2. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 2 Sadraj Uvod Pojam i
predmet metafizike Kategorijalna odreenja bivstvujueg Uzroci
Modaliteti bivstvujueg i njegova nadkategorijalna odreenja
Bivstvujue i bivstvovanje Mogunost i sudbina metafizike
Literatura
3. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 3 Nee biti nikakvo
preuveliavanje ako se kae da mi danas nesumnjivo nita ne razumemo u
Aristotelovom uenju i da nemamo prema njemu nikakva predoseanja.
Uzrok je jasan: to uenje se prvenstveno tumai posredstvom uenja
Srednjevekovlja i Novog vremena, koja sa svoje strane ine samo neku
smisaonu varijaciju i otpadanje od uenja Aristotela i stoga ne mogu
poloiti osnov za njegovo dostizanje. M. Hajdeger
4. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 4 1. Uvod Dananje
vreme je ne-metafiziko, a veina savremenih filozofa svoju
"modernost" nastoji da potvrdi anti-metafizikim stavovima. Svi u
glas govore da metafizika vie nije mogua, da je temelj sveta u
njegovoj beztemeljnosti. Da li je to posledica uticaja predstavnika
filozofije pozitivizma, neopozitivizma, neokantovstva, filozofije
jezika ili filozofije "bivstvovanja", ili je sve to samo posledica
pogrene recepcije Kantove iskrene elje da se u bitno izmenjenom
svetu, polazei od radikalno drugaijih pretpostavki iznova promisli
temelj filozofije? Moda je uzrok tome daleko dublji, moda on poiva
u filozofiji Rene Dekarta, svedoka ali i malog, preplaenog
sauesnika, poslednjih velikih sporova sholastiara1, filozofa s
kojim, po miljenju mnogih, poinje nova epoha u filozofiji, a koji,
kako se to sve jasnije pokazuje, nije do kraja domislio sve
konsekvence najslavnijeg dela velikog Franciska Suaresa2? A moda je
uzrok daleko trivijalniji i poiva u begu savremenih filozofa iz
filozofije, u koketovanje s teoretiarima knjievnosti, sociolozima
(a naalost, ponekad i s psiholozima) u ijem zagrljaju trae
opravdanje odustajanju od istrajavanja na onom to nije najkorisnije
ali i danas jeste najvrednije. Mnogi istiu kako je metafizika s
punim pravom mogla postojati u antiko doba, kako je jednako tako
mogla postojati i u srednjem veku, ali da u nae vreme metafizika 1
O tome opirnije: Gilson E. La Libert chez Descartes et la Thologie.
Paris 1913. 2 Slava Platona i Aristotela stara je nekoliko stolea;
njihova dela se temeljno filozofski izuavaju tek od vremena
Renesanse; slava Prokla je jo kraa, budui da je na njega nakon
jednog i po milenijuma ukazao tek Hegel; delo Franciska Suaresa tek
eka svoje istraivae u svetlu ijih radova e biti mogua jedna nova
interpretacija itave metafizike tradicije.
5. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 5 vie nije mogua i
pritom se pozivaju na rezultate tzv. modernih nauka. No upravo u
tome i jeste problem. Aristotelova fizika je kvalitativna a ne
matematika, ona je teleoloka i funkcionalna a ne iskljuivo
mehanicistika3. To jeste tano, ali ni savremena nauka nije
mehanicistika; s ruenjem njutnovske slike sveta osipa se i vrednost
prigovora upuenih Aristotelu i uticaj velikog Stagiranina poinje da
raste u XX stoleu kako s rastom interesa za njegove prirodnjake
spise tako i sve veim padom u zasenak Njutnove mehanike mase.
Aristotelovo delo je posebno podsticajno kad se analiziraju procesi
u prirodi i tada se posebno istie njegovo uenje o prirodnoj
teleologiji, shvatanje o nunosti u prirodi koja je hipotetika a ne
mehanika, shvatanje beskonanog kao potencijalnog a ne aktuelnog,
predstava o konanom svetu, uenje o prirodi mesta, Aristotelov pojam
vremena koje nije apsolutno, ve dimenzija, sistem mere, tumaenje
prostora kao sistema koordinata i sledstveno tome relativnog.
Aristototelovim shvatanjima se danas u mnogim pitanjima daje
prednost s obzirom na sliku sveta kakvu su gradili njutnovci u XIX
stoleu i sve to ima za posledicu povean interes za njegove spise o
prvoj filozofiji poznate pod kasnijim nazivom Metafizika.
Problemska priroda metafizike kao filozofske discipline i polja
istraivanja javlja se ve pri prvom pokuaju njenog odreenja. ta je
zapravo metafizika, ta je njen predmet? Kad se postavi takvo
pitanje, filozofi se obino poinju pozivati na istoimeno
Aristotelovo delo, susreu se sa mnotvom sloenosti i nejasnosti u
njemu, zapodevaju sporove oko svake rei i svakog veznika u tom
spisu koji je krajnje sloenim putevima, prevoenjem na niz 3 O tome
opirnije: Randal, J.H.: Die Bedeutung der Naturphilosophie des
Aristoteles, in: Die Naturphilosophie des Aristoteles, Hrsg. G.E.
Seeck, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1975, S.
235-239.
6. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 6 jezika, dospeo do
nas, i pritom se svi samo u jednom slau, u tome, da je to
najsloenije i najtee delo antike filozofije. Aristotel je
funkcionalist, operacionalist, kontekstualist i s njegovih pozicija
se stoga veoma uspeno moe kritikovati dugo vladajui reduktivni
mehanicizam; to pokazuje da samim pojmovima koje sreemo u
Aristotelovim spisima treba pristupiti krajnje oprezno i odvie je
opasno, koliko jednostavno i komotno, odbaciti metafiziku tako to e
se njeno odreenje prethodno falsifikovati ili tako to e se ona
proglasiti za nauku, a potom dokazivati da ona ne moe biti nauka
(Kant) jer su svi njeni iskazi pseudo-iskazi (neopozitivisti), ili
tako to e se proglasiti za onto-teo-logiju (Hajdeger) i pritom
govoriti o istoriji metafizike kao istoriji zaborava bivstvovanja
koje nikad nije bilo tema grke filozofije budui da su presokratovci
govorili o poelu (arch) svih stvari a ne o bivstvovanju4, a
Aristotel o bivstvujuem kao takvom, o bivstvu (ousia) i njegovim
kategorijalnim odreenjima, ali ne o bivstvovanju. Ve Kant koji je
teite istraivanja preneo sa prirode stvari (koja je po njemu bila
nesaznatljiva) na prirodu (bie) mogueg miljenja, meu prvima je
doveo u pitanje metafiziku kao prvu filozofiju; nakon dubljeg
istraivanja moglo bi se rei da on ne kritikuje metafiziku kao
metafiziku, ve odreene metafizike stavove i metode; dovoljno je
obratiti panju ve na injenicu da u transcendentalnoj estetici Kant
ne postavlja pitanje: Kako je mogue saznati prostor i vreme? ve: ta
su prostor i vreme? Kant se tu samo suprotstavlja shvatanju da su
prostor i vreme stvari i on zapravo naspram transcendentalnog
realizma gradi transcendentalni idealizam. Svojim pitanjima o biu
prostora, vremena i 4Treba imati u vidu da ni pojam arch nije
tehniki pojam presokratovaca. On se sree samo kod Anaksimandra, a
potom tek kod Platona i Aristotela.
7. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 7 prirode Kant stoji u
potpunosti na tlu tradicionalne metafizike, i, ako se on i ne bavi
vie predmetima ve pojmovima a priori o stvarima uopte, u poznim
spisima (Opus postumum) on konstatuje dvoznanost pojma metafizike
ostajui u dilemi da li je predmet metafizike racionalni temelj
nauka ili sredstvo za postizanje najviih svrha. Nesporno je da Kant
otvara nove stranice u istoriji metafizike time to ne postavlja
pitanje da li je ona mogua ve kako je ona mogua5; uprkos tome, to
pitanje manje je problemsko pitanje biti metafizike a u daleko veoj
meri posledica stepena razvijenosti prirodnih nauka u Kantovo
vreme, mada, sudbonosno vezivanje metafizike za pojam nauke nije
moglo ne ostaviti traga i na nama savremene filozofe6. Isto tako,
Kantov nov princip metafizikoj problematici uslovljen je kako
duhovnim tako i drutvenim promenama njegovog vremena; to je vreme
kad pojam 5 Moe se rei da Kant ne odbacuje metafiziku ve nastoji da
izrazi i formulie odreeno metafiziko stanovite; njegova metafizika
kulminira u pitanju o realnosti "ja mislim" i tematizovanjem tog
"ja mislim koje prati sve moje predstave" on je potpuno svestan i
nunosti i problematinosti metafizike te e u isto vreme zapisati
kako "die Metaphysik ist befremded bitter" (o tome opirnije:
Martin, G.: Allgemeine Metaphysik. Ihre Probleme und ihre Metode.
W. de Gruyter, Berlin 1965, S. 9). 6 Metafiziku kao prvu filozofiju
na najodluniji nain tematizovali su u antiko doba Aristotel a u nae
vreme Edmund Huserl u spisu Ideen I kao i u svojim uvenim
predavanjima Erste Philosophie (1924/1925); to je osnovni razlog
odluci da sudbinu prve filozofije analiziram u dve knjige od kojih
prva nosi naslov Metafizika a druga Fenomenologija, a prvenstveno s
namerom da ukaem na neke od momenata metamorfoze manjeg broja
bitnih filozofskih pojmova, ostajui pritom u granicama filozofije,
sledei tradiciju Aristotelove Fizike i Metafizike koja je
pripremljena Platonovim pokuajem izmirenja Heraklita i
Parmenida.
8. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 8 slobode izbija u
prvi plan7; koji je smisao metafizike u tako izmenjenom svetu i ima
li mesta preispitivanju njenog predmeta, smisla i znaaja? Ako ima,
onda prvo treba raspraviti (u dva koraka8) prolo i sadanje stanje
metafizike (kao prve filozofije) da bi se pripremili za odluujui
trei korak koji nema za cilj da osvetli samo smisao metafizike ve i
smisao ugroenosti naeg ivota u njegovom totalitetu. Kant nikako
nije i jedini meu filozofima koji osporava metafiziku; s tezom da
je metafizika mogla postojati u antiko doba ili u srednjem veku ali
ne vie i u novo doba, istupa u nae vreme Martin Hajdeger, mada
takav pristup priprema ve Fridrih Nie, kad otvoreno i izriito kae
kako "metafizika vie nije mogua"9; upravo na njegovom tragu
Hajdeger pie o poetku, razvoju i kraju metafizike10. Teko je ne
oteti se utisku da je tu re o jednom veoma simplifikovanom tumaenju
pojma i predmeta metafizike i ne treba mnogo da nas udi to sam
Hajdeger ne odgovara na pitanje zato metafizika vie nije mogua dok
je sam pojam mogunosti kod njega krajnje nejasan. Meutim, kada je
re o mogunosti metafizike, odnosno prve filozofije, pitanje
mogunosti takvog jednog uenja postavljaju ve Platon i Aristotel;
ako predmet metafizike uenje o biu, onda pitanje bia koje je ranije
bilo 7 Istina, bratstvo i jednakost behu tad malo u zastoju, ali i
sa slobodom ni danas stvari ne stoje mnogo bolje. 8 Nastavak ove
knjige objaviu pod naslovom Fenomenologija. 9 Nietzsche, F.: WW,
II, 40. Ovde je pitanje ta za Niea znai uopte metafizika i ta znai
to, da je ona jednom mogla postojati a da sad vie ne moe postojati.
U osnovi Nieovog shvatanja metafizike poiva uenje o dva sveta (o
tome da iza ovog naeg poiva jedan drugi svet) a to bi navodno
trebalo da izraava Platonovo (i Aristotelovo shvatanje), no, Platon
i Aristotel teko da bi prihvatili takvo tumaenje budui da je ono
daleko od njihovih shvatanja. 10 Heidegger, M.: Platons Lehre von
der Wahrheit, Berlin 1947, S. 49.
9. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 9 nesporno, ve u
Platonovo vreme postaje sporno; ako se ranije znalo ta je bie ono
je u njegovo vreme postalo aporetino (Sofist, 242c; 243de; 244a).
Na taj nain, Nieova re o tome kako se mora "razumeti istorijsko
pravo metafizike" ne kazuje mnogo protiv metafizike poto je ona
bila sporna ve u najstarije doba, zapravo od svog nastanka pa sve
do danas, te bi bolje bilo rei kako je ona "u isto vreme i mogua i
nemogua"11. * Aristotel je predmetom prve filozofije odredio
bivstvujue kao takvo a ne bivstvujue (B 3 998b); ve iz toga moemo
videti da metafizika nije nauka o bivstvujuem (ontologija) ve uenje
o bivstvujuem kao takvom. Pokuavajui da odgovorimo na pitanje ta je
bivstvujue (t nta) mi se s razlogom upliemo u najvee tekoe; tim
pojmom misli se jednom na (a) totalitet svega to jeste, na realni
totalitet koji je isto to i svet, dakle, celina i totalitet sveg
realnog (pri emu je svet sadraj tog totalita, izraz jedinstva koje
Aristotel odreuje i izrazima t pan i t hlon) a drugi put, na (b)
kolektivni pojam, totalitet svih stvari u njihovoj mnotvenosti i
meusobnoj razlici. To razlikovanje podrazumeva podelu stvari na
vrste i podvrste, rodove i regione pa se tada kao najoptije razlike
pokazuju: pokretno-nepokretno, ulno-inteligibilno, materijalno-
imaterijalno. Ono drugo pitanje, pitanje ta je bivstvujue ne znai
nita drugo no pitanje ta je bivstvo (ousia) shvaeno kao nain
(sadraj) bivstvovanja konkretnog bivstvujueg12 (A 3 984b; B 5
1002a; A 5 987a), pri emu odgovor moe biti: tvar (he physis ton
onton), sutina (he ousia ton onton) ili ono za 11 Martin, G.:
Allgemeine Metaphysik. Ihre Probleme und ihre Metode. W. de
Gruyter, Berlin 1965, S. 6. 12 Brinkmann, K.: Aristotelesallgemeine
und spezielle Metaphysik, De Gruyter, Berlin 1979, S. 20.
10. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 10 to e se kasnije
koristiti izraz supstantia (he ousia panton) pa je stoga zadatak
uenja o bivstvujuem uenje o bivstvu (Z 1 1028b). Ontologiju je prvi
zasnovao Platon13 razlikujui dva vida bia, odnosno naina na koje se
bie manifestuje (Fedon, 79a) ideje i ulne stvari; ideje su pravo
bie, one su vene, a ulne stvari su propadljive i nepravo bie; prve
se saznaju umom druge ulima. Nain postojanja ta dva reda stvari
govori o njihovom ontolokom, a nain saznanja o njihovom gnoseolokom
statusu. Aristotel uoptava ovo Platonovo razlikovanje izmeu
individualnog i opteg (i pravi razliku koja e kasnije biti poznata
kao razlika supstancije i njenih akcidencija); u odnosu na svog
uitelja on je zauzimao suprotnu poziciju: pravo bie je pojedinano
bie i ono je prvo bivstvo, a naspram njega je bit pojedinanog bia
(eidos) i ona ini drugo bivstvo14. Da bi izloio sliku sveta koja
sadri dihotomiju noetske supstance (kao nepokretnog pokretaa) i
ulno opaljivog kosmosa, Aristotel koristi niz pojmova: (a) ontoloke
(hile, eidos, dynamis, energeia), (b) fizike (prostor[mesto], vreme
[sad], kretanje), (c) metafizike (ousia, symbebekota), (d)
teologike (noesis noeseos). 13 Sofist, 248a-249d; Fileb, 26d-27b;
Fedon, 78-79; 100cd. 14 Tu razliku preuzima i Dekart: on razlikuje
res, odnosno esse reale (res cogitans i res extensa) i veritates
aeternae, odnosno, esse in mente tantum (drugo bivstvo, Platonove
ideje). Lajbnic razlikuje realno bie (monada) i fenomenalno bie ija
su odreenja fundirana u monadama (prostor, vreme, prirodni zakoni).
Kant ne ini nita novo u tom smislu ve samo nastoji da spoji
pozicije Platona i Lajbnica pa stoga razlikuje fenomene i noumene,
pojave i stvari po sebi (to je, kako ve Jakobi primeuje, i
najproblematinije u njegovom uenju). Jedno monistiko shvatanje, a
koje bi podrazumevalo da bie postoji samo na jedan nain, prvi su
zastupali Pitagora i njegovi sledbenici da bismo ve kod atomista
imali dualizam: atomi prazan prostor, ili, atomi - prirodni
zakoni.
11. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 11 Bivstvujue samo po
sebi nije ni broj, ni voda, ni vatra, ni pokretno ili nepokretno
bie iz prostog razloga to nijedno unutarsvetsko, regionalno bie ne
moe biti princip sveg bivstvujueg. Sva unutarsvetska bia predmet su
posebnih, regionalnih ontologija (nauka) dok se ontologija (koja
nimalo sluajno ne nastaje tek u novo doba, i to kao nova,
novovekovna disciplina) bavi odreenjima bivstvujueg a to nije
predmet metafizike. To nam vie no jasno ukazuje na neophodnost
razlikovanja metafizike i ontologije i pritom, ako ontologija i
nije nauka o biu i jednom u platonovsko-pitagorejskom smislu,
pitanja koja se tiu toga ta znae pojmovi bie i jedno mogu biti
predmet nauke o bivstvujuem. Nesporno je da takva nauka o biu jeste
teorijska disciplina, ali ostaje jo uvek nejasno gde je njeno mesto
u sistemu teorijskih disciplina. Sam Aristotel kae da postoje tri
vrste predmeta i da su to prirodne stvari, matematiki predmeti i
nepokretni predmeti (E 1 1025b) te da se njima bave tri teorijske
filozofije: fizika, matematika i teologija (1026a). Na jednom
drugom mestu ( 1-6) Aristotel pie da treba razlikovati ulno
opaljive stvari i nepokretna bivstva; ulno opaljive stvari se dele
na promenljive, (prirodne tvari) i nepokretna bia (nebeska tela);
iz toga sledi da postoji razlika izmeu (a) pokretnih i promenljivih
stvari (izmeu prirodnih stvari i podlunarnog sveta), (b) izmeu
pokretnih i pritom venih stvari (nebeska tela) i (c) nepokretnog i
venog bia (prvi pokreta); u tom sluaju (shodno Met., 8 i Fiz., II 7
198a) moemo razlikovati fiziku, astronomiju (ili kako on kae
astrologiju) i teologiku. Ovde ostaje nejasno kako mesto
astronomije (budui da se ona jednom odreuje kao deo fizike (II
194a; 198a) a drugi put kao deo matematike (E 1 1026a)), tako i
priroda teologike. Kako e o ovom u potonje doba krajnje
problematino tumaenom pojmu (u kontekstu Aristotelove filozofije,
premda se javlja samo na dva mesta u
12. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 12 Aristotelovom
spisu) kasnije biti vie rei, ovde treba samo ukazati na to da, poto
Aristotel polazi od shvatanja sveta15 kao ureenog, struktuiranog u
sebi razdeljenog jedinstva razliitog, njegova teorija o nepokretnom
pokretau samo je odgovor na pitanje o temelju i poretku, tj.
struktuiranosti sveg bivstvujueg ukoliko se svet posmatra kao
ralanjen realni totalitet. Nepokretni pokreta u tom smislu samo je
ekstramundani princip, poslednji osnov i najvii uzrok mundanog
bivstvujueg ukoliko je ono pokretno. Na taj nain, nauka o
bivstvujuem kao nepokretnom pokretau moe se razumeti kao teologika
(isto to i metafizika budui da je njen predmet (nepokretni pokreta)
odreeno bistvujue te je nuno regionalna ontologija), dok metafizika
(bavei se principima sveg bivstvujueg) ostaje uenje o bivstvujuem
kao takvom i ne bavi se posebnim regionima bia. Kad se hoe
postaviti pitanje o tome ta je predmet teologike, lako se vidi da
se pitanje raspada u dva dela: da li je njen predmet prvo bivstvo
ili princip sveg bivstvujueg (nepokretnost)? Iz ovog se moe
zakljuiti da ako je teologika kosmoloko uenje o nepokretnom
pokretau ona ini zavretak filozofije prirode i nju Aristotel
razvija u Fizici koja se bavi kretanjem; naspram fizike kao prve
nauke (prote episteme) koja se bavi regijom bia, postoji regija
nepokretnog bivstva (ousia akinetos) i nauka o njemu je pre fizike;
ona je stoga u bukvalnom smislu rei prva filozofija (philosophia
prote) iji je predmet istraivanje bivstvujueg kao takvog, odnosno
istraivanje odreenja koja bivstvujuem kao takvom pripadaju ukoliko
je ono bivstvujue (E 1 1026a). 15 Smeno bi bilo rei, poput nekih,
da Kant prvi tematizuje pojam sveta. Kant samo prvi ukazuje na
injenicu kako mi moemo imati iskljuivo pojam sveta ali ne i
predstavu sveta. Ako se hoe govoriti o problematici sveta kako je
mi danas vidimo tada se mora rei da je u modernoj filozofiji
tematizuje tek Edmund Huserl.
13. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 13 S druge strane,
predmet filozofije prirode je oblast prirodnih stvari; iznad te
oblasti nalazi se jedna via regija bia i tome odgovara jedna nauka
koja je iznad filozofije prirode nauka o filozofiji prirode: prote
sophia (G 3 1005b). To kazuje da, po Aristotelu, filozofija prirode
nije teorijska filozofska disciplina, ve samo posebna nauka (prote
episteme) a kako bivstvujue kao takvo i najvia regija bivstvujueg
nisu isto, prote sophia se deli na opti i posebni deo (filozofija i
teologika) pri emu opti deo (filozofija), jeste zapravo philosophia
prote, odnosno, metafizika. Kasnije e se opirnije govoriti o ovom
pitanju koje nije samo formalne prirode. Pokazae se da Aristotel
nije skovao pojam metafizika iz prostog razloga to mu isti nije bio
potreban. Nae posezanje za pojmom metafizika u smislu prve
filozofije moe se objasniti raznim istorijskim razlozima, premda je
optereenost ovog pojma najrazliitijim tumaenjima (u veini sluajeva
pogrenim) dovela do njegove krajnje pogrene upotrebe kao i do niza
nesporazuma koji su imali tragine posledice po istoriju filozofije.
Ovde, u samom uvodu, treba jo jednom ponoviti ono to e biti predmet
itavog ovog izlaganja a to je da predmet metafizike jeste odreenje
po sebi samog bivstvujueg ukoliko ono bivstvuje; za to po sebi
samo, koje je po sebi u odnosu na neto drugo i to je sutina stvari,
Aristotel koristi pojam ousia (bivstvo)16; ali, kako postoje
razlike 16 Ako se ovo ima u vidu, onda je simptomatina Hajdegerova
reenica iz Sein und Zeit: "Das Sein ist kein Seiendes", jer ako je
to i parafraza Kantove teze "Sein ist kein reales Prdikat", to vodi
i stavu: Das Sein ist keine Ousia, a tada se ve postavlja pitanje
ta uopte termin Sein i znai u Hajdegerovoj filozofiji. Ovde se ne
mogu ne prisetiti rei iz jednog pisma u kojem sredinom ezdesetih
godina Pikaso pie jednom svom prijatelju: "Ja sam veoma rano
shvatio ta publika trai i ja sam joj to pruao; ja sam bio klovn i
arlatan i lepo sam se zabavljao. Ali, nikad mi nije palo na pamet
da se merim sa jednim Engrom ili El Grekom". Moda
14. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 14 izmeu bia i
sutine, on bivstvo analizira s obzirom na materijal (hile,
bivstveni aspekt stvari) i s obzirom na formu (eidos, morphe,
sutinski aspekt stvari, ono to je stvarima pridodato); jedinstvo
bia i sutine je sinolon ili kako Aristotel jo kae tode ti. Sama bit
stvari je supstrat (hypokeimenon) dok njegova bit ima vie naziva
(to eidos, to logos, to ti en einai). Zato, kad se govori o stvari,
ima se u vidu materija, forma i njihovo jedinstvo (Z 3 1028b), dok
je svaki govor o bivstvu vieznaan poto se pod njim misli na sutinu,
opte, rod, supstrat17. * Ove uvodne napomene imaju ve na prvi
pogled paradoksalan, a zapravo dvoznaan cilj. S jedne strane, po
sredi je jedan "nagovor na filozofiju", jedno nastojanje da se
eventualni itaoc podstakne na razmiljanje o problemima iznetim u
ovoj knjizi i da to istovremeno bude podsticaj da se promisle i oni
problemi koji se ovde ne pokreu (ali se implicitno
pretpostavljaju), a s druge strane, ova knjiga ima za cilj da
svojom upuenou odabranima (aristos)makar malo spase filozofiju od
moguih zloupotreba. Ve je Platon isticao kako se u njegovo vreme
ljudi ne bave filozofijom kako treba; nae vreme u tom smislu nije
bitno drugaije i zato oni koji se bave filozofijom imaju zadatak da
je uvaju kao poslednje pribeite slobode duha budui da svako ko se
na iskren nain bavi filozofijom, gradei joj novi pristup, proiruje
i njen prostor; ak i onaj ko je moda sve vreme na je Hajdeger kao
Kant samo novi metafiziar? Moda je tu re o staroj metafizici
miljenoj drugim sredstvima. Obojica imaju ambiciju da makar malo
lie na onu decu iz Artemidinog hrama s kojom se igrao Heraklit
(Heraklit, B 52); oni jesu deca svog vremena koje hoe da obuhvate
mislima, obojica su, kao uostalom i Nie, samo dobri akteri igre
koju je svet priredio sam sebi u asu svoje odloene propasti. 17
Prve tri oznake su oznake svakog pojedinanog bivstva (ousia) dok
etvrta oznaka pripada svakoj ousia; to je razlog injenici da
supstrat moe imati tri oblika: materiju, formu i kombinaciju
materije i forme.
15. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 15 pogrenom putu, ne
svojom voljom, ve stoga to je imao filozofiji nedorasle uitelje,
ini filozofiji dobro jer svojim ivotom (kao i njegovi uitelji)
zatvara jedan put u orsokak.
16. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 16 2. Pojam i predmet
metafizike Istiui od samog poetka da je metafizika uenje o
bivstvujuem ukoliko je ono bivstvujue, o bivstvujuem uopte, pri emu
je ono opte uvek i ono to je prvo (Met. 1026a), mnogi su u
metafizici videli prvu nauku, koja odreuje sve druge nauke dajui im
merila i kriterijume; meutim, ako je zahtevom za znanjem (kao
mudrou po sebi) metafizika bila prva u odnosu na sve druge nauke,
po tekoi pitanja koje je imenovala, ona je bila poslednja, tj. iza
fizike, i za razliku od ove poslednje kao nauke o odreenoj oblasti
bivstvujueg, nemajui posebnu oblast istraivanja, metafizika nije
mogla biti nauka niti je na tako neto i u jednom asu pretendovala.
Dajui drugim naukama jezik i metod, metafizika je (a da joj
Aristotel i nije odmah dao ime koje je kasnije ponela), sve njih
uslovljavala i njima vladala. Trebalo ja da proe mnogo stolea, da
sazri svest o tome kako taj naziv (metafizika) oznaava i "odreenu
nepriliku", odnosno, nemogunost da se jednom reju oznai sve ono o
emu govore Aristotelovi spisi koji se bave pitanjem: ta je on hei
on, ili, kako bismo mi danas rekli, bivstvujue kao bivstvujue,
odnosno, bivstvujue kao takvo, a za ta je veliki grki filozof
koristio izraz prote philosophia18. Izraz metafizika, prvobitno u
obliku ta meta ta physika, nastao je u aristotelovskoj koli a kao
jednu re metaphysica poinje da ga koristi tek poslednji antiki
filozof Boetije (470-524). Na prvo teorijski utemeljeno
osporavanje19 prvenstva metafizike, kako smo ve rekli, 18 Fink, E.:
Einleitung in die Philosophie, Knigshausen & Neumann, Wrzburg
1985, S. 67. 19 O tome u kojoj je meri osporavanje metafizike znak
naeg vremena i u kojoj se meri otilo u odbacivanju metafizike i da
malo koga danas mui pitanje o biu, odnosno bivstvujuem,
17. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 17 nailazimo tek kod
Kanta koji pie kako je "postalo moderno pokazivati prema njoj svako
preziranje, jer metafizika, nalik je starici to prognana i naputena
tui kao Hekuba koju nemonu izbacuju iz domovine"20. Ovo nas ipak ne
bi smelo navesti na zakljuak kako Kant odbacuje metafiziku; istiui
kako je neophodno zasnovati metafiziku na novim i sigurnim
temeljima kako bi se ona dovela do stanja nauke, upravo je Imanuel
Kant postao i njen najvei branioc. Odmah treba rei da izraz nauka
kako ga koristi Kant a potom i G.V.F. Hegel (1770-1831), nema
znaenje kakvo sreemo krajem XIX stolea, budui da poetkom tog stolea
nauka oznaava celinu znanja uopte. Kantovo samosvedoenje o "buenju
iz dogmatskog dremea" izraava samo uvid da je metafizika liena
svoje mogue naunosti, da ona postoji u oveku kao "prirodna
nastrojenost", da se kao takva hoe pokazati u filozofskim sistemima
ali da pritom ona uopte ne egzistira kao nauka21, te da, drugim
reima, Kant ne nastoji da popravi ili "usavri" dotadanju
metafiziku, ve da metafiziku zasnuje kao nauku. Tradicionalna
metafizika je, po miljenju Kanta, nenauna, ne stoga to joj naunost
nedostaje, ve stoga to ne uvia osnovni problem metafizike: kako je
uopte metafizika mogua? Na taj nain pitanje metafizike kao nauke
dospeva u ravan pitanja o njenoj mogunosti, tj. u ravan pitanja o
mogunosti metafizike, a ime se zapravo otvara pitanje mogunosti
njenog samozasnivanja22. Ovo poslednje moe se razumeti kao
promiljanje metafizike metode, odnosno kao "kritiko osvetljavanje
metafizikog videti u knjizi: uri, M.: Stihija savremenosti,
Izabrani spisi V, Beograd 1997, str. 15-32. 20 Kant, I.: Kritika
istog uma, BIGZ, Beograd 1990, str. 5. 21 Fink, E.: Einleitung in
die Philosophie, Knigshausen & Neumann, Wrzburg 1985, S. 70. 22
Kant., Op. cit., str. 70.
18. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 18 saznanja". Danas,
dva stolea nakon Kanta, sve ocene o smislu i vrednosti nauka, za
koje se u Kantovo vreme mislilo da im se postavlja pouzdan temelj,
postale su do te mere nesigurne da su u sumnju dovedene ak i dosad
olako izricane "naune" a s namerom da budu "kritike" ocene o
metafizici. ini se da naziv metafizika nije uvek uspevao da odoli
duhu vremena: smenjivali su ga nazivi kao to su teologija,
ontologija, ili filozofija bivstvovanja, ali, sama problematika
metafizike (pitanja koja je ona ve na poetku otvorila), ostala je
aktuelna sve do naih dana. Moda ponajpre stoga to metafizika ne
zadire samo u poetke nego isto tako i u mogunosti i okvire saznanja
kako sebe tako i sveta u kojem smo se i mi nakratko zatekli. I
danas se ini "modernim" odbacivanje metafizike ali i filozofije u
celini; mnogi s velikim arom istiu "prevazienost" metafizike, a da
se pritom malo ko makar i naas zapita na emu se temelji to
odbacivanje. Neprijateljstvo to se ispoljava prema filozofiji i
filozofima znak je koliko nerazumevanja toliko i neznanja. Ljudi
imaju sve manje vremena, sve manje strpljenja za itanje knjiga, sve
hoe da imaju sada i odmah, rado se opredeljuju za sve to obeava lak
i brz uspeh. Pa ipak: ima i onih koji ele da znaju i da razumeju -
ima onih koji ele da razumeju bit i onih (na prvi pogled
najneproblematinijih) pitanja s kojima se svakodnevno susreu. Kako
je daleko lake ljudima presuditi, no suditi i prosuivati o stvarima
koje ih odreuju, vano je vratiti se temeljnim stavovima na ijem tlu
izrastaju i filozofija i nauke koji nam se u ovom asu, po svojoj
prirodi a na prvi pogled, ne ine spornim. Ne treba smetnuti s uma
da dananje, pozitivistiko opovrgavanje metafizike koje dolazi od
predstavnika modernih, pozitivnih nauka ima u vidu odreeno
specifino shvatanje nauke, tj. nauke kao iskustvene nauke koja
iskljuuje pitanja o pravom
19. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 19 bivstvovanju i
sutini stvari na kojima poivaju metafizika i antika nauka. Ve
poetkom XX stolea osea se neugodnost pri prosuivanju smisla
modernih nauka; svoj najvii filozofski izraz to oseanje dobija
sredinom tridesetih godina u poznom spisu Edmunda Huserla
(1859-1938) Kriza evropskih nauka i transcendentalna fenomenologija
(Die Krisis der europischen Wissenschaften und die transzendentale
Phnomenologie, 1936). 2.1. Terminoloki gledano, tradicija23 je
samom nazivu "metafizika" dugo vreme pridavala "bibliotekarsko"
odreenje dugo pripisivano peripatetiaru Androniku s Rodosa (I st.
pre n.e.) koji je, navodno, sistematizujui Aristotelove spise, one,
koji se danas ukljuuju u Metafiziku, stavio iza Fizike, te ih
bibliotekarski oznaio sa "ta meta ta physika" a za to je "povod
naao kod samog Aristotela" (Met., I, 5, 23; 10, 1). Verovanje u
bibliotekarsko poreklo ovoga izraza rairilo se i u kasnije vreme
(Vindelband, Jeger, Hajdeger, Ros) da bi bilo osporeno tek sredinom
ovog stolea (H. Raner). S druge strane, injenica je da ve u antiko
vreme (Simplikije) odreenje spisa sabranih u ovom delu (ta meta ta
physika) poinje da se vezuje ne po "mestu" gde bi trebalo da se
nau, ve za sam sadraj spisa i da se koristi kad se hoe ukazati na
nadulne (transfizike, transcendentne) predmete. Zato se, u vreme
sholastike, metafizikom oznaava transphysica, odnosno, nauka koja
je zavretak i dovrenje fizike24. 23 Ta "tradicija" poinje s delom
Franje Petria (F. Patricius, 1529-1597) Discussiones Peripateticae
(1571), a nastavlja se preko Gasendija (P. Gassendi) i Bulea (J.G.
Buhle) koji 1788. prvi poinje da tvrdi kako izraz metafizika potie
iz neke "neprilike". 24 S obzirom na platonistiku podelu filozofije
na fiziku, etiku i logiku, Aristotelova prva filozofija stvara
tehnike tekoe pri pokuaju sistematizacije jer se njen sadraj
(bivstvujue kao bivstvujue) ne
20. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 20 Sam Aristotel,
koga smatramo zaetnikom i utemeljivaem metafizike, taj naziv, kao
to smo ve videli, ne koristi; kod njega nalazimo naziv prva
filozofija a za razliku od fizike kao druge filozofije (Met., IV,
1; VI, 1). ta bi bio predmet ove prve filozofije? Sm Aristotel to
formulie na sledei nain: "Da li se prva filozofija (nauka) bavi
optim (katholou) ili jednim rodom (genos) (delom) nauke ili
posebnom prirodom (physis)? (...) Kad ne bi bilo drugog bivstva
(ousia) osim onog u prirodi postojeeg, tada bi fizika bila prva
nauka. Ali, ako postoji jedno nepokretno bivstvo (ousia akinetos)
tako da je ono prvo (to obrauje filozofija), tada prva filozofija
za predmet ima ono opte, i njen predmet je bivstvujue bivstvujueg"
(Met., 1026a 23-31). ini se da tu postoji neko protivreje: s jedne
strane, Stagiranin metafiziku odreuje kao teologiku, koja nije nita
drugo do posebna nauka, a s druge strane, on prvu odnosi ni na
jednu od ovih triju disciplina. Najvea slinost bila bi sa fizikom
pa se stoga prva filozofija i nala iza fizike. Sam izraz metafizika
je ne-aristotelovski i pripada peripatetiaru koji je iveo pre
Andronika. Ako su Kategorije uvod ne samo u Aristotelove logike
spise, ve u itavo njegovo filozofsko delo, pa tako i pravi uvod u
Metafiziku ne treba smetnuti s uma da je trea (B) knjiga klju
itavog ovog spisa i da se tu nalazi plan itavog dela. Tu Aristotel
ukazuje na tri puta istraivanja: prvi, vodi iz prve aporije i ima
za predmet prvu filozofiju (njen predmet i zadatak), drugi put vodi
iz ostalih aporija i za predmet ima pojam ousia i njena poela
(archai), a trei put vodi tumaenju para pojmova dynamis- energeia
koji ini jezgro aristotelovskog pogleda na svet. Ali, ta je uopte
predmet metafizike? Njen predmet je u isto vreme ono prvo (arche) i
ono poslednje koje je jedinstvo mnotva bivstvujueg (theion). Ne
moemo se oteti utisku da bi mogla imati opravdanje i tvrdnja kako
tu postoje dve razliite ravni: kosmoloka i ontoloka, te zapravo
postoje i dve nauke: meta-fizika i meta-dijalektika. Konano, moda
je Aristotel traio ono to se ne moe nai? U svakom sluaju, otkrio je
problem. Spisi skupljeni pod naslovom Metafizika mogu se s punim
razlogom oznaiti kao najtei tekst antike epohe emu prvenstveno
doprinosi i to to oni nisu izraz jednoznanog sistematskog
uenja.
21. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 21 filozofiju odreuje
kao "optu nauku o bivstvujuem kao takvom" (W. Jaeger, 1955; 226);
istovremeno, Aristotel uspeva i da nae vezu izmeu ova dva odreenja
prve filozofije. Nauka u najviem smislu te rei nauka je o prvim
principima (aitia) i uzrocima (ta prota); Aristotel boga vidi samo
kao prvog pokretaa a ne kao pratemelj sveg bivstvujueg.
Izjednaavajui bivstvujue kao bivstvujue sa bivstvom (1028a 2-4) on
dospeva do jedne metafizike sutine, do esencijalistike metafizike
koja prvi uzrok poznaje samo kao "prvog nepokretnog pokretaa".
Naspram ovako shvaene esencijalistike metafizike mogue je
izgraivati i jednu metafiziku bivstvujueg kao takvog koja u konanom
bivstvujuem otkriva razliku sutine i bivstvovanja i konano
bivstvujue razume kao bivstvujue koje bivstvuje kroz uestvovanje a
to vodi shvatanju sutine kao subzistirajueg bivstvovanja, odnosno,
kao stvaralakog principa25. 2.2. Filozofija se, u kasnijim
vremenima, pre svega, pod uticajem Aristotela, odreuje kao nauka o
principima bivstvujueg i njegovim modalitetima, a predmet njenog
istraivanja bilo bi saznanje istinitog i pravog, dobrog i
pravednog. Ako filozofija tei samo sistematskom saznanju
stvarnosti, ona je teorijska, a ako nastoji da odredi ciljeve i
ideale po kojima bi trebalo iveti, tada je ona praktina nauka. Kao
deo opte filozofije metafizika (u aristotelovsko- sholastikom
smislu), zajedno s logikom i gnoseologijom (noetikom) ini teorijski
deo filozofije. Nakon Aristotela metafizika se odreuje kao nauka o
bivstvujuem ukoliko 25 Vries, J. de: Grundbegrieffe der Scholastik,
Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1983, S. 68-9.
22. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 22 ovo jeste, a Toma
metafiziku, u Uvodu komentara za istoimeni Aristotelov spis,
odreuje kao "scientia, quae considerat ens et ea, quae sequuntur
ipsum." Od vremena Hristiana Volfa (Ch. Wolf, 1679-1754) poinje se
koristiti i izraz ontologija26; kao nauka o bivstvujuem koje lei
iza onog to je dostupno iskustvu (kako na taj nain prevazilazi
neposredno iskustvo, metafizika je i transcendentalna filozofija).
Ve smo uoili kako se metafizika definie kao nauka o bivstvujuem s
obzirom na njegovu sutinu i njegove najvie principe; time se ona
kao teorijska (spekulativna) nauka, tj. kao nauka kao takva,
razlikuje od ostalih filozofskih disciplina kao to su etika,
pedagogija, filozofija drave, filozofija prava, ili filozofija
drutva, koje bi spadale u praktinu filozofiju. Nauka (a re je ovde
o nauci u starom znaenju te rei) o optim principima sveg
bivstvujueg, tj. o njegovim prvim poelima (archai) prvim temeljima
(aitiai), te tako i nauka o najviim odnosima svega to jeste, jeste
nauka o bivstvujuem kao bivstvujuem, o bivstvovanju kao takvom,
koje samo, ne moe biti shvaeno kao rod (genos) a koje svakom
odreenom bivstvujuem omoguuje da postoji, jeste - metafizika. Od
osamnaestog stolea uobiajena je podela na optu i specijalnu
metafiziku; opta metafizika ili ontologija bavi se bivstvujuim kao
takvim, tj. onim to mu kao takvom pripada", tj. bavi se pojmom
bivstvujueg kao takvim, njegovim transcendentalnim odreenjima 26
Kada je re o terminolokoj upotrebi pojma ontologija, treba rei da
postoji viedecenijska saglasnost: tim izrazom se oznaava filozofska
disciplina iji je predmet bivstvujue. Meutim, ako saglasje i
postoji kad je re o ontolokim perspektivama samih istraivanja, do
razlika dolazi kad se postavi pitanje mogunosti i nunosti jedne
odreene ontologije, odnosno kad se hoe odrediti njeno znaenje,
mesto i funkcija meu ostalim filozofskim disciplinama.
23. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 23 (proprijetetima),
- ili, jednostavnije reeno, bavi se njegovim najviim rodovima
(kategorijama); to pokazuje da se metafizika (shvaena u ovom uem
znaenju kao ontologija), nalazi naspram posebnih nauka koje za
predmet imaju pojedinane naine postojanja bivstvujuih stvari. S
druge strane, opta metafizika nalazi se naspram specijalne
metafizike, koja obrauje kako se nadulno bivstvovanje pokazuje u
prirodi (kosmologija), ljudskoj dui (psihologija), ili nadsvetski,
kao apsolutno bie (teologija)27. Svoje opravdanje metafizika nalazi
u duhovnoj nastrojenosti ovekovoj da, polazei od rezultata do kojih
dolaze posebne nauke, dospeva do celine znanja o svetu i ovu izlae
u vidu sistema. Ako ve Aristotel kae da svi ljudi, po prirodi, tee
znanju (Met., 980a), onda upravo ta tenja daje povoda oveku da o
svim predmetima koji su mu zagonetni postavi pitanje (ta? zato?
emu?) i da na ta pitanja trai odgovore; to znai da se ne moe
samovoljno ograniiti tenja za znanjem, jer, ona se protee na sve to
je oko nas (priroda), na sve to je u nama (dua) i na sve to je nad
nama (bog), tj. na sve ulno i nadulno, na sve to na ma koji nain
moe biti predmet naeg saznanja (Baur, 1922, 1-3). 2.2.1. Videli smo
da je predmet metafizike bivstvujue ukoliko ono jeste, tj.
bivstvujue kao bivstvujue, ili bivstvovanje u njegovoj najveoj
optosti. Metafizika tako istrauje pojam i najoptije osobine
(proprijetete), klase (kategorije) i poela bivstvujueg kao
bivstvujueg. 27 Ova shema koju sreemo kod Hristiana Volfa (bog,
svet, dua) iz koje on izvodi kosmologiju, psihologiju u teologiju
(obuhvatajui poslednje dve izrazom pneumatika) izvorno dolazi od
Avgustina i u novo vreme preko Dekarta ija sva filozofija
predstavlja obnovu Avgustinovog uenja.
24. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 24 U novom veku
postoji tendencija da se (naroito u kolskoj filozofiji) re
metafizika zameni izrazom ontologija iako ta dva pojma nikako nisu
i sinonimna28. Meu prvima pojam ontologija, za oznaku jednog dela
metafizike, poinju upotrebljavati Johan Baptist Hamel, u spisu
Philosophia vetus et nova kao i profesor fizike, matematike, logike
i etike iz Marburga, Rudolf Goklen (Goclenius, 1547-1628) koji u
svom lanku Abstractio materiae (u Lexicon philosophicum, 1613)
razlikuje tri kontemplativne nauke s obzirom na to koliko su
osloboene od materije: (1) abstractio physica, tj. nauka koja od
materije apstrahuje ono ulno i za svoj predmet ima pojedine
predmete, ulnu materiju; (2) abstractio mathematika i abstractio
ontologike, tj. nauka o bivstvujuem, odnosno transcendencijama, i
(3) abstractio transnaturalis, nauka koja za svoj predmet ima boga
i inteligenciju. Treba rei da se ontologija ovde shvata kao
philosophia de ente, i, kao uenje o bivstvujuem i transcendenciji,
razlikuje se, kako od scientia transnaturalis, koja je uenje o bogu
i anelima, tako i od scientia physica, koja se bavi odnosom
predmeta i materije29. Jedan deo istraivaa smatra da taj termin
prvi poinje da koristi Pereirus (1535-1610) koji razlikuje: (1)
ontologiju (prvu filozofiju) kao optu nauku i (2) metafiziku u
smislu teologije, boanske nauke, dok drugi smatraju da 28 Ne treba
gubiti iz vida da je sva filozofija od Dekarta do Kanta pod
uticajem egzaktnih prirodnih nauka i da je u to vreme osnovni
zadatak filozofije bio utvrditi i zasnovati slike sveta tih nauka.
To je vreme kad se aristotelovskom ens qua ens suprotstavlja sum
cogitans, kad se sa bia smog prelazi na miljenje bia. 29 Na prvi
pogled moglo bi se pomisliti kako ovde imamo posla s potpuno novim
odreenjem neke nove, dotad nepoznate filozofske discipline; meutim,
videli smo da odreeno shvatanje ontologije moemo nai ve kod
Aristotela (Met. IV, 1003a, 20-32; VI, 1026a, 23-33), ali, isto
tako, videli smo da on ne koristi ni taj pojam i da se on javlja
tek u novom veku.
25. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 25 se taj izraz po
prvi put sree u spisu nama danas malo poznatog autora, Mikraeliusa
(Micraelius, 1597-1658) Lexicon philosophicum (1653) gde se kae da
je "predmet metafizike bivstvujue i to ukoliko bivstvuje, i stoga
se metafizika, od nekih, naziva i ontologija". Istovremeno, istie
on, metafizika se deli na (a) optu metafiziku, koja posmatra
bivstvujue u njegovom najapstraktnijem smislu i potpunoj
indiferentnosti, i na (b) posebnu metafiziku, koja izuava
bivstvujue s obzirom na naine njegove supstancije. Na taj nain
Mikraelius u znatnoj meri menja smisao metafizike jer se "prva
filozofija" (kao najobuhvatniji deo metafizike) pokazuje kao
nastavak opte metafizike, dok se prirodna teologija redukuje na
trajni deo posebne metafizike. Upravo e to omoguiti Hristianu Volfu
(Ch. Wolff, 1676-1754) da, obnavljajui staru kolsku filozofiju,
dajui joj istovremeno i novi vid (koji je rezultat duha vremena u
kome ova nastaje), formulie (kasnije opteprihvaenu) podelu
teorijske filozofije na ontologiju, psihologiju, kosmologiju i
prirodnu teologiju, pri emu ontologija ini optu metafiziku
(metaphysica generalis) a kosmologija, psihologija i prirodna
teologija posebnu metafiziku (metaphysica specialis). Prvenstvo u
tome ko prvi uvodi u upotrebu pojam ontologija neki su davali
dekartovcu J. Klaubergu (J. Clauberg, 1622-1665), no tako neto se
teko moe tvrditi jer je ovaj imao samo 6 godina kad je umro Goklen;
meutim, nesporno je da kod Klauberga termin ontologija30 dobija
jedno drugo znaenje (Ontologia seu Ontosophia) no to ga sreemo kod
Pereirusa, Goklena i Mikraeliusa koji se nastavljaju na Aristotela.
Klauberg ontologiji (kao optoj metafizici) daje sveobuhvatni i, kao
i prirodnoj teologiji, 30 Treba obratiti panju na to da je izraz
ontologija samo bukvalni prevod izraza Scientia de ente.
26. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 26 jedan preseui
status. U tom obliku ovaj pojam sreemo kod Lajbnica (G.W. Leibniz,
1646-1716) koji njim odreuje nauku o neem i nita, o bivstvujuem i
ne-bivstvujuem, o stvari i nainima postojanja stvari, o supstanciji
i akcidencijama (Lensink, 1990, 615-6). Polazei od velikog
savrenstva koje filozofija ima u sebi, a ne od toga kakva ona
faktiki u tom asu jeste, H. Volf, sledei dekartovsku tradiciju (a
sam se o sholastikom filozofskom nasleu tek posredno obavetavajui -
o Dunsu Skotu iz Goklenovog Lexicona, a o Tomi iz Carbos
Compendium), poetkom XVIII stolea nastoji da u filozofska saznanja
ubroji ona koja za svoj predmet imaju osnove (rationes) onog to
jeste; to znai da filozofija postavlja pitanja moguih stvari kao
takvih. Prirodna teologija je nauka o stvarima koje moguim ini bog,
psihologija je nauka o stvarima koje moguim ini ljudska dua, opta
ili transcendentalna kosmologija bavi se predikatima bivstvujueg
ukoliko se odnose na svet u celini, a prva filozofija ili
ontologija ima za svoj predmet bivstvujue uopte i njegova opta
svojstva (de ente in genere et generalibus entium affectionibus)31.
Ima i autora koji smatraju da se izraz ontologija po prvi put sree
kod Volfa, budui da njegovo odreenje ontologije sadri vezu
tradicionalnih i novih momenata. Volf ne zaboravlja da spomene
zasaluge ranijih mislilaca (Pereirus, Micraelius, Goclenius) i
pritom istie kako se kod Goklena po prvi put sree taj pojam32; ono
to je tu ipak 31 Honnefelder, L.: Scientia transzendens, F. Meiner,
Hamburg 1990, S. 313. 32 Maks Wunt prvenstvo daje Amrahamu Kalovu
(A. Calov) koji je predavao u Kenigsbergu, Rostoku, Dancingu da bi
od 1650 bio dekan fakulteta u Vitenbergu; Vunt smatra da se taj
pojam jalja po prvi put u delu ovog autora Metaphysica divina
(1636) (opirnije: Wundt, M.: Dei deutsche Schulmetaphysik des 17.
Jahrhunderts, Mohr, Tbingen 1939, S. 94; 135)
27. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 27 novo i to je
posebna zasluga Volfa, a to i on sam posebno naglaava, jeste
uvoenje "opte ili transcendentalne kosmologije" (dotad dela fizike)
u metafiziku. Nova je, isto tako, i upotreba pojma metafizika, kao
opteg naziva kojim se sistematski povezuju ontologija, opta
kosmologija, psihologija i prirodna teologija. Kao predmet ovde
istaknute "nauke temelja", tj. prve filozofije (odnosno:
ontologije) Volf, oslanjajui se na tradiciju kolske filozofije,
istie ono to je bie kao bie "ens qua ens", ili, kako se kasnije
govorilo, "ens in genere seu quatenus ens est"; predmet ontologije
je pritom bivstvujue ukoliko ono bivstvuje, ali i ono to svakom
bivstvujuem pripada (omni enti communia); predmet ontologije su
stoga i pojmovi: essentia, existentia, attributum, modus,
necessitas, contingentia, locus, tempus, perfectio, ordo, simplex,
compositum, etc.33 Kod Kanta, koji filozofiju ui iz dela Volfovih
uenika (Knutcen, Baumgarten), nalazimo, kao to je ve na samom
poetku reeno, osporavanje ontologije koja treba da ustupi mesto
analitici dok je ono nadulno vieno kao krajnji cilj metafizike;
ontologija je tu samo predvorje jedne odreene metafizike,
transcendentalne filozofije, koja sadri uslove i prve elemente sveg
naeg saznanja a priori; ovo je samo primer kako Kant, na jedan
krajnje radikalan nain, nastoji da razori ontoloke temelje
Aristotelove metafizike (ali ne i da odbaci samu metafiziku kao
metafiziku). Smatrajui da metafizika obrazuje naunu graevinu o
svetu koja se samo miljenjem moe izvesti, Hegel ontologiju, unutar
te "graevine", vidi kao uenje o sutini (Wesenslehre) koje treba da
istrai prirodu bivstvujueg (ens) uopte; odnosno: ontologija je
"uenje o apstraktnim odreenjima sutine" (Enz., 33). Na taj nain 33
Honnefelder, L.: Scientia transzendens, F. Meiner, Hamburg 1990, S.
315.
28. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 28 Hegel nastoji da
iznova izgradi metafiziku i to reinterpretacijom Aristotelove
koncepcije. Zato se u prvom izdanju Enciklopedije filozofskih nauka
"logika" ne shvata samo kao spekulativna filozofija, ve ima znaenje
spekulativne teologije (1817, 17). To Hegelu omoguuje da kasnije
(1830, 9 prim.) kae kako logika, u bitnom znaenju spekulativne
filozofije, stupa na mesto metafizike, postajui tako spekulativna
logika, da sadri u sebi raniju metafiziku i logiku, konzervirajui
njihove misaone forme, zakone i predmete, ali da ih istovremeno i
dalje razvija i oblikuje drugim kategorijama. Vreme nakon Hegela
bie odreeno udaljavanjem od ovog njegovog odreenja ontologije; to e
vaiti kako za predstavnike onih filozofija koje nastaju kao
reakcija na pozitivistiku filozofiju i filozofiju ivota (Huserl,
ali i rani Witgentajn), tako i za one filozofe koji e nastojati da
ontologiju izvedu na novi put (N. Hartman, G. Jakobi). 2.2.2. Nakon
svega to je upravo reeno, nezavisno od toga u kojoj meri je sve to
i samorazumljivo, smisleno i legitimno, posve je jasno da je dolo
krajnje vreme da se vratimo Aristotelu i pokuamo ponovo da mislimo
zajedno sa njim, ili uz njegovu podrku, a on kae: "Postoji nauka
koja posmatra bivstvujue kao bivstvujue i ono to mu pripada. Ona
nije ista ni sa jednom od posebnih nauka jer nijedna ne prouava
bivstvujue uopte i kao bivstvujue nego izdvajajui mu jedan njegov
deo posmatra mu ono to mu pripada poput matematikih nauka. A budui
da mi istraujemo poela i najvie uzroke, jasno je da oni moraju
pripadati nekoj prirodi po sebi. Ako su oni koji su istraivali
prapoela bivstvujuih istraivali i ta poela, nuno je da prapoela
bivstvujueg budu ne prema onom to mu je akcidentalno, nego prema
kao bivstvujuem. Stoga i mi moramo shvatiti prve uzroke bivstvujueg
kao
29. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 29 bivstvujueg".
(Met. 1003a, 20-30). Tu formulu "bivstvujueg kao bivstvujueg"
nemogue je prevazii; ako je isto formalna, to znai da je zadatak
filozofije da tu formulu ispuni kako ona ne bi ostala bezsadrajna.
Moemo stoga zakljuiti da je metafizika usmerena na zahvatanje
samoga bivstvujueg kao takvog budui da se postojanje i sutina neke
stvari ne moe razumeti iz same stvari ve iz prirode njenoga
bivstva. Pritom, razume se, otvara se i pitanje koje se sve vreme
ini kljunim: kako dokuiti to po emu je neto bivstvujue to je
istovremeno izvor kako pojedinanog i mnotva, stvarnog i mogueg,
tako i samostvaranja i sa-postavljanja samih stvari? 2.3.
Bivstvujue kao takvo pokazuje se Aristotelu kao osnovni problem.
Ono je prava stvarnost ali svoj smisao ima samo ako ga shvatamo kao
oblikovano kretanje koje ima poetak, tok i cilj. Budui da je ono to
postoji postavljeno u postojanje i time istovremeno i pokretno, a
pokrenuto od strane odreenog uzroka, opravdano je pitanje o uzroku
koji stoji na poetku svekolikog kretanja. Za Aristotela, kao i za
sve Grke, besmisleno je da neto moe biti pokrenuto od neeg drugog,
ovo od neeg treeg i tako u beskonanost jer bi to znailo da kretanje
nema ni poetka ni kraja; svima njima je zajednika misao da svako
smisleno kretanje mora imati poetak i cilj. Pitanje o prvom,
pokreuem, tj. delatnom uzroku ukazuje na ono bie to sve drugo
pokree a da samo nije prethodno niim pokrenuto; tako se dospeva do
shvatanja da mora prethodno postojati neki "nepokretni pokreta" i
da se on mora nalaziti na vrhu hijerarhije svih delujuih uzroka.
Grci su polazili od iskustva do kog su doli posmatranjem kretanja
neba i nebeskih tela; svo kretanje videli su ili kao kruno
kretanje, ili kao smenu godinjih doba, ili kao sastavjanje i
rastavljanje elemenata. To
30. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 30 istovremeno znai
da se kretanje uvek odvija u prostoru, da se kretanjem dodiruju
poetak i kraj a to znai da je svako kretanje kruno. Kruno kretanje
je savreno i to u istom smislu kao to je krug savren geometrijski
lik, ili, kao to je lopta savren geometrijski oblik. Kruno kretanje
za Aristotela je najsavrenije i savrenstvo takvog kretanja ogleda
se u tome to se podudaraju njegov poetak i kraj; time se ono
razlikuje od pravolinijskog kretanja. Kad je re o krunom kretanju,
tu je cilj, odnosno kraj, uvek relativan, te je preko njega
kretanje i dalje mogue, i to u beskonanost. Ono "boansko" je prvi
delatni uzrok, temelj sveg obrazovanja bivstvujueg kao takvog i
sveg njegovog napredovanja. Ono je prvi uzrok, prvo bivstvujue, i
prvo miljenje. [Jasno nam je zato e kasnije Kant isticati kako
metafizika nije nauka niti uenje, ve pre svega samosaznanje
razuma34 (Kant, Met., I, 4284)]. Ovo pak miljenje, po shvatanju
Aristotela, nema nikakvog predmeta izvan samoga sebe, osim, samoga
sebe - miljenje miljenja koje moe sebe samo neprotivreno misliti na
taj nain to sebe imaginativno, odnosno intuitivno sagleda. Tu se
zapravo zbiva "gledanje miljenja" - imaginativno zrenje bivstvujueg
kao takvog. Ovo najvie mesto u hijerarhiji bia zauzima bog. Pitanje
o onom "prvom" zapravo je pitanje o metafizikoj teologiji. Prvo bie
je samostalno, nepokretno, u sebi celovito, ogranieno i nuno
odreeno; ono je ista energeia. 34 Nije na odmet jo jednom podsetiti
da termin razum (lat. Ratio) ima u srednjem veku isto znaenje kao i
temelj, te znai osnovu neeg. Drugim reima: Kant tu govori o
samosaznanju temelja, u ovom sluaju subjekta koji mislei sebe misli
temelj sveta i svega to jeste.
31. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 31 2.4. Prva
filozofija smera tom prvom, optem, bivstvujuem kao bivstvujuem, tj.
smera onom bitnom, tj. sutini, i upravo zato Aristotel razlikuje
fiziku i matematiku, koje nastoje da istrae posebne osobine
bivstvujueg,s jedne strane, i teologiju koja istrauje bivstvujue
kao bivstvujue, s druge strane. Ono to je tu problematino jeste
odreenje i mesto metafizike. ini se da metafizika u sebi sadri neku
trajnu napetost izmeu ontologije i teologije, izmeu uenja o
bivstvujuem kao takvom i uenja o nepokretnom bivstvujuem. Ako je
predmet teologije35 nepokretno bivstvujue, onda je teologija kao
"racionalna teologija", u istom redu s matematikom i fizikom koje
se bave posebnim oblastima bivstvujueg i upravo to i otvara pitanje
prve filozofije: da li je ona prva jer se bavi bivstvujuim kao
bivstvujuim, ili je ona prva zato to za svoj predmet ima najvie
bivstvujue, boga?36 35 Izraz teologike kod Aristotela nalazimo samo
na dva mesta (E 1, K 7) dok se kao oznaka prve filozofije prvi put
sree kod Aristotelovih komentatora. Treba imati u vidu da u
Aristotelovo vreme izrat theologi ne oznaava uenje o bogu ve
pesniko kazivanje bogova, govor bogova, dok theolgos oznaava
pesnika (P. Natorp); u tom znaenju tu re koriste Plotin i Avgustin
(poetae qui etiam theologi dicerentur). Sam Aristotel theolgos
koristi u smislu pesnik. Drugaije znaenje ta re dobija tek kod
stoika. 36 Ovo je bilo predmet spora Averoesa i Avicene: prvi je
kao predmet filozofije video boga a drugi, bivstvujue kao takvo.
Povod tako razliitim tumaenjima daje sam Aristotel koji na poetku
knjige E (1, 1025b 7) jasno kae da se prva filozofija bavi
bivstvujuim kao bivstvujuim a da su sve druge nauke posebne jer se
bave delovima bivstvujueg (pri emu tu podela nauka na posebne nauke
odgovara podeli bia na rodove). Iz ovog bi sledilo da je i uenje o
bogu uenje o posebnom bivstvujuem i da ne moe biti prva filozofija.
Ali, Sam Aristotel neto dalje (1026a 21) pie o tome da je prva
filozofija kao nauka o posebnom bivstvujuem, venom, nepokretnom,
samostalnom nauka o bogu. Kako usaglasiti ova dva stava? Po
miljenju V. Jegera, jednog od najpoznatijih tumaa
32. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 32 2.5. Na osnovu
dosadanjeg izlaganja moe se zakljuiti kako je metafizika (a) uenje
o bivstvujuem kao bivstvujuem, (b) uenje o najviim svojstvima
bivstvujueg i (c) uenje o najoptijim uzrocima. Da bi se ovo bolje
razumelo treba ukazati na dva uporina mesta u tumaenju pojma i
predmeta metafizike: jedno je XII knjiga Aristotelove Metafizike a
drugo, prva knjiga Disputationes metaphysicae (1597) Franciska
Suaresa; ovo poslednje delo, nastalo u doba neosholastike u vreme
pozne renesanse, od posebnog je znaaja budui da u njemu nalazimo
najvii domet metafizike i metafizikog miljenja kao i stoga to
upravo taj spis otvara put novovekovne onto-logije kao onto-
logike. Zasluga Suaresa je u tome to on daje jedno izuzetno
produbljeno razlikovanje termina essentia i existentia, ime se on
suprotstavlja tomistikoj koli kao i uenju Dunsa Skota, kao i u tome
to tu sreemo apstraktno udaljavanje od ranijih teolokih rasprava o
tome da li bog postoji u realnosti ili ne ali u isto vreme i
podsticaje za potonje razvijanje fenomenoloke problematike.37 2.6.
U ovoj knjizi se polazi od shvatanja da je predmet metafizike
realno bivstvujue kao takvo (ens reale ut sic), pri emu se
bivstvujue ne shvata u njegovom pridevskom obliku (kao neto to
poseduje aktualno bivstvovanje), ve u supstantivnom smislu kao ono
to poseduje bie sposobno za postojanje ak i u sluaju da realno ne
postoji. Pritom, moe postojati samo takvo bie koje ne sadri u sebi
nikakvo Aristotelovog dela, tu i nema neke protivrenosti u sluaju
da se prva filozofija odnosi i na ontologiju i na teologiju. 37
Heidegger, M.: Die Grundprobleme der Metaphysik. Welt-Endlichkeit-
Einsamkeit. GA Bd. 29/30, Frankfurt am Mein 1983, S. 115;
136-7.
33. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 33 unutranje
protivreje. Bivstvujue kao bivstvujue podrazumeva bie koje je
apstrahovano od ma kakvih rodova i vrsta, no koje pritom ini te
rodove i vrste. Na taj nain, najiri pojam realnog bivstvujueg sadri
u sebi i pojam boga koji kao bie (premda najvie) i sam spada u
predmetnu oblast metafizike inei njen prvenstveni (praecipium)
objekt. Tako je realno bie prvi pojam metafizike koji pretie i
boga, ali ne po prirodi stvari ili po uzronosti ve po prirodi
predikacije, kao univerzalni pojam koji se odnosi i na tvorevine i
na boansko bie. Tako shvaeno realno bivstvujue poseduje odreena
svojstva (atribute) koja su transcendentalna i koja su iznad
kategorijalne podele bivstvujueg, dakle, iznad kategorija
supstancije, kvantiteta, kvaliteta, mesta, itd. Postoje tri
transcendentalna atributa takvog bia (ens): jedno, istinito i dobro
(unum, verum i bonum). Ovde je izlaganje u saglasju s Franciskom
Suaresom koji stvar (res) i neto (aliquid) ne smatra
transcendetalijama budui da su oni sinonimi bivstvujueg ali ne i
njegovi atributi (kako je mislio nekoliko stolea ranije Toma
Akvinski). Transcendentalije ne mogu bivstvujuem dodati nita to se
ve ne bi sadralo u njemu; one oznaavaju bivstvujue uzeto u njegovom
totalitetu ali to je mogue, ili iz aspekta identiteta bivstvujueg
sa samim sobom (jedno), ili iz aspekta njegove saznatljivosti
(istinito), ili iz aspekta njegove unutranje vrednosti (dobro).
Zato bivstvujue ulazi u odreenje svake transcendentalije te izmeu
njega i transcendentalija postoji odnos reverzibilnosti. Izlaganje
problematike metafizike pored analize kategorijalnih odreenja
bivstvujueg i njegovih transcendentalnih atributa ima za svoj
predmet klasino uenje o uzrocima i modusima bivstvujueg, a tu se
pre svega misli na odnos beskonanog i konanog bia beskonanosti kao
istog akta lienog bilo kakvih supstancijalnih ili akcidentalnih
svojstava, i konanog bia
34. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 34 (koje obuhvata
supstanciju i akcidencije) budui da tek na tom nivou nastaju
kategorijalne razlike38. 38 Ovde se za tumaenje osnovnih problema,
to ih postavlja opta metafizika, koristi na jednoobrazan nain
sledei niz pojmova a koji ne iskljuuje i neka druga mogua reenja.
Najvanije je da razumemo problematinost i temelj onoga na ta se ovi
osnovni pojmovi odnose. Pod terminom bivstvo podrazumeva se ono to
su Grci oznaavali pojmom ousia a to je potom bilo na latinski
neadekvatno prevedeno reju substantia; izrazom sutina oznaava se
bit, odnosno intencionalni objekt miljenja a emu odgovaraju izrazi
essentia i quidditas (u daljem tekstu izrazi sutina i bit su,
takoe, jednakoznani). Pojmom postojanje oznaava se egzistencija
neega, za ta su Rimljani koristili izraz existentia. Terminom
bivstvujue ukazuje se se na ono pojedinano bivstvujue za ta su Grci
koristili izraz to on a Rimljani ens; kao sinonim pojma bivstvujue,
preteno kad je re o srednjovekovnoj filozofiji (ali i u sluajevima
kad to zahteva priroda govora) koristi se i izraz bie. Konano,
izraz bivstvovanje oznaava jestanje naprosto ili ono to se na
latinskom jeziku oznaavalo izrazom esse (ali, tu je re i o
problemima koji su specifini za recepciju nekih oblasti savremene
filozofije); izraz bivstvovanje koristi se mahom kad se hoe ukazati
na bivstvovanje samo (ipsum esse (subsistens), tj. actus essendi) a
za ta je u iroj upotrebi bio i izraz komplikovane prolosti (imajui
u vidu da se sree u srpskim renicima XIX stolea): bitak. Upotreba
ovog poslednjeg pojma (bivstvovanje) zahteva krajnju
opreznost.
35. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 35 3. Kategorijalna
odreenja bivstvujueg Sve tekoe na koje nailaze filozofi kad govore
o metafizici imaju svoj koren kako u tumaenju filozofije prvih
filozofa a pomou termina kasnije, daleko razvijenije, filozofije,
tako i u nastojanju da se metafizika svede na nauku iji bi predmet
bilo bie kao temeljni pojam kojim se bavi filozofija prirode.
Odgovor na pitanje ta se krije iza pojmova kao to su esse (biti),
ens (bivstvujue) ili essentia (sutina) treba traiti u istoriji
pojmova iji su oni prevod a koji pripadaju osnovnim temama grke
filozofije (einai, to on, ousia). Na ta mislimo kad koristimo pojam
sutina? Jasno je da je to poseban pojam, i da ne oznaava bilo kakav
predmet, ve sutinu neeg, bivstvenost nekog posebnog bivstvujueg a s
obzirom na to ta ono odista jeste. Ovo nam vie no jasno samo ponovo
potvruje ono to smo u vie navrata ve istakli: (a) metafizika se
bavi neim to nije predmet nijedne druge discipline i (b) metafizika
nije nauka. Prvo pitanje koje su sebi postavili najstariji grki
mislioci bilo je: iz ega su sastavljene sve stvari? Nastojei da
razumeju i racionalno objasne neku stvar oni su nepoznato pokuavali
da dovedu u vezu sa poznatim pa se znanje sveg realnog uopte
ogledalo u tome da se zna kako je svako konkretno bie koje postoji
u svetu (nezavisno od spoljanjih svojstava), po svojoj prirodi,
identino sa ma kojim drugim biem bilo ono stvarno ili samo mogue.
Upravo to je navelo prve mislioce da poelo, osnovu svega (arch) 39
vide u vodi, vazduhu, vatri ili neem neodreenom, neogranienom u emu
sve ima svoje poreklo a to je Parmenid kasnije odredio kao bie.
Svojstva tog 39Jo jednom treba napomenuti da mi kad govorimo o
poelu kod presokratovaca, govorimo jezikom Platona i
Aristotela.
36. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 36 parmenidovskog bia
i danas privlae posebnu panju: ono je veno, nenastalo, nepokretno i
jedno budui da nema strukturu i da je jednorodno. Kako to razumeti?
Parmenida mnogi oznaavaju kao rodonaelnika ontologije (uenja o
biu). Neki ak govore o Parmenidovom uenju o bivstvovanju (iliti o
"bitku"). No o tako neem ne moe biti rei. O biu o kojem govori
Parmenid ne moe se rei nita drugo do da ono jeste, a ono to nije
bie to uopte nije. U nastojanju da se bukvalno interpretira
Parmenidova misao lei opasnost njenog iskrivljivanja i pogrenog
tumaenja. On je pitanje bia, a ja bih tu uvek rekao: pitanje
konkretnog bivstvujueg, postavio u toj meri konkretno da ono ima
vie spekulativno-vizuelnu no misaonu formu. On ne govori o
bivstvovanju, ve o onom to jeste. Problem je u tome to mi danas
njegove stavove prevodimo jezikom razvijenije ontologije, i
pripisujemo mu kako je govorio o apstraktnom biu (bivstvovanju,
bivstvujuem uopte). Ali, ono to jeste, a o emu zapravo govori
Parmenid, jeste neto najkonkretnije to realno postoji40. Pod biem
Parmenid misli na kosmos, svet u celini koji je sa svih strana
ogranien, savreno okrugao, a iji su 40 Posebno elim da naglasim
sledee: pojmove bivstvujue i bie ovde koristim sinonimno. Ni o
kakvom bivstvovanju (ili bitku) ovde nije re jer tako neto bilo bi
posledica potonjih tumaenja i interpretacija; govoriti o
bivstvovanju kod Parmenida, znai projektovati u njegovo miljenje
rezultate miljenja kasnijih epoha. A u tom se sluaju radi samo o
nasilju nad miljenjem jednog od mislilaca kraja VI i poetka V
stolea pre nae ere. Uostalom, tome u prilog svedoi i paljivije
itanje prve knjige Aristotelove Metafizike. Pritom ne treba gubiti
iz vida ni injenicu da mi najvei broj svedoenja o presokratovcima,
najvei broj sauvanih fragmenata iz njihovih dela nalazimo kod
Aristotela, a to znai i izloenih Aristotelovim jezikom,
Aristotelovim pojmovnim aparatom koji je daleko sloeniji od onog
kojim raspolau rani mislioci. Kao to Anaksagora nije govorio o
homeomerijama ve o semenima, tako i Parmenid ne govori o "bitku" ve
o biu.
37. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 37 svi delovi jednako
udaljeni od centra. Dakle, potpuno je pogreno Parmenidu pripisivati
neku apstraktnu ontologiju. Svojstva koja on pridaje biu svojstvena
su svakom biu ma kako ga mi zamiljali. Ne treba gubiti iz vida da
Parmenid pripada misliocima koji se esto nazivaju i ranim, prvim
kosmolozima, dakle, onim misliocima koji su nastojali da
istraivanjem prirode (kosmos), odnosno, poslednje realnosti,
odgovore na pitanje o sutini tvari (hile, materia) iz koje se
sastoji sve postojee. Meutim, nezavisno od toga kako je on mislio
bie (kao poelo), on ga je mislio kao jednostavno bie, kao
bivstvujue kao takvo a to to on govori o biu, odnosi se i na svako
bie uopte. Kako je bivstvujue upravo ono to ono jeste i ne moe
postati neto drugo, jer bi prestalo biti to to jeste, Parmenid je
bio prinuen da iz bia, odnosno bivstvujueg, iskljui poetak i kraj,
diskretnost i raznovrsnost. Bie je stoga identino samom sebi i
nepromenljivo. Od samog poetka ontologija "onog to jeste" porie ma
kakvo kretanje budui da kretanje protivrei samoidentinosti bia i
stoga se ono iskljuuje kao neto nerealno i to se ne moe misliti. To
ima za neposrednu posledicu iskljuivanje celokupnog ulnog sveta iz
daljih razmatranja, iskljuivanje sveta iz istinskog saznanja te se
postojanje istog svodi na predmet naeg mnenja. U isto vreme,
odbacuje se sve to nastaje i umire, a sve to je uzrok ili posledica
neeg podlono je nastajanju i propadanju. Ako se uzme u obzir
svakodnevno iskustvo, to znai da je po Parmenidovom miljenju bie
suprotstavljeno postojeem, da to to jeste ne postoji, odnosno, da
ono to postoji - nije. *** Ovde bih eleo da kratko ukaem na jo
jedan naizgled mali, ali odluujui problem u tumaenju Parmenida. Sve
kasnije od Platona do Aristotela nekako je
38. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 38 loginije i
jasnije. Sedamdesetih godina XX stolea objavljeno je nekoliko spisa
koje bo trebalo imati u vidu, pre svega mislim na radove V.
Burkerta i A. Kapice41. Posebno je interesantno istraivanje ovog
drugog autora koji ne tumai Parmenidovo putovanje
platonovsko-hrianskom simbolikom kao put ka granici sveta u eteru,
ve kao realni put koji prolazi kroz Eleju, a to je bilo mogue tek
arheplpkim iskopavanjem drevne Eleje. Po toj interpretaciju u
uvodnom delu poeme uopte se ne radi o metafizikom biu, ve o
konkretnom realno postojeem polisu; radi se zapravo o dravi i
njenim svojstvima: ukoliko ona jeste, utoliko postoji, a glavni
uslov njenog postojanja jeste jedinstvo, nedeljivos delova,
nedozvoljavanje praznine (Capizza, 48). Drugim reima, Parmenid, kao
zakonodavac rodnog grada, pie o sasvim konkretnoj stvari: o svom
putu kroz Eleju, on pie o jedinstvu (omoiotes) graana, a ono je
jedno od osnovnih svojstava bia (on); drugim reima, Parmemid
opisuje socijalnu situaciju, koju kasniji interpretatori tumae kao
apstraktno miljenje. Kako stvari stoje, re je o konkretnom
socijalnom stanju u Eleji u Parmenido vreme koje se kasnmije od
strane nekih drugih savremenika (koji ne behu iz Eleje) poinje
tumaiti kao apstraktno uoptavanje koje ima ontoloki karakter, i
protiv kojih ustaje Zenon, a to je vidno u Platonovom dijalogu. Ako
se ima u vidu da su Grci na prirodu prenosili drutveno-politike
predstave, po kojima je idealno politiko ureenje ono u kojem je sva
periferija jednako udaljena od centra, onda i ideja bia loptastog
oblika biva jasnija. *** 41Burkert, W.: Promiume des Parmenides und
die menscliche Welt, Assen 1964; Capizzi, A.: La porta di
Parmenide. Due saggi per una nuova lettera del poema. Edizioni
dell' Ateneo, Roma 1975.
39. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 39 Ne zalazei u
sporove oko presokratovaca, iji su do nas doli fragmenti u raznim
vremenima razliito tumaeni, budui da su neki u njima videli samo
literarna dela, drugi duboku metafiziku, mi se nalazimo u situaciji
koja pre svega upuuje na oprez. Ono to je najoiglednije, jeste to
da tu imamo posla s interpretacijama koje su do nas dole iz
razliitih vremena i razliitih izvora. U isto vreme sve manje je
jasno kako uopte tumaiti presokratovce kad se svaki od pojmova koji
im se pripisuje dovodi u pitanje. Ako se arch sree samo kod
Anaksimandra, iju predstavu o hronosu kao predstavi beskonanog
vremena neba koje obuhvata sve kosmose u prostoru i vremenu, ne
prihvata ve Teofrast koji govori o nekoj supstanciji beskonanog
potiskujui vreme u drugi plan, ako Pamenid govori o sasvim
konkretnim stvarima, nemajui u vidu neku apstraktnu ili ontoloku
konotaciju, ako Heraklitov aion svoje kosmoloko znaenje dobija tek
u vreme stoika, ako o homeomerijama govori tek Aristotel, ako tek
on tematizuje pojam physis ne ostaje nam nita drugo, sem beskrajnog
opreza. I budimo svesni jednog: sve to govorimo o starim Grcima,
sve to je interpretacija, nae tumaenje, a sa mnogim naim stavovima
oni se verovatno ne bi sloili. Meutim, ti isti stari Grci ivi su u
nae doba u naim interpretacijama, i interpretacijama koje su o
njima dospele do nas. Sva ta tumaenja omoguuju im ivot u nae vreme,
otvaraju nam mogunost da budemo s njima u dijalogu, a da smo, moda
nesvesno, sve vreme ne s njima u dijalogu, ve u dijalogu sa samima
sobom. I zato, sledei jednu od moguih intencija dospevamo do one
koju bi navodno prihvatio i Platon. Iako se njegova "metafizika"
razlikuje od navodne Parmenidove "fizike", njihova "ontologija" je
potinjena istom principu. Platon nastoji da odgovori na pitanje ta
je to pravo bivstvujue (ontos on) ili, kako se potom to na latinski
prevodi vere ens
40. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 40 (istinsko bie,
odnosno, istinsko bivstvujue). Jasno moemo zapaziti kako svaki
prevod ovog pojma gubi deo onog to u vidu ima Platon: kad bi se on
(ens) moglo prevesti sa res, onda bi se pitanje svodilo na to, ta
je to stvarna stvar. Platon ovim izrazom hoe da ukae na one stvari
koje stvarno jesu, na ona bia koja nesporno bivstvuju. Re je tu o
identinosti sa samim sobom, o odnosu identiteta i realnosti, pri
emi biti moe znaiti samo biti ono to neko bie jeste. To moe zvuati
apstraktno, ali to je posve konkretno kad se postavi pitanje: ta bi
to znailo - biti neto drugo? Jasno je da u tom sluaju neto prestaje
biti to to jeste. Identinost sa samim sobom je karakteristika
realnosti; bie u tom sluaju je jedno, identino sa samim sobom,
jednostavno, izuzeto iz svih promena. Tu nije re toliko o svojstvu
bia koliko o svojstvu samog identiteta. Zato je pravo bivstvujue
nespojivo sa sloenou i promenljivou. To nadalje znai da biti znai
biti izuzet iz promena. Tu nepromenljivost, stalnu identinost nekog
bia sa samim sobom, Platon je odredio izrazom ousia. Tom pojmu je
bila ve tada predodreena velika budunost ali budunost optereena
vieznanou koja e biti predmet rasprava od Aristotela pa do Franca
Brentana. Terminom ousia, za koji u srpskom jeziku postoji sreno
naen prevod bivstvo, Platon odreuje fundamentalnu samost, ono po
emu je neto samo to to jeste, ono po emu se za neko bie i moe rei
da je bivstvujue, budui da ga ono konstituie. Platon je naglasak
stavljao na esencijalnost ousia i tek su njegovi sledbenici i
komentatori transformisali sutinu u egzistenciju tako to su ideju
dobra podigli na rang boanstva; Platon to nije imao u vidu: ousia
je za njega bila puni izraz bia i on je uvek bio spreman da rtvuje
postojee. Ako pravo bivstvujue ostaje miljenjem neuhvatljivo,
pojavila se potreba da se neto nae to je
41. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 41 iznad bia i u
nekoliko navrata Platon je pokuao da se uzdigne iznad ousia; tako
se pojam Dobra naao kod njega izvan granica realnog, a to pre svega
time to svojom snagom i moi prevazilazi bivstvo, no ve u antiko
doba se govorilo kako pojam Dobra nosi u sebi neto nejasno i
tajanstveno. Pokuaji da se ono identifikuje sa boanskim nisu se
pokazali najsrenijim. Neki su ak nastojali da Dobro ne samo
identifikuju s boanskim ve i sa Bogom, a to je krajnje nespojivo ne
samo s Platonovim ve i Plotinovim miljenjem42. Pojam ousia teko je
objasniti i isto tako teko opisati jednostavno stoga to on oznaava
poslednju realnost. Aristotel je u njemu video neko ontoloko
jedinstvo, neko jezgro postojee stvari koje bi moglo samostalno da
postoji ali i da se odvojeno odredi. Taj termin prevoen i kao
supstancija i kao esencija, uvek podrazumeva fundamentalno svojstvo
"onog to jeste". No da bi odredio ta uopte bivstvo (ousia) jeste,
Aristotel pobrojava ono to ono nije a to je prisutno na subjektu;
on navodi svojstva koja su nam poznata kao kategorije. Kategorije
su objekti lieni sopstvenog bia i njihova realnost je samo realnost
subjekta kome one pripadaju. 42 Kod Platona bogovi spadaju u sferu
postojanja i mita i oni su uzrok nastajanja. Dobro, kao svojstvo
bivstvujueg, njega prevazilazi ali je njegov dijalektiki produetak.
Nijedan platonovski bog nije ideja i nijedna ideja nije bog. U
okviru miljenja gde se samo bie ne da do kraja dosegnuti nemogue je
govoriti o neem to bi prevazilizilo bie. Pokuaj da se pokae kako je
neophodno da neto prevazilazi bie a da je pritom nedostupno
miljenju, nalazimo tek kod Plotina. Neoplatonizam je nastavak
platonizma, ali drugim sredstvima, sredstvima koja sam Platon ne bi
prihvatio. Ono to je Platonu strano, a to se nalazi kod Plotina, to
je objedinjavanje filozofskog i religioznog sveta inteligibilnog
sveta poela i svetog sveta bogova. Za tako neto bilo je neophodno
prethodno temeljno preformulisanje osnovnih ideja platonizma;
proglasiti bogove za poela znailo je transformisanje kosmologije u
teogoniju i od znanja ponovo se vratiti mitu (Opirnije: Gilson, E.:
ltre et lessente, ch. I).
42. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 42 Takva svojstva su
na primer boja ili protenost i ta svojstva ne postoje po sebi ve
uvek pripadaju nekom odreenom telu i tek kroz njega postoje a da ne
mogu biti na pravi nain "ono to jeste". Jasno je da bivstvo (ousia)
postoji na posve drugaiji nain. Ono ima izvor postojanja u samom
sebi i smo daje postojanje tim dodatnim odreenjima, kategorijama
(lat. akcidencijama). ** Tako se dogodilo da pojmovima kao to su
bivstvo i kategorija u velikoj meri bude odreeno tumaenje sveta
koje je jo i danas u velikoj meri vladajue u evropskoj kulturi;
pritom ne treba iz vida gubiti ni to da pomenuti termini svoj
smisao nalaze samo s obzirom na miljenje o prirodi bivstvujueg, tj.
s obzirom na promiljanje metafizikog projekta iz kojeg ovi
izrastaju. Ono to se ve tu nazire kao tekoa jeste kako (a)
sapostavljanje ovih pojmova tako i (b) pokuaj da se (njihovim
situiranjem) odredi i sve ono ime bi se potom moglo sve drugo
definisati. Ono to nas prvenstveno sada interesuje, jeste
odreivanje osnovnih izraza kojima se pojmovno zahvata iva misao
filozofije; ako kod Sokrata nalazimo pokuaj operisanja parom
pojmova dobro - loe, a pritom znamo da jo ranije, pitagorejci
govore o suprotnosti mukog i enskog; svakako su najpoznatiji parovi
pojmova oni kojima je odreena fundamentalna ontoloka suprotnost
bivstvujueg i nebivstvujueg a koji se meusobno odnose kao istovetno
i drugo, kao jedno i mnotvo (o emu govori Speusip), ili ,kao jedno
i neodreeno dvojstvo (Ksenokrat), ili kao mirovanje i kretanje. Sve
ovo, kao i suprotnost umnog i ne-umnog, Aristotel je ve naao u
Platonovoj koli, kojoj u velikoj meri duguje svoje uenje o
kategorijama, a kojim e biti determinisano itavo potonje
filozofsko
43. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 43 miljenje43. 3.1.
Za razliku od Platona koji jo uvek nije bio svestan izvora iz kog
potiu njegove misli, Aristotel iskustvene injenice preuzima iz
fizike i praktike filozofije i njemu je polazite miljenja u nainima
upotrebe jezika u logici i metafizici. Filozofija je nauka o
bivstvujuem i njen zadatak je istraivanje bivstvujueg, odnosno bia
i njegovih vrsta pri emu, ponavljam, bivstvujue obuhvata sve to se
u govoru moe izraziti uz pomo subjekta, predikata i kopule. Za neki
neodreen subjekt koji je ipak neto, moe se rei da je neto (tde ti)
ali se ne moe rei nita vie od toga. Da bi se o tom neem ma ta vie
moglo rei, neophodna su neka blia odreenja kategorije. Neodreen
subjekt, sa njegovim jo neodreenim biem za koje jo ne znamo ni kako
bivstvuje, lei u osnovi svakog odreenog bia i svih kategorija iji
je nosioc. To znai da smo bie, odnosno bivstvujue, nije rod neeg ve
je najvii sveobuhvatni rod pa tako ne spada u definiciju (H 6,
1045b); isto vai za jedno i bivstvo (ousia) koji su jednaki (I 2,
1053b 15-20). Da bi se razumelo Aristotelovo uenje o kategorijama
ne moemo se ograniiti samo na istoimeni Aristotelov tekst i na
pojmove koje on tu navodi, budui da je neophodno imati u vidu i
najvia poela (principe) pod koje se mogu podvesti kategorije; isto
tako, ne treba smetnuti s uma ni 43 Prvi pravi nacrt ontologije
sreemo kod Platona u dijalogu Fedon (79a) gde se govori o dve vrste
bivstvujuih od kojih jednu ine ideje, prava bia (jednostavna,
nedeljiva, nepropadljiva) a drugu ulne stvari (koje su sloene,
sastavljene, deljive, promenljive); drugo mesto znaajno za ontoloku
problematiku nalazimo u dijalogu Lisija (217be). O tome opirnije
videti: Praus, G.: Ding und Eigenschaft bei Platon ud Aristoteles,
Kant-Studien, 59, 1968, S. 100-101).
44. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 44 postpredikamente
(koje je u poslednjih est glava Aristotelovog spisa Kategorije
dodao verovatno neko od njegovih potonjih uenika). Principi koji
vae za kategorije odreeni su odnosom: ntos n nergeia n i odnosom: m
n dinami n. U prvom sluaju re je o bivstvujuem biu, a u drugom, o
relativnom ne-biu ( 2, 1069b 30; 2 1004b 30 1005a 5). Ono to je
ovde neophodno naglasiti i ta se stalno mora imati u vidu (a to je
izvor svih potonjih nesporazuma oko Aristotelove filozofije i
trajni izvor razliitih interpretacija ne samo njegove ve i itave
antike filozofije), jeste injenica da su i dinamis i nergeia
dvoznani pojmovi. Dinamis44 moe znaiti i mogue i mogunost (potentia
i possibilitas) dok nergeia znai i stvarno i stvarnost (actus i
realitas). Sve tekoe Aristotelove metafizike proizlaze iz ove
dvoznanosti, budui da se ta dva principa zapravo prevode u etiri.
Izrazi stvarnost i mogunost mogu se zameniti pojmovima forma i
materija, dok bi se izrazima stvarno i mogue mislilo na cilj
(svrhu), odnosno, na izvor kretanja. Materija (tvar, materijal)
treba da bude realni princip i ista mogunost, a forma treba da bude
stvarna. U srednjem veku ova dva osnovna pojma (dinamis i nergeia),
ija suprotnost odreuje itavo Aristotelovo miljenje, svela su se na
dva principa. Suprotnost izmeu ta dva pojma prethodi svakom
konkretnom i realnom bivstvovanju i proima sve kategorije i zato
Aristotel dinamis i nergeia ne ubraja u kategorije kao to u
kategorije ne ubraja ni bivstvujue i jedno. 44 Kada je o dinamis
re, stvar je u tome da mogue uvek ukazuje na neto aktivno, a
mogunost na neto pasivno (zbog ega mogunost moe biti primenjena i
na pasivnu tvar).
45. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 45 Konkretno
bivstvujue lei u osnovi svih odnosa, delatnosti, osobina; ono je
njihov realni supstrat (hipokeimenon), isto kao to je to subjekt u
nekom iskazu. Aristotelov izraz za realni supstrat i logiki subjekt
jeste ousia to mi prevodimo na na jezik izrazom bivstvo. Bivstvo
mora biti odreeno s obzirom na formu i materiju. Kako se samo
pojedinane stvari i individue mogu odrediti kao ousia one su prva
ousia, odnosno prvo bivstvo; pojmovi rodova i vrsta (rodni i vrsni
pojmovi) odnose se na drugo bivstvo. Prvo bivstvo moe biti u sudu
samo subjekt, ali ne i predikat. To znai da se prvo bivstvo ne moe
podvesti pod vrste izraza (kategorije), odnosno, prvo bivstvo ne
moe biti svojstvo; nasuprot tome, jedino drugo bivstvo moe biti
predikat i zato Aristotel ousia ubraja u kategorije pa stoga
razlikuje prvu i ostale kategorije. Bivstvo je realni supstrat koji
poseduje stanja i osobine. Supstrat moe biti samo materijal (tvar),
dok je svaki predikat forme i materijala samo sekundarni supstrat.
Bivstvo je u odnosu na promenljive osobine stalno, jednako i
trajno. Na materijalu se menja forma tako to na mesto jedne dolazi
druga forma (mada se pritom ne zna ni odakle ni kako dolazi ta
forma). To vai za ulno opaanje konkretnih stvari gde je samo
materijal neto trajno a sama forma promenljiva poto je trajnost
forme (koja se menja) nekontrolisana metafizika pretpostavka. Ako
se ono to je trajno nazove supstancom, onda je materijal na bivstvu
supstancija koja se manifestuje kao forma. Bivstvo kao proizvod je
u svakom sluaju supstancija i to zbog njegovog materijala kao i
zbog forme s obzirom na to koliko je dugo ima. Supstancija je samo
drugorazredni, nesutastveni pojam na bivstvu (kako ga shvata
Aristotel) i stoga supstancija ne moe biti do kraja adekvatan
prevod grke rei ousia. Uostalom, supstancija je samo izraz za prvo
bivstvo, dok se na drugo bivstvo odnosi na veoma
46. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 46 posredan nain.
Budui da je samo drugo bivstvo kategorija (na nain kako taj pojam
koristi Aristotel), to znai da bivstvo kao existentia nije
kategorija, ve samo bivstvo kao essentia. Materijal je neto
neodreeno; bivstvo, kao odreeno materijalno bivstvujue, kao neto
konkretno to je tu, pred nama, mora u sebi sadrati i odreene naine
svog bivstvovanja. Kod drugog bivstva ta bivstvena odreenost se
izraava pojmom i optom definicijom. To znai da je kod Aristotela t
t n enai constitutivum proprium. Ako se ovim izrazom i ne obuhvata
bivstvo u celosti, njime se ukazuje na bitno odreenje bivstvovanja
bivstva pa je tako ousia samo priblino isto to i bit ili essentia,
koja se podudara s formom (eidos). esto se izrazom bivstvo (ousia),
pre svega iz nepanje, odreuje bit neke stvari ili individue pa se
zato i prevodi kao essentia; ali, to vai samo za drugo bivstvo iji
materijal (rodni pojam) je razumna pojmovna priroda; meutim, to
nikako ne vai i za prvo bivstvo iji materijal je nezavisan od
forme. Prvo i drugo bivstvo mogu se obuhvatiti samo pojmom
logiko-gramatikog subjekta ali ne i izrazima supstrat ili essentia.
Supstrat je u primarnom smislu materijal (kao supstancija) a nikako
se ne moe rei da je supstancijalnost forma. Essentia je samo drugo
bivstvo, jer je samo forma i ona je na prvom bivstvu kao forma koja
je pridodata materijalu. Tako pojam bivstvo obuhvata supstancijalni
substrat i formalnu essentia. To da su dva razliita znaenja vezana
istom reju, moe se psiholoki razumeti ako se ima u vidu da
Aristotel polazi od logiko-gramatikog pojma subjekta koji u svoj
sadraj ukljuuje oba aspekta pojma ousia. Aristotelova razlika
supstrata i subjekta, supstancije i esencije obuhvaena izrazom
ousia nije se u srednjem veku vie razumela, a to nerazumevanje je
istovremeno jo
47. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 47 vie bilo pojaano
ranije istaknutom dvosmislenou pojmova dinamis i nergeia. Bivstvo
ni u kom sluaju nije neodreena supstancija, stvar bez osobina koja
svoje odreenje dobija od predikata, poto bi to znailo da je i ona
sama materijal na koji se pojam supstancije ne moe primeniti, budui
da on nije neto stvarno no samo mogue. Bivstvo (ousia) kao takvo je
potpuna odreenost rodnog i vrsnog pojma kao i individualne
osobenosti; jednom reju: bivstvo je essentia koja je to ve po sebi.
Zato ona poseduje jedno drugo svojstvo qualitas (poites) koje se
poklapa s ousia u smislu essentia, ili qualitas essentialis, kako
to odreuje Simplicius. 3.2. Mada se bivstvovanje stvarima pripisuje
na razliite naine, samo bivstvujue, koje moe imati razliita
predmetna odreenja, odnosno, razliite forme izraavanja, Aristotel
oznaava izrazom kategoria; tako se zapravo tematizuje nain na koji
se pojedinano bivstvujue javlja u mnotvu. Tokom istorije filozofije
postoje razliita shvatanja ta se pod ovim pojmom misli. U Kritici
moi suenja Kant kategorije odreuje kao "iste pojmove razuma koji se
a priori odnose na predmete opaanja uopte". Kant smatra da razum
jedino pomou kategorija moe u raznovrsnosti opaanja neto da razume,
tj. da zamisli neki novi objekat, pa stoga kod ovoga filozofa
nalazimo sistem kategorija koji poiva na zajednikom principu - na
moi suenja; istovremeno, Kant zamera Aristotelu da nije postupao po
nekom principu, da je kategorije "pokupio onako kako je na njih
nailazio" a sve stoga to je njegovo istraivanje istih pojmova bilo
preduzeto na sreu45. Uprkos svom uvaavanju Kanta i njegovog
izuzetnog 45Kant, I.: Kritika istog uma, BIGZ, Beograd 1990, str.
90-91.
48. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 48 znaaja za
novovekovnu filozofiju, teko je prihvatiti ovo njegovo poslednje
tvrenje. Ono je moda i mogue, ali s jednog sasvim drugaijeg
stanovita koje Aristotela vie ne razume iz Aristotela; sve bi bilo
odvie jednostavno ako bi se Aristotel otpisao tako olako. Mora se
imati u vidu da je osnova i tlo Aristotelovog filozofiranja sam
jezik, i to jezik koji nije samo neki instrument ljudskog
izraavanja, ve jezik u funkciji otkria bivstvovanja i njegovog
ustrojstva. Drugim reima: ono to je bivstvujue, pojedinano
bivstvujue, jeste ono to se moe izrei i izraava se kao koren sveg
bivstvovanja, i to je ono to je uvek ve prethodno pretpostavljeno.
Aristotel smatra da se sa postavljanjem logosa, sa mogunou govora
(izgovaranja, imenovanja) dospeva i do onog bivstvujueg (on,
Seiende); zato on filozofira ontoloki i to u bukvalnom smislu te
rei. Tu treba traiti ali i sagledati kako veliinu tako i granice
njegove filozofije. Tu treba traiti razlog tome to se bivstvujue
moe izraziti na mnogo naina (to on legetai pollachos). Tu treba
traiti nit vodilju njegovog miljenja, kao i naina na koji on
postavlja pitanje. Iz mnogovrsnosti naina na koje se moe govoriti o
bivstvujuem, iz saznanja da se o jednoj stvari moe govoriti polazei
od njene kakvoe, kolikoe, odnosa spram drugih stvari, itd.,
proistie Aristotelovo uenje o kategorijama. U kategorijama se
nalazi gradnja stvari kao takve, struktura stvari koja je zajednika
svim drugim stvarima. Ali, o emu se ovde zapravo radi? Pitanje moe
biti, za poetak, sasvim trivijalno: kako mi vidimo stvari; kako ih
opaamo, kako ih razumemo, konano: u emu je zapravo stvarnost stvari
s kojima se neposredno sreemo? Svaka stvar koju vidimo pred sobom
ima prednju i zadnju stranu, ima tvrdou (kolikou) i veliinu...
Svaku stvar moemo videti iz mnogo uglova a ipak ima neeg po emu je
ona
49. Milan Uzelac Metafizika www.uzelac.eu 49 upravo ta stvar.
To to svakoj stvari lei u osnovi Grci su odredili izrazom
hypokeimenon, a za to njoj podleee (to je zapravo hypostasis)
Rimljani su skovali izraz substantia. Osobina svake stvari ogleda
se u toma da istovremeno moe biti i jedno i mnogo. Svaka stvar je
raspeta izmeu bivanja i promene; moemo se pitati koliko osobitosti
neka stvar gubi, koliko zadrava a da pritom, ipak, ostaje ista
stvar. Da se dospe do metafizikog odreenja sutine mogue je samo ako
ovom pristupimo unutar horizonta opteg pitanja o bivstvujuem kao
takvom, jer, pitanje sutine, kao metafiziko pitanje, ne poiva na
saznajnoteorijskom razlikovanju empirijskog i apriornog saznanja ve
na uvidu u prirodu samog bivstvovanja. Neko bivstvujue moe se
razumeti ako se poe od razlike koja odreuje odnos sutine i
ne-sutine poto samo bivstvujue moemo razlikovati kao pravo i
ne-pravo bivstvovanje a to nema nikakve veze sa saznajno-
teorijskim odnosom ispravnog i pogrenog, budui da je svaka
saznajno-teorijska razlika odreena ontolokom razlikom a ne
obratno46 te stoga bie i moe biti pravo upravo kao ne-pravo. Ovde
se odmah moe postaviti pitanje: da li je Aristotel pod kategorijama
podrazumevao "iste pojmove razuma koji se a priori odnose prema
predmetima uopte" i da li su njegove kategorije ipak proisticale iz
nekog odreenog osnova? Odnosno, da li pod kategorijama Kant misli
isto to i Aristotel, ako ono to su za Aristot