Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo

POSTMODERNA KAO SIMPTOM MODERNE – POETIKA ROMANA

Seminarski rad

Predmet: Poetika romana

Mentori: Pobrić Edin, prof.dr.

Kujundžić Fahrudin, ass.

Studentica: Lamija Milišić

Indeks br. 45080/2013; redovna studentica

Odsjek za filozofiju; grupa: Filozofija i komparativna književnost

Sarajevo, maj 2015.

S A D R Ž A J

UVOD3

RAZRADA 4

1. Moderna 4

2. Moderni roman 5

3. Postmoderna 6

4. Postmoderni subjekt 7

5. Postmoderna kao simptom moderne: odnos prema historiji 8

6. Postmoderni roman 9

ZAKLJUČAK 13

LITERATURA 14

2

U V O D

U ovom seminarskom radu će poetika romana XX vijeka biti predstavljena kroz dva

umjetnička pravca: modernizam i postmodernizam. Najprije će se nastojati definisati svaki od

ovih pojmova zasebno, no fokus će biti na poveznici modernizma i postmodernizma, tj. u

pojašnjavanju njihovog specifičnog odnosa. Da bismo konkretizovali tematiku ovog rada,

odnos modernizma i postmodernizma ćemo gledati kroz razvoj romana unutar ovih dvaju

umjetničkih pravaca. Ako se obrati pažnja na sam naslov rada, jasno je da će se nastojati

objasniti sintagma „postmoderna kao simptom moderne“, te će se na tom objašnjenju

zasnovati odnos ovih dvaju kulturnih i umjetničkih pravaca, u čemu će se ogledati i razvoj

modernog i postmodernog romana.

Literatura koja će biti korištena u ovom seminarskom radu sastoji se od sljedećih djela:

Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća (grupa autora), O

romanu (M. Bahtin), Explaining Postmodernism (Stephen R. C. Hicks), Poetika

postmodernizma (L. Hutcheon), Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma (F.

Jameson), Postmoderno stanje, izvještaj o znanju (Jean-Francois Lyotard), Filozofija u

moderni (A. Šarčević) i Rečnik književnih termina u uredništvu D. Živkovića.

3

R A Z R A D A

1. MODERNA

Početak modernog doba određuje se periodom renesanse, koja na mjesto obožavanja

Boga stavlja čovjekoljublje. Zapravo, novi vijek sa sobom donosi ideale modernog doba, koji

su očiti u filozofskim razmatranjima racionalista i empirista, među kojima bih na ovom

mjestu spomenula R. Descartesa i F. Bacona. Francis Bacon u Novom organonu navodi

rečenicu koja će odrediti cijelu modernu misao: Znanje je moć. Pod tim je podrazumijevao

znanje o prirodi i moć čovječanstva. Nadalje, Rene Descartes ovu moć čovječanstva kao

cjeline preinačuje u pojam subjekta: Mislim, dakle, postojim. Ako iz šire pozicije sagledamo

ove dvije rečenice, možemo zaključiti da: moderno doba vidi čovjeka kao subjekat spoznaje, a

svijet kao objekat njegove spoznaje. Uspostavom pojma modernog, još u VI vijeku, određuje

se njegov suprotan odnos prema antiknom, koje svijet nije dijelilo na subjekat-objekat

relaciju. Povlačenje granice između čovjeka i svijeta znači priznavanje (a ne uspostavljanje)

nesklada tih korelata. Ipak, da bi modernizam bio nov, on mora zaći u prošlost.

U modernom dobu, čovjekovo djelovanje održava civilizaciju. Znanje o prirodi je moć

čovječanstva. Šta bi to podrazumijevalo? Tvrtko Kulenović napominje da se tu radi o

vertikalnoj skali vrijednosti, u nešto promijenjenom obliku naslijeđenom od srednjeg vijeka.

Vertikalni smjer znači vjeru u napredak. Zbog toga, modernizam dostiže svoj vrhunac u

prosvjetiteljstvu. Jean-Francois Lyotard, u Postmodernom stanju, navodi tri legitimirajuće

metapriče koje je moderna proizvela:

1. Emancipacija čovječanstva (u prosvjetiteljstvu)

2. Teleologija duha (u idealizmu)

3. Hermeneutika smisla (u historicizmu)

Važno je napomenuti još jednu stvar. Pojam modernog iz VI vijeka dobija svoj

substantivni oblik u XIX vijeku, te tako nastaje pojam iz naslova ovog poglavlja, pojam

moderne. Modernu shvatamo kao teoriju umjetnosti, koja se može gledati iz više aspekata.

Jedan od poznatijih jeste Baudelaireov termin moderne kao raskid sa tradicijom, no tome

možemo pridodati i njegovo određenje kao poeta urbis, ili pjesnika grada. 4

Baudelaireov odnos gnušanja prema prirodnom i divljenja tehnološkom razvoju zapravo

tumačim kao radikaliziranu subjekat-objekat relaciju. Moć čovjeka je svoj nesklad sa svijetom

u moderni prepoznala kao rivalstvo.

2. MODERNI ROMAN

Tvrtko Kulenović na početku eseja „Moderno“ i „Postmoderno“napominje da odnos

pojmova moderno i postmoderno u kulturno-historijskom razvoju nije isti u odnosu na

konekst razvoja književnosti i umjetnosti. Dakle, od ovog što smo rekli do sada, kako bi se

mogla protumačiti njegova refleksija na moderni roman? Ključ je u pojmu fragmenta. U

modernom romanu, dati su fragmenti priče, no oni su struktuirani na način da teže i ostvaruju

cjelinu. Moderni roman će uvijek imati svoj početak, ali i svoj, na koncu veoma konkretan

kraj. Kolika god nepovezanost fragmenata vladala u ostatku romana, njegov kraj će imati

ulogu smislene završnice, koja će čitaocu značiti da se tim romanom htjelo nešto reći, da je

njegov autor uopće vjerovao da se ima još nešto novo i značajno reći o svijetu. Ovakva narav

modernog romana zapravo održava spomenutu vertikalnu skalu vjere u napredak. Za pisca

modernog romana, istina o svijetu je itekako vrijedna traženja. On stvara svoju „veliku priču“.

U modernoj ozbiljnosti nema smijeha, već podsmijeha. To se npr. vidi u Kafkinom

Procesu. No, ovdje spominjem podsmijeh samo zbog opozicije postmodernističkog smijeha.

Dakle, Josef K. jeste subjekt u neprijateljskom svijetu-objektu. Naravno, njihov odnos nije ni

prosto neprijateljski, možda ga K. samo čini takvim. Mislim da se podsmijeh naratora dobro

vidi u činjenici da se K. nije mogao sjetiti da li je ili nije počinio ikakav prekršaj. Čak i sam

razlog zbog kog je K. optužen – trač – je banalan, te zato upućuje na podsmijeh. Abdulah

Šarčević navodi:

Svako traganje za utopijom smisla, utopijom slobode, kao za novim apsolutom, uzaludno je i već nadiđeno. Peter Sloterdijk je otvorio diskurs metafizike suvremenosti, metafizike u samorastvaranju, u zbilji univerzalne tehnologije, znanosti i tehnike, računajućeg mišljenja koje je to i onda kada nema posla sa brojkama, računskim mašinama itd. On je uveo temu – ciničnog uma, samosvijest moderne. (...) Moderna teorija, dakako, ima na umu regnum hominis, posebno dominaciju čovjeka kao homo fabera koji je htio iz prirode, one spoljašnje kao i one unutrašnje, da stvori sebi svijet kojim apsolutno gospodari.1

1 Šarčević, Abdulah: Filozofija u moderni: doba otuđenja svijeta: analiza suvremenosti, OKO, Sarajevo, 1999. Str. 92. i str. 208.

5

Ako su tradicionalne umjetnosti bile ogledalo realnosti, moderna umjetnost, prema T.

Kulenoviću, predstavlja svjetiljku, koja osvjetljava sebe i svijet istovremeno. Iako je moderna

cinična, trebamo paziti na odnos kategorija smijeha i podsmijeha. Ova distinkcija bit će

jasnija kasnije.

U svom djelu Postille, Umberto Eco napominje kako je pedesetih godina XX vijeka

bilo zastupljeno odsustvo volje pisca za komunikacijom sa čitaocem. Na tu okolnost

napominje i Frederic Jameson, u eseju Postomdernizam ili kulturna logika kasnog

kapitalizma. Jameson govori o sloganu „pobjednik gubi“ koji predstavlja okolnost u kojoj

teoretičar pobjeđuje konstruišući svoju mašinu, no isto toliko i gubi, jer je paralisan kritički

kapacitet njegovog rada. Svojevrsno otuđenje i samog umjetnika/pisca jeste svojstveno

moderni. Baudelaireov splin, kao i alijenacija, podvlače razliku svijeta i čovjeka. No, stvari su

drugačije u postmodernoj svijesti.

3. POSTMODERNA

Mogli bismo krenuti i od samog naziva ovog umjetničkog pravca. Ono što je post-

moderno dolazi nakon nečeg novog. Ono je novije od novog. Rekla bih da se time zadržava

stav moderne prema tradiciji, ali se pri tom i sama moderna uzima kao jedini referent u

postmodernom životu i stvaralaštvu. Jedan od glavnih termina za koje se vezuje postmoderna

jeste pojam igre. Jasno je da je i sam naziv ovog pravca proizvod jezičke igre. No, igra ne

stvara „veliku“ priču. Zapravo, „velika“ priča potpuno izlazi izvan okvira pojma igre. Za

Lyotarda, postmodernizam je „mala“ priča naspram „velike“ priče modernizma:

Iz ovog raspada velikih naracija kojeg ćemo malo dalje analizirati, proizilazi ono što neki analiziraju kao rastvaranje društvene veze i prijelaz društvenih smjesa u stanje mase sastavljene od pojedinačnih atoma ubačenih u apsurdno braunovsko kretanje. Ništa se takva ne događa: čini nam se da ovo viđenje zamućuje rajska slika izgubljenog organskog društva. 2

Braunovsko kretanje predstavlja svijet u kom se ono što se događa ustvari ne događa nikome i

u kom niko nije odgovoran. Primjer takve situacije je kada na televizoru gledate snimke rata

koji se trenutno dešava negdje – prema tim dešavanjima ima opisani odnos braunovskog

kretanja.

2 Lyotard, Jean-Francois, Postmoderno stanje, izvještaj o znanju, Ibis grafika, Zagreb, 2005. Str. 22. 6

Ovo nas dovodi do još jedne odlike postmodernizma, te ćemo ju izraziti u odnosu na

modernizam. Dakle, ako je modernizam doveo do želje za ravnopravnošću (no pri tom je

donio ratove i krvoprolića), postmodernizam sada traži priznavanje razlika: Postmoderna

umjetnost i teorija otelovljuju upravo takvu krizu, ne tako što biraju stranu, već tako što

prevazilaze protivrečnost učestvujući i u jednoj i u drugoj težnji.3 Pojam procesa se nalazi u

središtu postmodernizma. On se odnosi na proces diskutovanja o postmodernim

protivrječnostima. Dakle, fokus nije na rješenju tih protivjrečnosti, već na uspostavi dijaloga

među njima.

Ovim, naravno, nije iscrpljen pojam postmoderne. Zato ćemo o postmoderni u

nastavku govoriti prema njenim ključnim odrednicama, kako bismo na koncu govorili o

postmodernom romanu, ali i o postmoderni kao simptomu moderne. Na kraju ovog poglavlja

će biti korisno dati prikaz usporedbe pred-modernizma, modernizma i postmodernizma, kog

tabelarno navodi Stephen R. C. Hicks:

Pred-modernizam Modernizam Postmodernizam

Metafizika Realizam: super-naturalizam

Realizam: Naturalizam Anti-realizam

Epistemologija Misticizam i/ili vjera Objektivizam: iskustvo i razum

Socijalni subjektivizam

Ljudska narav Iskonski grijeh; Božja volja

Tabularasa i autonomija

Socijalna konstrukcija i sukob

Etika Kolektivizam: altruizam

Inidividualizam Kolektivizam: egalitarizam

Politika i ekonomija Feudalizam Liberalni kapitalizam Socijalizam

Kada i gdje Srednji vijek Prosvjetiteljstvo; XX stoljeće kao stoljeće znanosti i tehnike

Kasno XX stoljeće, stoljeće humanističkih

i srodnih struka

4. POSTMODERNI SUBJEKT

Za razliku od prosvjetiteljskog subjekta, koji je djelatan i donosi racionalne odlike u

spoznatljivom svijetu, postmoderni subjekt je formiran na osnovu trostrane sabotaže subjekta

u XX vijeku, koju vrše:

1. Psihoanaliza (subjekt je sabotiran od strane svoje podsvijesti)

2. Marksizam (subjekt je određen društvenom klasom kojoj pripada)

3 Hutcheon, Linda: Poetika postmodernizma: istorija, teorija, fikcija, Svetovi, Novi Sad, 1996. Str. 10. 7

3. Strukturalizam (odnosi se na Levi-Strossovu dubinsku strukturu društva, prema kojoj

članovi nekog društva ne poznaju njegovu elementarnu logiku).

Smrt subjekta u postmodernizmu dovodi do potpunog gubitka važnosti osobnosti i

originalnosti. Ova okolnost je tragična sa aspekta kartezijanskog mislećeg subjekta, ali ne

i sa aspekta postmoderne. Postmodernu nije briga. Ona se samo smije. Jameson upoređuje

postmoderni subjekt sa Lacanovim shizofreničarem: on je uhvaćen u lanac beskonačnog

broja označitelja. Ovaj lanac referira i na Baudrillardov pojam simulakruma. Dakle,

postmoderna kultura se razvija kao niz slika, od kojih svaka slika upućuje na drugu sliku, i

tako u nedogled. Vidimo da tu nema dolaska do ikakvog smisla, nema kraja romana, nema

velike priče.

5. POSTMODERNA KAO SIMPTOM MODERNE: ODNOS PREMA HISTORIJI

Dakle, postmodernizam se igra sa subjektom. To bi značilo da postmoderna svijest

odustaje od potpunog spoznavanja svijeta. Postmoderni čovjek nema odnos sa historijom. Ona

je nebitna. Ono što je bitno jeste beskonačan niz slika koja vode novoj slici, koje simuliraju

samu stvarnost. Proizvođači kulture se okreću prošlosti – imitaciji mrtvih stilova. Također,

postmodernu ne zanima budućnost, jer je ona dio vertikale. Tu je još jedna od oprečnosti

moderne i postmoderne. Mnogi zato smatraju modernu i postmodernu binarnim oponentima.

Kulenović navodi da se postmoderni odgovor na modernizam sastoji u priznanju da

prošlost, pošto već ne može biti razorena (jer njeno razaranje vodi u ćutanje), mora biti

ponovno posjećena. Umjetnost mora da zatrpa ponore koje je sama stvorila. Linda Hutcheon

daje drugačiji pristup postmodernističkom odnosu prema historiji od Jamesona. Pristup

historiji u postmoderni je potpuno uslovljen tekstualnošću, što ne znači da historija ne postoji.

Postmoderna pita da li mi uopće možemo poznavati prošlost drukčije osim kroz njene

tekstualizovane ostatke. Dakle, ako Jameson kritikuje postmodernistički shizofreni subjekt,

koji je uhvaćen u pasivnosti promatranja slika najvećeg užasa i najveće ljepote sa istim

izrazom lica, Hutcheon priznaje da to jeste tako, ali pita da li uopće postoji alternativa. U

prethodnoj rečenici, „slika“ može da znači i tekst, dakle bilo koji medij koji posreduje između

pojedinca i svijeta. Osvrnimo se i na Lyotardovo mišljenje. On smatra da se postmoderna

nadovezuje na svo naslijeđe moderne – ona raskida sa modernističkom logikom stalnog

napretka, ali uzima u obzir svo kulturološko naslijeđe tog napretka. Stoga, djelo je moderno

8

tek ako je prije bilo postmoderno. Vratimo se na Kulenovićevo stajalište i pokušajmo ga

uskladiti sa Lyotardovim. To će ujedno biti zaključak ovog poglavlja.

Moderno je ono što je novo. Da bi nešto bilo novo, ono mora biti novo u odnosu na

nešto što je označeno kao staro. Iz tog razloga, moderna mora da se vrati u prošlost. Međutim,

prema Kulenovićevim riječima, jedino što moderna radi jeste razaranje historije. O tom

razaranju svjedoče avangardni pokreti i Baudelaireov pojam modernizma. Pojavom

postmodernizma, mehanizam se mijenja. Postmoderni čovjek, za Jamesona, nema dodir sa

prošlošću, zato što svijet promatra kroz TV ekran. No, postmodernizam upravo preispituje da

li je čovjek ikada imao stvarni odnos sa prošlošću i uopće, šta Jameson očekuje od tog

odnosa. Postmoderna intertekstualnost je jedini način refleksije na historiju. No, ne

zaboravimo, nema velike priče. Sada, moderna može da putem postmoderne, koja mirno

posjećuje prošlost (upravo zato što ne teži za velikom pričom), uspostavi svoju modernost. Na

taj način je postmoderna konstantno stanje rađanja modernizma.

6. POSTMODERNI ROMAN

Ovo poglavlje ćemo započeti sa podsjećanjem na način na koji je Kulenović uporedio

tradicionalnu, modernu i postmodernu umjetnost. Već smo rekli da su tradicionalne

umjetnosti predstavljale ogledalo realnosti, a da je moderna umjetnost svjetiljka, koja

osvjetljava sebe i svijet istovremeno. U usporedbi s ovim, postmoderna umjetnost je dvorana

deformističkih ogledala, koja primorava na duhovni život. Način na koji postmoderna

deformiše odraz u ogledalu podrazumijeva i odnos postmoderne umjetnosti prema mimesisu,

koji je sada usredotočen na spoznaju da nešto nije u redu s oni što bi trebalo da se odražava u

njemu kao u ogledalu. To je svojevrsna anti-mimeza. Kulenović napominje na citat iz Imena

ruže: Da bi postojalo ogledalo svijeta, trebalo bi da svijet ima oblik. Ovdje bih povukla

paralelu i sa Husserlovim pojmom redukcije. On smatra da je svijet stavljen izvan važenja, te

da je upitna njegova egzistencije. Redukcija bi značila da se treba osloboditi vjere u svijet.

Mislim da je sada konačno jasno kako se subjekat-objekat relacija promijenila.

Sada ćemo razmotriti stavove Mihaila Bahtina, koje iznosi u prvom poglavlju djela O

romanu, pod naslovom Savremena stilistika i roman. Iako govori općenito o romanu,

odrednice koje nam daje o ovom književnom žanru su korisne, budući da ih možemo

prepoznati u postmodernom romanu i vidjeti ako su i u kojoj mjeri su se promijenile. Dakle,

9

Bahtin određuje roman kao mnogostilsku, govorno raznoliku i višeglasnu pojavu. U ovom

određenju uočavamo pojam postmoderne horizontalnosti, kog ćemo objasniti kasnije. Bahtin

dalje navodi pet osnovnih tipova kompoziciono-stilskih jedinstava, na koja se obično razlaže

romaneskna cjelina:

1. Neposredno autorsko književno-umjetničko pripovijedanje2. Stilizacija različitih oblika usmenog pripovijedanja u svakodnevnici3. Stilizacija različitih oblika poluknjiževnog pisanog pripovijedanja u svakodnevnici4. Različiti oblici književnog, ali vanumjetničkog autorskog govora5. Stilski individualizovani govor junaka.4

Roman se određuje kao hibridni žanr. Njegov stil je u slaganju stilova; njegov jezik je

sistem jezika. Čovjek u romanu je čovjek koji govori, stoga Bahtin određuje roman ne kao

sliku čovjeka, već kao sliku jezika. Postmodernistički junak je uvijek prikazan kao iznimka.

To znači da postoji nesklad između historijske i psihološke ose romana. Ovo se slaže i sa

onim što smo rekli u prethodnom poglavlju, o odnosu postmoderne prema historiji: ako

pojedinac nije u skladu sa društvom, nema mogućnosti velike priče. Nesklad pomenute dvije

ose jeste razlog da postmoderni junak gleda na svakodnevnicu pod staklenim zvonom/preko

televizijskog ekrana/ čitajući historijsku knjigu. Kada već spominjemo roman i historiju,

mislim da trebamo navesti mišljenje Linde Hutcheon, prema kom postoji romaneskni žanr

historiografska metafikcija, koja obuhvata duboko autorefleksivne romane, koji također

polažu pravo na historijske događaje i ličnosti. Teorijska samosvijest ovog žanra o historiji i

fikciji kao ljudskim konstrukcijama stvorila je osnove za preispitivanje i preradu formi i

sadržaja prošlosti. Historijska metafikcija uvijek djeluje unutar konvencija da bi ih srušila. A

kada želite srušiti konvencije? U vremenu krize.

Bahtin dalje napominje: Roman je umetnički organizovana društvena govorna

raznolikost, ponekad višejezičnost, i individualna disonanca. (...) ta unutrašnja raslojenost

svakog jezika u svakom datom trenutku njegovog istorijskog postojanja nužna je pretpostavka

romanesknog žanra. 5 Dakle, postoji stilska predimenzionalnost romana. On zapravo nema

svoj jezik, on je mješavina. Za potrebe ovog poglavlja, reći ćemo da je on postmodernistički

kolaž. Također, roman se u odnosu na ep određuje kao decentralizacijska sila, koja nastaje u

vremenu krize. Ove dvije instance možemo objediniti postmodernističkom malom pričom.

Ako se dešava vrijeme krize, onda se preispituje prošlost koja je dovela do njega. Ako se

dešava decentralizacija, upravo se centar pronalazi u svojoj odsutnosti.

4 Bahtin, Mihail: O romanu, Nolit, Beograd, 1989. Str. 15. 5 Ibid.,str. 16.

10

Kulenović još napominje da postmoderni pisac grli čitaoca, ali na lukav i strateški

način. Hutcheon napominje da u proznim djelima postmodernizma, pripovjedač postaje ili

zbunjujuće višestruk i teško odrediv, ili odlučno nestalan i ograničen – često narušavajući

sopstveno sveznanje. U modernizmu, ako ne razumijete igru, morate je odbaciti. U

postmodernizmu, ako ne razumijete igru, ipak se cijela stvar može prihvatiti ozbiljno. Stoga, u

moderni se ne smijemo, već podsmijevamo. Moderna je ozbiljna. U postmoderni, koja

preispituje prošlost, ništa nije sveto. Ipak, ako krenete da se smijete dok čitate postmoderni

roman, iznenadni prikaz groteskong naličja šaljivog lica će taj smijeh odvesti u manično

stanje. To je postmoderna igra. Na ovo se nadovezuje i priča o fragmentima, koju smo već

spomenuli u kontekstu modernog romana. Što se tiče postmoderne, pojam fragmenta

vezujemo za pojam dekonstrukcije. Pojavni svijet jeste sazdan od fragmenata, koji teže

totalitetu. No, usljed nedostatka centra, totalitet je uvijek odsutan. Kada spoznate odsutnost

totaliteta, vaš osmijeh se zapita za razlog svog postojanja. No, ostaje u svom razvučenom

obliku, jer postmoderna veoma cijeni vanjski, slikoviti dojam.

Još jedna od karakteristika postmodernog romana jeste autoreferencijalnost. To bi

podrazumijevalo međusobnu komunikaciju tekstova, uz koju vežemo i intertekstualnost:

Rezimirajući može se, s pogledom na ove težnje, reći da literaturu pretvaraju u imaginarni muzej, u vavilonsku kulu citata, u igru sa elementima već poznatim. Otuda je intertekstualnost glavno područje traganja u takvom postmodernističkom delu. Citati se pri tome mogu kretati u širokom rasponu od vulgarnih toposa do najviših izraza svetske književnosti, jer sve je već jednom rečeno. Na taj način, sve se pretvara u citirajuću relaciju u odnosu na prošlost, u ironiju, u igru.6

Pored intertekstualnosti, u postmodernom romanu postoji i pluralnost diskursa. Ona se

može prikazati na primjeru Imena ruže, koja sadrži tri diskursa: književno-historijski,

teološko-filozofski i popularno-kulturalni. Uz ove pojmove bih spomenula i pojam

paraliterarnog prostora, kog spominje Rosalind Krauss: Paraliterarni prostor je prostor

debate, citiranja, partizanstva, izdaje, pomirenja; nije prostor jedinstva, koherencije ili

rešenosti da mislimo na način na koji se umetničko delo stvara. (1980)

Objasnit ćemo još tri karakteristike postmodernog romana, ali i postmoderne uopće:

drugost, ironija i parodija. Ovime ćemo pokazati zašto je paraliterarni prostor upravo prostor

postmoderne. Linda Hutcheon pravi važnu distinkciju između razlike i drugosti.

Postmodernizam nastoji afirmisati razliku, a ne homogeni identitet. Pri tom, razlika (za

6 Rečnik književnih termina, Romanov, Banja Luka, 2001. Str. 629. 11

razliku od drugosti), nema egzaktnu suprotnost na osnovu koje se određuje. Ona navodi da

postmodernizam:

odbija da uspostavi bilo kakvu strukturu ili, kako kaže Liotar (1984a), veliku naraciju – kao što su umetnosti ili mit – koja bi takvim modernistima mogla sluažiti kao uteha. Postmodernizam dokazuje da su takvi sistemi zaista privlačni, možda čak i neophodni, ali da ih to ne čini manje iluzornim.7

U postmoderni više ne postoji humanistička razdvojenost života i umjetnosti (u smislu

vanjskog haosa i unutarnjeg reda). Postmodernizam vrši demistifikaciju svakodnevnog

procesa strukturisanja haosa. Iako postmodernizam prekoračuje granice različitih konvencija,

najradikalnije su prekoračene granice između fikcije i nefikcije, i samim tim, između

umjetnosti i života.

Postmoderna oplemenjuje osjećanje ironije. Već smo spomenuli da ona odstupa od

vertikalne skale moderne, no što bi značila zaspravo ta postmodernistička horizontalnost? U

horizontalnom svijetu, svako upoznaje svoje daleke susjede. Tako nastaje pojam Drugog.

Drugi je u moderni bio divljak kom smo donosili civilizaciju. U postmodernizmu, mi čujemo

drugoga u sebi. To je ironija nalaženja Drugoga u sebi, prema riječima T. Kulenovića.

Usporedimo mišljenja Hutcheon i Kulenovića. Postmoderna afirmiše razliku, koja se

razlikuje od drugosti u pogledu toga da razlika ne mora značiti suprotnost. S druge strane,

Kulenović govori o ironiji pronalaska upravo tog Drugog u sebi. Naravno, mala priča

postmoderne nije idilično okupljalište inače udaljenih različitosti – ona u sebi skriva ironičan

pogled na svijet, što se vidi iz prethodno navedenog citata. Iz ovoga zaključujem da

postmoderna jeste poći dijalog i iskustvo suživota, ali na jedan neočekivan, ironijski način.

Treba reći i to da postmoderna nikad ne pretvara marginalno u novi centar. Zapravo, novi

centar bi značio „veliku“ priču. S tim u vezi jeste i Derridina teorija dekonstrukcije, prema

kojoj je centar strukture kao skupa elemenata odsutan. Svojom odsutnošću, on dopušta

slobodnu igru svih ostalih elemenata strukture.

Pojam parodije se dijelom može vezati za pojam pastiša. Pastiš predstavlja praznu

parodiju i neutralan postupak mimikrije. Njime se potvrđuje i Jamesonov pojam historicizma,

a koji se odnosi na ljudožderstvo spram svih stilova prošlosti. Ono što parodija radi jeste da

uključuje u sebe i izaziva ono što parodira. Tako se ostvaruje postmodernistička igra.

Postmoderna zapravo želi prekoračiti granicu između umjetnika i masovnog društva. Pri

7 Hutcheon, Linda: Poetika postmodernizma: istorija, teorija, fikcija, Svetovi, Novi Sad, 1996. Str 21. 12

tome, postmoderni pisac je spreman žrtvovati referencijalne aspekte književnosti, u svrhu

antimimetičkog, ironijski-autorefleksivnog, duhovitog i artificijelnog eksperitmentisanja

jezikom (Lyotardova jezička igra).

Z A K LJ U Č A K

Na prethodnim stranicama sam nastojala objasniti odnos moderne i postmoderne,

fokusirajući se na razvoj romana tokom ova dva kulturna pravca. Da bih došla do objašnjenja

modernog i postmodernog romana, morala sam najprije dati prikaz moderne i postmoderne

kao kulturno-historijskih pravaca, da bih mogla da ih sagledam u književno-umjetničkom

svjetlu.

Najprije sam objasnila pojam moderne, nagovještavajući njen odnos prema antiknom.

Potom sam prikazala način na koji se moderna svijest reflektovala u modernom romanu.

Nadam se da sam uspješno uputila na naslijeđe koje moderna nosi još od vremena XVII

vijeka, vijeka prosvjetiteljstva. Zapravo je ta okolnost bila ključna prekretnica u razlikovanju

moderne od postmoderne. Na osnovu vertikalne i horizontalne ose se razvio i različit odnos

prema subjektu u moderni i postmoderni. U odnosu na psihološku osu subjekta, postavlja se i

historijska osa svijeta. U petom poglavlju sam nastojala objasniti moderni i postmoderni

odnos prema historiji, te sam u tom odnosu vidjela rješenje sintagme „postmoderna kao

simptom moderne“.

U posljednjem poglavlju sam navela neke od glavnih karakteristika postmodernog

romana, nastojeći uočiti sličnosti između postmoderne kao kulturnog i kao književnog pravca.

Pri tom sam navela i stavove Mihaila Bahtina, kako bih prikazala odlike romana koje on

navodi u postmodernom ruhu. Na koncu, možemo vidjeti kako se prema postmodernom

svijetu odnosi dvojako: neki ga smatraju novom vrstom senzibiliteta i pogleda na svijet, dok

ga drugi smatraju gotovo gubitkom svake vjere u čovječanstvo i potpuno pogrešnom stazom

kojom treba krenuti. Rekla bih da postmoderna možda predstavlja vrijeme plodnosti, prema

terminu Ivana Fochta u knjizi Istina i biće umjetnosti. Smjena epoha dešava se ulaskom novog

sadržaja u staru formu, prilikom čega se otkriva beskraj. To je vrijeme plodnosti,

neprijateljski nastrojeno prema svakoj čvrstoj formi, koja će nastati tek prilikom selekcije

novog sadržaja.

13

L I T E R A T U R A

Bahtin, Mihail: O romanu, Nolit, Beograd, 1989

Hicks, Stephen R. C: Explaining Postmodernism: Skepticism and Socialism

from Rousseau to Foucault, Scholargy Publishing, 2004.

Hutcheon, Linda: Poetika postmodernizma: istorija, teorija, fikcija, Svetovi,

Novi Sad, 1996.

Jameson, Frederic, Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma,

New Left Review, London, 1984.

Lešić, Zdenko: Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe

XX stoljeća, Sarajevo Publishing, d. d, Sarajevo 2006.

Lyotard, Jean-Francois, Postmoderno stanje, izvještaj o znanju, Ibis grafika,

Zagreb, 2005.

Šarčević, Abdulah: Filozofija u moderni: doba otuđenja svijeta: analiza

suvremenosti, OKO, Sarajevo, 1999.

Živković, Dražen: Rečnik književnih termina, Romanov, Banja Luka, 2001.

14