UNIVERZITET U SARAJEVUFAKULTET SPORTA I TJELESNOG ODGOJA

OPŠTI SMJER 2. CIKLUS STUDIJAPREDMET: METODIKA NASTAVE TJELESNOG I

ZDRAVSTVENOG ODGOJA

MODEL INDIVIDUALIZACIJE U NASTAVI TJELESNOG I ZDRAVSTVENOG ODGOJA

/Seminarski rad/

STUDENT: MENTOR:Mirza Valjevac dr. Muriz Hadžikadunić, prof

Sarajevo, decembar 2014.

SADRŽAJ:

1. Individualizacija u nastavi fizičkog vaspitanja ....................................................................32. Operacionalizacija individuliziranog oblika rada u nastavi tjelesnog i zdravstvenog

odgoja...................................................................................................................................53. Učenik i nastavnik u realizaciji plana i programa nastave tjelesnog i zdravstvenog

odgoja.................................................................................................................................. 64. Kineziološki model za provođenje individualiziranog oblika rada......................................85. Praćenje i provjeravanje u nastavi tjelesnog i zdravstvenog odgoja, EUROFIT baterija

testova ................................................................................................................................116. Mogući oblici provođenja individualiziranog rada ............................................................167. Individualizacija rada u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture za učenike sa posebnim

potrebama ..........................................................................................................................188. Posebnosti rada sa učenicima sa sniženim intelektualnim sposobnostima.........................209. Zaključak ...........................................................................................................................2110. Literatura ............................................................................................................................22

2

1. Individualizacija u nastavi fizičkog vaspitanja

Šta je individualizacija? Kako je realizovati u nastavi tjelesnog odgoja? Kakvi su ciljevi i želje učenika, nastavika, roditelja i društvene zajednice u ostvarivanju individualne nastave u fizičko-zdravstvenom vaspitanju?

Da bi se odgovorilo na ova i slična pitanja, potrebno je definisati individualizaciju kao skup operacija kojima je moguće minimizirati udaljenost nekog programa od individualnih obilježja subjekta. Ili, to su operacije koje omogučavaju maksimalno približavanje programa rada poznatom stanju subjekta i cilju koji se želi ostvariti u datim uslovima. Iz ovako definisane individualizacije moguće je izvesti nekoliko zaključaka:

1. Svi parametri za individualni pristup moraju biti objektivno utvrđeni, tj kvantifikovani (stanje subjekta, ciljevi koji se žele ostvariti, uslovi rada i vrijeme);

2. Izrada programa rada, koji definiše sadržaj, volumeni, modaliteti i organizacija rada, može uslijediti na osnovu analize udaljenosti subjekata od cilja, imajući u vidu sve faktore ograničenja;

3. Svi činioci individualizacije su međuzavisni.

Opšti faktori i posebni činioci koji determinišu individualizaciju u nastavi fizičkog vaspitanja nisu nepoznati stručnoj javnosti, ali su u operacionalnom smislu nedefinisani, bez sagledane mogučnosti praktične primjene saznanja. Jedan od bitnih faktora za realizaciju individualnog pristupa i realiziranje nastavnog programa fizičkog vaspitanja je razina antropoloških, metodoloških, metodičkih i stručnih znanja kadrova koji kreiraju nastavni proces. I motivaciona osnova takođe je limitirajući faktor; adekvatni objekti i opreme, instrumentarij za procjenu stanja subjketa, kompjuteri za izradu programa za pračenje i kontrolu rada, video uređaji za animaciju i demonstraciju u procesu vaspitno-obrazovnog rada. Organizacione forme i modaliteti rada moraju biti u funkciji realizacije individualnog pristupa (rad po stanicama, kružni oblik rada, rad po vrstama sa dopunskim vježbama, individualni rad kod kuće isl.).

Za individualizaciju rada u području fizičke kulture sa posebnim naglaskom za nastavni proces, neophodna je zadovoljavajuća razina znanja u metodološkom djelu koji se odnose na opšte probleme mjerenja i obrade podataka. Nedostaju praktična znanja iz područja elektronskih računara za riješavanje brojnih problema u individualnom kodiranju postignutih rezultata, pa prema tome i sagledavanju stvarnog stanja antropometrijskih, motoričkih i funkcionalnih osobina i sposobnosti svakog subjekta.

3

Ovako osposobljeni nastavnici trebaju da budu dobri dijagnostičari, prognostičari i organizatori, kontrolori i programeri nastavnog procesa i fizičkom vaspitanju. U drugi aspekt individualizacije spadaju antropološke karakteristike čovjeka. Da ne postoji razlika među ljudima, ne bi smo mi razmatrali ovaj problem. Problem je individualnog pristupa u njegovom procesu, kao i u svakom drugom kineziološkom tretmanu, što je potrebno da se vježbanjem i trening prilagode svakom pojedincu.

Prema tome, očito je da su istovjetni programi za različite subjekte, prisutni u školama, vid nasilja, doduše bez većih vidljivih posljedica, što možemo zahvaliti ontogonetskom razvoju i fleksibilnosti antropološkog sistema učenika. Neki operatori kineziološkog tretmana mogu slučajno biti adekvatni nekom subjektu, ili biti ispod razine mogučnosti pojedinca, što je takođe štetno s obzirom na optimalne potrebe učenika. Da bi se izbjegli ovi problemi, potrebno je operacionalizovati antropološki sistem u smislu funkcionisanja energetske i informatičke komponente. To su prvenstveno odnosi na spoznaju o osobinama i sposobnostima koje regulišu ulazne i izlazne veličine, i karakteru njihove promjenljivosti pod uticajem tjelensog vježbanja. Ova znanja trebaju biti aktivna, što podrazumjeva njihovu praktičnu vrijednost.

Utilitarnost znanja o čovjeku znači znanje o tome kako objektivno utvrditi i interpretirati. Potrebno je dijagnosticirati akutelno stanje subjekta i prognozirati poželjno stanje antropoloških karakteristika, sposobnosti i zakonitosti, i ograničenja endogenog tipa, kao i egzogenih faktora na koje je moguće efikasno uticati. Da bi se ostvario individualni pristup u nastavi fizičkog vaspitanja potrebno je pratiti i valorizovati antropološka obilježja, a to opet znači povečati motivisanost učenika za rad, učiniti ga odgovornim za permanentno vježbanje i osposobiti za samokontrolu, samoocjenjivanje i samoučenje u procesu vježbanja. Stvaralaštvo nije moguće u procesu realizovanja programa za „prosječne“. Statistika barata pojmom prosječan, a u prirodi egzistira razičitost i individualnost. Svrha ovog rada jeste u tome da naznači praktična riješenja u području edukacije fizičkog vježbanja, sa ciljem individualnog tretmana treninga i transformacionih procesa u nastavi fizičkog vaspitanja i sportu.

4

2. Operacionalizacija individuliziranog oblika rada u nastavi tjelesnog i zdravstvenog odgoja

Prva operacija koju treba učiniti prilikom individualizacije rada jeste definiranje cilja tjelesnog vježbanja za svakog subjekta posebno.

Druga operacija u ostvarenju individualizirane nastave tjelesnog i zdravstvenog odgoja jeste dijagnosticiranje i procjena relevantnih antropoloških obilježja, a prije svega antropometrijskih karakteristika, motoričkih i funkcionalnih sposobnosti.

Treća operacija u sprovedbi individualiziranog oblika rada u nastavi tjelesnog i zdravstvenog odgoja jeste sprovedba izrađenog programa koji obuhvata postavljanje diferenciranih zadataka u sklopu osnovnog programa, svrstavanje učenika u homogenizirane skupine prema rezultatima dobijenim inicijalnim i tranzitivnim provjeravanjem.

Četvrta operacija u sprovedbi individualiziranog oblika rada u nastavi tjelesnog i zdravstvenog odgoja jeste kontinuirano praćenje i provjeravanje, te analiza dobijenih informacija o toku i rezultatima tjelesnog vježbanja.

Peta operacija u sprovedbi individualiziranog oblika rada u nastavi tjelesnog i zdravstvenog odgoja predstavlja završno provjeravanje.

5

3. Učenik i nastavnik u realizaciji plana i programa nastave tjelesnog i zdravstvenog odgoja

Kada govorimo o ulozi učenika i nastavnika u sprovedbi plana i programa tjelesnog i zdravstvenog odgoja, tada treba ukazati na: 1. Specifičnosti plana i programa tjelesnog i zdravstvenog odgoja;2. Komparativne prednosti tjelesnog i zdravstvenog odgoja koji proizlaze iz tih specifičnosti.

Tjelesni i zdravstveni odgoj je u situaciji (za razliku od drugih predmeta) da na osnovu velikog broja i specifičnosti organizacijskih oblika rada, ostvaruje primarne ciljeve i zadatke tjelesnog i zdravstvenog odgoja, putem odgojno-obrazovnog procesa.Čas tjelesnog i zdravstvenog odgoja ostaje i dalje osnovni organizacijski oblik rada, a nastava tjelesnog odgoja je temelj za pripremanje i uvođenje učenika u sve druge organizacijske oblike rada. Uz transformaciju sposobnosti i osobina, putem nastave tjelesnog i zdravstvenog odgoja treba osigurati sticanje i usavršavanje osnovnih motoričkih sposobnosti, a posebno onih koje su izrazito korisne u svakodnevnim životnim situacijama, u urgentnim situacijama, u sticanju novih motoričkih znanja, te toliko potrebne odgojne utjecaje, uz maksimalno uvažavanje komparativnih prednosti, odnosno nastavnog procesa tijekom kojeg se ostvaruje osnovni plan i program tjelesne i zdravstvene kulture.

Hoće li nastavnik iskoristiti te komparativne prednosti, zavisi prije svega o njegovu radu, zato što svaki predmet ima svoje specifičnosti, pa tako i tjelesni i zdravstveni odgoj, bez čijih se uvažavanja u radu ne mogu postići ni očekivati mogući i potrebni rezultati u radu. Nastavnik kao voditelj odgojno-obrazovnog, odnosno nastavnog procesa, mora biti svjestan da bez jedinstva nauke i struke nema ni jedinstva odgojno - obrazovnog rada.

Od nastavnika kao stručnjaka sve se manje zahtijeva da bude vrhunski demonstrator, a sve više da bude dobar dijagnostičar, prognozer, programer i realizator programa. To je potrebno zato što učenici dolaze u školu sve informiraniji, pa i sve zahtjevniji u svakom pogledu. Osim toga. svakim danom je na raspolaganju sve više raznovrsne tehnike koja također može dobrim dijelom zadovoljiti i povećane interese i zahtjeve učenika, ali i „zamijeniti" nastavnika u ulozi demonstratora.

Specifičnosti odgojno-obrazovnog rada u nastavi tjelesnog i zdravstvenog odgoja ogleda se u tome, što sprovođenje nastave kao i drugih organizacijskih oblika rada u tjelesnom i zdravstvenom odgojno - obrazovnom području zahtijeva strpljivost, inicijativu, pravednost, intuiciju, vedrinu, zanos, a osobito da nastavnik voli djecu. Ne smije se ni jednog trenutka zaboraviti da je nastavnik tjelesnog i zdravstvenog odgoja za vrijeme rada izložen posebno velikom naporu.

6

Taj napor prisutan je i za vrijeme sprovedbe plana i programa, a proteže se od opasnosti povređivanja učenika, preko rada s heterogenim skupinama, do rada u ne baš uvijek primjerenim uslovima. Odgovornost nastavnika je utoliko veća ako se zna da odgojno-obrazovni, odnosno nastavni proces mora omogućiti svakom pojedinom učeniku da aktualizira one potencijale (osobine, sposobnosti, znanja, dostignuća) koji su kod njega dominantni, a jednako tako im pomoći u otklanjanju nedostataka.

Jasno je da se sve to može ostvariti samo zajedničkom suradnjom učenika i nastavnika. Od nastavnika se s pravom očekuje i traži da bude pokretač i nosilac te suradnje; učenicima i nije toliko važno tko radi s njima, ali im je sve važnije kako nastavnik radi te kakvi su rezultati njihova zajedničkog rada.

7

4. Kineziološki model za provođenje individualiziranog oblika rada

Kineziološki model za sprovođenje individualiziranog oblika rada sastoji se od pet konzistentnih operacija koje su, gledajući njegovo funkcioniranje od početaka do kraja školske godine, hijerarhijski postavljene od prve do pete operacije. Ako se pod individualizacijom rada smatra maksimalno približavanje programa tjelesnog vježbanja individualnim obilježjima nekog subjekata za unaprijed definirane ciljeve, onda prva operacija koju treba učiniti ususret individualizaciji rada, odnosno operacionalizaciji predloženog modela, jest da se definira cilj tjelesnog vježbanja svakog subjekta.

Definiranje cilja moguće je s jedne strane izvesti na temelju informacija o stanju osobina, sposobnosti, motoričkih znanja i motoričkih dostignuća za određenu dob i spol učenika, a s druge strane na temelju informacija o aktualnom stanju subjekta koji se uključuje u proces tjelesnog vježbanja.

Informacije o stanju osobina, sposobnosti te o stepenu motoričkih znanja, motoričkih dostignuća potrebne su i zapravo služe kao kriteriji, odnosno orijentiri kojima treba težiti u procesu tjelesnog vježbanja određenog subjekta; što znači da su to informacije o poželjnom stanju subjekta. Pri definiranju cilja valja maksimalno uvažavati i tzv. faktore ograničenja, koji mogu biti endogenog (npr. kakvo je stanje zdravlja, kakve su mogućnosti organizma da se provedu promjene i sl.) i egzogenog (npr. raspoloživo vrijeme, raspoloživi materijalni uvjeti i sl.). Prethodno opisane radnje u okviru prve operacije uslov su ne samo za uspješno definiranje cilja tjelesnog vježbanja, nego i za dijagnozu, prognozu i programiranje procesa tjelesnog vježbanja.

Dijagnozom treba obuhvatiti ukupnu (integralnu) procjenu relevantnih antropoloških obilježja, a prije svega antropometrijske karakteristike, motoričke sposobnosti i funkcionalne sposobnosti. Prognozom treba obuhvatiti procjenu stanja i razvoj ukupnog sistema antropoloških karakteristika, bilo pod djelovanjem endogenih, bilo pod djelovanjem egzogenih činilaca. U sklopu programiranja, treba obaviti izbor i distribuciju sadržaja, doziranje i distribuciju volumena rada te izbor metodičko organizacijskih oblika rada.

8

Nakon toga slijedi sprovedba izrađenog programa koji se može ostvariti uz pomoć različitih oblika individualiziranog rada što je u biti treća operacija u kineziološkom modelu za provedbu individualiziranog oblika rada. kao na primjer:

- Postavljanje diferenciranih zadaća u sklopu osnovnog programa.- Svrstavanje učenika u homogenizirane skupine prema rezultatima dobijenim inicijalnim i tranzitivnim provjeravanjem.- Postavljanje diferenciranih zadaća i izbor prikladnih kinezioloških operatora unutar svake homogenizirane skupine posebno,- Izbor prikladnih kinezioloških operatora ne samo u ..A" dijelu glavnog dijela sata. nego i u svim ostalim dijelovima sata- Upućivanje učenika u njima primjerene oblike individualnog tjelesnog vježbanja izvan nastave tjelesne i zdravstvene kulture i sl.

Kontinuirano praćenje i provjeravanje te analiza dobijenih informacija o tijeku i rezultatima tjelesnog vježbanja sastavni je dio nastavnog, odgojno-obrazovnog procesa i jedan od najvitalnijih dijelova tog modela. Tranzitivno provjeravanje je četvrta operacija u kineziološkom modelu za provedbu individualiziranog oblika rada. Praćenje i kontrola tranzitivnih stanja antropoloških karakteristika potrebno je provoditi u toku čitave školske godine.

Bez kontrole tranzitivnih stanja antropoloških karakteristika ne može se dobiti povratna informacija o njihovoj transformaciji, upravljati transformacijskim procesima, provesti korekciju u programu ili po potrebi intervenciju u programiranju procesa tjelesnog vježbanja, odnosno korekciju u doziranju i distribuciji volumena opterećenja. Također se ne može dobiti ni odgovor o stvarnim, očekivanim ili željenim rezultatima rada učenika. Na temelju dobijenih rezultata, tranzitivnim provjeravanjem moguće je ne samo suditi o neposrednim učincima ostvarenja programa, nego i uticati na te učinke. Završno je provjeravanje peta operacija u kineziološkom modelu za provođenje individualiziranog oblika rada u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi. Rezultati završnog provjeravanja nisu potrebni i korisni samo za objektivno sagledavanje stanja antropoloških obilježja učenika na kraju školske godine ili za procjenu njihova napredovanja u odnosu na početno stanje, nego i za procjenu i ocjenu ukupnih rezultata u jednoj školskoj godini. Rezultati dobijeni završnim provjeravanjem mogu biti od koristi i za upućivanje učenika u različite oblike individualnog oblika vježbanja tiu toku školskih praznika, a mogu poslužiti i kao orijentacijske vrijednosti za narednu školsku godinu.

9

Slika 1: Grafički prikaz kineziološkog modela provođenja individualiziranog oblika rada u tjelesnom i zdravstvenom odgoju

LEGENDA:N – nastavnikU – učenikDC - definiranje cilja1PSS - informacije o poželjnom stanju subjekta

1RDZOPG - individualizirani rad putem postavljanja diferenciranih zadataka u okviru osnovnog programa

IRDZHG - individualizirani rad putem postavljanja diferenciranih zadataka unutar svake homogenizirane skupine

IRITV - individualizirani rad upućivanjem učenika u primjerene oblike individualnoga tjelesnog vježbanja

IP - inicijalno provjeravanjeD – dijagnozaP – prognozaPG - programiranjeUE - ukupni efekti

IRHG - individualizirani rad u okviru homogenizirane skupineKIP - korekcija transformacijskih procedura

IRSDS - individualizirani rad putem izbora sadržaja u svakom dijelu sata posebnoNE - neposredni efektiFP - finalno provjeravanje

TP - tranzitivno provjeravanjePGITV - programiranje individualnoga tjelesnog vježbanja u slobodno vrijeme

10

5. Praćenje i provjeravanje u nastavi tjelesnog i zdravstvenog odgoja, EUROFIT baterija testova

Inicijalno ili prethodno provjeravanje provodi se radi utvrđivanja postojećeg stanja subjekta i ima funkciju da se nastavnik upozna sa učenikom, jer tek na osnovu uvida u stanje, sposobnosti i druge pokazatelje psihosomatskog statusa moguće je planirati i programirati rad nastavnika tjelesnog i zdravstvenog odgoja.

Tekuće provjeravanje je ustvari osnovni vid provjeravanja, ono se sprovodi sistematski tokom cijele školske godine i na osnovu njega nastavnik dobija neophodne informacije o promjenama i kvalitetu odgojno obrazovnog rada.

Tranzitivno ili periodično provjeravanje uvjiek je povezano s registriranjem onoga što se provjerava. Pri provjeravanju antropoloških obilježja treba bilježiti dobijeni rezultat, što vrijedi i za motorička dostignuća.

Finalno ili završno provjeravanje provodi se na kraju određenog razdoblja koje se najčešće poklapa s krajem školske godine i predstavlja finalni dio cjelokupnog procesa provjeravanja.

Rezultati do kojih se praćenjem dolazi mogu ispunajavati svoju funkciju samo ako se planski i sistematski prikupljaju i analiziraju. To znači da sadržaj praćenja i provjeravanja mora biti takav da nastavniku omogućava potpun i objektivan uvid u stanje antropološkog statusa učenika. Sadržaj praćenja i provjeravanja u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi bio bi optimalan ako bi obuhvatao sva antropološka obilježja, motorička znanja i motorička postignuća, zdravstveno stanje učenika i učenike u odgoju. Sadržaj provjeravanja treba da čine elementi na osnovu kojih se može utvrditi: stanje zdravlja, antropološka obilježja (antropometrijske ili morfološke karakteristike, motoričke, funkcionalne, kognitivne sposobnosti, konativne osobine ili osobine ličnosti i socijalni status). Za praćenje i provjeravanja navedenih područja može se upotrijebiti različit broj varijabli i isto je pouzdanije što je broj varijabli veći. Vrednovanje i ocjenjivanje ukupnih rezultata nastave tjelesnog odgoja moguće je obaviti posredstvom kartona tjelesnog odgoja. Osobni karton učenika koristi se za registriranje produženih i komulativnih efekata nastave. Osobni karton namijenjen je prvenstveno učeniku, pa je sukladno tome njemu i dostupan.

Sadržaj kartona omogućava učeniku da uz pomoć nastavnika shvati ritmičnost i harmoničnost osobnog razvoja ali i da se sa razumijevanjem prati osobni tempo povećanja kretnih sposobnosti i tjelesne spremnosti. Postupno uvođenje i osposobljavanje učenika da prati, evidentira i vrednuje svoje rezultate u funkciji je njegovog aktivnijeg učešća, kao subjekta, u nastavnom procesu. Kartoni tjelesnog odgoja, odnosno podaci, služe nastavniku kao temeljno sredstvo za odgovarajuće analize i procjene uspješnosti upravljanja nastavnim procesima.

11

Eurofit karton tjelesnog i zdravstvenog odgoja, služi za kontinuirano praćenje i provjeravanje antropološkog statusa učenika. Za procjenu antropometrijskih obilježja učenika koriste se varijabla za procjenu visine tijela, težine tijela, pet varijabli za procjenu kožnih nabora (kožni nabor tricepsa, kožni nabor bicepsa kožni nabor subscapular, kožni nabor suprailiaca, te kožni nabor lista).Za procjenu motoričkih sposobnosti učenika koriste se osam varijabli (Flamingo, Taping rukom, dohvat i sjed, skok u dalj iz mjesta, stisak šake, ležanje-sijed, Izdržaj u zgibu, trčanje tamo-ovamo 10x5), dok je jedna varijabla predviđena za procjenu funkcionalne sposobnosti učenika. (Trčanje tamo ovamo na 20 metara). Pored ovih varijabli za procjenu antropoloških karakteristika, motoričkih sposobnosti i motoričkih znanja učenika, eurofit kartonom se kontinuirano prati i stanje učenikova zdravlja, držanje tijela (držanje glave, držanje ramena, držanje lopatica, oblik grudnog koša, kičmeni stub, držanje trbuha, oblik nogu, svod stopala), kao i utilitarne kretne sposobnosti (skijanje, vožnja bicikla, vožnja koturaljki, vožnja klizaljki, plivanje).

Slika 2: EUROFIT baterija testova (ocjene motoričkih sposobnosti)

12

Slika 3: EUROFIT baterija testova (ocjene motoričkih znanja i motoričkih dostignuća)

13

Rezultati V-4 2001/2002 Prve osnovne škole IlidžaBrojno stanje: 21

Rezultati UČENICA V-4 2001/2002 Prve osnovne škole IlidžaBrojno stanje: 13

14

Rezultati UČENIKA V-4 2001/2002 Prve osnovne škole IlidžaBrojno stanje: 8

15

6. Mogući oblici provođenja individualiziranog rada

Iako smo svjesni da se samo putem nastave, odnosno sata tjelesne i zdravstvene kulture ne mogu ostvariti svi ciljevi i zadaće ovoga predmeta, ipak smo se odlučili za problematiziranje individualiziranog rada upravo kroz nastavu, odnosno putem sata Tjelesne i zdravstvene kulture, jer je to osnovni organizacijski oblik rada. Takav status sata proizlazi iz njegove tematske, organizacijske i vremenske zastupljenosti u nastavnom planu i programu, a s druge strane iz odnosa na relaciji nastavnik-učenik i obratno. (Findak, 1992., Prskalo, Babin, 2009.). To je vrlo važno, između ostalog, zato što se sat tjelesne i zdravstvene kulture oslanja na tjelesnu aktivnost učenika. Naime, dok se u ostalim područjima nastavnog rada , odnosno u ostalim predmetima, učenici aktiviraju intelektualno i emocionalno, u Tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi je pored toga prisutno i fiziološko opterećenje. (Findak, 2003.).

Drugo, i pored toga što sat tjelesne i zdravstvene kulture predstavlja organsku cjelinu, ipak ćemo se u osvrtu na traženje puteva do primjene mogućih oblika individualiziranog rada zadržati na glavnom „A” dijelu sata. Razlog tome je ne samo taj što glavni „A” dio sata najduže traje, nego zato što su upravo u tom dijelu sata najveće mogućnosti za provođenje individualiziranog rada. (Prskalo, Babin, 2009.). Smatramo, da se jedno od rješenja za uspješniju primjenu individualiziranog oblika rada u postojećim uvjetima, a na taj način i efikasniju primjenu individualizacije u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture, nalazi u njegovoj aktivnijoj primjeni u grupnim oblicima rada.

Tako npr. aktivnije provođenje odjelnog oblika rada s dopunskim vježbama pruža mogućnost i učenicima i nastavnicima da predviđeno vrijeme trajanja sata, različita sredstva, sprave i pomagala, prostor za vježbanje i drugo, iskoriste bolje nego ako se nastava provodi samo uz pomoć pojedinog jednostavnijeg metodičkog organizacijskog oblika rada. Ili još konkretnije, uz pomoć dopunskih vježbi osigurava se: provođenje raznovrsnije nastave, veća aktivnost učenika, bolji uvid u rad svakog pojedinog učenika, efikasnije provođenje mjera sigurnosti, postizanje adekvatnijeg opterećenja na satu i konačno efikasniji rad i u slabijim materijalnim uvjetima rada. S obzirom na to da sat tjelesne i zdravstvene kulture predstavlja radno mjesto učenika i nastavnika, da nastavnik ne može biti istodobno na više mjesta, aktivna saradnja s učenicima u organizaciji nastavnog procesa je ne samo potrebna, nego ponekad i nužna.

Naime, činjenici da se učenicima pruža mogućnost da u konkretnim uvjetima i na osnovi postignutih rezultata biraju najbolje između sebe za voditelja odjeljenja sasvim sigurno utječe kako na praćenje njihove motivacije za rad, tako i na ukupno zdraviju atmosferu u radu, pa i na ukupno bolje rezultate. Osim toga, rješenja za provođenje individualiziranog rada, pored mogućnosti koje pružaju grupni oblici rada, nalaze se i u svrstavanju učenika u homogenizirane skupine. Iako u teoriji postoji više modaliteta primjene rada u homogeniziranim skupinama (Findak, 1992., 2003.), u praksi se posebno dobro pokazao i često se primjenjuje rad u homogeniziranim odjelima s diferenciranim pristupom u postavljanju i izvršavanju zadaća.

16

Razloga zbog čega je tako ima više, a mi ćemo samo ukazati na samo neke, odnosno na one koje svakodnevna praksa potvrđuje. Prije svega ovaj modalitet može se uspješno primjenjivati u svim dijelovima sata. Osim toga, njegova primjena dolazi osobito do izražaja i u slabijim uvjetima rada. S obzirom na cilj sata, osobito u glavnom „A” dijelu sata, uz pomoć diferenciranog pristupa svakoj homogeniziranoj skupini može se tačno ili što tačnije utjecati na npr. motoričke sposobnosti učenika ili na njihove funkcionalne sposobnosti, zatim na njihova motorička znanja, kao i na njihova motorička dostignuća. Ako uz sve to vodimo računa o razlikama koje među učenicima unutar svake homogenizirane skupine objektivno postoje, a pogotovo ako uvažavamo tijekom rada te razlike, onda je mogućnost da se približimo individualnim potrebama učenika na satu utoliko veća. U svakodnevnoj praksi ovaj modalitet primjene individualiziranog rada pokazao se osobito učinkovit kada smo ga primjenjivali u uvodnom dijelu sata, u pripremnom dijelu sata sa spravama i u glavnom „A” dijelu sata sa ciljem utjecaja na motoričke i funkcionalne sposobnosti.

17

7. Individualizacija rada u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture za učenike sa posebnim potrebama

Učenikom s posebnim obrazovnim potrebama smatra se svako dijete koje ima teškoće u učenju znatno veće od svojih vršnjaka, zbog čega mu je potrebna posebna odgojno-obrazovna podrška. (DfEE(1996.) Education Act 1996., London) Prema Pravilniku o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju za učenike s teškoćama u razvoju, vrste teškoća su:

1. oštećenje vida,2. oštećenje sluha,3. poremećaji glasovno-govorne komunikacije i specifične teškoće u učenju,4. tjelesni invaliditet (motorička oštećenja),5. mentalna retardacija,6. poremećaji u ponašanju uvjetovani organskim faktorima ili psihopatološkim stanjem,7. autizam,8. postojanje više vrsta i stupnjeva teškoća u psihofizičkom razvoju.

Konvencija o pravima djeteta zalaže se za potpuni i dostojanstveni život djece s posebnim obrazovnim potrebama u životnoj zajednici. (Konvencija o pravima djeteta, 1989.) Odgojno-obrazovni rad se ostvaruje u redovnim osnovnim školama kroz potpunu, djelomičnu integraciju te posebne odjele s posebnim programima. Također se ostvaruje i u posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama po redovnom, prilagođenom i posebnom programu.

Učenici s lakšim teškoćama u razvoju uključuju se u redovne razredne odjele te savladavaju redovne nastavne programe uz individualizirane postupke s obzirom na posebne potrebe koje učenik ima ili prilagođene programe koji su u skladu sa njihovim sposobnostima. Učenici s lakom mentalnom retardacijom, bez utjecajnih poteškoća u razvoju, školuju se u sistemu djelomične integracije u posebnim razrednim odjelima gdje nastavne sadržaje tjelesno zdravstvene kulture savladavaju u redovitom razredu prema prilagođenom programu. (Nastavni planovi i programi odgoja i osnovnog školovanja učenika s teškoćama u razvoju, 1996.)

Učenici s većim teškoćama u razvoju osnovno školovanje ostvaruju u posebno obrazovnim ustanovama te ustanovama zdravstvene, socijalne skrbi i pravosuđa. Učenici s umjerenom, težom i teškom mentalnom retardacijom, autizmom te oni s kombiniranim većim teškoćama u razvoju osposobljavaju se prema posebnim nastavnim planovima i programima u sklopu posebnih odgojno-obrazovnih područja, a koja uključuju i tjelesnu i zdravstvenu kulturu. Školovanje traje do 21. godine života. (Pravilnik o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju NN 23/91.)

18

Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS) preporučuje izradu Individualiziranih odgojno-obrazovnih programa za učenike s posebnim obrazovnim potrebama, a koji su polaznici redovite osnovne škole. Takvi programi temelje se na procjeni sposobnosti, interesa i potreba učenika, te na procjeni područja koja treba razvijati.

Etape u izradi individualiziranog programa su: inicijalna procjena, određivanje nastavnih predmeta i sadržaja, razina usvajanja sadržaja, vremenska dimenzija, izbor metoda, individualiziranih postupaka, sredstava i pomagala, praćenje i ocjenjivanje postignuća učenika. Planiranje i praćenje uspješnosti provodi se mjesečno. (HNOS, radna verzija 2005.)

19

8. Posebnosti rada sa učenicima sa sniženim intelektualnim sposobnostima

Razvojne osobitosti učenika sa sniženim intelektualnim sposobnostima odražavaju se kao ograničenja u intelektualnom funkcioniranju i adaptivnom ponašanju. Odstupanje u intelektualnom funkcioniranju se očituje i u misaonim operacijama (generaliziranje, apstrahiranje, analiziranje, povezivanje, zaključivanje, rješavanje problema). Često su prisutne teškoće u području percepcije, pamćenja, pozornosti, govorne recepcije i ekspresije koje također utječu na proces učenja. Kod adaptivnog ponašanja manifestiraju se kao ograničenja u dva ili više područja: komunikacija, briga o sebi, socijalizacija, samousmjeravanje, zdravlje i sigurnost, funkcionalna znanja, slobodno vrijeme i dr.

Na osnovi dosadašnjeg dugogodišnjeg iskustva u Centru za autizam, program mentalne retardacije za potrebe ovog rada istaknut će se nekoliko prilagodbi koje koristimo u nastavnom radu s učenicima:

1. opći zahtjevi:- trudimo se uspostaviti pozitivan odnos s učenikom i pohvaljujemo uložen trud- prilagođavamo problemske sadržaje i didaktičko-metodičke postupke- omogućavamo učenicima duže vrijeme za rad, vježbanje i ponavljanje- razradili smo sistem poticanja na aktivnosti (dobre nagrađujemo izletima, a osvojene medalje slatkišima).

2. zahtjevi u odnosu na nastavne sadržaje:- planiranje i programiranje temeljimo na inicijalnoj procjeni znanja i sposobnosti svakog učenika- sadržaje pokušavamo približiti na jednostavan način bez suvišnih detalja- sažimamo bitno uz pojednostavljenje- učenike uvodimo postupno u jednostavne zadatke.

3. zahtjevi u odnosu na nastavne metode i postupke:- maksimalno koristimo metodu demonstracije- učeniku dajemo smjernice u samostalnom radu- stalno ih ohrabrujemo

4. zahtjevi u odnosu na provjeravanje i ocjenjivanje:- češće ih ispitujemo i provjeravamo manje cjeline- učenike u razredima ocjenjujemo brojčano od 1 do 5, a u odgojno-obrazovnim skupinama opisno

5. prilagođavanje sredstava i zahtjeva u upotrebi:- koristimo izvornu stvarnost- izrađujemo individualizirana vizualna sredstva bez detalja.

20

9. Zaključak

U postojećim uvjetima rada, prije svega zbog prevelikog broja učenika na satu, ne postoje mogućnosti za provođenje individualnog oblika rada. Međutim, u cilju da se u što većoj mjeri približimo individualnim potrebama učenika treba koristiti individualizirani rad. U ovom radu ukazali smo na neka od rješenja u primjeni individualiziranog oblika rada. S obzirom na to da su opisani modaliteti provjereni u praksi mišljenja sam da će dobro poslužiti kako u svakodnevnoj praksi naših kolega, tako i kao poticaj za daljnja istraživanja primjene individualiziranog oblika rada.

Prikazani kineziološki model za provođenje individualiziranog oblika rada jedan je od pokušaja da se proces tjelesnog vježbanja u što je moguće većoj mjeri približi učenicima. To je temeljni uvjet i za zadovoljavanje stvarnih potreba učenika i za njihovo svjesno sudjelovanje u radu, to je također uslov njihovog sistemskog bavljenja sredstvima tjelesne i zdravstvene kulture i u slobodno vrijeme ne samo danas, tijekom čitavog života što nam i jest krajnji cilj.

21

10. Literatura

1. Đorđe N, Kineziološka didaktika, Univerzitetska knjiga, Sarajevo, 1997

2. Findak, V.: Metodika tjelesne i zdravstvene kulture, Školska knjiga, Zagreb 1999.

3. Prskalo, J.; Babin, J.: Metodički organizacijski oblici rada u područjima edukacije. Zbornik radova 18. Ljetne škole kineziologa Hrvatske „Metodički organizacijski oblici rada u područjima edukacije, sporta, sportske rekreacije i kineziterapije”, Poreč, 2009.

4. „Nastavni planovi i programi odgoja i osnovnog školovanja učenika s teškoćama u razvoju (1996.)” Glasnik Ministarstva prosvjete i športa RH (posebno izdanje) 4/96

5. Pravilnik o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (Narodne novine 23/1991.)

6. Pravilnik o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (Narodne novine 23/1991.)

7. Hrvatski nacionalni obrazovni standard za TZK u osnovnoj školi”, 2005. (radna verzija, 21.lipnja 2005.)

8. Findak, V. (1999). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture, priručnik za nastavnike tjelesne i zdravstvene kulture. Školska knjiga, Zagreb.

9. Hadžikadunić, M., Mađarević,M (2004). Metodika nastave tjelesnog odgoja. Pedagoška akademija, Zenica.

22