23

MI NAJMLAĐI

OŠ Kustošija, 27. svibnja 2016.

h

h

h

1

Osoba koju najviše volim je moja baka. Ona mi je kao druga mama.

Moja baka je jedna nježna osoba kojoj ništa nije teško. Uvijek je spremna pomoći

meni i mojoj mami oko brata. Ona ima kosu smeđu kao zemlja, lice joj je malo naborano, a srce prepuno ljubavi. Moja baka nije kao ostale bake. Ona zna sve moje tajne, sluša moje probleme… Nas dvije smo jako povezane i zajedno dijelimo sve tuge i radosti. Nikad nije bila ljuta na mene niti smo se ikad svađale. Kad sam bila mala, nismo bile bliske, a ova povezanost koju danas imamo, dolazila je kroz godine. Volim za vikende ići spavati kod nje jer se uz nju osjećam opušteno i bez briga. Volim kad se nas dvije šećemo po trgu bana Josipa Jelačića. S njom se osjećam najljepše jer znam da uz sebe imam

osobu koja me voli najviše na svijetu kao i ja nju.

Moja baka je jedno prekrasno malo biće na ovome svijetu koje mene voli. Za nju će uvijek biti mjesta u mom srcu. VOLIM TE, BAKO!

Ivana Jonjić, 7.c

Lice koje volim je moja baka Barica. Ona je osoba koja se od mojih malenih nogu brinula o meni, a još se i sada brine.

Moja baka je prekrasna osoba. Vidimo se svaki dan jer živimo u istoj kući. Kada moji roditelji odu na posao, brigu o meni preuzima moja baka. Kuha ručak, pazi na mene i mog malog brata. Kad skuha ručak, zove nas za

stol da jedemo, a poslije toga idemo u školu.

Kuću pospremamo i čistimo preko tjedna brat i ja, a za vikend mama, kako bi baki olakšali posao. Od prvog razreda mi kuha prije škole, pa čak i onda kada je bolesna. Prije je s nama bio moj djed Ivan, ali nažalost od ljeta 2011. više nije s nama.

Mojoj baki je njegova smrt teško pala. Nije više ona stara. Ali i ovako je uvijek nasmiješena i spremna na šalu. Jako često se šalimo i smijemo zajedno. Na primjer, kada sam ju pitao je li ikada kopala bažuljeka, rekla je da se to okapa, a ne kopa. Ona je jedna od meni najdražih osoba na svijetu. Nekad se posvađamo, ali se brzo pomirimo. Kad mama dođe doma, pita baku što smo radili, a ona kaže da smo cijeli dan „tipkali“. Često joj brat i ja pomažemo oko poslova u vrtu. U ljetnim danima odemo na vrt pa ona „okapa bažuljeka“, a ja berem trešnje pa se zajedno zasladimo. Uvijek me razveseli kad sam tužan. Volim je oponašati jer smiješno hoda. Rekla bi ona: „kao Charlie Chaplin“.

Eto, to je moja baka, meni jako draga i važna osoba u životu. Ne mogu zamisliti život bez nje.

Tin Karakaš, 7.c

Ema Martinović, 4.b

Dorja Đurišić, 2.a

Marina Poduška, 7.c

2

Tuga. Nevjerica. Osjećam se

mrtav iznutra. Nitko mi ne

može pomoći. Morat ću to

riješiti sam u samoći svojih

misli. Pronaći ću tračak

optimizma koji će me vratiti

u život.

Pokušavajući se

oraspoložiti, izađoh van. Dok

mi blagi povjetarac prolazi

po licu, razmišljam o životu.

Lišće lagano pada. Sunce se

sakrilo iznad oblaka. Ugođaj

jesenjeg dana oraspoložio

me. Kroz glavu mi prolaze

razne misli. Kada je napokon

moj brat došao kući, nisam

mu imao snage reći što se

dogodilo. Prvo sam to morao

riješiti sam sa sobom.

Shvatih kako je

jednostavnije svoju tugu i

bol ne prenositi na druge,

nego je sačuvati za sebe.

Zavukao sam se u najsamotniji kutak svoje

sobe. Tuga je lagano nestajala. Bližio se novi dan, nove zgode i nezgode. Ovu traumu, nadam se, više nikada neću proživjeti. U mraku, slušajući glazbu na svome krevetu, zavoljeh samoću.

Karlo Boroš, 8.a

Tišina. Čuje se samo lagano pirkanje vjetra. Njiše se granje. Pada list za listom. Žute, crvene, zelene, smeđe boje. Nastupe prve kapljice. Spušta se kap po kap. Uživam u ovoj šetnji. Mogu se odmoriti od svakodnevnih

briga. Nakon buke, gužve, napora, izađem i osjetim moć prirode. Shvatim kako je lijep dan. I tako prolazim dalje i promatram sve oko sebe. U daljini čujem viku djece. Po njihovim veselim i uzbuđenim glasićima zaključim da se zabavljaju u svojoj igri. Odlučim sjesti na klupu. Ovaj doživljaj pejzaža donosi mi mir i spokoj. Odjednom jače zapuše. Pođoh kući u toplinu svoga doma. Sjedim u svojoj sobi. Pogledam kroz prozor i vidim kako pljušti. Uz tu kišu dolaze i malene bijele

pahuljice. Zima kuca na vrata. Jesen nam upućuje zadnje pozdrave. Zaista zavoljeh samoću. Iako volim prisutnost drugih ljudi, ponekad mi je najljepše otići van sama, udahnuti svježi zrak i prepustiti se čarima dana.

Magdalena Glavaš, 8.a

Sat ide tik tak,

Na njemu vrijeme mjeri svak!

Mjeri svak .

Ide uraru na pregled srca,

Ali uvijek ono snažno kuca!

Sat na ruci sad se nosi,

Nikad mu ne prkosi!

Svaki sat čeka neki broj,

A najbolji je moj!

Tea Škvorc, 4.b

Filip Dužević, 6.c

Roko Žižak, 4.c

Dorotea Medan, 2.a

3

Luna Dasović, 4.a

Na ovom svijetu ima toliko

lica koja ja volim, ali ja ću

odabrati lice koje uopće ne

sliči meni, lice koje ima skroz

drukčiji pogled na svijet, lice

koje me voli, lice moje sestre

Emme.

Zapravo imam dvije sestre.

Mlađu i stariju. Ja sam u

sredini. Mlađa sestra se zove

Ivona, ona je još mala.

Plavooko biće s dugom

smeđom kosom. Malo

zaigrano dijete koje još nije

skroz otvorilo oči i njima

obišlo sve zvijezde ovoga

svemira. Ali nije samo ona

malena. Malena je i moja

starija sestra. To malo čudno

zvuči, ona je već odrasla

osoba, ali duboko u njoj se

krije malo dijete. U njezinim

velikim smeđim očima se to

ne može baš najbolje vidjeti.

Ali zato se mogu vidjeti

tisuće malih svjetlucavih

zvjezdica i iskrica. Ona ne

voli svoju kosu. Ustvari, malo

ju voli pa malo ne. Ima

kovrčavu kosu . Zna biti malo

živčana kad se češlja jer se

kosa, dobro, ne baš uvijek,

zapetlja. Emma voli knjige.

Obožava ih. Obožava te silne

riječi i rečenice složene u

neku priču koja počinje

krajem, a završava

početkom. U knjigama vidi

sebe. U tim riječima ona

pronalazi ono, ono nešto

čarobno što ispunjava dušu.

Ona je bez knjiga kao čovjek

bez zraka. Svaki dan čita

nove pustolovine

zabilježene u riječima

posloženim u redove. Ja

iskreno ne volim knjige. Za

mene su to prazne stranice

ispunjene slovima. Ali njoj,

njoj knjige znače puno i ja to

poštujem. Malo lažem,

volim i ja na neki način

knjige. Ako su u pitanju

slikovnice, ja ih obožavam.

Nas dvije uvijek nađemo

neki zajednički jezik. Najviše

se razumijemo oko glazbe.

Naši životi su pisani u

stihovima pjesama. Njezin

pogotovo. Zna pjevušiti kao

vrapčić u ranoj zori. Ne plače

kad Titanik tone, ali plače na

pjesmu. Ja plačem kao

Viktorijini slapovi, a ona se

smije jer ja plačem. Tu nema

logike. Ali predivno je vidjeti

te svjetlucave suze kako se

spuštaju niz njezino blijedo

lice. Da, ona ima blijedo lice.

Koliko god bila na Suncu, ona

je uvijek blijeda. Ja se znam

šaliti na njezin račun.

Govorim joj da je vampir,

haha, ali ona se isto smije na

moje fore. Ja volim kad se

ona smije. Ima takav smijeh,

pa i kad nešto nije smiješno,

ja se smijem zbog njezinog

smijeha. Ja nju volim baš

takvu kakva je. Mi smo skroz

dva različita svijeta spojena

u jedan.

Naravno, tu je lice moje

predivne mame, moga tate,

moje Sare, moje Lorene,

moje Marte. Ima tu puno lica

koje volim. Volim ja sve ljude

ovog svijeta. Naravno, volim

i Vas.

Maja Škrlin, 7.c

Marta Gerguri, 3.b

Petra Potočki, 7.c

4

Ja volim šetnju šumom. Moja kuća je ispred šume pa svako ljeto i proljeće idem u šumu. Idem na vidikovac

odakle se vidi pola Zagreba. Trg bana Josipa Jelačića, Arena Zagreb… Kada idem u šumu, osjećam se sretno zato što sam vani na svježem zraku, zato što sam slobodna. Dok šetam šumom, vidim mnoge životinje. Žabe, vjeverice i ptice neke su od njih. To je još jedan razlog zašto volim šetati šumom. Ja volim životinje. U proljeće i ljeto šuma je posebno lijepa. Zeleno drveće i prekrasno cvijeće, kao da sam u raju. Šetnja šumom je i zdrava. U šumi nema auta, ali neki ljudi odlažu otpad koji šteti šumi i ljudima. Nekoliko puta, kada sam šetala šumom, vidjela sam razno smeće. Pitala sam mamu zašto ljudi odlažu smeće u šumu kada je to opasno. Ja sam skoro pa odrasla u šumi i smeta mi

kada netko zagađuje šume i okoliš. Volim šetati i biti u šumi zato što tamo mogu trčati, skakati, penjati se po drveću i raditi još mnogo zabavnih stvari. Šuma mi jako puno znači i ne bih htjela da ju ljudi unište zbog male djece. Da bi se mala djeca, koja još nikada nisu bila u šumi, jer su premalena, mogla igrati. Uživam šetajući šumom, a nadam se da će i ostala djeca barem jednom otići u šumu. Šetnja šumom je najbolja stvar.

Nadam se da ćeš i ti zavoljeti šetnju šumom kao i ja.

Dora Bagavac, 5.a

Kad uđem u šumu, zapravo

uđem u jedno od najljepših

mjesta na svijetu. Nije

zagađena, daje hlad i lijepo

izgleda, a isto tako nam daje

kisik.

Većina šuma su jako lijepe. Svaka šuma u kojoj sam bio nije bila zagađena, sve je bilo tiho i šuma kao da je velika, skoro beskonačna dimenzija odvojena potpuno od ostatka svijeta. Kad idem sa svojim psom u šumu, moj pas je sretan i kad ga pustim da trči, uvijek se vrati. Ali najljepša je šuma u proljeće. Tada sve ponovno raste, i cvijeće i drveće. Nekim ljudima šuma je lijepa i u jesen. U pravu su. Iako lišće otpada raznih je boja i

izgleda lijepo kad uđeš u šumu. Kad se naljute, ljudi bi trebali otići u šumu. Možda se prestanu ljutiti… U šumi su mnoge životinje, ali sve se boje ljudi pa nikad ne dođu. Ako imamo sreće, vidjet ćemo neku srnu ili nekog ježa ili zeca. Ljudi ne bi smjeli paliti šume ni ubijati životinje jer je tamo onda lijepo, a i zdravo je da čovjek bude u šumi. Tamo ima lijepog drveća, dugačkih rijeka, malih gljiva i šumskih životinja. Ne ići u šumu je propuštanje pola ljepote ovog svijeta. Mislim da bi se u šumu trebalo ići svaki mjesec dvaput, ako ne čak i više. To sve zelenilo sveg bilja, sveg lišća i trave je jako, toliko da ljudi mogu samo u čudu misliti kako je sve to baš na našem planetu Zemlji! Nemoguće je ne voljeti šumu.

Iako je šuma uvijek jako

lijepa, najljepša kad nema

ljudi u njoj. Tada svi zečevi,

ježevi, sve srne, ptice i sve

ostale životinje slobodno

hodaju, trče i žive normalno

svojim životom.

Marko Car, 5.c

Stablo; Ana, 2.c

Mia Perić, 1.c

5

Ja znam da pas vodu pije, i da mačka ponekad lice umije. Ja znam da na autu treba stisnuti gas, ali moraš paziti i pogoditi pravi čas. Znam ja i još puno stvari, recimo i to da se krokodil kupa u bari.

Šimun Boras, 4.b

Normalno je kad beba plače, ili kad guska gače. Normalno je da se trava zeleni, ili kad se momak ženi. Ali što normalno nije, tog se odgovora treba sjetiti prije.

Šimun Boras, 4.b

Duh u močvari uvijek gleda, sakrit mu se nikad ne da. Ubija životinje cijelog svijeta, one su mu prva meta. On skriva životinjske stvari, zato nema briga i ne mari.

Karla Kelava, 4.b

Jednog vjetrovitog jesenskog jutra probudila me kiša. Kišne kapi kucale su mi na prozor, a vjetar je njihao krošnju velikog bora. Listopadno drveće prosulo je svoje žuto kremasto-smeđe

lišće posvuda. Odmah mi je bilo jasno da su topli, sunčani, ljetni dani za ovu godinu završili.

Tomislav Barić, 4.b

Na početku svađaju se starci, a oko mlina stoje dugački lanci. Ali kad se pametna družba sjeti, kako bi tamo bilo uživati ljeti. Perina hrabra družba misli: „Nade ima!“ ali obećali su da družba tajnu skriva. Divljak i Budala otišli iz družbe su, ali Marija i Danica u družbi su tu! Perin otac u prirodi završio, ali njegov sin čvrsto i jasno zbori: Tata nije ništa prekršio! Na kraju svega, Pero je uljepšao mlin, svi su slavili njega i njegov hrabar čin. Slagali se seljaci, a Pero i družba su im počasni mlin predali!

Marija Žderić, 4.a

Noa Hrupec, 4.a

Marta S. 1.a

Lana Čuček, 2.b

Ella, 2.c Lovro Hrastinski, 3.b

6

Ima li išta ljepše od pogleda na Zagreb grad, taj gordi grad sa Savom što teče i nosi priče lijepe, tužne, manje, veće. Da, to je moj Zagreb! S Medvednicom što u zelenilu stoji kao vođa kralj, kao stasit vojnik koji čuva svoj grad! A samo skriva Maksimir koji se skriva u šumi toj, s bezbroj ptica, malih, cvrkutavih, mnogo poljskih stanovnika koji užurbano rade da sve bude spremno za prvi proljetni dan! Male životinjice, gusjenice, miševi, ptice, one same snuju san našem gradu.

Gledam te boje što šaraju nebo, kao slikarevo platno, kao lice ljepotice. Zagrebe moj, o tebi pišem stihove i uvijek se tebi divim.

Žamor tvojih ulica, škripa tramvaja, pruga, Grički top u podne, to je srce moga grada, to je moj rodni dom!

Maša Eršegović, 6.b

Tiho snježi i svjetluca puna ga je već ulica.

Na oknima mala djeca radosna i vedra lica.

Malo drvce ispred kuće

okićeno mirno čeka da bi dobra ruka neka ostavila dar pod njega. Noćas treba Božić doći. Hoće li od snijega moći?

S neba sipi sva bjelina. U kući se pjesma pjeva,

a miris kolača mami. To je Božić pun ljubavi.

Luka Zrnić, 5.b

Živio Pero zvan Kvržica, bila je to pametna glavica. Bio on vođa pravi, svaki san mu se ostvari. Sakupio je dječake, primio se borbe junačke. Urediti stari mlin, da bude kao prije, stotine ideja mu sine. Uzimaju alate u ruke, obavljaju posao s puno problema i muke. Zapušteni mlin za trideset dana uredili i svi sretni bili. Spasila ih je sloga, ne bi mogli bez toga. Mlin opet radi, zapušten više nije, posao je nov kao i prije. U šest godina odrasli mogli nisu mlin preurediti, nego se samo svaditi. Nisu složni bili, zato i nisu ništa napravili. Uzrok svađa u selu, pretvorilo se u družinu veselu. Za to zaslužan je Pero Kvržica i ostala seoska dječica. KAD SE SLOŽNE RUKE SLOŽE SVE SE MOŽE.

Lara Campanello, 4.a

Josip Tušek, 6.a

Ivan Beljan, 3.b

7

Nika Loborčec, 2.a

Mrak. Potpuna tišina. Hladna prostorija i smirujući zvuk glazbe čine se jedinim stvarima koje mlada

djevojka ima u ovom trenutku. Gotovo neprimjetno udiše ledeni zrak boreći se s toplinom u grudima. Slana suza curi niz djevojčino meko besprijekorno lice. Ona pogledom govori tisuću riječi, a osmijeh tako blag i privlačan osvaja mnogo srca. Sporazumijeva se kratkim rečenicama koje nose puno mudrosti u sebi. Svaka sitnica čini ju sve poželjnijom. ,,Savršena si“, „Kako se osoba poput TEBE uopće usudi žaliti?“ riječi su većine. Misle da je takvoj djevojci zabranjeno imati mane. Misle da je grijeh kada takva cura pusti suzu zbog nezadovoljstva. Kakva razmaženost! Odjednom osjeti hladan povjetarac. Sve teže dolazi do zraka i osjeća nemir. Zaboravlja ono zbog čega je drugi smatraju vrijednom. Prisjeća se groznih stvari koje je činila.

Prisjeća se vremena kad je bol nanosila ne samo sebi, već i svima kojima nešto znači. Boli ju. Tišti. Grize se poput bijesnih risova u divljini. Ali, sasvim slučajno, u toj groznoj borbi s grijehom, sjeti se misli pročitanih u knjizi: ,,Važno je oprostiti sebi prije no što druge tražiš oprost.“ Jedna sekunda bi dovoljna da shvati svoju vrijednost i prestane tragati za tuđim pohvalama. Sklupčala se u kutu sobe ponavljajući: ,,Oprosti mi, molim te. Ja ne tražim drugu priliku. NIKAKO! Samo želim živjeti sretno kao što to sada biva. Molim te shvati moju molbu.“ Otvorila je oči, ustala i legla u ugodnu postelju. Ta je večer označila veliku promjenu za mladu djevojku. Shvativši da je

riječi pohvale ne mogu zauvijek držati kao kap vode na dlanu, odluči ispraviti učinjene pogreške i nastaviti s napredovanjem.

Nina Čačić, 8.c

Razmišljajući o slobodi sjetih se galebova. Divna su to bića. Tako lijepa, tako slobodna, tako savršena. Mi ne možemo letjeti. Nemamo tu sreću. Osjećam se prikovano uz zemlju, zarobljeno! Tuga me obasipa dok razmišljam o tome. Letim iznad mora. Povjetarac mi hladi lice. Sunce obasjava moje oči. Ne odustajem i krećem dalje. Ne mogu opisati taj osjećaj dok se penjem. Pogled je predivan. Oštri vrhovi planina vire iznad oblaka. Sklopih krila i osjetih slobodan pad. Prošao sam oblake i jurim prema moru. Sve što čujem je predivan zvuk vode. U tom trenutku osjetih slobodu. Kroz sve prepreke mogu proći. Pobjeđujem sve granice. Ništa me ne može zaustaviti. Jutro je. Probudih se. To je bio samo san. Jedna želja, avantura, koja se nikad neće ostvariti. U snu sam osjetio slobodu galebova i taj mi se osjećaj jako svidio. Shvaćam zašto oni toliko vole letjeti. Let pruža zadovoljstvo našem duhu. Pobudila mi se želja za slobodom. Toga trenutka, ostavim kemijsku i krenem naći svoju utopijsku slobodu.

Karlo Boroš, 8.a

Mihel Beljan, 3.b

Petra Šimunić, 8.a

8

Dah. Jedan pogled. Zatvaram oči. Prepuštam se doživljaju. Udišem svježu ranojutarnju maglu. Gušim se. Ne mogu podnijeti njen slatkasti okus kako mi se širi osjetilima, ali u isto vrijeme i uživam u njemu. Promatram plave krasuljke okupane u rosi. Uživaju u ovom maglovitom jutru. Osjećam se posramljeno, jer znam da nisam poput njih. Rijetko se predajem životu. Ne znam ga cijeniti i diviti mu se. Život je zagonetka prepuna različitih slagalica koje moram otkriti kako bih ga u potpunosti spoznala. Otkrivanje zagonetnih slagalica traje do našeg posljednjeg dana na ovome planetu. Ja ne mogu čekati, uvijek mi se žuri. Isfrustrirana sam i zbunjena. Tutnji mi u duši. Samo me novo znanje i topli osjećaji krijepe da ne odustanem. Cilj je daleko, ali znam da sam mu svakim danom sve bliže. A kada ga ugledam, sretno ću sklopiti oči i prepustiti se vječnosti u kraljevstvu plavih krasuljaka.

Tijekom mog postojanja na Svijetu nezasitno uživam u ljepoti prirode. Znam da je život najljepši dar prirode, a smrt njen poticaj da što bolje iskoristimo život. Divim se čovjeku. Njegovoj

sposobnosti da osjeća, ljubi, voli, tuguje i pomaže. Smatram kako je ključ osobe njen razum i duša. Fizički izgled je vanjština koja nas također upotpunjuje. Po pogledima ljudi mogu osjetiti njihovo raspoloženje. Za mene su oči ogledalo duše. Bez njih ne možemo. Voljela bih ponekad pomoći drugima, nositi njihovu bol, tugu i razočaranje. Teret je lakši kada se podijeli i zato budimo jedni uz druge. Vidim ljepotu u svakome od nas! Svi smo na jedinstven način posebni. Krase nas mnoge osobine i mane. Da nema mana, ne bi bilo ni pozitivnog u nama. Osluškujmo prirodu i divimo joj se svakim danom! Nemojmo propustiti riješiti savršenu zagonetku namijenjenu nama.

Dora Frajt, 8.c

Svi smo mi djeca Božja i s razlogom smo ovdje. Svatko od nas je Božja želja spuštena s Neba na zemlju. Bog svakog od nas poznaje u dušu i voli nas točno onakve kakvi jesmo. Ne želi da se dijelimo po bilo kojim razlikama, po boji kože, po jeziku, po boji kose i očiju. Želi da svi budemo jedno, da volimo, poštujemo i ljubimo svoje bližnje. Uvijek nam daje drugu šansu i poziva nas sve da Mu vjerujemo i da Ga ljubimo. Unatoč svim razlikama svi smo mi djeca Božja i On nas sve jednako voli i ljubi. Živeći u Božjoj ljubavi tako, trebala bi nam i ljubav prema Bogu biti zajednička.

Lucija Renić ,7.b

Sara, 2.c

Ana Lučić i Iva Gregić,4.a

Nika Bosančić, 4.c

Anabela Strojnik, 4.c

9

Nika Blažeković, 6.c

Živio jednom jedan strašan div blizu sela u šumi. Selo je bilo siromašno, ali su u njemu živjeli vrijedni ljudi. Div je došao u selo i sa sobom odveo sve djevojke iz sela. To je čuo mladić iz sela koji je bio jako pametan i pozvao je diva da odmjere snage. Div je prihvatio i rekao da će, ako mladić pobjedi, pustiti sve djevojke na slobodu. Prvo je trebao iščupati stablo, a div je to s lakoćom napravio. Mladić je užetom vezao stablo pa ga je div upitao zašto to radi. Mladić mu je rekao da jedno stablo nije ništa pa će on iščupati cijelu šumu. Div se prepadne i prizna poraz. Sljedeće je trebalo zdrobiti kamen u ruci, a div je to napravio. Mudri mladić izvadi iz torbe svježeg sira, omota ga oko kamena te istisne vodu. Divu je rekao da zdrobiti kamen nije ništa, veća je snaga iz kamena iscijediti vodu. Kad je to div vidio, pobjegao je iz šume i više se nikad nije vratio. Mladić je spasio djevojke i svi su se vratili u svoje malo selo.

Lovro Pavlović, 4.a

Jednog lijepog sunčanog jutra ustali Pepeljuga i Hlapić. Izašli su iz male siromašne i drvene kućice na ulicu pa prošetali gradom. Malo su šetali i shvatili kako u gradu nema nikoga. Već su se pomalo počeli brinuti kako su sami u gradu. Ali se Hlapić odjednom sjetio kako se danas u susjednom gradu održava cirkus. Pepeljuga misli da ne bi trebali ići do susjednog grada jer se nada da će se ubrzo netko pojaviti. Hlapić ju je skoro pola sata nagovarao da ipak idu provjeriti je li tamo netko. Uspio ju je nagovoriti. Stigli su, ali nije bilo nikoga. Jako su se zabrinuli i uzdahnuli pa Hlapić reče: „Pepeljugo, mislim da smo samo ti i ja na cijelom svijetu.“ Sjeli su na klupu nasuprot ograde s ljubavnim lokotima. Pogledali se, nasmiješili jedno drugome i krenuli pjevati. Nakon što su shvatili da su se ljudi skrivali pod klupama, u kućama, trgovinama… samo su se smijali i otišli u cirkus.

Ana Dužić 4.a

Bila jednom jedna stara mudra sova koja je živjela u prekrasnoj šumi u blizini kraljeva dvora. Lisica je također živjela u toj šumi, ali nikad nije srela sovu. I tako, lutajući šumom, lisica sva izmorena i gladna, tražila je prijatelja. Naiđe na zeca imenom Hop. Kad ga je vidjela, pomisli: ,,Koja dobra prilika, sprijateljit ću se s njim, i onda kada mi se dovoljno približi pojest ću ga.“ Zec je bio naivan i dobroćudan te pristupi lisici jer je vidio da je umorna i tužna. Sova je tu skitnicu gledala sa svoje kućice na drvetu i vidjela da lisica nema dobre namjere pa brzo krene upozoriti zeca. Zec, misleći da lisici stvarno treba pomoć, brzo otrči k njoj. Kada je lisica izokrenula svoj mio pogled u pogled gladne životinje, zec se uplaši i pobjegne dalje u šumu u potrazi za skloništem. Sova kaže lisici: ,, Znam što si htjela učiniti. I to je bilo jako ružno. Ne možeš se pretvarati da bi nekoga pojela.“ Sova je sve objasnila zecu, lisica se ispričala i obećala da ga neće pojesti. Svi su se na kraju udružili i postali su dobri prijatelji. POUKA: Nikad ne iskorištavaj ljude za svoju korist. Uvijek u svakom traži dobro i prijatelja.

Patrik Drožđan, 4.a

10

Nevena Stojić, 3.b

Helena Hojski, 4.c

Jednog lijepog dana spori puž puzao je livadom. Putem je susreo leptira s plavim krilima i crvenim točkicama. Puž upita leptira: „Hoćemo li održati utrku?“ Leptir odgovori: „Može, pozvat ću sve svoje rođake.“ Puž odgovori: „A ja ću pozvati najbliže.“ Leptir je na to pristao, a puž se jako veselio utrci. Sljedećeg dana puž i leptir su priredili utrku. Dali su pozivnice svim najbližima. Kada je došlo vrijeme utrke puž se stalno kladio i govorio da će pobijediti, a leptira to uopće nije bilo briga jer je znao da jedan leptir može pobijediti puža u utrci. Kada je počela utrka, leptir je odmah prestigao puža. Na kraju utrke ga je i pobijedio. Nakon utrke puž je tužno dopuzao do svog rođaka, a on mu reče: „Dragi pužiću, nema veze što nisi pobijedio, bitno je da si se dobro zabavio.“ Puž se malo uspio smiriti. Otišao je do leptira i čestitao mu na pobjedi.

Lucija Žitnik, 3.b

Bilo je ljeto. Ali čarobnjak nije volio ljeto. Zato je volio zimu. Otputovao je u Hrvatsku. Došao je oko svibnja i vidio je snjegovića. Došao je sutra i vidio je konja. Dao mu je injekciju. Odjednom se probudi! Rekao je: „Oh to je bio samo san.“

Noa Hećimović ,1.a

Cijelu godinu čekamo Djeda Božićnjaka, a na Božić će on doći. Zato odite spavati na vrijeme pa će vas ispod bora dočekati puno darova. Jako se veselim Božiću. Nadam se da se i vi jako veselite Božiću. A najviše se veselim kad me ujutro dočeka puno poklona ispod bora.

Leonarda Frketić, 1.a

Ja kad čekam Djeda Mraza uvijek idem brzo u krevet. I vi trebate ići brzo u krevet. A kad se probudim, očekuju me pokloni. Zato, kad je snijeg vani, znači da je Božić blizu.

Lana Herceg, 1.a

Jaglaci su nježne i skromne proljetnice koje rastu na proplancima i livadama. Rastu u rano proljeće.

Jaglaci su nježni cvjetići i imaju pet latica srcolikog oblika. Žute su boje i nemaju mirisa. Stabljika im je kratka i tanka. Listovi su im duguljasti i maleni.

Jaglace ne smijemo brati i to mi je jako drago zato što onda ne bih mogla uživati u njihovoj ljepoti.

Sara Đud , 2.c

Ana, 2.c

Jana Jakopović, 4.c

Vito Krešo Lovrić, 4.c

11

Dana 5. listopada mi, učenici osmih razreda, posjetismo Hrvatsku radio-televiziju.

Naravno, išli smo u pratnji profesora. Veselo nas dočeka jedna zaposlenica koja nas je smjestila u studio kako bi nam rekla par riječi o njihovom poslu u ovoj ustanovi. Kada je rekla da su ovdje sva zanimanja dobrodošla, imala je svu našu pažnju. HRT broji ukupno tri tisuće djelatnika, u Zagrebu ih radi dvije tisuće. Hrvatska radio-televizija je velika zgrada u kojoj se nalaze 32 kilometra hodnika. S televizijskim emitiranjem su započeli 15. svibnja 1956.g. HRT se sastoji od Hrvatskog radija, Hrvatske televizije te glazbene proizvodnje. Posjetili smo mnoga studija i brojne prostorije. Posebno mi se svidjela gluha soba. U njoj naš glas bijaše potpuno čist. Govor se činio tišim i razgovjetnijim. Također vidjesmo prostore u kojima

su se snimali „Dnevnik“, „Vremenska prognoza“, „Damin gambit“, „ The Voice“, „ Maestro“, „Školski sat“ i druge emisije. Nisam mogla vjerovati kako se dnevnik snima u vrlo malom prostoru. Svjetlosni efekt je najvažniji element tijekom snimanja i zato se studio čini većim, a boje sjajnijima nego u stvarnosti. U svom sastavu HRT ima i simfonijski orkestar, jazz orkestar, tamburaški orkestar i zbor. Uistinu mi je drago što smo sve ovo vidjeli i saznali. Naše znanje se proširilo te sada znamo puno više informacija koje su nas o HRT-u zanimale. Svakome bih preporučila ovakav posjet.

Dora Frajt, 8.c

Nedjelja. Kiša. Kasno prijepodne. Danas je 1.svibnja - obljetnica pobune radnika u Chicagu 1886.g. I tako sam se ja, na Praznik rada, našla s profesoricom iz hrvatskog da zajedno s Kustošijancima obilježimo ovaj važan povijesni dan. Na placu Donje Kustošije okupismo se Nina, Nika, Tamara, profesorica i ja kako bismo predstavile našu školu i možda podsjetile gradonačelnika na proširenje područne škole. Najviše od svega me privlačio grah što su ga dijelile radišne gospođe. Naravno, gdje je hrana, tu sam i ja. Ručak je bio vrlo ukusan, no još boljim ga je učinila glazba. Možda zvuči smiješno, ali pjesme tamburaša u pozadini bijahu vrlo ugodne i zabavne. Kada se napokon, nakon našeg nestrpljivog iščekivanja, pojavio gradonačelnik, svi su zapjevali u glas plješćući. Zatim dođe red da Nina i ja slavno recitiramo pjesmu Vesne Parun ,,Dijete i livada“. Vjerojatno nas nitko nije ,,šljivio ni 5%“, ali bila sam sretna jer znadoh da je profesorica zadovoljna. Nina je sama vrlo odvažno i lijepo izrecitirala pjesmu ,,Oblak,“ ostavljajući mnoge od nas zamišljene i pod velikim dojmom. Ukratko, nije se puno govorilo o pobuni

Borna Vuraić Jovetić, 1.c

12

Izrada ekodeterdženata

Istraživanje na Maksimiru

Sadnja drveća

Sadnja i darivanje cvijeća

za Majčin d

Marljivi ekolozi

Predavanje o reciklaži

radnika u Chicagu koja je zapravo obilježila budućnost ljudi. Tijekom 19.st. mnogi su radnici bili iskorištavani, tlačeni i slabo plaćeni. Njihova volja, ogorčenost i ljutnja evoluirale su u ogroman prosvjed. Bijaše to sloga običnih ljudi, majki, očeva, braće, prijatelja, sestara. Ljudi najjače djeluju kao masa, kao kapi što čine slap života. Mnogo osoba je ranjeno i ubijeno za vrijeme pobune, ali njihov glas živi s nama još i danas. Prošlošću smo oslikali budućnost, jer život je crtež bez gumice. Ono što se dogodilo ne možemo obrisati ni svom voljom duša svojih.

Dora Frajt, 8.c

Ekolozi naše škole bili su marljivi i ove školske godine. Sudjelovali su u različitim ekološkim radionicama i akcijama. Učenike su vodile učiteljice Dina Žokvić i Đurđica Patafta. U sklopu Europskog tjedna mobilnosti 2015. aktivno smo prisustvovali predstavljanju, projekciji videa i foto zapisa te prezentaciji programa (O)čuvajmo bioraznolikost i okoliš grada u suradnji s Centrom za kulturu i film August Cesarec, Drugom ekonomskom školom te OŠ Sesvetska Sopnica. Održana je i izložba u Područnom uredu Črnomerec pod motom PRAVO NA ZDRAV OKOLIŠ. U sklopu navedenog programa obilježeni su i Svjetski dan hrane, Međunarodni dan zaštite ozonskog omotača te Svjetski dan voda. U suradnji s Hrvatskim prirodoslovnim društvom i Mladim čuvarima prirode grada Zagreba te OŠ August Šenoa, OŠ Marija Jurić Zagorka, OŠ Otok, OŠ Izidora Kršnjavoga, sudjelovali smo u istraživanju maksimirskih jezera, posjetili Lovački muzej, sadili drveće, sadili i darivali cvijeće povodom Majčinog dana. O svim provedenim aktivnostima možete pročitati detaljnije na stranicama naše škole (http://os-kustosija-zg.skole.hr).

Đurđica Patafta, prof.

13

Ana Prosenečki, 8.c

Čitanje ovog djela mi je bilo vrlo naporno. U mnogim situacijama sam se poistovjećivala s Annom do te mjere da sam mogla predvidjeti njene sljedeće riječi shvaćajući osjećaje koje je gajila i misli koje su joj se vrtjele po glavi. No, odmah zatim htjedoh „izroniti“ iz djela. Nisam željela osjetiti bol na kraju prerano ugašenog života. Sama pomisao da će jedna mala nevina djevojčica umrijeti zbog izopačenosti nečijeg uma činila me ogorčenom. Pa, kakva smo mi to stvorenja kada smo u stanju nanijeti drugima toliku bol? Priznajem, imam i ja grijeha, nitko nije savršen. Ali osuđivati ljude zbog toga što su drugačiji od nas po vjeri, nacionalnosti, boji kože, porijeklu po bilo čemu - neljudski je. Nacisti su otišli dalje od toga. Odvodili su Židove u logore, mučili ih i ubijali. To je neopisivo, nenormalno, zlobno. Zadivila me Annina želja za znanjem i njena predanost učenju dok je boravila u Skrovištu. Također me dirnula njena potreba da barem na kratko udahne svježi zrak i osjeti miris prirode. Ovaj dnevnik pokazuje koliko sreće imamo u životu i koliko zahvalni trebamo biti.

Valentina Vranješ, 8.c

Ljepota. Mnogo je značenja o toj riječi. Vidim vrt pun šarenog cvijeća. Sunce mu je kruna. Trava se sjaji od ranojutarnje kiše. Oblaci bijeli napokon odluče maknuti se i puste sunce da uživa. Sve je kao jedan divan san. Najljepši san. Ljepota je sreća. Svatko je od nas može pronaći. Bilo kada i bilo gdje! Posebni smo. Svatko na svoj način. Samo ovisi hoćemo li ići dublje u sebe, istražiti tu posebnost ili ćemo ostati na površini. Uhvatiti se za kormilo koje znamo i ne micati se. Ali, onda nije ispunjen život. Nije ako ne potražimo bolje svoju ljepotu. Jer ona ne dolazi samo izvana nego i iznutra. Rekla bih kao da je život kao bajka. Stalno se u nama vodi bitka između dobra i zla. O nama ovisi što pobjeđuje. Prava je vrijednost znati pronaći nešto lijepo i u najmanjoj stvari. Svijet je ušao u najveću brzinu, nema vremena za čekanje. Neka tvoja dragocjenost isplovi iz tebe što je više moguće. I to je kao proljetni dan. Svjetlost će pobijediti tamu. Dobro je jače od svega i na kraju ono i iskrenost odnose pobjedu. Naše srce je dragulj. Gledamo li njime, ispunjeni smo.

Magdalena Glavaš, 8.a

Na livadi sam. Divim se tom zelenom travnatom prostoru. Osjećam se bezbrižno, sretno i veselo. Vidim potočić koji ide kroz sredinu livade milozvučno žuboreći. Pogledam na drugu stranu i ugledam more koje se prostire u nedogled, male brodiće kako ih vjetar polagano gura i ptice u potrazi za ribom. Osjećam povjetarac. Hladi me, dok me u isto vrijeme užeglo sunce grije. Ta velika žuto-narančasta kugla udaljena milijune i milijune svjetlosnih godina grije sve jače i jače. Odlučim se skloniti u hlad jednog velikog, u potpunosti rascvjetalog drveta jabuke. Promatram brodiće neko vrijeme, a zatim samo zaspim. Probudivši se nakon dobrog odmora, shvatim da je to bio san. Samo san? Možda, ali sigurno negdje na svijetu postoji takvo mjesto. Nadam se da ću ga naći. Ili barem opet sanjati.

Mate Renić, 8.a

14

Maja Potisek, 5.a

Lukas Turkijević, 4.b

Ema Martinović, 4.b

Ljubica i Ljiljana otišle su ljetovati u Šibenik. Tamo su upoznale puno prijatelja. Nosile su sa sobom bilježnicu u kojoj su pisale sve zanimljivosti toga ljeta. U nedjelju su se vraćale kući gdje ih je mama dočekala s velikim poljupcem i zagrljajem.

Klara Bituh, 1.a

Moja prijateljica zove se Ana. Upoznali smo se u prvom razredu, a sada zajedno idemo u drugi razred. Ana je djevojčica lijepe građe. Kosu joj krase pletenice. Ona je djevojčica smeđih očiju. Ima malen nosić koji joj izvrsno pristaje. Nosi odjeću lijepo usklađenih boja. Ana je mirna, brižna i savjesna i zato smo je izabrali za predsjednicu razreda. Ana voli crtati, smijati se i nasmijavati prijatelje. Ona piše lijepe priče. Kod Ane volim to što je maštovita i još bih za nju rekao da je sitna, ali dinamitna.

Arman Filipović, 2.c

Ja sam Ivan i idem u Osnovnu školu. Razred sam 1.a. Idem u školu Kustošija. Upoznao sam nove prijatelje. Sretan sam što imam učiteljice Olgu i Zrinku. Jako volim matematiku. Volim raditi zadaću. Sretan sam što mi brat ide u 5.a razred. Potražio sam curu. Ali nisam našao curu. Poslije sam pronašao curu.

Ivan Barić, 1.a

Učila bih dragu djecu koja će svaki put naučiti nešto novo. Ja bih svaki put bila sretna što tako brzo moji učenici uče. Gledam djecu kako marljivo rade. Kada je vrijeme za odlazak kući, svi žele ostati u školi, osim neke djece. Svi se dobro zabavljamo. Kad se muke prošire u bilježnice, ja im pomognem, ali oni čak i meni pomažu kad sastavljamo lijepe radove.

Oni su marljiva i pažljiva djeca. Najviše volim kada se svi javljaju da žele do ploče. Ah, kako bi lijepo bilo da sam učiteljica!

M. Horvat, 3.b

Ja sam kapljica kiše. Živim na sivim oblacima sa svojim prijateljima. Lijepo je biti kapljica kiše i padati s prijateljima na tlo. Ponekad kada pada kiša, ja padnem na suhi cvijet, napravim dobro djelo da spasim cvijet i vratim se natrag na oblak. Tako svi, kada pada kiša, napravimo dobro djelo. Vesela sam i znatiželjna, gledam svijet svaki dan i zabavljam se s kapljicama. Imam puno prijatelja, zabavljamo se, igramo i padamo. Jednom, kada sam pala na maslačak, djevojčica me ubrala. Prestrašila sam se. Djevojčica je pogledala maslačak i vidjela me, zatim je izašla van i spustila me na tlo. Vratila sam se natrag na oblak i svi su bili sretni što sam se vratila.

Lana Hrastinski, 3.b

15

Leonarda Debeljak, 4.a

Paula Vuletić, 4.a

Vatroslav Tito Čolak, 4.a

Borna Zanoški, 4.b

Na istoku naše domovine nalazi se grad Vukovar. Za vrijeme Domovinskog rata poginulo je puno vojnika i civila. U tom gradu je bilo puno boli, tuge i patnje. Porušene su kuće, škole, vrtići i razne ustanove. Ljudi su morali bježati i skrivati se. Koga je neprijatelj ulovio, bio je ubijen ili zarobljen. Žene i djeca su izgubili muževe i očeve. Ljudi još i danas pate za svojim bližnjima. Zato se svake godine sjetimo poginulih. Odaje im se počast odlaskom na groblje, molitvom, pali se svijeća. Moja želja je da se to više nikada ne ponovi.

Matko Skozrit, 4.a

Prošle su dvadeset četiri godine, od kada je Vukovar bio u ratu. To su bili teški ratni dani strahote, logora, boli i tuge. Koliko njih je dalo svoje mlade živote za svoju rodnu zemlju, za njenu bolju, ljepšu budućnost, za bolje sutra. Puno je majki ostalo bez svoje djece, žena bez muževa. Raspale su se obitelji. Za neke se još danas ne zna gdje su. Mnoge su mučili u logorima. Djeca nisu mogla učiti, ići u školu, stvarati nov, bolji život. Svakodnevno su zavijale sirene, čula se pucnjava, eksplozije bombi… Svi su željeli mir, ali ga nije bilo. Sunce tada nije radosno obasjavalo zemlju. Bilo je crveno od krvi heroja koji su poginuli. Oni žive u našim srcima! Sada je MIR. Kako ta riječ divno zvuči. Sunce opet radosno obasjava zemlju. Ostala su samo tužna sjećanja. Kako je lijepo živjeti u miru i slozi! Djeca opet idu u školu bez straha, sve se obnovilo nakon ratnog uništavanja. Ljudi idu na posao. Ali i danas mnogi u srcu nose ožiljke i rane rata. Zapale svijeću i idu dalje, ali sretni jer žive u miru. Neka im život bude vječno sretan i veseo, a mir u tom ispaćenom gradu vječno ostane! VUKOVARE, neka te prati veselje, a sve loše zaboravi!

Lara Campanello, 4.a

Sjećam se dok sam bila mlađa, na zimovanju s mamom i tatom. Upisali su me u školu skijanja. Veselila sam se što ću naučiti skijati. Prvih par sati bilo je zabavno. Posebno mi se svidjela vožnja žičarom. Vježbe ravnoteže, dizanja i padanja djelovale su lagano. Nakon nekog vremena, postajalo je sve hladnije, a ja sam bila sve umornija. Pancerice su me stezale i noge počele boljeti. Počela sam plakati i molila mamu i tatu da me ispišu iz škole. Iako su me pokušali nagovoriti da nastavim i izdržim, ja sam ipak upornija. Nikada nisam naučila skijati i sada mi je žao jer sam već mogla biti odlična skijašica.

Vanesa Petrović, 4.a

16

Lara Marić, 1.c

Sara Stjepanović, 5.b

Sara Stjepanović, 5.b

Vrijeme se stalno mijenja. Mijenjaju se godišnja doba, pa su tako i dani ili sunčani ili kišoviti. Ovisno o vremenu mijenja se i raspoloženje ljudi. No ja najviše volim kišu. Zašto? Zato što se svi ulijenimo i ne radimo nikakve velike poslove. Najviše volim kišu dok sam kod kuće. Smjestim se na krevet ili trosjed i uživam uz neki dobar film. No još više od gledanja filmova volim čitati i pisati. Joj, što volim čitati, a tek pisati. Dok čitam, ponekad nađem samu sebe u veseloj ili pak tužnoj sudbini druge osobe, a volim i čitati o njihovim pustolovinama. Tako se ponekad nasmijem ili rasplačem, a sve to sluša kiša. Ona me tješi. Isto tako je ona moj saveznik. Ja pričam, ona sluša. Kao prava prijateljica. Dok pišem, želim iznijeti svoje osjećaje i svoja razmišljanja. Bilo da pišem domaću zadaću, dnevnik ili samo razmišljanja zapisana na bijelom listu papira. Na taj način iznosim svoja razmišljanja o prošlosti, budućnosti i sadašnjosti drugim ljudima. Štogod ja kažem, kiša prenosi na druge prozore rominjajući. Iako je drugi ne razumiju, ja znam što ona želi reći. Kiša najviše voli kada mi dođu prijateljice i kada se nabrbljamo kao da se nismo vidjele sto godina. Većinom pričamo o danu,

mojim osjećajima zapisanim na papir ili jednostavno o nekom dobrom traču. Tako se ona približi uz prozor najviše što može, pucketajući mi o prozore, samo da bi bolje čula. No nakon nekog vremena i ona mora otići. Dođe sunce i nastane duga. Duga je isto lijepa, ali me ne razumije kao kiša. Zato najviše volim pisati uz romor kiše.

Hanna Jandrašek, 7.b

Ja puno toga pišem. Pišem priče, pjesme, romane i memoare. Ljudima to zna biti dosadno. Kažu mi da bez veze trošim vrijeme i da je pisanje glupo. Ja za njih ne marim, jer ako se meni sviđa pisati, i ako mene to usrećuje, baš me briga za ostale. Kada pada kiša, sjednem za pisaći stol u maloj, ali svijetloj sobi, uzmem papir i ruka mi piše

sama od sebe. Smišlja pjesme, kreira zaplete, piše romane, ispunjava dnevnike i memoare. Gdjegod bila, a pada kiša, padaju mi na pamet ideje za pisanje svega i svačega. Ponekad zamišljam da imam svoj zaseban zbor kapljica kiše i orkestar koji svira po krovu i po prozorima. Sviraju mi i mala zvonca kada vjetar prohuji kroz viseće grane breze na čijim se listovima nalaze kapljice kiše. Zato mogu biti vedra i kada je vani oblačno. No, nekada mi kiša pročisti misli. Tada mogu razmišljati o svojim postupcima drugim pogledom na situaciju. Mislim, bi li moje odluke nekoga povrijedile. Žubor kiše niz žlijeb me potiče da o svemu tome mislim. Naravno, to ne pišem na papir. To ostane samo za mene, pohranjeno u sjećanja. Eto, vidite. Kiša me podsjeća na sve dobre trenutke u životu. Kada ih zapišem i pogledam, osmijeh mi ispliva na lice. Kiša nije uvijek samo loša.

Gabriella Prantl, 7.b

17

Ptice; Sven, 2.c

Svaku subotu ili nedjelju moja obitelj i ja idemo se prošetati gradom. Parkiramo se u Tkalčićevoj ulici. Tkalčićeva ulica je poznata po hrvatskoj

književnici Mariji Jurić Zagorki. Prošetamo Tkalčićevom ulicom, uz stube se popnemo do Dolca. Dolac je najveća i najpoznatija tržnica u Zagrebu. Nazivaju ga i trbuhom Zagreba jer se na njemu ljudi prehranjuju. Ljudi na Dolcu prodaju raznoliko voće i povrće. Moja majka uvijek na Dolcu kupi neko voće ili povrće. Nakon kupovine na Dolcu, spustimo se na Trg bana Josipa Jelačića i prošetamo do Zrinjevca. Zrinjevac je park, jako je lijep u proljeće kada procvate raznoliko cvijeće. Na Zrinjevcu ponekad bude orkestar koji svira poznati glazbu. Napravimo krug oko Zrinjevca i idemo do gornjeg grada. Idemo Radićevom ulicom do Kamenitih vrata.

Mama i ja ponekad na Kamenitim vratima zapalimo svijeću i pomolimo se. Kada smo prošli Kamenita vrata, popnemo se do Markovog trga. Na Markovom trgu nalazi se zgrada Hrvatske vlade i Sabora i Markova crkva. Spustimo se do kule Lotrščak. Top iz kule Lotrščak pikne svaki dan točno u 12h i svi se golubovi razbježe. Kada top pukne, spustimo se natrag do Tkalčićeve ulice. Ljeti i u proljeće ljudi sjede u kafićima i ispijaju kavu ili sok. Mi sjednemo u neki od kafića i nešto popijemo. Moji mama i tata piju kavu ili čaj, a sestra i ja pijemo sok. Kada popijemo, krenemo prema autu i domu.

Mihovil Radić, 5.c

Volim šetnju šumom jer udišem fini svježi zrak i vidim puno lijepog cvijeća i razne životinje. Za mene je šetnja šumom posebna. Kada s obitelji šećem šumom u proljeće, vidim lijepo cvijeće kao jaglace, visibabe… Prošao sam puno staza i planina, ali jedna od najtežih je bila na Kleku. Na Kleku ima puno krša pa čak ima i raznih zmija. Ponekad mi se ne da baš hodati, ali stisnem zube i pretrpim jer znam da me na kraju čeka planinarski dom s nevjerojatnim pogledom i odličnom hranom. Volim šetati i po, nama Zagrepčanima, najbližoj gori

Medvednici. Jednom sam išao skroz od početka pa sve do Sljemena. Trebalo nam je 3 sata, ali ja sam se šalio i pričao s obitelji i prijateljima pa je jako brzo prošlo. Usput kada smo tako dugo pješačili stali smo kod Medvedgrada. Kada idemo na tako duge putove, moramo ponijeti piće i hranu, ali kada to pojedemo, odemo ručati u planinarski dom. Kada šećemo kroz šumu, ponekad vidimo i pjegavog daždevnjaka. Par puta sam išao brati gljive, vidjeli smo ih jako puno i par otrovnih. Ponekad odemo i do Samobora na vrh Japetić. Ta staza baš i nije jako zahtjevna pa se mogu opustiti i duboko disati. Bio sam i na teškim stazama na kojima treba ruke uvijek imati izvan džepova i koncentrirati se. S prijateljima se volim šetati i po Grmoščici. Ponekad idemo i biciklima. Na nekima vrhovima, kao Japetić, gdje se spuštaju paraglajderi to je i nagrada nakon pješačenja za gledati. Kroz neke šume je i ograđeno za neke životinje pa ih se može vidjeti. Zato volim šetnju šumom jer je tiha i mirna i u svako godišnje doba druge boje.

Borna Prkačin, 5.a

Hanna Jandrašek, 7.b

18

Ivona Bešlić, 8.b

Martin Puljić, 4.a

Što je to pravo prijateljstvo? Kako prepoznati pravog prijatelja koji nas neće vrijeđati, nego će prema nama biti tolerantan i uvijek će biti tu uz nas? Vrlo često čujem kako se ljudi prepiru, vrijeđaju i tuku. Dobre prijatelje je teško prepoznati u životu. Uvijek će biti onih koji će nas vrijeđati ukoliko smo po nečemu drugačiji. Stalna strka i žurba čine nas nervoznima i onda reagiramo nepromišljeno ne misleći da smo nekoga povrijedili. Živimo u svijetu u kojem mislimo samo na sebe i ne toleriramo tuđe izbore u životu. Umjesto da uživamo s dobrim ljudima, okružili smo se dvoličnim ljudima koji se često s nama poigravaju i na kraju završimo povrijeđeni. Moramo više cijeniti iskrenost, poštenost i početi tolerirati druge. Trebali bismo biti otvoreniji i ne zatvarati su u svoje oklope. Pravim prijateljima možemo postati tako da prestanemo osuđivati druge i da cijenimo ljude oko nas. Jedino tako ćemo steći prave prijatelje u svoje društvo. Pravi prijatelj će to osjetiti i oprostiti nama neke loše postupke ili riječi. Bit će uvijek uz nas , a mi ćemo to znati sačuvati i vratiti na isti način.

Sjedim. Pišem i razmišljam. Nalazim se na kugli građenoj od sto i osamnaest elemenata. Vrti se oko sebe poput psa koji neuspješno želi zagristi svoj rep. Vrti se i oko užarene mase nebrojenih atom helija i vodika koji, sudarajući se konstantno, eksplodiraju. Ja propadam. Sunovraćam se u Svemir, sjedeći mirno. Mnogi ovoga nisu niti svjesni. Zabljesnuti pohlepom, moći te sebičnošću, ostaju slijepi prema divoti Svemira. Zapitam se što li čini Svemir, i našu Zemlju, tako predivnima, zar samo dražesni elementi? Ne. Okrutnost, zluradost, nemar i zloba sveprisutni su i potrebni. Hrpa pozitivnih i negativnih stvari, dobro promiješanih - to je balans života i moja fotografija svijeta.

Tibor Vukelić, 8.a

Riječima pjesnika, svatko od nas je jedna Božja želja spuštena s neba na ovu zemlju. Na zemlju u kojoj osjećamo suze, na zemlju u kojoj gubimo strahove… Možemo biti dobar prijatelj svojom odanošću, možemo ljubiti svojim srcem, možemo pomicati granice svojim riječima, ali najvažnije je da možemo mijenjati sve svojim djelima. Ako želimo nešto mijenjati, prvo moramo promijeniti sebe. Kada „popravimo svoj um“, podijelimo to sa svojim prijateljima i onda će nas biti troje - četvero koji želimo težiti nečemu boljem. Neka svatko od nas ukaže svojoj braći na tu ideju i već će nas biti desetak. Popričajmo o tome u školi i bit će nas tridesetak. Tako se pomiču granice, tako se mijenja nešto što je loše, počevši od samoga sebe. Uvijek treba težiti nečemu superiornom i treba uzeti taj mač u ruke, staviti taj križ na leđa, pokazati samom sebi, pokazati svijetu da se može biti ratnik za slobodu, ljubav i savršenstvo. Jer, po riječima pjesnika, svatko od nas je jedna Božja želja spuštena s neba na ovu Zemlju.

Bernard Drožđan, 8.a

19

Luna Dasović, 4.a

Moja draga i mila majko, dobri anđele i srce koje bi za sve predalo, hvala ti za sve! Za tvoje brižne i vrijedne ruke koje rade poput malih i vrijednih patuljaka i koje brižno paze na svoju obitelj. Hvala ti što nad mnom bdiješ noću dok se zvijezde polagano spuštaju nebom. Moja draga i mila majko, zahvaljujem ti za sve trenutke provedene s tobom. Moja vrijedna i brižna majko, moje srce procvjeta poput proljeća kad osjeti miris majčine ljubavi. Draga majko, znaš da te puno volim. Hvala ti majko!

Sara Stepanović, 5.b

Moja majka se zove Sandra. Ja nju jako, al' jako volim jer je pažljiva, mirna, dobra. Kad sam bolestan, ona se brine za mene, pita me kako sam, jesam li dobro. Ona je za mene prava majka. Kad se moja sestra i ja potučemo, ona nas zaustavi i kaže: „Želite se osakatiti?“ Onda nam je žao pa se ispričamo jedno drugome i mami. Ona nas jednako voli, ali nikad jednog više a jednog manje. Ona je moja majka iz mašte. Ja nju poštujem, ljubim, ona je za mene anđeo. Ona ima lijepu plavu kosu i zelene oči. Ona je najljepša mama na svijetu. Nema bolje majke od

nje. Ona je moja duša, ona je dio mene pa je volim najviše. Kada joj kažem u koga sam se zaljubio, ona se smije. Nekad mi govori da smo bili mali kao mrvice, a sad veliki kao slonovi. Ona me je sve naučila. Čitanju, pisanju, učenju, o svemu i svačemu. Ja bez nje ne bih mogao živjeti, kao biljka bez vode. Ona radi u bolnici. Ona me čuva od svih loših ljudi. Nisam ni u jednoj rečenici rekao da je moja najbolja i jedina sestra Maja. Ona je isto dio mene. Moja majka je najzabavnija osoba. Ona miriše tako fino. Ne mogu opisati njezin miris. Ona miriše po dobroti, ljubavi. Da nje nema, ne bi bilo ni nas pa je moramo čuvati. Moramo je ljubiti, maziti, paziti, poštovati… Svatko mora čuvati svoju majku. Moja majka je najbolja i najzabavnija osoba. Nadam se da sam dobro napisao, a sad još jednom: NEMA BOLJE MAJKE OD MOJE!!

Marko Potisek, 5.a

Tmuran dan. Takav sam bio i ja. Kao da sam ustao na lijevu nogu. Doručak sam pojeo tek tako, bez užitka. Nisam znao što da radim. Bilo mi je dosadno. Prijatelji su me zvali van da se družimo. Igrali smo nogomet. Nije mi taj dan išlo. Čak nisam mogao

„zdribljati“ ni petogodišnjaka. Kad sam se vratio doma, roditelja nije bilo kod kuće. Bio sam sam sa starijim bratom. Igrali smo nogometnu igricu na Play-stationu 3. Ne sjećam se zašto, ali smo se gadno posvađali. Bilo je svega. Čak smo se i potukli. Nakon svađe, oboje smo otišli u svoje sobe. On je igrao nešto na laptopu, a ja sam zaspao u bijesu. Nakon par sati tata me probudio te me odmah pozvao da dođem za stol. Tamo su već sjedili moja mama i moj brat. Već sam pomislio da smo u kazni zbog one opake svađe. Kad sam htio izustiti rečenicu: „On je kriv!“, tata je samo stavio prst na usta i rekao da sjednem. Brat i ja gledali smo jedan drugog u oči. Najedanput, tata je na stol stavio hranu za bebe i veliki paket pelena. Skrenuli smo poglede na te stvari za malu djecu. Začuđeno smo promatrali roditelje koji su se samo smješkali. Mama je rekla da je trudna. Brat i ja smo se pogledali. Odjednom smo svi skočili u zagrljaj. U tom trenutku sam pustio suzu te osjetio kako mi srce glasno kuca kao zlatan sat.

Leon Ladiš, 6.c

20

Gdje sam sad? Moje misli plutaju dalekim, zanimljivim planetima. Zgodni dečki, prijateljice, stari znanci, novi tračevi…Ah! Toliko je toga. I sada, pišući ovo, razmišljam o ljubičastoj masi formiranoj u okruglasti oblik okruženoj oblakom svjetlucavog, narančastog praha. Ne brinite! Nisam luda! Vodim vas u svoj svijet. Bez obaveza, predrasuda, oružja, nasilja, bez ikakvih opterećenja. Tamo caruju sreća i mir, blagostanje i ljubav, dobrota i velikodušnost. Sloboda, potpuna sloboda. Ni zakona, ni granica. Jedini vođa je glas savjesti. Sposobni smo ići onoliko daleko koliko nas je volja. Uzdišemo se kao osobe, napredujemo u prijateljstvu, znanju, ljubavi, izgrađujemo osobnost, upotpunjujemo jedni druge, izražavamo svoje misli, uživamo u prirodi, dišemo, živimo, izlazimo iz okvira. Naše zatočeništvo u svakodnevici nestaje. Nismo više robovi tehnologije. Novi smo ljudi, nova bića u potpuno nepoznatom okruženju s drugačijim pogledima na život. Ah! Samo moje maštarije, nažalost. Ovaj svijet je okrutan. Guši me. Ne pruža opcije. Moćnici trče za novcem, kontroliraju tuđe živote, zaraćuju narode, varaju, lažu i kradu, stavljaju na kocku tisuće i tisuće

nevinih ljudi, a i budućnost Zemlje. Njihova pohlepa nema kraja. Ostaje sve manje i manje nade. Upravo one koja nam govori da će se nešto promijeniti, da će svijet postati boljim. Natrpani smo sadržajima koji nas otupljuju, navlače nas da gledamo u samo jednu točku. Što ako ja to ne želim? Što ako neću provesti svoj život gledajući u ekran i slušajući laži? Što ako ne mogu prihvatiti da ovo nije jedini način preživljavanja? Što će biti sa mnom? Bliža budućnost? To znam. Završni testovi, upisi u srednju školu… bla,bla,bla… Svi to znamo. A što dalje? Nepoznato, neistraženo, zadivljujuće… novo.

Valentina Vranješ, 8.c

Osam lepršavih godina. Minule su. Samo tako. Kao u minuti. Bojim se. Što slijedi? I je li tamo gdje ću se naći vedro? Ili su ljudi uvenuli cvjetovi? Uzbuđenje. Iščekivanje. Žalost? Sve se pomiješalo.

Nisam više sigurna što osjećam. Muči. Učenici. Novi ljudi. Profesori. Promijenit će se. Niti ne shvaćam koliko brzo. Ali glavno pitanje je… u kojem smjeru ide moj razred, svaki pojedinac? Ispunili su, uistinu velik dio mog djetinjstva. Usadili se u moje sjećanje. A ostaje samo…rastanak. Bolan, možda. Konačan, nikako. Ah, taj osmi razred! Koliko samo muka zadaje! Trebalo bi ga ukinuti. Ipak, život ide dalje! Dolaze nova iskušenja, stvaraju se nove priče, prilaze tuge. Ne brinem. Ako je mogla moja mama, moći ću i ja. Hrabrim se. No, znam da negdje gore postoji osoba koja pazi na nas ljude. Koja sprječava da skrenemo s puta. Sve ljepote, sve ljubavi, sve patnje, sve boli, svi usponi i padovi sastavni su dio života koji nas uzdiže među zvijezde nebeske i spušta iznova u kaljužu života. Pružena nam je mogućnost i dan nam je blagoslov da uživamo radost življenja. Trebamo samo pružiti ruku dobre volje i objeručke prihvatiti ponuđeno.

Martina Lozić, 8.c

Marta Babić,1.a

Borna Vuraić Jovetić, 1.c

21

Dominik Čuček, 5.a

Kada me nešto ili netko muči, kada imam briga, odem na svoju livadu. Tamo rastu predivne misli i lijepe osjećaji. Dobrota i srdačnost se svaki dan poigravaju na tom otvorenom zelenom polju. Livada je velik prostor pun raznih oblika života. Oko nje su gaj i šuma. Daleko iza šume leže moje najdublje misli … u pustinji. Tamo odem kada želim razbistriti misli ili dangubiti. Ispred livade se nalazi ogromna pješčana plaža i beskrajni ocean. Ocean najmanje volim jer kad uđem u njega, vratim se u hladnu i tešku stvarnost. Punu briga i problema. No, ponekad ta stvarnost nije tako strašna. Jednim većim dijelom zna biti i ljepša od livade. Isprva, kada dođem na livadu, nastupi tišina, valovi obližnjeg oceana, šuma i pustinja utihnu. Livada mi poželi dobrodošlicu tako da mi puhne vjetar u leđa, ispuni me sigurnošću i radošću. I tako, sav sretan krenem istraživati. Proučavam sva bića i organizme, zapisujem njihove osobine i karakteristike. Kada mi dosadi, legnem na travu, pogledam u nebo i besposleno gledam i brojim oblake. Neobični su oblaci livade. Šareni i meki lebde zrakom slobodno i opuštajuće. Zatim krenem u šumu u koju idem kada se

želim izgubiti i pronaći nešto novo. Osjećam šum vjetra i lišća, povjetarac me prati i uhodi. Najednom me zaslijepi svjetlost sunca. Izađem iz šume i uđem u pustinju. Tu lutam razmišljajući o školi, prijateljima i životu. Pustinja je po meni najmirnija dio „livade“. Samo se pijesak vidi na tisuće kilometara daleko. Kada završim s razmišljanjem i uživanjem u livadi, krenem u ocean. Vraćam se u stvarnost po nove izazove i probleme.

Luka Prlić, 6.a

Ljepota. Tako široka tema općenita. No, znamo li mi što je ljepota? Manekenke … Lijepi auti … Skupa odjeća … Hm … Za mene, ljepota je u malim stvarima: u osmjehu mog brata, u mirisu cvijeća, u kaplji vode, u ptičjem pjevu, u… ma u svim stvarima koje čine ovaj svijet drugačijim, posebnim, ljepšim. Jednom davno, jedan čovjek je rekao: „Više je savršenstva u kaplji vode nego u svim strojevima koje čovjek

izumi.“ Ja se u potpunosti slažem s tom mišlju. Voda, ta čista, prozirna tekućina. Ona. Upravo ona je sklonište brojnim mali carstvima mikroorganizama, ona koja nas krijepi kada smo žedni i ona koja ispire svu prljavštinu sa nas, ona koja daje život. Danas je čovjek toliko zaokupljen sobom, svojim problemima, poslom, obitelji da ni ne shvaća koliko toga ne vidi, a stoji mu ispred nosa. Vjerojatno mislite kako su ovo gluposti i da nemaju neko značenje u našem životu. No, budite iskreni! Kada ste zadnji put pogledali u nebo, u veliko plavo beskrajno nebo? Kada ste zadnji put zastali na kiši i pomislili kako ste sretni jer ste živi? Kako je život nepredvidiv i predivan? Kada ste zastali u vrtu i divili se i mirisu i šarenilu bilja? Ne morate mi odgovoriti. Za mene to nije važno. Ja ću se zagledati oko sebe, a vi…sami odlučite. Ali znajte, kada jednom dođe vrijeme da se pozdravite s ovim svijetom, neće više biti prilike za uživanjem u njegovim malim čarima. Zato prije no što se to dogodi, živite punim plućima i širom otvorite oči.

Valentina Vranješ, 8.c

Ivana Bošnjak, 1.c

22

Hrvatska je mala ali lijepa država. Zagreb, glavni grad, ima prelijepu katedralu i puno kazališta. Nije ti do šetnje, možemo otići u Dubrovnik i okupati se u Jadranskome moru. Svratiti u Pulu i prošetati pulskom arenom. Voliš li životinje, možemo obići Nacionalni park Brijuni. Po zimi sanjkati se na Medvednici i penjati se na vrh Sljemena. Jedva čekam da vidiš ljepote Hrvatske a do tada: Bok !

Nina Marenić, 4.c

Zagreb je moj grad, i volim ga najviše na svijetu. Mali je, ali ima veliko srce. Zagreb je drugačiji grad, ima posebnu moć koja ljude čini sretnima. Ima svoje zelenilo, rijeku Savu, svoju okolinu i sve potrebno što jedan mali gradić trebao imati. Kad jesen dođe laste odlaze, životinje spavaju zimski san, i tad si tužan. Ali ipak taj šum otpalog lišća i nabujale rijeke daju ti nadu. Pretrpio si mnoga razočaranja, ali si u

mom srcu ostao isti, i ništa te ne može promijeniti. Ti živiš zbog nas. Tvoja vesela priroda, tvoje nasmijano lice i tvoja ljepota čine da oni koji te upoznaju, nikad te ne zaborave. Volim te grade moj, zbog tvoje dobrote i ljepote voljet ću te zauvijek znaj. I kad jednom odem, tvoja ljubav ostat će u srcu mom.

Nika Bosančić, 4.c

Kada čujem „moj grad“ odmah pomislim na svoj predivan rodni grad Zagreb. Pa kad je Zagreb već tako lijep opisat ću vam ga. Zagreb je predivan grad. Pun je različitih ljudi. Neki su visoki, a drugi su niski, neki su dobri, a drugi su zli, ali svi su drugačiji. On također ima puno kuća. Neke su velike, neke su male, neke su bogate, neke su siromašne, neke su drvene, neke su ciglaste … Sve su drugačije. Zagreb također ima puno kulturno-povijesnih spomenika, pokretnih i nepokretnih. Puno je muzeja, aleja, nebodera i trgova na kojima su spomenici. On ima puno

kina, lijepih škola i velikih knjižnica i … svačega! Ja vam preporučujem da, ako imate priliku, dođite u lijepi Zagreb. Putovanje će vam se isplatiti.

Jana Jakopović, 4.c

Ulazim u stari dvorac, vani lagano pada mrak. Vrata se treskom zatvore. I tada … I tada sam ugledao kako se vrata miču lijevo-desno. Otvorio sam ih i ugledao duha. U sebi sam mislio. Ali što ako to nije duh, što ako je to samo bijela plahta. Odmaknuo sam se, ali onda me duh počeo slijediti. Prvo sam samo brzo hodao, ali onda je to počela biti trka i utrka da izađem iz dvorca. Napokon sam izašao iz dvorca, ali duh mi je još uvijek za petama. Razmišljao sam u sebi –Što da napravim? –Što da napravim? Brzo sam se okrenuo i nogom udario duha. To nije bio duh, to je bila moja izgubljena mačka Micka. Dječak i njegova maca nisu se više nikoga bojali.

Vito Krešo-Lovrić, 4.c

Ivan Stjepanović, 4.a

Jana Jakopović, 4.c

Lucija Tisaj, 4.c

23

Tom Aćimović Pintarić, 5.a

Goran Neven Paleari, 6.a

Lara Ladišić, 5.c

5. razredi - Fran Bosančić, 5.b

6.razredi - Josip Tušek, 6.a

7.razredi - Lovro Herceg, 7.b

8. razredi - Karlo Boroš, 8.a

Najuzorniji učenik generacije - Karlo Boroš

Najuzorniji razred - 5.b

Lucija Renić –biologija Luka Arambašić –fizika

Karlo Boroš –fizika

Jana Gajski – 8. iz biologije i 9. iz kemije Mihael Brigić – 8. iz automatike (tehnička

kultura) Ivana Čabraja – 9. iz matematike

Maria Zidanić – 10. iz fotografije (tehnička kultura)

1. Glagolska imenica od ,,poštovati,,.

2. Geometrijsko tijelo.

3. Pogled kroz _ _ _ _ _ _.

4. Što te često opušta?

5. Kad smo dobri dobijemo…

Ako ste točno riješili tablicu dobit ćete

naziv ustanove koju pohađate .

Tamara Bosak, 6.c

1.

2.

3.

4.

5.

Maja Škrlin,7.c

Lara Knezović, 7.a

24

Ana Prosenečki, 8.c

Članovi novinarske i likovne grupe pod vodstvom profesorice

Mire Rabljenović

Članovi foto grupe pod vodstvom profesorice Marice Radoš

Tekst uređivali učenici 6.b i 6.c razreda

Učeničke radove lektorirale profesorice hrvatskog jezika:

Mladenka Volović, Ljiljana Behaim i Željka Augustinović

Suradnici — svi učenici čiji se radovi nalaze u školskom listu

kao i učenici koji su pridonijeli njihovom uređivanju

"Dao Svevišnji da ova škola bude na korist ovome vrijednome puku. Djeca njihova neka crpu ovdje blagosloveno slovo nauke, plemenito srce i poštenu dušu, da budu danas, sutra značajni ljudi, čestiti općinari i pošteni Hrvati. Ljubav neka veže nastavnike uz djecu jer iz ove ljubavi rađat će se zahvalnost mališa koji će biti najbolji zalog učiteljima, lijepe uspomene i čestitoga života njihovih učenika. Učiteljima koje je zapao najčasniji dio u javnome radu jer imadu u rukama mlado pokoljenje narodno, a prema tom i njegovu budućnost, bila ova škola mjesto gdje će uzgajati povjerenu im djecu, oplemenjivati im um i srce. " – Riječi su pri blagoslovu dvorazredne pučke škole, velečasnoga gospodina Franje Horvata 22. rujna 1910.