Metodika Za Instruktore Voznje

METODIKA OBUKE VOŽNJE priredio: Jusufbegovć Amel

1

METODIKA OBUKE VOŽNJE

UVOD Prije svake vožnje, pa i ove kojoj je cilj obuka, kandidat i vozač-instruktor trebaju da za istu

budu spremni u fizičkom i psihičkom smislu.

a.) Od kandidata se očekuje:

- da u sebi sortira i obnovi već preñeno gradivo

- da za obuku i vožnju bude dovoljno odmoran,

- da stvarno želi i voli vožnju, odnosno obuku,

- da se koncentriše u dovoljnoj mjeri kako bi bio u stanju aktivno pratiti obuku,

- da je prikladno odjeven i obuven,

- da nije opterećen brigama, bolešću, uživanju alkohola i lijekovima na kojima piše da se

ne smiju uzimati ukoliko se upravlja motornim vozilom

b.) Od instruktora vožnje se očekuje:

- da u toku obuke primjenjuje odreñene nastavne principe i to:

• princip očiglednosti ili uzornosti,

• princip povezivanja teorije i prakse,

• princip sistematičnosti ili postupnosti, (od jednostavnijih ka složenijim radnjama)

• princip svjesne aktivnosti ( animirati na aktivno učestvovanje kandidata u obuci)

• princip racionalizacije ili ekonomočnosti ( imati pripremu za čas )

• princip individualizacije (prilagoditi se osobinama kandidata)

• princip trajnosti (uvježbavanje radi provjere)

Pored navedenih nastavnih pricipa vozač-instruktor treba da koristi i sljedeće metode obuke, a najčešće treba da radi konbinaciju sljedećih metoda:

• Metoda usmenog izlaganja – ovu metodu treba upražnjavati što manje, neizbježna je ali ima lošu osobinu što instruktor nema povratnu informaciju od kandidata.

• Metoda pokazivanja ili demonstracije – prvo instruktor pa onda kandidat

• Metoda razgovora – metoda pitanja i odgovora (problemska nastava)

• Metoda vježbanja

Tek ukoliko su zadovoljeni navedeni uslovi od obuke se mogu očekivati pozitivni rezultati, što vodi boljem i bržem savlañivanju gradiva, što na kraju znači većoj bezbjednosti učesnika u saobraćaju.

Cilj obuke je da kandidat stekne potrebno znanje, vještinu i navike za samostalno bezbjedno upravljanje motornim vozilom u saobraćaju.


2

PLAN I PRIPREMA NASTAVNOG ČASA

Nastavni čas praktične obuke obuhvata vremensko razdoblje u obuci vožnje u trajanju 45 minuta, a blok čas traje 90 minuta.

Kandidat u toku jednog dana može da ima najviše 2 (dva) časa, sa odgovarajućim odmorima izmeñu časova.

Plan i priprema za izvoñenje nastavnog časa sastoji se od ovih elemenata:

• nastavna jedinica (tema),

• mjesto izvoñenja nastave.

• nastavna sredstva,

• nastavne metode

• potrebno vrijeme za izvoñenje teme,

• literature

TOK NASTAVNOG ČASA

UVODNI DIO ČASA

U uvodnom dijelu treba razgovarati sa kandidatom radi pripreme za izvoñenje nastavne jedinice. Nakon toga kandidat obavlja dnevni pregled vozila i zajedno sa vozačem-instruktorom utvrñuje ulice i puteve gde će se izvoditi praktična obuka. Vozač-instruktor upisuje čas u dnevnik rada i u Knjižicu kandidata o obuci kandidata. Vozač-instruktor provjerava da li kandidat posjeduje ličnu kartu.

GLAVNI DIO ČASA

Poslije uvodnog razgovora i dogovora kandidat i vozač-instruktor ulaze u vozilo, pri čemu kandidat uključuje motor u rad i kad se uvjerio da svi signalni i ostali instrumenti pokazuju pravilan rad motora i ostalih ureñaja, započinje vožnju prema unaprijed dogovorenom planu.

ZAVRŠNl DIO ČASA

Nakon povratka s vožnje kandidat ispravno parkira vozilo na odgovarajuće mjesto, zaustavlja rad motora, nakon čega instruktor i kandidat analiziraju nastavni čas u razgovoru. Instruktor upućuje kandidata na dobro i loše izvoñenje pojedinih dijelova radnji u nastavnom času, ali i upozorava da će u sljedećim nastavnim časovima uvježbavati one radnje koje nije potpuno savladao.


3

ZNAČAJ TEME U OKVIRU PODRU ČJA NASTAVE

PLAN IZVOðENJA NASTAVE

• Upoznavanje kandidata sa nastavnim sadržajem,

• Obrada nastavnih sadržaja,

• Ponavljanje i uvježbavanje i

• Provjera znanja

OBRAZOVNO VASPITNI ZADACI

• Obrazovni: sticanje znanja, vještina i ispravnih navika iz praktičnog dijela nastave,

• Vaspitni: razvijanje saobraćajne kulture učenika - kandidata

NASTAVNA SREDSTVA

• Motocikl,

• Putničko vozilo,

• Teretno vozilo,

• Dnevnik rada vozača-instruktora,

• Nastavni plan i program.

• Razni priručnici

• Blok za skiciranje

• Razni poligoni

• Javni put

IZBORI ZA PRIPREMANJE NASTAVNIKA

• Zakon o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima u BiH (Važeći),

• Pravilnik o osposobljavanju za vozača motornih vozila (važeći),

• Metodika obuke vožnje,

• Nastavni plan i program i

• Iskustvo

IZBORI ZA PRIPREMANJE UČENIKA

• Priručnik za polaganje vozačkog ispita,

• Konsultativna nastava u autoškoli.


4

ORGANIZACIJA ČASA

faza rada sadržaj metoda vrijeme

uvodni dio časa

� instuktor upisuje čas u dnevnik rada � provjera važnosti ljekarskog uvjerenja

kandidata i lične karte, priprema vozila za vožnju

� ukratko ponavljanje prethodne teme � ukratko upoznavanje kandidata sa

novom nastavnom jedinicom - temom

razgovor, pokazivanje

5 min

glavni dio časa

� upoznavanje sa sadržajem teme 1-NC � polazak sa mesta na ravnom putu sa

promjenom stepena prenosa � bezbjedno zaustavljanje, uz

održavanje pravca � kretanje u jednoj saobraćajnoj traci i

vožnja duž obilježene linije na kolovozu

2-NC � promjena saobraćajne trake,

prestrojavanje i skretanje ulijevo u naselju

� prilagoñavanje brzine kretanja � držanje bezbjednosnog rastojanja sa

obilaženjem i preticanjem na putu van naselja

� Promjena saobraćajne trake, prestrojavanje i skretanje ulijevo u naselju

� prilagoñavanje brzini kretanja, pri skretanju ulijevo ili udesno u naselju

� držanje bezbjednog rastojanja, pri skretanju ulijevo ili udesno u naselju, sa saobraćajnicama sa jakim intenzitetom saobraćaja

izlaganje, razgovor.

pokazivanje, vježbanje

35 min

završni dio časa

� analiza izvoñene teme � ukazivanje na učinjene greške � isticanje dobro obavljenih radnji � zadatak kandidatu za obnovu

teoretskog dijela naredne teme � kandidat potpisuje održani čas u

knjižici o obuci kandidata

razgovor 5 min


5

Tema

Voznja na "pola kvacila" sa zaustavljanjem i parkir anjem vozila uz desnu i lijevu ivicu kolovoza na mjesto odreñeno za parkiranje ili na mjestu izmeñu dva vozila vožnjom naprijed

VJEŽBANJE UKLJU ČIVANJA PEDALE NA " POLA KVA ČILA"

Pošto se kandidat privikao na pedalu gasa i osjetio razliku izmeñu zvuka motora pri malim i povećanim gasom kandidatu se pokazuje kako najlakše da shvati, (vozilo treba da bude zakočeno ručnom kočnicom) i da započne uvježbavanje jedne od značajnih uvodnih radnji za pravlian polazak sa mesta. Naime neophodno je da kandidat savlada uključivanje pedale do "pola kvačila" i da već na ovom času osjeti trenutak u kome kvačilo počinje da "hvata", da dodiruje zamajac.

Potrebno je da vozač-instruktor neznatno pojača gas (duplom komandom gasa) i da ukaže kandidatu na znake pomoću kojih će pomoći da vidi i osjeti kada središna ploča kvačila počinje da ulazi u zonu "pola-kvačila", da bi zaustavio nogu i dalje popuštanje pedale. Ti znaci (simptomi) su sljedeći:

• promjena zvuka - tona motora, do koje dolazi usled smanjenja broja obrtaja radilice koja počinje da opterećuje kvačilo,

• lagano podrhtavanje vozila.

Svakako da pojedini kandidati neće moći odmah u početku vježbanja da jasno uoče navedene znake, pa će "gasiti" motor. Meñutim oni će vrlo brzo da steknu pojam o "pola-kvačila", a time se postiže cilj ove teme.


6

VOŽNJA SA "POLA KVA ČILA"

Vrlo često je potrebno da se prilikom manevrisanja vozilom, kao i za vrijeme kretanja u gustom saobraćaju ili u mnogobrojnim drugim situacijama (npr. nailazak na pješački prelaz, na dio puta koji je zakrčen kretanjem pješaka ili djece, na opasnu prepreku na putu ili prilikom ulivanja iz sporedne u glavnu ulicu gde je minimalna prednost i dr.), vozilo kreće sasvim lagano (brzinom hoda pješaka, pa i znatno sporije). Poznato je da mnogim kandidatima ovakva vožnja predstavlja veliku teškoću (lakše im je da voze brzo), ali oni počinju najčešće i sami da se interesuju kako vozač može da "mili" vozilom i da ga pomjera skoro centimetar po centimetar.

Radi toga je neophodno naučiti kandidata da vozi vrlo sporo primjenjujući posebnu tehniku poznatu kao vožnja sa "pola-kvačila" ili "na kvačilu".

Pitanje glasi: da li je moguće voziti i sporije od navedenih minimalnih brzina za prvi i drugi stepen prenosa?

Kandidatu ukazati da je to moguće, ali da se to ne može postići samo djelimičnim ili potpunim oduzimanjem gasa, s obzirom da u tom slučaju motor ne bi imao više potrebnu snagu (pa bi došlo do trzanja vozila i gašenja motora), nego samo primenom tehnike "vožnja sa pola-kvačila".

Vježbanje kvačila na “hladno”

Vježbanje kvačila sa promjenom step.pren.

Vježbanje polaska sa mjesta

Šema petostepenog mjenjača. Prije svake promjene stepena prenosa ručicu mjenjača dovesti u neutralan položaj


7

Ovaj element uvježbavati na sljedeći način:

• kandidat vozi pri trećem stepenu prenosa na ravnici odgovarajućom brzinom,

• saopštiti mu da se na putu, na mestu koje odredi instruktor vožnje, nalazi zamišljeni pješački prelaz na kome ima puno djece ili odreñena prepreka,(mjesto koje zahtjeva povećanu pažnju i smanjenu brzinu kretanja)

• prilazeći tom prelazu (35 do 30 metara), on oduzima gas, prikoči, prekida vezu izmeñu motora i menjača (pritsak na lijevom nogom na pedalu „kvačila”) i prebacuje polugu mjenjača (desnom rukom) iz trećeg u drugi stepen prenosa,

• kad sasvim uspori brzinu kratanja vozila,(pri tome pazeći da ne uspori suviše da ne bi morao ići na zaustavljanje i promjenu stepena prenosa u prvi stepen) neposredno prije prevelikog usporavanja i potpunog zaustavljanja, kandidat hitro prebacuje nogu sa pedale radne kočnice na pedalu gasa, povećava neznatno gas i brzo popušta pedalu „kvačila” do zone "pola-kvačila", (na ovu radnju posebno obratiti pažnju pošto je kandidatu potrebno objasniti kojim intezitetom da koristi kočnicu i do koje brzine kretanja)

• dužnost je kandidata, stalno pri drugom stepenu prenosa, da uz konstantni gas (ali ne veliki) i "poigravajući" se sa pedalom kvačila u zoni "pola-kvačila" prenosi na točkove samo onoliko snage koliko je potrebno da se vozilo ne zaustavi odnosno da ne ubrza kretanje,

• poslije nekoliko metara tako lagane vožnje vozač-instruktor mu saopštava da je sad pješački prelaz "slobodan", i on mora odmah da postepeno ubrzava kretanje vozila do minimalne brzine (još uvek samo pomoću kvačila i gasa), a zatim dalje normalno da ubrzava pomoću gasa (pedala kvačila se nalazi u položaju "ukvačeno", a leva noga na patosu).

Navedeni postupak treba ponoviti više puta. Korist od uvježbavanja vožnje sa "pola-kvačila" u predloženoj varijanti je naročito u tome što se istovremeno pored lagane vožnje uvježbava i postepeno ubrzavanje kretanja vozila (znači: znatna promjena ritma brzine kretanja vozila u istom stepenu prenosa i to prvenstveno uz korištenje pedala gasa i kvačila). Ovaj element je neophodan za vozača u naseljenom mestu i treba da mu se pokloni izuzetna pažnja za vreme uvježbavanja. Najzad, vožnju sa "pola-kvačila" uvježbavati i u prvom stepenu prenosa odnosno prilikom vožnje unazad. Kandidatima treba skrenuti pažnju:

Pritisnuta papuča kvačila. Nema prenosa snage na pogonske točkove

Otpuštena papuča kvačila. Prenos snage na pogonske točkove


8

• da se za postizanje sasvim spore vožnje nikada ne koristi treći i četvrti stepen prenosa, s obzirom da su njihove minimalne brzine objektivno vrlo velike,

• da se vožnja sa "pola-kvačila" primjenjuje samo na ravnici i blagom usponu, ali ne i na nizbrdici,

• kandidatu objasniti (i uvježbavati) da će ispred pješačkog prelaza na nizbrdici preći na drugi stepen prenosa, zadržati pedalu kvačila u položaju "otkvačeno" a brzinu kretanja podešavati pomoću radne (nožne) kočnice.

• da se vožnja sa "pola-kvačila" izuzetno primenjuje (tj. u prethodnim slučajevima) jer takva vožnja i pored vještine vozača ipak štetno utiče na pojedine dijelove prenosnog mehanizma.

Tema : Obilaženje, preticanje i zaustavljanje na putu van naselja kao i vožnja na putu sa većim uzdužnim nagibom.

OBILAŽENJE VOZILA - PREPREKE

1. Uočavanje automobila ili prepreke na desnoj saobraćajnoj traci i usmjeravanje vozila prema središnoj liniji kolovoza.

2. Postavljanje vozila u poziciji za izvoñenje za mogućnost sigurnog obilaženja; uključivanje lijevog pokazivača pravca, provjeravanje saobraćajne situacije korištenjem vanjskog lijevog vozačkog ogledala (po potrebi i okret glave) i početak prelaženja na lijevu saobraćajnu traku.

3. Povećavanje zaokretanja točka upravljača i ubrzavanje vozila.

4. Vraćanje točka upravljača u centralni položaj i pravolinijskim kretanjem lijevom saobraćajnom trakom i obilaženje zaustavijenog automobila - prepreke.

5. Nakon što se primjeti u ogledalu (srednje i desno vanjsko) prednji kraj zaustavljenog automobila, u blagom luku skretanje prema desnoj saobraćajnoj traci.

6. Vraćanje točka upravljača prema potrebi u lijevo do zauzimanja pravolinijskog položaja vozila i nastavljanje kretanja sredinom desne saobraćajne trake.


9

PRETICANJE VOZILA

Preticanje vozila je jedan od veoma čestih i veoma opasnih manevara koji se izvode u

saobraćaju na javnim putevima.

Postupak pri preticanju potrebno je dobro poznavati i uvježbati ga tako da predstavlja jednu rutinsku radnju. Prvo je potrebno utvrditi koliko i kakvih vozila ima ispred odnosno ocjeniti dužinu i zbijenost kolone. Ako je u pitanju samo jedno vozilo onda je potrebno ocjeniti njegovu dužinu, a ako je u pitanju više vozila onda je potrebno ocijeniti ukupnu dužinu svih vozila zajedno. Po pravilu preticanje treba vršiti pojedinačno, tj. preticati jedno po jedno vozilo. Ako je kolona suviše zbijena, tada ovaj manevar nije moguće obavljati na drugi način nego preticanjem cijele grupe vozila ispred sebe (podsjetiti se da li je dozvoljeno preticati kolonu). Zatim, treba ocjeniti kolika je preglednost dionice puta od mjesta na kome se namjerava otpočeti preticanje. Za bezbjedno preticanje obično se smatra da je potrebno da postoji najmanje 450 m preglednosti puta od mjesta na kome se nalazi vozilo koje namjerava da otpočne preticanje.

Ovo rastojanje obično obezbjeñuje da se manevar preticanja može bezbjedno završiti. To rastojanje može biti i znatno manje, ako je u pitanju velika razlika u brzinama kretanja vozila koje pretiče i preticanog vozila odnosno ako vozilo koje pretiče ima visoku sposobnost ubrzanja. Ako je ocjenjeno da postoji dovoljna preglednost dionice puta ispred vozila koja se pretiču, tada je putem ogledala potrebno prekontrolisati situaciju iza vozila koje pretiče. Preticanje ne treba otpočinjati ukoliko je neko vozilo pozadi već otpočelo preticanje. Ako pozadi ne postoji nijedno vozilo koje je otpočelo preticanje, tada je potrebno dati znak za preticanje, i to uključenjem lijevog pokazivača smera i zvučnim signalom. Ovim se upozoravaju ostali učesnici u saobraćaju o namjeravanom manevru preticanja.

Poslije datog znaka za preticanje koji po praviiu treba dati 4 do 5 s prije nego što se otpočne efektivno preticanje potrebno je ukljućiti menjač u niži stepen prenosa. Ovo je moguće ako su brzine kretanja manje. Pri većim brzinama kretanja nekih vozila neće biti moguće uključiti niži stepen prenosa, jer se u njemu neće moći postići odgovarajuća brzina potrebna za preticanje. Pošto se ukljući niži stepen prenosa ponovo se pogleda u ogledalo da nije nastala neka izmjena situacije i ako nema nikakve smetnje sa zadnje strane - ponovo se pogleda napred. Često je, radi sprovoñenja ovakvog manevra, potrebno vozilom izaći do sredine kolovoza da bi se dobila bolja preglednost naprijed.

Ne treba prelaziti polovinu širine kolovoza čak i u situacijama kad se ne vidi dovoljno daleko naprijed. Ako su svi uslovi za bezbjedno preticanje obezbjeñeni, upravljač se skreće ulijevo i prelazi se na lijevu polovinu kolovoza uz istovremeno dodavanje gasa. Vozilo ispred sebe pretiče se sa povećanim gasom u nižem stepenu prenosa kao što je već rečeno i tek kad se to vozilo pretekne za jednu dužinu vozila postepeno se prelazi na desnu stranu. Jedna od čestih


10

grešaka pri vraćanju na svoju polovinu kolovoza jeste presjecanje puta vozilu koje se pretiče često prouzrokovano nailaskom vozila iz suprotnog smjera. Zbog toga je jako važno da povratak na svoju polovinu kolovoza ne bude nagao, da bi vozač preticanog vozila mogao da skrene svoje vozilo ili da uspori brzinu kretanja da bi, po potrebi, obezbjedio slobodan prostor.

Za bezbjedno preticanje potrebna je znatna razlika u brzini kretanja preticanog vozila i vozila koje vrši preticanje. Smatra se da ne treba vršiti preticanje ako se ne može obezbjediti da razlika u brzini kretanja iznosi najmanje 20-25 km/h. Ako vozač sustiže vozilo ispred sebe i pri tom je već izvršio sve potrebne radnje za preticanje koje su napred navedene, moguće je sa onom razlikom u brzini kretanja koja već postoji odpočeti i dovršiti preticanje. Drugačije stoji stvar ako u odnosnom momentu nema uslova za preticanje, tj. nailazi neko drugo vozilo u susret, neko drugo vozilo vrši preticanje ili preglednost nije dovoljna. U takvom slučaju mora se sačekati iza vozila koje se namjerava preteći jedno potrebno vrijeme da bi se obezbjedili svi potrebni uslovi za preticanje o čemu je već bilo govora. U takvoj situaciji vozilo se kreće u koloni, istom brzinom kao i vozilo koje se namjerava preteći. Radi postizanja potrebne razlike u brzini kretanja, potrebno je da vozilo koje namjerava preticati raspolaže potrebnim rezervama za ubrzanje. Po pravilu ubrzanja su mala ukoliko su brzine kretanja veće i ukoliko je motorno vozilo više opterećeno. Naravno da je ubrzanje manje i ako je snaga motora manja.

Da bi vozač mogao da procjeni sposobnost ubrzanja svog vozila da će se izvesna tehnička procena sposobnosti ubrzanja, u prospektu ili u knjižici uputstva za rukovanje i održavanje vozila data je za svako vozilo sposobnost savlañivanja uspona u pojedinom stepenu prenosa, koja se najčešće odnosi na potpuno opterećeno vozilo. U nižem stepenu prenosa sposobnost savlañivanja uspona je veća a samim tim je veća i sposobnost ubrzanja. To je razlog zbog kog se prilikom preticanja uključuje niži stepen prenosa, jer se na taj način povećava sposobnost ubrzanja kretanja sopstvenog vozila. Jedan od načina da se praktično utvrdi sposobnost ubrzanja je taj da se iz uputstva očita sposobnost savlañivanja uspona u pojedinom stepenu prenosa, u procentima i da se taj broj podeli sa 3. Na taj način dobija se broj km/h za koji vozilo može da ubrza kretanje u 1 sekundi. Na primer, ako u III stepenu prenosa jedno vozilo može da savlada uspon od 12 %, onda znači da u svakoj sekundi može da poveća brzinu kretanja za 4 km/h. Da bi se postigla razlika u brzini kretanja od 20 km/h da bi se bezbjedno izvršilo preticanje potrebne su dakle 5 sec. Ako bi meñutim, uključili niži stepen prenosa u kome se može savladati uspon od npr. 20 % onda se u 1 sec može ubrzati 7 km/h, pa se za svega 3 sec može postići potrebna razlika u brzini od 20 km/h. Iz ovih razloga preticanje u nižem stepenu prenosa traje kraće, vozilo se pri preticanju manje zadržava na lijevoj polovini kolovoza (dio kolovoza namijenjen za vozila iz suptonog smjera), pa je i preticanje bezbjednije.

Još jedno pravilo treba imati u vidu prilikom preticanja. Ako se preticanje vrši pri većim brzinama, sposobnost ubrzanja je znatno manja, a i preticanje je znatno manje bezbjedno. Ako brzina kretanja vozila dostiže maksimalnu brzinu, preticanje ne treba ni otpočinjati, jer tada se ne može ostvariti raziika od 20 km/h. Na primer, maksimalna brzina kretanja vozila iznosi 110 km/h. Ako se vozilo koje se namerava preteći kreće brzinom većom od 90 km/h, tada ne postoje uslovi za bezbjedno preticanje. Tada preticanje ne treba vršiti nego se treba kretati brzinom kojom se kreće i vozilo ispred. Tabela koja pokazuje potrebnu dužinu puta i potrebno vreme za bezbjedno obavljanje preticanja zavisno od brzine kretanja jednog i drugog vozila ukazuju da pri velikim brzinama i pri malim razlikama u brzini potrebna dužina puta za preticanje je veoma velika, a vreme potrebno za preticanje je duže, tako da se preticanje ne može izvoditi bezbjedno.

Prilikom ocenjivanja preglednosti puta i dužine kolone ispred, kao što je rečeno, neophodno je svojim vozilom približiti se sredini kolovoza, jer je tada preglednost veća. Isto tako, preglednost je veća ako je rastojanje izmedu preticanog vozila i vozila koje pretiče veća. Izviñanje mogućnosti za preticanje treba preduzeti što je moguće ranije, tj. još kad je rastojanje izmedu preticanog i pretičućeg vozila znatno, a takoñe i razlike u brzini kretanja znatne. Ukoliko to nije moguće, nego vozilo koje namjerava da pretekne drugo vozilo mora da uñe u kolonu iza


11

tog drugog vozila, tada se izviñanje mogućnosti za preticanje vrši na znatno kraćem rastojanju iza vozila koje se namjerava preteći. Ugao vidljivosti je tada znatno manji tako da je potrebna i znatno veća opreznost da se tačno i nedvosmisleno utvrdi da se nikakvo vozilo ne nalazi na lijevoj polovini kolovoza. U blagim desnim krivinama izviñanje se može vršiti i sa desne strane vozila koje se pretiče tako što će se vozilo približiti desnoj ivici kolovoza i sa desne strane utvrditi da li neko vozilo dolazi u susret ili ne. Prilikom vožnje u koloni i prilikom izviñanja potrebno je imati u vidu koliko iznosi potrebno minimalno bezbjedno rastojanje. Zbog toga je prilikom izviñanja i prilikom vožnje blizu vozila koje se namjerava preteći potrebno biti pripreman na eventualno naglo kočenje i na eventualno naglo skretanje.

Prilikom preticanja potrebno je obezbjediti dovoljni bočni razmak izmedu vozila, a to u velikoj mjeri zavisi od brzine kojom se preticanje izvodi. Obično se smatra da minimalni bočni razmak izmeñu dva vozila mora pri preticanju da iznosi 0,8 m.


12

Ako su brzine veće onda i znatno više. Ako vozač vozila koje se namjerava da pretekne vozi blizu sredine kolovoza i vrši sam izviñanje da bi pretekao vozilo koje se nalazi ispred njega, preticanje ne treba otpočinjati sve dok taj vozač ne shvati da je preticanje njegovog vozila započeto i da će to omogućiti tj. da će dozvoliti da se prvo njegovo vozilo pretekne, a tek onda da on izvrši preticanje. Ako ovo nije obezbjeñeno, onda dozvoliti da prvo vozač koji pokazuje namjeru, izvrši preticanje, pa tek kad on bezbjedno završi preticanje, poći za njim. Polazak u istovremeno preticanje odmah iza vozila koje vrši preticanje može da dovede, u slučaju da naiñe vozilo iz suprotnog smjera, do njegovog naglog kočenja i do nalijetanja na njegov zadnji kraj. Ako neko od vozača u koloni koga treba preteći pokazuje namjeru da izvrši preticanje, ne treba otpočinjati preticanje sve dok on tu svoju namjeru i ne ostvari. Pogrešno je preći na lijevu polovinu kolovoza ako su vozila ispred već dala znak da namjeravaju da izvrše preticanje i zvučnim signalom tražiti da se ona vrate u svoju kolonu da bi vi koji se nalazite iza njih izvršili preticanje.

Pri preticanju noću znatno je teže ocjeniti udaljenost i brzinu kretanja vozila koja delaze u susret - vozilo sa primaknutim farovima i farovima manjih dimenzija izgleda udaljenije i dovodi u zabludu vozača.

Po magli je preglednost jako ograničena, te su uslovi za preticanje takvi da se ono ne može bezbjedno obaviti, te u tom slučaju treba prihvatiti vožnju u koloni i odustati od riskantnog pokušaja preticanja.

Preticanje koje se vrši iza kolone, tj. iz pozicije u kojoj vozilo koje pretiče vozi predhodno iza vozila koje treba da bude preticano čekajući da se oslobodi lijeva polovina kolovoza, traje nešto duže od preticanja koje se vrši iz zaleta. Ovo preticanje traje duže zbog toga što je potrebno izvjesno vrijeme za ubrzavanje kretanja vozila dok se ne postigne razlika od 20 km/h, što se smatra minimalnom potrebnom razlikom za bezbjedno obavljanje preticanja. Što je sposobnost vozila da ubrzava kretanje veća, to je i vrijeme za preticanje kraće, pa samim tim i put preticanja kraći. Spora vozila i vozila koja su preopterećena mogu da postignu mala ubrzanja i zbog toga meñusobno preticanje teretnih vozila traje jako dugo i predstavlja opasnu i složenu situaciju na putu.

Vrijeme preticanja zavisi od dužine vozila koje se pretiče, od dužine vozila kojim se pretiče, od početnog razmaka izmedu dva vozila u momentu počinjanja preticanja i od razmaka koji treba obezbediti izmeñu dva vozila po završetku preticanja. Pored toga, vrijeme preticanja zavisi i od razlike u brzini kretanja ako se preticanje vrši iz zaleta i od sposobnosti ubrzavanja ako se preticanje vrši izlaskom iz kolone. Ukoliko se preticanje obavlja pri većim brzinama onda je potrebno početno rastojanje, a takoñe i završno rastojanje izmeñu vozila, veće, pa je samim tim i vrijeme preticanja duže. S druge strane, pri većim brzinama kretanja sposobnost ubrzavanja je manja, pa je u takvom slučaju i vrijeme preticanja duže.

Instruktor vožnje je dužan da sve postupke koji su predviñeni prilikom manevara preticanja prikaže kandidatu, a i da ga upozori na načine procjenjivanja preglednosti i brzine kretanja vozila koje dolazi u susret.


13

Tema : Promjena saobraćajne trake, prestrojavanje i skretanje ulijevo u naselju sa saobraćajnicama sa jakim intenzitetom saobraćaja

PRESTROJAVANJE I ZAUSTAVLJANJE VOZILA

Zapaža se da su mnogi kandidati neodlučni i da nisu uvjek sigurni gdje vozilo da zaustave,

ako moraju na raskrsnici da propuste vozilo koje ima prvenstvo prolaza. S toga je potrebno da istruktor vožnje ukaže kandidatima na sljedeće:

- ako se približava raskrsnici ulica istog značaja, kandidat će zaustaviti vozilo da bi propustio vozilo sa desne strane - ispred pješačkog prelaza (tj. ispred raskrsnice) na mjestu sa koga ima potrebnu preglednost;

- ako skreće ulijevo, a pibližava se raskrsnici na kojoj je saobraćaj regulisan ureñajima za davanje svjetlosnih saobraćajnih znakova i znakovima koje daju ovlašćena lica kandidat će zaustaviti vozilo u centru raskrsnice (odnosno u zoni ukrštanja), Na isti način će postupiti i na raskrsnici ulice sa prvenstvom prolaza i sporedne utice, ako se on nalazi u glavnoj ulici (bez obzira što se u sporednoj ulici nalaze vozila koja očekuju trenutak da se uliju u glavnu ulicu);

- Zakonom o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (Sl.glasnik BiH 6/06) odreñen je način na koji će vozači da postupaju prilikom skretanja u desno i ulijevo. U komentaru je upotrebljena i reč (prestrojavanje), ali ovaj značajan postupak nije malo detaljnije obrazložen - bar što se tiće njegovog primjenjivanja u praksi. Istovremeno je zapaženo da se mnogi vozači, pa i vozači-instruktori (naročito oni koji vrše obuku u manjim mjestima), upravo zbog toga prilično teško snalaze prilikom vožnje u gradovima sa gustim saobraćajem (u nas i u inostranstvu). S toga smatram da je neophodno izneti sledeće o prestrojavanju:

- kad instruktor vožnje objašnjava taj pojam treba da daju odgovor kandidatima na sljedeća pitanja: šta je, zašto, kako i gdje se vrši prestrojavanje?

Prestrojavanje je jedan specifični vid kretanja (pravo), skretanja (lijevo-desno) ispred raskrsnica i na drugim mestima na putu (na kojima postoje uslovi za prestrojavanje), a sastoji se u blagovremenom postavljanju (dovoñenju) vozila na ono mesto na kolovozu koje je u skladu sa namjerom vozača o daljem kretanju ili skretanju.

Svakako da prestrojavanje može da se definiše i na druge načine, ali se smatra da su u iznjetoj definiciji sadržane sve osnovne karakteristike te radnje, a to znači: da se vozač ne prestrojava samo prilikom skretanja, nego i za kretanje pravo on mora, na odreñenim mjestima, da dovede vozlio u odgovarajuću saobraćajnu traku, da ovu radnju ne treba povezivati iskljućivo za raskrsnicu (kao što se to najčešće čini), jer je vozač dužan da se prestrojava i izvan raskrsnice ukoliko postoje osnovni uslovi za prestrojavanje

Zašto se vrši prestrojavanje? Potrebno je prisjetiti se jedne veće raskrsnice: crveno svjetlo na semaforu, a ispred pješačkog prelaza zaustavljena su 3 automobila od kojih onaj na saobraćajnoj traci koja se proteže uz desnu ivicu puta namjerava da ide udesno, onaj u srednjoj - pravo, a onaj na saobraćajnoj traci koja se proteže uz središnu liniju - lijevo.


14

Na znak (zeleno) ova tri vozila kreću, ali im se putanje više ne sjeku, a to znači da će oni brzo da napuste raskrsnicu, i to potpuno bezbjedno. Prema tome, prestrojavanje doprinosi bržem i bezbjednijem odvijanju saobraćaja, a to je jedan od ciljeva pravilnog regulisanja saobraćaja na raskrsnici.

Prestrojavanje se vrši na način kako je to odredeno (sistemom) s tim što će vozač započeti sa pripremama za skretanje na odgovarajuću saobraćajnu traku na nekih 80 do 100 metara prije raskrsnice, a poneki put i ranije, obratiti pažnju da luk prilikom prelaza iz trake u traku, da ne bude ni oštar niti suviše blag (razvučen), a prestrojavanje treba da se završi najkasnije na 30 metara prije raskrsnice (naime, prema pravilniku o saobraćajnim znakovima na putevima puna uzdužna linija služi i za olakšavanje odvijanja saobraćaja na djelovima puta ispred raskrsnice, i iznosi 30 metara).

Ukoliko vozač ne može da se prestroji ulijevo (jer stalno nailaze vozila koja ga pretiću), on mora na svojoj saobraćajnoj traci da usporava kretanje vozila i da se prestroji kad to bude bezbjedno (ali stalno imajući u vidu daljinu do koje mora da završi prestrojavanje pred raskrsnicom).

Pri skretanju ulijevo zamišljeni centar raskrsnice uvijek ostaje vozačima sa desne strane, na pojedinim raskrsnicama postoje i po dvije saobraćajne trake za skretanje u lijevo tako da se vozila kreću u dvije uporedne kolone, a tako prolaze i kroz zonu (površinu) ukrštanja na raskrsnici (ovo se meñu vozačima često naziva "pakovanje").

Prestrojavanje se vrši obavezno u sljedećim slučajevima:


15

1. na putevima na kojima su na polovinama kolovoza oznakama na kolovozu označene najmanje dvije saobraćajne trake ili na cjeloj širini kolovoza najmanje tri saobraćajne trake;

2. na putevima na kojima na polovinama kolovoza postoje najmanje dvije neobilježene saobraćajne trake ili na cjeloj širini kolovoza najmanje tri neobilježene saobraćajne trake;

3. na raskrsnicama sa kružnim tokom saobraćaja;

4. na putevima sa jednosmjernim saobraćajem;

5. i na putevima na kojima su kolovozne trake odvojene jedna od druge, na kojima postoje dvije saobraćajne trake.

U svim drugim slučajevima ne primenjuje se prestrojavanje, jer bi se time samo ugrožavao i remetio saobraćaj vozila a naročito onih koja dolaze iz suprotnog smera.

Bitno je napomenuti da je vozač dužan i položajem svoga vozila u saobraćajnoj traci pokazati jasnu namjeru izvoñenja odreñene radnje, pa će ukoliko skreće ulijevo na putu sa dvosmjernim saobraćajem koji ima samo jednu saobraćajnu traku za svaki smjer kretanja, pomjeriti svoje vozilo prema središnjoj razdjeljnoj liniji na kolovozu. (položaj koji jasno ukazuje na namjeru skretanja ulijevo uz odgovarajući pokazivač pravca)


16

LITERATURA Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH

Pravilnik o osposobljavanju za vozača motornih vozila

Vojislav Ilić, Metodika obuke vožnje, Niš, 2002.

Documents

Metodika Za Instruktore Voznje