeno zbrinjavanje o prelasku „Progresa“ u RO MOL-a.78 Nagli porast gubitaka u poduzeću nije mogao zaustaviti niti novi pogon za proizvodnju radijatora. S.K., „Puštena u rad tvornica čeličnih radijatora“, Ličke novine (Gospić), 15. 03. 1963., nasl.

poduzeće ima gubitke veće od 10 milijuna dinara odnosno trećinu ukupnog duga u gospićkoj općina.79 Novi direktor Dragan Balen nastojao je novim programima sanirati štetu i to na način da se MOL „spoji“ sa sarajevskim UNIS-om.80 Nakon dvije godine od uključivanja Radne organizacije MOL-a u Radnu organizaciju UNIS iz Sarajeva, započet je i gospodarski oporavak na način da je došlo do snažnijeg izvoza. Od tada ili sa uzletom tvornice poboljšao se i život u naselju – veliki broj djece su bili korisnici vrtića, u Centru Nikola Tesla uspješno su nastajali novi stručni kadrovi za rad u poduzećima, hotel je adaptiran i moderniziran te su sagrađene i posljednje stambene zgrade u naselju. Broj stambenih jedinica u Novom Ličkom Osiku se povećao na gotovo 700 jedinica i to stanova, baraka i poslovnih jedinica te je njihova ukupna površina bila gotovo 40 000 m2. Svaka zgrada u kojoj su bili ovi stanovi imala je svoga savjetnika koji je sudjelovao na sjednicama mjesne zajednice. Prema dokumentaciji, vidljiva je velika briga stambene zajednice oko komunalnih djelatnosti zajednice kako bi komunalna djelatnost bila besprijekorna. Svaka je zgra-da bila zabilježena u tzv. karton za zgradu koji se na mjesečnoj razini morao ažurirati preciznim podacima o stanju u svakome stambenom objektu.81

Unatoč političkoj i gospodarskoj krizi u socijalističkoj Jugoslaviji krajem 1980-ih godina, može se reći da je to bilo uspješno razdoblje Novog Ličkog Osika, usprkos tome što postupno jačaju nacionalističke struje kojima se narušavaju međuljudski i međunacionalni odnosi u naselju.

nestanak jednog sistema i jednog gradića – vrijeme okupacije (1991. – 1995.)

Međunacionalni odnosi u Ličkom Osiku tijekom 1990-ih bili su bitno poljuljani. U prvom redu riječ je bila o verbalnim napadima na pojedine stanovnike i radnike hrvatske nacionalnosti. Zato je ondašnji Savjet Mjesne zajednice Lički Osik u prolje-će 1991. godine apelirao na stanovnike da se slobodno obrate njima ukoliko se osjete ugroženima.82 Za to je ipak bilo prekasno. Prvi pobunjenički miting Srba u SR Hrvatskoj dogodio se 30. lipnja 1990. godine u Novom Ličkom Osiku kada su stanovnici srpske nacionalnosti dali jasno do zna-nja svojim susjedima Hrvatima kako za njihov boravak i rad u ovom planskom industrijskom gradiću više nema mjesta. Predratna nesigurnost osobito je došla

79 M.Č., „Nepovoljni rezultati“, Ličke novine (Gospić), 1. 10. 1980., 7.80 Udružena metalna industrija Sarajevo koja kao poduzeće djeluje i danas. M. Čuljat, „Kakav razvoj“, Ličke novine (Gospić), 15. 11. 1985., nasl.81 HR-DAGS-242 Progres-stambeno poduzeće Lički Osik 1966 - 1975, kut. 2, Popis stanova i stambenih zgrada.82 D. Vukelić, „Štititi ugrožene“, Lički vjesnik (Gospić), 1. 04. 1991., 3.

128 129

do izražaja nakon tzv. Balvan revolucije i „krvavog Uskrsa“ u ožujku 1991. U selu Ljubovo su postavljene stalne barikade s naoružanim civilima, koji su posve preki-nuli promet.83 Naselja općine Gospić s većinskim srpskim pučanstvom priklanjaju se pobunjenicima, te 28. svibnja 1991. proglašavaju odvajanje istočnog dijela grada Gospića i općine, te njihovo pripajanje općini Gračac. Održan je i referendum kojim su stanovnici Novog Ličkog Osika84 promijenili ime naselja u Teslingrad.85 O tome se imenu razmišljalo još u vremenu izgradnje samog naselja. Srpskom stanovništvu ova je promjena naziva vrlo logična jer je povezana s nacionalnim identitetom koji je morao biti na tragu velikosrpstva, odnosno snažne simbolične povezanosti znan-stvenika Nikole Tesle sa srpskim narodom. U Teslingradu je početkom 1992. godine osnovana i općina Teslingrad, iako nije bila pravno priznata od vlasti u Kninu. Za prvog načelnika općine izabran je Miloš Pupovac, bivši zaposlenik MOL-a i direktor Školskog centra za metal i elektrostruku Nikola Tesla. U razgovoru koji je objavljen u lokalnom biltenu, Pupovac optimistično govori o budućnosti mjesta, iako je bilo očito kako u naselju ne postoje osnovni uvjeti za život. Tako, primjerice, uopće nema prometne povezanosti s drugim mjestima u Republici Srpskoj Krajini (RSK).U mjestu je u četiri godine okupacije vladalo gotovo pa bezvlašće, gdje su postojale paralelne i često sukobljene strane: jednu su predstavljali pobunjeni domaći Srbi pod vodstvom lokalnih vojnih dužnosnika, mahom bivših zaposlenika MOL-a, poput Milana Mirića, dok su organe reda na drugoj strani činile snage milicije s područja Korenice i Knina. Vrlo često su se te dvije strane sukobljavale i međusobno optu-živale: bile su zabilježene i velike povrede ljudskih prava i prava ratovanja - poput ubojstava, silovanja, ratnog profiterstva i dezerterstva.86 Jedno kaotično ozračje, u kojem su stanovnici srpske nacionalnosti živjeli, vidjelo se i u ponašanju određenih lokalnih moćnika koji su na sve načine nastojali zatomiti nedavnu prošlost. Pa je tako jedan od njih nastojao i srušiti kip Marka Oreškovića, smatrajući ga Hrvatom i

83 Jakša Raguž, „Đorđe je pokosio travu ustašku... - svakodnevni život u okupiranom Novom Ličkom Osiku (1991.-1995.) u izvješćima Stanice milicije Republike Srpske Krajine Teslingrad“, U: Identitet Like: korijeni i razvitak, ur. Željko Holjevac (Gospić-Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2009), 722.84 Koristi se geografski pojam Novi Lički Osik kako bi se jasno naglasio područje koje je planski izgrađeno nakon 1950. godine i koje je zajedno sa Starim Ličkim Osikom, odnosno Ličkim Osikom činilo jednu homogenu cjelinu naselje Lički Osik. Ako bi morali govoriti o nekoj „granici“ između ova dva mjesta onda bi to bila željeznička pruga koja će u Domovinskom ratu to uistinu i postati. 85 „Na osnovi rezultata referenduma o promjeni naziva naselja Lički Osik u Teslingrad održanog 12. maja 1991. mjen-ja se ime naselja Lički Osik u Teslingrad“. ОДЛУКА- Промјена имена населја Лички Осик у Теслинград, Гласник Крајине- Službeni Glasnik Republike Srpske Krajine, br. 5, 20. 06. 1991., 195.86 Poznat je slučaj pravoslavne obitelji Rakić čiji su članovi pogubljeni i pobacani u okolne pećine. Taj je slučaj pokazao kako je u Teslingradu vladalo bezvlašće. 9. korpus JNA(1991.), Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. doku-menti, knj. 19, (Zagreb: Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2016), 140.

reliktom komunističkog vremena, kojemu nije mjesto u Teslingradu.87 Sve je to poja-čavalo dojam kako se u bivšem Ličkom Osiku jednostavno nije niti moglo normalno živjeti, a sigurno ne živjeti u blagostanju i društveno-ekonomskom razvoju kakav je bio 1970-ih godina.88

Nastojao se odvijati normalan život, iako je radi blizine prve linije bojišta to bilo vrlo teško izvedivo. Ipak, u mjestu je radila ambulanta, trgovine i škole. Osnovna i srednja škola djelovale su u jednoj zgradi, jer je za vrijeme ratnih događanja 1991. godine glavna zgrada škole bila uništena. Veliki dio inventara je stradao od bombardiranja, ali i od silne pljačke koja je uslijedila nakon što je u njoj bila smještena vojska SAO Krajine.89 Osim što se Teslingrad nalazio u blizini ratišta - unatoč tome što su, nakon protje-rivanja Hrvata s tog područja, pristigle UN-ove plave kacige - najvažniji poslovni subjekt MOL - nije mogao raditi. S datumom 26. kolovoza 1991. svi radnici hrvatske nacionalnosti bili su obavješteni kako više nisu zaposlenici ovog poduzeća, jer nisu dolazili na radno mjesto više od pet dana. Istog dana krenulo je raketiranje i grana-tiranje starog Ličkog Osika. Nekoliko dana poslije Lički Osik je porušen, srušena je Crkva sv. Josipa, Župni dvor i brojne privatne kuće.90 Tjedan dana kasnije i Srbi su uslijed početka rata ostali bez posla jer ih se trebalo unovačiti u vojsku. O tome kako bi MOL opet trebao nastaviti s poslom razgovarali su predstavnici Vlade RSK-e tek u svibnju 1993. godine. Tada je MOL označen kao poduzeće od strateške važnosti za gospodarstvo RSK-a. Ipak, bilo je jasno kako uslijed „nesređenog vanjskopolitičkog položaja RSK, nepostojanja tržišta roba i radne snage te velikog rizika s kojim se suočava netko tko bi eventualno htio investirati u MOL, neće biti moguće pokrenuti prije prve polovice 1995. godine“.91 Bilo je jasno kako od ponovnog puštanja u pogon MOL-a neće biti ništa, jer je u kolovozu 1995. uslijedila oslobodilačka vojna akcija

87 Jakša Raguž, „Đorđe je pokosio travu ustašku“, 732.88 U izjavama pripadnika 9. korpusa Jugoslavenske narodne armije uistinu se stječe dojam kako je život krajem 1991. godine gotovo nemoguć: ''Na području Ličkog Osika stanje je dosta loše, nema jedinstvene komande između milicije, TO, JNA, civila i dr. Tamo postoji i privatni preki sud koji su navodno formirali TO i SUP SAOK. Kod stanovništva vlada strah od hapšenja i nestanka'', Ivan Brigović, Ivan Radoš ur., 9. korpus JNA(1991.), Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. dokumenti, knj. 19, (Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2016) 139-140.89 Uvjeti za normalno odvijanje nastave bili su neodrživi. U školi su često boravili vojnici, a vojska je i često uzimala školsko gorivo za grijanje, za vojne aktivnosti. DAGS- Iz ljetopisa Osnovne škole Stanko Opsenica i Srednje škole iz Teslingrada 1992/93., 6.90 Alojz, Kukec. Ratni vihor u Gospiću i okolici, (Kastav: Inicijativa za zaštitu baštine, 2013), 15 i 20.91 Slaven Ružić, Djelovanje „Vlade“ Republike Srpske Krajine 1991. – 1995., (Zagreb: Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2017), 158

130 131

Oluja kojom je i područje Novog Ličkog Osika vraćeno pod upravu legalnih organa Republike Hrvatske. Nakon ponovne uspostave hrvatske vlasti na području Ličkog Osika, došlo je do ponovne stabilizacije života i obnove naselja. Osim obnova zgrada ponovno je s radom krenula i osnovna škola, a i započeta je trgovačka i komunalna djelatnost.92 Novi Lički Osik pretežno je nakon oslobođenja naseljen Hrvatima iz susjedne Bosne i Hercegovine, no broj stanovnika prije Domovinskog rat nije dosegnut. Obnova poduzeća se nije odvijala kako se prvotno planiralo. Krajem 1996. godine došlo je do osnivanja Nadzornog odbora za MOL. Svih 600 stanova u vlasništvu Marko Orešković d.d. Lički Osik preneseno je Fondu za stambenu i komunalnu djelatnost Grada Gospića, te njihova procijenjena vrijednost nije ulazila u procjenu ukupnog kapitala bivšeg vojnog poduzeća.93 Imenovan je privremeni direktor, koji je nastojao pronaći strateškog ulagača kako bi se pokrenula proizvodnja. Poduzeće postaje vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju te u toj fazi pretvorbe određene segmente radnih jedinica zakupljuju i unajmljuju različiti pravni subjekti, podu-zetnici i društva koja se bave različitim djelatnosti. Nakon nekoliko neuspješnih privatizacijskih akvizicija 1999. godine započet je proces stečaja MOL-a, pa je tako cijeli bivši vojni kompleks ostavljen na milost i nemilost vremena i/ili budućem, razumnijem investiranju i razvoju.94

naselje lički osik - prilika za novi početak na starim temeljima?

Iz ove kratke povijesti naselja i poduzeća Lički Osik, može se zaključiti kako je do Domovinskog rata riječ o jednom sustavno planiranom projektu u kojem su i naselje i poduzeće bili ovisni jedno o drugome. Danas je situacija mnogo drugačija, jer samo naselje ima određenu perspektivu. Istraživanje koje su proveli Jasenka Kranjčević, Izidora Marković i Nikša Božić u okviru istraživačkog projekta Lički Osik – pro-storni identitet planiranog grada, jasno govori o pozitivnoj i negativnoj percepciji naselja od strane stanovnika. Prema njima, određeni pomaci bi mogli biti poduzeti i to prvenstveno prema mogućem razvoju selektivnog turizma, bazirajući se na pro-mišljanju vlastitih vrijednosti kao i na potencijalima samog prostora naselja Lički Osik. Kolege grade određeni optimizam upravo na činjenici kako je riječ o jednom

92 Željko Popović, „Lički Osik - Život se vraća“, Vila Velebita, br. 11, 21. 01. 1996., 3.93 HR-DAGS-112, MOL, kut. 20, Ugovori o zakupu i vrijednosti poduzeća 1996. Kada govorimo i dokumentaciji iz stečajnog razdoblja treba naglasiti kako je, prema sumarnom inventaru napisanog od strane kolegica iz Državnog arhiva u Gospiću, navedeno kako je u prostorijama MOL-a 2002. godine došlo do požara uslijed zapaljenja plastičnih elemenata te je pritom stradao veliki dio arhivske građe koja se odnosi na dosjee radnika iz 80-ih i 90-ih godina. 94 HR-DAGS-112, MOL, kut. 33, Otvorenje stečajnog postupka za MOL 1999.

od posljednih primjera planiranog industrijskog grada, koji još uvijek posjeduje kva-litete nove urbane cjeline, koje bi trebale biti podloga i iskaz stvaranja novog druga-čijeg društva. Temeljni problem koji opovrgava ovaj optimizam - jest činjenica kako društvo mogu izgraditi samo ljudi koji žive i djeluju, odnosno stvaraju u jednom ambijentu, a prema statističkim podacima njih je sve manje. Naselje Lički Osik danas je samo u funkciji gospićke spavaonice, odnosno njegove planski izgrađene i nakon Domovinskog rata obnovljene stanove koriste osobe mahom zaposlene u gospićkim društveno-upravnim institucijama. Na koji način će politički i gospodarski subjekti konačno reagirati na problem ovog funkcionalno gubljenja jednog cijelog naselja tek je za vidjeti. Tri generacije Ličana i Ličanki s ovog područja, čiji su pripadnici bili kreatori djelovanja i življenja cijelog jednog naselja i poduzeća, svakako to zaslužuju znati.

Zaključak

Naselje Lički Osik na početku ovog novog tisućljeća čeka i traži novu priliku za primjeren razvoj samog prostora i bolji život za stanovnike u njemu. Nagla izgradnja u samo pet godina (1950. – 1955.), plansko naseljavanje i nastojanje kreiranja od strane komunističkih vlasti bez snažnijih arhitektonsko-urbanističkih intervencija, jednog snažnog suživota - bez obzira na podrijetlo i nacionalnost, nije u cijelosti zaživjelo jednim primjerenim organskim življenjem. Novi grad i poduzeće koje je bilo kreator i moderator svih važnijih događanja u mjestu nastojali su biti motor razvoja cijele regije. U početku su se ti planovi ostvarivali, ali padom proizvodnje i slabljenjem stručnog kadra te odlaskom stanovnika na privremeni rad u inozemstvo počele su se otvarati brojne pukotine i poteškoće za ljude koji su živjeli jedan skla-dan život. Gospodarstvo i svakodnevni život u naselju, koje je s obzirom na okolni ambijent bilo besprijekorno, popustilo je uslijed nacionalističkih i velikosrpskih aspiracija koje su se pojavile početkom 1990. godine. Gradić koji je nekad bio simbol prosperiteta u novim oblicima razvoja i jedna drugačija šansa za modernizacijski usporenu Liku, danas je samo umiruće urbano tkivo. Potreban je novi oblik ponov-nog napretka mjesta i pripadajućeg napuštenog poduzeća, poštujući njihov urbani identitet i posebnost.

132 133

bIblIoGraFIja

Arhivski izvori1. HR-DAGS: Hrvatska, Državni arhiv u Gospiću, Gospić:2. fond 112-MOL: Metalna industrija Marko Orešković d.d. Lički Osik 3. fond 240 Stambena zajednica „Industrijsko naselje“ Lički Osik4. fond 242- Progres- stambeno poduzeće Lički Osik 1966 - 1975,

Periodika:1. Ličke novine – organ SSRN Gospić (1953. – 1967.)2. Lički vjesnik – organ SSRN Zajednica općina Gospić (1968. – 1989.)3. MOL - list radne zajednice Marko Orešković Lički Osik (1963. – 1965.)4. Vila Velebita – list Like i Velebitskog primorja (1996.).

Godišnjaci i bilteni:1. Službeni Glasnik Republike Srpske Krajine, Knin, 1991.2. Bilten općine Teslingrad, Teslingrad(Lički Osik),1992.

Literatura:1. (Brigović Ivan; Radoš Ivan, ur.); 9. korpus JNA(1991.), Republika Hrvatska i

Domovinski rat 1990. – 1995. dokumenti, knj. 19, (Zagreb: Hrvatski memorijal-no-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2016)

2. Glavočić, Daine; Rotim Malvić Jasna i Škunca, Srđan. Riječka radnička naselja, (Rijeka: Udruga „Pro torpedo“, 2017).

3. Josipović, Stipe „Postoje mogućnosti za kulturnu djelatnost“, Lički kalendar, br. 11, Gospić, 1978., 161–171.

4. Kranjčević, Jasenka; Marković, Izidora i Božić, Nikša. „Lički Osik - Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe moderne kao razvojni potencijal turizma“, Sociologija i pro-stor, 54 (2016) 205 (2): 103–126.

5. Kukec, Alojz. Ratni vihor u Gospiću i okolici, (Kastav: Inicijativa za zaštitu baštine, 2013).

6. Maroević, Ivo. „Hrvatska arhitektura pedesetih“, Život umjetnosti, vol. 71/72 br. 4 (2004), 141-145.

7. Mataija, Ivica. Lika ‘68., (Gospić: Državni arhiv u Gospiću, 2018).8. Pavlović, Boro. „Problem reprojekta naselja Lički Osik“, Lički kalendar, Zagreb, 1956.,

23–26.9. Raguž, Jakša. „Đorđe je pokosio travu ustašku... - svakodnevni život u okupiranom

Novom Ličkom Osiku (1991.-1995.) u izvješćima Stanice milicije Republike Srpske Krajine Teslingrad“, U: Identitet Like: korijeni i razvitak, ur. Željko Holjevac, (Gospić-Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2009), 720 – 753.

10. Ružić, Slaven. Djelovanje „Vlade“ Republike Srpske Krajine 1991. – 1995., (Zagreb: Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2017).

11. Skendžić, Vajo. „Razvoj metalne industrije u Lici i njene dalje perspektive“, Lika u prošlosti i sadašnjosti, Zbornik 5., ur. Branimir Gusić, Milan Majstorović i Đuro Zatezalo, (Karlovac: Historijskih arhiv u Karlovcu), 1973, 619-629.

12. Zevi, Bruno. Povijest moderne arhitekture, I, (Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2006), 587.

prIloZI

Hrv

ati

Srbi

Mus

liman

i

Čes

i

Mad

žari

Ukr

ajin

ci i

Rusin

i

Slov

aci

Slov

enci

Žido

vi

Regi

onal

no

opre

dlje

ljeni

Jugo

slave

ni

Ost

ali i

nep

ozna

to

UK

UPN

O

1900 1082 1 / / / / / / / / / 1083

1910 1040 1 / / / / / / / / / 1041

1948 803 3 / / / / / / / / / 806

1953 865 100 / 5 / / 2 / 1 4 977

1961 1482 994 / 4 12 / 1 39 / 9 13 2554

1971 1420 1621 9 1 8 1 1 4 3 139 85 3292

1981 1123 1343 12 1 2 / / 2 / 4 517 41 3045

1991 1156 1570 5 / 4 / / 1 / 4 89 56 2885

2001 / / / / / / / / / / / / 1772

Prilog 1 Narodnosni sastav mjesta Lički Osik (ovo mjesto uključuje Stari Lički Osik i Naselje Lički Osik). Izvor: Kostrenčić, Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. – 1991., po naseljima, Zagreb, 1998., Državni zavod za statistiku, Popis iz 2001., (dostupno https://www.dzs.hr/ ).

134 135

Prilog 2 Fragment naselja Lički Osik iz Hrvatske osnovne karte. Izvor: https://geoportal.dgu.hr/ ( dostupno 10. 02. 2019.).

Prilog 3 Jedna od posjeta predstavnika KPJ tvornici Marko Orešković. Izvor: HR_DAGS-112 MOL - Zbirka fotografija. Fotografija posjetitelja tvornice i obilazak tvornice.

Prilog 4 Pogled s Hotela Velebit u naselju Lički Osik na ulicu Borisa Kidriča 1958. godine. Izvor: „Plodovi izgradnje Lički Osik u slici i riječi“, Ličke novine, god. 6, br. 24 (136) 15. 12. 1958., 3.

Prilog 5 Glavni hotel u Ličkom Osiku. Stanje

danas. Izvor: Photo I. Brlić (snimljeno 1. 12. 2018.).

136 137

life and decline of a (non-)planned Industrial City: the Case of lički osik

Keywords: military industry, Lika, socialist regime, “Marko Orešković”, Lički Osik, urban planning

The paper discusses the emergence, existence, and fate of a systematically planned town in the passive region of the Federal People’s Republic of Yugoslavia after World War II. The author critically presents the reasons for the construction of a mod-ern settlement in the area of Lički Osik in the region of Central Lika, following the parallel development of a town that completely depended on and shared its destiny with the local military industrial plant “Marko Orešković”, for whose purposes it was built. Economic, social, and cultural ups and downs marked the fifty years of the settlement’s existence, with its uncertain present and a promising future. As the paper is based on previously unpublished archival documents, it brings new insights concerning the reasons, modes of operation, and life of both the military plant and its attached settlement, which remains a symbol of the unrealistic and misunder-stood project of economic development in this part of Croatia.

Prilo

g 6

Situ

acijs

ki p

lan

jedn

og d

ijela

nas

elja

u iz

grad

nji i

z 196

0. g

odin

e (li

jevo

). N

acrt

izgr

adnj

e ho

telsk

og p

arka

u L

ičko

m O

siku

(des

no).

Izvo

r: H

R-D

AG

S-24

0. S

tam

bena

zaje

dnic

a In

dust

rijsk

o na

selje

Lič

ki O

sik –

Inve

stic

ije za

dru

štve

ni st

anda

rd.

138 139

modernIZaCIja ZaGreba U prvoj polovICI 20. Stoljeća – elektrIFIkaCIja naSelja S perIFerIje1

Tomislav Anić2

SažetakAutor u najvećoj mjeri na temelju literature te periodike i objavljenih arhivskih vrela nastoji sagledati proces modernizacije Zagreba kroz prizmu elektrifikacije. Električna je energija od čuđenja kojega je izazvala nakon javnih prezentacija gdje god su se one zbile postala nezaobilazan energent koji se koristi u svakodnevnoj uporabi. U konačnici, količina njenog utroška u industriji ili po stanovniku jedan je od indikatora razvijenosti nekog prostora.

Ključne riječi: Zagreb, prva polovica 20. stoljeća, elektrifikacija, modernizacija, periferija

Uvod

Utjecaj elektrifikacije na modernizacijske procese prve polovice 20. stoljeća u Zagrebu u historiografskim je radovima fragmentarno istražen. U ovom se radu, usprkos opsegu koji je na raspolaganju u formi znanstvenog članka, nastoje sagledati glavni aspekti koji su utjecali na razvoj elektrifikacije Zagreba no prateći taj razvoj na više razina, od njegove pojave u svjetskom gospodarstvu preko uvođenja u rječnik hrvatskog jezika i konačno široke primjene u vremenu između dva svjetska rata.Rad je izrađen na osnovu istraživanja literature, objavljenih izvora i periodike. Geografsko usredotočenje, ponajprije na grad Zagreb, bilo je rezultantom razine gospodarskog razvoja grada između dva svjetska rata kako bi se mogao sagledati međuodnos s najrazvijenijim dijelovima Europe, a isto tako i prve jugoslavenske države. Prosperiranje grada praćeno je i s obzirom na njegov razvoj prema rubnim dijelovima kako bi se uvidjelo u kojoj je mjeri elektrifikacija utjecala na kvalitetu života stanovnika izvan njegove urbane jezgre.

1 Ovo je istraživanje financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom: IP-2016-06-2015 Modernizacija urbanog života u Hrvatskoj kroz prizmu razvoja komunalne infrastrukture u 19. i 20. stoljeću.2 Tomislav Anić, Hrvatsko katoličko sveučilište

140 141

Intenzivna istraživanja, posebice arhivskih vrela te periodike i dalje su u tijeku kako bi se stvorila jasnija predodžba o procesu elektrifikacije u Zagrebu kao jednog bitnog segmenata modernizacijskih procesa prve polovice 20. stoljeća.

od ugljena do struje

Pojava električne energije značajnog energenta druge industrijske revolucije donijela je čitav niz promjena u industriji uopće. Teška industrija razvijana na područjima bogatim izvorima crnog ugljena tijekom prve industrijske revolucije polako će ustuknuti pred predjelima bogatim snažnim izvorima vodenih snaga. Upravo tada dolazi do pomicanja industrijskih centara jer proizvodnjom električne energije hidroelektranama nekoć siromašni predjeli postaju podesni za razvoje industrije.3 Drugu polovicu 19. stoljeća obilježit će električna energija pokretačka snaga druge industrijske revolucije. Iako su još ljudi u antici poznavali elektricitet, znatiželjni i kreativni pojedinci otada su proveli čitav niz eksperimenata. U većoj mjeri taj se proces intenzivirao osobito u 18. stoljeću s onim izumima koji su imali praktične

3 Heinrich E. Friedlaender and Jacob Oser, Economic History of Modern Europe, (New York: Prantice – Hall 1953.), 77.

posljedice, kao što je to učinio Benjamin Franklin izumom gromobrana. Za usustav-ljenu je primjenu elektriciteta kao nezaobilaznog energenta trebalo dočekati mnoga otkrića, no najznačajnija predstavljaju ona Alessandra Volte 1775. godine i izum elektrofora (vrsta elektromotora), izum električne žarulje Thomsa Alve Edisona 1879. godine te naposljetku izum motora na izmjeničnu struju Nikole Tesle 1887. godine. Brojnim su pronalascima udareni temelji suvremene elektrotehnike s kojima je ostvaren preduvjet za prenošenje električne energije na velike udaljenosti kao i njene široke rasprostranjenosti prije svega u industriji i prometu.4

Industrijskim i tehnološkim razvojem došlo je do povećanja broja i veličine gradova, naročito između dva svjetska rata, a taj se trend nastavio i u razdoblju koje je slijedilo. Godine 1800. u gradovima s više od 100.000 stanovnika živi tek 1,7% stanovništva, a 1950. u tim je gradovima živjelo 13,1% stanovništva svijeta.5

električna energija u Hrvatskoj od prvih spomena do praktične primjene

Električna se energija u hrvatskim zemljama druge polovice 19. stoljeća smatrala novovjekovnim čudom o kojom se čitalo u novinama i knjigama, nakon čega je još više budila maštu. U isto vrijeme na globalnoj razini nastaju mega poduzeća ame-rički General Electric, švedski Ericsson te dva njemačka Siemens&Halske i AEG - Allgemeine Elektricitäts-Gesellschaft, koja će udariti temelje razvoja elektroenerge-tike ali i ostati lideri njenog razvoja do danas.6 Dok su navedena poduzeća strelovito napredovala na svjetskom elektroenergetskom tržištu stanovnici se u Hrvatskoj s električnom energijom tek počinju upoznavati. Prema dosadašnjim istraživanjima, prva primjena električne rasvjete u Hrvatskoj, dogodila se 19. ožujka 1873. godine. Prilikom izvođenja kazališne predstave Margareta (Charles Gounod), u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu, gledatelji su se prvi puta susreli s rasvjetom iz elek-tričnih žarulja.7

Primjeri korištenja električne energije u drugoj polovici 19. stoljeća bili su vrlo ri-jetki. „Tehničko čudo“ taj „bijeli ugljen“8 novoga doba trebalo je uvesti u jezik kako bi postao sastavnim dijelom hrvatskog rječnika. Tog se zadatka prihvatio Bogoslav

4 David Landes, Bogatstvo i siromaštvo naroda, (Zagreb: Mamedia 2003.), 359., Jill Jones, Empires of Light: Edison, Tesla Westinghouse, and the Race to Electrify the World, (Random House 2004.), 30-37, 51-86, 87-116.5 Slobodan Bjelajac, Doris Vrdoljak, „Urbanizacija kao svjetski proces i njezine posljedice“, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, No. 2-3, Split 2009., 5.6 Sergije Dimitrijević, Strani kapital u privredi bivše Jugoslaviji, (Beograd: Nolit 1958.), 86,87.7 Đurđa Sušec ur., Stoljeće svjetla u Zagrebu, (Zagreb: HEP Proizvodnja d.o.o., Elektrana-toplana Zagreb, HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o., Elektra Zagreb, Zagreb 2007.), 63.8 Jurij Semjonov, Bogatstvo svijeta, (Zagreb: Minerva 1937.), 279-281.

Paviljon Kraljevske zemaljske vlade, prema fotografiji Ivana Standla, 1892. iz Janko Ibler, Jubilarna gospodarsko – šumska izložba, Zagreb 1892., 229.

142 143

Iako su velika svjetska elektrotehnička poduzeća počela s priličnim zanimanjem pra-titi mogućnosti plasmana svojih roba i usluga na jugoistoku Europe osobito u prvom desetljeću 20. stoljeća, njemački je Siemens, prema dosadašnjim istraživanjima, bio prvo poduzeće koje je pokazalo interes nešto ranije. Hrvatski prostor, točnije grad Zagreb u fokus poslovnih planova Siemensa ulazi 1880-tih. Prvo pisano svjedočan-stvo o tomu pismo je Hermana Kellermanna, zastupnika poduzeća, iz ožujka 1886., u kojem obavještava centralu u Beču o mogućnostima za potencijalne poslove.14

Kellermannova je analiza izrazito minunciozna i precizna. O industriji piše da je jako slabo razvijena i da, osim mlinova, postoje još samo pilane. Posljednja opa-ska korespondira s dosadašnjom istraženosti gospodarske povijesti sjeverozapadne Hrvatske.15 Preostali dijelovi industrije koji se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj počinju razvijati potkraj 19. stoljeća, poput prehrambene ili pak tekstilne, jednom su proma-traču iz, u svjetskim okvirima, snažnog poduzeća zasigurno izgledali minorni.

14 Tomislav Anić, Povijest obilježena inovacijama, 125 godina Siemensa u Hrvatskoj, (Zagreb: Hrvatski institut za po-vijest i Siemens d.d. 2011.), 46-53.15 Miroslava Despot, Industrija građanske Hrvatske 1860 – 1873, (Zagreb, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske 1970.), Rudolf Horvat, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj (Zagreb: AGM 1994), Igor Karaman, Industrijalizacija građanske Hrvatske (1800-1941), (Zagreb: Naprijed 1991.), Joso Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, (Zagreb: Naklada Jugoslavenskog Lloyda 1924.).

Šulek prilikom izrade Hrvatskonjemačko-talijanskog rječnika znanstvenoga nazivlja: osobito za srednja učilišta = Deutsch-kroatische wissenschaftliche Terminologie = Terminologia scientifica italiano-croata izdanog 1874./1875. U rječniku, poznati-jem pod naslovom Rječnik znanstvenog nazivlja, Šulek je za elektricitet predložio naziv munjivo i munjina. Riječ je izveo preuzevši naziv prirodne pojave. Navedeni nazivi i njihove izvedenice u uporabi ostaju sve do tridesetih godina 20. stoljeća. Najpoznatija izvedenica iz tog razdoblja je imenica munjara, koja bi prevedena na suvremeni hrvatski jezik odgovarala imenici električna centrala.9

Nakon uvrštavanja u rječnik, s javnom električnom rasvjetom u ožujku 1875. susreli su se Dubrovčani i Zadrani. Prilikom uskršnjeg posjeta cara Franje Josipa s ratnih su brodova napajane električne svjetiljke kako bi se uveličao taj događaj. U Zagrebu će u listopadu iste godine na raskrižju Ilice i Gundulićeve ulice, 20, profesor fizike na Gornjogradskoj gimnaziji Ivo Stožir postaviti lučnu svjetiljku koju su napajale galvanske baterije. Taj je pothvat izazvao pravu senzaciju jer je svjetiljka svjetlila puna dva sata. Tom je „čudu“ svjedočilo 4.000 stanovnika Zagreba.10

Krajem 19. stoljeća u nekim su tvornicama u Hrvatskoj postavljani dinamo strojevi, dijelom za rasvjetu, a dijelom za pogon strojeva. Prvi takav slučaj zabilježen je u Tvornici tanina i bačava u Županji 1880. godine. Prva javna osvijetljena zgrada bila je Gradsko kazalište u Rijeci. Gledatelji su uz zvuke Verdijeve Aide imali prilike uži-vati u električnoj rasvjeti 5. listopada 1885. godine.11 Znatan doprinos upoznavanju s onodobnim “tehničkim čudom“ predstavljale su knjige Matice hrvatske. U “Novovjekim izumima“ tiskanim 1882. godine među ostalim su opisne i električne pojave. Autori Mijo Kišpatić i Ivan Šah znanstve-no-popularnim stilom, s mnogobrojnim objašnjenjima i slikama, napisali su prvu znanstveno-tehničku uspješnicu. Na stranicama knjige, napisane na hrvatskom jezi-ku, predstavljeno je jedno od najvećih onodobnih tehničkih dostignuća, električna struja.12 U stručnom pogledu najveći doprinos poznavanju električne energije dala je knjiga Otona Kučere “Crte o magnetizmu i elektricitetu“ iz 1891. godine.13

9 Tomislav Anić, Povijest obilježena inovacijama, 125 godina Siemensa u Hrvatskoj, (Zagreb: Hrvatski institut za po-vijest i Siemens d.d. 2011.), 42.10 Zvonko Benčić, Josip Moser, Povijest i filozofija tehnike – radovi EDZ sekcije od 2012. do 2016., (Zagreb: Kiklos – krug knjige d.o.o. 2017.) 284, 285.11 Đurđa Sušec ur., Stoljeće svjetla u Zagrebu, (Zagreb: HEP Proizvodnja d.o.o., Elektrana-toplana Zagreb, HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o., Elektra Zagreb, 2007.), 64.12 Mijo Kišpatić, Ivan Šah, Novovjeki izumi, (Zagreb: Matica hrvatska, 1882.) 158.13 Oton Kučera, Crte o magnetizmu i elektricitetu, (Zagreb: Matica hrvatska, 1891.)

Dalmatinski paviljon, prema fotografiji Ivana Standla, 1892. iz Janko Ibler,

Jubilarna gospodarsko – šumska izložba, Zagreb 1892., 177.

144 145

Zaostajanje za razvijenim dijelom Europe vidno je i iz osvrta na zastupljenost elek-trične energije u industriji i u njezinu korištenju za osvjetljavanje ulica i trgova. Kellermann navodi kako se električna rasvjeta ne koristi čak ni u parnom mlinu ni u Tvornici kože. Ta je začudnost, može se pretpostaviti, uzrokovana činjenicom što su Paromlin i Tvornica kože bili među najrazvijenijim poduzećima onovremenog Zagreba.16

Nakon što su o blagodatima električne energije mogli samo čitati, Zagrepčani su prvi u Hrvatskoj uvidjeli pogodnosti električne rasvjete na većem prostoru, a što je ekstenzivno popratio ondašnji tisak. Na Jubilarnoj izložbi Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, održanoj u Zagrebu od 15. kolovoza do 4. listopada 1891. godine, promocija električne rasvjete izazvala je veliko zanimanje. Na izložbenom prostoru tvrtka Siemens & Halske iz Beča prvi je put omogućila uvid u primijenjenu električnu rasvjetu u znatno većem obujmu od onoga koje je do tada bilo moguće vidjeti na prostoru Hrvatske. Nakon novinskih napisa, te Kišpatićeve i Šahove knjige posjetitelji iz svih krajeva Hrvatske mogli su se uvjeriti u blagodati električnog svjetla koje je “pretvaralo crnu noć u bieli dan.“17

Izvjestitelj Narodnih novina, najtiražnijeg ondašnjeg dnevnika, nakon što je podu-zeće Siemens & Halske pustilo u probni rad električnu rasvjetu o ugođaju donosi sljedeće svjedočanstvo: “Sinoć je izveden prvi pokus s električnim svjetlom, koji je divno uspio. Svjetlo je intenzivno, a ipak blago, gori mirno i tiho, te razlijeva izložbe-nim prostorom more svjetla. Ima 30 kružnih svjetiljakah s jakošću od 60.000 sviećah i uz to 60 žaruljah. Strojevi rade mirno i tiho, da se ne čuju gotovo ni u neposrednoj blizini. Smeta samo ponešto dim, koji se obilno razvija, te bi po našem mnienju trebali viši dimnjaci, da se dim u viših sferah razilazi. (…) Pri pokusnoj sjajnoj razsvjeti sabralo se mogli dovoljno nagledati razsvjete, koja već sama po sebi u velike zajamčuje uspjeh izložbe. Obzirom na mjestne prilike, može se slobodno tvrditi, da je jedva koja izložba u našoj monarkiji, u svojoj cjelini, bila tako sjajno razsvietljena, kako će naša biti. Sveučilišna sgrada i okolne kuće vide se iz daleka do u najsitnije detaile, te sve skupa čini impozantan utisak.“ 18

Usprkos svemu gore navedenom distribucija električne energije započinje u Čakovcu 1893. godine privatnom inicijativom vlasnika paromlina Ljudevita Molnara. U pa-romlinu je postavljen dinamo stroj, koji je, osim za pogon strojeva, korišten i za

16 Tomislav Anić, Povijest obilježena inovacijama, 125 godina Siemensa u Hrvatskoj, (Zagreb: Siemens d.d. i Hrvatski institut za povijest 2011.), 46-53.17 Mijo Kišpatić, Ivan Šah, Novovjeki izumi, (Zagreb: Matica hrvatska, 1882.), 157.18 „Jubilarna gospodarsko-šumarska izložba”, Narodne novine, 8. kolovoza 1891., 2.

osvjetljenje okolnih ulica i stotinjak kuća. Na taj je način Čakovec postao grad osvi-jetljen sa 131 svjetiljkom, a 105 kuća dobilo je električni priključak s 1400 rasvjetnih mjesta. Smatra se da je to bila prva javna elektrana u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.19

električna kultura i njezine posljedice

Tijekom druge polovice 19. stoljeća, 1857. godine stanovništvo grada Zagreba se sa 16.657 stanovnika 1900. godine povećalo na 61.002 stanovnika, što je bilo povećanje broja stanovnika nešto više od tri i pol puta.20 U donjogradskom dijelu podignuti su brojni javni objekti od kojih su svakako najvažniji: Akademija, Botanički vrt, Glavni kolodvor, Kazalište, Obrtna škola i Realna gimnazija. Povećanje broja stanovnika i širenje grada donijeli su tri velika infrastrukturna problema. Za normalno funkci-oniranje života bila je nužna opskrba vodom, reguliranje otpadnih voda, odnosno gradnja kanalizacije i stvaranje gradske prometne mreže.21 Daljnje napredovanje grada bilo je nezamislivo bez električne energije, prijeko potrebne za vodovod i tramvaj. Rasprava o gradnji električne centrale započela je 1888. godine, a donesena je 1898., no usprkos tomu gradsko je zastupstvo tek sedam godina kasnije prihvatilo prijedlog da se u Zagrebu izgradi električna centrala. Godine 1905. započinje grad-nja električne centrale u Zagorskoj ulici na zapadnoj periferiji grada. Ta je lokacija izabrana zbog blizine Gradskog vodovoda koji će postati njenim najvećim potroša-čem .22 Polaganje mreže kabela po ulicama u prvoj fazi elektrifikacije bit će završeno 24. listopada 1905. godine, kada je u rad pušten jedan od dva parostroja snage 1.200 KS, a 5. studenog 1907. godine Zagrebom je “potekla“ električna energija koja će biti najupečatljivija u najužem središtu grada.23

O tomu su naveliko pisale i novine: “Bijeli naš Zagreb zasjao je kao preporođen. Tko je sinoć banuo na Jelačićev trg, pričinilo mu se da su palače što ga okružuju, zidovi i tlo parketirani i ulašteni. Sve se odsijavalo. Samo je trebalo još da muzika zasvira pa bi mnogi šetajući parovi zaplesali.“24

19 Dragutin Feletar, „Razvoj elektrifikacije sjeverozapadne Hrvatske do Drugoga svjetskog rata – s posebni osvrtom na Koprivnicu“, Ekonomska i ekohistorija Časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša, Vol. 2, (2006.), No. 2, 110.20 http://www1.zagreb.hr/zgstat/documents/stanovnistvo_gz_%20prema_dobnoj_spolnoj_strukturi_2001/publikaci-ja.pdf, 5, stranica posjećena 28. studenoga 2018.21 Franjo Buntak, Povijest Zagreba, (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske 1996.), 775, 781.22 Drago Zdunić, Slobodan Žarić, ur., Crvena Trešnjevka, (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske1982.), 38, Boris Markovčić, ed., Razvoj elektrifikacije Hrvatske 1. dio – od početka elektrifikacije do 1945. g., (Zagreb: Institut za elektroprivredu, 1984.), 11- 12.23 Josip Bilić, Hrvoje Ivanković, ed., Zagrebački lekskikon, 1 vol.. (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Masmedia, 2006.), II:200.24 “Električno svjetlo u Zagrebu”, Novosti, 7. studenog 1907., 2.

146 147

U samim počecima potrošnja električne energije bila je neznatna, Gradska je elek-trična centrala imala 1.129 registriranih potrošača, a uz njih su na mrežu bile pri-ključene 334 ulične svjetiljke.25

Električnu energiju za grad Zagreb proizvodili su uređaji pet poduzeća: njemačkih Siemensa i AEG-a, engleskog Rustona & Hornsby, čehoslovačke Škode i mađarskog Ganza. U Statutu gradskih poduzeća koji je zaključen u lipnju 1907. godine stajalo je kako će električna centrala imati naziv Električna centrala općine sl. i kr. Grada Zagreba, no u Narodnim novinama je 27. studenog 1907. godine objavljeno da je Kraljevski sudbeni stol donio odluku o upisu u trgovački registar inokosnog poduze-ća Gradska munjara.26 Naziv nije bio najsretnije rješenje jer prva asocijacija nije bila vezana uz poduzeće za proizvodnju električne energije. Usprkos tomu naziv se zadr-žao do 1931. godine, kada je promijenjen na prijedlog ravnatelja Rudolfa Vrbanića. U svojem objašnjenju prvi ravnatelj Električne centrale navodi kako je promjena nužna zbog nerazumljivosti naziva. Njegova je sugestija prihvaćena i u listopadu 1931. godine naziv Električna munjara promijenjen je u Električna centrala.27

Električna je kultura, krajem 19. i početkom 20. stoljeća osvojila Europu, ona je bila u službi prilagodbe javnih i privatnih prostora.28 Prije Prvog svjetskog rata električna je energija bila koncentrirana u trgovačkim gradskim četvrtima i imućnim pred-građima.29 U elektroenergetskoj mreži do 1903. godine bili su gotovo svi gradovi s više od 100.000 stanovnika, a električno je svjetlo koristilo svega šest do sedam posto gradskog stanovništva.30 Povećanje europskog gradskog stanovništva dovelo je do znatnog povećanja električnog tramvajskog prometa, prvi tramvaj se pojavio u Berlinu 1884. godine, nakon čega se tramvajska mreža rapidno širila europskim velikim gradovima. Godine 1906. londonska tramvajska mreža obuhvaćala je 3.533 kilometra, 1912. pariška mreža duga je 2.004 kilometra dok je Budimpeštanska tramvajska mreža iznosila 172 kilometra.31 Zagreb će nakon uvođenja električnog

25 Josip Bilić, Hrvoje Ivanković, ed., Zagrebački lekskikon, 1 vol.. (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Masmedia, 2006.), II:200, 201.26 Tomislav Anić, Povijest obilježena inovacijama, 125 godina Siemensa u Hrvatskoj, (Zagreb: Siemens d.d. i Hrvatski institut za povijest, 2011.), 60.27 Đurđa Sušec ur., Stoljeće svjetla u Zagrebu, (Zagreb: HEP Proizvodnja d.o.o., Elektrana-toplana Zagreb, HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o., Elektra Zagreb, Zagreb 2007.), 98.28 Leonardo Benevolo, Grad u istoriji Evrope, (Beograd: Clio 2004.) 24329 Ivan Tibor Berend; Ekonomska historija Europe u XX. veku, (Beograd: Arhipelag 2009.), 25.30 I. C. R. Byatt, The British Electrical Industry 1875-1914, (Oxford: Clarendon Press, 1979), 25. Ivan Tibor Berend; Ekonomska historija Europe u XX. veku, (Beograd: Arhipelag 2009.), 26.31 Ivan Tibor Berend, Ekonomska historija Europe u XX. veku, (Beograd: Arhipelag 2009.), 27.

Shema električne mreže u gradu Zagrebu 1907., Sušec, Đurđa, ur., Stoljeće svjetla u Zagrebu, (Zagreb: HEP Proizvodnja d.o.o., Elektrana-toplana Zagreb, HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o., Elektra Zagreb, Zagreb 2007.), 88.

Shema tramvajske pruge 1910. i 1911. Šobot, Vlado, ur., Zagrebački električni tramvaj 1891. – 2011., (Zagreb: Zagrebački električni tramvaj 2011.), 49.

148 149

tramvaja 1910., dva desetljeća kasnije, 1931. godine imati tramvajsku mrežu dužine 34,6 km.32 (danas ima 116 km).Na modernizacijske su procese uvelike utjecali migracijski procesi odnosno derura-lizacija pri čemu je višak radne snage na selu preuzimala industrija smještena, najče-šće, na rubne gradske predjele. U industrijski razvijenim zemljama od poljoprivred-ne djelatnosti živjelo je oko 25% stanovništva. Tako je 1937. godine poljoprivredno stanovništvo u SAD činilo 21%, u Nizozemskoj 20%, Francuskoj 29%, Danskoj 30%, Čehoslovačkoj 33%, Italiji 45%, Mađarskoj 52%, a u Jugoslaviji gotovo 80%33, dok je Hrvatskoj taj udjel iznosio 66, 3% ukupnog stanovništva.34 Navedene su mijene imale izrazite posljedice po razvoj elektrotehničke industrije.

razvoje elektrotehničke industrije u Hrvatskoj

Na svjetskom su tržištu elektrotehničke industrije dominirale globalne tvrtke, potrebe nacionalnih tržišta zadovoljavale su osnivanjem svojih podružnica te pro-davaonica. svjetskih koncerna: njemačkih Siemensa i AEG-a, švedskog Ericssona i američkog Standard Electrica. U vrijeme kada navedeni mega koncerni ostvaruju

32 Drago Zdunić, Slobodan Žarić, ur., Crvena Trešnjevka, (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske) 1982., 68.33 Nikola Čobeljić, Politika i metodi privrednog razvoja Jugoslavije, (Beograd: Nolit 1959.), 77.34 Ivo Perić gl. ur, Povijest Hrvata od 1918. do danas, (Zagreb: Školska knjiga 2007.), 325.

najveće elektroenergetske poslove na globalnoj razini, elektrotehnička se industrija u Hrvatskoj tek počinje nešto intenzivnije razvijati. Taj je proces započet pred Prvi svjetski rat, a bit će intenziviran nakon njegovog završetka.35

„Prva hrvatska tvornica za elektroindustriju Ivan Paspa i sinovi“ bilo je prvo elek-trotehničko poduzeće obrtničkog karaktera, na prostoru Hrvatske osnovano 1907. godine domaćom inicijativom. Poduzeće je proizvodilo razne galvanske članke, baterije za džepne svjetiljke i električne strojeve te ih je i popravljalo. Do raspada Austro-Ugarske Monarhije, u Hrvatskoj je djelovalo još samo jedno poduzeće za proizvodnju elektromaterijala, “Elektros“ iz Zagreba, osnovano u vrijeme rata 1916. godine.36

Elektrotehnička je industrija u Hrvatskoj, kao nova grana industrije, dvadesetih godina 20. stoljeća bila u uzlaznoj putanji. Navedenu su praksu slijedila i domaća poduzeća: Jugoslavenski Kremenzky zavodi za žarulje i elektriku d.d. Zagreb (1920.), Fulgur jugoslavensko društvo za električna poduzeća d.d. Zagreb (1921.), Munja d.d. za elektrotehničku i tehničku industriju, Zagreb, Energos d.d. za elektrotehničku in-dustriju Osijek (1919.), te već spomenuta Prva hrvatska tvornica za elektroindustriju Ivan Paspa i sinovi Zagreb, koja 1920. započinje industrijsku proizvodnju.37

35 Joso Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, (Zagreb: Naklada Jugoslavenskog Lloyda 1924.), 439-440., Rudolf Horvat, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, (Zagreb: AGM 1994), 451.36 Joso Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, (Zagreb: Naklada Jugoslavenskog Lloyda 1924.), 440.37 Joso Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, (Zagreb: Naklada Jugoslavenskog Lloyda 1924.), 432 – 444.

Ganzova tramvaj iz 1911. Bakačeva ulica., Šobot, Vlado, ur., Zagrebački električni tramvaj 1891. – 2011., (Zagreb: Zagrebački električni tramvaj 2011.), 16.

Reklama za Osram sijalice iz dvadesetih godina dvadesetog stoljeća.

150 151

U Kraljevini SHS/Jugoslaviji domaće su tvornice proizvodile nekoliko artikala ši-roke potrošnje - tvornice žarulja TEŽ i Sijalica, tvornice elektroda i baterija TLM i CROATIA te tvornica kabela ELKA. Uz ta je poduzeća postojalo nekoliko mon-tažnih i reparaturnih radionica inozemnih poduzeća koje su započele proizvodnju najosnovnijih artikala i dobile ime matične tvornice.38

električna energija nakon prvog svjetskog rata

U vremenu nakon završetka Prvog svjetskog rata dolazi do porasta potrebe za elek-tričnom energijom zbog dva bitna čimbenika. Broj stanovnika počinje se rapidno povećavati uslijed razvoja obrtnih i industrijskih poduzeća. Godine 1921. broj sta-novnika grada Zagreba iznosi 108.674 što je u odnosu na 1910. godinu uvećanje za 29.636 stanovnika, a 1931. grad će imati 185.581 stanovnika.39 Priključna vrijednost za sve vrste električnih trošila iznosila je 6.055 kw. Potrošači su koristili 70.965 ža-rulja, 373 elektromotora, 748 malih motora i 304 žarulje u javnoj rasvjeti. Razvojem industrije došlo je do velikog opterećenja i potrošnje električne energije što je uzro-kovalo prekid dovoda električne energije na postojećim jednofaznim kabelima, a to je za rezultat imalo proširenje postojeće proizvodne i distributivne mreže. Nova naponska mreža 380/220 V bila je građena od 1924. do 1927. godine. U istom su razdoblju sve lučne svjetiljke zamijenjene električnim žaruljama.40 Javna, dotada u velikoj mjeri, plinska rasvjeta ustuknut će pred električnom rasvjetom.41

Struja u službi telekomunikacija i proširenja gradske elektrane

Električna se energija ubrzo počela upotrebljavati kao pokretački energent za stroje-ve, elektromotore i dinamo motore. Osobito je značenje imala u području prometa, gdje su nizom otkrića uspostavljeni novi oblici komunikacija, koji će nešto kasnije biti poznati pod terminom telekomunikacija. Pod tim se prije svega podrazumije-vaju sljedeći oblici komunikacije uz pomoć: telefona, telegrafa i bežične telegrafije.42

U vremenu koje je prethodilo Prvom svjetskom ratu u zapadnoj je Europi bilo in-stalirano oko 3.500,000 telefonskih linija.43 Telefon je tako prijenosom struje ušao

38 Sergije Dimitrijević, Strani kapital u privredi bivše Jugoslavije, (Beograd: Nolit 1958.), 87.39 http://www1.zagreb.hr/zgstat/documents/stanovnistvo_gz_%20prema_dobnoj_spolnoj_strukturi_2001/publikaci-ja.pdf, 5, stranica posjećena 28. studenoga 2018.40 Drago Zdunić, Slobodan Žarić, ur.: Crvena Trešnjevka, (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske) 1982., 67, 68.41 Marino Manin i Željka Pinjuh Ćorić, 150. godina zagrebačke plinare 1862.-2012., (Zagreb: Gradska plinara Zagreb d.o.o. 2012.), 26-30.42 Josef Kulischer, Opća ekonomska povijest II. (Zagreb: Kultura 1957.), 158.43 Ivan Tibor Berend; Ekonomska historija Europe u XX. veku, (Beograd: Arhipelag 2009.), 28.

Tipska tranformatorksa stranica 5/0,5kV 1918., Sušec, Đurđa, ur., Stoljeće svjetla u Zagrebu, (Zagreb: HEP Proizvodnja d.o.o., Elektrana-toplana Zagreb, HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o., Elektra Zagreb, Zagreb 2007.), 98.

152 153

u široku upotrebu. U Zagrebu je manualna (induktorska) telefonska centrala u vla-sništvu Vilima Schwartza s kraja 19. stoljeća i 60 pretplatnika već u prvoj trećini 20. stoljeća zamijenjena automatskom centralom.44 Istaknuta inovacija na području inženjerstva u telekomunikacijama datira iz 1909. godine, kada je u rad puštena prva automatska telefonska centrala, izgrađena u okolici Münchena, kapaciteta 2.500 li-nijskih priključaka. U Zagrebu u to vrijeme postoji velika potražnja za telefonskim brojevima, no ponuda je bila daleko manja od potrebitog. Prvi je svjetski rat od-godio gradnju telefonske centrale sve do 1928. godine, a grad je 1. travnja dobio automatsku centralu sa 5.000 brojeva, koja je imala mogućnost proširenja do 7.000 brojeva.45 Najviše telefonskih pretplatnika otpadalo je na pravne i fizičke osobe užeg centra grada dok će primjerice zapadna zagrebačka periferija s kotarima Tratina, Trešnjevka, Horvati, Ciglenica i Vodovod imati dvije telefonske govornice na 27.778 stanovnika ili 15% ukupnog stanovništva grada.46

Kemijska industrija, metalurška industrija i elektroindustrija otkrićem novog energenta omogućuje pronalaženje novih tehnika koje su rezultirale nizom novih proizvoda poput aluminija, sintetičkih boja, guma, cementa, sode ili pak umjetnih gnojiva. Vodeću ulogu u primjeni i proizvodnji električne energije kao i sredstava za njenu primjenu imale su Sjedinjene Američke Države i Njemačka, a nakon njih Švedska; Švicarska i Francuska.47

Zagreb je u međuraću, usprkos nepovoljnom političkom okruženju postao financij-sko, industrijsko, prometno i obrtno središte prve Jugoslavije. Industrijalizacija koja je započela u Austro-Ugarskoj Monarhiji nastavila se izgradnjom novih postrojenja. Zagreb je 1931. godine financijsko bankarsko, osiguravateljsko, tiskarsko, tekstilno, metalurško i kemijsko središte.48 Shodno navedenom osobita je pažnja posvećena proizvodnji električne energije.Završetkom gradnje telefonske centrale, 1928. godine u Zagreb ulazi u novu etapu proširenja gradske elektrane. Grad se u desetogodišnjem razdoblju, od 1921. do 1931., prema popisu stanovništva povećao za 76.907 stanovnika odnosno gotovo

44 „Automatska centrala u Zagrebu“, Novosti, 25. ožujka 1928., 7.45 Nedjeljko Nižić, Pregled povijesti pošte, brzojava i telefona u Hrvatskoj, (Zagreb: T – Hrvatske telekomunikacije d.d. 2011.), 758.46 „O javnim telefonskim centralama“, Glas Trešnjevke, 22. listopada 1932. br. 4., 1., Drago Zdunić, Slobodan Žarić, ur.: Crvena Trešnjevka, (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske) 1982., 76.47 Nikola Vučo, Ekonomska istorija sveta, (Beograd: Naučna knjiga1962.), 48.48 Igor Karaman, Industrijalizacija građanske Hrvatske (1800-1941), (Zagreb: Naprijed 1991.), 280.

Zagrebačka elektra 1930-tih, Boris Markovčić, Ivan Prpić, Franjo Plic, Ante Busatto, Razvoj elektrifikacije Hrvatske – I. dio od početka elektrifikacije do 1945. g., (Zagreb, Institut za elektroprivredu 1984.), 38.

Strojarnica Zagrebačke elektre 1930-tih, Boris Markovčić, Ivan Prpić, Franjo Plic, Ante Busatto, Razvoj elektrifikacije Hrvatske – I. dio od početka elektrifikacije do 1945. g., (Zagreb, Institut za elektroprivredu 1984.), 40.

154 155

80% a nastavljen je i proces industrijalizacije.49 Zbog toga su razmatrane opcije proširenja postojećeg energetskog izvora odnosno mogućnost gradnje novog ener-getskog izvora. Nakon mnogih rasprava u stručnim krugovima, odlučeno je da će se pristupiti proširenju postojeće termoelektrane. Godine 1928. u pogon su pušteni novi kapaciteti: dva parna kotla marke Škoda učinka 2205/27 t/h i jedna parna tur-bina također marke Škoda od 15.000 KS izravno spojena s trofaznim generatorom marke Siemens-Schuckert od 14.000 kVA, 5.500 V. Na taj je način Zagrebačka elek-trana u nešto više od dva desetljeća povećala kapacitet napajanja mreže od početnih 865 kVA 1907. godine na 25.365 kVA, što je bilo povećanje od gotovo 30 puta. To je povećanje kapaciteta pratilo i povećanje proizvedene električne energije s 2.330 MWh proizvedenih 1908. godine na 19.900 MWh u 1928. godini, odnosno nešto više od osam puta.50

Europski prosjek proizvodnje električne energije u 1938. godini iznosio je preko 400kWh, dok je u Jugoslaviji iznosio 71kWh. (Vidjeti tablicu 1.)

Tablica 1.

ZemljeElektrična energija kWh

Jugoslavija 71

SAD 1089

Francuska 444

Belgija 634

Švedska 1350

Austrija 445

Italija 360

Njemačka 826

SSSR 232

Velika Britanija 540

Izvor: Dušan Čalić: Industrijalizacija FNRJ, (Zagreb: Kultura 1957.), 25.

49 http://www1.zagreb.hr/zgstat/documents/stanovnistvo_gz_%20prema_dobnoj_spolnoj_strukturi_2001/publikaci-ja.pdf, stranica posjećena 28. studeng 2018.50 Elektra Zagreb, Zajednica osnovnih organizacija udruženog rada – Elektrodistribucija Zagreb 1907. – 1977., (Zagreb: Elektra Zagreb 1977.), 14.

Iz ovih je podataka uočljivo kako je Jugoslavija u proizvodnji električne energije zaostajala više od pet puta u odnosu na europski prosjek, a petnaest puta u odnosu na SAD.

trnjanska i trešnjevačka periferija

Uslijed jakog ekonomskog razvoja grada dolazi i do povećanja broja stanovnika na rubnim dijelovima grada. Samo je u razdoblju od prvog do trećeg desetljeća prošlog stoljeća broj žitelja Trnja povećan deset puta, od tri do 30,000 stanovnika, uglavnom pridošlih iz agrarno prenapučenih krajeva Hrvatskog Zagorja, Međimurja, Like i Primorja. Godine 1931. u Trnju je izgrađeno preko 2.000 zidanih kuća, 361 impro-vizirana i oko 4.000 nelegalnih objekata. Kakva je bila kvaliteta života nazire se iz podataka popisa stanova 1910 godine. U tom je vremenu na Trnjanskoj cesti bilo 186 stanova od čega 157 jednosobnih, a njih 11 bilo je bez kuhinje. Nešto većih, dvosob-nih stanova bilo je 27. Na Trnjanskoj je cesti živjelo 838 stanovnika. Niti jedan stan nije imao sanitarije, struju, vodovod i kanalizaciju, a sve su kuće bile građene bez građevne dozvole.51 Potkrkraj tridesetih godina 20. stoljeća situacija je u najradnički-jem naselju zagrebačke periferije bila nešto povoljnija. Prema istraživanju nastalom na Tehničkom fakultetu izrađen je popis od 117 kuća u kojima je bilo 227 stanova, samo je 170 stanova imalo sobu sa štednjakom, a čak je 67% stanova korišteno pe-trolejsko svjetlo.52

Usprkos razvoju infrastrukture stanovnici Trešnjevke puteve od svojih kućica do javnoga prijevoza i natrag tražili su i nalazili preko blata i močvara. Djelomično uvedena električna rasvjeta i javni prijevoz krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina bili su Trešnjevčanima premalo. Oni traže od gradske uprave „više elektrike, još više šljunka po ulicama još više autobusnih kola“. Odnos periferije prema centru možemo iščitati iz izjave jednog Trešnjevčana o odlascima u grad: „Tko nije morao nije ni išao“.53 Bio je to prostor fizički i duhovno prilično odijeljen i udaljen od sre-dišta gradskog života. Tomu nije mogla pomoći niti uspostava noćne linije autobusa između Zrinjskog trga i Trešnjevke.54 Kvaliteta života bit će na nešto višoj razini od 1935. godine kada Trešnjevka kao prvo radničko naselja dobiva tramvajsku liniju.55

51 Mira Kolar Dimitrijević ur., Zagrebačko Trnje, (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske 1981.), 26.52 Mira Kolar Dimitrijević ur., Zagrebačko Trnje, (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske 1981.), 32.53 „Trešnjevački omnibus“, Večer, 17. studenoga 1928., 4.54 Vlado Šobot ur.: Zagrebački električni tramvaj 1891. – 2011., (Zagreb: Zagrebački električni tramvaj 2011.), 62.55 „Prva tramvajska pruga u novom Zagrebu“, Jutarnji list, 7. lipnja 1935., 2.

156 157

Izabrani poredbeni pokazatelji potrošnje električne energije po glavi stanovnika

Na I. elektrotehničkom kongresu s prvom specijaliziranom elektrotehničkom izložbom održanom u Zagrebu 1931. godine prigodom godišnje skupštine Saveza električnih poduzeća Kraljevine Jugoslavije izneseni su mnogi podaci o stanju elek-trifikacije, proizvodnje električne energije kao i mogućih rješenja za nadilaženje prilično lošeg stanja u odnosu na razvijene zemlje. Zaostajanje gradova na području Kraljevine Jugoslavije za gradovima zapadne Europe razvidno je iz proizvodnje električne energije po stanovniku u 1931. godini. Tako je Zagreb u prosjeku imao potrošnju po stanovniku iz javnih (gradskih) elektrana 128 kWh, Beograd 90 kWh, Ljubljana 49 kWh dok je jugoslavenski prosjek iznosio 30 kWh, s druge strane Zürich je imao 628 kWh potrošnje po stanovniku, Paris 367 kWh, Berlin 358 kWh i Beč 203 kWh.56

U dva međuratna desetljeća od 1920. do 1940. godine potrošnja električne energije bila je u konstantnom rastu od 61 kWh 1920. godine ona će se povećati gotovo dva i pol puta pred sam početak Drugog svjetskog rata. (Vidjeti tablicu 2)

Tablica 2

Godina Broj stanovnika Potrošnja GWh kWh/stan

1920. 105.300 6,7 61

1921. 108.674 7,1 65

1922. 114.500 9,4 82

1923. 120.500 10,8 90

1924. 126.500 12,5 98

1925. 135.500 14,2 104

1926. 140.500 15,0 107

1927. 148.000 15,5 105

1928. 153.000 16,2 106

1929. 160.500 17,3 108

1930. 173.500 19,6 112

1931. 187.581 25,4 126

1932. 219.000 28,8 134

1933. 228.500 30,7 135

56 Boris Markovčić, Ivan Prpić, Franjo Plic, Ante Busatto, Razvoj elektrifikacije Hrvatske – I. dio od početka elektrifikacije do 1945. g., (Zagreb: Institut za elektroprivredu 1984.), 21.

1934. 234.000 30,6 142

1935. 240.000 34,3 143

1936. 246.000 35,5 146

1937. 252.000 38,9 153

1938. 258.000 43,5 168

1939. 269.000 50,7 192

1940. 270.500 51,0 190

Izvor: Boris Markovčić, Ivan Prpić, Franjo Plic, Ante Busatto, Razvoj elektrifikacije Hrvatske – I. dio od početka elektrifikacije do 1945. g., (Zagreb, Institut za elektroprivredu 1984.), 39 i 43.

Zaključak

Proces modernizacije kroz prizmu elektrifikacije Zagreba u prvoj polovici 20. sto-ljeća s blagim naglaskom na periferiju daje nam kvalitativni prikaz mijene života njegovih stanovnica i stanovnika u nešto više od pola stoljeća. Od uvođenja riječi „munjina“ odnosno „munjivo“ umjesto tuđice „elektricitet“ u Rječnik znanstvenog nazivlja 1875. godine Bogoslava Šuleka prošlo je relativno kratko vrijeme do inten-zivne primjene električne energije prvotno korištene u najvećoj mjeri za osvjetljenje, a potom i industrijsku proizvodnju. Električna je energija tako postala simbolom modernog doba, a u Zagrebu je bila omogućena uz pomoć velikih svjetskih koncer-na. Početkom prvog desetljeća 20. stoljeća doći će do pojave prvog elektrotehničkog poduzeća koje je bilo zametkom novog vala razvoja elektrotehničkih postrojenja dvadesetih godina 20. stoljeća. Diskrepancija u odnosu razvijenih gradova Europe i Zagreba vidna je, među inim, i u proizvodnji električne energije po stanovniku, no ta je razlika jednako golema između užeg centra grada u odnosu na njegovu periferiju.

bIblIoGraFIja

Periodika1. „Jubilarna gospodarsko-šumarska izložba”, Narodne novine, 8. kolovoza 1891.2. “Električno svjetlo u Zagrebu”, Novosti, 7. studenog 1907.3. „Automatska centrala u Zagrebu“, Novosti, 25. ožujka 1928.4. „Trešnjevački omnibus“, Večer, 17. studenoga 1928. 5. „O javnim telefonskim centralama“, Glas Trešnjevke, 22. listopada 1932.6. „Prva tramvajska pruga u novom Zagrebu“, Jutarnji list, 7. lipnja 1935.

158 159

Mrežne poveznice 1. http://www1.zagreb.hr/zgstat/documents/stanovnistvo_gz_%20prema_dobnoj_

spolnoj_strukturi_2001/publikacija.pdf, 5, stranica posjećena 28. studenoga 2018.

Literatura1. Anić, Tomislav, Povijest obilježena inovacijama, 125 godina Siemensa u Hrvatskoj,

(Zagreb: Siemens d.d. i Hrvatski institut za povijest 2011.)2. Benčić, Zvonko, Josip Moser, Povijest i filozofija tehnike – radovi EDZ sekcije od 2012.

do 2016., (Zagreb: Kiklos – krug knjige d.o.o. 2017.)3. Benevolo, Leonardo, Grad u istoriji Evrope, (Beograd: Clio 2004.)4. Berend, Ivan Tibor; Ekonomska istorija Europe u XX. veku, (Beograd: Arhipelag 2009.)5. Bilić, Josip, Hrvoje Ivanković, ed., Zagrebački lekskikon, 1 vol.. (Zagreb: Leksikografski

zavod Miroslav Krleža, Masmedia, 2006), II6. Bjelajac, Slobodan, Doris Vrdoljak, „Urbanizacija kao svjetski proces i njezine poslje-

dice“, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, No. 2-3, Split (2009): 3-19.7. Buntak, Franjo, Povijest Zagreba, (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske 1996.)8. Byatt, I. C. R., The British Electrical Industry 1875-1914, (Oxford: Clarendon Press,

1979)9. Čalić, Dušan, Industrijalizacija FNRJ, (Zagreb: Kultura 1957.)10. Čobeljić, Nikola, Politika i metodi privrednog razvoja Jugoslavije (Beograd: Nolit

1959.)11. Despot, Miroslava, Industrija građanske Hrvatske 1860 – 1873, (Zagreb: Institut za

historiju radničkog pokreta Hrvatske 1970.)12. Dimitrijević, Sergije, Strani kapital u privredi bivše Jugoslaviji, (Beograd: Nolit 1958.)13. Elektra Zagreb, Zajednica osnovnih organizacija udruženog rada – Elektrodistribucija

Zagreb 1907. – 1977., (Zagreb: Elektra Zagreb 1977.)14. Feletar, Dragutin, „Razvoj elektrifikacije sjeverozapadne Hrvatske do Drugoga svjet-

skog rata – s posebni osvrtom na Koprivnicu“, Ekonomska i ekohistorija Časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša, Vol. 2, No. 2, (2006.):104-148.

15. Friedlaender, Heinrich E. and Oser, Jacob, Economic History of Modern Europe, (New York, Prantice – Hall 1953)

16. Horvat, Rudolf, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj (Zagreb: AGM 1994)17. Jones, Jill, Empires of Light: Edison, Tesla Westinghouse, and the Race to Electrify the

World, (Random House, Inc. 2004)18. Karaman, Igor, Industrijalizacija građanske Hrvatske (1800-1941), (Zagreb: Naprijed

1991.)19. Kišpatić, Mijo, Šah, Ivan, Novovjeki izumi, (Zagreb: Matica hrvatska, 1882.)

20. Kolar Dimitrijević, Mira ur., Zagrebačko Trnje, (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske 1981.)

21. Kučera, Oton, Crte o magnetizmu i elektricitetu, (Zagreb: Matica hrvatska, 1891.)22. Kulischer, Josef, Opća ekonomska povijest II. (Zagreb: Kultura 1957.)23. Lakatoš, Joso, Industrija Hrvatske i Slavonije, (Zagreb: Naklada Jugoslavenskog Lloyda

1924.).24. Landes, David, Bogatstvo i siromaštvo naroda, (Zagreb: Mamedia 2003.)25. Nižić, Nedjeljko, Pregled povijesti pošte, brzojava i telefona u Hrvatskoj, (Zagreb: T –

Hrvatske telekomunikacije d.d. 2011.)26. Perić, Ivo, ur, Povijest Hrvata od 1918. do danas, (Zagreb: Školska knjiga 2007.)27. Semjonov, Jurij, Bogatstvo svijeta, (Zagreb: Minerva 1937.)28. Sušec, Đurđa, ur., Stoljeće svjetla u Zagrebu, (Zagreb: HEP Proizvodnja d.o.o.,

Elektrana-toplana Zagreb, HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o., Elektra Zagreb, Zagreb 2007.)

29. Šobot, Vlado, ur., Zagrebački električni tramvaj 1891. – 2011., (Zagreb: Zagrebački električni tramvaj 2011.)

30. Vučo, Nikola, Ekonomska istorija sveta, (Beograd: Naučna knjiga1962.)31. Zdunić, Drago, Slobodan Žarić, ur., Crvena Trešnjevka, (Zagreb: Grafički zavod

Hrvatske1982.)

modernization of Zagreb in the First Half of the 20th Century, viewed through the prism of electrification

Keywords: Zagreb, first half of the 20th century, electrification, modernization, periphery

Based on scholarly literature as well as periodicals and published archival sources, the author focuses on electrification in Zagreb as an aspect of the city’s modernizati-on. Electricity not only caused amazement in public presentations, but also became an indispensable source of energy for everyday use. After all, the amount of its con-sumption in industry or per capita remains one of the indicators for the development level in any given area.

160 161

od prve lokalne do prve InterkontInentalne teleFonSke veZe U ZaGrebU1

Goran Rajič2

SažetakOd same pojave javne telefonije u Zagrebu 1887. godine, preko automatizacije telefonskog prometa 1928. godine i njegove decentralizacije 1955. godine, pa sve do uvođenja modernih poluelektroničkih i elektroničkih telefonskih centrala 1980-tih godina, razvitak telefonije u Zagrebu bio je pod utjecajem varijabli čije je djelovanje često bilo nepovoljno, što je uzroko-valo da stanje gradske telefonije, generalno uzevši, ne bude posve primjereno ulozi Zagreba kao glavnog upravnog, kulturnog i ekonomskog centra Hrvatske. U najranijoj fazi razvoja na nj je utjecao ugarski ekonomski protekcionizam i birokratizam, dok su kasnije faze ra-zvoja bile karakterizirane nedostatkom financijskih sredstava, tehnološkim zaostajanjem, nepostojanjem domaće proizvodnje koja bi mogla zamijeniti skupe inozemne proizvode, a naposljetku i čestim uplitanjem države u raspodjelu postojećih telefonskih priključaka što je prouzrokovalo konstantni nedostatak telefonskih priključaka. Telefonski promet je u tom razdoblju rastao brže od povećanja kapaciteta, a postojeći sustavi su bili prekapacitirani što je u konačnici rezultiralo urušavanjem opće kvalitete usluge. Situacija se donekle poboljšala decentralizacijom gradske telefonije, razgradnjom stare zračne telefonske mreže i izgrad-njom kabelske kanalizacije, osnivanjem domaćih proizvođača telekomunikacijske opreme, automatizacijom međumjesnog i međunarodnog telefonskog prometa, te osnaživanjem vlastitog stručnog i radnog kapaciteta tadašnjeg zagrebačkog PTT-a. Modernizacija gradske telefonske mreže elektromehaničkim centralama tipa ARF-102, poluelektroničkim centra-lama tipa ARE-11, te elektroničkim centralama tipa AXE-10 u 1980-tim godinama stvorila je preduvjete za rast pretplatničkih kapaciteta i omogućila širu dostupnost javne telefonije.

Ključne riječi: telefon, telefonija, Zagreb, telekomunikacije.

1 Ovo je istraživanje financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom: IP-2016-06-2015 Modernizacija urbanog života u Hrvatskoj kroz prizmu razvoja komunalne infrastrukture u 19. i 20. stoljeću2 Goran Rajič, HT muzej

162 163

Uvod

U ovom ću radu rekonstruirati ključne razvojne etape telefonije u Zagrebu, dati njihov kronološki prikaz, prikazati tip primijenjene komutacijske opreme, navesti lokacije ključne za decentralizaciju telefonskog prometa, izdvojiti ključne probleme u razvoju telefonske mreže i pojedine specifičnosti u razvoju, te na koncu donijeti pregled rasta pretplatničkih telefonskih kapaciteta u Zagrebu do 1980-tih godina. Izloženim podacima ću ilustrirati kako je razvojni put telefonije u Zagrebu dobrim dijelom bio obilježen nedostupnošću telefonske usluge većem dijelu gradske popu-lacije, a samo odvijanje telefonskog prometa često vrlo otežano. Pri tome ću koristiti dostupnu stručnu literaturu na temu telefonije, djela objavljena na temu povijesnog razvoja telefonije, periodiku (posebno onu radnog kolektiva PTT Zagreb), muzejske zbirke HT muzeja (Hrvatskog muzeja pošte i telekomunikacija), te naposljetku ar-hivsko gradivo iz Arhiva HT muzeja. U pravilu, možemo ustvrditi kako tema razvit-ka telefonije u Zagrebu dosad nije temeljitije obrađena, a djela koja jesu objavljivana, poput „Stogodišnjice telefonije u Hrvatskoj“ Velimira Sokola ili „Pregleda povijesti pošte, brzojava i telefona u Hrvatskoj“ Nedjeljka Nižića, nude samo parcijalan pre-gled razvoja.

pojava telefona u Zagrebu

Prigodnom izmjenom brzojavki između Zagreba i Beča, 28. rujna 1850. godine, Zagreb se pridružio nizu gradova u Austrijskom Carstvu koji su već imali mogućnost komuniciranja na daljinu pomoću elektromagnetskog brzojava, novog i revolucio-narnog sredstva telekomunikacije.3 Već 25 godina kasnije, 1875. godine, u Hrvatskoj su djelovale 73 brzojavne postaje, a samo brzojavni ured u Zagrebu je 1880. godine imao uposlenih 45 službenika što zorno svjedoči kako je nova telekomunikacijska tehnika brzo postala dio svakodnevnice.4 Mnogostruko korisna i uspješna primjena elektromagnetskog brzojava bila je snažan podstrek daljnjem razvoju telekomunika-cija, što je u konačnici dovelo do izuma telefona 1876. godine u SAD-u.5 Samo pita-nje izumitelja telefona je kontroverzno (nacionalne historiografije pojedinih zemalja različito vrednuju doprinos Charlesa Boursela, Johanna Philippa Reisa, Elishe Graya, Antonia Meuccija i Alexandera Grahama Bella), međutim uvriježilo se spominjati A. G. Bella u kontekstu izumitelja telefona. Za njega nedvojbeno možemo kazati

3 Branko Vidmar, Telegrafija (Zagreb: Školska knjiga, 1978), 7.4 Vladimir Muljević, Telegrafija – kronologija razvitka u svijetu i u Hrvatskoj, (Zagreb: Hrvatska zajednica tehničke kulture, 1998), 65.; Štritof, ur., Zbornik u povodu proslave 120-godišnjice uvođenja telegrafa u Hrvatskoj, 16.5 Miroslav Mikula, Razvoj telekomunikacija od dimnih signala do svjetlovoda, (Zagreb: Školska knjiga, 1994), 67.

kako ga je pored poslovne probitačnosti krasio entuzijazam prema telefoniji, te je nesumnjivo pridonio popularizaciji telefona kao novog izuma svojim javnim nastupima, predavanjim i demonstraci-jama. Brzina, jednostavnost i neposred-nost telefonskog razgovora su s vreme-nom učinili telefoniju najpopularnijom telekomunikacijskom tehnikom.Prihvaćanje nove tehnologije u Zagrebu nije mnogo zaostajalo u odnosu na svi-jet, pa je prva telefonska linija proradila nepunih pet godina poslije izuma tele-fona - 8. siječnja 1881. godine.6 Njena izgradnja je bila vezana uz organizaciju učinkovitije i brže protupožarne zaštite u Zagrebu. Naime, gradski Građevni ured (u današnjoj Ćirilometodskoj ulici) bio je telefonskom linijom povezan s vodovodnom strojarnicom (u današ-njoj Zagorskoj ulici), a u planu je bilo uređenje 21 postaje za alarmiranje u slučaju požara na različitim lokacijama u gradu, te dodatnih 10 dojavnih postaja u stanovima vatrogasnih službenika.7 U široj javnosti pak, prema još novom i neprihvaćenom izumu, vladalo je djelomično nepovjerenje i skepsa, te su ga nazivali „američkim šarlatanskim humbungom“.8

Ubrzo je postalo jasno kako će biti nužno osmisliti centralno mjesto čija će uloga biti namijenjena komutaciji telefonskog prometa (spajanju i odspajanju telefonskih poziva pretplatnika). Opcija spajanja svakog pojedinačnog telefonskog pretplatnika sa svim drugima u telefonskoj mreži nije bila realno izvediva, jer bi u tom slučaju za

6 Nedjeljko Nižić, Pregled povijesti pošte, brzojava i telefona u Hrvatskoj (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 2007), 125.7 Viktor Hajnrih, „Vatrojavni brzojav“ PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 3, ožujak 1984, 4.8 Velimir Sokol, Stogodišnjica telefonije u Hrvatskoj (Zagreb: Radna organizacija PTT prometa Zagreb, 1981), 22.

Slika 1. Viktorija Soronijević, jedna od prve tri zagrebačke telefonistice (FOT-2, Zbirka fotografija HT muzeja)

164 165

izgradnju telefonske mreže poput one prve zagrebačke iz 1887. godine, kapaciteta od samo 100 telefonskih pretplatnika, bilo potrebno 4950 zračnih vodova.9 Rješenje je pronađeno izumom telefonske centrale u SAD-u. Telefonske centrale su imale fun-damentalnu ulogu u razvoju telefonije, a prva ručna telefonska centrala na svijetu koja je posluživala 21 pretplatnika s radom je započela 1878. godine u američkom gradu New Havenu.10 Prvim telefonskim centralama krajem 19. stoljeća upravljalo se ručno, te je od spretnosti i umijeća uposlenih telefonista i telefonistica ovisila brzina prospajanja poziva.

prva telefonska centrala u Zagrebu

Prvu koncesiju za uvođenje javne telefonije u Zagrebu dobio je zagrebački pekar Josip Guthard, te je u ožujku 1884. godine u zagrebačkim „Narodnim novinama“ i „Agramer Zeitungu“ objavio poziv zainteresiranim građanima da se prijave za uvođenje nove usluge, međutim u veljači 1885. godine on je iznenada preminuo, te je pokretanje prve javne telefonske mreže u Zagrebu na neko vrijeme odgođeno.11 Inicijativu je tada preuzeo već etablirani zagrebački poduzetnik širokih poslovnih interesa i utjecajni pripadnik zagrebačke židovske zajednice Vilim Schwarz. Od 1856. godine Schwarz je bio upravitelj Gajeve tiskare, a 1868. godine počeo se baviti i otpremništvom, da bi naposljetku 1882. godine s Ignjatom Granitzom utemeljio i tiskaru „Ignjat Granitz & Comp.“12 Schwarzu je koncesiju za izgradnju javne tele-fonske mreže ustupilo kraljevsko ugarsko Ministarstvo javnih radnji i komunikacija 1886. godine. Prva javna telefonska centrala u Zagrebu bila je smještena na drugom katu privatne kuće Vilima Schwarza u današnjoj ulici Krvavi most 2, te je s posredo-vanjem telefonskog prometa krenula 1. siječnja 1887. godine.13 Kako se radilo o manualnoj induktorskoj telefonskoj centrali kapaciteta od 100 pret-platnika bilo je potrebno uposliti i telefonske manipulantice - telefonistice. Bila je ri-ječ o mladim zagrebačkim djevojkama: Barbari Rihtarić, Viktoriji Soronijević i Lauri

9 Mato Perak, Uvod u eksploataciju telekomunikacija (Zagreb: PTT školski centar, 1970), 66.10 Anton Huurdeman, The worldwide history of telecommunications, (New Jersey: John Wiley & Sons, 2003), 188.11 Viktor Hajnrih, “Poziv na predbrojku za telefon“ PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 4, travanj 1984, 7.12 Snješka Knežević, „Ignjat Granitz i (srušena) kuća Granitz“ Ha-Kol glasilo židovske zajednice u Hrvatskoj, br. 111, rujan/listopad 2009, 30.; Snješka Knežević, „Doba hrama“ Ha-Kol glasilo židovske zajednice u Hrvatskoj, br. 122, studeni/prosinac 2011, 31.13 Sokol, Stogodišnjica telefonije u Hrvatskoj, 61.

Slika 2. Pogled na zagrebačku katedralu u izgradnji iz ulice Krvavi most. S desne strane nalazi se kuća Vilima Schwarza. (FOT-300, Zbirka fotografija HT muzeja)

166 167

Sekulić.14 Prvi telefonski pretplatnik postala je „Tvornica koža“ – u tom vremenu među najznačajnijim zagrebačkim industrijskim postrojenjima, što je bila konkretna naznaka buduće važnosti telefona kao instrumenta poslovne komunikacije.15 U ovoj fazi razvoja telefonije, svaki telefonski pretplatnik je za svoj telefonski aparat morao osigurati i izvor električne struje - galvanski članak, koji bi omogućio odvijanje raz-govora.16 Bilo je uobičajeno da se osiguraju najmanje dva ispravna galvanska članka, a ukoliko je telefonski pretplatnik učestalije vodio razgovore, nije bilo neobično da ih bude i više. Najrasprostranjeniji galvanski članak u to vrijeme, za uporabu u telefo-niji, bio je Lechlancheov element, a uz ispravno održavanje i normalnu eksploataciju mogao je potrajati i do godinu dana.17 Ove baterije su dale i ime prvoj razvojnoj etapi telefonije, stoga je ona poznata pod nazivom LB (lokalna baterija).U „Dozvolbenoj ispravi“ od 7. kolovoza 1886., izdanoj u Budimpešti, nalazi se niz jasnih zahtjeva upućenih koncesionaru Schwarzu u 20 članaka. Tako su telefonski pretplatnici mogli postati samo „pod prigovor nespadajuće osobe“, uz mjesečnu naknadu od 7 forinti, namještenici su bili dužni telefonske razgovore pretplatnika „u tajnosti držati“, a čitav poslovni poduhvat uvođenja telefonije Schwarz poduzima na „vlastitu pogibelj“.18 Pored toga, ugarsko ministarstvo se, člankom 4. iste dozvole, pobrinulo osigurati da telefoni upotrijebljeni u izgradnji nove zagrebačke telefonske mreže budu mađarske provenijencije i to poduzetnika Istvana Vecseya. Ta praksa je nastavljena sve do razdruživanja Austro-Ugarske okončanjem Prvog svjetskog rata, pa su u Zagrebu prevladavali telefoni budimpeštanskih proizvođača kao što su: „Deckert & Homolka“, „Ericsson“, „Telefongyar“, „Helios“, „E.I.V.R.T.“ (kasniji „Tungsram“). U studenom 1911. godine je švedska tvrtka „LM Ericsson“ otkupila mađarski dio tvrtke „Deckert & Homolka“, pa su otada i Ericssonovi proizvodi, pre-poznatljive kakvoće i dizajna u većoj mjeri zastupljeni i u Zagrebu.19

14 HT muzej, Zbirka osobne i službene dokumentacije, Personalni list Barbare Rihtarić [OD-45-1]; HT muzej, Zbirka osobne i službene dokumentacije, Personalni list Viktorije Soronijević [OD-47-1]; HT muzej, Zbirka osobne i službene dokumentacije, Personalni list Laure Sekulić [OD-46-1].15 Dragutin Katušić, “Automatski telefonski uređaj u Zagrebu“ Pošta – organ oblasnih organizacija poštanskih, telegraf. i telefon. službenika u Zagrebu i Splitu, br. 6, 1.4.1928, 31. (dalje: Katušić, Pošta).16 “Galvanski članak“, u: Hrvatska enciklopedija, sv. 4, (Zagreb: Leksikografski zavod “Miroslav Krleža“, 2002), 104-105.17 Kraljevsko ugarsko ministarstvo trgovine, Sbornik kr. ug. poštanskih i brzojavnih naredaba – godišnji tečaj 1901., (Budimpešta: Ces. I kr. dvorska tiskara Viktora Hornyanszkya, 1902), 191-193.18 HT muzej, Zbirka osobne i službene dokumentacije, Dozvolbena isprava [OD-43-7].19 Artur Attman, Jan Kuuse i Ulf Olsson, LM Ericsson 100 years: The pioneering years, struggle for concessions crisis 1876 - 1932, (Stockholm: LM Ericsson, 1977), 210.

Jedno desetljeće je zagrebačka telefonska mreža imala lokalni karakter, budući da međugradski telefonski razgovori s udaljenijim mjestima nisu bili mogući. Do pro-mjene je došlo 18. prosinca 1898. godine kada je „interurbani telefonski uredjaj“ između Zagreba i Varaždina „predan obćem prometu“.20 Uspostavljanje ove komu-nikacije omogućilo je tada telefonsku vezu Zagreba s Bečom i Budimpeštom. Zagreb je 1911. godine u međugradskom prometu, između ostalih, povezan s Donjom Austrijom (Beč, Bečko Novo Mjesto, Klosterneuburg, Himberg), Štajerskom (Graz, Hatzendorf, Weiz), te Trstom, Ljubljanom, Pulom, Pazinom, Bosanskim Brodom, Brčkom i Tuzlom.21 Telefonsko povezivanje kontinentalne Hrvatske i Dalmacije se nije odvijalo zavidnom brzinom, te je Zagreb u telefonski promet s gradovima u Dalmaciji stupio tek, ministarskom naredbom 23194/913, 15.11.1913. godine i to sa Splitom, Dubrovnikom, Kotorom, Trogirom, Solinom i Zadrom.22

20 Kraljevsko ugarsko ministarstvo trgovine, Sbornik kr. ug. poštanskih i brzojavnih naredaba – godišnji tečaj 1899., (Budimpešta: Ces. I kr. dvorska tiskara Viktora Hornyanszkya, 1900), 53.21 Kraljevsko poštansko-brzojavno ravnateljstvo u Zagrebu, Imenik pretplatnika državnih telefonskih mreža u Hrvatskoj i Slavoniji (Zagreb: Kraljevska zemaljska tiskara, 1911), 1.22 Kraljevsko ugarsko ministarstvo trgovine, Zbornik kr. ug. poštanskih i brzojavnih naredaba – godišnji tečaj 1913., (Budimpešta: Ces. I kr. dvorska tiskara Viktora Hornyanszkya, 1914), 590.

Slika 2a. Stolni induktorski telefonski aparat predviđen za rad s lokalnom baterijom iz 1897. godine proizvođača „Deckert & Homolka“, Budimpešta (inv. oznaka T-1, Zbirka nepokretne telefonije HT muzeja)

168 169

Schwarzov gubitak koncesije i podržavljenje zagrebačke telefonske mreže

Schwarzova telefonska mreža bila je loše održavana što je prouzrokovalo nepravil-nosti u radu i učestale pritužbe korisnika, stoga je Ministarstvo trgovine u nekoliko navrata novčano kaznilo Schwarza i zaprijetilo mu oduzimanjem koncesije.23 S ob-zirom da je kod izdavanja „Dozvolbene isprave“ državna brzojavna uprava zadržala pravo da već nakon isteka 5 godina (čl. 16) otkupi telefonsku mrežu, Schwarzova telefonska mreža je podržavljena s 1. siječnjom 1894. godine. Sjedište telefonske centrale je 9. travnja 1895. godine preseljeno u unajmljenu zgradu baruna Vladimira Nikolića u Gajevoj ulici 4 (ugao današnje Tesline i Gajeve ulice) u kojoj je od 1891. godine bilo sjedište poštansko brzojavne službe i uprave, a istom prilikom je puštena u promet nova ručna induktorska telefonska centrala na koju je u tom trenutku bilo priključeno svega 178 pretplatnika.24 Ručne induktorske telefonske centrale su se zadržale u upotrebi relativno dugo, a naj-češće je to bio slučaj u ruralnim sredinama s malim brojem telefonskih pretplatnika, gdje se zbog pitanja rentabilnosti i održivosti nije isplatilo ulagati u skuplju telefonsku komutacijsku opremu. Tako, još 1989. godine, u neposrednoj blizini Zagreba (radne jedinice Zaprešić, Velika Gorica, Jastrebarsko) nalazimo 9 ručnih induktorskih te-lefonskih centrala u upotrebi.25 Ipak, gradske sredine su imale drugačiju dinamiku telefonskog prometa sa zahtjevnijim korisnicima, pa je ubrzo došlo do promjena, kako u konstrukciji samog telefona, tako i u principu uspostavljanja telefonske veze. Dok su u prvoj fazi telefonije (LB) telefoni bili nezamislivi bez galvanskih članaka i pripadajućih glomaznih induktora za stvaranje signalne struje, s vremenom su zbog porasta broja pretplatnika i širenjem mreže zračnih telefonskih vodova uočeni ne-dostaci u sustavu s lokalnim napajanjem. Zato se pristupilo osmišljavanju sustava sa centralnim napajanjem (CB), u kojem se električna energija potrebna za funk-cioniranje telefonske mreže dobiva s akumulatorskih baterija smještenih u samoj centrali, a telefonski aparati su zahvaljujući tome postali jednostavnije konstrukcije, povoljnije cijene, te je njima bilo lakše rukovati.

23 Velimir Sokol, “Tragom događaja u vezi s pojavom prvih telefona u Zagrebu“ PTT radnik – list radne organizacije poduzeća ptt saobraćaja - Zagreb, br. 11, 1. studeni 1977, 12.24 “Die neue Telephon-Centrale“ Agramer Zeitung, br. 82, 9.4.1895, 4.; Velimir Sokol, “Odisejada zagrebačke pošte“ PTT radnik – list radne zajednice poduzeća ptt saobraćaja ptt Zagreb, br. 3 (prilog), 1. ožujak 1972, V.25 Milena Šupe, „Manuelne centrale još uvijek postoje“ PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 12, prosinac 1989, 11.

Slika 3. Prva zagrebačka državna telefonska centrala iz 1895. godine (FOT-520, Zbirka fotografija HT muzeja)

Slika 3a. Stolni telefonski aparat za uporabu u sustavu sa centralnim napajanjem iz 1909. godine, proizvođača „E.I.V.R.T.“ iz Budimpešte (inv. oznaka T-1111, Zbirka Zlatka Ivkovića HT muzeja)

170 171

Zagrebačka telefonska centrala sa centralnim napajanjem (Cb centrala)

Prije primjene novog sustava u telefoniji, bilo je potrebno riješiti pitanje trajnog smje-štaja Poštansko-brzojavnog ravnateljstva u Zagrebu. Naime, unajmljeni prostor u Gajevoj ulici 4 više nije udovoljavao naraslom obimu posla. Stoga se odlučilo krenuti s izgradnjom nove reprezentativne Poštansko-brzojavne palače, na zemljištu površi-ne 3950 m² što se nalazilo između Ružične (današnja Kurelčeva ulica) i Palmotićeve ulice, a u kojoj je bio predviđen i prostor za novu telefonsku centralu.26 Kao što je to i prethodno bio slučaj, nova telefonska centrala bila je mađarske proizvodnje. Budimpeštanska kompanija „Egyesult Izzolampa es Villamossagi Rt.“ je 1899. go-dine postigla ugovor o licenci s američkom tvrtkom „Western Electric Company“ iz Chicaga, uključujući tu i telefonske aparate i centrale zasnovane na sustavu cen-tralnog napajanja.27 Stoga je prilikom instalacije prve zagrebačke telefonske centrale zasnovane na sustavu centralnog napajanja korištena telefonska centrala koja je bila proizvod navedene tvrtke, a koja je istovremeno i dokaz kako je politička nadmoć Mađara u odnosu na Hrvate bila iskazana i kontinuiranim ekonomskim protekcio-nizmom i pogodovanjem vlastitim proizvođačima.28 Isto tako, mađarski PTT kadar je u Zagrebu uživao privilegiran tretman u usporedbi s domaćim namještenicima koji su trpili zbog mađarskog „protekcionizma, zapostavljanja, izrabljivanja, raznih šikana i progona“.29 Telefonska centrala početnog kapaciteta od 750 pretplatnika i 30 međugradskih linija u promet je puštena 31. listopada 1904. godine.30 Tom prilikom su u zagrebačkoj telefonskoj mreži vršene određene preinake, pa se po prvi puta pored zračnih telefonskih vodova javljaju i kratki odsječci telefonske kabelske kana-lizacije, od zgrade Poštansko-brzojavne palače u Jurišićevoj do Frankopanske ulice.31 Iako nisu bili planirani za tako dugu eksploataciju, pojedini dijelovi tog prvog tele-fonskog kabela su dočekali i 1982. godinu.32 Prednost kabelske kanalizacije je u bržoj zamjeni dotrajalih ili popravku oštećenih kabela, a bez izvođenja, inače uobičajenih, iskopnih radova. Poseban problem je predstavljala činjenica da Zagreb još oko 1912. godine nema odgovarajuću radionicu za popravak telefona i brzojavnih aparata, već

26 Velimir Sokol, “Odisejada zagrebačke pošte“ PTT radnik – list radne zajednice poduzeća ptt saobraćaja ptt Zagreb, br. 3 (prilog), 1. ožujak 1972, VI.27 Karoly Jeney, Ferenc Gaspar, The history of Tungsram 1896-1945, (Budapest: Tungsram Rt., 1990), 10.28 Jeney, Gaspar, The history of Tungsram 1896-1945, 17.29 V.K., „Oslobodjenje“ Pošta – glasilo poštanskih, brzojavnih i telefonskih namještenika u Državi SHS, br. 1, 1. siječanj 1919, 3.30 “Die neue Telephoncentrale“ Agramer Zeitung, br. 248, 29. 10. 1904, 5.31 Dragan Bach, “40 godišnjica automatske telefonske centrale u Zagrebu – značajan jubilej“ PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 4, 1.4.1968, 3.32 Ž.I., „Veliki posao u PTT kući“ PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 6, lipanj 1982, 6.

Slika 4. Zračni telefonski vodovi na krovovima zagrebačkih kuća 1902. godine (FOT-302, Zbirka fotografija HT muzeja)

Slika 4a. Zračni vodovi su izloženi štetnom djelovanju atmosferilija. Krovno uporište s pogledom na današnje Strossmayerovo šetalište početkom 20. Stoljeća (FOT-301, Zbirka fotografija HT muzeja)

172 173

je 5 uposlenih mehaničara bilo zaduženo, pored održavanja telefonsko-brzojavnih postrojenja u Zagrebu, za ostale centrale na širem području Hrvatske.33 Izbijanje Prvog svjetskog rata i teška društveno-ekonomska situacija što je uslijedila nije pozitivno djelovala na stanje gradske telefonske mreže. S obzirom na složenu političku situaciju od 25. ožujka 1919. godine bila je u primjeni vojna cenzura na telefonski promet s inozemstvom, a zbog pomanjkanja materijala i stručnih radnika nije bilo moguće čak ni uredno održavanje postojeće mreže, pa se 1919. godine zračni telefonski vodovi „nalaze već u trošnom stanju zajedno s pripadajućim strojevima.“34 U godinama što slijede, teška situacija se donekle nastoji olakšati primjenom parci-jalnih rješenja – instalacijom ručnih induktorskih podcentrala manjeg kapaciteta. Dvije takve podcentrale bili su instalirane u poštama Zagreb 2 i Zagreb 6. Prva je bila smještena uz državni kolodvor (današnja Branimirova ulica), a druga na Wilsonovu trgu 2 (današnji Trg Republike Hrvatske).35 Tako je Zagreb sredinom 1920-tih, u vremenu neposredno prije pojave automatske telefonije, na 2950 izravnih telefon-skih priključaka u mreži imao priključenih dodatnih 255 sporednih postaja s 2072 telefonska aparata, te 95 kućnih telefonskih centrala kod različitih ustanova i organi-zacija što je u konačnici davalo ukupan broj od 5277 telefonskih aparata.36 Ogroman broj telefonskih aparata priključenih mimo postojećih izravnih linija svjedoči da je u Zagrebu vladala velika potražnja za telefonskim aparatima kojoj Direkcija pošta i telegrafa Zagreb nije mogla udovoljiti. Budući da je najvažniju ulogu kao sredstvo brze poslovne komunikacije telefon imao kod poduzetnika, koji su bili posebno za-interesirani za modernizaciju telefonske mreže, ne čudi poziv Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu, još 1925. godine, „da se požuri izgradnja vrlo potrebne (već) telefonske centrale u Zagrebu.“37

33 „In memoriam – Ladislav Rukavina“ PTT radnik – list radne zajednice poduzeća ptt saobraćaja Zagreb, br. 4, 1. travanj 1969, 5.34 HT muzej, Arhiv HT muzeja Okružnica Br. 50360/1919., [kutija 001].; HT muzej, Arhiv HT muzeja Okružnica Br. 2142-1919., [kutija 001].35 Petar Balestrin, “Sto godina telefonije u Zagrebu“ PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 8 (prilog), kolovoz 1981, I.; Imenik telefonskih pretplatnika (Zagreb: Direkcija pošta i telegrafa, 1922), 77.36 HT muzej, Arhiv HT muzeja Milan Lacković - Razvoj automatske telefonije sustava „korak po korak“, [ARH-Tf-007/005], 5.37 Trgovačka i obrtnička komora u Zagrebu, Izvještaj trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu za godinu 1925., (Zagreb: Hrvatski štamparski zavod d.d., 1926), 161.

automatizacija zagrebačkog telefonskog prometa

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Njemačka je Versajskim mirovnim ugovorom bila obvezana na plaćanje ratnih reparacija. Ministarstvo pošta i telegrafa Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca je na račun tih reparacija naručilo isporuku automatskih telefonskih centrala koje je proizvodila berlinska kompanija „Siemens & Halske“, te je automatska telefonska centrala stigla u Zagreb 1926. godine.38 Naručena centrala je pripadala grupi centrala “korak po korak“ koje naziv duguju principu rada pros-pajajućih elektromehaničkih elemenata centrale. Ekstenzivni radovi na montaži centrale su dovršeni za nešto manje od dvije godine, pa je prva automatska telefonska centrala u Zagrebu proradila 1. travnja 1928. godi-ne, kada je u promet pušteno oko 5000 priključaka, prigodnom svečanošću u prosto-rijama same centrale na kojoj su bili zastupljeni državni, vojni i privredni uglednici.39 Sama centrala sustava „Siemens-Strowger“ bila je proizvedena 1921. godine, te uskla-dištena nekoliko godina, a postojala je i sumnja kako su neki njeni dijelovi već pret-hodno negdje bili u radu, pa su demontirani i dopremljeni u Zagreb.40 Zagrebačka automatska telefonska centrala je proširivana u nekoliko navrata: 1930. godine na 7000 priključaka, 1933. na 8000 priključaka, 1937. na 10000 priključaka, 1942. na 11000 priključaka, te je 1947. dosegnula konačan kapacitet od 12000 priključaka.41 Očekivani eksploatacijski vijek centrale je bio 20 godina, a nadogradnje u različitim godinama su rezultirale primjenom triju različitih podtipova sustava „Siemens“, što je kasnije stvaralo velike probleme u vezi s nabavom rezervnih dijelova i održava-njem najstarijih 5000 priključaka, budući da se sustav instaliran 1928. godine nije, u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, više proizvodio.42 Međutim i taj povećani broj telefonskih priključaka je uspio zadovoljiti tek dio po-treba za telefonom u užem gradskom središtu, dok su se zahtjevi za priključenjem telefona na periferiji redovito odbijali. Izbijanje Drugog svjetskog rata se negativno odrazilo na razvitak telefonije u Zagrebu. Naime, budući da su telekomunikacije u ratnom stanju od vitalnog značenja, učesta-le su partizanske sabotaže na zračnoj i kabelskoj mreži presijecanjem i oštećivanjem

38 Katušić, Pošta, 33.39 Komora za trgovinu, obrt i industriju u Zagrebu, Izvještaj komore za trgovinu, obrt i industriju u za godinu 1928., (Zagreb: Zaklada tiskare Narodnih novina, 1929), 145.40 HT muzej, Arhiv HT muzeja Milan Lacković - Razvoj automatske telefonije sustava „korak po korak“, [ARH-Tf-007/005], 6.41 HT muzej, Arhiv HT muzeja Teze za konferenciju, [kutija 311].42 HT muzej, Arhiv HT muzeja Rekonstrukcija mjesne telefonske mreže grada Zagreba, [kutija 311].

174 175

telefonskih kabela i zračnih vodova, te rušenjem telegrafsko-telefonskih stupova.43 Situacija je kulminirala 14. rujna 1941. godine kada je pozivom s telefonskog broja zagrebačke profesorice Olge Milčinović-Clement (72-96) došlo do aktivacije eksplo-ziva što su ga na centrali podmetnuli PTT radnici – partizanski diverzanti Slavko Markon i Josip Čuljat, čime je automatska centrala izbačena iz stroja na neko vrije-me.44 Od 1942. godine u službi su bile i tri podcentrale sustava „Siemens“ u gradskim četvrtima Vrapče (kapacitet 100 pretplatnika), Podsused (kapacitet 50 pretplatnika) i Remetinec (kapacitet 30 pretplatnika).45 Navedene centrale su uz one u Velikoj Gorici i gradu Zagrebu tada činile prvu mrežnu grupu u Hrvatskoj s automatskim međumjesnim telefonskim prometom. Pretplatnička telefonska mreža na području grada Zagreba je svojim većim dijelom bila izgrađena od zračnih telefonskih linija i vodova. Oni su bili posebno izloženi nizu vanjskih štetnih utjecaja (od štetnog djelovanja atmosferilija do pražnjenja atmosferskog elektriciteta).46 Situacija je po-sebno nepovoljna bila tijekom zime, kada je zbog nakupljenih padalina dolazilo do urušavanja krovnih uporišta i nosača, te kidanja zračnih vodova. Tako je tijekom samo jedne noći u siječnju 1952. godine, uslijed padanja mokrog snijega, došlo do većeg porušenja zračne mjesne mreže Zagreb, kao i manjih mjesnih mreža u okolici (Podsused, Velika Gorica, Samobor).47 Takva zbivanja su posebno loše djelovala na uređaje već ionako stare automatske telefonske centrale. S obzirom da je bila riječ o elektromehaničkoj telefonskoj centrali, s velikim brojem pokretnih dijelova, čiji je eksploatacijski vijek već prošao i koja je bila predviđena za znatno manji telefonski promet, na centrali je učestalo dolazilo do različitih vrsta kvarova. Tako je samo u prvom polugodištu 1961. godine na njoj zabilježeno 2643 mehanič-kih kvarova u trajanju od 485 sati, 911 električnih kvarova u trajanju od 193 sata, te 586 kvarova na telefonskim priključcima u trajanju od 149 sati.48 Takvo stanje se zadržalo još gotovo dva desetljeća zahvaljujući vještinama mehaničara koji su radili na održavanju centrale. Na koncu je centrala isključena iz prometa 31. travnja 1980. godine, a 9580 njenih pretplatnika je u dvije etape prespojeno na novu centralu su-stava crossbar (tip ARF-102) koja je smještena na lokaciji u Jurišićevoj ulici 13.49

43 HT muzej, Arhiv HT muzeja T.T.Tehnička sekcija Zagreb, br. 25, 11.VII.1941 – sabotaža na brzojavnim linijama, [kutija 32].; HT muzej, Arhiv HT muzeja T. T. Tehnička sekcija Zagreb, br. 32-DH, 1.IX.1941 – sabotaža na brzoglasnom kabelu, [kutija 32].44 „Tragom jedne fotografije“ PTT radnik – list radne zajednice poduzeća ptt saobraćaja - Zagreb, br. 10, 14. rujna 1971, 5.45 HT muzej, Arhiv HT muzeja Mrežne grupe na teritoriju Poduzeća ptt saobraćaja Zagreb, [kutija 310].46 Miroslav Mikula, Želimir Gojmerac, Telekomunikacioni vodovi i mreže (Zagreb: Tehnička knjiga, 1975), 143.47 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj službe održavanja sredstava t.t. veza u protekloj 1952. godini, [kutija 316].48 HT muzej, Arhiv HT muzeja T.T. mreža – analiza izvršenja rednovnog održavanja, [kutija 310].49 HT muzej, Arhiv HT muzeja Milan Lacković - Razvoj automatske telefonije sustava „korak po korak“, [ARH-Tf-007/005], 51-52.

Slika 5. Glavni komutacijski element „koračne“ centrale tzv. Strowgerov okretno-podizni birač (FOT-88, Zbirka fotografija HT muzeja)

Slika 5a. Postrojenje prve hrvatske i zagrebačke automatske telefonske centrale iz 1928. godine u dograđenoj zgradi na lokaciji u Jurišićevoj 13. (Fototeka HT muzeja)

Slika 5b. Stolni telefonski aparat CB preuređen za rad u automatskoj telefonskoj mreži dodavanjem okretnog brojčanika (inv. oznaka T-1035, Zbirka Zlatka Ivkovića HT muzeja)

176 177

decentralizacija i modernizacija zagrebačke telefonske mreže

U razdoblju nakon završetka Drugog svjetskog rata razvoj mjesne telefonije u Zagrebu nije bio usklađen s općim razvojem grada, a slab napredak u rastu broja telefonskih priključaka bio je uzrokovan nepostojanjem domaćih proizvođača tele-komunikacijske opreme, budući da je nedostajalo financijskih sredstava za akviziciju opreme inozemnih proizvođača. Tako je u razdoblju od 1947. - 1955. godine ukupan kapacitet telefonskih priključaka grada Zagreba, kao najznačajnijeg ekonomskog, upravnog i kulturnog centra u NR Hrvatskoj, porastao tek za 20 telefonskih pri-ključaka.50 Čak i kada bi se osigurala nabava nove komutacijske opreme, često nije bilo moguće iskoristiti povećani pretplatnički kapacitet zbog nemogućnosti nabave ili kašnjenja u isporuci telefonskih kabela iz tadašnje tvornice u Svetozarevu (danas Jagodina, Srbija) što je onemogućavalo razgranavanje pretplatničke mreže.51 Potrebe građana nije zadovoljavao niti malen broj javnih telefonskih govornica. Budući da su se automatski aparati za javne telefonske govornice proizvodili u ino-zemstvu, a deviznih sredstava za njihovu kupnju je nedostajalo, u Zagrebu su 1952. godine funkcionirale ukupno 74 automatske javne telefonske govornice (30 ih je bilo smješteno u poštama, 20 na javnim površinama i 24 u lokalima).52 Poseban problem malobrojnih telefonskih govornica je predstavljalo njihovo učestalo vandaliziranje, a u pravilu su bile rijetko opskrbljene pripadajućim telefonskim imenicima jer se oni nisu mogli održati zbog redovitih krađa.53 To je bila praksa koja ih je pratila kroz čitavu drugu polovicu 20. stoljeća. Sve do 1955. godine, telefonski pretplatnici od gradske četvrti Podsused na zapadu do gradske četvrti Dubrava na istoku grada, oslanjali su se na nepouzdan, različitim kvarovima podložan i telefonskim prometom preopterećen rad stare automatske telefonske centrale, čijih je prvih 8000 priključaka (od ukupno 12000) već nadživjelo svoj predviđeni eksploatacijski vijek.54 Stručnjaci zaduženi za održavanje centrale su rezonirali kako s obzirom na previso-ku iskorištenost kapaciteta ATC Zagreb (96 %), te kontinuirano stvaranje poteškoća u radu zbog dotrajalosti, nužno treba zaustaviti daljnja ukopčavanja, kako bi se vijek trajanja centrale pokušao produžiti.55 Nadalje, zbog općeg pomanjkanja telefonskih

50 HT muzej, Arhiv HT muzeja Mrežne grupe na teritoriju Poduzeća ptt saobraćaja Zagreb, [kutija 310].51 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telefonske službe za vrijeme od 1.I. do 31. XII. 1957. god., [kutija 309].52 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telefonske službe za vrijeme od 1.1. – 31. XII.1952., [kutija 309].53 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izveštaj o pregledu rada: 1. u mreži gradske tt sekcije i 2. u mreži medjumesne ttt sekcije Zagreb., [kutija 310].54 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telefonske službe za vrijeme od 1.I. – 30. XII.1955., [kutija 309]55 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telefonske službe za vrijeme od 1.1. – 30. VI.1958., [kutija 309].

Slika 7. Koordinatna sklopka karakteristična za tzv. crossbar telefonske centrale (FOT-78, Zbirka fotografija HT muzeja)

Slika 7a. Stolni automatski telefonski aparat „Siemens“

korišten 1950-tih u Zagrebu (inv. oznaka T-1007, Zbirka Zlatka

Ivkovića HT muzeja)

Slika 6. Elektromehaničke „koračne“ centrale su zbog velikog broja pokretnih dijelova bile zahtjevne za održavanje i podložne kvarovima (Fototeka HT muzeja)

178 179

pretplatničkih kapaciteta privredna poduzeća su nastojala pritiskom na Direkciju PTT-a Zagreb ishoditi oduzimanje telefona građanima, privatnim korisnicima, a kako bi se na taj način oslobođena linija iskoristila za njihove potrebe.56 Takvim za-htjevima Direkcija nije mogla udovoljiti iz straha kako će daljnje ukopčanje zahtjev-nijih korisnika dovesti do kvalitativne degradacije ionako preopterećene telefonske centrale. Naime, stara telefonska centrala nije tijekom postavljanja 1928. godine bila predviđena, niti konstruirana za tako jak promet, stoga je u konačnici zbog pregri-javanja njenih električnih dijelova dolazilo do izbijanja požara na samoj centrali.57 Uzrok ovakvoj situaciji je bilo, između ostalog, zapostavljanje izgradnje i održavanja mjesnih mreža, budući da je od okončanja Drugog svjetskog rata nova komunistička vlast prioritet dala razvoju međumjesnih veza.58 Koncem 1952. godine na području Direkcije PTT-a Zagreb bilo je uspostavljeno i 417 stalnih telefonskih veza prioritetne prirode čiji su korisnici bili: Uprava državne

56 HT muzej, Arhiv HT muzeja Naredba br. 11, [kutija 310].57 HT muzej, Arhiv HT muzeja Gradska T.T. tehnička sekcija Br. 03-3191/63., [kutija 312].58 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telegrafsko-telefonske službe za period od 1.1. – 30. VI.1955., [kutija 309].

sigurnosti (UDBA), Ministarstvo unutrašnjih poslova, Povjereništvo unutrašnjih poslova, postaje narodne milicije, komande vodova narodne milicije, Jugoslavenska narodna armija (JNA), okružni narodni odbori, te pogoni „Elektre”.59 Potrebe ra-zličitih službi su značajno opterećivale telefonski promet budući da su se iz smjera zagrebačke Direkcije opetovano ponavljali zahtjevi za smanjenjem broja službenih telefona imajući u vidu preveliko korištenje telefonske usluge u službene svrhe, te predugo vrijeme trajanja službenih razgovora.60 Nadalje, u planskoj privredi cijena mjesnih telefonskih razgovora nije bila formirana sukladno uvjetima tržišne ekono-mije, tako da je za nabavu novog telefonskog aparata u odnosu na cijenu mjesnih razgovora, primjera radi, u Austriji i Italiji bilo potrebno obaviti 275 mjesnih tele-fonskih razgovora, u Zapadnoj Njemačkoj 230, dok je u tadašnjoj Jugoslaviji trebalo obaviti 1585 mjesnih razgovora, stoga su se ptt stručnjaci zalagali za povišenje cijene razgovora kako bi postigli rentabilnost u poslovanju.61 Godine 1957. u Zagrebu je bilo na raspolaganju svega 547 uvjetno slobodnih priključaka, a prednost prilikom dodjele telefona je bila davana isključivo organima državne vlasti, tako da su tvrtke, u potrebi za osiguranjem normalnog odvijanja poslovne komunikacije, bile primorane vlastitim novcem u iznosu od 90207000 dinara financirati nove telefonske priključke kroz nabavku kabela i razgradnju stare zagrebačke mjesne mreže.62 Pri tome treba imati na umu kako se kapacitet telefonske centrale i broj priključenih telefonskih pretplatnika razlikuju, a u pravilu je uvijek bilo manje priključenih, te su se i oni u slučaju preopterećenosti centrale znali isključivati iz prometa kako bi se omogućio normalan rad centrale.Uz pomanjkanje financijskih sredstava, opreme i odgovarajuće infrastrukture kao poseban problem telefonije u Zagrebu se javlja i nedostatak stručnog osoblja i kvali-ficiranih radnika, te konstantan odljev ustaljenog kadra. Tako je u radnom kolektivu “Telefona Zagreb” u prvoj polovici 1957. godine zaposleno 29 službenika, da bi ih prije isteka istog polugodišta već otišlo 18, odnosno visokih 62 %.63 Jasno je kako u uvjetima odsustva adekvatno obrazovanog i stručno osposobljenog kadra otežano povećanje kapaciteta mreže i njen kvalitativni rast primjenom novih tehnologija. S obzirom na situaciju, Direkcija telegrafa i telefona Zagreb je odlučila ustupiti dio svojih kadrova, opreme i novčanih sredstava kako bi se osnovala domaća tvornica

59 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telefonske službe za vrijeme od 1.1. – 31. XII.1952., [kutija 309].60 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telefonske službe za vrijeme od 1.1. – 31. XII.1952., [kutija 309].61 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telefonske službe za vrijeme od 1.1. – 31. XII.1955., [kutija 309].62 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telefonske službe za vrijeme od 1.1. – 31. XII.1957., [kutija 309].63 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telefonske službe za vrijeme od 1.1. – 30. VI.1957., [kutija 309].

Slika 8. Međumjesna telefonska centrala Zagreb u lipnju 1955. godine (FOT-9, Zbirka fotografija HT muzeja)

180 181

prijeko potrebnih telefonskih centrala.64 Iz zagrebačke PTT radionice, tvrtke „Fuld“ i Odjela za slabu struju „Rade Končar“ tako 1. studenog 1948. godine u Zagrebu nastaje servisna tvrtka „Telefonservis“, a točno godinu dana kasnije ona se pretvara u proizvodnu tvrtku pod imenom Tvornica telefonskih uređaja “Nikola Tesla“.65 Dana 18. lipnja 1953. tvornica „Nikola Tesla“ sklapa licencni ugovor sa švedskom tvrtkom „LM Ericsson“ na osnovi kojeg osigurava pravo proizvodnje i prodaje automatskih telefonskih centrala s koordinatnim biračima tipa ARF-50, a naknadno je kroz ne-koliko godina ugovor nadograđen tako da je uključivao i licence za mjesne centrale tipa ARF-102 (1958.), te za tranzitne telefonske centrale tipa ARM-20 (1960.).66 Ta zagrebačka tvornica se već koncem 1950-tih može pohvaliti proizvodnjom ili dovr-šavanjem oko 60 takvih centrala s 1000 uposlenih radnika.67 Prva takva automatska telefonska centrala, zasnovana na sustavu koordinatnih birača (eng. crossbar), u Jugoslaviji puštena je u rad 19. lipnja 1955. godine, a bila je namijenjena telefonskom prometu u istočnom dijelu grada Zagreba s početnim kapacitetom od 1000 priklju-čaka.68 Iz tog razloga bila je smještena u već izgrađenoj zgradi na Peščenici (današnja Harambašićeva ulica 39). Ugrađeni tip crossbar centrale je bio ARF-50, švedske proizvodnje, koji je u radu bio uskladiv s već postojećom zagrebačkom „koračnom“ centralom. I ovom prigodom tražila se devizna pripomoć za kupnju telefonskih kabela od strane zagrebačkih tvrt-ki, koje su bile zainteresirane za nove telefonske priključke, a smještene u istočnom dijelu grada.69 Na tom prostoru tada su, između ostalih, djelovala poznata zagrebačka poduzeća: „Kontakt“, „Iskra“, „Žitnjak“, „Drava“, „Unitas“, „Chromos“, „Elektroda“, „Prvomajska“, „Labud“, „Munja“, „Lipa Mill“, „Viadukt“ i „Radioindustrija Zagreb“. Pri tome treba imati na umu, kako u to vrijeme, od ukupnog broja ukopčanih pretplatnika u Zagrebu, privredna poduzeća i različite ustanove čine otprilike 85 % ukopčanih pretplatnika.70 Prije same primjene sustava „crossbar“ u Zagrebu, Generalna direkcija PTT-a je poslala svoje predstavnike u danski grad Aarhus, gdje je kompanija „LM Ericsson“ 1954. pustila u rad novu međumjesnu i lokalnu au-tomatsku telefonsku centralu s koordinatnim biračima, kako bi proučili raspored

64 Ivan Štritof, “Telefonija – Zagreb u međumjesnom saobraćaju doživljava nagli uspon“ PTT radnik – list radnog kolektiva poduzeća ptt saobraćaja Zagreb, br. 9, 14.9.1966, 5.65 Snježana Bahtijari, ur., 60 godina Ericsson Nikola Tesla 1949-2009 (Zagreb: Ericsson Nikola Tesla, 2009), 57.66 Stjepan Horvatić, „Evolucija telefonskih sustava“ Revija (Ericsson Nikola Tesla), br.2, 2004, 19.67 „Nicola Tesla Celebrates 10th Anniversary“, Ericsson review, br. 37, 1960, 30.68 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telegrafsko-telefonske službe za period od 1.1. – 30. VI.1955., [kutija 309].69 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telefonske službe za vrijeme od 1.1. – 31. XII.1952., [kutija 309].70 HT muzej, Arhiv HT muzeja Teze za konferenciju, [kutija 311].

Slika 9. ATC Peščenica 1955. godine (FOT-77, Zbirka fotografija HT muzeja)

uređaja i opreme, a svakako i njezine prednosti u odnosu na Siemensove „koračne“ centrale.71 Već sljedeće godine, 2. kolovoza 1956. proradila je i telefonska podcentra-la za gradsku četvrt Dubrava simboličnog kapaciteta od 100 pretplatnika, a koja je bila spojena na ATC Peščenica.72 S obzirom na položaj u blizini jakog industrijskog centra sa stalno rastućim telefonskim prometom, kapacitet ATC Peščenica je u ne-koliko navrata proširivan, a izvorno je bila predvidjena za konačni kapacitet od 8000 pretplatnika.73 Montaža ATC Peščenica predstavlja višestruko značajan moment u povijesti zagre-bačke telefonije. S njome u pravom smislu kreće decentralizacija gradske telefon-ske mreže, primjenjuje se tada najmoderniji sustav telefonskih centrala, te postaje ogledno mjesto za izučavanje principa rada i održavanja novih telefonskih centrala, a posebno u svjetlu činjenice kako zagrebačka tvrtka „Nikola Tesla“ kreće s domaćom proizvodnjom iste vrste centrala. Prema procjenama iz tog razdoblja, Zagrebu je naj-hitnije bilo potrebno najmanje 20000 novih telefonskih priključaka kako bi se udo-voljilo samo najnužnijim potrebama u telefonskoj mreži, uključujući zamjenu stare

71 HT muzej, Arhiv HT muzeja Obrazloženje za nadogradnju IV kata zgrade pošte Zagreb 1, [kutija 311].72 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o poslovanju telefonske službe za vrijeme od 1.1. – 31.12.1956., [kutija 309].73 HT muzej, Arhiv HT muzeja Rješenje broj: 03-19247 – 1959 – 17. VII 1959., [kutija 339].

182 183

automatske telefonske centrale, stoga se kreće s instalacijom istog tipa „crossbar“ centrala ARF-50 i u drugim gradskim četvrtima.74 Tako 1. prosinca 1958. godine s radom započinje ATC Trnje (današnja ulica Kruge 26).75 ATC Trešnjevka s radom je započela 13. svibnja 1961. godine s kapacitetom od 2000 priključaka (u početku priključeno tek 558 pretplatnika).76 Za zapadni dio Zagreba u promet je 16. kolovoza 1962. godine puštena ATC Črnomerec (današnja ulica Prilaz baruna Filipovića 18).77 Usprkos kvalitativnim pomacima, ova dinamika razvoja nije kvantitativno pratila potrebe građana Zagreba i zagrebačkih poduzeća, stoga su oni pokušali doskočiti manjku raspoloživih telefonskih priključaka instalacijom vlastititih pretplatničkih postrojenja - odnosno kućnih telefonskih centrala koje su bile uključene u javnu tele-fonsku mrežu. Tako u srpnju 1962. godine u Zagrebu različite organizacije raspolažu s 437 kućnih automatskih telefonskih centrala, 15 kućnih CB telefonskih centrala, te 636 serijskih uređaja što ukupno daje broj od otprilike 17741 telefonskih priključaka koji posredno pristupaju gradskoj telefonskoj mreži, a većina ih je bila održavana od strane različitih servisa izvan PTT-a.78 Ukupan pak broj ukopčanih telefonskih pretplatnika je koncem 1963. godine iznosio 25562 telefonska pretplatnika, a po centralama je raspodjela izgledala ovako: ATC Centar I – 11100 telefonskih pretplat-nika; ATC Peščenica – 3938 telefonskih pretplatnika; ATC Trnje - 4349 telefonskih pretplatnika; ATC Trešnjevka – 2847 telefonskih pretplatnika; ATC Črnomerec – 2899 telefonskih pretplatnika; ATC Dubrava – 84 telefonska pretplatnika; ATC Remetinec – 90 telefonskih pretplatnika; ATC Vrapče – 111 telefonskih pretplatnika, te ATC Podsused - 144 telefonska pretplatnika.79 Gradsko područje je bilo obuhva-ćeno tzv. „20 dinarskom tarifom“, a sačinjavale su ga: ATC Centar, ATC Peščenica s podcentralom Dubrava, ATC Trnje s podcentralom Remetinec, ATC Trešnjevka, te ATC Črnomerec s podcentralama Podsused i Vrapče.80 U istoj godini u zagrebačkoj telefonskoj mreži zabilježeno je ukupno 7787 smetnji (električnih, mehaničkih ili onih na telefonima pretplatnika) u trajanju od 84974 minuta (preračunato 59 dana)

74 HT muzej, Arhiv HT muzeja Stanje t.t. službe – izvještaj za konferenciju upravnika kot. Pošta 27. X. 1958., [kutija 309].75 Petar Balestrin, “Sto godina telefonije u Zagrebu“ PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 8 (prilog), kolovoz 1981, VII.76 HT muzej, Arhiv HT muzeja Opća služba, [kutija 310].77 Petar Balestrin, “Sto godina telefonije u Zagrebu“ PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 8 (prilog), kolovoz 1981, VII.78 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izvještaj o pregledu telef. pretplatničkih postrojenja, [kutija 312].79 HT muzej, Arhiv HT muzeja Zapisnik o primopredaji dužnosti upravitelja Gradske tt tehničke sekcije Zgb., [kutija 309].80 isto

što pokazuje u kojoj mjeri je mreža otežano funkcionirala.81 To se ponajviše ogledalo u radu automatske telefonske centrale Centar gdje je stanje spojnih veza bilo uče-stalo nestabilno, s velikim brojem pogrešnih biranja, dok je recimo zbog zagušenja prometa u podcentrali Dubrava od 1000 zahtjeva za uspostavljanje telefonske veze njih 400 ostajalo neostvareno.82 Tijekom mjeseca travnja 1964. godine zagrebačka telefonska mreža dobila je 6-brojčanu numeraciju zbog povećanja kapaciteta mjesne mreže, a 1. svibnja 1964. s radom započinje ATC Centar II (današnja Draškovićeva ulica 26) s 4000 brojeva, koja je početkom lipnja iste godine imala ukopčanih oko 700 pretplatnika.83 Istog mjeseca, 25. svibnja 1964. godine, dolazi do automatizacije međumjesnog tele-fonskog prometa puštanjem u rad tranzitne centrale Zagreb (tipa ARM 20).84 Radovi na izgradnji posljednje telefonske centrale tipa ARF-50 su započeli u srpnju 1967. godine u Trnskom (današnja ulica Trnsko 22), te je ATC Trnsko kapaciteta 5000 pretplatnika uključena 9. svibnja 1969.85 Nakon izgradnje decentralizirane telefonske mreže s centralama tipa ARF-50, relativno skromnih pretplatničkih kapaciteta, kre-nulo se s primjenom novog tipa ARF-102 koji je bio namijenjen automatizaciji tele-fonskog prometa u velikim gradovima, a kapacitet im je dosezao i do nekoliko dese-taka tisuća priključaka. Prva centrala tog tipa u Zagrebu otvorena je krajem prosinca 1974. godine u četvrti Dubrava (današnja Avenija Dubrava 53), početnog kapaciteta 5000 brojeva.86 Nedugo zatim, 27. srpnja 1976. godine omogućen je i automatizirani međunarodni telefonski promet puštanjem u rad međunarodne telefonske centrale Zagreb.87 Daljnjom izgradnjom telefonskih centrala tipa ARF-102 učinjen je veliki iskorak u rastu pretplatničkih kapaciteta. Već koncem 1980. godine na području grada Zagreba su prometovale 4 telefonske centrale tipa ARF-102 (Dubrava, Centar I, Peščenica i Utrine), a ukupno je u decentraliziranoj gradskoj mreži bilo 9 mje-snih telefonskih centrala s raspoloživih 117000 telefonskih priključaka i to: Centar I

81 HT muzej, Arhiv HT muzeja Analiza smetnji na centralama, [kutija 309].82 HT muzej, Arhiv HT muzeja Izveštaj o pregledu rada: 1. u mreži gradske tt sekcije i 2. u mreži medjumesne ttt sekcije Zagreb., [kutija 310].83 HT muzej, Arhiv HT muzeja Pregled radova na telefonskim objektima u vezi automatizacije medjumesnih telefonskih relacija, [kutija 312].84 Ivan Štritof, „Dali smo Zagrebu 4760 novih pretplatnika“, PTT radnik – glasilo radnog kolektiva ptt saobraćaja Zagreb, br. 1, 1. siječanj 1965, 8.85 „Izgradnja nove automatske telefonske centrale u Trnskom“ PTT radnik – list radne zajednice poduzeća ptt saobraćaja Zagreb, br. 6, 1. lipanj 1968, 4.; Petar Balestrin, “Sto godina telefonije u Zagrebu“ PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 8 (prilog), kolovoz 1981, VII.86 „Investiciona politika“ PTT radnik – list radne organizacije poduzeća ptt saobraćaja Zagreb, br. 6, 1. lipanj 1975, 4.87 HT muzej, Arhiv HT muzeja Informacija o upućivanju polazno automatskog telefonskog saobraćaja s područja med-junarodne centrale Zagreb posredstvom medjunarodnih centrala Frankfurt i Budimpešta, [kutija 313].

184 185

Početkom 1980-tih okosnicu zagrebačke telefonske mreže su činile elektromehanič-ke telefonske centrale, međutim već 1970-tih se počelo razmišljati o budućnosti ra-zvoja telefonskih centrala i osiguranju većih kapaciteta, te primjeni nove generacije, poluelektroničkih i elektroničkih telefonskih centrala. Glavni direktor PTT radne organizacije Zagreb Stjepan Jureković 15. studenog 1979. polaže kamen temeljac za izgradnju zgrade u zagrebačkoj četvrti Vrapče (današnja Bolnička cesta 74) u kojoj je trebala biti smještena nova elektronička telefonska centrala AXE 10 i to prva u tadašnjoj Jugoslaviji.91 Iako je bila dovršena još 1981. godine s kapacitetom od 10000 pretplatnika, ona je uključena u eksperimentalni rad s oko 200 pretplatnika, budući da je bilo potrebno otkloniti određene nedostatke, što nije bilo neuobičajeno s obzirom kako je bila riječ o posve novom tipu centrala.92 Ipak, kao prijelazni model najprije su zaživjele po-luelektroničke telefonske centrale ARE-11 s procesorskim upravljačkim sustavom. Jedna takva puštena je u promet tijekom 1982. godine na zagrebačkoj Trešnjevci, a druga duplo većeg kapaciteta je pak montirana na istoj lokaciji na kojoj je više od

91 „Položen kamen temeljac“ PTT radnik – list radne zajednice poduzeća ptt saobraćaja Zagreb, br. 12, prosinac 1979, 5.92 „Akcija šezdeset tisuća telefonskih priključaka“ PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 5, svibanj 1983, 7.

Slika 10. Rad na održavanju automatske telefonske centrale Centar II u Draškovićevoj ulici (FOT-81, Zbirka fotografija HT muzeja)

(10000 priključaka), Centar II (20000 priključaka), Črnomerec (10000 priključaka), Dubrava (10000 priključaka), Peščenica (17000 priključaka), Trešnjevka (10000 pri-ključaka), Trnsko (10000 priključaka), Utrine (20 000 priključaka), te Trnje (10000 priključaka).88 Dakle, pojačana decentralizacija zagrebačke telefonske mreže je omo-gućila da se u razdoblju od 1970. - 1980. godine gotovo udvostruče pretplatnički kapaciteti gradskih telefonskih centrala, te da broj telefonskih priključaka na sto stanovnika Zagreba poraste s 8,73 na 13,86 telefona.89 Iako je ostvaren zamjetan na-predak u odnosu na prijašnje stanje, u usporedbi s europskim gradovima telefonija u Zagrebu nije dobro kotirala. Čak ako i zanemarimo bolje razvijene zapadnoeu-ropske i skandinavske gradove, značajno veći broj glavnih telefonskih priključaka su tako imali: Prag (29,6), Bratislava (24,3), Beč (50), Budimpešta (17,4), Ljubljana (19,8), Rim (35,1) Atena (41,3), Solun (34,2), dok je Zagreb bio ispred Ankare (7,5) i Istanbula (12,3).90

88 Ivan Mihalić, „Program 60 000 telefonskih priključaka jučer i danas“ PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 1, siječanj 1982, 4.89 RO PTT prometa Zagreb, Statistika izvora telekomunikacionog prometa na području RO PTT prometa Zagreb 31.12.1980.(Zagreb: Sektor razvoja ptt prometa – odsjek telekomunikacija, 1981) 11.90 Zvonimir Jakobčić, “Stanje telefonije u Europi 31. XII 1980. godine s kratkim osvrtom na telefoniju u svijetu“ (stručni prilog) PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 5, svibanj 1983, 4-5.

Slika 11. Ispitivanje elektroničke telefonske centrale AXE-10 u laboratoriju (FOT-524, Zbirka fotografija HT muzeja)

186 187

pola stoljeća radila stara „koračna“ centrala, u Jurišićevoj ulici 13, te je s kapacitetom od 20000 priključaka (najveća tog tipa u SFRJ) pod imenom Centar 3 proradila 20. srpnja 1983. godine. Automatizacija telefonskog prometa u Zagrebu simbolično je dovršena 21. srpnja 1986. godine u 11 sati i pet minuta, uspostavljanjem prve automatske interkontinen-talne telefonske veze Zagreba s japanskom prijestolnicom i prigodno izgovorenim riječima „Halo Tokio? Ovdje Zagreb!“.93

Godina

Aproksimativan broj stanovnika

Zagreba (u tisućama)

Kapacitet telefonskih centrala u Zagrebu

Broj telefonskih

pretplatnika u Zagrebu

Gustoća telefonskih

pretplatnika na 100 stanovnika

Broj telefonskih

aparata

Gustoća telefonskih

aparata na 100 stanovnika

1911. 140 1700 1618 1,15 - -1916. 154 2400 2311 1,49 - -1922. 176 2800 2686 1,52 - -1925. 200 3400 3200 1,54 - -1928. 228 5000 3981 1,74 - -1929. 238 5000 4391 1,83 - -1930. 249 7000 4850 1,95 - -1931. 259 7000 5250 2,02 - -1933. 269 8000 6000 2,22 - -1934. 274 8000 6439 2,34 - -1935. 279 8000 6950 2,48 - -1937. 290 10000 7950 2,73 - -1939. 301 10000 9016 2,98 - -1940. 307 10000 9250 3,01 - -1942. 319 11470 10000 3,13 - -1943. 325 11570 10500 3,22 - -1945. 338 11570 10000 2,96 - -1946. 345 11570 10000 2,94 - -1947. 351 12570 10300 2,93 - -1948. 358 12570 10540 2,93 - -1949. 365 12570 10603 2,89 - -1950. 372 12570 10819 2,91 - -1951. 380 12570 10911 2,85 - -1952. 388 12570 11100 2,85 - -1953. 395 12570 11487 2,84 - -1954. 405 12570 11497 2,83 - -1955. 411 13570 11551 2,78 - -1956. 425 13670 11895 2,79 - -

93 Zora Gotal, “Halo, svijete, ovdje Zagreb“ PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 9, rujan 1986, 1.

Slika 12. Poluelektronička telefonska centrala ARE-11 (Fototeka HT muzeja)

Slika 13. Međunarodna telefonska centrala u Zagrebu 1980-tih (Fototeka HT muzeja)

188 189

Godina

Aproksimativan broj stanovnika

Zagreba (u tisućama)

Kapacitet telefonskih centrala u Zagrebu

Broj telefonskih

pretplatnika u Zagrebu

Gustoća telefonskih

pretplatnika na 100 stanovnika

Broj telefonskih

aparata

Gustoća telefonskih

aparata na 100 stanovnika

1957. 435 14670 12160 2,79 28300 6,491958. 448 16670 12821 2,85 29200 6,511959. 457 16670 13433 2,93 30000 6,561960. 468 16670 14432 3,08 31000 6,641961. 479,8 19670 16350 3,40 33300 6,941962. 491,8 26670 22251 4,52 39500 8,031963. 504,3 27670 25648 5,08 43000 8,531964. 517,3 31670 29515 5,70 49900 9,651965. 530,8 37600 33070 6,23 56367 10,621966. 544,8 41550 35561 6,52 62346 11,441967. 559,3 43550 37948 6,78 65071 11,631968. 574,3 48450 39640 6,90 76161 13,261969. 589,8 55450 48128 8,16 80387 13,631970. 605,8 60360 52900 8,73 89347 14,751971. 621,8 74500 59154 9,51 103500 16,641972. 637,8 74500 63302 9,92 108421 16,991973. 653,8 74500 65694 10,05 113696 17,391974. 669,8 74500 67158 10,03 117623 17,561975. 678,4 88500 70977 10,46 123508 18,211976. 687,3 88500 75457 10,98 130031 18,921977. 710,0 94500 81247 11,44 137641 19,381978. 732,0 109500 94266 12,88 149113 20,371979. 754,0 119300 103270 13,69 161854 21,461980. 776,7 117100 107665 13,86 168285 21,67

Tabela 1. Rast broja telefonskih pretplatnika u Zagrebu od 1911.- 1980. godine94

Zaključak

Zagreb se iz uloge relativno malenog gradića Austro-Ugarske krajem 19. stoljeća, tijekom 20. stoljeća prometnuo u glavni gospodarski, prometni i administrativni centar Hrvatske. Razumljivo, u tom procesu je zbog demografskog i ekonomskog ra-sta, postao i mjesto koje je prednjačilo u razvitku telefonije, broju telefonskih priklju-čaka i primjeni nove tehnologije u Hrvatskoj, posebno u automatizaciji telefonskog prometa. Nakon Drugog svjetskog rata postao je i sjedište uglednog proizvođača telekomunikacijske opreme „Nikola Tesla“. Ipak, dok je i na prostoru negdašnje

94 RO PTT prometa Zagreb, Statistika izvora telekomunikacionog prometa na području RO PTT prometa Zagreb 31.12.1970.(Zagreb: Odjel za razvoj ptt saobraćaja – odsjek za telekomunikacije, 1971) 10.; RO PTT prometa Zagreb, Statistika izvora telekomunikacionog prometa na području RO PTT prometa Zagreb 31.12.1980.(Zagreb: Sektor razvoja ptt prometa – odsjek telekomunikacija, 1981) 11.

Jugoslavije Zagreb predvodio u primjeni nove tehnologije (pa je u Zagrebu 1955. godine instalirana prva crossbar centrala, a 1981. godine prva elektronička centrala u tadašnjoj Jugoslaviji), u odnosu na gradove sličnog značenja u srednjoj i zapad-noj Europi bio je u zaostatku glede razvoja telefonije. To se najjasnije očitovalo u nedostatku telefonskih kapaciteta i manjem broju telefonskih priključaka u odno-su na ukupan broj stanovnika grada. Usprkos tome, a budući da je tadašnje PTT poduzeće Zagreb pratilo opće tendencije uvođenja modernijih poluelektroničkih i elektroničkih komutacijskih sustava, telefonija u Zagrebu je dočekala osamostaljenje Republike Hrvatske, a da u tehnološkom smislu nije bila nazadna, te je tako osigura-la dobre temelje i stručni kadar za daljnji razvitak telefonije koji je uslijedio.

bIblIoGraFIja

Izvori1. Arhiv HT muzeja2. Zbirka osobne i službene dokumentacije HT muzeja3. Zbirka fotografija HT muzeja4. Zbirka stručne literature i periodike HT muzeja

Periodika1. „Akcija šezdeset tisuća telefonskih priključaka“. PTT radnik – list radne ptt organiza-

cije Zagreb, br. 5, svibanj 1983.: 7.2. Bach, Dragan. “40 godišnjica automatske telefonske centrale u Zagrebu – značajan

jubilej“. PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, 01. travanj 1968.: 3-14.3. Balestrin, Petar. “Sto godina telefonije u Zagrebu“ PTT radnik – list radne ptt organi-

zacije Zagreb (prilog), kolovoz 1981.:V-VIII.4. “Die neue Telephon-Centrale“. Agramer Zeitung, 09. travanj 1895.: 4.5. “Die neue Telephoncentrale“ Agramer Zeitung, 29. listopad 1904.: 5.6. Gotal, Zora. “Halo, svijete, ovdje Zagreb“ PTT radnik – list radne ptt organizacije

Zagreb, rujan 1986.: 1-2.7. Hajnrih, Viktor. “Poziv na predbrojku za telefon“. PTT radnik – list radne ptt organiza-

cije Zagreb, br. 4, travanj 1984.: 7.8. Hajnrih, Viktor. „Vatrojavni brzojav“. PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb,

br. 3, ožujak 1984.: 4.9. Horvatić, Stjepan. „Evolucija telefonskih sustava“. Revija (Ericsson Nikola Tesla), br.2,

2004.: 14-27.

190 191

10. „Izgradnja nove automatske telefonske centrale u Trnskom“. PTT radnik – list radne zajednice poduzeća ptt saobraćaja Zagreb, br. 6, 1. lipanj 1968.: 4.

11. I., Ž. „Veliki posao u PTT kući“. PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 6, lipanj 1982.: 6.

12. „In memoriam – Ladislav Rukavina“. PTT radnik – list radne zajednice poduzeća ptt saobraćaja Zagreb, br. 4, 1. travanj 1969.: 5.

13. Jakobčić, Zvonimir. “Stanje telefonije u Europi 31. XII 1980. godine s kratkim osvr-tom na telefoniju u svijetu“ (stručni prilog). PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, svibanj 1983, 1-5.

14. K.,V. „Oslobodjenje“. Pošta – glasilo poštanskih, brzojavnih i telefonskih namještenika u Državi SHS, br. 1, 1. siječanj 1919.: 3-4.

15. Katušić, Dragutin. “Automatski telefonski uređaj u Zagrebu“. Pošta – organ oblasnih organizacija poštanskih, telegraf. i telefon. službenika u Zagrebu i Splitu, 01. travanj 1928.: 29-36.

16. Knežević, Snješka. „Ignjat Granitz i (srušena) kuća Granitz“. Ha-Kol glasilo židovske zajednice u Hrvatskoj, br. 111, rujan/listopad 2009.: 28-33.

17. Knežević, Snješka. „Doba hrama“. Ha-Kol glasilo židovske zajednice u Hrvatskoj, br. 122, studeni/prosinac 2011.: 29-33.

18. Mihalić, Ivan. „Program 60 000 telefonskih priključaka jučer i danas“. PTT radnik – list radne ptt organizacije Zagreb, br. 1, siječanj 1982.: 4-5.

19. „Nicola Tesla Celebrates 10th Anniversary“. Ericsson review, br. 37, 1960.: 30.20. „Položen kamen temeljac“. PTT radnik – list radne zajednice poduzeća ptt saobraćaja

Zagreb, br. 12, prosinac 1979.: 5.21. Sokol, Velimir. “Tragom događaja u vezi s pojavom prvih telefona u Zagrebu“. PTT

radnik – list radne organizacije poduzeća ptt saobraćaja - Zagreb, br. 11, 1. studeni 1977.: 12.

22. Sokol, Velimir. “Odisejada zagrebačke pošte“. PTT radnik – list radne zajednice podu-zeća ptt saobraćaja ptt Zagreb, br. 3 (prilog), 1. ožujak 1972.: I-VII.

23. Štritof, Ivan. „Dali smo Zagrebu 4760 novih pretplatnika“. PTT radnik – glasilo radnog kolektiva ptt saobraćaja Zagreb, br. 1, 1. siječanj 1965.: 1-8.

24. Štritof, Ivan. “Telefonija – Zagreb u međumjesnom saobraćaju doživljava nagli uspon“. PTT radnik – list radnog kolektiva poduzeća ptt saobraćaja Zagreb, br. 9, 14.9.1966.: 5.

25. Šupe, Milena. „Manuelne centrale još uvijek postoje“. PTT radnik – list radne ptt orga-nizacije Zagreb, br. 12, prosinac 1989.: 11.

26. „Tragom jedne fotografije“. PTT radnik – list radne zajednice poduzeća ptt saobraćaja - Zagreb, br. 10, 14. rujna 1971.: 5.

Literatura1. Attman, Artur; Kuuse, Jan; Olsson, Ulf. LM Ericsson 100 years: The pioneering years,

struggle for concessions crisis 1876 – 1932, Stockholm: LM Ericsson, 1977.2. Bahtijari, Snježana ur. 60 godina Ericsson Nikola Tesla 1949-2009, Zagreb: Ericsson

Nikola Tesla, 2009.3. “Galvanski članak“, u: Hrvatska enciklopedija, sv. 4, (Zagreb: Leksikografski zavod

“Miroslav Krleža“, 2002), 104-105.4. Huurdeman, Anton. The worldwide history of telecommunications, New Jersey: John

Wiley & Sons, 2003.5. Imenik telefonskih pretplatnika, Zagreb: Direkcija pošta i telegrafa, 1922.6. Jeney, Karoly; Gaspar, Ferenc. The history of Tungsram 1896-1945, Budapest: Tungsram

Rt., 1990.7. Komora za trgovinu, obrt i industriju u Zagrebu, Izvještaj komore za trgovinu, obrt i

industriju u za godinu 1928., Zagreb: Zaklada tiskare Narodnih novina, 1929.8. Kraljevsko poštansko-brzojavno ravnateljstvo u Zagrebu. Imenik pretplatnika držav-

nih telefonskih mreža u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb: Kraljevska zemaljska tiskara, 1911.

9. Kraljevsko ugarsko ministarstvo trgovine. Sbornik kr. ug. poštanskih i brzojav-nih naredaba – godišnji tečaj 1899., Budimpešta: Ces. I kr. dvorska tiskara Viktora Hornyanszkya, 1900.

10. Kraljevsko ugarsko ministarstvo trgovine. Sbornik kr. ug. poštanskih i brzojav-nih naredaba – godišnji tečaj 1901., Budimpešta: Ces. I kr. dvorska tiskara Viktora Hornyanszkya, 1902.

11. Kraljevsko ugarsko ministarstvo trgovine. Zbornik kr. ug. poštanskih i brzojav-nih naredaba – godišnji tečaj 1913., Budimpešta: Ces. I kr. dvorska tiskara Viktora Hornyanszkya, 1914.

12. Mikula, Miroslav. Razvoj telekomunikacija od dimnih signala do svjetlovoda, Zagreb: Školska knjiga, 1994.

13. Mikula, Miroslav; Gojmerac, Želimir. Telekomunikacioni vodovi i mreže, Zagreb: Tehnička knjiga, 1975.

14. Muljević, Vladimir. Telegrafija – kronologija razvitka u svijetu i u Hrvatskoj, Zagreb: Hrvatska zajednica tehničke kulture, 1998.

15. Nižić, Nedjeljko. Pregled povijesti pošte, brzojava i telefona u Hrvatskoj, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 2007.

16. Perak, Mato. Uvod u eksploataciju telekomunikacija, Zagreb: PTT školski centar, 1970.17. RO PTT prometa Zagreb, Statistika izvora telekomunikacionog prometa na području

RO PTT prometa Zagreb 31.12.1970., Zagreb: Odjel za razvoj ptt saobraćaja – odsjek za telekomunikacije, 1971.

192 193

18. RO PTT prometa Zagreb, Statistika izvora telekomunikacionog prometa na području RO PTT prometa Zagreb 31.12.1981., Zagreb: Sektor razvoja ptt prometa – odsjek telekomunikacija, 1982.

19. Sokol, Velimir. Stogodišnjica telefonije u Hrvatskoj, Zagreb: Radna organizacija PTT prometa Zagreb, 1981.

20. Štritof, Ivan, ur. Zbornik u povodu proslave 120-godišnjice uvođenja telegrafa u Hrvatskoj, Zagreb: Otokar Keršovani, 1974.

21. Trgovačka i obrtnička komora u Zagrebu, Izvještaj trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu za godinu 1925., Zagreb: Hrvatski štamparski zavod d.d., 1926.

22. Vidmar, Branko. Telegrafija, Zagreb: Školska knjiga, 1978.

an overview of the development of Zagreb’s telephony (1881-1981)

Keywords: telephony, Zagreb, telecommunications

In the symbolic hundred years between the appearance of the first telephone in Zagreb in 1881 and the first electronic telephone exchange in 1981, Zagreb’s telepho-ny went through several formative periods to achieve its affirmation. From a provin-cial town in Austria-Hungary, Zagreb transformed into the economic and cultural centre of Croatia. During this period, with the development of technology, there were many processes that influenced the availability and price of the most popular telecommunications device in the 20th century. From a status symbol reserved for the wealthiest citizens, the telephone turned into a technology that was accessible to all citizens of Zagreb. In the decades after World War II, the new telephone infrastruc-ture was built in the unfavourable conditions of technological underdevelopment, professional inadequacy, and insufficient financial resources. Nevertheless, despite all these hindrances, telephony became an inevitable part of the city’s everyday life. Modern telecommunications are based on these very precursors of static telephony, and therefore remain an indicator of the technological and cultural development of Zagreb.

Stambena IZGradnja U ZaGrebU od 1945. do 1960-IH1

Lidija Bencetić2

SažetakGrad Zagreb je uzet kao studija slučaja razvoja jednoga komunističkog grada i stambene problematike koje taj razvoj donosi. Zagreb nakon Drugoga svjetskog rata doživljava veliki demografski rast doseljavanjem velikog broja seoskog stanovništva, te manjim dijelom pri-rodnim priraštajem. Zbog ubrzanog industrijskog razvoja gradu je trebala nova radna snaga, ali je za istu nedostajalo stambenog prostora, a gradska infrastruktura nije bila dovoljno razvijena za udovoljavanje potrebama svih stanovnika. Stambena se izgradnja bazirala na društvenoj i privatnoj izgradnji, gdje su društveno financirani objekti bile zgrade višekatnice, a privatno financirani kuće prizemnice. Upravo je privatna izgradnja, odnosno kuće prize-mnice, davala gradu Zagrebu više izgled sela negoli grada. Pri ocjeni stambene izgradnje Zagreba i općenito njegova urbanog razvoja u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, valja se složiti s konstatacijom Davora Stipetića kako je Zagreb nastajao kao arhitektonski pothvat i razvijao se stihijski.

Ključne riječi: Zagreb, Jugoslavija, razdoblje komunizma, stambena izgradnja, urbanizam, arhitektura

1.Uvod

Modernizacija i urbani razvoj svakoga grada ključan su element njegova opstanka i prosperiteta, odnosno stagnacije i izumiranja, ali i prostor borbe različitih mišljenja o smjeru razvoja i urbanizacije grada. Političko i društveno uređenje pojedine države određuje način na koji se upravlja pojedinim gradom i donose odluke o njegovu razvoju. Komunistička društva nastala nakon Drugoga svjetskog rata svoj su cjelo-kupni, pa tako i urbani razvoj i stambenu izgradnju temeljila na marksističkoj ideo-logiji i umjetničkoj praksi socijalističkom realizmu (socrealizam), dok je Jugoslavija

1 Ovo je istraživanje financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom: IP-2016-06-2015 Modernizacija urbanog života u Hrvatskoj kroz prizmu razvoja komunalne infrastrukture u 19. i 20. stoljeću. 2 Lidija Bencetić, Odjel za povijest 19. stoljeća, Hrvatski institut za povijest.

194 195

nakon razlaza sa zemljama Istočnog bloka 1948. marksističkoj ideologiji i socrealiz-mu pridodala samoupravno uređenje i umjetničku praksu socijalistički estetizam.Promjene koje je novi socijalistički (komunistički) poredak donio Hrvatskoj (Jugoslaviji) obuhvatile su sve segmente društva (horizontalno i vertikalno), druš-tvene odnose, organizaciju života i rada, pa tako i urbanizam, arhitekturu i stambenu izgradnju. Prvo poslijeratno razdoblje je doba najvećeg utjecaja Sovjetskog Saveza na Jugoslaviju, utjecaja koji se ogleda i u idejnim i umjetničkim ostvarenjima hrvatskih / jugoslavenskih umjetnika, stvaralaca pa tako i arhitekata i urbanista. To je razdoblje kada se oni pozivaju na sovjetske autoritete te su jugoslavenski i hrvatski stručni arhitektonski časopisi puni informacija iz sovjetskih listova i listova ostalih socijali-stičkih zemalja. Politika u tome razdoblju ima najveći utjecaj na struku, a političke intervencije idu dalje od općenitih idejnih usmjeravanja te često prelaze u izravan politički pritisak. No, čak i kad nije bilo političkog pritiska, znalo se da se treba držati temelja marksizma i socrealizma. Novi je poredak donio reformu stručne aktivnosti te se arhitekti tada okupljaju oko velikih centraliziranih projektnih zavoda (institu-cija), a unutar njih djeluju po stanovitoj društveno-umjetničkoj sprezi zasnovanoj na principima nove političke (socijalističke) propagande jedinstvenoga idejnog i estetskog pristupa. Godine 1946. osnovan je Zemaljsko-građevinski projektantski zavod Hrvatske, koji je okupio vodeće hrvatske arhitekte, urbaniste i građevinske inženjere. Svrha zavoda (projektnih biroa) bilo je objedinjavanje ˝raspoložive stvaralačke snage˝. U prvoj se poslijeratnoj fazi Zavod fokusirao na izgradnju industrijskih objekata (tvornička ar-hitektura), stambenu izgradnju te izgradnju društveno-kulturnih objekata. Planovi izgradnje bili su dio prvoga Petogodišnjeg plana razvitaka Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1947. godine, koji je nastao po uzoru na petogodišnje pla-nove (petoljetke) koje su provođene u Sovjetskom Savezu, a cilj kojega je bio ubrzana industrijalizacija i obnova Jugoslavije nakon rata. Arhitekt Neven Šegvić ocjenjuje kako je prvo poslijeratno razdoblje imalo ˝značajne rezultate˝ te da je ˝uvelike oži-vjela građevinska djelatnost, počinje urbanističko planiranje˝, a kako se arhitekton-ska struka ˝organizira na socijalističkim principima, što je značilo ukidanje privatne djelatnosti arhitekata˝.3 Šegvić kazuje kako su odrednice hrvatske arhitekture i urba-nizma nakon Drugoga svjetskog rata dogovorene na konferenciji o urbanizmu 1944. u Splitu i na Kongresu 1945. u Topuskom, kako su tada potvrđene vrijednosti ˝prije-ratnog arhitektonskog perioda kao baza novog razvitka uz potvrđivanje prioritetnih

3 Neven Šegvić, “Stanje stvari, jedno viđenje 1945-1985.˝, Arhitektura 39 (1986), br. 196-199: 120.

Slika 1. Današnja Ulica grada Vukovara u 1950-ima.

196 197

zadataka˝. Osim projektnih biroa (zavoda), prema Šegviću temelji poslijeratne hrvatske arhitekture bili su atelijeri Kovačić-Ehrlich i atelijer Drage Iblera.4 Šegvić poslijeratno razdoblje ocjenjuje kao ˝dramatično vrijeme…u kojem su se rješavala životna pitanja˝, gdje su se tražili rezultati a arhitekti su potisnuti u drugi plan.5

Tomislav Odak je mišljenja kako je prvo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata obilježeno paralelnim postojanjem dviju vrsta zadataka, od kojih su jedni proizašli iz rješavanja egzistencijalnih problema - ˝tipskih stambenih zgrada: dječjih ustanova, tipskih domova kulture, kinematografije˝, i drugih proizašlih iz ˝potrebe afirmacije i interpretacije društvenog sistema vrijednosti građevinama od izuzetnog značaja, natječajima za savezne i republičke državne i političke organizacije˝.6 Nadalje, Odak smatra kako ̋ unatoč brojnosti i različitosti zadataka koje su postavili nužda i dnevna politika i njihovog relativno uspješnog izvršavanja, ni u jednom trenutku nije uspo-stavljena takova širina odnosa revolucije i arhitekture koja bi arhitekturu uzdigla na razinu revolucionarnog čina˝.7 Rezolucija Informbiroa 1948. godine i prekid odnosa sa Sovjetskim Savezom i ze-mljama Istočnoga bloka označava i prekid, iako ne momentalni, sa sovjetskom ar-hitekturom, postupnu deideologizaciju arhitekture te reorganizaciju projektantskog rada odnosno cijepanje projektnih zavoda i osnivanje manjih samostalnih projektnih biroa, odnosno malih atelijera nastalih na imenu i reputaciji pojedinih arhitekata – Božidar Rašica, Ivan Vitić, Hinko Bauer, Antun Ulrich, Kazimir Ostrogović, Ivo Geršić i drugi, koji u najvećoj mjeri rade stambenu arhitekturu.8 Postojale su i dvije bitne grupacije koje su zastupale interese malih atelijera: prva – Zadruga arhitekata koja je djelovala preko DAZ-a, i druga – asocijacija Plavi 9 koju čine Ivo Bartolić, Miro Marasović, Stjepan Gomboš, Veljko Kauzlarić, Kazimir Ostrogović, Marijan Haberle, Franjo Bahovec, Božidar Tušek i Antun Ulrich.9

Međutim, prekid odnosa sa zemljama Istočnoga bloka, sa druge strane, donosi i smanjenje investicija i nestašicu građevinskog materijala, a time i smanjenu stam-benu izgradnju. Problemu se nastojalo doskočiti tipizacijom objekata i niskim normativima – smještanje više stambenih jedinica oko jednog sanitarnog čvora,

4 Šegvić, “Stanje stvari“, 119. 5 Šegvić, “Stanje stvari“, 119. 6 Tomislav Odak, “Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-85.“, Arhitektura 39 (1986), br. 196-199: 31. 7 Odak, “Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-85.“, 32. 8 Šegvić, “Stanje stvari“, 121. 9 Šegvić, “Stanje stvari“, 123.

izbacivanje kuhinje i dr.10 Povjesničar umjetnosti Žarko Domljan smatra kako su glavni uzroci stambene krize u Hrvatskoj nizak ˝stupanj tehnološke spreme, slaba organizacija rada i nedostatak prefabriciranih građevnih elemenata˝ koji su doveli do visoke cijene stambene jedinice.11 Domljan tadašnju izgradnju ocjenjuje ˝uni-formnom bezličnosti˝, ali opravda je duhovnom pomutnjom ˝izazvanom teškom ideološkom traumom˝, kako onom nakon revolucije 1945. godine tako i traumom raskida odnosa sa Sovjetskim Savezom 1948. godine.12 Početkom 1950-ih politička situacija se stabilizira na način da se Jugoslavija okre-će Zapadu i počinje dobivati američku pomoć te se strah od intervencije zemalja Varšavskog pakta smanjuje, a povoljnija se politička situacija odrazila na cjeloku-pno stvaralaštvo pa time i na arhitekturu. Počinje razdoblje afirmacije apstraktne umjetnosti i pojave EXAT-a 51, te uvođenja nove umjetničke prakse socijalističkog estetizma. Promjene koje su zahvatile hrvatsko / jugoslavensko društvo u tome raz-doblju odrazile su se i na stambenu izgradnju, arhitekturu i urbanizam općenito, ali u manjoj mjeri nego što su se odrazile na samo društvo, vjerojatno iz tehnoloških i

10 Žarko Domljan, “Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj“, u: O hrvatskoj arhitekturi, ur. Neven Šegvić (Zagreb: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1992), 93. 11 Domljan, “Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj“, 93. 12 Isto, 94.

Slika 2. Današnja Ulica grada Vukovara 1961.

198 199

materijalnih razloga, odnosno skupoće samih arhitektonskih projekata i urbaniza-cije.13 Veći zamah stambena izgradnja doživljava od sredine 1950-ih, kada se grade stambeni soliteri, a vodeći arhitekti stambene izgradnje su Ivo Bartolić, Branko Tučkorić i Milan Žerjavić.14 Žarko Domljan smatra kako se arhitektura u 1950-ima oslobodila ˝materijalne i idejne sputanosti˝ dosegnuvši razinu ˝koja je omogućavala pun razvitak individualne kreativnosti˝, a krajem 1950-ih arhitektura se ˝nalazi u stanju spremnosti i otvorenih mogućnosti koje tek treba realizirati˝.15

2.Zagreb i njegovo stanovništvo od 1945. do kraja 1960-ih

Stambena je izgradnja usko povezana s ekonomskih stanjem države i standardom njezinih građana. Gospodarski jače zemlje osiguravaju veći životni standard svojih građana, a time i veću potrebu, odnosno veće mogućnosti za jaču stambenu izgrad-nju, kako po pitanju broja stambenih jedinica tako i po veličini stambenih objekata. Promatrajući stambenu izgradnju pojedine države ili grada, u ovome istraživanju grada Zagreba, dolazi se i do zaključaka o gospodarskom i društvenom razvitku Zagreba, a time i životnom standardu njegovih građana. Prateći iz godine u godinu (1945. do 1970.) stambenu izgradnju Zagreba, uočavaju se oscilacije u izgradnji i varijacije u standardu građana, potaknute dijelom gospodarskim i političkim prili-kama, a dijelom i povećanjem broja stanovnika – doseljenjem seoskoga stanovništva i povećanim natalitetom. Grad Zagreb je 1946. godine imao oko 270 tisuća stanov-nika, a 1969. oko 570 tisuća, da bi 1991. godine Zagreb imao 777 tisuća stanovnika.16

Unutar godine dana od kraja Drugoga svjetskog rata donesene su odluke o obnovi i izgradnji grada Zagreba. Odluke je donio tzv. Privremeni Narodni odbor grada Zagreba (NOGZ) i Izvršni odbor grada, a prvenstveno su se odnosile na organiza-ciju vlasti, opskrbu građana hranom i ogrjevom, rješavanje higijenskih problema te usvajanje prvih razvojnih planova grada. Ključni urbanistički problemi u prvom poratnom razdoblju su: izgradnja industrijskih postrojenja i stanovanje. Odak smatra kako se do 1960-ih Hrvatska ne susreće ˝dramatično s problemima i posljedicama koje izlaze iz funkcionalističkog opredjeljenja, posebno njegove sim-plicističke vulgarizacije˝.17 Nadalje, Odak smatra kako je kod mnogih poslijeratnih projekata i natječaja za državne i republičke građevine vidljivo ̋ prilično nesnalaženje

13 Isto, 94. 14 Isto, 95. 15 Isto, 96. 16 Mirko Maretić, “Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu“, Arhitektura 24 (1970), br. 107-108: 49. 17 Tomislav Odak, ˝Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-85.˝, Arhitektura, god. 39 (1986.), br. 196-199, 31-101, 33.

u novim uvjetima, pred novim zadacima, i što je posebno važno, pred neizvjesnošću tumačenja i prihvaćanja arhitektonske forme˝, te kako se pred arhitekte postavljao zadatak koji je izazvao nedoumice – tražila se monumentalna arhitektura.18 Odak smatra kako su rane 1950-te čine period ˝izvjesne stabilizacije˝, kako ˝do tada isticana teorijska i ideološka pitanja gube na intenzitetu˝, te kako se projekti i njihova realizacije sve više otvaraju prema utjecajima razvoja koji dolaze iz Zapadne Europe.19 Za tu ˝funkcionalističku retenciju u ideološkoj i teorijskoj zavjetrini˝, koja traje od sredine 1950-ih do 1970-ih godina, smatra kako je Hrvatskoj donijela ˝niz djela koja su više ili manje uspješno varirala već poznate teme i ponavljala već izrečene misli˝.20 Odak je mišljenja kako kraj 1950-ih ˝promiče u tišini˝ i donosi u hrvatsku arhitekturu prve nefunkcionalističke projekte.21

18 Tomislav Odak, ˝Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-85.˝, Arhitektura, god. 39 (1986.), br. 196-199, 31-101, 33. 19 Tomislav Odak, ˝Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-85.˝, Arhitektura, god. 39 (1986.), br. 196-199, 31-101, 42.20 Tomislav Odak, ˝Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-85.˝, Arhitektura, god. 39 (1986.), br. 196-199, 31-101, 42. 21 Tomislav Odak, ˝Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-85.˝, Arhitektura, god. 39 (1986.), br. 196-199, 31-101, 47.

Slika 3. Zagrebački velesajam.

200 201

3.Zagreb i stambena problematika od 1945. do kraja 1960-ih

Urbanističko planiranje i etape razvoja

Prvo poslijeratno planiranje Zagreba oslanjalo se na prijeratnu Regulatorna osnova iz 1936. godine. Urbanist Vlado Antolić, voditelj Zavoda za urbanizam Narodnog odbora grada Zagreba (od 1957. godine Urbanistički zavod grada Zagreba) godi-ne 1949. predstavlja prvu poslijeratnu verziju Direktivne regulatorne (regulaciona) osnove grada Zagreba, a 1953. drugu verziju Zagreb: direktivna regulatorna osnova Zavoda za urbanizam NOGZ 1953., kojima je planirana urbanizacija i razvoj Zagreba u narednih 30 godina. Međutim, ni direktiva iz 1949. niti plan iz 1953. nisu usvojeni te Zagreb i dalje ostaje bez regulatorne osnove.22 Pod vodstvom Zdenka Kolacia, Urbanistički zavod grada Zagreba godine 1963. objavljuje novi urbanistički plan, ujedno prvi urbanistički plan razvoja Zagreba nakon Drugoga svjetskog rata koji je usvojen od strane Grada - Urbanistički program grada Zagreba: smjernice za razvoj.23 Međutim, njegova razina je niža od razine regulatorne osnove, odnosno generalnog urbanističkog plana. Prvi generalni urbanistički plan socijalističkog Zagreba usvojen je 1971., a nastao je pod vodstvom Josipa Uhlika, dok je na čelu Urbanističkog zavoda grada Zagreba u to vrijeme još uvijek Zdenko Kolacio. Drugi, a ujedno i posljednji generalni urbanistički plan Zagreba prihvaćen je 1986. godine, a rukovodio ga je Slavko Dakić direktor Urbanističkog zavoda grada Zagreba.24 Neven Šegvić kazuje kako su odrednice hrvatske arhitekture i urbanizma nakon Drugoga svjetskog rata dogovorene na konferenciji o urbanizmu 1944. u Splitu i na Kongresu 1945. u Topuskome, kako su tada potvrđene vrijednosti ˝prijeratnog arhi-tektonskog perioda kao baza novog razvitka uz potvrđivanje prioritetnih zadataka˝. Kao dva osnovna žarišta hrvatske prijeratne arhitekture, a na kojoj se temelji po-slijeratna arhitektura, Šegvić izdvaja atelier Kovačić-Ehrlich i atelier Drage Iblera.25 Šegvić poslijeratno razdoblje ocjenjuje kao ˝dramatično vrijeme…u kojem su se rješavala životna pitanja˝, gdje su se tražili rezultati a arhitekti su potisnuti u drugi plan.26

22 Domljan, “Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj“, 94. 23 Razgovor sa Slavkom Dakićem, 28. veljače 2019. 24 Generalni urbanistički plan grada Zagreba: sažetak. Zagreb: Urbanistički zavod grada Zageba, 1985., 2. 25 Neven Šegvić, ˝Stanje stvari, jedno viđenje 1945-1985.˝, Arhitektura, god. 39 (1986.), br. 196-199, 118-127, 119. 26 Neven Šegvić, ˝Stanje stvari, jedno viđenje 1945-1985.˝, Arhitektura, god. 39 (1986.), br. 196-199, 118-127, 119.

Nakon Drugoga svjetskog rata pa do početka 1970-ih Zagreb je nastajao u sljedećim etapama: poratne zgrada iz ˝frontovskog vremena˝ interpolirane pretežno na ogra-ničenom broju praznih ˝gradilišta u naslijeđenom tkivu grada˝; prvi veći stambeni sklopovi na Poljanama/Vrbik; prvi veliki reprezentativni i ambiciozni objekti u Ulici grada Vukovara; potom četverokatna i peterokatna ˝grozdova˝ naselja u Novom Zagrebu, na jugoistočnom, jugozapadnom i zapadnom rubu Zagreba; te mnogobroj-nih stambenih tornjeva početkom 1970-ih.27

Maroević smatra kako stambena arhitektura nakon Drugoga svjetskog rata svje-doči o visokoj razini stvaralačkog pristupa arhitekata stambenoj izgradnji, te kaže: ˝Na prvome su mjestu više stambenih četvrti – Poljane/Vrbik (1946. (…) koje su, sagrađene na matrici funkcionalističkog urbanizma, jednostavnim ali modernim oblicima i prihvatljivim tlocrtima stanova, otvorile razvoj Zagreba prema jugu. Nije ih se smještalo uza značajne prometnice, već ih je sa sjevera, prema jednoj od snažnih zagrebačkih transverzala u smjeru istok-zapad (njezina imena, kad je od Varaždinske postala, Moskovska, Beogradska, Ulica proleterskih brigada i danas Ulica grada Vukovara, znakovito govore o njezinoj važnosti) zatvorila administra-tivna zgrada Narodnog odbora Trnje (1947. N. Šegvić).˝28 Žarko Domljan smatra

27 Davor Stipetić, “Stambena arhitektura“, Arhitektura 27 (1974), br. 149: 19. 28 Ivo Maroević, ̋ Hrvatska arhitektura pedesetih: kontinuitet moderne u okruženju socijalizma˝, Život umjetnosti, god. 38 (2004.), br. 71/72, 141-145, 143.

Slika 4. Novi Zagreb.

202 203

kako su prve stambene zgrade posignute u Ulici proleterskih brigada (riječ je o osam zgrada arhitekta Zlatko Neumann, Stjepan Gomboš, Mladen Kauzlarić i Vladimir Potočnjakom izgrađenih na Vrbiku 1946. godine) ˝tipična konfekcijska arhitektura shvaćena u najprimarnijoj funkciji zadovoljavanja potrebe za stanom˝.29 Domljan smatra višekatnicu arhitekta Drage Galića, izgrađena 1959. u današnjoj Ulici grada Vukovara 43-43A, uz stambenu zgradu Božidara Rašice također u današnjoj Ulici grada Vukovara, ˝početkom kvalitetnije stambene izgradnje (…) koji odstupaju od dotadašnjih građevnih standarda, a oblikovno se uglavnom nadovezuju na europski funkcionalizam˝.30

Prvi stambeni objekti u Novome Zagrebu počinju se graditi 1956./57. godine na području Savskoga gaja, naziva ˝Novi Savski gaj˝. Izgrađeno je osam kolektivnih stambenih objekata, a projektant je bio arhitekt Milan Žerjavić. Iduće naselje koje se gradi je naselje Trnsko započeto 1959. izgradnjom dijela koji se zove ̋ Novi Zagreb I˝, a koje je omeđeno željezničkom prugom Zagreb – Sisak, Ulicom grada Dubrovnika, dok s Istočne strane ne postoji stvarna granica već se granicom može smatrati Park mladenaca i naselje Siget koje počinje nakon parka.31 Miljenka Fišer smatra kako naselju Trnsko nedostaju određeni urbanistički principi s obzirom da raspored obje-kata nemaštovito u sjevernom dijelu naselja prati paralelno Ulicu grada Dubrovnika, a u južnome dijelu, kako se zbog pruge Zagreb – Sisak naselje sužava, objekti su oko-miti na Ulicu grada Dubrovnika. Ujedno, najveći dio naselja čine objekti tipa – 31 stambeni blok i 7 solitera. Najveći dio objekata projektirao je arhitekt Ivan Bartolić, a osim njega prisutni su još i Korbar, Tučkorić i Feldman. Objekti su istih visina i sa-stoje se od suterenske etaže, prizemlja i 4 kata. Objekte karakteriziraju ˝kruti tlocrti i najjednostavnije oblikovanje˝, što Fišer smatra rezultatom vrlo niskih investicija. Dio kasnije izgrađenih Bartolićevih objekata imati će balkone i ˝francuske˝prozore, a samo na jednome objektu arhitekt Feldman stavlja ˝elemente luksuza i odstupanja od najminimalijih normi stanovanja˝ u vidu lođe.32 Bartolićevi trosobni stanovi su veličine cca 70 m2, dvosobni 55 m2 i jednosobni 35 m2.33

29 Žarko Domljan, ˝Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj˝, u: Neven Šegvić, O hrvatskoj arhitekturi, Zagreb: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1992., 91-99, 92. Riječ je o četiri stambena bloka sa po dvije zgrade, u ulicama: Ulica Gaje Alage, br. 1-8; Ulica Frana Bošnjakovića, br. 1-8; Ulica Ivana Stožira, br. 1-8; Ulica Fausta Vrančića, br. 1-8.30 Žarko Domljan, ˝Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj˝, u: Neven Šegvić, O hrvatskoj arhitekturi, Zagreb: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1992., 91-99, 95.31 Miljenka Fišer, ˝Razvoj izgradnje u Južnom Zagrebu˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 29-31, 29. 32 Miljenka Fišer, ˝Razvoj izgradnje u Južnom Zagrebu˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 29-31, 29. 33 Miljenka Fišer, ˝Razvoj izgradnje u Južnom Zagrebu˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 29-31, 30-31.

Hrvatska arhitektura 20. stoljeća imala je veliki prekid u razdoblju Drugoga svjetskog rata, a Tomislav Premerl iznosi mišljenje kako su neposredno nakon rata u društvu i arhitekturi prevladali ̋ novi logični imperativi, od nužne primarne obnove najosnov-nijih egzistencijalnih potreba, do novog programa industrijalizacije zemlje˝, koji su zahtijevali ˝novo organizacijsko i praktično konsolidiranje˝ arhitektonske struke.34 Premerl poslijeratno razdoblje dijeli u nekoliko skupina: a) 1945. do 1955. je razdoblje planirane gradnje i obnove zemlje koje uključuje primarnu obnovu, ali i nove velike zahvate i urbanističko planiranje, ujedno, riječ je o razdoblju kada se prekinuo slijed s međuratnim razdobljem i tada nedostaje stručnog građevinskog kadra; b) 1955. do 1970. razdoblje je ̋ naglijeg razvoja arhitektonskih vrijednosti, vrijeme otvaranja pre-ma svijetu i unošenja svjetskih dostignuća˝ u Hrvatsku; arhitektura ponovno postaje ˝graditeljica duhovne okoline˝, gradi se puno a arhitektura opet postaje ˝društvena disciplina o kojoj se ipak vodi briga˝; c) 1970-te su po Premerleu razdoblje ˝novih zamaha, ali i novih vrijednosti u kojima se sve više odstupa od „poratnog internaci-onalizma“ i priklanja snažnije izraženoj arhitektonskoj arhitekturi˝, to je razdoblje kada je hrvatska arhitektura ˝dosegla zadovoljavajuću stvaralačku razinu, a javljaju

34 Tomislav Premerl, ˝Tragovi moderne u poslijeratnoj arhitekturi Hrvatske˝, Arhitektura, god. 39 (1986.), br. 196-199, 14-26, 16.

Slika 5. Trgovački centar Nama u 1960-ima.

204 205

se već i prvi znakovi novih „postmodernističkih“ tendencija; d) 1980-te su razdoblje za koje Premerleu kaže kako bi trebale nanovo afirmirati međuratnu arhitekturu.35

Maroje Mrduljaš smatra kako socrealizma u arhitekturi Jugoslavije gotovo i nema, s izuzećem spomeničke plastike i natječaja za zgradu CK KPJ iz 1948. godine, a kako se debata o socrealizmu primarno odvijala na teorijskom polju i to samo do početka 1950-ih. Arhitektura socijalističke Jugoslavije nastavljala se na moder-nističku arhitekturu Kraljevine Jugoslavije, dok je sama modernizacije Jugoslavije prvenstveno bila obilježena urbanizacijom.36 Mrduljaš smatra izjavu sociologa Ognjena Čaldarevića – kako ne postoji autentični socijalistički urbanizam, djelo-mično točnom. Odnosno, mišljenja je kako ta konstatacija ˝vrijedi za građevinski fond, ali kada je riječ o odnosu prema javnom prostoru i javnom dobru, koncepti su bili socijalistički, u pozitivnom i negativnom smislu˝.37

Pokazatelji stambene izgrađenosti Zagreba

Tomislav Timet u knjizi Stambena izgradnja Zagreba do 1954. godine daje oštru kri-tiku poslijeratne stambene izgradnje u Zagrebu, naglašavajući kako se cijeli proces izgradnje odvijao vrlo sporo te kako rezultati u prvih deset poslijeratnih godina ˝ne zadovoljavaju ni približno˝. Timet iznosi podatak kako je od 1946. do 1949. u Zagrebu izgrađeno tek 88.000 m2 stambene površine, u narednih pet godina nešto više, no kako je time zadovoljeno tek 20 % potreba grada Zagreba, a kako Jugoslavija u tome razdoblju pokriva stambene potrebe tek 12 % svojih domaćinstava.38 Timet iznosi i podatke o porastu doseljavanja u Zagreb, te dodatnom nesrazmjeru stambe-nog prostora i njegove izgradnje, a čemu veliki priljev od prosječno 13 tisuća novih stanovnika godišnje dodatno doprinosi.39 Podatak koji pokazuje koliko je poslijerat-na stambena izgradnja u Zagrebu bila neuspješna, Timet koristi riječ ˝katastrofa˝, jest podatak o broju novosagrađenih stanova na tisuću novih stalnih stanovnika: od 1919. do 1930. – 301, od 1931. do 1940. – 426, a od 1946. do 1954. – 73.40 Jedan od pokazatelja lošeg stambenog stanja u Zagrebu je i podatak o broju osoba po sobi.

35 Tomislav Premerl, ˝Tragovi moderne u poslijeratnoj arhitekturi Hrvatske˝, Arhitektura, god. 39 (1986.), br. 196-199, 14-26, 16-17.36 Društvo arhitekata Zagreba (pristup ostvaren 17. siječnja 2019.): http://www.d-a-z.hr/hr/vijesti/maroje-mrdul-jas-u-sfrj-arhitektura-je-bila-sredstvo-emancipacije,2328.html 37 Društvo arhitekata Zagreba (pristup ostvaren 17. siječnja 2019.): http://www.d-a-z.hr/hr/vijesti/maroje-mrdul-jas-u-sfrj-arhitektura-je-bila-sredstvo-emancipacije,2328.html 38 Tomislav Timet, Stambena izgradnja Zagreba do 1954. godine (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetno-sti, 1961), 189. 39 Timet, Stambena izgradnja, 189. 40 Isto, 215.

Tako je u Zagrebu 1954. na jednu sobu dolazilo 2,6 osoba, što je identično podatku iz 1918. godine, dok je najpovoljnije stanje bilo 1940. kada je na jednu sobu dolazila 2,1 osoba.41 Do 1961. statistika se malo poboljšala tako da na jednu sobu dolazi 2,3 osoba.42 Podaci pokazuju kako Hrvatska zaostaje u stambenom standardu i za veći-nom europskih zemalja, zapadnoeuropskih i istočnoeuropskih, izuzev Rumunjske i Bugarske. Maretić smatra kako je izgradnja stambenih naselja ˝racionalan i ekonomičan oblik rješavanja stambenog problema˝ u uvjetima brze urbanizacije Zagreba.43 Odabir lokacija stambenih naselja u Zagreba bio je uvjetovan ˝financijskim i tehničkim mo-gućnostima određenog trenutka˝, tako da su izbjegavane teške rekonstrukcije koje su zahtijevale preseljenje velikog broja stanovnika, te se pristupilo izgradnji novih

41 Isto, 219. 42 Statistički godišnjak Zagreba 1970. (Zagreb: Centar za ekonomski razvoj grada Zagreba, 1970.), 140. 43 Mirko Maretić, ˝Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu˝, Arhitektura, god. 24 (1970.), br. 107-108, 48-59, 50.

Slika 6. Trgovački centar Standard u 1960-ima.

206 207

naselja na slobodnim površinama.44 U to je vrijeme planirano da stambeni objekti zauzimaju 15% površine, ceste i parkirališta 25%, a zelene i rekreativne površine 60%.45 Kao početak izgradnje stambenih naselja u Zagrebu, Maretić uzima godinu 1957., odnosno izgradnju sjevernog dijela naselja Savski Gaj.46 Financiranje stam-bene izgradnje u Zagrebu u razdoblju 1945. do 1970. Maretić dijeli na dva dijela; budžetski sistem financiranja od 1945. do 1955. i te financiranje putem fonda za kreditiranje izgradnje stanova od 1956. do 1970. godine.47 Boris Bakrač, hrvatski inženjer građevinarstva i ministar građevinarstva u Narodnoj Republici Hrvatskoj (NRH) od 1948. do 1951., u uvodu tematskome broju Arhitekture posvećenom poslijeratnoj stambenoj izgradnji u Hrvatskoj iznosi zanimljiv poda-tak financijskim mogućnostima izgradnje stanova u Hrvatskoj početkom 1970-ih. Naime, prema Bakraču cijena izgradnje stanova dosegnula je zapadnoeuropsku razinu, a osobni dohoci dosežu jedva polovicu zapadnoeuropskog prosjeka.48 No, Bakrač smatra kako je to najpropulzivnija grana privrede, jer u gradnji stambe-no-komunalnih objekata sudjeluje 28 industrijskih grana, a u eksploataciji gotovo svi, te kako bi u stambeno-komunalno područje trebalo dodatno ulagati.49

Davor Stipetić iznosi podatke kako je u Jugoslaviji od 1946. do 1972. izgrađeno 3.243.318 stanova, u SR Hrvatskoj 681.750 stanova, a u Zagrebu 104.397 stanova.50 Urbanist Mirko Maretić u članku iz 1970-te iznosi podatke kako je u Zagrebu potkraj 1968. bilo 155 tisuća stanova, a kako je od 1945. do 1970. izgrađeno 79 tisuća sta-nova.51 Timet iznosi podatak kako je od kraja Drugoga svjetskog rata do kraja 1954. u Zagrebu izgrađeno 7.083 stanova, susljedno tome zaključuje kako 1955. Zagrebu nedostaje 49.760 stanova.52 Maretić naglašava veliki nesrazmjer u broju izgrađenih stanova u prvih deset poslijeratnih godina, odnosno od 1945. do 1955., kada je iz-

44 Mirko Maretić, ˝Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu˝, Arhitektura, god. 24 (1970.), br. 107-108, 48-59, 50.45 Mirko Maretić, ˝Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu˝, Arhitektura, god. 24 (1970.), br. 107-108, 48-59, 52.46 Mirko Maretić, ˝Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu˝, Arhitektura, god. 24 (1970.), br. 107-108, 48-59, 52. 47 Mirko Maretić, ˝Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu˝, Arhitektura, god. 24 (1970.), br. 107-108, 48-59, 52. 48 Boris Bakrač, ˝O poslijeratnoj stambenoj izgradnji u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 3-15, 3. 49 Boris Bakrač, ˝O poslijeratnoj stambenoj izgradnji u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 3-15, 3. 50 Stipetić, “Stambena arhitektura“, 19. 51 Maretić, “Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu“, 48. 52 Timet, Stambena izgradnja, 191.

građeno 9 tisuća stanova,i od 1956. do 1970. kada je sagrađeno više od 61 tisuća. Kao razloge ovakvoga nerazmjera u izgradnji, Maretić smatra kako je u prvome razdoblju naglasak bio na industrijalizaciji zemlje te kako je stambena izgradnja bila spora i skupa, a način izgradnje tehnički zastario. U drugome se razdoblju počinju upotrebljavati novi građevni materijali, koristi se i polumontažni i montažni način izgradnje, a stambenim su doprinosima osigurana veća financijska sredstva za stam-benu izgradnju.53 U razdoblju od 1946. do 1954. izgrađeno je najviše prizemnica – 86,3 %, jednokatnica – 5,3 %, dvokatnica – 2,4 %, i tri i višekatnica – 6 %.54 I u kasnijim se godinama gradi najviše prizemnica, ali se ipak broj izgrađenih prizemnica sa vremenom smanjivao, tako je njihov udio u ukupno izgrađenim stambenim zgradama iznosio 1958. godine – 79,48 %, 1961. – 85,88 %, 1965. – 80,05 %, a 1969. je pao na 57,74 %.55 Timet smatra kako je stambena izgradnja Zagreba nakon Drugoga svjetskog rata išla u krivome smjeru, umjesto da se grad koji raste i teži doseći pola milijuna stanovnika gradi u visinu, Zagreb je otišao u širinu te sa udjelom od 86,3 % novosagrađenih prizemnica postavio rekord u dotadašnjoj povijesti. Naime, jedino je u razdoblju od 1919. do 1930. udio prizemnica bio približno tako velik i iznosio 76,1 %, a od 1931. do 1940. iznosi 73 %.56 Timet iznosi podatak kako je godine 1954. u Zagrebu bilo 30.807 stam-benih zgrada, a od toga broja najveći je dio prizemnica (73,5 %), jednokatnica (15,9 %), dvokatnica (5,6 %) te trokatnica i više (5 %). Gledajući stambeni fond, iz ovakvih podataka Timet zaključuje kako je Zagreb početkom 1950-ih imao ˝posvema seoski karakter˝.57 Maretić kao jedan od glavnih urbanista poslijeratnog Zagreba i idejnih tvoraca Novog Zagreba (Južni Zagreb), iznosi kritiku kako je jedan veliki grad kao što je Zagreb, trebao ići u visinu a ne stalno povećavati ˝broj izgrađenih prizemnih stambenih zgrada u neviđenom razmjeru˝, te dodaje kako ˝grad u ogromnom dijelu još uvijek ima izgled sela a ne grada s više od pola milijuna stanovnika˝.58

53 Maretić, “Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu“, 52. 54 Timet, Stambena izgradnja, 202. 55 Statistički godišnjak Zagreba 1970., 142.56 Timet, Stambena izgradnja, 202. 57 Isto, 207-208. 58 Maretić, “Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu“, 48-49.

208 209

Tablica 1. Vrste izgrađenih stambenih objekata. (Izvor: Statistički godišnjak Zagreba 1970., 142.)

Vrsta objekta Godina 1965.Broj objekata

Godina 1965.Udio %

Godina 1969.Broj objekata

Godina 1969.Udio %

Prizemnice 2448 80,05 593 57,74

jednokatnice 539 17,62 345 33,59

dvokatnice 9 0,29 23 2,23

trokatnice 8 0,26 4 0,38

četverokatnice 21 0,68 18 1,75

5 i više katova 33 1,07 44 4,28

Gledano prema vrsti stanova u razdoblju do 1954. sagrađeno je najviše jednosobnih stanova – 45,4 %, potom dvosobnih stanova – 37,3 %, tzv. posebnih soba – 7,4 %, trosobnih stanova – 6,1 %, garsonijera – 3,1 %, četverosobnih stanova – 0,5 %, te pet i višesobnih stanova – 0,2 %.59 U 1960-ima se statistika mijenja u korist dvosobnih stanova te se 1965. gradi 49,92 % dvosobnih stanova, potom 23,74 % jednosobnih, 20,22 % trosobnih, 3,17 četverosobnih i više, te 2,93 % posebnih soba.60 U 1969. godini nema podataka za posebne sobe, a najviše se gradi dvosobnih stanova – 44,07 %, potom jednosobnih 38,82 %, trosobnih 14,02 %, te 3,07 % četverosobnih i više.61 Ovo je razdoblje najlošije i po broju soba po stambenoj jedinici, koje iznosi 1,52 sobe. U ranijim je razdobljima statistika bila povoljnija: za 1900. godinu 1,76 soba po stanu, 1919. 1,75 soba po stanu, 1930. 1,66 soba po stanu, 1940. 1,61 soba po stanu.62

Tablica 2. Vrste izgrađenih stanova. (Izvor: Statistički godišnjak Zagreba 1970., 142.)

Vrsta stana Godina 1965.Broj stanova

Godina 1965.Udio %

Godina 1969.Broj stanova

Godina 1969.Udio %

Posebne sobe 202 2,93 Nema podataka Nema podataka

Jednosobni 1637 23,74 2308 38,82

Dvosobni 3441 49,92 2620 44,07

Trosobni 1394 20,22 834 14,02

Četiri i više sobe 219 3,17 183 3,07

59 Timet, Stambena izgradnja, 203. 60 Statistički godišnjak Zagreba 1970., 141. 61 Isto, 141.62 Timet, Stambena izgradnja, 204.

Pravila stambene izgradnje

Kakva su bila pravila stambene izgradnje u Zagrebu do 1960-ih opisuje Slavko Dakić (odnosi se na stambene objekte): stambeni objekti formiraju se horizontalnim i ver-tikalnim nizanjem stanova različite veličine; stanovi se u pravilu grupiraju uz stubi-šte ili stubišnu jezgru s liftovima (2 stana ili više); visina lifta u početku je limitirana sa 4 kata (zbog lifta) da bi se postupno povisivala, pa kod stambenih tornjeva danas doseže najviše 16 katova, a iznimno i više; u početku se primjenjuju tradicionalni materijali (opeka) a danas preteže beton i niz novih materijala koji se koriste za pre-grade i izolaciju; krovišta evoluiraju od onih pokrivenih crijepom do pretežno ravnih (prohodnih ili neprohodnih) terasa; u oblikovanju pročelja relativno se skromno ko-risti boja, a pročelja su najčešće ravna s otvorima, a u kasnijem razdoblju obogaćena su balkonima i lođama; u objektima su često u prizemlju smješteni i stanovi, a trajno se može registrirati nedostatak prostora za kolektivnu upotrebu, izuzev onih usko funkcionalnih (stubište, pranje i sušenje rublja, odlaganje smeća, spremište u po-drumu itd.); na objektima su česte naknadne, projektom nepredviđene intervencije, i to u pogledu zaštite od sunca, proširenja stambene površine zatvaranjem balkona i lođa, dodavanje stanova na posljednjoj etaži, otvaranje poslovnog prostora i lokala u prizemlju itd.63

Hrvatski arhitekt i urbanist Vlado Antolić izdvaja 31 faktor – determinante ˝koje uvjetuju kvantitetu i kvalitetu izgradnje stanova˝, neke od njih su: broj stanovništva, njegove potrebe i navike, njegova struktura, socijalno, demografske promjene; fizi-kalni uvjeti prostora; stupanj i trošak uređenja gradilišta; prikladnost makro i mikro lokacije; dostupnost materijalnih i financijskih sredstava; udovoljavanje zahtjevima zdravstva, odgovarajući sanitarno-higijenski standardi; osiguranje zaštite ˝čovjeko-ve okoline˝ oko stana; mogućnost naknadnih preinaka stanova i stambenih naselja; kvalitetan stručni kadar koji će znati izgraditi kvalitetne stanove; i drugi.64 Kao jednu od faktora – determinanti, Antolić iznosi i sljedeće: ̋ …trebalo bi poduzimati što više da se privatna sredstva (uključivši i ona naših povratnika s rada iz inozemstva) utroše u dobro smišljenu izgradnju individualnih stanova (umjesto ulaganja u automobile, ˝vikendice˝ i sl.), čime bi se znatno smanjila i potreba ulaganja sredstava društve-ne zajednice pri rješavanju stambenog pitanja u nas˝.65 U jednoj od determinanti, Antolić kritizira ˝epidemijsku pojavu masovnog podizanja tzv. ˝solitera˝˝, u kojoj

63 Slavko Dakić, ˝Tipično i atipično u stambenoj arhitekturi˝, Arhitektura 27 (1974.), br. 149: 23. 64 Vlado Antolić, ˝O izgradnji stanova˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 16-18, 16; 17. 65 Vlado Antolić, ˝O izgradnji stanova˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 16-18, 17.

210 211

se po njegovom mišljenju projektanti ˝natječu tko će podići više takvih objekata i s više katova, a bez obzira na njihovu praktičnost i na (ne)opravdanost u tkivu naselja i slici grada˝.66 Antolić kritizira i ̋ visoku gustoću stambene izgradnje s gusto zbijenim višekatnim objektima˝, koji po njegovom mišljenju ˝ostavljaju premale slobodne površine potrebne za gibanje i rekreaciju ljudi (dječje ustanove i igrališta, parkove i ostale ˝prateće˝ sadržaje)˝, a jednako tako, kao problem vidi i male slobodne povr-šine koje su zauzete pristupnim cestama i parkirališnim mjestima. Sve navedeno do-vodi do stiješnjenosti ljudi ˝između ogromnih betonskih zdanja i autom zagađenih i bučnih, tijesnih vanjskih prostora˝. Antolić opisana naselja naziva ˝ljudske košnice˝, geta ili slamovi, koji mogu negativno utjecati na ljudsko zdravlje i socijalno ponaša-nje stanovnika. Kao moguće negativnosti Antolić izdvaja: nedovoljno provjetravanje i osunčavanje, stalna psihička napetost, dišne, probavne i vaskularne smetnje, dječji rahitis, socijalno otuđivanje, juvenilna devijacija, prostitucija i kriminal, nesigurnost od prometa i ljudi.67 Izražava i djelomično razumijevanje prema velikoj gustoći nase-ljenosti obzirom da ona smanjuje trošak izgradnje a time i cijenu stanova. Međutim, ipak smatra da se ne smije pretjerivati i prelaziti granice gustoće izgradnje, jer to u konačnici dovodi do smanjenja kvalitete življenja u takvim stanovima, time do niže cijene tih stanova što dovodi do poništenja niske cijene izgradnje, a time se ˝zatvara krug racionalne opravdanosti˝.68

Opremljenost stanova

Slavko Dakić daje odgovore i na pitanje: kako su trebali izgledati sami stanovi?: pojedine stambene jedinice smještene su u pravilu u jednoj etaži uz odvajanje po-jedinih grupa (boravak, odmor) tlocrtnom dispozicijom; stanovi, ovisno o veličini, orijentirani su na jedno ili dva (iznimno tri) pročelja objekta; pojedine funkcije smještaju se u odvojene prostorije, koje su (izuzev dnevnog boravka) minimalno dimenzionirane; redukcija površina dovela je do faktičnog iščezavanja nekih dijelo-va stana kao što su hol, gospodarski prostor itd. a minimiziranje drugih na gotovo neprepoznatljive i nekorisne dimenzije (garderoba, lođa itd.); u cjelini se stambena funkcija rješava kruto i mogućnosti intervencije korisnika su minimalne; kako se tlocrtna organizacija stana rješavala sve više unutar okvira kruto limitiranih kon-strukcijom, predviđeno povećanje standarda stanovanja u pogledu tlocrtne površine po stanovniku (Generalni urbanistički plan grada Zagreba, 25 m2), moglo bi se postići

66 Vlado Antolić, ˝O izgradnji stanova˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 16-18, 17. 67 Vlado Antolić, ˝O izgradnji stanova˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 16-18, 17.68 Vlado Antolić, ˝O izgradnji stanova˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 16-18, 17.

tek postupnim smanjivanjem broja korisnika; prevladavaju manji stanovi, a problem većeg stana (ako se i pojavljuje u praksi) projektantski je nesavladan i rješava se na način manjih stanova (dodavanje spavaonica uz hodnik); razvojem tehnologije gri-janja sve više nestaju dimnjaci, što se u pojedinim kriznim situacijama već pokazalo kao ozbiljan propust; u poslijeratnom razdoblju postignut je visoki stupanj u pogle-du sanitarne opremljenosti obaveznim instaliranjem kupaonice; kuhinja se rješava kao radna u pravilu s predviđenim prostorom za blagovanje; u odnosu na relativno visok stupanj tipizacije stanova na vrlo je niskom stupnju industrijska proizvodnja stanova i pojedinih dijelova stana, a standardi opreme i održavanja stana i objekta su nezadovoljavajući.69

Po pitanju opremljenosti stanova u Zagrebu podaci su pozitivni jedino u pogledu opskrbe električnom energijom, gdje statistika pokazuje kako je 1950. godine 92,9 % stanova imalo električnu energiju. Iste je godine 78,7 % stanova imalo kuhinju, 53,6 % vodovod, a samo 35,2 % kupaonicu.70 Opremljenost stanova raste s veličinom sta-nova i brojem soba, dok su izuzetak garsonijere izgrađene u međuratnom razdoblju gdje je opremljenost kupaonicom, vodovodom i električnom energijom 100 %.71 Podaci Statističkog godišnjaka Zagreba pokazuju kako je prosječna površina stana 1961. u Zagrebu bila 46,9 m2, prosječna veličina jednosobnog stana iznosila je 32,1 m2, dvosobnog oko 54,8 m2, a trosobnog oko 81 m2.72 Godine 1970. prosječna veliči-na jednosobnog stana iznosila je 35 m2, dvosobnog oko 55 m2, a trosobnog stana oko 75 m2.73 Iz usporednih se podatka vidi kako je prosječna veličina jednosobnog stana povećana za otprilike 3 m2, kvadratura dvosobnog stana je ostala skoro ista, dok se kvadratura trosobnog stana smanjila za 6 m2.

69 Dakić, ˝Tipično i atipično u stambenoj arhitekturi˝, 23. 70 Timet, Stambena izgradnja, 220. 71 Timet, Stambena izgradnja, 220-221. 72 Statistički godišnjak Zagreba 1970., 140.73 Maretić, “Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu“, 53.

212 213

Tablica 4. Financijska sredstva uložena u stambenu izgradnju, odnos društvena / privatna (u tisućama dinara). (Izvor: Statistički godišnjak Zagreba 1970., 138-139.)

Godina Društveni sektor Privatni sektor

1957. 50130 21160

1958. 50390 23750

1959. 49680 14510

1960. 68990 45160

1961. 116730 57430

1962. 109030 52430

1963. 112060 80810

1964. 157640 82800

1965. 343200 117690

1966. 370610 127363

1967. 365570 98637

1968 360361 91560

1969. 375323 108775

Gledano prema sektoru izgradnje (privatni sektor, općedruštveni sektor, zadružni sektor, te društvene organizacije) godine 1953. najviše je stambenih objekata izgra-đeno u privatnom sektoru – 75 %, potom u općedruštvenom – 24,5 %, u zadružnom sektoru – 0,4 % te neznatnih 0,1 % od strane društvenih organizacija.74 Važan poda-tak za sagledavanje stambenih prilika u Zagreba glasi kako su ˝više od 70 % stambe-nih zgrada prizemnice u privatnom vlasništvu˝.75 U kasnijim je godina također po broju stambenih objekata dominirala privatna izgradnja, u godini 1969. privatnih je objekata izgrađeno 85,88 %, a u godini 1965. privatna je izgradnja iznosila čak 94,44 %, dok je društveni sektor izgradio samo 5,56 % objekata.76 Međutim, ako gledamo samo statističku rubriku izgrađenih stambenih objekata, ona može zavarati i poka-zuje samo broj objekata a ne i broj stambenih jedinica odnosno ukupno izgrađenu površinu. Kako bi se dobila prava slika stanja pri analizi podataka treba gledati i rubriku koja se odnosi na površinu objekta, a koja pokazuje kako je površinski izgra-đeno više društvenog prostora. U godini 1965. kada je izgrađeno 94,44 % privatnih

74 Timet, Stambena izgradnja, 224. 75 Maretić, “Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu“, 48.76 Statistički godišnjak Zagreba 1970., 142.

objekata, 52 % izgrađene površine je bilo društveno, dok je 1969. godine 85,88 % objekata građeno u privatnoj inicijativi, ali je 75,44 % ukupno sagrađene površine bilo financirano iz društvenog sektora.77 Ovakvi se statistički podaci podudaraju sa mišljenjem Vlade Antolića kako se u Hrvatskoj do 1970-ih pretežno gradilo više-katne objekte (nizovi, blokovi ili višekatni ˝soliteri˝), a kad je u pitanju vlasništvo – društveno (kolektivno) ili privatno, najviše je izgrađeno privatnih obiteljskih kuća i jednokatnih ili dvokatnih objekta u nizu.78 Ovakva statistika, ujedno, potvrđuje ranije iznesena razmišljanja kako grad Zagreb još uvijek ima seoski karakter. U stručnim arhitektonsko-urbanističkim se krugovima i 1970-ih negativno govorilo o tzv. niskoj izgradnji ili obiteljskim kućama te cijelim naseljima koje čine obiteljske kuće, a koje se uglavnom nalaze na velikim površinama na periferijama gradova i koja su nedovoljno uređena i nekvalitetno izgrađena, a njihova naknadna sanacije je teško izvediva.79 Međutim, Antolić smatra kako ˝niska˝ stanogradnja ne mora biti loša, već da može biti ekonomična ˝ukoliko je prikladno smještena i dobro orga-nizirana˝, a dimenzije takvih naselja ograničene s pratečim društvenim objektima (dječje ustanove, opskra itd.) i minimalnom infrastrukturom, što omogućuje da se takva naselja naknadno adaptiraju.80

Tablica 3. Omjer udjela izgrađenih stambenih objekata i ukupne površine izgrađenih stambenih objekata (društveni / privatni) za godine 1965. i 1969. (Izvor: Izvor: Statistički godišnjak Zagreba 1970., 142.)

Godina

Udio izgrađenih društvenih stambenih

objekata (%)

Udio ukupne površine

društvenih stambenih

objekata (%)

Udio izgrađenih privatnih

stambenih objekata (%)

Udio ukupne površine privatnih

stambenih objekata (%)

1965. 5,56 52,00 94,44 48,00

1969. 14,12 75,44 85,88 24,56

Maretić kazuje kako je 1957. godine u Zagrebu ˝više od 60% domaćinstava živjelo u sustanarskim ili podstanarskim odnosima, a 10,6 m2 otpadalo je na 1 stanovnika˝ te kako su mnogi stanovi bili ˝bez kuhinje, kupaonice, vodovoda, kanalizacije, elek-trike˝.81 Godine 1961. kvadratura po stanovniku se povećana na 12 m2.82 Maretić

77 Statistički godišnjak Zagreba 1970., 142. 78 Vlado Antolić, “O izgradnji stanova“. Arhitektura 27 (1974), br. 149: 16. 79 Vlado Antolić, ˝O izgradnji stanova˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 16-18, 16. 80 Vlado Antolić, ˝O izgradnji stanova˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 16-18, 17.81 Maretić, “Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu“, 48.82 Statistički godišnjak Zagreba 1970., 140.

214 215

dodaje kako je stambena izgradnja u ovome razdoblje (1945. – 1970.) ˝išla linijom kvantitete˝ jer drugačije ˝nije ni moglo biti, jer su prevladali ekonomski kriteriji˝.83 Maretić smatra kako je do deficita stanova u Zagrebu došlo zbog ̋ nedovoljne izgrad-nje stanova u odnosu na porast broja stanovnika, imigraciju stanovništva i dotrajalost postojećeg stambenog fonda˝.84 S porastom broja stanovnika grada Zagreba, rasla je i potreba za stanovima pa tako i njihov deficit, koji je 1945 iznosio 24 tisuće stanova, 1955. oko 50 tisuća stanova, 1960. oko 65 tisuća, a 1970. oko 80 tisuća stanova.85 Prema Maretiću, stambena arhitektura osim funkcionalne i oblikovne uloge, treba ostvarivati i ekonomsku, pedagošku, kulturnu i socijalnu ulogu. Maretić tako smatra kako imperativ stambene izgradnje mora biti da svaki stan ima svoj ˝balkon, a svaki balkon vrt˝, a sveukupnost stambene izgradnje treba odražavati ravnotežu između ekonomije, utilitarizma, humanizma i estetizma.86 Maretić nadalje naglašava kako urbanistička koncepcija stambenog naselja osim funkcije i oblikovanja, treba obu-hvatiti i ˝sociološku te etičku komponentu stanovanja, a u skladu s financijskim i tehničkim mogućnostima vremena˝, te kako je progres nepotpun ˝ako ne izražava filozofiju i humanizam˝.87

Generalne ocjene zagrebačke stanogradnje

Davor Stipetić smatra kako stambena izgradnja nakon Drugoga svjetskog rata nije dala ˝mnogobrojne, cjelovite i plodnije rezultate˝, te kako ono što se može okvalificirati kao kvalitetnije u toj stanogradnji ˝obično znači pojedinačni zahvat i dostignuće˝.88 Stipetić poslijeratnu jugoslavensku arhitekturu naziva ˝arhitektura za statističkog čovjeka˝, jer u njoj nedostaje individualnog naručioca - poznatog kupca, ona nema ˝dubljih organskih veza između stvarnih potreba sutrašnjih stanovnika i vizije prostora koji se za njih projektira i gradi˝.89 Stipetić smatra kako je u cjelini jugoslavenska poslijeratna arhitektura bila i ostala – pothvat, koji nije završio gore ˝možda samo zbog dubokog stvaralačkog angažmana, koji su u nju unosili prije sve-ga mnogi projektanti˝.90 Nadalje, Stipetić smatra kako se u arhitekturi uvijek radi o

83 Maretić, “Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu“, 49.84 Isto, 49.85 Isto, 49. 86 Mirko Maretić, ˝Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu˝, Arhitektura, god. 24 (1970.), br. 107-108, 48-59, 57; 59.87 Mirko Maretić, ˝Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu˝, Arhitektura, god. 24 (1970.), br. 107-108, 48-59, 59.88 Davor Stipetić, ̋ Stambena arhitektura ili arhitektura stambene krize˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 19-22, 19. 89 Davor Stipetić, ̋ Stambena arhitektura ili arhitektura stambene krize˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 19-22, 19. 90 Davor Stipetić, ̋ Stambena arhitektura ili arhitektura stambene krize˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 19-22, 20.

˝morfologiji jedne društvene strukture˝, odnosno ˝arhitekturi društvenih razlika˝, ali kako ˝arhitektura društvene jednakosti nije samo zahtjev jednoga političkog si-stema već nužda vremena i čitavog jednog drugog budućeg razvoja˝.91 Ivo Maroević smatra kako je hrvatska arhitektura u ˝Staljinovo doba zaista bila između socrealizma i nove tradicije, s time da pojam ˝nova tradicija˝ nije jednak onome H. R. Hitchcocka iz 1929. (…) U Hrvatskoj je stvorena nova tradicija ute-meljena na prijeratnoj zagrebačkoj modernoj arhitekturi, kakva je uvažavala sve teoretske postavke modernog pokreta u arhitekturi, ali ih je oplemenila lokalnim koloritom i individualnim oznakama snažnih autora.˝92

Bakrač iznosi kritiku poslijeratne stambene izgradnje u vidu kako se fokusiralo na tehnička i stručna rješenja, a kako se zanemario sociološki aspekt odnosno kako nedostaje društvena analiza stanova kojom bi se definiralo koji tipovi stanova ne-dostaju, te kako bi stambenom izgradnjom trebalo pokriti sve tipove stanova - od samaca do staraca.93 Međutim, realizacija je bila takva da se u stanu istoga tipa živjelo u svim fazama života i svim promjenama u obitelji, a da ˝gotovo nitko nije zadovo-ljan stanom u koji se uselio˝.94 Boško Budisavljević smatra kako većina stanova izgrađenih do kraja 1960-ih ima problem nefunkcionalnosti, odnosno neadekvatne površine, a ne problem malog prostora, te kako treba riješti problem ˝načina korištenja stana˝.95 Radnje u stam-benom objektu (stanu) dijele se na redovite ili stalne (spavanje, jedenje, higijena) i neredovite ili povremene (rekreacija, rad, posjeti). Postoje i zajedničke radnje obitelji (ručak, gledanje televizije) i odvojene (gledanje televizije, čitanje, muziciranje). Ove četiri radnje određuju organizaciju površine stana koja prevenstveno treba omo-gućiti nesmetano funkcioniranje redovitih radnji, a površine za neredovite radnje treba pokušati uklopiti u redovite, dok ometanje pojedinih radnji (redovitih, nere-dovitih, zajedničkih ili odvojenih) treba svesti na najmanju moguću mjeru.96 Prema Budisavljeviću u Hrvatskoj postoji problem ˝adaptabilnosti stana u širem smislu˝,

91 Davor Stipetić, ̋ Stambena arhitektura ili arhitektura stambene krize˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 19-22, 20. 92 Ivo Maroević, ̋ Hrvatska arhitektura pedesetih: kontinuitet moderne u okruženju socijalizma˝, Život umjetnosti, god. 38 (2004.), br. 71/72, 141-145, 145. 93 Boris Bakrač, ˝O poslijeratnoj stambenoj izgradnji u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 3-15, 3. 94 Boris Bakrač, ˝O poslijeratnoj stambenoj izgradnji u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 3-15, 3. 95 Boško Budisavljević, ˝Stanovanje nije oblikovanje˝, Arhitektura 27 (1974.), br. 149: 24-26, 24. 96 Isto, 24-26, 24.

216 217

a do toga zaključka dolazi ˝analizom obitelji, načina korištenja stana, financiranja, vrste izgradnje i drugih faktora˝ koji utječu na formiranje stambenih površina.97 Melita Richter analizira sociološke aspekte kolektivnog stanovanja zagrebačkih naselja Kalinovica, Knežija i Srednjaci te dolazi do zaključka kako takvo prisilno kolektivno stanovanje ˝ima više negativnih nego li pozitivnih reperkusija˝, što je izraženo u stvranju osjećaja odbojnosti i zatvorenosti prema susjedima, a ˝socijalni kontakti „na daljinu“ dobivaju smisao netrpeljivosti i izrugivanja˝, stalna usmjere-nost na ̋ istu fizičku strukturu rezultira osjećajem monotonije˝. Nadalje, zbog načina izgradnje objekata, koje karakterizira loša zvučna izolacija, niski stropovi, tanki zi-dovi, susjedske odnose unutar zgrade često karakterizira ˝netrpeljivost i doživljava-nje drugoga kao smetnje˝.98 Ovaj zaključak Richter proširuje na skoro cjelokupnu kolektivnu stambenu izgradnju u Zagrebu i Hrvatskoj te konstatira kako ˝s obzirom da je način moderne izgradnje u smislu korištenja građevinskih materijala i organi-zacije prostora uglavnom sličan i standardiziran moglo bi se reći da je (…) sistemski prisutan u načinu modernog stanovanja kolektivnog tipa˝.99 Richter je u svojemu istraživanju anketirala stanovnike spomenutih naselja te došla do podatka kako se 70% ispitanika žali kako ˝nema elemenata koji bi prostor novog naselja činili huma-nijim, specifičnijim, manje monotonim i manje beznačajnim˝.100 Richter smatra i kako je ˝sputavanje i onemogućavanje utjecaja i kreativnog ispoljavanja pojedinaca na životni prostor velika greška postojećeg urbanizma. Ukoliko ona počinje na nivou zgrade, nije za očekivati da se na nivou naselja zbiva nešto drugo. Zato je logičan slijed takvog odnosa i ponašanje stanovnika prema slobodnim površinama i zajed-ničkim namjerama kao prema „ničijoj zemlji“.101 Richter iznosi konačan zaključak kako je ˝element personalizacije i posvajanja prostora odsutan na svim nivoima što dobrim dijelom potencira osjećaj monotonije i otužnosti novih naselja˝.102

Odak rekapitulira poslijeratno razdoblje na sljedeći način: ˝Godine 1945. činom oslobođenja i revolucije pitanja na arhitektonskom planu tek se otvaraju. Temelji na kojima se razvijala naša poslijeratna arhitektura a u međuratna hrvatska moderna, socijalno i arhitektonsko nasljeđe likovnog i socijalnog pokreta „Zemlja“, progra-mi i zadaci koji se pred arhitekturu postavljaju u prvim poslijeratnim danima, ali

97 Boško Budisavljević, ˝Stanovanje nije oblikovanje˝, Arhitektura, god. 27 (1974.), br. 149, 24-26, 25-26. 98 Melita Richter, ˝Sociološki aspekti tipa kolektivnog stanovanja na primjeru naselja Kalinovice, Knežije, Srednjaka˝, Arhitektura 27 (1974.), br. 149: 27-28, 27. 99 Isto, 27-28, 27. 100 Isto, 27-28, 28. 101 Isto, 27-28, 28.102 Isto, 27-28, 28.

i formula socrealističkog arhitektonskog izraza. Ta formula, zacrtana Harkovskim kongresom 1930. i razvijena u periodu 1932.45. u sustav reakcionarnih arhitekton-skih dogmi temeljenih na idealističkim pretpostavkama, doživljava u nas životnu interpretaciju, čime se za arhitekturu otvara široko područje kreacije. Istovremeno, arhitekti neizbježno preuzimaju svoj dio odgovornosti i tereta. Derivati funkciona-lizma, među kojima je najčvršće uobličen Mohorovičićev poopćeni funkcionalizam, čine teorijsku osnovu djelovanja u periodu od 1950. do 1970. godine.˝103

Odak o socrealizmu u hrvatskoj arhitekturi, odnosno o izostanku istoga: ̋ U vremenu kada je formalno nepovrediva vladavina socrealističke formule na svim umjetnič-kim planovima, u književnosti, slikarstvu, skulpturi, arhitekturi, kao fundamentalno postavlja se pitanje njene interpretacije. Tadašnja interpretacija pokazuje se i danas, u 40-godišnjoj retrospektivi, kao stvaralačka alternativa dogmatičnosti i okoštalosti „uzora“, kao afirmacija antidogmatskog principa koji tumače naši arhitekti i teore-tičari arhitekture od 1945. do 1952, do Krležina referata na Ljubljanskom kongresu književnika, kada je meritorno intelektualno i moralno podvučena crta pod pitanje tendencije u umjetnosti i slobode stvaranja, kada je razgraničeno pitanje socrealizma kao državno-ideološkog instrumenta podređivanja umjetnosti interesima dnevne politike i tendencije u umjetnosti kao pitanje sudbine i opredjeljenja umjetnika. Tom prilikom u okviru dijagnoze stanja svijesti, stanja historijskih fakata rečeno je „da je u međunarodnom političkom socijalističkom pokretu došlo do aberacije u odnosu snaga i da je političko magnetsko polje Moskve prevladalo snagu intelektualne gravi-tacije zapadnoeuropske, to je samo po sebi tragično, ali da je tako bilo i ostalo, s tim se evropski proletarijat pomirio već prije nekoliko decenija“, (…).˝104

4.Zaključak

Iako je često opći dojam kako se stambena izgradnja u Hrvatskoj / Jugoslaviji bazi-rala na društvenoj izgradnji, podaci za grad Zagreb pokazuju suprotnu. U velikoj se mjeri stambena izgradnja Zagreba bazirala na privatnoj inicijativi, odnosno privat-noj izgradnji (godine 1953. privatna je izgradnja imala udio od 75 %), dok su najveći dio tih objekata činile prizemnice, koje su Zagrebu davale karakter sela, a ne grada. Mirko Maretić donosi zanimljivo vlastito zapažanje kako ˝nijedno novo stambe-no naselje nije dovršeno kao cjelina, tj. onako kako je to detaljnim urbanističkim planom koncipirano˝. Kao razlog navodi raskorak između potreba i mogućnosti,

103 Tomislav Odak, ̋ Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-85.˝, Arhitektura, god. 39 (1986.), br. 196-199, 31-101, 100. 104 Tomislav Odak, ˝Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-85.˝, Arhitektura, god. 39 (1986.), br. 196-199, 31-101, 32.

218 219

odnosno smatra kako su arhitekti tada bili ˝razapeti između mogućnosti i težnji˝, a uvjeti rada su bili teški.105 Stipetić smatra kako je u cjelini jugoslavenska poslijeratna arhitektura bila i ostala – pothvat, koji nije završio gore ˝možda samo zbog dubo-kog stvaralačkog angažmana, koji su u nju unosili prije svega mnogi projektanti˝.106 Stipetić iznosi zanimljivu konstataciju kako je ironično ˝da su gradovi nekadašnjih ljudi, koji su živjeli u vremenima društvene stihije – nastajali planski, a da naši gra-dovi – proizvodi društva, koje planira svoju budućnost – rastu stihijski˝.107

bIblIoGraFIja

Arhivski izvori

Objavljeni izvori1. Statistički godišnjak Zagreba 1970. Zagreb: Centar za ekonomski razvoj grada Zagreba,

1970.

Literatura1. Antolić, Vlado. “O izgradnji stanova“. Arhitektura 27 (1974), br. 149: 16-18.2. Bakrač, Boris. ˝O poslijeratnoj stambenoj izgradnji u Socijalističkoj Republici

Hrvatskoj˝, Arhitektura 27 (1974.), br. 149, 3-15.3. Budisavljević, Boško. “Stanovanje nije oblikovanje“. Arhitektura 27 (1974), br. 149:

24-26. 4. Dakić, Slavko. ˝Tipično i atipično u stambenoj arhitekturi˝. Arhitektura 27 (1974.),

br. 149: 23.5. Domljan, Žarko. “Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj“. U: O hrvatskoj arhitekturi,

uredio Neven Šegvić, 91-99. Zagreb: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1992.

6. Miljenka Fišer, ˝Razvoj izgradnje u Južnom Zagrebu˝, Arhitektura 27 (1974.), br. 149, 29-31.

7. Generalni urbanistički plan grada Zagreba: sažetak. Zagreb: Urbanistički zavod grada Zageba, 1985.

8. Maretić, Mirko. “Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu“. Arhitektura 24 (1970), br. 107/108: 48-59.

9. Maroević, Ivo. ˝Hrvatska arhitektura pedesetih: kontinuitet moderne u okruženju socijalizma˝, Život umjetnosti, god. 38 (2004.), br. 71/72, 141-145.

105 Maretić, “Izgradnja stambenih naselja u Zagrebu“, 53. 106 Stipetić, “Stambena arhitektura“, 20. 107 Stipetić, “Stambena arhitektura“, 21.

10. Odak, Tomislav. “Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-85.“. Arhitektura 39 (1986), br. 196-199: 31-101.

11. Premerl, Tomislav. ˝Tragovi moderne u poslijeratnoj arhitekturi Hrvatske˝, Arhitektura 39 (1986.), br. 196-199, 14-26.

12. Richter, Melita. “Sociološki aspekti tipa kolektivnog stanovanja na primjeru naselja Kalinovice, Knežije, Srednjaka“. Arhitektura 27 (1974), br. 149: 27-28.

13. Stipetić, Davor. “Stambena arhitektura ili arhitektura stambene krize“. Arhitektura 27 (1974), br. 149: 19-22.

14. Šegvić, Neven. “Stanje stvari, jedno viđenje 1945-1985.“. Arhitektura 39 (1986), br. 196-199: 118-127.

15. Timet, Tomislav. Stambena izgradnja Zagreba do 1954. godine. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1961.

apartment buildings in Zagreb from World War II until the 1960s

Keywords: Zagreb, Yugoslavia, communist regime, housing construction, urban planning, architecture

The paper focuses on the city of Zagreb as a case study for the development of communist cities and the housing issues that this development brought. After World War II, Zagreb experienced a considerable demographic growth with the influx of rural population and a somewhat less dramatic birth rate. Due to its accelerated in-dustrial development, the city needed new labour force, but at the same time lacked apartments. Moreover, the city’s infrastructure was not sufficiently developed to meet the needs of all its residents. The construction of housing blocks was based on social and private construction, whereby the socially funded buildings were multi-storey buildings, and the privately funded houses those with a single storey. These private constructions, namely the single-storey buildings, gave Zagreb the appearance of a small town rather than a city. In assessing the housing construction in Zagreb and generally its urban development in the period after World War II, we are inclined to agree with the claim of Davor Stipetić that Zagreb evolved as an architectural undertaking and developed without a definite plan.

220 221

naStanak mIroGoja kao SredIŠnjeG ZaGrebačkoG Groblja1

Kristina Milković2

SažetakU radu se prikazuje utemeljenje Mirogoja 1876. godine kao središnjega zagrebačkoga groblja. Od 50-ih godina 19. stoljeća Zagreb se razvijao kao glavni grad Hrvatske u modernome smi-slu riječi, kao „utemeljiteljski“ grad. Već tijekom 60-ih godina u javnosti se javlja mišljenje o potrebi utemeljenja središnjega groblja koje bi se nalazilo izvan granica grada. Do ostvarenja te zamisli dolazi sredinom sedamdesetih godina u kontekstu urbanizacije i modernizacije grada. Utemeljenje Mirogoja bilo je izraz modernosti i samosvijesti građanskoga društva, ali i nove osjećajnosti i estetike svojstvene 19. stoljeću.

Ključne riječi: Mirogoj, Zagreb, modernizacija, kulturna povijest smrti, groblje

Uvod

Mirogoj je kao središnje zagrebačko groblje bio osnovan 1876. godine te je ne samo najreprezentativnije, nego ujedno i prvo gradsko groblje koje je osnovano izvan gra-nica grada. Osnutak centralnoga gradskoga groblja može se razmatrati s dva različita aspekta: kao pitanje urbanizacije i izgradnje komunalne infrastrukture Zagreba, ali i kroz prizmu promjene odnosa prema smrti. Kad je riječ o odnosu prema smrti, 19. stoljeće, tj. od posljednjih desetljeća 18. stoljeća do 1918., doima se kao posebna epoha koju karakterizira specifičan senzi-bilitet. Na zapadnoeuropskom i srednjoeuropskom prostoru, do promjene dolazi u posljednjim desetljećima 18. stoljeća s pojavom brojnih rasprava koje su tematizi-rale štetnost groblja za zdravlje stanovništva. Zahvaljujući rastu medicinskih znanja i znanja o ljudskom tijelu, suvremenici su bili preokupirani opasnostima od tijela koja se raspadanju. Takve rasprave rezultirale su i zakonskim mjerama koje na ha-bsburškome prostoru počinju sredinom 18. stoljeća, a svoju krajnju točku dosižu u

1 Ovo je istraživanje financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom: IP-2016-06-2015 Modernizacija urbanog života u Hrvatskoj kroz prizmu razvoja komunalne infrastrukture u 19. i 20. stoljeću. 2 Kristina Milković, Odjel za povijest, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu.

222 223

odredbi Josipa II. o zabrani pokapanja unutar granica grada.3 Premještanje groblja izvan gradova i naseljenih mjesta na zapadnoeuropskom i srednjoeuropskom pro-storu teklo je postupno tijekom prve polovice 19. stoljeća.Zagreb je u samo dva desetljeća, tj. tijekom 50-ih i 60-ih godina 19. stoljeća, iz grada lokalnoga značenja, s ograničenim gravitacijskim područjem, postao glavni grad zemlje u modernome smislu riječi. Mirogoj je u samoj ideji bio zamišljen kao repre-zentativno gradsko groblje s arkadama kao mjestom građanskoga kulta mrtvih, ali i nacionalne memorije. Zbog arkada“, koje se nalaze na zapadnoj i jednim dijelom sjevernoj granici groblja, koje je projektirao Herman Bollé Mirogoj se „ubraja (…) u najmonumentalnije primjere europskih grobljanskih kompleksa 19. stoljeća“.4 U Zagrebu, iako nije bio brzorastući grad zapadnoeuropskoga ili srednjoeuropskoga tipa koji se morao suočavati s problemom prenapučenosti i drugim problemima koje su takvi gradovi imali, u drugoj polovici 19. stoljeća ipak je broj stanovnika konstantno rastao, a s time se sve naglašenije postavljalo pitanje i stvaranja grad-skoga groblja. Autori monografije Mirogoj iz 1974. godine u utemeljenju Mirogoja prepoznali su stvaranje suvremenoga Zagreba.5 U ovom članku koncentrirat ću se na vrijeme najintenzivnijih napora gradske općine u osnivanju centralnoga groblja 1873.-1876. godine.Poput drugih srednjoeuropskih gradova i Zagreb je do 19. stoljeća imao više grad-skih groblja (groblje sv. Petra, sv. Roka, sv. Jurja, sv. Križa ili „uboško“ groblje, sv. Tome, pravoslavno, židovsko) inkorporiranih u tkivo grada. Sva su groblja imala naglašen konfesionalni karakter te su bila smještena oko crkava na što i ukazuju njihovi nazivi.6 Kao mjesto pokapanja, prostor crkve je bio najviše cijenjen.7 Izrazite razlike u staleškome društvu odražavale su se i nakon smrti te su istaknutiji pojedin-ci bili pokapani unutar crkava. Sve što se odnosilo na groblja je općenito bilo sve do 18. stoljeća u domeni Crkve.Tijekom prve polovice 19. stoljeća Zagreb je bio grad s malim brojem stanovnika, no od sredine 19. stoljeća, kada prerasta u glavni grad u modernome smislu riječi (iako još uvijek ne za sve hrvatske povijesne zemlje), broj njegovih stanovnika stalno je

3 Dragan Damjanović, „Groblja u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću: arhitektura i prostorno uređenje“, Put u vječnost, Zagreb: Galerija Klovićevi dvori; Posmrtna pripomoć, 2016, 34.4 Dragan Damjanović, „Arhitektura zagrebačkog središnjeg groblja Mirogoj, između Italije i srednje Europe“, Čovjek i smrt. Teološki, filozofski, bioetički i društveni pristup, gl. ur. Ivan Markešić, Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Hrvatsko katoličko sveučilište, Udruga Posmrtna pripomoć, 2017, 435.5 Boris Hutinec, ur., Mirogoj Zagreb (Zagreb, Grafički zavod Hrvatske; „Gradska groblja“ Zagreb, 1973), 6.6 Krešimir Kosić, „Mirogoj između jučer i sutra“, u: Mirogoj Zagreb, ur. Boris Hutinec, 10.7 Fischer, Vom Gottesacker zum Krematorium, 8.

rastao te je gradska uprava predviđala da će postojeća groblja postati premala. Već oko šezdesetih godina 19. stoljeća počelo se javno raspravljati o potrebi stvaranja središnjega groblja.8 Izgradnja Mirogoja kao skupnoga groblja ima i svoju pravnu dimenziju. Početak intenzivnijega bavljenja problematikom centralnoga groblja po-dudara se s početkom banovanja bana Ivana Mažuranića koje je obilježeno velikom efikasnošću u smislu osmišljavanja i provođenja reformi neophodnih građanskome društvu. No, osnova je stvorena još 1867. godine odlukom vlade o mjestima koja su pogodna za osnivanje groblja.9 U tom je kontekstu Mirogoj mogao postati ne samo centralno, nego i zajedničko groblje na kojemu su mogli biti pokapani stanovnici Zagreba bez obzira na konfesionalnu pripadnost.

Izbor lokacije: mirogoj

Tijekom 1873. godine, u vrijeme kada je gradonačelnik Zagreba bio poduzetni Pavao Hatz, intenzivirali su se poslovi gradske uprave oko osnivanja središnjega zagrebač-koga groblja.Pitanja koja se tiču uprave grada često su, prije nego što bi dospjela na sjednice zastupstva, raspravljana na pojedinim odborima koji su „pokrivali“ gotovo sva po-dručja gradskoga života – u tom smislu su djelovali: gospodarski, sirotinjski, prav-ni, politički, školski, vojnički, graditeljno-vatrogasni i uboški odbor. Kad je riječ o osnivanju središnjega gradskoga groblja, na sjednicama gradskoga zastupstva bila su

8 Kosić „Mirogoj između jučer i sutra“, 14.9 Damjanović, „Arhitektura zagrebačkog središnjeg groblja“, 430.

Slika 1. Mirogoj početkom 20. stoljeća.

224 225

većinom prihvaćana gotova rješenja koja su prethodno već bila oblikovana u sklopu dva odbora – gospodarskoga i grobnoga.Iz sadržaja zapisnika sjednica Gradskog zastupstva proizlazi da je osnivanje novog groblja u velikoj mjeri bilo financijsko pitanje. Sredstva za kupnju zemljišta za novo groblje su pribavljena početkom 1872. godine prenamjenom sredstava dotadašnjih grobnih zaklada,10 a Nadbiskupski duhovni stol je pristao odvojiti imovinu grobnih kapela od imovine groblja te potonju ustupiti za osnivanje novoga groblja.11 Tijekom 70-ih godina bilo je razmatrano više različitih lokacija za gradnju groblja. Iako odluka o konačnoj lokaciji još nije bila konačno donesena, pripreme za osnivanje centralnoga groblja su se intenzivirale s kupnjom posjeda Mirogoj, koji je pripadao najistknutijem čovjeku hrvatskoga narodnoga preporoda, u ovo vrijeme već pokoj-nom, Ljudevitu Gaju. Posjed Mirogoj na javnoj dražbi održanoj krajem siječnja 1873. godine kupio je u ime gradske općine gradski zastupnik Ivan Frankl za relativno mali iznos od 21.320 forinti koji je trebalo ispatiti u četiri jednaka rate do kraja iste godine.12

Također, početkom 1873. godine bio je izabran ad hoc odbor koji je imao zadatak izraditi prijedlog o isplati groblja, o mjestu na kojemu će se nalaziti te o njegovu uređenju. Članovi tog odbora bili su već spomenuti zastupnik Ivan Frankl, potom Franjo Huszar, Stjepan Vrabčević, Jakob Weisz, Stjepan Farkaš, Antun Tot, Mirko Božurić i Aleks Mraović.13 Kod prihvaćanja gradskoga proračuna za 1873. godinu krajem ožujka iste godine odlučeno je da gradski zastupnik Antun Soh zatraži od Zagrebačke nadbiskupije glavnice koje su bile predviđene za osnivanje gradskoga groblja.14 Gajev posjed Mirogoj je kupljen od glavnice groblja sv. Josipa i groblja sv. Roka koja je iznosila 17.318 forinti.15 Gradsko je zastupstvo tu svotu namjera-valo refundirati Crkvi gradnjom katoličke kapele na Mirogoju.16 Zanimljivo je da

10 Državni arhiv u Zagrebu, fond br. 4. (dalje: HR-DAZG-4), Gradsko poglavarstvo Zagreb (dalje: GPZ), Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 30. siječnja, 6. veljače, 4. i 3. ožujka 1872., §. 44., 206.11 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva od 23. listopada 1872., §. 3., 220.12 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva 30. siječnja 1873., §. 2., 225.13 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva od 30. siječnja 1873., §. 2., 225.14 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva od 26. ožujka 1873., §. 2., 229.15 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva od 18. i sljedećih dana prosinca 1874., §. 20., 270.16 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 12. siječnja 1876., §. 7., 276.

financiranje ovako velikog zahvata nije bilo predviđeno u gradskom proračunu za tekuću godinu nego su inicijalni poslovi, prije svega kupnja posjeda Mirogoj, realizi-rani novcem koji je pripadao dotadašnjim grobljima.Nedvojbeno je da je izgradnja komunalne infrastrukture Zagreba, napose izgradnja Mirogoja imala kao uzor srednjoeuropski grad. Gradski zastupnik i mjernik Rupert Melkus je smatrao da bi radi tih „vele važnih podhvatah“ trebao otputovati u gradove Beč i Trst kad je riječ o izgradnji groblja i vodovoda, odnosno Prag i Peštu kad je riječ o kanaliziranju i asfaltiranju ulica. Na prijedlog gospodarskoga odbora, općina je Melkusu doista i odobrila dopust u veljači 1873. godine kao i 300 forinti potpore.17 Upravo će gradski mjernik Melkus narednih pet godina, sve do 1878. godine, imati najveći utjecaj na prostorno i arhitekturno oblikovanje Mirogoja. B U kolovozu 1873. godine gradsko zastupstvo je na prijedlog odbora za skupno groblje prihvatilo položajni nacrt za njegovu gradnju i donijelo odluku da se sva zemljišta na Mirogoju koja nisu bila potrebna za groblje prodaju te je ovlastilo odbor za sastavljanje pravil-nika („propisnik“).18

17 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva od 30. siječnja 1873., §. 4., 225.18 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva od 19. kolovoza 1873., §. 4., 235.

Slika 2. Gradnja Mirogoja.

226 227

U odlukama gradskoga zastupstva često su dominirali financijski razlozi te je ono neprestano bilo u potrazi za novim izvorima prihoda. Jedan od njih je bilo i davanje u zakup zemljišta koja su bila u posjedu grada. Zemljišta na Mirogoju gradska je općina u međuvremenu odlučila davati u zakup privatnicima („exarendirati“) no Melkus je predložio da se takva praksa ukine budući da se zakupnici želeći izvući što veću korist iz zakupljenoga zemljišta ne obaziru na štetu koja pritom nastaje. Kao primjer takvog lošeg korištenja zemljišta Melkus je naveo vinograde koji su dani u zakup 1873. godine. Predlagalo je također da se prodaju sva ona zemljišta koja nisu bila potrebna za osnivanje novoga groblja. Melkus je također istaknuo potrebu ure-đenja onih zgrada u Mirogoju koje su bile određene za svećenićki stan, za grobara i za mrtvačnicu. U istom izvješću gradskom zastupstvu Melkus je osobito naglasio da je Mirogoj najbolji izbor za skupno groblje i pritom eksplicitno iskazao ista stanovi-šta koji su od posljednje četvrtine 18. stoljeća bila prisutna u raspravama o grobljima – to su bili primarno zdravstveni razlozi, ali i nov odnos prema tijelu pokojnika koji se javio na prijelazu 18. u 19. stoljeće: „Pošto je već toliko putah dokazana potre-boča za otvorenje novog groblja jer je ostalo prepunjeno, dakle iz zdravstvenoga i humanitarnog obzira nadalje obstojati nebi smjelo […] to se predlaže da se tečajem ove godine jošte novo groblje u Mirogoju graditi započme […]“. Trebalo je tako-đer zatvoriti postojeća groblja sv. Roka i sv. Tome, a u međuvremenu, dok ne bude uređeno i otvoreno novo groblje, pokojnike pokapati na groblju sv. Petra. Unatoč

tomu što je Melkus naglašavao hitnost rješavanja navedenih problema, zastupstvo se odlučilo da čitav predmet najprije uputi gospodarskom odboru na razmatranje, a tek potom donese konačnu odluku.19 Iako zastupstvo isprva nije prihvatilo ni Melkusov prijedlog o prestanku davanja u zakup zemljišta na Mirogoju privatnicima, već je na sljedećoj sjednici održanoj deset dana kasnije bilo određeno da se sam grad brine o njihovoj obradi što govori u prilog opravdanosti Melkusovih shvaćanja.20

Iako je bila riječ o relativno niskoj cijeni posjeda Mirogoj, za gradsku je općinu ona predstavljala znatan izdatak et ju nije uspjela isplatiti sve do sredine 1874. godine. Činjenica da posjed nije bio isplaćen predstavljala je i problem pravne prirode s ob-zirom da se vlasništvo nije moglo prenijeti na gradsku općinu te nisu mogli početi radovi. Gospodarski je odbor predlagao da se založi nekoliko rasteretnica tzv. uboš-ke blagajne kako bi se platila posljednja rata i prenijelo pravo vlasništva na gradsku općinu, što je gradsko zastupstvo i prihvatilo. Unatoč kupnji posjeda Mirogoj, na prijedlog gospodarskog odbora trebalo je pregledati još jednu gradsku lokaciju kao mjesto na kojemu bi moglo biti groblje; to je bilo zemljište kod barutane kod kolod-vora ili eventualno i neko drugo mjesto.21 Istodobno s osnutkom groblja, u Zagrebu se vodio i niz drugih građevinskih poslo-va vezanih uz izgradnju komunalne infrastrukture grada, među kojima se osobito ističe izgradnja vodovoda. Troškovi osnutka groblja 1876. godine, kao ni prethodnih godina, nisu bili uvršteni u redoviti trošak u proračunu. Tek 1876. godine prigodom prihvaćanja proračuna za tekuću godinu, bilo je za uređenje groblja predviđeno 20.000 forinti premda je sav proračun već bio „iscrpljen“.22 Drugim riječima, općina je predvidjela trošak za gradsko groblje za koji sredstva nisu bila osigurana. U zapi-sniku se dalje konstatira: „Spomenuto groblje trebalo bi već ove godine koja do kraja izvesti, koja barem započeti kao najprešniju od onih što ih je gradskomu zastupstvu predložio u svom izvješću odbor za izvidjenje potriebah i za uredjenje prihodah glavnoga grada Zagreba dne 10. kolovoza 1874.“ S obzirom na niz drugih građevin-skih pothvata koji su bili povezani s modernizacijom i urbanizacijom Zagreba, grad-ska je općina bez dvojbe protegla godišnji proračun daleko preko maksimuma. U

19 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva od 11. ožujka 1874., §. 8., 249.20 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva od 21. ožujka 1874., §. 2., 250.21 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva od 16. svibnja 1874., §. 11., 255.22 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 15. i sljedećih dana mjeseca veljače 1876., 271.

Slika 3. Suvremeni Mirogoj.

228 229

zapisniku sa sjednice eksplicitno je naveden nerazmjer koji postoji između gradskih prihoda i investicija.23 Da su troškovi gradske uprave bili uistinu visoki vidi se i iz prijedloga podnačelnika Đure Crndaka, koji ipak nije bio usvojen, da treba izabrati poseban odbor koji bi proučio „organizaciju drugih gradova“ te izradio prijedlog poboljšanja uprave grada te smanjenja visokih troškova.24

Povjerenstvo koje je razmatralo druge lokacije za smještaj skupnoga groblja došlo je do istog zaključka kao i inženjer Melkus par mjeseci ranije da nijedno od gradskih groblja nije prikladno da postane središnje gradsko groblje, štoviše, povjerenstvo je naglašavalo hitnost zatvaranja svih gradskih groblja, osobito pritom ističući groblje sv. Roka i „uboško“ groblje, te zaključilo da je jedino Mirogoj za to prikladan. U tom je smislu trebalo obaviti još neke poslove: popraviti stan za nadglednika groblja, do-graditi mrtvačnicu i stan za grobara te je gradsko mjerništvo trebalo odobriti nacrt groblja kao i izbor odbora za izradu grobnoga reda za kojeg je nacrt već sastavljen. Povjerenstvo je predlagalo da u Mirogoju ne treba iskrčiti svu šumu nego samo onaj dio koji je potreban za groblje. Gradsko je zastupstvo prihvatilo sve prijedloge ovog Povjerenstva te se upravo ova sjednica može smatrati kao ona na kojoj je donese-na konačna odluka o smještaju središnjega groblja na Mirogoj. U vezi izgradnje i popravljanja spomenutih zgrada, zastupstvo je odlučilo da treba pozvati gradskoga mjernika i izraditi troškovnik. Za eventualne sporove („differencije“) koji bi nasta-li sa župnicima ili Duhovnim stolom bilo je nadležno gradsko poglavarstvo koje ih je trebalo rješavati „mirnim putem“.25 Postupak zatvaranja pojedinih gradskih groblja nije tekao jednostavno te dvije godine kasnije zastupstvo ponovno donosi odluku o zatvaranju groblja sv. Jurja, sv. Roka i sv. Križa kao i uboškoga groblja na Pantovčaku.26

Gospodarski odbor je predlagao da se šuma iskrči najprije na prostoru koji je označen na nacrtu s brojevima I., III. i V., a koji će biti namijenjen stanovništvu protestantske, židovske i pravoslavne vjeroispovijesti sukladno njihovom broju dok je ostatak prostora trebao biti namijenjen katoličkome groblju. Predloženo krčenje šume, gradsko je zastupstvo ipak povjerilo posebnom odboru koji je trebao izraditi

23 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 15. i sljedećih dana mjeseca veljače 1876. , 271.24 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 15. i sljedećih dana mjeseca veljače 1876. , §. 14., 271.25 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva od 3. srpnja 1874., §. 5., 258.26 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 27. svibnja 1876., §. 9., 286.

Slika 4. Mirogojske arkade.

230 231

poseban prijedlog o prostoru i načinu krčenja budući da je – kako se isticalo – od tadašnje šume trebalo oblikovati perivoj. Članovi toga odbora bili su Conte Ivan Buratti, Josip Siebenschein te župnik Pogledić.27 Spomenuti je odbor izvijestio za-stupstvo da je hrastova šuma „neuredna i kržljava“ te su predložili da se u sekcijama I., III. i V. šuma u potpunosti iskrči te da se od tog drveta napravi ograda, odno-sno da se višak proda. Odbor je također predlagalo da se groblje čim prije otvori i da se omogući pokapanje mrtvaca onima koji bi to htjeli. Predlagalo se također da se iz estetskih razloga na zapadnome dijelu groblja odmah podigne ogradni zid. Zastupstvo ipak nije prihvatilo taj prijedlog te je spomenuti odbor bio iznova zadužen za izradu prijedloga vodeći se primjerom kako su „uredjena ina ukusna groblja“, posebno ono u Veroni.28 Dragan Damjanović smatra da je tada odlučeno i o gradnji arkada po uzoru na talijanska arhitektonska groblja.29 U oblikovanju Mirogoja doista se mogu uočiti talijanski (arhitektonska groblja Verona, Vicenza, Trst, Bologna, Genova, Siena) i srednjoeuropski uzori, a predstavlja spoj arhitekton-skoga i parkovnoga tipa groblja.30 Na području Austro-Ugarske Monarhije takav tip groblja javlja se tijekom 70-ih godina 19. stoljeća, a njemu pripada i groblje u Beču.31 U proljeće 1875. godine Gradsko poglavarstvo poslalo je Melkusa, zajedno sa zastu-pnikom Hudovskim ponovo na put po Italiji. Ostao je sačuvan Melkusov izvještaj sa spomenutoga putovanja iz kojega se vidi da je Melkus planirao izgradnju arkada na zapadnome dijelu groblja, okrenutih prema gradu te gradnju katoličke kapele32 kao i bogomolja za ostale tri vjeroispovijesti, nadalje: „Otvoreni dio groblja bio bi uređen u stilu francuskog parka, s pravilnim šetnicama, drvoredima i nizom prostora kruž-nog tlocrta na kojima bi se mogle podići raskošnije obiteljske grobnice/mauzoleji.“33 Na tom temelju bazirao se i novi nacrt kojeg je 1878. izradio arhitekt Herman Bollé, no koji je ipak uveo i znatne promjene s obzirom na Melkusov prvotni nacrt.34

27 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva od 22. i sljedećih dana rujna 1874., §. 36., 365.28 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 116, Zapisnik skupštine gradskog zastupstva od 16. studenog 1874., §. 3., 268; Damjanović, „Arhitektura zagrebačkog središnjeg groblja“, 435.29 Isto, 434.30 Isto, 430.31 Isto, 434.32 Isto, 436.33 Isto, 437.34 Isto, 438.

regulacija: Statut općeg skupnog groblja mirogoj

Na sjednici gradskoga zastupstva početkom 1876. godine gradski je vijećnik Adolf Hudovski izvijestio zastupnike da je statut skupnoga groblja Mirogoj završen te ih je obavijestio da će biti stavljen na dnevni red sljedeće gradske skupštine,35 što je doista i učinjeno. Statut Mirogoja odražava visoku razinu formaliziranja svega što je vezano uz odnos prema mrtvima općenito, a napose regulacije pokapanja pokojnika i groblja što je u stvari jedna od najznačajnijih odlika modernosti. Gradsko zastupstvo je posvetilo čak nekoliko svojih sjednica raspravi o statutu groblja što ukazuje na činjenicu kolika je pozornost davana ovoj problematici i poje-dinim detaljima koji su statutom bili definirani. Štoviše, gradski zastupnici nisu bili voljni pojedine prijedloge niti uzimati u razmatranje prije nego bi ih kao cjelovito rješenje izložio grobni odbor.36

Prema Statutu grobljem i grobnim fondom je upravljao odbor gradskog zastupstva na čelu s podnačelnikom.37 Kao sastavni dio Statuta bio je prihvaćen i nacrt skupnoga groblja.38 Većina članaka Statuta bila je prihvaćena ili potpuno bez izmjena ili s mini-malnim izmjenama. Takve manje izmjene su primjerice da se ograda između dijelo-va groblja koji pripadaju drugim vjerskim zajednicama zamijeni niskom živicom (§. 22.). No, bilo je i važnijih intervencija u sadržaj nacrta Statuta. Zastupstvo je donijelo odluku da se za pojedina zemljišta na Mirogoju utvrdi stalna cijena kako bi se u tom smislu izbjegla svaka proizvoljnost (§. 30.). Na prijedlog gradskoga zastupnika Nikole Badovinca iz teksta Statuta izostavljena je sintagma „na vječita vremena“ jer, kako je Badovinac istaknuo, vlasnik grobnoga mjesta nije imao pravo uknjižbe, a s druge strane, groblje možda neće moći zauvijek ostati na Mirogoju (§. 32).U sadržaju Statuta posvuda je vidljiva visoka razina regulacije, a posebno je to bio slučaj kad je riječ o građevinama. Na prijedlog zastupnika Suhina i Vancaša, u Statutu je bilo istaknuto da će se grobnice i arkade graditi na trošak kupaca, ali da gradnju prethodno mora odobriti gradska građevinska vlast (§. 35.). Cijena za zemljište grobnice bila je Statutom utvrđena na relativno visok iznos od 300 forinti.39 Također,

35 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 7. siječnja 1876., §. 4., 272.36 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 12. veljače 1876., §. 5., 276.37 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 12. veljače 1876., §. 4., 276.38 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 2. lipnja 1876., §. 7., 287.39 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 21. siječnja 1876., §. 4., 274.

232 233

definirana je i pristojba za zemljište svakog općinskog groba od 1 forinte i 50 nov. za odrasle, a za djecu 80 nov. Pokapanje bez lijesa ili bez zavoja je bilo zabranjeno.40

Još tijekom 1872. i 1873. godine o svim važnijim pitanjima koja se odnose na Mirogoj, poglavarstvo grada je raspravljalo sa Nadbiskupskim duhovnim stolom koji je – riječima Đure Deželića – ne samo dao svoj pristanak za gradnju skupnoga groblja za sve konfesije, nego također i da se zemljište za to groblje nabavi od novca koji je pripadao groblju svetoga Jurja i svetoga Roka. Jedini uvjeti koji je postavio Nadbiskupski duhovni stol je da katoličko groblje bude dovoljno veliko s obzirom na broj stanovnika Zagreba i da se na tom groblju sagradi kapela te da bude ograđeno.41

Izgradnja groblja nedvojbeno je odražavala sustav vrijednosti kao i ekonomsku snagu građanstva u usponu. No veza groblja s Crkvom i religioznošću nije prestala, možda čak nije niti smanjena, nego je samo dobila novu formu. Taj se zaključak temelji na činjenici da je osnivanje središnjega groblja bilo razmatrano u suradnji s Nadbiskupskim duhovnim stolom, a da su mnoga pitanja koja zadiru u područje Crkve, kao što su primjerice pogrebi detaljno razmatrani i dogovarani također u suradnji s Crkvom, odnosno predstavnicima pojedinih konfesija. Iz Statuta je, u tom smislu, odlukom gradskih zastupnika, bilo ispušteno poglavlje koje se odnosi na ure-đenje sprovoda te je donesena odluka da se za sprovode, u suradnji s predstavnicima vjerskih općina, odredi poseban red.42 Povodom otvaranja novoga groblja održana je i sjednica vjerskih općina na kojoj su katolički župnici zaključili da se groblje treba otvoriti kada bude ograđeno te kada na njemu bude sagrađena kapelica i mrtvačnica. Grobni odbor je predložio da se mrtvačnica sagradi odmah, a kapela za tri godine dok se raspelo na groblju trebalo odmah podići.43

Statut za skupno groblje razmatrala je i vlada, koja je gradskom zastupstvu s tim u vezi uputila primjedbu koja se odnosila na duljinu vremena u kojemu se grobovi ne smiju prekapati. Zahtijevalo se da se izostavi članak (§. 48.) koji propisuje da se gro-bovi mogu prekapati nakon petnaest godina „buduć se ono pošto mu se sastavine tla poznate nisu, nemože izjaviti, dali je to vrijeme dovoljno, da tjelesa sasvim iztrunu“. Zanimljivo je istaknuti da je s obzirom na potrebu da se sva groblja unutar grada

40 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 28. siječnja 1876., §. 3., 275.41 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 21. siječnja 1876., §. 2., 274.42 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 12. veljače 1876., §. 3., 276.43 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 2. lipnja 1876., §. 8., 287.

zatvore vlada bila mnogo fleksibilnija od gradske općine, iako bi se očekivalo da će biti upravo suprotno, te je smatrala da članak Statuta koji propisuje da se trebaju zatvoriti sva gradska groblja osim groblja svetoga Roka te svi mrtvi nadalje pokapati na jednome groblju nepotrebnim budući da – kako je istaknuto – na židovskom i pravoslavnom, kao i na groblju svetoga Petra ima još dovoljno mjesta. Vlada je ujed-no inzistirala da Statut – ukoliko to nije već učinjeno – bude donesen uz suglasnost duhovnih vlasti i vjerskih općina. Zastupnici su odlučili uputiti predstavku vladi protiv ove odredbe budući da zbog nje Statut nije mogao biti prihvaćen.44

Na sjednici sredinom studenoga, zastupnik Hudovski je izvijestio da je skupno gro-blje otvoreno i predano na uporabu te da u tom smislu trebaju biti zatvorena groblja sv. Petra i sv. Tome, vojničko, pravoslavno i židovsko groblje.45 Početkom 1877. iza-bran je upravni odbor groblja u kojemu su bili Hinko Janušić, Josip Siebenschein, Naum Mallin i Vatroslav Egersdorfer.46 Odnos prema mrtvima u velikoj je mjeri bio propisan i formaliziran. Zastupstvo je prihvatilo naputak za grobara nakon što ga je pregledao gradski mrtvozornik (fizik). U tom je smislu bilo određeno da se leševe smije ekshumirati samo uz prisustvo gradskoga mrtvozornika. Također su bile točno propisane dimenzije groba, njegova dubina te razmak među grobovima.47

Iako se kupnjom posjeda Mirogoj i poslovima oko njegova uređenja gradska općina financijski iscrpila, još je predstojao niz drugih poslova. Trebalo je također urediti ceste i staze na groblju,48 te osvijetliti put do groblja. Kupnja svjetiljki gradsku je općinu stajala 200 forinti,49 dok posao uređenja pristupne ceste, koja bi išla između Ksaverske ceste i Nove vesi preko Medveščaka, nije odmah prihvaćen.50

44 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 27. svibnja 1876., §. 8., 286.45 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 15. i 17. studenog 1876., §. 18., 299.46 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 17. siječnja 1877., §. 305.47 Propisano je da grobovi moraju biti dugi dva metra, 1,10 metara široki i dva metra duboki, a da razmak između grobova mora iznositi 0,25 metara. HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 15. veljače 1877., §. 7., 307.48 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 16. lipnja 1876., §. 12., 288.49 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 27. listopada 1877., §. 10., 325.50 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 12. veljače 1876., §. 5., 276.

234 235

arkade

S izgradnjom obiteljskih grobnica u arkadama namjeravalo se čim prije započeti, no grobnome fondu za to je nedostajalo financijskih sredstava.51 No, ipak s vremenom su sredstva bila osigurana tako da je gradnja arkada mogla ubrzo započeti. Iako Mirogoj nema izraženu socijalnu topografiju, mjesto u arkadama, zbog njihove viso-ke cijene, su si mogli osigurati samo bogati dijelovi društva ili najzaslužniji pojedinci – na trošak grada.Krajem 1877. godine raspravljalo se o prijenosu posmrtnih ostataka pjesnika Petra Preradovića na Mirogoj te o gradnji arkade za njega.52 Na prijedlog Đure Deželića, koji je bio izvjestitelj odbora za prijenos Preradovićevih kostiju na Mirogoj, gradska je općina financirala izgradnju arkade s 2.000 forinti i kupnju grobnoga mjesta s 300 forinti. Za održavanje arkade trebala se brinuti zaklada.53 Godine 1878. bila je, na inicijativu gradske općine, podignuta prva arkada upravo za Preradovića, no za taj projekt bio je angažiran arhitekt Herman Bollé.54

Gradnja mirogojskih arkada bila je prilično skupa te je prva arkada na dva stupa tre-bala iznositi 3.039 forinti i 32 nov., a ostale 2.374 for. i 15. nov., a paviljon iza svake sedme arkade 12.528 forinti 50 nov. Zastupstvo je prihvatilo prijedlog građevinsko-ga odbora koji se odnosio na nacrte i na cijenu arkada, ali i prijedlog zastupnika Eduarda Suhina da svatko može graditi arkade pod uvjetom da se gradnja odvija pod nadzorom gradskoga mjernika.55

No nije svim stanovnicima širega područja grada bilo jednostavno prihvatiti Mirogoj kao mjesto na kojemu će pokapati svoje mrtve, iz razloga koje možemo samo naslu-ćivati jer u zapisnicima nisu eksplicitno navedeni, te su upućivali molbe zastupstvu da im dozvoli da i dalje upotrebljavaju vlastito groblje. S druge strane, i zastupstvo je bilo u tom smislu fleksibilno te je bilo voljno udovoljiti takvoj zamolbi.56

51 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 12. veljače 1876., §. 6., 276.52 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 15. prosinca 1877., §. 12., 327.53 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 29. prosinca 1877. i 2. siječnja 1878., 329.54 Damjanović, „Arhitektura zagrebačkog središnjeg groblja“, 440.55 HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 10. kolovoza 1878., §. 4., 343.56 Riječ je o stanovnicima gornje Ilice, sv. Duha, Fraterščice, Horvata, Trnja, Vrhovca, Črnomerca, Kuniščaka, Pantovčaka, Jelenovca, Ljubljanice, Jaruna i Čukovića koji su molili gradsku općinu da im dozvoli upotrebljavanje vlas-titoga groblja. HR-DAZG-4, GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica gradskog zastupstva, PRS 117, Zapisnik skupštine gradskoga zastupstva od 8. travnja 1876., §. 4., 282.

Zaključak

Osnutak Mirogoja 1876. godine, kao centralnoga zagrebačkoga groblja, valja pro-matrati s nekoliko različitih aspekata. Primarno je osnutak centralnoga groblja bio odgovor na činjenicu da unutar postojećih gradskih groblja više nije bilo mjesta za pokapanje pokojnika o čemu se u javnome prostoru počelo raspravljati još 60-ih godina. Dotadašnja praksa pokapanja unutar gradskih okvira, prije svega okolo pojedinih crkava, bila je napuštena kao i dotadašnji strogo konfesionalni karakter groblja. No ovdje ne možemo govoriti o procesu sekularizacije, budući da su Crkva i vjera i dalje zadržale značajnu ulogu, nego o integrativnosti građanskoga društva tijekom 70-ih godina 19. stoljeća. S druge strane, država je različitim propisima sve više intervenirala u to područje.U kulturno-povijesnome smislu čitavo 19. stoljeće odražava promjenu odnosa prema smrti, dok je u književnost prisutna fascinacija smrću. Hrvatska toga doba je u tom smislu usporediva sa zapadnoeuropskim i srednjoeuropskim zemljama. Mirogoj ujedno odražava novu estetiku i novu osjećajnost građanskoga društva: groblje i grobovi postaju mjesta sjećanja koliko kad je riječ o pojedincima na koje sjećanje čuva njihova obitelj toliko i kad je riječ o istaknutim osobama koje dobivaju posebno mjesto u nacionalnoj memoriji i čiji se grobovi posebno obilježavali.

236 237

lIteratUra:

1. Ariès, Philippe. Bilder zur Geschichte des Todes. München; Wien: Carl Hanser Verlag, 1984.

2. Assmann, Aleida [Alaida Asman]. Duga senka prošlosti. Kultura sećanja i politika povesti. Beograd: XX vek, 2011.

3. Fischer, Norbert. Vom Gottesacker zum Krematorium. Eine Sozialgeschichte der Friedhöfe in Deutschland. Köln; Weimar; Wien: Böhlau, 1996.

4. Boris Hutinec, ur. Mirogoj Zagreb. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske; „Gradska groblja“ Zagreb, 1973.

5. Damjanović, Dragan. „Groblja u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću: arhitektura i prostorno uređenje.“ Put u vječnost, 33-43. Zagreb: Galerija Klovićevi dvori; Posmrtna pripo-moć, 2016.

6. Damjanović, Dragan. „Arhitektura zagrebačkog središnjeg groblja Mirogoj, između Italije i srednje Europe.“ Čovjek i smrt. Teološki, filozofski, bioetički i društveni pri-stup, gl. ur. Ivan Markešić, 429-459. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Hrvatsko katoličko sveučilište, Udruga Posmrtna pripomoć, 2017.

7. Kosić, Krešimir. „Mirogoj između jučer i sutra“. u: Mirogoj Zagreb, ur. Boris Hutinec, 10. Zagreb, Grafički zavod Hrvatske; „Gradska groblja“ Zagreb, 1973.

8. Maroević, Ivo. Zagreb njim samim. Zagreb, 1999.9. Milković, Kristina. „Sjeverna i središnja Hrvatska od 1790. do 1918.“. U: Temelji

moderne Hrvatske. Hrvatske zemlje u „dugom“ 19. stoljeću, ur. Vlasta Švoger i Jasna Turkalj, 349-378. Zagreb: Matica Hrvatska, 2016.

10. Praz, Mario [Prac, Mario]. Agonija romantizma. Beograd: Nolit, 1974.11. Priante, Monica. „Posljednji gradski pozdrav: smrt i pogrebni rituali u Zagrebu u

drugoj polovici 19. stoljeća“. Čovjek i smrt. Teološki, filozofski, bioetički i društveni pristup, gl. ur. Ivan Markešić, 551-571. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Hrvatsko katoličko sveučilište, Udruga Posmrtna pripomoć, 2017.

Foundation of mirogoj in the Context of Social History (19th Century)

Keywords: Mirogoj, Zagreb, modernization, cultural history of death, cemetery

The paper presents the foundation of Mirogoj in 1876 as the central cemetery of Zagreb. From the 1950s, Zagreb was developing as the capital of Croatia in the mod-ern sense of the word, as the “founding” city. As early as the 1960s, there was a public opinion about the need of establishing a central graveyard outside the city area. This idea was realized in the mid-1970s, in the context of Zagreb’s urbanization and mod-ernization. The founding of Mirogoj was an expression of the city’s modernity and economic power, but also reflected the new sensibilities and aesthetics characteristic of the 19th century.

238