MAKROEKONOMSKE TEORIJE I POLITIKE U GLOBALNOJ …veselindraskovic.me/files/Co-author_monographs/Makroekonomske teorije i... · dio naše knjige, uz dodatak „Koliko je Keynes Marx“

1

Prof. Dragoljub Stojanov, Prof. Veselin Drašković,

Prof. Slobodan Lakić i Docent Mimo Drašković

MAKROEKONOMSKE TEORIJE I POLITIKE U GLOBALNOJ EKONOMIJI

Dometi, izazovi i perspektive

Podgorica, april 2014. godine

2

Izdavač:

ELIT – ekonomska laboratorija za istraživanje tranzicije Podgorica

Recenzenti:

Akademik Profesor Bagrat Yerznkyan, CEMI RAN, Moskva Profesor Miomir Jakšić, Ekonomski fakultet Beograd

Lektor i korektor:

autori

Korice i priprema štampe:

Profesor Veselin Drašković

Štampa:

„3M Makarije“ Podgorica

Tiraž:

100 primjeraka

CIP – Каталогизација у публикацији Централна народна библиотека Републике Црне Горе, Цетиње ISBN 978-9940-9222-7-6 COBISS.CG-ID 24659984

3

SADRŽAJ

PREDGOVOR .................................................................................................................................. 7

U LABIRINTU EKONOMSKE MISLI SUVREMENIH EKONOMISTA ...................................... 9

Prvi dio: EKONOMSKE TEORIJE I EKONOMSKE POLITIKE „TERITORIJALNE - NACIONALNE“ DRŽAVE

1.1 NEOKLASIČARI ............................................................................................................................... 1.1.1 Perfektna konkurencija .............................................................................................................. 1.1.2 Firma na tržištu - proizvodna funkcija i maksimizacija profita ................................................. 1.1.3 Potražnja za radnom snagom ..................................................................................................... 1.1.4 Ponuda radne snage ................................................................................................................... 1.1.5 Sayov zakon tržišta .................................................................................................................... 1.1.6 Štednja, investicije, kamata ....................................................................................................... 1.1.7 Uloga novca ............................................................................................................................... 1.1.8 Otvorena ekonomija .................................................................................................................. 1.1.9 Rezime .......................................................................................................................................

14 14 17 19 22 24 26 29 32 33

1.2 KEYNES – KEYNESIJANCI ............................................................................................................ 1.2.1 Teorija i praksa .......................................................................................................................... 1.2.2 Keynesov mehanizam ................................................................................................................ 1.2.3 Uloga potrošnje ......................................................................................................................... 1.2.4 Investicije .................................................................................................................................. 1.2.5 Kamatna stopa ........................................................................................................................... 1.2.6 Krize .......................................................................................................................................... 1.2.7 Otvorena ekonomija .................................................................................................................. 1.2.8 Rezime .......................................................................................................................................

33 33 35 37 39 40 44 45 47

1.3 FRIEDMAN – MONETARISTI ........................................................................................................ 1.3.1 Kontroverze ............................................................................................................................... 1.3.2 Nominalna i realna kamatna stopa ............................................................................................ 1.3.3 Fisherov grafik kamatne stope .................................................................................................. 1.3.4 Prirodna stopa nezaposlenosti i Philipsova krivulja ..................................................................

1.3.4.1 Phelpsov doprinos .......................................................................................................... 1.3.5 Državna intervencija i stabilizacijska politika ........................................................................... 1.3.6 Otvorena ekonomija .................................................................................................................. 1.3.7 Rezime .......................................................................................................................................

49 49 55 56 57 59 61 62 64

1.4 MONETARIZAM ILI: ŠKOLA RACIONALNIH OČEKIVANJA ................................................. 65

1.5 EKONOMIJA PONUDE .................................................................................................................... 1.5.1 Karakteristike teorije ponude .....................................................................................................

67 70

1.6 RAZVOJ I ZNAČAJ INSTITUCIONALNE EKONOMIJE ............................................................. 1.6.1 Karakteristike i istraživačko polje NET .................................................................................... 1.6.2 Pojam, osobine i vrste institucija ............................................................................................... 1.6.3 Zamke metodološkog individualizma .......................................................................................

71 77 79 83

1.7 MARX I EKONOMSKA KRIZA ...................................................................................................... 1.7.1 Hipoteze i pitanja .......................................................................................................................

90 90

4

1.7.2 Mehanizam kapitalističkog načina privređivanja ...................................................................... 1.7.3 Marxovo ekonomsko učenje ...................................................................................................... 1.7.4 Marxove šeme proste i proširene reprodukcije .........................................................................

93 96 98

1.8 POKUŠAJ SINTEZE ......................................................................................................................... 1.8.1 Neoklasična sinteza ...................................................................................................................

101 104

1.9 KOLIKO JE KEYNES MARX? ........................................................................................................ 106

Drugi dio: DIJALEKTIKA GLOBALIZACIJE – KONTROVERZE MAKROEKONOMSKE TEORIJE I POLITIKE NA PUTU KA „TRŽIŠNOJ“ DRŽAVI

2.1 GLOBALIZACIJA I EKONOMSKI RAZVOJ – KA TRŽIŠNOJ DRŽAVI .................................... 2.1.1 Globalizacija kao skup protivurječnih promjena ....................................................................... 2.1.2 Globalizacija i tehnološke promjene ......................................................................................... 2.1.3 Globalizacija, postindustrijsko društvo i „nova ekonomija” ..................................................... 2.1.4 Ekonomija znanja....................................................................................................................... 2.1.5 Manifestacije i karakteristike ekonomske globalizacije ............................................................ 2.1.6 FDI kao generator globalizacije ................................................................................................ 2.1.7 Finansijska virtualizacija, transnacionalizacija i globalizacija .................................................. 2.1.8 Globalizacija i neoliberalna dogma ........................................................................................... 2.1.9 Neoliberalni institucionalni monizam kao uzrok globalne ekonomske krize ............................ 2.1.10 Neoliberalni mit o globalizaciji ............................................................................................... 2.1.11 Pouke, preporuke i perspektive ............................................................................................... 2.1.12 Interakcija teorije, politike, interesa i realiteta ........................................................................ 2.1.13 Globalizacija: dometi i rizici, dobitnici i gubitnici, mit ili opasnost ....................................... 2.1.14 Vašingtonski konsenzus kao teorijska i ideološka osnovica globalizacije .............................. 2.1.15 Globalizacija, konvertibilnost kapitalnih transakcija i „vašingtonski konsenzus“ .................. 2.1.9 Kibernetski neokolonijalizam II: IMF i transnacionalne korporacije - partneri na globalnom planu ..................................................................................................................

114 116 119 125 130 134 136 140 143 150 152 154 154 160 161 162

167

2.2 SUVREMENA KRIZA I EKONOMSKA ZNANOST: NEOKLASIČNO PLUTANJE I MARXOVA MAGNETNA REZONANCA ......................................................................................

172

2.3 ANATOMIJA SVJETSKE FINANSIJSKE KRIZE U USLOVIMA GLOBALIZACIJE ................ 2.3.1 Uzroci i dometi savremene finansijske krize ............................................................................. 2.3.2 Poročni krug savremene finansijske krize ................................................................................. 2.3.3 Piramidalna Ponci igra i fijasko Berings banke ......................................................................... 2.3.4 Subprimarni bankarski fijasko i bankarske krize ...................................................................... 2.3.5 Dvostruke krize u teoriji i praksi ............................................................................................... 2.3.6 Sekjuritizacija aktive kao inovacija finansijske industrije ........................................................ 2.3.7 Kreditni derivativi ..................................................................................................................... 2.3.8 Posljedice finansijskog–bankarskog sistema u sjenci ...............................................................

185 188 190 194 197 205 207 209 212

2.4 ODRŽIVOST TOBINOVOG POREZA ........................................................................................... 2.4.1 Cilj oporezivanja ........................................................................................................................ 2.4.2 Ključne postavke Tobinovog predloga ...................................................................................... 2.4.3 Argumenti za i protiv Tobinovog poreza .................................................................................. 2.4.4 Predlozi za primjenu Tobinovog poreza .................................................................................... 2.4.5 Konkretna poreska rješenja ......................................................................................................

216 217 218 219 221 222

2.5 SUVREMENE KONTRAVERZE MAKROEKONOMSKE TEORIJE I POLITIKE - KONTROVERZE O INFLACIJI: JE LI INFLACIJA OD 0% MOGUĆA I KORISNA? ................ 2.5.1 Kontraverze o novcu ..................................................................................................................

224 225

5

2.5.2 Keynesova lekcija ...................................................................................................................... 2.5.3 Friedmanova lekcija .................................................................................................................. 2.5.4 Suvremeni ekonomisti o inflaciji i nezaposlenosti ....................................................................

225 226 227

2.6 KONTROVERZE O OTVORENOSTI EKONOMIJE I IZVOZU .................................................... 2.6.1 Teorija komparativnih prednosti i gospodarski rast: argumenti za i protiv ............................... 2.6.2 Nove teorije rasta i međunarodne trgovine - poticaj konvergenciji ili nova zabluda 2.6.3 Problem Hrvatske: CEFTA - šansa i/ili propuštena prilika .......................................................

231 231 234 236

Treći dio: DOMETI, PROMAŠAJI I IZAZOVI MAKROEKONOMSKIH TEORIJA I POLITIKA

3.1 MR. KEYNES, MR. ROOSEVELT AND GOVERNMENT OF REPUBLIC OF CROATIA ......... 3.1.1 The Past time: An Open Letter to President Roosevelt By John Maynard Keynes ..................

239 240

3.2 EU ON THE VERGE OF BALKANIZATION: IMPACT OF ECONOMIC THEORY AND ECONOMIC POLICY ON FUTURE OF EU.....................................................................................

243

3.3 DARK AGE OF MACROECONOMICS: THE CASE STUDY OF TRANSITON IN BOSNIA AND HERZEGOVINA ......................................................................................................................

249

3.4 HRVATSKA EKONOMSKA TRANZICIJA .................................................................................... 254

3.5 EKONOMSKA TRANZICIJA CRNE GORE ................................................................................... 3.5.1 Loši ekonomski rezultati ........................................................................................................... 3.5.2 Osnovni probleni ekonomske tranzicije .................................................................................... 3.5.3 Problemi privatizacije i ostvareni rezultati ................................................................................ 3.5.4 Kočioni faktori i ograničenja crnogorske institucionalizacije ................................................... 3.5.5 Zablude crnogorske institucionalizacije ....................................................................................

258 258 260 262 264 266

3.6 KONTROVERZE I PROPUSTI PAKETA TRANZICIJE ................................................................ 3.6.1 Tranzicija kao smjena razvojne paradigme i instituionalni fijasko ...........................................

269 274

Četvrti dio: EKONOMSKA TEORIJA NA RASKRIŽJU: QUO VADIS ECONOMICS?

4.1 ŠTO NAS UČI MIKROEKONOMIJA? ........................................................................................... 285

4.2 ŠTO NAS UČE NEOKLASIČNE DOGME ILI „MAINSTREAM“ EKONOMIJA? ...................... 286 4.2.1 O razvoju, trgovini i distribuciji dohotka ..................................................................................

4.2.2 O makroekonomskoj stabilnosti ................................................................................................ 4.2.3 O konvergenciji .........................................................................................................................

286 287 288

4.3 ŠTO SE U SVIJETU ZBIVA: KRIZA ILI PROSPERITET? ............................................................ 289

4.4 STARI EKONOMISTI O KRIZI: KEYNESOV RENDGEN I MARXOVA MAGNETNA REZONANCA ...................................................................................................................................

289

4.5 PUT U MEGA-KAPITALIZAM? ...................................................................................................... 291

4.6 EPILOG: EKONOMSKA ZNANOST BEZ EKONOMSKE TEORIJE .......................................... 291

LITERATURA.................................................................................................................................. 297

6

7

PREDGOVOR Već sedam godina svijet je suočen s dubokom ekonomskom krizom za koju neki drže da je veća i od krize 1929-

1933. Za sada se ona ublažava državnom intervencijom i monetarnom politikom sistema Federalnih rezervi SAD te emisionom politikom ECB. Čini se kao da je definitivno rješenje krize još uvijek daleko na horizontu. Radi se o struk-turnoj, a ne samo o financijskoj krizi.

Kriza emanira, prije svega, iz sfere mikroekonomije, a potom se transponira u područje makroekonomije. Kako živimo u globaliziranom svijetu po načelu spojenih posuda, kriza se globalizira. Tako se nalazimo usred krize globalne ekonomije, ali ovaj put lišeni teorijske konstrukcije globalne ekonomije. Naime, nemamo ekonomsku teoriju globalizacije ili ekonomiju globalizacije, ali zato imamo globalizaciju ekonomije. Da paradoks bude veći, prema ekonomistima „mainstream“ škole financijski dio krize bio je nemoguć polazeći od hipoteze o efikasnim tržištima.

Globalizacija ekonomije pokušava se pojasniti ekonomskim znanjima, koja emaniraju od A. Smitha, a idu preko D. Ricarda do poznatih suvremenih ekonomista, teorija i škola. Problem je, čini nam se, u tome što je „stara“ mikro-ekonomija utemeljena na načelu padajućih prinosa i rastućih troškova. Realitet suvremene mikroekonomije, čiji su nositelji transnacionalne korporacije, načelo je padajućih troškova i rastućih prinosa. Makroekonomska ili globalno-ekonomska teorija, koja uvažava takvu promjenu čeka svojega novoga A. Smitha. Druga, rekli bismo, strukturna di-menzija problema suvremene krize je transformacija kapitalizma od industrijskog u financijski. Umjesto Schumpeter-ove „kreativne destrukcije“ i kreativnog poduzetnika razvio se „rent-seeking“ financijski kapitalist, koji je Eugen Fam-minu hipotezu o efikasnim financijskim tržištima (ako je uopće i bila realna) transformirao u hipotezu financijske ne-stabilnosti (Minsky) i to na planu globalne ekonomije.

Stoga smo prvi dio knjige posvetili glavnim ekonomskim školama koje svijet poznaje. Njihova aktualnost je jed-nako takva kakva je bila kada smo publicirali knjigu „Ekonomska kriza i ekonomska politika“ 1985. Zato ona čini prvi dio naše knjige, uz dodatak „Koliko je Keynes Marx“ koji smo publicirali 1985. u časopisu „Tržište-Novac-Kapital“ uz sljedeću napomenu uredništva: „Redakcija je slobodna da čitaocima posebno skrene pažnju na ovaj članak zbog mo-gućih pouka kako za sadašnju svjetsku tako i za jugoslavensku javnost“. Čini se da je preporuka uredništva bila da-lekovidna.

U prvi dio smo u tekst koji je napisao D. Stojanov uvrstili podnaslove koje je napisao V. Drašković: 1.3.3 Fisherov grafik kamatne stope, 1.3.4.1 Phelpsov doprinos, 1.5.1 Karakteristike teorije ponude, 1.7.3 Marxovo ekonomsko učenje, 1.7.4 Marxove šeme proste i proširene reprodukcije i 1.8.1 Neoklasična sinteza, podnaslove koje su zajedno napisali V. Drašković i M. Drašković: 1.6 Razvoj i značaj institucionalne ekonomije, 1.6.1 Karakteristike i istraživačko polje NET i 1.6.2 Pojam, osobine i vrste institucija, kao i podnaslov koji je napisao M. Drašković: 1.6.3 Zamke metodološkog indi-vidualizma.

U drugom dijelu knjige bavimo se procesom globalizacije i njezinim političko-ekonomskim efektima. Polazimo od naše definicije globalizacije po kojoj je ona proces privatizacije svjetskih ekonomskih resursa. U tome kontekstu posta-ju Keynesovi akcenti o krizama, a posebno Marxovi ponovno aktualni. Kibernetski neokolonijalizam naslov je koji smo publicirali daleke 1984, a koji danas dobiva na aktualnosti u svjetlu njegove transformacije u, rekli bismo, korporativni kibernetski neokolnijalizam. U tome svjetlu procjenjujemo hrvatsku ekonomsku poziciju.

U drugi dio su sa tekstom D. Stojanova uvršćeni podnaslovi koje su koautorski napisali V. Drašković i M. Draš-ković: 2.1.1 Globalizacija kao skup protivurječnih promjena, 2.1.2 Globalizacija i tehnološke promjene, 2.1.3 Globa-lizacija, postindustrijsko društvo i „nova ekonomija”, 2.1.4 Ekonomija znanja, 2.1.5 Manifestacije i karakteristike eko-nomske globalizacije, 2.1.6 FDI kao generator globalizacije, 2.1.7 Finansijska virtualizacija, transnacionalizacija i glo-balizacija i 3.6.1 Tranzicija kao smjena razvojne paradigme i instituionalni fijasko. M. Drašković je napisao sjledeće podnaslove: 2.1.8 Globalizacija i neoliberalna dogma, 2.1.9 Neoliberalni institucionalni monizam kao uzrok globalne ekonomske krize, 2.1.10 Neoliberalni mit o globalizaciji, 2.1.11 Pouke, preporuke i perspektive, 2.3 Anatomija svjetske finansijske krize u uslovima globalizacije, 2.3.1 Uzroci i dometi savremene finansijske krize i 2.3.2 Poročni krug savre-mene finansijske krize. S. Lakić je napisao podnaslove: 2.3.3 Piramidalna Ponci igra i fijasko Berings banke, 2.3.4 Sub-primarni bankarski fijasko i bankarske krize, 2.3.5 Dvostruke krize u teoriji i praksi, 2.3.6 Sekjuritizacija aktive kao inovacija finansijske industrije, 2.3.7 Kreditni derivativi, 2.3.8 Posljedice finansijskog–bankarskog sistema u sjenci, 2.4 Teoretska i praktična održivost tobinovog poreza, 2.4.1 Svrsishodnost oporezivanja, 2.4.2 Bazične postavke Tobinovog

8

predloga – fundamentalne dileme, 2.4.3 Mikro i makroekonomski argumenti za i protiv predloga Tobinovog poreza, 2.4.4 Aktuelni predlozi implementacije poreza i 2.4.5 Praktičnost poreskog rješenja.

Knjigu završavamo III i IV dijelom, promišljanjem na temu krize ekonomske teorije, odnosno deficita ekonomske teorije usred novog vala centralizacije kapitala i redistribucije globalne ekonomske moći. Ovaj dio monografije publici-rali smo 2012. u časopisu GSTF Journal of Businesss Review, Singapur. Mislimo da je cjelokupna ekonomska teorija u najmanju ruku nedovoljno adekvatna u praćenju procesa globalizacije budući da je svaka škola nacionalno centrirana, tj. bavi se pitanjem teritorijalne (nacionalne) države. K tome ona polazi od spektra upitnih ili bolje rečeno, iz današnjeg kuta promatrano, virtualnih postavki savršene konkurencije.

Za razliku od teritorijalne, mi smo u procesu nastajanja tr-žišne države koja traži ne samo svoju ekonomsku teoriju nego traži svoju koordinaciju, odnosno vladu. U tome kontek-stu pokušali smo ovom monografijom dati skroman poticaj istraživanjima k novoj ekonomskoj teoriji. Mislimo da tomu u prilog svjedoče i tri primjera (ne)uspješne tranzicije, koje smo prezentirali u privitku knjige: tranzicije u Republici Hrvatskoj, BiH te Crnoj Gori. K tome i EU, koja je očigledno u ozbiljnoj sustavnoj krizi.

U III dijelu V. Drašković je napisao sljedeće podnaslove: 3.5 Ekonomska tranzicija Crne Gore, 3.5.1 Loši ekonom-ski rezultati, 3.5.2 Osnovni probleni ekonomske tranzicije, 3.5.3 Problemi privatizacije i ostvareni rezultati, 3.5.4 Koči-oni faktori i ograničenja crnogorske institucionalizacije, 3.5.5 Zablude crnogorske institucionalizacije.

Za razliku od D. Stojanova, koji „čeka“ pojavu novog A. Smith-a u makroekonomskoj teoriji, V.Drašković, S. La-kić i M. Drašković smatraju da je osnovni problem makroekonomije u praksi većine tranzicijskih država – ignorisanje institucionanog pluralizma.

I, naravno, svi propusti u monografiji idu na teret autora, uključujući i one koji se odnose na prijevod citata sa stranih jezika. Za njih se ispričavamo strpljivom čitatelju.

Iskreno se zahvaljujemo na korisnim savjetima i sugestijama uvaženim recenzentima Akademiku Profesoru Bag-ratu Yerznkyan-u, CEMI RAN, Moskva, Rusija i Profesoru Miomiru Jakšiću, Ekonomski fakultet Beograd, Srbija.

Podgorica, april 2014.

9

U LABIRINTU EKONOMSKE MISLI SUVREMENIH EKONOMISTA

„Ništa nije nemoguće u jednoj tako neegzaktnoj znanosti kao što je ekonomija“.

P. Samuelson

I

Paul Krugman u radu „Zašto već nismo svi kejnzijanci“, publiciranom u časopisu „Fortune“ u kolovozu 1998. godine razmatra ulogu Keynesa i Marxa u povijesti ekonomske misli. On napominje da je Keynes dao velik doprinos u eksplanaciji uzroka eknomskih kriza i recesija. On naglašava da Keynesova „Opća teorija“ predstavlja za ekonomsku znanost isto što Darwinov „Origin of Species“ znači za biološke znanosti. Za njega je Marxov rad samo nelogična i stu-pidna doktrina.

Keynes osobno na jednom od sastanaka Kluba političkih ekonomista u Cambridgeu kaže da je čitao Marxa jed-nako tako kao da je čitao detektivsku priču. Mada ga je Bernard Shaw poticao da promisli Marxa, Keynes drži da „Ka-pital“ nije ništa drugo do knjiga o zastarjelim akademskim kontroverzama (Snowdovn, 1994). Vlastitim istraživanjima Keynesa („Opća teorija“) i Marxa („Kapital“) još 1985. došli smo do spoznaje da je Keynes = Marx (Stojanov, 1985), osim ideoloških razlika.

Nobelovac R. Lucas 1980. pisao je da je Keynesova ekonomija „toliko smiješna da na istraživačkim seminarima nitko ne uzima Keynesovu teoriju ozbiljnom. Dapače, ako netko i bi, drugi sudionici bi zviždali i namigivali jedan dru-gomu, držeći da je takav stav u najmanju ruku ponižavajuća komedija“ (Krugman 2009). Lucas ističe 2003. da je sre-dišnji problem prevencije depresije riješen. Tijekom 2004. isti stav ima i B. Bernanke, dok O. Blanchard, glavni eko-nomist IMF 2009. naglašava da je stanje makroekonomije dobro.

Ni Friedman nije pošteđen sličnih ocjena. Brad de Long (sveučilište Berkley) lamentira nad čikaškom školom i Friedmanom te njihovim intelektualnim kolapsom. Škole danas u cijelosti odbacuju Friedmana i njegove ideje (Krug-man 2009).

U listopadu 2008. Greenspan (šef Federalnih rezervi SAD) priznaje da je u stanju „šoka i nevjerice“ budući da je s krizom koja je počela 2007. cijela intelektualna zgrada ekonomije kolabirala.

Tijekom 1980-ih E. Prescott piše da je nezaposlenost pitanje voljne odluke radnika da ne rade. Prema neoklasici i čikaškoj školi, Velika kriza 1929. mogla bi se objasniti izborom radnika da se odmaraju. Prescott je 2004. dobio Nobe-lovu nagradu za ekonomiju!

Ovo nas vraća H. L. Menchenu s komentarom da „uvijek postoje lagana rješenja za svaki problem čovječanstva – prikladna, vjerojatna ali pogrešna“ (Krugman 2009). Keynes (1964) bi na to reagirao:

„Pretpostavljati da je fleksibilna politika plaća ispravan i odgovarajući element sustava koji je po svojoj naravi ,laissez-faire', daleko je od istine. Jedino u visoko autoritativnim društvima, u kojima se iznenadne, znatne i sveukupne promjene mogu ozakoniti moguće je uspješno provesti fleksibilnu politiku plaća. Moguće je zamisliti da se tako nešto dogodi u Italiji, Njemačkoj ili Rusiji, ali ne i u Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Državama ili Ujedinjenom Kra-ljevstvu“. Što tek reći o oprečnim mišljenjima uglednih ekonomista na temu uloge slobodne međunarodne trgovine u procesu privednog razvoja kako razvijenih tako i manje razvijenih zemalja kada se, npr. Krugman ne slaže sam sa sobom. U pokušaju da ipak objasni razlog(e) nejednake raspodjele blagostanja (u uvjetima slobodne i otvorene vanjske trgovine) Krugman navodi dva problema koja su godinama obmanjivali ekonomiste: „Kao prvo, ljudi su očekivali da će pozitivni efekti liberalizacije na rast biti izdašni... Kao drugo, postojalo je opće stajalište da će politika slobodne tr-govine više težiti ujednačivanju razvoja među zemljama nego produbljavanju nejednakosti. Ovakvo gledište proizlazi iz teoretskih razmatranja. Naime, jednostavan Heckser-Ohlin (H-O) trgovinski model sugerira da bi otvaranje trgovini ekonomija bogatih radom trebalo povećati nadnice, a u isto vrijeme relativno sniziti trošak rada i kapitala. Osobno sam kriv zbog uvjerenja da su niske razine nejednakosti u Južnoj Koreji i Tajvanu, barem djelomično, rezultat politika iz-vozne orijentacije i slobodne trgovine. Nadalje, u toj vjeri (da će otvorenost ekonomije imati ekvalizatorsko djelovanje) nisam bio jedini“.

Ali ni to nije sve. U tom istom radu Krugman nastavlja s razmišljanjem: „U ranijim osvrtima na Vašingtonski konsenzus tvrdio sam da su ljudi, pogotovo ja osobno, očekivali da će trgovinska liberalizacija biti svojevrsni ekvali-zator u zemljama u razvoju. Prvenstveno jer će zemlje bogate radom izvoziti radno intenzivna dobra, a uvoziti kapita-lno intenzivna dobra, što će s jedne strane povećati nadnice, a s druge strane smanjiti povrate na ostale faktore“. Jasno, spomenuto se u Latinskoj Americi nije ostvarilo. Zašto? (Stiglitz-Serra 2008).

10

Ili, ugledni J. Bhagwaty, sa Sveučilišta Columbia, u knjizi „In Defence of Globalization“ 2004. na temu slobodne trgovine i njezinih blagotvornih efekata na blagostanje i razvoj koje zagovara, piše: „Samo će ignoranti sugerirati siro-mašnim zemljama razgovor o 'nefer trgovini', jer je to jedna kodirana fraza koju koriste protekcionisti u razvijenim zemljama da reduciraju uvoz iz siromašnih zemalja, budući da se izvozna konkurentnost siromašnih zemalja odražava mjerama nefer konkurecije i nefer trgovine“. Ignoranti, Nobelovac Stiglitz i A. Charlton u 2005. publiciraju knjigu pod naslovom „Fair Trade For All-How Trade Can Promote Development“. Što tek misliti o kratkom članku P. Krugmana u International Herald Tribune, krajem srpnja 2012. u kojem on opominje New York Times da ne publicira smiješne pri-loge poput onoga profesora čikaškog sveučilišta C. Mulligana na temu potpune neučinkovitosti monetarne politike na ekonomski život, a utemeljenog na istraživanjima nobelovca E. Fame (čikaško sveučilište).

Zar nismo suočeni s općom kakofonijom vrhunskih ekonomista? Kome, kada i zašto vjerovati u prosuđivanju do-meta ekonomske teorije i ekonomske misli? Da ste primjer neke države koga biste angažirali kao savjetnika ?

II

Kako su ovakvi stavovi i promašaji velikih ekonomista mogući ako je ekonomija egzaktna znanost u kojoj se sve može s izvjesnošću predvidjeti temeljem dobrih informacija racionalnog ponašanja „homo economicusa“, fleksibilnošću svemogućeg i sveregulirajućeg tržišta, a k tomu se može intelektualno verificirati sjajnim matematčkim modelima poput onih koji se koriste u fizici ili raketnoj znanosti?

Kako je Fukuyama mogao zaključiti temeljem teze o fleksibilnosti tržišta i teze o „efikasnim financijskim tržiš-tima“ da je civilizacija na kraju svoje evolucije budući da je dosegla optimalni model i put kretanja u postojećem de-mokratsko-tržišnom tipu društva? On kao da nije htio znati da je strukturna dimenzija problema suvremene krize trans-formacija kapitalizma od industrijskog u financijski i dalje.

Umjesto Schumpeterove „kreativne destrukcije“ i kreativnog poduzetnika razvio se „rent-seeking“ financijski ka-pitalist koji je hipotezu o efikasnim financijskim tržištima Eugena Fammina (ako je uopće i bila realna) transformirao u hipotezu Minskog o financijskoj nestabilnosti, i to na planu globalne ekonomije. Tobin (Nobelovac) financijsku je ne-stabilnost kapitalizma nazvao njegovom Ahilovom petom.

„Quo vadis“ ekonomska znanosti od svjetske ekonomske krize 2007. do danas, krize koja je bila, prema mnogima od vodećih ekonomista svijeta, nemoguća pojava? (Nova ekonomija; Summers, Lucas...). Kao da nismo naučili lekcije ekonomske povijesti još od „Tulip“, „Missisipi“ ili nekih drugih „balona“, pamučnih i drugih kriza koje se ponavljaju logikom Kondratjejeva, Marxa pa i Schumpetera još od prvih dana tržišne – kapitalističke ekonomije?

Izgleda kao da nismo. Staromodnom ekonomistu to bi bilo pomalo čudno, ali mladim i posebice Nobelovcima po-put Lucasa, Romera ili Prescotta to je bilo smiješno. Prema njima, privredni ciklus je povezan s tzv. realnim ekonom-skim kretanjima – tehnološkim promjenama. I to je to. Kredit, novac ili suvremenim jezikom rečeno tzv. leverage nisu ni od kakvog značenja u razvoju privrednog ciklusa ili krize.

Stoga staromodnog ekonomistu neće iznenaditi, a mladog hoće itekako, istraživanje trojice ekonomista publicirano u NBER working papers No. 17621, u studenome, 2011. pod naslovom „When Credit Bites Back: Leverage, Business Cycles, and Crises“ („Kada kredit uzvraća: privredni ciklusi i krize“) u kojemu oni, kako navode, po prvi put u eko-nomskoj povijesti temeljem istraživanja konstatiraju da faza buma ide ruku pod ruku s kreditnom ekspanzijom, koja vo-di ka recesiji, eventualno depresiji, kada dolazi do kontrakcije kredita i deflacijskih tendencija (Òscar Jordá, Moritz HP. Schularick, Alan M. Taylor 2011). Ovi ugledni ekonomisti kao da nikad nisu čitali Keynesa, Marxa, Kondratjejeva, Fishera pa čak i Minskog.

Zar je onda čudno da je njemačka kancelarka Angela Merkel 2008. na stranačkoj konvenciji CDU, razmatrajući uzroke svjetske ekonomske krize, rekla: „Korijen - uzrok krize je vrlo jednostavan. Čovjek jednostavno o tome treba upitati kućanicu, ovdje u Stuttgartu, u Baden-Wurttembergu. Ona bi kratko, jednostavno i posve ispravno rekla dio ži-votne mudrosti: da ne možemo živjeti iznad naših mogućnosti. To je srž krize. Pa zašto je onda svijetu teško odgovoriti na ova pitanja? Zato što smo se previše često oslanjali na eksperte koji to stvarno nisu bili. Možda nismo znali da nisu bili stručnjaci, ali znamo danas. Kad smo sada počeli zajedno razmišljati o tome kako valja odgovoriti na nova globa-lna pitanja, mislim da treba manje vjerovati tzv. ekspertima. Umjesto toga treba slijediti načelo zdravoga razuma“.

Spomenimo u ovome kontekstu i Krugmanov komentar (IHT, 3. svibnja 2012) koncepcije šefa ECB Jean-Claudeta Tricheta iz 2010. Naime, on je tvrdio da stezanje remena ne izaziva stagnaciju u ekonomiji. Dapače, ono je preduvjet za stvaranje klime povjerenja kućanstava, firmi i investitora, a ono je opet ključ zapošljavanja i rasta. U travnju 2012, na-kon stezanja remena, u eurozoni se bilježi znatan pad PMIs (manufactuirng purchasing managers indices). Sada pad PMIs ne pogađa samo periferiju Europe nego i samu Njemačku. Slično gospođi Merkel promišljao je Ciceron 55 godina

11

prije Krista: „Javne financije moraju biti zdrave, budžet mora biti ujednačen, javni dug mora biti smanjen, moramo se boriti protiv arogancije državne administracije i istu kontrolirati, pomoć drugim zemljama mora biti smanjena kako Rim ne bi bankrotirao, narod mora naučiti raditi umjesto da živi od javne pomoći“.

Ciceron je bio u pravu u svoje vrijeme kada je novac imao samo funkciju prometnog sredstva ( R-N-R), odnosno kada još nije postao kapital (N-R-N)! Što nam drugo, do isto što i Ciceron, sugeriraju ili, bolje rečeno, nalažu suvremeni ekonomisti međunarodnih financijskih institucija ili rejting agencija? Što drugo, do isto što i Ciceron, Vlade Hrvatske, BiH ili Crne Gore imaju kao temelj svojih ekonomskih reformi uz, naravno, fleksibilnost tržišta rada?

Kako je to moguće? Zar se ništa nije bitno izmijenilo od Cicerona do 2012. godine? Kao da smo svi zatočenici neoklasičnih ekonomista.

III

Međutim, izmijenilo se previše toga. Temeljni ekonomski subjekti našega doba su transnacionalne korporacije (TNC). Temeljno mikroekonomsko načelo njihovog ponašanja je načelo rastućih prinosa i padajućih troškova! Je li bilo koja od postavki virtualne neoklasike valjana u globalnom svijetu? Ako nije, onda neoklasika u vrijeme globalne eko-nomije zavrjeđuje odlazak u ropotarnicu povijesti. Globalna ekonomija nema svoju teorijsku konstrukciju. Uhvaćeni smo u zamku ekonomskog realiteta globalizacije i aplikacije virtualne ekonomije i/ili eventualno njezinih izdanaka (škola) relevantnih za teritorijalnu državu. Virtualna neoklasika, navodno, vodi k ekonomskoj konvergenciji kako u te-ritorijalnoj tako i u globalnoj ekonomiji. U realitetu, ona je vodila k ekonomskim nejednakostima i divergenciji u teri-torijalnoj državi. U globalnoj ekonomiji i tržišnoj državi ona mora voditi divergenciji još više. Zar kriza Europske unije to zorno ne svjedoči unatoč svim intervencijama Bruxellesa i djelomice svake države članice? Europska unija postala je funkcionalna integracija velikih kapitala više nego što je zajednica država. Načela teritorijalne države i tržišne države su se izmiješala i stoga ne čudi da je budućnost EU neizvjesna.

IV

Imamo li ekonomsku teoriju globalizacije – ekonomsku teoriju za naše vrijeme? Postoji velik broj definicija globalizacije. Sve one se manje ili više svode na integriranost zemlje u međunarodnu

podjelu rada, te integriranost faktora proizvodnje u intenacionalnim razmjerama. Tako Bhagwaty (Bhagwaty 2004) definira ekonomsku globalizaciju kao „integraciju nacionalnih ekonomija u međunarodnu ekonomiju kroz trgovinu, izravne inozemne investicije ,kratkoročno kretanje kapitala, međunarodnu mobilnost radnika i humanitaraca uopće, te medjunarodne tokove tehnologije“ Anne Kruger definira globalizaciju kao „fenomen zahvaljujući kojem su ekonomski subjekti u bilo kojem dijelu svijeta mnogo više pod utjecajem dogadjaja u svijetu nego ranije“ (Wolf 2004) Puno nam je bliža definicija Davida Hendersona, bivšeg glavnog ekonomiste OECD, koji smatra da je globalizacija „slobodno kre-tanje roba, usluga,rada i kapitala, pri čemu se kreira jedinstveno tržište inputa i outputa, te potpuni nacionalni tretman inozemnih investitora, tako da ekonomski uzeto,više nema stranaca“ (Ibid.).

Mi držimo da su, ovakve i slične definicije globalizacije tehničke i površinske definicije gobalizacije, koje ne od-ražavaju dinamiku razvoja kapitala. Mi smo najskloniji vlastitoj politekonomskoj definiciji koja drži da je globalizacija proces privatizacije svjetskih ekonomskih resursa od strane velikog kapitala, vrlo često virtualnog i hibridnog, o čemu svjedoči eksponencijalna ekspanzija financijskih derivata zadnjih 20-tak godina čija je vrijednost 2007. dosegla je 457 trilijuna €. (Deutche Borse Group 2008). A, ako je privatizacija politički proces s ekonomskim konzekvencama, vrlo često praćen i protežiran politikom međunarodnih financijskih institucija, dijalektički dolazimo do zaključka da je glo-balizacija proces transformiranja teritorijalne (nacionalne) države u tržišnu ,korporativnu globalnu državu“ kao novu etapu u razvoju kapitalizma, koju bi smo nazvali mega-kapitalizam, a koja dijalektički promatrano čini etapu razvoja kapitalizma koja prethodi postkapitalizmu i posttržišnom društvu, onako kako su to vidjeli Marx (Kapital), Keynes (Ekonomske perspektive naših unuka) ili Hilferding (Financijski kapital). Praktično promatrano suvremena globali-zacija u uvjetima globalne ekonomske krize predstavlja proces centralizacije kapitala u globalnim razmjerama, koji se ovoga puta, dogadja u uvjetima imperfektne globalne tržišne strukture.

Ekonomska znanost, koja je do doba globalizacije uglavnom odražavala nacionalne ekonomske interese, trans-formirati će se u ekonomsku znanost koja odražava interese novih temeljnih subjekata globalizacije društva kao što su transnacionalne mega-korporacije i transnacionalne mega-banke. Kada i ako dođe do morbidne afirmacije prvog principa globalizacije – profita na globalnom planu, tada će globalno društvo biti spremno za svoju preobrazbu u post-tržišno gospodarsvo i postkapitalističko društvo (Soroš), a ekonomska znanost će izgubiti svoj smisao (Keynes).

12

Konzekventno tome, u uvjetima globalizacije manje i srednje razvijene države teško mogu imati vlastitu strategiju ekonomskog razvoja. Njihove strategijske odluke ne mogu biti izolirane, neovisne i nacionalne. Njihova je dimenzija komparativnih prednosti izmijenjena. One postaju ne samo „price takers“ nego su i „rule takers“. Ako je takva država i zadužena, ona mora formirati strategiju razvoja držeći se maksimalno pravila igre koja diktira veliki kapital.

Posve sigurno u tranzicijskom razdoblju do pune globalizacije razvijene su zemlje i njihove TNC ne samo „price makers-i“ nego su i „rule makers-i“. Oni su nositelji kibernetskog neoklonijalizma - kao sublimacije interesa razvijenih zemalja i njihovih krupnih kapitala - korporacija na planu globalne ekonomije.

Globalizacija provocira čitav niz pitanja koja se odnose na proces ekonomskog razvoja i njegove efekte, kako na zemlju domaćina, tako i na zemlju izvoznika kapitala. Primjerice, američka TNC proizvodi produkt u Kini izvozom kapitala iz SAD, a potom uvozi robu iz Kine u SAD. Iz kuta standardne platno - bilančne statistike posao je čist i jasan. Međutim, političko-ekonomski i iz kuta pitanja vlasništva (kapitala posebno) čini se puno maglovitije kako tretirati takvu transakciju. Uvoze li SAD svoju robu proizvedenu svojim kapitalom i znanjem ili uvoze kinesku robu? FDI i TNC u globalnoj ekonomiji provociraju konfuziju na relaciji teritorijalna država – tržišna država.

Ovo platno - bilančno pitanje je, na prvi pogled, možda samo početak otvaranja Pandorine kutije koju će morati otvoriti i studirati novi ekonomisti. Jednom otvorena Pandorina kutija globalizacije imat će dalekosežan utjecaj na odnose između teritorijalne i tržišne države kao i na odnose virtualne neoklasike i realne korporatizacije svijeta. Čini nam se da ne ćemo pogriješiti postavljajući hipotezu da je ekonomska znanost ostala bez odgovarajuće ekonomske teorije.

13

14

EKONOMSKE TEORIJE I EKONOMSKE POLITIKE „TERITORIJALNE - NACIONALNE DRŽAVE“ 1

1.1 NEOKLASIČARI

„Imaginacija je važnija od znanja“

Albert Einstein

1.1. Perfektna konkurencija Reafirmacija neoklasične ekonomske misli u stavovima neoneoklasičara i u obliku koncepta tekuće ekonomske

politike pojedinih razvijenih zapadnih zemalja (npr. SAD i V. Britanija) te stabilizacijska, anti-inflacijska politika Me-đunarodnog monetarnog fonda (IMF), dovoljni su razlozi da se ekonomisti još jednom vrate neoklasičnoj ekonomskoj misli. Bez obzira na to što je svijet u kojem su neoklasičari, posebno marginalisti živjeli i mislili bio podosta drukčiji u odnosu na naše vrijeme, a posebno od vremena intervencinizma uvedenog pojavom Keynesa na međunarodnoj eko-nomskoj sceni, čini se da ipak u mislima neoklasičara možemo naći i dosta korisnih pouka za razmišljanje o ekonomiji, tržištu, ekonomskoj politici i ekonomskim krizama. Recimo odmah da pod neoklasičarima razumijevamo sintezu eko-nomske misli, koja je dominirala pogledima ekonomista do pojave Keynesa i Roosevelta. Predstavnici klasične eko-nomske misli u odnosu na neoklasičare bili bi Marx, Ricardo i Smith. Dakle, ekonomska misao neoklasičara formirana je i odnosi se na razdoblje funkcioniranja kapitalizma čiste, perfektne konkurencije.

Neoklasični ekonomisti došli su do spoznaje o određenim načelima djelovanja ekonomije, odnosno do spoznaja o tržištu i ekonomskim zakonitostima. Prema njima, nevidljiva ruka, automatizmom djelovanja tržišta, automatski uspo-stavlja uvjete ravnoteže i na tržištu i u cjelini nacionalne privrede. Na tržištu čiste konkurencije položaj firme funkcija je njezinih prihoda i rashoda. Treba se odmah podsjetiti jednoga od osnovnih načela neoklasičara, a to je načelo opa-dajućih prihoda i rastućih troškova. Polazeći od načela opadajućih prinosa, firma nastoji maksimizirati profit. S tim ciljem ona odlučuje o izboru faktora proizvodnje, dakle firma formira određenu proizvodnu funkciju. Položaj firme nije isti na kratak i na dugi rok. Maksimizacija profita na kratak rok dovodi firmu i industriju u cjelini u položaj da se na du-gi rok suoče s problemom proizvodnje bez profita. Takva moguća situacija djeluje na firmu barem u dva pravca: da po-kuša smanjiti troškove proizvodnje, na jednoj strani, ili da preseli svoj kapital u drugu industriju, na drugoj strani.

Razmišljanju i ponašanju firme velikim dijelom korespondira razmišljanje i ponašanje kućanstava. Cilj kućanstva je maksimizacija korisnosti. U funkciji toga cilja kućanstvo formira ponudu i potražnju radne snage. Svakako, potražnja za radnom snagom tu je funkcija profita, odnosno položaja firme na tržištu. Neoklasični ekonomisti prihvaćaju pret-postavku o potpunoj konkurenciji kao jednu od osnovnih pretpostavki cjelokupne analize. Vrijeme u kojem su živjeli davalo im je za to pravo. Tržište funkcionira u uvjetima potpune konkurencije onda kada su, prema Baumolu, zado-voljeni sljedeći uvjeti:

Na tržištu je velik broj proizvođača. Velik broj proizvođača omogućuje heterogenu ponudu i potražnju na tržištu. Pojedina firma ne može utjecati na visinu cijene niti kao kupac niti kao prodavač. Firma je tzv. price taker.

Homogenost proizvoda. Velik broj ponuđača na tržištu nudi homogene proizvode. Kupcu je svejedno od koga kupuje robu.

Na tržištu postoji sloboda ulaska i izlaska. Firme ulaze na tržište ili sele s tržišta rukovođene, prije svega, kriterijem profita, i to očekivanog profita.

Postoji perfektna informiranost. Ona podrazumijeva transparentnost tržišta i znači potpunu informiranost firme o stanju i perspektivama tržišta, posebno kada je riječ o cijenama, ponudi i potražnji.

Sliku čiste konkurencije možemo dopuniti kada u razmatranje uključimo međunarodno tržište i pravila robne arbitraže i djelovanje zakona jedne cijene. Robna arbitraža i zakon jedne cijene omogućuju da se izjednačavaju cijene robe, odnosno težnju k izjednačavanju u međunarodnim razmjerima. Za našu daljnju analizu relevantno je načiniti razliku između položaja firme i položaja industrije na tržištu u

uvjetima perfektne konkurencije. Pri tome pod industrijom razumijevamo skup svih firmi koje proizvode i nude set istih

15

ili vrlo sličnih proizvoda na određenim tržištima (Baumol-Blinder 1979). Dok je firma na tržištu „price taker“ i ne može djelovati na visinu cijene, industrija upravo utječe na formiranje cijene. Utjecaj se formira spontano tijekom vremena po samoj prirodi seljenja kapitala na osnovi načela slobodnog ulaska na tržište i slobodnog izlaska s tržišta. Zbog toga krivulja potražnje firme nema uobičajeni nagib koji se formira po logici: što niža cijena, to viša potražnja. Krivulja potražnje firme koja je „price taker“ uvijek je horizontalna (slika 1). Krivulja potražnje ima negativan nagib (slika 2). Porast proizvodnje, odnosno porast ponude industrije, utječe na formiranje cijene. Što je ponuda viša, cijena na razini industrije bit će niža.

Slika 1

Slika 2

Polazeći od maksimizacije profita kao krajnjeg cilja i respektirajući horizontalnu krivulju potražnje, firma teži pronalaženju optimuma svojega poslovanja, odnosno svoje pozicije kratkoročne ravnoteže. Polazne točke u analizi kratkoročne ravnoteže firme predstavljaju: prosječni troškovi, marginalni troškovi i marginalni prihod. Firma će na vlastitoj krivulji proizvodnih mogućnosti izabrati onu kombnaciju faktora proizvodnje, cijene i outputa koja će ko-respondirati zakonu da se profit maksimizira onda kada su marginalni troškovi jednaki marginalnom prihodu.

Treba napomenuti da je u uvjetima potpune konkurencije prosječni i marginalni prihod firme horizontalna linija i on mora korespondirati krivulji potražnje. Logika ovakvog zaključivanja je jasna i jednostavna sama po sebi. Budući da je firma „price taker“, onda je njezina krivulja potražnje horizontalna. Firma ne utječe na potražnju. Ona prodaje svoj proizvod po datoj cijeni. Ovo u njezinoj kalkulaciji znači da je marginalni prihod uvijek jednak prosječnom prihodu.

Rekli smo da firma maksimizira svoj profit onda kada su jednaki marginalni prihod i marginalni troškovi. Ovaj postulat marginalističke analize veoma je značajan. On cjelini našega pristupa daje obilježje dinamike i pomaže nam da lakše uočimo na čemu se zasnivaju brojne poslovne odluke. Ovo načelo je, npr. od odlučujućeg značenja za formiranje tržišta radne snage. Rukovodeći se ciljem maksimizacije profita te načelom izjednačavanja marginalnog prihoda i mar-ginalnih troškova, poduzetnik formira potražnju za radnom snagom do one razine prihoda i troškova na kojoj se mar-ginalni prihod od rada izjednačava s marginalnim troškovima radne snage. Poduzetnik investira sve dok se ne izjednače marginalni prihod i marginalni troškovi, što u funkciji sadašnje vrijednosti, odnosno interne stope rentabiliteta, ima posebno veliko značenje. Djelujući na odluke o investiranju, makroekonomska politika mora uvažavati kriterije unosnog investiranja i stvarati profitonosnu investicijsku klimu. Ona to može djelovanjem na prihode i na troškove. Pokazat će se dalje u našem radu, kako kod keynesijanaca tako i kod monetarista, da su ove napomene vrlo značajne.

Slika 3

16

Za sada, vratimo se našoj firmi koja će maksimizirati profit onda kada su marginalni troškovi jednaki marginalnom prihodu. Na slici 3 to je proizvodnja od 50.000 bušela (točka B). Napomenimo i to da je ovaj profit privremenog karaktera. Oportunitetni troškovi kapitala te sloboda seljenja kapitala, koja je motivirana ostvarivanjem profita, učinit će da dugoročna ravnoteža firme ne bude jednaka kratkoročnoj ravnoteži.

Ne ćemo reći ništa novo kada kažemo da će visok profit u jednoj industriji privući novi kapital u tu industriju. Po logici stvari, uvećana ponuda u toj industriji dovodit će do formiranja cijena na nižoj razini. Zakon ponude i potražnje djeluje besprijekorno budući da govorimo o perfektnoj konkurenciji. Zahvaljujući tomu, krivulja potražnje koja je na razini firme bila horizontalna postupno dobiva negativan nagib. Porastom ponude cijene opadaju. Istodobno, porast proizvodnje provocira porast cijena inputa. Dakle, troškovi proizvodnje se povećavaju. Marginalni troškovi se sve više primiču marginalnom prihodu, dok se profit postupno smanjuje.

Slika 4

Prema Baumolu, na slici 4b krivulja potražnje pomiče se naniže, a krivulja prosječnih troškova AC naviše u

odnosu na poziciju na slici 4a. Profit je sve manji, ali još postoji. Proizvodnja između točaka W i V, naprimjer 40.000 bušela uz date cijene, bit će još iznad prosječnih troškova AC. Toliko dugo dok je marginalni prihod veći od margi-nalnog troška, odnosno dok je prihod veći od prosječnih troškova, nove firme će ulaziti u takve industrije. Konkurencija u okviru industrije se intenzivira, a s njom jačaju proizvodnja i ponuda. Slika 4c predstavlja poziciju potražnje i ponude, odnosno troškova, kada firma više ne može pokriti svoje troškove. Firma tada teži izlasku iz industrije – preseljenju svojega kapitala. Na slici 4b prikazana je pozicija koja je karakteristična za dugoročnu ravnotežu firme. U točki dugoročne ravnoteže, a u uvjetima potpune (čiste) konkurencije, firma posluje bez profita, njezin ostvareni profit jednak je nuli. Točka dugoročne ravnoteže firme predstavlja točku u kojoj su cijene i prihod pokrili troškove proizvodnje. Svaki daljnji porast proizvodnje doveo bi više do porasta troškova proizvodnje nego do porasta prihoda firme.

Težnja za maksimizacijom profita i efekti ponude i potražnje u uvjetima čiste konkurencije i slobodnog seljenja kapitala svakako dovode na dugi rok prvo industriju, a potom čitavu ekonomiju u poziciju kada se ne može ostvarivati profit. Sloboda kretanja kapitala, dakle mobilnost kapitala, osigurava da se ostvari načelo: na jednak kapital jednak profit. Načelo na jednak kapital jednak profit naziva se oportunitetnim troškovima kapitala. U prilog razjašnjavanju ovoga pojma navest ćemo jedan Baumol-Blinderov primjer. Vlasnik male radnje zarađuje 3% na svoj kapital. Neka su u isto vrijeme kamate na državne vrijednosne papire 7%. Vlasnik radnje može biti zadovoljan što zarađuje 3%. Međutim, u slučaju alternativnog plasmana kapitala on bi mogao ostvarivati 7%. Drugim riječima, vlasnik radnje gubi 4% jer je svoj kapital vezao za manje unosnu aktivnost. Neki će drugi subjekt, firma, rukovođena ovom spoznajom prebaciti svoj kapital u novu aktivnost - industriju. Budući da se kapital na razini nacionalne privrede kreće iz industrija s nižom profitnom stopom u industrije s višom profitnom stopom, to onda profitna stopa u svim konkurentskim industrijama ima tendenciju izjednačavanja, a doseže se optimalna alokacija resursa, dakako i kapitala.

Mobilnost kapitala djeluje na ponudu i potražnju industrije, pa u skladu s tim i na položaj firme na tržištu. Zbog toga dugoročna ravnoteža firme pretpostavlja da se njezin prihod izjednači s oportunitetnim troškovima kapitala. Pros-ječni troškovi firme moraju se izjednačiti s krivuljom potražnje. Maksimizacija profita određuje takvu razinu proiz-vodnje firme na kojoj se „sijeku“ marginalni troškovi i marginalni prihod te prosječni troškovi i krivulja potraživanja.

Već smo rekli da mobilnost faktora proizvodnje na razini industrije dovodi do formiranja određenih relacija iz-među ponude i potražnje u odnosu na one koji korespondiraju konkurentskoj firmi. Umjesto horizontalne, krivulja pot-ražnje industrije poprima negativan nagib. Na dugi rok krivulja ponude industrije, krivulja je prosječnih troškova in-dustrije. Prisjetimo se slike 2. Pretpostavimo da na razini proizvodnje od 130.000 (točka U) dugoročni prosječni troš-kovi iznose 8,50$. Oni se nalaze ispod odgovarajuće točke na krivulji ponude. To znači da bi industrija proizvodila

17

130.000 jedinica proizvoda samo uz cijenu od 10$. U uvjetima čiste konkurencije postojanje profita (10-8,5$) potaknut će priljev kapitala. Veća proizvodnja i ponuda proizvoda djelovat će u pravcu snižavanja cijena. Krivulja ponude in-dustrije ima pozitivan nagib zbog porasta prosječnih troškova, odnosno padajućih prinosa. Kratkoročna maksimizacija profita potiče firmu na dopunsko upošljavanje faktora proizvodnje. Cijena faktora proizvodnje zbog toga raste sve dotle dok se nastavlja proizvodnja outputa za koju se oni koriste. Interakcija djelovanja ponude i potražnje konkurentsku in-dustriju dovodi do formiranja ravnotežne cijene i ravnotežne proizvodnje u industriji. Na slici 2 će to biti točka E. Rav-notežna cijena je 8$, a ravnotežna količina 100.000. Svaka druga cijena djeluje destimulirajuće na ponudu i potražnju industrije. Cijena koja je niža od 8$ potiče potražnju i porast cijena. Suprotno tomu, cijena koja je viša od 8$ smanjuje potražnju i djeluje na snižavanje cijena.

Ponuda, potražnja, cijene i težnja za maksimizacijom profita u uvjetima perfektne konkurencije dovode industriju u stanje ravnoteže na dugi rok. Svakako, to stanje ravnoteže nije stabilno. Ono je točka na putu k formiranju nove dugo-ročne ravnoteže. Zbog toga ne možemo govoriti o stabilnoj ravnoteži, nego o stalnom kolebanju industrije oko stanja ravnoteže ili možda, bolje rečeno, o fluktuacijama industrije, odnosno privrede u cjelini, između dva stanja dugoročne ravnoteže. Dakako, s vremena na vrijeme javljaju se i takvi poremećaji koji nisu dozvoljavali automatizmu tržišnih snaga spontano djelovanje i vraćanje industrije u stanje ravnoteže. U vrijeme kriza ponuda, potražnja i cijene ne djeluju onako kako se od njih očekuje.

1.1.2 Firma na tržištu - proizvodna funkcija i maksimizacija profita Maksimizacija profita jedan je od osnovnih ciljeva koje firma ima pred sobom u uvjetima robne proizvodnje, od-

nosno tržišne privrede. U uvjetima perfektne konkurencije firma maksimizira profit onda kada je marginalni prihod jed-nak marginalnim troškovima. Cilj firme je maksimizacija apsolutnog profita. U realizaciji toga cilja firma se služi mar-ginalnom analizom i marginalnim profitom. Pod marginalnim profitom razumijevamo prirast ukupnog profita firme do kojega dolazi uslijed dodatne proizvodnje jedne jedinice outputa. Marginalni profit jednak je razlici između margi-nalnog prihoda i marginalnih troškova. Firmu ne zanimaju marginalni prihod, marginalni trošak i marginalni profit sami za sebe. Ona se pridržava pravila marginalne analize da bi maksimizirala ukupan profit. U kontekstu toga marginalni profit je indikator mogućnosti ostvarivanja (dopunskog) profita koji se može ostvariti dopunskom proizvodnjom. Firma će donijeti optimalnu odluku o obujmu proizvodnje tek onda kada je njezin marginalni profit jednak nuli. Naime, sve dotle dok je marginalni profit veći od marginalnog troška, firma ne iskorištava optimalno svoje kapacitete. Ona ima slobodan prostor koji bi se mogao iskoristiti za maksimizaciju ukupnog profita. Na drugoj strani, negativan marginalni profit upućuje firmu na korisnost reduciranja proizvodnje i snižavanja troškova proizvodnje. Kada su marginalni prihod i marginalni troškovi izjednačeni, a kada je marginalni prihod jednak nuli, firma je na svom optimumu. Tada je ukupan profit maksimiziran.

Slika 5

Slika 5 predstavlja odnos između ukupnog profita i marginalnog profita. Na apscisi je naznačena proizvodnja firme, a na ordinati ukupan profit. Točka Q na krivulji ukupnog profita pokazuje da pri proizvodnji od 1 milijun jedinica godišnje firma ostvaruje profit od 5 milijuna $. Krećući se u proizvodnji od točke Q k točki E, firma uvećava svoju proizvodnju za 2 milijuna jedinica (Q – R) uz ukupan porast profita od 4 milijuna $ (R – E). Po jedinici proizvoda profit je uvećan za 20$. To je marginalni profit, tj. profit koji je proizvod dopunske proizvodnje. U intervalu Q - E u kojem

18

ukupan profit raste, marginalni profit je pozitivan. Profit se može dalje uvećavati dopunskom proizvodnjom. Ako firma odluči ostati kod proizvodnje Q (1 milijun), ona ima oportunitetni gubitak budući da svjesno odustaje od dodatne pro-izvodnje koja bi uvećala ukupan profit. Slično, ako je proizvodnja firme u intervalu F-N, marginalni profit postaje ne-gativan. Porast profita ne može se ostvariti dopunskom proizvodnjom, nego, baš obratno, smanjivanjem proizvodnje i troškova proizvodnje.

Optimalno korištenje kapaciteta firma ostvaruje samo u točki M. Točka M predstavlja takvu razunu proizvodnje kod koje se profit ne može dalje uvećavati. U točki M marginalni prihod je jednak marginalnim troškovima, dok je mar-ginalni profit jednak nuli (Baumol-Blinder, 1979, p. 379). Kriterij marginalnog profita pretpostavlja da firma „price taker“ poznaje proizvodnu funkciju koja omogućava maksimizaciju profita. Proizvodna funkcija nije ništa drago do odnos input - output kombinacija. Ona pokazuje koliko jedinica proizvoda Y je moguće proizvesti uz date kombinacije faktora proizvodnje.

Jedan od načina ilustriranja proizvodne funkcije je pomoću izohipse - krivulje jednakih proizvodnih mogućnosti i krivulje budžeta, odnosno kupovne snage. Izohipsa pokazuje specifikaciju inputa koji omogućavaju proizvodnju date količine outputa. To znači da za svaku količinu outputa postoji posebna izohipsa, ali isto tako da se ista količina outputa Y može proizvesti uz različite kombinacije faktora proizvodnje. Ove mogućnosti su, prije svega, određene tehnološkim dostignućima. Na slici 6 rad kao faktor proizvodnje označen je na apscisi.

Kapital kao faktor proizvodnje označen je na ordinati. Proizvod Y je moguće proizvesti uz različite kombinacije rada i kapitala. Npr. proizvod Y se može proizvesti uz 6000 jedinica rada i 2 milijuna kapitala. Isto tako, proizvod Y se može proizvesti uz neku drugu kombinaciju ovih dvaju faktora proizvodnje. Respektirajući samo tehnološke moguć-nosti proizvodnje proizvoda Y, točke A ili D mogu se promatrati kao tehnički indiferentne. To znači da se ista količina proizvoda Y može proizvesti uz pomoć više ili manje rada i kapitala i obratno.

Slika 6

Međutim, ono što je indiferentno u tehničkom pogledu ne mora značiti da je i u ekonomskom. Ovo posebno s

obzirom na činjenicu da se ista količina proizvoda Y može proizvesti uz različite troškove, tj. padajuće prinose. Pored toga, element relativnih cijena i kupovne snage od posebnog je značenja. Marginalna analiza, vidjeli smo to i do sada, počiva na zakonu padajućih prinosa, odnosno rastućih troškova. U našem primjeru krećući se izokvantom kao krivuljom istog obima proizvodnje, možemo zapaziti sljedeće: proizvodnja proizvoda Y u točkama B i D i A odvija se uz različite kombinacije faktora proizvodnje. Vidljivo je da se za jednu jedinicu proizvoda Y koristi sve više i više rada, a sve manje i manje kapitala. Odnos supstitucije kapitala radom nije konstantan.

Firma mora angažirati sve više i više rada da bi supstituirala jedinicu kapitala. Prinos od rada postupno opada. Izokvanta pokazuje marginalnu stopu supstitucije inputa. Npr. kada firma u proizvodnji ide od točke B ka točki D, ona angažira novih R – D jedinica rada kojima supstituira BR (2 milijuna $) jednica kapitala. Krećući se od D k A firma supstituira dodatnih 2 milijuna $ kapitala. Međutim, firma sada mora angažirati više rada nego u prethodnoj iteraciji.

Zakon padajućih prinosa, u ovom slučaju rada, pretpostavlja da se mora angažirati sve više i više rada. Dakle, odnos supstitucije rada i kapitala nije 1:1, nije konstantan. On se mijenja u korist kapitala, a na račun rada. U našem pri-mjeru veća količina rada (SA) u odnosu na prethodnu (SE) potrebna je da se zamijeni kapital (DS = BR).

Za ekonomsko odlučivanje relevantni su kriteriji marginalni prihod – marginalni trošak, dakle ne samo naturalni tehnički koeficijenti nego i monetarni pokazatelji. Zbog toga se firma u poslovnom odlučivanju ne će rukovoditi samo izohipsom. Ona mora uvažavati odnose cijena faktora proizvodnje kao i ukupan budžet, odnosno financijska sredstva kojima raspolaže za angažiranje faktora proizvodnje. Posebno je u tome značajan odnos relativnih cijena, tj. cijena rada

19

u odnosu na cijenu kapitala te raspoloživi budžet firme. O čemu se zapravo radi? Radi se o tome da se, kao što smo već vidjeli, proizvod Y može proizvesti uz različite kombinacije faktora proizvodnje. Međutim, postoji kombinacija faktora proizvodnje koja je optimalna s aspekta firme. To je ona kombinacija faktora proizvodnje pri kojoj firma maksimizira profit, odnosno pri kojoj je marginalni profit ravan nuli. Kombinirajući izohipsu i krivulju budžeta, to će biti ona pozicija (proizvodnja) pri kojoj izohipsa proizvodnje dodiruje krivulju budžeta.

Slika 7 Slika 8

Slika 7 prikazuje tri izohipse proizvodnih mogućnosti: 100, 240 i 300 te liniju budžeta od 360.000$. Krivulja

budžeta u isto vrijeme predstavlja relativne odnose cijena faktora proizvodnje. Uz datu kupovnu snagu, odnosno budžet i date odnose cijena faktora proizvodnje firma može organizirati proizvodnju koja daje maksimalan profit. Vidljivo je da je ukupna raspoloživa proizvodnja od 300 jedinica proizvoda Y raspoloživa jedino u tehničkom smislu. Izohipsa od 300 jedinica proizvoda Y ekonomski nije opravdana jer bi zahtijevala znatno više sredstava od onih kojima firma ras-polaže. Izohipsa od 300 Y leži iznad krivulje budžeta (J- K). Izohipsa od 240 je tangenta na krivulju budžeta. Ona eko-nomski i tehnički predstavlja optimalnu kombinaciju faktora proizvodnje. Da bi se osigurala proizvodnja x jedinica proizvoda Y uz data financijska sredstva, optimalna kombinacija inputa je 230 ari zemlje i 16 radnika.

Uvažavajući zakon padajućih prinosa i moguće promjene relativnih cijena faktora proizvodnje, na jednoj strani, te činjenicu da je firma „price taker“, tj. da je njezina krivulja potražnje horizontalna, na drugoj strani, može se primijetiti da će svaka eventualna promjena relativnih cijena faktora proizvodnje utjecati na kombinaciju faktora proizvodnje. Ako dođe do snižavanja nadnica kao cijene radne snage, onda firma može uz ista raspoloživa financijska sredstva angažirati više rada. Jeftiniji faktor supstituira u proizvodnji skuplji faktor. Time se mogu snižavati marginalni troškovi i stvarati mogućnost za uvećanje marginalnog profita.

Na slici 8 prikazan je efekt promjena cijena rada i zemlje na kombinaciju faktora proizvodnje. Uz isti budžet sniženje relativne cijene rada - od odnosa cijena (J-K) na odnos cijena (W-V) omogućava da se angažira više rada (K-V). Istodobno porast cijene zemlje sugerira angažiranje manje zemlje u proizvodnji datog proizvoda (J-W). Zbog toga se optimalna kombinacija faktora proizvodnje mijenja. Iz točke T ona se premješta u točku E.

1.1.3 Potražnja za radnom snagom Pretpostavimo, zbog daljnjih razmatranja, a posebno zbog analize Sayovog zakona tržišta, da firma proizvodi jedan

proizvod koji bismo nazvali društveni proizvod (Y). Mada su neoklasičari poznavali više faktora proizvodnje: rad, kapital, zemlju i poduzetništvo, pretpostavit ćemo, zbog pojednostavljivanja analize, da firma posluje s dva faktora proizvodnje: radom i kapitalom. Oba faktora proizvodnje imaju svoju cijenu. Cijena rada je nadnica, a cijena kapitala je diskontinuirana vrijednost očekivanog profit. Dodajmo ovome da se proizvodnja odvija na kratak rok, toliko kratak da je raspoloživi kapital fiksan. Uz datu proizvodnu tehnologiju proizvodna funkcija firme (ekonomije u cjelini) bila bi:

Y = f (K, N) (1)

20

Kada govorimo o nacionalnoj privredi, onda možemo poći od toga da proizvodna funkcija odražava konstantne troškove i konstantne prinose. Dodajmo odmah da ove napomene ne će biti u suprotnosti s već spomenutim konceptom marginalista o rastućim troškovima i padajućim prinosima. U knjizi „Moderna makroekonomija“ Hadjimichalakis izno-si stav da se za privredu u cjelini može reći da ona funkcionira uz konstantne prinose. Proizvodnja će se odvijati uz kon-stantne troškove i odbacivat će konstantan prinos onda kada proporcionalni porast faktora proizvodnje kao inputa daje proporcionalni porast proizvodnje. Napomena o kratkom roku u kojem ne dolazi do porasta kapitala, odnosno u kojem je uz dati kapital moguć porast zaposlenosti samo angažiranjem radne snage, dovodi nas do toga da se načelo konstant-nih prinosa transformira u načelo padajućih prinosa i rastućih troškova. Naime, ako je jedan faktor proizvodnje (kapital) konstantan, dok se drugi faktor proizvodnje (rad) koristi intenzivnije, proizvodnja proizvoda Y će porasti, ali ne više proporcionalno nego u vidu opadajućih prinosa. Ovdje dolazi do izražaja marginalna stopa supstitucije faktora proiz-vodnje koju smo analizirali pri razmatranju krivulje proizvodne funkcije (proizvodnih mogućnosti).

Slika 9

Slika 9 prikazuje odnos između angažiranja rada, dakle zaposlenosti, i kapitala, uz napomenu da je kapital

konstantan. Krivulja je konkavna, što upravo odražava djelovanje načela padajućih prinosa, odnosno zakon mar-ginalnog fizičkog proizvoda faktora proizvodnje (rada). Nagib tangente na krivulju f(N,K) na slici 10 odražava marginalni proizvod rada. Prema tome, angažiranjem više rada uz konstantni kapital moguće je uvećati proizvodnju proizvoda Y, ali svakako uz padajuće prinose. Na takva zapažanja upućuje i slika 11. Očigledno je da proizvodnja po jedinici kapitala ili prosječni proizvod kapitala ovisi zaposlenost po jedinici kapitala.

Y/K = f (N, K) (2)

Slika 10

Slika 11

Međutim, s porastom zaposlenosti po jedinici kapitala porast proizvodnje proizvoda Y odvijat će se uz rastuće

troškove. Marginalni prinos rada će opadati. To će utjecati na izbor faktora proizvodnje, maksimizaciju profita i potra-žnju za radnom snagom na tržištu radne snage. Potražnja za radnom snagom izvodi se iz relacija marginalnog prinosa

21

rada, marginalnih troškova te cilja maksimizacije profita, odnosno minimizacije troškova proizvodnje. Minimizacija troškova proizvodnje postiže se onda kada je marginalni trošak rada jednak marginalnom prinosu rada. Da bi firma maksimizirala profit, ona mora poznavati svoje prihode i svoje troškove. Pri tome prihod firme predstavlja proizvod date proizvodnje i njezine cijene. Takav prihod možemo označiti sa R. Troškovi proizvodnje, uz fiksni kapital, ovisni su o obujmu angažiranog rada i njegove cijene. Tako imamo da je

r = R – wN (3)

uz napomenu da je r apsolutni, a ne marginalni profit. Maksimizacija apsolutnog profita na načelima marginalnog profita zahtijeva takvo angažiranje radne snage pri kojem će marginalni prinos rada biti jednak marginalnim troškovima rada.Linija od 45° svjedoči o tome da je firma „price taker“. Visina nadnice ne ovisi o obujmu angažiranja radne snage. Visina nadnice je funkcija ponude i potražnje radne snage na tržištu radne snage. Firma se može suočiti s datom visinom nadnice kao što se suočava s datom prodajnom cijenom. Zbog toga je (wx) ravna linija koja polazi iz koordi-natnog sustava pod nagibom od 45°. Budući da firma teži maksimizaciji profita, ona mora naći točku u kojoj je najveća razlika između f(x) – zaposlenosti i Wx – troškova radne nage. Pri tome firma može manipulirati samo s faktorom rad.

Na slici 12 prikazana je maksimizacija profita uz odgovarajuću kombinaciju rada i kapitala. Firma ostvaruje najveći prihod na razini zaposlenosti xx. Nagib krivulje f(x) odražava marginalni prinos rada. Nagib krivulje (Wx) predstavlja nadnicu, tj. realnu nadnicu. Suglasno tomu firma će angažiranjem radne snage uvećavati zaposlenost do točke u kojoj je marginalni prinos rada jednak marginalnom trošku rada, odnosno visini nadnice. Potražnja za radnom snagom će biti funkcija odnosa marginalnog prinosa rada i marginalnog troška rada.

Slika 12 Slika 13

Ako realna nadnica na početku procesa proizvodnje korespondira razini nadnica Wo (na slici 13), tada će

zaposlenost biti na razini (Xo). Na nižoj slici (slika 13) zaposlenost je predstavljena odnosom (Wo:Xo). Ako je nadnica niža (W1-X) tada će potražnja za radom biti(W1-X1). Povezujući sve relevantne točke, dobivamo krivulju potražnje za radnom snagom. Na razini privrede u cjelini možemo poći od toga da se potražnja za radnom snagom može dobiti agregiranjem potražnje za radnom snagom pojedinih firmi.

22

1.1.4 Ponuda radne snage Potražnja za radnom snagom izvodi se iz racionalnog ponašanja firme. U njegovoj osnovi nalazi se težnja za

maksimiziranjem profita. Ponuda radne snage izvodi se, prema neoklasičarima, iz racionalnog ponašanja kućanstva. Racionalno ponašanje kućanstva funkcija je relativnih cijena alternativnog izbora te maksimalnim zadovoljavanjem potreba, koje se izvodi iz racionalnog ponašanja pojedinca. Pojedinac može birati između dviju mogućnosti. Jedna je da se zaposli i da radi. Druga je da ne radi, odnosno da se odmara. Njegova će odluka velikim dijelom ovisiti o visini nad-nice, odnosno o tome kako on procjenjuje postojeću nadnicu. On se može pitati: isplati li mu se više uz date nadnice da radi ili da se odmara (da ne radi), odnosno da se u slobodno vrijeme bavi drugim aktivnostima (da uči, npr. strane jezi-ke). Kako njegova odluka o tome ovisi o visini nadnice, to znači da je ona determinirana relativnim cijenama. Relativna cijena jednoga proizvoda predstavlja broj jedinica drugoga proizvoda (dobra) koja se mora ustupiti da bi se dobila jedna jedinica prvoga proizvoda. Npr. odmor - rad relativna cijena odmora izražava se u visini nadnice koja se dobije na račun skraćenja odmora i zapošljavanja.

Slika 14 predstavlja kombinacije odmora i zaposlenosti (odnosno visine nadnice) uz date relativne cijene. Linija (1- 1) predstavlja liniju budžeta ili liniju moguće potrošnje. Za pojedinca ona predstavlja moguće kombinacije rada i odmora. Pojedinac se može 24 sata odmarati uz nadnicu jednaku nuli. On može raditi sva 24 sata. Najvjerojatnije je da će on određeni dio dana raditi, a drugi se dio dana odmarati. Koliko će pojedinac raditi, pa prema tome formirati ponudu radne snage na tržištu radne snage, a koliko će se odmarati, to ovisi o odnosu relativnih cijena i o preferencijama pojedinca. Preferencije pojedinca mogu se predstaviti krivuljom indiferencije. Slika 15 predstavlja jedan takav pregled krivulja indiferencije.

Slika 14

Slika 15

Točka G sadrži više proizvoda A i proizvoda B nego točka H. Krivulja indiferencije 2 je zbog toga povoljnija od krivulje indiferencije 1. Ako se načas podsjetimo krivulje proizvodnih mogućnosti i zakona padajućih prinosa, onda nam neće biti teško shvatiti jednu od karakteristika krivulje indiferencije, a to je propozicija marginalne stope supstitu-cije. Povezujući krivulju indiferencije s linijom budžeta, doći ćemo do optimalne odluke pojedinca. Njegova optimalna odluka na relaciji odmor – rad bit će na onoj točki na kojoj je krivulja indiferencije tangenta na liniju budžeta. U toj točki marginalna stopa supstitucije rada i odmora jednaka je relativnim cijenama. Tako smo došli do propozicije da će racionalni pojedinac izabrati onu kombinaciju rada i odmora pri kojoj je marginalna stopa supstitucije jednaka relativ-nim cijenama. U ovom slučaju poziciju u kojoj je marginalna stopa supstitucije jednaka realnoj nadnici.

Na slici 16 prikazan je odnos ponude rada i preferencije ka radu kao funkcija visine nadnica. Možemo vidjeti da kada je W = Wo pojedinac optira za OLo jedinica odmora i nudi OL1 jedinica rada. Na nižoj slici to je predstavljeno sa N1s. Na slici se mogu povezati sve kombinacije nadnica i ponude radne snage. Iz takve kombinacije izvodi se ponuda radne snage. Krivulja ponude radne snage ima pozitivan nagib, što odražava utjecaj porasta realnih nadnica na ponudu radne snage. Ponuda radne snage je funkcija realne nadnice.

23

Slika 16

Ovom prilikom ne moramo dalje elaborirati druge mogućnosti ponašanja pojedinca i formiranja krivulje ponude

radne snage, mada su i one moguće. Moguće je da krivulja ponude radne snage bude vertikalna, što znači da ponuda radne snage nije elastična na promjene cijena, tj. nadnica. Logika ovakvih ponašanja pojedinaca bila je predmet pažnje američke ekonomske politike 1980-tih godina 20. stoljeća. Postavljeno je pitanje hoće li s porastom nadnica ljudi raditi više ili ne će? Odgovor na ovo pitanje nije nedvosmislen. Porast realne nadnice predstavlja uvećanje relativne cijene rada u odnosu na odmor. Ovaj efekt, koji se naziva efekt supstitucije (rad za odmor), formira dopunsku ponudu radne snage. Međutim, porastom nadnica raste i dohodak pojedinca. Postajući bogatiji, pojedinac počinje više cijeniti odmor, svoje slobodno vrijeme. Preferencija k slobodnom vremenu destimulira ponudu radne snage.

Zbog svega toga ponuda radne snage će biti ovisna i o tome dominira li efekt supstitucije nad efektom dohotka. Štoviše, ako se ta dva efekta uzajamno poništavaju, onda ponuda radne snage nije funkcija realne nadnice.Zanemarimo li ovakve kuriozitete na tržištu radne snage i prihvatimo li ponudu radne snage kao funkciju realne nadnice, kao i pret-postavku o homogenosti radne snage, onda uz poznavanje funkcije potražnje za radnom snagom možemo formirati tr-žište radne snage. Slika 17 prikazuje relacije između ponude i potražnje za radnom snagom. Kada je nadnica W = W, potražnja za radnom snagom je ravna njezinoj ponudi.

Suština, koju nam poručuje ova slika i neoklasičari, sastoji se u ovome: u skladu s teorijom izbora potrošača i načelima krivulje indiferencije uz razinu nadnica (W – W) svatko tko želi raditi uz razinu nadnice (W – W) može naći posao. Ovo je jedna od osnovnih i bitnih postavki neoklasične škole.

24

Dogodi li se da realna nadnica poraste na razinu w, ponuda radne snage Ns bit će veća od potražnje za radnom snagom No. Tada se pojavljuje nezaposlenost. Ako je nadnica na razini (W), potražnja za radnom snagom je veća od ponude radne snage. Ponuda i potražnja radne snage određuje cijenu radne snage. Nadnice su fleksibilne i naviše i na-niže. Nadnica kao cijena radne snage „čisti“ tržište radne snage. Ona usklađuje ponudu i potražnju radne snage. Cijena radne snage reagira na promjene ponude i potražnje radne snage vrlo brzo, skoro trenutno. Isto tako je brza reakcija ponude i potražnje radne snage na promjene nadnica

Slika 17

Zahvaljujući tome, prema neoklasičarima je tržište radne snage uvijek u ravnoteži uz datu razinu nadnice. Prema tome, do pojave Keynesa 1936. ekonomska teorija nije bila suočena s problemom nevoljne nezaposlenosti. Privreda je uvijek bila na razini pune zaposlenosti. Na osnovi postavke neoklasičara o punoj zaposlenosti te postavke o fleksi-bilnosti nadnica, u prvi plan kod neoklasičara je izbila još jedna značajna teza: to je teza o jednakosti proizvodnje i potrošnje, odnosno o valjanosti Sayovog zakona tržišta.

1.1.5 Sayov zakon tržišta Prema neoklasičarima, proizvodnja na razini pune zaposlenosti uvijek stvara takvu potražnju koja apsorbira čitavu

proizvodnju. Grafički se Sayov zakon tržišta može prikazati na način kako je to učinio Hadjimichalakis: na slici 18 realna nadnica W čisti tržište radne snage. Uz dati kapital, koji je fiksan na kratak rok, i datu razinu zaposlenosti, dakle uz datu kombinaciju faktora proizvodnje, privreda proizvodi Y jedinica proizvoda Y. Što formira potražnju za datim društvenim proizvodom Y i odakle ona potječe? Potrošnja ima dvije osnovne komponente, naravno ako apstrahiramo državnu potrošnju i eksterni sektor. To su osobna potrošnja (C) i investicijska potrošnja (I). Dvije komponente potrošnje (C+I) po definiciji su jednake raspoloživoj proizvodnji Y. Naime, ako je jedini način da se investira prethodno raspolaganje štednjom (S), onda je štednja po definiciji jednaka investicijama.

S = I (4)

Ako je Y = C + S, te ako je S = I (5) onda je Y = C + I.

Eliminiranjem (C) iz jednadžbe dolazimo do toga da je I = S. U tom slučaju Y = C (6)

Ako je to tako, a Sayov zakon na tome inzistira, onda nedovoljna potrošnja po definiciji nije moguća. „U uvjetima

barter ekonomije, dakle bez kredita, ako se realne nadnice trenutno prilagođavaju ponudi i potražnji radne snage, ne može doći do nezaposlenosti i do prekomjerne zaposlenosti. Privreda nikada ne će biti suočena s nedovoljnom ili preko-mjernom potražnjom na tržištu radne snage. Kako u ovom jednostavnom modelu nema ostalih tržišta, tržište robe uvijek je uravnoteženo kao i tržište radne snage. Privreda je uvijek u stanju ravnoteže“ (Hadjimichalakis, 1982).

25

Drugi put dokazivanja istoga značaja tržišta radne snage i teze o jednakosti potrošnje i proizvodnje može se obrazložiti na sljedeći način: firma maksimalizira profit i angažira radnu snagu sve dotle dok se ne izjednače marginalni prihod i marginalni troškovi, odnosno do razine kada je marginalni prinos rada jednak realnoj nadnici. To podrazumi-jeva da je marginalni prinos kapitala jednak stopi profita. U skladu s tim svaki od faktora proizvodnje ima svoju kom-penzaciju: rad ima nadnicu, a kapital ima profit.

Slika 18

Y = WN + rK (7) U makroekonomiji izraz Y = WN + rK predstavlja jednu od osnovnih jednadžbi. Slika 19 prikazuje ovu jednakost.

U keynesijanskoj verziji navedena jednadžba može se prikazati na sljedeći način:

Y = C + S + T (8)

Jednadžba govori o tome da se dio društvenog proizvoda (Y) može potrošiti (C), jedan dio se može uštedjeti (S), a jedan dio ide na takse (T). Proširena jednadžba s uvođenjem eksternog sektora izgleda ovako:

Y = C + I + G + (X-M) (9) Ako je Y = WN + rK (10)

onda je WN + rK = C + S + T (11)

Povezujući jednadžbe, u cjelini dobivamo:

C + I + G + (X-M) = Y = NJN + rK = C + S + T (12)

26

Slika 19

Jednadžba C + I + G + (X-M) = Y predstavlja ravnotežu na tržištu robe i usluga.

Kako je Y = C + S + T (13)

onda je C + I + G + (X-M) = C + S + T (14)

Reducirajući jednadžbu, za C dobivamo:

I + G + (X-M) = S-I (15)

Ako je, dalje, X-M = 0 te ako je G = T, onda je po definiciji I = S. Kada je I = S, onda je tržište robe u ravnoteži, što znači da je potrošnja jednaka proizvodnji.

1.1.6 Štednja, investicije, kamata U barter ekonomiji, dakle ekonomiji bez kredita, štednja je jednaka investicijama. Firme se samofinanciraju.

Međutim, poznato je da firma može investirati i na bazi pozajmljenog, dakle tuđeg kapitala. U tom slučaju troškovi zaduživanja - kamata - moraju ući u račun firme. Firma teži maksimizaciji profita, ali sada respektirajući troškove ka-pitala, tj. kamatu i očekivani profit. Investicije postaju funkcija kamate i profita:

I/K = f(i ,r) (16) Što je očekivana stopa profita veća, investicije će biti veće. Što je kamatna stopa viša, investicije će biti niže.

Negativna korelacija između kamata i investicija izvodi se iz Fisherova teorema. Uz date faktore proizvodnje privreda može proizvoditi dva proizvoda. Neka to budu Y1 i Y2. Pri tome Y1 je prozvod koji može biti utrošen danas (odmah), a Y2 je proizvod koji može biti utrošen sutra, njegova potrošnja može se odgoditi. Privreda se može baviti i proizvodnjom

27

tih dvaju proizvoda u određenom razmjeru.Više Y2 moguće je proizvesti samo uz štednju. Za to su potrebne dodatne investicije i više kapitala.

Kada je kamata jednaka (io), točka E (slika 20) predstavlja najveću vrijednost. OA je sadašnja vrijednost košarice E. S ciljem maksimizacije profita firma se opredjeljuje za takvu kombinaciju proizvoda Y1 i Y2 koja izjednačava relativne cijene i relativne troškove obaju proizvoda.

Relativne cijene date su na tržištu. Relativna cijena današnje proizvodnje Y1 je (1+i) jedinica proizvoda Y2, dok je relativna cijena sutrašnjeg outputa Y2= 1/(1+i) jedinica Y1. Porast kamatne stope povećava relativnu cijenu Y1. Porast kamatne stope snižava relativnu cijenu Y2. Uslijed toga proizvodnja Y2 će se smanjivati do razine na kojoj se troškovi proizvodnje izjednačuju s relativnim cijenama. Relativna cijena proizvoda (Y1)(1+i) predstavlja broj jedinica budućeg proizvoda (Y2) koji firma može proizvesti ako odustane od jedinice sadašnje proizvodnje (Y1), dakle smanjit će se proizvodnja (Y1) danas da bi se povećala proizvodnja (Y2) sutra, i to zahvaljujući porastu kapitala. De facto, firma odustaje od proizvodnje jedne jedinice (Y1) da bi uštedjela kako bi bila u stanju uvećati svoj kapital. Slika 20 Slika 21

Prilikom procjene budućih investicijskih projekata firma se najčešće rukovodi kriterijem maksimiziranja sadašnje

vrijednosti budućeg prihoda. U ocjeni projekta firma procjenjuje njegove buduće prihode za svako razdoblje funkci-oniranja projekta (n + 1) na godinu. Firma mora poznavati troškove projekta. Budući prihod firma procjenjuje na bazi proizvodnje i očekivanih cijena. Budući (očekivani) prihodi umanjeni za troškove proizvodnje čine neto prihod. Sadaš-nju vrijednost projekta možemo predstaviti izrazom:

n221

0 i)(1

R

i)(1

R

i)(1

R R SV

n (17)

pri čemu R predstavlja neto prihod projekta. Investicija se može smatrati opravdanom ako je sadašnja vrijednost bu-dućih prihoda projekta veća od troškova projekta. Ovim kriterijem alternativni plasmani kapitala mogu se rangirati na unosne i manje unosne.

Posebno važan moment u Fisherovoj analizi jest napomena da investicije ovise o visini kamatne stope. Što je kamata viša, bit će niža sadašnja vrijednost projekta. Kamata djeluje kao trošak u procesu diskontiranja budućih prihoda date investicije. Slika 21 pokazuje takav odnos između kamate i investicija. Porastom kamatne stope sadašnja vrijednost projekta opada. Porast kamate može ugroziti rentabilnost i onih investicijskih projekata koji su prije porasta kamatne stope izgledali unosni. Logika današnje vrijednosti budućih prihoda dovela je ekonomiste do zaključka da porastom kamata opada investicijska potrošnja. Na investicije ne mora utjecati samo visina kamate. Formula neto sadašnje vrijed-nosti projekta uvažava i prihode i troškove projekta. Porastom prihoda, naprimjer, zbog porasta prodajnih cijena, projekt će imati višu sadašnju vrijednost.

Porast cijena potiče, dakle, investicijsku aktivnost, poput pada kamatne stope. Ova činjenica otvara vrata mone-tarnoj politici za barem dvostruko djelovanje. Porastom monetarne ponude može se utjecati na pad kamatne stope, na

28

jednoj strani, ali i na porast cijena, na drugoj strani. Mislimo da je Keynes imao na umu oba smjera djelovanja kada je pisao o marginalnoj efikasnosti kapitala i ulozi monetarne politike u formiranju pune zaposlenosti.

Investicije i štednja su funkcija kamate. Štednja podrazumijeva apstinenciju od potrošnje. Da bi netko odustao od potrošnje, njemu mora biti poznata cijena takve apstinencije. Tako još jednom dolazimo do pojma relativnih cijena. Relativna cijena današnje apstinencije od potrošnje predstavlja broj jedinica proizvoda Y koji će pojedinac moći uživati sutra. Ovako promatrana relativna cijena može se definirati kao kamatna stopa. Relativna cijena današnjeg odustajanja od potrošnje proizvoda Y1 postaje tako (1 + i). Porast kamatne stope povećava cijenu današnjeg proizvoda. Porast cijena Y1 obeshrabruje potrošnju Y1 i tako, ustvari, stimulira štednju.

Žrtvovanje potrošnje danas da bi se sutra uživalo više zovemo efektom supstitucije. Na drugoj strani, porastom relativne cijene sutrašnjeg proizvoda, proizvoda Y2, uvećava se dohodak pojedinca. Veći dohodak uobičajeno je da povećava njegovu potrošnju pa i potrošnju današnjeg proizvoda. Ovaj efekt naziva se efektom dohotka. Ako je efekt supstitucije veći od efekta dohotka, onda će porastom kamatne stope rasti štednja i smanjiti se današnja potrošnja. Šted-nja je rastuća funkcija kamate (slika 22).

Kamatna stopa ovisi, prema neoklasičarima, o ponudi i potražnji kapitala. Ona se određuje na tržištu kapitala. Ako su investicije funkcija kamatne stope i ako je štednja funkcija kamatne stope, onda će i kamatna stopa imati utjecaja na ukupnu ekonomsku aktivnost.

Slika 22

Uz jednaku kamatu (i) na slici 23 investicije su jednake štednji. Ako je kamata veća (io), investicije će biti manje

od štednje. Ponuda kapitala koja premašuje potražnju za kapitalom utječe na snižavanje kamatne stope i dovodi je na ravnotežnu razinu. Ako su investicije veće od štednje, onda će kamata porasti sve do ravnotežne razine, odnosno do razine koja čisti tržište. Neoklasičari su pristalice teze da je kamata dovoljno fleksibilna da uvijek čisti tržište kapitala. Kada je tržište kapitala u ravnoteži, odnosno kada kamata osigurava ravnotežu štednje i investicija, onda je i tržište robe u ravnoteži.

Prema neoklasičarima, državna intervencija je bezuspješna i nepotrebna. Prema njima, a ovakvu su tezu prihvatili i monetaristi, porast investicija bi povećao kamatnu stopu, što bi moralo dovesti do opadanja privatnih investicija. Ako bi pad privatne potražnje bio jednak porastu državnih ulaganja, ukupna potrošnja ostala bi ista pa ne bi imala utjecaj na

29

tržište robe. Iz toga se izvodi zaključak da porastom državnih ulaganja nije moguće povećati zaposlenost. To je poznati fenomen istiskivanja (crowding out). Ovu pojavu prikazujemo na slici 24.

Slika 23 Slika 24

Na slici 24 (Ip) predstavljaju privatne investicije, a (IG) državne investicije. Ravnoteža je uspostavljena u točki 1

gdje su sve investicije privatne. Pojavom državnih investicija dolazi do porasta investicijske potražnje. Kamatna stopa raste na razinu I1. Uslijed porasta kamatne stope opadaju privatne investicije BC. Uz fiksnu proizvodnju na razini pune zaposlenosti potrošnja se smanjuje za onoliko za koliko je porasla štednja uslijed porasta kamatne stope CD. Ukupan pad privatne potrošnje iznosi BD = BC + CD, što je jednako porastu državnih investicija. „Crowding out“ rasprava iz-među kejnzijanaca i monetarista i danas je aktualna, danas možda i više nego prije.

1.1.7 Uloga novca Za neoklasičare vrijedi pravilo o neutralnoj ulozi novca. Realni i monetarni tokovi privrede kao da su odvojeni.

Kamatna stopa se formira na tržištu kapitala i ne ovisi o ponudi i potražnji novca. Zbog toga monetarne vlasti (središnja banka) ne mogu manipulirati monetarnom ponudom i djelovati na kamatnu stopu. Porast monetarne mase dovodi do promjene apsolutne razine cijena, dok relativne cijene ostaju neizmijenjene. Prema neoklasičarima, realne cijene su one cijene koje su relevantne za privrednu aktivnost. Novac ne može utjecati na promjene relativnih cijena jer relativne cijene ovise o drugim faktorima, kao što su troškovi proizvodnje. Neoklasičnim ekonomistima se pripisuje da su nosioci kvantitativne teorije novca. Standardna interpretacija kvantitativne teorije novca svodi se na interakciju između prom-jena monetarne mase i opće razine cijena. Porastom monetarne mase (količine novca u optjecaju) dolazi do porasta cijena u nacionalnoj privredi. Ovakav pristup ulozi novca i interpretaciji kvantitativne teorije novca svakako je pojedno-stavljen. Kažemo pojednostavljen zbog toga što prema njemu vrijednost novca ovisi samo o količini novca u prometu, dakle samo o ponudi novca.

Određivanje vrijednosti novca prema neoklasičarima je de facto podložno djelovanju snaga ponude i potražnje kao i vrijednosti svake druge varijable u njihovom sustavu. Vrijednost novca, prema neoklasičarima, ovisi o ponudi i potraž-nji novca. Kada je ponuda novca veća od potražnje za novcem, vrijednost novca opada, a cijene rastu. Kada je potražnja za novcem veća od ponude novca, vrijednost novca raste, a cijene opadaju. Kada se kvantitativnoj teoriji novca pristupa sa stajališta ponude i potražnje novca, onda u prvi plan izbijaju i druge funkcije novca, kao što su: funkcija novca kao prometnog sredstva i funkcija novca kao blaga, odnosno oblika imovine. Prvoj funkciji novca, novca kao prometnog sredstva, odgovara Fisherova kvantitativna teorija novca. Od druge funkcije novca polazi kembrički pristup. Fisherova formulacija kvantitativne teorije novca je tzv. flow formulacija, tj. takav pristup kvantitativnoj teoriji novca koji uzima u obzir vrijeme i promjene ponude i potražnje novca u tom vremenu. To je, ustvari, dinamički pristup ponudi i potražnji novca. Potražnja za novcem se u ovom pristupu može prikazati kao potreba za novcem (potreba za stjecanjem novca) da

30

bi se odvijala određena transakcija. Potražnja za novcem jednaka je vrijednosti tekuće proizvodnje (Y) i cijeni robe tekuće proizvodnje. Dakle, potražnja za novcem jednaka je umnošku proizvedene robe i njezinih cijena (pY). Ponuda novca može se definirati kao količina novca koje se ljudi žele osloboditi da bi došli do određene robe i usluga. Kupac raspolaže određenom količinom novca. Raspolaganje određenom količinom novca predstavlja dinamički pristup ponudi novca. To je tzv. stock dimenzija novca, odnosno statični aspekt ponude i potražnje novca. Da bi se „stock“ efekt transformirao u „flow“ aspekt, kvantitativni teoretičari dopunjuju stock, tj. monetarnu ponudu Ms sa V, tj. brzinom optjecaja novca. Tako MV predstavlja flow (dinamički) pristup ponudi novca. Fisher na taj način dolazi do dobro poznate kvantitativne teorije novca:

MsV = pY (18) Lijeva strana jednadžbe predstavlja ponudu novca, tj. raspoloživu kupovnu snagu na tržištu. Desna strana

jednadžbe predstavlja potražnju za novcem, tj. ukupnu vrijednost robe i usluga. Ako je MV>pY, vrijednost novca će padati, odnosno cijena će rasti. Ako je MV<pY, vrijednost novca će porasti, što znači da će cijene padati. Jedna od ključnih postavki kvantitativne teorije novca je postavka o konstantnoj brzini optjecaja novca: V je konstantno. Uobi-čajeno se uzima da V ovisi o institucionalnoj organizaciji odvajanja platnog prometa u zemlji te o navikama stanov-ništva. I jedno i drugo se vrlo sporo mijenja.

Pristalice kvantitativne teorije novca pretpostavljaju da je privreda uvijek na razini pune zaposlenosti, dakle da proizvodnja (Y) ne ovisi o promjenama monetarne ponude (Ms). Proizvodnja je funkcija razine tehnologije i raspolo-živosti faktora proizvodnje. Uz takve pretpostavke, dakle fiksno V i fiksno Y, očigledno je da će svaka promjena koli-čine novca dovesti samo do promjene opće razine cijena.

Kembrički pristup kvantitativnoj teoriji novca formirali su Marshal, Pigou i Keynes. Dodajmo odmah da je Keynes u knjizi „Treatise of Money“ kasnije napustio kembrički pristup kvantitativnoj teoriji novca, i to prvenstveno zbog zanemarene uloge kamatne stope u funkciji potražnje za novcem. Kembrički pristup kvantitativnoj teoriji novca je, ust-vari, „stock“ pristup, statični pristup određivanja vrijednosti novca djelovanjem ponude i potražnje za novcem, ali u da-tom trenutku. U odnosu na Fisherovu kvantitativnu teoriju novca, prema kojoj je (pY) „flow“, kembrički pristup ili, kako se često naziva, pristup gotovine ili „cash balance“ pristup transformira „flow“ (pY) u „stock“. Zbog toga se funk-ciji potražnje za novcem dodaje operator k — kembričko k. Kembričko k označava razdoblje vremena u kojem ljudi žele držati novac u rukama kao gotovinu - cash. Potražnja za novcem je zapravo potražnja za držanjem gotovine. U odnosu na V, koji predstavlja brzinu optjecaja novca, k označava proces zadržavanja novca, tj. transformaciju funkcija novca od funkcije novca kao prometnog sredstva u funkciju novca kao blaga ili imovine. Nakon toga jednadžba koja određuje vrijednost novca postaje:

Ms = kpY (19) Ms predstavlja ponudu novca, tj. raspoloživu kupovnu snagu, kpY predstavlja potražnju za novcem. Kada je Ms >

kpY, onda je ponuda novca veća od potražnje za novcem. Vlasnici novca žele se osloboditi suvišnog novca budući da njegova marginalna korisnost opada. Novac je ovdje jedan od oblika imovine. Oslobađajući se novca, vlasnici pretva-raju novac u drugi, ali jedino raspoloživi oblik imovine – u robu. Potražnja za robom raste pa rastu i cijene. Me-đutim, ne treba zaboraviti da do promjena cijena može doći i zbog promjena k i Y. Kembrički pristup kvantitativoj teoriji novca polazi od toga da je kapital fiksan. I on, kao i Fisherov pristup, polaze od pune zaposlenosti privrede. Pod takvim okolnostima porast monetarne mase normalno uzrokuje porast cijena u zemlji.

Keynes je kritizirao i na kraju napustio kvantitativnu teoriju novca zbog toga što je ona zanemarivala djelovanje ponude i potražnje novca na kamatnu stopu kao i element elastičnosti potražnje za novcem prema promjenama kamatne stope. Pristalice kvantitativne teorije novca i kasnije monetaristi (Friedman i sljedbenici) prihvaćali su tezu o neelas-tičnosti novca na promjene kamatne stope. Prema njima, promjene ponude i potražnje novca ne djeluju na kamatnu stopu. Promjene monetarne mase dovest će zbog toga do odgovarajućih promjena cijena, dok će realna kamatna stopa ostati neizmijenjena.

Točka H (slika 25) predstavlja točku ravnoteže između ponude i potražnje novca uz kamatu in. Pretpostavimo da je monetarna ponuda porasla od Mo na M1. Prije porasta monetarne ponude tržišna kamatna stopa bila je jednaka prirodnoj kamatnoj stopi i dok je razina cijena bila P0. Porastom Ms dolazi do poremećaja odnosa Ms i Md. Višak Ms predstavlja višak potražnje za robom i uslugama. Krivulja I – S, koja predstavlja tržište robe, i krivulja M1/P0 - L(i, x), koja pred-stavlja odnose između monetarne ponude i monetarne potražnje, sijeku se u točki F. Cijene moraju porasti. Porast cijena smanjuje višak novca u rukama vlasnika novca. U jednadžbi potražnje za novcem Ms = kpY dolazi do promjene na

31

segmentu (p). Potražnja za novcem uvećava se i postupno se usklađuje s već uvećanom Ms. Proces usklađivanja Ms i Md

odvija se u nekoliko iteracija preko porasta cijena sve do punog usklađivanja monetarne ponude i monetarne potražnje.

Slika 25

Realna (Ms) i (Md) uravnotežit će se ponovno u točki H uz kamatu (i) jednaku (in). Kamata ostaje neizmijenjena.

Usklađivanje Ms i Md dovodi samo do porasta cijena (Hadjimichalakis, 1982). Zapravo, proces usklađivanja Ms i Md djelovao je i na kamatnu stopu. Međutim, taj utjecaj bio je kratkog daha i bez posljedica na privrednu aktivnost. Prvo će porast Ms sniziti kamatnu stopu. Ovaj utjecaj Ms na kamatu Friedman naziva efektom likvidnosti. Nakon toga kamata će nastaviti rasti do svoje prirodne razine.

Efekt porasta kamatne stope zbog porasta Ms i porasta cijena Friedman naziva efektom cijena i dohotka. Na slici 26b kamata je jednaka in

0. Porastom Ms dolazi do efekta likvidnosti i snižavanja kamatne stope na in1. U isto vrijeme,

slika a, dolazi do porasta cijena. Od razine p0 cijene rastu na razinu 2p0. Porast cijena prati porast kamatne stope koja se (na slici 26b) vraća na svoju početnu razinu.

Slika 26

Engleski je ekonomist Gibson u 1920-tim godinama zapazio da su kretanja cijena i kretanja kamate paralelni na

dugi rok. Gibsonov paradoks elaborirao je kasnije Fisher pišući o inflaciji, inflatornim očekivanjima i realnoj kamati. Keynes nije želio pihvatiti paralelnost kretanja cijena i kamata. On je polazio od toga da se na kratak rok ne mogu

izjednačiti prirodna i tržišna kamatna stopa. Prema njemu, na dugi rok postoji samo tendencija izjednačavanja tih kamata. Upravo ova pretpostavka postala je snažno oružje u rukama Keynesove ekonomske politike, posebno mone-

32

tarne politike. Zajedno s tezom o elastičnosti potražnje za novcem, u odnosu na kamatnu stopu, Keynes je bio spreman napustiti sve ranije prihvaćene neoklasične postavke o funkcioniranju ekonomije i izgraditi vlastiti model i instrumen-tarij. Međutim, prije nego što prijeđemo na analizu Keynesovog ekonomskog mehanizma, obratit ćemo pozornost na ulogu eksternog sektora kod neoklasičara.

1.1.8 Otvorena ekonomija

Polazne konzistentne postavke teorije platne bilance i teorije prilagođavanja platne bilance nalazimo u radovima i stavovima Davida Humea. Obrazlažući svoje teoretske stavove, Hume je imao namjeru negirati osnovna načela mer-kantilističke doktrine. Osnovna načela merkantilističke doktrine u sferi platne bilance ili korektnije trgovinske bilance, s obzirom na nerazvijenost kapitalnih transakcija, podrazumijevala su u praktičnoj aplikaciji orijentaciju na izvoz radi stjecanja plemenitog metala kao osnovnog izvora bogatstva društva. Hume je pokušao demistificirati značenje aktivne trgovinske bilance u funkciji akumulacije plemenitog metala postavkom da se odnosi između monetarne ponude i mo-netarne potražnje automatski moraju dovesti u ravnotežu i da je, prema tome, uzaludan svaki napor u pravcu aku-mulacije plemenitog metala aktivnom izvoznom politikom ili politikom supstitucije uvoza domaćom proizvodnjom. Humeove postavke kretale su se u okviru jednadžbe:

MSV = PQ (20) Automatski model uspostavljanja ravnoteže između ponude i potražnje novca, koji implicitno podrazumijeva i

ravnotežu platne bilance, polazio je od tri bitne postavke (Stojanov, 1982): od fiksnog obujma proizvodnje (Q), od stabilne potražnje za novcem i od konstantne brzine opticaja novca.

Monetarna teorija Humeovog doba izgrađivala se na postavkama neoklasične ekonomske teorije. Znamo da prema neoklasičnoj teoriji privreda uvijek teži stanju pune zaposlenosti. Puna zaposlenost je funkcija raspoloživih faktora proizvodnje. Agregatna potražnja nema utjecaja na razinu zaposlenosti. Utjecaj potražnje pokazuje se na promjenama cijena i nadnica. Prema tome, uz datu brzinu optjecaja novca i datu razinu proizvodnje svaki pad (porast) količine novca u optjecaju mora utjecati na pad (porast) cijena. Porast cijena provociran porastom Ms pogoršava konkurentske sposob-nosti izvoza domaće privrede. On destimulira izvoz i potiče uvoz. Uvoz se plaća plemenitim metalom. Time se sma-njuje količina novca u optjecaju. Zbog toga cijene padaju. Uspostavlja se ravnoteža ponude i potražnje za novcem, ravnoteža izvoza i uvoza, odnosno ravnoteža platne bilance. Mehanizam monetarne mase cijena vodi uravnoteženju platne bilance preko inflatornih i deflatornih ciklusa. Cijene i nadnice su promjenjiva veličina. Konstante su razina proizvodnje, zaposlenost te brzina optjecaja novca. Monetarna teorija neoklasičara bavila se pitanjima razine cijena. Razina cijena utjecala je na pojavu i razvijanje ekonomskih fluktuacija. „Efekti porasta cijena sastojali su se u reali-zaciji dohotka od rentijera k poduzetnicima, one su uvećavale izglede na profit i poticale investicije. Pad cijena, na drugoj strani, redistribuirao je dohodak od poduzetnika k rentijerima, umanjivao je izglede za unosan profit i depre-cirao investicije“ (Johnson, 1962).

Sa stajališta suvremenih teorija platne bilance svakako je zanimljivo istaknuti da u Humeovom modelu nailazimo na postavke „globalnog monetarizma“, kao što su: puna zaposlenost, konstantna brzina optjecaja novca, stabilnost potražnje za novcem i integriranost međunarodnih tržišta robe i djelovanje zakona jedne cijene. U odnosu na suvremene monetarne teorije u kojima je potražnja za novcem funkcija dohotka, kamate i cijena:

Md = f(Y, i, P) (21)

Humeova funkcija potražnje za novcem nije detaljno specificirana. Implicitno, međutim, na osnovi konstatacije o stabilnoj potražnji za novcem i konstatacije o punoj zaposlenosti dade se zaključivati da je potražnja za novcem funkcija dohotka, odnosno date proizvodnje i cijena:

Md = f(Y,P) (22) Prema postavkama zakona jedne cijene, cijena proizvoda Y identična je na svim tržištima. Međunarodna tržišta

funkcioniraju po načelu spojenih posuda. Porast Ms , i preko toga porast agregatne potražnje, dovodi do pojave dispari-teta cijena. Disparitet cijena pokreće robnu arbitražu u međunarodnim razmjerima.

U uvjetima sustava fiksnih deviznih tečajeva zlatnog standarda financiranje dopunskog uvoza odvija se odljevom novca u inozemstvo, dakle, smanjivanjem monetarne ponude i njezinim usklađivanjem s monetarnom potražnjom.

33

Razdoblje zlatnog standarda poznato je po sustavu fiksnih deviznih tečajeva bez aktivne intervencije. Središnja banka bila je uglavnom pasivna. Tečajevi su se kretali u okvirima zlatnih točaka. Devizna arbitraža je tada predstavljala svoje-vrsnu portfelj selekciju vlasnika imovine između zlata i deviza. Ovisno o sklonosti tečaja k deprecijaciji ili aprecijaciji plaćalo se zlatom ili devizama. Tako se i bez aktivne intervencije središnje banke ponuda i potražnja deviza održavala na ravnotežnoj razini. Podsjetimo li se da je deficit platne bilance odražavao višak Ms u odnosu na Md, a da je tečaj sa-mo odraz stanja platne bilance, te da je Md stabilna, onda možemo doći do zaključka da je osnovna determinanta tečaja nacionalne valute u vrijeme zlatnih standarda bila monetarna ponuda. Kako je zlatni standard bio monetarni sustav fiksnih deviznih tečajeva, proces prilagođavanja platne bilance, pa prema tome i proces usklađivanja Ms i Md, odvijao se variranjem cijena i dohotka. Praktično, Ms se usklađivala s Md preko prirasta ili smanjivanja monetarnih rezervi. Ovaj mehanizam usklađivanja Ms i Md veoma je sličan Johnsonovom modelu monetarnog pristupa platnoj bilanci u uvjetima fiksnih deviznih tečajeva. Bitna razlika je u tome što, prema suvremenom monetarnom pristupu, ulogu deflacioniranja Ms preuzima devalvacija uz prisutnu nefleksibilnost cijena i nadnica na niže.

1.1.9 Rezime Neoklasična ekonomska teorija bavila se uglavnom pitanjima opće razine cijena i ekonomskih fluktuacija. Ona nije

pridavala posebno značenje pitanju zaposlenosti. Zbog fleksibilnosti cijena i nadnica, kako naniže tako i naviše, ekonomija je uvijek bila na razini pune zaposlenosti. Ponuda i potražnja radne snage formirale su takvu razinu nadnica koja „čisti“ tržište. Uz date nadnice i punu zaposlenost privreda uvijek proizvodi toliko robe koliko nailazi na domaću potražnju. Kamata je kategorija koja je povezana s realnim sektorom privrede. Ona nije monetarna kategorija. Promjena odnosa Ms i Md djeluje na opću razinu cijena. Monetarna politika ne može djelovati na investicijsku aktivnost politikom kamatnih stopa. Investicije su funkcija očekivanog profita i kamatne stope. Pri tome porast cijena potiče investicijsku aktivnost, dok porast kamatne stope destimulira investicije. Sklonosti privrede k punoj zaposlenost, kao i automatizam uspostaljanja unutrašnje i vanjske ravnoteže, eliminira ulogu države iz privrednog života.

Neoklasičari, monetaristi, RATEX te „supply side“ ekonomisti reafirmiraju postavke neoklasične ekonomske misli. Međutim, i u ekonomskoj misli J. M. Keynesa mogu se također naći zrnca neoklasične ekonomske teorije. Ma kako izgledao nov i ma koliko se distancirao od neoklasičara, Keynes je u svoj mehanizam privrede implantirao odre-đene ideje prethodnika. Podsjetimo se da bi, prema neoklasičarima, porast Ms doveo do porasta cijena. Porast cijena uz istu normalnu nadnicu de facto znači pad realne nadnice. Niža realna nadnica formira niže troškove proizvodnje, koji stimuliraju poduzetnika da angažira dopunsku radnu snagu. Tek tada nominalne nadnice rastu. Porast nominalne nadni-ce kompenzira pad realne nadnice i izaziva porast cijena. Međutim, taj proces koji je po neoklasičarima tekao spontano na tržištu radne snage i trenutno, Keynes promatra na kratak rok i ne trenutno. Uz to, porast cijena potiče investicije time što prema formuli neto sadašnje vrijednosti uvećava prihode (R). Zahvaljujući tome, moguće je na kratak rok po-rastom Ms djelovati na oba pola formule neto sadašnje vrijednosti na troškove proizvodnje preko visine realnih nadnica i na prihode preko efekta cijena. Pored toga, razlikovanje nominalne i realne kamate na kratak rok predstavlja dopunski poticaj investicijskoj aktivnosti. Ali, to je već kejnzijanska ekonomska politika i uloga države koja je u njoj imanentna.

1.2 KEYNES - KEYNESIJANCI 1.2.1 Teorija i praksa Od 1929. do 1932. svjetskom ekonomskom scenom dominirala je deflacija. Nacionalni dohodak SAD, npr. sma-

njio se za jednu polovinu. Industrija SAD radila je s pola kapaciteta, a cijene na veliko bile su niže za 32% (Elsworth, 1950). Oživljavanje privredne aktivnosti postalo je imperativ svjetske privrede. Privrede širom svijeta tijekom velike krize doživjele su šok koji nije ostao bez posljedica na razvoj ekonomske misli. Osnovne postavke neoklasičnog modela funkcioniranja privrednog ponašanja dovedene su u pitanje. Nadnice i cijene nisu više bile fleksibilne naniže. Pouke liberalizma bile su takve da se više nije moglo tolerirati cikličko kretanje privrede.

U godinama nakon svjetske ekonomske krize pitanje zaposlenosti postalo je primarni cilj ekonomske politike. U tom smislu praksu ekonomskog liberalizma zamijenila je praksa intervencionizma. Interna ravnoteža dobila je primat u odnosu na ravnotežu platne bilance. Nakon svjetske ekonomske krize ekonomska misao bila je pod utjecajem Key-

34

nesove ekonomske doktrine. Keynes je premjestio fokus ekonomske teorije s teorije cijene, koju reducira na minimalnu razinu, na pitanja zaposlenosti i kamatne stope, kao monetarnog fenomena. U njegovoj analizi posebno značenje dobile su investicije i potrošnja u funkciji uspostavljanja intrne ravnoteže i rješavanja problema zaposlenosti. Sažeto rečeno, Keynesov koncept bazira se na međuovisnosti investicija, potrošnje, štednje i dohotka. U jednostavnijoj interpretaciji Keynesova koncepta proizvodnja i zaposlenost ovise o agregatnoj potražnji. Agregatna potražnja je funkcija investicija i potrošnje. Potrošnja je ovisna varijabla i varira u skladu s kretanjima i promjenama dohotka. Štednja također varira s promjenama dohotka, porastom dohotka ona se uvećava. U stvaranju ravnoteže nacionalne privrede štednja je jednaka investicijama, dok je dohodak zbroj potrošnje i investicija. Prema Keynesovom modelu, osnovna poluga privredne aktivnosti, zaposlenosti i proizvodnje postala je potražnja. Fiskalna politika dobila je zadatak da stimulira potražnju to više što je, zbog sklonosti potrošnje da opada s porastom dohotka, prijetila opasnost od pojave pretjerane štednje. Key-nes je štednju promatrao kao destimulirajući faktor rasta. Eliminiranje privrednih ciklusa svjesnom intervencijom eko-nomske politike i djelovanjem u pravcu porasta potrošnje značilo je napuštanje povjerenja u slobodno funkcioniranje tržišnog mehanizma, na jednoj strani, i u isto vrijeme inauguraciju države i njezine intervencije, na drugoj strani.

Bilo je teško, gotovo nemoguće, pretpostaviti u vrijeme kada je nastajala „Opća teorija zaposlenosti, kamate i nov-ca“ da će nakon 40-tak godina uloga države i destimuliranje štednje postati osnovne točke na koje će pristalice ekono-mije ponude upirati prstom kao na najveće slabosti Keynesove teorije. Međutim, poslije II svjetskog rata pa sve do 1960-tih godina, privredna zbivanja u svjetskoj privredi i pojedinim nacionalnim ekonomijama razvijala su se veoma povoljno. Štoviše, to je bilo razdoblje pune zaposlenosti, relativne stabilnosti cijena, odnosno dobrodošle blage inflacije, razdoblje dotad nezabilježenog ekonomskog rasta. Svjetska privreda je, služeći se Keynesovim porukama, izbjegavala faze recesije i zamijenila ih je razdobljem prosperiteta. Krajem 1960-tih godina bivši američki predsjednik Nixon obi-lježio je poslijeratni razvoj ekonomske misli riječima „Svi smo mi kejnzijanci danas“. Termini kao što su društveni pro-izvod, monetarna ponuda i sl. ekonomski su agregati na kojima stoji Keynesova ekonomija. Keynesova terminologija postala je esperanto ekonomije. Ipak, već u drugoj polovici 1960-tih godina u međunarodnoj privredi počele su se osjećati pojave koje su izlazile izvan tokova i kontrole kejnzijanske aparature. Nacionalne privrede bivale su sve češće suočene s takvim problemima koji po definiciji ne bi mogli postojati ako se Keynesova ekonomija dosljedno provodi. U takve pojave spadaju: stagflacija, sve veće značenje monetarnih faktora kao izvora inflacije, sve veća negativna uloga državne mašinerije i slično.

Prema standardnim interpretacijama Keynesova ekonomskog mehanizma, stagflacija uopće nije moguća. Uz sve veću ulogu države, uz sve obilniju potrošnju i potražnju, stagnacija privredne aktivnosti inkopatibilna je s Keynesovim postavkama o ulozi potražnje kao generatora privrednog rasta, proizvodnje i zaposlenosti. Pored toga, inflacija je mo-netarni fenomen kojemu Keynes u početku nije pridavao dovoljno pozornosti. Produktivnost rada, odnosno porast pro-duktivnosti rada, aksiom je Keynesove ekonomije. Monetarna ponuda mogla je, prema Keynesu, djelovati samo na cije-ne vrijednosnih papira, ali ne i na cijene robe. Pokazalo se poslije II svjetskog rata, a s vremenom sve više, da je mone-tarna ponuda snažan izvor inflacije u svjetskim razmjerima.

Nakon ovih nekoliko zapažanja o ulozi Keynesove ekonomske misli u suvremenoj ekonomskoj praksi samo po sebi se postavlja pitanje: jesu li se uvjeti u svjetskoj privredi toliko izmijenili da je Keynesova misao postala nepriklad-na ili je, možda, u samoj njegovoj doktrini, još u začetku, ostalo dovoljno nekonzistentnosti ili nedorečenosti koje se u suvremenim uvjetima pokazuju? Mislimo da je pravi odgovor kako se radi i o jednom i o drugom. 1960-te i 1970-te go-dine različite su od onih 1920-tih i 1930-tih. U isto vrijeme, međutim, zanimljivo je da su inflacija, nezaposlenost i niže stope rasta najviše došle do izražaja u onim zemljama u kojima je Keynes bio najviše prihvaćen, a prije svega u V. Britaniji, SAD i Italiji.

Walter Eltis u knjizi „Inflacija, depresija i ekonomska politika na Zapadu“ postavlja tezu da se keynesijanci moraju zapitati kako je moguće da su zemlje koje su najbolje znale kako funkcionira makroekonomija, kao što je V. Britanija nar. ostvarile najslabije rezultate i tako se pojavile kao redovni kandidati za međunarodnu financijsku pomoć. Pri tome, podsjeća Eltis, da ironija bude veća, najveći dio pomoći dolazi od zemalja koje vode svoju privredu na način suprotan Keynesovom. Na osnovi vlastitih zapažanja Eltis navodi da je nekritički korištena Keynesova makroekonomska politika u suvremenim uvjetima izazvala niz neželjenih posljedica u pojedinim zemljama. Slične teze možemo naći i kod drugih uglednih ekonomista kao što su: Peter Drucker, Martin Feldstein, Kennet Arow, Lawrence Gain, a posebno kod pripad-nika škole ekonomije ponude kao što su Arthur Lafer ili M. Feldstein. Ilustrativan je sljedeći Eltisov primjer: u 1915. vojvoda od Wellingtona bio je najuspješniji svjetski general. Zahvaljujući njegovom ogromnom ugledu, svi oni koji su bili kod Waterlooa vodili su britansku vojsku sljedećih četrdeset godina inzistirajući pri tome da sve mora ostati onako kako je bilo u vrijeme Wellingtona. Cijena takvog konzervativizma bila je plaćena u sljedećem ratu. Nakon II svjetskog rata britanskom ekonomskom politikom dominirala je želja da se nastavi Keynesova privredna politika. Danas među-

35

tim, zahvaljujući novim saznanjima, posebno iz domene portfolio teorija, ne može se pouzdano tvrditi da će porastom monetarne ponude opadati kamatna stopa, štoviše, može se desiti i suprotno.

1.2.2 Keynesov mehanizam Keynesov mehanizam može se bolje razumjeti ako se povuče paralela s funkcioniranjem privrede u 19. stoljeću, tj.

u vrijeme zlatnih standarda. Prema Keynesovu mišljenju, privreda je zadovoljavajuće funkcionirala u 19. stoljeću prije svega zbog toga što su „rast stanovništva i inovacija, pronalaženje novih područja-zemlje, povjerenje te učestalost rato-va, u prosjeku svake dekade, bili dovoljni da uz sklonost potrošnji formira takvu marginalnu efikasnost kapitala koja omogućava zadovoljavajuću razinu zaposlenosti, a uz takvu kamatu koja je bila dovoljno visoka da bi bila prihvatljiva za vlasnike kapitala (imovine). Postoji evidencija da je u razdoblju od oko 150 godina dugoročna kamatna stopa u vo-dećim financijskim centrima bila oko 5% te da je ona bila dovoljno niska da potakne investicije na takvu razinu koja ni-je osiguravala punu zaposlenost, ali koja nije bila na netolerantno niskoj razini“.

Analizirajući proteklih 150 godina, Keynes zapaža da su tzv. „wage unit“ bile u porastu, ali i da je efikasnost (pro-duktivnost) rada također rasla. Zahvaljujući tome, bila je osigurana i relativna stabilnost cijena. Keynes napominje da će „danas i vjerojatno ubuduće marginalna efikasnost kapitala biti iz više razloga mnogo niža od one u 19. stoljeću. Akut-nost naših problema dolazi od toga što je prosječna kamata, koja bi omogućila razumnu razinu zaposlenosti, nepo-voljna za vlasnike imovine, tako da ne može biti proizvedena manipuliranjem monetarnom masom. Najstabilniji i naj-teže promjenjivi element u našoj suvremenoj ekonomiji bio je dosad i bit će ubuduće minimalna kamata koja je prihva-tljiva za vlasnike imovine. Dugoročni odnos između nacionalnog dohotka i količine novca ovisit će o preferenciji likvid-nosti. Dugoročna stabilnost ili nestabilnost cijena ovisit će o dinamici porasta 'wage unit' ili, preciznije 'cost unit' u us-poredbi s porastom efikasnosti i produktivnosti sustava“ (Keynes, 1936).

Ovim podužim citatom htjeli smo skrenuti pozornost na jedan od najvažnijih, ali u isto vrijeme i najnejasnijih ele-menata čitavog Keynesova sustava: „wage unit“ ili jedinica nadnice. Mislimo da se kompleksnost ekonomije potražnje i njezina efikasnost temelji na pravilnom razumijevanju ove kategorije. Isto tako, čini se da ona predstavlja bazu na kojoj neoklasična ekonomija temelji svoju dinamiku privredne aktivnosti, ali i na kojoj Keynes gradi svoju kulu koja onda stoji na stupovima marginalne efikasnosti kapitala, kamate i sklonosti potrošnji. Stupovi su svakako prije toga morali doći na temelje koje čini „wage unit“. Zbog toga Keynes još na početku svoje „Opće teorije zaposlenosti, kamate i nov-ca“ želi definirati osnovne kategorije, osnovne obračunske jedinice. Baveći se problemom zaposlenosti, Keynes pred-laže da se uvedu dvije fundamentalne obračunske jedinice: kvantiteta „money value“ (novčana jedinica) i kvantiteta za-poslenosti (Keynes, 1936, s. 41.). Nastavljajući u tom pravcu, on složen rad svodi na jednostavan rad, čime bez sumnje pojednostavljuje daljnju analizu. Jedinica jednostavnog rada osnovna je obračunska jedinica, složen rad je multipli-cirani jednostavni rad (Ibid.). Jedinicu kojom mjeri kvantitetu (obujam) zaposlenosti naziva jedinicom rada (labour unit). Novčani izraz jedinice rada Keynes naziva wage unit- jedinica nadnice. Suglasno tome, ako je E ukupni fond nad-nica ili plaća, ako je W jedinica nadnice te ako je N kvaliteta zaposlenosti, tada je:

E = NW (23)

Pokušamo li Keynesove kategorije interpretirati na drugi način, onda možemo napraviti takve komparacije u ko-jima bi jedinica nadnice bila prikazana kao trošak rada. Ona bi predstavljala odnos između produktivnosti rada i nomi-nalne nadnice. Svaki pokušaj povećavanja nominalne nadnice iznad produktivnosti rada, dakle svaki porast troškova rada djeluje inflatorno i u isto vrijeme destimulativno na daljnje angažiranje radne snage. Odnos između nominal-ne nadnice i produktivnosti rada, respektirajući pretpostavke o fiksnosti faktora proizvodnje, a posebno dati tehnički sustav kapitala, vodi ekonomiju k punoj zaposlenosti samo onda ako nadnice rastu u skladu, ili, što je još povoljnije, s aspekta zaposlenosti, ako zaostaju iza porasta produktivnosti rada.

Odnos između realne nadnice i marginalnog prinosa rada jedan je od temeljnih odnosa neoklasičnih ekonomista. Znamo da su prema njima proizvodnja i profit išli naprijed sve dotle dok je marginalni prihod veći od marginalnog tro-ška, odnosno sve dotle dok je marginalni prinos rada veći od marginalnog troška radne snage, sve dok je marginalni pri-nos rada veći od realne nadnice. Potražnja za radnom snagom funkcija je odnosa marginalne produktivnosti rada i mar-ginalnih troškova radne snage. U stanju ravnoteže nacionalne privrede, na razini pune zaposlenosti, realne nadnice su jednake marginalnom prinosu rada dok je štednja jednaka investicijama. U slučaju kada su marginalni troškovi radne snage (nadnice) veći od marginalnog prinosa rada, proizvodnja, tj. investicije jenjavaju, ponuda radne snage veća je od potražnje za radnom snagom, pa se javlja nezaposlenost. Ravnoteža između ponude i potražnje radne snage uspostavlja

36

se prilagođavanjem nadnica, tj. njihovim snižavanjem. Nominalne nadnice snižavaju se prema odnosu ponude i potra-žnje. Keynesov strah od deflacije baš tu i počinje. Keynes se bojao Gibsonova paradoksa, ali ne u smislu inflacije, nego u smislu deflacije. Početna deflacija izazvana padom nadnica mogla bi pojačati deflatorna očekivanja. Ona bi vodila daljnjem padu cijena i sve većoj ponudi radne snage u odnosu na potražnju. Kriza, tj. slom postaju neizbježni. U knjizi „Treatise of Money“ Keynes je pisao: „Tržišna kamata opada, ali ne dovoljno brzo da dostigne prirodnu kamatu, tako da se javlja tendencija destimulacije profita koja vodi k deflaciji dohotka i padu cijena. Ako se to dogodi, naš sadašnji sustav kapitalističkog individualizma bit će zamijenjen dalekosežnim socijalizmom“ (Hadjimichalakis, 1982, p. 153).

U krizi se javlja izuzetna težnja k likvidnosti, k držanju gotovine. Tu pojavu Keynes naziva zamkom likvidnosti – „liquidity trap“. Ekonomija je zakočena. Nastaje masovna nezaposlenost. Takozvani Pigou efekt ne može zaustaviti slom. Pad cijena nije dovoljan poticaj za porast potrošnje. Isto tako kao što inflatorna očekivanja potiču potrošnju, de-flatorna očekivanja mogu destimulirati potrošnju u očekivanju novih nižih cijena. Zbog ovoga, kao i zbog straha pred socijalizmom, Keynes želi zaustaviti pad nadnica. Zapravo, on formira tezu o fiksnim nominalnim, ali zato fleksibilnim realnim nadnicama. U uvjetima fiksnih nominalnih nadnica inflacija može učiniti isto ono što deflacija s padom nomi-nalnih nadnica. Mislimo da u deflacioniranju realnih nadnica putem inflacije leži bit cjelokupnog Keynesova učenja.

Kao što smo već spomenuli, stupovi Keynesova sustava su potrošnja, marginalna efikasnost kapitala i kamatna sto-pa. Porastom monetarne ponude, odnosno variranjem odnosa između monetarne ponude i monetarne potražnje, Keynes utječe na potrošnju, na marginalnu efikasnost kapitala i to kako na njihov brojnik (prihode) tako i na nazivnik (troškove) te na kamatnu stopu. Sve niža marginalna efikasnost kapitala (MEC) zahtijeva sve nižu kamatnu stopu da bi proces portfelj (portfolio) selekcije zadržao vlasnike imovine u sferi investicijske aktivnosti.

Na početku „Opće teorije zaposlenosti“ Keynes (1936, s. 18) nas uvodi, mada kasnije nije nigdje eksplicitan, u odnos i značenje razlike između nominalnih i realnih nadnica. „Svakodnevno iskustvo nam govori, bez sumnje, da je normalna situacija da radnici ugovaraju nominalnu nadnicu („money value“). Dok je praksa da radnici odbijaju sma-njivanje nominalne nadnice, njihova praksa nije da smanje ponudu radne snage u slučaju porasta „wage goods“, tj. smanjivanja realne nadnice. Podsjetimo se da termin wage goods kao i termin marginalni proizvod u wage goods industriji ili produktivnost rada u wage goods industriji ne samo da podsjeća nego je gotovo istovjetan s Marxovom napomenom da nadnice ovise o cijenama, odnosno o produktivnosti rada u proizvodnji sredstava za potrošnju. Prema tome, ako poraste produktivnost rada u proizvodnji sredstava za potrošnju, tada će uz istu nominalnu nadnicu porasti realne nadnice. Međutim, Keynes navodi da su uz datu organizaciju, opremu i tehniku realne nadnice i razina proiz-vodnje (pa prema tome i zaposlenost) istosmjerni, zbog čega porast zaposlenosti može ići samo na račun pada realnih nadnica. Prema tome, ako se zaposlenost uvećava, tada na kratak rok nagrada po jedinici rada izražena u wage goods (realna nadnica) mora opadati da bi rastao profit. To je jednostavno spoznaja da industrija normalno funkcionira uz padajuće prinose, tako da marginalna produktivnost rada u industriji sredstava za potrošnju nužno opada kako raste zaposlenost... Zbog toga svaki pokušaj da se poveća zaposlenost mora u isto vrijeme voditi opadanju marginalne pro-duktivnosti, a prema tome i udio nadnica u odnosu na proizvodnju“.

Govoreći o suštini „Opće teorije...“ Keynes (Ibid., s. 29) ističe da „razina zaposlenosti u stanju privredne ravno-teže ovisi o: a) funkciji ponude, b) sklonosti potrošnji i c) razini investicija. Svakoj razini zaposlenosti odgovara odre-đena marginalna produktivnost rada u 'wage goods' industriji, a ona određuje realnu nadnicu. Zaposlenost ne može prijeći razinu pri kojoj se reducira realna nadnica na jednakost s marginalnim troškovima rada. To znači da nisu samo promjene agregatne potražnje kompatibilne s našom privremenom pretpostavkom da su nominalne nadnice („money value“) konstantne. Za puno razumijevanje naše teorije bitno je da se odvojimo od te pretpostavke“. Dakle, i kod Key-nesa su nadnice fleksibilne. Nominane nadnice mogu i rasti, ali realne nadnice moraju zaostajati za porastom produk-tivnosti rada. Umjesto pada nadnica i straha od deflacije Keynes (Ibid., s. 254) je problem riješio snižavanjem realnih nadnica putem inflacije. „Jedna od osnovnih karakteristika kapitalističkog načina proizvodnje jest da on oscilira, izbje-gavajući ekstremne fluktuacije zaposlenosti i cijena, oko jedne srednje pozicije (razine) koja je znatno ispod pune za-poslenosti, ali je i znatno iznad minimalne zaposlenosti“.

Prema Keynesu, to je svijet onakav kakav jest. To nisu pravila igre koja se ne mogu mijenjati. Ako je to tako, onda je ravnoteža koju spominju neoklasičari samo specijalan slučaj, odnosno puna zaposlenost je samo specijalan slučaj. Puna zaposlenost je izuzetak, a ne pravilo. Keynes je preda se postavio cilj da pronađe one parametre sustava kojima se može upravljati kako bi se privreda uspješno vodila k punoj zaposlenosti, dakle takvom privrednom stanju koje je dale-ko od kriza, sloma pa i socijalne revolucije. Zbog toga možemo već sada reći da je Keynesova ekonomija - ekonomija potražnje, anti-deflatorna, antikrizna ekonomska politika. Podsjećajući u svojim razmišljanjima počesto na Marxa, nije čudno da je Keynes došao do spoznaje o potrebi zamjene profiterskog načina proizvodnje elementima društvene soli-darnosti i etike. „U razvijenim, bogatim društvima nije samo marginalna efikasnost kapitala niža, nego su uslijed velike

37

akumulacije prilike za investiranje manje povoljne, osim ako kamatna stopa ne padne dovoljno nisko. Osnovni pokretač proizvodnje je profit. Poduzetnik nastoji maksimizirati profit kada odlučuje o razini zaposlenosti. Zbog toga, uz datu ra-zinu tehnologije, resursa i troškova proizvodnje po jedinici zaposlenosti, razina zaposlenosti i u pojedinoj firmi i u in-dustriji u cjelini ovisi o prihodu koji poduzetnik očekuje od date proizvodnje“ (Ibid., s. 24). Na razini pune zaposlenosti kada su investicije jednake štednji, kada je monetarna ponuda jednaka monetarnoj potražnji, a marginalni prihod jed-nak marginalnim troškovima, postoji ravnoteža između ponude i potražnje robe i kapitala. Nastavi li se proizvodnja na-kon te točke, poduzetnik će neizbježno gubiti. Zbog toga će se zalihe kapitala i razina zaposlenosti morati smanjiti toli-ko koliko je potrebno da društvo dovoljno osiromaši da ukupna štednja postane ravna nuli, da se pojavi jaka oskudica kapitala. Obilje kapitala i obilje robe destimuliraju proizvodnju. Hiperprodukcija robe i profit ne idu ruku pod ruku. Na dugi rok kapital ne smije biti obilan ako se želi da marginalna efikasnost kapitala bude barem tolika kolika je kamatna stopa. Društvo s obiljem kapitala čija je marginalna efikasnost jednaka nuli suočilo bi se s negativnom mar-ginalnom efikasnošću kapitala sa svakom dodatnom investicijom“ (Ibid., s. 217).

Marginalna efikasnost kapitala ovisi o više faktora, među njima i o kretanju cijena. Ma koliko se tvrdilo da je Key-nesova ekonomija ekonomija anti-inflatorna, to ne znači da je ona bez rasta cijena. Jesu li cijene u Keynesovoj ekono-miji stabilne ili nisu, jedno je od pitanja koja su izazvala dosta kontroverzi među interpretatorima Keynesove ideje. Mis-limo da je za sada dovoljno podsjetiti na jednu od determinanti cijena. Ona, opet, kao da podsjeća na neke od Marx-ovih pogleda o cijenama. Naime, Keynes napominje da je, mada se govori o produktivnosti kapitala, mnogo korektnije go-voriti da kapital odbacuje prihod tijekom svojega vijeka. Jedini razlog zbog kojega jedan oblik imovine (kapital) od-bacuje prihod koji je veći od njegove cijene koštanja jest u tome što je on oskudan.

Ako kapital postane manje oskudan, prihod će se smanjiti a da kapital ne postane manje produktivan. „Podržavam klasičnu doktrinu da je sve što je proizvedeno, proizvedeno radom uz pomoć tehnike i prirodnih resursa čija cijena ovisi o oskudici ili obilju te rezultatu minulog rada koji je opredmećen u imovini koja također ima svoju cijenu u skladu s obiljem i oskudicom. Bolje je uzeti rad, uključujući i osobne usluge poduzetnika i njihovih asistenata, kao jedini faktor proizvodnje koji funkcionira pod datim okolnostima tehnike, prirodnih izvora, opremljenosti kapitalom i efektivne po-tražnje“ (Ibid., s. 213). Ovo dakle, objašnjava zašto smo mogli uzeti jedinicu rada „unit labour“ kao jedinu fizičku jedinicu koju trebamo u našem ekonomskom sustavu pored novca i vremena (Ibid., s. 214)

Kada je marginalna efikasnost kapitala jednaka nuli (MEC = 0), tada je profit jednak nuli (profit = 0) i privreda se dalje može kretati samo u dvama pravcima: u pravcu stagflacije ili u pravcu deflacije. Marx i Keynes spoznali su kako i zašto privreda dolazi u fazu sloma. Međutim, Marx je zaključio da je faza sloma neizbježna u okvirima kapitalističkog načina proizvodnje. Keynes je izabrao stagflaciju kao bolje rješenje, zapravo on se opredijelio za takvu transformaciju društvenih odnosa koji bi mogli podržavati stagflaciju u okvirima kapitalizma. Ekonomska politika u fazi stagnacije izvodi se kontraproduktivnom „medicinom“' kao što je poticanje potrošnje, politika nižih kamatnih stopa i podizanje marginalne efikasnosti kapitala. Pođimo redom.

1.2.3 Uloga potrošnje Ako je profit pokretač proizvodnje, marginalna efikasnost kapitala je njezin motor, a potrošnja, odnosno efektivna

potražnja je jedna od polaznih pretpostavki funkcioniranja ekonomije potražnje. „Efektivna potražnja je jednostavno agregatni dohodak (prihod) koji poduzetnik očekuje uključujući dohodak koji će on prenijeti na ostale faktore proiz-vodnje. Funkcija agregatne potražnje dovodi u vezu razne moguće razine zaposlenosti s prihodima koje data razina zaposlenosti odbacuje. Efektivna potražnja je pozicija na funkciji agregatne potražnje koja postaje efektivna zato što zajedno s ponudom korespondira onoj razini zaposlenosti koja maksimizira poduzetnikova očekivanja profita“ (Ibid., s. 55). Razina zaposlenosti određena je pozicijom u kojoj se sijeku agregatna ponuda i agregatna potražnja. Funkcija ag-regatne potražnje stavlja u odnos datu razinu zaposlenosti s prihodima te razine zaposlenosti. Prihodi se sastoje od dviju komponenata: potrošnje (C), tj. izdataka za potrošnju uz datu razinu zaposlenosti i izdataka za investicije (I) uz datu razinu zaposlenosti. Dakle:

Y = C + I (24) Koji dio dohotka Y ide na C, a koliki dio ide na I, ovisi o više faktora. Između ostalih o: a) visini dohotka, b) o

sklonosti potrošnji, c) o marginalnoj efikasnosti kapitala i c) o kamatnoj stopi. Dio dohotka Y koji će društvo odvojiti za

38

potrošnju C ovisi: a) o visini dohotka, b) o objektivnim i c) o subjektivnim faktorima. U osnovne objektivne faktore Keynes ubraja:

promjene u jedinici nadnice - wage unit, s napomenom da je C više funkcija realnog nego nominalnog dohotka. Kao prva aproksimacija može se uzeti da će porastom jedinice nadnice izdatci na C porasti, uz datu razinu zaposlenosti, u istoj proporciji (Ibid., s. 92)

promjene u razlici između dohotka i neto dohotka iznenadno uvećanje imovine promjene u diskontnoj stopi, tj. promjene u relativnim cijenama robe danas i cijena robe sutra promjene u fiskalnoj politici. Što se fiskalna politika više koristi kao metoda redistribucije dohotka, sve više će rasti

sklonost potrošnji (Ibid., s. 95) promjene u očekivanjima sadašnje i buduće razine dohotka.

Završavajući analizu objektivnih faktora koji određuju sklonost potrošnji, Keynes napominje da u cjelini moramo

računati s prilično stabilnom funkcijom ako smo prije toga eliminirali promjene u jedinici nadnice u odnosu na novac (Ibid.). Kada govori o subjektivnim faktorima koji utječu na sklonost potrošnji, Keynes razmatra osam motiva koji dje-luju destimulativno na potrošnju: oprez, predviđanje, kalkulaciju, poboljšavanje, nezavisnost, poduzetnost, ponos, poh-lepu. Subjektivni faktori variraju u skladu s promjenama institucionalnih i organizacijskih elemenata sustava određe-nog društva. Te se promjene dešavaju na dugi rok. Zbog toga se faktori subjektivne prirode koji utječu na sklonost pot-rošnji mogu uzeti kao konstante.

Kako je sklonost potrošnji stabilna funkcija, veličina agregatne potrošnje uglavnom ovisi o agregatnom dohotku. Međutim, jedan od fundamentalnih psiholoških zakona prema Keynesu jest da čovjek porastom dohotka uvećava pot-rošnju, ali ne toliko koliko raste dohodak. Prema tome, sve viša razina dohotka formirat će jaz između porasta do-hotka i porasta potrošnje. Što je dohodak veći, raskorak između dohotka i potrošnje ostaje veći. To znači da porastom dohotka raste štednja. Štednja je destimulator investicija.

Slika 27

Na slici 27 dohodak i output naznačeni su na apscisi i ordinati. Linija od 45° povezuje sve točke u kojima su ove

veličine jednake. Vertikalna distanca između krivulje potrošnje C i linije 45° predstavlja štednju. Porastom dohotka raste potrošnja, ali sporije od porasta dohotka. Kada se na krivulju C doda krivulja investicija I, dobiva se ukupna po-tražnja C + I koja predstavlja potražnju uz datu razinu zaposlenosti. Presjek linije 45° s krivuljom C + I određuje ravnotežnu razinu dohotka.

Cilj Keynesove ekonomije potražnje nije bilo koja razina ravnoteže, nego ona razina privredne ravnoteže pri kojoj postoji puna zaposlenost. Budući da porastom dohotka dolazi do relativno sporijeg porasta potrošnje, onda teret posti-zanja cilja pune zaposlenosti mora preuzeti druga komponenta efektivne potražnje, a to je investicijska potrošnja.

39

1.2.4 Investicije Poduzetnik investira da bi ostvario profit. Marginalna efikasnost kapitala kriterij je kojim se on rukovodi prilikom

odlučivanja o investiranju. Što je marginalna efikasnost kapitala veća, to investicije odbacuju veći profit. „Marginalna efikasnost kapitala je stopa diskonta koja izjednačava sadašnju vrijednost budućih prihoda projekta s troškovima pro-jekta“ (Ibid., s. 125). Odnos između očekivanog prihoda na uloženi kapital i troškova zamjene takvog kapitala („re-placement cost“), odnosno relacije između očekivanog prihoda marginalne jedinice takvog kapitala i troškova proiz-vodnje takve jedinice predstavlja marginalnu efikasnost kapitala (Ibid.).

Marginalna efikasnost kapitala predstavlja odnos između očekivanih prihoda i troškova proizvodnje. Marginalna efikasnost kapitala onakva kako ju je definirao Keynes gotovo je ista s tzv. koeficijentom Q koji koristi Tobin. U To-binovom koeficijentu Q nazivnik predstavlja troškove zamjene („replacement cost“). To je tekuća cijena po kojoj se na tržištu može podići nova tvornica, tj. realizirati nova investicija. Brojnik predstavlja tržišnu vrijednost investicije ili mo-gući profit od prodaje investicije: „Porast tržišne vrijednosti zgrade u odnosu na tekuće troškove izgradnje potiče iz-gradnju. Poticaj za proizvodnju dat je time što je tržišna cijena veća od troškova proizvodnje takve zgrade“ (Tobin 1982). Porast ponude date robe ili date industrije izaziva opadanje marginalnog prihoda. Na jednoj strani zbog toga što porast ponude formira klimu obilja robe, tj. klimu hiper-produkcije, te na drugoj strani zato što daljnja proizvodnja utje-če na porast cijena faktora proizvodnje. Svaka investicija ima svoju marginalnu efikasnost kapitala. Ona ovisi o odnosu prihoda i troškova. Jednu od bitnih komponenata troškova predstavlja i kamatna stopa (i). Zbog toga se marginalna efi-kasnost investicijskog projekta može definirati i kao kamata koja diskontira sadašnju vrijednost projekta na nulu. Tako se (m) definira kao (Branson-Litvack, 1981):

n2 m)(1

N R

m)(1

2 R

m1

1 R R1 CT - 0

(25)

Investicijski projekti mogu se rangirati po vrijednosti koeficijenta (m). Isto tako, projekti se mogu rangirati i kri-

terijem sadašnje vrijednosti projekta. Kriterij sadašnje vrijednosti uveo je u ekonomsku analizu Fisher. On upotrebljava termin: stopa prinosa u odnosu na troškove. Ona predstavlja stopu po kojoj se računajući sadašnju vrijednost svih troš-kova i prihoda izjednačavaju troškovi i prihodi. Fisher ističe da će investiranje ovisiti o odnosu između sadašnje vrijed-nosti neto budućih prihoda i kamatne stope. Poticaj za investiranje postoji sve dotle dok je sadašnja vrijednost projekta veća od kamate.

Keynesova marginalna efikasnost kapitala, Fisherova stopa prinosa te Tobinov koeficijent Q imaju istu ulogu pri odlučivanju o izboru investicija. Investicijski projekt isplati se sve dotle dok je marginalna efikasnost kapitala veća od kamatne stope, sve dotle dok je interna stopa rentabiliteta (m) ili diskontna stopa veća od kamate.

Slika 28

Na ovome mjestu treba uvesti u razmatranje i nominalnu i realnu kamatu. Posebno zbog toga što s porastom monetarne mase treba očekivati porast proizvodnje, ali i porast cijena. Porast cijena djeluje povoljno na prihode. Porast cijena stimulira ulaganja. Porastom investicija rastu proizvodnja i zaposlenost. Na sl. 28 vidimo da porast investicija s I na I' uvećava dohodak s Y naY1. Porast monetarne ponude utječe na snižavanje kamatne stope. Ako je kamatna stopa niža, onda i marginalna efikasnost kapitala može biti niža. Opadanje marginalne efikasnosti kapitala leži u suštini kapi-talističkog načina proizvodnje. Snižavanjem kamatne stope stvara se prostor za nove investicije i uz pad marginalne efikasnosti kapitala sve dotle dok je marginalna efikasnost kapitala veća od kamatne stope. U skladu s tim postaje jas-

40

nije da inflacija stimulira investicije i zaposlenost. Stimulativni efekt očekivanih viših cijena ne pojavljuje se zbog toga što raste kamatna stopa (to bi bio paradoksalan način podržavanja proizvodnje), nego zato što se relativno uvećava mar-ginalna efikasnost datog kapitala. Ako bi kamatna stopa rasla usporedo s marginalnom efikasnošću kapitala, tada očeki-vani porast cijena ne bi bio stimulativan (Ibid., ss. 142–143).

Keynes je poznavao kategorije nominalne i realne kamate. On se opredijelio za očuvanje dispariteta između nomi-nalne i realne kamate. U protivnom njegov mehanizam ne bi mogao funkcionirati. Keynes je protiv visoke kamate u vri-jeme buma. To je bio njegov atak na neoklasične ekonomiste, a danas atak keynesijanaca na monetariste. Monetaristi se drže pravila efekta likvidnosti i efekta cijena uvjereni da Gibsonov paradoks važi na dugi rok.

Slika 29

Slika 30

Na slici 29 vidi se odnos između kamate i investicija. Niža kamata potiče investicije. Preko efekata na investicije

ona potiče proizvodnju i zaposlenost. Znači da postoji vrlo bliska veza između kamatne stope i zaposlenosti. Pad kama-tne stope potiče zaposlenost. Porast kamatne stope obeshrabruje zaposlenost.

Slika 30 predstavlja tzv. realni sektor privrede. To je tržište robe. Krivulja I-S ima negativan nagib budući da je niža i potiče I. Štednja S mora biti veća. Zbog toga i Y mora biti veće. Kamatna stopa je determinanta investicija. Ona postaje ključna determinanta zaposlenosti u uvjetima kada marginalna efikasnost kapitala opada i kada porast potrošnje zaostaje za porastom dohotka. Suprotno neoklasičarima, Keynes zastupa stav da kamata nije realni nego monetarni fenomen.

1.2.5 Kamatna stopa Prema neoklasičarima, kamata odražava odnose između štednje i investicija, tj. ponude i potražnje kapitala. Prema

Keynesu, štednja i investicije determinirane su sustavom. One nisu determinante sustava. Štednja i investicije posljedica su djelovanja determinanti sustava, kao što su: sklonost potrošnji, marginalna efikasnost kapitala i kamata. Kamata je monetarni fenomen. Ona se formira na tržištu novca. Visina kamatne stope ovisi o odnosu između ponude i potražnje novca. Potražnju novca Keynes analizira pod terminom preferencija likvidnosti. Pri tome kamata je nagrada za odri-canje od likvidnosti za određeno vremensko razdoblje. Ona nije cijena koja dovodi do ravnoteže ponudu i potražnju re-sursa za investicije. To je cijena koja usklađuje ponudu i potražnju novca. Ako je kamata niža, potražnja za gotovinom će biti veća od ponude. Ako kamata raste, pojavit će se višak gotovine (Ibid., s. 167). Količinu novca u prometu, zaje-dno s preferencijom likvidnosti, određuje razina kamatne stope. Ako je (Ms ) monetarna ponuda, (LP) – funkcija prefe-rencije likvidnosti, a (i) kamata, tada imamo da je

Ms = LP (i) (26)

U razmatranju problematike preferencije likvidnosti Keynes promatra dvije funkcije novca. Jedna funkcija novca je funkcija novca kao prometnog sredstva. Ona formira tzv. transakcijsku potražnju za novcem. Druga funkcija novca je funkcija novca kao blaga. Potražnja za novcem u funkciji blaga javlja se zbog neizvjesnosti o visini buduće kamatne stope. Pojedinac koji vjeruje da će buduća kamata biti iznad tržišne kamate, ima razloga držati gotovinu (Ibid., s. 170.). Umjesto da investira danas, on može investirati sutra kada cijena vrijednosnih papira bude niža. Kada cijena vrijednos-nih papira bude niža, tada je prihod na iste papire viši. Funkcija preferencije likvidnosti sastoji se od dvaju segmenata: a) transakcijske potražnje za novcem uz koju ruku pod ruku ide potražnja za novcem u funkciji rezervi za slučaj rizika i b) špekulativne potražnje za novcem.

41

Na slici 31 predstavljen je odnos između monetarne ponude i monetarne potražnje. U desnom gornjem kvadrantu prikazana je špekulativna potražnja za novcem kao funkcija kamatne stope. Kvadrant II predstavlja transakcijsku po-tražnju za novcem kao funkciju dohotka. Monetarna ponuda prikazana je relacijom Ml—M2.

Slika 31

Na slici 32 prikazana je krivulja LM. Nagib krivulje LM odražava činjenicu da uz višu razinu dohotka raste tran-sakcijska potražnja za novcem. Tada manje novca ostaje za špekulativne svrhe. Da bi se utjecalo na špekulante da drže manje nezaposlenog novca, kamata mora porasti (Johnson, 1962). S definicijom i determinacijom kamatne stope Key-nes je zaokružio svoj model. U njemu uz date faktore proizvodnje, monetarnu (potražnju) marginalnu efikasnost kapi-tala i sklonost potrošnji, s porastom monetarne ponude Ms dolazi do snižavanja kamate (i). Niža kamata potiče inves-ticije baš zbog toga što se formira povoljniji odnos između marginalne efikasnosti kapitala i kamatne stope. Snižava-njem kamatne stope stopa diskontiranja budućih prihoda smanjuje se. Iinvesticijski projekti postaju unosni.

Slika 32

Slika 33

Porast investicija utječe na porast efektivne potražnje, a posebno investicijske potražnje. Potražnja stimulira pro-

izvodnju i zaposlenost. Na putu privrede od nepune zaposlenost k punoj zaposlenosti efekti porasta monetarne mase i pada kamatne stope pokazuju se prije svega u porastu proizvodnje. Međutim, efekti su vidljivi i u porastu cijena. Utje-caj porasta monetarne ponude na kamatu i zaposlenost može se prikazati ovako:

CB 1) Ms i i 2) I 3) C + I + G 4) Y.

42

Veza 1) pokazuje akcije središnje banke(CB) k povećanju monetarne ponude (Ms) i snižavanju kamatne stope (i). Veza 2) označava utjecaj kamate na investicije (I). Veza 3) pokazuje da su investicije dio agregatne potražnje. Veza 4) predstavlja multiplikator.

Na slici 33 prikazan je utjecaj porasta monetarne mase na kamatnu stopu. Uz datu početnu razinu GNP i cijenu (p) monetarna potražnja je prikazana krivuljom MD. Monetarna ponuda je prikazana krivuljom MoSo. Porast Ms pomiče krivulju Ms udesno od MoSo na M1S1. Monetarna ponuda je porasla od 300 mlrd.$ na 320 mlrd.$. Kamatna stopa se snizila sa 6% na 5%. Kamata je elastična na promjene monetarne ponude. Veza 2) prenosi pad kamate na porast inves-ticija za 50 mlrd$. Veza 3) sugerira da porast investicija za 50 mlrd.$ pomiče krivulju C + I + G na C + I1 + G. Veza 4) predstavlja multiplikator investicija.

Multiplikator investicija je recipročna vrijednost granične sklonosti štednji. On pokazuje za koliko jedinica će se uvećati dohodak (Y) ako se investicije uvećaju za jednu jedinicu. U našem primjeru multiplikator je 2,5. Multiplici-rajući 50 mlrd.$ s 2,5, dobiva se efekt porasta dohotka od 125 mlrd.$ (slika 34).

Na slici 35 ravnoteža između ponude i potražnje ostvarena je na visini 2000 GNP i na razini cijena od 100. Nova ravnoteža između ponude i potražnje uspostavljena je na razini GNP od 2100 mlrd$ i uz razinu cijena 103 (Baumol-Blinder, 1979).

Slika 34 Slika 35

Keynesova ekonomija kreće se k punoj zaposlenosti. Zbog toga će se efekti porasta monetarne ponude i snižavanja

kamatne stope pokazati dvojako. Oni su vidljivi u porastu proizvodnje i dohotka. Potom se iskazuju u porastu cijena. Porast cijena je utoliko sporiji i utoliko manje primjetan ukoliko je privreda udaljenija od razine pune zaposlenosti. Efe-kti porasta monetarne ponude na porast proizvodnje i porast cijena mogu se prikazati primjerom kako slijedi: porast mo-netarne ponude za 20 mlrd. uvećava agregatnu potražnju za 125 mlrd. $ (pomak od Do - Do na D1 - D1). Nova točka rav-noteže između ponude i potražnje je točka B (pomak od E na B). GNP je veći za 100 mlrd $ uz porast cijena za 3% (100 -103). Ako usporedimo sliku 34 sa slikom 35, možemo vidjeti da GNP nije veći za 125 mlrd. $ nego za samo 100 mlrd. $ Porast cijena destimulirao je potražnju i u odgovarajućem omjeru je umanjio poticaj proizvodnji.

Kada privreda dođe na razinu pune zaposlenosti, daljnji porast monetarne mase, odnosno svaki novi pokušaj stimuliranja investicija, uključujući i fiskalnu politiku, ima isključivo inflatorne efekte. Efekt na porast zaposlenosti sva-kako je minoran, zapravo ne postoji. Prema monetaristima, mogli bi se očekivati negativni efekti inflacije. Ni Keynes nije zaboravio napomenuti nekoliko puta čisto inflatorne efekte poticanja investicija na razini pune zaposlenosti (Ibid., s. 118). Sličan efekat imat će poticanje investicija fiskalnom politikom. Javni radovi naprimjer mogu zbog porasta mo-netarne potražnje (porast transakcijske potražnje za novcem zbog porasta cijena i dohotka) dovesti do porasta kamatne stope. Viša (i) će tada destimulirati privatne investicije i izazvati kontraefekte na ukupnu zaposlenost (Ibid., s. 119). Radi se o već spomenutom „crowding out“ efektu. Možemo reći da se ovaj efekt pokazuje tim više što je privreda bliža razini pune zaposlenosti. Prije te razine može se govoriti o tome da će „cronjding in“ efekti biti veći. „Crowding in“ efekt opravdava kombiniranu primjenu monetarne i fiskalne politike u kejnzijanskoj ekonomskoj politici.

43

Slika 36 pokazuje put privrede k stagflaciji. Keynesova ekonomska politika usmjerena je na snižavanje kamatnih stopa. Što je kamatna stopa niža, to je i diskontna stopa niža. Što je diskontna stopa niža, veći broj investicijskih proje-kata postaje rentabilan. Što je veći broj investicijskih projekata rentabilan, veća je proizvodnja. Porastom proizvodnje povećava se zaposlenost. Tako investicije nose teret porasta zaposlenosti zbog toga što sklonost pojedinaca potrošnji re-lativno opada s porastom dohotka. Međutim, stimulacija investicija porastom monetarne ponude može dovesti privredu u stanje stagflacije, odnosno trajne inflacije, kako je to pisao Keynes.

Slika 36 Slika 37

Na slici 37 porast cijena od 100 do 104 ilustrira proces inflacije potražnje. Visina inflacije velikim dijelom ovisi o

nagibu krivulje ponude. Na slici 37 vidimo vremensku dimenziju procesa. Na početku proizvodnja raste izrazito, dok cijene rastu sporije – gotovo miruju. Ekonomija se kreće od točke E do točke C. Kako potražnja prelazi ponudu na više tržišta (naprimjer tržišta sirovine i radne snage), cijene počinju rasti i privreda ide od točke C k točki B. Inflacija već ne-gativno utječe na ukupnu potražnju. Proizvodnja zbog toga počinje opadati s točke B na točku A. Položaj privrede od točke B k A predstavlja stagflaciju, tj. porast cijena uz pad prozvodnje.

Nevolje Keynesove ekonomije ovdje počinju. Inflacija u uvjetima kapitalističkog načina proizvodnje, dakle pro-fiterske ekonomije, destimulira investicije zbog toga što:

porastom cijena opada potražnja troškovi proizvodnje su porasli pa se snizila marginalna efikasnost kapitala načelo na jednak kapital jednak profit i dalje važi.

Težeći zaštiti svojega kapitala, vlasnici kapitala bježe iz investicija u druge oblike imovine (nekretnine, zlato i sl.),

čime dalje stimuliraju potražnju, ali ne i proizvodnju. Porast cijena bez porasta proizvodnje izaziva u javnosti nesigur-nost. Sklonost ka akumulaciji gotovine raste. Ona može dovesti do potpune preferencije gotovine. U tom slučaju bilo kakav porast monetarne mase više ne može izazvati pad kamatne stope. Cjelokupni porast iskazuje se u kumuliranju go-tovine u rukama pojedinaca. To je vrijeme kada cijene vrijednosnih papira (dionica) padaju. Vlasnici tih papira prodaju ih zbog toga što:

investicije više nisu unosne svaka nova investicija nosi gubitak gotovina postaje preferencija pojedinca.

Nastaje „liquidity trap“. Keynes je poznavao „liquidity trap“, ali više kao teoretsku mogućnost (Ibid., s. 173.). Na drugoj strani, Friedman smatra da je Keynesova teorija ekonomske politike prvenstveno i nastala radi toga da se pre-vlada „liquidity trap“ (Hadjimichalakis, 1982). Da bi izbjegao „liquidity trap“, Keynes prihvaća i takve investicije, ra-dove, koje nemaju profitonosni karakter. Bolje i takve investicije nego nikakve. Bolje je graditi piramide i slične spo-

44

menike nego povećavati kamatnu stopu. Visoka kamama stopa u fazi buma za Keynesa je bila ludost. „Visoka kamata bi onemogućila da bum dulje traje. Pravi lijek za trgovinski ciklus nije u napuštanju buma i držanju privrede u polukrizi (poluslomu) nego u izbjegavanju sloma i držanju privrede permanentno u fazi kvazi-buma“ (Keynes, 1936, s. 322.). Ovo zbog toga što se prema Keynesu, kao i prema Marxu, ne radi o hiperprodukciji u smislu preobilja robe u odnosu na potrebe društva. Radi se o hiperprodukciji u smislu preobilja ponude i proizvodnje koja se više ne može odvijati uz rea-lizaciju profita (Ibd., s. 323). „Zbog toga porast kamatne stope kao lijek za prolongirano razdoblje abnormalno visokih novih investicija pripada onoj vrsti lijekova koja liječi bolest ubijajući pacijenta“ (Ibid., s. 323.)

Stav monetarista je suprotan. Oni polaze od toga da uz nisku kamatu i inflaciju nije moguće više unosno inves-tirati. Radi stabilizacije privrede oni predlažu porast kamatne stope. Tko je u pravu?

Marx smatra da se faza prekomjerne proizvodnje mora završiti slomom i obezvrjeđenjem kapitala. Keynes također govori o problemu viška kapitala i padu marginalne efikasnosti kapitala. On želi stagflacijom (prolongiranim bumom) zadržiti kapitalizam, ali takav kapitalizam u čijoj osnovi više nije profiterska ekonomija. Je li to moguće?!

1.2.6 Krize Strah od kriza i revolucije kod Keynesa je bio veoma izražen. Krize nastaju zbog nedovoljne potrošnje. Keynes je

pristalica koncepta nedovoljne potrošnje kao uzročnika krize. Pri tome, kao što smo vidjeli, sklonost potrošnji je takva da potrošnja raste s porastom dohotka, ali sporije. Porastom dohotka (Y) raste i štednja. Zbog toga Keynes antikriznu, anti-cikličku terapiju prebacuje (oslanja) na drugi segment potrošnje – investicijsku potrošnju. Investicijska potrošnja mora kompenzirati nedovoljnu osobnu potrošnju (C). Investicijska potrošnja stimulira se mjerama monetarne politike i politikom kamatnih stopa.

I pored svega toga marginalna efikasnost kapitala opada. Ona opada zbog obilja kapitala, tj. zbog obilne ponude robe, zbog porasta cijena koji destimulativno djeluje na potražnju i zbog porasta troškova proizvodnje. Koeficijent (Q) snižava se do razine 1, a marginalna efikasnost kapitala na nulu (MEC = 0). Marginalna efikasnost kapitala izjednačava se s kamatom. Kamatna stopa nikada ne može biti jednaka nuli. Kada bi kamatna stopa bila jednaka nuli, tada bi i dis-kontna stopa morala biti jednaka nuli. U tom slučaju očekivani prinos investicija bio bi ravan troškovima investicija.

Keynes ističe da je opadanje marginalne efikasnosti kapitala, a time i investicija, osnovni problem koji dovodi do kriza, odnosno trgovinskih ciklusa. Pod cikličkim kretanjima privrede Keynes misli da „sustav ide fazom prosperiteta. Snage koje potiču sustav su u početku jake, a imaju i kumulativni efekt jedne na druge. One postupno gube snagu dok u jednom trenutku ne budu zamijenjene snagama koje djeluju u suprotnom pravcu“ (Ibid., s. 314). Poseban fenomen tr-govinskog ciklusa su krize. Iz faze prosperiteta naglo se prelazi u fazu krize, dok se iz faze krize postupno prelazi u fazu uspona - ako je tržišni mehanizam uopće u stanju da izvuče privredu iz krize na automatski način.

Prema Keynesu, bitni uzročnik kriza nije porast kamatne stope, nego je nagli kolaps marginalne efikasnosti ka-pitala. „Kasne faze buma karakteriziraju optimistička očekivanja o budućim prihodima na kapitalna dobra, očekivani prihod je toliko jak da je dovoljan da kompenzira rastuće obilje kapitala, rastuće troškove proizvodnje i verojatni po-rast kamatne stope. Tržište kapitala, tj. tržište vrijednosnih papira, suočeno s činjenicom pada prihoda nakon tolikih optimističkih očekivanja naglo reagira. Preferencija k likvidnosti raste, a zbog toga i kamatna stopa. Pad marginalne efikasnosti kapitala i porast kamatne stope destimuliraju nove investicije. Na početku sloma postoji obilje suvišnog ka-pitala, kapitala čija je marginalna efikasnost čak negativna. Vremensko razdoblje koje mora proteći prije nego što se pojavi oskudica kapitala kroz njegovo obezvrjeđivanje, a koja bi podigla marginalnu efikasnost kapitala, jest stabilna funkcija prosječne trajnosti kapitala u datoj epohi i normalne stope rasta te epohe“ (Ibid., s. 319.)

Kapital se rasprodaje. Zalihe robe rasprodaju se uz niske cijene. Pad marginalne efikasnosti kapitala ugrožava sklo-nost potrošnji. Vlasnici kapitala koji su poslovali s kreditima ostaju bez novca. Kriza se teško može ublažiti reducira-njem kamatne stope. Briga o investicijama ne može se više ostaviti u privatnim rukama (Ibid., s. 320.).

Prema Keynesu, do nedovoljne potrošnje dolazi ponajviše zbog opadanja marginalne efikasnosti kapitala. Margi-nalna efikasnost kapitala opada zbog hiperprodukcije koja formira nižu razinu ukupne potražnje i višu razinu ukupnih troškova proizvodnje. Kriza predstavlja proces obezvrjeđivanja kapitala. Proces obezvrjeđivanja kapitala stvara pret-postavke oskudice kapitala, pa prema tome i pretpostavke za porast njegove marginalne efikasnosti. Kriza se teško mo-že korigirati automatski, posebno ne samonicijativom privatnog sektora. Pri tome politika visokih kamatnih stopa može biti posebno destruktivna. Keynes ekonomskom politikom želi djelovati preventivno. Zbog toga se zalaže za ekspan-zivnu monetarnu i fiskalnu politiku još prije nego izbije kriza. On želi fazu buma pretvoriti u trajni bum, u trajnu stagflaciju.

45


U otvorenoj ekonomiji interna i eksterna ravnoteža postoje onda kada je proizvodnja jednaka potrošnji, tj. kada je:

Y = A (27)

te kada su investicije jednake štednji:

S = I (28)

i kada je izvoz jednak uvozu:

X = M (29) Ako X—M predstavljaju platnu, odnosno trgovinsku bilancu, ona će biti uravnotežena u slučaju kada su u

ravnoteži štednja i investicije, tj. kada je:

X —M = S —I (30)

U tom kontekstu deficit platne bilance označava da su investicije veće od štednje, odnosno da je apsorpcija veća od dohotka. Analizirajući Keynesovu misao, Hary Johnson dolazi do sljedećeg reda kauzalnosti: kamatna stopa je funkcija monetarne ponude i monetarne potražnje, razina investicija je funkcija kamatne stope i marginalne efikasnosti kapitala, razina dohotka i potrošnje su funkcije investiranja i sklonosti štednji. Prema tome, Keynesov sustav je međuovisan su-stav. Sve varijable utječu jedna na drugu. U povratnoj sprezi monetarna potražnja je funkcija dohoka, koji opet ovisi o sklonosti investiranju i štednji (Johnson, 1962). Iz jedne jake međuzavisnosti sustava možemo dalje promatrati relacije relevantnih varijabli za ravnotežu sustava. Na jednoj strani možemo promatrati relaciju S- I u funkciji kamatne stope, I-S (analiza), a na drugoj strani relaciju Y-I (dohodak – kamatna stopa) pri kojoj će monetama potražnja biti jednaka mo-netarnoj ponudi L-M (analiza).

Ravnoteža I-S predstavlja ravnotežu realnog sektora ekonomije, dok ravnoteža L-M predstavlja ravnotežu mone-tarnog sektora ekonomije. Iz navedenih relacija i ravnotežnih stanja Johnson dolazi, na načelima Walrasovog zakona, do sljedećeg zaključka: ako je tržište robe u ravnoteži, onda ravnoteža na jednom od preostala dva tržišta (tržištu novca i tržištu kapitala) podrazumijeva i ravnotežu na trećem tržištu (tržištu kapitala i tržištu novca).

Ako sada reinterpretiramo Keynesovu misao s pozicija suvremenih teorija platne bilance, možemo zaključiti da neravnoteža na tržištu novca može izazvati neravnotežu na tržištu robe pa i neravnotežu platne bilance. Prema apsorp-cijskom pristupu teoriji platne bilance, deficit platne bilance rezultat je veće potrošnje od raspoloživih mogućnosti (dohotka). Apsorpcijski pristup platnoj bilanci izvodi se iz dobro poznatog sustava makroekonomskih jednadžbi:

Y = C + I + G + (X – M) (31) Agregiramo li različite oblike potrošnje C, I, G, i nominiramo li ih kao ukupnu apsorpciju A, dolazimo do nove

jednadžbe za otvorenu privredu:

Y = A + (X – M) (32)

Daljnjim sređivanjem jednadžbe dolazimo do toga da je:

(X – M) = Y – A (33)

Lijeva strana jednadžbe (X – M) predstavlja platnu bilancu. Desna strana jednadžbe (Y – A) predstavlja odnos između raspoložive domaće proizvodnje (dohotka) i potrošnje. Jednadžbu možemo napisati i na slijedeći način:

PB = Y – A. (34)

Prema tome, ako se domaća apsorpcija kreće u okvirima domaće proizvodnje i raspoloživih mogućnosti, platna bilanca će biti uravnotežena. Deficit platne bilance pokazuje da zemlja troši više od vlastitih mogućnosti. Kada je ap-sorpcija manja od vlastite proizvodnje, zemlja ima suficit platne bilance koji može plasirati u inozemstvo. Nacionalna privreda tada izvozi kapital.

46

Na postavkama Keynesove ekonomske misli, a posebno na načelima multiplikatora investicija za zatvorenu eko-nomiju, Machlup je 1942. formirao teoriju vanjskotrgovinskog multiplikatora. U sklopu te teorije došlo je do značaj-nog zanemarivanja monetarnih faktora uz istodobno apostrofiranje realnih faktora. U teoriji vanjskotrgovinskog mul-tiplikatora Machlup je pošao od sljedećih pretpostavki:

od pretpostavke o nepunoj zaposlenosti od pretpostavke o stabilnim cijenama od pretpostavke o stabilnim kamatnim stopama od pretpostavke o stabilnim deviznim tečajevima od pretpostavke o stabilnim nadnicama.

Teorija i mehanizam vanjskotrgovinskog multiplikatora polazi od značenja agregatne potražnje za nacionalnu privredu. Pri tome izvoz, odnosno inozemna potražnja potiče razvoj. Uvoz predstavlja odljev dohotka. On svodi pret-hodni suficit platne bilance, izazvan autonomnim izvozom, u uže okvire, odnosno vodi ravnoteži platne bilance. Iz početnog stanja interne ravnoteže S = I i eksterne ravnoteže X = M privreda djelovanjem multiplikatora dolazi u novo stanje ravnoteže na višoj razini dohotka. Pri tome je uvjet nove ravnoteže:

Porast (I) + porast (X) = porast (S) + porast (M) (35)

Nakon ove konstatacije, a koristeći postavku Walrasovog zakona i polazeći od mehanizma multiplikatora, mogli bismo doći do sljedećih zaključaka: ako je X = M, tj. ako je platna bilanca u ravnoteži u vremenu, tj. kada su se efekti djelovanja multiplikatora iscrpili te ako su u ravnoteži štednja i investicije (S = I), onda bi u ravnoteži moralo biti i trži-šte novca, tj. monetarna ponuda i monetarna potražnja Ms = Md.

Machlup (1973, s. 40).) napominje da se proces uspostavljanja ravnoteže između robnih fondova, odnosno rav-noteže Ms i Md, uspostavlja postupno tijekom razdoblja djelovanja vanjskotrgovinskog multiplikatora. Prema teoriji vanjskotrgovinskog multiplikatora, stanje platne bilance određeno je razinom i promjenama dohotka, te graničnim sklo-nostima potrošnji, štednji i uvozu. Ova teorija zanemaruje ulogu Ms i Md te ulogu kamatne stope. Machlup napominje da bi promjene Ms i kamatne stope mogle imati određeni utjecaj na internu i vanjsku ravnotežu, ali usprkos tomu zane-maruje takve promjene. Međutim, ako se pođe od pretpostavki o stabilnim nadnicama, cijenama i kamati, onda se gubi dinamika sustava, dolazi se u zabludu. Između ostaloga, ne može se odgovoriti na pitanje: kako zemlja može uopće tro-šiti više od svojih mogućosti bez sudjelovanja monetarnih faktora, odnosno monetarne ekspanzije?

Slika 38

Slika 39

Slika 38 prikazuje ravnotežu nacionalne privrede. Krivulja indiferencije Y0 tangenta je na krivulji proizvodnih

mogućnosti T - T u točki A. U točki A, tj. na toj razini ukupne proizvodnje, nacionalna privreda proizvodi 0 - E količinu domaćih proizvoda i A - E količinu vanjskotrgovinskih proizvoda. Pod vanjskotrgovinskim proizvodima (robom) misli-mo na proizvode koji se uključuju u međunarodnu razmjenu. Promjene relativnih cijena domaćih i vanjskotrgovinskih proizvoda dovoljne su da neki proizvod, do tada orijentiran na domaće tržište, postane vanjskotrgovinski.

47

Krivulja 1-1 predstavlja relativni odnos između cijena domaćih i vanjskotrgovinskih proizvoda. Slika 39 prikazuje stanje neravnoteže nacionalne privrede. Precijenjenošću nacionalne valute cijene domaćih pro-

izvoda porasle su (krivulja 2-2). U slučaju precijenjenosti valute vanjska vrijednost valute, odnosno cijena po kojoj se nacionalna valuta konvertira u valutu zemalja B viša je od kupovne snage nacionalne valute. Kupovna snaga domaće valute niža je u razdoblju t1 u odnosu na razdoblje t0 zato što su porasle cijene u zemlji. Domaće cijene dakle nisu sta-bilne. Precijenjenošću valute stimulirana je proizvodnja za domaće tržište, a destimulirana proizvodnja za izvoz. Faktori proizvodnje, ako su mobilni, kreću se k proizvodnji domaćih proizvoda. Potrošnja na drugoj strani preferira vanjsko-trgovinska dobra koja su jeftina. Uvoz je jeftiniji od domaće proizvodnje. Zbog toga nastaje deficit trgovinske bilance C-D, ali i višak proizvodnje domaće robe D-B.

Devalvacija ispravlja precijenjenost nacionalne valute. Međutim, cijene su nefleksibilne na dolje. Drugim riječima, cijene na domaćem tržištu ne mogu se sniziti. Međutim, mogu se devalvacijom povisiti cijene vanjskotrgovinske robe. Nakon devalvacije uvoz postaje skuplji, dok izvoz postaje atraktivniji izraženo u nacionalnoj valuti. Atraktivnost proiz-vodnje za izvoz pokreće faktore proizvodnje u proizvodnju za izvoz. Smanjuje se proizvodnja domaćih dobara. Na dru-goj strani, skuplji uvoz destimulira uvoznu potražnju, pa se potražnja orijentira na domaće proizvode. Rješavanjem pro-blema deficitarne platne bilance otvara se problem interne nestabilnosti. Potrošnja se svodi u realne okvire i, štoviše, može postati nedovoljna da stimulira proizvodnju domaće robe.

Dakle, deficit platne bilance nastaje zbog veće monetarne ponude u odnosu na monetarnu potražnju. Devalvacija je metoda platnobilančnog prilagođavanja koja potiče proces usklađivanja ponude i potražnje novca. Ona deflacionira domaće izdatke i na taj način smanjuje realnu kupovnu snagu rezidenata. U uvjetima inflacije i nefleksibilnosti cijena i nadnica na dolje realna kupovna snaga rezidenata može se smanjiti porastom cijena u zemlji. Devalvacija izaziva porast cijena u zemlji. Time se potrošnja usklađuje s proizvodnjom.

Jesu li u Keynesovom sustavu cijene doista stabilne, kako naprimjer misle Johnson, Machlup i drugi ili su one fleksibilne na više?

1.2.8 Rezime Kod neoklasičnih ekonomista stanje privredne ravnoteže obilježeno je ravnotežom na tržištu robe i tržištu kapitala.

Ponuda je jednaka potražnji, a štednja je jednaka investicijama uz datu kamatnu stopu. Marginalni prihod jednak je marginalnim troškovima, marginalni prihod rada jednak je marginalnom trošku rada, tj. realnim nadnicama. Ekonomija je na razini pune zaposlenosti. Sayov zakon tržišta važi. U Keynesovoj ekonomiji stanje privredne ravnoteže obilježeno je ravnotežom ponude i potražnje na tržištu robe, krivulja I-S, ravnotežom ponude i potražnje na tržištu novca, krivulja L-M, uz datu kamatnu stopu. Marginalni prihod jednak je marginalnim troškovima, dok je marginalni prinos rada jed-nak marginalnim troškovima rada, tj. realnoj nadnici. Ekonomija je na razini pune zaposlenosti.

U čemu je onda razlika? Bitna razlika je u tome što je, prema Keynesu, stanje pune zaposlenosti teoretska kon-strukcija, specijalan slučaj. Opći slučaj je nepuna zaposlenost. Tada ni Sayov zakon tržišta ne vrijedi. Pored toga, kama-ta nije realni fenomen koji usklađuje ponudu i potražnju štednje i investicija. Kamata je monetarni fenomen koji se određuje na tržištu novca.

Ako je nezaposlenost opći slučaj, onda to znači da neoklasičari nemaju teoriju zaposlenosti. Oni pretpostavljaju punu zaposlenost. Prema Keynesu, neoklasičari nemaju ni teoriju kamate. Ona je u njihovom sustavu neodređena. U njegovom sustavu kamata je određena ponudom i potražnjom novca. Ona određuje odnose štednje i investicija, pa pre-ma tome i dohotka i zaposlenosti.

Kod neoklasičara porast cijena vršio je redistribuciju dohotka od rentijera k poduzetnicima. On je stimulirao in-vesticije. U Keynesovoj teoriji ekonomske politike cijene izgledaju stabilne. Nadnice izgledaju također stabilne. Kod neoklasičara fleksibilnost nadnica na niže dovodi do ravnoteže ponude i potražnje radne snage. Keynesove nadnice su nefleksibilne na dolje. Ili to tako samo izgleda. Ovo pitanje razmatra i Friedman kada analizira Keynesa. On ne prihvaća rigidnost nadnica kod Keynesa.

Ponuda i potražnja imaju važnu ulogu kod neoklasičara. Ponuda i potražnja imaju veliku ulogu i kod Keynesa. Ponuda i potražnja novca određuju kamatnu stopu. Ponuda i potražnja kapitalnih dobara određuju cijenu kapitala. Po-nuda i potražnja radne snage određuju realne nadnice. Nominalne nadnice su fiksne. Dakle, ponuda i potražnja su u krajnjoj instanci veoma značajne za Keynesovu ekonomiju potražnje. Zbog toga što Keynes konstruira model ekonom-ske politike na razini nepune zaposlenosti, efekt na porast cijena nije toliko vidljiv. Ali, zato Keynes ne zaboravlja na-pomenuti da prirast potražnje (posebno investicijske) na razini pune zaposlenosti ima isključivo inflatorni karakter.

48

Napomene koje smo učinili na početku ovoga poglavlja, a koje se odnose na ulogu jedinice nadnice i jedinice rada, dolaze do izražaja kada se promatraju s aspekta djelovanja ponude i potražnje, tj. s aspekta cijena. Naime, vidjeli smo da Keynesov poduzetnik teži maksimizaciji profita. On angažira radnu snagu do točke kada su marginalni prinosi radne snage (rada) jednaki marginalnim troškovima rada, tj. realnoj nadnici. Ostali su faktori proizvodnje konstantni. To omo-gućava da s porastom obujma angažirane radne snage raste dohodak, ali uz opadajuće prinose ih rastuće troškove. Zbog toga krivulja marginalnog prinosa rada ima negativan nagib (slika 40).

Slika 40

Uz opadanje marginalnog prinosa rada (MPL) kod neoklasika je moralo doći do snižavanja nadnica. Keynes polazi

od fiksnih nominalnih nadnica. Zbog toga mora deflacionirati, umanjiti, realne nadnice porastom cijena, tj. inflacijom. Da bi se poduzetniku isplatilo angažiranje radne snage, realne nadnice moraju se sniziti. Na osnovi pravila maksimi-zacije profita: marginalna produktivnost rada jednaka je realnoj nadnici MPL=W/WP dobivamo rezultat da zaposlenost raste (pada) ako je, i samo ako je, stopa promjene cijena delta P/P veća (manja) od stope promjena nominalne nadnice deltaW/W. Jednostavnije rečeno, u uvjetima fiksnih nominalnih nadnica zaposlenost raste samo onda ako cijene rastu. Ova razmišljanja vode nas do suštine Keynesove teorije ekonomske politike koju on nije eksplicitno naglasio. Štoviše, moguća su i drukčija razmišljanja. Radi se o tezi stabilnosti cijena i nedovoljnoj potrošnji.

Poznato je da cijene rastu onda kada je potražnja veća od ponude. Potražnja može biti veća od ponude ako je mo-netarna masa veća od monetarne potražnje ili ako se ekonomija zaduži u inozemstvu. Ako je potražnja veća od ponude robe, cijene rastu. Porastom cijena opada realna nadnica. Snižavanjem realne nadnice snižavaju se troškovi proizvodnje i potiče marginalna efikasnost kapitala. Time se formira veća potražnja za radnom snagom. Više se investira, a dohodak se uvećava. Raste i zaposlenost, ali na višoj razini dohotka i na višoj razini cijena.

Ako sklonost potrošnji raste sporije od porasta dohotka, onda investicijska aktivnost dobiva poticaj porastom ci-jena. Kreditnom ekspanzijom formira se nova efektivna potražnja. Potrošnja ne bi mogla biti stimulator proizvodnji ako bi bila nedovoljna. U isto vrijeme ne bi se moglo dogoditi da se pojavi deficit platne bilance. Zbog svega toga čini se da je između neoklasičara i Keynesa najveća razlika u polaznim postavkama i postavljanju modela funkcioniranja privrede. Obje teorije su iste u uvjetima pune zaposlenosti i služe se istom logikom kada govore o porastu zaposlenosti: uloga re-alnih nadnica, marginalne produktivnosti rada, fiksnosti ostalih faktora proizvodnje, uloga cijena.

Neoklasičari polaze od pune zaposlenosti i više se bave pitanjima raspodjele dohotka. Keynes polazi od nepune zaposlenosti i više se bavi pitanjem kako doći do pune zaposlenosti. U tom smislu Keynesovu ekonomsku misao više bismo tretirali kao teoriju ekonomske politike nego kao čistu ekonomsku teoriju. To sugeriše i suština njegove koncep-cije: potrebno je stimulisati i aktivirati ukupnu efektivnu tražnju (opštu kupovnu moć) i tako uticati na povećanje proizvodnje i ponudu roba. Odlučujući značaj u tome imaju investicije: što su veće investicije i što je veća njihova efi-kasnost, veće su granice i tempo rasta proizvodnje. Država može djelovati na investicije ili putem regulisanja kamatne stope, ili njihovim usmjeravanjem na društvene radove. Keynesova teorija pretpostavlja aktivnu ekonomsku ulogu dr-žave. Ona ignoriše „svemoguću samoregulativnost tržišta“, zbog neizvjesnosti, rizika i mogućih špekulacija.

Za razliku od Saya, koji je smatrao da proizvodnja sama formira dohotke i tražnju, Keynes je tvrdio da dohoci nijesu jednaki tražnji, nego je po pravilu premašuju. Cijene se ne mijenjaju tako brzo, one ne uspijevaju podići tražnju i uravnotežiti je sa ponudom, pa je neophodna državna intervencija. On je okrenuo raniju formulu: ponuda ne stvara po-tražnju, nego obratno, tražnja stvara sopstvenu ponudu. Ukupna tražnja je jednaka realnom obimu nacionalne proizvod-

49

nje roba koje su potrošači (stanovnici, preduzeća i vlada) spremni kupiti pri datom nivou cijena. Rast ukupne tražnje koče dva faktora: psihologija potrošača (s porastom dohotka raste sklonost ka štednji, a opada ka potrošnji) i smanjenje efikasnosti kapitalnih ulaganja (s povećanjem akumulacije kapitala smanjuje se stopa dobiti, kao rezultat zakona opa-dajuće produktivnosti kapitala, a to utiče na pad tražnje za investicionim robama).

Na pitanje kako povećati investicije, koje imaju odlučujuću ulogu u porastu platežno sposobne tražnje, Keynes je

ponudio tri odgovora: prvo, smanjiti kamatne stope na kredite (što dovodi do relativnog povećanja granične efikasnosti kapitalnih ulaganja, drugo, povećati državne rashode, državna kapitalna ulaganja i državne kupovine i treće, podići efi-kasnost kapitalnih ulaganja. Kao rezultat sprovođenja navedenih mjera, prema njegovom mišljenju, treba da se pove-ćaju proizvodnja i zaposlenost. Keynes je prednost davao budžetskim instrumentima regulisanja tražnje, jer novčano-kreditni instrumenti (smanjenje kamatne stope) za vrijeme depresije slabo reaguju na investicije.

Važnu ulogu u Keynesovoj koncepciji ima investicioni multiplikator, tj. koeficijent koji izražava odnos između prirasta dohotka i time izazvanog prirasta obima investicija. On pokazuje zavisnost prirasta nacionalnog dohotka od pri-rasta investicija, a povećava se u slučaju kada su potrošači skloni da koriste prirast njihovih dohodaka za porast pot-rošnje (i obratno, opada kada se povećava sklonost potrošača prema štednji). Multiplikacioni efekat se ostvaruje pri pos-tojanju neiskorišćenih mogućnosti i nezaposlene radne snage, što znači da on ima ograničeno dejstvo.

Njegova ekonomska politika može dovesti privredu u fazu stagflacije. Što tada raditi, pitanje je na koje Keynes nije htio ili nije mogao odgovoriti?!

1.3 FRIEDMAN - MONETARISTI

1.3.1 Kontroverze Teško da u suvremenoj ekonomskoj teoriji i ekonomskoj politici ima više kontroverznih mišljenja i otvorenih pita-

nja od onih koja postoje između škole kejnzijanaca i struje monetarista. Na jednoj strani, naprimjer, mogu se naći orto-doksni kejnzijanci sa stavom da novac u privredi nije važan. Na drugoj strani stoje ortodoksni monetaristi koji bi rekli da je samo novac važan. Kontroverze se nastavljaju i danas, posebno u američkoj literaturi. U 1980-tim godinama 20. stoljeća ove struje su postale toliko značajne ukoliko su postale polazne osnove prihvaćenih ekonomskih politika u raz-vijenim zapadnim zemljama, kao što je npr. praksa monetarizma u SAD i Velikoj Britaniji. Budući da monetarizam do-minira anti-inflacijskom, stabilizacijskom politikom Međurodnog monetarnog fonda, zbog utjecaja te institucije i zbog nezahvalnog položaja zaduženih zemalja u razvoju on prožima ekonomske politike velikog broja ovih zemalja.

Recimo i to da ima i mišljenja koja ne prave posebno oštru razliku između tabora kejnzijanizma i monetarizma. Npr. Baumol bi rekao da je razlika između monetarista i kejnzijanaca otprilike takva kao kada Francuz kaže oui, a Ame-rikanac yes. Istina je, po svoj prilici, negdje u sredini. Našom analizom i komparacijom struja pokušat ćemo to i poka-zati. Na početku pogledajmo što o novcu, kamenu spoticanja ovih struja, misle Artur Okun, neokejnzijanac te Milton Friedman, monetarist. Prema Okunu, „novac je drznik kao i heroj“. To je vodič kojim neravnoteža u agregatnoj potraž-nji može putovati kroz sustav. U barter ekonomiji ponuda jedne robe mora naići na potražnju druge robe. Sayov zakon tržišta vrijedi. U monetarnoj ekonomiji bilo koja ponuda robe znači prije svega potražnju za novcem, potom ona može biti potražnja za kvazinovcem ili nekim dugim supstitutom za novoproizvedeni output... Neravnoteža na tržištu robe i radne snage prati neravnotežu na financijskom tržištu. U tom smislu postoji mogućnost da neravnoteža na financijskom tržištu izazove neravnotežu na tržištu robe i radne snage. Kada opadanje potražnje za robom kreira višak ponude radne snage, dvostruka patologija konkretno se manifestira. Opadanje potražnje za robom izazvano porastom cijena dovodi do

50

smanjenja zaposlenosti iako je marginalna produktivnost rada neizmijenjena. Ako bi firme mogle plaćati radnike outpu-tom koji proizvode, one bi mogle sebi dopustiti luksuz da i dalje drže postojeću radnu snagu uz smanjenu proizvodnju. Ali radnici ne prihvaćaju robu koju proizvode, oni rade za novac.

Dakle, firma utvrđuje da ima višak zaposlenih radnika uz postojeću visinu nadnice pa zato prevodi pad potražnje za njezinim proizvodima u smanjenje zaposlenosti. Radnici žele novac da bi njime kupili robu i usluge. Oni ne žele novac sam po sebi. Novac skreće pozornost na visinu nadnica i cijene na racionalan način i nije simptom iluzije. Kri-minal barter iluzije je očit u formulacijama koje ignoriraju ključnu ulogu novca. Funkcije novca kao sredstva plaćanja, jedinice obračuna i oblika imovine izrazito su međuzavisne u monetarnoj ekonomiji. Neke od karakteristika funkcio-nirajuće monetarne ekonomije najbolje se vide u uvjetima hiper-inflacije kada novac gubi svoju korisnost. Za vrijeme nje rizik opadanja kupovne snage novca eksplodira i potražnja za novcem i ostalim oblicima nominalne imovine opada. Posebno štedni računi i drugi oblici aktive s kamatom nestaju iz portfolia. Prodavači radije čuvaju robu nego što je pro-daju. Njemačka hiper-inflacija nakon I svjetskog rata dovela je do pojave gladi djece u gradovima, dok su farmeri gomi-lali hranu koju nisu htjeli prodati za bezvrijednu gotovinu. Sat se vratio unatrag k barter ekonomiji, ali institucionalni aranžman nije dozvoljavao barter ekonomiju - on nije mogao biti trenutno izgrađen (Okun, 1981).

U knjizi „Monetarna povijest SAD“ Friedman o novcu piše sljedeće: „Novac je fascinantan predmet za studiranje zato što je pun misterija i paradoksa. Novac je kao koprena. Realne snage privrede su: kapacitet (sposobnosti ljudi), njihova marljivost, ingenioznost, resursi kojima raspolažu, način ekonomske i političke organizacije i sl.“ (Friedman-Snwartz 1981.). U prilog ovome stavu Friedman citira J. S. Milla: „Na kratak rok ne može biti manje značajne stvari u ekonomiji od novca, osim u smislu izuma za uštedu rada i vremena. To je stroj koji radi brzo i kvalitetno ono što bi bilo urađeno bez njega na manje ugodan način: ali kao i svaki drugi stroj, on ima poseban i neovisan utjecaj kada se po-kvari.“ Friedman na ove Millove misli dodaje: „To je potpuna istina. Osim toga, teško da postoji izum koji može nani-jeti više štete društvu kada izmakne čovjekovoj kontroli“ Nakon ovoga možemo, čini se s pravom, postaviti pitanje tko je veći monetarist: Friedman ili Okun ili možda Keynes, čija je teorija ekonomske politike ograničena s tri bitne zamke (trap): „liquidity trap“, „trap marginalne efikasnosti kapitala“ i „trap očekivanja“. Da bi svladao neke od ovih zamki, posebno zamku marginalne efikasnosti kapitala, Keynes se počeo služiti opasnim izumom - novcem i počeo kvariti taj stroj praveći distinkciju između nominalnih i realnih varijabla (kamate, nadnica).

Keynesova ekonomska politika jest antideflatorna, antikrizna ekonomska politika, ali ni u kojem slučaju nije anti-monetarna ekonomska politika. Štoviše, vidjeli smo da je uloga novca kod Keynesa veoma izražena bez obzira na to što su mu dometi zbog „liquidity trap-a“ limitirani. Bilo kako bilo, strah od deflacije bio je toliko velik, a Keynesova recep-tura politike „jeftinog novca“ izgledala je tako snažno i atraktivno da su je neokejnzijanci obilato prihvatili i koristili još posebno nakon otkrića tzv. Okunovog zakona. Naime, 1964. Okun, koji je bio predsjednik ekonomskog savjeta pred-sjednika SAD Johnsona, pisao je: „Snažna i konstantna primjena sredstava ekonomske politike pridonijela je prevlada-vanju ciklusa i odbacivanju mita stagnacije“ (Stein, 1982). Okunov jaz kao razlika između potencijalnog i stvarnog GNP predstavljao je snažan izazov za neokejnzijance. Toliko dugo dok Okunov jaz postoji, ekonomija ne funkcio-nira na razini pune zaposlenosti. Država bi trebala politikom potražnje eliminirati Okunov jaz.

Okunov jaz izražava kauzalnost između snižavanja stope nezaposlenosti i porasta stope rasta GNP. Prema Okuno-vom zakonu, 1% sniženja nezaposlenosti pridonosi porastu GNP za 3%. Doprinos porastu društvenog proizvoda pora-stom zaposlenosti može se dekomponirati na tri dijela: a) 1% snižena nezaposlenost povećava obujam poslovanja za 1,05%, b) produžava se radni tjedan jer se smanjuje honorarni rad - efekt 0,4% i c) raste ponuda radne snage - efekt 0,65% porasta. Prema tome, snižavanje stope nezaposlenosti od 5% na 4% predstavlja, uz porast produktivnosti rada do kojega dolazi, porast društvenog prozvoda za 3,15. Dakle, porast zaposlenosti i porast produktivnosti rada, kojemu po-rast zaposlenosti pridonosi, imaju kumulativni efekt na porast društvenog prozvoda. Okunov zakon doveo je do općeg prihvaćanja aktivne stabilizacijske ekonomske politike koja je postala ključ „koji je otvorio vrata ekspanziji u 1960-tim godinama“. U isto vrijeme je, rekli bismo, postao ključ koji je otvorio vrata današnjoj pojavi stagnacije.

Neokejnzijanci su, međutim, i znatno prije Okuna vladama sugerirali sličnu ekonomsku politiku, politiku potražnje koja se vodi ekspanzivnom monetarnom ili fiskalnom politikom. Tako je ugledni Keynesov sljedbenik Kahn 1956. za-stupao mišljenje da je Beveridgeov cilj od svega 3% nezaposlenosti zastario. U tom smislu Joana Robinson 1960. izjav-ljuje da je svaki cilj ekonomske politike koji zagovara nezaposlenost veću od 2% neumjestan. Roy Harrod je želio ost-variti stopu nezaposlenosti od nula posto (Hutchison, 1981).

Stavovi neokejnzijanaca o cijenama nisu se mnogo razlikovali od standardne interpretacije uloge cijena u Key-nesovoj ekonomskoj misli, manje-više u smislu da su cijene stabilne. Keynes je pošao od fiksnih nominalnih nadnica i zatvorene ekonomije. Uz takve pretpostavke mogu postojati samo tri uzroka promjena razine cijena: promjene u razini zaposlenosti, promjene u jedinici rada „wage unit“ i promjene u produktivnosti rada. Od ova tri uzroka Keynes se nije

51

bavio promjenama produktivnosti rada, dok je promjena jedinice rada ostavila samo promjene u razini zaposlenosti kao moguću determinantu promjena cijena (Johnson, 1977) Budući da Keynesova ekonomija po pravilu funkcionira na razini nepune zaposlenosti, onda ni zaposlenost kao determinanta cijena ne će izazvati porast cijena. Na ovaj način H. Johnson, neokejnzijanac, ali katkada i monetarist (tvorac monetarnog pristupa platnoj bilanci, npr.) interpretira politiku cijena u Keynesovom ekonomskom sustavu. Kaldor 1959, nakon što je primijećen porast cijena u V. Britaniji, ukazuje na opasnost od stabilnih cijena. Lord Kahn u izvještaju Radcliffe komiteta napominje da bi bila ozbiljna grješka ako bi cilj monetarne politike bio da osigura stabilne cijene (Hutchison, 1981).

Mislimo da je zanimljivo pogledati kako je Keynesova misao evoluirala nakon što je napisao „Opću teoriju zapos-lenosti, kamate i novca“. Već 1937, dakle samo godinu dana nakon objavljivanja „Opće teorije“, V. Britanija je bila suočena sa stopom od 12% nezaposlenosti. Tada Keynes u jednom članku piše: „Prije tri godine bilo je važno koristiti fiskalnu politiku radi podržavanja investicija. Uskoro može biti isto toliko važno ograničiti određene investicije. Isto tako kao što je bilo poželjno formirati budžetski deficit u vrijeme sloma, korisno je sada koristiti suprotnu politiku. Sada je preporučljivo odgađati podizanje bilo kakvih novih poduzeća. Mislim da se približavamo ili da smo se približili točki kada nema više koristi od primjene globalnih poticaja iz centra... Pokazuje se da ova faza oporavka zahtijeva novu tehniku“ (Hutchison, 1981).

U 1937. Keynes je već bio vrlo zabrinut visokom stopom inflacije. Visoka inflacija koegzistirala je sa stopom nezaposlenosti od 12%. Čak i uz tako visoku stopu inflacije Keynes se počeo zalagati za smanjenje budžetskog deficita i javnog zaduživanje države i za poticanje investicija privatnog sektora. Keynesovi pogledi iz 1937. jasno govore da po-kušaj snižavanja nezaposlenosti ispod određene razine putem sve opsežnijih poticaja iz centra može biti fatalna grješka. U knjizi „The Politics and Philosophy of Economics“ Hutchison navodi da je Keynes bio spreman prihvatiti 4,5% ne-zaposlenosti kao ravnotežnu razinu. Podsjeća li ova ideja na Friedmanovu NRH hipotezu, tj. hipotezu o prirodnoj stopi nezaposlenosti?!

Kada govorimo o evoluciji Keynesove ekonomske misli, koja se, čini se, kretala usporedo s razvojem privrednog ciklusa, podsjetimo se i na njegove misli izražene u članku „The Balance of Payments of US 1946“. „Ponovno moram podsjetiti suvremene ekonomiste da klasično učenje ima određene permanentne istine od velikog značenja. U tim stva-rima ima prirodnih snaga koje možemo zvati nevidljivom rukom, koje vode ekonomiju ravnoteži“ (Hutchison, 1981). Spomenimo i to da je u posljednjoj godini svojega života Keynes rekao: „Ja nisam kejnezijanac“ (Ibid). Još 1920-tih godina, dok je „bio kejnzijanac“, Keynes je vrlo oštro reagirao na monetarnu politiku i praksu razvijenih zapadnih ze-malja. Restriktivna monetarna politika razvijenih zemalja za Keynesa je bila „naprosto kampanja protiv životnog stan-darda radničke klase koja se izvodi svjesnom intenzifikacijom nezaposlenosti... koristeći ekonomsku prinudu protiv po-jedinaca i protiv industrije, politiku koju zemlja nikada ne bi dopustila da je znala što će biti učinjeno“ (Kaldor, 1982.)

Jedan od najoštrijih kritičara monetarizma je neokejnzijanac Kaldor. Prema njemu, osnovna karakteristika novog vala monetarizma jest „ekstreman dogmatizam i potpuni nedostatak intelektualne koherencije“. Analizirajući moneta-rizam i njegove efekte kao član Radckliffe komiteta, Kaldor (Ibid.) piše: „Pitam se je li komitet svjestan da je u jednoj rečenici ili dijelu rečenice odbacio kvantitativnu teoriju novca u svim varijantama od Cantilijuna i Humea, preko Ri-carda, Marshala, Walrasa, Fishera i Friedmana do gospođe Thatcher. Ovo zato što je bit kvantitativne teorije novca da je monetarna potražnja stabilna. To opet pretpostavlja da je brzina optjecaja novca (V) stabilna. Kvantitativna teorija novca vrijedi ili ne vrijedi s propozicijom da je V nepromjenjivo i stabilno na promjene u količini novca. Ako to nije tako... tada nema izravnog i kauzalnog utjecaja promjena u količini novca na izdatke i razinu cijena“.

Na drugoj strani, složili bismo se s mišljenjem M. Friedmana da jedna od zabluda o validnosti kvantitativne teorije novca, pa i monetarizma uopće, zapravo i počinje od pitanja o brzini optjecaja novca. Naime, prema Friedmanovoj in-terpretaciji Keynesovih stavova, Keynes nije negirao točnost kvantitativne teorije novca, odnosno točnost jednadžbe kvantitativne teorije novca. Zapravo se radilo o nečem drugom na što je i Kaldor upozorio. Radilo se o ponašanju brzine optjecaja novca u skladu s promjenom monetarne ponude. Ako poraste monetarna ponuda, onda će se, po mišljenju Keynesa ili Kaldora, smanjiti brzina optjecaja novca. Uslijed toga će vrijednost lijeve strane jednadžbe ostati ista te se neće ništa dogoditi ni s desnom stranom jednadžbe

MsV = pY (36)

tj. cijene i dohodak ostat će nepromijenjeni. Na osnovi ovakvog stava o utjecaju porasta monetarne ponude na cijene i dohodak razvile su se određene implikacije za ekonomsku politiku. Jedna od implikacija bila je da monetarna politika nije značajan faktor i da je njezina uloga u održavanju niske razine kamatne stope. Iz ove implikacije razvila se politika jeftinog novca (Friedman, 1973). Druga implikacija ove doktrine sastojala se u tome da se stabilizacijska politika može

52

adekvatnije i uspješnije voditi fiskalnom politikom. Treća implikacija bila je da inflacija nije monetarni fenomen, nego da nastaje pritiskom prekomjerne potražnje.

Redefiniciju kvantitativne teorije novca Friedman počinje napomenom o tome da Keynes nije mogao znati sve ono što mi sada znamo. Naime, „empirijskim promatranjem uočavamo da se kretanjem brzine optjecaja novca teži pojača-vanju kretanja novca umjesto da se ono neutralizira, odnosno kompenzira. Kada je u SAD od 1929. do 1933. opala uku-pna količina novca za jednu trećinu, opala je i brzina optjecaja novca. Gotovo u svim zemljama kada brzo raste ukupna količina novca, brzo raste i brzina optjecaja novca“ (Ibid.)

Nakon svega što smo do sada rekli, možemo se s pravom pitati što je zapravo monetarizam i koje su njegove glav-ne odlike. U rudimentarnoj formi monetarizam se predstavlja kvantitativnom teorijom novca. Mislimo da odmah treba dodati kako kvantitativna teorija novca nije monetarizam. Ovu napomenu smatramo značajnom zbog toga što se mone-tarizam i kvantitativna teorija novca olako poistovjećuju bez ulaženja u detaljniju analizu monetarizma kao doktrine i ekonomske politike. Kvantitativna teorija novca, kako smo već vidjeli, ima dvije osnovne forme. Jedna je Fischerova jednadžba koja vuče svoje podrijetlo iz funkcije novca kao prometnog sredstva:

MsV = pY (37)

Ako je V stabilno, svaka promjena u količni novca, dakle promjena u M, odražava se na cijene. Ekonomija funkcionira u uvjetima pune zaposlenosti ako je porast proizvodnje nemoguć. Odnos između MV, tj. monetarne ponude i pY može se prikazati na sljedeći način: ako je

MsV > pY p > 0 MsV < pY p < 0 MsV = pY p = 0 (38)

Kembrička varijanta kvantitativne teorije novca polazi od funkcije novca kao blaga, odnosno oblika imovine. Ova

varijanta pretpostavlja da vlasnik imovine ima u svojem portfelju barem dva oblika imovine: novac i neki drugi oblik imovine, robu ili vrijednosne papire. Kembrički pristup polazi od realnih veličina. Naime, pretpostavlja se da središnja banka osigurava nominalnu monetarnu ponudu, a da vlasnici imovine žele realnu imovinu, tj. imovinu izraženu realnim veličinama. Razina cijena funkcija je monetarne ponude i monetarne potražnje. Pri tome monetarnu potražnju čine dohodak i kembrički koeficijent k koji označava sklonost držanju gotovine:

Ms/p = kY (39) odnosno po prethodnoj analogiji:

Ms/p kY > O p > O Ms/p kY < O p < O Ms/p kY = O p = O (40) Kembrički pristup kvantitativnoj teoriji novca otvara nova pitanja, kao što su: kada i zašto će doći do porasta

cijena? Ako novac ima svoju korisnost i svoje troškove, onda vlasnici novca žele držati određenu količinu novca. Ako raspolažu većom količinom novca od one koju žele, oni će se nastojati osloboditi novca i prijeći u drugi oblik imovine koji im nudi veću marginalnu korisnost. Jedan način usklađivanja monetarne ponude sa željenom količinom novca od-vija se preko prirasta potražnje, tj. izdataka. Porast izdataka izaziva napuštanje novca i prelaženje u robu. Porast potra-žnje za robom dovest će do porasta cijena. Drugi način usklađivanja monetarne ponude s monetarnom potražnjom nešto je složeniji. On se odvija preko tržišta novca i kamatne stope, tj. preko djelovanja kamatne stope na investicijsku pot-rošnju. Tok utjecaja je ovakav:

Ms/p kY > O S1 i (C+I) P

Porast monetarne ponude predstavlja porast ponude kredita, pa kamatna stopa opada. Niža kamatna stopa potiče investicije. Porast investicija djeluje na uvećavanje ukupnih izdataka, potražnja za robom raste. Porast potražnje dovodi do porasta cijena. Prema tome, u obje varijante kvantitativne teorije novca efekt porasta monetarne ponude na cijene je sličan. Međutim, tijek utjecaja je različit. Tijek utjecaja jedan je od nesporazuma koji postoji između monetarista i key-nesijanaca. Prva metoda djelovanja monetarne ponude na cijene, Fisherova, čini se H. Johnsonu kao „crna kutija u kojoj

53

se nešto dešava, ali se ne zna što. Empirijska revolucija zahtijeva od ekonomista eksplicitnu specifikaciju sustava pune ravnoteže s kojim teoretičar radi, a ne olako vjerovanje u čarolije kao što je izvlačenje zeca iz šešira“ (Hadjimichalakis, 1982). Drugi način djelovanja monetarne ponude na cijene odvija se preko tržišta novca utjecajem na kamatnu stopu. Upravo zbog ove veze Keynes je napustio metodu „crne kutije“ i okrenuo se drugoj metodi. Keynes smatra da se ne može realno sagledati proces formiranja cijena bez respektiranja uloge kamatne stope i razlikovanja dohotka, profita, štednje i investicija (Ibid.).

Redefiniciji kvantitativne teorije novca Friediman je prišao 1956. Kvantitativnu teoriju novca on sada definira kao funkciju monetarne potražnje. Tako dolazimo do pitanja je li monetarizam ekonomska politika ili ekonomska teorija koja objašnjava jednosmjerni utjecaj količine novca na cijene i ukupnu ekonomsku aktivnost ili je to ekonomska teorija (politika) koja respektira monetarne i realne faktore, ali koja među njima pravi značajnu distinkciju sa stajališta vre-menske dimenzije ekonomskih aktivnosti. Ako je monetarizam ovo drugo, onda on zaslužuje veću pozornost od uobi-čajenih kritika koje se upućuju monetarizmu kao kvantitativnoj teoriji novca.

Nobelovac Stein (1982) definira monetarizam kao ekonomsku politiku koja se nalazi između keynesijanizma i neo-neoklasičnih ekonomista. Monetarizam se sastoji od seta empirijskih propozicija koje se odnose na efekte date sto-pe inflacije na stope nezaposlenosti. Dok keynesijanci generalno pripisuju varijacije stope nezaposlenosti sustavnim eg-zogenim kretanjima marginalne efikasnosti kapitala, monetaristi više ističu varijacije u stopi rasta monetarne ekspan-zije kao objašnjenje varijacija u nezaposlenosti. Osnovna propozicija monetarista je: inflacija je monetarni fenomen.

Za Friedmana je kvantitativna teorija novca prije svega teorija potražnje novca. To nije teorija proizvodnje, ili teorija nacionalnog dohotka, ili teorija razine cijena. Ako je kvantitativna teorija novca ili monetarizam teorija potražnje novca, onda Friedman s pravom postavlja pitanje što znači kada netko kaže da jest ili nije pristalica kvantitativne teo-rije. U vezi s tim Friedman napominje da postoje očigledna i duboka bitna razilaženja u sagledavanju značenja ove ana-lize za razumijevanje kratkoročnih i dugoročnih kretanja opće privredne aktivnosti. Pristalica kvantitatvne teorije novca usvaja empirijsku hipotezu da je potražnja novca u visokom stupnju stabilna, stabilnija nego ostale funkcije - kao što je, npr. funkcija potrošnje - koje se nude kao alternativni ključni funkcionalni odnosi. Ova hipoteza zahtijeva dva ograni-čenja. S jedne strane, pristalica kvantitativne teorije ne mora podrazumijevati, i po pravilu ne podrazumijeva, da se realna količina novca koja je tražena po jedinici proizvoda ili brzina optjecaja novca mora smatrati numerički kon-stantnom, on npr. ne smatra da je brzina optjecaja novca, koja drastično raste u razdoblju hiperinflacije, u kontradikciji sa stabilnošću potražnje novca. To iz razloga što on očekuje stabilnost u funkcionalnom odnosu između tražene količine novca i varijabla koje je determiniraju, oštar porast brzine optjecaja novca u razdobljima hiperinflacije potpuno je u skladu sa stabilnim funkcionalnim odnosom, kao što je to Cagan jasno prikazao u svojoj studiji (Cagan u Freidman, 1973). S druge strane, on mora oštro razgraničiti i biti spreman da izričito specificira varijable koje je s empirijskog gle-dišta značajno uvrstiti u funkciju potražnje novca. Razlog je tome što bi svako povećanje broja varijabla koje se sma-traju značajnim, podrazumijevalo da se hipoteza lišava svojega empirijskog sadržaja: zapravo, postoji mala ili nikakva razlika između tvrdnje da je potražnja novca u visokom stupnju nestabilna i tvrdnje da je to jedna savršeno stabilna funkcija neograničeno velikog broja varijabli.

Pristalica kvantitativne teorije ne samo što smatra da je funkcija potražnje novca stabilna nego također da ta funkcija igra presudnu ulogu u determiniranju varijabla koje su, prema njegovom mišljenju, od velike važnosti za ana-lizu privrede u cjelini, npr. za analizu razine novčanog dohotka i razine cijena. To ga navodi da jači naglasak stavlja na potražnju novca nego, na primjer, na potražnju igala, mada ova posljednja potražnja može biti isto tako stabilna kao i prva. Monetaristi stavljaju u prvi plan monetarnu potražnju, a ne samu količinu novca. Posve druge prirode je pitanje međzavisnosti i utjecaja monetarne ponude i monetarne potražnje te pitanje efekta ove međuzavisnosti na opću priv-rednu aktivnost. Taj utjecaj može se promatrati na kratak i na dug rok.

U odnosu na Keynesovu funkciju monetarne potražnje koja se može sastojati od samo dva oblika imovine: novca ili vrijednosnih papira, Tobin je korigirao funkciju potražnje za novcem napomenom da vlasnik imovine, računajući na rizik, može držati imovinu i u obliku novca i u obliku vrijednosnih papira. Treći pristup funkciji monetarne potražnje je Tobin-Baumolov pristup, koji se oslanja na transakcijske troškove držanja novca (Branson, 1981). Četvrti oblik mone-tarne potražnje je Friedmanova funkcija monetarne potražnje koja predstavlja širi koncept monetarne potražnje u odno-su na prethodno spomenute koncepte neokejnzijanaca.

M/P = f ( y, w , rm ,rb ,re , l/P P/t, u ) (41)

gdje su:

w = dio imovine u fizičkom obliku ili dio dohotka od fizičke imovine,

54

rm = očekivana normalna stopa prinosa od novca, rb = očekivana nominalna stopa prinosa od papira s fiksnom vrijednošću uključujući i promjene u njihovim

cijenama, re = očekivana nominalna stopa prinosa od dionica uključujući i očekivane promjene u njihovim cijenama, l/P i P/t = očekivana stopa promjene cijena dobara i, prema tome, očekivana nominalna stopa prinosa od realne

imovine i u = kombinirani simbol koji predstavlja bilo koju od varijabla - izuzevši varijablu dohotka - koje mogu utjecati na

korisnost od usluga koje pruža novac (Friedman 1973).

Friedmanova funkcija monetarne potražnje govori o tome da vlasnik može držati imovinu u raznim oblicima. Pri

konstrukciji svojega portfelja on teži maksimizirati korisnost pojedinih oblika imovine po načelu da je marginalni pri-hod jednak marginalnom trošku svakog oblika imovine.

Kada se znaju funkcije monetarne ponude i monetarne potražnje, „crna kutija“ postaje manje misteriozna. Fried-man i njegovi poznati sljedbenici Bruner i Metzler rasvijetlili su „crnu kutiju“ i objasnili interakciju monetarne potraž-nje i monetarne ponude na ukupnu ekonomsku aktivnost na sljedeći način: „Prilično kompliciran monetaristički proces putem kojega monetarni impuls djeluje na realne varijable jest: kada središnja banka optira za ekspanzivnu monetarnu politiku kupujući kratkoročne državne vrijednosne papire od privatnog sektora, portfolio ravnoteža ekonomskih subje-kata se mijenja. Akcija središnje banke izaziva porast monetarne ponude. Vlasnici kapitala žele se osloboditi viška gotovine zamjenjujući ga za oblike imovine koji daju prinos. Ako je proces supstitucije oblika imovine usmjeren na ku-povinu državnih vrijednosnih papira (bonds), cijena tih papira će porasti zbog uvećane potražnje za njima. Kao poslje-dica toga prihod na te papire (bonds) relativno će se smanjiti u odnosu na komparativne (konkurentske) financijske oblike imovine. Proces portfelj (portfolio) selekcije se nastavlja. Potražnja za akcijama će se uvećati. Porast cijena ak-cija podrazumijeva porast cijene postojećeg kapitala iznad cijene novoproizvedene jedinice. Ove razlike cijene, poput Tobinovog koeficijenta Q , daju poticaj investicijskoj aktivnosti i vode ekspanziji proizvodnje kapitalnih dobara. Taj investicijski impuls dovodi do porasta ukupne ekonomske aktivnosti djelovanjem multiplikatora i akceleratora. Pri tome se mora napraviti razlika između tržišta postojećih kapitalnih dobara i tržišta robe (tekuća proizvodnja). Na prvom tr-žištu trguje se raspoloživim kapitalnim dobrima (investicijska potražnja) zajedno s osobnom potrošnjom jest predmet promatranja. To znači da postoje dvije cijene za kapitalna dobra: jedna cijena odnosi se na postojeća kapitalna dobra, a druga se odnosi na kapitalna dobra koja su proizvedena u promatranom razdoblju. Objašnjena makroekonomski, ci-jena je jednaka cijeni potrošnih dobara kao dijelu tekuće proizvodnje“.

Monetaristi polaze od proširenog koncepta imovine u koju se uključuju trajna potrošna dobra i čak ljudski kapital. To pretpostavlja situaciju u kojoj promjene kamatne stope i stope prinosa na financijskom sektom utječu na promjene potražnje trajnih potrošnih dobara pa i ljudskih kapitala (edukacija i sl.). Dalje, monetaristi pretpostavljaju da postoji pomak (lag) između kretanja cijena robe i usluga proizvedenih kapitalnim dobrima te kretanja cijena fizičkog kapitala. Ovaj raskorak također izaziva proces supstitucije između potražnje za kapitalnim dobrima (izdavanje umjesto izgradnja kuće). Time će ekonomija također biti stimulirana. Neoklasična teorija efekata relativnih cijena ističe da će se monetar-ni impuls manifestirati u ekspanziji potražnje na svim tržištima kao posljedica većeg broja supstitucijskih procesa u okviru portfelja ekonomskih subjekata.

Na kraju, monetaristi ističu djelovanja efekta bogatstva koji se odvija na dva načina. Prije svega pad kamatne sto-pe, koji je uzrokovan ekspanzijom monetarne ponude, rezultira u porastu vrijednosti postojeće imovine (neizravan efekt). Monetaristi polaze od toga da je ukupno bogatstvo determinanta izdataka za potrošnju. Ti izdaci ravnaju se u is-tom pravcu u kojem se kreće bogatstvo. Čini se kao da se makroekonomska agregatna potražnja mijenja na dva načina: na jednoj strani porastom imovine uslijed pada kamatne stope, i na drugoj strani procesima supstitucije. Zatim, moguće je da monetarni impuls utječe na promjene u neto imovinskoj poziciji privatnog sektora (izravni efekt). Monetaristi smatraju da financiranje budžetskog deficita pomoću vrijednosnih papira (bonus) pridonosi porastu neto imovine privat-nog sektora. Sumirajući, možemo zaključiti da su monetaristi, posebno Bruner i Metzler, pobili kritiku nemonetarista u odnosu na „crnu kutiju“. Oni su na jasan način objasnili proces kojim monetarni impuls djeluje na privredu. Ta se akcija odvija kroz vrlo komplicirani proces portfelj (portofolio) selekcije (izbor imovine), pri čemu relativni prihodi različitih oblika imovine, efekt bogatstva (porasta imovine) i efekt supstitucije imaju stratešku ulogu (Sijben, 1980).

Postoji još jedna na prvi pogled bitna kontroverza između kejnzijanaca i monetarista. Ona se odnosi na smjer dje-lovanja međuovisnih monetarnih i realnih varijabla. Kejnzijanci smatraju da strujanje ima smjer od dohotka k novcu (od Y ka M). Za monetariste važi uvjerenje da je smjer utjecaja od novca k dohotku, dakle od M ka Y. U „Monetarnoj

55

povijesti SAD“ Friedman i Ana Schwartz nakon opsežne analize dolaze do zaključka da su ekonomske promjene bile posljedica monetarnih promjena. Međutim, oni ne zaboravljaju istaknuti i sljedeću činjenicu: velika povezanost između promjena u monetarnoj ponudi i ekonomskim varijablama sama po sebi ne govori ništa o podrijetlu i pravcu tih utjecaja. „Monetarne promjene mogle bi plesati prema glazbi neovisno izazvanih promjena u ostalim ekonomskim varijablama: promjene u dohotku i cijenama mogle bi plesati po glazbi neovisnih monetarnih promjena, obje mogu djelovati među-zavisno, s tim da sve imaju elemente neovisnosti, a obje mogu plesati uz zajedničku glazbu treće skupine utjecaja. Me-đutim, jedna činjenica je jasna. Monetarne promjene često su bile neovisne u smislu da nisu bile neposredno i nužno podređene uvjetima poslovanja“. Friedman i Schwatz (1963) ipak zaključuju da je glavni kanal utjecaja od novca k eko-nomskim, realnim faktorima, posebno na dugi rok. „Međusobna interakcija, ali s novcem kao starijim partnerom na du-gi rok i u većim cikličkim kretanjima, te gotovo jednakim partnerom s nominalnim dohotkom i cijenama na kraći rok i u uvjetima blažih poremećaja - to je generalna poruka naših istraživanja“.

S aspekta ekonomske politike, zatim komparacije s neoklasicima te neokejnzijancima i neo-neoklasičarima (Ratex struja) smatramo da je posebno važan stav monetarista u odnosu novca i realnih varijabla na kratak rok. Friedman na-pominje da će se na kratak rok promjena monetarne ponude odraziti na sve varijable desne strane kembričke jednadžbe monetarne potražnje: dakle na k, Y i p. To znači da promjena monetarne ponude ne utječe samo na razinu cijena nego i na ukupnu ekonomsku aktivnost (stav poput citiranog stava Brunera i Metzlera). Zbog toga Friedman (1973) naglašava da „opisati naše teze postavkom da je jedino novac od značenja za promjene u normalnom dohotku i za kratkoročne promjene u realnom dohotku, znači pretjerivanje ili bar tvrdnju koja ne odražava pravi ton naših zaključaka. Smatram da je opisivanje naših teza postavkom - novac je jedno od značenja - i poslije toga staviti točku u rečenici, u biti po-grešna interpretacija naših zaključaka“.

Uvažavajući utjecaj porasta monetarne ponude na ukupnu ekonomsku aktivnost, možemo zaključiti da se jedna od osnovnih postavki koja se pripisuje monetarizmu, postavka o vertikalnosti Philipsove krivulje na kratak rok, nedovoljno precizno interpretira. Štoviše, možemo reći da monetaristi prihvaćaju načela Philipsove krivulje na kratak rok pa prema tome i određene efekte ekonomske politike na ukupnu ekonomsku aktivnost. Distinkcija između kratkog i dugog roka, koja je za monetariste veoma važna, otkriva i druge relevantne činjenice koje su značajne za svakodnevnu ekonomsku politiku. Među njima bismo istakli:

distinkciju između nominalne i realne kamatne stope odnos Philipsove krivulje i NRH (prirodne stope nezaposlenosti) pitanje efikasnosti i neefikasnosti monetarne politike i „crowding out efekt“ ulogu države i stabilizacijsku politiku.

1.3.2 Nominalna i realna kamatna stopa

Keynesova politika jeftinog novca pretpostavljala je diferenciranje između nominalne i realne kamate. Razliko-

vanje nominalne i realne kamate kao i razlikovanje nominalnih i realnih nadnica, predstavljaju pokretače Keynesove ekonomije, pa prema tome i determinante snižavanja stope nezaposlenosti. U prethodnim poglavljima upoznali smo se s Gibsonovim paradoksom. Prema njemu, razina cijena i visina kamatne stope kreću se ruku pod ruku na dugi rok. Keynes nije prihvatio Gibsonov paradoks smatrajaći da tržišna kamatna stopa nikada ne dostiže prirodnu kamatnu sto-pu. U spirali: nominalna kamata - realna kamata te tržišna kamata - prirodna kamata, monetarne vlasti ako žele održati investicijsku i ukupnu privrednu aktivnost, kontinuirano moraju opskrbljivati privredu dopunskom količinom novca. Međutim, problem se pojavljuje onoga trenutka kada ekonomski subjekti počinju anticipirati takvo ponašanje mo-netarnih vlasti, odnosno onoga časa kada oni počnu formirati inflatorna očekivanja. U uvjetima inflatornih očekivanja mora se naznačiti razlika između nominalne i realne kamate ili, bolje rečeno, očekivane realne kamate. Očekivana rea-lna kamata predstavlja razliku između nominalne kamate i očekivane stope inflacije:

ir = i - (p/p)e (42)

gdje je ir = realna kamata, i = nominalna kamata, (p/p)e = oekivana inflacija.

56

1.3.3 Fisherov grafik kamatne stope Irving Fisher prvi je naznačio razliku između nominalne i realne kamate. Razlika između nominalne i realne ka-

mate posebno je značajna za donošenje investicijskih odluka, kao i za donošenje odluka o štednji i potrošnji. Poznato je da niža kamatna stopa potiče investicije, a obeshrabruje štednju, dok viša kamata obeshrabruje investicije i potiče šted-nju (slika 41).

Slika 41: Fisherov grafik kamatne stope

Međuzavisnost nominalne kamate, inflacije i realne kamate i njihovo djelovanje na privrednu aktivnost, prema

Fisheru, zahtijeva da u stanju ravnoteže nacionalne privrede nominalna kamata mora toliko porasti da uhvati korak s očekivanim rastom cijena. Tada realna kamata ostaje neizmijenjena. Ova konstatacija poznata je kao Fisherov teorem, Fisherova hipoteza ili Fisherov efekt.

Na slici 41 prikazan je Fisherov grafik kamatne stope, koji odražava proces formiranja kamatne stope preko uza-jamnog djelovanja granice proizvodnih mogućnosti i krivih potrošačke indiferencije. Granica proizvodnih mogućnosti u ovom slučaju pokazuje kako se tekuća potrošnja može transformisati u buduću potrošnju, tj. zavisnost buduće od tekuće potrošnje. Krive indiferencije pokazuju čemu društvo daje prednost (sadašnjoj ili budućoj potrošnji), odnosno pokazuju borbu želja između sadašnje i buduće potrošnje: koja količina potrošnih dobara u budućnosti može kompenzovati odu-stajanje od sadašnje potrošnje.Kamatna stopa se određuje presjekom krive proizvodnih mogućnosti i krive indiferencije (tačka E). U toj tački presjeka postiže se maksimalno zadovoljenje potreba, a ona pokazuje koju je količinu potrošnje roba i usluga u budućnosti moguće kompenzovati skraćenjem zadovoljenja potreba u sadašnjosti. Sklonost ka tekućoj potrošnji ograničavaju investicije i štednja stanovništva. Tangenta u tački E predstavlja nagib dvaju krivih (krive pro-izvodnih mogućnosti i krive indiferencije), i izračunava se kao tangens ugla nagiba, a on je jednak veličini 1+r, gdje je r = realna kamatna stopa. U zavisnosti od veličine tangensa ugla nagiba, izračunava se veličina realne kamatne stope.

Fisherov teorem povezan s Gibsonovim paradoksom daje Friedmanov efekt anticipacije cijena. Radi se o tome da porast monetarne ponude izaziva već poznati efekt likvidnosti, te efekte cijena i dohotka. U prvo vrijeme uslijed porasta Ms pada nominalna kamata. Međutim, porast cijena koji prati efekt likvidnosti diferencira nominalnu od očekivane rea-lne kamate. Time se potiču investicije. Porast investicija i potražnje u cjelini djeluje na porast cijena. Na dugi rok nomi-nalna kamata mora porasti toliko koliko su porasle cijene. Tada je relevantna jedino realna kamata. Na osnovi efekta an-ticipacije cijena Friedman je izveo jednu od osnovnih postavki monetarizma - postavku o prirodnoj stopi nezapo-slenosti.

57

1.3.4 Prirodna stopa nezaposlenosti i Philipsova krivulja Ako se nominalna kamata želi diferencirati i zadržavati ispod prirodne kamate, onda monetarne vlasti moraju

permanentno uvećavati monetarnu ponudu. Na taj način monetarna vlast kontinuirano vodi potražnju ispred ponude i ti-me potiče inflaciju. Efikasnost politike negativne realne kamate velikim dijelom ovisi o ulozi koju imaju očekivanja. Ipak, proces kontinuiranog popunjavanja monetarnog optjecaja novcem s ciljem diferenciranja nominalne i realne ka-mate privredu na dugi rok neminovno, prema monetaristima, dovodi do stanja kumulativne inflacije (prema Wicksellu), odnosno do stanja hiperinflacije. Hiperinflacija je pojava koja je na dugi rok evidentno štetna. Zanimljivo je prisjetiti se Friedmanova stava o hiperinflaciji i prikrivenoj inflaciji. Prema njemu, „čak i otvorena hiperinflacija nema tako nepo-voljno djelovanje na proizvodnju kao prigušena inflacija u kojoj je pretežan broj cijena zadržan znatno ispod razine koja bi značila ravnotežu na tržištu“ (Friedman, 1973). Philips je 1958. objavio rezultate svojega istraživanja o odnosu nezaposlenosti i nadnica, odnosno inflacije troškova (slika 42).

Slika 42

Prema Philipsu, snižavanje stope nezaposlenosti povezano je s porastom nadnica. Analizirajući V. Britaniju za

razdoblje od 1861. do 1913, Philips je utvrdio da 1 posto porasta nezaposlenosti prati 1,4% pada stope promjena nomi-nalnih nadnica (Hadjimichalakis, 1982). R. Lipsev je usporedio Philipsovu krivulju s promjenama ponude i potražnje na tržištu radne snage. Prema njemu, nominalne nadnice rastu kada postoji višak potražnje za radnom snagom, a one opa-daju kada postoji višak ponude radne snage (Ibid.).

U rukama neokeynesijanaca Philipsova krivulja postala je snažno oružje u borbi protiv nezaposlenosti. Uz porast cijena nezaposlenost se, činilo se neokejnzijancima, dosta lagano dade svladavati. Stimulacija potražnje državnom inter-vencijom (ekspanzivnom monetarnom politikom) potiče ukupne izdatke. Nezaposlenost se snižava na račun rastuće in-flacije. U osnovi uspješnosti korištenja Philipsove krivulje implicitno se računa s razlikom između nominalnih i realnih nadnica i nominalne i realne kamate. To je bilo poznato Keynesu, ali i Friedmanu, koji piše: „Budući da prodavatelj ro-be tipično reagira na neanticipirani porast u nominalnoj potražnji brže od porasta cijena faktora proizvodnje, realne nadnice koje radnici dobivaju opadaju, iako se realne nadnice anticipirane od poslodavca uvećavaju. Zaista, stimula-tivni pad realnih nadnica 'ex post' za radnike i njihov porast 'ex ante' za poslodavca je ono što omogućava da zapos-lenost raste“ (Sijben, 1980).

Što se dešava kada se počne gubiti efekt novčane iluzije, tj. kada radnici anticipiraju inflaciju i počnu je ugrađivati u svoje zahtjeve za porastom nadnica. Što se dešava s Philipsovom krivuljom kada se u nju ugrade očekivanja?Uz anticipiranu inflaciju i sve izraženiju svijest radnika o zabludi novčane iluzije zahtjevi radnika za porastom nadnica bi-vaju sve jači. Time „kupovanje“ niže stope nezaposlenosti višom stopom inflacije postaje za državu sve skuplje. Potre-bna je sve viša i viša stopa inflacije da bi se dobila sve niža stopa snižavanja nezaposlenosti. Anticipirana inflacija sve više topi „trade off“ između inflacije i nezaposlenosti, dok se ekonomija sve više približava prirodnoj stopi neza-poslenosti. Međutim, prirodna stopa nezaposlenosti konzistentna je s inflacijom od 10, 20 ili više posto, pa čak i s de-flacijom. Na dugi rok Philipsova krivulja postaje vertikalna Philipsova krivulja, odnosno ona postaje Phelpsova krivu-lja. Odnos (trade off) između nezaposlenosti i inflacije gubi se.

Na slici 43 prikazan je odnos između inflacije i nezaposlenosti. Na početku se nezaposlenost može znatno smanjiti bez veće inflacije. S vremenom, uz anticipiranu inflaciju, cijena snižavanja nezaposlenosti postaje sve viša.

58

Slika 43

Na slici 44 uključivanje očekivane inflacije u pregovore o nadnicama na kraju isključuje „trade off“ između inflacije i nezaposlenosti. Philipsova krivulja postaje vertikalna i približava se prirodnoj stopi nezaposlenosti (NRH).

Uz tezu o NRH ide ruku pod ruku teza akceleracije. Akcelerirajuća inflacija se pojavljuje onda kada država želi održati razinu nezaposlenosti ispod prirodne razine. Hipotezu NRH kao i tezu o akceleraciji inflacije uveli su u eko-nomsku analizu Friedman i Philips 1960-tih godina.

Premao Friedmanu, prava dvojba nije dvojba između nezaposlenosti i inflacije danas, nego dvojba između ne-zaposlenosti danas i još veće nezaposlenosti sutra. Logika ove dvojbe sastoji se u tome što sve veća inflacija kao me-toda snižavanja nezaposlenosti na niz kratkih rokova dovodi do takve akceleracije inflacije koja postaje kontra pro-duktivna.

Slika 44

U borbi protiv hiperinflacije država će na kraju morati posegnuti za takvim oštrim restriktivnim mjerama

ekonomske politike koje će „sutra“ neminovno izazvati još veću nezaposlenost. Svako daljnje nastojanje da se aktualna stopa nezaposlenosti snizi ispod prirodne stope izazvat će hiper-inflaciju. Podsjetimo se Keynesovih pogleda, tj. pro-gnoza o tome da će nakon II. svjetskog rata normalna stopa nezaposlenosti biti oko 4,5%. Podsjetimo se i Keynesovih napomena o opasnosti od čiste inflacije kada se ekonomija približi punoj zaposlenosti. Ne podsjećaju li Keynesovi sta-vovi po mnogo čemu na Friemanovu NRH hipotezu i tezu akceleracije inflacije?!

59

1.3.4.1 Phelpsov doprinos Švedska kraljevska akademija nauka dodijelila je Nobelovu memorijalnu nagradu za 2006. iz oblasti ekonomije

73-godišnjem Edmundu S. Phelpsu, američkom profesoru političke ekonomije na kolumbijskom univezitetu (SAD) „za bolje razumijevanje odnosa kratkoročnih i dugoročnih efekata ekonomske politike“, odnosno za radove koji su imali presudan uticaj na ekonomska i politička naučna istraživanja. Phelps je objavio veliki broj originalnih naučnih radova u najpoznatijim ekonomskim časopisima, među kojima se izdvajaju naslovi kao što su: „Fiskalna neutralnost i ekonomski rast“ (1965), „Uloga zlata u ekonomskom rastu“ (1966), „Inflaciona politika i teorija nezaposlenosti“ (1972), „Studije iz makroekonomske teorije: zaposlenost i inflacija“ (1979), „Studije iz makroekonomske teorije: preraspodjela i rast“ (1980) itd. Naučnoj javnosti je poznat po svojim istraživanjima tzv „prirodne“ ili „realne“ stope nezaposlenosti i zala-ganju za pluralizam ekonomskih teorija (V. Dašković, 2006, s. 185).

Phelps 1960. počeo da istražuje ekonomski razvoj u jelskoj Cowles fondaciji. Tu je formulisao ideju ideju o zlat-nom pravilu stope štednje, koje utvrđuje mjeru sadašnje potrošnje koja ne ugrožava buduće generacije. Istražujući dina-mičan odnos između nezaposlenosti i cijene rada, razvio je ideju o neminovnom postojanju prirodne stope nezaposle-nosti kao zakonitosti tržišnih odnosa. E. Phelps 1966. napušta Univerzitet Yale i počinje da radi kao profesor na Uni-verzitetu Pensilvanija. Tu je 1968. napisao veoma uticajan članak „Novac - dinamika cijene rada i ravnoteža na tržištu rada“ („Money-Wage Dynamics and Labor Market Equilibrium“). U navedenom članku on metodološki precizno i originalno analizira i preispituje održivost kratkoročne „Phillipsove krive“ pod prizmom adaptivnih inflacionih očeki-vanja i potpune informisanosti u dugom vremenskom roku. Istražujuću postojanost prirodne stope nezaposlenosti, on ubjedljivo dokazuje da ravnoteža na tržištu rada u dugom roku uopšte ne zavisi od stope inflacije. Svojim zaključcima dovodi u pitanje ranije tvrdnje Keynesa i njegovih sledbenika, čiju ispravnost svodi isključivo na kratki rok. Prelazi na Univerzitet Columbia 1971, gdje istražuje uticaj inflatornih poreza i fiskalne politike na inflaciju, a 1982. postaje re-dovni profesor ekonomije. Phelps je dobio Nobelovu memorijalnu nagradu za ekonomiju za naučni rad koji, kako se ističe, produbljuje naše shvatanje odnosa između kratkoročnih i dugoročnih posledica ekonomske politike. Tu se prven-stveno misli na doprinose za razumijevanje tzv. „Phillipsove krive“, uticaj na razvoj koncepta prirodne stope nezapos-lenosti i istraživanje dinamike kratkoročne nezaposlenosti.

Slika 45: Novoklasična kriva

Izvor: V. Drašković, 2006, s. 186

60

R. Lucas, T. Sargent i R. Barro su tvorci novoklasičnog makroekonomskog pristupa, koji se zasniva na teoriji ra-cionalnih očekivanja hipotezi o fleksibilnim cijenama i platama. Istražujući tržište rada, oni su demantovali prinudni ka-rakter nezaposlenosti pretpostavkom o dobrovoljnosti traženja novog i isplativijeg radnog mjesta. Visoku nezaposle-nost u pojedinim poslovnim ciklusima oni objašnjavaju pogrešnim predstavama radnika o postojećoj ekonomskoj situa-ciji, visini realne plate i relativnim odnosima cijena. Navedene elaboracije su inspirisale E. Phelpsa i M. Friedmana, koji su modifikovali kratkoročnu tzv. „Phillipsovu krivu“ i kreirali tzv. novoklasičnu krivu, tj. krivu „prirodnog“ („istin-skog“) nivoa nezaposlenosti (natural-rate Phillips curve).

U navedom modelu (koji je prikazan na slici 45 i istraživački potvrđen u praksi), razlikuje se kratkoročna i du-goročna tzv. „Phillipsova kriva“. U kratkoročnom periodu ona ima negativan nagib, ali je u dugoročnom periodu verti-kalnog oblika, jer postoji samo jedan nivo nezaposlenosti koji odgovara postojanim stopama inflacije, a to je prirodan nivo nezaposlenosti, na kojem su stabilne (uravnotežene) pojave koje izazivaju porast i smanjenje stopa inflacije. Na grafiku je prikazano kako se tzv. kratkoročna „Phillipsova kriva“ pomjera pod dejstvom inflacionih šokova. U počet-nom periodu privreda se nalazi u tački na I nivou, a nezaposlenost se nalazi na prirodnom nivou, jer nema konjunktur-nih kolebanja. Zatim dolazi do privrednog uspona, u kojem se smanjuje nezaposlenost, povećavaju se plate radnika i ci-jene, a privreda dolazi u tačku na II nivou.

Sa protokom vremena u kojem dolazi do inflacije, logično i posledično počinju da djeluju rastuća inflaciona očeki-vanja, koja pomjeraju tzv. „Phillipsovu krivu“ prema gore, a privreda dolazi na novi III nivo. Zatim dolazi do pada pri-vredne aktivnosti, pa se nezaposlenost povećava i vraća na svoj prvobitni „prirodan“ nivo, stopa inflacije se smanjuje, a privreda dolazi na novi IV nivo. Dakle, zbog smjenjivanja privrednih ciklusa, promjene konjunkturnih odnosa i adapti-bilnih inflacionih očekivanja, u dugoročnom periodu, u privredi postoji samo prirodan nivo nezaposlenosti, koji uopšte ne zavisi od stope promjena plata i stope inflacije.

U 1968. su objavljena dva izuzetno značajna rada za ekonomsku nauku, u kojima se ističe sumnja u ispravnost tu-mačenja veze imeđu inflacije i nezaposlenosti u modelu tzv. kratkoročne „Phillipsove krive“ (M. Fredman, „The Role of Monetary Policy“, American Economic Review, March 1968 i Edmund Phelps, „Money Wage Dynamics and Labor Market Equilibrium“, Journal of Political Economy, Part 2, July/August 1968). Navedeni autori su došli do zaključka da, pošto sve interesuje realna plata, treba izvršiti korekciju nominalne plate sa inflacionim očekivanjima. Oni na veo-ma ubjedljiv i analitičan način negiraju povezanost nezaposlenosti i inflacije u dugom roku. Tu se u stvari radi o direk-tnoj podršci klasičnoj ideji o monetarnoj neutralnosti.

Pošto se inflacija 1970-ih godina značajno povećala, pokazalo se da su M. Friedman i E. Phelps bili u pravu. U analizu nezaposlenosti i inflacije u dugom roku oni su uveli kategoriju očekivane inflacije (promjene cijena), koja je poslužila kao ključna polazna hipoteza za dokazivanje tvrdnje o nepostojanju veze između inflacije i nezaposlenosti u dugom roku, i da na brzinu kojom nestaje kratkoročna Phillipsova međusobna zavisnost između inflacije i nezaposle-nosti presudno utiče brzina prilagođavanja inflacionih očekivanja. Na taj način, oni su sugerisali kreatorima ekonomske politike da ne smiju tzv. „Phillipsovu krivu“ u kratkom roku tretirati kao kao skup izbora koji im stoji na raspolaganju prilikom donošenja svojih odluka.

Nešto kasnije, M. Friedman u članku „The Optimum Quantity of Money“ (koji čini I glavu njegove knjige The Op-timum Quantity of Money and Other Essays, Chicago: Aldine, 1969) dokazuje da je optimalni nivo inflacije negativan (- 5%) u odgovarajućem iznosu realne kamatne stope (5%), što pretpostavlja nultu nominalnu kamatnu stopu. Navedeni zaključak je modifikovao Phelps tvrdnjom da svi porezi, kao i inflacija, takođe deformišu optimalno ponašanje priv-rednih subekata, zbog čega vlada treba da koristi mali inflacioni porez i da snizi druge poreze, koji takođe dovode do deformacija. Uopšteno govoreći, on smatra da optimalni nivo inflacije treba da bude određen kao minimizacija defor-macija koje izaziva poreski sistem u cjelini, uključujući inflacioni porez koji se aktivira u situacijama kada vlada mora da obezbijedi određeni nivo fiskalnog dohotka („Inflation in the Theory of Public Finance“, Swedish Journal of Eco-nomics, January/March 1973).

Phelps je kasnije s grupom istomišljenika (među kojima su bili J. Stiglitz, J. Yellen i dr.) predložio novi makroeko-nomski model, u kojem se kombinuju elementi klasičnog i keynesijanskog pristupa. Radi se o teoriji stimulišućeg pla-ćanja rada (efficiency wage theory), koja objašnjava snagu realne plate i postojanje iznuđene nezaposlenosti, a javlja se zato što firme pokušavaju da zadrže plate na nivou koji je viši od ravnotežnog, da bi tako stimulisale rast produktiv-nosti. Nezaposlenost iznuđenih očekivanja (invuntary wait unemployment) E. Phelps razmatra kao dugoročnu pojavu, koja ima ravnotežne osobine. On smatra da je rast nezaposlenosti značajno uslovljen pogoršanjem pojedinih elemenata radne stimulacije, što dovodi do povećanja nivoa prirodne nezaposlenosti. Na bazi temeljnih istraživanja obimnih stati-stičkih podataka, on dokazuje da je u posmatranom 20-godišnjem periodu došlo do porasta nezaposlenosti zbog pove-ćanja poreza na fond plata radnika, rasta realnih kamatnih stopa i energetskih šokova. Zbog toga E. Phelps predlaže kre-

61

atorima ekonomske politike smanjivanje poreza i prenošenje akcenta poreske politike na oblasti potrošnje i dodatne vri-jednosti.

Pomjerajući granice ekonomskih znanja, E. Phelps se svojim brojnim originalnim naučnim radovima svrstao u uski krug velikana svjetske ekonomske misli, dokazujući po ko zna koji put da kreatori ekonomske politike moraju uvaža-vati dostignuća ekonomske teorije ako žele da se u ekonomskoj praksi ostvari željeni ekonomski rast i smanji opasnost od brojnih mogućih problema (i posledica) koji stalno vrebaju i pojavljuju se u turbulentnoj privrednoj dinamici.

1.3.5 Državna intervencija i stabilizacijska politika

Prihvaćanje NRH hipoteze na neki način odbacuje državnu intervenciju i mogućnost svjesnog reguliranja privred-

nih zbivanja instrumentarijem ekonomske politike. Na dugi rok to je tako. Na kratak rok, međutim, vidjeli smo da i monetaristi prihvaćaju postojanje odnosa između inflacije i nezaposlenosti. Pitanje društvene intervencije i uplitanja države u privredni život ili apstinencija od intervencije i prepuštanje tržištu da automatski regulira privredna kretanja još je jedna snažna kontroverza između monetarista i kejnzijanaca. Tijekom 1960-tih i ranih 1970-tih godina ortodoksni monetaristi tvrdili su da je fiskalna politika suvišna, a kejnzijanci su tvrdili da je monetarna politika beskorisna. Vodeći računa o nizu nepoznanica kada je u pitanju stabilizacijska politika i efektima pojedinih mjera, monetaristi, konzervativ-niji, radije dižu ruke od intervencije. Na drugoj strani, kejnzijanci su mnogo veći optimisti. Kejnzijanizam je i nastao zbog straha od deflacijskog jaza i nevjerovanja u snage tržišta da automatski izvuku privredu na put oporavka.

Slika 46

Stav monetarista o apstiniranju od intervencije lijepo je opisao Baumol. Problem vremenskog pomaka, „time lag“, jedan je od fundamentalnih problema stabilizacijske politike. On se pojavljuje kao toliko ozbiljan problem da niz eko-nomista preferira odustajanje od intervencije pogrešnoj intervenciji.

Na slici 46 prikazani su stvarni i potencijalni društveni proizvodi u tijeku jednog privrednog ciklusa. U točki A privreda se kreće k recesiji. Ona se ne ponavlja do točke D. Između točaka D i E privreda je pregrijana - suočena je s inflacijom. Što tu može učiniti stabilizacijska politika? Prema Baumolu, recesija se obično spoznaje kao problem u to-čki B. Efekti mjera koje su poduzete u točki B pojavljuju se u točki C. Ali ako je time lag duži, tada se efekti pokazuju tek kada privreda dođe u točku D (Baumol, 1979.) Efekt poticanja potražnje tako dolazi u nevrijeme. Sada on potiče in-flatorna kretanja. Zbog toga bi Friedman radije ostavio privredu automatskim stabilizatorima i ugrađenim prirodnim sa-moregulirajućim mehanizmima. Odatle proizlazi i Friedmanov prijedlog o konstantnoj stopi monetarnog rasta od 2%.

„Crowding out“ efekt „Crowding out“ efekt je još jedna od kontroverzi između monetarista i kejnzijanaca. Ideja „crowding out“ temelji

se na hipotezi monetarista o kontraproduktivnoj ulozi države na investicije privatnog sektora. Poznato je da porast kamatne stope po pravilu destimulira investicije privatnog sektora. Prema tome, kada država intervenira radi kreiranja dopunske potražnje na tržištu, tj. kada se uvećava komponenta G u jednadžbi Y = C + I + G, ona u isto vrijeme snižava komponentu I - investicije. Kada se država odluči za financiranje izdataka zaduživanjem na tržištu novca i kapitala, ona izdaje svoje obveznice uz kamatu. Državne obveznice konkuriraju akcijama korporacija. Ako je prihod od državnih

62

obveznica dovoljno atraktivan, kapital se kreće u državne obveznice. Zbog toga manje kapitala ostaje privatnom sek-toru, a kamatna stopa raste. Ortodoksni kritičari državne intervencije navode da jedan dolar deficitnog financiranja uma-njuje za jedan dolar privatne investicije. Zbog toga ni fiskalna politika nema nikakav utjecaj na porast potražnje. Dakle, kada dolazi do porasta G, u isto vrijeme smanjuje se komponenta I jednadžbe Y = C + I + G. Ukupan je rezultat sta-bilizacijske politike neutralan. Mislimo da se ortodoksni stav o „crowding out“ efektu može prihvatiti pod određenim okolnostima. Pod drugim okolnostima mislimo da može prevladati „crowding in“ efekt. Koje su to okolnosti? Rekli bismo da je to, prije svega, faza privrednog ciklusa u kojem se nalazi određena privreda. Mislimo da o toj činjenici nisu vodili dovoljno računa ni kejnzijanci ni monetaristi, a ni neoklasičari.


Prema monetarnom pristupu teoriji platne bilance, platna bilanca je prvenstveno monetarni fenomen. U skladu s

tim deficit (suficit) platne bilance nastaje zbog neusklađenosti monetarnih varijabla ponude i potražnje novca. Ako je potražnja za novcem veća od ponude novca, u privredi se pojavljuje višak robe i nelikvidnost. Rezidenti nastoje uskla-diti ponudu novca s potražnjom preko međunarodne razmjene izvozom robe. Izvoz dovodi do suficita platne bilance. Suficit platne bilance uvećava monetarne rezerve nacionalne privrede koje čine osnovu domaće monetarne baze. Uve-ćana monetarna baza je pretpostavka porasta monetarne ponude. Na kraju, porastom monetarne ponude privreda dolazi u stanje ravnoteže ponude i potražnje za novcem. Ravnoteža ponude i potražnje za novcem preduvjet je ravnoteže iz-među apsorpcije i dohotka, pa prema tome i ravnoteže platne bilance.

U Hume-Ricardovom modelu proces usklađivanja ponude i potražnje novca tekao je deflacioniranjem ili infla-cioniranjem domaćih izdataka. Cijene i nadnice bile su fleksibilne nadolje. Proizvodnja je bila fiksna. Promjene agre-gatne potražnje izazvane odljevom ili priljevom plemenitog metala, odnosno variranjem količine novca u prometu dje-lovale su na kretanje cijena i nadnica i na konkurentsku sposobnost izvoza nacionalne privrede.

U novonastaloj situaciji nakon II svjetskog rata, karakterističnoj po inflatornim procesima u svjetskoj privredi, variranjem količine novca u prometu kao mjeri monetarno-kreditne politike ne mogu se (zapravo ne žele se) varirati cijene i nadnice - svakako, nadolje. Monetarni pristup polazi od mogućnosti da se devalvacijom valute smanji realna ku-povna snaga nadnica. Pad realne kupovne snage nadnica djeluje kontraktivno na agregatnu potražnju. Kontrakcija po-trošnje zatim oslobađa izvozne viškove. U otvorenoj privredi se preko platne bilance, po načelu spojenih posuda, uskla-đuju ponuda i potražnja novca. Umjesto mehanizma monetarna masa - cijene - platna bilanca, koji je djelovao u vri-jeme zlatnog standarda, mehanizam monetarnog pristupa je: monetarna masa - agregatna potražnja - platna bilanca.

Model monetarnog pristupa platnoj bilanci zasniva se na tri fundamentalne postavke:

Prva, platna bilanca je monetarni fenomen. U transakcije iznad linije ubrajaju se sve transakcije platne bilance, osim monetarnih rezervi koje spadaju u kompenzirajuće transakcije. Monetarne rezerve čine dio ukupne monetarne baze nacionalne privrede. Drugi dio monetarne baze čini aktiva središnje banke:

MB = MR + D (43) Druga bitna postavka monetarnog pristupa je postavka o stabilnoj monetaroj ponudi. Promjene monetarne baze

transponiraju se u promjene monetarne ponude preko multiplikatora novca. Multiplikator novca je na dugi rok stabilan. Uz konstantan multiplikator monetarna ponuda je određena promjenama monetarne baze, de facto pro-mjenama monetarnih rezervi. Budući da je središnja banka pasivna, njezina se aktiva ne mijenja:

Ms = mm x MB = mm (D +MR) (44)

Monetarne rezerve ovise o stanju platne bilance. S obzirom na to, promjene monetarne ponude izvode se iz promjena platne bilance:

Ms/PB = (mMB/PB) (m(D + MR) PB) (45)

Već smo rekli da je središnja banka pasivna. Dakle, ona svojim akcijama ne utječe na promjene monetarne ponude. Ona ne kreira novac niti operacijama otvorenog tržišta pokušava neutralizirati prirast monetarne ponude:

D/PB) D (46)

63

Prema tome, monetarna ponuda je isključiva funkcija stanja, odnosno promjena platne bilance i monetarnih re-zervi:

Ms / PB = (mMR) / (PB) (47) Treća značajna postavka monetarnog pristupa je postavka o stabilnoj potražnji za novcem. Potražnja za novcem

stabilna je funkcija dohotka, kamatne stope i cijena:

Md = f(Y, i, P) (48)

Dinamički promatrano, potražnja za novcem mijenja se proporcionalno s promjenama dohotka i cijena. Monetarni pristup polazi od pretpostavke da je potražnja za novcem stabilna na dugi rok. Stabilnost potražnje za novcem na dugi rok, kao i stabilnost multiplikatora novca na dugi rok, ističe u prvi plan dugoročni aspekt monetarnog pristupa platnoj bilanci. Potražnja za novcem je, prije svega, funkcija proizvodnje. Novac u funkciji proizvodnje ima svoju marginalnu korisnost. Marginalna korisnost novca u funkciji proizvodnje opada s porastom ponude novca. Na drugoj strani, kapital ima svoju marginalnu korisnost. Marginalna korisnost kapitala postaje viša što je marginalna korisnost novca u proiz-vodnji manja. Efekt porasta marginalne korisnosti kapitala, kada dolazi do rasta monetarne ponude i opadanja margi-nalne korisnosti novca, sastoji se u porastu cijena kapitala - kapitalnih dobara. Porast cijena kapitala provocira efekt supstitucije u potražnji i potrošnji. S kapitalnih dobara potražnja se prenosi na potrošna dobra. Porast potražnje za pot-rošnim dobrima sada vodi općem porastu cijena. Porastom opće razine cijena opada kupovna snaga nominalne mone-tarne ponude. Procesom inflacije usklađuju se marginalna korisnost novca i marginalna korisnost kapitala, ali na višoj razini cijena. U točki ravnoteže obiju marginalnih korisnosti potražnja za novcem usklađuje se s ponudom novca.

Marginalistički pristup korisnosti kapitala i korisnosti novca sugerira „da u svakom trenutku uz datu razinu tehno-logije i produktivnosti rada i raspoložive radne snage postoji jedinstvena razina potražnje za novcem koji maksimizira korisnost sadašnje i buduće proizvodnje i suglasno tome potrošnje, potražnja za novcem je stabilna funkcija proiz-vodnje, odnosno realnog dohotka“ (Riechel, 1978).

Novac u funkciji potrošnje također ima svoju marginalnu korisnost. Marginalna korisnost novca u funkciji potro-šnje stoji naspram marginalne korisnosti potrošnje, odnosno apsorpcije. Ekspanzijom monetarne ponude opada margi-nalna korisnost novca u odnosu na marginalnu korisnost apsorpcije. Rezidenti se oslobađaju novca u zamjenu za robu. Pritisak na tržištu robe dovodi do porasta cijena i smanjenja kupovne snage nacionalne valute. Pritisak na tržištu robe postoji sve dotle dok se marginalna korisnost novca i marginalna korisnost apsorpcije ne izjednače. Na dugi rok, me-đutim, razina apsorpcije, pa i marginalna korisnost apsorpcije, određena je realnim dohotkom. Monetarni pristup ima kontakt s apsorpcijskim pristupom u isticanju značenja odnosa apsorpcije i dohotka i njihove korelacije sa stanjem pla-tne bilance. Ovdje je relevantno pitanje kako se promjene na tržištu novca reflektiraju i prenose na realne varijable – do-hodak i apsorpciju?

Prema monetarnom pristupu, deficit platne bilance rezultat je nesklada između apsorpcije i dohotka izazvanog ras-korakom između ponude i potražnje novca. Pristalice monetarnog pristupa polaze od sljedećih jednadžbi:

PB/P = MR / PPB = Y = A (49)

Dohodak, slično modelu Hume-Ricardo, ovisi o raspoloživosti faktorima proizvodnje i tehnologije. Dakle, privreda se nalazi u stanju pune zaposlenosti. Uz datu razinu proizvodnje i dohotka platna bilanca je određena stanjem apsorpcije. Apsorpcija je funkcija ponude i potražnje novca:

A = Y + b(Ms/P – Md/P) (50)

Apsorpcija je jednaka razlici između ponude i potražnje novca ili, preciznije, razlici između stvarne i potrebne imovine rezidenata. Akcelerator apsopcije (b) predstavlja sklonost privrede da popunjava jaz između ponude i potražnje za novcem. Ako je ta sklonost velika, tj. ako je b=1, onda je prilagođavanje trenutno. Ponuda novca prilagođava se potražnji, što stvara pritisak na tržište robe i apsorbira potencijalne izvozne viškove. Izvozni viškovi se oslobađaju ako je koeficijent akceleracije apsorpcije manji od 1. Uz koeficijent akceleracije apsorpcije manji od 1 privreda počinje štedjeti:

c = S – A = -b(Ms/P – Md/P) (51)

64

Ako bi koeficijent akceleracije apsorpcije bio jednak 1 – apsorpcija bi bila jednaka dohotku, dok bi štednja bila ra-vna nuli, tj. S=0. Prilagođavanje platne bilance, prema monetarnom pristupu, jest automatski proces. Ekonomiji je svoj-stvena stabilnost na dugi rok. Model prilagođavanja pretpostavlja da se radi o maloj privredi koja je „price taker“ – pri-vreda se uklapa u svjetske cijene i ne diktira njihovo formiranje. U jednostavnom modelu privreda proizvodi samo vanj-skotrgovinska dobra. Elaborirani model monetarnog pristupa polazi od proizvodnje vanjskotrgovinske i domaće robe kao vrlo značajne distinkcije sa serioznim implikacijama na razinu zaposlenosti i platnu bilancu (Riechel, Corden, Mea-de). Proces prilagođavanja dobiva impuls devalvacijom valute.

Devalvacija potiče inflaciju u zemlji. Porastom cijena uvozne robe opada realna kupovna snaga rezidenata. Rezi-denti arbitriraju između marginalne korisnosti novca i marginalne korisnosti apsorpcije. Kako je realna kupovna snaga novca manja, marginalna korisnost novca veća je od marginalne korisnosti robe. Ukupna apsorpcija se smanjuje. Sma-njenjem ukupne apsorpcije oslobađaju se izvozni viškovi. Izvoz raste. Nastaje suficit platne bilance. Suficitom platne bilance dolazi do priljeva međunarodnog novca – deviza u zemlju. Monetarne rezerve čine dio monetarne baze. Preko multiplikatora novca (mm) dolazi do transformacije monetarne baze u monetarnu ponudu. Ponuda novca usklađuje se s potražnjom novca. Proces usklađivanja ponude i potražnje novca odvija se u nekoliko iteracija po istoj logici ponašanja i arbitriranja rezidenata. Proces teče sve dotle dok se ne uspostavi ravnoteža između ponude i potražnje novca, apsorp-cije i dohotka te ravnoteža platne bilance.

1.3.6 Rezime Ako bismo pokušali načiniti pregled sličnosti i razlika između kejnzijanizma i monetarizma, rukovodeći se

napomenom koju smo dali na početku ovoga poglavlja da je razlika između tih struja takva kakva je razlika između yes i oui, onda bismo mogli reći sljedeće: obje ekonomske teorije, zapravo teorije ekonomskih politika bave se uglavnom pitanjima agregatne potražnje. U kejnzijanskoj ekonomiji agregatna potražnja jednaka je A = C+ I +G. Uvjet privredne ravnoteže jest da je ukupna potražnja jednaka ukupnoj proizvodnji:

Y = C + I + G,

tj. Y = A ako je C + I + G = A (52) Monetaristi u rudimentarnoj formi polaze od M • V kao ukupne potražnje. Ravnoteža sustava postoji onda kada su

usklađeni odnosi između ponude i potražnje, tj. kada je

MsV = QP (53) U obje struje interakcija realnih i monetarnih faktora može se promatrati na kratak i na dugi rok. Kratkoročno obje

struje uvažavaju Philipsovu krivulju. Philipsova krivulja funkcionira na bazi novčane iluzije. U njezinoj se osnovi nalazi koncept marginalnih troškova i marginalnog prinosa. Angažiranje radne snage poticanjem agregatne potražnje ide sve dotle dok se ne izjednače marginalni troškovi rada s marginalnim prinosom rada, tj. sve dotle dok postoji razlika između nominalnih nadnica i očekivane realne nadnice.

Na dugi rok determinante zaposlenosti realni su resursi. Na dugi rok obje struje govore o inflaciji te o cijeni pune zaposlenosti. Ona se pokazuje, prije svega, u akceleraciji inflacije.

Kejnzijance i monetariste razlikuje ponajviše onaj element kojemu nisu posvetili dovoljno pozornosti, a to je agregatna ponuda i njezino ponašanje, tj. njezin nagib. Kejnzijanci polaze od agregatne ponude koja je mnogo ravnija od monetarističke agregatne ponude. Drugim riječima, kejnzijanci polaze od nepune zaposlenosti, tj. nezaposlenosti, a monetaristi od pune zaposlenosti (slika 47).

Uz takve krivulje ponude logično je da ista agregatna potražnja (nagib krivulje potražnje) daje potpuno drukčije rezultate u pogledu inflacije, zaposlenosti pa na kraju i u pogledu uloge stabilizacijske politike. Obje struje zanemaruju da krivulja agregatne ponude nije zauvijek data kao takva. Ona je horizontalna u uvjetima krize, ali i vertikalna u uv-jetima prekomjerne proizvodnje, tj. pregrijane privrede. Krivulja ponude mora se „pomicati“ pored ostaloga i zato što se proizvodnja ne odvija uz konstantne troškove. Obje škole respektiraju marginalne troškove, ali ih eksptlicitno ne ističu u prvi plan.

65

Slika 47

Kada krivulja ponude postane vertikalna, inflacija je neizbježna ako se nastavi dalje stimuliranje agregatne

potražnje. Ovu opasnost uvažavaju i Keynes nakon 1937, i Friedman respektirajući Philipsovu krivulju. Međutim, me-toda svladavanja inflacije ili stagflacije bitno se razlikuje u ove dvije struje. Dok se Keynes zalaže za prolongirani bum do 1937, nakon toga on prihvaća restriktivnu ekonomsku politiku kao i monetaristi. Neokejnzijanci je ne prihvaćaju ni danas. Stavovi o djelovanju monetarne politike su različiti. Keynesov stav je da se porastom Ms djeluje na kamatnu stopu te preko kamate na investicije. Kod monetarista utjecaj monetarne politike odvija se preko procesa portfolio selekcije. Treba se prisjetiti da taj proces podrazumijeva i proces supstitucije oblika imovine na načelima marginalne korisnosti imovine, kao i toga da je Keynes pošao od procesa portfelj (portfolio) selekcije, pri čemu je vlasnik imovine mogao arbitrirati između novca i vrijednosnih papira –“ bonds“ (Keynesovi pogledi na preferenciju likvidnosti – LP).

Rasprava o tome kreće li se kauzalnost utjecaja od monetarne ponude na dohodak ili od dohotka k novcu značajna je, ali ne i odlučujuća. Ako se i Keynes i Friedman koriste funkcijom monetarne potražnje i odnosom Ms i Md, onda u oba slučaja utjecaj ide od monetarne ponude Ms na dohodak. Obratan utjecaj nije isključen, čak se podrazumijeva budu-ći da obje struje, a kejnzijanci još izrazitije računaju s elementom očekivanja. Proizvodnja teče na bazi očekivanih cije-na i očekivanog profita.

Recimo i to da je ove dvojbe davno prije obiju struja rješavao i riješio Marx tvrdnjom da roba ulazi u promet s cijenama, a ne da se cijene robe formiraju ovisno o količini novca u optjecaju. Keynes objašnjava krize kao problem ne-dovoljne potražnje, odnosno nedovoljne potrošnje. Rekli bismo, prije svega, nedovoljne investicijske potrošnje. Prema Friedmanu, kriza od 1929. do 1933. bila je prije svega kriza likvidnosti. Banke su postale nelikvidne zbog nepovjerenja deponenata. One su postale nelikvidne, prema Friedmanu, i zbog restriktivne monetarne politike američke vlade. Usli-jed toga banke su morale na tržištu novca prodavati svoju imovinu – vrijednosne papire. Time su banke naglo oborile cijenu tih papira i potakle krizu, drugim riječima dolile su ulje na vatru. Banke su pale. Za nas ostaje otvoreno pitanje podsjeća li kriza likvidnosti banaka na nedovoljnu količinu novca u prometu, tj. na problem nedovoljne potrošnje. Ipak, i Friedman priznaje da se kriza ne bi mogla izbjeći liberalnijom monetarnom politikom. Ona bi se njome mogla samo ublažiti.

Ova Friedmanova razmišljanja govore o tome da fenomenu ekonomskih kriza Fridman, kao ni njegovi sljedbenici nisu prišli onako kako on to zaslužuje. Monetaristi kao da svjesno zanemaruju činjenice da se radi o robnoj proizvodnji, profiterskom načinu privređivanja i bitnoj relaciji između marginalnog troška rada i marginalnog prinosa rada. U tom pogledu Friedmanov (monetaristički) pristup krizama svakako zaostaje za Keynesovim.

1.4 MONETARIZAM ILI: ŠKOLA RACIONALNIH OČEKIVANJA

Očekivanja su u robno-novčanoj privredi oduvijek imala veliko značenje. Marx je bio možda prvi koji je ekspl-icitno računao s očekivanjima - očekivanom prodajnom cijenom, očekivanim profitom. Marshall i Keynes bili su prvi ekonomisti koji su očekivanja uveli u ekonomsku znanost. Fisher je bio osnivač tzv. adaptivnih očekivanja.

Distinkcija između nominalne i realne kamate snažan je pokretač investicijske aktivnosti. Efikasnost i efektivnost Philipsove krivulje zasniva se na postojanju razlika između nominalnih i realnih nadnica. Philipsova krivulja bazira se

66

na činjenici da su aktualna i očekivana inflacija iste. Time se „trade off“ između inflacije i nezaposlenosti gubi. Time, međutim, i ekonomska politika gubi snažno sredstvo u svojem arsenalu anticikličke i stabilizacijske politike. U uvjetima privredne ravnoteže očekivana inflacija ravna je stvarnoj inflaciji:

(P/Pc) = (P/ P) (54)

Vrlo je teško reći kako se očekivanja formiraju. Ipak, prema struji racionalnih očekivanja (RATEX), može se s dosta sigurnosti tvrditi da će ne samo na dugi rok nego i na kratki rok stvarna i očekivana stopa inflacije biti jednake.

U okviru škole očekivanja, tj neoneoklasičara, možemo govoriti o trima osnovnim vrstama očekivanja, i to: adaptivna očekivanja, racionalna očekivanja i poluracionalna očekivanja. Adaptivna očekivanja uveo je u ekonomsku analizu Cagan 1953. U skladu s pristupom adaptivnih očekivanja ekonomski subjekti - radnici, potrošači, proizvođači - suočeni su s nedovoljnim i nedovoljno pouzdanim informacijama. U nesigurnom privrednom svijetu oni formiraju svoja inflatorna očekivanja na bazi iskustva. Pri tome se nedavno stečena iskustva više vrednuju. Iskustva o razlici između stvarne i očekivane inflacije ekonomski subjekt projicira u budućnost. Proces adaptivnih očekivanja mogao bi se prika-zati na sljedeći način:

Pel - Pe

t – 1 = djPt – 1 – Pet -1dj 0 < 1 (55)

pri čemu je = koeficijent prilagođavanja, dok (P-l) i (Pet) predstavljaju stvarnu i očekivanu stopu inflacije u

prethodnom razdoblju.

John Muth je 1961. uveo u analizu racionalna očekivanja. Iskustva adaptivnih očekivanja pokazala su da postoji mogućnost greške u procjeni očekivane stope inflacije. Greška se temelji na nedovoljnom poznavanju ekonomske stru-kture i nedovoljnim informacijama. Za razliku od adaptivnih, RATEX su takva očekivanja koja se temelje na perfekt-nom poznavanju ekonomske strukture nacionalne privrede te na perfektnoj dostupnosti svih relevantnih podataka. Upotreba matematskih modela i ekonometrije pomaže da se pozicije ekonomskog sustava u uvjetima perfektne konku-rencije predvide perfektno, tj. maksimalno precizno. Zahvaljujući tome privredni subjekti mogu bez greške anticipirati akcije ekonomske politike i tako uvijek uskladiti očekivanu sa stvarnom stopom inflacije. U okviru RATEX očekivana inflacija jednaka je stvarnoj inflaciji:

P = Pe (56) Činjenica trenutnog usklađivanja očekivane i stvarne inflacije eliminira iz ekonomske analize moment novčane

iluzije. Zbog toga Philipsova krivulja postaje vertikalna, a ekonomska politika gubi prostor za bilo kakvu stabilizacijski politiku. Prema T. Sargentu i N. Wallaceu, u tom sustavu nema prostora za državu da vodi anticikličku politiku. Da bi se eksploatirala Philiposva krivulja, država bi morala nekako zavarati javnost. Po suštini stvari kada su očekivanja racionalna, ne postoji mogućnost da vlada sustavno zavarava javnost. To znači da vlada ne može koristiti Philipsovu krivulju za bilo koje razdoblje.

Slika 48

Ako se ne mogu koristiti pogodnosti Philipsove krivulje, onda to znači da postoji suglasnost između NRH hipoteze i RATEX struje. Zapravo, monetaristi i RATEX se u dosta elemenata i slažu. Međutim, treba napomenuti da je među

67

njima značajna razlika baš u tome što monetaristi dozvoljavaju mogućnost primjene Philipsove krivulje na kratak rok, dok RATEX takvu mogućnost odbacuje u cjelini. Agregatna krivulja ponude kod monetarista postaje vertikalna tek na dugi rok. Krivulja agregatne ponude kod RATEX je vertikalna uvijek. Politikom agregatne potražnje ne može se utje-cati na razinu zaposlenosti. Njome se može utjecati samo na razinu cijena uz istu razinu zaposlenosti. Krivulja agre-gatne potražnje može se pomicati ulijevo ili udesno kao na slici 48. Privreda je uvijek na razini pune zaposlenosti.

RATEX ipak dozvoljava skromnu mogućnost korištenja efekata Philipsove krivulje. To je moguće međutim samo onda ako dođe do iznenadnog šoka, tj. ako dođe npr. do nenadane monetarne ekspanzije. U vrlo kratkom roku „trade off“ se može iskoristiti baš zbog elemenata iznenađenja. Međutim, pristalice RATEX struje ne propuštaju napomenuti da je usklađivanje vrlo brzo s tim što šok ima svoju cijenu u povećanoj nesigurnosti. Ta nesigurnost destimulira eko-nomsku aktivnost.

Što nakon ovoga reći o RATEX struji. Ona se temelji na perfektnoj konkurenciji, perfektnim informacijama ko-jima ekonomski subjekt raspolaže, perfektnim prognozama i ponašanju privrednog subjekta. Privreda je uvijek na razini pune zaposlenosti. Stabilizacijska politika, tj. državna intervencija nepotrebna je budući da se sve akcije države mogu precizno predvidjeti i da se privredni subjekti njima unaprijed, tj. odmah prilagođavaju - uzimaju ih u kalkulaciju.

Očigledno je da ne živimo u vrijeme čiste konkurencije, niti potpunih i perfektnih informacija. Isto tako je jasno da krivulja agregatne ponude nije uvijek vertikalna. Zbog toga bismo rekli da pripadnici RATEX, poput monetarista, za-boravljaju da je privreda dinamična, da se kreće u ciklusima i da oni zapravo govore samo o jednoj fazi privrednog cik-lusa, fazi pretjerane proizvodnje, a pri tome je uzimaju kao opći slučaj. Mislimo da odatle, pored ostaloga, proizlazi i njihova osnovna greška u tretiranju ekonomske politike. Slike 47a, 47b i 47c predstavljaju tri škole: kejnzijanizam, mo-netarizam I, monetarizam II i njihovo shvaćanje agregatne ponude i agregatne potražnje, iz čega proizlaze njihovi kon-cepti ekonomske politike i teorije ekonomske politike. Mislimo da sliku 47a možemo identificirati sa stanjem neza-poslenosti, odnosno depresijom, sliku 47b sa stanjem prosperiteta pred pretjeranu proizvodnju i sliku 46c sa stanjem pretjerane proizvodnje. Politika potražnje o kojoj de facto govore tri struje, ne može imati podjednake efekte u svim fazama privrednog ciklusa, tj. pri različitim nagibima krivulje ponude.

1.5 EKONOMIJA PONUDE

Ekonomija ponude pojavila se prvi put u govoru kongresmena J. Kempa 1979. Ona počiva na tzv. Laferovoj

krivulji koja predstavlja odnos između poreznog opterećenja i motiva za proizvodnju. Okrenuta je proizvodnji, za razliku od Keynesove ekonomije i monetarizma, koji svoje ishodište imaju u potražnji. Koncept ekonomije ponude podržava međutim i M. Friedman.

Ekonomija ponude najčešće se interpretira tako da se u središte pozornosti stavi porezna politika. Pri tome se pret-postavlja da smanjivanje poreznih davanja potiče privatnu inicijativu. Tako potaknuta privatna inicijativa je pokretač investicija, proizvodnje i zaposlenosti. U biti, ekonomija ponude se samo dijelom može svoditi na ulogu fiskalne po-litike, ali se nikako ne može s njom poistovijetiti. Ekonomija ponude ima zadatak da se bori protiv stagflacije i „drža-vne galaksije“. To znači da koncept ekonomije ponude simultano mora poticati privredni rast i suzbijati inflaciju, što je na prvi pogled suprotnost sama po sebi. U isto vrijeme ekonomija ponude traži izlaz za sve veću potencijalnu proizvod-nju, dakle ona mora stvarati potražnju uz smanjenu asistenciju države.

Zastupnici ekonomije ponude nalazili su uporište za svoje stavove na primjeru privreda Japana i SR Njemačke. Mislimo da je M. Feldstein (1982) imao pravo kada je govorio da „Ekonomija ponude u prvo vrijeme ne će otvoriti no-va radna mjesta i smanjiti nezaposlenost. Mada će uvećana akumulacija kapitala učiniti postojeća radna mjesta pro-duktivnijima, stopa nezaposlenosti može se dosljednije smanjiti samo promjenom ponašanja i motivacija. Slično tome, viša stopa investicija ne će eliminirati inflaciju ili je znatnije smanjiti. Iako će više kapitala povećati produktivnost i sniziti inflaciju barem utoliko ukoliko viša produktivnost zadržava porast nadnica, stopa inflacije bit će reducirana sa-mo promjenama u monetarnoj i fiskalnoj politici, koja je i dovela do pretjerane potražnje i inflatornih očekivanja“. Feldsteinove napomene upućuju nas na konstataciju da efikasnost ekonomije ponude ovisi o fiskalnoj i monetarnoj po-litici, investicijskoj politici, akumulaciji kapitala, motivaciji, dakle o uspjehu revitaliziranja privrede u cjelini.

Ekonomija ponude fokus svoje analize pomiče na inflaciju i privredni rast. Keynesova ekonomija mogla je eks-panzivnom ekonomskom politikom poticati privredni rast. Time je, međutim, ona poticala inflaciju. Pri tome ekspan-zivna financijska politika mogla je uspješno poticati rast sve dotle dok privreda ne dođe u stanje pune zaposlenosti. Na-kon II svjetskog rata kada su cijene postale nefleksibilne naniže, kada je inflacija postala normalan pratilac privrednog

68

razvoja do 1970-tih godina, kada je inflacija postala normalan pratilac stagnacije, dodatni stimulansi privrednom rastu značili su dodatnu inflaciju.

Slika 49

U slučaju da inflacija postane problem, terapija se, prema neokejnzijancima, sastoji u restriktivnoj financijskoj po-litici. Međutim, poslije II svjetskog rata restriktivna financijska politika mogla je izazvati samo stagnaciju uz istu ili čak i višu stopu inflacije. Ekonomska, politička i socijalna cijena deflacijske politike postala je visoka, čak toliko visoka da mnoge zemlje i dalje optiraju radije za stagflaciju nego oštriju deflacijsku politiku. Krajem 1960-tih godina, dakle u vri-jeme kada je postalo očigledno da ekonomija potražnje ne može uspješno riješiti tzv. dvojbe, slučajeve kao što su infla-cija i nezaposlenost, a prije pojave koncepta ekonomije ponude, ekonomska misao je u okviru postavki monetarizma pokušala pronaći prava i dugoročna rješenja.

Monetaristi su pozornost usmjerili na podešavanje monetarne ponude stabilnoj funkciji monetarne potražnje. Time monetaristi nisu ni pokušali zaviriti u unutrašnjost funkcije monetarne potražnje, u kojoj je esencijalni element proiz-vodnja i pitanje njezinog poticanja, odnosno njezinih determinanti. I monetaristi su, kao i neoklasičari ili kejnzijanci, pošli od pretpostavke da će proizvodnja i produktivnost regulirati sami sebe. Zato nije neobično da monetaristi inzisti-raju na cijenama i inflaciji kao prvenstveno monetarnom fenomenu.

Za razliku od ovih škola ekonomija ponude inzistira na liječenju kako inflacije, tako i stagflacije. Pri tome ona pri-stupa borbi protiv inflacije reguliranjem monetarne ponude, kako bi to činili i monetaristi, ali u isto vrijeme želi djelo-vati i na monetarnu potražnju utjecanjem na produktivnost i proizvodnju, kako ne bi djelovali ni kejnzijanci ni moneta-risti jednostavno zbog toga što je, prema njima, produktivnost data veličina koja se uz to povoljno razvija sama po sebi. Tako smo došli do toga da ekonomija ponude razvija svoj koncept na slabostima kejnzijanske i monetarističke struje.

U keynesijanskoj ekonomiji država se pojavljuje kao snažan generator potrošnje, potražnje, proizvodnje i zapos-lenosti. Time je međutim u isto vrijeme prilično maskirana uloga privatne inicijative i poduzetnika (posebno kod postk-eynesijanaca). Mislimo da je ta uloga ipak vrlo velika i da predstavlja unutrašnju snagu i pretpostavku efikasne državne intervencije. Ekonomija ponude također inzistira na državnoj intervenciji. Ekonomija ponude u isto vrijeme inzistira na tome da se državna galaksija smanji i svede na razumnu mjeru suglasno oportunitetnim troškovima njezine egzistencije. Ekonomija ponude polazi od motivacije i privatne inicijative poduzetnika. Dok se Keynes kreće od pojedinca k državi, smatrajući državu u vrijeme depresije snagom koja treba probuditi privredu, Lafer se kreće u uvjetima stagflacije i pre-komjerne državne intervencije ka pojedincu kao pokretačkoj snazi. Država treba postati dobar asistent jednoga poretka koji, prema njemu, ima svoju unutrašnju pokretačku logiku i snagu koja se izgrađuje na bazi motivacija.

Ekonomija ponude i ekonomija potražnje dobrim se dijelom preklapaju kada se radi o investicijama i njihovoj ulozi. One su motor rasta u oba koncepta. U konceptu ekonomije potražnje njih pokreće potražnja, dok u konceptu ekonomije ponude njih pokreću štednja i očekivani profit. Kod Keynesa proizvodnja je funkcija potražnje. Kod Lafera potražnja je funkcija proizvodnje. U oba koncepta i potražnja i proizvodnja podjednako su značajne. U oba koncepta, ako se želi ostvariti privredna ravnoteža i stabilnost, ponuda i potražnja moraju biti usklađene. U Keynesovom konceptu potražnja uvijek ide korak ispred proizvodnje. Kod ekonomije ponude proizvodnja ide korak ispred potražnje. Ni u jed-nom konceptu niti potražnja niti ponuda ne smiju ići dva koraka naprijed. U tom slučaju ekonomija potražnje izazvala bi inflaciju i s vremenom nezaposlenost, a ekonomija ponude može zapasti u krizu hiperprodukcije.

U odnosu na spomenute sličnosti između ekonomije ponude i ekonomije potražnje postoje i značajne razlike. Na-veli bismo sljedeće:

69

ulogu motivacije i fiskalne politike, ulogu makroekonomije, ulogu štednje, ulogu produktivnosti rada i organskog sastava kapitala, ulogu novca i opće uvjete u kojima se ovi koncepti realiziraju.

U Keynesovom konceptu poreznom politikom potiču se potražnja i potrošnja. U ekonomiji ponude poreznom po-

litikom potiče se proizvodnja. Porezna opterećenja treba tako podesiti da ne budu ni previsoka ni preniska, nego upravo dovoljna da potaknu interes za profitonosnim ulaganjima kapitala. Keynes je makroekonomist. Otuda je i uloga države izražena. U osnovi ekonomije ponude dominira privatni poduzetnik. Dakle, ekonomija ponude prvenstveno je mikro-ekonomskog karaktera uz prisutnost i doziranu ulogu države i makroekonomske politike. Akumulacija kapitala i štednja pretpostavke su rasta u konceptu ekonomije ponude. U ekonomiji potražnje štednja je destimulator rasta. U ekonomiji ponude produktivnost rada je, i to na bazi porasta organskog sastava kapitala, pokretač rasta. U Keynesovom sustavu na produktivnost rada se ne djeluje. Ona je data.

Uloga novca u ekonomiji potražnje je pasivna. Novac ne izaziva inflaciju. Porastom monetarne ponude potiču se investicije. Uloga novca u ekonomiji ponude je značajna. Restriktivna monetarna politika je sredstvo antiinflacijske borbe. Recesijske posljedice restriktivne monetarne politike ekonomija ponude nastoji izbjeći ili ublažiti manjim porez-nim operećenjima privatnog sektora. Ekonomija ponude nastoji se boriti protiv inflacije ne samo financijskom politi-kom nego i povećanjem proizvodnje. Na drugoj strani, Keynes nije ni razmišljao o povećanju proizvodnje proširiva-njem kapaciteta. On je bio zauzet problemom kako zaposliti postojeće neiskorištene kapacitete. Otuda specifična inter-pretacija uloge štednje u procesu privrednog rasta i konceptu ekonomije potražnje.

U Keynesovom mehanizmu osnova je potražnja i potrošnja. U Laferovom mehanizmu osnova je rad. Pored toga štednja, inovacije i investicije. Fiskalna politika je u Keynesovom sustavu imala zadatak redistribuirati dohodak od je-dinki s nižom sklonošću potrošnji k subjektima s višom sklonošću potrošnji. U ekonomiji ponude implicitno se prizna-je favoriziranje socijalnih razlika i njihovo produbljivanje. Ona favorizira djelovanje tržišnih zakona, a time prihvaća, više nego ekonomija potražnje, posljedice djelovanja zakona vrijednosti. Međutim, ovdje nam se postavlja jedno od ključnih pitanja ekonomske politike uopće: hoće li i koliko država uspjeti biti efikasan redistributer dohotka, realokator faktora proizvodnje i poluga privredne stabilizacije u uvjetima kada njezina uloga treba biti znatno manja nego dosad? Drugo značajno pitanje koje se nameće samo po sebi u okviru koncepta ekonomije ponude jest: hoće li i koliko će država uspjeti otupiti oštricu recesije koja nam se pak čini neizbježnom ma koliko bila dozirana? Je li uopće moguće i koliko dozirati recesiju u uvjetima jačanja privatnog poduzetništva? Je li kriza većih razmjera neizbježna ili se ona mo-že zaobići ekonomijom ponude i sličnim konceptima? Je li naziv ekonomija ponude i doziranje recesije ustvari pre-življavanje krize pod parolom stabilizacijske ekonomske politike? Kao da je kriza prvi put kontrolirana.

Ekonomija potražnje i ekonomija ponude — glavne karakteristike

Ekonomija potražnje Ekonomija ponude

Opći uvjeti Deflacija Stagflacija uloga države rastuća opadajuća uloga tržišta opadajuća rastuća uloga štednje destimulativna bitna

uloga potrošnje vrlo važna važna privatna inicijativa vrlo važna vrlo važna

produktivnost neizmijenjena vrlo važna tehnički progres neizmijenjen vrlo važan

inflacija poželjna nepoželjna zaposlenost vrlo važna bitna na dugi rok

privredni ciklus anticiklička politika anistagflacijska politika nadnice stabilne faktor inflacije

potražnja vrlo važna važna proizvodnja samoregulirajuća vrlo važna

70

1.5.1 Karakteristike teorije ponude Za razliku od keynesijanaca, predstavnici teorije ponude (M.Feldstein, M. Friedman, A. Laffer) traže uzroke pada

proizvodnje, ekonomske krize, inflacije i nezaposlenosti u prevelikoj potrošnji i maloj akumulaciji ekonomskih subje-kata. Tražnja u tim uslovima tendira premašivanju robne ponude, što ima negativan uticaj na investicionu aktivnost, produktivnost rada, socijalizaciju gubitaka, pada profita itd. i dovodi do stagflacije i opadanja stope privrednog rasta. Suština koncepcije ekonomije ponude je u prenošenju težišta s upravljanja tražnjom na stimulisanje ukupne ponude, ak-tiviranje proizvodnje i zaposlenosti.

Naziv (supply side economics) potiče od osnovne ideje autora da se stimuliše ponuda roba, kapitala i radne snage. Prema njihovom mišljenju, tržište predstavlja ne samo najefikasniji oblik privredne organizacije, nego i normalni, pri-rodni sistem ekonomske djelatnosti. Njihov ideal je „sistem slobodnog preduzetništva, koji djeluje na slobodnom trži-štu“ (Friedman, 1962, p. 4). Kao i monetaristi, oni zastupaju liberalne načine upravljanja ekonomijom, i kritikuju me-tode direktnog državnog regulisanja. Ako se mora pribjegavati državnoj intervenciji, onda je u pitanju neizbježno „zlo“, koje smanjuje efikasnost proizvođača, ograničava njihovu inicijativu i motivaciju.

Za razliku od Keynesa, koji je tvrdio da je ekonomska depresija rezultat deficita ukupnih rashoda, pa povećanje tražnje putem odgovarajuće fiskalne politike može dovesti do pune zaposlenosti, predstavnici teorije ekonomije ponude smatraju da su promjene u ukupnoj ponudi „aktivna sila“ koja određuje nivo inflacije i zaposlenosti. Posebno su znača-jne preporuke predstavnika ovog pravca u oblasti poreske politike: oni smatraju da povećanje poreza vodi rastu troško-va i cijena, što se, prije ili kasnije, prevaljuje na potrošače. Povećanje poreza predstavlja podsticaj za inflaciju troškova poslovanja (cost-push inflation). Visoki porezi ograničavaju investiranje i podrivaju stimulacije za rast proizvodnje.

Razni porezi obrazuju „klin“ između veličine troškova resursa i cijena roba (slika 49a). S rastom državne ekonom-ske regulacije, taj poreski klin se povećava i krivu ponude skreće ulijevo (zbog rasta cijena). Zato oni predlažu smanje-nje poreza na preduzetništvo i ukidanje progresivnog oporezivanja (jer su nosioci visokih dohodaka lideri u povećanju proizvodnje i produktivnosti). Smanjenje poreza će uvećati dohotke i štednju preduzimača, smanjiće nivo kamate, što će dovesti do rasta akumulacije i investicija. Za radnike će smanjenje poreza takođe mnogo značiti, jer će traženje dopun-skog rada i odgovarajuće zarade postati privlačno (porašće stimulisanost za rad i povećaće se ponuda radne snage).

Slika 49a: Uticaj poreskog „klina“

na troškove i cijene

Slika 49b: Kriva Laffera

Teoretičari ekonomije ponude oslanjaju se na tzv. krivu Laffera, čiji je smisao u tome da smanjenje poreza pruža

snažne stimulanse za porast proizvodnje. (slika 49b). Na x-osi su predstavljene poreske uplate u $, a na y-osi poreske stope u %. Povećanje poreskih stopa do tačke M dovodi do povećanja veličine poreskih uplata, ali dalje povećanje poreskih stopa ima obrnut efekat (zbog smanjenja stimulacija za proizvodnju i odgovarajućeg smanjenja nacionalnog dohotka, tj. smanjenja ukupne poreske osnovice. Slijedi da pri povećanju poreskih stopa iznad nivoa 0m dolazi do sma-njenja ukupne veličine poreskih uplata (obratno važi za smanjivanje od 100% do tačke m).

Pri smanjenju poreskih stopa baza poreskog opterećenja se uvećava, jer se povećava proizvodnja, pa se skuplja vi-še poreza. Na taj način, proširenje baze poreske obaveze sposobno je da kompenzuje gubitke u prispijeću poreza, izaz-vane sniženjem poreskih stopa. Kriva Laffera opisuje vezu između poreskih stopa i poreskih uplata. Njegova osnovna ideja je u tome da će zavisno od rasta poreskih stopa od nule do 100% poreske uplate rasti do nekog maksimalnog nivoa U2 (kojoj odgovara poreska stopa u tački M), a onda će opadati do nule, jer visoka poreska opterećenja utiču na sma-njenje ekonomske aktivnosti, što izaziva odgovarajuće smanjenje poreske baze (nacionalni dohodak i proizvodnja). Jas-

71

no je da bi poreska stopa od 100% značila konfiskaciju i zaustavila bi proizvodnju. Ako se na krivoj Laffera odredi tač-ka N, koja predstavlja visok nivo poreskih stopa, očigledno je da joj u tački L (sa manjim poreskim stopama) odgovara jednaka veličina poreskih uplata U1. Niže poreske stope, prema mišljenju autora, ne samo što stimulišu produktivnost, zaposlenost, proizvodnju, inovacije, štednju i investicije, nego utiču na smanjenje izbjegavanja plaćanja poreza, s jedne, i na smanjenje državnih transfernih davanja, s druge strane.

Suprotno mišljenje ima J. K. Galbraith (1991), koji smatra da je neumjesno smanjenje poreza, jer ono samo po-goduje bogatašima, tako da bi „primjereno oporezivanje proizvelo znatno veći učinak“ On takođe kritikuje argument da siromašnima treba davati manje državne pomoći, jer je siromaštvo navodno dovoljan podsticaj za rad, kao i stav da je državi ekonomski prijeko potreban određeni minimalan nivo nezaposlenosti. Državni transferni program (pomoć neza-poslenima i nemoćnima), prema mišljenju pristalica teorije ekonomije ponude, podriva radne stimulacije, smanjuje rad-nu disciplinu i produktivnost rada. Pored toga, u nekim oblastima (veze, transport i sl.) državno regulisanje je dopri-nijelo stvaranju monopolskih tendencija, što je dovelo do neefikasnosti i stvaranja visokih troškova proizvodnje. Soci-jalna usmjerenost države na regulisanje proizvodnje u dijelu zaštite čovjekove okoline, kvaliteta proizvoda, zaštite na radu i sl., takođe povećava troškove poslovanja, što sve utiče na porast cijena i stagflaciju. Smanjenje kamatne stope, prema njihovom mišljenju, stimuliše rast investicija, prozvodnje i privredne ekspanzije. Dalje, oni smatraju da budžet-sku potrošnju treba ograničiti jer je neproizvodna, neracionalna i utiče na inflaciju.

1.6 RAZVOJ I ZNAČAJ INSTITUCIONALNE TEORIJE Institucionalna teorija je nastala i razvijala se kao opoziciono učenje klasičnoj političkoj ekonomiji. B. Seligman je

opisao institucionalizam kao „pobunu protiv formalizma“, tj. nastojanje da se u ekonomskoj teoriji odraze ne samo for-malni modeli i stroge logičke šeme, nego i realni život u njegovoj raznolikosti. R. L. Hailbroner je primijetio da je „eko-nomska nauka konačno izašla iz uskih granica svog bivšeg carstva – carstva proizvodnje i raspodjele – i sada može po-lagati pravo na ogroman prostor, koji se proteže od porodičnih odnosa do sporta, od antropologije do državnog pra-va“. Institucionalizam je prihvatio najbolja teorijska i metodološka dostignuca prethodnih ekonomskih škola: mate-matički aparat i marginalističke principe neoklasike, metodološki instrumentarijum njemačke istorijske škole, analizu teorije rente D. Rikarda i K. Marksa i druga dostignuća.

F. List (1789-1846) je kao kritičar A. Smith-a u knjizi „Nacionalni sistem političke ekonomije“ (1841) istakao je da se privreda mora razvijati uzimajuci u obzir nacionalne specifičnosti, kao što su istorijske karakteristike razvoja, kul-tura, mentalitet, geografske karakteristike itd. Izrazio je protest protiv formalizma i apstrakcije klasične političke ekono-mije. Zalagao se za povecanje svijesti o uticaju ljudskog faktora u ekonomskom razvoju. Smatrao je da pored tehničkih proizvodnih snaga postoje i socijalne (moralne, kulturne, političke i dr.). Pri tome je naglašavao značaj individualizama i političkog protekcionizma. Slične stavove je zastupao G. Schmoller (1838-1917), ali se u metodološkom pogledu zala-gao za holizam. V. Zombard (1863-1946) je potencirao ulogu institucija u oblikovanju ekonomskog sistema. Smatrao je da su preduzetnici klasa formirana od bivših pljačkaša, feudalaca, špekulanata, trgovaca i državnika. M. Weber (1864-1920) je razlikovao tri tipa upravljanja državom: racionalno-legalni, zasnovan na vladavini prava, tradicionalni, zasno-van na istorijski uspostavljenim normama i harizmatični, zasnovan na lojalnosti ličnosti lidera i vjeri u njegove jedin-stvene sposobnosti.

„Stari institucionalizam“ se pojavio krajem 19. v. i oformio kao pravac ekonomske misli 1920-1930-ih godina. Za polaznu tačku njegovog nicanja smatra se objavljivanje Veblenove „Teorije slobodne klase“ (1899). Kasnije su se po-javile značajne publikacije J. Commons-a, V. Mitchell-a i J. M. Clark-a, koje su označile pojavu novog teorijskog pra-vca s jasno definisanim idejama i konceptima, zasnovanim na kritici neoklasike. Njihovi radovi su objedinili: anti-mo-nopolsku orijentaciju („kontrolu društva nad biznisom“- Clark, 1926), potrebu za državnom regulacijom privrede, uva-žavanje uticaja svih društvenih odnosa na ekonomski rast, uvažavanje uticaja navika, instinkata, običaja i tradicije, ko-rišćenje metodologije svih društvenih nauka (pravo, političke nauke, sociologija itd), induktivni metod analize, kretanje od prava i politike ka ekonomiji, negiranje principa maksimizacije (korisnosti, dobiti), metodologiju holizma i udjelji-vanje pažnja na kolektivne akcije. Oni su vjerovali da je ljudsko ponašanje pod uticajem institucija kao što su država, korporacije, sindikati, prava, etika, porodica itd.

Kasnije je u drugoj fazi (50-70-te godine 20. vijeka) predstavnik institucionalista J. K. Galbraith u knjizi „Novo in-dustrijsko društvo“ (1967) istakao ideju da na mjesto samoregulišuceg tržišta dolaze velike korporacije u monopoli-zovanim granama, podržane od strane države, kojima ne upravlja kapital, nego tehnostruktura (društveni sloj, koji obuh-

72

vata naučnike, dizajnere, menadžere, finansijere) – koja je organizovana na određeni način na bazi znanja. On je do-kazivao da je novi ekonomski sistem itekako planski determinisan, da niko ne vlada potpunom informacijom i da je znanje specijalizovano i djelimično. Moć se pomjerila od pojedinaca prema organizacijama, koje imaju grupnu indivi-dualnost.

U neoklasičnim modelima se kao ograničavajući faktori ponašanja javljaju dohodak i cijena (elementi budžetskog ograničenja). Modeli NET šire skup ograničenja ekonomskim, pravnim, etičkim, socijalnim i drugim aspektima. Oni dopunjuju osnovna shvatanja i zaključke drugih savremenih ekonomskih teorija svojim tumačenjima pojedinih aspekata ekonomske stvarnosti: prvenstveno ograničenja, koja u ponašanju ekonomskim subjekatima nameću institucije kao spe-cifični oblici uzajamnih međuljudskih odnosa. Za norme i pravila ponašanja kao najrasprostranjeniji tip institucija ka-rakteristično je da ekonomišu vrijeme i napore pri donošenju odluka. Ali, te iste norme i pravila ponašanja predstav-ljaju i ograničenja mogućnosti izbora, jer bi se odstupanjem od njih možda mogli ostvariti efikasniji rezultati. To znači da norme, pravila i zakoni kao regulatori ponašanja u određenim domenima djeluju na povećanje efikasnosti, a u dru-gim djelatnostima na njeno smanjenje. Otuda i značaj institucionalne analize, koja izučava uticaj institucija na pona-šanje ekonomskih subjekata.

Slika 50: Uslovna šema razvoja ekonomske misli

Izvor: Prilagođeno prema Vinogradova, 2012, s. 6.

Mnogi smatraju da s institucionalne strukture u ekonomska istraživanja dovodi do povećanja njenog humanitarnog karaktera (The Economics Journal, 1991, 101, pp. 4, 5, 9, 41, 47, 68, 73), jer se na taj način dopunjuje skup uslova koji ograničavaju ekonomsku djelatnost moralnim, administrativnim, pravnim, običajnim i drugim regulatorima, a omogu-ćuje se organizovaniji oblik, veća ciljna usmjerenost i pomjeranje granica djelatnosti.

Uloga ekonomskih institucija svodi se na koordinaciju ekonomske aktivnosti, koja se obezbjeđuje ili usaglaša-vanjem interesa između ekonomskih subjekata (po horizontali), ili na bazi svojinskih odnosa (po vertikali). Različite kombinacije tih mehanizama daju institucionalnu raznovrsnost ekonomskih sistema: npr. Preovlađujući dogovorni od-nosi u oblasti makroekonomskog regulisanja (tržišna ekonomija) kombinuju se s komandnom ekonomijom (koja vlada unutar firmi).

73

Slika 51: Uslovna šema razvoja institucionalne ekonomije

Izvor: Nurejev, 2007, s. 57.

NET su počele da se razvijaju kao reakcija na zanemarivanje uloge raznih ekonomskih i drugih institucija od strane neoklasične ekonomske teorije, odnosno na njenu apstraktnost. Za analizu funkcionisanja institucija njegovi predstav-nici koriste neke principe neoklasične teorije (lična korisnost, individualizam). Ali, oni idu dalje i uspješno objašnjavaju rastući broj socijalnih pojava u institucionalnoj, političkoj, pravnoj, ideološkoj, istorijskoj i etičkoj sferi. Kod neokla-sičnog modela troškovi prilagođavanja i transakcioni troškovi jednaki su nuli, svi resursi su raspoređeni i nalaze se u privatnoj svojini, vlasnici usmjeravaju resurse na proizvodne ciljeve samo kao odgovor na novčane stimulanse, izbor preduzimača između dohotka i slobodnog radnog vremena ne zavisi od dohotka, država se ponaša neutralno.

Slika 52: Interdisciplinarni karakter NET

Izvor: Vinogradova, 2012, s. 13.

74

Uporedne karakteristike neoklasike i institucionalizma

Kriterijum Neoklasika Institucionalizam

Period osnivanja 17.v. 19. v. 20. v. 20-30-е godine 20. v.

Mjesto razvoja Zapadna Evropa SAD

Period industrijski postindustrijski

Dominantna metodologija analize metodološki individualizam – individue

su primarne, a institucije sekundarni holizam – institucije su primarne,

a pojedinci sekundarni

Karakter rasuđivanja dedukcija (od opšteg ka pojedinačnom) indukcija (od pojedinačnog ka opštem)

Ljudska racionalnost potpuna ograničena

Informacije i znanja puna, neograničena djelimična, specijalizovana

Cilj maksimizacija profita i korisnosti kulturno obrazovanje, harmoničnost

Želje određuju se samostalno određuju se kulturom

i kolektivom

Uzajamno dejstvo robno međuljudsko

Zavisnost od djelovanja socijalnih faktora

potpuna nezavisnost nije strogo nezavisna

Ponašanje subjekata nema laži i prinude oportunističko ponašanje1


Uporedne karakteristike tržišnog sistema i novog industrijskog društva J. K. Galbraitha

Kriterijumi poređenja Tržišni sistem Industrijski sistem

Mehanizam koordinacije tržište planiranje

Subjekt vlasti vlasnik tehnostruktura

Osnovni faktor proizvodnje kapital znanja

Donošenje odluka individualno grupno

Ciljni pokazatelj profit obim prodaja

Pokretački motiv prinuda, novac ostvarenje, prilagođavanje

Vodeći sloj bankari, finansijeri pedagozi i naučnici


1 Oportunističko ponašanje je želja za ostvarenjem lične dobiti pomocu lukavstva, izračunatih napora za skretanje s pravog puta, prevare, skrivanja informacija i druge aktivnosti.

75

Uporedne karakteristike teorijskih predstava o racionalnosti pojedinaca

Kriterijumi poređenja Ekonomski čovjek Hibridni čovjek Institucionalni

čovjek

Pristup neoklasika O. Williamson institucionalizam

Cilj maksimizacija korisnosti minimizacija transakcionih

troškova kulturna obrazovanost

Znanja i računarske sposobnosti

neograničeni ograničeni ograničeni

Želje definišu se samostalno definišu se samostalno definišu se kulturom

Raciuonalnost potpuna ograničena kulturna

Oportunizam nema prevare ni prinude postoji prevara, ali ne postoji

prinuda postoji prevara i prinuda

Izvor: G. Litvinceva, 1998, s. 42

Od 1970-ih godina institucionalizam se razvija u dva pravca: neoinstitutionalnu i novu institucionalnu ekonomiju.

Bez obzira na očigledan identitetu naziva, riječ je potpuno drugačijim pristupima u analizi institucija. Neoinstitucio-nalizam je zadržao suštinu (jezgro) neoklasične ekonomije, samo je korigovao i prilagodio zaštitni omotač. Ne napušta-jući tradicionalne mikroekonomske instrumente i metodološki individualizam kao noseći teorijski stub, neoinstitunalisti su pokušali da objasne faktore koji se za neoklasičare pojavljuju kao spoljni: ideologiju, norme ponašanja, porodično pravo itd. Zaštitni omotač se mijenjao razmatranjem šireg spektra svojinskih oblika (pored privatne, analiziraju se državna, kolektivna i mješovita svojina), uvodi se pojam informacinih troškova, dopušta se postojanje transakcionih troškova paralelno s proizvodnim i sl.

Nesporan je pozitivan uticaj NET na shvatanje činjenica da:

kvalitetna institucionalna sredina doprinosi efikasnoj realizaciji ekonomskih aktivnosti, koja se generiše u eko-nomskom rastu i ekonomskom razvoju,

realne institucionalne promjene stimulišu transformaciju ekonomskih sistema prema većem nivou institucionalnog pluralizma,

uloga pojedinaca mora se posmatrati isključivo kao masovan fenomen, lišen bilo kakvih privilegija i ostvarenja rente na onovama netržišnog ponašanja i

institucije2 doprinose smanjenju rizika i neizvjesnosti u brzo mijenjajućoj ekonomskoj stvarnosti.

NET zbog svoje prirode ne mogu predviđati konkretne ekonomske događaje, davati predloge za ekonomsku politiku i služiti kao putokaz u preduzetničkoj djelatnosti. One predstavljaju okvirne teorijske konstrukcije, koje objašnjavaju mnoge ekonomske probleme i ukazuju na neke načine njihovog rešavanja. Kao i svaka podloga, okvir, orijentir i temelj, NET su primarne, a ne sekundarne, kako to npr. tumače neki ruski autori (Mamedov i V. Voljčik, 2003, ss. 117-135) u odnosu na ostale ekonomske teorije. Navedenu primarnost ni u kojem slučaju ne treba shvatati kao „mainstream“, ni u formalnom ni u suštinskom smislu.

NET se moraju posmatrati kao dopunjavajuće ostalim ekonomskim teorijama, uz gornju napomenu da se njihova primarnost odnosi na okvir opštih uslova u kojima se realizuju ekonomske aktivnosti. Kao takve, NET objektivno ne dozvoljavaju ni ostalim ekonomskim teorijama da preuzmu oreol mainstreama. Riječ je o ravnopravnoj koegzistenciji svih ekonomskih teorija, bez mogućnosti stvaranja univerzalne ekonomske teorije, uz mogućnost sinergije, kombino-vanja i dopunjavanja njihovih racionalnih elemenata, konstrukcija i modela. U smislu izjave V. Smitha (1982, p. 923)

2 F. Hayek je primijetio da je “angažovanje u privrednim aktivnostima i životu... moguce zahvaljujuci tome što, podčinjavajući se određenim pravilima ponašanja, mi se uklopamo u gigantski sistem institucija i tradicija: ekonomskih, pravnih i prirodnih”.

76

da „nije moguće konstruisati laboratorijski eksperiment za alokaciju resursa, bez projekta institucije u svim detaljima“. Ili npr. tržište (kao princip i institucija) ne može funkcionisati bez ikakvih pravila. U svakom slučaju, NET sa svojim interdisciplinarnim pristupom i dijalogom predstavljaju konzistentnu alternativu, dopunu i okvir drugim ekonomskim teorijama.

Razlike između „starog“ institucionalizma i neoinstitucionalizma

Kriterijumi poređenja „Stari“ institucionalizam Neoinstitucionalizam

Kretanje (pristup) od prava i politike prema ekonomiji od ekonomije prema politici i

pravu

Metodologija drugih humatirnih nauka (pravo,

sociologija, politologija) ekonomska neoklasike

(mikroekonomije i teorije igara)

Metod induktivni deduktivni

Fokus pažnje kolektivno dejstvo dejstva nezavisnih pojedinaca

Pretpostavka analize holizam metodološki individualizam

Formiranje od kritike ortodoksnih pretpostavki

klasičnog liberalizma preko poboljšanja osnova

savremene ortodoksne teorije

Tretiranje institucija formiraju preferencije individua daju spoljna ograničenja za indi-vidue: uslove izbora, informacije

Istraživački pristup organski, evolucioni, endogeni ravnotežni, optimalnost, egzogeni

Period početak 20. vijeka kraj 20. vijeka

Izvor: prilagođeno prema Olejnik, 2005, ss. 45-46.

D. North je početkom 1970-ih razvio teoriju institucija kao proširenje i modifikovanje neoklasičnog pristupa u

dijelu pretpostavke racionalnosti (uvođenjem „adaptivne efikasnosti“) i dimenzije vremena. Ali, D. North (1978, pp. 963, 974) je izjavio da „napuštanje neoklasične teorije znači napuštanje ekonomije kao nauke“, polazeći od svoje vjernosti individualnom izboru, prednostima tržišne ekonomije i neefikasnosti državnih pravila, koja ne podržavaju eko-nomski rast. Pa ipak, on se u mnogim segmentima distancirao od neoklasike, prvenstveno zalaganjem za bolje speci-ficirana prava svojine, regulativnu, stimulišuću i ograničavajuću ulogu institucija, njihovu interakciju s tehnologijama, ulogu transakcionih troškova u relativizaciji neoklasičnih rezultata efikasnih (savršenih) tržišta, prihvatanjem dinamike promjena i neizvjesnosti. Označavanjem ideologije kao uzroka održavanja neefikasnih institucija, North ukazuje na probleme kolektivnog djelovanja i oportunizam dominantne grupe. On na taj način indirektno prihvata Olsonov dokaz da u okvirima neoklasičnog pristupa postoji nekonzistentnost između racionalnog samointeresa i grupnog djelovanja. North (1981, pp. 205, 47) je uočio eksplicitnost veza između ideologije i etičkih normi, koje su „bitni dio ograničenja koje čine institucije, a izvedene su iz ideologije... Snažni društveni moralni i etički kodeksi su cement društvene stabil-nosti koji ekonomski sistem čine održivim“.

Aktuelni proces privatizacije u postsocijalističkim i drugim tranzicijskim državama (Kina i dr.) takođe potencira značaj neoinstitucionalne analize, a posebno teorije prava svojine u okviru nje. U prvom dijelu obimne i uvijek aktualne monografije „Svojina i reforma“ Lj. Madžar (1995) je preko elaboracije svojinskih funkcija i njenih uticaja na eko-nomsku efikasnost, racionalnost, odlučivanje, motivaciju, odgovornost, alokaciju i slobodu detaljno ukazao na značaj individualizacije, personifikacije i institucionalizacije svojine. Pomenuti autor se u svojoj analizi velikim dijelom oslanja na rezultate NET prava svojine.

77

1.6.1 Karakteristike i istraživačko polje NET Brze promjene ekonomske stvarnosti, stukture protivurječnosti, prioriteta, sistema i kriterijuma vrijednosti utiču na

razvoj mnogih pravaca ekonomske misli, koji su uvijek do danas (u svojim težnjama za originalnošću i uticajem na zvaničnu ekonomsku politiku) različito shvatali i tumačili odnos države i tržišta i njihovu ulogu u ekonomiji. Dinamički istorijski uslovi i brojne krize, koje se stalno zaoštravaju od 1970-ih godina do danas, značajno su uticali na relativiza-ciju neoklasičnog učenja i razvoj NET kao novog pravca ekonomske misli. Do tada dominirajuća neoklasična orto-doksija, opterećena forsiranim izučavanjem ravnoteže kao idealne teorijske ekonomske konstrukcije, nije bila u stanju da objasni suštinu mnogih novih ekonomskih pojava, koje karakterišu dinamički neravnotežna (krizna) stanja, koja su se reprodukovala u navedenom periodu. D. North (1990, p. 19) primijetio da neoklasična teorija posmatra ekonomski sistem s aspekta ravnoteže, kod koje se ekonomski subjekti susreću sa približno istom situacijom izbora i raspolažu s relativno stabilnim sistemom preferencija.

Problem ravnoteže je tijesno povezan s ponašanjem ekonomskih subjekata. Neoklasična analiza u fokusu svog is-traživanja ima racionalno ponašanje čovjeka. Svaka individua ima mogućnosti da se racionalno ponaša u raznim eko-nomskim djelatnostima u kojima neposredno učestvuje: kao potrošač, proizvođač, preduzimač, kupac, prodavac, pos-rednik itd. (klasifikacija je zasnovana na funkcionalnom kriterijumu). Neoklasična teorija pretpostavlja poznati skup og-raničenja sa kojima se čovjek susreće, sistema preferencija i ciljnih određenja individua. Na tim pretpostavkama ona forsira teoriju izbora (traženje najbolje kombinacije sredstava za postizanje izabranih ciljeva), koja se idealno slaže sa L. Robbinsovim određenjem ekonomske teorije kao nauke koja izučava čovjekovo ponašanje s aspekta odnosa između ciljeva (neograničenih potreba) i ograničenih sredstava (mogućnosti) za njihovo ostvarenje. A. Lerner (prema: Lj. Ma-džar 1995, s. 11) je pravilno uočio da je izbor potreban samo kada su resursi ograničeni, a moguć samo kada resursi imaju alternativne upotrebe.

H. Simon (1991) kritički primjećuje da neoklasična teorija u suštini izučava samo rezultate izbora, ali ne i njegov proces. To su samo neki suštinski prigovori, koje predstavnici NET upućuju neoklasičnoj teoriji, a koje oni pokušavaju alternativno da riješe u NET, koje su se od 1990-ih godina izuzetno brzo i perspektivno razvijale. Radni aparat i ključni pojmovi neoklasične teorije (cijena, rijetkost, alternativni troškovi itd.) pokazali su se primjenjivi u opisivanju ljudskog ponašanja u gotovo svim životnim situacijama (ekonomija diskriminacije, teorija ljudskog kapitala, ekonomija prestup-nosti, ekonomija domaće privrede, obrazovanja, zdravstvene zaštite, planiranja porodice itd.).

Na taj način, predstavnici NET su proširili okvire tradicionalne neoklasične teorije. Analiza razlaganja prava svo-jine na djelimična punomoćja, uticaj tehničkog progresa i relativnih cijena na evoluciju svojinskih odnosa, uticaj prava svojine na ekonomske stimulanse, dvostruka uloga države (proizvođač društvenih dobara i oruđe u rukama vladajućih grupa), posledice oportunističkog ponašanja ekonomskih subjekata i mnoga druga područja istraživanja daju NET karakter nove ekonomske paradigme (koja nastoji da bude univerzalna – „imperijalistička“) i značaj posebnog naučnog istraživanja (Nutzinger, 1982, p. 188).

Pojedini autori savremenu ekonomiju nazivaju „ekonomijom pravnih lica“ zbog depersonifikacije svojine i upravljanja u razvijenim privredama mješovitog tipa, u kojima su mnoge funkcije pojedinaca prešle u ruke krupnih korporacija. Savremena NET je predložila ukupan obim transakcionih troškova u privredi konkretne zemlje3 kao univerzalni kriterijum efikasnosti pojedinih privrednih sistema. U tom smislu, neefikasnost pojedinih privrednih sistema objašnjava se, pored institucionalne neizgrađenosti, značajnim nivoom transakcionih troškova. Na taj način se može, makar djelimično, objasniti neefikasnost savremenih tranzicijskih privreda (kojima pripadamo) porastom transakcionih troškova zbog niza faktora kao što su:

neophodnost adaptacije preduzeća na tržišnu sredinu, troškovi povezani s procesom privatizacije, troškovi formiranja novih institucija, gubitak za društvo zbog djelovanja sociopaltoloških pojava, alternativnih institucija itd.

NET polaze od činjenice da pojedinci teže nalaženju mogućnosti uvećanja blagostanja u svijetu punom rizika,

neizvjesnosti, ograničenog znanja, deficitarnosti resursa, pozitivnih transakcionih troškova, loše definisanih i nedovolj-

3 Osnovni kriterijum efikasnosti raspodjele prava svojine, koji se koristi u procesu privatizacije je: ako transakcioni troškovi privatizacije nekog ekonomskog objekta nadmašuju koristi od njega, onda se smatra da neki elementi snopa ovlašćenja nad tim objektom treba da se preda državi, i obratno.

78

no zaštićenih prava svojine. U izvore korisnosti, kojih može biti mnogo, oni ubrajaju čak i lak život, uspjeh drugih, društveni interes itd. Područje interesovanja NET obuhvata veoma široko istraživačko polje, ali se kao osnovni pravci istraživanja izdvajaju:

ekonomska teorija prava svojine4, ekonomska teorija institucionalne evolucije (North, Thomas, Davis) i ekonomska teorija društvenog (konstitutivnog) izbora (Buckanan, Tullock).

Predstavnici prvog pravca polaze od statičkog stanja privrede i razmatraju uticaj postojećih institucija na ponašanje

ekonomskih subjekata (koji vrše izbor), u cilju objašnjenja njihovog ekonomskog rezultata. Oni su usmjereni na obogaćivanje neoklasičnog modela institucionalnim sadržajima, jer smatraju da se ekonomska stvarnost može utoliko bolje objašnjavati ukoliko su tačnije definisani uslovi koji je određuju. Cilj drugog pravca je ambiciozniji, jer se sastoji u razradi ekonomske teorije koja bi objašnjavala porijeklo i razvoj institucija na ekonomskoj osnovi. Zato se velika pažnja posvećuje ideji po kojoj konkurencija obezbjeđuje preživljavanje samo najefikasnijih institucija. Pošto se institucije mogu razmatrati kao formalni i neformalni socijalni mehanizmi koji ograničavaju ponašanje, predstavnici trećeg pravca smatraju da procesom analize treba birati između navedenih ograničenja, jer donošenje odluka iziskuje troškove, a zakonodavci, birokrate, sudije i dr. teže ostvarenju svojih interesa u okviru postojećih propisa.

Za bolje shvatanje NET bitne su kategorije institucionalne sredine (skup osnovnih političkih, pravnih, socijalnih i drugih pravila kojima se regulišu proizvodnja, razmjena i raspodjela), koju proučavaju teorija društvenog izbora i teorija prava svojine, i institucionalnog dogovora (sporazum između ekonomskih subjekata koji reguliše načine saradnje i/ili konkurencije između njih), kojim se bavi teorija firme, sa dvije respektivne koncepcije istraživanja firme kao privredne organizacije5: teorija agentskih odnosa6 i teorija transakcionih troškova7. Navedenim koncepcijama A. Chandler (1992, s. 99) suprotstavlja evolucionu teoriju firme, jer smatra da „jedinica analize mora biti sama firma, a ne transakcije ili ugovorni odnosi u koje ona stupa“. On insistira na dinamičkom procesu adaptacije firme prema promjenjivim uslovima preko reorganizacije sopstvenih resursa.

Razni autori su različito konstruisali predmetno polje NET. Svi navode transakcione troškove i prava svojine kao ključne analitičke komponente, dok su drugi elementi različiti. J. Drobak i J. Nye (1997) razmatraju političku ekono-miju javnog izbora, kvantitativnu ekonomsku istoriju (cliometrics), ideologiju i zavisnost od ranijeg razvoja. C. Clague (1997) navodi kolektivnu akciju, ekonomsku teoriju nesavršenih informacija, institucionalne inovacije i efikasnost, kooperaciju i norme. S. Burki i G. Perry (1998) dodaju ugovore i mehanizmi prinude, kolektivno delovanje, javna dobra, asimetrične informacije, zadatak da se kontroliše ponašanje izvršilacaa (principalagent model), institucije kao izvor predvidivost i kredibiliteta, „izlaz“ i „glas“ (vidi tabelu).

Pored transakcionih troškova i prava svojine, ključni pojmovi neoinstitucionalne analize su institucije i pravila. Jedna od osnovnih metodoloških razlika između neoklasične i neoinstitucionalne analize ogleda se u tzv. osnovnoj „jedinici“ analize: kod neoklasične varijante je to individua, a kod neoinstitucionalne varijante je to institucija (Dugger 1979, p. 312).

4 R. Coase, A. Alchian, H. Demsetz, Y. Barzel, L. De Alessi, D. North, M. C. Jensen, O. Williamson, S. N. S. Chueng, R. A. Posner, S. Pejovich, W. H. Meckling, E. F. Fama, L. S. Becker, E. G. Fu-ruboth, G. Calabresi, D. C. Melamed, J. A. Unbeck 5 Prema mišljenju A. Stinchcombea (1983, p. 131), firmu kao privrednu organizaciju karakterišu tri elementa: pravo svojine na re-sursima, autoritet rukovodstva i mehanizam raspodjele dobara: “Kombinacija legitimne vlasti nad ljudima i pravima svojine na re-sursima obrazuju normativnu ćeliju ekonomske organizacije... a raspodjela dobara je energija koja pokreće taj normativni meha-nizam”. 6 Teorija agentskih odnosa, koju najbolje reprezentuju predstavnici teorije prava svojine A. Alchian i H. Demsetz (1972, p. 777), suš-tinski negira postojanje bilo kakvih svojinskih struktura u firmi koja, po njihovom mišljenju, postoji isključivo kao sličnost “tržišta, pretvorenog u privatnu svojinu”. Odnos upravljača i izvršilaca u firmi ima ugovorni karakter. Firma je po svojoj suštini samo fikcija i skup ograničenja za individue koje u njoj samostalno djeluju. 7 Teorija transakcionih troškova posmatra firmu kao instrument ekonomije sredstava za traženje informacije, specifikacije prava svojine, zaključenja ugovora itd. O. Williamson razlikuje hijerarhijsko ustrojstvo firme od horizontalnih tržišnih odnosa, u kojima ponekad dolazi do fijaska tržišta (market failures) zbog oportunističkog ponašanja tržišnih subjekata koji slijede sopstvene interese. Firma se pojavljuje kao “stabilizatorska struktura” koja pomaže da se savladaju problemi neizvjesnosti kojima obiluje okruženje. I ovaj pravac daje ugovorni karakter ekonomskim odnosima, u kojima individue slijede sopstvene interese, što je u skladu s vječnim zovom njihove egoističke prirode.

79

Opšta tipologija analize (predmeta istraživanja) u okviru NET

Transakcioni troškovi Principal / agent Kolektivno delovanje

Odnosi Razmjena Hijerarhija i upravljanje Kooperacija

Komponente / analitička sredstva

informacioni troškovi, troškovi traženja, vođenja pregovora i

prinude izvršenja

asimetrične informacije i oportunizam

problem putnika bez karte / izborne stimulacije

Ispoljavanje u privatnoj sferi

nesavršena tržišta, fijasko tržišta (spoljni efekti, društvena dobra)

suboptimalni ugovori, deformacije korporativnog

upravljanja, negativna selekcije i moralni hazard

fijasko tržišta, deficit društvenih dobara,

„tragedija“ društvene svojine

Ispoljavanje u javnoj sferi

bezaštićena prava svojine, politička nestabilnost, političari

bez povjerenja, politički transakcioni troškovi i tačka veta

birokratske disfunkcije, rasprostranjenost korupcije,

oduzimanje regulatora i drugi elementi javnog izbora

traženje rente, neadekvatno snabdijevanje javnim dobrima

, klijentelizam birokratije

Izvor: Doner & Schneider, 2000, p. 5. 1.6.2 Pojam, osobine i vrste institucija U literaturi tradicionalnog institucionalizma sretamo se sa mnogo različitih i apstraktnih tumačenja pojma insti-

tucija, čak i u interpretaciji jednog istog autora. T. Veblen (prema: Tambovcev, 1996, ss. 47-48) je definisao instuciju kao: „preovlađujući tip odnosa ili duhovna pozicija“ („stereotip misli“), „poseban način postojanja društva, tj. pose-ban sistem društvenih odnosa“, „naviknuti načini reagovanja na stimulacije“, „rasprostranjeni način mišljenja o poje-dinim odnosima između društva i ličnosti, pojedinim funkcijama koje obavljaju i sistemu života društva“, „prihvaćeni način društvenog života“, „struktura proizvodnog ili ekonomskog mehanizma“ i „simbol za označavanje grupe društ-venih običaja“.

Veoma su apstraktna i sledeća tradicionalna tumačenja institucija:

„jedna od osnovnih kakakteristika običaja, koji postaje aksiomatski i koji ne dopušta isključivost posredstvom pri-vikavanja i opšteg odobravanja“ (Neale, 1987, p. 1177),

„niz normi i ideja koje se reprodukuju u nesvršenom obliku (zbog suštinskih promjena) preko privikavanje u sva-kom sledećem stanju individue“, ili kao „stvarni odnos koji u sebe uključuje seriju transakcija koje se ostvaruju na bazi poslovnih pravila“ (Dugger, 1979, p. 314),

„kolektivno djelovanje u pravcu kontrole, oslobođenja i proširivanja individualnog djelovanja“ (Commons, 1931, p. 652),

„vladajuće i u velikom stepenu standardizovane društvene navike“ (Mitchell); „propisani obrasci usaglašenog po-našanja“ (Foster, prema: Neale, 1987, pp. 1177-1180),

„društvena organizacija koja preko tradicije, običaja ili zakonskih ograničenja vodi prema saznanju dugoročnih i postojanih obrazaca ponašanja“ (Hodgson, 1988, p. 10) itd.

W. Hamilton (1993, p. 3) posmatra instituciju kao „stabilan način mišljenja i djelovanja, koji pripada grupi ljudi ili

čak cijelom narodu, koji niče u procesu društveno-ekonomske evolucije“. Smatramo da je stabilnost jedna od najzna-čajnijih i najdominantnijih karakteristika institucija, i to u apsolutnom smislu, a ne relativnom, kako to tumači G. Klej-ner (2004, s. 19).

Hamilton ističe kolektivnost (masovnost, opštost) institucija, aludirajući na njihovo djelovanje. To mišljenje po-država i J. Commons (1931, p. 648), koji ističe da institucija predstavlja „kolektivno (zajedničko) djelovanje, koje šiti, oslobađa i razvija individualna djelovanja“. To je samo naizgled u suprotnosti s metodološkim individualizmom, jer se ovaj poslednji razmatra kao datost za sve pojedince. Institucionalisti su uvijek priznavali istovremeno prisustvo naizgled protivurječnih procesa individualizacije i socijalizacije.

80

Tipovi pravila, mehanizma prinude i odgovarajućih institucija

Tip pravila Tip mehanizma prinude Tip institucije

Konvencija Samoostvarenje Unutrašnji-1

Etička pravila Unutrašnja obaveza aktera Unutrašnji -2

Običaji, tradicija Neformalna društvena kontrola Unutrašnji -3

Privatno pravilo Organizovana privatna prinuda Unutrašnji -3

Zakon Organizovana državna prinuda Spoljni

Izvor: Voigt & Engerer, 2001, p. 133. Konkretniju definiciju dao je D. North (1991, pp. 3, 97): „Institucija je skup ograničenja, koje je stvorio čovjek

zbog strukturiranja političkih, ekonomskih i društvenih uzjamnih dejstava“, odnosno, instituciju čine „pravila i meha-nizmi koji obezbjeđuju njihovu realizaciju, i norme ponašanja koja strukturiraju uzajamna djelovanja između ljudi koja se stalno ponavljaju“ (North 1993, p. 73). On misli ne samo na svjesno izgrađena pravila ponašanja, nego i na nefor-malna pravila, koja niču spontano i nepredviđeno. Ta pravila predstavljaju „ljudski izmišljeno suzdržavanje koje gradi političku i društvenu interakciju“ (North 1991, p. 97).

A. Greif (2006) definiše institucije kao skup institucionalnih elemenata: pravila, normi, ubjeđenja i organizacija. On pokazuje da institucije stvaraju ponašanja (djelovanja pojedinaca i organizacija), koja se u praksi moraju usaglasiti s ubjeđenjima. Navedeno shvatanje se formalnio razlikuje od Northovog (koji razlikuje institucije i organizacije), ali i suštinski, jer North razmatra ubjeđenja mnogo šire, kao rezultat kulturnih, obrazovnih i religioznih organizacija i pogle-da. Institucije kao centralni pojam neoinstituconalne analize, prema mišljenju W. Neale-a (1987, p. 1183) karakterišu:

postupci ljudi (stereotipi ponašanja, navike), koji pretpostavljaju doslednost ljudskih dejstava, a mogu se posmatrati i identifikovati,

pravila u najširem smislu riječi (uključuju navike, običaje i norme ponašanja) koja determinišu međuljudske odnose na način što propisuju šta se može a šta ne može raditi (tu se prvenstveno misli na pravila koja posreduju u odnosu čovjeka prema samom sebi),

narodni pogledi (predrasude), koji pružaju informaciju neophodnu za osmišljeno učešće u društ-venom životu. Predrasude opravdaju djelovanje ljudi ili objašnjavaju na koji način se ta djelovanja ostvaruju i

sankcije koje se primjenjuju u slučaju nepoštovanja propisanih pravila ponašanja.

Institucije se dijele na formalne i neformalne. Pod formalnim se podrazumijevaju pravila, koja su formirana i podr-žavana od zvaničnih državnih organa (npr. konstitucija). Pod neformalnim institucijama se podrazumijevaju opšte pri-hvaćeni kodeksi ponašanja ljudi, koji su vezani za običaje, tradiciju, navike, pravila, moralne vrijednosti8 i religijska vjerovanja, koja se formiraju u određenim kulturnim sredinama tokom vremena. Oni su personificiranog karaktera, jer proizilaze iz vjerovanja ljudi, privrženosti, rođačkih i drugih tradicionalnih odnosa, ideoloških ubjeđenja i sl. O. Williamson (2000) je ponudio klasifikaciju institucija koja je zasnovana na različi tim hijerarhijskim nivoima, koji se ne isključuju, nego su međusobno povezani. Viši nivo nameće ograničenja nižem nivou. Obratno, funkcioniše povratna in-formacija od nižeg do višeg nivoa.

Ukazuje se na razliku između pojmova institucije i organizacije. Smatra se da organizacija predstavlja ukupnost društveno opredijeljenih pojedinaca (po društvenoj funkciji i položaju) koje ujedinjuje zajednički cilj (javni ili tajni). Institucija je osnova na kojoj se zasniva funkcionisanje organizacije, jer upravo ona kao skup pravila definiše šta ljudi treba da rade u organizaciji, kako da izgrađuju međusobne odnose i odnose prema okruženju, na koji način se formira sistem nagrađivanja među njima itd. (Bromley 1989, p. 23). U tom smislu, North prikazuje institucije kao pravila igre, a

8 “Ni jedna ljudska institucija ne može dugo egzistirati bez postojane saglasnosti o tome šta je etički ispravno, a šta pogrešno” (G. F. Cavanagh).

81

organizacije kao igrače, tj. grupe individua koji su uključeni u ciljnu djelatnost. Razlikovanje institucije i organizacije postaje jasnije kad se ima u vidu institucionalna inovacija (transformacija), u kojoj se institucije pojavljuju kao temelj na čijoj osnovi se ostvaruje evolucija organizacije, iako se u prosesu te evolucije mijenjaju i same institucije Slika 53: Karakteristike djelovanja institucija Slika 54: Uloga institucija kao kontinuiranih posrednika izmeđukolektivnih obrazaca i individualnih ponašanja

Klasifikacija institucija zasnovana na hijerarhiji

Nivo Primjeri Učestalost promjena

Učinak / Posledica

1. Institucije vezane za socijalnu strukturu društva

Uglavnom neformalne institucije: tradicije, društvene norme, običaji; djeluju egzogeno na

ekonomski sistem.

100 do 1000 godina

definiše način kojim se društvo provodi

2. Intitucije vezane za pravila igre

Uglavnom formalna pravila koja definišu prava svojine i pravosudni sistem; djeluju egzogeno i

endogeno.

10 do 100 godina

definiše ukupno institucionalno okruženje

3. Institucije vezane za igranje igre

Pravila koja definišu ugovorne odnose; npr. poslovni ugovori i narudžbe; djeluju endogeno.

1 do 10 godina

vodi izgradnji organizacija.

4. Institucije vezane za alokacione mehanizme

Pravila vezana za alokaciju resursa, npr. kontrola toka kapitala, režim toka razmjene, sistem socijalnog

osiguranja; djeluju endogeno

kratkotrajan i neprekidan

period

prilagođavanje cijenama i outputima, stimulacije.

Izvor: Williamson, 2000. Ekonomske institucije imaju sledeće osnovne funkcije: a) ograničavaju ponašanje ekonomskih subjekata, b) eko-

nomišu njihovo vrijeme i napore pri donošenju odluka, predstavljaju sredstvo za smanjivanje transakcionih troškova (North 1984, p. 421), prilagođavanje promjenama, minimiziranje neizvjesnosti i entropije, c) omogućuju realizaciju, povezivanje i koordinaciju ekonomskih odnosa, resursa, subjekata i aktivnosti i d) olakšavaju komunikaciju i pružaju pouzdanu zaštitu od oportunističkog ponašanja.

Slika 56: Logika institucionalnih promjena

82

Slika 56: Uloga formalnih i neformalnih institucija

Izvor: M. Raiser, 1993, s. 23.

Slika 57: Vinbergova klasifikacija pravila

Izvor: prilagođeno prema: Vanberg, 1994, p. 110. Pravila se obično definišu kao opšte važeći i zaštićeni propisi, koji dozvoljavaju ili zabranjuju određene oblike

djelatnosti pojedincima (ili grupi ljudi). Razlikuju se formalna (zakonski fiksirana i zaštićena od strane državnih organa) i neformalna pravila. Određeni oblici pravila nalaze se u međusobnim odnosima sub-ordinacije, tako da najprostija klasifikacija obuhvata tri tipa pravila:

83

konstituciona (politička), koja određuju: hijerarhijsku strukturu države, strukturu odlučivanja i način ostvarivanja kontrole,

ekonomska, koja su uslov nicanja prava svojine kao ovlašćenja koja određuju dejstva koja su dozvoljena (sankcionisana); Proizvod ekonomskih pravila su ne samo prava svojine, nego i obaveze, jer je riječ o uzajamnim odnosima između ljudi i

ugovori, koji predstavljaju pravila koja strukturiraju razmjenu između ekonomskih agenata. ugovore karakteriše postojanje obostrane i dobrovoljne saglasnosti.

1.6.3 Zamke metodološkog individualizma

Prikaz metodološkog individualizma (m.i.) i njegove kritike je bitan zbog činjenice da se isti često pojavljuje kao realna podloga raznih oblika institucionalnog i kvazi-monizma, koji služe kao baza ekonomske politike u nekim tran-zicijskim državama. Polazi se od pretpostavke da on predstavlja dominirajuću monističko-ideološku platformu savre-menih ekonomskih teorija, iz kojih pojedine ekonomske politike selektivno crpe neoliberalne (ali i kvazi-neoliberalne) osnove. Ne spori se originalnost i respektabilnost rezultata i teorijskih modela pojedinih ekonomskih teorija, ni neo-liberalne, ni NET. Pokušavaju se samo uočiti principijelni nedostaci m.i. i dokazati potreba utvrđivanja granica opti-malnog i pozitivnog djelovanja ekonomskih institucija državnog i tržišnog regulisanja, a samim tim i ekonomske poli-tike. Naravno, pri tome se ističe ideja i dokazana mogućnost postojanja realnog institucionalnog pluralizma i njegovog efikasnog djelovanja u razvijenim privredama. Ukazuje se na apsolutizam privilegovanog, netržišnog i anti-institu-cionalnog ponašanja u praksi većine tranzicijskih privreda, koje se opravdava apologetskim jednostranostima u eko-nomskoj teoriji, prvenstveno neoliberalnoj (koja se često vulgarizuje u teoriji i praksi).

Istorija ekonomske misli se razvijala teorijski (kao naučno uopštavanje procesa i fenomena koji se odvijaju u eko-nomskoj stvarnosti, polazeći od realnih činjenica, događaja i procesa) i doktrinarno (kao polaženje od unaprijed postav-ljenih principa i stanja). Upravo je doktrinarnost uslovila da razne ekonomske teorije posmatraju ekonomsku stvarnost iz uglova i pozicija koji najbolje odgovaraju ideologiji koju zastupaju (dominacija politike nad ekonomijom). Zbog toga su uvijek glorifikovani jedni a marginalizovani drugi ekonomski procesi, pojave, problemi. Bazne teorijske šeme (kao slike stvarnosti) najčešće su poistovjećivane s ideološkim doktrinama (kao subjektivnim slikama stvarnosti). Zato nije slučajno što su sve ideološke doktrine apstraktne, jednostrane i monistički predisponirane. Čak se to djelimično odnosi i na one ekonomske teorije, koje koriste multidisciplinaran i sintetizovan pristup i uvažavaju jedinstvo ekonomskih, socijalnih, političkih, ideoloških, kulturnih, psihičkih, etičkih i drugih procesa, kao što su npr. NET. Jer, zadržavajući principe m.i., one faktički ulaze u šablonski jednosmjeran tok neoklasičnog predznaka, koji je institucionalno i ideološki polarizovan s jednim drugim tokom, koji se može označiti kao metodološki (državni) dirižizam. Inače su polarizovane diskusije zastupnika tržišnog i državnog regulisanja obilježile cijeli razvoj svjetske ekonomske misli. Riječ je o razli-čitom shvatanju uloge države i tržišta u ekonomiji, njihovog međusobnog odnosa i odgovarajućih oblika svojine, kao i posrednih (i/ili direktnih, pa čak i apologetskih) aspiracija da se odlučujuće utiče na zvaničnu ekonomsku politiku.

Ekonomska stvarnost je odavno relativizovala teorijske monističke teze o univerzalnosti principa (koji su pretvo-reni u mitove) tržišnog izbora, samoregulacije, spontane evolucije i konkurencije, s jedne, i državno-planskog diktata, saznajne kontrole i ekonomske prinude, s druge strane. Praksa je verifikovana potrebu njihove konvergencije i kombinacije, tj. institucionalnog pluralizma ili uslovno mješovite ekonomije (naravno, u raznim kombinacijama, koje odgovaraju specifičnostima konkretnih privrednih sistema i društvenog ambijenta). Pa ipak, i dalje postoje različiti teo-rijski pristupi u tumačenju ekonomske stvarnosti, suštinska neslaganja i ekstremno suprotna shvatanja. Pri tome je ne-sporno da veoma značajan uticaj u ekonomskoj teoriji imaju pravci koji se zasnivaju na m.i.

Zadržavanjem m.i., relativno nove ekonomske teorije kao što su NET, koje uz to pretenduju na sintetički i para-digmatski “ekonomski imperijalizam”, ispoljava određenu dozu utopizma, koji vjerovatno ima ideološke korijene. Taj utopizam se sastoji ne samo u instrumentalno-metodološkom (vjerovatno) forsiranju individualizma9, nego i u njiho-

9 M. Blaug (1994) piše o “pokušaju da se izvede i razumije svako ekonomsko ponašanje na bazi aktivnosti pojedinaca koji teže da maksimiziraju svoju korisnost, u zavisnosti od ograničenja nametnutih tehnologijom i ponudom faktora proizvodnje. To je tzv. pos-tulat racionalnosti, koji se javlja kao premisa u svakoj neoklasičnoj raspravi. Ekonomsko tumačenje „racionalnosti“ ne odgovara pravnom shvatanju ovog pojma. U svakodnevnoj upotrebi, racionalnost znači djelovanje iz opravdanih razloga i uz što je moguće više informacija ili, nešto malo formalnije, stalnu primjenu prikladnih sredstava radi postizanja dobro specificiranih ciljeva. Među-tim, za ekonomistu racionalnost znači izbor u skladu s poretkom preferencija koji je potpun i tranzitivan, koji zavisi od savršene i

84

vom paradoksalno protivurečnom teorijskom zalaganju za institucionalnu sinergiju (pluralizam10) kao jedinoj razumnoj razvojnoj alternativi i imperativu vremena. Polarizovano crno-bijelo posmatranje ekonomske stvarnosti, zagovaranje bi-lo kojeg oblika institucionalnog monizama11 (kao i njihovo suprotstavljanje) i odgovarajuća dijalektika institucionalnih promjena u ekonomskoj nauci nijesu ni razumni, ni produktivni.

Slika 58: Institucionalni poredak savremenih tržišnih privreda

Samo individualizam12 svih (a ne samo povlašćenih) znači slobodu izbora za sve. To je, valjda, nešto nesporno, nešto što se pretpostavlja, ali, ipak se ne sprovodi u praksi. Masovno tumačenje individualizma se na određen način, us-lovno rečeno, filozofski, retorički i metodološki, ali i analitički može dovesti u vezu s kolektivizmom, tretiranjem ter-mina npr. “kolektivni individualizam”, “institucionalizovani individualizam” kao masovno ispoljavanje individualizma prema važećim pravilima. Takva diskusija može biti način da se retorički13 i praktično dokaže postojanje dvojnih stan-darda kod ideološke i interesne zloupotrebe termina m.i. Kad se individualne slobode supstituišu masovnim neslo-bodama, a tržište i konkurencija rekombinovanim, mutantnim i pseudo-tržišnim strukturama i monopolima, jasno je da se ne radi o kolektivističkim sindromima, nego o selektovanim i interesno programiranim simulacijama individualizma. Rentno orijentisano ponašanje, siva ekonomija, “dobri igrači” i njihove “veze” su u većini država tranzicije supstituisali realne institucionalne promjene i institucionalni pluralizam. Od poroka se prave ideali. Pri tome se i m.i. koristi kao ideološko-teorijska platforma. Individualno i kolektivno su neodvojive komponente većine institucionalnih aranžmana i ukupnog institucionalnog poretka savremenih razvijenih privreda. Kad individualni interesi nadvladaju kolektivističke u konfliktu koji rezultira urušavanjem institucije državnog regulisanja, jasno je ko je krivac za institucionalni vakuum, monizam i haos, koji u dugom roku teži da se pretvori u institucionalni nihilizam. Po određenim svojstvima i pojavnim

besplatno pribavljene informacije; a tamo gdje postoji neizvjesnost u pogledu budućih ishoda, racionalnost znači maksimiziranje očekivane korisnosti, tj. korisnosti od očekivanog ishoda pomnožene s vjerovatnoćom datog ishoda“.

10 Predstavnici ekonomije konvencija, bez obzira na selektivno uvažavanje m. i. takođe forsiraju ideju institucionalnog pluralizma, jer kroz prizmu interpretativne racionalnosti dolaze do indirektnog zaključka da ni slobodno tržište, ni državna intervencija nijesu jedini i univerzalni oblici koordinacije.

11 Navodna privrženost izvornom ekonomskom liberalizmu pojedinih ekonomista, postsocijalističkih alibi-reformatora kvazi-neoliberalne orijentacije nije usklađena s njihovim netržišnim monopolskim preferencijama, aranžmanima i bogatstvom. Providni plašt njihovog parolaškog individualizma je visoko interesno orijentisan i ograničen na uski sloj privilegovanih. U opštijem smislu, teorijsko-metodološko zagovaranje individualizma i “ekonomskog imperijalizma” se manje ili više realizovalo u praksi pojedinih država. Na taj način, netržišne, privilegovane i devijantne individualne osnove društvenog i ekonomskog razvoja su postale trajan negativan znak na putu u kriznu budućnost.

12 “Osnovna jedinica društvenog života je individualno ljudsko djelovanje. Objašnjenja društvenih institucija i promjena u društvu treba da se zasnivaju na pokušaju da se prikaže na koji način one nastaju kao rezultati djelovanja i međudjelovanja različitih individua” (Elster 1989, p. 313). M.i. pretpostavlja da teoretičari racionalnog izbora svoja istraživanja počinju od individualnih djelovanja, a da ostale fenomene razmatraju samo kao sekundarne i izvedene iz njih.

13 Ekonomisti često koriste retoriku (posebno metaforičnu i fragmentarnu) za ubjeđivanje i inputaciju alternativnih kvazi-teorija, koje su potpuno odvojene od realne stvarnosti. Na tu činjenicu prvi su ukazali McCloskey (1997) i Klamer & McCloskey (1989), ističući njenu povezanost s ideološkim dogmatizmom, koji je u poslednje vrijeme povezan sa forsiranjem samo tržišnih odnosa, a koji npr. u žargonu G. Beckera poistovjećuje, odnosno briše razlike između prestupnika i bisnismena. Na taj način se faktički zanemaruje diho-tomija koristi i morala.

85

oblicima, ekonomski neoliberalizam14 na globalnom i lokalnom planu liči na neoimperijalizam i neokolonijalizam. Institucionalizacija per se podrazumijeva pluralizam, tako da se ne može razvijati na monizmu kao svojoj suprotnosti. Dominacija vulgarizovanog institucionalnog (kvazi-tržišnog) monizma izazvala je nesagledive tranzicijske posledice.

M.i. je princip prema kojem se društvo posmatra kao zbir pojedinaca, a istraživanje socijalnih pojava, procesa i dinamike socijalnih grupa se svodi na izučavanje individualnog ponašanja. U ekonomskim teorijama se koristi za dava-nje prioriteta individualnom ekonomskom ponašanju, čak i kod izučavanja ekonomskih institucija. M.i. ne poriče pos-tojanje složenih društvenih fenomena kao što su institucije, norme djelovanja i mreže društvenih odnosa, ali smatra da njihovo objašnjenje treba zasnivati isključivo na individualnim svojstvima. M.i. je u suštini redukcionistička naučna platforma, koja ima dominantno monistički karakter. Jer, društvenim i ekonomskim fenomenima se pridaje isključivo individualni značaj, umjesto da se posmatraju u sinergijskom i pluralističkom kontekstu međusobnog komplementarnog djelovanja brojnih faktora uticaja. Zbog toga se navedena platforma po pitanju valjanosti, isključivosti i ograničenosti može staviti u istu vrijednosnu ravan s metodološkim holizmom, koji preferira djelovanje nad-individualnih i/ili supra-individualnih društvenih kategorija (kao što su npr. totalne institucije).

U poslednje četiri decenije bilo je više pokušaja da se formiraju originalne teorijske koncepcije, koje su imale “im-perijalistički” karakter, vođene idejom da postanu dominantne tako što će proširiti okvire ekonomske analize uključi-vanjem pojedinih društvenih komponenti (Golubović i dr. 2011, s. 147) kao bitnih faktora uticaja na privredne tokove. Sve te koncepcije su „proširile analitički teren neoklasične ekonomije tako što su učinile endogenim ono što je pret-hodno smatrano egzogenim, kao i stavljanjem naglaska na interakcije između tržišta i netržišnih faktora“ (Ibid.). To se prvenstveno odnosi na razne pravce NET.

M.i. teorije prava svojine ispoljava se u tome što se organizacionim strukturama firme ne pridaje nikakav samo-stalni značaj, nego se one posmatraju kao pravne fikcije, jer se kao realno lice uvijek priznaje isključivo individua (jer organizacija ne predstavlja ”živi subjekt”). Zato organizacija per se nije predmet istraživanja teoretičara prava svojine, nego individue kao nosioci ekonomske djelatnosti, svojinskih prava, odlučivanja, motivacija, međusobnih djelovanja itd. Navedenim rezonovanjem se otklanja podjela mikro-ekonomske analize na teoriju firme (kod koje ciljnu funkciju predstavlja princip maksimizacije dobiti) i teoriju potrošačke tražnje (kod koje ciljnu funkciju predstavlja princip mak-simizacije korisnosti). Na taj način, značajno seuprostila analitička struktura istraživanja: princip maksimizacije koris-nosti poprima univerzalni značaj a ciljna funkcija više ne zavisi od odredišta ljudske djelatnosti, pa se dobija opšti me-todološki temelj za izučavanje ekonomskih organizacija (čija se struktura i funkcionisanje izvode iz uzajamnog dejstva njihovih članova, koje u ponašanju usmjeravaju lični interesi i ciljevi, koji su često konfliktni međusobno i u odnosu na okruženje).

Od kraja 1980-ih godina se počelo s kritikom “starog” institucionalizma. Onda se razvila neoinstitucionalna eko-nomija kao originalna teorija, koja zbog istovjetne metodološke podloge (m.i.) na određeni način predstavlja specifičan (djelimičan) produžetak neoklasične teorije. Zatim se pojavio novi francuski institucionalizam, na fonu kritike neoinsti-tucionalne ekonomske teorije, ali i neoklasičnog jednostranog i apstraktnog tretiranja racionalnosti i odgovarajućeg m.i. (M. Drašković 2007, s. 213). Predstavnici toga pravca su formulisali teoriju dogovora (konvencija, saglasnosti). Njen predmet istraživanja se graniči s nekoliko društvenih nauka: ekonomijom, sociologijom, filozofijom morala i političkom filozofijom. Vodeći predstavnici ove teorije smatraju da se jedino kompleksnim i integralnim istraživanjima svih nave-denih nauka mogu riješiti problemi, koje ne mogu odgonetnuti neoinstitucionalna i neoklasična teorija. Njihov sintetički pristup podrazumijeva kritiku neoklasičnog m.i., uz polazište da su ekonomska, politička i društvena sfera međusobno tijesno povezani i uslovljeni (Ibid.).

Do pojave neoinstitucionalne ekonomske teorije se smatralo da je orijentisanost na norme ponašanja u suprotnosti s principima tržišne racionalnosti. Francuski institucionalisti su za polazište svoje teorije prihvatili upravo norme pona-šanja. Da bi prevazišli protivurječnost između racionalnog ponašanja i zahtjeva za potrebom pridržavanja određenih normi u svakodnevnom životu, formulisali su teorijsku koncepciju normi, koje prestaju da budu spoljno ograničenje racionalne djelatnosti, jer ih individue koriste isključivo zbog potpunije realizacije svojih interesa i lakše koordinacije ekonomskih djelatnosti. Pored toga, norme u njihovoj interpretaciji predstavljaju načine i orijentire za shvatanje dje-lovanja kontra agenata u svim situacijama u kojima je nemoguća direktna razmjena informacija. Predstavnici ekono-mije dogovora u analizu uvode sedam institucionalnih podsistema (svjetova), koji imaju sopstvene procedure i meha-

14 Libertarijanstvo (termin L. Rid-a) je naopačke okrenulo Kantovu ideju „odnositi se prema čovjeku kao cilju, a ne kao sredstvu”. Ovdje se dobro uklapaju riječi njemačkog filozofa I. Herder-a: „Kad se značenje termina toliko proširi da počne označavati sve i sva-šta, onda nastupa momenat kada on ne znači baš ništa“ (prema: Rakviašvili 2009, s. 122).

86

nizme koordinacije, poredak i sopstvene norme kao zahtjeve za ponašanjem ljudi (Ibid). Za potrebe naše analize i kritike m.i. je najvažniji njihov predlog za sinergizmom institucionalnih podsistema (dak-

le, za institucionalnim pluralizmom - prim. autora). Njime se održava dinamička ravnoteža i kompromisno usaglašavaju njihovi odnosi. To je potrebno zbog neutralisanja eventualne ekspanzije pojedinih podsistema na račun drugih (elimini-sanje institucionalnog monizma - prim. autora). Implicira se vrlo bitan zaključak (koji ide u prilog institucionalnom pluralizmu) da nije riječ o nesavršenostima tržišta per se, nego o karakteristikama složene ekonomske stvarnosti u kojoj paralelno djeluju svi navedeni institucionalni “svjetovi” (Ibid., s. 217). Dalje se ističe da je u tzv. “kritičnim situa-cijama” (konfliktnim i/ili nekonfliktnim odnosima između raznih institucionalnih podsitema - prim. autora) moguće ko-rišćenje isključivo različitih načina koordinacije, a ne samo jednog kao “prirodno datog i objektivnog”.

Slika 59: Programski okvir institucionalne analize kod teorije konvencija

Teorija konvencija na specifičan način afirmiše princip m.i. Racionalan ekonomski agent sada je smješten u naj-prostiju institucionalnu sredinu. Priroda institucija, posmatrana u svojstvu izvorne institucionalne sredine, utiče na suš-tinu individualne racionalnosti. S druge strane, racionalno ponašanje crpi resurse iz institucionalne sredine i učestvuje u njenom preoblikovanju. Tri institucije, koje čine minimalan komplet u programu istraživanja ekonomije konvencija su jezik, novac i pravo. Smatra se da individualna racionalnost nije moguća bez jezika, tržišna ekonomija bez novca, a demokratsko društvo bez prava. Centralno mjesto u analizi svake institucije zauzima politika, jer se priznaje da prostor međusobnog djelovanja ekonomskih agenata prvobitno nosi politički karakter. Jezik je, dakle, uslov za individualnu ra-cionalnost. Bez njega nije moguće govoriti o kritici i opravdanju. Konvencije nastupaju kao reprezenti zajedničkog svi-jeta, a institucije kao mehanizmi praćenja pravila i objekata, koje strukturiraju i na taj način uprošćavaju stalan proces formiranja zajedničkih svjetova. Jedan od glavnih zadataka ekonomije konvencija, koji zahtijeva obrazlaganje, koje se oslanja na logiku i istoriju, jeste proučavanje ponašanja i procesa koji realizuju prelaz mnoštva posebnih svjetova na op-šti svijet. Postojanje jezika je logičan i neophodan uslov nastanka opštih svjetova. Racionalan pojedinac mora biti spo-soban da ocijeni karakteristike kolektiva koji ga interesuje, koje su za njega faktori koristi. Zato je neophodno da homo economicus, pored racionalnosti, umije da jezički interpretira procese. M.i. teorije konvencija pretpostavlja interpreta-tivnu racionalnost, koja ne odgovara standardima racionalnog izbora.

G. Hodgson (2007) kritikuje dominantna shvatanja respektabilnih ekonomskih teorija, od kojih neke (kao npr. neo-klasična teorija) u potpunosti svode ekonomsku regulaciju na individue15. Kritikujući m.i., on se poziva na shvatanje Arrow-a (1994, p. 4), prema kojem su “ekonomskim teorijama potrebni sociološki elementi... individualno ponašanje je uvijek posredovano socijalnim odnosima, koji imaju isti značaj i ulogu u opisu stvarnosti kao i individualno ponaša-nje”. Ističući da se radi o “tehnici naučnog objašnjenja”, on smatra da ne postoji jedinstveno mišljenje o značaju m.i., ali da ga većina autora (L. Lachmann, J. Elster i dr.) poistovjećuju s doktrinarnim objašnjenjima socijalnih pojava, koje se isključivo odnose na pojedince, njihove osobine, ciljeve i vjerovanja.

Najveći broj teoretičara, piše Hodgson, prihvata značaj eksternih faktora za objašnjenje čovjekovih akcija i pona-šanja. U slučaju m.i. posledice spoljnog svijeta su sasvim ograničene. Pojedinac se suočava s okruženjem i na njega rea-

15 Hodgson (1988) navodi riječi S. Asch-a: “Jedinica nije pojedinac,nego društveni pojedinac, jedinka koja ima svoje mjesto u društvenom poretku... Da bi razumjeli pojedinca, mora se proučavati u okviru grupe kojoj pripada; da bi razumjeli grupu, mo-ramo proučavati pojedince čije međuzavisne akcije nju konstituišu”. Kritikujući m. i., on ističe da “najvažniji element društva nije apstraktan, nego realan socijalni pojedinac, koji je istovremeno proizvod ali i graditelj društva”. Pri tome podsjeća na izreku P. Burman-a da “postoji sterilni polaritet pojedinca i društva”, uz komentar da je “insistiranje bilo na pojedincu ili društvu - pogrešno”. Navedena shvatanja se uklapaju u tumačenje i praksu institucionalnog pluralizma. Slično je tumačenje E. Gidens-a o postojanju ugrađene dualnosti između subjekta i strukture u društvu.

87

guje preko percepcije svojih ograničenja i mogućnosti, što je prihvatljivo. Ali, m.i. ne ide dalje od navedenog rezono-vanja, tj. ne uvažava i ne razmatra posledice kulture, psihilogije, tradicije, religije i drugih faktora koji utiču na proces percepcije ljudi.

U jednom ranijem članku Hodgson (1998, p. 5) kritikuje specifičnu formu redukcionizma, koji se zasniva na po-jedincu kao datoj i ključnoj jedinici ekonomske analize, zbog koje je decenijamama neoklasični mainstream pokušavao da definiše i determiniše “čvrste mikroekonomske temelje makroekonomije” (sjetimo se npr. čitavog poglavlja u Samu-elsonovom udžbeniku “Econiomics”). On konstatuje da je taj program doživio neuspjeh, navodeći stavove Tobin-a, Elster-a, Lucas-a, Arrow-a, Rizvi-a, Kirman-a, Coricelli-a, Dosi-a. Hodgson (2007) smatra da međusobna dejstva individua moraju biti uređena sistemom pravila ponašanja (institucijama – prim. autora), ali da iz toga ne treba ići u no-vu terminološku zabludu formulisanjem termina “metodološki strukturalizam” ili “metodološki institucionalizam”, sa čime se slažemo. U daljem izlaganju on ističe osnovne nedostatke i jednostranost “metodološkog kolektivizma”, kao i Giddensove “teorije strukturacije”, koja na specifičan način razmatra pravila kao strukture, koje uvijek ograničavaju i daju nadu u nove mogućnosti. Prednje tumačenje previše podsjeća na institucije, bez obzira na kasnije Giddensove kompleksne interpretacije socijalnih struktura i rutina.

Prednja elaboracija ukazuje na problem dihotomije između individualnog ponašanja i socijalnih struktura. Hodg-son (2003) pokušava da riješi navedeni problem paralelnim tretiranjem promjena individua i institucionalne dinamike, tj. Specifičnom i nekonfliktnom “koevolucijom” individua i institucija. On primjećuje da ljudi stvaraju institucije i mogu ih mijenjati (“rastuća uzročna zavisnost”), ali institucije mogu povratno uticati na ponašanje individua i mijenjati im na-vike, namjere i ponašanje (“opadajuća uzročna zavisnost”). Institucije to ne rade direktno, nego indirektno, preko obez-bjeđenja regularnog ponašanja, koje utiče da se navike ukorijene, a zatim formiraju odgovarajući ciljevi i vjerovanja, kojima se podržava i usavršava institucionalna struktura16. Na taj način, pozitivna povratna sprega individua i institucija osigurava institucionalnu reprodukciju. Navedeno rezonovanje djeluje prihvatljivo za objašnjenje ekonomske stvarnosti, kako s aspekta kritike negativnih ponašanja, tako i s aspekta davanja konzistentnih predloga.

U daljem izlaganju, Hodgson objašnjava da “opadajuća uzročna zavisnost” ne znači da socijalni zakoni i socijalne strukture mogu (vjerovatno je bolje: ne bi trebalo, jer je praksa višestruko pokazala da mogu - prim. autora) stupiti u protivurečnost s principima mentalne i fizičke djelatnosti individua. Tim povodom on citira Nobelovca R. Sperry-a: “Fenomeni najvišeg nivoa, koji ostvaruju kontrolu djelatnosti nižih nivoa ne ruše i ne miješaju se u uzročno-posledične veze, kojima je potčinjena djelatnost individua na nižim nivoima”. Nazivajući citiranu rečenicu “pravilom Sperry-a”, on insistira da ono “isključuje svaku verziju metodološkog kolektivizma ili holizma, u okvirima kojih se sklonosti ili pona-šanje individua objašnjavaju isključivo s aspekta institucija ili drugih sistemskih karakteristika... Faktori višeg nivoa stupaju u dejstvo onda kad hoćemo da u opštijem obliku objasnimo sistemske procese, koji uslovljaju individualne tež-nje, sklonosti ili ograničenja”.

Smatramo da se radi o apstraktnoj elaboraciji, koja u svojoj težnji da bude originalna dovodi u pitanje čak i nesum-njiva dejstva institucija, prvenstveno ekonomskih, i njihov u praksi (i teorijskim istraživanjima) dokazani pozitivan uticaj na ekonomski rast i ekonomski razvoj. I pored nesporno kvalitetnih zaključaka o zabludama m.i. i “metodološkog kolektivizma”, kao i pravilnog uočavanja “rastuće uzročne zavisnosti” i “opadajuće uzročne zavisnosti”, Hodgson upa-da u poznatu zamku instrumentalizovane teorijske apstraktnosti, kojom se sve i svašta objašnjava, a na kraju se ne vidi nikakvo konkretno i razumljivo objašnjenje razmatranih fenomena. Nije jasno koliko se tu radi o intelektualnom naporu i želji da se teorijskim elaboracijama pokuša naći originalni put, koji vodi do rješenja tretiranih pitanja, a koliko o pro-dubljivanju starih i (nesumljivo) tuđih ideja, u ovom slučaju o značaju navika i odgovarajućeg regulatornog mehanizma. Čini se da navike nijesu dovoljne za formiranje konzistentnog institucionalnog mehanizma, niti je moguće izmjeriti njihovu prednost u odnosu na ponašanje, namjere i preferencije individua, na čemu Hodgson insistira, uz detaljna ter-minološka razgraničenja. Koliko god se trudio da svoje istraživanje postavi u okvire institucionalne analize, on institu-cije forsirano i funkcionalno neopravdano svodi na niži nivo, jer ih usmjerava na formiranje navika: “Institucije su du-goročni sistemi pravila, sposobni da formiraju navike i porađaju reprodukciju individualnog dejstva pomoću mehani-zma opadajuće uzročne zavisnosti”.

Na taj način, on svoje apstraktno istraživanje dovodi na nivo apsolutizacije navika, čime se na direktan način ne-gira veliki dio neoinstitucionalne teorije i njen ogroman i priznat značaj. Kao poređenje se može navesti ranije nave-deno tumačenje W. Neale-a (1987, p. 1183) da institucije karakterišu postupci ljudi, pravila, narodni pogledi i sankcije koje se primjenjuju u slučaju nepoštovanja propisanih pravila ponašanja.

16 Mnogi autori smatraju da uključivanje institucionalne strukture u ekonomska istraživanja dovodi do povećanja humanitarnog ka-raktera ekonomije (“The Economics Journal”, 1991, 101, pp. 4-73).

88

Iz prednjeg tumačenja se vidi da su navike samo djelovi postupaka ljudi i pravila kao konstruktivnih elemenata institucija. Hodgsonove “originalne” ambicije se naziru i u nezaobilaženju tumačenja pojma organizacija kao jednog od konstruktivnih elementa neoinstitucionalne teorije. On ih posmatra kao “socijalno i fizičko okruženje za dejstva i ispo-ljavanje navika... Evolucija orgnizacija uključuje u sebe reprodukciju individualnih navika”. Prilika je da se kao para-lela prikaže uprošćeno Northovo tumačenje institucionalnih promjena, u kojem se polazi od neprekidne uzajamne veze između institucija i organizacija u ekonomskoj stvarnosti, koju karakterišu rijetkost i konkurencija. Konkurencija pod-stiče organizacije da investiraju u navike i znanje, radi većih alternativnih mogućnosti izbora. Institucionalna struktura obezbjeđuje stimulacije, koje diktiraju oblike navika i znanja, nabavljene radi dobijanja maksimalne dobiti. Shvatanje navedenog rezultira iz mentaliteta individua koje aktivno djeluju. Ekonomija obima, komplementarnost i mrežne ekster-nalije institucionalnih oblika stvaraju institucionalne promjene inkrementalnim i zavisnim od razvojnih puteva. Predlo-žena koncepcija je mnogo šira, složenija i konzistentnija od Hodgsonove, koja liči na njenu umanjenu refleksiju.

Može se postaviti još jedno značajno pitanje: da li je sinteza evolucione ekonomije moguća na bazi novog “ko-evolucionog” institucionalnog teorijskog pristupa, koji u prvi plan stavlja samo navike? Previše je sličnosti u nazivima i funkcijama konstruktivnih elemenata razmatranih teorijskih koncepcija. Ovdje se treba podsjetiti da su mnogo ranije Denzau i North (1994, p. 20) takođe tretirali “koevolucioni proces” u nastajanju ideologija i institucija. Najzad, i sam Hodgston (1998) je priznao da “na sreću, postoje sofisticirani alternativni pristupi u filozofiji i društvenoj teoriji, koji naglašavaju strukturirane interakcije (sinergiju - prim. autora) djelova i cjeline, izbjegavajući jednostrana objašnje-nja”, navodeći Archer-a, Bhaskar-a, Bourdier-a, Giddens-a, Kontopoulos-a, Lawson-a, White-a.

U zaključnim razmatranjima isti autor konstatuje tu sinergiju, koja se ogleda u susretnom usklađivanju: “Izgradnja tržišta i drugih vitalnih institucija u modernoj i složenoj privredi zahtijeva strategiju, koja polazi od makroekonomskog vrha kao i mikroekonomskog dna... strategija mora biti više orijentisana na podsticanje, upravljanje i usmjerevanje, bez sveobuhvatnog planiranja i dirigovanja... Institucije moraju biti važan idejni most između dva nivoa analize”. Radi po-ređenja, navodi se tumačenje da se tranzicijske promjene mogu objasniti institucionalim dizajniranjem (dirigovanim – prim. autora), dakle neevolutivnim putem. O tome piše C. Offe (1996) i mnogi drugi autori. Misli se na dva ključna i paradoksalna procesa: povlačenje države iz privrede i uspostavljanje osnovnih tržišnih institucija (Elster et al. 1998, p. 157). Radi se o neselektivnom i brzometnom uklanjanju jednog oblika monističke regulacije (državne) drugom monis-tičkom ekonomskom institucijom (tržišno regulisanje). Bitna je nesporna činjenica da je formiranje političkih institucija prethodilo navedenom procesu, a sve se to desilo simultano, plišanom revolucijom, zbog čega se i govori o “institu-cionalnom dizajniranju” (neki neoliberali su prednji proces pogrešno protumačili, pa su u želji za originalnošću i optu-živanjem države, umjesto državnih ljudi koji su ih obogatili, proizveli sličnu kovanicu “institucionalni inženjering”). Kako se može drugačije nazvati volšebna transformacija društvene svojine u državnu? Kako se može poistovjetiti “institucionalni inženjeringa” s “vrstom kolektivizma”, kad su povlašćeni individualci i alibi-reformatori interesno us-mjeravali tokove “institucionalizacije”? “Ne može se objasniti nastajanje institucija iz nekog stanja u kojem postoje samo racionalni (interesno orijentisani - prim. autora) pojedinci, ali ne i institucije” (Hodgson 2001, p. 249). Jasno se vidi da je riječ o monističkom, a ne pluralističkom institucionalnom dizajniranju. To znači da je postojao sistemski i institucionalni vakuum (redukcionizam), koji je proizveo ambivalentne, hibridne, monističke i rekombinovane institu-cije, a zatim odgovarajuće teške ekonomske i društvene posledice. Poznato je da se neefikasne institucije dugo mogu održati posredstvom ideologije kao alternativnog ekonomskog aranžmana.

Kao specifičan oblik ispoljavanja m.i. pojavljuje se orkestirana diferencijacija između dva institucionalna monizma - neoliberalnog i dirižističkog. U tim suprotstavljenim „orkestrima“ nastupaju liberalno i dirižistički orijentisani eko-nomisti. Druga razlika je u tome što su se prvi itekako “dokazali” kao interesno visoko orijentisani “alibi-ekonomisti“, koji su aktivno učestvovali kao „reformatori“ u stvaranju institucionalnog vakuuma i sistemskog haosa, u kojem je ca-rovala kvazi-institucionalizacija. Njih karakteriše:

nedostatak valjane i konzistentne naučne argumentacije, selektivno korišćenje jalove i apstraktne “metodologije”, pogrešno poistovjećivanje „grabeške države“ sa interesno orijentisanim pojedincima u njoj, distanciranje od posledica neoliberalne ekonomske politike i sociopatoloških pojava, ignorisanje (teško je vjerovati da se radi o neshvatanju jednostavnih kategorija) alternativnog institucionalnog plu-

ralizma (shvaćenog kao dinamička kombinacija raznih ekonomskih institucija), dubiozna kritika institucije državnog regulisanja, propisivanje limitiranih mogućnosti („mjere“) njegovog usavrša-

vanja i zaslijepljenost idejom „mini države“,

89

ignorisanje postojanja i dominacije neformalnih institucija (tradicije, kulta ličnosti, masovnih vrijednosnih opre-djeljenja, istorije, kulture, kolektivnih sjećanja, religioznih osjećanja i ubjeđenja i sl.) kao objektivne kočnice za formiranje i jačanje formalnih institucija,

prećutno poistovjećivanje države i institucija (političkih, ekonomskih, pravnih) sa pojedincima na vlasti, koji su in-teresno i „liberalno“ orijentisani prilikom redistribucije nacionalnih resursa i eksploatacije naroda i

zanemarivanje činjenice da je neoliberalni poredak dokazao svoju pogubnost svuda u svijetu, a posebno u drža-vama tranzicije, jer je masovno gušio propagirani individualizam i odvojio stanovništvo od privatne svojine. Poražavajući rezultati i reprodukovanje krize u većini država postsocijalističke tranzicije je dalo ubjedljiv odgovor

na pitanje: da li su u pogledu ekonomskog rasta i razvoja veće mogućnosti institucije tržišnog regulisanja, u uslovima njegovog velikog supstituisanja netržišnim aktivnostima i privilegijama? Poistovjećivanjem kolektivnih interesa s uop-štenim i metaforično-ironičnim izrazom “vjera u jednakost”, pojedini “neoliberali” metodološki ruše sopstvenu pozi-ciju. To se potvrđuje i nakaradnim tumačenjem “vjere u slobodu”, koja bi po logici stvari trebalo da podrazumijeva jed-nakost svih individua u uživanju (ekonomskih i drugih) sloboda, a ne samo privilegovano “naginjanje terena na jednu stranu” (F. Peroux)? Prednje razmatranje provocira više pitanja:

Zar neoliberalni poredak nije dokazao masovno gušenje individualizma (“vjere u slobodu”)? Zar institucionalni pluralizam bilo čime sputava liberalni ekonomski ambijent? Da li je i u čemu gora “diktatura kolektiva u odnosu na pojedinca” od diktature rijetkih i povlašćenih pojedinaca u

odnosu na kolektiv17? Zar nije jasno da se nije obogatila država (“grabeška”), nego su “prigrabili” (“prihvatili” – prihvatizacijom) drža-

vnu svojinu povlašćeni pojedinci18? Zar količina društvenog bogatstva (svojine) koju je izgubio narod nije približno jednaka količini prigrabljenog? Zar nije masovno odvajanje stanovništva od privatne svojine ustvari odvajanje od ekonomskih sloboda i gušenje

individualizma? Zar imitatori i improvizatori ne sprečavaju kreiranje institucija? Zar je nejasna potreba komplementarnosti ekonomskih sloboda i ekonomskih institucija? Zar ne treba fleksibilno i zakonito usklađivati slobodu izbora pojedinaca s kolektivnim interesima? Zar nije vidljiv ogromni raskorak između retorike (proklamovanje principa tržišne konkurencije) i realne prakse,

koja navedeni princip krajnje surovo redukuje? Zar je sporno “obavljanje ekonomskih aktivnosti u precizno definisanim i razvijenim institucionalnim uslovima koji

ih određuju” (North, 1987, pp. 418-22)? Zar je nemoguća “izgradnja takve institucionalne strukture, prvenstveno strukture prava svojine, pomoću koje se

dostiže maksimizacija dohodaka (društveno blagostanje) i visok stepen sloboda (preko minimizacije troškova za specifikaciju i zaštitu prava svojine” (North, 1981, p. 32)?

Zar propagirana i nominovana masovnost privatne svojine nije supstituisana izuzetno malim brojem privilegovano obogaćenih pojedinaca?

Zar ekonomske (i druge) institucije nijesu najrazvijeniji i zar ne djeluju u pluralističkim kombinacijama upravo u kapitalizmu kao carstvu “istinskog individualizma”, koje zagovaraju? Itd. Za pružanje odgovora nijesu potrebna “velika” ekonomska teoretisanja i znanja. Ali ni kvazi-neoliberalne elabo-

racije, koje liče na „ekonomski klokotrizam“ (izraz V. Draškovića za prodavanje magle, sipanje prašine u oči narodu). Opčinjenost institucionalnim monizmom (koji se u praksi jednostavno pretvara u kvazi-monizam) u bilo kojem obliku je opasna barijera za formiranje realnog institucionalnog pluralizma kao alternative, koja predstavlja uslov održivog ekonomskog rasta i razvoja svake savremene privrede. Cilj svih ekonomskih institucija, pa i njihovog pluralističkog (na

17 U tom kontekstu je Madžar (2005, s. 21) pravilno primijetio da “postoje mnogo obilniji potencijalni tokovi nasilja i prinude koji spontano izviru iz decentralizovanih izvora u dobro poznatom hobsovskom okruženju”.

18 Davno je po navedenim pitanjima svoje mišljenje iznio Nobelovac North (1977, p. 188), da “u društvu postoje grupe koje nastoje da izvrše redistribuciju prava svojine u svoju korist, koje se mogu označiti kao redistributivne sile”. On je izveo zaključak da je “re-alna istorijska dinamika, tj. evoucija prava svojine determinisana procesom uzajamnih odnosa sila efikasnosti i redistributivnih sila”.

90

Univerzitetu Harvard kažu “paralelnog”) djelovanja je da služe pojedincima i društvu uopšte, njihovom blagostanju i ekonomskom rastu i razvoju određenog privrednog sistema. To znači da oni na bilo koji način ne redukuju ni potiru, nego naprotiv, potenciraju i stimulišu individualno, jer se preko njega razvija kolektivno.

Možda treba istražiti subjekte i relacije koje su odigrale ključnu ulogu u uspostavljanju, širenju i reprodukovanju neoliberalizma19. Čini se da bi, idući od vrha piramide prema osnovi to mogle biti sledeće karike:

oligarhija svjetskog krupnog kapitala – njihovi predstavnici po raznim državama – lokalni medijatori,

koji su se pretvorili u “reformiste” - krupno zainteresovane političke, lobističke i prateće “naučne” nomenklature, koje su stvorile mrežu “novih elita” - sitno zainteresovani alibi-ekonomisti i drugi idejni distributeri.

1.7 MARX I EKONOMSKA KRIZA 1.7.1 Hipoteze i pitanja

Pitanje ekonomskih kriza jedna je od tema u ekonomskoj teoriji koja je najmanje definirana, odnosno oko koje

postoji najmanji stupanj suglasnosti. Tako je i s marksističkom interpretacijom ekonomskih kriza. Zapravo, mogli bi-smo reći da ne postoji jedinstvena konzistentna marksistička teorija ekonomskih kriza. Mi ćemo pokušati rekon-strukcijom Marxovih misli iznesenih u „Kapitalu“ doći do spoznaje o Marxovom pogledu na krize. Pri tome ćemo po-kušati rekonstruirati čitav privredni ciklus, dakle pokušat ćemo rekonstruirati tijek privrede od stanja mirovanja do stanja sloma, za koje je, kako se uzima kao aksiom, glavni uzrok nedovoljna potrošnja, odnosno eksploatacija radničke klase od strane kapitala.

Neizbježnost cikličkih kriza hiperprodukcije, definitivni slom kapitalizma i njegova zamjena novom - društveno-ekonomskom formacijom predstavlja jednu od osnovnih poruka Marxovog ekonomskog opusa. Kapitalističkom načinu proizvodnje imanentne su krize hiperprodukcije izazvane nedovoljnom potrošnjom. Oko ove Marxove tvrdnje kao da nema više dojbe. Međutim, polazeći od suvremenih znanja makroekonomske teorije, polazeći od agregatnih kategorija:

proizvodnja – potrošnja – zatvorena – otvorena ekonomija – inflacija – deflacija – stagflacija,

možemo postaviti neka zanimljiva, ali isto tako i značajna pitanja, kao što su npr.:

jesu li sve cikličke krize hiperprodukcije doista krize hiperprodukcije u smislu viška agregatne proizvodnje nad agregatnom potražnjom

ako je to tako, zbog čega se kriza hiperprodukcije ne može izbjeći, odnosno zbog čega dosad nije izbjegnuta formiranjem dopunske agregatne potražnje, ekspanzivnom monetarnom politikom,

je li osnovni uzrok kriza siromaštvo radničke klase koje se formira tijekom privrednog ciklusa i, ako je tako, može li se kriza hiperprodukcije prevladati, tj. faza sloma izbjeći porastom nadnica

19 Z. Golubović (2004, s. 5) istražuje u čemu neoliberalna tumačenja odstupaju od izvorne liberalne koncepcije. Navodeći stavove poznatih svjetskih ekonomista koji kritikuju “invaziju neoliberalizma”, “kratkovidi ekonomizam” i “utopiju jedne eksploatacije bez granica” (P. Bourdier, prema: Ibid., s. 11), ona vrši njihovu selekciju i ističe brojne negativnosti neoliberalizma. U jednoj studiji koju su finansirale UN pod redakcijom Nobelovaca R. Solow-a i M. Spens-a (2008) istaknnuto je da su poslije II svetskog rata 13 država u dugom periodu od 30 godina ostvarivale prosječnu godišnju stopu rasta BDP 7%, ali da nijedna nije primjenjivala neoliberalni koncept. I drugi autori istražuju odstupanja neoliberalizma od liberalizma. J. Dušanić navodi da je odnos između morala i ekonomije pitanje po kojem se oni suštinski razlikuju. Drugu razliku on nalazi u činjenici da je liberalizam bio ideologija nacionalne buržoazije, koja je insistirala na principima individualnih sloboda i vladavini prava na nivou nacionalne države, bila je donekle ukorijenjena u sopstvenom narodu, pa nije mogla biti potpuno ravnodušna na njegov socijalni položaj, a nosilac neoliberalne ideje je trans-nacionalna buržoazija, koja je formirala svetsku oligarhiju kao nadnacionalno društvo, pa insistira samo na ekonomskoj efikasnosti, a indiferentna je na kategorije morala, pravednosti, socijalne odgovornost i sl. N. Klein (2007, p. 210) ističe da su širom svijeta u zad-njih nekoliko decenija intenzivno korišćeni šokovi da bi se donijele nepopularne neoliberalne mjere. Riječ je npr. o privatizaciji i de-regulaciji, koja je sprovođena u korist velikih korporacija, privilegovanih pojedinaca i korumpiranih vlada. Šokovi mogu biti ratovi, teroristički napadi i sl. Ona objašnjava da se ekstremne mjere, kakve su neoliberalne, daleko lakše sprovode u uslovima tiranije, šoka i zbunjenosti nego u demokratskim sistemima, metodima “šok terapije”, tajnih operacija, ekonomskih blokada i pritisaka, korupcije i sl.

91

jesu li sve ekonomske krize, tj. krize iz Marxova vremena, velika ekonomska kriza 1929. i suvremena ekonomska kriza imale zajednički nazivnik ili su one potpuno različite

ako su sve krize imale zajednički nazivnik, u čemu se on sastoji kakav može biti odnos ekonomske politike prema krizama ako one imaju zajednički nazivnik što predstavlja antitezu ekonomskim krizama i privrednim ciklusima?

S obzirom na složenost pitanja koja smo postavili te mogućnost pogrešne interpretacije stavova klasika kao i vlastite reinterpretacije, mislimo da ćemo dobro učiniti ako našoj analizi pristupimo na takav način da prvo vidimo što o krizama pišu Marx i Engels. Nakon toga možemo komparirati njihove poglede i postavljena pitanja, a potom možemo nastaviti s istraživanjem bitnih determinanti kriza, pridržavajući se pri tome osnovne Marxove ekonomske misli.

Pišući Douglasu 10. IV. 1879, Marx iznosi sljedeći pogled na ekonomske krize: „ne bih drugi tom objavio ni pod kojim okolnostima pre nego što sadašnja engleska industrijska kriza ne bude dosegla svoj vrhunac. Pojave su ovaj put neobične, u mnogim pogledima različite od onoga što su bile u prošlosti, a ovo se... bez ikakvog obzira na druge prom-jene okolnosti... lako objašnjava činjenicom što engleskoj krizi ranije nikada nisu prethodile strahovite krize koje sada traju već pet godina u Sjedinjenim Američkim Državama, Južnoj Americi, Njemačkoj, Australiji itd. Zbog toga se sa-dašnji tijek stvari mora promatrati do njihove zrelosti prije no što se one uzmognu 'proizvodno potrošiti' mislim 'teo-retski'...„ma kako se tijek ove krize mogao razviti – premda je za istraživanje kapitalističke proizvodnje i stručnog teo-retičara veoma važno da je promatra u njezinim pojedinostima – ona će proći onako kao i njene prethodne i otvoriti no-vi 'industrijski ciklus' sa svim njegovim raznovrsnim fazama procvata itd.“ (Marx, 1948, Kapital, tom II, s. 450).

Usporedimo sada Marxov stav o industrijskom ciklusu i procvatu s Engelsovim pogledima na krizu 1835: „Deseto-godišnji ciklus mrtvila, prosperiteta, pretjerane proizvodnje i krize koji se od 1825. do 1867. stalno ponovno vraćao izgleda da je istekao, ali samo da bi nas doveo u baruštinu očaja jedne trajne i kronične depresije. Željeno razdoblje prosperiteta ne dolazi, koliko god nam se puta učini da smo zapazili simptome koji ga nagovještavaju, toliko puta su iščezli u zraku. Međutim, svaka nova zima postavlja iznova pitanja što da se radi s nezaposlenima. Ali dok broj neza-poslenih raste iz godine u godinu, nema nikoga da na to pitanje odgovori: i mogli bismo skoro izračunati trenutak kada će nezaposleni izgubiti strpljenje i uzeti svoju sudbinu u svoje ruke“ (Marx, 1948, Kapital, tom I, s. 65).

Sada već možemo reći da je kriza koju je Engels promatrao i iz koje nije vidio izlaz bez socijalne revolucije bila jedna od faza tzv. dugog vala, i to ona njegova faza koja dugo traje i koja je karakterističnija po razdobljima depresije nego po razdobljima prosperiteta (više u: Stojanov 1985). Engelsova prognoza o zrelosti kapitalizma za prelazak u novu društveno-ekonomsku formaciju bila je preuranjena. O periodičnosti i cikličnosti razvoja kapitalističkog načina proiz-vodnje Marx je pisao već prije toga sljedeće: „Kako sam već na drugom mjestu spomenuo, u ovome je od posljednje velike opće krize nastao preokret. Akutni oblik periodičnog procesa s njegovim dosadašnjim desetogodišnjim ciklusom izgleda da je prešao u jedno više kronično, razvučenije odmjenjivanje relativno kratkog umjerenog poboljšavanja posla s relativno dugom, neodlučujućom depresijom. Odmjenjivanje koje se na različite industrijske zemlje ne razdjeljuje isto-dobno. A možda se radi samo o produljenju trajanja ciklusa. U djetinjstvu svjetske trgovine od 1815. do 1847. dadu se dokazati približno petogodišnje krize (ciklusi), od 1847. do 1867. ciklus je odlučno desetogodišnji: hoće li to reći da se nalazimo u pripremnom razdoblju nekog novog svjetskog sloma nečuvene žestine? Štošta kao da upućuje na to. Od posljednje opće krize iz 1867. nastale su velike promjene. Kolosalno širenje prometnih sredstava – oceanski parobrodi, željeznice, električni telegrafi, Sueski kanal – tek je, ustvari, uspostavilo svjetsko tržište. Uz Englesku koja je raniju industriju bila monopolizirala, stao je niz konkurentskih industrijskih zemalja: u svim dijelovima svijeta otvorene su plasiranju suvišnog europskog kapitala beskrajno veće, raznolikije oblasti, tako da se on daleko više raspodjeljuje, a lokalna pretjerana špekulacija lakše se savlađuje. Sve ovo odstranilo je ili jako oslabilo većinu starih žarišta krize i prilika za stvaranje krize. Pored toga, na unutrašnjem tržištu konkurencija se povlači ispred kartela i trustova, dok na vanjskom tržištu biva ograničena zaštitnim carinama, kojima se osim Engleske ograđuju sve velike industrijske zemlje. Ali samo ove zaštitne carine nisu ništa drugo do naoružanje za konačni opći industrijski ratni pohod koji treba odlučiti o vlasti nad svjetskim tržištem. Tako svaki od onih elemenata koji teže spriječiti ponavljanje starih kriza krije u sebi klicu daleko silnije buduće krize“ (Marx, 1948., Kapital, tom III, str. 426).

Neizbježnost kriza potvrdila se u praksi. Svijet je i danas suočen s opasnošću izbijanja dosad najveće ekonomske krize. Marx je očigledno i nedvosmisleno imao pravo. Pojavni oblici svakodnevnog života mijenjaju se, ali suština, do-minacija kapitalističkog načina proizvodnje svjetskom privredom, ostala je još uvijek ista. Stara domaća narodna poslo-vica vuk dlaku mijenja ali ćud nikako korisna je kada govorimo o ekonomskim krizama. U prilog tome prisjetimo se pa-mučne krize od 1861. do 1865. (za kronologiju krize vidjeti drugi dio knjige naslovljen „Suvremenost Marksove teorije ekonomskih kriza“). Mislimo da je frapantno kako se asocijacije nameću same po sebi između pamučne krize 1861,

92

velike krize 1992. i naše krize 2008. Recimo odmah da naša zapažanja o tijeku kriza, a na osnovi analize ekonomske misli neoklasičara, kejnzijanaca, monetarista I i monetarista II te Marxove ekonomske misli, navode na konstataciju da se prije svega radi o tome da:

krizi hiperprodukcije prethodi hiper-apsorpcija, nedovoljna potrošnja izvedena iz je prethodne prekomjerne potrošnje, pod potrošnjom razumijevamo agregatnu potrošnju, a ne samo potrošnju radničke klase, kriza nedovoljne potrošnje posljedica je prekomjernog investiranja, prekomjerno investiranje, po zakonima kapitalističkog načina proizvodnje, dakle robno-novčane privrede, po

svojim imanentnim zakonima neizbježno dovodi do ekonomskih kriza, kriza hiperprodukcije predstavlja pojavni oblik kriza hiper-apsorpcije, tj. prekomjerne agregatne potražnje i krizu hiperprodukcije nosi na leđima najvećim dijelom radnička klasa, a znatno manjim dijelom onaj kapital koji

kriza pogađa, koji se krizom obezvjređuje i utapa u veći kapital.

U prilog tezi da je bijeda radničke klase pojavni oblik, tj. posljedica, a ne uzrok svih kriza, te da je ona posljedica prekomjerne agregatne potražnje pa i uvećane potražnje i potrošnje radničke klase, poslužit ćemo se citatom iz II. toma „Kapitala“. U njemu Marx (1948, s. 335) piše: „U razdoblju prosperiteta, a osobito u razdoblju njegovog vrtoglavog procvata, ne samo da raste potrošnja potrebnih životnih sredstava i radnička klasa uzima, na trenutak (pošto je za sada čitava njezina pričuvna vojska aktivno nastupila), udjela u potrošnji luksuznih, njoj inače nedostupnih roba, a osim to-ga i u klasi onih potrebnih sredstava potrošnje koja inače najvećim dijelom ine potrebna sredstva potrošnje samo za ka-pitalističku klasu, što sa svoje strane izaziva dizanje cijena“. Citat nam pokazuje: a) da u fazi prosperiteta potrošnja rad-ničke klase apsolutno raste, a ne opada i b) da u fazi prosperiteta, a pred fazu sloma, ekonomija funkcionira na nivou pune zaposlenosti (čitava pričuvna vojska rada je angažirana)

Nastavimo li pratiti Marxovu misao, onda možemo na istoj stranici drugog toma Kapitala pročitati: „Čista je tautologija kazati da krize potiču iz nedostataka potrošnje sposobne za plaćanje ili potrošača sposobnih za plaćanje. Drukčiju vrstu potrošnje osim platežne kapitalistički sustav ne poznaje... Da se robe ne mogu prodati, znači samo to da se za njih nisu našli platežno sposobni kupci, dakle potrošači. Ali ako se ovoj tautologiji hoće da proda izgled neke dublje obrazloženosti time što se kaže da radnička klasa dobiva odveć malen dio svojeg vlastitog proizvoda, a da će zlo biti pomoženo čim od njega dobije veći dio, dakle čim bude porasla najamnina, onda se ima primijetiti samo to da se krize svaki put pripremaju upravo u jednom razdoblju u kojemu je rast najamnina opći i radnička klasa stvarno dobiva veći udio u dijelu godišnjeg proizvoda koji je namijenjen potrošnji. Sa stajališta onih 'vitezova zdravog' i 'jednostavnog' ljudskog razuma, takvo bi razdoblje, naprotiv, moralo ukloniti krizu“ (Marx, 1948, Kapital, tom II). I dalje: „Izgleda, dakle, da kapitalistička proizvodnja sadrži uvjete neovisne o dobroj ili zloj volji, koji samo trenutačno dopuštaju onaj relativan prosperitet radničke klase, i to uvijek samo kao burnicu koja navješćuje krizu“ (Marx, 1948, Kapital, tom II).

Na pitanje može li državna intervencija jednom ekspanzivnom monetarno-kreditnom politikom ili fiskalnom poli-tikom spriječiti nastanak krize, Marx (1948) odgovara na 448. i 449. stranici trećeg toma „Kapitala“ na sljedeći način: „Potražnja za platežnim sredstvima jednostavno je potražnja za pretvorljivošću u novac. Ukoliko trgovci i proizvođači mogu pružiti dobra jamstva, ona je potražnja za novčanim kapitalom, ukoliko to nije slučaj, dakle, ukoliko im predujam platežnih sredstava ne daje samo novčani oblik nego ekvivalent za plaćanje ma u kojemu obliku bio, a koji im nedo-staje. Ovo je točka na kojoj obje strane obične teorije u promatranju kriza i imaju i nemaju pravo. Oni koji kažu da pos-toji samo oskudica u sredstvima plaćanja (naprimjer Friedman, vl. opaska) ili imaju u vidu samo vlasnike bona fide jamstva (papira o primljenoj robi) ili su budale koje vjeruju da banka ima dužnost i moć pomoću vrijednosnih papira sve bankrotirale varalice pretvoriti u solidne kapitaliste sposobne za plaćanje (jedna varijanta kejnzijanizma, vl. opaska). Oni koji kažu da postoji samo oskudica u kapitalu, ili jednostavno pričaju prazne priče, pošto je jasno da u takvim vremenima ima nepretvorljivog kapitala u masama uslijed pretjeranog uvoza i pretjerane proizvodnje, ili pak govore samo o onim 'vitezovima kredita' koji su sad doista stavljeni u takve okolnosti da ne mogu više dobiti tuđi kapi-tal da bi njime radili, pa sad zahtijevaju da im banka pomogne ne samo da plate izgubljeni kapital nego da ih još i osposobi da dalje produlje svoje prijevare“.

Dakle, prema Marxu, politika promjene izdataka u smislu porasta izdataka, odnosno politika ekspanzivne ekonom-ske politike ne bi mogla osigurati bezbolan prelazak iz faze pretjerane proizvodnje u novu fazu prosperiteta. U tom smislu vrlo je zanimljiva i aktualna Marxova misao o mogućim efektima jedne takve ekspanzivne ekonomske politike. Kažemo aktualna zbog toga što umnogome podsjeća na stavove RATEX škole u pogledu efikasnosti monetarne politike u uvjetima pune zaposlenosti i inflacije.

93

Podsjetimo se da prema RATEX školi porast potražnje u uvjetima pune zaposlenosti i inflacije može samo prouzro-čiti još višu inflaciju i voditi privredu u stagflaciju (to je bio i Keynesov stav). Monetarna politika postaje tada neefika-sna, ekspanzivna monetarna politika svakako. Na 112. stranici prvoga toma „Kapitala“ Marx (1948, Kapital, tom I, s.112) piše: „Uzmimo sada da je bilo kojom neobjašnjivom povlasticom prodavač postao kadar robu prodati iznad njezine vrijednosti, po 110 ako vrijedi 100, dakle s 10% nominalnim povećanjem cijene. Prodavač, dakle, utjeruje višak vrijednosti u veličini od 10. Ali pošto je bio prodavač, pretvara se on u kupca. Sada se on susreće s trećim vlasnikom robe koji kao prodavač uživa povlasticu da robu prodaje za 10% skuplje. Naš čovjek kao prodavač dobio je 10%, kao kupac on gubi 10%. Sve ovo izlazi, ustvari, na to da svi vlasnici roba prodaju jedni drugima robe 10% iznad vrijedno-sti, što je potpuno isto kao da ih prodaju po vrijednosti. Tako opće nominalno povećanje robnih cijena izaziva isti uči-nak kao kad bi se robne vrijednosti umjesto u zlatu cijenile recimo u srebru. Novčana imena, tj. robne cijene napuhale bi se, ali odnosi među njihovim vrijednostima ostali bi isti. Znači da se stvaranje viška vrijednosti, a otud i pretvaranje novca u kapital, ne može objasniti niti time da prodavači prodaju robu iznad vrijednosti, niti time da ih kupci kupuju ispod vrijednosti“.

Tako dolazimo do suštine Marxove teorije kriza, a to je, po našem mišljenju, pitanje, tj. problem stvaranja i oplo-đivanja viška vrijednosti. Višak vrijednosti stvara se u proizvodnji, a realizira se u prometu. Dakle, proizvodnja i inves-ticijska aktivnost pokretači su ukupne ekonomske aktivnosti. Profit je motorna snaga investicijske aktivnosti. Inves-ticijska potrošnja i osobna potrošnja pratioci su i neophodne pretpostavke realizacije profita i oplođivanja kapitala. Pad profitne stope, odnosno zakon tendencijskog pada profitne stope rađa unutrašnje proturječnosti mehanizma kapitalisti-čke proizvodnje, kapitalističke akumulacije, koje se pokazuju u obliku hiperprodukcije kojoj de facto prethodi preko-mjerna potrošnja i to, prije svega, prekomjerna investicijska potrošnja, ali i rastuća osobna potrošnja. Prozvodnja i in-vesticijska aktivnost odvijaju se glatko sve do točke kada prinos na dodatni uloženi kapital ne postane ravan nuli: dakle, do točke kada je marginalni prinos jednak marginalnim troškovima, odnosno kada je marginalni profit jednak nuli. U tome trenutku u cjelini reprodukcijskog sustava nacionalne privrede formirane su sve pretpostavke za prestanak inves-ticijskih ulaganja, za porast neproizvodne potrošnje i neproizvodnih ulaganja, za otpuštanje radničke klase i za formi-ranje jaza potrošnje, odnosno nedovoljne potrošnje (usporediti s drugim dijelom knjige).

U elaboraciji naše teze poslužit ćemo se još jedanput Marxovim mislima. Ekonomske krize hiper-produkcije svoj-stvene su kapitalističkom načinu proizvodnje. One su neizbježan rezultat mehanizma toga načina proizvodnje. Uporišne točke toga mehanizma nalaze se u sferi tzv. mikroekonomije – u sferi ponašanja i motivacije kapitalističkog podu-zetnika. Proturječnost kapitalističkog poduzetnka pokazuje se u obliku kriza na makro razini, tj. na razini nacionalne i svjetske privrede.

1.7.2 Mehanizam kapitalističkog načina privređivanja

Jedan od ključnih elemenata kapitalističkog načina proizvodnje je razlikovanje između pojmova: vrijednost robe i cijena koštanja. Vrijednost svake kapitalistički proizvedene robe predstavlja se obrascem:

VR = cc+ v + mv (57) Ako od ove vrijednosti proizvoda odbijemo višak vrijednosti (mv), onda ostaje samo ekvivalent ili vrijednost u

robi koja nadoknađuje kapital vrijednost (c + v) utrošen u elementima proizvodnje (Marx 1948, Kapital, tom III, s. 3.). Ovaj dio vrijednosti robe koji nadoknađuje cijenu utrošenih sredstava za proizvodnju i cijenu primijenjene radne snage nadoknađuje samo ono što roba košta samog kapitalista i zato čini za njega cijenu koštanja robe (Ibid. s. 4) „Dio robne vrijednosti koji se sastoji od viška vrijednosti ne košta kapitalista ništa upravo zato što radnika košta neplaćenog rada“ (Ibid., s. 4). Višak vrijednosti je višak vrijednosti robe preko njezine cijene koštanja. „Sad je kapitalistu jasno da ovaj priraštaj vrijednosti potječe iz proizvodnih procesa koji se poduzimaju s kapitalom, da on dakle potječe iz samoga kapi-tala, jer je on tu poslije procesa, a prije procesa nije ga bilo“ (Marx, 1948, Kapital, tom III, s. 10) i dalje „kao takav za-mišljeni potomak cjelokupnog predujmljenog kapitala višak vrijednosti dobiva preobraženi oblik profita“ (Ibid., s.11.)

Budući da maksimizacija profita, a ne maksimizacija upotrebnih vrijednosti, predstavlja krajnji cilj kapitalističke proizvodnje, u kontekstu naše analize posebno relevantnim smatramo sljedeće Marxove napomene: „Ako se stoga roba prodaje po svojoj vrijednosti, realizira se profit jednak suvišku njezine vrijednosti preko njezine cijene koštanja, dakle jednak cijelom u robi sadržanom višku vrijednosti. Ali kapitalist može robu prodavati s profitom i ako je proda ispod njezine vrijednosti. Dokle god njezina prodajna cijena stoji iznad njezine cijene koštanja, iako ispod njezine vrijednosti, uvijek se realizira dio u njoj sadržanog viška vrijednosti, dakle uvijek se pravi neki profit“ (Ibid., s. 13).

94

Nakon ovoga ostaje nam da rekonstruiramo i pokušamo pratiti dinamiku Marxovog ekonomskog mehanizma. Pri tome treba imati na umu činjenicu koja je posebno značajna ne samo za Marxovu nego i za Keynesovu, Friedmanovu i neoklasičnu analizu, a to je da je minimalna granica prodajne cijene robe data njezinom cijenom koštanja. Upravo ova napomena podsjeća nas na načela marginalne analize. Ona podsjeća na relaciju između marginalnog prihoda i mar-ginalnih troškova. Zato odnos marginalnih prihoda i marginalnih troškova predstavlja oslonac aparature dinamike pro-cesa reprodukcije, procesa investicijske aktivnosti, procesa realizacije profita i ponašanja poduzetnika. Znamo da podu-zetnikovo ponašanje ima značajne implikacije na mezo i makro razini ekonomije.

Druga bitna komponenta Marxovog dinamičnog ekonomskog mehanizma jest profitna stopa. Profitna stopa pred-stavlja odnos viška vrijednosti prema uloženom kapitalu:

r ' = mv / (c + v) (58)

za razliku od stope viška vrijednosti koja predstavlja odnos viška vrijednosti prema varijabilnom kapitalu:

v = mv / v (59)

Profitna stopa postaje od odlučujućeg značenja za proces reprodukcije onda kada se steknu takve okolnosti u kojima vlasnik kapitala u procesu portfelj (portfolio) selekcije treba odlučiti o plasmanu svojega kapitala. Naime, kada kamatna stopa u fazi privrednog uspona dostigne profitnu stopu, za kapitalista nastaje tzv. kapitalistički komunizam. Po načelu „na jednak kapital jednak profit“, vlasnik kapitala postaje indiferentan prema tzv. proizvodnim ulaganjima ka-pitala. Tada on počinje svoj kapital valorizirati kao novčani kapital. I ne samo to. U fazi pretjerane proizvodnje za vlasnike industrijskog kapitala moguće su i druge komplikacije pri plasmanu robe. Rizik poslovanja postao je sve izrazitiji, a time rastu oportunitetni troškovi proizvodnog kapitala.

Trentutak portfelj (portfolio) selekcije u kojem se kamatna stopa izjednačava s profitnom stopom, a posebno trenutak kada se pojavi tendencija da je prevlada, smatramo odlučujućom i prijelomnom točkom čitavog tijeka priv-rednog ciklusa. Jedno vrijeme ekonomija je suočena s fazom stagnacije, odnosno stagflacije, da bi potom neminovno prešla u fazu sloma u slučaju liberalizma ili u fazu doziranog sloma u uvjetima državne intervencije (slučaj sa SAD ili V. Britanijom u razdoblju od 1980. do 1984, primjer SAD i EU u razdoblju od 2008. do 2012).

Sljedeću, treću bitnu odrednicu Marxovog ekonomskog mehanizma predstavlja cijena proizvodnje, odnosno pro-ces formiranja opće (prosječne) profitne stope i proces pretvaranja robnih vrijednosti u cijenu proizvodnje. Polazna osnova formiranja cijene proizvodnje je činjenica da različite oblasti proizvodnje pri podjednakoj eksploataciji rada for-miraju vrlo različite profitne stope u skladu s različitim organskim sastavom kapitala. Pretpostavka za formiranje cijene proizvodnje je formiranje opće profitne stope, a za nju je, opet, pretpostavka da su profitne stope u svakoj oblasti pro-izvodnje već svedene na prosječne stope svaka u svojoj oblasti. Cijene koje nastaju time što se nađe prosjek različitih profitnih stopa različitih oblasti proizvodnje i taj prosjek doda cijenama koštanja različitih oblasti proizvodnje jesu cijene proizvodnje. Proces formiranja prosječne profitne stope i cijene proizvodnje na bazi posebnih profitnih stopa odvija se putem konkurencije i seljenja kapitala iz jedne oblasti proizvodnje u drugu. Zahvaljujući tome da „kapitalisti različitih oblasti proizvodnje pri prodaji svojih roba izvlače natrag kapital vrijednosti utrošene u proizvodnji roba, oni ipak ne ubiru višak vrijednosti, pa dakle ni profit koji je u njihovoj vlastitoj oblasti proizveden pri proizvodnji tih roba, nego samo onoliko viška vrijednosti, odnosno profita koliko pri jednakoj raspodjeli otpada na svaki alikvotni dio cje-lokupnog kapitala od cjelokupnog viška vrijednosti ili cjelokupnog profita što ga cjelokupni društveni kapital proizvodi u jednom datom vremenskom razdoblju u svim oblastima proizvodnje zajedno“ (Ibid., s. 119). Suglasno svemu tome „zbroj profita svih različitih oblasti proizvodnje mora biti ravan zbroju viškova vrijednosti, a zbroj cijena proizvodnje cjelokupnog društvenog proizvodnja zbroju njihovih vrijednosti. Ali je jasno da izjednačavanje među oblastima pro-izvodnje različitog sastava uvijek mora težiti u tom pravcu da ih izjednači s oblastima srednjeg sastava, pa bilo da one točno ili samo približno odgovaraju društvenom prosjeku“ (Ibid., s.132).

Cijenama robe vlada zakon vrijednosti. Zakon vrijednosti jedan je od temeljnih ekonomskih zakona. Kada se kaže da se robe različitih oblasti proizvodnje prodaju po svojim vrijednostima, znači kako Marx ističe „samo to da je njihova vrijednost gravitacijska točka oko koje se njihove cijene okreću i po kojoj se njihov stalan rast i pad izravnavaju“ (Ibid., s. 138).

Sljedeća bitna komponenta Marxovog ekonomskog mehanizma jest razlikovanje između individualne vrijednosti roba i njihove tržišne vrijednosti. Tržišna vrijednost predstavlja prosječnu vrijednost roba proizvedenih u datoj oblasti. Tržišna vrijednost, opet, predstavlja središte kolebanja za tržišne cijene. Jednu od ključnih napomena za našu analizu, koja se odnosi na relacije tržišna vrijednost – tržišna cijena, individualna vrijednost robe - profitna stopa, predstavlja to

95

što „ne pomaže ništa kazati da prodaja roba proizvedenih pod najgorim uvjetima dokazuje da su one nužne za pokriće potražnje. Po određenim cijenama može neka vrsta robe zauzeti određen prostor na tržištu: ako se cijene promijene, prostor će samo onda ostati isti ako se viša cijena podudara s manjom količinom robe, a niža cijena s većom količinom robe. Ako je potražnja, naprotiv, toliko snažna da se ne sužava kada cijene reguliraju vrijednost roba proizvedenih pod najgorim uvjetima, onda one određuju tržišnu vrijednost. Naposljetku, kada je masa proizvedenih roba veća nego što se može prodati po srednjim tržišnim vrijednostima, onda tržišnu vrijednost reguliraju robe proizvedene pod najpovolj-nijim uvjetima“ (Ibid., s. 138). I dalje: „da bi tržišna cijena identičnih roba odgovarala tržišnoj vrijednosti, zahtijeva se da pritisak koji različiti prodavači vrše jedan na drugoga bude dovoljno jak da se na tržište baci masa roba koju zahtjeva društvena potreba, tj. ona količina za koju je društvo sposobno platiti tržišnu cijenu“ (Ibid., s. 139). Da bi se roba realizirala na tržištu, ona mora zadovoljiti neku društvenu potrebu, ona mora imati upotrebnu vrijednost. Druga pretpostavka za realizaciju robe je da „rad sadržan u robi predstavlja društveno potreban rad, dakle da se individualna vrijednost robe podudara s njezinom društvenom vrijednošću“.

Pokušamo li nakon svih ovih Marxovih stavova usporediti određene postavke neoklasične škole s iznesenim Marxovim pogledima, možemo doći do zanimljivih spoznaja. Upotrebna vrijednost robe korespondira pojmu korisnosti roba u tom smislu da oba ova svojstva roba ima ako zadovoljava neku potrebu, individualni rad je društveno priznat rad ako se roba plasira na tržištu, dakle ako je naišla na platežno sposobnu potražnju, odnosno ako je zadovoljila određenu potrebu. Maksimizacija profita i maksimizacija zadovoljavanja društvenih potreba postoje onda kada cijena koštanja robe dostigne prodajnu cijenu robe. Sve do toga trenutka razlika između prodajne cijene i cijene koštanja omogućava ostvarivanje profita, odnosno oplođivanje kapitala i realizaciju viška vrijednosti za vlasnika kapitala. Profit koji apso-lutno raste i profitna stopa koja opada potiču kapitalista na sve veća ulaganja. Uslijed toga njegova ponuda raste. Raste i cijena koštanja njegove robe, budući da on angažira nove faktore proizvodnje, dakle uslijed veće potražnje za faktorima proizvodnje raste cijena inputa. Vlasnik kapitala maksimizira profit kada marginalni trošak sustigne prodajnu cijenu, odnosno kada je marginalni trošak jednak marginalnom prihodu ili, kako bi to Marx rekao, kada cijena koštanja dos-tigne prodajnu cijenu. Svaka daljnja proizvodnja roba znači gubitak za vlasnika kapitala. Ona predstavlja višak ponude nad potražnjom i pri tome rasipanje resursa. Sa stajališta makroekonomije, dakle nacionalne privrede, ona predstavlja neracionalnu raspodjelu ukupnog društvenog fonda rada, tj. takvu raspodjelu ukupnog društvenog fonda rada koja u datoj proizvodnji premašuje društvenu potrebu.

Pozitivan efekt ovakvog stanja sastoji se u ekonomskoj prinudi koja prisiljava proizvođača robe da snižavanjem cijene koštanja participira u raspodjeli ukupne mase viška vrijednosti, svakako na račun participacije proizvođača čija je cijena koštanja viša. U skladu s tim Marx piše: „Robna masa ne zadovoljava samo neku potrebu nego je zadovoljava u njezinom društvenom obujmu. Ako je, naprotiv, količina veća ili manja od potražnje za njom, onda nastaju odstupanja tržišne cijene od tržišne vrijednosti. A prvo je odstupanje da kada je količina premalena, tržišnu vrijednost uvijek određuje roba koja je proizvedena pod najgorim uvjetima, a ako je prevelika, uvijek ona proizvedena pod najboljima“ (Ibid., s. 143). I dalje: „Ako pak obujam društvenog rada upotrijebljenog na proizvodnju nekog određenog artikla odgovara obimu društvene potrebe koja se ima zadovoljiti, dakle tako da proizvedena masa odgovara običnom razmjeru reprodukcije pri nepromijenjenoj potražnji, roba će se prodavati po svojoj tržišnoj vrijednosti. Razmjena ili prodaja roba po njihovoj vrijednosti jest racionalno načelo, jest prirodni zakon njihove ravnoteže, odstupanja se imaju objašnjavati polazeći od toga, a ne obratno da se sam zakon objašnjava iz odstupanja“.

Kapitalistički komunizam, odnosno oportunitetni troškovi kapitala, prisiljavaju kapitalista da se stalno bori za snižavanje cijene koštanja. U skladu s tim on je jedan od osnovnih pokretača tehničkog progresa. Nastojeći uvećati svoj profit, on ulaže sve više kapitala u postojani kapital, a sve manje kapitala u promjenjivi kapital. Time on, međutim, utječe na formiranje tendencije opadanja profitne stope, tj. takve tendencije koja ima karakteristike zakona. „Relativno opadanje promjenjivog i uvećanje postojanog kapitala, mada oba dijela apsolutno rastu, jest... samo drukčiji izraz za uvećanu proizvodnost rada“ (Ibid., s. 170). Međutim, „zakon progresivnog opadanja profitne stope ni u kojem slučaju ne isključuje mogućnost porasta apsolutne mase rada koju pokreće i eksploatira društveni kapital, a stoga i apsolutna masa viška rada koju on prisvaja , niti isključuje da kapitali koji stoje pod kontrolom pojedinačnih kapitalista uprav-ljaju rastućom masom rada, pa dakle i viška rada“ (Marx, 1948, tom II, s. 433). Dakle, zakon tendencijskog pada pro-fitne stope govori o tome da s porastom organskog sastava kapitala, kapitala koji vodi porastu produktivnosti rada, kapi-talist teži ostvarenju veće ukupne mase viška rada. On to postiže, ali ne na račun smanjivanja broja zaposlenih. Štoviše, on upošljava više radnika, apsolutno veću masu živog rada.

Prema tome, u fazi prosperiteta raste udio živoga rada u raspodjeli novostvorene vrijednosti. Zbog toga dolazi i do porasta potrošnje radničke klase. Potrošnja radničke klase najveća je baš pred krizu. Ona je najveća onda kada profitna stopa postane najniža. Profitna stopa predstavlja odnos viška vrijednosti prema uloženom kapitalu, onda uz isti tehnički

96

sastav kapital dolazi u fazi uspona jednog privrednog ciklusa do opadanja organskog sastava kapitala. Cijena koštanja primiče se prodajnoj cijeni robe. Konkurencija i težnja za maksimizacijom profita prisiljava kapitalista na stalnu aku-mulaciju kapitala. Sa svoje strane opet, akumulacija kapitala ubrzava padanje profitne stope. S druge strane, opadanje profitne stope ubrzava koncentraciju i centralizaciju kapitala. Proizvodnja teče u okvirima proširene reprodukcije prema već dobro poznatim pravilima igre koja je Marx utvrdio shemama reprodukcije. „Pretpostavka jednostavne reprodukcije da je I (c + v) = II c ne samo da je neizmirljiva s kapitalističkom proizvodnjom... što uostalom ne isključuje da u indus-trijskom ciklusu od 10 do 11 godina neka godina često ima manju godišnju proizvodnju od prethodne. Ali akumulacija kapitala bila bi pri tome nemoguća. Prema tome, činjenica kapitalističke akumulacije isključuje da II c bude jednako I (c + v). Ipak bi čak i uz kapitalističku akumulaciju mogao nastupiti slučaj da uslijed tijeka procesa akumulacije II c ne samo bude jednako nego čak i veće od I (c + v). To znači hiperprodukciju u II koja bi se mogla izravnati samo velikim slomom.“ (Marx, 1948., Kapital, tom II, s. 433.)

Svaki je slom proces obezvrjeđenja kapitala, proces eksproprijacije malog kapitala od strane većeg kapitala i pro-ces centralizacije kapitala. Time on postaje osnovica za novi tehnički progres i novi uspon proizvodnje na kapita-lističkim osnovama. Posve je druge prirode pitanje koliko dugo će kapitalizam moći preživljavati ovakve krize i društ-vene promjene koje ih prate, a da pri tone ostane kapitalizam. Vidjeli smo da je Engels još prije 100 godina depresiju shvatio kao kraj kapitalističkog načina proizvodnje. Sredinom 1980-tih godina postojale su prognoze da bi sljedeći veliki slom mogao nastupiti 1990. (J. J. van Duijn, 1983). Na kraju je došao najveći izazov nakon 1929. godine u 2008. Kriza je u tijeku.

1.7.3 Marxovo ekonomsko učenje Prihvatajući velike tekovine nauke svog doba (ekonomije, filozofije, istorije i sociologije), K.Marx je ”otkrio dušu

kapitalizma”, smatra Ž. Bulajić (1991, s. 9). Koristeći se apstraktnim metodom i radnom teorijom vrijednosti kao ide-jom vodiljom (koju je smjestio u okvire istorijskog materijalizma kao opšte teorije razvoja društva), Marx je klasnu strukturu kapitalističkog društva objasnio načinom proizvodnje (u kojem se pojavljuju vlasnici i nevlasnici kapitala), odnosno teorijom prisvajanja. U svojim brojnim i obimnim radovima Marx je formulisao i branio sledeća shvatanja: a) da se i pri ekvivalentnoj razmjeni roba pojavljuje višak vrijednosti, koji prisvajaju vlasnici kapitala, b) da je vrijednost roba određena ukupnom količinom apstraktnog rada (tekućeg i ranijeg, opredmećenog u mašinama i sirovinama), c) da je i radna snaga roba, čija se vrijednost određuje na tržištu slično svim drugim robama (s tim što se njena vrijednost utvrđuje na bazi vrijednosti roba neophodnih za reprodukciju radne snage), d) da rad radnika stvara veću vrijednost od vrijednosti radne snage, koja se naziva višak vrijednosti; e) da višak vrijednosti prisvajaju vlasnici kapitala i sami odlu-čuju o njegovoj akumulaciji i investiranju, tako da je on odvojen od onih koji ga stvaraju; f) da privatna svojina na ka-pitalu predstavlja osnov eksploatacije radnika, koja se mjeri razlikom između viška rada i potrebnog rada (sadržanog u radničkim nadnicama), g) da stopa viška vrijednosti određuje stopu eksploatacije i h) da se ukupna masa viška vri-jednosti na tržištu preraspodjeljuje između kapitalista (zbog konkurencije) i prisvaja konkretno u obliku profita, usled čega vrijednosti roba dugoročno odstupaju od njihovih tržišnih cijena (cijena proizvodnje) itd.

Marx je u ”Kapitalu” opširno izložio ekonomsku strukturu kapitalističkog načina proizvodnje u svim njegovim os-novnim aspektima, a posebno je analizirao ključni odnos između rada i kapitala, odnosno između najamnih radnika i kapitalista. To je odnos koji prožima sve pore kapitalističkog društvenog i ekonomskog bića, pa je razumljivo što je Marx cjelokupno svoje ekonomsko istraživanje usmjerio na njegovu analizu. Taj odnos se prelama u robi kao polaznoj kategoriji njegove ekonomske analize, u kojoj se kriju sve suprotnosti između rada i kapitala. Roba je, prema Marx-ovom mišljenju, proizvod namijenjen tržištu radi razmjene, jer svojim korisnim osobinama zadovoljava neku potrebu. Ona ima upotrebnu i prometnu vrijednost. Upotrebna vrijednost robe potiče od njenih korisnih osobina da može zadovoljiti neku ljudsku potrebu. Prometna (relativna) vrijednost robe je pojavni oblik njene vrijednosti, tj. jedini način koji omogućava da se izrazi vrijednost robe, iako je ona ne reprezentuje u potpunosti i u svim slučajevima. Ispoljava se kao kvantitativan odnos, tj. razmjera u kojoj se jedna upotrebna vrijednost razmjenjuje za drugu upotrebnu vrijednost (u razvijenoj tržišnoj privredi ze razmjena vrši za novac).

Veličinu vrijednosti robe određuje količina društveno potrebnog rada za njenu proizvodnju. Iza upotrebne vrijed-nosti i vrijednosti robe nalazi se dvojaki karakter rada koji stvara robu: konkretan rad kao utrošak ljudske radne snage, i apstraktan rad kao utrošak jednog dijela ukupne društvene radne snage namijenjene proizvodnji određene vrste robe. Razmjena vrijednosti na tržištu ostvaruje se preko novca kao instrumenta, odnosno opšteg ekvivalenta vrijednosti. Nov-čani oblik vrijednosti je apsolutni oblik vrijednosti, a novac je apsolutna roba, jer se za njega može kupiti svaka druga

97

roba. Osnovne funkcije novca su: mjera vrijednosti, prometno sredstvo, blago, platežno sredstvo i svjetski novac. Na određenom stepenu razvoja robne proizvodnje i razmjene, novac se pretvara u kapital, tj. u vrijednost koja vlasniku (kapitalisti) donosi višak vrijednosti, koji se prisvaja u raznim oblicima (profit, kamata, zemljišna renta).

Kapital uložen u proizvodnju Marx dijeli na postojani (c), uložen u sredstva za proizvodnju, i promjenjivi (v), uložen u radnu snagu. Postojani kapital u procesu proizvodnje samo prenosi svoju vrijednost na novi proizvod, dok rad-na snaga svojim radom stvara novu vrijednost, koja je veća od uloženog promjenjivog kapitala (najamnina isplaćenih radnicima). Razlika između najamnine i novostvorene vrijednosti predstvalja višak vrijednosti (m), koji prisvajaju kapitalisti. Vrijednost robe (c + v + m) jednaka je zbiru vrijednosti postojanog (c) i promjenjivog kapitala (v) uloženog u njenu proizvodnju, i viška vrijednosti (m).

Radna snaga je takođe roba, koja se prodaje i kupuje na tržištu. Ona ima kao i svaka roba upotrebnu vrijednost i vrijednost. Njena upotrebna vrijednost se sastoji u sposobnosti da obavlja određene funkcije u procesu proizvodnje, a njena vrijednost je određena količinom namirnica koja je potrebna radniku za izdržavanje (reprodukciju). Radnik u proizvodnji redovno stvara više od vrijednosti najamnine. Radni dan radnika se dijeli na potreban rad (u kojem se reprodukuje vrijednost radne snage) i višak rada (u kojem se oplođuje predujmljeni kapital i stvara višak vrijednosti za kapitalistu. Zato je odnos između rada i kapitala, prema mišljenju Marxa, eksploatatorski.

Želja kapitalista za bogaćenjem dovodi do stalnog akumuliranja jednog dijela viška vrijednosti, i njegovog doda-vanja kapitalu koji je već u funkciji. Tako se povećanjem konstantnog kapitala (c) u odnosu na vrijednost varijabilnog kapitala (v) povećava organski sastav kapitala (c + v), u cilju ostvarenja ekstra viška vrijednosti. Akumulacija kapitala stvara preduslove za primjenu novih naučno-tehničkih dostignuća, što dovodi do povećanja produktivnosti rada, sma-njenja troškova proizvodnje i povećanja viška vrijednosti. Akumulacija kapitala dovodi do procesa koncentracije ka-pitala, u uslovima slobodne konkurencije. Ali, do procesa koncentracije kapitala dolazi i spajanjem malih kapitala, tj. njihovim preuzimanjem od strane velikih kapitala, koje se naziva centralizacija kapitala. U konkurentskoj borbi na tržištu propadaju sitni kapitali i prelaze u ruke krupnih kapitalista. Proces centralizacije praćen je porastom nezapos-lenosti i siromaštva velikog dijela stanovništva i to predstavlja, po mišljenju Marxa, opšti zakon kapitalističke akumula-cije, koji dovodi do socijalne revolucije, odnosno do ”eksproprijacije eksproprijatora”, što je istorijska tendencija ka-pitalističke akumulacije.

Analizom profita kao preobraženog oblika viška vrijednosti i profitne stope kao odnosa između viška vrijednosti i ukupnog uloženog kapitala, Marx dolazi do zaključka da u kapitalističkoj privredi djeluje zakon tendencijskog pada profitne stope. Konkurencija i razlika u visini profitne stope podstiče kapitaliste na selidbu iz grane u granu, što dovodi do ujednačavanja opšte profitne stope i formiranja prosječne profitne stope za cijelu privredu. Na prosječnu profitnu stopu djeluju isti faktori kao i na profitnu stopu pojedinih grana: organski sastav kapitala, obrt kapitala i stopa viška vrijednosti, ali preko svojih prosječnih veličina. U uslovima raspodjele cjelokupnog viška vrijednosti po prosječnoj profitnoj stopi, jednaki kapitali u raznim granama proizvodnje donose jednake profite, ali se mase profita razlikuju od mase proizvedenog viška vrijednosti u raznim granama (te dvije veličine su jednake na nivou privrede), zbog preraspodjele viška vrijednosti između kapitalista raznih grana (tabele 1 i 2).

Tabela 1.

Legenda: 1) Proizvodne grane; 2) Uloženi kapital; 3) Organski sastav; 4) Sume postojanog i varijabilnog kapitala; 5) Stopa

viška vrijednosti; 6) Godišnji broj obrta; 7) Godišnja stopa viška vrijednosti; 8) Masa proizvedenog viška vrijednosti; 9) Profitna stopa; 10) Prosječna profitna stopa; 11) Masa prisvojenog profita po prosječnoj profitnoj stopi; 12) Razlika između prisvojenog profita i proizvedenog viška vrijednosti.

Kad bi se robe prodavale po svojoj vrijednosti, kapitalisti svake grane bi dobijali različite profite u skladu sa

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 c+v n 5x6 4vx7 8:2 8:2 2x10 11-8 u% u% u% u%

I 10 8:2 8+2 100 3 300 6 60 37,14 3,714 -2,286 II 20 9:1 18+2 200 2 400 8 40 37,14 7,428 -0,572 III 40 18:2 36+4 300 1 300 12 30 37,14 14,856 +2,856 70 62+8 26 26 0

98

granskom profitnom stopom. Međutim, u toku međugranske konkurencije djeluje prosječna profitna stopa, tako da se cijena proizvodnje (preobraženi oblik vrijednosti) u nekim granama poklapa sa veličinom vrijednosti, a u nekim je ma-nja ili veća od vrijednosti. Cijena proizvodnje se sastoji iz cijene koštanja (c+v) i prosječnog profita (Ppr). Prodaja robe po cijeni proizvodnje omogućava da se dobija jednak profit na jednak kapital, ali različit profit za istu količinu proizvedenog viška vrijednosti.

Tržišne cijene se pod uticajem ponude i tražnje kolebaju oko cijena proizvodnje. Ako se prodajom robe po cijeni proizvodnje kapitalistima priznaju samo prosječni granski troškovi proizvodnje i prosječan profit, onda će kapitalisti koji imaju niže troškove proizvodnje od prosječnih granskih troškova po jedinici proizvedene robe ostvarivati i ekstra profit.Ako pojednostavimo model, zanemarimo obrt i pretpostavimo da je u svakoj grani ista stopa viška vrijednosti (100%), tabela izgleda ovako:

Tabela 2.

Legenda: 1) Proizvodne grane; 2) Troškovi proizvodnje; 3) Stopa viška vrijednosti; 4) Suma viška vrijednosti; 5) Profitna

stopa; 6) Vrijednost proizvodnje; 7) Prosječna profitna stopa; 8) Prosječan profit; 9) Cijena proizvodnje; 10) Razlika između cijene proizvodnje i vrijednosti proizvodnje.

Marx je uporno dokazivao da svi kapitalistički dohoci (industrijski profit, trgovački profit, kamata, renta) potiču iz

viška vrijednosti, koji se stvara neplaćenim radnikovim radom kao jedinim izvorom vrijednosti. Kapital i zemlja ostvaruju dohotke za svoje vlasnike samo preko preraspodjele viška vrijednosti.

1.7.4 Marxove šeme proste i proširene reprodukcije Marxove šeme (analize) proste i proširene reprodukcije i prometa cjelokupnog društvenog kapitala su dugo godina

korišćene kao obrazac socijalističkih makroekonomskih analiza. Prosta reprodukcija je obnavljanje proizvodnje u istom obimu, a proširena reprodukcija je obnavljanje svih njegovih elemenata u uvećanom obimu, kao rezultat porasta ula-ganja dodatnog kapitala, koji dovodi do povećanja proizvodnje, prometa, raspodjele i potrošnje.

Model proste reprodukcije polazi od sledećih pretpostavki: prvo, kapitalisti sav višak vrijednosti troše za zadovo-ljenje ličnih potreba, što znači da nema izdvajanja za akumulaciju; drugo, kapitalistička privreda je podijeljena na dva odjeljka (I proizvodi sredstva za proizvodnju, a II sredstva za potrošnju); treće, u oba odjeljka je isti organski sastav kapitala (4:1), ista stopa viška vrijednosti (100%) i isti obrt kapitala n =1; četvrto, privreda je izolovana, nema izvoza i uvoza; peto, ukupni postojani kapital se utroši u toku jedne godine; šesto, ukupan uloženi društveni kapital iznosi 7500 novčanih jedinica, od čega u I odjeljak 5000, a u II 2500. Kapital je raspoređen u dva odjeljka proizvodnje na sledeći način:

I 4000c + 1000v II 2000c + 500v Poslije završenog procesa proizvodnje dobija se sledeća struktura ukupnog društvenog proizvoda: 6000 prenesene

vrijednosti sredstava za proizvodnju (amortizacija, sirovine i pomoćni materijal) i 3000 novostvorene vrijednosti (nacio-nalni dohodak), od čega se1500 daje za reprodukciju radne snage, a 1500 predstavlja višak vrijednosti koji koristi ka-pitalista za svoju ličnu potrošnju:

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 c+v m' m p' c+v+m pr.p' pr.P c+v+pr.P +-

I 90+10 100 10 10 110 20 20 120 +10 II 80+20 100 20 20 120 20 20 120 0 III 70+30 100 30 30 130 20 20 120 -10 240+60 60 360 60 360 0

99

I 4000c + 1000v + 1000m = 6000 II 2000c + 500v + 500m = 3000 6000c + 1500v + 1500m = 9000 Nastavljanje proizvodnje zahtijeva realizaciju društvenog proizvoda, i to tako da se obezbijede utrošena sredstva za

proizvodnju i reprodukcija kapitalista i radnika. Ukupna tražnja za sredstvima za proizvodnju je 4000 u I i 2000 u II odjeljku, dok je tražnja za potrošnim sredstvima u I odjeljku 2000 (1000v + 1000m), a u II 1000 (500v + 500m), što znači da su zadovoljeni uslovi jednakosti ukupne ponude i tražnje za sredstvima za proizvodnju i za sredstvima pot-rošnje, tj.:

I odjeljak II odjeljak . ponuda tražnja ponuda tražnja 6000 4000 Ic 3000 1000 Iv 2000 IIc 1000 Im 6000 500 Iv 500 Im 3000 Iz jednakosti ponude i tražnje u I i II odjeljku proizilazi da moraju biti zadovoljena 3 uslova za normalno odvijanje

proste reprodukcije, koji se sastoje u sledećim proporcijama: I uslov: Ukupna vrijednost proizvodnje I odjeljka mora biti jednaka ukupno utrošenoj vrijednosti postojanog kapi-

tala u oba odjeljka, tj. Ic + Iv + Im = Ic + IIc 4000 + 1000 + 1000 = 4000 + 2000 II uslov: Ukupna vrijednost proizvedena u II odjeljku mora biti jednaka zbiru novostvorene vrijednosti u oba odje-

ljka, tj. IIc + IIv + IIm = Iv + Im + IIv + IIm 2000 + 500 + 500 = 1000 + 1000 + 500 + 500 III uslov: Prenesena vrijednost II odjeljka jednaka je novostvorenoj vrijednosti I odjeljka (Marxovo vjerovanje o

ravnotežnim odnosima razmjene između odjeljaka), tj. IIc = Iv + Im 2000 = 1000 + 1000 III uslov proizilazi iz činjenice da I odljeljak mora svoju novostvorenu vrijednost da upotrebi za kupovinu sred-

stava za ličnu potrošnju u II odjeljku, dok II odjeljak mora u istoj vrijednosti da u I odjeljku kupi sredstva za pro-izvodnju, tako da dolazi do razmjene između odjeljaka.

Marxov model proširene reprodukcije polazi od sledećih pretpostavki:

prvo, kao i kod proste reprodukcije prisutna je podjela kapitalističke privrede na dva odjeljka: I i II ; drugo, višak vrijednosti vlasnik ne koristi u cjelosti za ličnu potrošnju, već jedan dio ulaže ponovo u proizvodnju;

treće, mijenja se organski sastav kapitala i sada iznosi u I odjeljku 4:1, a u II odjeljku 2:1; četvrto, angažovani kapital iznosi 9000, od čega je u I odjeljku uloženo 6000, a u II 3000; peto, stopa viška vrijednosti je 100%, a obrt je n=1.

Poslije završenog procesa proizvodnje prve godine dobija se: I 4000c + 1000v + 1000m = 6000 II 1500c + 750v + 750m = 3000 5500c + 1750v + 1750m = 3000

100

Proširena reprodukcija počinje sa akumulacijom dijela viška vrijednosti u I i II odjeljku. Pod pretpostavkom da se višak vrijednosti u I odjeljku dijeli u srazmjeri 50:50% na fond akumulacije i fond lične potrošnje kapitalista (500 fa + 500 flpk), to dovodi do proširenja proizvodnje u I odjeljku, jer će se jedan dio upotrijebiti za kupovinu sredstava za proizvodnju, a drugi dio za nabavku nove radne snage, i to 400c1 + 100v1, jer smo pretpostavili da se organski sastav kapitala ne mijenja. Značajno je da se postojani dio akumuliranog kapitala (AIc = 400) nabavlja u I odjeljku, a za dodajni promjenjivi kapital (AIv = 100) sredstva za potrošnju se moraju nabaviti u II odjeljku. I odjeljak može staviti na raspolaganje II odjeljku samo onoliko sredstava za proizvodnju za koliko se u I odjeljku povećava lična potrošnja (100v1). Akumulacija u drugom odjeljku zavisi od I odjeljka, jer samo on može ponuditi sredstva za proizvodnju. Pošto I odjeljak proizvodi postojanog kapitala 6000, a njemu samom ostaje 4400 (4000 + 400 = 4400), znači da za II odjeljak ostaje 1600, pa će proširena reprodukcija sredstava za proizvodnju II odjeljka iznositi AIIc = 100 (1600 - 1500 = 100). Kako je organski sastav kapitala u II odjeljku 2:1, potreban je dodajni promjenjivi kapital u II odjeljku u iznosu od AIIv = 50. Dakle, ukupna akumulacija u II odjeljku je 150. Na taj način, poslije II godine se dobija:

I 4400c + 1100v + 1100m = 6600 II 1600c + 800v + 800m = 3200 6000c + 1900v + 1900m = 9800 Dalje se akumulacija od 550 dijeli na AIc = 440 i AIv = 110 tako da je AIIc = 160 ( jer je po prethodnom

rezonovanju: 6600 - 4840 = 1760, a 1760 - 1600 = 160), i AIIv = 80, što znači da je ukupna akumulacija u II odjeljku 240, a za ličnu potrošnju kapitaliste II odjeljka ostaje 560 (800-240). Poslije izvršene raspodjele i procesa proizvodnje treće godine šema bi izgledala ovako:

I 4840c + 1210v + 1210m = 7260 II 1760c + 880v + 880m = 3520 6600c + 2090v + 2090m = 10780 Odnos između ponude i tražnje u I i II odjeljku formira se ovako: I odjeljak II odjeljak . ponuda tražnja ponuda tražnja 6600 4400 Ic 3200 1100 Iv 440 AIc 110 AIv 1600 IIc 550 Iflpk 160 AIIc 800 IIv 6600 80 AIIv 560 IIflpk 3200 Iz ravnoteže ponude i tražnje proizilazi da su za normalno odvijanje proširene reprodukcije neophodni sledeći

uslovi (iz šeme za II godinu) : I uslov : Ukupan proizvod I odjeljka mora biti jednak utrošenom i akumuliranom postojanom kapitalu u oba

odjeljka, tj. I ( c + v + m ) = Ic + AIc + IIc + AIIc , ili : 4400 + 1100 + 1100 = 4400 + 440 + 1600 + 160 . II uslov: Ukupan proizvod drugog odjeljka mora biti jednak ukupnim fondovima za ličnu potrošnju radnika i

kapitalista u oba odjeljka, tj. II ( c + v + m) = ( Iv + AIv + Iflpk ) + IIv + AIIv + IIflpk , ili : 1600 + 800 + 800 = 1100 + 110 + 550 + 800 + 80 + 560 . III uslov: Ukupan utrošeni i akumulisani kapital II odjeljka jednak je ukupnim fondovima za ličnu potrošnju I

odjeljka, tj.

101

IIc + AIIc = Iv + AIv + I flpk, ili : 1600 + 160 = 1100 + 110 + 550 Marxova teorija reprodukcije ukupnog društvenog kapitala, koja se zasniva na akumulaciji kapitala, predstavlja

izuzetno značajan doprinos za ekonomsku nauku, posebno za savremenu makroekonomsku analizu i modele razvoja. Marxovo shvatanje teorije vrijednosti tijesno je povezano s određenjem rada radnika kao jedinog faktora proizvod-

nje koji stvara vrijednost. To je predmet najveće kritike savremenih ekonomista, koji smatraju da se u izvore vrijednosti mogu ubrojiti, pored rada, i ostali faktori proizvodnje: kapital, zemlja kao prirodni faktor i preduzetnička sposobnost. U skladu s tim, vrijednost se razlaže na dohotke koji odgovaraju navedenim faktorima proizvodnje: kamatu. rentu i pre-duzimačku dobit.

Nezavisno od argumenata Marxovih kritičara po pitanju raznovrsnih i praktično neuporedivih oblika rada (fizički i umni, nekvalifikovani i kvalifikovani), na neophodnost organizatorske djelatnosti kao i mogućnosti proizvodnje bez direktnog učešća rada (automatizovana proizvodnja), Marxova radna teorija vrijednosti ostaje aktuelna, jer se može, u krajnjem slučaju, koristiti kao hipoteza i model realne ekonomske stvarnosti, kao teorijska osnova shvatanja eksploa-tacije najamnog rada itd.

Marxovo ekonomsko učenje se tumači na razne načine i predmet je teorijskih sporova. Ono pripada vremenu u ko-jem je nastalo, pa ga tako treba i posmatrati, kao veliki doprinos u razvoju ekonomske misli. Zato je apsurdno opovr-gavanje ili rehabilitovanje njegovog učenja s današnjih naučnih pozicija i današnjeg stepena dostignutog društveno-ekonomskog razvoja.

Marxov makroekonomski, sveobuhvatni kritički i dinamički metod ekonomske analize predstavlja veliki doprinos za ekonomsku nauku i njen razvoj. U njemu centralno mjesto zauzima apstraktno-logička i dijalektička metoda istraži-vanja, koje su mu omogućile da razmišlja ”u kategorijama istorije, a ne u kategorijama ravnoteže”, kako reče J. Ro-binson. Zbog te metodologije i njene primjene u obimnim ekonomskim analizama kapitalističkog načina proizvodnje, Marxovo djelo je veoma značajno.

1.8 POKUŠAJ SINTEZE

Predmet našega istraživanja jest pokušaj pronalaženja međuovisnosti između privrednog ciklusa i ekonomske po-

litike kejnzijanskog, monetarističkog tipa te tipa ekonomske ponude. Analizom učenja neoklasičara i keynesijanaca, monetarista I i II te pristalica ekonomije ponude i Marxovog ekonomskog učenja došli smo do spoznaje da između njih možemo na prvi pogled naći vrlo velike razlike, ali istodobno između njih možemo pronaći zajednički nazivnik. Mislimo da taj zajednički nazivnik predstavlja ključ za razumijevanje nastanka i uloge pojedinih škola, odnosno eko-nomskih politika u privrednim ciklusima, ponajprije u vrijeme krize kada se od ekonomske politike zahtijeva anti-cikli-čka terapija. Na prvi pogled neoklasičari i monetaristi izgledaju kao komplementarne škole, dok se neoklasičari i mone-taristi na jednoj strani, te kejnzijanci, na drugoj strani, potpuno isključuju. O Marxovom ekonomskom učenju da i ne govorimo u ovim relacijama. U zaključnim razmatranjima svakako se ne bismo ponovno bavili razlikama između ovih škola jer smo to učinili ranije. Ono što moramo istaknuti kao rezultate našega istraživanja bilo bi sljedeće:

U stanju privredne ravnoteže u svim školama agregatna ponuda jednaka je agregatnoj potražnji. Prema neo-klasičarima, taj se odnos može prikazivati kao jednakost:

MsV = PQ (60)

(potražnja) = (ponuda) Tada je i (X = M) (61) Prema Keynesu, uvjet ravnoteže postoji kada je:

Y= C + I + G + (X – M) (62)

Ako je (X – M) = 0 i ako zanemarimo državne izdatke, tj. G = 0, tada je: Y = C + I (63) Ako (C + I) nominiramo kao apsorpciju, onda je:

102

Y = A (64) (ponuda) = (potražnja)

a (X = M) (65)

Prema monetaristima, uvjet ravnoteže je:

Ms = Md (66)

Tada je i X = M. Pri tome je Md = f(Y, i, P). Ms predstavlja potražnju, a Md ponuda. Suglasno Marxovim uvjetima privredne

ravnoteže, privredna ravnoteža, ako bismo je izrazili suvremenom terminologijom, bila bi uspostavljena kada je:

Y = c + v + mv (67) Ako je (v + mv) novostvorena vrijednost koja se grana na osobnu potrošnju radnika i višak rada koji se razdvaja na

osobnu potrošnju kapitalista i investicijsku potrošnju, onda (v+mv) postaju: v (osobna potrošnja radnika), a mv ostala potrošnja kapitalista i investicijska potrošnja. Jednadžba

Y= c + v + mv (68)

može se napisati kao: Y = C + I, odnosno kao Y = A, ako su C + I = A i ako poštujemo koncept bruto investicija. Pri tome su: C osobna potrošnja radnika i kapitalista, a I investicijska potrošnja.

Tada je i X = M.

Drugi način izražavanja agregatne ravnoteže nacionalne privrede suglasno Marxu bio bi:

Ms = ΣQP (69)

pri čemu je (ΣQP) zbroj robnih cijena uz konstantnu brzinu optjecaja novca. Izraz (ΣQP) predstavlja proizvodnju i očekivane, unaprijed utvrđene robne cijene. Vrijednosti ukupnog društvenog proizvoda:

Y= c + v + mv ili ΣQP (70)

treba korespondirati odgovarajuća monetarna masa (Ms). Osnovni je pokretač proizvodnje profit, odnosno razlika između prodajne cijene i cijene koštanja. U svim pristu-

pima (Marx, Keynes, Friedman) pretpostavlja se dati tehnički sustav kapitala u jednom privrednom ciklusu. In-vesticijska aktivnost odvija se u skladu s načelima marginalne analize do točke kada je prodajna cijena jednaka ci-jeni koštanja, odnosno do točke kada su marginalni prihodi jednaki marginalnim troškovima. Pri tome je osnovna odrednica odnosa prodajna cijena - cijena koštanja i odnosa marginalni prihod - marginalni tro-

škovi, odnos između nominalnih i realnih nadnica, tj. odnos između plaćenog i neplaćenog rada radnika. Sve struje: neoklasična, Keynes, monetaristi, RATEX, ekonomija ponude, predstavljaju teoriju ekonomske politike

prije nego ekonomsku teoriju. One su „vezane“ za određenu fazu privrednog ciklusa i daju više ili manje vrijednu recepturu za anticikličku ekonomsku politiku. U odnosu na njih Marxovo ekonomsko učenje predstavlja ekonom-sku teoriju koja rasvjetljava bit funkcioniranja kapitalističke privrede, onu bit koju ove struje, odnosno teorije eko-nomske politike zaobilaze.

Motor i pokretačka snaga kapitalističkog načina proizvodnje je profit. Unutrašnji mehanizam koji omogućava a) stvaranje profita i b) njegovu realizaciju je razlika između plaćenog i neplaćenog rada radnika. Neoklasična eko-nomska misao, Keynes, Friedman te ekonomija ponude implicitno govore o istom pitanju. Naravno, za njih se rad ne pojavljuje kao stvaralac nove vrijednosti i viška vrijednosti. Međutim, ove škole inzistiraju na tome da je pros-peritet moguć tek onda i samo dotle dok postoji razlika između nominalne i realne nadnice. Smatramo da je razlika između nominalne i realne nadnice korespondentna razlici između plaćenog i neplaćenog rada radnika.

103

Toliko dugo dok kapitalist oplođuje kapital, tj. dok prisvaja višak rada, investicijska aktivnost je živahna i burna. Onoga trenutka kada udio plaćenog rada postane tako velik da profit postane destimulativan, investicijska aktivnost prestaje. Privreda se tada nalazi pred fazom sloma, odnosno recesije. U toj fazi ciklusa marginalni prihod ravan je nuli. Keynesova ekonomska politika zapravo i počinje od faze sloma. Ona počinje onda kada postoji višak neuposlenih kapa-citeta, kada postoji obilje radne snage (pričuvna vojska rada), kada su nadnice niske i kada su niske cijene sirovina. Politikom jeftinog novca Keynes formira disparitete između nominalnih i realnih nadnica. On snižava realne nadnice. Porastom monetarne ponude dolazi do porasta potražnje, a time do porasta cijena. U očekivanju porasta cijena, uz već prije ugovorenu nadnicu (nominalna nadnica), vlasnik kapitala vidi mogućnost za ostvarivanje profita. Keynesova eko-nomska politika zasniva se na tzv. efektima novčane iluzije. Efekte novčane iluzije moguće je koristiti u početnim fa-zama privrednog ciklusa, dakle upravo onda kad je ponuda radne snage obilna, a mogućnosti izbora radničke klase, kao i njihov pritisak na nadnice, minimalan. Politikom jeftinog novca Keynes pokreće potražnju. On je vodi ispred ponude. Politikom jeftinog novca Keynes potiče investicijsku aktivnost na više načina. Na jednoj strani, on porastom monetarne ponude i preko toga porastom potražnje utječe na porast cijena robe - prodajnih cijena. Na drugoj strani, politikom jeftinog novca Keynes utječe na marginalnu efikasnost kapitala time što a) snižava kamatnu stopu i b) snižava troškove proizvodnje i na taj način proizvodi pozitivnu razliku između prodajne cijene i cijene koštanja, odnosno između marginalnog prihoda i marginalnih troškova. Time se stimuliraju investicije i rješava problem nezaposlenosti. Održa-vajući razliku između nominalne i realne kamate, Keynes još više podržava investicijsku aktivnost.

Međutim, svom tom aparaturom Keynes postupno zagrijava svoju privredu. On je vodi k punoj zaposlenosti i in-flaciji. Toga je i sam bio duboko svjestan. Ipak, njegova prva i posljednja briga bila je rješavanje problema nezaposle-nosti u uvjetima depresije. Anticiklička ekonomska politika svakako postaje kontraproduktivna u uvjetima pune zapos-lenosti i inflacije. Ona de facto provocira stagnaciju. Zbog toga je prirodno da na razini pune zaposlenosti, odnosno u uvjetima stagflacije monetarizam dobije prevagu u odnosu na kontraproduktivni kejnzijanizam. Posve sporedne naravi njihove su rasprave o tzv. crowding out ili crowding in efektima. U fazi kada je privreda u fazi uspona, svakako će „in efekt“ dominirati, isto tako kao što će u uvjetima stagflacije dominirati „out efekt“. Isto toliko relativne prirode je pitanje pravca utjecaja između novčanih i realnih varijabla. Djeluje li novac na dohodak ili dohodak utječe na formiranje ade-kvatne količine novca, manje je važno pitanje. Štoviše, monetaristi naglašavaju značenje realnih faktora na dugi rok. Oni znaju da se na kratak rok politikom jeftinog novca, ako je pravac utjecaja od monetarne mase, dakle od novca k re-alnim varijablama, može podupirati porast proizvodnje i zaposlenost, svakako uz rastuću inflaciju; i baš zbog toga Friedman napada Keynesov stav koji se odnosi na politiku jeftinog novca. Monetarizam I i, još više, monetarizam II (RATEX) ne prihvaćaju efekt novčane iluzije u uvjetima pune zaposlenosti. Oni time de facto priznaju da se dalje ne može formirati razlika između nominalne i realne nadnice. Time pristaju na krizu kao sljedeću fazu ciklusa. Zbog toga ne iznenađuje što se Friedman zalaže za konstantnu stopu monetarnog rasta od 5% ili 2%. On želi održati efekt novčane iluzije, ali ga ne želi izgubiti prekomjernim poticajem potražnje. On vrlo dobro zna da, ako privreda dođe na razinu pu-ne zaposlenosti, nadnice mogu toliko porasti da će ugroziti proces oplođivanja kapitala. Prirodna stopa nezaposlenosti (NRH) predstavlja rješenje za takvu situaciju - manje je snažan pritisak radnika na porast nadnica.

Kada je riječ o ulozi novca i razlici između kejnzijanaca i monetarista, dajemo u prilog raščišćavanju te razlike Marxov stav da robe ulaze u promet s cijenama pa se onda, prema tome, formira i odgovarajuća monetarna masa. Što se tiče uloge brzine optjecaja novca, Marx je istakao da brzina optjecaja novca raste u fazi prosperiteta i da opada u fazi depresije. Njegov stav je u tom pogledu jednak Friedmanovom, a različit od Keynsovog.

RATEX škola negira značenje i ulogu ekonomske politike. To ne mora iznenađivati budući da se RATEX škola bavi pitanjem stagflacije. U uvjetima stagflacije državna intervencija politikom uvećavanja izdataka može djelovati samo inflatorno. O tome je i Marx imao isto mišljenje. Neprihvatljivo je kod RATEX škole što restriktivna monetarna politika ne će izazvati porast nezaposlenosti. Ovakav stav se može interpretirati s pozicija prihvaćanja prirodne stope nezaposlenosti. Restriktivna monetarna politika pojavljuje se kao neminovnost u fazi pretjerane proizvodnje ili stagfla-cije. Ona mora biti antiinflatomog karaktera. Ona mora voditi pročišćavanju privrede i stvaranju uvjeta za novi uspon. Drugim riječima, restriktivna monetarna politika neizbježna je prema neoklasicima, monetaristima I i II, ekonomiji ponude, Marxu, dok Keynes radije optira za prolongiranu stagnaciju u „Općoj teoriji...“, a kasnije postaje pristalica res-triktivne politike. S restriktivnom monetarnom politikom neizbježan je i porast nezaposlenosti.

Ekonomija ponude reafirmira neoklasičnu ekonomsku misao. Ona se zalaže za reafirmaciju tržišta. Ona dovodi u pitanje intervencionističku ulogu „državne galaksije“. Pri tome ekonomija ponude zanemaruje da privreda mora ići svo-jim tijekom i da ona mora proći sve faze privrednog ciklusa. Ako je tako, a mislimo da jest, onda je ekonomija po-nude anti-ciklička ekonomska politika kratkog daha smišljena da se bori protiv stagflacije. Ona nastoji otvoriti prostor za nove investicije time što vlasnike kapitala motivira za novu proizvodnju ostavljajući im više profita na račun smanjiva-

104

nja poreznih opterećenja. Ekonomija ponude zaboravlja da se privredi time može dati samo skroman manevarski prostor za nova ulaganja. Čim nova ulaganja krenu i čim faktori ponude i potražnje počnu djelovati, privreda će pono-vno doći u fazu pretjerane proizvodnje. U toj fazi snižavanje poreza ne može biti pravo rješenje. Zbog toga je poreznom rasterećenju komplementarna i restriktivna monetarna politika, čime se ekonomija ponude naslanja na monetarizam

Iz svega što smo do sada mogli zapaziti, mislimo da je očigledno da se sve škole i ekonomske politike bave jednom od faza privrednog ciklusa. Zbog toga nisu u stanju shvatiti problem u cjelini i baš zbog toga izgledaju toliko autono-mne i isključive jedna prema drugoj. De facto, sve ekonomske politike i škole bore se za isto, a to je borba za stvaranje takvih uvjeta u kojima se kapital može oplođivati. I baš zbog toga Marxovo ekonomsko učenje u odnosu na njih pred-stavlja cjelinu prema kojoj sve ekonomske politike predstavljaju dijelove.

Američka anti-inflacijska, politika poput antiiflacijske politike IMF 1980-tih godina 20. stoljeća predstavljala je de facto kombinaciju znanja svih teorija ekonomske politike. To je ekonomska politika rukovođenog, doziranog sloma. Ta-kva je i suvremena ekonomska politika IMF, SAD i EU tijekom zadnjih 6 - 7 godine – od 2008.

Kapitalistički način proizvodnje ima svoje zakonitosti. Robnonovčana privreda ima svoje zakonitosti. Zbog toga ćemo našu analizu završiti citirajući još jednom Marxa: „Ako društvo ne zamislimo kao kapitalističko, već kao komunis-tičko, onda prije svega potpuno otpada novčani kapital, pa dakle otpadaju i prenošene transakcije koje pomoću njega nastaju. Stvar se jednostavno svodi na to da društvo mora unaprijed izračunati koliko rada, sredstava za proizvodnju i životnih sredstava može bez ikakve štete primijeniti na one poslovne grane koje, kao na primjer gradnja željeznica, ne daju za dulje vrijeme, godinu ili više, niti sredstva za proizvodnju niti životna sredstva, niti ikakav koristan učinak, a ipak od cjelokupne godišnje proizvodnje odnose i rada i sredstava za proizvodnju i životnih sredstava. Naprotiv, u ka-pitalističkom društvu, gdje se društveni razum afirmira tek post festum (naknadno) mogu i moraju tako stalno nastupati veliki pormećaji.“ I dalje: „Pri društvenoj proizvodnji otpada novčani kapital. Društvo raspodjeljuje radnu snagu i sredstva za proizvodnju za razne poslovne grane. Što se mene tiče, mogu proizvođači dobivati „papirne uputnice“ na koje će iz društvenih rezervi potrošnje izvlačiti neku količinu koja odgovara njihovom radnom vremenu. Te uputnice ni-su novac. One ne cirkuliraju“ (Marx, 1948, Kapital, tom II, ss. 287-288).

Imaju li društva razvijenih zapadnih zemalja, i posebno zemalja u razvoju danas, razvijene proizvodne snage i dru-štvenu svijest da mogu robnonovčanu privredu zamijeniti kibernetskom privredom? Čini se ne još uvijek. Umjesto toga ušli smo u fazu globalizacije, koja, čini se, vodi k nastajanju novog kapitalima - „mega-kapitalizma“.

1.8.1 Neoklasična sinteza Neoklasična škola je poslije II svjetskog rata prihvatila Keynesovu teoriju kao neophodnu metodološku osnovu,

jer je bila očigledna potreba državne intervencije u privredi, zbog nemogućnosti idealne samoregulacije tržišnog meha-nizma, očuvanja pune zaposlenosti i upravljanja efektivnom tražnjom. Naravno, potencirana je ”veza” Keynesove teo-rije sa neoklasičnim tradicijama opšte ravnoteže, prema kojoj keynesijanstvo objašnjava posebni slučaj ravnoteže - ”u uslovima nepotpune zaposlenosti”. Takvo tumačenje je doprinijelo razvoju ortodoksnog keynesijanstva, koje je postalo vodeća teorijska ekonomska škola u posleratnom periodu na Zapadu, jer je formulisalo osnovne principe ekonomske politike i razradilo nove probleme mikroekonomskih procesa, ekonomskog rasta, inflacije, tržišta pojedinih roba itd.

Termin neoklasična sinteza prvi je predložio engleski ekonomist J.Hicks još 1937. On je teorijski model Keynesa sveo na slučaj posebnog stanja ekonomije, kada se ona nalazi u tzv. ”zamci likvidnosti” (kada rast ponude novca pre-staje da utiče na veličinu kamatne stope, a posledično i na investicije, i kada se narušava automatizam uspostavljanja ravnoteže putem novčano-cjenovnog mehanizma koji predviđa neoklasična teorija). Izvodeći ekonomiju iz ”zamke likvidnosti” pomoću budžetskog regulisanja, tobože je moguće ponovo vraćanje na mehanizam koji djeluje u skladu s neoklasičnim principima. U Hicksovoj interpretaciji, Keynesova teorija gubi značaj opšte teorije i pretvara se u teoriju koja opisuje uslove ekonomske depresije, zastoja i krize, tj. u teoriju ravnoteže u uslovima nepotpune zaposlenosti.

Neki aspekti Keynesove teorije (tzv. realni ili reproduktivni faktori) su detaljno razrađeni: dinamika efektivne tražnje, funkcija potrošnje i investicija, shvatanje multiplikatora (koji povezuje investicije s prirastom dohotka) i akce-leratora (koji objašnjava obratnu vezu prirasta dohotka s rastom investicija). Aspekti vezani za novčanu sferu su zane-mareni: formiranje novčane tražnje, veličina kamate i nivo cijena, iako se važna zasluga Keynesa sastoji u prevazi-laženju klasične dihotomije između novčanih i realnih sektora, i uključivanju novca u proces formiranja nivoa i zapos-lenosti. Razvoj neoklasične sinteze je povezan sa tzv. ”efektom bogatstva” (”efekat realnih štednih uloga”) D.Patinkina i ”krivom Phillipsa”. Suština ”efekta bogatstva” se sastoji u težnji potrošača da zadrže realnu vrijednost svojih štednih uloga. Ako cijene brzo rastu pod uticajem konjunkture, realno bogatstvo (štednja) počinje da se ”topi”, pa štediše sma-

105

njuju potrošnju i povećavaju štednju da bi uspostavili njen realni nivo. To će smiriti konjunkturu i rast cijena. U obrat-nom slučaju, pad cijena će uvećati njihovo realno bogatstvo, što stimuliše trošenje štednih uloga na kupovine, tražnja raste i utiče na rast cijena. Dejstvo ”efekta bogatstva” na taj način teorijski eliminiše mogućnost neravnoteže na tržištu roba. Ali, ideja Keynesa se sačuvala na tržištu rada, gdje su nadnice relativno stabilne i ne podliježu zakonima tržišta zbog aktivnosti sindikata, i na tržištu novca, gdje su pod određenim uslovima kamatne stope krajnje niske, tako da kreditno-novčana politika gubi svoju efikasnost (”zamka likvidnosti”).

Početni impuls nicanju nezaposlenosti u Patinkinovom modelu izaziva spoljni faktor (smanjenje ukupne tražnje). Na tržištu rada se javlja pritisak za smanjenje plata. Pad cijena putem efekta realnih štednih uloga stimuliše agregatnu tražnju, što dovodi do porasta proizvodnje, zaposlenosti i ravnoteže na tržištu. Pod uticajem realne rastuće inflacije, Keynesova ideja pune zaposlenosti zamijenjena je idejom alternative, odnosno izbora između nivoa zaposlenosti i tem-pa inflacije, čemu je doprinijela tzv. ”kriva Phillipsa” (A.Phillips je 1958. opisao korelacionu vezu između nivoa neza-poslenosti i promjena prirasta plata – inflacije). Navedena zavisnost je predstavljena na krivoj koja pokazuje obrnutu zavisnost nezaposlenosti i inflacije. Na taj način inflacija se počela posmatrati kao cijena visokog nivoa zaposlenosti, a nezaposlenost kao cijena za niski rast cijena.

Na slici 60. prikazana je ”rana” ili ”prosta” kriva Phillipsa, gdje je na y-osi predstavljen godišnji nivo inflacije u %, a na x-osi godišnji nivo nezaposlenosti u %. Prema grafiku, visoku inflaciju prati nizak nivo zaposlenosti, što odgo-vara rastu cijena pri uvećanju ukupne tražnje (praćene rastom realnog nacionalnog dohotka).

Slika 60 Slika 61 y y z 0 x 0 x Na slici 61. prikazana je zavisnost između pomenuta dva faktora (x i y) i trećeg faktora z, koji predstavlja godišnji

tempo rasta plata. Pretpostavlja se da između nivoa inflacije i rasta plata postoji sljedeća veza:

% inflacije = % rasta plata - % rasta produktivnosti rada

Obrnuto proporcionalna zavisnost između stope inflacije i nezaposlenosti je nelinearnog tipa: visoka nezaposle-nost dovodi do stabilnosti cijena, i obratno; s porastom nezaposlenosti rast cijena se usporava, itd.

Slika 62 Inflacija cijene cijene nezap. nezaposlenost 0 nezaposlenost Suština neoklasične sinteze je u tome što koristi nekad kejnsijanske a nekad neoklasične recepte, zavisno od stanja

nacionalne ekonomije. Najbolji regulator su, prema mišljenju njenih predstavnika (J.Hicks, P.Samuelson, R. Harrod i dr.) novčano-kreditne metode. Tržište je sposobno samo da uspostavi ravnotežu između ponude i tražnje, proizvodnje i potrošnje, ali se ne preuveličava njegova regulativna uloga, već se priznaje potreba aktivnog državnog miješanja u slu-čajevima usložnjavanja ekonomske situacije.

106

Škola neoklasične sinteze obuhvata široko polje istraživanja: ekonomski rast, ekonomski ciklusi, makroekonom-ska politika, ekonomska ravnoteža, analiza nezaposlenosti i metode njenog regulisanja, oporezivanje itd.

Za razliku od Keynesa, koji je uzroke kriza tražio u padu granične efikasnosti kapitala, tj. očekivane stope dobiti na kapital u poređenju s tekućom kamatnom stopom, usled neizvjesnosti na tržištu kapitala (prvenstveno na tržištu har-tija od vrijednosti), dalji razvoj teorije ciklusa tekao je u pravcu preciziranja i razvijanja teorije efektivne tražnje (koja prema Keynesu predstavlja ukupni dohodak koji će dobiti preduzetnici od količine tekuće zaposlenosti, uključujući i dohotke kojima će platiti druge faktore proizvodnje). To je omogućilo uključivanje realnih makroekonomskih veličina u objašnjenje ciklusa (ukupnih dohodaka, troškova, investicija, štednje, potrošnje). Njihova koncepcija makroekonomske politike pretpostavlja izbor takvog ekonomskog rasta, koji bi omogućavao postizanje sledećih kompromisnih ciljeva: visok nivo zaposlenosti, niski tempo inflacije, ekonomska stabilnost, ravnoteža platnog bilansa i stabilnost valutnog kursa.

Kriza keynesijanske makroekonomske politike dovela je do kritike neoklasične sinteze i gubljenja njenih ranijih pozicija. Nove škole liberalne orijentacije (po pitanju samoregulacije tržišta) su sve više preuzimale primat, iako su mnoga teorijska dostignuća keynesijanstva i neoklasične sinteze (posebno njihov analitički aparat) ušli u arsenal svjetske ekonomske nauke.

1.9 KOLIKO JE KEYNES MARX

Paul Krugman u radu „Zašto već nismo svi kejnzijanci“ objavljenom u časopisu „Fortune“ u kolovozu 1998. g.

razmatra ulogu Keynesa i Marxa u povijesti ekonomske misli. On napominje da je Keynes dao velik doprinos u tuma-čenju uzroka ekonomskih kriza i recesija. On naglašava da Keynesova „Opća teorija…“ predstavlja za ekonomsku znanost isto što i „Origin of Species“ Darnjina za biološke znanosti. Za njega je Marxov rad samo nelogična i stupidna doktrina. Keynes osobno na jednom od sastanaka Kluba političkih ekonomista u Cambridgeu veli da je čitao Marksa jednako tako kao da je čitao detektivsku priču. Mada ga je Bernard Shaw poticao da promisli Marxa, Keynes drži da „Kapital“ nije ništa drugo do knjiga o zastarjelim akademskim kontroverzama (Snowdovn 1994.). Je li tomu tako ili je možda Keynes vrlo ozbiljno pročitao Marxa prije pisanja svoje „Opće teorije“? Razlikuju li se uopće u biti'?

I

U razdoblju od 1929. do 1932. svjetskom ekonomskom scenom dominirala je deflacija. Nacionalni dohodak SAD, naprimjer, smanjio se za jednu polovinu. Industrija SAD radila je sa pola kapaciteta, a cijene na veliko bile su niže za 32% (Ellswort 1950.) Oživljavanje privredne aktivnosti postalo je imperativ svjetske privrede. Privrede širom svijeta doživjele su u tijeku velike krize šok koji nije ostao bez posljedica na razvoj ekonomske misli. Osnovne postavke neoklasičnog modela funkcioniranja privrednog ponašanja dovedene su u pitanje. Nadnice i cijene nisu više bile flek-sibilne naniže. Pouke liberalizma bile su takve da se nije više moglo tolerirati cikličko kretanje privrede.

U godinama nakon svjetske ekonomske krize pitanje zaposlenosti postalo je primarni cilj ekonomske politike. U tom smislu praksu ekonomskog liberalizma zamijenila je praksa intervencionizma. Interna ravnoteža dobila je primat u odnosu na ravnotežu platne bilance. Nakon svjetske ekonomske krize ekonomska misao bila je pod uticanjem Key-nesove ekonomske doktrine. Keynes je premjestio fokus ekonomske teorije s teorije cijena, koju reducira na minimalnu razinu, na pitanja zaposlenosti i kamatne stope, kao monetarnog fenomena. U njegovoj analizi posebno značenje dobile su investicije i potrošnja u funkciji uspostavljanja interne ravnoteže i rješavanja problema zaposlenosti.

Sažeto rečeno, Keynesov koncept bazira se na međuovisnosti investicija, potrošnje, štednje i dohotka. U jedno-stavnijoj interpretaciji Keynsova koncepta proizvodnja i zaposlenost ovise o agregatnoj potražnji. Agregatna potražnja je funkcija investicija i potrošnje. Potrošnja je zavisna varijabla i varira u skladu sa kretanjima i promjenama dohotka. Štednja također varira s promjenama dohotka, porastom dohotka ona se uvećava. U stanju ravnoteže nacionalne priv-rede štednja je jednaka investicijama dok je dohodak zbroj potrošnje i investicija. Prema Keynesovom modelu osnovna poluga privredne aktivnosti, zaposlenosti i proizvodnje postala je potražnja. Fiskalna politika dobila je zadatak stimuli-rati potražnju, tim više što je zbog sklonosti potrošnje da opada s porastom dohotka prijetila opasnost od pretjerane štednje. Keynes je štednju promatrao kao destimulirajući faktor rasta.

107

Eliminiranje privrednih ciklusa svjesnom intervencijom ekonomske politike za djelovanjem u pravcu porasta potrošnje, značilo je napuštanje povjerenja u slobodno funkcioniranje tržišnog mehanizma, na jednoj strani, i u isto vrijeme inauguriranje države i njezine intervencije, na drugoj strani.

Bilo je teško, gotovo nemoguće pretpostaviti u vrijeme kada je nastala „Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca“ da će nakon 40-tak godina uloga države i destimuliranje štednje postati osnovne točke na koje će pristalice škole Eko-nomije ponude upirati prstom kao na najveće slabosti Keynesove teorije. Međutim, poslije II svjetskog rata pa sve do 1960-tih godina privredna zbivanja u svjetskoj privredi i pojedinim nacionalnim ekonomijama razvijala su se veoma povoljno. Štoviše, to je bilo razdoblje pune zaposlenosti, relativne stabilnosti cijena, odnosno dobrodošle blage inflacije, razdoblje do tada nezabilježenog ekonomskog rasta. Svjetska privreda je služeći se Keynesovim porukama izbjegavala faze recesije i zamijenila ih razdobljem prosperiteta. Krajem 1960-tih godina bivši američki predsjednik Nixon obilježio je poslijeratni razvoj ekonomske misli riječima „Svi smo mi kejnzijanci danas“. Termini kao što su društveni proizvod, monetarna ponuda i sl. ekonomski su agregati na kojima stoji Keynesova ekonomija. Keynesova terminologija postala je esperanto ekonomije.

Pa ipak, već u drugoj polovini 1960-tih godina u međunarodnoj privredi počele su se osjećati pojave koje su izla-zile izvan tokova i kontrole kejnzijanske aparature. Nacionalne privrede bivale su sve češće suočene s takvim proble-mima koji po definiciji ne bi mogli postojati ako se Keynesova ekonomija dosljedno sprovodi. U takve pojave spadaju: stagflacija, opadanje produktivnosti rada u razvijenim zemljama, sve veće značenje monetarnih faktora kao izvora inflacije, sve veća negativna uloga državne mašinerije i sl. Prema standardnim interpretacijama Keynesova ekonomskog mehanizma stagflacija uopće nije moguća.

Uz sve veću ulogu države, uz sve obilniju potrošnju i potražnju stagnacija privredne aktivnosti inkopatibilna je s Keynessovim postavkama o ulozi potražnje kao generatora privrednog rasta, proizvodnje i zaposlenosti. Pored toga, inflacija je monetarni fenomen kojemu Keynes nije pridavao u početku dovoljno pozornosti. Produktivnost rada, odno-sno porast produktivnosti rada aksiom je Keynesove ekonomije. Zbog toga je pad produktivnosti rada u pojedinim razvijenim zemljama suprotan svemu što je Keynesova ekonomija učila sljedbenike, barem prema interpretacijama Keynesove ekonomije. Monetarna ponuda mogla je, prema Keynesu, djelovati samo na cijene vrijednosnih papira, ali ne i na cijene roba.

Takvu interpretaciju Keynesove ekonomije i uloge cijena u njegovoj ekonomiji dala su čak i takva imena kao što su Harry Johnson ili Fritz Machlup (1973). Pokazalo se poslije II svjetskog rata, a s vremenom sve više, da je mone-tarna ponuda snažan izvor inflacije u svjetskim razmjerima i da je ona kao takva bila i anticipirana u Keynesovoj eko-nomiji. Nakon ovih nekoliko zapažanja o ulozi Keynesove ekonomske misli u suvremenoj ekonomskoj praksi samo po sebi postavlja se pitanje: jesu li se uvjeti u svjetskoj privredi toliko izmijenili da je Keynesova misao postala nepri-kladna ili je možda, u samoj njegovoj doktrini, još u začetku, ostalo dovoljno nekonzistentnosti ili nedorečenosti koje se u suvremenim uvjetima pokazuju?

Mislimo da se pravi odgovor nalazi i u jednom i u drugom. 1960-te i 1970-te godine 20. stoljeća različite su od onih 1920-tih i 1930-tih. U isto vrijeme, međutim, zanimljivo je da su inflacija, nezaposlenost i niže stope rasta najviše došle do izražaja u onim zemljama u kojima je Keynes bio najviše prihvaćen, a prije svega u V. Britaniji, SAD i Italiji. Zanimljivo je i to da bi ista sudbina zadesila ove zemlje prema Marxovoj ekonomskoj misli, odnosno njegovom objaš-njenju privredne politike i privrednih ciklusa.

II

Keynesov mehanizam može se bolje razumjeti ako se povuče paralela s funkcioniranjem privrede u 19.. stoljeću, tj. u vrijeme zlatnih standarda. Prema Keynesovom mišljenju privreda je zadovoljavajuće funkcionirala u 19. stoljeću, prije svega, zbog toga što je „rast stanovništva i inovacija, pronalaženje novih područja zemlje, povjerenje te učestalost ratova, u prosjeku svake dekade, bilo dovoljno da uz sklonost potrošnji formira takvu marginalnu efikasnost kapitala koja omogućava zadovoljavajuću razinu zaposlenosti, a uz takvu kamatu koja je bila dovoljno visoka da bi bila prihva-tljiva za vlasnike kapitala. Postoji evidencija da je u razdoblju od oko 150 godina dugoročna kamatna stopa u vodećim financijskim središtima bila oko 5% te da je ona bila dovoljno niska da potakne investicije na takvu razinu koja nije osiguravala punu zaposlenost, ali koja nije bila na netolerantno niskoj razini“ (Keynes, GT).

Analizirajući proteklih 150 godina Keynes zapaža da su tzv. wage unit bile u porastu ali da je i efikasnost (pro-duktivnost) rada također rasla. Zahvaljujući tome bila je osigurana i relativna stabilnost cijena. Keynes napominje da će „danas i vjerojatno ubuduće marginalna efikasnost kapitala biti iz mnogo razloga niža od one u 19. stoljeću. Akutnost

108

naših problema dolazi od toga što je prosječna kamata koja bi omogućila razumnu razinu zaposlenosti nepovoljna za vlasnike imovine tako da ne može biti proizvedena manipuliranjem monetarnom masom. Najstabilniji i najteže promjenjiv element u našoj suvremenoj ekonomiji bio je dosad i bit će ubuduće minimalna kamata koja je prihvatljiva za vlasnike kapitala... Dugoročni odnos između nacionalnog dohotka i količine novca ovisit će o preferenciji likvidnosti. Dugoročna stabilnost ili nestabilnost cijena ovisit će o dinamici rasta „wage unit“ ili preciznije „cost unit“ u usporedbi s porastom efikasnosti produktivnog sustava“ (Keynes, GT).

Ovim podužim citatom htjeli smo skrenuti pozornost na jedan od najvažnijih ali u isto vrijeme i najnejasnijih ele-menata čitavog Keynesova sustava: „wage unit“ ili jedinica nadnice ili, još jednostavnije, na ulogu koju nadnice imaju u procesu društvene reprodukcije. Mislimo da se kompleksnost Keynesove ekonomije i njezina efikasnost temelji na pravilnom razumijevanju ove kategorije. Isto tako čini se da ona predstavlja bazu na kojoj neoklasična ekonomija pa i neo-neoklasična ekonomija temelje svoju dinamiku privredne aktivnosti, ali i na kojoj Keynes gradi svoju kulu, koja onda stoji na stupovima marginalne efikasnosti kapitala, kamate i sklonosti potrošnji. Stupovi su svakako prije toga morali doći na temelje koje čini „wage unit“. Zbog toga Keynes još na početku svoje „Opće teorije zaposlenosti, kamate i novca“ želi definirati osnovne kategorije, osnovne obračunske jedinice.

Baveći se problemom zaposlenosti, Keynes predlaže da se uvedu dvije fundamentalne obračunske jedinice: „money value“ (novčana - nominalna jedinica) i kvantiteta zaposlenosti. Nastavljajući u tom pravcu on složen rad svodi na jednostavan rad, čime bez sumnje pojednostavljuje daljnju analizu. Jedinica jednostavnog rada osnovna je obra-čunska jedinica, složen rad je multipliciran jednostavan rad. Jedinicu kojom mjeri kvantitetu (obujam zaposlenosti) na-ziva jedinicom rada („labour unit“). Novčani izraz jedinice rada Keynes naziva „wage unit“ - jedinica nadnice. Sugla-sno tome ako je E ukupni fond nadnica ili plaća, ako je W jedinica nadnice a N kvantitet zaposlenosti, tada je E = NW.

Pokušamo li Keynesove kategorije interpretirati na drugi način, onda možemo napraviti takve komparacije u kojima bi jedinica nadnice bila prikazana kao trošak rada. Ona bi predstavljala odnos između produktivnosti rada i nominalne nadnice. Svaki pokušaj povećanja nominalne nadnice iznad produktivnosti rada, dakle svaki porast troškova rada djeluje inflatorno i u isto vrijeme destimulativno na daljnje angažiranje radne snage. Odnos između nominalne nadnice i produktivnosti rada, uvažavajući pretpostavke o fiksnosti faktora proizvodnje, a posebno dati tehnički sastav kapitala, vodi ekonomiju k punoj zaposlenosti samo onda ako nadnice rastu u skladu ili, što je još povoljnije, s aspekta zaposlenosti, ako zaostaju iza porasta produktivnosti rada.

Odnos između realne nadnice i marginalnog prinosa rada jedan je od temeljnih odnosa neoklasične ekonomije. Znamo da su prema njoj proizvodnja i profit išli naprijed sve dotle dok je marginalni prihod veći od marginalnog troška, odnosno sve dotle dok je marginalni prinos rada veći od marginalnih troškova radne snage ili dok je marginalni prinos rada veći od realne nadnice. Potražnja za radnom snagom funkcija je marginalne produktivnosti rada i marginalnih troškova radne snage. U ovome esencijalnom dijelu Hayekove neoklasične ekonomije Keynes nije odstupio od njezinih postulata. Utoliko je Keynesova revolucija mnogo manje revolucija, a mnogo više intervencionistički antideflatorni mehanizam.

U istom tom esencijalnom elementu Keynes prihvaća, kao i neoklasična ekonomija, jedan od aksioma Marxsove ekonomije, a to je da je „Differentia specifica kapitalističke proizvodnje je da se u njoj radna snaga ne kupuje zato da bi se njezinom uslugom ili njezinim proizvodom zadovoljavale osobne kupčeve potrebe. Kupčev cilj je oplođivanje svojega kapitala, proizvodnja roba koje sadrže više rada nego što on plaća. Radna snaga može se prodavati samo ukoliko sredstva za proizvodnju održava kao kapital, ukoliko svoju vlastitu vrijednost reproducirra kao kapital i ukoliko u neplaćenom radu pruža jedan izvor dodatnog kapitala... Povećavanje najamnina znači u najboljem slučaju samo smanjivanje količine neplaćenog rada koji radnik mora dati. To se smanjivanje nikako ne može produžiti do točke na kojoj bi ugrozio sam kaptalistički sustav. Akumulacija popušta uslijed dizanja cijene rada. Ali s njezinim opadanjem iščezava uzrok njezinog opadanja, naime nesrazmjera između kapitala i izrabljive radne snage, preobilje kapitala prema ponudi radne snage“ (Marx, Kapital).

Želimo još jedanput napomenuti da ovu Marxovu misao smatramo esencijalnom za sve neoklasične ekonomiste, kejnzijance, postkejnzijance, monetariste, pristalice ekonomije ponude, školu racionalnih očekivanja. Ona de facto predstavlja onu istu relaciju koja se u svim ovim školama naziva odnosom između marginalnog prinosa rada i margi-nalnog troška rada. Za razliku od neoklasičara i neo-neoklasičara Keynes će istu razliku konstruirati monetarnim meha-nizmom na bazi formiranja razlike između nominalnih i realnih nadnica. Dakle, Marxovo značenje uporabne vrijednosti radne snage korespondira terminu marginalni prinos radne snage ili marginalna korisnost radne snage. Vrijednost radne snage jednaka je marginalnom trošku radne snage ili nadnici.

U stanju ravnoteže nacionalne privrede, na razini pune zaposlenosti, realne nadnice su jednake marginalnom prinosu rada, dok je štednja jednaka investicijama. U slučaju kada su marginalni troškovi radne snage (nadnice) veći od

109

marginalnog prinosa rada, proizvodnja, tj. investicije jenjavaju, ponuda radne snage veća je od potražnje za radnom snagom, pa se javlja nezaposlenost. Ravnoteža između ponude i potražnje radne snage uspostavlja se prilagođavanjem nadnica, tj. njihovim snižavanjem. Nominalne nadnice se snižavaju prema odnosima ponude i potražnje. Keynesov strah od deflacije baš tu i počinje. Keynes se bojao Gibsonovog paradoksa ali ne u smislu inflacije, nego u smislu defla-cije. Početna deflacija izazvana padom nadnica mogla bi pojačati deflatorna očekivanja. Ona bi vodila daljnjem padu cijena i sve većoj ponudi radne snage u odnosu na potražnju. Kriza, odnosno slom postaju neizbježni. U knjizi „Treatise of Money“ Keynes je pisao: „Tržišna kamata opada, ali ne dovoljno brzo da stigne prirodnu kamatu tako da se javlja tendencija destimulacije profita koja vodi k deflaciji dohotka i padu cijena. Ako se to dogodi, naš sadašnji sustav kapitalističkog individualizma bit će zamijenjen dalekosežnim socijalizmom“.

U krizi se javlja izuzetna težnja k likvidnosti, k držanju gotovine. Tu pojavu Keynes naziva zamka likvidnosti - „liquidity trap“. Ekonomija je zakočena. Nastaje masovna nezaposlenost. Takozvani Pigoov efekt ne može zaustaviti slom. Pad cijena nije dovoljan poticaj za porast potrošnje. Isto tako kao što inflatorna očekivanja potiču potrošnju, deflatorna očekivanja mogu destimulirati potrošnju u očekivanju novih nižih cijena. Zbog ovoga, kao i zbog straha od socijalizma, Keynes želi zaustaviti pad nadnica. Zapravo, on formira tezu o fiksnim nominalnim nadnicama ali zato fleksibilnim realnim nadnicama. U uvjetima fiksnih nominalnih nadnica inflacija može učiniti isto ono što deflacija s padom nominalnih nadnica.

Mislimo da u deflacioniranju realnih nadnica putem inflacije leži bit cjelokupnog Keynesovog učenja. Kao što smo već spomenuli, stupovi Keynesova sustava su: potrošnja, marginalna efikasnost kapitala i kamatna stopa. Porastom mo-netarne ponude, odnosno variranjem odnosa između monetarne ponude i monetarne potražnje Keynes utječe na pot-rošnju, na marginalnu efikasnost kapitala, i to kako na njihov brojnik (prihode) tako i na nazivnik (troškove) te na ka-matnu stopu. Sve niža marginalna efikasnost kapitala (MEC) zahtijeva sve nižu kamatnu stopu da bi proces portfelj (portfolio) selekcije zadržao vlasnike imovine u sferi investicijske aktivnosti.

O odnosu kamate i profita ili o odnosu kamate i marginalne efikasnosti kapitala suglasno Keynesovoj terminolo-giji, podsjetimo se Marxsa koji kaže sljedeće: „Pošto je kamata 1 samo dio profita ... to se kao maksimalna granica ka-matne stope iskazuje sam profit gdje bi dio koji pripada aktivnom kapitalistu bio jednak nuli. Minimalna granica kama-te skroz je i skroz neodređena. Ona može pasti na ma koju donju razinu. Međutim, tada uvijek nastupaju okolnosti čije je djelovanje oprečno, te je podižu iznad ovog relativnog minimuma. Većinom nisko stanje kamate odgovara razdoblju prosperiteta ili ekstraprofita, penjanje kamate razdjelnici između prosperiteta i njegovog preokreta, a maksimalna kamata do krajnje zelenaške visine u krizi. Krajnju visinu kamata dostiže za vrijeme krize, kada se radi plaćanja mora uzimati ma po koju cijenu.“ I dalje „Visoka kamatna stopa može se plaćati s visokom profitnom stopom a padajućom poduzetničkom dobiti. Ona se može platiti - a to je djelomice slučaj u vremenima špekulacije – ne iz profita, već iz sa-mog tuđeg uzajmljenog kapitala, a to može potrajati neko vrijeme“ (Marx, Kapital).

Dakle, neko vrijeme koegzistiraju visoka profitna stopa i visoka kamata, ali niska stopa poduzetničke dobiti. Up-ravo ova posljednja destimulira investicijsku aktivnost. U nedostatku vlastitog kapitala i u isto vrijeme suočen s pro-blemom plasmana, vlasnik kapitala mora pozajmljivati kapital, sada već za redovne transakcije. On sada koristi kapital kao platežno sredstvo.

Faza pretjerane proizvodnje ili stagflacija pretvara se u novu fazu ciklusa – slom, svakako u Marx-ovo vrijeme kada je državna intervencija bila minimalna. U Keynesovo vrijeme fazu stagflacije trebalo je, po njegovom receptu, prolongirati snižavanjem kamatne stope kako bi ona postala niža od marginalne efikasnosti kapitala ili, koristeći se Marxovom terminologijom, od stope poduzetničke dobiti.

Na početku „Opće teorije“ Keynes nas uvodi, mada kasnije nije nigdje eksplicitan, u odnos i značenje razlike između nominalnih i realnih nadnica. „Svakodnevno iskustvo nam govori, bez sumnje, kako je normalna situacija da radnici ugovaraju nominalnu nadnicu („money value“). Dok je praksa da radnici odbijaju smanjivanje nominalne nadnice, njihova praksa nije smanjenje ponude radne snage u slučaju porasta „wage goods“, tj. smanjivanja realne nadnice.“ Podsjetimo se da termin „wage goods“ kao i termin marginalni proizvod u „wage goods“ industriji ili pro-duktivnost rada u „wage goods“ industriji ne samo da podsjeća nego je gotovo jednak s Marxovom napomenom da nadnice ovise o cijenama, odnosno o produktivnosti rada u proizvodnji sredstava za potrošnju. Prema tome, ako pora-ste produktivnost rada u proizvodnji sredstava za potrošnju, tada će uz istu nominalnu nadnicu porasti realne nadnice. Međutim, Keynes navodi da su „uz datu organizaciju, opremu i tehniku, realne nadnice i razina proizvodnje (pa prema tome i zaposlenost) istosmjerni tako da porast zaposlenosti može ići samo na račun pada realnih nadnica. Prema tome, ako se zaposlenost uveća, tada na kratak rok nagrada po jedinici rada izražena u „wage goods“ (realna nadnica) mora opadati da bi rastao profit. To je jednostavno spoznaja da industrija normalno funkcionira uz padajuće prinose tako da marginalna produktivnost rada u industriji sredstava za potrošnju nužno opada kako raste zaposlenost... Zbog toga

110

svaki pokušaj da se poveća zaposlenost mora u isto vrijeme voditi opadanju marginalne produktivnosti a prema tome i udjelu nadnica u odnosu na proizvodnju“.

Govoreći o suštini „Opće teorije“, Keynes ističe da razina zaposlenosti u stanju privredne ravnoteže ovisi: a) o funkciji ponude, b) o sklonosti potrošnji i c) o visini investicija. Svakoj razini zaposlenosti odgovara određena mar-ginalna produktivnost rada u „wage goods“ industriji, a ona određuje realnu nadnicu. Zaposlenost ne može prijeći onu razinu pri kojoj se reducira realna nadnica na jednakost s marginalnim troškovima rada. To znači da nisu samo prom-jene agregatne potražnje kompatibilne s našom privremenom pretpostavkom da su nominalne nadnice („money value“) konstantne. Za puno razumijevanje naše teorije bitno je odvojiti se od te pretpostake. Umjesto pada nadnica i straha od deflacije Keynes je problem riješio snižavanjem realnih nadnica putem inflacije. „Jedna od osnovnih karakteristika kapitalističkog načina proizvodnje jest njegovo osciliranje, izbjegavajući ekstremne fluktuacije zaposlenosti i cijena, oko jedne srednje pozicije ispod pune zaposlenosti, ali je znatno iznad minimalne zaposlenosti“ (Keynes, GT).

Prema Keynesu, to je svijet onakav kakav jest. To nisu pravila igre koja se ne mogu mijenjati. Ako je tomu tako, onda je ravnoteža koju spominju neoklasičari samo specijalan slučaj, odnosno puna zaposlenost je specijalan slučaj. Puna zaposlenost je izuzetak, a ne pravilo.

Keynes je preda se postavio zadatak da pronađe one parametre sustava kojima se može upravljati kako bi se privreda uspješno vodila k punoj zaposlenosti, dakle takvom privrednom stanju koje je daleko od sloma pa i socijalne revolucije. Zbog toga možemo već sada reći da je Keynesova ekonomija - ekonomija potražnje, anti-deflatorna, anti-krizna ekonomska politika.

Podsjećajući u svojim razmišljanjima na Marxa, nije čudno da je Keynes došao do spoznaje o potrebi zamjene pro-fiterskog načina proizvodnje elementima društvene solidarnosti i etike. „U razvijenim bogatim društvima nije samo marginalna efikasnost kapitala niža, nego su uslijed velike akumulacije prilike za investiranje manje povoljne, osim ako kamatna stopa ne padne dovoljno nisko. Osnovni pokretač proizvodnje je profit. Poduzetnik nastoji maksimizirati profit kada odlučuje o razini zaposlenosti. Zbog toga, uz datu razinu tehnologije, resursa i troškova proizvodnje po jedinici zaposlenosti, razina zaposlenosti i u pojedinoj firmi i u industriji kao cjelini ovisi o prihodu koji poduzentik očekuje od date proizvodnje. Na razini pune zaposlenosti kada su investicije jednake štednji, kada je monetarna ponuda jednaka monetarnoj potražnji, a marginalni prihod jednak marginalnim troškovima postoji ravnoteža između ponude i potražnje roba i kapitala. Nastavi li se proizvodnja nakon te točke poduzetnik će neizbježno gubiti. Zbog toga će se zalihe kapitala i razina zaposlenosti morati smanjiti toliko koliko je potrebno da društvo dovoljno osiromaši kako bi ukupna štednja postala ravna nuli, da se pojavi jaka oskudica kapitala. Obilje kapitala i obilje roba destimuliraju proizvodnju. Hiper-produkcija robe i profit ne idu ruku pod ruku. Na dugi rok kapital ne smije biti obilan ako se želi da marginalna efi-kasnost kapitala bude barem tolika kolika je kamatna stopa. Društvo s obiljem kapitala, čija je MEK jednaka nuli, suočilo bi se s negativnom MEK sa svakom dodajnom investicijom“ (Keynes, GT).

Dakle, prema Keynesu „Paretov optimum od kojega polaze i u koji se zaklinju neoklasičari, monetaristi, ekono-mija ponude i škola racionalnih očekivanja jednostavno nije moguć. Zbog toga ove škole i odbacuju Keynesa. U isto vrijeme sve što je povodom hiperprodukcije kapitala rekao Keynes, kazao je davno prije i Marx. Usporedimo misli. U krizi koja uspostavlja poremećenu ravnotežu, budući da je stalna ravnoteža nemoguća u uvjetima oplođavanja kapitala „hiperprodukcija kapitala, ne pojedinačnih vrsta robe — mada hiperprodukcija kapitala uvijek uključuje hiper-produkciju robe – ne znači zbog toga ništa drugo do hiperakumulaciju kapitala. Da bi se razumjelo što ova hiper-akumulacija predstavlja, treba je samo postaviti kao apsolutnu. Kada bi ta hiperprodukcija kapitala bila apsolutna? I to hiper-produkcija koja se ne prostire na ovu ili na onu ili na nekoliko značajnih oblasti, nego koja bi bila apsolutna u samom svom obujmu, koja bi dakle obuhvaćala sve oblasti proizvodnje? Apsolutna hiper-produkcija kapitala postojala bi čim bi dodatni kapital u svrhu kapitalističke proizvodnje bio jednak nuli. Ali svrha kapitalističke proizvodnje jest oplođivanje vrijednosti kapitala, tj. prisvajanje viška rada, proizvodnja viška vrijednosti – profita. Prema tome, čim bi kapital narastao u takvom odnosu prema radničkom stanovništvu da se ne može povećati ni apsolutno radno vrijeme koje to stanovništvo daje ni proširiti relativni višak radnog vremena (ovo posljednje ionako ne bi bilo izvedivo u slučaju kada je potražnja za radom tako jaka, kada dakle postoji tendencija za dizanjem najamnina) kada dakle uvećani kapital i proizvodi samo onoliko ili čak manju masu viška vrijednosti nego prije svojega uvećanja, onda bi došlo do apsolutne hiperprodukcije kapitala. To znači da uvećani kapital ne bi proizvodio više profita, ili bi proizvodio čak manje profita negoli kapital prije svog uvećanja. U oba slučaja snažno bi i iznenadno opala opća profitna stopa, ali ovaj put uslijed promjena u sastavu kapitala, koja ne bi potjcala iz razvoja proizvodne snage, već iz podizanja novčane vrijednosti pro-mjenjivog kapitala (zbog podignutih najamnina) i iz njemu sukladnog pada u odnosu viška rada prema potrebnom radu...“ (Marx, Kapital).

111

Marginalna efikasnost kapitala ovisi o više faktora. Medu njima, i od kretanja cijena. I ma koliko se tvrdilo da je Keynesova ekonomija – ekonomija bez inflacije ili antiinflatorna ekonomija, to ne znači da je ona bez rasta cijena.

Jesu li cijene u Keynesovoj ekonomiji stabilne ili nisu jedno je od pitanja koje je izazvalo dosta kontroverzi među interpretatorima Keynesove ideje. Mislimo da je za sada dovoljno podsjetiti na jednu od determinanti cijena. Ona, opet, kao da podsjeća na neke od Marxovih pogleda na cijene. Naime, Keynes napominje da je, mada se govori o produktiv-nosti kapitala, mnogo korektnije govoriti da kapital odbacuje prihod tijekom svojega vijeka. Jedini razlog zbog kojega jedan oblik imovine (kapitala) odbacuje prihod koji je veći od njegove cijene koštanja jest u tome što je on oskudan. Ako kapital postane manje oskudan, prihod će se smanjiti a da kapital ne postane manje oskudan. „Ja podržavam kla-sičnu doktrinu da je sve što je proizvedeno, proizvedeno radom uz pomoć tehnike i prirodnih resursa čija cijena ovisi o oskudici ili obilju te rezultatu minulog rada koji je opredmećen u imovini koja također ima svoju cijenu u skladu s obiljem i oskudicom. Bolje je uzeti rad, uključujući osobne usluge poduzetnika i njihovih asistenata, kao jedini faktor proizvodnje koji funkcionira pod datim okolnostima tehnike, prirodnih izvora, opremljenosti kapitalom i efektivne potražnje. Ovo dakle objašnjava zašto smo mogli uzeti jedinicu rada 'unit labour' kao jedinu fizičku jedinicu koju treba-mo u našem ekonomskom sustavu pored novca i vremena“ (Keynes, GT).

Kada je marginalna efikasnost kapitala jednaka nuli, tada je profit jednak nuli i privreda se dalje može kretati samo u dva pravca: u pravcu stagflacije ili u pravcu deflacije. Marx i Keynes spoznali su kako i zašto privreda dolazi u fazu sloma. Međutim, Marx je zaključio da je faza sloma neizbježna u okvirima kapitalističkog načina proizvodnje. Keynes je izabrao stagflaciju kao bolje rješenje, zapravo on se opredijelio za takvu transformaciju društvenih odnosa koji bi mogli podržavati stagflaciju u okvirima kapitalizma. Ekonomska politika u fazi stagflacije izvodi se kontra produk-tivnom medicinom, kao što su poticanje potrošnje, politika nižih kamatnih stopa i podizanje marginalne efikasnosti kapitala.

Da bi izbjegao „liquidity trap“ (kriza likvidnosti), Keynes prihvaća i takve investicije - radove koji nemaju profi-tonosni karakter. Bolje je graditi piramide i slične spomenike nego povećavati kamatnu stopu. Visoka je kamatna stopa u fazi buma za Keynesa bila ludost. „Visoka kamata bi onemogućila da bum dulje traje. Pravi lijek za trgovinski ciklus nije u napuštanju buma i držanju privrede u polukrizi (poluslomu), nego u izbjegavanju sloma i držanju privrede per-manentno u fazi kvazibuma“ (Keynes, GT). Ovo zbog toga što se, prema Keynesu kao i prema Marxu, ne radi o hipeprodukciji u smislu preobilja robe u odnosu na potrebe društva. Radi se o hiperprodukciji u smislu preobilja ponude i proizvodnje koja se više ne može odvijati uz realizaciju profita. Zbog toga porast kamatne stope kao lijek za prolon-girano razdoblje abnormalno visokih novih investicija pripada onoj vrsti lijekova koja liječi bolest – „ubijajući paci-jenta“ (Keynes, GT). Stav monetarista je naprimjer suprotan. Oni polaze od toga da uz nisku kamatu i inflaciju nije moguće više unosno investirati. Radi stabilizacije privrede oni predlažu porast kamatne stope. Tko je u pravu?

Marx smatra da se faza prekomjerne proizvodnje mora završiti slomom i obezvrjeđenjem kapitala. Keynes također govori o problemu viška kapitala i padu marginalne efikasnosti kapitala. On želi stagflacijom zadržati kapitalizam, ali takav kapitalizam u čijoj osnovi više nije profiterska ekonomija. Je li to moguće?

III

Strah od kriza i revolucije kod Keynesa je bio vrlo izražen. Krize nastaju zbog nedovoljne potrošnje. Keynes je pristalica koncepta nedovoljne potrošnje kao uzročnika krize. Pri tome sklonost potrošnji je takva da potrošnja raste sa porastom dohotka, ali sporije. S porastom dohotka raste i štednja. Zbog toga Keynes antikriznu, anticikličku terapiju prebacuje (oslanja) na drugi segment potrošnje - na investicijsku potrošnju. Investicijska potrošnja mora kompenzirati nedovoljnu osobnu potrošnju. Investicijska potrošnja stimulira se mjerama monetarne politike i politikom kamatnih stopa. I pored svega toga marginalna efikasnost kapitala opada. Ona opada zbog obilja kapitala, tj. zbog obilne ponude roba, zbog porasta cijena koje destimulativno djeluje na potražnju i zbog porasta troškova proizvodnje. Marginalna efikasnost kapitala izjednačava se s kamatom. Kamatna stopa nikada ne može bili jednaka nuli. Kada bi kamatna stopa bila jednaka nuli, tada bi i diskontna stopa morala biti jednaka nuli. U tom slučaju očekivani prinos investicija bio bi ravan troškovima investicija.

Keynes ističe da je opadanje marginalne efikasnosti kapitala, a time i investicija, osnovni problem koji dovodi do kriza odnosno trgovinskog ciklusa. Pod cikličkim kretanjima privrede Keynes misli da „sustav ide stazom prosperiteta. Snage koje potiču sustav u početku su jake, a imaju i kumulativan efekt jedne na druge. One postupno gube snagu dok u jednom trenutku ne budu zamijenjene snagama koje djeluju u suprotnom pravcu“ (Keynes, GT). Poseban fenomen

112

trgovinskog ciklusa je kriza. Iz faze prosperiteta naglo se prelazi u fazu krize, dok se iz faze krize postupno prelazi u fazu uspona - ako je tržišni mehanizam uopće u stanju izvući privredu iz krize na automatski način.

Prema Keynesu, bitni uzročnik kriza nije porast kamatne stope, nego je to nagli kolaps marginalne efikasnosti kapitala. „Kasne faze buma karakteriziraju optimistička očekivanja o budućim prihodima na kapitalna dobra, očekivani prihod je toliko jak da je dovoljan za kompenziranje rastućeg obilje kapitala, rastućih troškova proizvodnje i vjerojatni porast kamatne stope. Tržište kapitala, tj. tržište vrijednosnih papira, suočeno s činjenicom pada prihoda nakon tolikih optimističkih očekivanja, naglo reagira. Preferencija likvidnosti raste, a zbog toga i kamatna stopa. Pad marginalne efikasnosti kapitala i porast kamatne stope destimuliraju nove investicije. Na početku sloma postoji obilje suvišnog kapitala čija je marginalna efikasnost čak negativna. Vremensko razdoblje koje mora proteći prije nego što se pojavi oskudica kapitala kroz njegovo obezvrjeđivanje, a koja bi podigla marginalnu efikasnost kapitala, jest stabilna funkcija prosječne trajnosti kapitala u datoj epohi i normalne stope rasta te epohe“ (Keynes, GT).

Kapital se rasprodaje. Zalihe roba rasprodaju se uz niske cijene. Pad marginalne efikasnosti kapitala ugrožava sklonost potrošnji. Vlasnici kapitala koji su poslovali s kreditima ostaju bez novca. Kriza se teško može ublažiti i redu-ciranjem kamatne stope. Briga o investicijama ne može se više ostaviti u privatnim rukama. (Keynes, GT).

Prema Marxu, faza pretjerane proizvodnje ili stagflacija pretvara se u novu fazu ciklusa - u slom. Slom predstavlja deflaciju. Prethodno napuhavanje cijena, hipeprodukcija roba ili proizvodnja roba iznad društvene potrebe mora se svesti u normalne granice. Proces je bolan i pokazuje se u padu cijena, padu dohodaka, masovnoj nezaposlenosti, zat-varanju poduzeća. „Vrijednost roba se žrtvuje da bi se osigurala fantastična i samostalna egzistencija te vrijednosti u novcu. Zato se za nekoliko milijuna novca moraju žrtvovati mnogi milijuni roba. Ovo je u kapitalističkoj proizvodnji neizbježno i čini jednu od njezinih ljepota“ (Marx, Kapital). „Potražnja za platežnim sredstvima jednostavno je potražnja za pretvorljivošću u novac, ukoliko trgovci i proizvođači mogu pružiti dobra jamstva: ona je potražnja za novčanim kapitalom, a ukoliko to nije slučaj, dakle ukoliko im predujam platežnih sredstava ne daje samo novčani oblik nego ekvivalent za plaćanje, ma u kom obliku bio, a koji im nedostaje. Ovo je točka o kojoj obje strane obične teorije u promatranju kriza i imaju i nemaju pravo. Oni koji kažu da postoji samo oskudica u sredstvima plaćanja (naprimjer Friedman) ili imaju u vidu samo vlasnike bona fide jamstva (papira o primljenoj robi), ili su budale koje vjeruju da banka ima dužnost i moć pomoću „papirnih cedulja“ sve bankrotirane varalice pretvoriti u solidne kapitaliste sposobne za plaćanje (jedna varijanta kejnzijanizma). Oni koji kažu da postoji samo oskudica u kapitalu, ili jednostavno pričaju prazne priče, pošto je jasno da u takvim vremenima ima nepretvorljivog kapitala u masama uslijed pretjeranog uvoza i pretjerane proizvodnje ili pak govore samo o onim vitezovima kredita koji su sad doista stavljeni u takve okolnosti da ne mogu više dobiti tuđi kapital da bi njime radili pa sad zahtijevaju da im banka pomogne ne samo da plate izgubljeni kapital, nego da ih još i osposobi da dalje produlje svoje prijevare“ (Marx, Kapital).

I prema Keynesu i prema Marxu kriza predstavlja proces obezvrjeđivanja kapitala. Proces obezvrjeđivanja kapitala stvara pretpostavke oskudice kapitala, pa prema tome i pretpostavke za porast njegove marginalne efikasnosti. Kriza se teško može korigirati automatski, posebno ne samoinicijativom privatnog sektora. Pri tome politika visokih kamatnih stopa može bili posebno destruktivna. Keynes ekonomskom politikom želi djelovati preventivno. Zbog toga se zalaže za ekspanzivnu monetarnu i fiskalnu politiku još prije nego izbije kriza. On želi fazu buma pretvoriti u trajni bum, u trajnu stagflaciju. Keynes je na trenutak zaboravio na Marxovu misao koju smo maločas citirali. Ali ne zadugo.

IV

Mislimo da je zanimljivo pogledati kako je Keynesova misao evoluirala nakon što je napisao „Opću teoriju zapos-lenosti, kamate i novca“. Već 1937, dakle samo godinu dana nakon objavljivanja „Opće teorije“, V. Britanija bila je su-očena sa stopom od 12% nezaposlenih. Tada Keynes u jednom članku piše: „Prije tri godine bilo je važno koristiti fis-kalnu politiku radi podržavanja investicija. Uskoro može biti isto toliko važno ograničiti određene investicije... isto tako kao što je bilo poželjno formirati budžetski deficit u vrijeme sloma, korisno je sada koristiti suprotnu politiku... Sada je preporučljivo odgađati podizanje bilo kakvih novih poduzeća. Mislim da se približavamo ili da smo se približili točki kada nema više koristi od promjene globalnih poticaja iz središta... Pokazuje se da ova faza oporavka zahtijeva novu tehniku“ (Hutchison 1981).

U 1937. Keynes je već bio zabrinut visokom stopom inflacije. Visoka inflacija je koegzistirala s visokom stopom nezaposlenosti. Čak i uz tako visoku stopu nezaposlenosti Keynes se počeo zalagati za smanjenje budžetskog deficita i javno zaduživanje države. On se počeo sve više zalagati za poticanje investicija privatnog sektora. Keynesovi pogledi iz

113

1937. jasno govore da „pokušaj snižavanja nezaposlenosti ispod određene razine putem sve opsežnijih poticaja iz sredi-šta može biti fatalna greška“

U knjizi „Politika i filozofija ekonomije“ Hutchison navodi da je Keynes bio spreman prihvatiti 4,5% nezaposle-nosti kao ravnotežnu razinu. Ne podsjeća li ova ideja na Friedmanovu tezu o prirodnoj stopi nezaposlenosti ili još više na Marxovu pričuvnu vojsku rada koja uvijek mora postojati. Kada govorimo o evoluciji Keynesove ekonomske misli koja se, čini se, kretala usporedo s razvojem privrednog ciklusa, podsjetimo se i na njegove misli izražene u članku „The Balance of Payments of USA 1946“. „Ponovno moram podsjetiti suvremene ekonomiste da klasično učenje ima određene permanentne istine od velikog značaja. U tim stvarima ima prirodnih snaga koje možemo zvati nevidljivom rukom, koje vode ekonomiju ravnoteži“. Spomenimo i to da je u posljednjoj godini svojega života Keynes rekao: „Ja ni-sam kejnzijanac“ (Hutchison 1981).

Na kraju svojega života Keynes je još jednom prihvatio Marxa shvaćajući da državna intervencija u okviru kapita-lističkog načina proizvodnje može jedno vrijeme, i samo jedno vrijeme, proizvoditi i podržavati stagflaciju, a da potom neizbježno slijedi definitivno sređivanje računa. Svjedoci smo takvih procesa i danas.

Još jedan, i to izuzetno značajan znak jednakosti može se postaviti između Marxa i Keynesa. Naime, obojica su vidjeli tako snažan razvoj društva u budućnositi, prije svega tehnološki, koji će dokinuti tržišno gospodarstvo kao sustav najefikasnije alokacije tzv. oskudnih resursa. U radu „Ekonomska perspektiva naših unuka“ Keynes predviđa kraj trži-šne ekonomije oko 2030. Marx nije bio toliko pedantan, ali je temeljem djelovanja unutrašnjih zakona tržišne ekono-mije bio siguran u isti ishod. Drugim riječima, oba velikana svjetske ekonomije nisu dvojila o dolasku postkapitalistič-kog društva.

114

DIJALEKTIKA GLOBALIZACIJE I KONTROVERZE EKONOMSKE TEORIJE I POLITIKE NA PUTU PREMA „TRŽIŠNOJ“ DRŽAVI 2

2.1 GLOBALIZACIJA I EKONOMSKI RAZVOJ – KA TRŽIŠNOJ DRŽAVI

„Ako je predodređeno da budućnost bude u kontrastima, tj. u globalizaciji jednih i marginalizaciji drugih,

koji se po raznim osnovama i kriterijumima ne uklapaju, ne povinuju i ne prilagođavaju globalnim ‘pravilima igre’,

onda je ona već stigla”.

V. Drašković Svaki novi istorijski i razvojni period traži promjene (često paradigmatične) načina razmišljanja i ponašanja. One

se svode, pored ostalog, na prilagođavanje civilizacijskim normama, dostignućima i savremenim izazovima. Više od dvije decenije promjene se odvijaju krajnje neravnomjerno, preko hibridnih i heterogenih procesa univerzalizacije eko-nomskih, tehnoloških, medijskih, institucionalnih, kulturnih i drugih tokova. Oni su ključna podloga, promoter i podr-ška te univerzalizacije (njen uzrok), ali i konzervator periferne zaostalosti i siromaštva (njena posledica). Pomenuti to-kovi i procesi su kontrasni, kontroverzni i protivurječni. Oni obuhvataju praktično sve oblasti života i društva. U litera-turi se nazivaju kosmopolitizacija, vesternizacija i mondijalizacija, a najčešće globalizacija. Njeni respektivni (pozitivni i negativni) dometi predstavljaju aktualan izazov vremena i globalnih prostora savremene civilizacije. Oni su provo-cirali mnoga ekstremno polarizovana teorijska tumačenja i analize. To nas je inspirisalo da u ovom rukopisu raz-motrimo, istražimo i objasnimo pojedine značajne aspekte predmetne teme, prvenstveno kroz prizmu društveno-eko-nomskog razvoja, savremene ekonomske krize i medija kao „četvrte svjetske sile“.

Praksa je pokazala da institut građanskog društva kao objektivan instrument zaštite ljudi od vlasti, ipak, ne djeluje ni univerzalno ni globalno. Negiraju ga razne nacionalne, korporativne i neformalne grupne strukture, po bogatstvu i moći nadređene „elite“, koje pritiskaju i ograničavaju individue. Navedene strukture čak mnogo više i od toliko kri-tikovane države (kontrolišu, redukuju slobode, potcjenjuju, ucjenjuju, prinuđuju, minimizuju i sl.). U tom smislu je oči-gledna sličnost manifestovanja pojedinih fenomena na globalnom i lokalnom nivou: djelovanje nekontrolisanih centara moći, virtualno finansiranje i organizacija biznisa, ispoljavanje državne nemoći i/ili nezainteresovanosti u sprečavanju negativnih pojava i procesa, nezaštićenost naroda i njegova pauperizacija, povećanje neizvjesnosti, rizika i apatije, na-gomilavanje problema, učestalost i reprodukovanje ekonomskih kriza i njihovo sve razornije dejstvo itd. Zbog toga se može postaviti pitanje: da li i u kojoj mjeri globalizacija ima direktan i indirektan uticaj (uzročno-posledične veze) s na-vedenim negativnim procesima i pojavama na nacionalnim nivoima?

Članci i knjige o međunarodnoj ekonomiji, politici, razvoju, krizi, tranziciji i medijima, u kojima se ne govori o globalizaciji prava su rijetkost. Često se ona tumači kao neka ultima causa, kojom se objašnjavaju skoro sve razvojne tendencije u svijetu. Pri tome joj se, smatra V. Inozemcev (2004, s. 57), „pridaje karakter samopodržavajućeg i pri-rodnog (spontanog – prim. autora) procesa razvoja svijeta, što predstavlja jednu od dogmi te teorije“. Jedan od razloga za pisanje ovog rukopisa je, pored kritike (vulgarizovanog) neoliberalnog modela razvoja, isticanje sopstvenih pogleda na heterogenu prirodu globalizacije i navođenje mnogih tuđih autorskih stavova. Pri tome nam nije bila želja ili namjera da na bilo koji način umanjimo realne i pozitivne domete globalizacije, a posebno ne njena brojna i različita teorijska tumačenja. Pišući ovaj rukopis, imali smo u vidu poruku F. Bekona da „predstavljati veliko malim ne znači napraviti nešto veliko“. Nije sporno da je u drugoj polovini prošlog vijeka obim međunarodne trgovine rastao trostruko brže od domaćeg BDP razvijenih zemalja (Korten, 1996, p. 18), a obim međunarodnih finansijskih transakcija četvorostruko brže od trgovinskih tokova (Krugman, P. 1994, p. 231). Brojnost korisnika Interneta raste godišnje 25-30%, dok se eksponencijlno smanjuje vrijednost proizvodnje, čuvanja i predaje informacija (Gates, 1996, p. 36). Ni mnoga druga pozitivna dostignuća globalizacije nijesu sporna. Ali ...

J. Stiglitz (2002, p. 248) u knjizi „Globalization and Its Discontents“ piše: „Ako se globalizacija i dalje bude rea-lizovala na način kao do sada ... ona ne samo da neće doprinositi razvoju, nego će prvenstveno prouzrokovati siroma-štvo i nestabilnost“. J. Mittelman (2000 p. 227) poručuje da „savremena globalizacija nije zaista globalna“ O tome mo-žda dovoljno govore razlike u razvijenosti i mnogi drugi kontrasti savremenog svijeta (vidi šire u: Drašković 2002).

115

Nekontrolisana dinamika jaza između najbogatijeg i najsiromašnijeg stanovništva na planeti uvećala se za posled-njih 65 godina sa 7-9 puta na 50-75 puta (Inozemcev Ibid., s. 65). Na 20% svjetskog stanovništva koje živi u razvijenim državama otpada 86% svjetskog BDP, dok na 20% stanovništva koje živi u najsiromašnijim državama otpada svega 1% (Нuman Development Report 1999, p. 2). SAD kao jedna od najrazvijenijih država svijeta je najveći dužnik (2,6 triliona USA$). Posmatrana kroz prizmu razvoja, krize i medija, savremena globalizacija je proces strogih i nametnutih zakona i pravila ponašanja, raznih polarizacija i raskoraka (posebno između razvijenih i nerazvijenih, retorike i prakse), ideolo-gizacija, dogmatizacija i politizacija. U tom procesu nema mjesta za naivnu idilu i altruizam, jer ga karakteriše visoko interesna motivisanost krupnog kapitala, pojedinaca i grupa koji ga posjeduju ili tome teže. Pri tome je propagirana stra-tegijska međusobna zavisnost, povezanost, kooperacija i integracija regiona, država, firmi, naroda, ljudi i njihovih kul-tura najčešće samo retorički paravan, koji u pozadini ima isključivo interese. U ovom rukopisu smo pokušali da analizi-ramo i osvijetlimo samo neke bitne segmente procesa globalizacije, neke izabrane motive, činjenice, hipoteze, konkre-tne probleme, pitanja i dileme - jednom riječju značajne inserte, a ne nikako cjelovitu priču o tzv. „novom svjetskom poretku“ i globalizaciji kao njegovoj navodnoj uvertiri.

Globalizacija ne predstavlja savršeni koncept tog navodnog „svjetskog poretka“. Njena objašnjenja (možda i ova naša) često zvuče jednostrano i deterministički. To je uslovljeno nedostatkom jedinstvene teorije o globalizaciji, kao i njenom uslovljenošću razvojnim imperativima krupnog kapitala u konkretnim istorijskim okolnostima (koje čine tehno-loški, ekonomski, institucionalni, politički, geopolitički, interesni i drugi elementi i faktori uticaja). Isticanjem i anali-zom navedenih motivacionih faktora, u ovoj monografiji se dokazuje diskutabilnost tvrdnje M. Castellsa (2000, p. 147) da je ekonomska globalizacija dominantno politički stvorena. Nesporno je da politika dominira nad ekonomijom. Ali, da li je manje sporno da se sve vrti oko ekonomije i radi zbog ekonomije? A. Čakardić (2006, s. 850) ističe suprotan stav da „globalizacija ponajviše ukazuje na to da se društvo u cjelini i sustav organiziranja države usmjerio na ’eko-nomiju’ i reproduciranje sustava potreba koje ona stvara, pritom nadilazeći i ispuštajući iz vida ’politiku’ kao, tradicio-nalno, primarni aparat društvenoga održavanja... Globalizam je shvaćanje da svjetsko tržište potiskuje ili nadomješćuje političko djelovanje, tj. ideologiju vlasti nad svjetskim tržištem“. Engleski istoričar J. Treveljan smatra da je „politika rezultat, a ne uzrok socijalnih promjena“, dakle, samo jedan od instrumenata i dopunskih faktora uticaja na društvene promjene, koji djeluju u skladu sa zadacima i potrebama društveno-istorijske situacije.

Savremeni dometi globalizacije lociraju je u period moderne epohe, bez obzira na sve njene dosadašnje imperija-lističke pretenzije. Zbog toga, ona kao navodna „univerzalizacija, homogenizacija i unifikacija svijeta” po nekim bitnim (često nametnutim) principima, odrednicama i normama ponašanja, predstavlja izazov za sve nacionalne države, priv-rede i politike u pogledu ograničenja suvereniteta, kulturnog i nacionalnog identiteta, mogućnosti očuvanja samobitno-sti i specifičnosti, načina i stepena uključivanja u globalne tokove, mogućnosti razvoja i najboljih oblika prilagođa-vanja. Izazovi, posledice, mogućnosti i dometi globalizacije i prateće tzv. nove ekonomije su veliki i brojni. Oni zaslu-žuju naučnu pažnju i fenomenološki pristup, posebno u objašnjenju karaktera i stepena njihove paradigmatičnosti. Zato se ovdje istražuju neki ključni teorijski i praktični aspekti globalizacije i „nove ekonomije” kao metafora koje odra-žavaju duh postindustrijsko-informatičke ere. Jer, „potrebno je znati ne samo povode i ishode zbivanja nego i njihov smisao i uzroke“ (lat. izreka)“.

Da li je globalizacija u dovoljnoj mjeri jasna da predstavlja „samo novi naziv za integraciju sveta i pojačanu me-đuzavisnost između država u svetu intenzivnih i dramatičcnih promena“ (Mazur & Sechler, 1997, p. 35)? Ili je ona mnogo više od toga? Priroda globalizacije je teorijski i praktično kontroverzna i protivurečna. Povezujući svijet, ona ga istovremeno strukturno hijerarhizuje i stvara sve dublje podele (vidi šire: Pečujlić 2002, ss. 7-16 ). Naše istraživanje je s analitičkog, metodološkog i kritičkog aspekta fokusirano na osnovne uzroke, posledice, strategijske ciljeve, domete i refleksije globalizacije. Ono je orijentisano na neka činjenična, ali i sporna pitanja, kao i na predloge mogućih rješenja, kako pojedinih značajnih teoretičara iz razmatrane oblasti, tako i autora ovog teksta.

Svijet se mijenja toliko brzo i krupno, da čak ni naučnici nijesu u stanju da pravovremeno protumače promjene koje nam se pred očima događaju, predvide njihovu perspektivu i kvalitetno osmisle načine prilagođavanja, niti imaju jedinstvene stavove po prednjem. Suštinu, izazove, domete i perspektive globalizacije teoretičari različito razmatraju. Ortodoksni globalisti (hiper-globalisti – K. Ohmae, J. Redvud, M. Friedman, P. Kennedi i dr.) smatraju da je riječ o novoj eri globalne civilizacije, čiji su pokretački mehanizmi kapitalizam i nove tehnlogije. Transformisti (B. Aksford, D. Held, D. Goldblatt, E. McGrow, J. Perraton, J. Rozenau, E. Giddens i dr.) vjeruju da globalizacija brzo i duboko transformiše društvo i svjetsku politiku i državnu vlast, koje pokušavaju da se adaptiraju prema brzo mijenjajućem i uzajamno sve više povezanom svijetu. Pa ipak, oni sumnjaju u stabilan razvoj procesa globalizacije, jer brojne frag-mentacije ometaju integracije. Skeptici (P. Hirst, G. Thompson, J. Allen, R. Gilpin, N. Fergusson i dr.) vjeruju da je glo-balizacija samo mit, jer jedino realno postoje tri osnovna regionalna bloka, konflikt civilizacija i marginalizacija Juga

116

(nerazvijenih – prim. autora). Vlast nacionalnih vlada ostaje veoma jaka, a internacionalizacija zavisi od njihovog me-đusobnog dogovora. Može se govoriti i o značajnoj finansijskoj i institucionalnoj globalizaciji – prim. red. Anti-glo-balisti (N. Chomsky, R. McChesny, A. Kallinikos, N. Klein, S. George, R. Falk i dr.), među kojima se neki nazivaju alter-globalisti, nastupaju protiv ciljeva (služi interesima krupnog kapitala) i metoda (dvojnih aršina, polarizacija i pri-vatizacije svijeta), ali ne i protiv samog procesa globalizacije.

Vjerovatno su u pravu K. O'Rourke i J. Williamson (1999, p. 287), kad konstatuju da „oni, koji svoje poglede na globalizaciju zasnivaju ... samo na iskustvu poslednje tri decenije, prave grubu grešku“. Jer, njeni korijeni su se razvili mnogo ranije, makar idejni (vidi npr. Braudel 1979, pp. 12-14). Novi su njeni dometi, neki principi i kriterijumi, a posebno mogućnosti koje pružaju savremene tehnologije i instrumenti sile.

2.1.1 Globalizacija kao skup protivurječnih promjena

U istoriji ljudskog društva smjenjivale su se razvojne etape, karakterisane dominantnim specifičnostima ekonom-ske stvarnosti. Te etape su odgovarale konkretnim razvojnim nivoima civilizacije. Uvijek su imale uočljivu diferenciu specificu. Uslovno i uopšteno govoreći, bili su to naivni optimizam antike, religiozni misticizam srednjeg vijeka, ra-cionalni scientizam industrijskog društva i savremeni globalizam postindustrijskog društva. Navedena podjela zanema-ruje brojne „elastične” granice (vremenske, geografske i dr.) i prelazne periode u kojima je dolazilo do „sudara s budu-ćim” (izraz E. Tofflera). Svaka od pomenutih etapa ima svoju razvojnu paradigmu s odgovarajućim kriterijumima i sistemima vrijednosti. Oni su se revolucionarno mijenjali (različitom dinamikom u vremenu i prostoru), i to upravo na dugotrajnim prelazima između pojedinih razdoblja. Svaki novi istorijski period zahtijevao je (najčešće paradigmatičnu) promjenu načina razmišljanja i ponašanja. Ta promjena se u principu svodila na prilagođavanje civilizacijskim norma-ma, dostignućima i izazovima (Drašković, 2002, s. 11).

Brzina, obim i dinamika savremenih promjena, koje sobom donosi globalizacija (imaju se u vidu poslednje dvije decenije) su revolucionarniji nego ikad do danas. Možda se u tome mogu tražiti opravdanja za protivurječna i često ekstremna teorijska objašnjenja globalizacije. Koliko god najnovije promjene izgledale revolucionarne, kompleksne, eksponencijalne, dinamične i nesistemske, one se na određeni način događaju zakonomjerno, pa i programirano. One imaju i svoju interesnu podlogu (jer su interesi integratori ekonomskog ponašanja) i unutrašnju logiku, koja se na razne načine objašnjava (opravdava i/ili kritikuje), zavisno od teorijskih pozicija autora i metodoloških pristupa, koji su često jednostrani, koliko god mozaično i demokratično prikazuju globalni pluralizam. Iako se ne očekuju cjelovita i neproti-vurječna teorijska objašnjenja globalizacije, teško se mogu razumjeti nekritičko i vulgarizovano apsolutizovanje za-padnih vrijednosti i jednostrani pogledi pojedinih autora, koji zanemaruju lokalne razvojne specifičnosti (ekonomske, istorijske, kulturne, institucionalne, socijalne i dr.). Pri tome se ne misli na aktuelna institucionalna, demokratska, moti-vaciona i druga pozitivna sistemska dostignuća razvijenih država, nego na nekritičku primjenu uzornih ekonomskih modela, koji su na Zapadu odavno prevaziđeni (ili čak nikad nijesu ni primjenjivani u tako rigidnom obliku). Oni se ret-orički i fenomenološki vrlo vješto zamagljuju velom globalizacije, da bi se opravdale postsocijalističke „reforme“, koje mnogi ocjenjuju kao neuspješne za većinu naroda, ali veoma uspješne za uski krug ljudi (mahom povlašćenih, koji su ponekad i u ulozi narodnih predstavnika – vidi šire u: Drašković, 2005). Sličnu konstataciju navodi i P. Matvejević (2010, s. 15) : „Kapitalizam se vraća na karikaturalan način u zemlje koje su do jučer smatrane anti-kapitalističkima. Ideja o socijalizmu s ljudskim licem, kakvu su zagovarali najnapredniji disidenti, izgubila se pod najezdom divljeg kai-talizma, kakvog se odriče i sam kapitalizam, njegov prosvjećeniji dio. Širi se bojazan da bi budućnostmogla nalikovati prošlosti, onoj goroj, koje se s mukom prisjećamo”.

Brojne su protivurječnosti i kontrasnosti globalizacije, posebno između njenih lidera i autsajdera, nosilaca i pos-matrača. Po svojoj upozoravajućoj alarmantnosti izdvaja se ocjena Svjetske banke navedena u Referatu o svjetskom raz-voju 2000/ 2001 (p. 11): od 6 milijardi stanovnika naše planete na smjeni milenijuma 2,8 milijardi živjelo je s manje od 2 USA$ na dan, a 1,2 milijardi sa manje od 1 USA$ na dan?! S. Bebek i G. Santini (2009, s. 302) navode sledeće po-datke WB, UN i UNICEF: „U 2005. je 20% najbogatijih na svijetu trošilo 76,6% dobara lične potrošnje, a 20% najsiromašnijih svega 1,5%; BDP zaduženih i siromašnih država sa 567 miliona stanovnika manji je od bogatstva 7 najbogatijih ljudi na svijetu; na 479 milijardera otpada 7% svjetskog BDP; oko 0,13% svjetske populacije kontrolisalo je u 2004. 25% svjetskih finansijskih aktiva; oko 1,1 mlrd ljudi nema odgovarajući pristup vodi, a oko 2,6 mlrd ljudi nema osnovne sanitarije; svako drugo dijete u svijetu je siromašno, zbog čega dnevno umire 25.000 djece“. Iako se na-vedeni podaci ne mogu tretirati kao posledica globalizacije, nego kao činjenica da je veliki dio čovječanstva udaljen od nje, to ipak ne uklanja probleme koje globalizacija mora riješiti ako želi da nosi epitete univerzalnosti i integralnosti.

117

Zbog smo često isticali da globalizaciju treba - globalizovati! Misli se na uslove života, slobode, ličnu potrošnju, obra-zovanje, razvoj, zaduženost itd.

Novo vrijeme rađa nove idole, ideje, paradokse i krize. Nasuprot globalizaciji privrede i drugih oblasti života, za-paža se naglašena individualizacija ličnosti. Oslobađajući prostor za kreativnost, globalizacija skida lance koji su vjeko-vima sputavali čovjeka: formacijske, ideološke, političke, nacionalne, organizacione, upravljačke i sl. Suština ljudske prirode se oslobađa više nego ikada u dosadašnjoj istoriji. Možda je upravo u tome najveći domet globalizacije, koji je rezultat fascinantnih tehnoloških i drugih inovacija.

Globalizaciju kao opšti fenomen karakterišu: a) univerzalizacija svijeta po nekim značajnim principima, odredni-cama i normama ponašanja i b) afirmacija rastuće uzajamne povezanosti i uslovljenosti između pojedinih zemalja, regiona i krupnih firmi. Onа se razvija uporedo s mnogim ekonomskim procesima, kao što su:

Ekonomska liberalizacija i denacionalizacija robnih i finansijskih tokova na svjetskom tržištu (vidi šire u: Draško-vić, 2002);

Pojava novih oblika spajanja raznih firmi i kupovine drugih firmi (koji predstavljaju načine opstanka i jačanja me-đunarodne konkurentske prednosti). Strategijske alijanse (koalicije) obezbjeđuju velike konkurentske prednosti u globalnoj privredi. Radi se o svim oblicima partnerstva, odnosno povezivanja specifičnih aspekata i interesa pos-lovanja dvije ili više firmi na bazi zajedničkih ulaganja, davanja licenci, kooperacije i sl. zbog pristupa nekim trži-štima, poboljšanja konkurentske pozicije, osvajanja novih tehnologija, podjele rizika i sl. Firme ostaju nezavisne i poslije formiranja alijanse, koja podrazumijeva zajedničko obavljanje saglasnih ciljeva, kontrolu i diobu rezultata. Rivali često postaju partneri, kao i međusobno nepovezane firme unutar grane;

Univerzalizacija, homogenizacija i unifikacija međunarodnih tokova roba, usluga i resursa, tržišta, proizvodnje, tehnologije, komunikacija i finansija, koja se manifestuje u većem međunarodnom povezivanju i relativiziranju državnih granica i afirmaciji rastuće uzajamne povezanosti i uslovljenosti između pojedinih zemalja, regiona i kru-pnih firmi. Mrežna poslovna saradnja i kooperacija je efikasniji način opstanka na tržištu od konkurencije, u kojoj se partnerstvo kombinuje s vlasništvom. Savremeni virtualni timski partnerski „savezi“ su zasnovani na fleksibil-nim poslovno-organizacionim sistemima. Oni predstavljaju pouzdanu i moćnu alternativu transnacionalnoj diver-zifikaciji i vertikalnoj integraciji, jer obezbjeđuju adaptibilnu sinergističku kompetenciju raznih firmi skoncentrisa-nu u jakom virtualnom konkurentu, koji svima donosi koristi (Ibid., ss. 71-72);

Formiranje mrežne strukture menadžmenta, proizvodnje i raspodjele, globalnog tržišta i konkurencije (vidi šire u: V. Drašković 1995);

Razvoj po zakonima i logici krupnog kapitala; Dopunjavanje kvaliteta racionalnog ekonomskog čovjeka (homo oeconomicus) novim kvalitetima čovjeka tipa ho-

mo creator; Brojnost oblika ekonomskog ispoljavanja: finansijska globalizacija, globalizacija tržišta, formiranje i uticaj global-

nih firmi i banaka, denacionalizacija i regionalizacija ekonomije, intenzifikacija, liberalizacija i standardizacija pro-izvodnje, intitucionalizacija svjetske trgovine i međunarodnih ekonomskih odnosa, mega-trendovi itd.;

Dominacija finansijskih operacija (posebno virtualnih), koje predstavljaju centralni sinergistički mehanizam globa-lizacije i oblast u kojoj je ona najviše napredovala;

Transnacionalizacija privredne aktivnosti, koja je direktno i presudno determinisala razvoj globalne svjetske ekonomije i pojedinih regiona u poslednje tri decenija Ona je u velikoj mjeri postala sinonim globalizacije. Među-narodna trgovina sirovinama nalazi se skoro u potpunosti pod njihovom kontrolom (90% trgovine pšenicom, ka-fom, kukuruzom, drvetom, duvanom, rudom gvožđa i jute, 85% bakrom i boksitom, 80% čajem i olovom, 75% ba-nanama, sirovom naftom i kaučukom) itd. U periodu od 1976-1996. svake godine je oko pola američkog izvoza realizovano preko američkih i inostranih TNK (to učešće je u V. Britaniji 80%, a u Singapuru oko 90%), najveći dio svih plaćanja povezanih s transferom najviše tehnologije realizuje se unutar TNK: u SAD i V. Britaniji je to učešće 80%, a u Njemačkoj oko 90% (UNCTAD 1997, p. 55).

Globalna konkurencija je poprimila karakteristike koje diktiraju multidimenzionalni procesi: od dinamičnih prom-jena u okruženju koji utiču na poslovanje, preko rastuće međuzavisnosti poslovnih subjekata, do jačanja uloge javnog mnenja, ekoloških standarda i sl. Ona pretpostavlja direktnu konkurenciju firme na svim tržištima bez pro-mjena na proizvodu ili usluzi i bez (ili uz neznatna) prilagođavanja lokalnim zahtjevima, a kao primjer se navode elektronika, avioni, automobili, gume, satovi i sl. (Pokrajčić, 2001, s. 109). Konkurentska prednost globalne firme sadrži integrisane lokalne i međunarodne prednosti. Nove faktore uticaja opredjeljuje potreba globalnog prilago-đavanja. Sve više se insistira na tijesnoj konceptualnoj međuzavisnosti između konkurentnosti i kompetentnosti, pri

118

čemu se tehnologija, sinergizam (cjelina je jača od zbira djelova) i umijeće navode kao odlučujuće komponente konkurentne poslovne strategije. U uslovima globalizacije, uvažavanje promjena i prilagođavanje promjenama predstavlja jedan od osnovnih principa na kojima se grade temelji konkurentnosti. U principu su najmoćnije kor-poracije monopolisti. Oni su potencijalno najjači konkurenti, što zvuči paradoksalno ali je tačno. Ne smije se zane-mariti metaforično upozorenje L. Thurowa da su tokom evolucije opstale samo one vrste koje su imale sposobnost mijenjanja i prilagođavanja, a ne najjači, kao npr. dinosaurusi (1996, p. 7). Globalna konkurentnost podrazumijeva, pored ostalog, sinergiju raznih znanja, vještina, inovacija, brzu adaptaciju, istraživačko-razvojnu strategiju, nove proizvode, visoke kvalitete i pouzdanost proizvoda, savremeni dizajn, novu tehnologiju, organizacione promjene, marketing i menadžment potencijale, mrežno poslovanje i sl. Sve to obuhvata termin kompetentnost. Suština kom-petentnosti je u kombinovanju komplementarne stručnosti i znanja zaposlenih u firmi, na bazi kojih se vrši prilago-đavanje promjenama u okruženju (posebno zadovoljavanju potreba kupaca) i tako ostvaruje konkurentska pred-nost. Definiše se kao unikalni set mogućnosti firme i predstavlja skup organizacionih sposobnosti i znanja koja omogućuju formiranje uspješne poslovne strategije (Goddard, 1997, p. 47). Znanje je postalo odlučujući faktor poslovnog uspjeha i konkurentske prednosti globalne privrede u sadašnjosti, a doći će do sve većeg izražaja u bu-dućnosti.

Nesvakidašnje i višestruke promjene i podsticaji na ekonomskom planu. Novo vrijeme je nametnulo i nove para-metre moderne ekonomije: znanje, informacije, istraživanja i razvoj, inovacije i informacione tehnologije. Osnovni pravac promjena u ekonomiji uslovljen je tehnološkim promjenama, a on bitno utiče na zaposlenost i njenu struk-turu, alternativnu zaposlenost, produktivnost, virtualizaciju poslovanja, mrežno poslovno poslovanje, povećanje mogućnosti intrafirmske razmjene, smanjenje posredničke uloge, stvaranje nove vrijednosti zasnovane na znanju, smanjenje životnog ciklusa proizvoda, povećanje stepena zadovoljenja potreba korisnika, outsourcing itd. Nave-dene promjene se posebno manifestuju u oblasti elektronskog poslovanja i elektronske trgovine, koji su omogućeni primjenom informacionih i komunikacionih tehnologija, preko kojih su razvijeni distribucioni sistemi podataka na globalnom nivou. Ono obuhvata sve veći obim ekonomskih aktivnosti firme, a posebno njene komercijalne tran-sakcije, što povećava njenu ukupnu poslovnu efikasnost. Misli se na standardizovanu proizvodnju i prenos digital-nih informacija (tekstovi, vizuelni i zvučni zapisi, dokumenta i sl.) putem kompjuterskih i telekomunikacionih veza, kojima se značajno ubrzava protok informacija na međufirmskim i međuorganizacijskim nivoima. Razvoj mrežnih informacija i elektronskih transakcija doveo je do formiranja elektronskog tržišta, koje se zasniva na Inter-net globalnoj kompjuterskoj mreži, koja je dostupna ogromnom broju korisnika. Prednosti elektronskog poslovanja su: veća dostupnost informacija, olakšavanje poslovne komunikacije, brzina i pouzdanost komunikacije (dijaloga) između prodavca i kupca, relativizacija vremenskog i prostornog faktora, značajno smanjenje transakcionih troš-kova, brza procjena tržišnog ambijenta, mogućnost bržeg reagovanja i prilagođavanja na tržišne promjene, pove-ćanje značaja konkurencije, veća mogućnost izbora potrošača itd. Iako je elektronsko tržište još uvijek u fazi raz-voja (u procentualnom, infrastrukturnom i institucionalnom smislu), očekuje se njegovo brzo širenje, zahvaljujući prvenstveno dominaciji virtualnih trgovinskih firmi, koje elektronskim putem komuniciraju s kanalima distribucije u globalnom okruženju. Veliki broj firmi koristi sajtove na Webu za dobjanje potrebnih informacija o proizvodima, kupcima, dobavljačima i posrednicima, za olakšavanje poslovnih aktivnosti, povećanje njihove brzine, sigurnosti i sl., kao i za smanjivanje transakcionih troškova (Končar, 1999, s. 295-6).

Klasterizacija ekonomije je jedan od vektora razvoja globalne ekonomije i temelja globalizacije (zajedno s komu-nikacionim sistemima, koji su omogućili mrežnu marketing logistiku i standardizaciju kvaliteta u globalnim rela-cijama i granicama realnog vremena). Klasteri su najpropulzivniji privredni blokovi na makronivou pojedinih drža-va. Obuhvataju mreže nezavisnih proizvodnih i uslužnih firmi, od isporučilaca, tehnoloških inovatora i know-how institucija (univerziteti, naučno-istraživački instituti, inženjering centri i sl.), preko povezujućih tržišnih instituta (brokeri, konsultanti i sl.) do potrošača. Svi oni na svoj način učestvuju u lancu stvaranja nove vrijednosti, preko sniženja transakcionih troškova. Zasnivaju se na forsiranju unikalnih preimućstava i najefikasnijih proizvodnji, a uključuju firme i organizacije koje su povezane geografskim položajem i konkretnom proizvodnjom. Uloga geo-grafske bliskosti se svodi na akumuliranje kritične mase socijalnog i ljudskog kapitala (shvaćenog kao kombinaciju naučnog, proizvodnog i inovacionog potencijala). Smatra se da je klasterizacijom kao specifičnom i složenom kom-binacijom konkurencije i kooperacije na raznim nivoima, tj. „novim talasom razvoja kapitalizma” (izraz Tofflera) obuhvaćeno preko 50% privreda ravijenih zemalja. Kao primjer klasterizacije može se navesti Finska, koja raspo-laže sa 0,5% svjetskih šumskih resursa, učestvuje sa 10% svjetskog izvoza drvno-prerađivačke industrije i 25% svjetske proizvodnje papira. na telekomunikacionom tržištu učestvuje sa 30% svjetskog izvoza opreme mobilne te-lefonije i čak 40% svjetskog izvoza mobilnih telefona (Afanasjev i Mjasnikova, 2005, s. 82).

119

2.1.2 Globalizacija i tehnološke promjene Jednu od najznačajnijih i najjačih pokretačkih poluga savremene civilizacije predstavlja uzajamna povezanost, us-

lovljenost i zavisnost tržišnog privređivanja (koje u osnovi sadrži privatno preduzetništvo) i tehnološkog progresa. Ta povratna sprega je dokazala svoju efikasnost u razvijenim privredama. Tehnološki progres se podržava stalnom eks-panzijom kapitala i njegovim ulaganjem u profitabilne djelatnosti. Ekspanzija kapitala i njom probuđena konkurencija se napajaju i stimulišu novim dostignućima tehnološkog progresa, koji ima praktično neiscrpne potencijale kreiranja i usavršavanja svega postojećeg. U dinamičnom procesu globalizacije, tehnološke inovacije utiču na značajno poboljša-nje performansi firmi, stvaranje konkurentskih prednosti i kompetencija. Nove tehnologije stvaraju nove šanse, uklanja-ju barijere za međunarodnu trgovinu i investiranje, povećavaju transparentnost poslovanja i mogućnosti diversifikacije, intrafirmske razmjene i virtualizacije.

Dinamika pomjena uopšte i tehnoloških promjena posebno je dominantna karakteristika globalizacije. Ona je pra-ćena kreiranjem super-aktivnih razvojnih strategija i odgovarajućih aktivnosti za njihovu realizaciju. Te strategije se zasnivaju na shvatanju progresa kao permanentnog transformacionog procesa, praćenog formiranjem novih struktura društva i organizacija (firmi i sl.). Inovativna oraganizacija počiva na stalnom učenju, tj. usavršavanju postojećih i sti-canju novih znanja, koja su u funkciji primjene i/ili kreacije novih tehnologija. Bez inovacija promjene imaju kozme-tički karakter i kratkog su vijeka. Za razvoj su neophodne stalne inovacije, evolucione i revolucione. Brzina promjena se eksponencijalno povećava, pa je zato tehnološko obnavljanje potrebno svakoj privredi i/ili organizaciji koja teži ost-varenju uspjeha, opstanka i rasta. Izbor savremenog poslovanja je, dakle, jednostavan: biti brz ili brzo zaboravljen!

Razvoj čovječanstva obilježilo je stalno smjenjivanje integracionih i dezintegracionih procesa (Miletić, 2001, s. 235). Brzina promjena se naglo povećavala poslednjih decenija. Inovacije u oblasti informacionih tehnologija, kompju-terskih mreža, telekomunikacionih i transportnih sistema i drugih savremenih tehnologija doprinijele su povezivanju tr-žišta na svim rastojanjima i prostorima. Došlo je do neviđenog buma internacionalnog kretanja kapitala, roba, usluga i ljudi. Na taj način, postepeno se mijenjala globalna sliku svijeta. Nastupilo je vrijeme velikih promjena, koje se brzo, nepredvidivo i neizbježno umnožavaju (Brown 1993, s. 3) i nastavljaju da diktiraju realizaciju naše budućnosti. Po mnogim manifestacijama i pokazateljima, kvalitativno, kvantitativno, tehnološki, institucionalno, organizaciono i sl., savremene promjene su bitno drugačije od mnogih do sada viđenih u svijetu. U tom smislu, P. Drucker (1999, pp. IXX-XX) smatra da su one radikalnije čak i od promjena koje su nagovijestile početak II industrijske revolucije sredinom 19. vijeka, ili od strukturnih promjena koje su izazvale Veliku depresiju 1929-1933. i Drugi svjetski rat. Vjeruje se da čov-ječanstvo već više od deceniju raspolaže tehnologijama u oblasti komunikacija i transporta koje su neophodne za for-miranje globalne svjetske ekonomije. Tome su prethodile mnoge značajne promjene koje su se u svijetu dogodile pos-lije II svjetskog rata. Po svom presudnom značaju za globalizaciju može se izdvojiti izuzetan razvoj nauke, tehnike i tehnologije, koji je omogućio tzv. „treću tehnološku (informacionu) revoluciju“.

Poslednjih decenija 20. vijeka napravljen je zaokret prema ekonomskoj denacionalizaciji i globalizaciji svijeta po proizvodnim, finansijskim, institucionalnim, političkim i mnogim drugim odrednicama. Tome su najviše doprinijele na-vedene eksponencijalne promjene u oblasti raznih tehnologija. Došlo je do neviđenog virtualnog mrežnog poslovnog povezivanja. Savremeni finansijski instrumenti omogućili su fantastične razmjere virtualnih poslovnih aranžmana, koji u pojedinim osjetljivim sektorima, kao što je bankarski, nijesu za to imali realno i razumno pokriće. Ali, da li vrhunske tehnologije samo „stvaraju privid da su kadre zamijeniti tradicionalnu kulturu: da su same po sebi kultura a ne, prije svega, njen izdanak“ (Matvejević, Ibid., s. 15)?

Kvalitetno nove razvojne perfomanse zasnivaju se na izvanrednom tehnološkom uzletu u poslednjoj četvrtini 20. vijeka na polju automatike, informatike, telekomunikacija, transporta, biotehnologije, genetičkog inženjeringa, aerokos-mičke tehnologije i dr. U svemu tome prednjači globalni „bum“ informatičkog, komunikacionog i transportnog moni-toringa. To je najviše pogodovalo logici i logistici krupnog kapitala da se brže oplođava i širi na nova tržišta. Vrijeme ekonomskih transakcija se „skraćuje” povećanjem brzine prenosa informacija, a prostor se „smanjuje“ povećanjem brzi-ne transportnih sredstava.

Osnovni izvori društvene moći su vlast nad novcem i vremenom (Landes, 1983, p. 12) i vladanje prostorom (Lefevr, prema: Harvey, 1994, s. 76). Ali, za vladanje su itekako potrebne savremene tehnologije. Dryfus i Rabinou su pisali da je moć uvijek „pokretna sila relacija u datom vremenu i prostoru“. Fokalt je smatrao da postoje tri relacije mo-ći: moć kao strategijska igra, upravljačka (državna) tehnologija i stanje dominacije. Ideja o kombinaciji a) instrumenata koji mjere vrijeme (ili ga premošćuju i štede, kao npr. saobraćajna sredstva, Internet i sl.), b) preciznih geografskih (i geopolitičkih) mapa i c) mobilnog krupnog kapitala pokazala se realnom i uspješnom. Realizovana je njihova međusob-

120

na sinergijska funkcionalna povezanost, zavisnost i uslovljenost, toliko potrebna, ustvari neophodna za ostvarivanje ekonomske i društvene moći, najprije u lokalnim, nacionalnim i regionalnim, a danas i u globalnim granicama.

Mnoge tehnološke i oranizacione inovacije i modernizacije bile su funkcionalno podređene prevazilaženju vre-menskih i prostornih ograničenja, a najviše su koristile upravo onima kojima kapital nije bio limitirajući faktor. Trans-nacionalni kapital svojom super-aktivnom, strategijski planiranom i efikasnom koordinacijom vremena, prostora, kapi-tala i ostalih sopstvenih razvojnih potencijala nastavlja oplodnju i dominaciju u globalnim relacijama. Racionalizovan-jem i koordinisanjem vremena i prostora putem korišćenja najsavremenijih informacionih, transportnih i telekomuni-kacionih tehnologija, krupni kapital po ekonomskoj moći uspješno konkuriše mnogim državama (kao ekonomskim sub-jektima) na lokalnom i međunarodnom nivou. Ona se svojom globalnom razvojnom filozofijom sve više udaljava od nacionalnih koordinati i odgovarajućeg načina razmišljanja (Drašković, 2002, ss. 32-33).

Savremena transnacionalna organizacija poslovanja zasniva se, pored ostalog, na strategiji outsourcinga, tj. na do-djeljivanju onih poslova perifernim proizvodnim lokalitetima koje oni mogu da urade najkvalitetnije, najbrže i najjef-tinije (Vidas-Bubanja, 2000, s. 178). Preko sistema organizacionog (intrafirmsko poslovanje) i informacionog poslov-nog umrežavanja, maksimalno se koriste razne pogodnosti (resursne, geografske, poreske i druge koje pruža zemlja domaćin. Zatim se te konkurentske prednosti prelivaju u ekstra profite i jačanje sopstvenih kompetencija. Praksa je po-kazala da je to najbolji put za stvaranje globalnih proizvoda.

Buran razvoj elektronske tehnologije omogućio je da se s lakoćom prebacuju ogromne sume novca s jednog kraja svijeta na drugi preko međunarodne finansijske mreže. Već više od deceniju je svakodnevni obim valutnih transakcija veći od trilion USA$ i stotinama puta nadmašuje iznos realno razmijenjenih roba i usluga. To znači da se stalno poja-čava tendencija odvajanja finansijskih tokova od realne sfere proizvodnje i trgovine. Valutne spekulacije stvaraju svoje-vrsnu „kazino ekonomiju”, jer u svijetu raste količina virtualnog tzv. „fantomskog kreditnog novca”, koje emituju pri-vatne banke s emisionom licencom. Procenat rezervnog obezbjeđenja emitovanog kreditnog novca je veoma nizak, tako da niče masa „fantomskog novca”, koja u slučaju istovremene tražnje njihovih kreditora ne može biti isplaćena, što bi dovelo do finansijskog kolapsa.

Umrežena ekonomija je omogućena digitalizacijom. Ona formira realne i kvalitetne organizaciono-tehničke uslove za deregulaciju na svim upravljačkim nivoima. Brze i krupne tehnološke promjene, praćene organizacionim usavr-šavanjem, ekonomskom i pravnom fleksibilnošću i virtualnošću, radikalno su promijenile a) oblike i načine konkuren-cije u globalnim relacijama (intrafirmska razmjena, strategijske alijanse i dr.), b) tradicionalnu šeme faktora proizvod-nje (radnike zamjenjuju automatizovani roboti, informacije postaju resurs i sl.), c) način proizvodnje (dominacija znanja i informacija, revolucionarni napredak sredstava za rad, mrežna organizacija), d) strukturu proizvodnje (preovlađuje prenesena i/ili dodatna vrijednost), e) motivaciju zaposlenih (širenje ekonomskih i drugih motiva) i f) usavršavanje ob-razovanja zaposlenih (potreba stalnog učenja).

Tehnološki napredak je doprinio povećanju efikasnosti svih drugih oblika proizvodnje. Na taj način su stvoreni realni uslovi za realizaciju davnašnje ideje o stvaranju nekog humanijeg i homogenijeg „svijeta svjetova” (termin M. Geftera) raznih privreda, politika, kultura, naroda, prostora i civilizacija. Tehnološke promjene su praćene revolucio-narnim promjenama u ekonomiji, politici i društvu uopšte. U najširem smislu riječi, ekonomska i politička vlast prelazi u ruke proizvođača informacija (Stounier 1986, s. 398).

Uticaj globalizacije

razvijene zemlje zemlje u razvoju

i zemlje tranzicije sve zemlje

1990-95 2000-05 1990-95 2000-05 1990-95 2000-05 trgovina robama (% BDP) trgovina uslugama (% BDP) FDI (% BDP) korisnici mob. tel. (% stan.) korisnici Interneta (% stan.)

30,1 7,6 0,8 3,8 0,7

38,4 9,5 2,1

67,6 41

35,7 8,4 1,8 0,1

0,01

49,9 9,4 2,7

19,5 4,9

30,9 7,7 0,9 0,9 0,1

40,5 9,5 2,3

29,8 9,1

Izvor: World Developmen Indicators

121

U informacionoj djelatnosti danas su zaposleni ne samo proizvođači informacija (naučnici, specijalisti, konsultan-ti), nego i obrađivači informacija (administrativni i upravljački personal, transportni dispečeri informacija, statističari, računovođe i sl.), distributeri informacija (zaposleni u oblasti obrazovanja i sredstvima masovnih informacija) i radnici informacione infrastrukture (operatori, radnici telekomunikacionih službi i sl. - Gleave et al., 1985, pp. 197-201). „Informacioni radnici” su 1985. u SAD učestvovali sa 63% u ukupnoj zaposlenosti, a sa 76% u ukupno utrošenom rad-nom vremenu (Rojers 1986, p. 112). Danas, poslije četvrt vijeka, to učešće je još veće.

Tehnološke inovacije brzometno mijenjaju svijet u kojem živimo. One izazivaju pozitivne posledice (porast trgo-vine robama i uslugama, porast FDI, povećanje učešća broja korisnika mobolnog telefona i korisnika Interneta u ukup-nom stanovništvu) i negativne poslledice vezane za nejednakosti u razvoju i dr. Moć tehnoloških inovacije je ogromna, kao i mogućnosti koje pružaju. To opredjeljuje njihovu primarnu ulogu u dinamizaciji ekonomske globalizacije i gene-risanju ekonomskog rasta. Tehnološku superiornost obično prate savremene organizacione sposobnosti, marketinška i menadžmentska znanja i širenje sektora usluga. Kao rezultat tehnološke revolucije povećano je učešće uslužne sfere u stvaranju BDP, koje je npr. u SAD 1990. iznosilo čak 73% (Statistical Abstract of the Unitetd States 1995, p. 452).

Slika 63: Svjetski izvoz komercijalnih usluga 1980-2007 u bil. USA% i %

Izvor: WTO 2008, Measuring Trade in Services, p. 9. Izvoz usluga iz SAD 1999. je iznosio 272 mlrd USA$, a uvoz 191 mlrd USA$. Na narednim stranama prikazan je

impozantan rast izvoza komercijalnih usluga sa cca 400 na 3.350 biliona USA$ u periodu od 1980-2007. i njihovo uče-šće u ukupnom svjetskom izvozu 16-20% u istom periodu (sl. 63); učešće uslužnog sektora u stvaranju BDP u pojedi-nim državama 2005, koje se kreće od 40% u Kini do 75% u SAD (sl. 64); povećanje učešća zaposlenosti u uslužnom se-ktoru u izabranim državama od 1995-2005, osim u Kini (sl. 65), povećanje učešća uslužnog sektora u SAD od 1800-2005 (sl. 66) i veliko učešće dodatne vrijednosti u uslužnom sektoru za izabrane države prema BDP per capita (sl. 67).

Slika 64: % učešće pojedinih djelatnosti u stvaranju BDP 2005. u izabranim državama

Izvor: WTO 2008, Measuring Trade in Services, p. 7

122

Slika 65: Procentualno učešće zaposlenih u uslužnom sektoru 1995. i 2005. u izabranim državama

Izvor:Ibid., p. 7

Slika 66 : Dinamika učešća pojedinih djelatnosti u privredi SAD (u %)

Izvor: A Driver Of U.S. Economic Growth, p. 5 (http://www.uscsi.org/Summit2009/ServicesHandout.pdf) Slika 67: Učešće dodatne vrijednosti u uslužnom sektoru za izabrane države prema BDP po stanovniku (u %)

Izvor: A Driver Of U.S. Economic Growth, p. 12. Rast uslužne djelatnosti praćen je odgovarajućim promjenama u strukturi zaposlenosti. Radna snaga se sve više us-

mjerava u uslužni sektor, čije učešće u zaposlenosti razvijenih zemalja odavno premašuje 70%. Na taj način se u veli-kom stepenu ostvaruju Bellove prognoze iz 1967 (p. 102), prema kojima će se ekonomija transformisati od dominantne proizvodnje roba na dominantnu proizvodnju usluga, klasa profesionalaca i specijalista tehničkog profila će postati naj-veća grupa zaposlenih a intelektualni instituti će postati vodeći. Dok je doindustrijsku eru karakterisala „igra čovjeka s prirodom“, industrijsku „igra čovjeka s vještačkom prirodom“ (koju je čovjek stvorio), postindustrijsku civilizaciju ka-rakteriše „igra među ljudima“, koja podrazumijeva prevazilaženje tradicionalnih načina mišljenja, ponašanja i orga-nizacije „asocijativnih ljudi“, koji posjeduju veći stepen kreativnog mišljenja.

123

Značajno je istaći da se mogućnosti za ostvarivanje ekonomskog rasta na bazi transfera tehnologija sve više sma-njuju. Smatra se da budućnost pripada rastu koji će se ostvarivati na bazi inovacija (a ne nikako na rastu u tzv. „ino-vacionim granama“, kako to neki autori pogrešno tumače). P. Aghion, D. Acemoglu i F. Zilibotti (2003) su empirijskim istraživanjima pokazali da je taj prelaz povezan ne samo sa strukturnim promjenama privrede, nego i s jačanjem i uslož-njavanjem institucionalnih struktura. Nekoliko godina kasnije, P. Aghion, C. Meghir i J. Vandenbussche (2006) su do-dali još jedan potreban uslov - porast nivoa obrazovanja. Navedeni autori kao mogući problem ističu sistemsku korup-ciju i uzajamno nepovjerenje između ekonomskih subjekata, ali i činjenicu da globalizacija nameće dopunska ograni-čenja u pogledu kvaliteta institucija.

A. Filippetti, M. Frenz i C. Gillies (2009) su doklazali da su procesi globalizacije i inovacionog razvoja sistemski i dinamički povezani i zavisni. Poznato je da je globalizacija uslovila difuziju inovacija u mnogim državama svijeta. Nivo globalizacije u raznim državama svijeta za period 1970-2007. mjeren je pomoću KOF indeksa globalizacije (vidi: http:// globalization.kof.ethz.ch i http://globalization.kof.ethz.ch/query/ showData). On se sastoji iz tri sub-indeksa (pokaza-telja): ekonomske globalizacije (međunarodni tokovi roba, kapitala i usluga), socijalne globalizacije (širenje ideja, in-formacija, stvaralaštva i tokova ljudi) i političke globalizacije (učešće države u međunarodnim organizacijama i među-narodnoj djelatnosti). Njegova dinamika je prikazana na slici 66. On uključuje u sebi 24 promjenjive (tabela u natavku), a maksimalno može dostići vrijednost 100, što znači potpunu globalizaciju određene države u ekonomskoj, socijalnoj ili političkoj sferi.

Slika 68: Dinamika KOF indeksa globalizacije za svijet u cjelini 1980-2007.

Izvor: Izvor: http://globalization.kof.ethz.ch Nivo inovacionog razvoja pojedinih država mjeri se pomoću mnoštva indeksa, kao što je npr. globalni indeks

inovativnosti INSEAD (http://www. globalinnovation index.org/gii/main/reports/index.cfm), On uključuje u sebe sedam sub-indeksa (pokazatelja): instituti i politika, kadrovski potencijal, opšta i informaciono-tehnološka infrastruktura, kon-kurentska sposobnost tržišta, konkurentska sposobnost firmi, stvaralački rezultati i rezultati naučnih istraživanja. Nave-deni subindeksi uključuju 94 promjenjive. Među razmatranim indeksima su dokazane linijske zavisnosti.

Radi aproksimacije zavisnosti između vrijednosti dva posmatrana indeksa (KOF Index of Globalization i Global Innovation Index INSEAD) na nivou svijeta u cjelini za 2007-2008. urađena je analiza s intervalom 95% pouzdanosti (isprekidane linije), što je predstavljeno na slici 69. Dobijeni rezultati pokazuju da postoji značajna zavisnost između globalizacije i inovacionog razvoja na nivou svih država svijeta.

Visina položaja pojedine države na slici 69 označava viši globalni inovacioni indeks, a veća udaljenost od ko-ordinacionog početka udesno označava veći KOF indeks globalizacije. Vidi se da najveći globalni inovacioni indeks imaju SAD, Njemačka, Singapur, V. Britanija, Švedska, Finska, Holandija, Republika Koreja i Japan, dok najveći KOF indeks globalizacije imaju Belgija, Austrija, Holandija, Švedska, Norveška, Češka i Slovačka. Najmanji globalni ino-vacioni indeks imaju Burundi, Libija, Nepal, Mongolija, Zambija i Alžir, a najmanji KOF indeks globalizacije imaju Burundi, Nepal, Tadži, Tanzanija, Uzbekistan i Benin.

124

Promjenjive koje ulaze u sastav KOF indeksa globalizacije

Pokazatelji i varijable Učešće u %

Ekonomska globalizacija 38

a) Aktuelni tokovi (% od BDP) :

trgovina, FDI tokovi, portfolio investicije, Income Payments to Foreign Nationals, restrikcije (uvozne barijere, takse itd)

50

Socijalna globalizacija 39

a) Podaci o ličnim kontaktima telefonski promet, transferi, međunarodni turizam, strana populacija (% od ukupne populacije), međunarodna pisma (per capita)

b) Podaci o informacionim tokovima Internet korisnisi na 1000 stanovnika, TV na 1000 stanovnika, trgovina preko Newspapers (% BDP)

c) Podaci o kulturnom nivou broj McDonald's restorana (per capita), broj Ikea (per capita), promet knjiga (% BDP)

34

34

32

Politička globalizacija 23

- ambasade u državama - broj međunarodnih organizacija - učešće u sigurnosnim misijama UN

- međunarodne škole

25 28 22 25

Slika 69: Linijska regresiona zavisnost između vrijednosti KOF indeksa globalizacije i

globalnog inovacionog indeksa INSEAD

Izvor: prema http://globalization.kof.ethz.ch

125

2.1.3 Globalizacija, postindustrijsko društvo i „nova ekonomija” Globalizacija se često nekritički poistovjećuje s postindustrijskim društvom. Taj termin prvi je prije pola vijeka

upotrebio D. Bell (1965) u knjizi „Dolazak postindustrijskog društva“. To je bilo mnogo prije pojave termina globa-lizacija. Kasnije su za označavanje postindustrijskog društva korišćeni mnogi nazivi: informatičko, inovaciono, tehno-tronsko, super-industrijsko, digitalno, programsko, društvo znanja itd. Posmatrano kroz prizmu teorije ekonomske kon-vergencije, ono se može nazvati i postformacijsko društvo. Postindustrijsko društvo se uslovno može tretirati kao temelj i uslov globalizacije, koja ima sopstvenu razvojnu logiku i manifestacije. U uzročno-posledičnom kontekstu, postindus-trijsko društvo je uzrok, a globalizacija posledica.

Globalizacija i postindustrijska era su organski tijesno međusobno povezani i višestruko uslovljeni. Često se pois-tovjećuju, jer su globalizaciji prethodile kardinalne promjene naučno-tehničkog i tehnološkog progresa, tržišne organi-zacije privređivanja i liberalno-demokratske organizacije društveno-političkog života. Navedene promjene su mnogi au-tori (C. Ayres, J. K. Galbraith, D. Bell, T. Stounier i dr.) odavno označili kao osnovna obilježja postindustrijskog društva. U najrazvijenijim zemljama su još od 1960-ih godina prošlog vijeka zapažene pojave koje su nagovijestile kraj formacijskog društveno-ekonomskog razvoja, među kojima je bio najradikalniji razvoj informacionih, komunikacionih, kosmičkih, biogenetičkih, transportnih i drugih tehnologija. E. Toffler (1990, p. 12) je pisao da će prelazak na postin-dustrijsko društvo postepeno rješavati konflikte između interesa društva i interesa korporacija (zagađivanje prirodne sre-dine, gušenje ličnosti u hijerarhijskim strukturama i sl.), da će „prirodna prava” slobode i privatne svojine biti podređe-na visokom nivou kvaliteta života, da će ekonomski principi uvažavati socijalne aspekte, da će hijerarhijska organiza-cija biti zamijenjena mrežnom strukturom, a subordinacija kolegijalnošću, da će većina informacija postati svima dos-tupna i da će informacije i znanje postati objekti svojine kao „simbolički kapital”. Teško je provjeriti u kojem stepenu su se u praksi ostvarila navedena predviđanja, ali je sigurno da bi ti pokazatelji bili veoma različiti po raznim grupama zemalja.

Proces globalizacije je veoma tijesno povezan s formiranjem novih oblasti ekonomije: „knowledge economy“ (eko-nomija zasnovana na znanju, ili ekonomija znanja) i „information economy“ (ekonomija zasnovana na informacijama ili ekonomija informacija). Informacije i znanje se u teoriji i praksi odavno razmatraju kao direktne proizvodne snage (im-mediately productive force) i strategijski faktor proizvodnje. Informacije imaju mnoga svojstva kao i svaka druga roba. Na tržištu se pojavljuje ponuda i tražnja informacija, koje imaju svoju cijenu, korisnost, troškove proizvodnje, prenosa i sl. Unikalni značaj daju im osobine da se mogu višestruko koristiti (jer se ne troše prilikom upotrebe, ali zastarijevaju i gube vrijednost), razni potrošači ih koriste na različite načine, skuplja im je proizvodnja (kreiranje) nego umnožavanje (kopiranje), pojavljuju se stalno u novim sadržajima i oblicima, imaju izraženu konkurenciju (posebno u medijskoj i kompjuterskoj industriji). Značaj informacija u savremenoj ekonomiji i društvu dobro ilustruje formulacija iz Programa politike u oblasti informacionih resursa Univerziteta Harvard: „Bez materijala ništa ne postoji. Bez energije se ništa ne dešava. Bez informacija ništa nema smisla“ (The program of Information Resourses Policy 1989, p. 3).

Iako je princip racionalnosti osnova tržišne teorije i ponašanja tržišnih subjekata, tržišno privređivanje karakteriše visok stepen nesigurnosti, rizika, neizvjesnosti i entropije. Zato očekivanja tržišnih subjekata često mogu biti nerealna. Informacije minimiziraju neizvjesnost i rizik. „Informacija je pojam koji je direktno suprotstavljen terminu neiz-vjesnost“ (Errou, 1995, s. 98). Ona omogućuje pouzdanije planiranje budućnosti, povećava kvalitet odluka i širi hori-zonte tržišnog izbora (Clark 1985, p. 27). E. Toffler (1990, p. 172) smatra da se globalno društvo kreće prema slobodno organizovanoj i otvorenoj informaciji, koja će dovesti do revolucije u mišljenju, analiziranju, sintetizovanju i izražava-nju informacija, a samim tim i do skoka ljudskih kreativnih mogućnosti.

Danas se najznačajniji oblik konkurencije sprovodi između pojedinaca, kompanija i država u znanju. Ono sve više postaje osnova i pretpostavka za stvaranje bogatstva kao vječnog ekonomskog motiva i predmeta izučavanja. Treća re-volucija znanja dogodila se s Internetom. Omogućila je upravljanje i organizovanje na potpuno novi način, zasnovan na produktivnom korišćenju znanja. Ono je sve više potrebno za normalno funkcionisanje i preživljavanje tržišnih subje-kata i ljudi uopšte. Znanje je postalo svima lako i relativno jeftino dostupno: bilo gdje i bilo kada, ono je tu, lebdi oko nas u vazduhu, u neograničenom kompjuterskom prostoru, prvenstveno zahvaljujući brzom razvoju World Wide Web-a. Revolucija znanja se širi ogromnom brzinom. Ono se ne može ni izolovati, ni ograditi, ni ograničiti. Informaciona infra-struktura omogućuje da se znanje širi svijetom gotovo trenutno. Obrazovanje se pretvorilo u izuzetno efikasnu „tehno-logiju“, koja prati sve savremene promjene. Upravo ljudi sa svojim znanjem čine organizacije različitim, manje ili više uspješnim (ili neuspješnim). Znanje je postalo prioritetan i strategijski resurs firmi. Ali, ono traži nove načine organizo-vanja. Poslovi se moraju obavljati na drugačiji način od tradicionalnog, što zahtijeva fleksibilne i inovativne (često virtualne) oblike organizacija, koje stvaraju uslove za konstantan protok kreativnih dostignuća. Ovdje se dobro uklapaju

126

riječi B. Burnesa: „Suprotstavljajući staro s novim, nalazimo da ono što je važno kod novog nije snaga ljudskih mišića, nego snaga mozga; sposobnost da se čini inteligentno korišćenje informacija, radi stvaranja ideja koje daju vrijednost i podržavaju konkurentnost“ (1994, s. 79), kao i zaključak J. Riderstrakea i K. Nordstroma (2004, s. 16): „U modernim kompanijama, između 70 i 80% rada zahtijeva intelekt”.

Koristeći različite izvore podataka, V. Meljancev (2001, s. 4) je tabelarno prikazao interesantne promjene strukture ukupnog kapitala (fizičkog i intelektualnog) za Zapadne zemlje i Japan u periodu dva poslednja vijeka (1800-1998). Odnos između fizičkog i ljudskog kapitala 1800. bio je 80% : 20% i stalno se mijenjao u korist ljudskog kapitala. Kra-jem prošlog vijeka navedeni odnos je bio 31% : 69%. Interesantno je da je tek 1950. taj odnos bio skoro identičan (52% : 48%), da bi se u periodu od 1913-1998. potpuno preokrenuo (sa 69% : 31% na 31% : 69%). Isti autor navodi da je broj kompjutera od kraja 1950-ih godina prošlog vijeka do 1999. povećan sa 2.000 na 200 miliona, od kojih su gotovo svi vlasnici bili korisnici Interneta (Ibid., s. 5). Smatra se da se tokovi informacione razmjene preko Interneta udvostru-čavaju svakih 100 dana, jer su transakcioni troškovi slanja informacija elektronskom poštom 2000. bili manji od uobi-čajene nekoliko desetina, pa čak i 100 puta. Danas su vjerovatno manji i do hiljadu puta.

Informacije i znanje se značajno razlikuju od tradicionalnih proizvodnih resursa prvenstveno svojom neiscrpnošču i neograničenošću, kao i nemogućnošću preciznog mjerenja troškova stvaranja „informacionog proizvoda”. Informati-čka tehnologija omogućuje odvajanje proizvodnje od prirodnih resursa, kapitala od proizvodnje, proizvođača od proiz-vodnog procesa, egzistencije ljudi od fizičkog rada itd. Osnovne razlike između informacija i znanja su (Inozemcev 2000, s. 4):

Kad se informacija jednom proizvede, može postati dostupna širokom krugu korisnika, koji je usvajanjem (pri-jemom i predajom) ne otuđuju od ostalih korisnika. Drugačije je sa znanjem, koje ne postoji u objektiviziranom obliku, tako da je u autentičnom obliku dostupno isključivo svom kreatoru i nije otuđivo, a kada se predaje, mije-njaju se njegova prvobitna svojstva;

Informacija je tiražna, može se umnožavati, a troškovi proizvodnje svake sledeće kopije opadaju i teže nuli uporedo s tehničkim progresom;

Stvaranje novih znanja zahtijeva sve šire informacije, veće napore i veće troškove; Dobijene informacije su dostupne i demokratične; Znanja su rijetka, a rezultat su stvaralaštva ingenioznih pojedinaca visokog intelektualnog nivoa; Informacije mogu biti objekt svojine (property), dok se znanja pojavljuju kao objekt vladanja (possession); Informacija često ima karakteristike javnog dobra (public good), dok se znanje tretira kao personalizovano dobro

(personalized good ili customized good). Znanje, informacije, umijeće, inovacije i nove ideje revolucionarno pomjeraju granice društvenog i ekonomskog

rasta i razvoja, postaju ključno bogatstvo i proizvodni resurs i dominantno usmjeravaju kretanje „globalnog poretka” prema postindustrijskoj eri.

Najnovija tehničko-tehnološka revolucija (posebno u oblasti informatike i komunikacija, gdje se upotrebljavaju mikro procesori, optička vlakna, digitalne mreže, baze podataka, računari, laseri i sl.) ima velike ekonomske posledice. Najznačajnija se sastoji u stvaranju osnovnih infrastrukturnih pretpostavki za tzv. postindustrijsku eru, u kojoj se relati-vizuju mnoge razlike (prostorne, vremenske, ekonomske, kulturne, etičke, političke, ideološke i druge) i verifikuje teorija konvergencije, ali ne i ekonomska konvergencija. Preko znanja i informacija nezaustavljivo nadiru talasi globa-lizacije. Uslužni sektor je krajem prošlog vijeka postao dominantan na globalnom planu sa 61% u dodatoj vrijednosti BDP (World Bank, 1999), s tendencijom daljeg i ubrzanog širenja. Inovacije u oblasti informacione tehnologije, kom-pjuterskih mreža, telekomunikacionih i transportnih sistema doprinijele su povezivanju tržišta na svim rastojanjima i do sada neviđenom bumu međunarodnog kretanja kapitala, roba, usluga, ljudi, ideja i kulturnih vrijednosti.

U navedenim uslovima, ekonomija se naziva bestežinska, informaciona, mrežna, digitalna, tehnotrona, E-konomija i sl. Prema mišljenju mnogih autora, to sve generiše pojam „nova ekonomija”. Ona predstavlja sinergističku cjelinu koju čine: znanje (intelektualna svojina), digitalizovane komunikacije i informacije, Internet, mrežno poslovno povezivanje s veoma labavim granicama, tehnološke i organizacione inovacije, virtualno i dinamično poslovanje, intrafirmska raz-mjena s eliminisanjem posrednika i redukcijom tržišta, globalna konkurencija, Web elektronski biznis, fleksibilni proiz-vodni sistemi i organizacione strukture, svojinska i nesvojinska partnerstva itd. (Kotlica, 2000, ss. 197-199). U skladu s navedenim trendovima formiraju se nove privredne grane, modifikuju klasični oblici poslovanja, eliminišu i/ili relati-vizuju tradicionalne vertikalne organizacione hijerarhijske i horizontalne strukture, mijenja struktura zaposlenosti i po-mjeraju u pravcu uslužnog sektora, multiplikuje ljudsko znanje dostupnošću informacija i njihovom brzom obradom i

127

distribucijom, automatizuju poslovne transakcije, doživljavaju pravi bum elektronska trgovina, bankarski On-line servisi i elektronski mediji. Posledice po ekonomiju su raznovrsne. Najpozitivnije su: skraćivanje vremena obavljanja poslovnih transakcija, značajno smanjenje troškova poslovanja i cijena, povećanje prihoda i dobiti, smanjenje angažo-vanja poslovnih sredstava, povećanje produktivnosti, efikasnije popisivanje, bolje i brže opsluživanje kupaca itd. (P. Bjelić, 2001, s. 29).

Ako imamo u vidu da se pod ekonomskom teorijom podrazumijeva naučno uopštavanje činjenica i dokaza o pro-cesima i fenomenima, koji se odvijaju u ekonomskoj stvarnosti, jasno je da se termin „nova ekonomija” može odnositi samo na nove uslove ekonomske stvarnosti, tj. na specifične i nove oblike organizovanja privrednih aktivnosti, nastale pod dominantnim uticajem ranije navedenih faktora. Ona se ne može poistovjetiti s novom ekonomskom doktrinom20, jer ne polazi od unaprijed postavljenih principa i stanja, nego ih dinamično formira, prilagođava, usklađuje i razvija. Za razliku od ekonomije shvaćene kao ekonomska teorija ili ekonomska nauka, koja je u teorijsko-metodološkom smislu ograničena (apstraktna, relativna, hipotetična, pluralistična, kasni s objašnjenjem pojava, ideologizovana, modelski in-strumentalizovana, otvorena prema promjenama), „nova ekonomija” predstavlja zbir manifestacija savremene eko-nomske stvarnosti. Kao takva, ona ima svoje konkretne i/ili virtualne organizacione oblike, razvojnu logiku, zakone po-stojanja i mijenjanja „spoljnog svijeta”. Zato je zadatak savremene ekonomske nauke da objasni razne probleme, pro-cese i fenomenologiju „nove ekonomije”, da istraži i otkrije njene najopštije, fundamentalne principe organizacije eko-nomskih aktivnosti, u njihovim tijesnim međusobnim odnosima zavisnosti i povezanosti sa socijalnim, političkim, ideo-loškim, institucionalnim, kulturnim, ekološkim, etičkim i drugim procesima (npr. odnos prema tržišnom privređivanju, konkurenciji, preduzetništvu, svojini, državnom regulisanju, pojedinim oblicima društveno-ekonomskog poretka, održi-vom razvoju itd.).

Sličnost između ekonomske teorije i „nove ekonomije” nazire se u primjeni sintetizovanog i multidisciplinarnog znanja, koje omogućuje prilagođavanje opštim zakonima ekonomskog razvoja, usavršavanje mehanizama funkcionisa-nja i organizacije makro i mikro privrednih (poslovnih) sistema (na nacionalnom i međunarodnom nivou) i afirmaciju principa racionalnog ekonomskog ponašanja privrednih subjekata. Ali, dok ekonomska nauka kao nastavna disciplina sintetizuje dostignuća više nauka i objašnjava zakone biznisa i mehanizme njegove realizacije, metode privređivanja i konkurisanja, ekonomsku politiku, probleme i protivurječnosti prakse raznih ekonomskih oblasti (odnosno ponašanja ljudi u procesu ekonomskih aktivnosti u cilju efikasnog korišćenja ograničenih proizvodnih resursa i/ili upravljanja nji-ma), „nova ekonomija” predstavlja isključivo oblike njihovog ispoljavanja (realizacije, manifestovanja). Nije zanemar-ljiva još jedna sličnost između ekonomske nauke i „nove ekonomije”, koja se odnosi na manju ili veću ideologizo-vanost („objašnjenja i opravdanja” u žargonu M. Blauga). U tom smislu možemo navesti da M. Kastels pominje „novu kapitalističku ekonomiju, koja zaobilazi područja koja za nju ne predstavljaju vrijednost“ (Drašković, 2002, s. 24).

Ekonomsku nauku interesuju svi savremeni ekonomski problemi (inflacija, nezaposlenost, državni rashodi, energetska kriza, regionalne razlike u razvijenosti, spoljna zaduženost, budžetski deficiti, glad, siromaštvo, nejednakost, zagađivanje čovjekove okoline, ekonomske krize i sl. „Novu ekonomiju” interesuje samo (ili uglavnom) ostvarenje konkurentske prednosti, kompetentnosti i odgovarajućeg poslovnog uspjeha, koji se izražava preko raznih ciljnih poka-zatelja (profit i sl.), a koji je moguć (ostvarljiv) putem najboljeg funkcionalnog, organizacionog, vremenskog i prostor-nog kombinovanja ograničenih faktora proizvodnje i alternativnih načina njihove upotrebe21. Pošto ekonomska teorija izučava funkcionisanje ekonomije (privrede), a „novu ekonomiju” doživljavamo kao specifičan i savremen oblik privre-đivanja, proizilazi da ekonomska teorija, pored ostalog, kao predmet izučavanja ima i fenomenologiju „nove ekono-mije”. Drugim riječima, ekonomska teorija je „filozofija privrede”, koja istražuje tipove ekonomskog ponašanja, orga-nizovanja i privređivanja (uopšte, pa i „nove ekonomije” posebno), njihovu evoluciju, ciljeve, kriterijume, svojinske i ugovorne oblike, sistem interesa i motivaciju subjekata privredne djelatnosti, itd.

Nobelovac M. Allais (1989, с. 27) je ukazivao na „neophodnost sinteze i bezuslovnog potčinjavanja lekcijama prakse” savremene ekonomske nauke, aludirajući na njenu apstraktnost i sve veću specijalizaciju na razne oblasti (teo-rija cijena, instituta, rizika, novca, razvoja, međunarodne razmjene, tržišne ravnoteže, racionalnog ponašanja, itd.). Ta

20 Učenje o nečemu izloženo kao sistem; skup mišljenja jednog teorijskog pravca (škole).

21 Većina tumačenja suštine ekonomije kao nauke o racionalnom izboru oslanja se na definiciju L. Robbinsa, prema kojoj ekonomija proučava ljudsko ponašanje kao odnos između neograničenih ciljeva (ljudskih potreba) i oskudnih resursa koji imaju alternativne upotrebe. Interesantno je da autori većine savremenih udžbenika iz ekonomije isključivo veličaju zasluge L. Robinsa, zaboravljajući pri tome da je mnogo vremena prije njega pop T. R. Malthus ukazao na ograničenost hrane (kao resursa koji se razvija po aritme-tičkoj progresiji) u odnosu na porast broja stanovnika kao nosioca potreba (koji se uvećava po geometrijskoj progresiji). Čini se očiglednim da je nosilac ideje, ipak – T. R. Malthus.

128

specijalizacija je, prema njegovom mišljenju, potrebna i poželjna, ali mora uvažavati neophodnost naučne sinteze. Pot-puna objektivnost u odražavanju prakse je nemoguća (jer je nemoguće donositi konačne zaključke o odnosu ljudi i pred-meta, kako on kaže), ali je potrebno ulagati napore da joj se što više približimo. On se zalaže za približavanje ekonom-ske teorije realnosti i pronalaženje osnova na kojima se može normalno izgrađivati ekonomska i socijalna politika. „No-va ekonomija” je (više praktičan nego teorijski) fenomen za uvažavanje, poklanjanje pune pažnje i temeljne naučne ana-lize, posebno s aspekta potrebe prilagođavanja lokalnog preduzetničkog ponašanja globalnom, a ništa manje i aktualne ekonomske politike. Еkonomska teorija stalno mora biti otvorena prema promjenama u realnoj praksi.

Promjene koje sobom donosi „nova ekonomija” su, na određeni način, izvjesne i predvidive: dinamične, složene, neravnomjerane, informaciono bogate, tehnološki savremene i inovaciono intenzivne. Navedena realnost „nove ekono-mije” se mora respektovati i implementirati u svim razvojnim planovima koji se zasnivaju na prilagođavanju spoljnjem okruženju, što većem mogućem zadržavanju sopstvenih specifičnosti i potrebi maksimizacije sopstvene korisnosti. Jer, „nova ekonomija” istupa kao socio-istorijsko i ekonomsko okruženje koje (u sprezi s globalizacijom kao njenim ge-neratorom) relativizuje čak i nacionalni suverenitet, institut državnog regulisanja i primjenjivost bilo koje poznate eko-nomske teorije u objašnjenju njenih fenomena. Ali, još se ne može govoriti o novoj originalnoj teoriji, zasnovanoj na odgovarajućoj paradigmi. Iako počiva na sintetizovanom mišljenju, multidisciplinarnom naučnom pristupu, relativizi-ranoj skali vrijednosnih kriterijuma, prevazilaženju jednostranosti i isključivosti, najsavremenijim naučno-tehnološkim dostignućima i sl., „nova ekonomija”, ipak, ne znači stvaranje neke nove teorijske ekonomske paradigme,22 čijim bi se formiranjem osavremenila i obogatila ekonomska nauka, odnosno ekonomska misao. Do danas je utemeljeno 10-tak naučno zasnovanih i originalnih teorijskih ekonomskih paradigmi: fiziokratska, merkantilistička, klasična, marksistička, institucionalna, keynesijanska, neoklasična, neokeynesijanska, novo keynesijanska, neoinstitucionalna i dr. Bez obzira na sve greške i prigovore koji im se mogu uputiti, kao i koncepcijsko-metodološke protivurječnosti, sve navedene eko-nomske teorije su analizirale a) složenu ekonomsku stvarnost, b) izbor kao način rješavanja osnovne protivurječnosti ekonomske stvarnosti, i c) izvorne ekonomske motive. Savremene ekonomske teorije rješavaju istovjetne zadatke u uslovima kompleksne „nove ekonomije” i dinamičkih promjena koje ona inicira. Heterogeni svijet ekonomije nikada se nije mogao teorijski objasniti kao homogena i neprotivurječna konstrukcija. Pogotovo to važi za izuzetno složeni i virtualni svijet „nove ekonomije“.

Posmatrajući s ontološkog aspekta, preko objekta istraživanja ekonomske nauke, jasno je da je postindustrijska era već nastupila u privredno razvijenim državama. Težište privređivanja je prešlo na uslužnu sferu, a limitirajući (samim tim i strategijski) resursi su postale informacije i akumulisano znanje. Tržišna privreda i „homo economicus” ne iščeza-vaju, ali ih značajno zamjenjuju mrežna i virtualna ekonomija, elektronska trgovina, intrafirmska razmjena, kreativni specijalisti slobodne individualnosti i partnerska jednakost (koja zamjenjuje hijerarhičnost). Savremeno privređivanje, stvara određene ontološke pretpostavke za formiranje postindustrijske paradigme, koja se često poistovjećuje s „novom ekonomijom”. Posmatrajući razvoj kroz prizmu relacije industrijsko-postindustrijsko, jasno je da je prvi član relacije iscrpio sebe, što znači da privrede u krizi (kao što je naša) na putu oporavka trebaju da se orijentišu na postindustrijske vrijednosti i principe privređivanja. Nijesu manje značajne ni gnoseološke pretpostavke nove paradigme, jer je postin-dustrijska civilizacija itekako uticala na usavršavanje procesa saznanja. Iako formalna logika, dijalektički metod, matematički metod (linearno programiranje i sl.), sistemski pristup i dr. zadržavaju svoj naučno-istraživački značaj u ekonomskoj nauci postindustrijske ere, čini se da porast značaja informacija, poslovnog umrežavanja i virtualnosti sve više stavlja akcenat na dominaciju analitičkih modela, sistemsko-strukturnih i funkcionalnih analiza, kao i drugih savre-menih metoda za obradu informacija. To znači da jednostrani monistički pristupi ustupaju mjesto kompleksnijim- pluralističkim (Nurejev, 1993, ss. 144).

Čovjek i društvo uvijek teže progresu. Progres je prirodan, istorijski i zakonit proces kretanja. Osnovu društvenog progresa čini ekonomski progres. Otuda potreba za stalnim proučavanjem faktora i zakona ekonomskog razvoja (koji su promjenjivi u vremenu i prostoru), i objašnjenjem ekonomskih procesa i fenomena u prošlosti i sadašnjosti, u cilju pred-viđanja budućnosti, smanjenja neizvjesnosti i stohastičnosti i identifikovanja pokretačkih snaga društveno-ekonomskog progresa. „Nova ekonomija” ostvaruje progres zahvaljujući novim i originalnim metodama privređivanja, organizova-nja, komuniciranja, obrade i distribucije informacija, razmišljanja, ponašanja i djelovanja. Konkretno, ona svoj uspjeh zasniva na prevazilaženju, ujednačavanju i neutralizaciji razlika u razvijenosti, kulturi, naciji, politici i sl., na harmo-

22 Paradigma je grčka riječ () koja znači primjer za ugled, uzor, obrazac, ali se upotrebljava u različitom smislu. U našem slučaju se misli na fundamentalnu ekonomsku teoriju koja dominira u određenom momentu (periodu) njenog razvoja. U osnovi svake paradigme leži neka opšta ideja vodilja ili koncepcija, koja svoj konkretni izraz nalazi u a) polaznim ili prvobitnim shvatanjima i b) sistemu osnovnih principa, zakona ili dovoljno vjerovatnih hipoteza.

129

nizaciji poslovnih interesa i razlika i konvergenciji polarizovanih društveno-ekonomskih sistema. Ona počiva na glo-balizaciji razvojnih ciljeva i djelatnosti iz svog domena. U tom kontekstu se može postaviti suštinsko pitanje: da li se na taj način smanjuje ili povećava osnovna suprotnost ekonomske stvarnosti između neograničenih ljudskih potreba i ograničenih prirodnih resursa? Analize raznih autora s raznih aspekata dale bi različite i protivurječne odgovore.

„Nova ekonomija” dobro korespondira s civilizacijskim pristupom, koji posmatra razvoj društva kroz prizmu je-dinstva svih oblasti društvenog života i odnosa, a privredne odnose kao njihov podsistem, koji ima a) organizacioni ili tehničko-ekonomski aspekt (gdje su ekonomski odnosi usmjereni na racionalno i efikasno korišćenje raspoloživih re-sursa) i b) socijalno-ekonomski aspekt (gdje su ekonomski odnosi određeni karakterom svojinskih odnosa). Sve navede-ne aspekte „nova ekonomija” u praksi u manjoj ili većoj mjeri uspješno rješava i koristi, jer uvažava: a) složene među-sobne veze i uticaje između ekonomskih, socijalnih, političkih, kulturnih, i drugih subjekata privredne djelatnosti, b) multidisciplinarni i sistemski naučni pristup, c) relativiziranu skalu vrijednosti i standarda, d) razvojne specifičnosti (različite uslove i nivoe razvijenosti), e) virtualizaciju poslovnih odnosa i f) fleksibilnost vremenskih rokova, prostornih dimenzija i konkretnih organizacionih oblika i uslova partnerske saradnje.

Tendencija pretvaranje jednostranih obilježja (unification) u njihovo istinsko jedinstvo (unity), koju je davno pri-mijetio A. Toynbee (1934, p. 150), je savremena realnost koju „nova ekonomija” sadrži, podrazumijeva i maksimalno uvažava. To je postao kriterijum civilizacije, pored dostignutog nivoa ekonomskog razvoja, uvažavanja istorijskih tra-dicija, socijalne motivacije, institucionalne izgrađenosti, demokratskih dostignuća i ljudskih prava. Na neophodnost i afirmaciju takvog (civilizacijskog) metodološkog pristupa društvenom razvoju uticale su mnoge evolucione i revoluci-one (u smislu u kojem ovaj termin upotrebljava T. Kuhn - 1974) promjene kapitalističkog i socijalističkog sistema (koje su poslije dugotrajnih ideoloških polarizacija potvrdile princip njihove konvergencije), kao i najnovija naučno-tehno-loška dostignuća. Na taj način su prevaziđene zastarjele predstave o linearnom, nealternativnom i strogo determinisa-nom razvoju, tradicionalna šema23 faktora proizvodnje i ekonomskog rasta (rad, zemlja, kapital), apsolutizovanje bilo kojeg oblika svojine, zastarjelo tumačenje socijalno-ekonomske uloge države i jednostrane „mesijanske” monističke teorije razvoja (liberalizam, monetarizam i sl.). Navedena koncepcija maksimalno uvažava brzi tehnološki napredak i povećani značaj uslužne (i u okviru nje informacione) komponente ekonomskog rasta, kao i razna ekološka, socijalna, bihejvioristička i druga ograničenja,

Vjerovatno se ne može u potpunosti govoriti o „dolasku sasvim nove civilizacije u najširem smislu riječi”, kako je prije četvrt vijeka metaforično predviđao A. Toffler (1980, p. 30). Ali, „novoj ekonomiji” se mora priznati formiranje nove razvojne koncepcije, koja je oslobođena mnogih tradicionalnih balasta. Ona u razvojnom smislu može pretendo-vati na određenu paradigmatičnost, jer temeljno mijenja sve oblasti života i privređivanja, kao i opšte konture društva. I. Naisbit je u radu „Megatrendovi: deset novih pravaca koji mijenjaju naš život” (1982) skoro nepogrešivo prog-nozirao mnoge od dominantnih tendencija u poslednje tri decenije: prelaz od industrijskog društva ka informacionom, od „forsirane tehnologije” ka „visokom ljudskom elementu”, od nacionalne ekonomije ka svjetskoj, od kratkoročnih orijen-tacija ka dugoročnim, od centralizacije ka decentralizaciji, od institucionalne pomoći ka samopomoći, od predstavničke demokratije ka demokratiji participacije, od hijerarhijskih sistema ka sistemima druženja. U kasnijoj knjizi „Mega-značajni izbor: varijante sjutrašnjice” isti autor je sve navedene tendencije zbirno obuhvatio u najznačajniju karak-teristiku naše epohe: „prelaz od izbora ili - ili ka društvu sa širokim dijapazonom izbora” (1985, p. 13-16).

Ne složemo se s univerzalnošću ovog poslednjeg principa, jer su diskutabilni obuhvat društva koje ima širok dija-pazon izbora i sloboda izbora. Ona se često guši i redukuje na razne načine i na svim nivoima: individualnom, lokal-nom, nacionalnom, internacionalnom i globalnom. Pri tome je redukcija izbora proporcionalno srazmjerna institucio-nalnom vakuumu, a on je, na žalost, široko rasprostranjen i onemogućuje razvoj mnogih država i regiona. U tom smislu, koristeći široko rasprostranjeni pojam postindustrijsko društvo, koje se u literaturi različito naziva (kibernetsko, infor-maciono, civilizacija trećeg talasa, ekološko, postkolektivističko, humanitarno, postoptimalno, tehnotrono, digitalno itd.), moramo biti svjesni njegove ograničenosti, uslovnosti i nesavršenosti, posebno s aspekta njegove rasprostra-njenosti u svijetu. Iako “nova ekonomija” u principu pruža velike mogućnosti idejne konkretizacije i samodokazivanja, postoji značajan (rekli bi možda fatalan) raskorak između razvijenog i nerazvijenog svijeta u pogledu primjene njenih pozitivnih efekata.

23 Pretvaranje informacije u važni proizvodni resurs na određeni način podriva radnu teoriju vrijednosti, proširuje šemu faktora proizvodnje i prouzrokuje mnoge praktične posledice. Naime, tehnika istiskuje čovjeka iz pojedinih oblasti materijalne proizvodne sfere, što se odražava na socijalni sistem (preko porasta nezaposlenosti, itd.). U vezi sa tim, niče cijeli kompleks pitanja vezanih za preispitivanje izvorne uloge živog rada u stvaranju viška proizvoda, za mogućnost mjerenja vrijednosti različitih informacionih usluga na bazi apstraktnog rada itd.

130

Savremena ekonomska nauka, u skladu s Pareto principom, pod uticajem raznih etičkih i demokratskih načela, podrazumijeva da je maksimizirajuće ponašanje ekonomskih subjekata dopušteno samo ako ne ugrožava interese drugih privrednih subjekata. Njihovi interesi su zaštićeni pravnim normama, čija je razvijenost mjerilo razvijenosti „pravne dr-žave”. Posmatrano s tog aspekta, pravo predstavlja kompromis između ekonomije i morala. Analiza ovog aspekta “nove ekonomije” bi dovela do dramatičnih i razočaravajućih rezultata, koji se samo medijski pominju i jasno naziru. Etičko-ekonomska analiza “nove ekonomije” obuhvatila bi mnoge problematične aspekte, među kojima su: preispitivanje dos-lednosti primjene tržišnih principa poslovanja, privatizacije i porijekla imovine, valorizacija novih vrijednosti, naruša-vanje i redukcija konkurencije, eksploatacija resursa, stepen protivurječnosti privatnih i društvenih interesa, poštovanje standarda profesionalne etike, jaz između materijalnih i ljudskih vrijednosti, položaj malih i nerazvijenih zemalja i iza-zivanje ekoloških problema.

2.1.4 Ekonomija znanja

„2010. godine svo svjetsko znanje udvostručavaće se svakih 11 sati“.

N. Bontis

Ideologema F. Bekona iz 17. vijeka „Znanje je moć“ u potpunosti se ostvaruje u ekonomiji znanja. U njoj se zna-nje pojavljuje kao novi faktor proizvodnje, temelj razvoja uslužne sfere, osnovni faktor ljudskog kapitala, informaciono-komunikacionih tehnologija i inovacija, osnovni izvor konkurentskih prednosti i ekonomskog rasta firmi, regiona i nacionalnih privreda. Ekonomija znanja se formira i širi na bazi korišćenja znanja kao unikalnog, neograničenog i samostalnog faktora proizvodnje, kojeg je nemoguće supstituisati drugim resursima. U njoj se znanje pretvara u eko-nomska dobra i dohodak u većini privrednih djelatnosti, a ne samo u onima koje su direktno povezane s najvišim tehno-logijama. Organizacije se sve više pretvaraju u inovacione, pri čemu kao predmet inovacija postaju ne samo proizvodi i tehnologije, nego i načini organizacije i uzajamnog djelovanja s kupcima. Preko povećanja konkurentske sposobnosti organizacija i privrede znanje omogućije njihov održiv ekonomski rast i razvoj. Ekonomiju znanja karakteriše veći stepen rizika, jer se promjene eksponencijalno povećavaju, a pojava novih znanja i inovacija sve brže obezvređuje i ma-terijalne i nemateijalne elemente i faktore proizvodnje. Dominantna karakteristika ekonomije znanja je korišćenje infor-macionih resursa, koji se značajno razlikuju od tradicionalnih.

Karakteristike tradicionalnih i informacionih resursa

tradicionalni resursi informacioni resursi

ograničenost opipljivost

tradicionalna zanimanja opadajuća granična korisnost

materijalni tokovi i zalihe smanjivanje u procesu korišenja

privatno dobro serijska (masovna) proizvodnja

s velikim troškovima ekonomija obima

prljave tehnologije ekstenzivnost

neograničenost (dostupnost) neopipljivost diskretnost

postojanost (neiščezavanje) nova struktura i kvalitet zaposlenosti

mrežni efekti s rastućom graničnom korisnošću nematerijalni tokovi i zalihe

uvećevanje u procesu korišćenja društveno dobro

tiražiranje s malim troškovima inovativnost i unapređivanje

dizajn, korisnost i funkcionalnost novi kvalitet proizvoda

Izvor: prilagođeno prema: Gaponenkoi Orlova, 2008, s. 15; Hawken, 1983, pp. 3-56

Izgradnji ekonomije znanja mora prethoditi državno obezbjeđenje zaštite socijalnih sloboda, dobrog obrazovnog

sistema, kvalitetne institucionalne sredine, garantovanih pravila vođenja biznisa i razumnog balansa između državne kontrole i tržišnih sloboda. Navedeni uslovi mogu poslužiti kao dobri kriterijumi za ocjenu realne mogućnosti razvoja ekonomije znanja. Ekonomiju znanja karakteriše postojani rast učešća naučno-istraživačkog rada u troškovima države i privatnih firmi, kao i stabilan rast kapitalizacije naučno intenzivnih firmi. Naučna istraživanja svjedoče o stabilnom ra-

131

stu vrijednosti intelektualnog kapitala (postojanje registrovanih patenata, metoda rada i organizacije i dr.). Tri osnovne pokretačke i strategijske sile savremene ekonomije su znanje (uslovno: intelektualni kapital), promjene (koje stvaraju neizvjesnost i rizik i smanjuju predvidljivost) i globalizacija (proizvodnje, trgovine, finansija, sredstava komunikacije i informacija, tehnologija, naučno-istraživačkog rada, konkurencije, institucija i dr.).

Razlike između industrijske ekonomije i ekonomije znanja

pozicija industrijska ekonomija ekonomija znanja

TRŽIŠTE

promjene spore brze životni ciklus roba i tehnologija dug kratak

osnovne pokretačke snage privrede krupne industrijske firme inovacione preduzetničke firme

zasnovane na znanju karakter konkurencije lokalna globalna

djelovanje konkurencije krupni guta malog brzi guta sporog

FIRME

zasnovanost na stabilnosti na upravljanju promjenama pokazatelj uspjeha profit tržišna kapitalizacija

usmjerenost organizacije proizvodnje masovnost gibkost i mala serija

ključni faktor rasta kapital znanja, inovacije, integracija,

stvaranje novih firmi, zajednička ulaganja

ključni faktor razvoja tehnologija automatizacija i

mehanizacija

informacione i komunik. tehnologije, elektronski biznis, kompjuterizacija

projektovanja i proizvodnje

glavni izvor konkurentskih prednosti

pristup sirovinama, jeftina radna snaga i obrtni kapital, smanjenje troškova preko

ekonomije obima

institucionalne prednosti, radni resursi, kontrola vrijednosti, upravljanje

kvalitetom uz uvažavanje zahtjeva kupaca, istraživanje tržišta

nedostajući resursi finansijski kapital ljudski kapital proces donošenja odluka po vertikali po raspodjeli

inovacioni procesi periodični, linijski neprekidni, sistematični orijentacija proizvodnje unutrašnji procesi potpuni lanac vrijednosti

strategijske alijanse rijetke, dominacija mišljenja da

se nastupa samostalno raširene, s ciljem pristupa

dopunskim resursima

organizacione strukture hijerarhijske, birokratske,

piramidalne

uzajamno povezani podsistemi s delegiranim punomoćjima, mrežna

struktura

VOĐSTVO

rukovođenje vertikalno liderstvo radnika navike u jednoj sferi, standardizovane višesferne, fleksibilne

zahtjevi za obrazovanjem kvalifikacije, naučni stepen stalno učenje odnosi rukovod. prema podčinjenima konfrotacija saradnja, timski rad

zaposlenost stabilna zavisna od konjunkture tretman radnika troškovni investicioni

Savremena ekonomija znanja ima paradigmatičan karakter i zasniva se na četiri temelja: obrazovanju, informacio-

noj infrastrukturi, razvijenim i efikasnim ekonomskim institutima i razvijenim inovacionim sistemima (mreža univerzi-teta, laboratorija, naučnih centara, instituta i sl.). Ona ima dva konteksta, u kojima se terminološki koristi i shvata: nau-čni, kao empirijska hipoteza o uopštavanju karakteristika i trendova razvoja savremenog društva, i društveno-politički, kao deklaracija, razvojni orijentir, cilj i vizija budućnosti.

132

U ekonomskoj literaturi se pojedini termini često koriste kao sinonimi, ili u sličnim kontekstima, pa ih je radi razlikovanja potrebno detaljno objasniti i definisati, da bi se shvatila njihova međusobna povezanost i relacije. Jedan od najopštijih termina je socijalni kapital. Pod njim se podrazumijevaju kapitalizovane ekonomske koristi, koje dobija društvo od kominikacije, saradnje, uzajamnog djelovanja i povjerenja, koji se formiraju u ravni ekonomskih odnosa iz-među pojedinih ličnosti. Riječ je o kapitalu trajnih i manje ili više institucionaliziranih (mreža) odnosa između indi-vidualaca i organizacija, koji olakšavaju aktivnosti i stvaraju vrijednost. Socijalni kapital pozitivno utiče na ekonomske transakcije, proizvodnju, povjerenje, spremnost preuzimanja rizika, kvalitet pregovaranja, smanjenje troškova transa-kcija i pogrešnih informacija itd. Svjetska banka tu ubraja institute, odnose i norme, koji formiraju kvalitativno i kvanti-tativno socijalno uzajamno djelovanje u društvu. Razlikuju se tri oblika socijalnog kapitala: strukturni (asocijacije, mreže, instituti, propisi i zakoni koji regulišu funkcionisanje), relacijski (kvalitet povezanosti, mreža) i kognitivni (nor-me, ponašanje, odnosi, povjerenje i vrijednosti).

Ekonomija znanja znači kombinovanje konvencionalnih ekonomskih teorija, zasnovanih na zakonima tržišta i ko-risnosti ekonomskih dobara, s pojmom neopipljivih vrijednosti. Konkurentska prednost se seli od fizičkog prema neo-pipljivom i od vidljivog prema nevidljivom (Mujić i Legčević, 2008, s. 197).

Struktura tržišne vrijednosti organizacije

vidljiva imovina (finansijski kapital) nevidljiva imovina (intangible assets) ljudski, strukturni i potrošački kapital

Intelektualni kapital organizacije je kapitalizovano znanje koje omogućuje prelaz prema ekonomskoj valorizaciji

znanja kojom ona raspolaže. Čine ga tržišne nematerijalne aktive, intelektualna svojina, ljudske i infrastrukturne aktive. Njegov značaj odražava sve veća zavisnost organizacija od nematerijalnih aktiva. T. Stewart (1991, p. 36) ga objašnjava kao zbir svega onoga što znaju radnici kompanije i što joj daje konkurentsku prednost na tržištu: „... patenti, procesi, upravljačke navike, tehnologije, iskustvo, informacije o potrošačima i dobavljačima. Zajedno uzevši, ta znanja čine in-telektualni kapital“. Radi se o strukturisanim znanjima i sposobnostima kao intelektualnim potencijalima, kojima ras-polaže organizacija i koja se preko stvaranja dodatne vrijednosti (kapitalizacijom) lako mogu pretvoriti u neko eko-nomsko dobro.

Struktura intelektualnog kapitala

tržišne nematerijalne aktive intelektualna

svojina ljudske aktive

infrastrukturne aktive

marke opsluživanja robne marke korporativne marke privrženost kupaca robnoj marki

firme korporativno ime portfelji narudžbi mehanizmi

distribucije radna saradnja licence i franšize

patenti autorska prava knonjkonj robni znaci programsko

obezbjeđenje prava na dizajn

proizvodne tajne znaci oplsuživanja

obrazovanje profesionalne kvalifikacije

znanja potrebna za rad

akumulisana iskustva

korporativna kultura upravljački procesi

informacione tehnologije mrežni sistemi veze

odnosi s finansijskim krugovima

zahtijevani standardi

Izvor: Mil’ner, 2003, s. 29 L. Edvinsson i M. Malone (2003) metaforično ističu da intelektualni kapital čine „korijeni kompanije, skriveni

uslovi razvoja, koji se kriju iza vidljive fasade njene zgrade i robnog asortimana“. U praksi menadžeri koriste jedno-stavnije određenje intelektualnog kapitala i smatraju da se radi o zbiru nematerijalnih aktiva, koje se ne iskazuju u fi-nansijskim bilansima kompanije („skrivena imovina“), ali se mogu ocijeniti i njima se može upravljati. L. Edvinsson (prema: Kolaković 2003, s. 927) prevodi Smithovu metaforu „nevidljive ruke“ tržišta na intelektualni kapital: „Ne-vid-ljiva ruka ekonomije, o kojoj govori Adam Smith, postala je još više neuhvatljiva“. Jer, poslovanje organizacije postaje sve više intenzivno znanjem, a sve manje kapitalno intenzivno, jer intelektualni kapital postaje najznačajniji i razvojno najpropulzivniji. Njegovu strukturu čine tri oblasti: ljudski kapital (individualne kompetencije: znanja, obrazovanje, ko-munikativnost, praktične navike, stvaralačke sposobnosti, moralne vrijednosti, liderske osobine, motivacija, kultura lju-di i druge osobine individua, koje doprinose stvaranju ličnog, socijalnog i ekonomskog blagostanja – OECD, 2001, p.

133

8), organizacioni kapital (unutrašnja struktura: tehničko i programsko obezbjeđenje, patenti, organizaciona struktura, or-ganizaciona kultura) i potrošački kapital (spoljna struktura: veze s klijentima – kupcima i dobavljačima, informacije o njima, brend, trgovačka marka). Pri tome granice između navedenih oblasti nijesu precizne, nego uslovne.

Slika 70: Međusobni odnos strukturnih elemenata intelektualnog kapitala

Izvor: Sveiby 1997. Nobelovac G. Becker (1962, p. 12) je razmatrao ljudski kapital kao intelektualne resurse na individualnom nivou,

tj. kao skup ljudskih sposobnosti, koje mu daju mogućnost dobijanja dohotka. Poznata je njegova definicija, prema kojoj se „ljudski kapital formira na bazi investicija u čovjeka, među kojima se ističu obuka, priprema za proizvodnju, troškovi zdrave ishrane, migraciju i traženje informacija o cijenama i dohocima“ (2003, s. 39). Postoje teškoće i nekon-zistentnosti u raznim teorijskim pristupima mjerenja ljudskog kapitala. Cantrell i dr. (2006) su istraživali tri nivoa fak-tora uticaja na razvoj ljudskog kapitala u preduzećima: kreiranja razvojne strategije ljudskog kapitala u skladu s poslov-nom strategijom, obezbjeđenje podržavajućeg radnog okruženja i razvoj znanja kod zaposlenih, koji su spremni da uče. Istraživanje je pokazalo da preduzeća koja razvijaju svoj ljudski kapital imaju mnogo bolje finansijske rezultate od onih koje to ne čine. Preporučuje se privrednim subjektima da identifikuju tražnju za učenjem i treningom i osiguraju da ma-nadžeri više rade sa zaposlenima kao učitelji i mentori i da s njima razvijaju plansko učenje. Termin „intelektualni kapital“ obično koriste menadžeri, termin „intelektualna svojina“ koriste pravnici a termin „nematerijalne aktive“ ko-riste računovođe i profesionalni ocjenjivači. Jasno je, ipak, da je termin intelektualni kapital širi pojam, jer sadrži nema-terijalne aktive i intelektualnu svojinu.

Slika 71: Odnos termina intelektualni kapital, nematerijalne aktive i intelektuaalna svojina

Izvor: Gaponenko i Orlova, Ibid., s. 112

Za razliku od fizičkog kapitala koji je materijalne prirode, finansijski se ocjenjuje, odnosi se na troškove u prošlosti, aditivan je i njime organizacija vlada u potpunosti, intelektualni kapital je nematerijalne prirode, neaditivan je, odnosi se na rezultate u budućnosti, predstavlja kombinaciju vrijednosnih i nevrijednosnih ocjena, a organizacija vlada njme samo djelimično, dok osoblje u njoj radi. Vrijednost intelektualnog kapitala izračunava se preko koeficijenta To-bina, koji predstavlja odnos između tržišne cijene kompanije prema cijeni njenih realnih aktiva (zgrade, oprema, zalihe i dr.). Istraživanje sprovedeno u izabranim crnogorskim firmama (iz raznih djelatnosti), u kojima su bilansni podaci bili dostupni, pokazuje veliku disperziju u navedenom koeficijentu

134

Razvoj teorije intelektualnog kapitala

Inicijatori ideje intelektualnog kapitala

A. Smith (ljudski kapital) K. Marx (uloga u proizvodnji nauke i

tehnike) J. S. Mill (količina i kvalitet ljudskih

sposobnosti za rad) F. Taylor (naučni menadžment)

J. Shumpeter (rekombinacija znanja i inovacioni procesi kao faktor

ekonomskog rasta) H. Simon (ograničena racionalnost)

Tvorci koncepcije ljudskog kapitala:

G. Becker T. Shults

K. E. Sveiby

Intelektualni kapital organizacije T. Stewart, E. Brooking, D. Klein, L. Edvinsson, M. Malone, P. Sullivan

Nove makroekonomske koncepcije

Nove teorije ekonomskog rasta: P. Romer, R. Lukas

Evoluciono-inovacioni pristup: P. Nelson, S. Winter

Nova koncepcja nacionalnog bogatstva: J. Kendrik, T. Shults

Japanska škola: H. Itami, I. Nonaka,

S. Tsuchiya

Ocjena intelektualnog kapitala društva N. Bontis, A. Bonfour,

L. Edvinsson,

Koeficijenat Tobina u izabranim crnogorskim firmama 2012. godine

uslovni naziv firme privredna djelatnost koeficijenat Tobina

A naučno-obrazovna 7,85 B projektna 5,63 C veze i telekomunikacije 3,23 D distribucija nafte 3,12

E sklapanje i prodaja

računara 2,84

F turizam 1,22 G trgovina 1,15

Bez obzira na krizne uslove i kvalitet selektivnog izbora firmi, vidi se da veličina koeficijenta Tobina značajno

zavisi od stepena intelektualnog kapitala, koji determiniše nivo konkurentnosti firme, odnosno zavisi od stepena korišćenja savremenih metoda menadžmenta, tehnologija znanja i primjene informaciono-komunikacione tehnologije.

2.1.5 Manifestacije i karakteristike ekonomske globalizacije Visokom tempu rasta tehnološkog progresa (informacionog, komunikacionog, transportnog i dr.) presudno je dop-

rinio razvoj instituta privatne svojine. Nesporno je da ona predstavlja osnovu ekonomske samostalnosti, individualne inicijative, motivisanosti, odgovornosti i zainteresovanosti za ostvarene ekonomske rezultate. Na tim osnovama se zas-niva razvoj preduzetništva, visoke korporativne kulture i organizacije. Zajednički imenilac svih navedenih fenomena je interesni princip, koji predstavlja pokretački motiv svega postojećeg, a posebno kompleksnog procesa ekonomske glo-balizacije. Taj proces trajno mijenja raspored ekonomske i političke moći u svijetu u korist najefikasnijih društava i pri-vreda. Interesno-profitni motivi ekonomske globalizacije su brojni: pristup novim tržištima, smanjenje raznih vrsta troš-kova, rast prodaje, pristup resursima stranih zemalja (jeftinim, rijetkim, kvalitetnim i sl.), ostvarenje konkurentskih pre-dnosti, manji porezi ili njihovo izbjegavanje, niži ekološki standardi, jeftina radna snaga, kao i sve ono što se podvodi pod prednostima vlasništva, lokacije i internalizacije (Pokrajčić, 2001, s. 100). Bez obzira na određene prednosti za kre-atore inovacija i korisničku „publiku“, sve to ponekad vodi u novu ekonomsku dogmu, determinizam i redukcionizam, ovog puta na globalnom nivou.

135

Ekonomijom vremena, prostora i novca u praksi se ostvaruje moć, kojom se najbolje štite, specificiraju i realizuju interesi. Postojanje uzročno-posledične relacije ekonomija-moć-ekonomija je ciljna funkcija interesa. Sve ostalo su sred-stva za ostvarenje cilja. Dominacija novčanim, vremenskim i prostornim dimenzijama u globalnim okvirima je osnovni cilj krupnog kapitala. To je najbolji način da se (pored ostalih pomenutih elemenata) ostvaruju ne samo konkurentske prednosti na globalnom tržištu, nego monopolske top kompetencije. Preko njih se ostvaruje profit kao osnovni pokre-tački motiv. Dominacija nad novčanom i vremenskom komponentom odlučujuće utiče na mogućnost konstrukcije i/ili rekonstrukcije moći preko promjene prostornih oblika, koji sadrže resursne, tržišne i druge izazove. Krupni transnacio-nalni kapital super-aktivnom, strategijski planiranom i funkcionalno-informacionom koordinacijom vremena, prostora i svojih sopstvenih razvojnih potencijala nastavlja oplodnju i dominaciju u globalnim relacijama, koja teži da se pretvori u svemoć finansijskih transnacionalnih oligarhija.

Finansijska globalizacija, virtualizacija i transnacionalizacija ekonomskih procesa su osnovne manifestacije eko-nomske globalizacije. One značajno doprinose stvaranju modela tzv. „civilizacijske identičnosti“, kojoj se institucional-no prilagođava većina zemalja. Obrazac globalnog ekonomskog ponašanja i pravila igre kreiraju TNK i transnaciona-lne banke najrazvijenijih zemalja. Taj model se karakteriše specifičnim (nekonfliktnim i konstruktivnim) dvovlašćem TNK i najrazvijenijih država, koje djeluju kao simbioza u zajedničkom interesu. Države daju TN kapitalu garancije i podršku u međunarodnoj arbitraži, oslobađaju ga od dvojnog oporezivanja, pružaju mu administrativnu i diplomatsku pomoć, osiguravaju direktne strane investicije (FDI- foreign direct investment) i sl. Kao protiv uslugu, transnacionalni kapital obezbjeđuje matičnim državama ekonomski prosperitet, moć i nedostajuće resurse po jeftinim cijenama.

Globalizacija je istorijski, realan, protivurječan, neravnomjeran, nezaustavljiv i nepovratan proces, koji transforma-cijom i dinamizacijom svojih konkretnih oblika, mehanizama i metoda ispoljavanja bitno mijenja međunarodne eko-nomske i druge odnose u smjeru njihovog sve većeg i bržeg povezivanja. Redukovani termin ekonomska globalizacija predstavlja mijenjanje ponašanja ekonomskih subjekata, uzrokovano sledećim faktorima: a) opadanjem značaja geo-grafskih udaljenosti, b) internacionalizacijom i denacionalizacijom proizvodnje, c) relativizacijom nacionalnog suvere-niteta, legaliteta i političkih razlika, d) infrastrukturnog povezivanja kapitala, robe, usluga, radne snage i informacija velikom brzinom, na velikim distancama, e) dominacijom kapitalnih nad trgovačkim tokovima, a posebno nad rastom proizvodnje mjeren domaćim GDP, f) tehničko-tehnološkom standardizacijom proizvodnje, g) homogenizacijom za-konske, institucionalne i privredno-sistemske infrastrukture, h) unifikacijom međunarodnih tokova roba, usluga i resur-sa, tržišta, proizvodnje, tehnologije, komunikacija, finansija i sl., i) izuzetnom ekspanzijom krupnog kapitala, j) projek-tovanjem novih organizacionih oblika, intrafirmske razmjene, mrežnog povezivanja, virtualiuzacije poslovanja, outso-urcinga itd.

Većina autora se slaže da je ekonomska globalizacija bitna karakteristika savremene svjetske privrede. Prilagođa-vaju joj se sva četiri Druckerova tipa ekonomije: nacije, regiona, TNK, novca, kredita i investicija. Ona je instituciona-lizovana preko raznih međunarodnih ekonomskih organizacija. Izbjegavajući precizno određenje ekonomske globaliza-cije, navešćemo njene osnovne karakteristike: predstavlja realan istorijski proces univerzalizacije, homogenizacije i uni-fikacije privreda po nekim značajnim principima, odrednicama i normama ponašanja, kao i afirmaciju rastuće uzajamne povezanosti i uslovljenosti između pojedinih privreda i krupnih firmi. Navedeni proces se razvija uporedo s liberali-zacijom i denacionalizacijom robnih i finansijskih tokova, pojavom novih oblika spajanja i kupovine drugih firmi (koji predstavljaju načine opstanka i jačanja međunarodne konkurentske sposobnosti) i globalnim inovacionim bumom infor-matičkog, komunikacionog i transportnog monitoringa. Pored toga, ekonomsku globalizaciju karakterišu sledeće oso-bine (Drašković, 2001, s. 141):

razvoj po zakonima i logici krupnog kapitala, brojnost oblika ispoljavanja: finansijska globalizacija, globalizacija tržišta, formiranje i uticaj globalnih firmi i

banaka, denacionalizacija i regionalizacija ekonomije, intenzifikacija, liberalizacija i standardizacija proizvodnje, intitucionalizacija svjetske trgovine i međunarodnih ekonomskih odnosa, mega-trendovi, globalni sistemi komunikacija i masovnih medija itd., cikličnost i postepenost razvojnog procesa, koji se odigrava u dugoj istorijskoj perspektivi, dualnost, koja se ogleda u integraciji država i širenju TNK, koji vodi smanjivanju nacionalnog suvereniteta, sveobuhvatnost (pravac djelovanja je svestran i univerzalan), heterogenost i diferenciranost (jačina i karakter djelovanja su različiti prema raznim objektima: granama, područ-

jima djelatnosti, zemljama i sl., a taj uticaj je posebno snažan prema kriznim područjima, koja su najosjetljivija),

136

nesavršenost pomoćnih mehanizama (vojna i politička hegemonija, ucjene, nasilje i prinuda su osnovne neekonom-ske poluge, koje pomažu da se sprovedu ekonomski pritisci, nejednaka razmjena, zavisnost i dominacija),

protivurječnost procesa, diktiranost (nametnutost) procesa i određeni stepen njegove predodređenosti, institucionalizovanost (koncentraciju proizvodnju i centralizaciju kapitala nameću moćne i institucionalizovane

svjetske monopolske strukture, koje dominiraju i onemogućavaju slobodnu konkurenciju i liberalan pristup global-om tržištu, koje se dijeli na bazi međusobnih sporazuma - smatra se da svijetom dominira oko 400 TNK, koje ras-polažu sa oko 80% svjetskog kapitala),

dominacija tržišne, transnacionalne i nadnacionalne regulacije nad državnom, promjena subjekata koji učestvuju na globalnim tržištima, koji postaju sve krupniji i moćniji, mijenjaju, usavrša-

vaju i prilagođavaju svoju organizacionu i upravljačku strukturu (tehnološku, transportnu, finansijsku, informacio-nu, telekomunikacionu i dr.) u cilju širenja biznisa na teritorije mnogih zemalja.

pojava novih subjekta međunarodne ekonomske saradnje: međunarodne organizacije, 60-tak regionalnih organi-zacija, oko 63.000 TNK i TN banaka sa 690.000 filijala lociranih širom svijeta (Vidas-Bubanja, 2001, s. 8), svjetski finansijski centri, institucionalni investitori (penzioni, osiguravajući i investicioni fondovi), nevladine organizacije (razni pokreti kao što su “zeleni” i „otvoreno društvo”), kao i razne religiozne, mafijaške, terorističke, dijasporne, megapolisne i druge interesne mreže. Ekonomsku globalizaciju prate mnogi globalni ekonomski problemi, koji će prije ili kasnije zahtijevati globalna

rješenja, zasnovana na kvalitetno novim nivoima i oblicima međusobne saradnje država i regiona, uz stvaranje jedin-stvenih političkih, ekonomskih, informacionih i drugih poligona zajedničkih usaglašenih dejstava.

2.1.6 FDI kao generator globalizacije Međunarodno kretanje kapitala je jedan od osnovnih generatora ekonomske globalizacije. Ono utiče na privredni

rast, promjene privredne strukture, platni bilans, zaposlenost, privrednu stabilnost i sl., ali ima prateće društvene, ekonomske, političke, socijalne i druge efekte. Preko raznih oblika međunarodnog finansiranja, prvenstveno FDI, krupne firme vrše razmještaj svojih diversifikovanih proizvodnih sistema i ostalih poslovnih funkcija po inostranstvu. To je dostiglo globalne razmjere realnog i virtualnog karaktera. Savremena mrežna organizacija transnacionalnog pos-lovanja zasniva se na dodjeljivanju onih poslova perifernim proizvodnim lokalitetima. koje oni mogu da urade najkva-litetnije, najbrže i najjeftinije, uz zadržavanje ključnih kompetencija (outsourcing). Maksimalno se koriste razne pogod-nosti (resursne, geografske, poreske, organizacione i druge) koje pruža zemlja domaćin. Onda se navedene pogodnosti prelivaju u ekstra profite i jačanje sopstvenih konkurentskih prednosti, koje se dovode do top kompetentnosti. Praksa je pokazala da je to najbolji put za stvaranje globalnog konkurentnog proizvoda, koji se stvara na bazi top kompetencija. Jer, jasno je da monopolisti ne može niko da konkuriše! Finansijski resursi ulažu se u skladu s osnovnim kriterijumom profitabilnosti. Najveći investitori su TNK razvijenih zapadnih zemalja, koje fleksibilno prilagođavaju svoju poslovnu strategiju zavisno od političke, ekonomske, sigurnosne, konjunkturne i druge situacije i globalnih promjena.

Preduzetnički kapital se u međunarodnim okvirima uglavnom ulaže u obliku FDI, kod kojih vlasnik zadržava pra-vo kontrole nad firmom u inostranstvu. Ta kontrola može biti potpuna ili djelimična, u zavisnosti od visine uloženog kapitala, nacionalnog zakonodavstva, zainteresovanosti za konkretno ulaganje, itd. Realizacija FDI može se ostvariti os-nivanjem sopstvenih preduzeća u inostranstvu u vidu filijala, predstavništava, samostalnih preduzeća, zajedničkih kom-panija i drugih svojinskih i nesvojinskih partnerskih oblika. Direktnim finansiranjem se osiguravaju veliki profiti i razne druge direktne i indirektne koristi preko zaobilaženja carinskih barijera, korišćenja jeftine radne snage, poreskih olak-šica i sl.

Obim (stok) ukupnih ulaznih FDI je povećan sa 500 mlrd USA$ u 1980. na dva triliona USA$ u 1992. i 15 triliona USA$ u 2008. Godišnji tok FDI se u istom periodu povećao sa 55 na 152 mlrd USA$ (Dragičević 1996, s. 55). Njihov obim je u 1997. dostigao iznos od 3,5 triliona USA$ (World Investment Report 1998, pp. 373-383), u 1999. 4,7 triliona USA$ a u 2007. je dostigao rekordnih 16 triliona USA$., Godišnji tokovi FDI dostigli su u 1980. 200 mlrd USA$, u 2000. 1350 mlrd USA$ (World Investment Report 2000, p. 2) a u 2007. rekordnih dva triliona USA$.

137

Slika 72: Stok i tok FDI u svijetu 1970-2008.

Izvor: World Investment Report za razne godine Struktura odliva i priliva FDI pokazuje da u strukturi odliva dominantno učešće od 60,9% ima pet najrazvijenijih

zemalja (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Japan i Francuska), dok u strukturi priliva dominiraju SAD, Velika Bri-tanija, Kina, Belgija i Luksemburg s učešćem od 44,3%. FDI se po pravilu usmjeravaju u zemlje s velikim tržištem, vi-sokom stopom rasta BDP, visokim stepenom sigurnosti i profitabilnosti ulaganja. Tempo rasta FDI značajno je pre-vazilazio ne samo stopu rasta realnog BDP razvijenih zemalja, koja iznosi približno oko 3,5% u periodu 1982-2000, ne-go i stope rasta međunarodne trgovine: 5% (1982-1991), 7,2% (1992-1997) i 4,8% (1998-1999) - World Economic Outlook, October 2000. Ali, zbog snažnog pada u periodu 2000-2003. FDI (stok) su u periodu 2001-2005. prema pro-cjenama opale po prosječnoj stopi od cca 14%. To je jedini period u kojem su stope rasta FDI zaostajale za odgova-rajućim stopama svjetskog BDP i svjetskog izvoza (slika 73).

Slika 73: Stope rasta svjetskog BDP, svjetskog izvoza i FDI u raznim petogodišnjim periodima (u %)

Izvor: prema Trade and Development Report 1996, p. 7 i podacima UN, WTO i World Bank Dinamičan rast FDI bio je umjeren u periodu 1980-1995, zatim ubrzan od 1995-2000. a onda počinje da bude izra-

zito skokovit, s prelomnim tačkama 2000. i 2007 (slike br. 73 i 74). Da bi se sagledao značaj ubrzanog rasta FDI (ulaz-nih tokova) poslije 1995. može se uporediti rast njihovog učešća u svjetskom BDP (0,5-4,0% - tj. osam puta) s rastom učešća svjetske trgovine (uvoza i izvoza) u svjetskom BDP (28-58% - tj. dva puta - slika 74).

138

Slika br. 74: Skokovitost rasta FDI (Ketanje ulaznih godišnjih tokova FDI po regionima 1980 – 2008. u bil. USA$)

Izvor: United Nations 2009a, p. XVII - www.unctad.org/fdistatistics FDI su imale izražen opadajući trend u svijetu od 2000-2003. One iznose cca 8% domaćih investicija na globalnom nivou,

pri čemu je taj procenat nešto viši u tranzicijskim zemljama Centralne i Istočne Evrope, zbog procesa privatizacije i pridruživanja EU. Od 2004. je ponovo ostvaren ubrzan rast FDI, uglavnom zbog njihovog značajnog rasta u zemljama u razvoju i zemljama Ju-goistočne Evrope . To je dovelo do velikog povećanja učešća FDI zemalja u razvoju i dostizanja apsolutnog i relativnog nivoa, koji je nadmašio nekadašnji rekord iz 2000. Paralelno je zabilježen i mali rast FDI i u razvijenim zemljama. Globalna ekonomska kriza je uslovila ponovan oštar pad ulaznih i izlaznih FDI. To je dopunilo sliku njihovog neravnomjernog i skokovitog kretanja, koji bukvalno liči na planinski pejzaž. On će se upotpuniti ako se ostvare prognoze i ulazne FDI, koje treba da dostignu rekordan godišnji iznos u 2011 (United Nations, 2009a, p. XVII).

Slika 75: Učešće svjetske trgovine i ulaznih FDI u svjetskom BDP (u %, 1970, 2001)

Izvor: Ibid. Razvijene zemlje su sačuvale i unaprijedile mnoge specifične razlike, koje doprinose jačanju konkurentske pozi-

cije. One su, pored toga, izvršile i značajnu unifikaciju pravne sredine za nacionalne i strane investicije, posebno u di-jelu zaštite svojinskih prava i jasnoće administrativnih pravila. Zbog toga termin „inostrani” kapital ima veoma uslovno značenje kad se radi o izvozu FDI iz jedne razvijene zemlje u drugu. Tome su svakako odlučujuće doprinijeli integra-cioni procesi u Zapadnoj Evropi. Povećana koncentracija ulaganja FDI u razvijene zemlje ispoljila se krajem 1990-ih godina. Prema podacima IMF, u periodu 1990-1993. dvanaest vodećih razvijenih zemalja je izvozilo 180-220 mlrd.

139

USA$, a uvozilo 100-150 mlrd. USA$ FDI. U 1997. izvoz je dostigao 370 mlrd. USA$, a uvoz 230 mlrd. USA$, dok se u 1999. izvoz povećao na 778 mlrd. USA$, a uvoz na 646 mlrd. USA$. Podaci za 2007. pokazuju da je ostvaren rekordan iznos od 1.743 biliona USA$. Prema prognozama, izlazni tokovi FDI u svijeti bili su 1.470 mlrd USA$ u 2009, a 1.536 mlrd USA$ u 2010 (World Investment Prospekt 2010, p. 6).

Tokovi FDI u svijetu i po regionima 2007–2008. (u mlrd. USA$)

Region izlazni tokovi FDI ulazni tokovi FDI 2007 2008 (%) 2007 2008 (%) svijet 2 063.4 1 868.9 - 9.4 1 940.9 1 658.5 -14.5 razvijene privrede 1 743.4 1 536.4 - 11.9 1 341.8 1 001.8 - 25.3 Evropa 1 270.7 990.3 - 22.1 920.9 559.0 - 39.3 SAD 313.8 298.6 - 4.8 232.8 320.9 37.8 Japan 73.5 127.4 73.2 22.5 19.0 - 15.6 zemlje u razvoju 268.8 274.1 2.0 512.2 549.1 7.2 Afrika 5.3 .. .. 53.5 72.0 34.7 Lat. Amerika i Karibi 52.1 36.1 - 30.7 127.3 139.3 9.4 Azija i Okeania 211.4 239.6 13.4 331.4 337.8 1.9 Istočna Azija 44.8 .. .. 71.5 61.4 - 14.2 Juž., Zap. i Jugo-Zapadna Azija 166.5 185.2 11.2 258.7 275.2 6.4 tranzicijske privrede 51.2 58.3 13.9 86.9 107.6 23.8

Izvor: Izvor: www.unctad.org/fdistatistics FDI su višestruko značajne za nerazvijene zemlje, jer kompleksni investicioni „paketi” sadrže, pored kapitala,

razne nematerijalne resurse kao što su nova znanja, tehnologije, organizaciona rješenja, marketing i menadžment teh-nike. Izvoz FDI u nerazvijene zemlje se povećavao sa 9-13 biliona USA$ u periodu 1985-1987. na 24,2 biliona USA$ u 1990, 105,6 biliona USA$ u 1993, 172,6 biliona USA$ u 1997 (World Investment Report 1998, pp. 35-39) i 208 biliona USA$ u 1999. Poslije toga je zabilježena stagnacija. FDI su usmjeravane u ograničen broj nerazvijenih zemalja, a pose-bno u Kinu, Argentinu, Brazil, Čile, Meksiko, Koreju i Poljsku.

Slika 76: Učešće raznih regiona u privlačenju FDI 1990-2008.

Izvor: United Nations 2009a, p. XVII (www.unctad.org/fdistatistics) Najveći primalac od nerazvijenih zemalja je Kina, koja je 1999. primila 40 mlrd USA$. Zemlje Centralne i Istočne

Evrope su 1999. privukle svega 22,9 biliona USA$, što je bio njihov rekord, ili svega 3% od ukupnih svjetskih FDI. Od toga iznosa skoro polovinu su primili Poljska (7,5 mlrd USA$) i Češka (5,1 mlrd USA$), čemu su doprinijele političke

140

promjene, spoljno-trgovinska liberalizacija i privatizacioni programi. Od 2000-2007. je skokovito opadalo učešće razvi-jenih zemalja, a raslo učešće zemalja u razvoju u privlačenju FDI (slika 77).

Slika 77: Učešće ulaznih tokova FDI u pojedinim granama 1987-2008.

Izvor: UNCTAD (www.unctad.org/fdistatistics) Prosječno učešće ulaznih tokova FDI u pojedinim granama 1987-2008. prikazano je na slici br. 16, koja pokazuje

dominaciju sektora usluga: finansija 26%, biznis usluga 15%, transporta i komunikacija 7% i ostalih usluga 22%. 2.1.7 Finansijska virtualizacija, transnacionalizacija i globalizacija Virtualne finansijske operacije su centralni sinergistički mehanizam ekonomske globalizacije, njen akcelerator i

oblast u kojoj je ona najviše napredovala. Zahvaljujući liberalizaciji, deregulaciji i kompjuterizaciji, višestruko su pove-ćani obim transakcija i mobilnost kapitala, smanjeni transakcioni troškovi, internacionalizovani njegovi tokovi i pomje-reni prema institucionalizovanim investitorima. Finansijske inovacije su omogućile dominaciju ogromne virtualne sume spekulativnog kapitala.

Izuzetno značajnu ulogu u jačanju procesa globalizacije ima pojava samostalnog transnacionalnog kapitala, koji je u ekonomskom smislu anacionalan, jer ima sopstvenu egzistenciju i logiku razvoja, originalnu strukturu i unutrašnje ci-ljeve, veliku slobodu premještanja i slabu mogućnost kontrole. Anacionalnost znači da on, uslovno rečeno, postaje glo-balan, jer se sve više kreće međunarodnim tokovima i ima pristup u finansiranju sve većeg broja zemalja. Embrion raz-voja virtualnog finansijskog kapitala pojavio se 1960-ih godina u vidu evro-dolara i formiranja valutnih evro-tržišta, ko-ja su poslovala izvan nacionalnih valutnih kontrola, tako da su stvoreni novi međunarodni finansijski centri (London, Luksemburg, Singapur, Hong Kong), koji su u cilju povećanja svoje konkurentske sposobnosti liberalizovali uslove na finansijskim tržištima. Na navedena valutna sredstva nijesu primjenjivani zahtjevi centralnih banaka u pogledu obavez-nih rezervi, niti su odgovarajuće kamate bile opterećivane porezima. To je omogućilo stvaranje značajne konkurentske prednosti. Evro-emisije su postale bitan izbor finansiranja zapadnih privreda. Njujork postaje 1981. slobodna bankarska zona u kojoj se na operacije s nerezidentima primjenjuju poreska olakšanja i oslobađanje od valutne kontrole i drugih ograničenja koja djeluju na unutrašnjem tržištu kapitala.

Poslije buma informacionih tehnologija i deregulacije u finansijskoj sferi došlo je do intenzifikacije međunarodnih valutnih transakcija. Obim svakodnevnih valutnih poslova je dostigao trilion USA$ početkom 1990-ih. Sredinom 1990-ih na svaki američki dolar potrošen za kupovinu inostrane robe otpadalo je 7-8 dolara međunarodnih transfera, koji nije-su bili povezani s realnom trgovinom (Relationes Internationales N0 1/1994, Vol. 2, p. 43). Dnevni obrt kapitala na berzama u Njujorku, Londonu i Tokiju povećan je sa 190 mlrd USA$ u 1987. na 1.200 mlrd USA$ u 1995. i čak 3.200 mlrd USA$ za prvih devet mjeseci 1997 („Capital goes Global”, The Economist, October 25, 1997).

141

Zbog povećanja svoje konkurentske sposobnosti, liberalizovana su lokalna, a zatim i međunarodna finansijska tr-žišta, uz stvaranje novih tržišta valutnih fjučersa i opcija, razvoj mehanizma hadžiranja i upravljanja rizicima, derivata kao rizičnijeg finansijskog instrumenta itd. Pojava derivata i raznih drugih savremenih finansijskih instrumenata ubrzala je proces osamostaljenja finansijskih tržišta (od tržišta roba, usluga i faktora proizvodnje), koji su počeli sve više sami sebe da opslužuju, nezavisno od realnog sektora privrede. Finansijska globalizacija je dovela ne samo do slobodnog premještanja ogromnih finansijskih sredstava kroz propustljive nacionalne granice, nego i do izmjene funkcije novca u globalnoj ekonomiji. Počelo se trgovati novcem kao klasičnom robom, pa su valutne spekulacije postale najunosnija tr-žišna operacija („Foreign Affairs” N0 4/1986, p. 786)

Derivati su stvorili nove mogućnosti spekulacija zasnovanih na promjeni valutnih kurseva, akcija i drugih finan-sijskih aktiva. Ubrzan je proces osamostaljenja finansijskih tržišta, koji su počeli sve više sami sebe da opslužuju, neza-visno od realnog sektora privrede. To je dovelo do nezapamćene nestabilnosti finansijskih tržišta u svijetu. Davnih 1980-ih P. Drucker je pisao da su finansijska tržišta počela igrati nezavisnu ulogu od tržišta roba i usluga. Finansijska globalizacija je dovela ne samo do slobodnog premještanja ogromnih finansijskih sredstava kroz polupropustljive na-cionalne granice, nego i do izmjene funkcije novca u globalnoj ekonomiji. Počelo se trgovati novcem kao klasičnom ro-bom, pa su valutne spekulacije postale najunosnija tržišna operacija. Glavni zajmodavci vremenom su postale TNK, ko-je osnivaju sopstvene banke za finansiranje kapitalnih ulaganja i platnobilansnih deficita raznih zemalja. Vodeće trans-nacionalne banke s razgranatom mrežom svojih inostranih filijala postaju glavni posrednik na evrotržištima između TNK, država i međunarodnih organizacija (faktički postaju njihovo odjelenje). Transnacionalni kapital se nalazi izvan jurisdikcije nacionalnih država, što mu omogućuje slobodno premještanje prema najprofitnijim tržištima i učešće u velikom broju spekulativnih operacija24.

Navedeni podaci jasno reprezentuju stepen moći TN kapitala. Dužnička kriza i mnoge finansijske krize u svijetu su dokazi za navedenu tvrdnju. Ukupne valutne rezerve transnacionalnog kapitala su nekoliko puta veće od rezervi svih Centralnih banaka svijeta. On je u mogućnosti da stimuliše krize u globalnim razmjerama, da premještanjem svega 1-2% svoje mase izazove promjenu pariteta bilo kojih svjetskih valuta i da ignoriše nacionalne države kao drugostepene sile (Veltz 1996, p. 23). Mogućnosti da se on kontroliše i reguliše su beznačajne, a unificirani finansijski instrumenti, standardi predaje i obrade informacija, mehanizmi transnacionalnih strategijskih alijansi, partneskih mreža i integralni finansijsko-informacioni i tržišni sistem međunarodnih instituta predstavljaju idealno okruženje za njegovo slobodno kretanje. Sve to ukazuje da danas u svijetu nema realne sile koja mu se može suprotstaviti.

Transnacionalizacija privredne aktivnosti je, pored finansijske globalizacije, najznačajnija komponenta razvoja globalne svjetske ekonomije na smjeni milenijuma. Ona je kao gradivni elemenat i promoter globalizacije direktno uti-cala na njene tokove i domete. Na taj način je u velikoj mjeri postala njen sinonim, jer je bitno doprinijela jačanju i ubr-zanju procesa približavanja i prožimanja različitih kultura, civilizacija, država, regiona, ekonomskih sistema, tržišta i in-stituta. TNK su stvorile sopstvene „galaksije“, alijanse i privremena partnerstva, koji su umreženi imovinskim i neimo-vinskim odnosima, intrafirmskom razmjenom i posjedovanjem svih mobilnih, multifunkcionalnih i fleksibilnih faktora proizvodnje u kompleksu.

Najbitnije karakteristike transnacionalizacije su denacionalizovana proizvodnja i transnacionalni tokovi roba, uslu-ga, znanja, tehnologija i faktora proizvodnje na svjetskim tržištima i globalnom ekonomskom prostoru. Internacionali-zacija i transnacionalizacija kao njen viši stepen su ne samo faktori uticaja, nego i osnovne metode realizacije procesa globalizacije. TNK su aktivni pokretači i faktori globalne i diversifikovane proizvodnje, međunarodne trgovine, penetracije kapitala radi njegove bolje „oplodnje”, novih tehnologija i znanja, profesionalnog upravljanja, ekonomske aktivnosti u više država, izuzetne apsorpcije apsolutnih i komparativnih prednosti itd. One su nosioci tehničko-tehno-loškog i naučnog progresa, razvoja proizvodnih snaga i ekonomskog povezivanja, moći (raspolažu kapitalom, tehnolo-gijom, informacijama, političkim uticajem i sl.), ali i mnogih negativnih pojava kao što su monopolizam, špekulacije, eksploatacija itd.

24 U periodu od 1990-1997. dnevna suma novčanih spekulacija povećala se sa 600 mlrd USA$ na preko 1.000 mlrd USA$, što za oko 30 puta premašuje dnevnu trgovinu roba i usluga („Ekonomičeskaja gazeta” N0 49/ 1997, s. 3). Obrt finansijskih transakcija više-struko premašuje realni obrt roba i usluga, tj. postoji enormna razlika između realnog i fiktivnog kapitala. Prosječni obrt na tržištima sekundarnih hartija od vrijednosti približava se cifri od 100 triliona USA$, dok ukupni fond 23 razvijene zemlje iznosi svega oko 550 mlrd USA$. Prema ocjenama Harvard Business Review, na svaki dolar koji se obrće u realnom sektoru svjetske ekonomije otpada oko 50 USA$ u finansijskoj sferi. Godišnji obrt finansijskih transakcija dostigao je davno fantastičnu sumu od pola kvadriliona USA$.

142

Karakter i stepen ekonomske integracije, koji je početkom 1990-ih dostignut pod uticajem TNK dobro reprezentu-ju podaci o njihovoj izuzetno razuđenoj mreži baznih jedinica i filijala u oko 170 zemalja, velikom učešću u vlasnštvu proizvodnih fondova, proizvodnji svjetskog BDP, svjetske industrijske proizvodnje, spoljnotrgovinske razmjene i trgo-vine visokim tehnologijama, izvozu kapitala itd. U 1997. je u svijetu djelvalo oko 53.000 TNK sa oko 450.000 filijala u inostranstvu (World Investment Report 1998, pp. 1-2). Već 2004. je bilo 64.000 TNK sa 830.000 kontrolisanih filijala (http:// kraspubl.ru/ content/view/277/1). Pored toga, međunarodna trgovina sirovinama nalazi se skoro u potpunosti pod njihovom kontrolom, kao i 2/3 svjetske trgovine, ½ svjetske industrijske proizvodnje, 4/5 patenata, licenci i know-how. Eksperti ocjenjuju da pet najvećih TNK kontroliše više od 1/2 svjetske proizvodnje roba dugoročne upotrebe, avi-ona, elektronske opreme, automobila i druge proizvodnje, dok je stepen koncentracije u granama informacione tehnolo-gije takođe izuzetno visok, jer praktično 2-3 kompanije kontrolišu međunarodnu telekomunikacionu mrežu. Ekonomska moć najvećih TNK je slična BDP srednje razvijenih država, što im omogućuje da diktiraju svoju volju mnogim drža-vama. Ukupne valutne rezerve TNK su nekoliko puta veće od rezervi svih centralnih banaka svijeta.

Transnacionalna i globalna strategija

strategija pokazatelj

transnacionalna globalna

tržište selektovano sva tržišta proizvod prilagođen lok. tržištu standardizovan

proizvodna strategija

fabrike locirane na stranim tržištima fabrike locirane da bi se ostvarila konkurentska

prednost poslovna strategija prilagođena str. tržištu jedinstvena

izvori resursa dobavljači sa stranog tržišta dobavljači iz cijelog svijeta distribucija prilagođena lokanom tržištu koordinisana organizacija filijale koje djeluju samostalno mrežna organizacija

Jedan od glavnih oslonaca TNK u korišćenju prednosti međunarodne podjele rada predstavljaju sinergističke veze

između složenih diversifikovanih sistema lociranih u raznim zemljama i na raznim tržištima. Smatra se da je strategija globalna ako firma istovremeno uvažava sledeće zahtjeve: a) globalno shvatanje svjetskog tržišta, konkurencije i proiz-vodnje, koje podrazumijeva denacionalizaciju poslovanja diversifikovanog i lociranog po cijelom svijetu, b) dobro poz-navanje svojih konkurenata i podjela svjetskog tržišta s malim brojem takođe globalnih firmi, c) potpuna kontrola svojih transakcija u svijetu, ili u krajnjoj mjeri na najznačajnijim tržištima i proizvodnim pogonima, d) ponašanje u stilu „glo-balnog igrača“, što znači biti fleksibilan, prilagodljiv, inovativan i razmišljati globalno (a djelovati lokalno), e) učešće u visokotehnološkim industrijskim granama, f) razmještanje sopstvene proizvodnje na najrentabilnija mjesta, u skladu s zakonom komparativnih prednosti, g) koordinacija svojih djelatnosti pomoću adaptibilne i vrhunske informacione teh-nologije, h) integrisanje svih organizacionih jedinica u jedinstveni sistem računovodstva, a proizvodnih, komercijalnih i specijalnih filijala u jedinstvenu mrežu upravljanja i j) stalno ukrupnjavanje korporacije i diversifikovanje djelatnosti.

Osnovne koristi od globalne strategije TNK su smanjenje troškova, poboljšanje kvaliteta i asortimana proizvoda, širenje preferencija potrošača i povećanje konkurentskih prednosti. Ali, globalna strategija ima i svoje nedostatke, koji se ogledaju u povećanim troškovima menadžmenta za dodatnu koordinaciju, standarizovani proizvod rijetko zadovolja-va potrebe svih zemalja, globalna motivacija može narušiti lokalnu mootivaciju, uniformni marketing smanjuje prila-godljivost lokalnim potrošačima, globalna strategija može značiti žrtvovanje profita ili konkurentske pozicije u pojedi-nim zemljama itd. Postoji nekoliko osnovnih oblika strategijskog partnerstva koje se zasniva na sinergističkim vezama, i to: a) finansijske alijanse s učešćem kapitala, kao najmoćnije, koje pretpostavljaju tijesnu komercijalnu i tehničku sara-dnju na nivou istraživanja i razrada proizvodnih programa, formiranja zajedničkih marketing i prodajnih strategija i sl., b) pristup novim tehnologijama i know-how, c) podrška novih proizvođača u nerazvijenim zemljama s ciljem formiranja prodajnog tržišta tehnologije, tehnološke opreme i djelova, d) dogovori krupnih proizvođača o kooperaciji radi ovlada-vanja određenim segmentima privlačnih tržišta s visokim nivoom konkurencije, smanjivanja troškova proizvodnje malih obima i sl., e) kooperacija vodećih proizvođača radi zajedničkog nastupa na složenim tržištima trećih zemalja, f) specijalni dogovori radi obezbjeđenja rentabilnosti zajedničke proizvodnje skupih serija (npr. teretnjaci i specijalni au-tomobili, autofurgoni, mini autobusi i sl.) i g) fuzija krupnih kompanija direktnih konkurenata radi razrade dugoročnih i skupih razvojnih naučno-tehničkih programa, posebno onih koji se podržavaju iz državnog budžeta (zaštita prirodne sredine, razvoj infrastrukture i sl.).

143

Sve su češće „virtualne organizacije“ kao važan tip poslovanja, kojem vjerovatno pripada budućnost u 21. vijeku. Radi se o mreži koju čini nekoliko nezavisnih firmi, koje mogu biti rivali, kupci, dobavljači, instituti i druge zainte-resovane organizacije i sl. Mrežna povezanost se zasniva na visoko sofisticiranim informacionim sistemima koji omo-gućuju brzi dogovor i usaglašavanje oko podjele znanja, troškova, rizika i pristupa pojedinim tržištima, iako nemaju za-jedničku organizaciju i menadžment. Komunikacija između partnera je ne samo brza, nego i potpuna, otvorena, bez pro-cedura, uz veliko povjerenje i ulaganje top specijalnosti i sposobnosti za efikasno obavljanje pojedinih poslova. Nave-dena partnerstva su formalnog i nestalnog karaktera, traju samo dok postoji obostrani zajednički interes. To potvrđuje činjenicu da je mrežna poslovna saradnja i kooperacija efikasniji način opstanka na tržištu od konkurencije, u kojoj se partnerstvo kombinuje sa vlasništvom. Savremeni virtualni timski partnerski „savezi“ zasnovani na fleksibilnim poslo-vno-organizacionim sistemima predstavljaju pouzdanu i moćnu alternativu transnacionalnoj diversifikaciji i vertikalnoj integraciji. Oni obezbjeđuju adaptibilnu sinergističku kompetenciju raznih firmi skoncentrisanu u jakom virtualnom konkurentu, koji svima donosi koristi.

Unutar TNK ne djeluju zakoni slobodnog tržišta, jer se formiraju unutrašnje cijene koje diktira korporacija. Veliko je učešće intrafirmske razmjene u ukupnom svjetskom izvozu - 1993. je iznosilo čak 33,3% (UNCTAD 1995, p. 193). Kada se uzme u obzir broj, veličina i ekonomska moć TNK, proizilazi da samo 1/4 svjetskog tržišta funkcioniše u uslo-vima „slobodnog“ tržišta, dok su ostale 3/4 obuhvaćene specifičnim korporacijsko-komandnim „planskim“ sistemom. Ta činjenica nas upućuje na zaključak da na globalnom nivou egzistira svojevrsni konvergentni i redukovani ekonomski sistem koji predstavlja strategijsku kombinaciju tržišnih i planskih regulatora.

Geneza strategije TNK se od kraja 19. vijeka do danas etapno transformisala kroz nekoliko oblika (Drašković, 2002, ss. 66-68). Prvo pokoljenje tipa kartela i sindikata karakterisala je strategijska povezanost za sirovine bivših ko-lonija. Oni su vremenom usavršili četiri osnovne strategije predglobalizacijskog tipa: obezbjeđenje sopstvene proiz-vodnje stranim resursima, rezervisanje tražnje na inostranim tržištima preko formiranja svojih inostranih filijala, koje obavljaju direktan izvoz, racionalizacija proizvodnje preko njenog premještanja u zemlje s manjim troškovima proiz-vodnje i orijentacija na korišćenje sopstvenih inostranih investicija za formiranje subordinisanih firmi, zaključivanje dugoročnih partnerskih ugovora s drugim firmama, gašenje starih tehnologija, širenje novih oblika djelatnosti i traženje profita na međunarodnim finansijskim tržištima (uključujući i spekulativne operacije).

Drugo pokoljenje TNK je bilo trustovskog tipa. Zasnivalo se na strategiji vojno-tehničke proizvodnje između dva svjetska rata. Početkom 1960-ih prošlog vijeka formiraju se TNK trećeg pokoljenja tipa koncerna i konglomerata, koje široko koriste strategiju implementacije dostignuća naučno-tehničkog progresa i sinergističkih efekata nacionalnog i inostranog tržišta i proizvodnje. Početkom 1980-ih godina pojavljuju se i jačaju TNK četvrtog pokoljenja, kad počinje strategija brzog rasta FDI i formiranje svojinskih firmi-roditelja na stranom tržištu. Filijale matične korporacije u inter-nacionalnim okvirima djeluju kao na nekom internom tržištu. Usavršavanje pomenutih strategija dovelo je poslednjih decenija 20. vijeka do formiranja savremene globalne strategije kod najjačih i najfleksibilnijih TNK, koju su kasnije postepeno usvajale i prilagođavale joj se i ostale TNK. Jedan od njihovih glavnih oslonaca u korišćenju prednosti me-đunarodne podjele rada predstavljaju sinergističke veze između složenih diversifikovanih sistema lociranih u raznim zemljama i na raznim tržištima.

2.1.8 Globalizacija i neoliberalna dogma Kad god se dogodi neka kriza (što je sve češća pojava), vaskrsavaju riječi F. Braudela: „Istorija se pojavljuje pred

nama kao niz kriza, između kojih postoje neki trgovi ravnotežnih perioda“. Krize su zakonomjeran društveni fenomen, pa zbog toga imaju strategijski značaj. Poslednjih decenija su brojni uticajni ekonomisti predlagali „Vašingtonski kon-senzus“ kao relevantan okvir ekonomske politike, koju treba primjenjivati u državama koje imaju finansijsku i eko-nomsku krizu (među njima su i postsocijalističke države tranzicije). IMF danas nema univerzalan anti-krizni recept, a „Vašingtonski konsenzus“ je iscrpljen. Kritikujući Vladu SAD, Nobelovac P. Krugman primjećuje metaforičnu para-doksalnost: „Dugo godina je ona propovijedala filozofiju da je sve privatno dobro, a sve državno loše“. Globalizacija je kao složen i protivurječan fenomen pokazala mnoga svoja lica i naličja. Ona se ostvaruje u uslovima dubokih struk-turnih i finansijskih kriza. Nezavisno od svih njenih prednosti i šansi, nedostataka i opasnosti po nacionalne privrede, savremena finansijska kriza je dovela u pitanje čvrstinu pojedinih temelja magistralnog procesa globalizacije. Pala je maska s ideološkog samozadovoljstva i infantilne ideje potpuno slobodnog tržišta. Verifikovana je ispravnost poruke sa skupa poznatih američkih i ruskih ekonomista u Moskvi: „Ako postoji tajna u ekonomiji, ona nije ni u tržištu, ni u pri-vatnoj svojini, nego u konkurenciji“ („Nezavisimaja gazeta“ 01.07.1996, s. 4.).

144

U uvodu monografije „Kontrasti globalizacije“ (2002, s. 7) V. Drašković je izrazio „nadu i uvjerenje da se ne radi o kraju istorije” (F. Fukujama), nego o njenom novom nastavku. Najnoviji članak Fukoyame potvrđuje da je bio u pra-vu. Iznuđena državna intervencija povodom nezapamćene globalne ekonomske krize prekršila je temeljne principe slo-bodnog tržišta i u punom svijetlu obasjala dogmatičnost univerzalne primjene ekonomskog neoliberalizma.

Ideologiziranost ekonomske teorije je jedna od njenih ključnih osobina. Njena interesna pozadina je prilično jasna i poznata. Ekonomska teorija, posebno ona paradigmatična, odavno je postala suviše instrumentalizovana, operacionali-zovana i apstraktna. To joj omogućuje (neopravdano) distanciranje od brojnih aktuelnih problema ekonomske stvarno-sti. Ekonomsko modeliranje kao uprošćavanje ekonomske stvarnosti omogućuje zanemarivanja raznih problema. To se idealno uklapa u stav T. Kuhna iz knjige „Struktura naučnih revolucija“, prema kojem „naučna paradigma može izo-lovati društvo od bitnih društvenih problema“. Poznato je koliko je i na kojim prostorima neoliberalna ekonomska škola (posebno njena radikalna Čikaška varijanta) poslednjih 20-tak godina bila paradigmatična. Početak njene „agresivno-sti“ je, ne slučajno, uslijedio poslije dodjele Nobelove nagrade F. Hayeku (1974) i M. Friedmanu (1976). Utopijska vi-zija slobodnog tržišta i navodne „čiste“ konkurencije propovijedala je da navedeno okruženje tobože „prirodno“ odgo-vara individualnoj slobodi. Zaboravilo se da sloboda mora imati moralna, zakonska, ekološka, socijalna i druga društve-na ograničenja. Pohlepa je postala pokretački nagon pojedinaca za bogaćenjem po svaku cijenu. Tako izopačeni elitis-tički individualizam nametan je mnogim državama i širokim narodnim slojevima kao društvena i civilizacijska norma.

Reformska praksa mnogih postsocijalističkih i drugih država je surovo redukovala proklamovani princip. Jer, očigledno je da se po potrebi laviralo između korišćenja neoliberalizma kao hegemonijalnog poretka bogate manjine i protekcionizma prema siromašnoj i nezaštićenoj narodnoj većini. Postsocijalistička tranzicija je pokazala kako se lavi-ralo između korišćenja neoliberalizma (prema bogatoj manjini) i protekcionizma (prema siromašnoj većini). Konkuren-cija i ekonomske slobode se u praksi suštinski guše na svakom koraku sve jačim međunarodnim i nacionalnim monopo-lima i netržišno osvojenim kompetencijama. Samo se fasadno mijenjaju i prividno humanizuju manifestacije „reform-skih“ oblika.

U praksi se suštinski i otvoreno negiraju tržišni principi zasnovani na navodnim „jednakim mogućnostima“ (termin M. Friedmana). Principi otvorene privrede se u praksi selektivno i po potrebi primjenjuju. Konstatno se kontrolišu i eks-ploatišu privrede perifernih zemalja, a u nacionalnim granicama se isto to događa od strane novokomponovanih „elita“ s javnim dobrima i na razne načine diktiranim i monopolisanim poslovnim transakcijama. Potcjenjuju se tuđe kulture, is-torijske tradicije i nasleđe, a nameće se zapadni obrazac života. To je suštinski realna „ideologija bogatih“ (preciznije: netržišno obogaćenih), odnosno tzv. „kapitalizam bez rukavice“, „nova verzija stare borbe nekolicine bogatih protiv ve-ćine siromašnih„ i/ili „korporativni merkantilizam“, koje pominje N. Chomsky (1999). On piše: „Doktrina slobodnog tržišta se pojavljuje u dva vida. Prvi je onaj zvanični koji se nameće nezaštićenima. Drugi je onaj koji bismo mogli naz-vati „stvarno postojećom doktrinom slobodnog tržišta koja glasi: tržišna disciplina je zdrava za tebe, ali nije za mene, osim ako će mi doneti privremenu prednost“ (Ibid., ss. 39-40) ... „za tebe tržišna disciplina važi, a za mene ne važi, osim u slučaju da ‚igralište’ naginje na moju stranu“ (Ibid., s. 77). On smatra da je globalizacija ustvari ideologija bogatih (razvijenih), koja izaziva krize suvereniteta i deregulacije kod nerazvijenih zemalja, ali ne i kod razvijenih zemalja kao inicijatora globalizacije. Neoliberalizam definiše kao „temeljnu političku paradigmu našeg vremena, koja u globalnim razmjerama služi za dominaciju, globalni političko-ekonomski trend, 'kapitalizam bez rukavice', novu verziju stare bor-be nekolicine bogatih protiv većine siromašnih, ideologiju i doktrinu slobodnog tržišta koje je 'iznad svega'“ (Ibid., ss. 5-20). Navedene konstatacije ozbiljno narušavaju kredibilitet univerzalnosti pravila i principa koji se proklamuju pod parolom globalizacije. samim tim, obezvređuju se svi pokušaji stvaranja globalne razvojne paradigme. Jer, ako glo-balizacija teži svjetskoj univerzalizaciji i unifikaciji, to bi trebalo da važi za sve i pod jednakim uslovima. ne bi smjeli u praksi da se događaju, odobravaju i široko afirmišu od strane najrazvijenijih zemalja i najvećih tnk nametnuti dualizmi, polarizmi, principi dvojnih aršina, nejednaka razmjena, brojne neravnomjernosti i disproporcije. Ali, „u multicivilizacij-skom svetu, konstruktivan pristup je odustati od univerzalizma, prihvatiti raznovrsnost i težiti sličnostima” (Huntington 1998, s. 355). Univerzalno jedinstvo bilo čega je uvijek predstavljalo osnovu za otvoreni ili prikriveni totalitarizam, koji se realizovao ovom ili onom vrstom nasilja. Ideal ekonomske globalizacije u svojoj težnji prema opštem i univerzalnom ima nekih dodirnih tačaka s totalitarizmom. Sjećanja na prošli vijek još nijesu izblijeđela, pa se s pravom možemo pi-tati: da li će globalizacija biti bolja?

Veliki broj autora smatra da je globalizacija teorijski zasnovana na shvatanjima transnacionalnih tržišnih neo-libe-rala, globalista i geopolitičkih ekonomista, koji retorički nameću princip konkurencije kao dominantan i sveobuhvatan ključ globalizacije. U monografiji V. Draškovića „Kontrasti globalizacije“ (2002) navode se mnogi citati u prilog kritici neoliberalnih osnova globalizacije. A. Neklessa (1999, s. 32) smatra da ona predstavlja forsiranu i dramatičnu realiza-ciju neoliberalog projekta svjetskog ekonomskog poretka, odnosno konstrukciju „globalnog sela“, koja je zamijenila

145

nacizam i komunizam i pojavljuje se kao treća „svjetska religija“ ovog vijeka. F. Wertheim (1997, p. 22) poistovjećuje globalizaciju s „međunarodnim valutnim fundamentalizmom“, S. Amin (1997, p. 34) s „ideološkim dis-kursom kojim se legitimiše strategija imperijalističkog kapitala“, a I. Ramonet (1997, pp. 37) s „geopolitikom haosa i carstvom libe-ralizma“. Prilikom razmatranja neoliberalnog modela globalizacije potrebno je razlikovati njena teorijska uporišta od realne prakse i ekonomske politike. Prvenstveno zbog dvojnih standarda koje primjenjuju razvijene zemlje, koje druge rigorozno uslovljavaju s primjenom radikalnih varijanti svojih preporuka, a za sebe ih ne smatraju obavezujućim, nego se koriste „kad god zatreba“ (Chomsky Ibid., s. 19). Sjetimo se da časopis poslovnih krugova SAD „Fortune“ (25.05. 1998, p. 25) priznaje da „kada američki biznis priča o kapitalizmu, ima u vidu slobodno tržište kod svih, osim kod sebe“. L. Oxelheim (1996) je pisao da „neoliberalni model globalizacije pretpostavlja eksternalizaciju nepovoljnih operacija, sopstvenih troškova, kriza, teškoća i problema“. Nezaposlenost se smanjuje na račun emigracije i smanjenja imigracije, nedostatak unutrašnjeg tržišta prodaje kompenzuje se izvozom, istrošenost ili nedostatak sopstvenih resursa kompenzuje se uvozom, nedostatak investicionih rješenja nadoknađuje se izvozom kapitala, itd.

Sintetički izraz većine od tih citata može se danas naći u monografiji E. Reinerta „Globalna ekonomija: kako su bogati postali bogati i zašto siromašni postaju siromašniji“ (2008): „Čikaška škola ekonomije - koja, grubo gledano, sto-ji iza teorijske osnove Svjetske banke - govori cijelom svijetu da se vlasti ne smiju miješati u ekonomiju. U stvarnosti, gradonačelnik Čikaga troši milione dolara da bi stvorio pogodno tlo za razvoj visokotehnoloških preduzeća. Dakle, u istom gradu, u isto vrijeme, postoji ogroman jaz između retorike i stvarnosti. Retoriku nameću drugima, dok sami rade nešto sasvim drugo“. S tim u vezi, on pominje tzv. „Krugmanov grijeh“, koji se sastoji u tvrdnji da postoje teorije koje opisuju stvarnost mnogo bolje od standardne teorije, ali se ne koriste u praktičnoj ekonomskoj politici.

Prilika je da se navede oštra kritika neoliberalizma, koju temeljno, konzistentno i dosledno sprovodi Nobelovac J. Stiglitz. On je u knjizi „Globalization and Its Discontents“ (2002) bespoštedno kritikovao tržišni fundamentalizam i neoliberalnu globalizaciju. Isto je uradio i u knjizi „Making Globalization Work“ (2006), u kojoj istražuje, kako ističe M. Mesarić (2007) mogućnosti preoblikovanja postojećeg modela globalizacije, kako bi ona bila korisna ne samo bogatima i moćnima, nego svim zemljama i većini ljudi. Da bi se promijenio karakter i efekti globalizacije, potrebno je promijeniti njene ciljeve, nosioce i pravila. Stiglitz se ne zalaže za radikalne i „revolucionarne“ promjene, koje su vje-rovatno iluzorne, nego predlaže niz realnih reformi i mjera, koje bi mogle postepeno dovesti do novog, funkcional-nijeg, pravednijeg i održivog modela globalizacije. Zalaže se za optimalnu kombinaciju djelovanja instituta tržišnog i državnog regulisanja, koja će biti različita u različitim fazama razvitka i u različitim okolnostima. Smatra da svijet slo-bodne međunarodne trgovine u kojem svi dobijaju predstavlja samo običan mit. Jer, postojeći model međunarodne trgo-vine je isključivo prilagođen interesima razvijenih industrijskih zemalja. Međunarodna trgovina nije ni slobodna, ni fer, nego je asimetrična, jer je otvorila tržišta nerazvijenih zemalja nesmetanom uvozu industrijske robe i subvencionisanih poljoprivrednih proizvoda iz razvijenih zemalja, uz istovremeno onemogućivanje (ili otežavanje) izvoza poljoprivrednih i drugih proizvoda u obrnutom smjeru (Ibid.). M. Mesarić (Ibid.) navodi da Stiglitz kritikuje neoliberalnu ideologiju, pored ostalog, i zbog njenog ignorisanja moralnih, humanih, socijalnih i ekoloških posledice ekonomskih odluka. To se pose-bno odnosi na IMF, koji često zahtijeva od centralnih banaka da svoju djelatnost ograniče na monetarnu stabilnost, bez obzira na dugoročne razvojne posledice (društvene, ekonomske i socijalne).

Globalizacija je neizbježna i nezaustavljiva. Svijet ne može izbjeći globalnu cirkulaciju informacija, ideja, znanja, tehnologije, kapitala i ljudi (Mesarić, 2007, s. 371). Ali, ciljeve, mehanizme i nametnuta pravila globalizacije treba mi-jenjati, kako ona ne bi generisala disproporcije, disparitete, nepravde, antagonizme, krize i sukobe i kako ne bi služila samo (ili pretežno) bogatima i moćnima, nego svim državama i čitavom čovječanstvu. Usvajanje i sprovođenje organi-zacionih, pravnih, ekonomskih i političkih reformi, koje predlaže Stiglitz, vodilo bi remodeliranju globalizacije. Pored najnovijih tehnologija (koje već postoje) i novih ekonomskih pravila, međunarodnih pravnih normi i međunarodnih od-nosa (koje tek treba realizovati), potrebne su radikalne promjene individualne i kolektivne svijesti. Mesarić (Ibid.) navo-di i kritičko mišljenje J. Gartena da je glavni princip savremene poslovne politike Wall Street-a i korporacijske Amerike „show-me-the-money-now“ - kratkoročna maksimizacija profita. Nije drugačije ni kod ekonomske globalizacije.

Stavovi T. Bandina (2009, ss. 5-6) se idealno uklapaju u ovu priču: „Neoliberalistička ekonomska teorija pred-sta-vlja intelectus conditia ultraliberalističkog i mondializovanog kapitalizma. U pragmatskom smislu ona predstavlja pre-misu (integrum) politike najrazvijenijih (najbogatijih) zemalja, zaraženih virusom maksimalizacije profita u kraćem ro-ku (profit über ales) i dominacije širokog spektra u cilju stvaranja uslova za što čvršću poziciju u aktuelnoj epohi, kao i u budućoj, u visokom stepenu neizvesnoj civilizaciji... Neoliberalizam šireg teorijskog obuhvata i pragmatike implemen-tacije, okupira i osakaćuje nerazvijene (siromašne) zemlje i to ne samo njihove ekonomije nego i nauku, obrazovanje, kulturu i dr. U težnji izlaska iz ukupne zaostalosti iz sopstvene ljušture siromaštva, formiranog kolonijalnim ropstvom, periferizacije u odnosu na civilizacijske tokove i uporno nametnute ideologije da iz nerazvijenosti mogu us-pešno izaći

146

prihvatanjem neoliberalizma kao kulta i panaceje slobodne trgovine, još dublje zapadaju u siromaštvo i u gubljenje sopstvenog duhovnog identiteta (amerikanizacija, per excellence). Pored nametanja prinudom ideologije ovakvog nači-na izbavljanja iz zagrljaja siromaštva, ne retko je implementaciji doprinosila i ideolatrija, zahvatajući tanak pojas iz vrhova vlasti, školovan najčešće na univerzitetima razvijenih zemalja i upotrebljenih u sopstvenoj nerazvijenoj zemlji u interesu bogatih. Lapidarno: smisao, uzroci i posledice neoliberalizma ... na ekonomski i duhovni sektor nerazvijenih zemlja, nalaze se u samom nukleusu tendiranja kapitalističkog načina proizvodnje ka imperijalnim tendencijama. Ili, još određenije, neoimperijalizam je ‘rođen’, a idealan okvir i mehanizmi njegovog prodiranja u stvarni život su, pro primo, ekonomski nerazvijene zemlje. Nametanje neoliberalističkog ekonomskog koncepta, ideolatrija i stalna senka prinude vojnom moći (strah), povremeno autonomno upotrebljene, logično izvode na svetsku scenu rast bogatsva razvi-jenih i dalje siromašnenje nerazvijenih zamalja... Implementaciju filozofije neoliberalističke ekonomske teorije krajnje sumorno, čak dramatično „slika“ surovu stvarnost H. Šmit. Ukazujući da ‘divlji kapitalizam ubija Evropu’, Šmit kon-statuje da je na sceni ‘kapitalizam divljih zveri’ i zaključuje da je čovek potpuno gurnut u stranu, a da je na presto postavljeno novo ‘božanstvo’ - kapital i profit. Šmitova acromonia je tačna, ali njoj treba dodati široku paletu domi-nacije. U čemu se ispoljava uticaj neoliberalističke ekonomske teorije dramatičnoj asimetriji stanja i realnih tokova u odnosima između razvijenih (bogatih) i nerazvijenih (siromašnih) zemalja? Principijelan odgovor se krajnje sažeto mo-že svesti na jednu rečenicu: ignorisanje stvarnosti. Ovim ignorisanjem poražena je realnost (društvena, ekonomska), ali takođe moral i čovečnost Posledice nastupaju - razvoj nerazvijenosti, sve dublje siromašenje nerazvijenih zamalja. Da-kle, neoliberalistička ekonomska teorija i pragmatika postavljaju donarijum (žrtvenik) za nerazvijeni deo sveta... Nai-me, 2007. dva najbogatija čoveka sveta imala su više novca nego što iznosi ukupan BDP 45 najnerazvijenijih zamalja, odnosno, 1% najbogatijih u svetu kontroliše 40% svetske neto vrednosti. (‘Novcu se sve pokorava’)”.

Smatra se da je neoliberalna paradigma preuzeta iz radova F. Hayeka, M. Friedmana i kasnijih publikacija OECD, GATT, IMF, World Bank i sl. Poseban impuls navedeni model dobio je u periodu 1970-ih godina, kada su Zapadne zemlje uložile pojačane napore za neutralisanje tzv. „novog međunarodnog ekonomskog poretka“, koji su pokušale us-postaviti novooslobođene zemlje u cilju pravednije preraspodjele resursa u korist tzv. „periferije“. Taj forsaž se podu-dario sa stavljanjem akcenta na apsolutizaciju tržišta kao navodnog jedinstvenog i svemoćnog regulativnog privrednog mehanizma, otvorene privrede, liberalizaciju, privatizaciju i deregulaciju, uz formiranje novih institucionalnih mehani-zama globalne ekonomije i nametanje zapadnih obrazaca života. Kriza „države blagostanja“ takođe je odigrala značaj-nu ulogu u forsiranju neoliberalnog modela. Poslednje decenije prošlog vijeka postsocijalističke zemlje su mahom ko-ristile recepte tzv. „Washingtonskog konsenzusa“ radi brzog rušenja starih i uspostavljanja novih „kapitalitičkih insti-tuta”, od kojih se očekivala efikasnost.

Neoliberalni ekonomski model se teorijski i praktično zasniva na sledećim dominantnim karakteristikama: a) ak-centuje se stroga homogenizacija mehanizama državnog regulisanja (posebno monetarnih i fiskalnih) zemalja koje for-siraju globalizaciju, b) apsolutizuje se tržište25 kao „jednakost mogućnosti“ (M. & R. Friedman 1996, s. 168), tj. je-dinstveni i svemoćni regulator i mehanizam formiranja cijena, c) nacionalna država i privreda se tretiraju kao odumiru-će kategorije koje treba što prije prevazići; u tom smislu, predlaže se politika otvorene privrede, koja navodno najviše pogoduje ostvarenju ekonomskog rasta (J. Sachs, A. Warner 1996), d) pojačavaju se mjere liberalizacije u raznim ob-lastima, a posebno u finansijskoj i spoljnotrgovinskoj sferi, e) forsira se privatizacija (pa bi trebalo i specifikacija i zaš-tita svojinskih prava), f) propagira se i djelimično sprovodi deregulacija, ali se državno regulisanje u privredno razvi-jenim zemljama uglavnom reformiše i fleksibilno prilagođava zahtjevima biznisa, posebno u dijelu fiskalnog i anti-in-flacionog makroekonomskog regulisanja, g) održava se i pomaže dominacija konkurentske sposobnosti centara svjetske privrede, jer se smatra da su globalna konkurentnost i kompetentnost glavni temelji uspjeha, h) formiraju se novi regu-lativni (institucionalni) mehanizmi globalne ekonomije, i) konstatno se kontrolišu i eksploatišu privreda perifernih ze-malja i j) potcjenjuju se tuđe kulture, istorijske tradicije i nasleđe, a nameće se zapadni obrazac života itd.

Nevedeni model redukovano, ali korektno elaborira K. Josifidis (2005, s. 146), fokusirajući ga na četiri ključna područja: smanjivanje barijera u međunarodnoj trgovini i tokovima kapitala, reformu javnih finansija, promjenu karak-tera državne intervencije i rastuću ulogu privatnog sektora i njegove različite forme međusobnih veza s javnim sekto-rom. Naravno, jedno je neoliberalni ekonomski model, a sasvim nešto drugo način njegovog tumačenja i propagiranja od strane pojedinih ekonomskih i svojinskih postsocijalističkih „reformatora”, i posebno njegova surova, nekritička, ra-dikalna, neselektivna i brzometna „šok terapeutska” praktična primjena u uslovima neodgovarajuće mikro-ekonomske i

25 Vjera u neoliberalne recepte uzdiže se do mita i pretvara u kult koji trasira i širi puteve globalizacione misije: „Sada i u pred-vidljivoj budućnosti jedinstvena svjetska civilizacija biće vladajuća ekonomska kultura svjetskog tržišta“ (Foreign Affairs, July-Avgust 1996, p. 45).

147

neizgrađene postsocijalističke institucionalne sredine. Činjenice ubjedljivo govore da su neoliberalne ideje u postso-cijalističkim zemljama daleko više propagirane, nego što su sprovođene (osim onih najrigidnijih). Ta distinkcija se mora imati u vidu pri ocjeni stvarnih mogućnosti i uspješnosti eventualne primjene originalnog neoliberalnog ekonomskog modela. Nije zanemarljivo da se postsocijalistički ambijent formalno i suštinski, po svim uslovima (posebno razvojnim institucionalnim), veoma razlikuje od uslova u kojima je nastala, razvijala se i dokazivala neoliberalna ekonomska mi-sao. Naša kritika je usmjerena na vulgarizaciju neoliberalnog modela, a ne na izvorni teorijski model.

U razmatranju navedenog modela potrebno je razlikovati njegova ključna teorijska uporišta od realne prakse i po-litike primjene, jer se oni izuzetno mnogo razlikuju, na čemu insistira N. Chomsky (1999, s. 19). Prvenstveno zbog dvojnih standarda koje primjenjuju a) razvijene zemlje (kod globalizacije), koje druge rigorozno uslovljavaju s do-slednim forsiranjem radikalnih varijanti svojih preporuka, a za sebe ih ne smatraju obavezujućim, nego se koriste „kad god zatreba“ i b) postsocijalistički reformisti (kod tranzicije), čija je uloga bila značajna i apologetska u teleološkoj za-mjeni ciljeva (efikasnost, ekonomski rast, izlazak iz krize) sredstvima (liberalizacija, privatizacija, institucionalizacija, stabilizacija).

Čini se da su socijalistička utopija i stare dogme samo zamijenjene novom utopijom i novim dogmama. Diktat države je zamijenjen diktatom „novih preduzetnika“ (novokomponovanih bogataša). Samo je ostao isti dominantan i re-trogradan zahtjev vremena - bogaćenje po svaku cijenu. Od starih vremena preuzete su parole, obećanja, dominacija po-litike nad ekonomijom, reprodukovanje krize, reformska apologetika i palijativnost.

Nikad nijesmo kritikovali poznate i nesporne argumente koji idu u prilog realnoj, poželjnoj i korisnoj liberalizaciji, koja podrazumijeva širenje tržišta i zdrave konkurencije, rast privatnog sektora kao masovnog fenomena i društveno zdravog preduzetništva, realokaciju resursa na najracionalnije alternativne upotrebe, usvajanje najnovijih tehnologija, ekonomiju obima, porast produktivnosti i efikasnosti i sl., uz prateću stabilizaciju, razvijanje institucionalnog poretka i vladavine pravna. Pisali smo (Drašković, 2005, s. 216) da izvorna neoliberalna ekonomska doktrina kao pozitivna eko-nomska teorija, per se ne sadrži ništa loše (čak naprotiv), jer pretpostavlja konkretne uslove i ograničenja, a zasniva se na određenim pretpostavkama, razmišljanjima i preporukama koje su korisne u određenim uslovima, selektivnoj pri-mjeni i sl. Ali, jedno su teorijski postulati, uslovi u kojima se sprovode i rezultati neoliberalnog modela u razvijenim zapadnim privredama, a nešto sasvim drugo njegove lokalne i globalne posledice26, a posebno načini njihova vulg-ri-zovana primjena u postsocijalističkim privredama. Zato u svijetu raste interes za multidisciplinarnim pristupima i komparativnim analizama mogućnosti kombinovanja cjelovitih razvojnih modela (Hall & Soskice, 2001).

Jedno je uređena, efikasna, fleksibilna i jaka (itekako) kapitalistička država, a sasvim drugo resursno urušena i „grabeška” postsocijalistička država, kojoj je skoro sve izmaklo kontroli, pa je nejasno da li je uopšte moguće neko dodatno njeno „minimiziranje“. Dominirajući cilj kapitalističke države je, smatra Nobelovac D. North (1981, p. 32), izgradnja takve institucionalne strukture, prvenstveno strukture prava svojine, pomoću koje se dostiže maksimizacija dohodaka (društveno blagostanje) i visok stepen sloboda (preko minimizacije troškova za specifikaciju i zaštitu prava svojine. Posmatrano kroz tu prizmu, šta se tek može reći o većini postsocijalističkih država?! Jedno je „eksploatatorski pristup” državi, sa tzv. „neravnomjernom raspodjelom potencijala prisile”, koju pominje D. North (1981, p. 22), kojom se „maksimizuje dohodak koji se nalazi u vlasništvu grupe ljudi, nezavisno od toga kako to utiče na blagostanje društva u cjelini“. Sasvim drugo je „ugovorni” institucionalni pristup s dogovorenom ravnomjernom raspodjelom državne pri-sile (vidi šire u: Drašković, 1997, ss. 68-74). Čini se da se prvi pristup nazire u praksi većine postsocijalističkih zemalja, a drugi u praksi privredno razvijenih zapadnih zemalja. Jedno je neoliberalni ekonomski model, a drugo njegovo supsti-tuisanje retorikom, vađenje pojedinih njegovih elemenata iz konteksta, selektivna primjena i forsiranje tih elemenata, koja je dovela do zloupotreba u teoriji i praksi i sl. Najzad, jedno je retorika a sasvim drugo praksa, tako da je pitanje koliko su realno liberalni i oni najliberalniji privredni sistemi (koji se makar tako propagiraju i deklarišu). U tom smislu, izraz M. Friedmana (1988) „prevaziđeni liberalizam” ne doživljavamo i ne interpretiramo u bukvalnom smislu riječi, kao eventualno osporavanje poštene, ali u praksi dovoljno izbjegavane ideje realnog ekonomskog liberalizma, za koju se zalažemo, u najopštijem smislu i u granicama objektivnih uslova i ograničenja, nego kao njegovo neopravdano i ne-potrebno idealisanje i apsolutizovanje, koje se graniči sa kultnim vulgarizovanjem, a ponekad ima interesnu pozadinu.

26 Finansijska kriza (1997-1999), ekonomska kriza (2001-2003) i najnovija globalna ekonomska kriza ponovo su aktualizovali potrebu preispitivanja neoliberalne doktrine, jer su otkrili mnoge nove probleme i protivurječnosti koje je prouzrokovala njena prim-jena. Zaduženost se enormno uvećava na opštem planu, predstavlja veliko opterećenje za privrede većine država i pogoršava per-spektive ekonomskih djelatnosti i odgovarajućeg rasta i razvoja. Trajno su poremećene osnovne makroekonomske proporcije u vode-ćim kapitalističkim zemljama, između proizvodnje i potrošnje, investicija i štednje, realnih i finansijskih tokova, dok npr. u SAD spolj-notrgovinski deficiti stalno rastu.

148

Možda je najbolji dokaz za deficit ili odsustvo nespornih neoliberalnih ekonomskih vrijednosti i elemenata odgo-varajućeg modela u postsocijalističkim privredama njihovo supstituisanje svakojakim oblicima nedržavnih monopola i neformalnih instituta tipa „jatačka ekonomija”, „prihvatizacija”, negativna selekcija kadrova, sociopatološki kočioni mehanizam, diktat novokomponovanih bogataša, protekcioniam prema sopstvenom narodu i sl. (vidi šire u: Drašković, 2005), velika ovlašćenja pojedinaca, „retorička fasada” i kolektivistička neformalna pravila, koje pominje S. Pejović (2002, ss. 10-12).

Skoro sve što je povezano s globalizacijom počiva, počinje i završava se na tržištu kao ekonomskom institutu (re-gulatoru) i konkurenciji kao njegovoj osnovnoj poluzi. Formiranje vlasti nacionalne i nadnacionalne elite postao je novi (neoliberalni) orijentir razvoja.

Istakli smo da veliki broj autora smatra da je globalizacija teorijski zasnovana na shvatanjima transnacionalnih tržišnih neoliberala, Oni ukazuju da realnost prakse krajnje surovo redukuje proklamovani princip, jer se po potrebi lavira između korišćenja neoliberalizma (prema bogatoj manjini) i protekcionizma (prema siromašnoj većini). Za nave-dene stavove su reprezentativna ranije navedena upozorenja N. Chomsky-a (1999) i njegova lucidna analiza neolibe-ralizma, koja je tematski direktno povezana s fenomenom globalizacije. On tvrdi da tržišta gotovo nikad nijesu konku-rentna, jer ih kontrolišu velike korporacije, tako da svjetski sistem liči na „korporativni merkantilizam“ (Ibid., s. 132) i „eminentno hegemonijalni poredak“ (Elaković, 2001, s. 171).

Vjera u neoliberalni recept uzdiže se do mita i pretvara u kult koji trasira i širi puteve globalizacione misije: „Sada i u predvidljivoj budućnosti jedinstvena svjetska civilizacija biće vladajuća ekonomska kultura svjetskog tržišta“ (Fo-reign Affairs, July-Avgust 1996, p. 45). Ideal globalizacije u svojoj težnji prema opštem ima nekih dodirnih tačaka s to-talitarizmom, koji je po svojoj prirodi i prema istorijskim iskustvima prolazan fenomen. Na početku novog milenijuma svježa su sjećanja na prošli vijek, koji je obilovao raznim oblicima utopizma i totalitarizma, od kojih su dva bila do-minantna i tragična: „bauk” fašizma (s nacističkom ideologijom i primatom rase) i „bauk” komunizma (s boljševičkom ideologijom i primatom klase). Ako pretpostavimo da su navedeni fenomeni danas u značajnoj mjeri prevaziđeni i/ili marginalizovani, moramo priznati da se nalazimo u stanju iščekivanja, strepnje i bojazni od novih oblika utopizma i to-talitarizma, koje može da proizvede novi „bauk” koji kruži svijetom - bauk globalizacije (s ideologijom transnacional-nog i geopolitičkog širenja i primatom interesa krupnog kapitala). Totalitarizam 20. vijeka je produkovao dva svjetska rata i imperijalističke tendencije, pa se s pravom brinemo i pitamo: da li će globalizacija biti bolja?

Simptomatična je izjava G. Sorosa (2000, s. 56) da je „globalni kapitalistički sistem daleko od stabilnosti” i da je “globalni finansijski sistem u cjelini sve manje pouzdan, jer je značajno stradao autoritet i reputacija Međunarodnog monetarnog fonda”. Česte i smjenjujuće finansijske krize su realnost, nezavisno da li su ciklične, recesione, regionalne, nacionalne ili spekulativne prirode. One su uvijek zahtijevale pojačano državno regulisanje, bez obzira koliko se to priznavalo. Pošto su finansijska tržišta dobila visok stepen globalnosti, slijedi da će u svim finansijskim krizama biti potrebno pojačano regulisanje nacionalnog i globalnog karaktera. Postavlja se pitanje: da li takvo regulisanje može biti uspješno, funkcionalno i pravovremeno koordinisano?

S aspekta globalizacije, K. Josifidis (Ibid., s. 147) primjećuje da „dvostruki standardi u svetskoj ekonomiji ne idu u prilog afirmaciji filozofije i prakse neoliberalizma i izazivaju podozrenje u ekonomski slabije razvijenim privredama”.

Doktrina ekonomskog neoliberalizma je nesumnjivo bila ideološki temelj globalizacije i (značajno) postsocijalis-tičke tranzicije. Ona se zasniva na paradoksalnim i protivurječnim principima minimalne (veoma ograničene) države i maksimalnih (neogrančenih i nekontrolisanih/samokontrolisanih) ekonomskih sloboda i prava privatne svojine. Odmah je jasno kakvi mogu biti odnosi između manjine povlašćenih, privilegovanih i organizovanih monopolista („efikasnih preduzetnika“) i većine siromašnih, eksploatisanih i neorganizovanih pojedinaca, u uslovima tzv. „minimalne države”, čija je jedina funkcija da garantuje „fer” odnose na neograničeno slobodnom trzištu. Deregulacija je raznim metodama nametnuta kao nealternativna varijanta, u kojoj privatna pohlepa navodno najbolje motiviše preduzetničke ambicije i inovaciju. Kategorije i instituti pravednosti, povjerenja, kontrole i porijekla imovine su ignorisani. Svijetu je izgleda bila potrebna teška globalna finansijska i ekonomska kriza da se otrijezni od neoliberalnih improvizacija, čije su posledice nesagledive i neprocjenjive.

Prije 16. godina F. Fukujama je u članku „Kraj istorije” neoprezno i brzopleto proglasio globalnu pobjedu ame-ričke liberalne demokratije. Mnogi su širom svijeta objeručke prihvatili tu „naivnu podvalu neoliberalističke ideologije” (Brković 2008). Povod je vjerovatno bila ideološka i ekonomska pobjeda SAD u hladnom ratu, ali i dvije ideološki i po-litički (vjerovatno i interesno) „privlačne” američke „izvozne” ideje: prva – neoliberalna ekonomija, s niskim porezi-ma, samoregulišćim finansijskim tržištima i minimumom državnog regulisanja u privredi, i druga – liberalna demokra-tija (Drašković i Jovović, 2008). Sjetimo se da je državno ragulisanje u SAD raslo u periodu poslije Velike svjetske krize, sve do 1970-ih godina i dolaska R. Regana za Predsjednika SAD. Tada to nikome nije smetalo. To potvrđuju

149

riječi K. Polany-a iz 1944: „Put ka slobodnom tržištu je prokrčen i održavan otvorenim orgomnim naporima doslednog, centralizovanog i kontrolisanog intervencionizma”.

Sa zaoštravanjem savremene globalne finansijske i ekonomske krize, pojedini neoliberali otvoreno priznaju greške i shvataju potrebu uravnotežene uloge države u privredi. Rodonačelnik tzv. „Vašingtonskog konsenzusa” J. Wilijamson priznaje ograničenost recepata koje je J. Stiglitz nazvao „tržišnim fundamentalizmom”, zbog predrasuda o svemogućoj tržišnoj samoregulaciji. Međutim, mnogi autori i dalje ideološki dosledno za sve optužuju državni intervencionizam, čini se bez valjanih ekonomskih argumenata. Nijesu sada bitna retorička opravdanja i optužbe, nego spasilačka akcija. Sigurno je da nije jedini krivac ekonomski neoliberalizam: u dovoljnoj mjeri su zakazale i vlade koje su sve to dozvo-lile. Što znači da i u razvijenim državama nije bilo u dovoljnoj mjeri izbalansirane pluralističke institucionalizacije. Me-đutim, sigurno je i to da se danas drastičnom državnom intervencijom u korijenu sasijeca iluzionistička koncepcija i vulgarizovana primjena neoliberalnih ekonomskih recepata, koji su se zasnivali na dogmatskoj ideji tržišne samore-gulacije i potpunog (radikalnog) liberalizma, ovaj put primijenjenog u finansijskom sistemu.

U novembru 2008. pojavile su se u jednom crnogorskom časopisu orkestrirane (čak 10-tak članaka!) optužbe državnog regulisanja kao navodnog jedinog krivca savremene finansijske krize. Jednoumlje je, izgleda, uvijek bilo i ostalo bezgranično, kao i interesi. Crno-bijele slike svijeta i formacijski pristup su, izgleda, samo na papiru izblijedjele, ali ne i u glavama interesno zainteresovanih pristalica institucionalnog monizma. Radikalna i otvorena državna inter-vencija, gotovo nezapamćena do danas, je iznuđena fijaskom tržišta, kombinovana s fijaskom vlade (nečinjenjem, od-sustvom kontrole i sl.). Njene se performansne granice i vremenski horizonti još ne naslućuju. U razmatranoj kriznoj situaciji je očigledno da je ekonomski institut državne intervencije ne samo najbolja od najgorih varijanti, nego nemi-novnost, koja čak i ne garantuje uspjeh. Neoliberalni mesijanski recepti se za sada ne predlažu, niti vjerujemo ni da će ih biti, osim u poznatim retoričkim manirima.

Kritika neoliberalnih ekonomskih recepata nije bio motiv za pisanje ovog teksta. Ali, ne može se izbjeći upoređi-vanje njihovih teorijskih korijena i vulgarizovanih praktičnih navodnih „reformskih” poteza, koji su bitno uticali i na provociranje aktualne finansijske krize. Neoliberalnom retorikom se ne mogu vratiti „kontaminirani krediti” i dugovi koji se procjenjuju u desetinama triliona USA$! Prema nekim procjenama, dosadašnja državna intervencija iznosi preko 2,5 triliona $. Zato se bilo koja i bilo čija procjena vremenskog trajanja krize i njenih dometa realno svodi samo na opti-mističko ili pesimističko mišljenje. Nije vrijeme za strasti i likovanja, niti za jalove kritike, koje u sebi ne sadrže puto-kaze za izlazak iz krize. Potrebno je pronaći realne i racionalne mjere za minimiziranje njenih uticaja. Teško je vjerovati da „velike” države neće pokušati da krizu prevale na „male”, kao što su to radili mnogo puta do sada. Mali su za krizu saznali preko medija, mnogo kasnije nego što se ona suštinski počela ispoljavati, preko lanca bankrotstava i neplaćanja. Uslijedio je drastičan pad tržišta nekretnina. Hipotekarne banke su već dovoljno isprepadane zbog sudbine već dodije-ljenih kredita i izmijenjenih uslova kreditiranja u budućnosti. Opadanje vrijednosti nekretnina smanjuje vrijednost kreditnog zaloga (hipoteke), koji se može toliko obezvrijediti da ne može obezbijediti realizaciju kreditne obaveze.

Ministar finansija SAD H. Polson je 19. septembra 2008. donio odluku da privremeno koristi sredstva The Exc-hange Stabilization Fund za garancijsku podršku fondovima novčanog tržišta. Ali, ni taj „skromni” fond od 51 mlrd USA$, kao ni izjava Polsona o „privremenosti korišćenja” nijesu bili dovoljni i zadovoljavajući: 29. septembra 2008. Kongres SAD je korišćenje sredstava ESF pretvorio u trajno, uz izdvajanje dodatnih 700 mlrd USA$ iz budžeta za otkup loših aktiva. To znači da, ipak „ima nešto trulo u državi Danskoj”. Izjave vodećih zvaničnika evropskih država u medijima, vezane za krizu na Woll Strite-u sadrže oštru kritiku neoliberalizma27. Neoliberalni makroekonomski recepti su namijenjeni malima, nerazvijenima, zavisnima i poslušnima. Dati su im na upotrebu brojni ekonomski udžbenici, ali lekcija, ipak, još nije naučena. Neće ni biti, jer su uticaju velikih na male svemoćni, a u svim boljim udžbenicima piše da politika dominira nad ekonomijom, u manjoj ili većoj mjeri. Možda je zato M. Friedman napisao da je ekonomija „očaravajuća nauka jednostavnih principa, koji mogu stati na jednom listu hartije, ali ih samo rijetki razumiju”.

Paradoksalno je na prvi pogled to što se u najliberalnijoj privredi (opet) dogodio slom finansijskog tržišta, koji će talasasto zapljusnuti cijeli svijet. Mnogi će platiti za krivicu (i bogaćenje) drugih. U knjizi „Velika laž” (2004) P. Krug-man metaforički objašnjava mehanizam funkcionisanja „časovnika”, koji se zove ogromni američki budžetski deficit i s njim tijesno povezane fenomene: “Pjenušavi optimizam s kraja 1990-ih ponovo je ustupio mjesto mraku depresije ...slavom se ne mogu plaćati računi”. Pored toga, on je u fokus razobličenja „velike laži“ s pravom postavio „mjehur od

27 S. Berluskoni je okrivio američki „spekulativni kapitalizam” i njegovu „biznis etiku”. G. Braun je rekao da „krize uvijek dolaze iza okeana”. N. Sarkozi je proglasio „bezumnom i opasnom jednostavnu ideju o ispravnosti slobodnih tržišta”. Ministar finansija Nje-mačke Štejnbrjuk je poručio da „SAD prestaje da igra ulogu finansijske super-države”. Ali, već sjutradan je on potpisao pomoć od 51 mlrd € za spas „Hypo Real Estate”, druge po veličini njemačke banke u oblasti zajmova za nekretnine.

150

sapunice američkog fondovskog tržišta” i sve glavne propratne pojave. Ali, on nije poštedio od konstruktivne kritike ni „realni svijet politike, koji je mnogo grublji i bezobrazniji od slike koju imaju mnogi od nas”. On se otvoreno pridružuje kritici neoliberalne ekonomske doktrine riječima: „Sloboda tržišta ... ponekad vodi na potpuno pogrešan put ... i dovodi do skandaloznih lomova”.

Ako se zanemare „prejake riječi” i (nepotrebna) zluradost pojedinih kritičara neoliberalizma, može se konstatovati da je uvijek (a danas posebno) idealistička priča o neoliberalizmu više ličila na bajku (opijum) za mase, koja je, vjero-vatno, vješto skrivala krupne interese pojedinih njenih propagatora. Jasno je da nema nikakvih relnih posledica od pri-čanja bajki, ali ima od njihove primjene u praksi. Činjenice su uvijek tvrdoglave: praksa je često pokazivala snagu i pot-rebu državne intervencije (isto kao i njena pretjerivanja i brojne nedostatke). Mora se pri tome imati u vidu jedna jedno-stavna istina: tržišno i državno regulisanje kreiraju ljudi, koji svojim interesno orijentisanim ponašanjem deformišu institucionalno djelovanje (kao usaglašena pravila ponašanja). Na taj način, u praksi se izbjegava institucionalna kontrola, institucionalni pluralizam i institucionalna konkurencija, a forsira se institucionalni monizam. Nijesu sporne ni nepoznate granice, prednosti i nedostaci pojedinih ekonomskih instituta. Ali, to se ne poštuje niti primjenjuje u praksi. U tome je cijela „tajna” svih dogmatskih diktata. Sve ostalo je klokotristička konstrukcija (prodavanje magle, ili izvo-rno: „nošenje mnogougaonih jaja ...”).

U knjizi N. Serre i J. Stiglitza „The Washington Consensus Reconsidered“ ističe se da državna regulacija, jača i koordinirana uloga svih ekonomskih instituta i vladavina prava moraju biti koncepcijski okvir za ekonomsku politiku u svijetu, jer su se pokazali nedovoljnim spontano formirani tržišni instituti, metod proba i grešaka i razne „šok terapije”. Konstatuje se da danas po pitanju „Vašingtonskog konsenzusa” postoji saglasnost samo u dvije stvari: da nije riješio savremene ekonomske probleme u svijetu i da nepovjerenje u institut državnog regulisanja nije produktivno niti prim-jereno rastućoj informatičkoj, proizvodnoj, finansijskoj i civilizacijskoj integraciji u 21. vijeku. Nešto slično su potvrdili i svjetski lideri „kapitalističkih“ država (uz „socijalističku“ Kinu), koji su se sastali 16. novembra u Vašingtonu da bi pronašli odgovor na globalnu ekonomsku krizu. Zaključci se suštinski svode na potrebu kvalitetnije, strože i šire regu-lacije i nadzora finansijskih tržišta, odbacivanje klasičnog protekcionizma, podsticanje otvorenog (ali disciplinovanog) tržišta i investiranja („Vijesti“, 16.11.2008, ss. 14-15).

Zbog velikih rizika po svjetski privredni i društveni razvoj, upozorenje je došlo i od UNCTAD. U njegovoj naj-važnijoj publikaciji „Izvještaj o razvoju trgovine u 2008“ ukazuje na potrebu nadzora, racionalnog upravljanja i ko-ordinacije mehanizama međunarodnih finansijskih tokova, monetarnih sistema i makroekonomskih politika. Potencira se neophodnost jakih, usklađenih i internacionalno koordinisanih proaktivnih vladinih makroekonomskih politika, kao i preispitivanje uloge javne politike i vladine intervencije u privredi na lokalnom i globalnom nivou. Simptomatično je da se ističe ideja o stvaranju „sistema globalnog privrednog upravljanja“ (Trade and Development Report 2008, Geneva, 8. sept. 2008). Priznaje se da „zvuci makroekonomske politike komponovani ’Vašingtonskim sporazumom’ u kombina-ciji s finansijskom liberalizacijom rijetko su dovodili do bržeg rasta i većih investicija, dok su alternativni pristupi dali mnogo bolje rezultate“ (Ibid.).

Pa ipak, mora se postaviti suštinsko pitanje: da li je globalna ekonomska kriza često samo alibi za katastrofalno stanje u privredi pojedinih država, koje je ustvari izazvalo loše vođenje državne i ekonomske politike28, skandalozna privatna pljačka javnih dobara, kriminalna privatizacija, sistemska korupcija i mnoge druge sociopatološke komponente iz arsenala kompletnog kočionog mehanizma koji se decenijama reprodukuje i krizno reflektuje na privredu i društvo?

2.1.9 Neoliberalni institucionalni monizam kao uzrok globalne ekonomske krize Parcijalno i disfunkcionalno ukidanje instituta državnog regulisanja (deinstitucionalizacija), praktično je počelo u

SAD 1971. ukidanjem konvertibilnosti USA$. Taj proces je nastavljen ranih 1980-ih godina finansijskom deregula-cijom. Počela je masovna kreacija hedginga (pokrića), a onda sve složenijih derivata, koji su pogrešno i uglavnom špekulativno korišćeni (preko kurseva, kamata, cijena akcija i kredita). Pravljeni su čak i derivati derivata. Rizik se lan-čano prenosio, a „obezbjeđivao“ se virtualnim finansijskim inženjeringom. Ozbiljne državne regulacije, kontrole, direk-tiva, nadzora i transparentnosti nije bilo. Potrošnja je velikim dijelom forsirana kreditima bez pokrića. Podaci govore da je finansijska sfera nominalno 40 puta veća od realne ekonomije (BDP), od toga 10 puta devizna tržišta i 30 puta tržišta derivata. Neoliberalna globalizacija je omogućila navedene špekulacije. Zašto? Zbog maksimalne koncentracije krup-nog kapitala. To je fundamentalni i zamagljeni kredo neoliberalizma: 95.000 ljudi u svijetu raspolaže sa 13.500 mili-

28 G. Soros često ističe da je glavni izrok siromaštva u svijetu nije globalizacije, nego neefikasno državno regulisanje.

151

jardi USA$! To je više od ¼ ukupnog svjetskog bogatstva proizvedenog u 2007. Preraspodjela bogatstva (prihoda) je bila i ostala osnovna težnja i fundamentalni problem ekonomije!

Zašto su instituti, odnosno institucionalni monizam, uzrok globalne finansijske krize? Zato što je došlo do enormne i nekontrolisane potrošnje. Banke nijesu kontrolisale kreditno poslovanje, investitorske firme su radile bez propisa, hipotekarni krediti su davani bez raalnog pokrića, lažno su predstavljani bilansi firmi, sigurni penzioni fondovi su zami-jenjeni direktnim ulaganjem na berzama. Ekonomska i institucionalna dijalektika se preokrenula. Umjesto dobrih „pra-vila igre“ dominirali su „dobri igrači“. Sve je to bilo praćeno poslovnim nemoralom. Niko nije mario za gore citirane riječi Individualna sloboda shvaćena kao racionalno ekonomsko ponašanje, koje u interpretaciji neoliberalne misli od-govara tržišnoj slobodi, predstavlja monističko-utopijsku viziju, jer je sasvim jasno da moraju postojati ograničenja u pogledu zakonitosti, moralnosti, nenanošenja štete drugima i sl. Tih ograničenja (instituta) nije bilo, pa su finansijske transakcije tekle nekontrolisano, spontano, akcelerirane interesima lakomih i neobuzdanih pojedinaca i grupa.

Dogodilo se ono najopasnije: maligni razvoj pojedinačnih (čak virtualnih) institucija, bez poštovanja instituta kon-trole u sopstvenom institucionalnom (tržišnom) ambijentu, ali i u ukupnom institucionalnom okruženju (državnom i svojinskom). I opet: zašto? Zato što je dominirala neoliberalna ekonomska motivacija, koju su mnogi okarakterisači kao „interesnu pohlepu”. Ona se pretvarala u zlokobni elitistički nagon (pokrtačku snagu) za brzo ostvarenje i uvećavanje bogatstva, a posledično i moći, koja uvijek teži svemoći kao institutu totalne kontrole. Pošto je ideologija tolalitarizma i dominacije zajednički imenilac svih oblika imperijalizma, može se izvesti uslovni zaključak da se radilo o formiranju novog tipa imperijalizma postindustrijsko-neoliberalno-virtualnog tipa. U njegovoj srži su piramidalna finansijska i tehnološko-organizaciona zavisnost i odgovarajuća eksploatacija. Prethodni tipovi imperijalizma bili su kolonijalni (geografski) i neokolonijalni (industrijski), a neoliberalni tip se u navedenom kontekstu može okarakterisati kao post-kolonijalna kolonizacija, koliko god to bio pleonazam.

Tako postaju mnogo jasnije dvije rigidne dimenzije globalizacije: geopolitička, zasnovana na imperijalističkim motivima i interesima, i eksploatatorska, prema nerazvijenim državama i pauperizovanim narodnim masama. Ako se sve to posmatra kroz prizmu Lenjinovog učenja o „imperijalizmu kao najvišem stadijumu kapitalizma” i Kondratjevlje-vog tumačenja da je „kapitalizam vječan... preko cikličnog razvoja... dugih i kratkih talasa”, realna slika svijeta dobija izoštrenu imperijalnu dimenziju. To je možda pravi odgovor za sukobljena mišljenja po pitanju postojanja formacijskih kategorija kapitalizma i socijalizma, tj. za relativizaciju institucionalno prevaziđenih formacijskih tipova privrednih sistema (ako mješovita ekonomija nije dovoljan dokaz). Tu može dobro poslužiti kineska izreka da „nije važno kakve je boje mačka, nego da lovi miševe“. Uostalom, kapitalistički, socijalistički i postsocijalistički imperijalizmi nijesu zane-marljivi i u ekonomskom smislu se moraju razmatrati globalistički, lokalistički i glokalistički.

Čime se može pravdati i kako se može objasniti vulgarna i neobuzdana praksa na američkom tržištu nekretnina, koja dopušta odobravanje kredita ljudima bez dohotka, posla ili imovine, ogromni profiti uz male rizike ili odsustvo dr-žavne kontrole u finansijskim sistemima? Neodgovorno tržišno ponašanje je djelimično tačna, ali nepotpuna dijagnoza. Fijasko nije doživio samo ekonomski institut tržišnog regulisanja, nego i državnog regulisanja i korporativno-državne kontrole. Zato je neoliberalizam (kao institucionalni monizam, tj. „tržišni fundamentalizam“) u stalnom sukobu s neo-instititucionalizmom (kao institucionalnim pluralizmom).

Da li je krizu izazvala samo „zaluđenost ljudi“ zbog interesne pohlepe? Ili se, ipak, radi o smišljenoj strategiji kapitalističkog razvoja i širenja, kojom se realizuje dodatna preraspodjela bogatstva u korist već bogatih, privilegovanih i pohlepnih, kako u okviru kapitalističkog „centra“, tako i u odnosu prema „periferiji“? Da li je sav taj scenario bio mo-guć bez učešća (i odobravanja, činjenjem i nečinjenjem) državnih ljudi i organa, pa još tako svemoguće države u kojoj je sve to počelo i odrađeno? Teško nam je vjerovati da se radi samo o stohastičko-matematičkim proračunima virtualne stvarnosti od strane izolovanih pojedinaca (finansijskih „stručnjaka“), bez znanja (i pomoći) državnih ljudi, iza kojih stoje imperijalističke i neokolonijalne težnje za dominacijom, nejednakom razmjenom i raspodjelom. Teško je u ovom slučaju razdvojiti grešku od namjere onih koji veoma dobro razlikuju pojmove i metodologiju finansijskog i kreditnog ekonomskog ponašanja, da ne govorimo o prostom razlikovanju pojmova moralnosti i nemoralnosti, odgovornosti, neodgovornosti i Pareto efikasnosti.

Lako je razlikovati zakonski definisanu ekonomsku slobodu od slobode djelovanja koja u pozadini ima amoralno, kriminalno, monopolsko, sociopatološko i drugo neinstitucionalizovano ponašanje. Pljačkaška vladavina piramidalnog kamatašenja je urušila bankarski, kreditni, hipotekarni i monetarni sistem, koji će lančanom reakcijom značajno uništiti investicioni i privredni sistem. „Inovaciona“ neoliberalna formula za tuđu upotrebu primijenjena je konačno i u zemlji porijekla „mesijanskog“ recepta, a rezultati su katastrofalni, prosto zapanjujući. Vrijeme će pokazati ko će sve platiti ra-čune programiranog finansijskog ludila.

152

Pošto u Ustavu SAD jasno piše da je država vlasnik banki, postavlja se logično pitanje: zašto se onda dozvolilo da se kreditno-bankarski tokovi transformišu u monetarne, da ih nadvladaju i da se sve otrgne kontroli onih čiji je to po-sao? Zar tako jaka vlada kao što je američka od početka kriznog procesa (spirale) nije znala za jeftine kredite bez po-krića, kontrole i regulacije i moguće posledice od upotrebe najrizičnijih finansijskih instrumenata? Zar nije bila jasna granica reosiguranja jeftinih kredita za hipertrofisanu potrošnju i pravljenje „mjehura od sapunice”, na bazi hipotekar-nih, finansijskih, trgovačkih, građevinskih i fondovskih naduvavanja cijena prilikom kupovine nekretnina i raznih dru-gih luksuznih i skupih dobara? Kako je dozvoljeno da investicioni i penzioni fondovi i drugi nestandardni zajmodavci preuzmu klasičnu ulogu banaka i finansiraju precijenjene hipoteke, uz nizak procenat rezervnog obezbjeđenja emito-vanih kredita? Sve su to pitanja čiji odgovori impliciraju gore navedene sumnje. Paralelno s finansijskim virtualnim spi-ralama, asimetričnim informacijama i odgovarajućim potcjenjivanjem rizika djelovao je faktor eksponencijne hiper-pro-dukcije tehnoloških inovacija, čiji se životni ciklus stalno i brzo skraćuje, što dovodi do zagušenja tržišta, velikih trans-akcionih troškova i česte nemogućnosti realizacije, koja volens-nolens provocira nemogućnost vraćanja kredita.

Savremena ekonomska kriza je sistemskog karaktera, kombinovana s cikličnim sudaranjem tzv. Kondratjevljevih „dugih” talasa. To predstavlja događaj koji se ponavlja već četvrti ili peti put za poslednja dva vijeka. Više „kratkih” cikličnih talasa i finansijskih kriza je registrovano od 1970. do danas. Savremena kriza će biti dugoročna, razorna, glo-balna, vjerovatno otrežnjujuća. Procjene da će 2009-2010. biti vrh krize i da će depresija trajati do 2012-2013. su pauša-lne. Njen tok i trajanje će zavisiti od mnogih faktora uticaja, koje nije moguće precizno prognozirati i pouzdano defini-sati. Jedino se mogu prognozirati razorne posledice krize: duga destabilizacija fondovskih tržišta, veliki gibici banaka i likvidacija mnogih od njih, rast inflacije i prelaz na stagflaciju, značajno poskupljenje kapitala, smanjenje agregatne tra-žnje, pad industrijske proizvodnje i trgovine, veliki porast nezaposlenosti, neminovni porast državnog intervencionizma i naturalizacije privrede, prateći porast monopola i sl.

Izlaz se mora tražiti u industrijskim i organizacionim inovacijama, primjeni alternativnih izvora energije, oživlja-vanju proizvodnje, strogoj kontroli finansijskih operacija, formulisanju nove razvojne paradigme, mnogo većoj institu-cionalizaciji, rješavanju globalnih problema i povećanoj ekonomskoj disciplini (racionalnosti). Ovim nije iscrpljen spi-sak potrebnih mjera, jer se, pored ostalog, izlaz mora tražiti i u promjeni razmišljanja i ponašanja bogatih i moćnih, u svođenju ekonomskog ponašanja na realne, moralne, civilizacijske i institucionalizovane okvire, u stvaranje kompeten-tne ekonomske teorije i odgovarajuće ekonomske politike, koja će iskreno (a ne retorički) favorizovati tržišnu konku-renciju, uz uvažavanje datih okvira i relativizovanje tržišnih ograničenja. Bez mitologije, ideologije, dogmatike i eko-nomskog klokotrizma zasnovanog na interesnoj retorici dvojnih aršina.

2.1.10 Neoliberalni mit o globalizaciji Globalna ekonomska kriza je uticala na značajnu redukciju broja autorskih radova o ekonomskoj globalizaciji, pa

čak i o globalizaciji uopšte, ali i redukciju optimizma u pogledu njenih dometa i rezultata. Ona je pokazala da su bili pravilni zaključci, analize, dileme, sumnje i pitanja vezana za globalizaciju, njene izazove i domete, koje je V. Draš-ković iznio u monografiji „Kontrasti globalizacije” (2002). U njoj su analizirane i neoliberalne osnove globalizacije (Ibid., ss. 39-43). Ukazano je na raskorak između retorike (proklamovanje principa navodne tržišne konkurencije) i rea-lne prakse, koja navedeni princip krajnje surovo redukuje, jer se po potrebi lavira između korišćenja neoliberalizma (prema bogatoj manjini) i protekcionizma (prema siromašnoj većini). Isti autor je u radu „Individualizam i instituti” (2005) pokušao da objasni a) kako vulgarno primijenjeni teorijski neoliberalni ekonomski model lavira između mita i stvarnosti, primjenom strategije dvojnih standarda i pseudo-liberalnog tumačenja odnosa individualizam-institucionali-zam i b) činjenicu da ne postoji protivurječnost i isključivost između individualnog i institucionalnog.

Naučno-ideološki i praktični fenomen postsocijalističkog ekonomskog neoliberalizma nije slučajan. On ima svoje jasne izvore, korijene i motive. Vremenski se pojavio u doba sloma socijalizma, kao reakcija na dugoročnu vladavinu vulgarizovane i dogmatizovane marksističke političke ekonomije. U nedostatku originalne sopstvene razvojne koncep-cije, tržišni „reformatori“ su se odlučili za novo vulgarizovanje, ovaj put navodnog „zapadnog neoliberalizma“, koji je štitio interese krupnog transnacionalnog kapitala, jer su mu državne granice bile razvojna barijera. Neuspješne post-socijalističke modifikacije pravljene su po tuđim receptima i bile su funkcionalno ukomponovane da podrže filozofiju krupnog kapitala u globalnim i lokalnim relacijama. Došlo je do paradoksalnih rezultata: drastičnog pada svih ekonom-skih pokazatelja i siromašenja većine naroda, s jedne, i enormnog bogaćenja pojedinaca, među kojima i pojedinih zago-vornika vulgarizovanog neoliberalizma. To su nepobitne, indikativne i upozoravajuće činjenice.

153

Metodologija masovne vaučerske privatizacije je bila veoma efikasan i brzometan način preraspodjele ogromnih nacionalnih bogatstava u ruke uskih grupa pojedinaca (ostvarivanje nelegitimnih koristi). Idelologija se zasnivala na obećanjima i parolama o masovnosti, obezbjeđenju jednakosti (opet!), tržišnoj konkurenciji, ekonomskim slobodama i sl. Sve je to grubo narušeno. Poslije grabeške privatizacije i drugih netržišnih načina bogaćenja, nastupio je period do-minacije rentno orijentisanog ponašanja, čija se sjenka zove siva ekonomija. Sve je to bilo u funkciji vulgarizovanja filozofije neoliberalizma, koje se zasnivalo na jednostranom veličanju tržišta, čak i u navedenim deformisanim uslo-vima, koji su doveli do značajnog smanjenja stepena ekonomske slobode. Po određenim svojstvima i pojavnim oblici-ma, ekonomski neoliberalizam na globalnom i lokalnom planu liči na ekonomski neoimperijalizam.

Tranzicija pretpostavlja radikalne promjene odnosa i oblika privređivanja, svojine, mehanizama regulacije, poli-tičkog i normativnog režima. Realne i korijenite institucionalne promjene su opšti okvir, zajednički imenilac i preduslov svih ostalih promjena. One omogućuju i pospješuju ekonomsku stabilizaciju, rast i razvoj. Neefikasnost mnogih priv-reda u tranziciji objašnjava se institucionalnim vakuumom i porastom transakcionih troškova adaptacije na tržišne uslo-ve privređivanja i formiranja novih instituta. Neoliberalna mitologija nije slučajno izabrana, jer tržišna formula djeluje mesijanski na izazivanje vjere stanovništva u više slobode, privatne inicijative, privatne svojine i odgovarajuće motiva-cije, efikasnosti i sl. Kao da se zaboravilo (ili namjerno zanemarilo) da je svaka mitologija u principu iracionalna, dok ekonomija pretpostavlja racionalno ponašanje. Ali, nijesu zanemarljiva pitanja: u čiju je korist išlo nekontrolisano i neoliberalno „oslobađanje ekonomije“ i ko je ograničavao ekonomske slobode? Odgovor je svima poznat, jer su formi-rane nove privilegovane elite, koje za ekonomske pseudo-liberale jednostavno predstavljaju tabu temu. Zbog navedene nedodirljivosti suštinskih problema, njihovo teoretisanje se uglavnom vrti u apstraktnom i začaranom krugu: individua-lizam – slobode – tržište – konkurencija – privatna svojina – prirodno stanje. Umjesto da objasne logiku začaranog kru-ga krizne prakse, kojoj su bitno doprinijeli, pseudo-liberalni ekonomisti su objašnjavali manje-više poznate teorijske konstrukcije, dopadljive i primamljive, ali daleke od stvarnosti. Tu nema nikakve tajne: radi se o vječnom problemu koji se naziva monopoli. Oni u praksi stalno narušavaju sve elemente iz navedenog apstraktnog začaranog kruga.

Postoji mnogo definicija globalizacije, ali je s ekonomskog aspekta prihvatljivo uslovno tumačenje, prema kojem ona predstavlja proces stvaranja jedinstvenog svjetskog tržišta roba, usluga, resursa, finansijskih sredstva, tehnologija i intelektualne svojine. Ona suštinski predstavlja pokušaj nove faze socijalizacije proizvodnje, koja je počela još u an-tičko doba, kad je prvi put došlo do podjele rada. Revolucionarnom ubrzanju razmatranog procesa presudno su dop-rinijeli sledeći događaji: preobražaj sfere usluga u osnovu savremene privrede, „bum” direktnih stranih investicija (koje su početkom poslednje decenije prošlog vijeka tri puta premašile svjetski BDP (270:120 milijardi USA$, a u drugoj polovini iste decenije su, prema podacima Svjetske banke, premašile 1.300 milijardi USA$ godišnje), burni razvoj sav-remenih tehnologija (transporta, kominikacija, informacija i dr.), razvoj procesa transnacionalizacije svjetske privrede i uvođenje novih globalnih menadžment strategija, poput poslovnog umrežavanja.

Poslednjih 10-tak godina napisan je veliki broj monografija i članaka u kojima se razmatraju pitanja globalizacije. Među njima je posebno značajno pitanje socijalno-ekonomskih posledica koje ona proizvodi. Teško se složiti s mnogim shvatanjima pojedinih autora po navedenom pitanju, kao što je teško analizirati sva ta shvatanja. Zato će se ovdje uopšteno istaći nekoliko „mitova” o globalizaciji, a kasnije će se analizirati monistički mit pseudo-tržišne privrede. Prvi, shvatanje da je globalizacija stvaranje novog svjetskog privrednog poretka, bez kriza, jer informacije kao glavni proizvod „nove ekonomije” ne nestaju kad se konzumiraju, pa njihovu vrijednost ne određuju troškovi proizvodnje, nego broj pretplatnika, koji stalno raste. Recesija iz 2000. i aktualna svjetska finansijska i ekonomska kriza poslednjih godina su pokazali da se radi o zabludi. Drugi, ekonomska stvarnost nije potvrdila romantične ideje o tržištu kao savr-šenom informacionom i institucionalnom sistemu. Mnogi poznati ekonomisti su dokazali da razvijeno tržište karakteri-še asimetričnost informacija. Praksa je pokazala da se proizvodnja društvenih dobara, posebno onih koji su povezani s razvojem ljudskog kapitala, ne smije oslanjati na tržišne zakone. Tržište ne može riješiti brojne energetske, ekološke, demografske, socijalne i druge društvene izazove globalizacije. Čak je i tvorac „otvorenog društva” G. Soros priznao da je tržišni fundamentalizam postao „vladajuća apriorna ideologija, koja pretpostavlja bolesnu supstituciju ljudskih vri-jednosti novčanim”.

Mit o tržišnoj privredi se pojavljuje kao bog, čija je religija neoliberalizam (vjera u tržište i „sposobne” pojedince), a sveštenici interesno zainteresovani i privilegovani pojedinci. (M. Mesarić 2006, s. 614) Paralelno s brojnim kritikama postoje i mnoga odobravanja, ali se svi ti stavovi u najmanju ruku razlikuju po stepenu naučne i logične apstraktnosti, objektivnosti i konzistentnosti. To jeste globalna ekonomska ideologija, ali se mora znati da se ona itekako reflektuje u mnogim lokalnim sredinama. Razlika je „samo” u tome što na globalnom nivou korist od njene primjene imaju TNK kao „marionete tržišta” (Galbraith, 1977, s. 282), kakve god da su, šta god su i šta god da znače. A na lokalnom nivou korist izvlače nomenklature na vlasti i njihovi lobisti. Žrtava („vjernika”) je previše, ali nije riječ samo o siromaštvu,

154

nego i o izgubljenom razvoju, nepostojanju konzistentnih razvojnih strategija, reprodukovanju kriza, ekološkim katas-trofama, širenju neizvjesnosti i dr. Treći, nacionalne države navodno ne ispunjavaju uslove iz postindustrijskog društva, a suverenitet, BDP, domaće tržište, porezi, carine i drugi državni instrumenti su izgubili svoj ekonomski smisao. Što je manje državno miješanje u privredi, veće su šanse za izlazak iz krize. Stopa privrednog rasta je obrnuto proporcionalna državnim privrednim aktivnostima itd. Iskustva poslednjih godina, o posebno najnovija (krizna) ne govore u prilog navedenim mitskim tezama. Globalizacija u razvijenim državama ne dovodi do smanjenja, nego samo do promjene pri-rode državne djelatnosti. Vlada ne bi trebala da subvencioniše poslovanje komercijalnih firmi i alokaciju resursa između njih. Ali, kontrola nad korišćenjem globalnih biosfernih, ljudskih, informacionih, finansijskih, organizacionih i inova-cionih resursa ne može se i ne smije se potpuno prepustiti tržištu, makar ne bez državne kontrole.

Šta tek reći za činjenicu da „sveta mjesta ne ostaju pusta”: umjesto državnih i međunarodnih organizacija u mno-gim oblastima djeluju spekulativne i terorističke grupe, koje tržište ne može kontrolisati. Nesporna ja potreba smanjenja administrativnih troškova i subvencija, ali isto tako je neophodno povećanje državnih ulaganja u nauku, obrazovanje, zdravstvo i infrastrukturu. Na početku ovog milenijuma, najveće učešće javnih izdataka u BDP bilo je u Švedskoj (60%), a onda u Francuskoj, Danskoj i Finskoj. Francuska zauzima prvo, a Finska treće mjesto prema učešću socijalnih transfera u BDP (20-25%). Ali, to ne smeta Francuskoj da bude ispred svih drugih zemalja EU u pogledu rasta pro-duktivnosti rada, a Finskoj da 2001. bude najkonkurentnija privreda u svijetu, a iza nje su Švedska, Švajcarska i Holandija.

Potrebno je ukazati na još jednu mitsku zabludu: upoređivanje država prema indeksu ekonomskih sloboda (koje izračunava Heritage Foundation). Ono je prilično irelevantno, jer je npr. Finska zauzimala tek 21. mjesto, dok su se među vodećima po „ekonomskim slobodama” u posmatranom periodu nalazili Argentina (deveto mjesto), Peru (14) i Bolivija (16), tj. države koje nijesu napravili nikakve posebne uspjehe u razvoju privrede (za razliku od Kine, Rusije, Indije i drugih država, koje nijesu zauzimale zavidna mjesta prema navedenom kriterijumu).

U svjetskoj ekonomiji dominiraju džinovske kompanije, obično pozanate kao „multinacionalne“, „globalne“ ili „transnacionalne korporacije“. One danas obuhvataju 70% svjetske trgovine. U 1994. bilo je 2.177 korporacija sa pro-dajom preko dva biliona dolara godišnje, dok je taj broj 12 godina ranije bio 308. Najveće korporacije su Mitsubishi, Mitsu, Itochu, Sumitomo, GM, Ford, Exxon, Royal Dutch Shell, čija je godišnja prodaja veća od BDP mnogih država. Zato se one opisuju kao suverene države, koje imju značajan uticaj na internacionalnu politiku i svjetsku ekonomiju. Za razliku od nacionalnih država, mnoge savremene organizacije su odgovorne samo sebi. Istraživanja sugerišu da su akti-vnosti mnogih TNK veoma centralizovane, a njihovi djelovi čvrsto kontrolisani kroz politike, pravila, i regulacije pos-tavljene od strane uprave. Organizacione cjeline unutar TNK moraju da izvještavaju centar i imaju mali uticaj na klju-čne odluke koje se odnose na njih. Resursima TNK se upravlja na način koji kreira zavisnost a ne lokalnu autonomiju. Njihova moć nije samo ekonomska, nego i kulturna i politička. A. Chandler je uočio da je „vidljiva ruka“ menadžmen-ta zamijenila „nevidljivu ruku“ tržišta, koju je A. Smith vidio kao osnovu konkurentske tržišne ekonomije.

Multinacionalna ekonomska igra je rezultirala dominacijom kroz korišćenje svjetskih resursa sirovina po najnižoj mogućoj cijeni, i prodavanje proizvoda i usluga na najprofitabilnijim tržištima. Stari model se bazirao na djelovanju na-cionalnih kompanija iz sopstvene države i probijanje na strana tržišta iz daljine. Sada je tendencija da se ostvari strogo prisustvo na ključnim područjima svijeta. One koriste različite strategije da kontrolišu određena tržišta, čak nelegalno u mnogim zemljama. TNK smanjuju konkurenciju sklapanjem određenih ugovora, koji im omogućuju da uspostave eks-kluzivne teritorije koje će konkurenti izbjegavati. Napor TNK da kontrolišu okruženje zalazi i u oblast politike. One če-sto koriste svoju ogromnu snagu za lobiranje i oblikovanje političke klime koja je za njih povoljna.

Dominacija TNK na svjetskom tržištu ostavlja sve manje prostora za male firme, pa i nacionalne ekonomije? One kreiraju neokolonijalizam, s tim što nijesu u igri države kao u tradicionalnom kolonijalizmu, nego korporacije. Stvarni ekonomski život zahtijeva razvoj teorije koja će objasniti mnoge nove pojave, pa i u domenu logike organizovanja ekonomske organizacije.

2.1.11 Pouke, preporuke i perspektive Saznanja ekonomske nauke i realna ekonomska stvarnost pokazali su da je potrebno regulisanje tržišta (kao eko-

nomskog instituta) ako se žele izbjeći veliki ekonomski problemi, krize, nezaposlenost, siromašenje i neizvjesnost, od-nosno smanjiti posledice stihijnih tržišnih djelovanja. U uslovima izražene nesistemnosti (organizacionog, institucio-nalnog i normativnog vakuuma) nije moguće formiranje efikasnih ekonomskih instituta. Kad se strukture vlasti opre-dijele za rekombinovane institute, uspostavljaju se razni oblici kvazi-institucionalnih odnosa. Forsiranje institucional-

155

nog monizma (tržišnog, dominantno neoliberalnog tipa), usko privilegovane motivacije i preduzetničke inicijative ri-jetkih pojedinaca dovodi do nesagledivih i dugoročnih posledica.

Maksimizacija profita po svaku cijenu, nezavisno od njegovog porijekla, bila je i ostala najvažniji vrijednosni kri-terijum neoliberalnih ekonomskih recepata. Oni nigdje u svijetu nijesu donijeli ekonomski prosperitet, osim rijetkim i povlašćenim pojedincima, koji su se uglavnom obogatili transferima državne imovine u privatnu. To je dokazani i vid-ljivi rezultat apsolutizacije tržišnih sloboda i isključivosti njihovih zagovornika, koji su bili zvanični ili ideološki „refor-matori” tranzicijskih društava i privreda. Danas oni grcaju u problemima, krizama, zaduženostima, siromaštvu, nejedna-kostima i bogatom sociopaološkom miljeu. Paradoksalno je da su u ekonomski degradiranim sredinama i dalje aktualni zagovornici neoliberalne ekonomske doktrine, bolje reći dogme, koja nigdje u svijetu nije uspješno primijenjena, osim selektivno i vremenski ograničeno.

Ne smije se poistovjećivati ekonomski neoliberalizam kao ideologija krupnog kapitala i onih koji žele na brzinu da se obogate, netržišnim metodama i na račun drugih, s prirodnim djelovanjem tržišta kao ravnopravnog ekonomskog in-stituta i dominantnog ekonomskog zakona. Takođe se pozitivna dejstva tržišta ne se smiju pripisivati modelu ekonom-skog neoliberalizma.

Jedan od osnovnih nedostataka neoliberalne „šok terapije” je u pogrešnom izboru prioriteta, u kojem su teleološki zamijenjeni ciljevi (izlazak iz krize, ekonomski rast, efikasnost) sredstvima (liberalizacija, privatizacija, demokratiza-cija, deregulacija). Praksa je pokazala da nije moguće na taj način, u jakobinskom stilu, po receptu „Vašingtonskog kon-sensusa”, srušiti stare društvene i privredne institute, koji su se razvijali u toku nekoliko decenija, i na brzinu izgraditi nove, uspješne i efikasne. Od brzine reformi mnogo je važniji njihov uspjeh.

Moraju se izvući pouke i šire shvatiti objektivna nemogućnost održivog razvoja, zasnovanog na institucionalnom monizmu i uskim interesima rijetkih i povlašćenih pojedinaca, koji su često partijski i lobistički generisani. Razvoj se ne može zasnivati na skokovima, neznanju, nemoralu, nepovjerenju, nesaradnji, sociopatološkoj fenomenologiji, anti-civi-lizacijskim i anti-humanim normama, svakojakim protiv prirodnim antinomijama, dezinvestiranju, lažnoj retorici, blefo-vima, obmanama, drastičnim nejednakostima, eksploataciji, jednostranostima, dominaciji i demotivaciji. Racionalan i održiv izbor treba da izvrše vlade, narodi i cijelo čovječanstvo, koje je u opasnosti.

Empririjske analize pokazuju da ekonomski prosperitet zavisi od uslova na tržištu, zakonitosti tržišnih transakcija, tržišne infrastrukture, razvijenosti i komplementarnosti ekonomskih instituta, a ne nikako od apstraktnih makro-ekonomskih neoliberalnih recepata, koji nijesu prilagođeni mikroekonomskim uslovima. Neselektivna primjenu monis-tičkih recepata je recept za neuspjeh. Ekonomska nauka je dokazala da instituti koji uspješno funkcionišu u jednom okruženju pokazuju svoju neefikasnost u drugom. To upućuje na zaključak da ekonomski razvoj konkretne države zavi-si od sposobnosti prilagođavanja sopstvenog institucionalnog ambijenta razvijenim uzornim modelima.

Stalna modernizacija državnog regulisanja kao institucionalna inovacija je apsolutan društveni i privredni prioritet u spektru anti-kriznih mjera ekonomske politike. Koliko god se ljudi zavaravaju pričama o tržištu, svojini, konkurenciji i preduzetništvu, svakom dobronamjerniku je jasno da sve počinje i završava se u okvirima instituta državnog regu-lisanja, od čije fleksibilnosti, racionalnosti i zakonitosti zavise sve navedene kategorije, efikasnost ostalih ekonomskih instituta i prevazilaženje institucionalnog vakuuma, koji generiše i afirmiše nekonkurentske sredine i subjekte.

Ideologija kao skup subjektivnih modela uticaja može uspješno preslikati dejstvo glasačkih izbornih strategija na ekonomsko-institucionalnu oblast. Ona može odlučujuće djelovati na redukciju individualnih izbora i ekonomskih slo-boda, uz vjerovatnoću dejstva dugoročne pozitivne (za nju) povratne sprege.

Sve imperije su se istorijski urušavale i smjenjivale, kao i ideologije, formacije, totalitarizmi, dominacije i forme eksploatacije. Ali, njihovi ostaci su i dalje ostajali da žive (ili životare), manje u čistim a mnogo više u rekombinovanim oblicima. Zato nije realno da će neoliberalna osvajačka ideologija, ekonomija, politika i filozofija potpuno iščeznuti. Ona će se mimikrijski modifikovati, negdje prije a negdje kasnije, negdje više a negdje manje, i prerasti u neki drugačiji i savremeniji, opet rekombinovani oblik, način ispoljavanja i metodologiju dominacije moćnih. Da li će i koliko će biti humaniji i društveno odgovorniji – ostaje da se vidi. Od toga će zavisiti stepen realnih ljudskih sloboda, demokratije i razvoja.

Čovječanstvo se mora vratiti proizvodnji (umjesto finansijskog inženjeringa i merkantilizacije svega i svačega), održivom razvoju (umjesto bespoštedne eksploatacije prirode), ekologiji (umjesto nekontrolisanog zagađivanja) i insti-tucionalnom pluralizmu (umjesto tržišnog fundamentalizma). Ekonomija usluga se mora svesti na proizvodne usluge, uz drastično smanjenje virtualnih finansijskih usluga. Veliko je pitanje kako i koliko smanjiti vojne budžete pojedinih zemalja, kojima se finansiraju imperijalizam i ratne avanture u raznim krajevima svijeta.

Tek kad zataji ekonomski institut državnog regulisanja i kada se nekima dodijele privilegije, postaje moguće naglo i enormno bogaćenje. U preraspodjeli bogatstva mnogi gube, a rijetki postaju oligarsi. Nije teorijski i etički sporna idea-

156

listička krilatica A. Smitha da „služeći svojim vlastitim interesima, pojedinac zapravo služi društvenom, javnom inte-resu”. To je ono kako bi trebalo da bude. Ali, pri tome se ne smiju ugrožavati interesi drugih. Sopstveno bogatstvo (kao i sreća) ne smije se graditi na siromašenju (i nesreći) drugih. To se dogodilo i to se reprodukuje. Nije jasno kako se taj proces može zaustaviti, osim ovako: Ne smije se sputavati sloboda tržišnog (i drugog) izbora, ali, samo uz sopstveni ri-zik i sopstveni novac. Kao ni slobodno tržište, ali, u granicama moralnih kriterijuma, društvene odgovornosti, racio-nalnog ponašanje, institucionalnih standarda, zaštićenih i jasno specificiranih prava svojine i igre na terenu koji ne na-ginje na nečiju stranu. Tržište nije po svojoj suštini suprotstavljeno, niti se smije suprotstavljati slobodi, jer je ono jedan od njenih oblika i načina manifestacije (a ne obratno, kako to neki pogrešno tumače). Samo kvazi-tržište (institucio-nalno deformisano i privilegovano tržište) predstavlja suprotnost slobode i njenu kočnicu. Ono ograničava njegovu rea-lnu slobodu, a jača njegova ograničenja i deformacije. Zato ga treba eliminisati. Regulativa mora postojati, da koriguje i sprečava tržišne deformacije, da forsira inovacije, preduzetništvo i razvoj, da garantuje slobode za sve – slobode kao masovan, a ne individualan fenomen.

2.1.12 Interakcija teorije, politike, interesa i realiteta

„Velike (TNC) kompanije globalni su entiteti, ljudi to nisu“ Svjetska ekonomija je na raskrižju, a s njom, možda i međunarodna zajednica. U poznatoj knjizi „Budućnost kapi-

talizma“ L. Thurow navodi pet tektonskih poremećaja vremena u kojemu živimo: kraj komunizma, demografska eks-plozija nezabilježenih razmjera, razvoj i ekspanzija „intelektualnih“ industrija (dodajmo odmah da je prema J. Dunnin-gu komnponenta znanja u strukturi vrijednosti industrijskog proizvoda povećana s 20% u 1950. na 70% u 1995. Zah-valjujući tome tržišna vrijednost firmi procjenjuje se sredinom 1990. godine na 2,5 do čak 5 puta više u odnosu na vri-jednost njihove „opipljive“ aktive, tj.imovine), nepostojanje svjetske super-sile i globalizacija svjetske ekonomije.

Međunarodni ekonomski odnosi postali su skoro u cijelosti globalizirani transformirajući, kako mnogi kažu, svijet u „globalno selo“. U novonastalom globalnom selu više nismo svjedoci konkurencija između dvaju ideoloških svije-tova: kapitalizma i socijalizma. Teško je vjerovati da ce komparativni ekonomski sustavi uskoro postati ponovno pred-met izučavanja na sveučilištima. U procesu tranzicije k punoj globalizaciji svjetskog društva, društva bez država kako neki misle (bivša premijerka V. Britanije gđa Margaret Tatcher poznata je po izjavi „Ne postoji tako nešto kao društvo“ – „There is not such a think as society“), komparativni ekonomski sustavi se mijenjaju nastavnim predmetom Kompara-tivne ekonomske politike, privremeno. U takvom procesu tranzicije ne treba isključiti, nego možda treba pojačati pro-mišljanje (poput Krugmana) o formiranju tri ekonomska superbloka: NAFTA (SAD, Kanada, Meksiko, plus zona La-tinske Amerike), Europa (EU) i blok (zemlje ASEAN, kooperacija s Kinom). Kreiranje ekonomskih blokove ne znači nestajanje konkurencije s međunarodne ekonomske scene. Ustvari se može očekivati da će ona postati još jača.

Transnacionaliziranje svjetske ekonomije, polazeći od premise da se radi o evolutivnom procesu razvoja proiz-vodnih snaga rada u svjetskoj perspektivi, prije ili kasnije će dovesti do potpune globalizacije svjetske privrede. U tom slučaju nestat će potreba za komparativnim ekonomskim politikama, ali ce se neizostavno javiti potreba za formiranjem svjetske ekonomske politike i, možda, svjetske vlade. Svjetsko tržište rada, roba, kapitala, usluga i znanja danas je već toliko integrirano da dovodi u pitanje validnost mnogih ekonomskih teorija i znanja. Postaje sve jasnije da je F. Graham bio u pravu kada je davne 1948. godini rekao: „Fatalni defekt klasične teorije nalazi se u propustu njezinih autora da shvate krucijalan značaj, ili za većinu od njih čak i postojanje, roba proizvedenih zajedno ili u svakoj od zemalja koje međusobno trguju ili u dvije, tri ili više zemalja koje trguju. Nemoguće je pretjerati s isticanjem značaja 'zajedničkog' proizvoda“ (Whitman 1981).

Otac ekonomske teorije A. Smith je u svojoj knjizi „Wealth of the Nations...“ pisao: „Trgovac, za kojega je ispra-vno rečeno, ne mora biti građanin ni jedne zemlje. Za njega je uglavnom nevažno gdje se bavi trgovinom, čak mala neugodnost će ga izazvati da realocira svoj kapital, a zajedno s njim i proizvodnju koju organizira iz jedne zemlje u drugu“.

Prema Kindelbergeru (1978) V. Barbour naglasio je Smithove stavove tvrdnjom „Medunarodni kapitalista od svo-jega prvog do posljednjeg poteza je, u pravilu, čovjek bez države, čak je i Amsterdamac sedamnaestog stoljeća, mada ni u kojem slučaju čovjek bez grada, bio potpuno oslobođen apstraktnog ograničenja patriotizma ili teorija ekonomskog nacionalizma“. Ako je Kindelberger u pravu, a čini se po mnogo čemu da jest, u uvjetima transnacio-nalizacije, ili možda bolje rečeno transglobalizacije ekonomskog života, firme postaju kosmopolitske organizacije, transnacionalni akteri koji odbijaju podrediti se tipično „second best“, a nerijetko i neekonomskim determinantama politike zemalja u

157

kojoj funkcioniraju. U tom kontekstu ekonomska teorija, bilo da se radi o keynesijanizmu, monetarizmu, ekonomiji ponude, čini se invalidnom. Teorije ekonomskih politika nacionalno su obojene. One imaju nacionalne ciIjeve. One fa-voriziraju strategije ekonomskog razvoja pojedinih država. Time teorije ekonomskih politika dolaze u konflikt s pro-cesom transnacionalizacije kapitala, koji se odvija prema drukčijim kriterijima. Ekonomska teorija i praksa fokusirani su na pojedinu naciju - državu. Međunarodna ekonomija se sve više fokusira na pojedinu firmu. Zbog svega toga mo-žemo reći da su postojeće teorije međunarodne trgovine sve manje validne. Prema B. Ohlinu osnovni cilj teorija me-đunarodne trgovine je „kreiranje znanja i instrumenata koji pomažu konstruiranje ekonomske i socijalne politike – in-terne i eksterne - koje će pojedinu naciju ili katkada i skupinu zemalja približiti realizaciji ciljeva za koje su se opre-dijelile“ (Ohlin, 1979).

Danas je firma, i to transnacionalna firma (TNC), osnovni subjekt međunarodne ekonomije. Ako je to tako, onda se i fokus teorije komparativnih prednosti mora realocirati s nacije - države, kao osnovnog subjekta istraživanja, na firmu kao novog osnovnog subjekta svjetske ekonomije. Fokus ekonomske misli pomiče se s nacionalnog na funkcio-nalno. Umjesto nacionalne sve više govorimo o funkcionalnoj integraciji svjetske ekonomije. Standardni teorijski model teorije međunarodne trgovine (2x2x2) sve je manje relevantan za determiniranje međunarodne konkurentnosti nacio-nalne ekonomije. Krivulja ponude pojedine firme ne mora uvijek koincidirati s krivuljom ponude nacionalne ekono-mije. Na planu svjetske ekonomije funkcionalna integracija kreirala je, i kreira nesmanjenim tempom uvjete za međuna-rodnu ekonomsku integraciju kompanija („mergers and takeovers“). Prema D. Lumbu (1990) „konkurencija u sferi tzv. traded goods naglo se povećava od trenutka kada su se ta dobra izložila rastućoj međunarodnoj konkurenciji. Već u razdoblju između 1979. i 1981. u SAD 1,4 milijun radnih mjesta bio je izgubljen u industriji, a pored toga je industrij-ska proizvodnja zabilježila porast od 30%. Integracija transnacionalnih kompanija SAD i Europe dosegla je vrijednost od 200 mlrd.$ godišnje još 1989. U istoj godini je integracija firmi samo u Europi dosegla vrijednost od 50 mlrd.$. U razdoblju od 1984. do 1988. izravne investicije Europe i Japana u SAD uvećane su za 108 mlrd.$ i 37 mlrd.$ respek-tivno“. Prema podacima UNCTAD, tijekom 1995. je od 55% do 60% kapitala u vidu stranih izravnih investicija po-služilo preuzimanju jedne od strane druge TNC u međunarodnim razmjerima (Dunning, 1998). Fascinirajući integracij-ski proces, („merger“) dogodio se sredinom siječnja 2000. „America on-line“, kompanija iz domene servisne ekonomije uložila je oko 370 mlrd.$ u kupovinu dionica svjetskog informatičnog giganta „Time Warner“, otvarajući tako neslu-ćene perspektive u procesu integriranja korporacija i funkcionalne integracije u svjetskoj ekonomiji. Pri tome je po-sebno zanimljivo, a s aspekta „bubble economy“ možda i više atraktivno, da je „America on-line“ raspolagala s daleko manje gotovine od „Time Warner“ kompanije. Njezin obujam prometa je neusporedivo manji. Međutim, operacijama na financijskim tržištima uz enorman „leverage“, „America on-line“ je uspjela pribaviti potreban iznos gotovine za ku-povinu dionica „Time Warner“ kompanije, čiji je jedan član slavna CNN mreža.

Bilo koja od teorija međunarodne trgovine, formirana sukladno načelima komparativnih prednosti, bez obzira na to je li krivulja proizvodnih mogućnosti izvedena iz diferencije u tehnologijama (Rikardo) ili opskrbljenosti faktorima proizvodnje (Hecher-Ohlin), može veoma teško objasniti Leontijev paradoks. U uvjetima imperfektnog tržišta, Verno-nova teorija vanjskotrgovačkog impulsa znatno je bolje objašnjenje ponašanja firme na tržištu i međunarodnoj podjeli rada, mada i Vernonova teorija još uvijek postavlja firmu i njezinu proizvodnju u agregatnu krivulju ponude nacionalne ekonomije. TNC se bavi uglavnom pitanjem gdje da locira svoju privrednu aktivnost. S tim u vezi lokacija ponovno do-biva na značaju. Međutim, u današnjim uvjetima teorija lokacije iz ugla TNC ne vodi računa o lokaciji prirodnih inputa, čak ni o lokaciji kapitala ili radne snage, kao što je to do nedavno bio slučaj. Globalizacija međunarodnih tržišta radne snage, kapitala i faktora proizvodnje u prvi plan danas stavlja lokalitet na kojemu su koncentrirani znanje kao i efekti tzv. eksterne ekonomije.

U tom smislu nedavna istraživanja Portera, Pitelisa, Krugmana ili Lankastera stavljaju u prvi plan firmu i njezinu lokaciju sukladno osnovnoj determinanti kreiranja nove vrijednosti, a to su znanje i efekti tzv. eksterne ekonomije. U tome svjetlu uloga tzv. klastera ili industrijskih distrikta postaje predmet posebnog istraživanja suvremenih ekonomista koji se bave pitanjima TNC i privrednog rasta. Komparativne prednosti nacija zamijenjene su postavkama o kompeti-tivnim prednostima firmi - TNC. Zahvaljujući ovim inovacijama, kompetitivne prednosti firme izvode se iz Porterovog dijamanta i uloge klastera. One su dinamične i uglavnom endogene u odnosu na teorije komparativnih prednosti, koje su statične i uglavnom egzogene. U tome kontekstu tzv. Welfare implikacije međunarodne podjele rada, a posebno tzv. intra-industry trade su još predmet istraživanja. U svakom slučaju, one sa sobom nose novine nepoznate klasičnoj i neoklasičnoj ekonomskoj paradigmi.

Kako opisati globalizaciju? Pojam globalizacija pojavio se prvi put na stranicama New York Times 1974. u ko-mentaru Ronalda Mullera. T. Levitt 1983. definira globalizaciju kao „proces determiniran tehnologijom koji vodi svijet ka konvergenciji, i to ne samo tržišta nego i kultura, aspiracija i društava“ (Sargent, 2009). UNDP u svojem godišnjem

158

izvješću za 1998. dao je definiciju globalizacije kao „proces koji se disperzira kako u širinu tako i u dubinu, a koji obu-hvaća međunarodno kretanje trgovine, financija i informacija na jedinstvenom, integriranom, globalnom tržištu“. Pre-ma R. Rosecranceu globalizacija je proces kojim se „teritorijalna“ država zamjenjuje virtualnom državom „tržišnom dr-žavom“ (Ibid.). U tome smislu mi držimo da je realna naša definicija globalizacije koja drži da je globalizacija proces privatizacije svjetskih ekonomskih resursa od strane krupnog kapitala, vrlo često virtualnog i hibridnog, o čemu svje-doči eksponencijalna ekspanzija financijskih derivata zadnjih dvadesetak godina čija je vrijednost dosegla 457 trilijuna € 2007. (Deutche Borse Group, 2008.). A, ako je privatizacija politčki proces s ekonomskim konzekvencama, dijalekti-čki dolazimo do zaključka da je globalizacija proces transformiranja teritorijalne (nacionalne) države u mega-kapitali-zam, tj. tržišnu – korporativnu svjetsku državu.

Koji su osnovni subjekti procesa globalizacije? Najkraći odgovor bio bi: međunarodne financijske institucije, i to IMF i Svjetska banka, WTO (Svjetska trgovinska organizacija) te transnacionalne korporacije - TNC. Prošlo je već dosta vremena od kada je J. S. Mill napisao: „Zapadna Indija je mjesto koje je Engleska odabrala za proizvodnju šeće-ra, kave i nekih drugih tropskih proizvoda. Cjelokupni uposleni kapital je engleski, skoro sva proizvodnja odvija se u interesu Engleske. Trgovina sa Zapadnom Indijom zato se teško može smatrati vanjskom trgovinom. Ona više podsjeća na promet između sela i grada i ona je pod djelovanjem propisa domaće trgovine“.

U odnosu na Millovu definiciju globalizacije, suvremena globalizacija ima jednu notu koja neodoljivo podsjeća na nju. To je napomena da trgovina u pitanju nije vanjska trgovina. To je više trgovina između grada i sela u okviru jedne jurisdikcije. Ona više podsjeća na domaću nego na međunarodnu trgovinu. Kapital više ne mora biti engleski, tj. zemlje podrijetla TNC. On može biti i vrlo često je „svjetski“. TNC ne mora raditi u interesu svoje zemlje. Ona će najčešće ra-diti u vlastitom interesu. K tome, lokacija inputa postaje sve manje značajna u izboru lokacije filijala jedne TNC. Po-datci govore da je već 1990. trgovina između dijelova (filijala) TNC bila za 27% viša od vrijednosti svjetske trgo-vine. Od 1/3 do 1/2 trgovine industrijskim proizvodima i od 1/3 do 3/5 trgovine znanjem i kapitalom internalizira se između TNC, dakle zaobilazi tzv. svjetsko tržište u konvencionalnom smislu rijeći.

Možemo s pravom postaviti pitanje: što zapravo „free market“ danas znači i kakva je uloga pojma svjetsko tržište, polazeći od njegovog konvencionalnog poimanja? TNC nastoji svuda u svijetu biti domaća kompanija. Švicarski „Nestle“ već krajem 1990-tih godina ima 95% svoje aktive disperzirane po svijetu, dok je 95% prodaje „Nestlea“ pro-daja na svjetskom tržištu. Poznata TNC „Levi Strauss“ realocirala je krajem 1998. i početkom 1999. jedan dio proiz-vodnje iz SAD u manje razvijene zemlje. Potez „Straussa“ motiviran je niskim nadnicama u manje razvijenim zemlja-ma, među kojima je Meksiko kao član NAFTA posebno atraktivna lokacija. Međutim, ključni dio strategije „Straussa“ je relevantniji za novo ponašanje TNC. Strateška pozicija „Strauss“ je da se fokusira na kreiranje novog proizvoda, na dizajn i na marketing aktivnosti. „Strauss“ postaje strateški fleksibilniji: a) alociranjem neposredne proizvodnje u zonu niskih troškova rada i b) održavanjem kreativnog dijela poslovanja u SAD, upravo tamo gdje bi nove ekonomske ideje koje se bave ulogom klastera to i predvidjele. U tome smislu postavljamo na prvi pogled apsurdno pitanje: imaju li SAD ogroman deficit trgovinske bilance, koja statistika oficijelno registrira ako se veliki dio proizvodnje u Kini odvija preko američkih TNC? Američka TNC proizvodi u Kini, a potom proizvod plasira u SAD. Radi se s američkim kapitalom. Čija je to roba koja se izvozi iz Kine, a uvozi u SAD: kineska ili američka ili samo kompanijska? Ova i slične činjenice upozoravaju da međunarodna statistika mora pretrpjeti izmjene, kao i teorije platne bilance te mjere za njezino prila-gođavanje. Pred ekonomskom znanošću je svijet tajni koje čekaju rješenje.

TNC su postale osnovni subjekti međunarodnog transfera dugoročnog kapitala poznatog pod imenom strane izra-vne investicije (FDI). TNC su postale osnovni subjekti međunarodne trgovine. Po već konvencionalnim procjenama od prije nekoliko godina, smatra se da oko 350 TNC drži u rukama vise od 40% svjetske trgovine. Zbog svega nije čudno, nego je normalno da se i rješenje problema privrednog rasta i razvoja ponajprije manje razvijenih zemalja i zemalja u tranziciji vidi u privlačenju TNC u zemlje potencijalne domaćine. TNC su se prije 30 godina tretirale onako kako se tre-tiraju i danas: kao lokomotive privrednog rasta manje razvijenih zemalja. IMF i Svjetska banka, ipak, danas više nego ikada ranije apostrofiraju ulogu TNC kao osnovnih pokretača razvoja zemalja diljem svijeta. U okviru tzv. Vašington-skog konsenzusa načinjena su pravila igre koja omogućavaju ili pripremaju teren za ekonomsku sveprisutnost TNC u zemljama diljem svijeta, a ponajprije u zemljama u tranziciji. Davne 1960. Meksiko je povećao svoj GDP s 480$ u 1960. na 717$ u 1972, prema mnogima zahvaljujući otvaranju granica TNC. Brazil je u istom periodu imao stopu rasta GDP od 9%. Ipak, u spomenutom razdoblju predsjednik Brazila izjavio je: „Brazil is doing well, but people are not“. Pratilac sve naglašenije prisutnosti TNC na prostorima pojedinih zemalja vrlo često je bilo širenje jaza između sve ma-nje grupe bogatih i sve većg broja siromašnih građana. Koliko su tome pridonosile i pridonose same TNC, a koliko i vlade pojedinih zemalja još uvijek je pitanje koje je predmet istraživanja. Jednostavno, na njega jos uvijek nije defini-tivno odgovoreno. Ono što je danas više nego ikada dosada postalo jasno jest da nacionalna država koja je ovisna o

159

stranom privatnom kapitalu, tj. o TNC, nije u stanju imati vlastitu strategiju privrednog rasta. Posve druge prirode može biti pitanje: treba li je imati?

H. Grossman i F. Adams su za suvremenu TNC rekli: „Današnja korporacija je artificijelna tvorevina, ona štiti vlasnike i menadžere, čuva njihove privilegije i egzistiranje.Vještačka ili ne, korporacija je stekla više prava od ljudi, koje može realizirati pred zakonom, prava koje vlade štite oružanim snagama“ (Korten, 2000). W. Dugger je za korpo-racije rekao sljedeće: „U korporacijskoj ekonomiji suvremenog Zapada, tržište je pasivna institucija. Aktivna institucija je korporacija... inherentno uska i kratkovidna institucija... korporacija se razvila da služi interesima onih koji je kon-troliraju, na račun onih koji je ne kontroliraju“ (prema: Korten, Ibid.). Kada je riječ o promišljanju na temu TNC i priv-redni rast, valja navesti još dva citata. Prema „Business Weeku“ od 2. 8. 1993. „Slobodno tržište i slobodna trgovina u novom globalnom ekonomskom sustavu ono su što će na kraju krajeva jednom zauvijek staviti točku na spori privredni rast i visoku nezaposlenost u industrijskom svijetu. To je ono što je zapravo novi ekonomski poredak“. J. C. Brecher, na drugoj strani ističe: „Ogromna mogućnost TNC da alociraju filijale po čitavom svijetu de facto sili sve radnike, loka-litete i države da konkuriraju za naklonost korporacija. Konsekvenca je „trka do dna“ u kojoj će nadnice i socijalni uv-jeti opadati do razine očajnika“. FiIipinska vlada je u časopisu „Fortune“ objavila 1975. oglas: „Da bismo privukli kom-panije kao što je vaša, mi smo poravnali planine, posjekli džungle, zatrpali močvare, pomakli rijeke, realocirali sela, sve da bi vama i vašem biznisu bilo lakše ovdje raditi.“ Jesse Jackson je govoreći liderima 11 afričkih država u svibnju 1993. bio posebno oštar. „Oni više ne koriste metke i konopac. Oni koriste Svjetsku banku i IMF“ (Korten, Ibid.).

Kada se govori o TNC kao motorima privrednog rasta manje razvijenih zemalja, polazi se od sljedećih pretpos-tavki i očekivanih pozitivnih efekata: a) TNC donose u zemlju domaćina novi i prijeko potreban kapital (u zemljama u tranziciji je danas i Hrvatska kao poseban primjer); ukorijenjeno je mišljenje da bez stranoga kapitala, i to posebno u vidu izravnih investicija, ne može biti nikakvog privrednog rasta, b) TNC donose sa sobom novu tehnologiju. Smatra se i danas da bez nove tehnologije zemlje u tranziciji ne mogu napraviti nikakav iskorak na planu privrednog rasta. Smatra se da same zemlje nisu u stanju razviti vlastitu ni unaprijediti postojeću tehnologiju, c) TNC povećavaju zaposlenost. Posebno relevantno pitanje i problem za zemlje u tranziciji u kojima je od 1990. došlo do drastičnog porasta nezapos-lenosti nakon primjene tranzicijske šok terapije. TNC doprinose porastu izvoza. Izvoz je posebno značajan za tranzicij-ske i manje razvijene zemlje, jer osiguravaju devize za servisiranje vanjskog duga i uvoz potrebne opreme i d) TNC doprinose otvaranju zemlje prema svijetu. Time zemlja u uvjetima međunarodne konkurencije može uživati blagodati povećanja blagostanja i civilizacije. Druga, pesimistična strana medalje opominje. Prema raznim studijama, a posebno prema studiji Barneta i Millera „Globalni zahvat“ moguća su drukčija zaključivanja o ulozi TNC u procesu privrednog rasta manje razvijenih zemalja. Tako, npr. podaci za Čile u razdoblju od 1960-1970. govore da je od ukupnih investicija u Čileu oko 78% bilo financirano kapitalom koje su TNC dobile iz lokalnih, dakle čileanskih izvora. U razdoblju izme-đu 1960 i 1968. oko 79% neto profita TNC su iznijele iz Latinske Amerike. Tako se došlo do paradoksalnog podatka, a to je da je na svaki dolar neto profita 52 centa napustilo Latinsku Ameriku, a da je 78% investicija financirano iz do-maćih sredstava. U otprilike istom vremenskom razdoblju na istom lokalitetu oko 46% operacija TNC svodilo se na kupovanje lokalnih tvornica i eliminiranje lokalne konkurencije.

Posebno zanimljiv i nedostupan aspekt djelovanja TNC predstavljaju tzv. transferne cijene. To su cijene po kojima se u okviru sustava jedne TNC odvijaju poslovne operacije. Transferne cijene mogu biti znatno iznad ili ispod tzv. svjetskih cijena. Tzv. „overpricing“ je u Čileu u istom razdoblju za koji je spomenuta studija rađena, iznosio od 30% do 700%. U Peruu je to bilo od 50% do 300%. Drugim riječima, TNC može internim obračunima vrlo lako prikazati gu-bitak u poslovanju, ako joj to odgovara. Zna se da se na gubitak ne plaća porez. Prema tome, jedan od načina izbjega-vanja poreznih obveza u zemlji domaćinu može biti „overpricing“. Promatrano iz kuta optimista ili pesimista može se prosuđivati o efektima prisutnosti TNC u manje razvijenim zemljama. Ono što se svakako mora imati na umu je: a) nji-hova ogromna snaga, b) ogroman pozitivan potencijal i mogući doprinos privrednom rastu i c) ogromna mogućnost za-visnosti o TNC. Porter je u svojoj poznatoj knjizi posebno napomenuo da se strategija privrednog razvoja jedne nacio-nalne ekonomije, posebno manje razvijene, ne smije oslanjati samo na TNC. U tome slučaju zemlja riskira da bude tzv. factor driven economics, tj. privreda statičnog karaktera, koja je samo izvoznik prirodnog bogatstva kojim raspolaže. Ono što je posebno bitno iz kuta međunarodnih financija je da su TNC kao osnovni subjekt i svjetske ekonomije i tzv. novog ekonomskog poretka definitivno profilirale akcije međunarodnih financijskih institucija, a posebno IMF i Svjetske banke. Poznati Vašingtonski konsenzus zapravo se i temelji na interesima TNC, kao dominantnim subjektima suvremenog svijeta.

160

2.1.13 Globalizacija: dometi i rizici, dobitnici i gubitnici, mit ili opasnost Prosječno carinsko opterećenje na uvoz industrijskih proizvoda 1947. bilo je 47%. U 1980. ono je reducirano na

6%. Kompletiranjem Urugvajske runde i WTO prosječno carinsko opterećenje trebalo je u 2001. biti svega 3%. Svjet-sko tržište postaje, na jednoj strani, sve slobodnije i liberalnije. Na drugoj strani, ono zahvaljujući TNC postaje sve manje perfektno, a sve više imperfektno i rukovođeno. Direktne strane investicije, iznosile su 1995. oko 315 mlrd.$, što je šestostruko uvećanje u odnosu na razdoblje od 1981. do 1985. Na međunarodnim financijskim tržištima dnevni devi-zni promet povećao se od 1 mlrd. $, koliko je iznosio sredinom 70-tih godina, na više od 1,2 bilijuna $ u 1996. (UNDP, HDR 1997)! Ipak, ima jedan zanimljiv i nezanemariv podatak. Naime, globalizaciju u kojoj živimo doživljavamo kao obilježje našega doba. Ona se može mjeriti, npr. odnosom izvoza i GDP kada dobivamo stupanj globaliziranosti eko-nomije. On je 1913. bio 12,9%, a 1993. 14,5%. Kada se pogleda odnos izvoz kapitala i GDP, on je danas niži nego što je bio 1890! Migracija stanovništva jos uvijek nije dosegla razmjere od prije I svjetskog rata (UNDP, HDR 1997).

Procjenjival se da bi svijet u cjelini trebao profitirati od procesa globalizacije i transnacionalizacije svjetske ekono-mije. U razdoblju od 1995. do 2001. svjetski dohodak trebao se uvećati za iznos od 212-510 mlrd.$. Izvori takvog po-rasta svjetskog dohotka su: porast ekonomske efikasnosti kojem svjetska ekonomija vodi, viša stopa prinosa na kapital i ekspanzija svjetske trgovine. Kada je riječ o gubicima u procesu globalizacije, onda su to najmanje razvijene zemlje. One bi mogle izgubiti do 600 milijuna $ godišnje, dok bi zemlje subsaharaske Afrike mogle gubiti i po l,2 mlrd. $. Gubici najmanje razvijenih zemalja posljedica su, kako se procjenjuje: nejednakog pristupa trgovini, nejednakog pris-tupa financijamai nejednake regulacije tržišta rada. Prema procjenama UNDP, Human Development Report za 1992, gubici manje razvijenih zemalja iznose oko 500 mlrd.$ godišnje, što je iznos koji je 10 puta veći od onoga koji ove ze-mlje dobivaju u raznim oblicima međunarodne pomoći.

Kada je o mitu riječ, on se zasniva na:

apsolutnoj glorifikaciji tržišta i komparativnih prednosti, eksportu kao vodećem sektoru privrednog rasta, maloj ili ponajbolje nikakvoj intervenciji države u privredni život, rastućoj ulozi TNC kao promotora rasta svjetskog blagostanja, slobodnom međunarodnom kretanju kako kratkoročnog tako i dugoročnog kapitala, stabilnosti deviznih tečajeva i stabilizirajućoj akciji međunarodnih financijskih institucija, koordinaciji makroekonomskih politika vodećih zemalja ili, bolje rečeno, njihovoj podređenosti nadnacionalnim

pravilima igre. Opasnosti, koje vide nazovimo ih „pesimisti“, dolazile bi od:

rizika tzv. osiromašujućeg rasta posebno kod manje razvijenih zemalja, nekontroliranog kretanja kapitala i tzv. tekila efekta (poznati slučaj Meksika 1995), neizvjesnog djelovanja TNC na privredni rast manje razvijenih zemalja, nerazvijene tržišne infrastrukture manje razvijenih i zemalja u tranziciji i korupcije vlada ovih zemalja.

Hoće li globalizacija i transglobalizacija svjetske ekonomije voditi „k podizanju svih čamaca s plimom na istu ra-

zinu rijeke“, vidjet ćemo. Za sada se poslužimo mislima Keynesa za ovu priliku i na ovu temu. „Novi svijet može biti povoljniji za mir u svijetu od staroga. Rat ima nekoliko uzroka, ali iznad svih su ekonomski uzroci ratova, posebno de-mografski pritisci i borba za tržište. Naročito je ovaj drugi faktor imao predominantnu ulogu u devetnaestom stoljeću i mogao bi ponovno u sustavu domaćeg „laissez-faire“ (slobodne trgovine) i međunarodnog zlatnog standarda onakvog kakav je bio u ortodoksnoj formi u drugoj polovini 19. stoljeća. Tada vlade nisu imale načina za ublažavanje ekonom-skih poremećaja kod kuće osim putem konkurentske borbe za tržišta…Tako, dok su ekonomisti aplaudirali prevali-rajućem međunarodnom sustavu, koji doprinosi žetvi efekata međunarodne podjele rada harmonizirajući u isto vrijeme interese raznih nacija, oni su ostavili prikrivene one manje benigne efekte: ovi stavovi su imali dinamiku zasnovanu na zdravom razumu i korektnim percepcijama razvoja događaja koji su se zasnivali na vjerovanju da ako stara i bogata zemlja zanemari borbu za tržište, njezin prosperitet će nestati“ (Keynes, GT). Danas smo svjedoci činjenice koju je ekonomska teorija uzela kao aksiom, a to je da zemlja ne može istodobno imati monetarnu suverenost, fiksni tečaj va-

161

lute i slobodu kretanja kapitala, i to posebno kratkoročnog. Tzv. impossible trinity veže ruke svim tzv. malim otvorenim ekonomijama u izboru i vođenju ekonomske politike. Hrvatski primjer tome pozorno svjedoči (Zdunić, 2011.).

Poznati ekonomist i sociolog K. Polany u knjizi „The Great Transformation“ napisao je: „Svjetski mir ne može se održavati putem svjetske trgovine. Za globalnu ekonomiju mora biti otkriven adekvatan tip međunarodne zajednice. Inače, tržište može biti sotonski mlin.“ Soroš je u Hegelovoj „The Philosophy of History“ pronašao uznemiravajući mo-ment. Naime, krah civilizacija Hegel je objasnio morbidnom intenzifikacijom prvoga načela društva. „Zahvaljujući to-me što je prvo načelo suvremenog kapitalizma ideologija slobodnog tržišta kao i individualizam, morbidna intenzifi-kacija prvoga načela mogla bi dovesti do sloma sustava. Soroš opominje da previše konkurencije i premalo koopera-cije može izazvati nedopustivu nejednakost i nestabilnost. Ljudi se sve više oslanjaju na novac kao kriterij vrijednosti. Društvo je izgubilo svoje sidro“ (Atlantic Monthly).

Na kraju ovog razmatranja sjetimo se kako poznati ekonomist D. Landes vidi svijet u kojemu živimo. On kaže: „Danas postoje tri skupine ljudi: oni koje troše novac da bi skinuli težinu, oni koje jedu da bi preživjeli i oni koje se pitaju kako danas uopće ručati“.

2.1.14 „Vašingtonski konsenzus“ kao ideološka i teorijska osnovica globalizacije

„Vašingtonski konsenzus“ je popularno ime za program (paket) ekonomskih reformi u tzv. emerging market eco-

nomics, odnosno bivšim socijalističkim zemljama. Na jednom od vašingtonskih sastanaka J. Williamson je paket re-formi nazvao „Vašingtonskim konsenzusom“. Fundamentalni elementi Paketa su:

otvorenost nacionalne privrede, tj. liberalizacija ekonomskih odnosa s inozemstvom, izvoz kao vodeći sektor ekonomskog rasta, konvertibilnost nacionalne valute, restriktivna monetarna politika, tj. politika „jakog“ novca, financijska disciplina i „hard budget constraint“ načelo, uloga države reducira se na minimum i uglavnom se svodi na kreiranje uvjeta za normalno poslovanje privatnog

biznisa, velike firme se zamjenjuju malim i srednjim poduzećima kao nosiocima privredinog razvoja, privatizacija državne imovine jedan je od ključnih elemenata Paketa i industrijska politika, vanjskotrgovinska politika ili politika „dohotka“, tj. kejnzijanski ekonomski instrumentariji se

odbacuju.

Teorijski fundus „Vašingtonskog konsenzusa“ nalazi se u neoklasičnoj ekonomskoj doktrini. Kada su u pitanju ze-mlje u tranziciji, temeljna hipoteza je da je privredni rast ovih zemalja funkcija „free marketa“ i stranih izravnih in-vesticija (FDI) u uvjetima privatizirane ekonomske infrastrukture.

Prema većem broju poznatih ekonomista reforma mora biti drastična, sveobuhvatna i brza. D. Gros i A. Steinher u „Economic Reform in the Soviet Union: Pas de Deux Between Disintegration and Macroeconomic Destabilization“ naglašavaju: „Uvjereni smo da tisuću malih koraka poduzetih u duljem razdoblju ne može biti dovoljno da se situacija u ovim zemljama promijeni. Drastična i sveobuhvatna reforma mora se izvesti ili Sovjetski Savez ne će moći ostvariti vi-soke stope rasta“. J. Sachs i D. Lipton u radu „Creating a Market Economy in Eastern Europe: The Case of Poland“ podržavaju „mainstream“ stav o ulozi: svjetskih cijena, svjetskog tržišta, vanjske trgovine, konvertibilnosti valute u pro-cesu reformi, naglašavajući da se „strukturna reforma ne može izvesti bez odgovarajućeg sustava cijena... sustav cijena se ne može kreirati bez okončanja procesa kreiranja prekomjerne potražnje i bez konvertibilnosti valute. Jasno je da re-forma mora biti sveobuhvatna...“ Politički, također, postoje snažni argumenti u prilog tezi da se reforma mora izvoditi rapidno. Slabašne vlade, suočene s velikim ekonomskim teškoćama, najlakše mogu posegnuti za drastičnim mjerama na početku svoje vladavine. Sachs i Lipton citiraju bivšeg bolivijskog ministra planiranja koji je rekao: „Ako hoćeš mački otkinuti rep, učini to u jednom potezu, a ne malo po malo!“ (Gros-Stainher)

U razmatranju sektora EOI u procesu tranzicije zanimljivi su oni stavovi koji podržavaju drastičnu liberalizaciju ovoga sektora. Osnovna namjera je izlaganje domaće privrede pozitivnim impulsima svjetskog tržišta i svjetske konku-rencije. Navodimo stavove Grosa i Steinhera, J. Sachsa, Svjetske banke i P. Kenena koji se svi mogu sumirati u sljede-ćim razmišljanjima P. Kenena: „Prihvaćanje vanjske konkurencije i međunarodne podjele rada su jedini način za ove zemlje da sustignu zapadni životni standard. Puna integracija u svjetsku trgovinu zahtijeva konvertibilnu valutu... Trgo-

162

vina može biti motor privrednog rasta malih zemalja istočne Europe isto tako kao što je to bila za zemlje istočne Azije. K tome, domaće reforme mogu se akcelerirati primjenom kriterija svjetskog tržišta i svjetskih cijena. Reforma u dva koraka, koja bi se sastojala u liberalizaciji cijena prema kriterijima domaćeg tržišta, a potom njihovog prilagođavanja svjetskim cijenama, bila bi mnogo skuplja od reforme koja se odmah prilagođava svjetskim cijenama. Ona bi zahti-jevala dvostruku realokaciju resursa“ (Kenen, 1991).

Reforma cijena jedna je od temelja domaćih reformi. Potreba za punom liberalizacijom cijena i njihovim slobodnim formiranjem univerzalno je prihvaćena od strane „mainstream“ ekonomista. Gros i Steinher smatraju da liberalizacija cijena ne može izazvati inflaciju ako se primjenjuje u uvjetima tvrdih budžetskih ograničenja („hard budget cons-traints“). K tome, „mainstream“ ekonomisti smatraju da efektivna financijska disciplina podrazumijeva bankrotstva fir-mi. Firme ne smiju imati priliku za pregovaranje i uvjeravanje s vlastima o ovoj temi.

„Financijska reforma podrazumijeva odvajanje središnje od komercijalnih banaka te kreiranje tržišta kapitala. Fi-nancijska reforma mora se izvesti radikalnim čišćenjem svih bankarskih dubioza“ (Gros-Steinher...). Da bi se to pos-tiglo, mora se tijekom tranzicije ostvariti određena visoka stabilnost cijena. Jedini način da se ona postigne je ili prodaja državnih poduzeća ili pomoću valutne reforme. Pored toga, budžetski deficit mora biti eliminiran do iznosa koji se može financirati emitiranjem obveznica. K tome, indeksacija nadnica mora biti limitirana.

Veliki broj ekonomista smatra da je privatizacija ekonomski i politički proces. Postojalo je više ideja kako se pri-vatizacija može ostvariti. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, konfuzija oko izbora najbolje i najbrže metode priva-tizacije postajala je sve veća. U jednom intervjuu na World Netu (satelitski TV servis USIS), J. Sachs je rekao: „Kada čitate Šatalinov plan od 500 dana, onda vidite da on počinje, nastavlja se i završava sa stavom da je privatizacija fun-damentalna za proces tranzicije. Mislim da je to pravi revolucionarni događaj poput onoga kakav je bila socijalistička revolucija s Lenjinom 1917“. Podsjetimo se da je prema Šatalinovom planu ruska centralno-planska ekonomija trebala biti u cijelosti transformirana u modernu tržišnu ekonomiju za svega 500 dana (jedan od ključnih savjetnika bio je J. Sachs). Umjesto toga Solženjicin je 1998. napisao knjigu „Rusija u provaliji“. Koliko je provaliji doprinijela „main-stream“ ekonomska reforma, koliko korupcija ruske vlade, a koliko je to sve bilo nerealno sanjarenje i igra zapadnih ekonomista, teško je reći. U tom kontekstu zanimljivo je procitati knjigu P. Nolana „China Rise and Russia Fall“, kao i knjigu K. Paquea i Ul. Schmeldinga „The Fading Miracle“, koja obrađuje slučaj bivše DDR, za razliku od knjige Svjetske banke „From Plan to Market“, 1995. Kurioziteta radi spomenimo da je Lenjin svojevremeno rekao kako mu treba 100 godina za transformaciju kapitalizma u socijalizam.

2.1.15 Globalizacija, konvertibilnost kapitalnih transakcija i „Vašingtonski konsenzus“ Na sastanku izvrših direktora IMF polovinom 1997. izvršena je značajna izmjena „Ustava“ IMF, izuzetno rele-

vantna za tada 182 zemlje članice. Odlučeno je da se uvede konvertibilnost za kapitalne transakcije. Konvertibilnost valuta suglasno čl. VIII Sporazuma s IMF odnosila se na konvertibilnost valuta za tekuće transakcije platne bilance. Nakon II. svjetskog rata prošlo je oko 15 godina do uvođenja konvertibilnosti valuta za tekuće transakcije. Do 1958. sa-mo je dolar bio konvertibilna valuta. U 1959. konvertibilnost za tekuće transakcije stekle su valute članica EEZ. Japan je proglasio svoju valutu konvertibilnom za tekuće transakcije tek 1964. Konvertibilnost valute za kapitalne transakcije, onakva kako je prihvaćena izmjenom Sporazuma IMF, podrazumijeva nekoliko elemenata. Ona znači mogućnost rezi-denata da mogu slobodno kupovati imovinu, dionice i druge oblike vrijednosnih papira u inozemstvu bez ograničenja (izvoz kapitala). Ona podrazumijeva mogućnost nerezidenata da repatriraju svoj kapital investiran u drugu zemlju. Kon-vertibilnost za kapitalne transakcije otvara mogućnost rezidentima da prodaju svoju imovinu nerezidentima i naplatu izvrše u stranoj valuti. Konvertibilnost shvaćena na ovaj način, ipak, ima svoje limite. Ona pokriva tzv. deviznu komponentu vanjskotrgovinskih ili, bolje rečeno, kapitalnih transakcija. To u isto vrijeme ne znači da je neki drugi ob-lik reguliranja međunarodnog kretanja kapitala eliminiran iz arsenala mjera ekonomske politike zemalja. Ovakva defi-nicija konvertibilnosti ne isključuje mogućnost primjene sustava višestrukih deviznih tečajeva za kapitalne transakcije, mada je IMF ne odobrava. Ona ne isključuje mogućnost da zemlja domaćin traži od investitora formiranje određenih rezervi sigurnosti u odnosu na plasirani kapital, ali takvih na koji se ne plaća kamata (slučaj Čilea), niti ona onemo-gućava limitiranje isplate kamate (ako se uopće i plaća) na plasirani kapital (Švicarska), niti limitira mogućnost rezide-nata da investiraju u strane vrijednosne papire, ali koristeći kao posrednike samo domaće financijske institucije (Japan).

Poseban kuriozitet predstavlja činjenica da je neposredno nakon odluke o uvođenju konvertibilnosti za kapitalne transakcije došlo do iznenadne i velike financijske krize u zemljama jugoistočne Azije. Prema nekim autorima, kriza je bila posljedica nedovoljno promišljene odluke IMF. IMF je promoviranjem konvertibilnosti valuta za kapitalne tran-

163

sakcije samo popunio nedostajuće elemente „Vašingtonskog sporazuma“. Po IMF svjetska ekonomija se ne može ade-kvatno globalizirati bez slobodnog medunarodnog kretanja kapitala. Preduvjet slobodnog međunarodnog kretanja kapi-tala je uvođenje konvertbilnosti za kapitalne transakcije. Prema Bhagwatiju (2004), jednom od najpoznatijih svjetskih eksperata iz domene međunarodne ekonomije i ekonomskog razvoja „sve forme globalizacije nisu podjednako poželjne, čak promatrane iz ugla ekonomske efikasnosti i privrednog rasta. Ovo je postalo posebno evidentno nakon nedavne od-luke IMF o konvertibilnosti za kapitalne transakcije, koja je bila preuranjena i veoma opasna... Slobodna trgovina bal-vanima nije isto sto i slobodna trgovina dolarima“.

Financijsku krizu zemalja tzv. novih tržista (emerging markets countries) J. Sachs (1998) opisuje kao „nagli i veli-ki preokret u međunarodnim tokovima kapitala, od naglog priljeva (uvoza) kapitala k naglom odljevu (izvozu) ka-pitala. Financijsku krizu je u posljednjih nekoliko godina, osim SAD ,,osjetilo deset tzv. Emerging market zemalja: Turska 1994, Venezuela 1994, Argentina 1995, Meksiko 1994–1995, Indonezija 1997–1998., Južna Koreja 1997–1998, Male-zija 1997–1998, Filipini 1997-1998, Tajland 1997–1998, Rusija 1998.

Prema J. Sachsu, financijska kriza se, po praviIu, odvijala u tri koraka:

tečaj domaće valute postaje precijenjen zahvaljujući djelovanju domaćih i vanjskih faktora devizni tečaj središnja banka pokušava obraniti rasipajući monetarne rezerve očekivanje devalvacije valute, uz gubitak rezervi, potiče financijsku paniku i bijeg stranog kapitala.

Kriza počinje. Što znači da kako je izgledala financijska kriza koja je pogodila zemlje jugoistočne Azije, npr. u

odnosu na međunarodno kretanje kapitala, mogu pokazati sljedeći podaci: uvoz kapitala (priljev) u pet zemalja, Indone-ziji, Koreji, Maleziji, Filipinima, Tajlandu, povećao se od 40,5 mlrd. $ u 1994. na 93 mlrd. $ u 1996. Međutim, u 1997. došlo je do naglog i ogromnog odljeva kapitala iz ovih zemalja. Neto odljev kapitala bio je 12 mlrd. $. Od neto priljeva kapitala u iznosu od 93 milijarde $, pet zemalja se suočilo s neto odljevom kapitala od 12 mlrd. $, što čini oko 11% vrijednosti GDP, koje su ove zemlje imale prije financijske krize. Svakako da su ovakvim odljevom kapitala bili odje-dnom ugroženi: privredni rast, zaposlenost, investicije, dohodak per capita itd. IMF je interpretirao financijsku krizu ovih zemalja na svoj način. IMF se činilo da bi glavni uzroci krize mogli biti:

slabosti i nedostaci istočnoazijskog tipa kapitalizma nerazvijenost financijskih tržišta ovih zemalja korupcija, i neadekvatna metoda upravljanja korporacijama neefikasne investicije nedovoljno dobra organiziranost bankarskog sistema i sl.

U odnosu na ove determinante krize J. Sachs navodi sljedeće kontraargumente i pitanja:

privredni rast ovih zemalja bio je veoma uspješan, čak zadivljujući cijelu generaciju kriza nije bila anticipirana strani kapital je u ogromnim iznosima dolazio u regiju do samog izbijanja krize (Sachs 1998).

S. Fisher, jedan od izvršnih direktora IMF, skloniji je meditiranju da su investitori, ali i institucionalne slabosti kao

i neodlučnost da se poduzmu radikalne reforme u ovim zemljama, doprinijeli krizi (Fisher, 1998). P. Krugman smatra, poput Bhagwatija, da postoje barem dva valjana uzroka nedavnih financijskih kriza: „Vašingtonski konsenzus“ i njego-ve slabosti i spontanost ponašanja financijskih tržišta. Prema Krugmanu, u osnovi „Vašingtonskog konsenzusa“ je vje-rovanje da su viktorijanske vrline ekonomske politike - free market i jak novac – ključ ekonomskog rasta. Liberaliza-cija vanjske trgovine, privatizacija poduzeća, ravnoteža budžeta, fiksni devizni tečaj su ekonomski temelji za uspješan „take off“: ako nađete zemlju koja je ispunila ove uvjete sigurno ste našli zemlju u kojoj ćete na investicije ostvariti visok prinos.

Meksička kriza označava početak deflacije „Vašingtonskog konsenzusa“, ova deflacija jamči da će druga polovina 1990-ih biti problematičnija za globalni kapitalizam od njezine prve polovine.“ (Krugman, 1995) Krugman nastavlja: „Meksička kriza nije privremeni problem niti je ona samo meksički problem. Takva kriza se očekivala zato što početni uspjeh „Vašingtonskog konsenzusa“ nije bio zasnovan na čvrstim osnovama nego na pretjerano optimističkim očekiva-njima. Poanta je u tome da preporuke ekonomske politike J. Williamsona nisu pogrešne, ali je njihova efikasnost i mogućnost da transformiraju Argentinu u Tajvan preko noći - bilo veliko pretjerivanje“ (Ibid.). Ljudi vjeruju u odre-đene priče samo zato što im to kaže netko tko je ugledan. Ljudi pričaju svoje priče zato što im netko tko je ugledan

164

vjeruje. (Krugman, P. 1995) „Govoreći o financijskim tržištima, Keynes je jednom prilikom napomenuo da su ova trži-šta slična natjecanju za izbor za miss. Međutim, u tom natjecanju suci su zamoljeni ne da glasaju za najljepšu po svome ukusu, nego da glasaju za onu ljepoticu za koju misle da će je drugi suci izabrati kao najljepšu. Nije možda uzalud J. Sachs napomenuo da su „međunarodna financijska tržišta inherentno nestabilna, pa je i istočnoazijska kriza isto toliko kriza zapadnog kapitalizma kao i azijskog kapitalizma“ (Sachs, 1998).

Slučaj Meksika Meksiko je tokom 1970-ih postao jedan od najvećih svjetskih dužnika. U drugoj polovini 1980-ih Meksiko je

počeo s procesom ozbiljnije liberalizacije vanjskotrgovinskog sektora. Ekonomski procvat Meksiko je doživio tek sa smanjivanjem vanjskih dugova 1990. To je bilo impresivno smanjenje dugova, ne po svome iznosu, koliko po opre-djeljenju Meksika da definitivno priđe ekonomskim reformama na liniji „Vašingtonskog konsenzusa“. Kapital je „po-trčao“ u Meksiko. Meksička euforija je započela. U razdoblju od 1987. do 1993. stopa inflacije u Meksiku bila je oko 49%. Već u 1994. ona je snižena na svega 7%. Mada dramatična antiinflatorna politika nije bila dovoljno brza, u od-nosu na svjetska kretanja, došlo je do precijenjenosti meksičke valute - pezosa. U razdoblju izmedu 1990. i 1994. cijene potrošača porasle su za 63%, dok je valuta depresirana za svega 13%. Stopa rasta GDP bila je svega 2,5% u razdoblju od 1990. Do 1994. Slične stope rasta imale su i druge zemlje Latinske Amerike, u prosjeku 3,1% u razdoblju od 1990. do 1994. godine. Nekako je postalo jasno da Meksiko mora devalvirati valutu ako želi potaknuti izvoz i proizvodnju. Ali kako ako je po „Vašingtonskom konsenzusu“ jedna od ključnih odrednica konsenzusa politika „jake valute“? Na drugoj strani, vlada, a posebno pred izbore, nije mogla prihvatiti stagnaciju.

Rješenje se potražilo u ekspanziji državne potrošnje. I, normalno, investitori su izgubili povjerenje. Očekujući de-valvaciju, strani investitori bi riskirali samo pod uvjetom da im se to isplati. To znači, ako bi na plasirani kapital dobili visoku kamatu. Tako je Meksiko došao u paradoksalnu situaciju: morao je platiti visoku kamatu da bi zadržao kapital kod kuće, ali u uvjetima stagnirajuće ekonomske aktivnosti. Put prema devalvaciji, mada zaobilazan, bio je otvoren. Središnja banka branila je valutu koliko je mogla. Njezine monetarne rezerve su se zato smanjile od 28 mlrd. $ u veljači 1994. $ na 10 mlrd. $ u prosincu 1994. Na kraju je devalvacija ipak uslijedila. Vanjski kratkoročni dug Meksika iznosio je u tome trenutku 28 mlrd. $, uz monetarne rezerve od 6 mlrd. $. Ovaj vanjski dug činio je svega oko 10% meksičkog GDP prije krize. Budžet je bio u ravnoteži, ali je Meksiko bio nelikvidan, ne insolventan, nego nelikvidan u datom tre-nutku. Kapital je bježao umjesto da dolazi u Meksiko. Meksiko je spašen brzom i organiziranom akcijom SAD, koja je uslijedila barem zbog dvaju razloga: zbog blizine granice i članstva u NAFTA, zbog opasnosti od širenja krize na svjet-skom planu i pokretanja lavine financijskog kolapsa svjetskih razmjera.

„New York Times“ je na drugoj stranici u listopadu 1997. pisao „Russia is hot“. Već tijekom ljeta iste godine „Bu-siness Week“ je napominjao da nitko tko ne vidi Rusiju na svome radaru ne može biti ozbiljan investitor. U lipnju 1997. „The Times“ je pisao da je Rusija „tiger“ poput azijskih tigrova. Čak je i Soroš kupio 25% dionica Svazinvesta vjeru-jući u rusku ekspanziju.

Solženjicin je 1998. izdao knjigu „Rusija u provaliji“. Šok-terapija po receptu „Vašingtonskog konsenzusa“ srušila je Rusiju (vidjeti detaljnije u P. Nolan: „China's Rise, Russia's Fall“). Liberalizacija cijena, prije toga potpuno monopo-lizirane i centralizirane državne privrede, dovela je 1992. do eksplozije cijena – stopa inflacije bila je 2600%.“ Inves-ticije su nestale. Poduzeća su postala nelikvidna. Umjesto plaćanja, poduzeća su se počela sluziti trampom u međusob-nim plaćanjima. Ruska vlada je počela 1993. prodavati obveznice poznate pod imenom GKO-OFZ (obveznice državnog trezora) denominirane u rubljima kako bi financirala rastući budžetski deficit. Porezni prihodi države su jednostavno skoro nestali uslijed pada proizvodnje, na jednoj strani, i porezne evazije, na drugoj strani. Početkom 1996. Rusija se počela kratkoročno zaduživati u inozemstvu. Unutarnji i vanjski dug počeo je dostizati netolerantne granice. K tome, u razdoblju od 1994. do 1996. kamata na GKO dostizala je razinu između 120% i 160% na godišnjoj razini. Rusiju su prvi u panici napustili Koreja i Brazil u studenome 1997, dakle u onome trenutku kada su ove zemlje zapale u svoju fi-nancijsku krizu. Vrlo je teško procijeniti koliko je kapitala od toga trenutka napustilo Rusiju. Ekstremne procjene idu na iznos i preko 1500 mlrd.$. Posve je normalno da je Solženjicin napisao knjigu „Rusija u provaliji“. Je li se moglo druk-čije voditi procese ekonomskih reformi u Rusiji, i ne samo u Rusiji? P. Nolan, s Cambridgea, rekao bi – svakako da, dok S. Fisher, zamjenik izvršnog direktora IMF, ruski problem objašnjava slabom i nedosljednom ruskom vladom da tranziciju izvede konsekventno u skladu s „Vašingtonskim konsenzusom“.

Globalizacija i svjetska financijska kriza: pitanja Krajem svibnja 1999. imao sam čast i zadovoljstvo biti na večeri u kući poznatog ekonomista J. K. Galbrighta.

Razgovaralo se o stanju svjetske ekonomije. Galbright je iznio nedvojbeno stav da je svjetska financijska kriza neiz-

165

bježna. Na pitanje mogu li nova teorijska rješenja spriječiti krizu, on je vrlo rezolutno i negativno odgovorio. Rješenja koja su bila u pitanju odnose se na tzv. višestruku ravnotežu i uvjete koji vode perpetuiranom ekonomskom rastu, što je u odnosu na kejnzijansku ili neoklasičnu ekonomiju velika novost uvedena od strane Lukasa i Romera nedavno. Na jednome drugom skupu u okviru harvardskog sveučilišta samo nekoliko dana ranije, govorio je na sličan način i gos-podin Soroš. Na Sveučilištu Boston isto je mišljenje o globalizaciji i financijskoj perspektivi imao J. Gray s London School of Economics, pa profesor H. Petersen s Boston Collegea i drugi. Svi oni se sjećaju dosad najveće financijske krize iz 1929, ali i onih prethodnih.

Tulip Bubble Financijski mjehurići (bubble) prvi put su se rasplinuli u 17. stoljeću u Nizozemskoj. Ova kriza poznata je pod

imenom „Tulip bubble“. Tulipani su doneseni iz Turske u Nizozemsku 1593. Potražnja za njima je među aristokracijom bila ogromna. Uskoro su tulipani postali predmet špekulacije. Tulipani, tj. dionice su se kupovale i prodavale, a da ih kupci/prodavači nisu čak ni vidjeli. U 1623. jedan Semper August (vrsta tulipana) prodan je za 525$. U 1625. cijena mu je porasla na 1575$. U 1633. dostigla je 2900$. U 1637. tri tulipana su prodavana za 16000$. Dohodak prosječnog Ni-zozemca bio je 79$. U 1637. panika je počela. Mnogi su bankrotirali, a neki sve izgubili.

Missisippi Bubble John Law bio je kreator „Missisippi bubblea“ koja je uništila Francusku 1720. On je formirao svoju Missisippi

kompaniju 1717, nakon što je formirao francusku državnu banku. Tada je jedan dio SAD, Louisiana, pripala Francus-koj. Nova Missisippi kompanija je organizirala „marketing“ promociju dočaravajući Louisianu kao zemlju iz bajke: punu zlata, srebra i drugih izvora bogatstva. U prosincu 1719. g. cijena dionica kompanije, koja je početno bila 500 livres dostigla je vrijednost od 20.000 livres. Stranci su počeli kupovati obećavajuće dionice. Law i sljedbenici su zara-dili milijune. Onda su jednoga dana neki posumnjali u firmu i počeli naglo „keširati“ dionice. Law je počeo tiskati novac. Mnogi su tada čak pomislili da je inflacija pravi spas za datu situaciju. Naime, mislili su da imaju osmišljenu no-vu ekonomsku teoriju ili barem praktično rješenje. Međutim, nastala je hiper-inflacija. U proljeće 1772. Law je morao pobjeći iz zemlje, dok je većina špekulanata bankrotirala.

„The South Sea Bubble“ „South Sea“ kompanija osnovana je 1711. u Engleskoj. Kompanija je računala na veliki profit zahvaljujući kontroli

trgovine s kolonijama u zapadnoj Indiji i južnoj Americi. Trgovina robljem i mogući profit na toj osnovi doprinijeli su enormnoj i laganoj prodaji dionica kompanije. Ona se zadužila čak na 50 mil. funti. Cijena dionica porasla je od 128 funti u siječnju 1720. na 1100 funti u kolovozu 1720. Uskoro, u kolovozu 1720. mjehurici su se rasplinuli. Štete za Britaniju, čak i za kolonije, bile su ogromne.

Velika ekonomska kriza 1929. Priča o financijskim mjehurićima pred veliku ekonomsku krizu 1929. su uglavnom dobro poznata da bismo je

ovdje ponavljali (vidjeti prvi dio knjige). Internet bubble 1999./2000. Internet napuhuje jednu od najvećih špekulativnih „bubbles“ od vremena Tulipa, napisao je u „Washington Postu“

J. Knight 18. siječnja 1999. „Tržište interneta je poludjelo.“ Tržišna vrijednost pojedinih firmi, posebno iz sfere usluga, doista je dramatično porasla (cijena dionice pomnožena brojem dionica). Ebay je kompanija koja povezuje putem World Web mreže kupce i prodavače raznih vrsta roba. U rujnu 1998. EBay je ponudio tržištu svoje dionice po cijeni od 18 dolara za dionicu. Krajem 1998. dionice EBaya su se prodavale po cijeni od 241 dolara, a već u prosincu iste godine po 300 $. U istoj godini cijene dionica Amazon.com su porasle za 966%; American Online za 586%; Yahooa za 584%. U isto vrijeme Ford korporacija je zabilježila porast cijena dionica od 82%,, a General Motors od samo 18%. Tržišna vrijednost kompanije America Online bila je oko 75 mlrd. dolara početkom 1999, Yahoo je vrijedio oko 56 mlrd. $. Jaz izmedu tržišne i knjigovodstvene vrijednosti korporacija raste i, prema mnogima, ugrožava kako stabilnost američke tako i postojanost svjetske ekonomije. Pored toga, on neumitno postavlja pred ekonomsku teoriju ključno i za sada, čini se, neriješeno pitanje. To pitanje je: odakle dolazi i kako se stvara novostvorena vrijednost? Pitanje se može formulirati u sljedećem obliku: Odakle dolazi i kako se stvara profit? Prema jednima (Smith, Marks, Keynes), profit ili nova vrijednost formiraju se u proizvodnji, a osnovna determinanta im je rad. Prema drugima (Say, Marshal – neokla-sični ekonomisti), profit stvara kapital. Marginalna produktivnost kapitala je determinanta kreiranja nove vrijednosti.

166

Prema trećima (mainstream ekonomisti, suvremeni ekonomisti), profit emanira iz: a) produktivnosti kapitala, i to pose-bno ljudskog „human capitala“, ili b) novca; težnja je da novac pravi novac, ili c) informacija; u tome kontekstu govori se o informatičkom društvu. U takvom društvu materijalni inputi postaju irelevantni.

Časopis „Fortune 500“ svake godine pravi rang listu najvećih američkih korporacija. Tom prilikom časopis uzima u obzir nekoliko indikatora: prihod firme, profit, aktivu firme, vrijednost dionica, tržišnu vrijednost firme, profit kao procenat prihoda firme, profit kao procenat u odnosu na aktivu finne, dobitak za investitore i zaradu po dionici. Prema ovim indikatorima korporacija broj jedan u 1999. bila je General Motors. Njegov prihod bio je 161,315.0 111 mil. $. Tržišna vrijednost firme bila je 63,839.5 mil. $. Vrijednost imovine korporacije bila je 257,389.0 milijuna $. Dakle, odnos vrijednost imovine firme – tržišna vrijednost pokazuje da General Motors ima daleko veću imovinu (knjigo-vodstvena vrijednost) od tržišne vrijednosti firme. Kompanija iz sfere trgovine, Wal-Mart Stores, nalazi se na četvrtom mjestu. Njezina knjigovodstvena vrijednost imovine bila je 49,271.0 mil.$. Tržišna vrijednost imovine kompanije izno-sila je 212,850.0 ….Microsoft se nalazi na 284. mjestu rang liste s knjigovodstvenom vrijednošću imovine od 22,357.0 mil. $. Microsoftova tržišna vrijednost bila je 418,578.8 mil. $.

Je li i koliko je tržišna vrijednost, posebno tzv. tehnoloških kompanija i kompanija iz sektora usluga, napuhana, po-kazat će vrijeme. Vrijeme će isto tako odgovoriti na pitanje: kako i odakle se stvara nova vrijednost? Zanimljiv podatak se može dobiti usporedbom rasta američkog GDP i derivativa lociranih primarno na tržištu SAD. U 1990. po jednoj procjeni, u SAD vrijednost financijskih derivativa bila je oko 9,6 bilijuna$ uz GDP od 5,8 bilijuna$ ili 1,65$ u deri-vativima je dolazilo na svaki dolar GDP. Krajem 1998. razina derivativa se uvećala za 474% i dosegla 55 bilijuna$, dok je GDP porastao samo za 48% i dosegao 8,5 bilijuna$. Na svaki dolar GDP krajem 1998. dolazi 6,40$ derivativa. Hoće li i kada doći do gubitka povjerenja u američku privredu, do nagle konverzije derivativa u gotovinu, kada će i hoće li kriza biti pokrenuta insolventnošću neke druge zemlje, kao što je to Meksiko, Rusija i sl., kao što je bio slučaj s Austrijom 1929? Vjerojatno to nitko niti zna niti može predvidjeti. Bhagvati, Krugman, Sachs, Soroš, Galbright, Grey samo su neka od imena ekonomista koji opominju.

Globalizacija međunarodnih financijskih tržišta Milijarde dolara, eurodolara, jena, franaka, eura kreću se globaliziranirn međunarodnim financijskim tržištima, me-

đu kojima je eurovalutno tržište jedno od najdinamičnijih te, uz američko financijsko tržište, dominira međunarodnim financijama. Slikovito govoreći, milijarda dolara bila bi jednaka piramidi načinjenoj od novčanice 1000$ koja bi bila viša od Vašingtonskog monumenta. Piramida od bilijun (američki trilijun) dolara bila bi 120 milja visoka ili 20 puta vi-ša od Mont Everesta! Međunarodnirn financijskim tržištima kreću se planine novca, tj. likvidne financijske aktive. Li-kvidna financijska aktiva sastoji se od novca i likvidne financijske aktive koja se može lako pretvoriti u novac transak-cijama na novčanim tržištima i tržištima kapitala. Ekspanzija svjetske financijske likvidne aktive počela je od 1980. Ukupan iznos svjetske likvidne aktive bio je 1980. oko 11 bilijuna $. Porast svjetske likvidne imovine za više od 30 bi-lijuna$ odvijao se po stopi od 10% ili po stopi od 5% realno, nakon apsorbiranja efekata inflacije. Ekspanzija svjetske financijske 1ikvidnosti nije bila praćena adekvatnom ekspanzijom realne štednje u svjetskim razmjerima. Stopa rasta štednje u zemljama OECD bila je svega 2%! Jedna od osnovnih makrokonomskih i ekonomskih jednadžbi uopće je: S=I. Ako je to tako, postavlja se pitanje odakle je došao porast svjetske likvidne aktive po realnoj stopi od 5%. U raz-doblju od 1980. do 1994. trgovina dionicama rapidno je uvećana. Vrijednost dionica kojima se trgovalo uvećana je od oko 3 bilijuna na više od 13 bilijuna - stopa rasta od oko 12% nominalno ili oko 70% realno. Ali, čak nešto manje od 3% dionica kojima se trgovalo bile su novoemitirane dionice u svakoj pojedinačnoj godini. Prema tome, porast vrijed-nosti dionica je funkcija tržišne kapitalizacije dionica. Poznato je da vrijednost dionica odražava sadašnju i očekivanu buduću vrijednost ekonomije i kao takva ne mora predstavljati novo kretanje fondova, odnosno prikupljanje novih sred-stava na tržištima kapitala. Tržišna kapitalizacija odražava vjerovanje kupaca u buduću vrijednost firmi. Firma vrijedi onoliko koliko vjerujemo da ona vrijedi.

Drugi dio porasta vrijednosti financijske aktive funkcija je emitiranja obveznica, a posebno zaduživanja zapadnih država i to baš u vrijeme zagovaranja Reganomike i neoklasične ekonomske doktrine. Vlade razvijenih zemalja sma-trale su daleko lakšim načinom financiranja svojih izdataka emitiranje obveznica, dakle novim zaduženjem, nego poras-tom poreza ili, što je bilo daleko manje popularno, snižavanjem državnih izdataka. Države su se zaduživale po nominal-noj stopi od oko 13% godišnje. Njihov dug porastao je od 2 bilijuna$ u 1980. na 10 bilijuna$ u 1994. Dok su LDC i posebno zemlje Latinske Amerike doživljavale drastičan odljev kapitala i primjenjivale više ili manje rigorozne mjere neoliberalne ekonomije, razvijene zemlje su se obilato služile kejnzijanskim instrumentima podržavanja proizvodnje i zaposlenosti. Globalizacija međunarodnih financijskih tržišta tako se pojavila kao uzrok i posljedica novog-starog na-čina promišljanja: a) potrebnih ekonomskih reformi i b) njihove izdržljivosti, a time i globalizacije svjetske ekonomije.

167

Evolucija kapitala i interesi TNC zahtijevali su Reganomiku. Interesi političara zahtijevali su socijalni mir. K tome, eks-panziji međunarodnih financijskih transakcija doprinijeli su i: ekspanzija međunarodne trgovine, tehnološki progres i razvoj novih metoda komunikacija u svjetskim razmjerima, kreacija novih instrumenata financijske aktive, liberalizacija međunarodnih tržišta kapitala.

Liberalizacija međunarodnih tržišta kapitala i formalno je počela sredinom 1970-tih godina 20. stoljeća. U 1978. strane banke su mogle penetrirati američko tržište pod istim uvjetima pod kojima su poslovale domaće američke banke. U 1988. godini bilo je oko 500 ureda stranih banaka u SAD. U Njemačku stranci nisu mogli investirati na domaćem tr-žištu novca i kapitala do sredine 1970-tih godina, čak je nerezidentirna bila zabranjena isplata kamata na depozite u nje-mackim bankama. Financijska deregulacija počela se odvijati u Njemačkoj sredinom osamdestih godina 20. stoljeća. V. Britanija je ukinula mjere devizne kontrole na financijske transakcije nerezidenata tek 1979. Financijska liberalizacija Japana počela je tek 1980-tih godina, s prvim rudimentarnim koracima u 1979. Potom od 1992. slijedi puna financijska liberalizacija u Europi formiranjem jedinstvenog tržišta i, na kraju, IMF je sredinom 1997. donio odluku o uvođenju konvertibilnosti za kapitalne transakcije, koja je tek trebala doprinijeti eksploziji međunarodnih financijskih transakcija ili uvođenju mjera devizne kontrole (kao što je slučaj u Maleziji) u cilju očuvanja ekonomske i socijalne sigurnosti.

2.1.16 Kibernetski neokolonijalizam II: IMF i transnacionalne korporacije – partneri na globalnom planu

U uvjetima globalizacije svjetskoga gospodarstva, tj. uvjetima kibernetskog neokolonijalizma položaj male srednje razvijene zemlje dobiva nove dimenzije: izbor strategije gospodarskog rasta i razvoja u uvjetima funkcionalne inte-gracije svjetske ekonomije nije stvar izbora dotične zemlje. Njezina razvojna i ekonomska politika nije izolirana, neo-visna i vođena nacionalnim interesima. Mijenja se njezina dimenzija komparativnih prednosti. Ona postaje ne samo „price taker“ nego je i „rule taker“. Ako je k tome zemlja i zadužena, kao što je Republika Hrvatska, onda ona mora formulirati svoju gospodarsku strategiju i svoju ekonomsku politiku na taj način da što manje odstupa od pravila igre koja diktiraju temeljni subjekti svjetske ekonomije, a to su danas transnacionalne korporacije. Svakako, u prijelaznom razdoblju k punoj globalizaciji svjetskoga gospodarstva to su i velike zemlje, osobito supersile, koje su kako „price settersi“ tako i „rule makersi“. Proces je slikovito najavio Kissinger 1974. promišljajući na temu kako SAD može up-ravljati svijetom u kojem će „nježne snage ekonomije i ideja biti glasnije od vojne sile“. Trik, prema njemu, kako je sugerirao 1974. je „uporaba ekonomije za izgradnju svjetske političke strukture“ (Sargent 1994) Je li bio u pravu?

Zakonitosti tržišnoga gospodarstva ne mijenjaju se već stoljećima. Unutarnje snage robne proizvodnje ostale su iste. Godina 2008. – prijeteća recesija, potezi administracije predsjednika Busha, rezanje kamata od strane FED, po-zicija dolara, uloga inozemnih investicija – sve je to neodoljivo podsjećalo na već viđeno u povijesti svjetskoga gos-podarstva. Stoga, okosnicu ovoga dijela knjige čini rad objavljen u časopisu „Međunarodni problemi“ 1984. pod naslo-vom „Kibernetski neokolonijalizam: Međunarodni monetarni fond i transnacionalne korporacije – partneri na global-nom planu“. Drugi dio razmatranja ilustracija je zakonitosti ponašanja kapitalističkoga gospodarstva u današnje vrije-me. Prilog ilustrira zakonitosti funkcioniranja tržišnoga gospodarstva koje se potvrđuju 2008. i u stavovima Nobelovca Stiglitza. Zapanjujuća je sličnost pozicije dolara i američkoga gospodarstva nekad i danas. Velika je razlika u poziciji i ulozi IMF i TNK u suvremenom neokolonijalizmu, kada „funkcionalna integracija svjetske ekonomije“ derogira neo-klasičnu ekonomsku teoriju, teoriju komparativnih prednosti i teorije međunarodne trgovine. U uvjetima kolonijalizma 19. stoljeća ovisne zemlje nisu mogle imati neovisnu strategiju gospodarskog rasta. U uvjetima kibernetskog neokoloni-jalizma 20. i posebice 21. stoljeća povijest se ponavlja. Danas neovisne zemlje imaju ovisnu strategiju razvoja. Te zem-lje zapravo nemaju gospodarsku strategiju jer je „hands off“ koncepcija ekonomskog rasta, ustvar,i strategija bez strate-gije. U svemu tome ponašanje IMF vidljivo je, pored ostaloga, u „Vašingtonskom konsenzusu“, u različtim stabiliza-cijskim programima sugeriranim (nametnutim) manje razvijenim zemljama, u funkciji je gospodarskih potreba razvije-nih zemalja ili bolje rečeno ekonomske supersile. Nekada je to bio UK, a danas je to SAD. U obama slučajevima, kao i u svakom drugom sličnom slučaju, kolonijalizam je nezaobilazni dio strategije „jakih“ u postizanju njihovih gospodarskih ciljeva.

Realitet kibernetskog neokolonijalizama Svijet naših dana suočen je s opasnošću od najvećega ekonomskog sloma. Mogli bismo reći da je ekonomska po-

litika SAD izazvala i zaoštrila ekonomsku krizu, svakako bar na relaciji sa zemljama u razvoju. Međutim, može se pos-taviti i teza o tome da u uvjetima robne proizvodnje američka ekonomska politika ne predstavlja ništa drugo nego bolan ali neizbježan lijek u slučaju kada se gospodarstvo nađe na vrhu cikličke i strukturne krize tipa „dugog vala“ Kon-

168

dratjejeva. Kada govorimo o robnoj proizvodnji, onda imamo na umu tržišna gospodarstva s kapitalističkim načinom proizvodnje, gospodarstva čiji je osnovni pokretač proizvodnje profit. Razmatrajući MRSP koncepciju (monetarizam, Ratex, Suplly Side Economics, portfelj/portfolio) koja se realizira u vidu antiinflacijskog programa SAD, a na među-narodnom planu u vidu antiinflacijskog plana IMF, možemo postaviti pitanje: što bi se dogodilo s pojedinom nacional-nom ekonomijom (američkom na primjer) da je nastavila s kejnzijanskom ekonomskom terapijom? Respektirajući cik-lički aspekt razvoja robne profiterske ekonomije, mislimo da bi kejnzijanska terapija postala kontraproduktivna, pose-bno nakon dostizanja faze stagflacije. Ona zapravo potiče stagflaciju nakon određene faze gospodarskog ciklusa, čime obeshrabruje investicijsku aktivnost i akumulaciju. Na drugoj strani, kejnzijanska terapija u fazi „pretjerane proizvo-dnje“ podgrijava zahtjeve za porastom nadnica i novom emisijom novca. Time se uvećava problem nezaposlenosti.

Tzv. Reganomika „gurala“ je gospodarstvo niza stube na razinu za koju se procjenjuje da je socijalno i politički podnošljiva. Osnovni zadatak takve ekonomske politike, koju smo nazvali MRSP koncepcija, jest stvaranje pogodne klime za profitonosna ulaganja. Na kraju faze uspona gospodarskog ciklusa, u fazi tzv. pretjerane proizvodnje, gospo-darstvo je „pregrijano“. Tržišnoj ekonomiji potrebne su niže cijene inputa, niže cijene sirovina, niža kamata, niže nad-nice, ali i niža stopa inflacije u cjelini. Zašto? Poznato je da u uvjetima visoke inflacije sklonost štednji opada, dok sklo-nost potrošnji raste. Međutim, pojačava se neproizvodna potrošnja. U procesu portfelj selekcije vlasnici imovine ulažu svoj kapital u zlato, nekretnine, trajna potrošna dobra. S aspekta poduzetnika postavlja se pitanje: je li moguće u uvje-tima visoke inflacije, ili bolje rečeno stragflacije, i visokih kamatnih stopa ostvariti takav profit da se mogu vratiti ka-mate i ostvariti zadovoljavajuća zarada, tj. takva zarada koja bar osigurava reafirmaciju načela „kapitalističkog komu-nizma“- na jednak kapital jednak profit? Podsjetimo se Marxova stava da se kamata plaća iz profita. Dakle, profit mora biti veći od kamate da bi se kapital plasirao kao industrijski, a ne kao novčani kapital. Sljedeće pitanje glasi: kako je moguće metodama ekonomske politike stvoriti uvjete za profitonosna ulaganja kada je gospodarstvo već dostiglo fazu stagflacije? Da bi se gospodarstvo dovelo u stanje profitonosne klime, potrebno je kombinirati i aplicirati znanja različitih škola. Ukratko, scenarij je sljedeći:

Monetarizam: visokim kamatama vodi se borba protiv inflacije. Time se stvara perspektiva da realne kamate budu niske.

Racionalna očekivanja (Ratex): javnost i poduzetnici dugo su živjeli u uvjetima inflacije. Monetarna politika mora biti odlučna da bi uvjerila javnost u dosljednost provođenja antiinflacijske politike.

Ekonomija ponude (Suplly Side Economics): uz manju državnu intervenciju i uz manja zahvaćanja u prihode korporacija, ostaje kompanijama više sredstava za samofinanciranje, čime se potiču investicije.

Portfelj selekcija: računajući na stabilne uvjete privređivanja, vlasnici kapitala vraćaju svoj kapital iz nekretnina, iz novčanog kapitala u industrijski kapital.

Kejnzijanizam (dopuna MRSP koncepcije i njezino unaprjeđenje u MRSPK koncepciju): porastom monetarne mase utječe se na snižavanje kamatne stope s jedne te na snižavanje realnih nadnica s druge strane. Tako se priprema teren za profitonosna ulaganja (ponašanje FED, siječanj 2008).

Međutim, nikako se ne smije zaboraviti da u tijeku takvog procesa, tj. provođenjem takve ekonomske politike (koja

predstavlja zapravo dozirani slom) dolazi do koncentracije i centralizacije kapitala. U naše vrijeme dolazi do treće pa potom četvrte tehnološke revolucije. Ciklus se zaokružuje. Organski sustav kapitala i perspektive gospodarske strukture mijenjaju se. Povećava se nezaposlenost, rastu socijalne i političke tenzije – to je cijena stvaranja profitonosne klime. Monopoli koji su se formirali do gigantskih razmjera nakon II svjetskog rata, a koji su posljednjih dvadesetak godina prerasli u transnacionalne korporacije, podržavaju antiinflacijsku ekonomsku politiku na globalnom, svjetskom planu. U tome nalaze potporu Međunarodnog monetarnog fonda. Kapital se globalizira. Njemu je potrebna profitonosna klima na globalnoj, svjetskoj razini. Zemlje u razvoju, dužnici, postaju meta neokolonijalizma transnacionalnih korporacija, tj. kibernetskog neokolonijalizma. Priroda kapitalističkog načina proizvodnje ostala je ista kao što je bila u 19. stoljeću, samo su pojavni oblici novi. Neokolonijalizam međunarodne podjele rada nacionalnih gospodarstava zamjenjuje se neokolonijalnom internacionalizacijom podjele rada između transnacionalnog kapitala. Cilj ostaje isti – profit. Kapita-lizam evoluira u svoj viši stadij na svome putu prema samoukidanju kada se za to stvore uvjeti (tako je Marx vidio tran-sformaciju kapitalizma na putu njegove transformacije i dokidanja, a ne kako mnogi misle ili pišu u revolucionarnim prevratima).

Analizom različitih teorija ekonomske politike kao što su kejnzijanizam, monetarizam, Ratex ili ekonomija ponude na jednoj strani, te analizom Marxove ekonomske teorije na drugoj strani, čini se da se između njih ne mogu povući ni-kakve paralele, odnosno da se one isključuju. Međutim, mislimo da, s obzirom na zakonitost cikličkog kretanja kapita-

169

lističkoga gospodarstva (osobito u tzv. dugim valovima između spomenutih teorija ekonomske po litike), možemo pronaći i zajednički nazivnik – što je i normalno kada se ima u vidu da sve teorije zapravo govore o robnoj proizvodnji i njezinim zakonitostima. U stanju gospodarske ravnoteže u svim školama agregatna potražnja jednaka je agregatnoj ponudi. A) Prema neoklasičarima, taj odnos može se prikazati kao jednadžba:

MSV = PQ (potražnja) = (ponuda)

gdje je: MS = monetarna ponuda, V = brzina optjecaja novca, P = cijene i Q = proizvodnja. B) Prema Keynesu uvjet ravnoteže postoji kada je:

Y = C + I + G + (X - M). Ako je (X - M) jednako nula i ako zanemarimo državne izdatke, tj. ako je G = O, tada je: Y = C + I, a ako (C + I) nominiramo kao apsorpciju, onda je: Y = A tj. (ponuda) = (potražnja), gdje je

Y = dohodak, C = potrošnja, I = investicije, X = izvoz, G = državni izdaci, M = uvoz, A = apsorpcija.

Sukladno monetaristima uvjet ravnoteže jest da je:

Ms = Md

gdje je Md = f (Y, i, P), dok (Md) predstavlja potražnju, a (Ms) ponudu.

Sukladno Marxovim uvjetima gospodarske ravnoteže, gospodarska ravnoteža (ako bismo je pokušali izraziti suvremenom terminologijom) bila bi uspostavljena kada je:

Y = Ck + Vk + m

gdje je: Y = godišnji proizvod, Ck = konstantni kapital, Vk = varijabilni kapital, m = višak vrijednosti.

Ako je (Vk + m) novostvorena vrijednost koja se dijeli na: osobnu potrošnju radnika (najamninu) i višak rada, koji se dalje dijeli na osobnu potrošnju kapitalista i investicijsku potrošnju, onda (Vk + m) postaje Vk = osobna potrošnja radnika + m = osobna potrošnja kapitalista + investicijska potrošnja, a jednadžba Y = Ck + Vk + m može se napisati kao: Y= C + I, gdje je C = osobna potrošnja (radnika + kapitalista), a I = investicijska potrošnja.

Drugi način izražavanja agregatne ravnoteže nacionalnoga gospodarstva sukladno Marxu mogao bi biti:

MS (potražnja) = ZQP (ponuda), pri čemu je (ZQP) zbroj robnih cijena uz konstantnu brzinu optjecaja novca. Izraz (ZQP) predstavlja ponudu uz unaprijed utvrdjene cijene roba. Vrijednosti ukupnoga društvenog proizvoda: Y = Ck + Vk + m ili ZQP treba ko-respondirati odgovarajuća monetarna masa (Ms).

Osnovni pokretač proizvodnje jest profit, odnosno razlika između prodajne cijene i cijene koštanja. U svim pri-stupima, teorijama ekonomske politike i ekonomskim teorijama (Marx, Keynes, Friedman) pretpostavlja se dati tehnički sustav kapitala u jednome gospodarskom ciklusu. Investicijska aktivnost provodi se sukladno načelima marginalne ana-lize do točke kada je prodajna cijena jednaka cijeni koštanja, odnosno do točke kada je marginalni prihod jednak marginalnim troškovima. Pri tome je osnovna odrednica odnosa: prodajna cijena – cijena koštanja i odnosa marginalni prihod (MR) – marginalni troškovi (MC) odnos između nominalnih i realnih nadnica, tj. odnos između plaćenog i ne-plaćenog rada radnika.

Sve škole - neoklasičari, kejnzijanci, monetaristi, Ratex i ekonomija ponude – prije predstavljaju teorije ekonom-ske politike nego ekonomsku teoriju. One su „vezane“ za određenu fazu gospodarskog ciklusa i daju više ili manje vri-jednu recepturu za anticikličku ekonomsku politiku. U odnosu na njih Marxovo ekonomsko učenje predstavlja ekonom-sku teoriju koja rasvjetljava bit funkcioniranja kapitalističkog gospodarstva, onu bit koju te škole implicitno priznaju, ali je eksplicitno svjesno zaobilaze.

Motor kapitalističkog načina proizvodnje jest profit. Unutrašnji mehanizam koji omogućava a) stvaranje profita i b) njegovu realizaciju jest razlika između plaćenog i neplaćenog rada radnika. Neoklasična ekonomska misao, Keynes, Friedman, Lucas i Lafer implicitno govore o istom pitanju. Naravno, za njih se rad ne pojavljuje kao stvaralac nove vri-jednosti i viška vrijednosti, tj. profita. Međutim, te škole inzistiraju na tome da je prosperitet moguć tek onda i samo do-tle dok postoji razlika između nominalne i realne nadnice. Smatramo da razlika između nominalne i realne nadnice ko-respondira razlici između plaćenog i neplaćenog rada radnika. Tako dugo dok kapitalist oplođuje kapital, tj. dok rea-

170

lizira profit, investicijska je aktivnost živahna. Onoga trenutka kada udio plaćenog rada postane toliko veliki da profit postane destimulativan, investicijska aktivnost prestaje. Gospodarstvo se tada nalazi pred fazom sloma, odnosno rece-sije. Keynesova ekonomska politika zapravo i počinje od faze sloma. Ona počinje onda kada postoji višak neuposlenih kapaciteta, kada postoji obilje radne snage, kada su nadnice niske i kada su cijene sirovina niske. Politikom jeftinog novca Keynes postupno uklanja disparitet izmedju nominalnih i realnih nadnica. On sužava realne nadnice. Porastom monetarne ponude dolazi do porasta potražnje, a time i do porasta cijena. U očekivanju porasta cijena uz već prije ugo-vorenu nadnicu (nominalna nadnica) vlasnik kapitala vidi mogućnost za ostvarivanje profita. Keynesova ekonomska politika zasniva se na efektima novčane iluzije. Efekte novčane iluzije moguće je koristiti u početnim fazama gospo-darskog ciklusa, dakle upravo onda kada je ponuda radne snage obilna, a mogućnosti izbora radnika kao i njihov priti-sak na porast nadnica minimalan. Politikom jeftinog novca Keynes pokreće potražnju. On je vodi ispred ponude. Po-litikom jeftinog novca Keynes (česta interpretacija Keynesove ekonomije jest da su kod njega cijene stabilne, npr. John-son, H. 1978, Money, Trade and Economic Gronjth ili Machlup, F. 1972, Međunarodna trgovina i multiplikator doho-tka, Svjetlost, Sarajevo, prijevod) pokreće investicijsku aktivnost, i to na više načina. S jedne strane, on porastom mone-tarne ponude, i preko toga porastom potražnje, utječe na porast cijena roba – prodajnih cijena.

S druge strane, politikom jeftinog novca Keynes utječe na marginalnu efikasnost investicija (kapitala) time što: a) snižava kamatnu stopu i b) snižava proizvodne troškove te na taj način „proizvodi“ pozitivnu razliku između prodajne cijene i cijene koštanja, odnosno između MR i MC. Time se stimuliraju investicije i postupno se rješava problem neza-poslenosti. Održavajući razliku između nominalne i realne kamate, Keynes još više podržava investicijsku aktivnost. Međutim, svom tom aparaturom Keynes postupno „zagrijava“ gospodarstvo. On ga vodi k punoj zaposlenosti i inflaciji. Toga je i sam bio duboko svjestan. Ipak, njegova prva briga bila je rješavanje problema nezaposlenosti u uvjetima de-presije. Anticiklička ekonomska politika svakako postaje kontraproduktivna u uvjetima pune zaposlenosti i inflacije. Ona zapravo provocira stagflaciju. Monetarizam dobiva prevagu u odnosu na protuproduktivni kejnzijanizam. Posve su sporedne prirode njihove rasprave o tzv. crowding out ili crowding in efektima. U fazi gospodarskog ciklusa, kada se gospodarstvo nalazi u fazi uspona, dominirat će „in“ efekt, kao što će u uvjetima stagflacije dominirati „out“ efekt. Jed-nako tako relativne prirode jest pitanje smjera utjecaja između novčanih i realnih varijabli. Djeluje li novac na dohodak ili dohodak utječe na formiranje odgovarajuće količine novca, manje je važno pitanje. Dapače, monetaristi naglašavaju važnost realnih činitelja na dugi rok. Oni znaju da se na kratak rok politikom jeftinog novca – a to je smjer utjecaja od monetarne mase (dakle od novca) k realnim varijablama – mogu koristiti efekti Phillipsove krivulje i Okunova zakona, svakako uz rastuću inflaciju. Baš zbog toga Friedman napada Keynesov stav koji se odnosi na politiku jeftinog novca.

Monetarizam I i još više Monetarizam II (Ratex) ne prihvaćaju efekt novčane iluzije u uvjetima pune zaposlenosti. Oni time zapravo priznaju da se dalje ne može formirati razlika između nominalne i realne nadnice. Time oni pristaju na krizu kao iduću fazu gospodarskog ciklusa. Zbog toga ne iznenađuje da se Friedman zalaže za konstantnu stopu mone-tarnog rasta. On želi održati efekt novčane iluzije, ali ga ne želi izgubiti prekomjernim poticanjem potražnje. On vrlo dobro zna da ako gospodarstvo dođe na razinu pune zaposle nosti, nadnice mogu toliko porasti da će ugroziti proces oplođivanja kapitala. Prirodna stopa nezaposlenosti (NRH) predstavlja rješenje za takvu situaciju. Kada je riječ o ulozi novca i razlici između kejnzijanaca i monetarista, dodajmo u prilog rašćišćavanju te kontroverzije Marxov stav da robe ulaze u promet s cijenama, pa se onda, prema tome, formira i odgovarajuća monetarna masa. Što se tiče uloge brzine optjecaja novca, Marxov je stav da brzina optjecaja novca raste u fazi prosperiteta i da opada u fazi depresije. Njegov stav u tom je pogledu jednak Friedmanovu i različit od Keynesovih sljedbenika. Ratex škola negira važnost i ulogu ekonomske politike. To ne mora iznenađivati jer se Ratex škola bavi pitanjem stagflacije. U uvjetima stagflacije drža-vna intervencija politikom uvećavanja izdataka može djelovati samo inflatorno. O tome je i Marx imao isto mišljenje. Ono što je neprihvatljivo kod Ratex škole jest tvrdnja da restriktivna monetarna (ekonomska) politika ne će izazvati porast nezaposlenosti. Takav stav može se interpretirati s pozicija prihvaćanja NRH. Restriktivna monetarna politika pojavljuje se kao neminovnost u fazi pretjerane proizvodnje ili stagflacije. Ona mora biti antiinflacijskog karaktera. Ona mora voditi prema „proćišćavanju“ gospodarstva i stvaranju uvjeta za nov uspon. Da je restriktivna monetarna politika neizbježna, smatraju neoklasičari, monetaristi I i II, ekonomija ponude i Marx, dok se Keynes u „Općoj teoriji“ zalaže za prolongiranu stagflaciju, a poslije postaje pristalica restriktivne politike. Restriktivna monetarna politika neizbježno izaziva porast nezaposlenosti. Ekonomija ponude predstavlja reafirmaciju neoklasiče ekonomske misli. Ona se zalaže za reafirmaciju tržišta.

Ona dovodi u pitanje intervencionističku ulogu države. U ekonomiji ponude zanemaruje se činjenica da gospo-darstvo mora ići svojim tijekom i da ono mora proći sve faze gospodarskog ciklusa. Ako je to tako, a mislimo da jest, onda je ekonomija ponude anticiklička ekonomska politika kratkog daha, smišljena da se bori protiv stagflacije. Ona nastoji otvoriti prostor za nove investicije time što vlasnike kapitala motivira za novu proizvodnju ostavljajući im više

171

profita na račun snižavanja poreznih opterećenja. U ekonomiji ponude zaboravlja se da se time može gospodarstvu dati samo skroman manevarski prostor za nova ulaganja. Čim nova ulaganja krenu i čim čimbenici ponude i potražnje počnu djelovati, gospodarstvo će ponovno doći u fazu pretjerane proizvodnje. U toj fazi snižavanje poreza ne može biti pravo rješenje. Zbog toga je poreznim rasterećenjima komplementarna i restriktivna monetarna politika, čime se ekonomija ponude naslanja na monetarizam.

Iz svega rečenog očigledno je da se sve ekonomske politike (škole) bave jednom od faza gospodarskog ciklusa. Zbog toga nisu u stanju shvatiti problem u cjelini i baš zbog toga izgledaju toliko autonomno i isključivo jedna prema drugoj. Sve se ekonomske politike (škole) zalažu za isto, a to je borba za stvaranje takvih uvjeta u kojima se kapital može oploditi.

Američka anti-inflacijska ekonomska politika 1980-tih godina 20. stoljeća kao i antiinflacijska politika IMF, predstavlja kombinaciju svih teorija ekonomske politike. To je ekonomska politika rukovođenog, doziranog, kriznog stanja. Takav je slučaj i sa suvremenom (2012) američkom ekonomskom politikom. Konzervativne vlade razvijenih ze-malja Zapada ne će olako odustati od svoje ekonomske politike. Primjenom MRSP koncepcije one nastoje očuvati kapi-talistički način proizvodnje, odnosno očuvati kapital – odnos i njegovu dominaciju, ali ovaj put na svjetskoj razini. Zato Grčka u 2012. plaća visoku cijenu restrukturiranja privrede, a vjerojatno će sličnu sudbinu imati i mnoge druge prezadu-žene zemlje. Trik g. Kissingera postaje stvarnost s tim što je tehnološka evolucija neumitno dovela do formiranja TNC kao temeljnih subjekata globalne ekonomije. Prije transformacije teritorijalne države u tržišnu državu svjedoci smo komplementarnog odnosa velike teritorijalne s tržišnom državom, odnosno kooperacije velike zemlje i njezinih TNC na planu privatizacije i kolonizacije svjetskih ekonomskih resursa. Proces se zahvaljujući informatičkim dostignućima, doista izvodi nježno i sofisticirano iz najvećih svjetskih nebodera koristeći virtualna znanja i domete kibernetike.

Sve više autora danas (Ellerman & Easterly 2006; Goldman, 2005; Juhaz, Kinzer & Stiglitz) identificira aspekt kombiniranog i iterativnog utjecaja „set of elite power networks“ (Goldman, 2006), tj. uskog ideološkog interesa ame-ričke i britanske vanjske politike i komercijalnih interesa TNK i međunarodnih bankarskih firmi u profiliranju ortodok-snog pristupa ekonomskom razvoju te odgovarajućih politika kojih se pridržavaju međunarodne agencije. Posebice je to vidljivo 2012. u procjenama međunarodnih agencija za podizanje i snižavanje kreditnog ugleda država, kao što su Modys, Standard & Por i Fitch. Tijekom posljednjih šezdesetak godina Svjetska banka (World Bank) i IMF isticali su kako su oni apolitične institucije. Kritičari imaju drukčije argumente držeći da Svjetska banka (World Bank) i IMF (ruku pod ruku s USAID) imaju ideološko utemeljenje i efektivno potiču postmodernu formu neokolonijalizma, više nego što smanjuju siromaštvo u zemljama primaocima pomoći (Easterly 2006; Goldman 2005; Perkins). Inozemna je pomoć pod utjecajima globalnih interesa velikih svjetskih subjekata. Tako se npr. tvrdilo da je za vrijeme administracije bivšega američkog predsjednika Cartera istraživanje nalazišta nafte i drugih resursa bilo potpomognuto projektima Svjetske banke. Jednom kada je nafta bila otkrivena, Svjetska banka financirala je projekte istraživanja nafte i plina. Kada je nafta pronađena, Svjetska banka obratila se naftnim kompanijama SAD, koje su se onda tamo ustoličile i pustile korijene.

Međutim, nafta nije bila jedini zanimljiv resurs. Tu su bili u pitanju i agrarni proizvodi, metali i minerali, drvo, rad i kapital. „Vašingtonski konsenzus“ serviran i nametnut zemljama u razvoju i tranzicijskim zemljama od početka 1990-ih, podsjeća neodoljivo na poziciju Argentine u 19. stoljeću i vrijeme prvobitnog kolonijalizma u većini tada ovisnih ze-malja. Kolonijalizam „Vašingtonskog konsenzusa“ plastično je ilustrirao Stiglitz u „The IMF’s Four Steps to Dami-nation“ (The Observer, April 2001) te u „The Globalizer Who came in from the Cold“ (Greg Palast 2001). Zanimljiv primjer iz vremena globalizacije jest primjer Argentine kada je rapidna liberalizacija trgovine i financija kasnih 1880-ih poremetila jedan balansiran i stabilan put razvoja te zemlje. Početno razdoblje izgrađivanja države („state building“) u 1860-im i 1870-im ustupilo je mjesto „laissez-faire“ ideologiji pod domaćim političkim pritiscima, što je generiralo eksplozivan i veoma spekulativan priljev kapitala, investiranog posebice u nekretnine. Kriza koja je uslijedila najavila je manju bankarsku krizu u Europi uz pad Baring Brothers. Međutim, u Argentini su restriktivne mjere, snižavanje realnih nadnica i rasprodaja državnih poduzeća strancima uništili razvojnu dinamiku i, dapače, imali negativan spillover efekt na susjedne zemlje. Kriza 1890. podredila je argentinsku državu diktatu međunarodnih banaka koje su nametnule drastične restriktivne mjere kako nacionalnoj tako i regionalnim vladama da bi osigurale otplatu njihovih zajmova i profitabilnost savezničkih poduzeća, kakvo je bilo British railway. Jednako tako europske su banke iskoristile pogod-nosti pada velikog broja argentinskih poduzeća u 1890-im, kako državnih tako i privatnih, da bi konsolidirali domi-nantnu poziciju inozemnog kapitala u ključnim segmentima argentinske ekonomije. Početkom novoga stoljeća oni su promovirali (potakli) ponovni izvoz kapitala u Rio de la Plata regiju koordinirajući svoje strategije s komercijalnim i industrijskim magnatima radi ekspandiranja svojih interesa na novoj lokaciji. Takav trend postao je opći u mnogim

172

latinskoameričkim zemljama sukladno tomu kako su međunarodni bankari promovirali val novih i velikih zajmova i izravnih investicija, što se nastavilo do I svjetskog rata.

Slika 78: Dekompozicija nacionalnog dohotka SAD

National Income 1

Labour Income Non-Labour Income 2

Non-Capital Income Capital Income 3

Net Interest Pretax Profit 4

Corpor. Tax After Tax Profit 5

The Rest Top 0,1% 6

Ukupna prodaja Mitsubishi korporacije iznosi više od 130 milijardi $ u 2003. Vrijednost prodaje samo na ino-

zemnim tržištima bila je oko 20 milijardi $. BDP Hrvatske u 2012. je oko 47 milijardi €. Proces centralizacije kapitala koji neizostavno vodi formiranju megakorporacija sjajno su ilustrirali u svome radu „The asymptotes of power“ Shim-shon Bichler i Jonathan Nitzan.Tijekom ranih 1950-ih top 0,01% američkih korporacija „uzimali“ su nešto malo više od 20% ukupnog profita nakon oporezovanja. Procesi merger i acquisations podigli su udio 0,01% korporacija u ukupnom profitu na 85% sredinom 1980-tih. U tome trenutku moglo bi se reći da je top 0,01% korporacija prisvajalo skoro cjelokupni profit u SAD.

Suvremenu ekonomsku krizu Bichler i Nitzan stoga analiziraju kao krizu sustava, a ne kao financijsku krizu. Pri tome kriza sustava označava potencijalnu opasnost po sustav – kapitalizam koju izazivaju megakorporacije koje se, možda, primiču svojoj asimptotskoj snazi (RWER 2012).

2.2 SUVREMENA KRIZA I EKONOMSKA ZNANOST: NEOKLASIČNO PLUTANJE I MARXOVA MAGNETNA REZONANCA

Suvremena svjetska financijska kriza, koja definitvno prerasta u ekonomsku, tretira se od strane administracija

većine zemalja, a američke posebice, kao kriza nedovoljne potrošnje. Zahvaljujući tome je i Keynes došao ponovno u središte pozornosti kao, prema mnogima, teoretičar nedovoljne potrošnje. Slijedeći Keynesa, mnogi ugledni svjetski ekonomisti, poput Krugmana (2006, 2007), Stiglitza (2007), Vadea (2008), Swartz-Nelsona (2007), Barnankea (2002), C. Romera (2002), Pitelis-Argitesa, (2008), Crottyja (2008), Feldsteina (2009), Mishkina (2009) identificiraju suvre-menu krizu kao krizu nedovoljne potrošnje. Na drugoj strani u manjini su autori poput Taylora (2009) ili Rogoffa (2008), koji smatraju da je agregatna hiperapsorpcija prethodila krizi te da je ona njezina temeljna determinanta. Marx-ova teorija ekonomskih kriza (Stojanov 1985), uz empirijske podatke relevantne za Pamučnu krizu iz 1861. (Marx) kao i podatke vezane za 1929. (Elsworth 1950) sugeriraju da nedovoljna potrošnja teško može biti glavnim uzrokom krize.

Pokušavajući pratiti misli uglednih ekonomista o suvremenoj krizi, došli smo do spoznaje da oni nedovoljnu potražnju objašnjavaju na sljedeći način:

nedovoljna potražnja izazvana je niskom razinom osobne potrošnje te investicijske potrošnje u odnosu na GDP: Krugman (2006, 2007), Stiglitz (2007), Vade (2008), Bernanke (2002),

nedovoljna potražnja primarno je izazvana pogrešnom monetarnom politikom: Barnanke (2002), C. Romer (2002), Friedman u Swartz-Nelson (2007), Swartz, A., Swartz-Nelson, (2007), Michkin (2009).

nedovoljna potražnja posljedica je, u modelu dvije klase (rad-kapital) nedostatne potrošnje radnika ili je u modelu tri klase (rad-podzetnici-rentijeri) izazvana nedovoljnom potrošnjom financijskih kapitalista: Crotty (2006, 2008), Pitelis-Argities (2006, 2008), Orhongazi (2007).

nedovoljna potražnja i kriza konsekvenca je asimetričnih informacija, moralnog hazarda i sustavne misregulacije (Stiglitz 2007).

173

Odista se doima veoma čudnim da istaknuti ekonomisti (posebno Krugman ili Stiglitz) ne spominju pad marginalne

efikasnosti kapitala (MEC) kao temeljni uzročnik krize, mada je na njega posebno ukazao sam Keynes. Još zanimljivije, pojedini ugledni ekonomisti držali su da ekonomska kriza u 21. stoljeću nije ni moguća zahvaljujući efektima tzv. Nove ekonomije (Krugman, 2009; Summers, 2000). Dapače, Krugman drži da je Keynes u krivu za 21. stoljeće budući da nije mogao anticipirati trajnu inflaciju kao i načela mikrokonomije Nove ekonomije (Krugman, 2006).

Prema Tayloru, klasično objašnjenje financijskih kriza, unatrag stotine godina je da su one izazvane ekscesima – često monetarnim ekcesima, koji su vodili k „boomu“ i neizbježnom „bustu“. U zadnjoj krizi imali smo „boom“ na trži-štu nekretnina, a potom „bust“ koji je doveo do financijskih poremećaja. Taylor (2009, pp. 1-3). de facto ukazuje na po-litiku „jeftinog novca“ kao stimulatora prekomjerne potražnje

Zanimljivi su i oni stavovi prema kojima financijska kriza više nije moguća, a k tome svakako ne može financijska nestabilnost ili prezaduženost biti uzrokom krize.To je „slavna“ teza o tzv. efikasnosti tržišta (efficiency market hyp-thesis). U odnosu na ovu hipotezu su radovi Minskog o prezaduženosti kao temeljnom uzroku krize („financial insta-bility hypothesis“) koja je, kao i Marxova ili Keynesova teza, bila definitivno odbačna od strane „mainstream boys“ (Jordŕ, Moritz & Alan 2011). Međutim, ako uzmemo kao dato da je nedovoljna potražnja uzročnik krize, želimo pos-taviti sljedeća pitanja kako bismo hipotezu testirali:

Kako je moguće da jedna ekonomija ima deficit platne balance i inflaciju ako je nedovoljna potražnja uzročnik krize? (vidjeti podatke za 1929, Ellswort; ili za SAD - Taylor 2009; ili za Pamučnu krizu 1861, Marx, Kapital).

Kako je moguće da u nekoj privredi dođe do naglog pada vrijednosti „assets“ samo zbog promjene očekivanja? Zašto se očekivanja iznenadno mijenjaju?

Kako je moguće da osobna potrošnja pada u uvjetima pune zaposlenosti kada bi baš tada trebala biti najviša su-kladno neoklasičnim ekonomistima, pa i Keynesu. Marx naglašava da je potrošnja radnika najveća pred krizu jer su nadnice najviše pred krizu.

Zašto se u nekoj privredi događa nagli pad investicija ako nije izazvan padom MEC? Što izaziva pad MEC: je li to nedovoljna potražnja ili moguće pregrijana privreda, kao što sugeriraju Marx, Keynes

i Minsky? Zašto ekonomisti ne unose u analizu kredit koji mijenja standardne udžbeničke postavke o krivulji 45 stupnjeva i

odnos C+I u odnosu na nju? Poznato je, a taj stav podupiremo, da je zaduživanje („leverage“) jedno od glavnih izvora kako osobne tako i investicijske potrošnje, pa i špekulacija.

Zaduživanje kod kuće i vani omogućava hiper-apsorpciju u nekoj ekonomiji. A ona prethodi krizi i slomu. Ako je

to tako, slijedilo bi da je nedovoljna potražnja posljedica prethodno prenapuhane ekonomije koja vodi padu MEC. Jed-nom kada MEC padne na neatraktivnu razinu, kamata se mora sniziti. Toliko dugo dok je MEC viši od kamate inves-ticije su unosne. Onog trenutka kada investiranje nije više unosno, „asset prices“ su u zoni rizika, a očekivanja se raspa-daju. Tvornice se zatvaraju, nezaposlenost se povećava i slijedi drastičan pad potražnje kako osobne tako i investicijske.

Mislimo da su temeljni uzroci ekonomske krize općenito, pa svakako i suvremene ekonomske krize, u temelju mikroekonomske i sustavne naravi. Naime, mikroekonomski faktori kriza (maksimizacija profita poduzeća, asimetrične informacje, moralni hazard, saturacija tržita, zaduženost poduzeća) mogu se lagano identificrati u svim velikim kriza-ma, a kumuliraju se tijekom faze prosperiteta. Faza prosperiteta je praćena fazom sloma (Minski efekt) u tijeku kojega dolazi do procesa obezvrjeđivanja kapitala (kriza burzi, rasprodaja dionica, pad povjerenja, negativna očekivanja). Kriza se manifesitra u porastu nezaposlenosti i padu investicija te izgleda kao da je uzrokovana nedovoljnom potraž-njom. Nedovoljna potražnja zapravo je fatamorgana poput vode koju žedni vide u pustinji. Sustavni mometi krize čine krizu teško prevladivom makroekonomskim mjerama. Radi se o sukobu izmedju društvenog karaktera proizvodnje i individualnog prisvajanja. Uslijed toga u shemi društva koje je komponirano od tri klase: radnik – poduzetnik - financijski kapitalist dolazi do promjene portfelja (portfolio) vlasnika kapitala u smislu njegove rekompozicije ka štednji i neproizvodnim plasmanima, čime se kriza pojačava. Mikroekonomski i sustavni uzroci krize zahtijevaju od-govarjuća rješenja. Makroekonomsko jačanje potražnje zato postaje nedostatno i na neki način upitno budući da dovodi u pitanje procese obezvrjeđivanja kapitala i konstruktivne destrukcije.

Mikroekonomske i sistemske uzroke kriza ponajbolje nalazimo obrađene u „Kapitalu“. Za razliku od „Kapitala“, suvremeni ekonomisti koncentriraju se na fatamorganu što rješenje problema čini upitnim (Feldstein, 2009; Mishkin, 2009; Krugman, 2007; Stiglitz, 2007) Zato mislimo da ekspanzivna financijska politika u najboljem slučaju može do-

174

prinijeti odlaganju procesa konstruktivne destukcije i pretvaranja faze sloma u fazu stagflacije. Time vraćanje Marxovoj teoriji kriza zaslužuje punu pozornost.

Pitanje ekonomskih kriza jedna je od tema u ekonomskoj teoriji koja je najmanje definirana, odnosno oko koje postoji najmanji stupanj suglasnosti (Krugman, 2006; Romer, 2002; Friedman, 2007; Taylor, 2009; Ellsworth, 1951; Stojanov, 1985) Tako je i s marksističkom interpretacijom ekonomskih kriza. Zapravo, mogli bismo reći da ne postoji jedinstvena konzistentna marksistička teorija ekonomskih kriza.

Mi ćemo pokušati rekonstrukcijom Marxovih misli iznesenih u „Kapitalu“ doći do spoznaje o Marxovom pogledu na krize. Pri tome ćemo pokušati rekonstruirati čitav privredni ciklus, dakle pokušat ćemo rekonstruirati tijek privrede od stanja mirovanja do stanja sloma, za koje je, kako se uzima kao aksiom, glavni uzrok nedovoljna potrošnja (keynesijanizam, postkejnzijanizam i suvremena interpretacija krize 1929. i krize 2007. (Stiglitz, 2007, Vade, 2008, Krugman, 2007. i dr.).

Naša analiza pokazuje da su sve velike krize, tj. krize iz Marxovog vremena, Velika ekonomska kriza 1929. godine i suvremena ekonomska kriza imale zajednički nazivnik, bez obzira na to što mnogi ekonomisti drže da je vrijeme perfektne tržišne strukture 19. stoljeća potpuno različito u odnosu na uvjete imperfektne tržišne strukture s kraja 20. i početka 21. stoljeća (Krugman, 2006, Summers, 2000).

Sljedeće pitanje samo se po sebi nameće, a to je: ako su sve krize imale zajednički nazivnik, u čemu se on sastoji? Potom mogu slijediti logična pitanja: kakav može biti odnos ekonomske politike prema krizama ako one imaju zajed-nički nazivnik i što predstavlja antitezu ekonomskim krizama i privrednim ciklusima?

U prvome dijelu rada pokušavamo interpretirati (kreirati) Marxov pogled na ekonomske krize služeći se primjerom pamučne krize 1861. Potom razmatramo manifestiranje krize u uvjetima otvorene ekonomije u 19. stoljeću i njezinu „globalizaciju“. Na kraju kompariramo bitne elemente krize iz 1861. i suvremene krize koja je počela 2007, koji neodoljivo podsjećaju jedni na druge, kao i na ekonomsku krizu iz 1929.

Ekonomska kriza - pristup problemu S obzirom na složenost pitanja koja smo postavili te mogućnost pogrešne interpretacije stavova klasika, kao i

vlastite reinterpretacije, mislimo da ćemo dobro učiniti ako našoj analizi pristupimo na takav način da prvo vidimo što o krizama pišu Marx i Engels. Nakon toga možemo komparirati njihove poglede u odnosu na postavljena pitanja, a potom možemo nastaviti s istraživanjem bitnih determinanti kriza, pridržavajući se pri tome osnovne Marxove ekonomske misli. Pišući Douglasu 10. travnja 1879, Marx iznosi sljedeći pogled na ekonomske krize: „Ne bih drugi tom objavio ni pod kojim okolnostima prije nego što sadašnja engleska industrijska kriza ne bude dostigla svoj vrhunac. Pojave su ovaj put neobične, u mnogim pogledima različite od onoga što su bile u prošlosti, a ovo se... bez ikakvog obzira na druge promjene okolnosti... lako objašnjava činjenicom što engleskoj krizi ranije nikada nisu prethodile strahovite krize koje sada traju već pet godina u SAD, Južnoj Americi, Njemačkoj, Australiji itd. Zbog toga se sadašnji tijek stvari mora promatrati do njihove zrelosti prije no što se one uzmognu 'proizvodno potrošiti' mislim 'teorijski', pa nastavlja, „ma kako se tijek ove krize mogao razviti – premda je za istraživanje kapitalističke proizvodnje i stručnog teoretičara veoma važno da je promatra u njenim pojedinostima – ona će proći onako kao i njezine prethodne i otvoriti novi 'industrijski ciklus' sa svim njegovim raznovrsnim fazama procvata“ itd.

Usporedimo sada Marxov stav o industrijskom ciklusu i procvatu s Engelsovim pogledima na krizu 1835: „Dese-togodišnji ciklus mrtvila, prosperiteta, pretjerane proizvodnje i krize koji se od 1825. da 1867. stalno ponovno vraćao izgleda da je istekao, ali samo da bi nas doveo u baruštinu očaja jedne trajne i kronične depresije. Željeno razdoblje prosperiteta ne dolazi, koliko god nam se puta učini da smo zapazili simptome koji ga nagovještavaju, toliko puta su iščezli u zraku. Međutim, svaka nova zima postavlja iznova pitanja što da se radi s nezaposlenima. Ali dok broj neza-poslenih raste iz godine u godinu, nema nikoga da na to pitanje odgovori: i mogli bismo skoro izračunati trenutak kada će nezaposleni izgubiti strpljenje i uzeti svoju sudbinu u svoje ruke“ (Marx, tom I, s. 65).

Sada već možemo reći da je kriza koju je Engels promatrao i iz koje nije vidio izlaz bez socijalne revolucije, bila jedna od faza tzv. dugog vala, i to ona njegova faza koja dugo traje i koja se više pamti po razdobljima depresije nego po razdobljima prosperiteta.

Engelsova prognoza o zrelosti kapitalizma za prelazak u novu društveno-ekonomsku formaciju bila je preuranjena. O periodičnosti i cikličnosti razvoja kapitalističkog načina proizvodnje Marx je pisao već prije toga sljedeće: „Kako sam već na drugome mjestu spomenuo, u ovome je od posljednje velike opće krize nastao preokret. Akutni oblik perio-dičnog procesa s njegovim dosadašnjim desetogodišnjim ciklusom izgleda da je prešao u jedno više kronično, raz-vučenije odmjenjivanje relativno kratkog umjerenog poboljšavanja posla s relativno dugom, neodlučujućom depre-sijom. Odmjenjivanje koje se na različite industrijske zemlje ne razdjeljuje istodobno. A možda se radi samo o pro-

175

duljenju trajanja ciklusa. U djetinjstvu svjetske trgovine od 1815. do 1847. dadu se dokazati približno petogodišnje krize (ciklusi), od 1847. do 1867. ciklus je odlučno desetogodišnji: hoće li to reći da se nalazimo u pripremnom raz-doblju nekog novog svjetskog sloma nečuvene žestine? Štošta kao da upućuje na to. Od posljednje opće krize od 1867. nastale su velike promjene. Kolosalno širenje prometnih sredstava – oceanski parobrodi, željeznice, električni telegrafi, Sueski kanal – tek je, ustvari, uspostavilo svjetsko tržište. Uz Englesku koja je raniju industriju bila monopolizirala, stao je niz konkurentskih industrijskih zemalja: u svim dijelovima svijeta otvorene su plasiranju suvišnog europskog kapitala beskrajno veće raznolikije oblasti, tako da se on daleko više raspodjeljuje, a lokalna pretjerana špekulacija lakše se savlađuje. Sve ovo odstranilo je ili jako oslabilo većinu starih žarišta krize i prilika za stvaranje krize. Pored toga, na unutrašnjem tržištu konkurencija se povlači ispred kartela i trustova, dok na vanjskom tržištu biva ograničena zaštitnim carinama, kojima se osim Engleske štite sve velike industrijske zemlje. Ali samo ove zaštitne carine nisu ništa drugo do naoružanje za konačni opći industrijski ratni pohod koji treba odlučiti o vlasti na svjetskom tržištu. Tako svaki od onih elemenata koji teže sprječavanju ponavljanja starih kriza krije u sebi klicu daleko silnije buduće krize“ (Marx, tom III, s. 426).

Neizbježnost kriza potvrdila se u praksi. Svijet je i danas suočen s opasnošću izbijanja dosada najveće ekonomske krize. Marx je očigledno imao pravo. Pojavni oblici svakodnevnog života mijenjaju se ali suština, dominacija kapita-lističkog načina proizvodnje svjetskom privredom, ostala je još uvijek ista. Neovisno o tome promatramo li sustav i analiziramo kao „two-class“ (kapital - rad) model (Marx, Kalecki), ili „three-class“ (poduzetnički kapital – rad – finan-cijski kapital) model (Marx, Pitelis-Argitis, 2008; Crotty, 2006, 2008; Hilferding, 1948) čini se kao da „vuk dlaku mije-nja, ali ćud nikako“. U oba slučaja determinanta sustava je maksimiziranje profita na razini mikroekonomskog subjekta, koja ima prepoznatljive makroekonomske implikacije. U prilog tome podsjetimo se pamučne krize od 1861. do 1865.

Pamučna kriza od 1861. do 1865. Prethodnica pamučne krize od 1845. do 1860. „1845. Cvjetno doba pamučne industrije. Veoma niska cijena pamuka. Tijekom čitavog polugodišta stizale su mi

svakoga tjedna prijave o novim investicijama kapitala u tvornice: čas su građene nove tvornice, čas je mali broj ne-zauzetih tvornica nalazio nove zakupce, čas su proširivane tvornice koje su bile u radu i postavljani novi jači parni strojevi i uvećavan broj strojeva radilica.

1846. Počinju žalbe. Već dulje vremena slušam kako se tvorničari pamuka uvelike žale na deprimirano stanje u svom poslu ... tijekom posljednjih šest tjedana razne su tvornice počele raditi kratkovremeno, obično 8 sati dnevno um-jesto 12, izgleda da to uzima maha, cijena pamuka jako je skočila, a cijene proizvoda ne samo što se nisu popele već su njihove cijene niže nego prije dizanja cijene pamuka. Veliko povećanje broja tvornica pamuka za posljednje četiri godine mora da je imalo za posljedicu s jedne strane jako uvećanu potražnju za sirovinama, s druge silno uvećan dovoz proizvoda na tržište: oba su uzroka morala zajedno utjecati na snižavanje profita... Naravno da uvećana potražnja za sirovinom i pretrpanost tržišta proizvodima idu ruku pod ruku.

1847. U listopadu novčana kriza. Eskontna stopa 8%. Prije toga već slom željezničke afere i istočnoindijskog su-stava unakrsnih uslužnih mjenica... Sve su razne poslovne grane bile jako deprimirane kada je još bilo lako dobiti es-konte po 5% ili i manje. Nasuprot tome dovoz sirove svile bio je obilan, cijene umjerene, a posao prema tome živahan do posljednja dva ili tri tjedna, kada je novčana kriza nesumnjivo pogodila ne samo proizvođače svilene potke već još više njihove glavne kupce, proizvođače modnih artikala. Jedan pogled na objavljene zvanične izvještaje pokazuje da se pamučna industrija posljednje tri godine uvećala gotovo za 27%. Uslijed toga se pamuk u okruglim ciframa popeo od 4 na 6 pensa po funti, dok pređa, zahvaljujući uvećanoj ponudi, stoji samo za malenkost iznad svoje ranije cijene. Vunena industrija počela se povećavati.

1836. otada je u Jorkširu porasla za 40%, a u Škotskoj još više... 1849. Od posljednjih mjeseci 1848. posao je ponovno oživio. Proizvođači vune bili su početkom godine neko

vrijeme jako zaposleni, ali se bojim da konsignacije vunene robe često zastupaju mjesto prave potražnje i da se razdoblja prividnog prosperiteta, tj. pune zaposlenosti, ne podudaraju uvijek s razdobljima legitimne tražnje.

1850. Travanj. Neprekidno glatko poslovanje 1853. Travanj – veliki prosperitet. 1860. Travanj. U pamučnoj industriji nije broj novopodignutih tvornica nikada bio tako velik kao sad, a također ni

proširenje postojećih tvornica i potražnja za radnicima. Na sve se strane traži sirovina. 1861. Travanj. Stanje posla trenutno je deprimirano. Sirovina je skupa. Ona je gotovo u svakoj tekstilnoj grani iz-

nad cijene po kojoj se može prerađivati za masu potrošača. Sada se pokazalo da je 1860. godine u pamučnoj industriji bilo pretjerano proizvedeno; djelovanje toga osjećalo

se još sljedećih godina. Trebalo je oko dvije do tri godine dok je svjetsko tržište usisalo pretjeranu proizvodnju iz1860. godine. Prema tome je potražnja za radom ovdje već bila ograničena više mjeseci prije nego što su se osjetili učinci pa-

176

mučne blokade... Srećom je to mnoge spasilo od propasti. Zalihe su rasle u vrijednoti dokle su god držane na skladištu, i tako se izbjegao užasan pad vrijednosti koji bi inače bio neizbježan u takvoj krizi.

1861. Listopad. Posao je od nekog vremena bio vrlo deprimiran. Nije nikako nevjerojatno da će u zimskim mjese-cima mnoge tvornice jako skratiti radno vrijeme.

U Eštonu, Stejhbridžu, Mosliju, Oldhemu itd. provedeno je ograničenje radnog vremena za punu trećinu i radni sati skraćuju se i dalje svakoga tjedna. Istodobno sa svim skraćivanjem radnoga vremena u mnogim se granama obara najamnina... Više tvorničara bješe objavilo da će najamninu sniziti za 5-7,5%, radnici su ostajali pri tome da stopa na-jamnine ostane, a da se skrate radni sati. To nije prihvaćeno i dođe da štrajka. Poslije mjesec dana radnici su morali popustiti. Ali sada su dobili i jedno i drugo. Osim smanjenja nadnice, na što su radnici naposljetku pristali, sada su i mnoge tvorniceradile kratko vrijeme.

1862. Travanj. Patnje radnika znatno su se uvećale... a ni u kojem razdoblju industrijske povijesti nisu radnici tako šutke, rezignirano i s tako strpljivom samosviješću podnosili ovako iznenadne i teške patnje.

1863. Travanj. U tijeku ove godine ne će se moći potpuno zaposliti preko polovine pamučnih radnika. Najamnine su bile mizerne, čak i tamo gdje se radilo puno radno vrijeme. Pamučni radnici dragovoljno se ponudiše za sve javne radove, dreniranje, gradnju putova, tucanje kamena, za što su bili upotrebljavani da bi od mjesnih vlasti dobivali pot-poru. Cijela buržoazija stražarila je nad radnicima.

Radnici su bili voljni ići na svaku vrstu posla gdje bi bili namješteni prema „Public NJorks Act“ (zakon o javnim radovima). Svrha toga zakona (od 1863) bila je trostruka: 1. osposobiti mjesne vlasti da od povjerenika državnih dugo-va uzajmljuju novac, 2. olakšati melioraciju u gradovima, 3. pribaviti nezaposlenim radnicima rad i pristojnu službu.

1864. Travanj. Ovdje-ondje u raznim kotarima čuju se žalbe na manjak u radnicima... Tvorničari osjećaju dje-lovanje „Public NJorks Act“ kao neku konkurenciju, i uslijed toga je mjesni odbor u Bekepu obustavio svoju djelat-nost... I tako su javni radovi postupno obustavljeni – to novo izdanje nacionalnih radionica, ali sada podignutih u korist buržoazije“ (Marx, tom III, ss. 89 -90).

Kriza 1929: kratko podsjećanje O stanju privrede pred veliku ekonomsku krizu 1929. P. T. Ellsnjorth (Ibid., p. 495) iznosi sljedeće napomene:

„SAD su od 1922. do 1923. g. uživale u razdoblju nezabilježenog prosperiteta... prosperitetu je pridonio investicijski bum rekordnih razmjera. Najveći dio velikih investicija bio je u tvornice i opremu za izgradnju novih industrija – auto-mobilske, industrije gume, rafinerija nafte, proizvodnju električne energije, električnih strojeva. Pored toga je zemlja (SAD) uživala najveći građevinski bum u povijesti“. Na pitanje što je fazu prosperiteta preokrenulo u depresiju neviđenih razmjera Ellsworth (Ibid, p. 496) odgovara: „Uz napomenu da je svako pojednostavljivanje opasno, to je bilo prethodno pretjerano investiranje – gotovo čitava ekonomija je bila saturirana. Kapaciteti automobilske industrije su 1929. godine daleko prelazili mogućnosti prodaje. Industrija gume također je bila predimenzionirana. Niz drugih proizvođača trajnih potrošnih dobara, kao što su strojevi za pranje rublja, usisavači i radioaparati, bili su suočeni s problemom plasmana 1929. Već početkom 1928. industrija građevinarstva je počela naglo smalaksavati. Investicije su gotovo stale“.

Dvojbe o krizama Usporedimo li sada Marxova pisanja o krizama, posebno o krizi pamučne industrije, s evidencijom P. T. Ells-

wortha, lako možemo zapaziti dvije bitne karakteristike obaju razdoblja: u oba slučaja radi se o fenomenu prekomjerne proizvodnje, prekomjernih investicija, odnosno hiperprodukciji pred izbijanje krize, u oba slučaja radi se o problemu plasmana pred krizu i u tijeku krize. Međutim, dok Ellsworth govori o saturaciji tržišta kao limitirajućem faktoru novih investicija, Marx (na prvi pogled) ističe problem nedovoljne potrošnje koji je izazvan, prema mnogima i prije svega, nedovoljnom potrošnjom radničke klase. On piše: „Posljednji uzrok svih stvarnih kriza ostaje uvijek siromaštvo masa i ograničenje njihove potrošnje, naspram čega stoji nagon kapitalističke proizvodnje da proizvodne snage razvija tako kao da njezinu granicu sačinjava samo apsolutna potrošna sposobnost društva“ (Marx, tom III, s. 421.)

Problem plasmana, tj. problem nedovoljne potrošnje kao determinanta ekonomskih kriza (apostrofiran u zadnje vrijeme od strane nekoliko vodećih svjetskih ekonomista, kao što su: Stiglitz, 2007; Krugman, 2007; Vade, 2008; i u kontekstu likvidnosti: Romer, 2002; Taylor, 2009; Friedman-A. Swartz – Nelson, 2007; Ben – Barnanke 2002) zaslužuje da ovdje malo zastanemo i zamislimo se pred sljedećim pitanjima:

kako i zbog čega se javlja problem nedovoljne potrošnje

177

može li se problem plasmana, pa i kriza, prevladati proširenjem potražnje bilo intervencijom države (primarna emisija, fiskalna politika) na nacionalnom planu ili sličnom vrstom intervencije na međunarodnom planu (emisija specijalnih prava vučenja ili nekog drugog međunarodnog novca, naprimjer)

može li se kriza prevladati povećavanjem nadnica radničke klase je li problem plasmana, odnosno nedovoljne potrošnje pravi uzrok kriza ili je on pojavni oblik djelovanja pri-

marnog uzroka?

Recimo odmah da naša zapažanja o tijeku kriza, a temeljem analize ekonomske misli neoklasičara, kejnzijanaca, monetarista I i monetarista II, ekonomije ponude te Marxove ekonomske misli, (Stojanov, 1985.) navode na konstataciju da se, prije svega, radi o sljedećem:

da krizi hiperprodukcije prethodi hiperapsorpcija (agregatna potrošnja veća od agregatne produkcije), da je nedovoljna potrošnja konsekvenca prethodne prekomjerne potrošnje, pod potrošnjom razumijevamo agregatnu potrošnju :investicijsku i osobnu, a ne samo osobnu potrošnju radničke

klase, da je kriza nedovoljne potrošnje posljedica prekomjernog investiranja, da prekomjerno investiranje, po zakonima kapitalističkog načina proizvodnje dakle robno-novčane privrede, po

svojim imanentnim zakonima neizbježno dovodi do ekonomskih kriza i kriza hiperprodukcije predstavlja pojavni oblik kriza hiperapsorpcije, tj. prekomjerne agregatne potražnje (na slična

promišljanja o uzrocima krize 2007. g. navode stavovi u radovima: Taylora, 2009; Rogofa, 2008; Pitelis-Argitesa, 2008; Crottya, 2008; Orhangazia, 2007).

Krizu hiperprodukcije nosi na leđima najvećim dijelom radnička klasa, a znatno manjim dijelom onaj kapital koji

kriza pogađa, koji se krizom obezvrjeđuje i utapa u veći kapital. U prilog tezi da je bijeda radničke klase pojavni oblik, tj. posljedica a ne uzrok svih kriza, te da je ona posljedica

prekomjerne agregatne potražnje pa i uvećane potražnje i potrošnje radničke klase, poslužit ćemo se citatom iz II. toma „Kapitala“. U njemu Marx piše: „U razdoblju prosperiteta, a osobito u razdoblju njegovog vrtoglavog procvata, ne sa-mo da raste potrošnja potrebnih životnih sredstava i radnička klasa uzima za čas (pošto je za sada čitava njezina pri-čuvna vojska rada aktivno nastupila) udjela u potrošnji luksuznih, njoj inače nepristupačnih artikala, a osim toga i u klasi onih potrebnih sredstava potrošnje koji inače najvećim dijelom sačinjavaju potrebna sredstva potrošnje samo za kapitalističku klasu, što sa svoje strane izaziva rast cijena“ (Marx, tom II, s. 335) .

Citat nam sugerira: a) da u fazi prosperiteta potrošnja radničke klase apsolutno raste, a ne opada (potrošnja radnika danas početkom 21. stoljeća formirala se ne samo iz nadnica koje su realno nazadovale zadnjih 30-tak godina (R. Reich, 2008), nego možda i većim dijelom temeljem kredita) i b) da u fazi prosperiteta, a pred fazu sloma, ekonomija funkcio-nira na razini pune zaposlenosti (čitava pričuvna vojska rada je angažirana), što je sukladno neoklasičnoj ekonomskoj školi i Sayovom zakonu tržišta.

Determinante krize Nastavimo li pratiti Marxovu misao, onda možemo na istoj stranici drugoga toma „Kapitala“ pročitati: „Čista je

tautologija kazati da krize potječu iz nedostataka potrošnje sposobne za plaćanje ili potrošača sposobnih za plaćanje. Drukčiju vrstu potrošnje osim platežne, kapitalistički sustav ne poznaje... Da se robe ne mogu prodati, znači samo to da se za njih nisu našli platežno sposobni kupci, dakle potrošači. Ali ako se ovoj tautologiji hoće da proda izgled neke dublje obrazloženosti time što se kaže da radnička klasa dobiva odveć malen udio svojeg vlastitog proizvoda, a da će zlu biti pomoženo čim od njega dobije veći udio, dakle čim bude porasla najamnina, onda se ima primijetiti samo to da se krize svaki put pripremaju upravo u jednom razdoblju u kojemu je rast najamnina opći i radnička klasa stvarno dobiva veći udio u dijelu godišnjeg proizvoda koji je namijenjen potrošnji (što je posve sukladno djelovanju tržišta rada prema neoklasičnim ekonomistima u uvjetima pune zaposlenosti uslijed djelovanja zakona padajućih prinosa). Iz kuta onih vitezova 'zdravog' i 'jednostavnog' ljudskog razuma takvo bi razdoblje, naprotiv, moralo ukloniti krizu“ (Marx, Ibid.). I dalje: „Izgleda, dakle, da kapitalistička proizvodnja sadrži uvjete neovisne o dobroj ili zloj volji, koji samo trenutno dopuštaju onaj relativni prosperitet radničke klase, i to uvijek samo kao burnicu koja navješćuje krizu“ (Ibid.).

Navedene Marxove misli upućuju na zaključak, zapravo potvrđuju konstataciju koju smo već iznijeli, a koja je sukladna s našim dosadašnjim istraživanjima ekonomske politike različitih škola, a to je:

178

da je periodična kriza hiperprodukcije neizbježna u uvjetima prevladavajućeg kapitalističkog načina proizvodnje, da je udio radničke klase u raspodjeli društvenog proizvoda najveći pred krizu, što je kompatibilno sa stavovima

neoklasičara, monetarista i Keynesa (mada je puna zaposlenost samo specijalan slučaj po Keynesu), da se porastom udjela nadnica u raspodjeli društvenog proizvoda kriza ne može izbjeći, dapače tek bi se potakla,

stav koji je sukladan stavovima neoklasičara, monetarista I i II i da se ne može raditi o tome da je niska najamnina, tj. nedovoljna potrošnja radničke klase determinanta krize (u

modelu dvije klase Kaleckog).

Na pitanje može li državna intervencija jednom ekspanzivnom monetarno-kreditnom politikom ili fiskalnom politikom spriječiti nastanak krize, Marx odgovara na 448. i 449. stranici trećega toma „Kapitala“ na sljedeći način: „Potražnja za platežnim sredstvima jednostavno je potražnja za pretvorljivošću u novac. Ukoliko trgovci i proizvođači mogu pružiti dobra jamstva, onda je potražnja za novčanim kapitalom, ukoliko to nije slučaj, dakle, ukoliko im pre-dujam platežnih sredstava ne daje samo novčani oblik nego ekvivalent za plaćanje ma u kojem obliku bio, a koji im nedostaje. Ovo je točka na kojoj obje strane obične teorije u promatranju kriza i imaju i nemaju pravo. Oni koji kažu da postoji samo oskudica u sredstvima plaćanja (npr. Friedman, Bernanke 2002.; C. Romer 2002.; Swartz-Nelson, 2007. – op. aut.) ili imaju u vidu samo vlasnike bona fide jamstva (papira o primljenoj robi) ili su budale koje vjeruju da banka ima dužnost i moć pomoću papirnih cedulja sve bankrotirale varalice pretvoriti u solidne kapitaliste sposobne za pla-ćanje (jedna varijanta kejnzijanizma - op. aut). Oni koji kažu da postoji samo oskudica u kapitalu, ili jednostavno trlja-ju jezike, pošto je jasno da u takvim vremenima ima nepretvorljivog kapitala u masama uslijed pretjeranog uvoza i pre-tjerane proizvodnje, ili pak govore samo o onim vitezovima kredita koji su sad doista stavljeni u takve okolnosti da ne mogu više dobiti tuđi kapital da bi njime radili, pa sad zahtijevaju da im banka pomogne ne samo da plate izgubljeni kapital nego da ih još i osposobi da dalje produlje svoje prijevare“ (Marx, tom III, ss. 448, 449).

Dakle, prema Marxu, politika promjene izdataka u smislu porasta izdataka, odnosno politika ekspanzivne ekonom-ske politike ne bi mogla osigurati bezbolan prelazak iz faze pretjerane proizvodnje u novu fazu prosperiteta. U tom smislu je veoma zanimljiva i aktualna Marxova misao o mogućim efektima jedne takve ekspanzivne ekonomske politi-ke. Kažemo aktualna zbog toga što umnogome podsjeća na stavove RATEX škole u pogledu efikasnosti monetarne politike u uvjetima pune zaposlenosti i inflacije. Podsjetimo se da prema RATEX školi porast potražnje u uvjetima pune zaoslenosti i inflacije može samo prouzročiti još višu inflaciju i voditi privredu u stagflaciju (to je bio i Keynesov stav, op.aut.). Monetarna politika postaje tada neefikasna, ekspanzivna monetarna politika svakako.

Na 112. stranici prvoga toma „Kapitala“ Marx piše: „Uzmimo sada da je kojom bilo neobjašnjivom povlasticom prodavač postao kadar robu prodati iznad njezine vrijednosti, po 110 ako vrijedi 100, dakle s 10% nominalnim po-većanjem cijene. Prodavač, dakle, utjeruje višak vrijednosti u veličini od 10. Ali budući da je bio prodavač, pretvara se on u kupca. Sada se on susreće s trećim vlasnikom robe koji kao prodavač uživa povlasticu da robu prodaje za 10% skuplje. Naš čovjek kao prodavač dobio je 10%, kao kupac on gubi 10%. Sve ovo izlazi, ustvari, na to da svi vlasnici roba prodaju jedni drugima robe 10% iznad vrijednosti, što je potpuno isto kao da ih prodaju po vrijednosti. Tako opće nominalno povećanje robnih cijena izaziva isti efekt kao kad bi se robne vrijednosti umjesto u zlatu cijenile recimo u srebru. Novčana imena, tj. robne cijene napuhale bi se, ali odnosi među njihovim vrijednostima ostali bi isti. Znači da se stvaranje viška vrijednosti, a otud i pretvaranje novca u kapital, ne može objasniti niti time da prodavači prodaju robu iznad vrijednosti, niti time da ih kupci kupuju ispod vrijednosti“ (Marx, tom I, s. 112).

Tako dolazimo do suštine Marxove teorije kriza, a to je, po našem mišljenju, pitanje, tj. problem stvaranja i oplođi-vanja viška vrijednosti. Višak vrijednosti stvara se u proizvodnji, a realizira se u prometu. Dakle, proizvodnja i investi-cijska aktivnost pokretači su ukupne ekonomske aktivnosti. Profit je motorna snaga investicijske aktivnosti. Investi-cijska potrošnja i osobna potrošnja pratioci su i neophodne pretpostavke realizacije profita i oplođivanja kapitala. Pad profitne stope, odnosno zakon tendencijskog pada profitne stope rađa unutrašnje proturječnosti mehanizma kapitalis-tičke proizvodnje, kapitalističke akumulacije, koje se pokazuju u obliku hiperprodukcije kojoj de facto prethodi preko-mjerna potrošnja i to, prije svega, prekomjerna investicijska potrošnja, ali i rastuća osobna potrošnja. Proizvodnja i investicijska aktivnost odvijaju se glatko sve do točke kada prinos na dodatni uloženi kapital ne postane ravan nuli: dakle do točke kada je marginalni prinos jednak marginalnim troškovima, odnosno kada je marginalni profit jednak nuli. U tome trenutku su u cjelini reprodukcijskog sustava nacionalne privrede formirane sve pretpostavke za prestanak investicijskih ulaganja, za porast neproizvodne potrošnje i neproizvodnih ulaganja, za otpuštanje radničke klase i za formiranje jaza potrošnje, odnosno nedovoljne potrošnje.

179

U elaboraciji naše teze poslužit ćemo se još jedanput Marxovim mislima. Za Marxa su krize „samo trenutačna nasilna rješenja postojećih proturječnosti, silovite erupcije koje za trenutak ponovno uspostavljaju poremećenu ravnotežu“ (Marx, tom III, s. 200).

U krizi koja uspostavlja poremećenu ravnotežu, budući da je stalna ravnoteža nemoguća u uvjetima oplođivanja kapitala, „hiperprodukcija“ kapitala, ne pojedinačnih vrsta robe mada hiperprodukcija kapitala uvijek uključuje hiper-produkciju robe, ne znači zbog toga ništa drugo do hiperakumulaciju kapitala. Da bi se razumjelo što ova hiper-akumulacija predstavlja, treba je samo postaviti kao apsolutnu. Kada bi ta hiperprodukcija kapitala bila apsolutna? I to hiperprodukcija koja se ne proteže na ovu ili na onu ili na nekoliko značajnih oblasti proizvodnje, nego koja bi bila ap-solutna u samom svojem obujmu, koja bi dakle obuhvaćala sve oblasti proizvodnje.

Apsolutna hiper-produkcija kapitala postojala bi čim bi dodatni kapital u svrhu kapitalističke proizvodnje bio jed-nak nuli. Ali svrha kapitalističke proizvodnje jest oplođivanje vrijednosti kapitala, tj. prisvajanje viška rada, proizvodnja viška vrijednosti, profita. Prema tome, čim bi kapital narastao u takvom odnosu prema radničkom stanovništvu da se ne može povećati ni apsolutno radno vrijeme koje to stanovništvo daje, niti proširiti relativni višak radnog vremena (ovo posljednje ionako ne bi bilo izvedivo u slučaju kada je potražnja za radom tako jaka, kada dakle postoji tendencija za dizanjem najamnina), kada dakle uvećan kapital proizvodi samo isto onoliku ili čak manju masu viška vrijednosti nego prije svojeg uvećanja, onda bi došlo do apsolutne hiperprodukcije kapitala. To znači da uvećani kapital K + AK ne bi proizvodio više profita, ili bi proizvodio čak manje profita negoli kapital K prije svojeg uvećanja za AK. U oba slučaja bi snažno i iznenadno opala opća profitna stopa, ali ovaj put uslijed promjene u sastavu kapitala, koja ne bi potjecala iz razvoja proizvodnih snaga, već iz podizanja novčane vrijednosti promjenjivog kapitala (zbog podignutih najamnina) i iz njemu sukladnog pada u odnosu viška rada prema potrebnom radu...

Granica kapitalističkog načina proizvodnje iskazuje se:

u tome što razvoj proizvodne snage rada stvara u padanju profitne stope takav zakon koji na izvjesnoj točki sasvim neprijateljski istupa prema njezinom vlastitom razvoju, pa se zato stalno mora svladavati putem kriza i

u tome što umjesto odnosa proizvodnje prema društvenim potrebama, prema potrebama društveno razvijenih ljudi, o proširivanju ili ograničavanju proizvodnje odlučuje prisvajanje neplaćenog rada i odnos tog neplaćenog rada prema opredmećenom radu, ili da se izrazimo kapitalistički, profit i odnos toga profita prema primijenjenom kapitalu, dakle izvjesna visina profitne stope (Marx, tom III, s. 208.)

Ekonomske krize hiperprodukcije svojstvene su kapitalističkom načinu proizvodnje. One su neizbježni rezultat

mehanizma tog načina proizvodnje. Uporišne točke toga mehanizma nalaze se u sferi tzv. Mikroekonomije, u sferi ponašanja i motivacije kapitalističkog poduzetnika. Proturječnost kapitalističkog poduzetnika pokazuje se u obliku kriza na makrorazini, tj. na razini nacionalne i svjetske privrede.

Privredni ciklusi Povijest kapitalističkog načina proizvodnje pokazala je da su kapitalističkoj privredi svojstveni ciklusi. Prema

Marxu, industrijski ciklus ima sljedeće faze: stanje mirovanja, rastuće oživljavanje, prosperitet, pretjeranu proizvodnju, slom i zastoj. Ako usporedimo Marxovu terminologiju faza ciklusa s konvencionalnom suvremenom terminologijom, onda možemo vidjeti da se radi o de facto istim fazama privrednog ciklusa. Konvencionalno se smatra da privredni ciklus obuhvaća sljedeće faze: depresiju, oporavak, ekspanziju, prosperitet, krizu i recesiju.

Anticipirana potražnja, očekivana potražnja, očekivane prodajne cijene i očekivani profit predstavljaju pogonsku snagu pokretanja ukupne proizvodnje od faze mirovanja pa do recesije i eventualno sloma. Ali jedno se produžuje bez prekida – potrošnja kapitalista, koja se anticipira i čiji se obujam izračunava u izvjesnom razmjeru prema uobičajenom ili predviđenom primanju (Marx, tom II, s. 343).

Od faze mirovanja, pa dalje tijekom ciklusa, proizvodnja se uvećava. Kapitalist ostvaruje profit. Potražnja za radnom snagom postaje sve intenzivnija. Na tržištu novca raste kamatna stopa koja izražava disproporciju između ponude novčanog kapitala i potražnje za novim kapitalom. Proces reprodukcije zahtijeva nove inpute: sirovine i repro-materijal. Uvoz raste. Paralelno s porastom uvoza raste i izvoz. Međutim, izvoz zaostaje za uvozom (podsjećamo na rastući deficit američke platne bilance tijekom i nakon 2000-ih). Time neophodnost kreditiranja izvoza postaje sve veća. Proces reprodukcije dolazi u stanje „cvjetanja koje prethodi stanju prenapregnutosti, komercijalni kredit dostiže vrlo veliku širinu, koja onda doista opet ima zdravu bazu lako utjerivih povrata i uvećane proizvodnje. U ovom je stanju kamata još uvijek niska mada se penje iznad svog minimuma. Ovo je doista jedino vrijeme kada se može kazati da se niska kamata, a time i relativna obilnost uzajmljivog kapitala, podudara sa stvarnim uvećanjem industrijskog kapitala.

180

Lakoća i pravilnost povrataka spojeno sa širokim komercijalnim kreditom osigurava ponudu pozajmljivog kapitala usprkos povećanoj potražnji i sprječava rast kamata. S druge strane, tek sad ulaze u arenu u primjetnom stupnju oni vitezovi koji su bez rezervnog kapitala i uopće bez ikakvog kapitala, te su im operacije zbog toga sasvim sračunate na novčani kredit. Uz to sada dolazi i veliko uvećanje stalnog kapitala u svim oblicima i masovno otvaranje novih dale-kosežnih preduzeća. Sada se kamata penje na svoju prosječnu visinu. Do maksimuma će doći čim izbije nova kriza“ (Marx, tom II, s. 343).

U fazi pretjerane proizvodnje kumulirane su sve proturječnosti, pretpostavke, za nastajanje nove faze ciklusa - sloma, a to su: inflacija, visoka kamatna stopa, deficit platne bilance i odljev zlata (nelikvidnost).

Iz stanja mirovanja privreda se kreće k fazi pretjerane proizvodnje, odnosno hiperprodukcije, na načelima odnosa između marginalnog prihoda i marginalnog troška. U kontekstu toga pridsjetimo se još jednom Marxove napomene da se proizvodnja neke robe isplati, da ona stvara profit sve dotle dok je njezina prodajna cijena veća od cijene koštanja. To znači da tijekom uzlazne faze privrednog ciklusa djeluju takve snage koje dovode do približavanja i izjednačavanja prodajne cijene i cijene koštanja. Te snage djeluju i na strani ponude i na strani potražnje. Na strani ponude, odnosno proizvodnje kapitalist predujmljuje kapital radi oplođivanja kapitala i maksimiziranja profita. Uz dati tehnički sastav kapitala on angažira sve više i više sirovina i radne snage. Ponašanje pojedinih kapitalista na makro razini, razini nacionalne privrede, formira sve intenzivniju potražnju za pojedinim inputima. U fazama uspona i prosperiteta kada se profit relativno lako ostvaruje, potražnja za inputima se svakodnevno uvećava. Cijene sirovina rastu. Nadnice također rastu. Kamatna stopa se uvećava. Jednostavno rečeno: troškovi proizvodnje rastu s proizvodnjom svake dodatne jedinice proizvoda.

U pogledu ponašanja cijena sirovina Marx piše: „Stoga je moguće, a kod razvijene kapitalističke proizvodnje čak i neizbježno, da proizvodnja i uvećanje onoga dijela postojanog kapitala koji se sastoji iz stalnog kapitala, strojeva itd. znatno odmakne naprijed prema onom njegovom dijelu koji se sastoji iz organskih sirovina, tako da potražnja za ovim sirovinama raste brže no njihove ponude, te s stoga njihova cijena raste. Ovaj rast cijena povlači ustvari za sobom: a) da se ove sirovine nabavljaju iz udaljenijih područja, pošto veća cijena pokriva veće transportne troškove, b) da se njihova proizvodnja uvećava... i c) da se upotrebljavaju svakojaki ranije neupotrebljavani surogati. Kad raste, cijena počne vrlo primjetno djelovati na uvećanje proizvodnje i ponudu; većinom je već nastupila točka preokreta kada uslijed duljeg skakanja cijena sirovine i svih roba u koje ona ulazi kao element, potražnja opada, pa stoga nastupi i reakcija u cijeni sirovina“ (Marx, tom III, s. 84).

Dodajmo tome i citat iz već opisane pamučne krize: „Stanje posla poboljšalo se: ali se ciklus dobrih i loših vre-mena skraćuje s množenjem strojeva, a kako se s tim uvećava i potražnja za sirovinama, to se i kolebanja u stanju pos-lova češće ponavljaju... Ja već vidim predznake da se u nekim slučajevima već stiglo do maksimuma (cijena sirovina, op.aut), preko kojega proizvodnja postaje sve manje unosna, dok naposljetku sasvim ne prestane donositi profit“ (Marx, tom III, s. 87).

Profitnu stopu ugrožava porast cijena sirovina, ali isto tako i porast cijena radne snage, dakle porast nadnica. U fazama uspona industrijskog ciklusa dolazi do porasta potražnje za radnom snagom, pa prema tome i do porasta nadnica. U strukturi vrijednosti robe R = c + v + mv porast udjela varijabilnog kapitala (v) odvija se na račun sma-njivanja udjela viška rada tj. neplaćenog rada radnika. „Differentia specifica kapitalističke proizvodnje je da se u njoj radna snaga ne kupuje zato da bi se njezinom uslugom ili njezinim proizvodom zadovoljile osobne potrebe kupca. Kupčev cilj je da oplođuje svoj kapital, da proizvodi robe koje sadrže više rada nego što on plaća. Radna snaga može se prodavati samo ukoliko sredstva za proizvodnju održava kao kapital, ukoliko svoju vlastitu vrijednost reproducira kao kapital i ukoliko u neplaćenom radu pruža jedan izvor dodatnog kapitala... Povećanje najamnina znači u najboljem slu-čaju samo smanjivanje količine neplaćenog rada koji radnik mora dati. To se smanjivanje nikako ne može produžiti do točke na kojoj bi ugrozilo sam kapitalistički sustav. Akumulacija popušta uslijed dizanja cijene rada. A s njezinim opa-danjem iščezava i uzrok njezinog opadanja, naime nesrazmjer između kapitala i izrabljivane radne snage, preobilja kapitala prema ponudi radne snage. Mehanizam kapitalističkog procesa proizvodnje dakle sam otklanja prepreke koje sebi prolazno stvara“ (Marx, tom III, str. 514, 515.).

Kapitalist u troškove proizvodnje uzima u račun i kamatu, i to posebno onaj koji radi bez vlastitog kapitala. Kamata se sukladno Marxu alimentira iz viška vrijednosti. Ona je sastavni dio profita. Zapravo, profit se dijeli na kamatu i poduzetničku dobit, industrijskom kapitalu pripada nagrada za rad u obliku profita, tj. poduzetničke dobiti. Novčanom kapitalistu pripada nagrada za pružanje usluga kamata kao cijena kapitala: kao u modelu s tri društvene klase: radni-cima, poduzetnicima i financijskim kapitalistom kada se BDP dijeli na sastavnice: (w) plaće, (r) poduzetnički profit te (i) kamata, koja pripada financijskom kapitalu (Crotty 2008; Pitelis 2008; Hilferding 1948). Kako je kamata sastavni dio profita, ona se može kretati samo u okviru profita. „Pošto je kamata samo dio profita... to se kao maksimalna gra-

181

nica kamate iskazuje sam profit, gdje bi dio koji pripada aktivnom kapitalistu bio jednak nuli. Minimalna granica ka-mate skroz je i skroz neodređena. Ona može pasti na ma koju donju razinu. Međutim, tada uvijek nastupaju okolnosti čije je djelovanje suprotno te je podižu iznad ovog relativnog minimuma. Većinom niske kamate odgovaraju razdoblju prosperiteta ili ekstraprofita, rast kamate razdjelnici između prosperiteta i njegovog preokreta, a maksimalna kamata do krajnje lihvarske visine u krizi. Krajnju visinu dostiže kamata za vrijeme krize, kada se radi plaćanja mora uzimati ma po koju cijenu“ (Marx, tom III, ss. 300, 301).

Iz svega što smo dosad rekli, čini se kako jasno proizlazi da u fazi uspona jednog privrednog ciklusa, koji Marx naziva industrijskim, uvećana potražnja za sirovinama, radnom snagom i novčanim kapitalom dovodi do porasta cijena inputa: cijena sirovina, nadnica, kamate, i to na razini nacionalne privrede. Na razini mikrosubjekta taj porast cijena iskazuje se u porastu marginalnih troškova njegove proizvodnje. U isto vrijeme se proizvodnja mikrosubjekta, ka-pitalističkog poduzetnika, uvećava. Uvećava se i proizvodnja njegovih konkurenata. Ponuda robe sve je bliža točki sa-turacije potražnje. Sve dotle dok je potražnja robe iznad ponude robe, cijene mogu rasti. Taj porast cijena robe omo-gućava oplođivanje kapitala i pored porasta troškova proizvodnje.

Robe ulaze u promet s očekivanim cijenama. Porast cijena s kojim se računa, koji je anticipiran na razini mikro-subjekta, destimulira potražnju. Krivulja agregatne potražnje poprima negativan nagib. Dok se ponuda robe uveća, potražnja počinje jenjavati i to zbog porasta cijena robe i zbog sve veće saturacije potražnje, proizvodnja se približava točki u kojoj su marginalni troškovi jednaki marginalnom prihodu (i to posebno u uvjetima „stare“ mikroekonomije, tj. mikroekonomije opadajućih prinosa), odnosno u kojoj je prodajna cijena jednaka cijeni koštanja i u kojoj je ponuda jednaka potražnji. Svaki daljni porast proizvodnje dovodio bi do toga da marginalni trošak bude veći od marginalnog prihoda, da potražnja i dalje opada, da se dio društvenog rada rasipa u obliku proizvodnje robe koja nema platežno sposobnu potražnju.

Anarhija kapitalističkog načina proizvodnje stimulira proizvodnju za tržište i kada više ne postoji prava potražnja za robom. Kada se spozna prava tržišna situacija, tržišta su već prepunjena robom. Time su stvorene sve pretpostavke za pretvaranje prekomjerne potrošnje u hiperprodukciju, odnosno u fazu sloma ili recesije (pojava tipična za suvremenu američku hipotekarnu krizu i financijsku krizu).

U fazi pretjerane proizvodnje reprodukcijski lanac je prenapregnut. Profitna stopa se snizila. Kamata je visoka. Investicije se ne isplate. Proizvodnja staje. Svaki daljnji porast proizvodnje mogao bi se odvijati samo na račun smanje-nja viška rada, na račun veće participacije plaćenog rada u raspodjeli društvenog proizvoda, na račun porasta troškova proizvodnje i u krajnjoj liniji gubitka supstance kapitala.

Prema pravilu - na jednak kapital jednak profit, kapital se počinje okretati unosnijim plasmanima. On se pretvara u novčani kapital. Prisutna inflacija obeshrabruje novu proizvodnju i potiče sve oblike neproizvodne potrošnje. Umjesto novih investicija javljaju se integracije (mergers: Crysler-Fiat, 2009. i acquisition: Bank of America – Marrill Lynch, 2008. g. i sl.) horizontalnog ili konglomeratnog tipa. Diversificiranjem rizika kapitalist pokušava spasiti profit, koliko je to moguće, te pojačati svoju konkurencijsku poziciju.

Samim tim što proizvodnja staje dolazi do otpuštanja radnika (Microsoft je planirao otpuštanje 5000 radnika tije-kom 2009). Otpuštanjem radnika ponovno se formira pričuvna vojska rada, ali i nedovoljna i sve manja potrošnja radničke klase. Sve manja potrošnja radničke klase suočava se s porastom proizvodnje. Osobna potrošnja radnika i investicijska potrošnja kapitalista zastaje. I dok je druga uglavnom stala, prva postaje sve manja baš zbog toga što je druga stala. Sada se nedovoljna potrošnja javlja, ali tek kao posljedica prethodne prekomjerne agregatne potrošnje koja je prethodila krizi, a ne kao njezin uzročnik.

Hiperprodukcija robe predstavlja pojavni oblik hiperapsorpcije u okvirima nacionalne privrede. Nedovoljna pot-rošnja radničke klase ne pojavljuje se kao uzrok kriza nego se pojavljuje kao posljedica prethodne hiperakumilacije kapitala. Nedovoljna potrošnja radničke klase pojavljuje se ne kao prvi uzrok svih kriza nego kao prva i najveća žrtva svih kriza. Jedno vrijeme prije definitivnog sloma privreda živi u fazi pretjerane proizvodnje. Po mnogo čemu faza pre-tjerane proizvodnje podsjeća na pojavu stagflacije koja je suvremenim ekonomistima poznata tek od 1970-ih. Marx o tome piše sljedeće: „Ali je moguće da ova visoka profitna stopa ostavi, po odbitku visoke kamatne stope, samo nisku stopu poduzetničke dobiti. Ova posljednja može se srozati dok visoka profitna stopa i dalje ostaje. Ovo je moguće zato što se jedanput pokrenuta poduzeća moraju dalje voditi. U ovoj se fazi mnogo radi s čistim kreditnim kapitalom (tuđim kapitalom), a visoka kamatna stopa može mjestimice biti spekulativna, prospektivna. Visoka kamatna stopa može se plaćati s visokom profitnom stopom, a padajućom poduzetničkom dobiti. Ona se može platiti a to je djelomice slučaj u vremenima špekulacije ne iz profita, već iz samog tuđeg uzajmljenog kapitala, a to može potrajati neko vrijeme“ (Marx, tom. III, s. 446).

182

Dakle, neko vrijeme koegzistiraju visoka profitna stopa i visoka kamata, ali niska stopa poduzetničke dobiti. Upra-vo ova posljednja destimulira investicijsku aktivnost. U nedostatku vlastitog kapitala, a istodobno suočen s problemom plasmana, vlasnik kapitala mora uzajmljivati kapital, sada već za redovne transakcije. On sada koristi kapital kao pla-težno sredstvo.

Faza pretjerane proizvodnje i stagflacije pretvara se u novu fazu ciklusa – u slom, svakako u Marxovo vrijeme kada je državna intervencija bila minimalna. U naše vrijeme stagflacija može potrajati dulje zahvaljujući državnoj ekonom-skoj mašineriji. Međutim, ni u Marxovo vrijeme ni danas stagflacija nije ništa drugo do koegzistencija inflacije i rastuće nezaposlenosti – dvije pojave koje ne mogu dugo vremena ići ruku pod ruku, a da se za to ne plati visoka cijena. U Marxovo vrijeme cijena se plaćala u nastupanju sljedeće faze ciklusa - sloma. Slom predstavlja deflaciju (Minsky mo-ment). Prethodno napuhavanje cijena, hiperprodukcija robe i proizvodnja robe iznad društvene potrebe kao i podrža-vanje proizvodnje i proizvođača čije je individualno radno vrijeme daleko iznad prosječnog društveno potrebnog radnog vremena moraju se svesti u normalne granice. Proces je bolan i pokazuje se u padu cijena, padu dohodaka, masovnoj nezaposlenosti, zatvaranju poduzeća. „Vrijednost roba se žrtvuje da bi se osigurala fantastična i samostalna egzisten-cija te vrijednosti u novcu. Zato se za nekoliko milijuna novca moraju žrtvovati mnogi milijuni roba. Ovo je u kapi-talističkoj proizvodnji neizbježno i sačinjava jednu od njezinih ljepota. U ranijim načinima proizvodnje toga nema, jer kod uske osnovice na kojoj se oni kreću ne može doći do razvoja ni kredit ni kreditni novac. Dokle god se društveni ka-rakter rada iskazuje kao novčana egzistencija robe pa stoga kao neka stvar izvan stvarne proizvodnje, dotle su ne-izbježne novčane krize, nezavisne od stvarnih kriza, ili kao njihovo pooštrenje“ (Marx, tom III, s. 450).

U fazi sloma ponovno se uspostavlja ravnoteža ponude i potražnje robe. Na tržištu kapitala kapital postaje obilan. Na tržištu radne snage ponuda radne snage je obilna – pričuvna vojska rada je stvorena. Nadnice su niske. Na tržištu sirovina potražnja je snižena. Cijene sirovina su niske. Tijekom faze sloma dolazi do centralizacije kapitala. Veliki broj manjih kapitala pretvara se u manji broj većih kapitala (suvremeni procesi „mergers and acquisition“) Time je stvorena pretpostavka za novu fazu uspona privrednog ciklusa na osnovi prihvaćanja novih tehnoloških dostignuća (Krugman, 2007.), o japanskom izvlačenju iz stagnacije nakon recesije devedesetih godina 20. stoljeća u odnosu na stav monetarista: A. Swartza i M.Friedmana, (A. Swartz-Nelson 2007).

Otvorena ekonomija Analizirajući kapitalistički način proizvodnje i zanimajući se prvenstveno za njegove proturječnosti, Marx nije

iznio na jednom mjestu sustavno svoj pogled na problematiku platne bilance. Praćenjem Marxovih misli, izloženih prvenstveno u trećem tomu „Kapitala“ u poglavlju o kamatonosnom kapitalu, može se doći do konzistentnog i homo-genog koncepta ne samo platne bilance nego i metode prilagođavanja platne bilance.

Platnu bilancu i metodu njezine prilagodbe Marx ne promatra kao izdvojena pitanja relevantna sama za sebe. Platna bilanca, odnosno suficit ili deficit platne bilance odraz je konjunkturnih kretanja, dok je metoda prilagođavanja platne bilance izraz cikličkih kriza hiperprodukcije svojstvenih kapitalističkom načinu proizvodnje. „S industrijskim ciklusom stvar stoji tako da se isto kružno kretanje mora periodično reproducirati kada je prvi poticaj jednom već dat. U stanju malaksalosti proizvodnja se spušta ispod stupnja koji je dostigla u prethodnom ciklusu i za koji je sada tehnička baza data. U prosperitetu - srednjem razdoblju ona se produljuje razvijati na ovoj bazi. U razdoblju pretjerane proizvodnje i špekulacija ona napinje proizvodne snage do krajnosti, izlazeći preko kapitalističkih granica procesa proizvodnje (Marx, tom III, ss. 425, 426).

Konjunkturni ciklus prema Marxu ima sljedeće faze: stanje mirovanja, rastuće oživljavanje, prosperitet, pretjeranu proizvodnju, slom, zastoj, stanje mirovanja. Stanje platne bilance određeno je fazom konjunkturnog ciklusa. U fazi pretjerane proizvodnje nacionalne privrede suočene su s deficitom platne bilance. U fazi sloma počinje proces urav-noteženja platne bilance.

Marx razlikuje bilancu plaćanja od trgovinske bilance. „Bilanca plaćanja razlikuje se od trgovinske bilance po tome što je ona trgovinska bilanca kojoj rok pada u neko određeno vrijeme. A što krize urade jest da razliku između bi-lance plaćanja i trgovinske bilance zbiju u kratko vrijeme, a određene okolnosti koje se razvijaju kod nacije koja se na-lazi u krizi, kod koje zbog toga sad nastupa rok plaćanja — ove okolnosti već donose sa sobom sužavanje vremena poravnanja“ (Marx, tom III, s. 450).

Prema Marxovoj definiciji, bilanca plaćanja odgovarala bi sadašnjem shvaćanju devizne bilance, dok je trgovinska bilanca sinonim za suvremeni pojam platne bilance. Platna bilanca, odnosno trgovinska bilanca prema Marxu, sukladno suvremenoj terminologiji obuhvaća sljedeće transakcije: izvoz i uvoz robe, izvoz i uvoz usluga, dohodovna plaćanja (kamate, dividende), jednostrane transfere, međunarodno kretanje dugoročnog i međunarodno kretanje kratkoročnog kapitala te izvoz i uvoz plemenitog metala.

183

Uzimajući u obzir vrijeme u kojem je Marx pisao „Kapital“, a to je bilo razdoblje zlatnog standarda, te rekon-strukcijom stanja i kretanja platne bilance (trgovinske bilance po Marxovoj terminologiji) u pojedinim fazama konjunk-turnog ciklusa, možemo sve transakcije podijeliti na autonomne i kompenzirajuće. Pri tome u autonomne transakcije spadaju: izvoz i uvoz robe i usluga, dohodovna plaćanja, jednostrani transferi te kretanje dugoročnog i kratkoročnog kapitala. U kompenzirajuće transakcije platne bilance (Marxove trgovinske) spada kretanje plemenitog metala, odnosno monetarnog zlata.

U osnovi Marx govori o dvjema vrstama neravnoteže platne bilance. U jednom slučaju deficit platne bilance izazvan je slučajnim faktorom nerodicom. U drugom slučaju deficit platne bilance je funkcionalno povezan s cikličkim krizama hiperprodukcije i tako on predstavlja odraz neravnomjernog razvoja kapitalističkog načina proizvodnje. Deficit platne bilance kumulira se usporedo s tijekom konjunkturnog ciklusa. Tako u fazi mirovanja možemo govoriti o ravno-teži platne bilance, dok se u fazi rastućeg oživljavanja, a posebno u fazi prosperiteta, formira deficit platne bilance.

U fazi pretjerane proizvodnje u kapitalističkoj su proizvodnji (koja je prema našem istraživanju makroekonomski promatrano u stanju prekomjerne potrošnje) akumulirane sve relevantne pretpostavke za nastajanje nove faze ciklusa – sloma:

hiperprodukcija - „kredit odjednom prestane, plaćanja zastanu, proces reprodukcije paralizira se i, uz izuzetke koje smo ranije spomenuli, pored gotovo apsolutne oskudice zajmovnog kapitala, nastane preobilje nezaposlenog industrijskog kapitala“ (Marx, tom III, ss. 513, 514),

inflacija – „uostalom ovakav slom cijena samo izravnava njihovu raniju napuhanost“ (Marx, op. cit.) visoka kamatna stopa - „u krizama biva upravo obratno: robe su suvišne, nepretvorljive u novac, a kamatna stopa

zbog toga visoka: u nekoj drugoj fazi ciklusa vlada velika potražnja za robama zbog čega su povratci laki, a u isti mah dizanje robnih cijena, a uslijed lakih povrataka niska kamatna stopa“ (Marx, tom III, s. 425)

deficit platne bilance - „u pogledu uvoza i izvoza valja spomenuti da se redom sve zemlje zapliću u krizu i da se onda pokazuje da su sve one, s malo izuzetaka, previše uvezle i izvezle, dakle da je bilanca plaćanja protiv svih njih: dakle da stvari doista ne leže do bilance plaćanja. Naprimjer, Engleska pati od odljeva zlata. Ona je pre-tjerano uvezla. Ali su u isto vrijeme sve ostale zemlje pretovarene engleskim robama. Dakle su i one pretjerano uvezle - svakako postoji razlika između zemalja koje izvoze na kredit i onih koje na kredit ne izvoze i uvoze tek malo“ (Marx, tom III, ss. 427, 428),

odljev zlata - „slom u Engleskoj kojem je odljev zlata uvod i pratnja, saldira bilancu plaćanja... Sada dolazi red na neku drugu zemlju. Sva plaćanja trebaju se izvršiti odjednom. Sada se ovdje ponavlja ista stvar. Sad Engleska ima priljev zlata, a ona druga zemlja odljev zlata“ (Marx, tom III, s. 428),

nesklad između društvenog karaktera proizvodnje i individualnog karaktera prisvajanja kao jedna od osnovnih proturječnosti kapitalističkog načina proizvodnje —“robni kapital kontrahiran kao potencijalni novčani kapital“ ne može se realizirati. Roba se ne može pretvoriti u novac. „Prihodi neproizvodnih klasa i onih što žive od stalnog dohotka ostaju većim dijelom stacionirani za vrijeme napuhavanja cijena koje idu ruku pod ruku sa pretjeranom proizvodnjom i pretjeranim špekulacijama. Otuda se njihova potrošna sposobnost relativno smanjuje, a s time i njihova sposobnost da nadoknade onaj dio cjelokupne reprodukcije koji bi uobičajeno morao ući u njihovu potrošnju. Njihova potražnja opada stvarno i onda kada nominalno ostaje ista“ (Marx, tom III, s. 428.) Uravnoteženje platne bilance - globalizacija krize Uravnoteženje platne bilance prirodna je posljedica cikličkog kretanja kapitalističke proizvodnje. Proces uravnoteženja platne bilance odvija se u silaznoj fazi konjunkturnog ciklusa, kriznim putem, dakle u isto

vrijeme kada se formira nova ravnoteža u okviru samoga procesa reprodukcije. Ravnoteža platne bilance odvija se na dva načina: a) financiranjem i b) prilagođavanjem. Deficit platne bilance fi-

nancira se (u Marxovo vrijeme) izvozom zlata. U vrijeme funkcioniranja zlatnih standarda izvoz zlata bio je normalna posljedica deficita platne bilance. Financiranje platne bilance bio je automatski proces. Financiranjem platne bilance iz-vozom zlata problem platne bilance se svakako nije mogao riješiti. Deficit platne bilance proizvod je hiperprodukcije. On se može eliminirati samo usklađivanjem i uravnoteženjem procesa reprodukcije. Odljev zlata u takvoj situaciji znači samo dolijevanje ulja na vatru, ionako oskudna platežna sredstva odljevom zlata postaju još oskudnija... „Jednostavna kvantiteta, bilo uvezenog ili izvezenog plemenitog metala ne utječe kao takav, nego utječe prvo specifičnim karakterom plemenitog metala kao kapitala u novčanom obliku, a drugo da utječe kao perce koje dodano vagi postiže da kolebanje vage definitivno padne na jednu stranu: utječe zato što nastupa u okolnostima kada ma kakav eksces preteže u ovom ih onom pravcu“ (Marx, tom III, s. 497).

184

Prilagođavanje, odnosno uravnoteženje platne bilance odvija se promjenama cijena, promjenama dohotka i portfelj (portfolio) prilagođavanjem — u osnovi kriznim putem. U fazi sloma sekvenca događaja je sljedeća: „Prvo, slanje iz ze-mlje plemenitih metala: onda rasprodaja konsigniranih roba, izvoz roba da bi se rasprodale ili da bi se u zemlji dobili novčani predujmovi za njih; drugo penjanje kamatne stope, otkazivanje kredita, padanje vrijednosnica, rasprodaja tuđih vrijednosnica, privlačenje tuđeg kapitala za plasiranje u ove obezvrijeđene vrijednosnice, najzad bankrotstvo koje izravnava masu potraživanja. Kod toga se još često šalje plemeniti metal u zemlju u kojoj je kriza izbila jer su mjenice na nju nesigurne, dakle plaćanje je najsigurnije u plemenitom metalu. Uz to dolazi okolnost da su u pogledu Azije sve kapitalističke države većinom istodobno, izravno ili neizravno, njezini dužnici. Čim ove razne okolnosti stanu vršiti pun utjecaj na drugu zainteresiranu zemlju, nastupa i kod ove izvoz zlata i srebra, u kratkom roku plaćanja, i ponavljaju se iste pojave“ (Marx, tom III, s. 450).

Ilustrativan primjer transmisije cikličkih kriza hiperprodukcije u međunarodnim razmjerima i njihov odraz na pla-tnu bilancu pojedinih zemalja sadržan je u sljedećem citatu: „Godine 1857. izbila je kriza u SAD. Nastao je odljev zlata iz Engleske u Ameriku. Ali, čim je napuhanost u Americi prsnula, nastala je kriza u Engleskoj i odljev zlata iz Amerike u Englesku. Isto tako između Engleske i kontinenta. U vremena opće krize bilanca plaćanja je protiv svake zemlje, bar protiv svake trgovinski razvijene zemlje, ali uvijek kod jedne poslije druge, kao u nekoj paljbi po vodovima; čim na nju dođe red da plati, a kriza kad jednom izbije, recimo u Engleskoj, zbija niz ovih termina u jedno sasvim kratko razdoblje. Onda se pokazuje da su sve ove zemlje pretjerano uvozile, da su u svima cijene bile napuhane, a kredit prenapet. I kod svih nastupa isti slom. Pojava odljeva zlata dolazi onda redom kod svih i upravo svojom općošću pokazuje: 1) da je od-ljev zlata samo fenomen krize, a ne njezin razlog, 2) da red po kojem on nastupa kod različitih zemalja samo pokazuje kad je na njih došao red da zaključe svoj račun s Bogom, kad je kod njih nastupio termin krize i kada kod njih izbijaju njezini latentni elementi“ (Marx, tom III, s. 429.)

Prilagođavanje platne bilance promjenama cijena prirodna je posljedica proturječnosti između društvenog karaktera proizvodnje i individualnog karaktera prisvajanja. U realnoj i monetarnoj formi ona se pokazuje u preobilju proizvodnje i oskudici platežno sposobne potražnje. U takvim okolnostima „uoči krize i u njezinom okviru, robni je kapital kontra-hiran u tome svojstvu kao potencijalni novčani kapital. On predstavlja za svoje vlasnike i njegove povjerioce (a također i kao jamstvo za mjenice i zajmove) manje novčanog kapitala nego u vrijeme kada je bio kupljen i kada su na njegovoj osnovici bili zaključeni eskontni i založni poslovi. Ako ovo treba biti smisao tvrdnje da je novčani kapital neke zemlje smanjen u vrijeme krize, onda je to identično s time da su cijene roba pale. Uostalom, ovakav slom cijena samo izrav-nava njihovu ranjivu napuhanost“ (Marx, tom III, s. 427).

Pad cijena robe, deflacija izazvana neophodnošću uravnoteženja procesa reprodukcije poticaj je za realizaciju robe na domaćem tržištu, ali i za izvoz. Na drugoj strani, kriza na tržištu novca, kao i odljev plemenitog metala znatno sužavaju uvoznu platežno sposobnu potražnju. Trgovinska bilanca zemlje konačno se mora izravnati. Ovdje mislimo na uspostavljanje ravnoteže izvoza i uvoza robe.

Prilagođavanje platne bilance prilagođavanjem portfelja (protfolia) i kamatne stope doseže svoj maksimum u razdoblju krize. Dolazi do odljeva plemenitog metala. Potražnja za novčanim kapitalom dostiže svoj vrhunac. „Kada u jednom sustavu proizvodnje čitava cjelina reprodukcije počiva na kreditima pa kad tu kredit odjednom prestane te važi samo plaćanje u gotovom, očigledno je da mora nastupiti kriza, silna navala za platežnim sredstvima. Stoga se na prvi pogled cijela kriza predstavlja samo kao kreditna i novčana kriza. I doista se radi samo o pretvorljivosti mjenica u novac“ (Marx, tom III, s. 426).

U potrazi za platežnim sredstvima imaoci vrijednosnih papira teže izmjeni svojega portfelja (portfolia). Iz vrijednosnih papira oni bježe u zlato — kao jedino i pouzdano platežno sredstvo. „S rastom kamate pada njihova cijena (vrijednosnih papira - op. aut). Ona pada zatim zbog opće oskudice kredita, koja prisiljava njihove imaoce da ih masovno prodaju na tržištu da bi došli do novca. Naposljetku ona pada od akcija, dakle uslijed opadanja dohotka na koje one jesu uputnice, dijelom uslijed prevarantskog karaktera poduzeća koje dosta često predstavljaju“ (Marx, tom III, s. 429).

U uvjetima oskudice i krize na tržištu novca, te u uvjetima odljeva zlata koji tu krizu potpomaže, (Einchngreenov „golden fetter“ (Romer, 2002) izmjena portfelja (portfolia) vlasnika kapitala teško se može ostvariti na domaćem tržištu. Dijelom automatski zbog veće potražnje za novčanim kapitalom u odnosu na ponudu, a dijelom, zahvaljujući akcijama središnje banke suglasnim kretanju konjunkturnog ciklusa, kamatna stopa dostiže maksimum. Ona potencira kretanje kapitala u međunarodnim razmjerima. „Ima veliki broj europskih vrijednosnica... koje imaju europski promet na svim različitim novčanim tržištima, i ove se vrijednosnice , čim na nekom tržištu padnu za 1% ili 2% odmah kupuju radi širenja na tržišta gdje im se vrijednost još održala“ (Marx, tom III, s. 501).

185

Izmjena strukture portfelja (portfolia) u vrijeme krize prelazi, dakle, nacionalne granice. U potrazi za platežnim sredstvima vlasnici kapitala induciraju međunarodno kretanje kapitala. Držaoci vrijednosnih papira prodaju ih, izvoze, u zamjenu za kapital. „Iz istog se razloga dogodilo da su poništeni nalozi za stranu robu, da su engleske investicije kapi-tala u starim vrijednosnim papirima unovčene, a novac bio donijet u Englesku da se tu investira... Tako je engleski kapital, koji je bio investiran u inozemstvo u raznim vrijednosnicama kada je kamatna stopa ovdje bila vrlo niska, vra-ćen natrag kada se kamatna stopa popela“ (Marx, tom III, s. 513). Manipulirajući kamatnom stopom, engleska banka djelovala je u pravcu uvoza kapitala. U fazi krize međunarodno kretanje kapitala pojavljuje se kao kompenzirajuća stavka platne bilance, djeluje u pravcu smanjivanja daljnjeg odljeva plemenitog metala iz zemlje , u pravcu uravno-teženja platne bilance i, što je najvažnije, popunjavanja domaćeg monetarnog volumena. Međutim, doseg manipuliranja kamatnom stopom u vrijeme krize ograničenih je razmjera. Treba se podsjetiti da „sve druge europske banke čine to isto i da kad danas kod njih jekne kuknjava zbog odljeva zlata, onda sutra odjekne u Americi, a prekosutra u Njemačkoj i Francuskoj“ (Ibid., s. 428).

Uravnoteženje platne bilance kriznim putem predstavlja srce procesa uravnoteženja platne bilance. U doba pro-speriteta povratci su laki, profit se uvećava, otvaraju se nova „dalekosežnija poduzeća“. U razdoblju krize i sloma pov-ratci su teški, profit opada, realizacija robe otežana je do krajnjih granica, a „dalekosežna poduzeća“ bankrotiraju. Uravnoteženje platne bilance, odnosno prvenstveno uravnoteženje procesa reprodukcije odvija se u osnovi deflatornim putem. Deflatorno uravnoteženje procesa reprodukcije podrazumijeva bankrote. Godine 1847. trebalo je odgovoriti tekućim obvezama Engleske. Na nesreću, odgovoreno im je u većini bankrotstvom“ (Ibid., s. 429).

Pad cijena, pad profita, bankroti obeshrabruju investicijsku aktivnost, a time i uvoz inozemnih inputa. Platna bi-lanca se uravnotežuje promjenama dohodaka. Sa završetkom konjunkturnog ciklusa završava i proces uravnoteženja platne bilance. Kraj jednog ciklusa predstavlja osnovu za početak razvoja nove cikličke krize hiperprodukcije.

Proces uravnoteženja platne bilance, uokviren u model, može se prikazati sljedećim iteracijama: deficit platne bilance, odljev zlata (financiranje platne bilance), porast kamatne stope (uvoz kapitala i portfelj (portfolio) prilagođa-vanje platne bilance), pad cijena (porast izvoza, pad uvoza – uravnoteženje trgovinske bilance) i pad dohotka (smanje-nje uvoza, uravnoteženje trgovinske bilance).

Hoće li se u uvjetima suvremene globalizacije i istodobne državne intervencije tijek procesa suštinski izmijeniti, vidjet ćemo uskoro. Predsjednik američkog trezora (riznice, rizničar) početkom 2009. Greithner već ukazuje na Kinu koja, prema njemu, manipulirajući tečajem svoje valute vodi politiku „osiromašenja susjeda“ (International Herald Tri-bune, 23.01.2009) Trgovinski rat kao da je na našem pragu izazvan ekonomskom krizom interpretiranom kao kriza nedovoljne potrošnje.

2.3 ANATOMIJA SVJETSKE FINANSIJSKE KRIZE U USLOVIMA GLOBALIZACIJE

Davno su banke i razni drugi finansijski subjekti, u cilju povećanja svoje konkurentske sposobnosti, liberalizovali uslove na finansijskim tržištima. Na kreditna sredstva nijesu primjenjivani strogi zahtjevi centralnih banaka u pogledu obaveznih rezervi, niti su odgovarajuće kamate bile opterećivane porezima. To je omogućilo stvaranje značajne kon-kurentske prednosti, za koju se moralo znati da je vremenski i razvojno ograničena. Njujork je 1981. postao slobodna bankarska zona u kojoj su se na operacije s nerezidentima primjenjivale poreske olakšice, oslobađanja od valutne kon-trole i zanemarivala druga ograničenja, koja djeluju na unutrašnjem tržištu kapitala. To je dovelo do širenja tržišta evro valuta u SAD. Poslije „buma“ informacionih tehnologija i deregulacije finansijske sfere došlo je do intenzifikacije me-đunarodnih valutnih transakcija. Obim svakodnevnih valutnih poslova povećan je sa 250 mlrd USA$ u 1985. na trilion USA$ početkom 1990-ih godina. Sredinom 1990-ih godina na svaki USA$ potrošen za kupovinu inostrane robe otpa-dalo je 7-8 USA$ međunarodnih transfera, koji nijesu bili povezani s realnom trgovinom (Relationes Internationales N0 1/1994, Vol. 2, p. 43; The Global Economy in Transition, 1996, p. 3). Dnevni obrt kapitala na berzama u Njujorku, Londonu i Tokiju povećan je sa 190 mlrd USA$ u 1987. na 1.200 mlrd USA$ u 1995. i čak 3.200 mlrd USA$ za prvih devet mjeseci 1997 (The Economist, October 25, 1997).

Naglo liberalizovana finansijska tržišta su doprinijela stvaranju novih oblika međunarodnih finansijskih tržišta valutnih fjučersa i opcija. Sa slabljenjem državnog regulisanja pojavili su se novi rizični finansijski instrumenti, koji su izazvali probleme i mogu se smatrati pretečama aktuelne finansijske i globalne ekonomske krize. Sjetimo se rasta cijena električne energije u Kaliforniji (2000-2001), bankrotstva nesavjesne kompanije Enron (2004), koja je finansijskom gimnastikom prevarila investitore i dr. Jedna od prostih finansijskih „šema“ koje su tada smišljene nazvana je „credit

186

default swap“. Smisao je u tome što banka osigurava kredit koji daje. Dužnik npr. uzima od banke kredit uz kamatu od 8% godišnje, a banka se osigura od nevraćanja tog kredita sa 3% godišnje. To znači da banka zarađuje 5% godišnje, ali sa smanjenim rizikom (naravno, do jedne vremenske granice). Sve je to odlično funkcionisalo dok je u SAD trajao prodajni bum nekretnina, jahti i raznih drugih luksuznih i skupih dobara. Hipoteku su finansirale investicione i ko-mercijalne banke, penzioni fondovi i dr. Reosiguranje kredita je raslo do beskonačnosti, a tržište CDS (svopova) je naraslo do 62 triliona USA$, što je daleko više od vrijednosti realnog sektora privrede SAD.

Kobna greška trgovaca svopovima je bila u tome što su primijenili metode koje se koriste kod običnog osiguranja: sudar automobilom ne povećava rizik od mogućnosti novog sudara. S kreditima i obligacijama je sasvim drugačije: kad jedan učesnik bankrotira, počinje lančana rekcija po domino sistemu. Kada su počeli masovni difolti po hipotekarnim kreditima, osiguravajuća kompanija AIG nije mogla pokriti obaveze za 14 mlrd USA$. Taj difolt je izazvao dalju lan-čanu reakciju. Banka „Lehman Brothers“ je emitovala svopova u vrijednosti od 700 mlrd USA$. „AIG“ je nacionali-zovan, a banka „Lehman Brothers“ je bankrotirala. Počelo je dejstvo „finansijskog oružja masovnog uništavanja“ (W. Baffet). Otvoreni znaci slabosti otvaranja privreda po neoliberalnom receptu viđeni su i prije 15-tak godina (1997-1998) u Aziji. Na neka od tih tržišta su s velikim iznosima novca ušli finansijski spekulanti, koji su ostvarili svoje ciljeve i s pojavom prvih problema iznijeli svoj kapital. Ostavili su pustoš iza sebe. Intervenisala je država i ukrotila krizu.

Savremena finansijska kriza je provocirala „igru novca bez računa“, ali s kasnijim pokrićem države. Naime, cent-ralne banke i vlade SAD i zapadno-evropskih država su spremne da potroše neograničenu količinu novca u cilju deblo-kade međunarodnih kreditnih tržišta i spasa nacionalnih bankarskih sistema. Pomoć je usmjerena na rekapitalizaciju ba-naka, garancije po dugovima banaka i popravljanje likvidnosti. Tako je opet srušen „mitski“ neoliberalni koncept eko-nomske politike, po ko zna koji put. Danas proročanski ispravno zvuči izjava J. Sorosa (2000, s. 56) da je „globalni ka-pitalistički sistem daleko od stabilnosti“ i da je „globalni finansijski sistem u cjelini sve manje pouzdan, jer je značajno stradao autoritet i reputacija Međunarodnog monetarnog fonda“. Poslije kataklizme koja već nekoliko godina urušava finansijske sisteme čitavog svijeta, uslijedila je enormna državna intervencija i državna finansijska pomoć (u razvijenim državama) od preko trilion i po USA$. Ali, ni to nije bilo dovoljno za normalizaciju tržišta. Shvatilo se da se posledice krize mogu liječiti samo otklanjanjem uzroka koji su do nje doveli.

Najnovija finansijska kriza se pretvorila u svjetsku ekonomsku krizu. Ona je po svom karakteru sistemskog, duž-ničkog i dugoročnog karaktera, a sigurno je posledica brojnih akumulisanih ekonomskih disproporcija, naslijeđenih pro-blema i neracionalnog ekonomskog ponašanja brojnih aktera (manipulativne, a samim tim i nemoralne prirode). Zato je francuski predsjednik N. Sarkozi 4. novembra 2008. poručio: „Moramo moralizovati kapitalizam“. Da li je moralizacija društva moguća bez državnog regulisanja? Tržište uvijek preferira kratkoročne i pojedinačne interese, podređujući im dugoročne i društvene. Taj problem se bez državne uloge nikad nije mogao riješiti. Zašto? Vjerovatno zato što „globalni svijet sputava akumulacija bogatstva i produkovana i organizovana inovacija oko privilegovanih poslova“ (M. A. Sinaceur). Kriza je otkrila još jedan u nizu destruktivnih dometa globalizacije (pored njenih brojnih i nespornih kon-struktivnih dostignuća). Liberalizacija i denacionalizacija robnih i finansijskih tokova na svjetskom tržištu dovela je, pod uticajem dominantnog interesnog principa njenih kreatora, do određene univerzalizacije, homogenizacije i unifi-kacije svijeta u nekim segmentima i po nekim principima, odrednicama i normama ponašanja. Međutim, korišćenje in-formacija, znanja, najsavremenije tehnologije i mrežnih tehnologija poslovanja počelo je da pati od hiperprodukcije inovacija i njihovog kratkog vremenskog životnog ciklusa, koje u realnim privrednim tokovima nije više moglo da prati imaginarne i virtualne finansijske konstrukcije.

Pretjerana potrošnja i višestruko precijenjene hipoteke u dijelu nekretnina, koje su finansirane slabo obezbijeđenim kreditima, samo su dolile ulje na vatru i doprinijele dramatičnom pucanju navedenih virtualnih šavova, odnosno finan-sijske „kule od karata“, koja se sada po domino sistemu urušava sama od sebe. Dužnička korporativna kriza 2001-2003. je samo fiktivno riješena povećanjem duga federalnog američkog bužeta i domaćinstava. U narednom periodu su rasli razni nekorporativni dugovi. Kad se povukla crvena crta, dugovi su se počeli prodavati po „požarnoj“ cijeni (tj. onoj cijeni koja se može postići na tržištu).

Najveće TNK, banke i moćni svjetski finansijski centri su svojom politikom i strategijom virtualnosti dugo obez-bjeđivali poslovni kontinuitet i izvlačili velike profite. Sada su upali u sopstvenu zamku nelikvidnosti i izazvali krizu od koje su mnogi i sami stradali. Rekapitalizacija finansijskog sektora će vjerovatno pomoći samo najkrupnijima, čak ne svima u tom krugu najvećih.

Prema mišljenju mnogih autora, do Velike svjetske ekonomske krize 1929-1933. došlo je zbog masovnih zlo-upotreba na fondovskom tržištu i pretjeranih spekulacija na tržištu akcija, što je dovelo do kolosalnog razbuktavanja fiktivnog kapitala i vještačkog raskoraka između kursne vrijednosti akcija i njihove računovodstveno-bilansne vrijed-nosti. Epicentar krize su bile SAD (kao i danas), koje su imale najrazvijenije fondovsko tržište. Tržište vrijednosnih pa-

187

pira (akcija i obligacija) ispunjava svoju osnovnu makroekonomsku funkciju transfera novčanih resursa od štediša pre-ma korisnicima. Internalizacija fondovskih tržišta, koja je počela 1970-ih godina, omogućila je bezgranično premješ-tanje kapitala, pa je prije 15-tak godina njegov obim vezan za kupovinu akcija iznosio 188 mlrd USA$, a obim emisije obligacija razmještenih na inostranim tržištima 481 mlrd USA$, dok je opšti obim fondovskih tržišta u svijetu iznosio cca 39 triliona USA$ (misli se samo na dugoročne hartije od vrijednosti, tj. akcije i obligacije). Ako se tome dodaju kratkoročni platežni dokumenti (čekovi i mjenice) i proizvodne hartije od vrijednosti (derivati – opcije i fjučersi), onda se ne mogu čak ni zamisliti njihovi statistički parametri.

Finansijske inovacije su omogućile dominaciju ogromne virtualne sume spekulativnog kapitala, koji je u ekonom-skom smislu postao anacionalan, jer ima svoju sopstvenu egzistenciju i logiku razvoja, originalnu strukturu i unutrašnje ciljeve, veliku slobodu premještanja i slabu mogućnost kontrole. On se skoro trenutno u trilionskim obimima može premjestiti s jednog na drugo tržište – mnogo brže nego što investitori mogu dobiti informaciju o njegovom kretanju. Liberalizacija uslova na finansijskim tržištima omogućila je da se na valutna sredstva ne primjenjuju zahtjevi centralnih banaka u pogledu obaveznih rezervi, a odgovarajuće kamate nijesu bile opterećivane porezima, što je dovelo do stva-ranja značajne konkurentske prednosti. Brzo se razvijao mehanizam hedžiranja i upravljanja rizicima. Pojavili su se de-rivati kao rizičniji i nepredvidljiviji oblik finansijskog instrumenta. Oni su stvorili nove mogućnosti spekulacija zasno-vanih na promjeni valutnih kurseva, akcija i drugih finansijskih aktiva. Pojava derivata je ubrzala proces osamosta-ljenja finansijskih tržišta, koji su počeli sve više sami sebe da opslužuju, nezavisno od realnog sektora privrede. To je dovelo do nezapamćene nestabilnosti finansijskih tržišta u svijetu.

Sredinom 1980-ih godina P. Drucker je pisao da su finansijska tržišta počela igrati nezavisnu ulogu od tržišta roba i usluga. Počelo se trgovati novcem kao klasičnom robom, pa su valutne spekulacije postale najunosnija tržišna opera-cija. Prema ranijim ocjenama „Harvard Business Review“, na svaki USA$ koji se obrće u realnom sektoru svjetske ekonomije otpada oko 50 USA$ u finansijskoj sferi. Dužnička kriza i mnoge finansijske krize u svijetu su dokazi za navedenu tvrdnju. Stalno se pojačavala tendencija odvajanja finansijskih tokova od realne sfere proizvodnje i trgovine, zahvaljujući prvenstveno valutnim spekulacijama, koje su stvorile svojevrsnu „kazino ekonomiju“. U svijetu je rasla ko-ličina virtualnog kreditnog novca, koji su emitovale privatne banke s emisionom licencom. Procenat rezervnog obez-bjeđenja emitovanog kreditnog novca je bio veoma nizak, pa masa „fantomskog novca“ u slučaju istovremene tražnje njihovih kreditora ne može biti isplaćena, što dovodi do finansijskog kolapsa. Vjerovatno su finansijske krize u Jugo-istočnoj i Istočnoj Aziji svojevrsna najava mogućnosti navedene prijetnje.

Slika 79: Trendovi Dow Jones indeksa 1930-2008 u realnom iznosu i cijenama 2000.

Izvor: Eršov, 2009, s. 4

Pored tehnoloških inovacija, „smanjivanje“ rastojanja i „skraćivanje“ vremena (makar u dijelu volšebnog i brzo-metnog bogaćenja), na određeni način, doprinijelo je i vještačko napumpavanje finansijskih „balona“. Izazvana je glo-balna finansijska kriza nesagledivih razmjera, koja je kulminirala poslije brojnih manjih kriza i koja nagovještava burnu i tešku budućnost čovječanstva. Njeni korijeni su, nesumnjivo, u nedostatku ekonomske institucionalizacije. Pored toli-

188

kog forsiranja institucionalizacije u dijelu ekonomske teorije (nekoliko dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju pri-pada tom respektivnom pravcu ekonomske misli), u praksi se dogodilo ignorisanje institucionalnog pluralizma. Tržišna disciplina i „samoregulacija“ pokazala se bezuspješnom u sprečavanju stvaranja „iracionalnog bogatstva“ i domino me-hanizma eruptivnog skoka i pada cijena imovine.

Slika 80: Stopa rasta BDP selektovanih država 2000-2011 (u %, od 2009. procjena)

Izvor: Congressional Research Service, 2009), The Global Financial Crisis: Analysis and Policy Implications, p. 10 Savremena finansijska i ekonomska kriza je po nekim pokazateljima čak premašila Veliku svjetsku krizu, a po

Down Jones indeksu (slika 79) joj se približila po intenzitetu. Kretanje fiktivnog kapitala prije krize uvećavalo je jaz s realnim sektorom privrede, a kada je taj raskorak postao previše veliki, „naduvani mjehur“ fiktivnog kapitala, u obliku raznih virtualnih finansijskih piramida, naglo je pukao. Zamagljene iluzije su se pretvorile u jasnu, katastrofalnu i prije-teću kriznu stvarnost. Nezavisno od svoje spekulativne prirode, produktivnosti i sekundarnosti u odnosu na realni sektor privređivanja, sfera obrta fiktivnog kapitala može (a to se najčešće događa) imati povratno dejstvo na proizvodnju. Jedan od primjera takvog bumeranga je kada se veliki broj ugovora potpiše u vrijeme kada su cijene na tržištu visoke, a fondovske vrijednosti služe kao orijentaciona garancija posla. Nagla redukcija fiktivnog kapitala automatski uslovljava neplaćanja, koja za sobom povlače nova neplaćanja i rezultiraju masovnim bankrotstvima.

Na slici 80 vidi se da je privredna recesija počela 2001. kod većine selektovanih država (Kina, SAD, Japan, Nje-mačka, Meksiko, V. Britanija, Rusija, Brazil i Južna Koreja). Jedino je Kina (i Rusija u početnom periodu) nastavila s visokim stopama privrednog rasta do 2007. Tada već počinju značajne silazne putanje privrednog rasta, mjerene preko godišnjih stopa rasta. Dolazi do „poklapanja“ opadajućih trendova, ali na raznim nivoima, s obzirom da Kina i dalje zadržava relativno visoke stope privrednog rasta i u periodu globalne finansijske i ekonomske krize.

2.3.1 Uzroci i dometi savremene finansijske krize

Savremene finansijske krize se ispoljavaju na finansijskim tržištima. Izvori poremećaja u sitemima zasnovanim na finansijskim tržištima su promjenljivost javnog vrednovanja hartija na sekundarnim tržištima, kao i neizvjesnost koja se odnosi na likvidnost tržišta. Od adekvatnog funkcionisanja sekundarnih tržišta, koje je uslovljeno njihovom likvidnošću zavisi stabilnost finansijske strukture – koja je veoma bitna za makroekonosku ravnotežu. Bilansi posrednika registruju gubitke kapitala slomom cijena finansijskih aktiva. To je pokazatelj krize vrednovanja. Posljedica može biti dalje po-

189

goršanje likvidnosti. U uslovima finansijske fragmentacije ograničavaju se „spontana prilagođavanja“. U odnosima fi-nansijskih učesnika gubi se povjerenje i likvidnost.

Finansijska globalizacija uticala na mnogo brži rast kredita od rasta BDP. Promjena strukture kredita je ojačala špekulativne i supstitutivne komponente u odnosu na produktivnu. Finansijska globalizacija je postala izvor sistemskog rizika. Promijenila je kontrolu preduzeća i bitno povećala uticaj akcionara. Banke su se suočile sa „Minski momentom“ u kojem su novi rizici i nestabilnosti finansijalizovanog kapitalizma buknuli preko tržišta. Subprimarni hipotekarni sce-nario ukazuje na opasnost finansijalizacije i tzv. „sivog kapitala“, zasnovanog na institucionalizovanoj štednji, uklju-čujući i novac privatnog penzionog sistema, koji je povjeren insajderima finansijske industrije.

Bernanki je ukazivao da derivativi imaju pozitivnu ulogu u upravljanju rizikom i da pomažu finansijskim tržištima i institucijama da se odupru šokovima. Neki analitičari i regulatori su strahovali da svi učesnici na tržištu ne shvataju rizike kojima se izlažu. Uloga derivativa u spektakularnom kolapsu Enrona je ilustrativna i poučna, jer pokazuje pre-varu i slom sistema upravljanja rizikom. Smatralo se da su pojedine mjere za minimalni nivo kapitala, poput kreditnog (difolt) rizika aktiva banke, skoro beznačajne u prisutvu kreditnih derivativa. Poseban problem je u tome što su regu-latori smatrali da cilj finansijske stabilnosti ne znači i stabilnost pojedinih finansijskih institucija. Cilj regulatora je bio sprečavanje katastrofalnih slučajeva. Nije se shvatilo da su čak i pojedinačni slučajevi, kao što je npr. Bear Stearns, kri-tični i alarmantn pokazatelji nastupajućeg kriznog perioda.

Regulativni mehanizam anglosaksonskog kapitalizma predstavljao je kombinaciju stroge višeslojne regulacije, po-jedinačnih deregulativnih „podsticaja“, neadekvatnog regulativnog instrumentarjuma i potpune deregulisanosti pojedi-nih krupnih, brzo rastućih segmenata tržišta. Krizni mehanizam je tako na suptilan način uspio da prenese destruktivni udar na finansijski i realni sektor. Prudenciona kontrola, uspostavljena na institucionalnim osnovama, uvijek je kasnila za inovacijama. Uključivanje banaka u neregulisano tržište derivativa u priličnoj mjeri je prevazilazilo primjenu među-narodne prudencione regulacije.

Suptilnost trgovanja na finansijskim tržištima, koja se bazirala na mnoštvu finansijskih instrumenata, brojnim fi-nansijskim institucijama, sve značajnijem procesu finansijskog inžinjeringa (sekjuritizacije), tj. zamršenom nizu finan-sijskih tokova, zahtijevala je preispitivanje postojećih regulativnih i institucionalnih okvira i aranžmana. Osjećala se potreba za suptilnim upravljanjem i kontrolom takve finansijske strukture.

Nestabilnost finansija u svijetu je djelimično bila posljedica finansijske liberalizacije. Finansijski sistemi su kroz finansijsku globalizaciju i liberalizaciju širom svijeta prilagođavani američkim nacionalnim i makroekonomskim cilje-vima. Zemlje koje su izbjegle finansijsku globalizaciju (Kina, Indija) nemilosrdno su napadnute preko robne globaliza-cije. Ključni lomovi banaka do početka ovog vijeka nijesu se događali u SAD. Kriza je, smatra S. Lakić (Ibid.) otkrila očiglednu prevaru da su SAD bile raj za investicije. „Pax americana“ je ponovo proaktivno inicirala sofisticirano struk-turiranje svijeta - finansijski i realno, nastojeći da neprikosnoveno onemogući bilo kakav pokušaj „pax consortis“.

Osnovni uzrok krize se mora tražiti u a) neopravdano rizičnoj kreditnoj politici finansijskih magnata koji su bili motivisani ostvarenjem visokih profita i b) hipertrofiranoj potrošnji i pravljenju finansijskih „mjehura od sapunice“, na bazi hipotekarnih, finansijskih, trgovačkih, građevinskih i fondovskih naduvavanja cijena. Finansijska kriza je jasno ocrtala sva ta virtualna mjesta i najavila bolni proces ozdravljenja. Fondovsko tržište je godinama naduvavano lažnim novcem, pa je virtualni balona bio odvojen od sfere realne ekonomije. Kao uzroci aktuelne krize mogu se navesti i sle-deći (Drašković i Jovović, 2008, s. 35):

rizični finansijski instrumenti (korišćeni zbog mogućnosti ostvarenja visokih i brzih profita, koji su zaslepljivali učesnike),

potcjenjivanje realnih rizika i potrebe državne kontrole i regulacije, jeftini krediti za hipertrofisanu potrošnju finansiranje precijenjenih hipoteka od strane investicionih i komercijalnih

banaka, penzionih fondova i drugih nestandardnih zajmodavaoca, beskonačni rast reosiguranja kredita i tržišta svopova, pretjerane samovolje berzanskih spekulanata na fondovskim tržištima, kolosalno razbuktavanje fiktivnog (virtualnog i spekulativnog) kapitala, osamostaljenje finansijskih tržišta u odnosu na realna tržišta i enorman raskorak s realnom sferom privrede, nizak procenat rezervnog obezbjeđenja emitovanog kreditnog novca, naduvavanja finansijskog balona preko relativno prostih „šema“ kao što je npr. „credit default swap“ (banka osi-

gurava kredit koji daje) i brzo širenje spirale krediti-potrošnja-novi krediti.

190

Recept naduvavanja finansijskog balona napravljen je u SAD, kada je u periodu 2003-2004. počela politika jeftinog novca i dostupnih kredita radi stimulisanja privrednih aktivnosti. Potrošači su uzimali jeftine kredite i trošili ih na nekretnine, skupe automobile i jahte, čije su cijene vrtoglavo rasle. Naduvane cijene nekretnina i luksuznih dobara stvarale su privid o vrijednosti zaloga. Tako je npr. 2005. u SAD izdato cca 750 mlrd USA$ kredita, od kojih je, kako se smatra, 75% usmjereno na potrošnju („Izvestija“, No 190, s. 10). Zatim su banke davale sve više i više kredita pod ve-ćim kamatnim stopama sve manje sigurnim klijentima. Profiti su rasli i zaslepljivali učesnike navedenog lanca.

Paralelno je naduvavan još jedan opasni finansijski „pjenasti mjehur“: banke su odobravale kredite, emitovale hipotekarne vrijednosne papire s nerealno visokim rejtingom i prodavale ih investitorima, kojima su oni bili primamljivi zbog visokih kamatnih stopa koje su ostvarivali kao nestandardni zajmodavci. A finansijski balon je kao i svaki drugi balon: prije ili poslije pukne i pokaže svu svoju iluzornost. Posebno kada počne kriza likvidnosti i širenje opšteg ne-povjerenja. Ovoga puta se kao pukotina pokazala inflacija, koja je uslovila da vlasti naglo povećaju kamatne stope. Pošto su kamatne stope za kredite nestandardnih zajmodavalaca plivajuće, isplate su se automatski povećale za nekoliko puta. Tako je balon pukao, a s njim se i spiralna pumpa, koja je korišćena za njegovo naduvavanje, odmah slomila i po-kazala svu svoju virtualnost i nemoć. Tražnja za nekretninama je opala, posledično i cijene, a nestandardni zajmodavci (investicione kompanije koje su se bavile nestandardnim kreditima) su doživjeli kolaps. Otvorila se nova negativna spi-rala, koju karakterišu dvije potpuno suprotne tendencije: otrežnjujuća realnost krize i nepovjerenja i obratni (opadajući) smjer koji vodi u snažnu privrednu recesiju.

Opasnost od paralizovanja finansijskog sistema je stalna prijetnja. Drastičan pad cijena akcija i uzlet obligacija jas-no svjedoči o velikom nedostatku „živog“ (realnog) novca u finansijskom svijetu. Problem uvijek nastaje kada se finan-sijski obračun mora sprovesti realnim novcem, a ne akcijskim aktivama. Tada zazvoni tzv. margin call i počne prodaja akcija po drastično padajućim cijenama, uz stvaranje novih i nižih nivoa margin call. Kamatne stope su, navodi M. Drašković (2010, s. 142) počele brzo da rastu, pa je došlo do redukcije se ili čak prestanka kreditiranja banaka i pre-duzeća. Totalna rasprodaja nelikvidnih banaka se produžavala. Sistemske greške su decenijama služile za kreditno bo-gaćenje jednih i masovno siromašenje drugih.

Savremena svjetska finansijska kriza se razlikuje od svih dosadašnjih, kako po svojoj dubini i obuhvatu (proširila se na cijeli svijet), tako i po svojim uzrocima, dometima i posledicama. Impuls je počeo od naraslih problema na tržištu hipotekarnih kredita u SAD. Ali, u osnovi finansijske krize nalaze se fundamentalniji uzroci: mikroekonomski (razvoj novih finansijskih instrumenata), makroekonomski (gubitak likvidnosti u privredi SAD, na koji je uticalo mnogo faktora, među kojima i politika niskih kamatnih stopa FRS), institucionalni (potcjenjivanje rizika od strane regulatora i rejting agencija, izostanak kontrole) i drugi (Ibid.).

2.3.2 Poročni krug savremene finansijske krize Savremena svjetska finansijska kriza je samo karika (iako najveća) u lancu finansijskih kriza koje su se dogodile u

svjetskoj privredi od 1990. do danas. Finansijske krize su učestale u poslednje tri decenije: svjetska dužnička kriza 1982-1983, slom američkog fondovskog tržišta 1987, japanska 1990, meksička 1994-5, pad USA$ 1995, azijska 1997-8, ruska 1998. i dr. Savremena kriza je faktički počela u proljeće 2007, kada su bankrotirali „New Century Financial“ (vodeća američka kompanija za davanje substandardnih kredita), hedž fond „Dillon Read United Bank of Switzerland“, dva hedž fonda američke banke „Bear Stearns“, tri hedž fonda francuske banke „BNP Paribas“ i dr. Da li se zaista radilo o odvojenim, pojedinačnim fenomenima, ili su oni uzročnoposledično povezani? Postoji li tu neka zakonomjer-nost? Diriguje li se finansijskim krizama iz nekog globalnog centra? Izvlači li neko korist u obliku ekstra profita iz tih kriza? Hipotetički se ne smije isključiti mogućnost postojanja nekog zajedničkog imenitelja, koji je generisan u sistemu globalnih finansija i institucija, a koji je na ovaj ili onaj način izazvao sve navedene krizne talase (Ibid.).

Važan dio kriznog mehanizma bili su ranija višegodišnja hiperlikvidnost i meka novčano-kreditna politika SAD. Oni su aktivirali formiranje tržišnih kreditnih mjehura (credit bubble) od precijenjenih aktiva, uglavnom na tržištu ne-kretnina, akcija i sirovina. Kreditna ekspanzija bez pokrića (posebno nekvalitetnih substandardnih ili drugoklasnih hipo-tekarnih kredita) je neizostavan i tipičan uzrok krize. Prosječne godišnje stope rasta bankarskog potrošačkog kredi-tiranja u periodu 2003-2007. iznosili su 5%, a obim odobrenih hipotekarnih kreditaje porastao sa 238 mlrd USA$ u pr-vom kvartalu 2000. na 1.199 mlrd USA$ u trećem kvartalu 2003.

Brzi rast hipotekarnog tržišta u SAD stimulisan je niskim kamatnim stopama i ubrzanim rastom cijena nekretnina, mjerenih preko Case-Shiller kompozitnog indeksa (slika 81). Sve do 1999. navedeni indeks je iznosio ispod podnoš-

191

ljivih 100 poena, a onda je počeo njegov nagli i ubrzani rast, koji je dostigao preko 200 poena u periodu 2005-2007. Tada je već došlo do otrežnjenja i njegovog opadanja.

Od 1999-2008. značajan dio stanovništva SAD je praktično živio na visokoj nozi, na bazi nekorektnog zaduži-vanja, bez štednje ili s malim procentom štednje. U periodu 1963-1983. štednja stanovništva se kretala u intervalima od 8-12%, a onda je počeo njen konstantan pad do 7% 1987-1993, a zatim „sunobvrat“ do 2% 2001-2005, koji se i dalje nastavio do 2007.

Slika 81: S&P/Case-Shiller kompozitni indeks (januar odgovarajuće godine)

Izvor: http://en.wikipwdia.org .... Mnogima je bio omogućen pristup visoko rizičnim kreditnim instrumentima, kao npr. subprimarnih hipotekarnih

kredita. Prema podacima „Bank for International Settlements“ (BIS), u periodu od jula 2004. do jula 2007. tržište kre-ditnih derivata se povećalo tri puta, a 1. jula 2007. je iznosilo cca 900 mlrd USA$. Posledično se u istom periodu pove-ćavao trgovinski deficit, koji se pokrivao rastom spoljnog zaduživanja. Jasno je da ovi procesi nijesu mogli da besko-načno traju. Pohlepa je dovela do finansijske i ekonomske drame. Nastupio je bolni trenutak istine za globalnu privredu i period sumnje u efikasnost američkog finansijskog modela kapitalizma. Njegova reanimacija će biti teška, duga, skupa i neizvjesna. Kriza se kao korov sistemski proširila i na svjetsku privredu.

Slika 82: Raskorak između štednje stanovništva i čistog priliva kapitala u SAD 1963-2009 (stope rasta u %)

Izvor: Burreau of Economic Analysis – podaci za razne godine; Guidolin & LaJeunesse 2007, p. 492. Nepovjerenje u finansijski sistem je bio logičan bumerang, koji je produbio ionako velike probleme. Čak i naj-

krupnije finansijske institucije s rejtingom AAA su rapidno smanjile ili čak zatvorile kreditne linije (limite). Ban-krotstva i državna preuzimanja najvećih finansijskih institucija su dovela do znatnog paralisanja finansijskog sistema SAD. Došlo je do kolapsa finansijskih tržišta. Globalizacija, diversifikacija i preraspodjela bankarskih rizika između

192

raznih učesnika na finansijskom tržištu doprinijeli su mnogim nejasnoćama u pogledu lociranja realnog mjesta gene-risanja rizika. Kada su se smanjili rizici na finansijskom tržištu, prenijeli su na relni sektor privrede. U razvijenim drža-vama su rekordno opali agregatna tražnja, BDP i industrijska proizvodnja. Proradio je i najvažniji kanal širenja globalne krize - međunarodna trgovina, koja je pokazala snažno opadanje. Najviše su stradale države izvoznice sirovina i inves-ticionih roba. Opšti gubici aktiva, nekretnina i kapitalizacije fondovskih tržišta upoređuju se sa svjetskim godiš-njim BDP. Prema ocjeni Azijske banke za razvoj, oni premašuju 50 triliona USA$, od čega se 13 triliona USA$ odnosi na SAD, što odgovara njenom godišnjem BDP.

Slika 83: Scenario poročnog kruga finansijske krize

Izvor: Drašković, Ibid.

Slika 84: Dinamika likvidnosti svjetskih finansijskih tržišta

Izvor: Gieve, prema: Smirnov, 2008, s. 6. Finansijska kriza se iz SAD postepeno širila na čitav svijet, po sistemu spojenih sudova. To je bio logičan, pred-

vidiv i nezaustavljiv proces. Enorman rast obima likvidnosti, forsiran po receptu „novac-dugovi“, stvarao je ogromne „kreditne balone“ i doveo do prve krize sekjuritizacije. Taj rast je narušio nekada relativno stabilne i upravljive uzro-čno-posledične veze između novčanih i robnih tokova (www.bcaresearch). Svjetski finansijski sistem je evoluirao od pojedinačnog bankarskog posredništva prema integrisanim tržišnim institutima i proizvodima, s unificiranim ponaša-

193

njem investitora. Njegova nestabilnost je rezultirala iz povećanih rizika, njihovog potcjenjivanja i trgovanja njima. Emisija gigantskih obima novčane mase produžava se mnogo godina. Početkom 2007. likvidnost svjetskih finansijskih tržišta, koju je izračunala Bank of England (Gieve, 2007) je bila veoma visoka . Ubrzan je rast finansijskih aktiva, po-rastao je značajno obim otkupa dugova (leveraged buyouts), a raširile su se granice zaduženosti.

Jedan od glavnih uzroka fenomena viška likvidnosti bila je politika „jeftinog“ novca, koju su sprovodile centralne banke u razvijenim državama, prvenstveno u SAD. Ona je omogućena aktivnom integracijom Kine i drugih azijskih država u sistem međunarodnih ekonomskih odnosa. Njihovi troškovi proizvodnje su bili mnogo niži, što je uslovilo niske izvozne cijene. Stimulisan je rast dohodaka u državama izvoznicama, pa je došlo do viška njihove štednje, koja je usmjeravana u finansijske sisteme razvijene države. Ta ogromna novčana masa nije bila pokrivena tokovima roba, re-sursa i drugih realnih aktiva. Ona je uslovila smanjenje kamatnih stopa i ogromno povećanje vrijednosti finansijskih aktiva (sintezom sekjuritizacije aktiva i širenja tržišta finansijskih proizvodnih instrumenata), kao i privatne i državne zaduženosti. Prema ocjeni „Indepedent Strategy“ (2006) obim ukupne zaduženosti SAD je približno 52 puta nadmašio obim novčane mase. Savremeno tržište dugova se sastoji iz strukturiranih finansijskih proizvoda, koji uključuju hartije obezbijeđene aktivom (asset backed securities, ABS), od hartije obezbijeđenih hipotekom (mortgage backed securities, MBS) do raznih oblika kolateralizovanih dužničkih obligacija (collaterized debt obligations, CDO). Po ocjeni „Bond Market Association“, tržište strukturiranih finansijskih proizvoda SAD je u 2005. premašilo 8 triliona USA$. „Inde-pedent Strategy“ istražuje strukturu „globalne likvidnosti“. Ona se mjeri emisijom svjetske novčane mase ili tzv. „spolj-nog novca“ (global outside money), dok se globalna zaduženost mjeri obimom sekjuritizovanog duga (global securi-tized debt).

Struktura globalne likvidnosti 2005. je bila veoma nepovoljna. „Spoljni novac“ (novac povećane snage), koji emi-tuju centralne banke, čini svega 1% globalne likvidnosti, iako upravo on formira njenu dinamiku kao najhomogenija komponenta likvidnosti. On je ekvivalentno odgovarao 9% svjetskog BDP. Na „široki novac“ je otpadalo 10% globalne likvidnosti (ekvivalent 122% svjetskog BDP), a nešto veći je bio sekjuritizovani dug. Najveće učešće u globalnoj lik-vidnosti sa 78% imali su derivati (ekvivalent 964% svjetskog BDP).

Slika 85: Obimi tržišta derivata 1998-2007 (u trilionima USDA$, bez robnih derivata)

Izvor: Burreau of Economic Analysis, razne godine

Kao rezultat burnog rasta operacija s proizvodnim bankarskim instrumentima (derivatima ), naglo su porasle aktive brokerskih i dilerskih kompanija. One se često pojavljuju kao značajan dio biznisa investicionih banaka i institucija. Berzanski derivati su sve do 2004. imali relativno malo učešće na tržištu derivata, koje se u periodu 2005-2007. pove-ćalo na cca. 15% (tj. na 100 triliona USA$). U periodu od 1998-2007. neberzanski derivati su povećali svoje učešće na tržištu sa cca 80 na cca 600 trilona USA$ (7,5 puta). Karakteristično je da je u periodu 1988-2008. dinamika njihovih aktiva (brokerskih kompanija) značajno nadmašivala tempo rasta aktiva komercijalnih banaka, koje su u stvari stag-nirale oko nultog nivoa.

194

Do sada nepoznate i nezamislive intervencije centralnih banaka i vlada najrazvijenijih država nijesu uspjeli da ohrabre investitore. Državna podrška finansijskom sektoru u SAD, za početak, koštala je budžet oko 700 mlrd USA$. Razmjere početne državne pomoći u Evropi su u V. Britaniji 500 mlrd funti sterlinga, u Španiji 100 mlrd €, u Portugaliji 20 mlrd €, u Francuskoj 360 mlrd €, u Norveškoj 55,4 mlrd €, u Njemačkoj 500 mlrd €, u Austriji 85 mlrd €, dok za Italiju podaci nijesu objavljeni („Vedomosti“ No 194 /2216/, s. B01). Novac je uložen u državni otkup loših bankarskih aktiva. Zbog čega se investitori plaše? Odgovor je složen i višeznačan, čak nejasan u mnogim važnim detaljima. Iz-vjesno je samo to da svijetom kruži strah od budućih događaja, koji održava nepovjerenje kod investitora u sigurnost fi-nansijskog sistema. Stalni pratilac nepovjerenja je redukcija tržišnih očekivanja. Investitori su, očigledno, naučili lekciju da hiper-aktivnost finansijskog tržišta, posebno u dijelu sekjuritizacije, može dovesti do njegovog kraha.

Slika 86: Prirast odnosa aktiva komercijalnih banaka i brokerskih kompanija

prema aktivama domaćinstava 1988-2008 (u %, 1988=100)

Izvor: Eršov, 2009, s. 7. Da bi se povratilo povjerenje u globalni finansijski sistem i isti stabilizovao, potrebni su veliki napori, dug rok i

kvalitetnija institucionalizacija regulativnih i kontrolnih mehanizama (koji uključuju pravovremenu i bolju informisa-nost). Krizni proces će se vjerovatno razvijati, sve dotle dok se ne plati za fiktivne finansijske piramide i odgovarajuću nepokrivenu potrošnju. Može se postaviti pitanje krivice onih koji su trebali (i morali) da kontrolišu razmatran proces. Očigledno je da su, pored ostalog, zakazali instituti državne i korporativne kontrole, projektna procjena rizika i identifi-kacija njihovih generatora. Globalna finansijska i ekonomska kriza je nagovještavana. Prvo, prethodno su se dogodile mnoge ozbiljne krize, koje su nagovještavale daleko veću i razorniju krizu, što proizilazi iz globalne povezanosti biz-nisa. Drugo, postojali su statistički podaci o padu ekonomskih pokazatelja u mnogim svjetskim privredama, siroma-šenju, nagomilavanju dugova, katastrofalnoj tranziciji postsocijalističkih država i dr. Treće, mnogi su upozoravali da je vladajući neoliberalni koncept vođenja ekonomske politike i neopravdanog enormnog bogaćenja neodrživ, da su fi-nansijska tržišta veoma labilna (N. Chomsky, A. Kobjakov, M. Hazin, S. Rič, J. Stiglitz, J. Gray, G. Soros, M. Rabin, D. Harvey i dr.).

Vrhunac krize liberalnog kapitalizma bila je Velika svjetska ekonomska kriza (kriza hiperprodukcije), koja je po-čela krahom njujorške berze 24.10.1929. Vrhunac savremene globalne svjetske ekonomske krize nije moguće odrediti, jer on zavisi od definisanja datuma nepovratnog raskida s neoliberalnom dogmom, koja se pokazala društveno neosjet-ljivom, elitističkom, destruktivnom, ekonomski neefikasnom. Kako sada stvari stoje, još nije došlo do opšteg konsenzu-sa po tom pitanju, jer se ne radi o socijalističkom javnom dobru, koje se preko koljena i preko noći može urušiti, nego o kapitalističkoj javnoj strategiji bogaćenja, koje se niko neće tek tako odreći sve dok se ne pronađe odgovarajući supstitut. Globalna finansijska kriza se pokazala kao Pirova pobjeda spekulativnog nad preduzetničkim menadžmentom, asimetričnih informacija nad rizik menadžmentom i rejting agencijama, netransparentnog i virtualnog finansijskog sektora nad poreskim obveznicima, neoliberalnog monizma nad institucionalnim sinergizmom, kazino ekonomije nad

195

realnom ekonomijom, tržišnog nereda nad državnim nemarom (selektivnim odsustvom regulacije), stvaranja rizika nad upravljanja njime. Kad nestanu svi oblici institucionalne kontrole, nastaju panika, haos i kriza.

2.3.3 Piramidalna Ponci igra i fijasko Berings banke

SAD sa još 62 zemalja su 1906. izdale međunarodni povratni kupon (IRC, international reply coupon), tzv. „sve-opšti i opskurni finansijski instrument“, ne sluteći kakav će efekat proizvesti. Kupovanje više kupona u zemljama sa sla-bim valutama, njihovo konvertovanje u poštanske marke i unovčavanje u SAD ili drugim zemljama sa snažnim valutama bio je podsticaj za sticanje bogatstva. C. Ponzi je ubijedio ljude da prihvate da on investira njihov novac, iako on nikada nije izvršio bilo kakvu realnu investiciju. Osnovna ideja vezana za poštanski povratni kupon je da omogući pošiljaocu da kupi marke u stranoj valuti za povratnu poštansku pošiljku, umjesto zahtjeva da primalac plati za njih. Npr. advokat pošalje dokument u Englesku na čitanje sa kuponom kojim se plate engleske marke, i tako omogući da ga primalac pošalje nazad. Pošto se devizni kurs za kupone nije mijenjao, takav kupon se mogao kupiti po važećem kursu i zamijeniti za marke po tekućem deviznom kursu. Poštanski kupon kupljen u Evropi za jedan cent s američkim sred-stvima mogao se unovčti sa oko 6 američkih marki od jednog centa. Prvi korak je bio konvertovanje američkog novca u valutu s povoljnim deviznim kursom. Ta sredstva bi Poncijevi strani agenti koristili za kupovinu poštanskih kupona u zemljama sa slabom privredom. Kuponi marke bi zatim bili zamijenjeni za povoljnu stranu valutu i konačno pretvoreni u američka sredstva.

Neto profit od ovih transakcija navodno je bio 400%. Radilo se o arbitraži: jeftinijoj kupovini i skupljoj prodaji. To nije bilo nelegalno. Ponci je nudio ulagačima 50% prinosa na njihov novac kroz 45 dana, ili dupli iznos za 90 dana. Pošto su svakog dana depoziti rasli u iznosima desetina hiljada USA$, jedan dio je izdvojio za kupovinu dva preduzeća. Ideja je bila i da se kupe američki ratni brodovi za 300 miliona USA$ i pretvore u plovni prodajni centar. Sve dok je novac doticao, Ponci je bio izvan konačnog kolapsa. Njegova kompanija je prikupila 9,6 miliona od najmanje 20.000 investitora, uz obavezu da vrati skoro 15 miliona USA$. Jednostavna finansijska analiza bi pokazala da on nije stvarao novac, nego ga je gubio.

Poncijeva „igra“ je prihvaćena 20-tak godina kasnije kao zvanična politika vlade SAD. F. Roosevelt je 1935. kre-irao Social Security, koje je M. Friedman nazvao Ponci igrom. Kao i C. Ponci, Socijalno osiguranje u SAD na kraju nije moglo dovoljno brzo da regrutuje nove kontributore da bi se isplatili benefiti koje je vlada obećala. Taj aspekt Ponci igre, u kojoj svaka generacija uzima više nego što uloži, bliži se kraju zbog demografskih promjena. Analize Krugmana predstavljaju korisno štivo za Ponci šemu i njenu implementaciju u SAD. Ponci je igrao staru igru pljačkanja jednih da bi platio drugima. Ponci igra je proizvela kratkoročni Ponci brend. Nije bilo dovoljno kupona u svijetu za osobu koja npr. želi da zaradi milion USA$. Kraj Ponci igre je neizbježno bankrotstvo i veliki gubici za investitore ukoliko se igra ranije ne zaustavi. Pri tome, može posebno da zabrine politički uticaj „panike“ finansijskih investitora. Investitori su svuda uključeni u finansijske spekulacije (manipulacije). Rast cijena nafte OPEC 1970-ih doveo je do globalnog nago-milavanja zaliha, koje je bilo iskorišćeno u obliku zajmova zemljama Trećeg svijeta. I. Wallerstein (1998) je ukazao da su ti zajmovi na kraju osiromašili zajmotražioce. Ova prevara (prva igra) bila je nastavljena drugom Ponci igrom, koja je predstavljala kombinaciju zaduživanja vlade SAD tokom 1980-ih („militarni kejnzijanizam Regana“) i privatnih kapitalista (junk obveznice), sve dok igra nije prestala tzv. krizom deficita SAD. Treća Ponci igra tokom 1990-ih zasni-vala se na prilivima globalnog kapitala preko „kratkoročnih zaduživanja“ u istočnoj i jugoistočnoj Aziji.

Podržan od vlade SAD, MMF je pružio „rješenje“ za dužničku krizu početkom 1980-ih. Preporuka je bila da vlade u krizi kombinuju „fiskalnu ozbiljnost“ i otvaranje tržišta na najširem planu za investitore. H. Kissinger je izrazio za-brinutost da ovakve preporuke MMF, koje dovode do potpunog onesposobljavanja domaćeg bankarskog sistema u drža-vama koje nemaju „društvenu sigurnosnu mrežu“, predstavljaju katastrofu prouzrokujući ono što je u suštini „po-litička“ kriza, a što potencijalno ima vrlo negativan uticaj na poziciju SAD u svjetskom sistemu.

Prevara „Parmalat-a“, osme najveće industrijske grupe u Italiji, ima dosta sličnosti sa Ponci igrom. Poncijeva šema je funkcionisala iz centralne službe, koja se sastojala od dvije prostorije, sa 12 službenika. „Parmalat“ je multi-nacionalna multimilijarderska kompanija, koja je listirana na Berzi u Milanu, a imala je preko 250 kompanija širom svijeta i 36.000 zaposlenih. Prevara Poncija je trajala 9 mjeseci prije nego što je otkrivena, a „Parmalat-a“ više od 10 godina. To je čudno zbog postojanja korporativnog upravljanja, izvještavanja, regulativa i revizija. Šema Poncija je bila visoko rizična, finansijska, bez pozadine u aktivi. „Parmalat“ je funkcionisala u tradicionalnom sektoru proizvodnje i prodaje realnih roba, sa niskim rizikom. Izgleda da je ovaj slučaj značio veći gubitak za američke nego za italijanske investitore, tj. da je to bila više američka i međunarodna afera. Većina od 85.000 vlasnika bili su iz SAD, a 80% obvez-

196

nica plasirale su međunarodne banke. Obrazlažući aferu Parmalat, Tabasso istakao da je izbjegnuto devet nivoa kont-role: administratore, interne i eksterne revizore, berzanske regulatore i berzu, banke, Banku Italije, finansijske ana-litičare i rejting kompanije. Primarni revizor je bio Deloitte, a najveći propust je bio upravo kod spoljnog revizora. „Pro-blem“ je bio i u koordinaciji i kontroli između Deloitte-a i drugog revizora – Grant Thorton-a. Paradoks je u jednom periodu bio u visokoj likvidnosti uz prisustvo velikog duga.

Uz slučaj BCCI Berings predstavlja ekstreman primjer propasti bankarskog giganta. Nedostatak kontrolnog sistema za nadgledanje i upravljanje aktivnostima trgovine finansijskim sredstvima uništio je Berings. Kreditna kriza koju je prouzrokovao „opasni finansijski kockar“ banke N. Lison, berzanski trgovac i generalni menadžer u Singapuru, dovela je do gubitaka većih od 1,39 milijardi dolara na fjučers ugovorima u Nikkei 225, japanskim državnim obvez-nicama i eurojenu, kao i na opcijama u Nikkei 225. Berings je predstavljala ponos britanske bankarske industrije. Kao najstarija investiciona (merchant) banka u V. Britaniji, osnovana 1762, bila je bankar Kraljice, finansirala je rat Napo-leona i kupila od njega Luizijanu (za manje od 9 miliona dolara). U londonskom Sitiju prepoznavala se po merdžerima, akvizicijama i snazi na novim tržištima. Ona je primjer kako kombinacija prevare, tržišnog rizika i odsustva interne kontrole mogu dovesti do sloma. Problemi su počeli u januaru 1994, kad je Lison kupio prodajne (put) opcije (prenoseći pravo na kupovinu) i, simultano, prodao kupovne (call) opcije (prenoseći pravo na prodaju) na Nikkei 225 indeks. Prodato je 40.000 ugovora. Trgovina bi bila profitabilna da je japansko tržište bilo stabilnije. Ali, Kobe je zadesio sna-žni zemljotres 17. januara, i Nikkei je blago pao. To je bio period 30-mjesečne ekonomske recesije u Japanu. Da bi se ostvario profit, bilo je potrebno da Nikkei ostane u rangu od 18.500 do 19.500. U pokušaju da podupre Nikkei, Lison je kupio Nikkei fjučerse u enormnom obimu, ali je 23. januara indeks izgubio 1000 poena i pao ispod 17.800. Lison je nastavio da kupuje fjučerse, nadajući se da bi mogao da utiče na tržište, imajući u vidu da će bonusi biti fiksni 24. februara. Rezultat te strategije trgovanja bio je gubitak Beringsa od 827 miliona funti, što je bilo više od cjelokupnog kapitala i rezervi banke.

U Londonu su smatrali da je Lison ostvarivao profite od arbitraže, iako su se gubici akumulirali na računu 88888. Lison je tražio i dobijao dodatne fondove da bi nastavio svoje trgovačke aktivnosti. Centrala u Londonu je transferisala ogromne iznose sredstava u Singapur, pod utiskom da će biti iskorišćeni za poslove klijenata, a oni su se u stvari koristili za obezbjeđenje (margine) –pokriće pozicije opcija Lisona. Samo u prva dva mjeseca 1995, Berings Fjučersu u Singapuru usmjereno je 569 miliona funti. Račun je korišćen i kada je Lison zauzimao dugu poziciju na indeks Nikkei 225. Kumulirani gubici na računu iznosili su 384 miliona funti. Lison je počeo s neovlašćenim trgovanjem još 1992. i gubio novac iz dana u dan. Samo 1994. je izgubio 296 miliona USA$, a prikazao je dobit od 46 miliona USA $. Detalji s računa 88888 nijesu prenošeni u London, a račun je korišćen za unakrsnu trgovinu sa drugim računima Beringsa i da prikaže pogrešne dobiti na ovim računima. Za četiri dana u januaru 1996. Lison je izgubio oko 47 miliona $, a prikazao profit Londonu od 55 miliona USA$, unakrsnim trgovanjem između računa 88888 i Beringsovog računa 92000. Njegove pozicije na tržištima opcija bile su nezaštićene, kako bi se maksimizirale njegove potencijalne dobiti. Zvanična politika trgovanja Lisona bila je zauzimanje kratke pozicije na Nikkei 225 fjučerse na SIMEX (Singapur) da bi se zaštitile duge pozicije Beringsa na Osaka tržištu. Ipak, zauzeo je drugu poziciju na Nikkei 225 fjučerse, nije štitio ove pozicije i izložio je Berings značajnom riziku. Trezor Beringsa nikada nije vršio reviziju računa 88888, koji je uredno opisivao stvarne profite i gubitke Lisona i na kojem su knjiženi veliki iznosi transakcija. Ovaj račun je bila vremenska bomba, koja je eksplodirala u februaru 1995. i srušila Berings.

U slučaju ove banke, regulatorni i supervizorski okvir i okvir kontrole korporacije u potpunosti su izostali. Ključni problemi odnose se na loše menadžere, koji nijesu preduzeli postupke koji bi spriječili bankrot Beringsa. Sindikat komercijalnih i investicionih banaka bio je spreman da rekapitalizuje Berings (procijenjena cijena je bila 700 miliona funti), ali niko nije mogao prihvatiti fiksnu proviziju u zamjenu za zatvaranje trgovačkih pozicija. Centralna banka Engleske je objavljivala da je spremna da obezbijedi likvidnost tržištima ukoliko je to potrebno, ali je odbila da koristi javna sredstva da bi spasila Berings. U stvari, bila je isključivo odgovorna za superviziju cjelokupnog Beringsa, iako su Vlasti za hartije od vrijednosti i fjučerse (SFA) imale mnogo više iskustva u nadgledanju aktivnosti sa hartijama od vrijednosti. Izlaganje riziku ove banke u Latinskoj Americi gotovo da je dovelo do njenog urušavanja 1890, ali je zato izlaganje riziku na Dalekom Istoku stotinak godina kasnije prouzrokovalo slom Beringsa. Slučaj Berings skrenuo je dodatnu pažnju na tržišni, kreditni, operativni i sistemski rizik od bankrota, kao i na informacioni i rizik izvještavanja, koji su osnovni kod vrednovanja i upravljanja rizikom u bankarstvu. Nedostavljanje računa trezoru i službi za kontrolu rizika u Londonu bila je greška, koja je imala katastrofične posledice za akcionare i nosioce obveznica Beringsa. U subotu, 26. februara 1995, Berings je obustavio trgovanje i uključen je u proceduru administracije u skladu sa Zakonom o nesolventnosti, kojom se pokušava spasiti posao umjesto likvidacije. Holandski koncern bankarstva i osiguranja ING

197

banka je 6. marta kupio poslove bankarstva, hartija od vrijednosti i upravljanja aktivom Beringsa, i to za jednu funtu, odnosno preuzeo odgovornost za postojeće pasive procijenjene na 860 miliona funti.

2.3.4 Subprimarni bankarski fijasko i bankarske krize Iskustva iz prethodne decenije pokazuju da su se teškoće kod većine banaka ispoljavale kao kreditni problemi i kao

operativni rizici. Tržišni rizik je rijetko bio ozbiljniji problem. U većini slučajeva su se pokazale slabosti upravljanja i kontrole. U periodu od 1980-2000, banke koje su se našle u problemima bile su više izložene špekulativnim zajmovima za nekretnine, polazeći od njihove velike profitabilnosti i privlačnosti za rast banke. Aktive u vidu nekretnina bile su nepouzdane u uslovima slabog ekonomskog okruženja. Teže posledice za pojedine banke u SAD u ranijem periodu nijesu bile dovoljna opomena. Iste „greške“ su se ponavljale i u prethodne dvije decenije. Bank of New England je po-četkom 1980-ih bila jedna od najvećih u SAD i na Srednjem istoku, sa aktivom od preko 32 milijarde dolara i oko 480 ogranaka. Primjenjivala je u regionu agresivnu strategiju kreditora nekretnina. Kolaps koji je krajem 1980-ih uslijedio kod vrijednosti nekretnina odrazio se i na banku u vidu neperformansnih zajmova, odnosno brzog pogoršanja zaj-movnog kvaliteta. Krajem 1990. neperformansni zajmovi činili su 20% ukupnih zajmova (3,2 milijarde $). Gubici su bili enormni i banka je postala nesolventna. Uslijedilo je masovno povlačenje sredstava (1 milijarda nedjeljno), uglav-nom sa ATM. Slom ove banke uticao je na dalje proširenje regulatornog sistema donošenjem Dopunjenog Zakona o FDIC, federalnoj agenciji koja daje ograničene garancije (osiguranje) za sredstva deponovana u bankama članicama.

Neuspjesi banaka i štedionica su svedeni na najmanju mjeru do sredine 1990-ih zbog značajnog smanjenja kamatnih stopa i regulatornim promjenama (FDICIA i FIRREA). Pa ipak, one su se suočile sa problemima uključiva-njem u subprimarno potrošačko kreditiranje. Uz ista pravila koja se odnose na kapital, subprimarno kreditiranje je poprimilo visoko rizičan profil i znatno povećan leveridž. Best Bank je bila prva subprimarna institucija, koja je propala (krajem 1980-ih). Banka je bila specijalizovana za izdavanje kreditnih karti subprimarnim zajmotražiocima, koji su bili spremni da se pridruže putničkom klubu. Prevara je imala osnovu u ogromnim zakašnjenjima u portfoliju. Banka je zatvorena, a osigurani depoziti su prenešeni na lokalnu instituciju. Troškovi FDIC su iznosili 222 miliona USA$ (95% aktive). Uslijedilo je još nekoliko primjera propasti subprimarnih banaka krajem 1990-ih (vidi šire u: BCBS, 2004). U jednom slučaju (Keystone) bila je otkrivena prevara – stotine miliona zajmova koji nijesu postojali ili nijesu posjedovani, koja je koštala 780 miliona USA$. U slučaju Pacific Thrift and Loan originalno su odobreni subprimarni zajmovi, zatim sekjuritizovani i prodati, uz zadržavanje rezidualne kamate. Prevare navodno nije bilo, a gubici su iznosili 33% aktive. Pozajmljeni iznosi su pri subprimarnom pozajmljivanju uglavnom prodati kroz sekjuritizaciju. Propasti subprimarnih banaka dešavale su se nakon Bazela I, kojim se naglašavala adekvatnost kapitala, a kulminirale nakon Bazela II, koji stavlja poseban naglasak na rizike. Bazel II je promovisao dobitnike i gubitnike, ne najpreciznije, a Bazel III će morati da promoviše novu strategiju (strukturu) do nove bankarske krize.

Banke u SAD kao cjelina su od 2000. postajale više izložene rezidencijalnim nekretninama. To se odražavalo u povećanju holdinga zajmova za nekretnine i hartija i iznosa raspoloživih kreditnih linija za stambene objekte (uz obez-bjeđenje u imovini) kao procenat ukupne bankarske aktive. Bankarski kapital se povećao pa je povećano izlaganje rezidencijalnim nekretninama bio manji problem nego što bi inače bio. Dio zajmova za rezidencijalne nekretnine i hartija u posjedu banaka garantovala su treća lica. Mnoge banke su kupovale samo visoko rangirane hartije koje su imale mali kreditni rizik. Prema analizama, američke banke su bez obzira na izloženost kao cjelina bile znatno manje osjetljive na pad cijena nekretnina u poređenju sa bankama koje su bile locirane u državama SAD sa visokim padom cijena krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Finansijske institucije koje su bankrotirale u 2008. ili bi bankrotirale bez pomoći države, zapale su u teškoće zbog nedostatka akcijskog kapitala, isplaćujući akcionarima prilične iznose. Svoje operacije su pretjerano leveridžovale dužničkim kapitalom. Kao što je slučaj i sada, finansijska kriza se mora pojaviti ukoliko se ne preduzmu mjere za povećanje minimalnih zahtjeva za kapitalom bankama i drugim finansijskim institu-cijama. Investicione banke su poznate po pristupu minimalističkog akcijskog kapitala. Dok je običnim bankama potre-ban racio kapital/aktiva od najmanje 7%, investicione banke tipično operacionišu sa raciom od samo 4%. Nedostatak kapitala je uglavnom rezultirao iz koncepta „ograničene odgovornosti“ (limited liability) kojim se daje podsticaj za prekomjerno zaduživanje.

Zbog nedostatka akcijskog kapitala, akcionari („neskloni riziku“) unajmljuju „kockare“ da upravljaju njihovim kompanijama sa ograničenom odgovornošću. Menadžeri biraju prilično rizične operacije znajući da akcionari neće simetrično učestvovati u rizicima. Dok bi se rastući rizici preobratili u dividende, opadajući bi bili limitirani do iznosa investiranog akcijskog kapitala. Potraživanja od lične imovine akcionara bila bi blokirana ograničenjem odgovornosti.

198

Na kraju, kreditori banke ili vlade snosili bi bilo koji gubitak. Prema pojedinim autorima (Sinn 2008), zajednička inter-akcija između podsticaja da se minimizira akcijski kapital i onog za kockanjem, kako bi se iskoristio rastući rizik, pro-izvela je krizu. Na američku krizu je uticala činjenica da su kućevlasnici uživali ograničenu odgovornost sličnu onoj kod kompanija. Kockanje sa tzv. „Main street“ uzrok je subprimarne krize.

Poslednje decenije su, osim po značajnom napretku u sektoru finansija, karakteristične i po učestalijim finan-sijskim krizama – bankarskim, valutnim, platnog bilansa i zaduženosti. Bankarske krize u velikom broju zemalja stvo-rile su ozbiljne posljedice privredi i monetarnoj politici. Savremena finansijsko-bankarska kriza je mnogo veća od one iz 1990-ih i 1980-ih. U mnogim regionima gotovo svaka država je doživjela makar jednu ozbiljnu bankarsku krizu. One su kao rezultat imale velike gubitke imovine i prekide ponude kredita za investiranje i trgovanje. Rješavanje krize je iziskivalo velike rashode državnih sredstava. Povremene finansijske liberalizacije su donekle povećavale mogućnost ri-zika, mada najnoviji debakli u bankarskim sistemima sugerišu da je uzrok krize i panike mnogo dublji. Ukoliko se po-gorša okruženje, kriza se može pojaviti veoma brzo. Opstanak banaka, pogotovo mega banaka, iza kojih često stoje na-cionalni, politički ili lobistički interesi, nametao je izlaganje riziku ulaženjem u visoko spekulativne aktivnosti, obuh-vatajući i posebne segmente poput industrije hedž fondova.. Operacionisanje rizicima znači i mogućnost greške, koja može biti korigovana relativno lako ili imati katastrofične posledice.

Istorija bankarskih kriza je duga. Velika depresija 1930-ih je pogoršana bankarskim krizama u SAD i drugim državama. Poslednjih decenija veliki broj država su pogodile finansijske teškoće različitih stepena ozbiljnosti (oštrine), a u nekima su se ponavljale. Prema analizi Lindgren, Garcia and Saal (1996), u periodu 1980-96. bar 2/3 zemalja čla-nica MMF iskusilo je značajne probleme u bankarskom sektoru. 1980-ih i 1990-ih, bankarske krizesu bile učestalije i veće nego u prethodnim decenijama. U većin država tranzicije, vodeće banke su pretrpjele velike gubitke zbog inflacije i gubitka klijenata (tradicionalnih preduzeća). Finansijski problemi bili su posebno izraženi u ekonomijama u razvoju. Problemi bankarskog sistema koji su otpočeli sredinom 1990-ih u nekim azijskim zemljama (Indonezija, Koreja, Taj-land) proizveli su očiglednu mogućnost regionalnog širenja. Tokom 1980-ih i u prvoj polovini 1990-ih bankarske krize pojavile su se i u Latinskoj Americi (Čile i Kolumbija, odnosno Meksiko i Venecuela). Od razvijenih zemalja u SAD, Nordijskim zemljama i Japanu.

Bankarske krize u državama u razvoju su imale ozbiljnije negativne posledice na privredu nego krize drugih finan-sijskih i nefinansijskih oblika. Slaba raspoloživost i veća cijena kredita banke mogla je da potkopa realnu privredu. Iako pad ekonomske aktivnosti nastupa prije pojavljivanja bankarske krize, pa je teško izolovati nezavisni efekat krize na output tokom i poslije događaja, postignut je širok konsenzus da bankarska kriza vjerovatno pojačava ekonomski pad. Posledično, štednja ne idei prema svojoj najproduktivnijoj upotrebi. Ozbiljne posledice je imala i monetarna politika, jer se iskrivljavao normalan odnos između monetarnih instrumenata i njenih intermedijarnih i krajnjih ciljeva. Mjere mone-tarne politike, kojima se limitira rast kamatnih stopa i kupuje vrijeme za oporavak banaka mogu dovesti do značajnog pada međunarodnih rezervi, uz širenje valutne krize na dužničku krizu. Bankarske krize su često bile vodeći indikator platno-bilansnih kriza u državama u razvoju. Tržište hartija obezbijeđenih hipotekom brzo je raslo poslednjih decenija na hipotekarnom tržištu SAD. Pad kreditnih standarda, prekomjerno izlaganje riziku kreditora i direktna prevara su ka-rakterisali ovaj trenda. Sub-primarna kriza koja je otpočela u avgustu 2007. predstavlja najlošiju finansijsku krizu od Velike Depresije. Takav slom finansijskog sistema je vrlo brzo uticao na cijelu privredu, jer ekonomska aktivnost zavisi od efikasnog funkcionisanja sistema plaćanja. Države sa slabim institucionalnim aražmanima mogu proći bez ozbiljnih teškoća u bankarskom sektoru. Ali, ako se pogorša okruženje, kriza se može pojaviti veoma brzo.

Banke su finansijski posrednici čije su pasive uglavnom kratkoročni depoziti, a aktive kratkoročni i dugoročni zajmovi preduzećima i potrošačima. Kada vrijednost njihovih aktiva padne ispod vrijednosti pasiva postaju nesolventne. Vrijednost bankarskih aktiva se može urušiti ako zajmoprimaoci nijesu u mogućnosti da servisiraju svoj dug. Kreditni rizik se može redukovati na nekoliko načina: provjeravanjem (selekcijom) zajmotražilaca, diversifikovanjem zajmov-nog portfolija zajmoprimalaca, koji su podložni različitim faktorima rizika i iziskivanjem kolaterala. Rizik neizvršenja se ne može potpuno otkloniti bez nepovoljnog ograničavanja uloge banaka kao finansijskih posrednika. Pošto ograni-čene aktiveutiču da iznos rizika koji se preuzima vjerovatno premaši ono što je društveno optimalno, dolazido name-tanja minimalnih obaveza kapitala i drugih restrikcija. Ako zajmovni gubici premaše bančine obavezne i dobrovoljne rezerve i njen akcionarski kapital, banka postaje nesolventna. Sistemska kriza sa javlja kad značajan dio bankarskog sistema karakterišu zajmovni gubici iznad kapitala.

Teorija predviđa da šokovi, koji nepovoljno utiču na ekonomske performanse zajmoprimalaca banke i čiji se uticaj ne može smanjiti diversifikacijom rizika, moraju biti u pozitivnoj korelaciji sa sistemskim bankarskim krizama. Za date šokove, bankarski sistemi, koji su manje kapitalizovani treba bi da budu osjetljiviji. Šokovi koji su povezani sa epizo-dama problema bankarskog sektora uključuju ciklični pad outputa, pogoršanje odnosa razmjene i pad cijena aktive

199

(akcija i nekretnina). Čak i ako nije prisutno povećanje neperformansnih zajmova, bilansi stanja banke se mogu po-goršati ako stopa prinosa na bankarske aktive padne ispod stope koja mora biti plaćena na pasive. Najuobičajeniji pri-mjer je povećanje kratkoročnih kamatnih stopa, koje prisiljavaju banke da povećaju kamatnu stopu koju plaćaju de-ponentima. Pošto se aktiva bilansa stanja banke obično sastoji od dugoročnih zajmova sa fiksnim kamatnim stopama, stopa prinosa na aktive ne može se dovoljno brzo prilagoditi.Zato banke moraju podnijeti redukovane profite ili snositi gubitke. Sve banke u zemlji će vjerovatno biti izložene istom stepenu rizika kamatne stope, jer je ročna transformacija jedna od tipičnih funkcija bankarskog sistema. Veliko povećanje kratkoročnih kamatnih stopa vjerovatno je glavni uzrok sistemskih problema bankarskog sektora. drugi primjer nepoklapanja stope prinosa javlja se kad se banka zaduži u stranoj valuti, a pozajmljuje u domaćoj valuti. Banke koje na taj način povećavaju sredstva mogu izabrati da odobra-vaju domaće zajmove denominovane u stranoj valuti, čime se eliminiše otvorena pozicija, a devizni kurs se prebacuje na zajmoprimca.

Zbog neosiguranosti bankarskih depozita, pogoršanje kvaliteta portfolija aktive banke može da izazove juriš, prije nego što banka proglasi bankrot. Juriš na depozite ubrzava pojavu nesolventnosti budući da su bankarske aktive tipično nelikvidne. Dajmond i Dybvig (1983) su pokazali da juriš na banke može biti samoispunjavajući, tj. mogu se pojaviti s obzirom da deponenti vjeruju da ostali deponenti povlače svoja sredstva čak u odsustvu inicijalnog pogoršanja bilansa stanja banke. Kada djelimično informisani deponenti prihvate kao signal da su ostale banke takođe rizične (zarazna pa-nika), juriš na banke prelazi u bankarsku paniku. Smatralo se da bankarski juriš ne bi trebao da se pojavi kad su depoziti osigurani od rizika nesolventnosti banke. Osiguranje depozita može biti eksplicitno, kad banke mogu da kupe puno ili djelimično osiguranje u korist deponenata od državne agencije ili privatnog osigurača i implicitno, kad deponenti vjeruju da će država spriječiti propadanje banke ili će preduzeti korake da im kompenzira gubitke. Ako premije potpuno ne odražavaju rizičnost bankarsklih portfolija, prisustvo osiguranja depozita stvara podsticaje za preuzimanje preko-mjernog rizika - moralni hazard. Na bazi iskustava s bankarskim krizama iskristalisalo se nekoliko stavova:

Bankarski juriš ne bi trebal da se pojavi kad su depoziti osigurani od rizika nesolventnosti banke. Ako premije u potpunosti ne odražavaju rizičnost bankarskih portfolija, prisustvo osiguranja depozita stvara podsticaje za preuzimanje prekomjernog rizika - moralni hazard,

Ako država ili centralna banka čvrsto kontroliše bankarski sistem, efekti moralnog hazarda biće vjerovatno bez-načajni. Kad dođe do finansijske liberalizacije, značajno se povećavaju mogućnosti rizika;

Ako se u zemlji s osiguranjem depozita odvija finansijska liberalizacija, a to nije propraćeno dobro dizajniranim i efektivnim sistemom prudencione regulacije i supervizije, moguće je da menadžeri banke preuzmu prekomjerni rizik i da se pojave bankarske krize usled moralnog hazarda;

U državama u kojima je bankarski sektor „liberalizovan“, ali je supervizija banaka slaba, a zakonske okvire protiv prevare je lako zaobići, bankarske krize mogu biti prouzrokovane širokim „pljačkanjem“. To znači da menadžeri banke mogu investirati ne samo u projekte koji su prilično rizični, već mogu investirati u projekte koji su sigurno neuspješni, ali iz kojih mogu usmjeriti novac za ličnu korist. Iznenadno povlačenje bankarskih depozita sa efektima koji su slični onima kod juriša na banke mogu da se pojave

nakon perioda velikih priliva kratkoročnog kapitala iz inostranstva (Latinska Amerika, Azija, Istočna Evropa početkom 1990-ih). Uz kombinovane efekte liberalizacije kapitalnog računa i visokih domaćih kamatnih stopa (zbog inflacionih stabilizacionih politika), takvi prilivi mogu da dovedu do ekspanzije domaćeg kredita. Porastom inostranih i padom domaćih kamatnih stopa, ili kad oslabi povjerenje u privredu, strani investitori brzo povlače svoja sredstva, a domaći bankarski sistem postaje nelikvidan. Bankarski problemi mogu da se pojave u državama sa fiksnim deviznim kursem usljed špekulativnog ataka na valutu. U pojedinim državama je funkcionisao sledeći mehanizam: ako se očekuje da se uskoro desi devalvacija, deponenti (domaći i strani) žure da povuku depozite i konvertuju ih u depozite u stranoj valuti vani, čime domaće banke postaju nelikvidne. Konačno, problemi bankarskog sektora mogu da uslijede nakon uspješne stabilizacije u zemljama sa istorijom visoke inflacije, kada banke smatraju da je nestao jedan od glavnih izvora prihoda, pa slijede problemi.

Postoje dva tradicionalna pogleda na bankarske panike. Jedan je da su one slučajni događaji koji nisu povezani sa promjenama u realnoj ekonomiji. Klasična forma ovog pogleda sugeriše da su panike rezultat „mob psihologije“ ili „mas histerije“ (Kindleberger, 1978). Diamond i Dybvig (1983) su razvili savremenu verziju, po kojoj su bankarski juriši samoispunjavajuća predviđanja. Uz datu pretpostavku prvog dolaska, prve usluge i skupu likvidaciju nekih aktiva, postoji višestruka ravnoteža. Naime, ako svako vjeruje da će se bankarska panika pojaviti, optimalno je za svakog pojedinca da povuče svoja sredstva. Pošto svaka banka nema dovoljno likvidnih aktiva da izađe u susret svojim

200

komitentima, moraće da likvidira neke od svojih aktiva uz gubitak. Uz dati prvi dolazak, prvu uslugu, oni deponenti koji izvrše inicijalno povlačenje dobiće više nego oni koji čekaju. S jedne strane, svi deponenti imaju podsticaj da odmah povlače, ali, s druge strane, ako niko ne vjeruje da će se bankarska panika desiti, samo oni sa trenutnim potre-bama za likvidnošću povlačiće svoja sredstva. Uz pretpostavku da banke imaju dovoljno likvidnih sredstava da zado-volje ove legitimne zahtjeve, neće biti panike. Od spoljnih varijabli ili „mjesečevih pjega“ zavisi koja će se od ove dvije ravnoteže pojaviti. Iako pjege nemaju efekat na realne podatke ekonomije, utiču na vjerovanja deponenata na način da ona postanu samoispunjavajuća. Poslvejt i Vajvs (1987) su pokazali kako se panike mogu generisati u modelu sa jedinstvenim ekvilibrijumom.

Alternativa shvatanju „mjesečevih pjega“ je da su bankarske panike prirodna posledica poslovnog ciklusa. Ekonomski pad smanjiće vrijednost bankarskih aktiva povećavajući mogućnost da banke neće moći da izađu u susret svojim komitentima. Ako deponenti dobiju informacije o predstojećem padu ciklusa, anticipiraće finansijske teškoće u bankarskom sektoru i nastojati da povuku svoja sredstva. Ovi pokušaji će ubrzati krizu. Prema ovoj interpretaciji, pani-ke nijesu slučajni događaji već reakcija na otvorene ekonomske okolnosti. Više autora su razvili model bankarskih pa-nika prouzrokovanih agregatnim rizikom. Wallace (1988, 1990), Chari (1989), Champ i dr. (1996) su, na bazi analize Diamonda i Dybvig-a (1983) pretpostavili da je dio populacije koja traži likvidnost slučajna. Drugi autori (Chari, Jagan-nathan, Jacklin, Bhattacharya, Hellwig i Alonso) uveli su agregatnu neizvjesnost koja se može interpretirati kao rizik poslovnog ciklusa. Po Chariju i Jagannathanu, panika se pojavljuje ne samo kada je pregled slab već i kada likvidnosne potrebe postanu visoke. Jacklin i Bhattacharya (1988) su izgradili model u kojem neki deponenti dobijaju u međuvre-menu signale o riziku. Pokazali su da optimalnost bankarskih depozita u poređenju sa običnim akcijama zavisi od karakteristika rizičnih investicija. Allen i Džejl (1998) su na postavkama Gortona i Kalomirisa (1988, 1991) razvili model koji je konzistentan sa pogledom poslovnog ciklusa o porijeklu bankarske panike. U njihovom modelu, krize mogu poboljšati podjelu rizika, ali i uključiti ogromne troškove ako prouzrokuju da projekti budu prerano likvidirani. Centralna banka može izbjeći ove troškove i sprovesti optimalnu alokaciju resursa odgovarajućom monetarnom poli-tikom. Kreiranjem fiat novca i kreditiranjem banaka, centralna banka može spriječiti neefikasnu likvidaciju investicija, dozvoljavajući istovremeno optimalnu podjelu rizika.

Kao ključna smetnja za funkcionisanje finansijskog sistema pojavljuju se asimetrične informacije. Teorija asi-metričnih informacija objašnjava bankarske krize. Analiza asimetričnih informacija je korisna za razumijevanje zašto je prudenciona supervizija bankarskog sistema neophodna i zašto vlada bira određene tipove supervizije. Asimetrične informacije predstavljaju situaciju u kojoj jedna strana u finansijskom ugovoru ima manje preciznih informacija nego druga strana. Npr. zajmoprimaoci koji uzimaju zajam obično imaju mnogo bolje informacije o potencijalnim prinosima i riziku koji je povezan s investicionim projektima koje planiraju da preduzmu nego što je to slučaj sa zajmodavcima. Asimetrične informacije dovode do dva osnovna problema u finansijskom sistemu– negativne selekcije i moralnog hazarda.

Negativna selekcija je problem asimetričnih informacija, koji se pojavljuje prije nego što se transakcija odigra, budući su zajmotražioci koji su manje kvalitetni i koji imaju veći rizik upravo oni koji su najviše spremni da uzmu zajam, uz najveću kamatnu stopu, jer znaju da je vjerovatno neće platiti. Na taj način će učesnici koji će najvjerovatnije proizvesti nepoželjan (negativan) rezultat biti najvjerovatnije izabrani. Pošto negativna selekcija čini većom vjerovat-noću da će zajmovi imati loše kreditne rizike, zajmodavci mogu da odluče da ne odobre zajmove čak i kada postoje dobri kreditni rizici na tržištu. Ovaj rezultat je karakteristika „problema limuna“. Minimiziranje problema negativne selekcije zahtijeva da zajmodavci moraju razdvojiti dobre od loših kreditnih rizika. Moralni hazard se pojavljuje kada se transakcija desila budući je zajmodavalac izložen hazardu da zajmoprimac ima pobudu da se uključi u aktivnosti koje su nepoželjne s tačke posmatranja zajmodavca, tj. aktivnosti koje znače manju vjerovatnoću da će zajam biti otplaćen.

Moralni hazard se pojavljuje jer zajmoprimalac ima podsticaj da se usmjeri u projekte s većim rizikom u kojima će proći dobro ukoliko uspiju, ali zajmodavac snosi većinu gubitka ako projekat ne uspije. Zajmoprimalac ima podsticaj da pogrešno usmjeri sredstva za ličnu upotrebu, da „zabušava i jednostavno ne radi naporno“, ili da investira u nepro-fitabilne projekte. Konflikt između dvije strane potiče od moralnog hazarda koji podrazumijeva da će mnogi zajmo-davci odlučiti da ne odobravaju zajmove, čime će kreditiranje i investiranje biti na suboptimalnom nivou. Ipak, moralni hazard nastaje ne samo zbog asimetričnih informacija već i zbog toga što nametnuti troškovi mogu da učine isuviše skupim zajmodavcu da spriječi moralni hazard čak i kada je potpuno informisan o aktivnostima zajmoprimaoca. Da bi se minimizirao problem moralnog hazarda, zajmodavac mora da nametne restrikcije i druge ugovorne uslove tako da se zajmoprimaoci ne uključuju u aktivnosti koje čine manje vjerovatnim otplatu zajma.

Još jedan od problema koji je veoma važan za razumijevanje poteškoća za dobro funkcionisanje finansijskog sistema je tzv. problem slobodnog jahača. On se pojavljuje pošto ljudi koji ne troše resurse na sakupljanje informacija

201

još uvijek mogu da iskoriste prednosti informacija u odnosu na druge ljude koji su sakupili informacije. Ovaj problem je posebno važan na tržištima hartija od vrijednosti. Ako neki investitori traže informacije o tome koje su hartije podcije-njene, a zatim ih kupe, drugi investitori koji nisu platili za informaciju mogu takođe da ispravno kupe. Kao rezultat svih slobodnih jahača, investitori koji su tražili informaciju više neće moći da zarađuju ukupno povećanje vrijednosti hartija koje nastaje od dodatnih informacija. Banke imaju posebne prednosti u odnosu na druge finansijske posrednike u rješavanju problema asimetričnih informacija. Brojni su razlozi: sposobnost uključivanja u dugoročne odnose sa klijentima i davanje zajmova korišćenjem aranžmana kreditnih linija,niži troškovi monitoringa,sprječavanje rizika koji preuzimaju zajmoprimaoci (strah od neodobravanja budućih zajmova), obaveze kolaterala i sl. Okvir asimetričnih informacija objašnjava zašto banke imaju važniju ulogu u finansijskim sistemima u zemljama u razvoju i tranziciji zbog veće teškoće dobijanja informacija o privatnim firmama.

Da bi postojala mogućnost predviđanja tajminga bankarske krize ili barem stepen rizika (visok ili nizak) krize, potrebno je identifikovati pouzdane indikatore i kontrolisati ih na promjene. Pouzdan indikator je varijabla koja se može lako slijediti i koja se ponaša na jedan način kada bankarski sistem nije izložen pritisku i na sasvim drugi način kada je sistem podložan pritisku. U idealnom slučaju, ponašanje indikatora trebalo bi da pokaže stepen rizika ili bi trebalo da nagovijesti vjerovatni tajming pojavljivanja problema u bankarskom sistemu. Varijable koje su korisne kao indikatori nisu obavezno u bilo kakvim uzročnim odnosima s bankarskim krizama. Obično, i fluktuacije indikatora varijabli i nastanak problema u bankarskom sektoru su proizvod nekog trećeg, postojećeg uticaja. Npr. brzo povećanje zajmova jednom sektoru može pokazati da su banke pribjegle takvoj mjeri, koja će na kraju i vjerovatno rezultirati velikim i eksplicitnim bankarskim gubicima. Upotrebljivi indikatori mogu da se pronađu iz različitih izvora i da se odnose na različite aspekte ekonomije: mogu nastati iz samog bankarskog sistema, iz nekog drugog sektora ili mogu imati makro-ekonomski karakter.

Najočigledniji indikatori su oni koji su direktno povezani sa pouzdanošću bankarskog sistema. Stavke iz bilansa stanja i uspjeha mogu jasno da ukažu kada se rizik povećava i, time, kada se pojavljuju problemi. Ove varijable mogu čak biti raspoložive na nivou pojedinačnih banaka, gdje obično nastaju opasnosti koje dobijaju sistemski karakter. Primarni direktni indikator pouzdanosti bankarskog sektora i vjerovatnoće poteškoća je nivo kapitalizacije banke – iznos kojim bankarske aktive premašuju pasive. Iznos kapitala koji bi banka trebalo da drži zavisi prije svega od rizič-nosti njenih aktiva. Banci će očito trebati veći nivo kapitalizacije ukoliko uglavnom kreditira djelatnosti koje su predmet velikih fluktuacija outputa i profitabilnosti, prouzrokovanih eksternim događajima ili ukoliko je funkcionisanje u okru-ženju visoke i promjenljive inflacije. Promjene bankarske kapitalizacije, pogotovo kako na to pokazuje njihova profi-tabilnost, predstavljaju takođe relevantan indikator. Rapidna erozija bankarskog kapitala je i signal i komponenta slabosti bankarskog sistema. Udio zajmova koji su neperformansni ili nekvalitetni jasan je signal za opasnost. Pogor-šanje kvaliteta zajma bilo je u središtu većine sistemskih bankarskih kriza. Nivo neperformansnih zajmova je, stoga, ključni indikator bankarskih poteškoća, čak i ako same banke teže da budu veliki optimisti u svojim procjenama o izgledima otplate.

Promjene u strukturi bilansa stanja banke mogu takođe da budu informativne i da pruže ranija upozorenja nego što je to slučaj sa podacima o gubicima koji su se već pojavili. U nekim slučajevima, izgleda da su se bankarske krize dogo-dile rapidnom nadgradnjom zajmova određenim sektorima. Rapidna promjena u strukturi dospjelosti aktiva i pasiva banaka je još jedan značajan indikator, pogotovo ako je kombinovana sa razlikama u valutnim denominacijama aktiva i pasiva svake dospjelosti. Širenje ročnog nepoklapanja (mismatch) može da znači da će poteškoće koje je banka nedavno iskusila uskoro pogoditi njenu sposobnost kada su u pitanju potraživanja njenih kreditora, čime se zarazna panika (contagion) širi mnogo brže.

Bez obzira što mikroekonomski, obično specifični bankarski indikatori, mogu biti od velikog značaja, nisu uvijek raspoloživi usled lošeg kvaliteta raspoloživih podataka. Razlog su institucionalni aranžmani ili predstavljanje krive slike od strane bankara i njihovih zajmoprimalaca. To iziskuje počivanje više na makroekonomskim, agregatnim podacima ili na cijenama raspoloživim sa tržišta (poput deviznih kurseva). Rezultati brojnih studija generalno sugerišu da su makro-ekonomski podaci, poput onih koje su tipično objavljivale centralne banke, vrijedni bliskog posmatranja, tj. da mogu biti iskorišćeni kao vodeći ili koincidentni indikatori bankarskih poteškoća. Oni nijesu potpuno pouzdani, ali pokazuju kad dolaze problemi i uglavnom su široko i brzo raspoloživi. Dokaz pokazuje da određene makroekonomske varijable karakteristično prikazuju značajan obrazac za period u susret epizode nevolja bankarskog sistema, i dok se epizoda razvija. Poslije brzog rasta, realni BDP, potrošnja i pogotovo investicije počinju da opadaju; ubrzanje inflacije iznenada dobija obrt; kredit bankarskog sistema privatnom sektoru brzo se proširuje, doživljava vrh, a zatim se sužava; realne kamatne stope se odmjereno povećavaju; realni efektivni devizni kurs apresira i zatim depresira. U susret krizi, banke se obično oslanjaju sve više na zaduživanje iz inostranstva, koje zatim presušuje.

202

Poređenje iskustava u prethodne dvije decenije (i nešto više) sugeriše da indikatori koji su najkorisniji u predviđanju potpuno naduvanih bankarskih kriza nijesu od jednake važnosti kod signaliziranja epizode manje sistemskih i manje dubokih teškoća bankarskog sektora. Smanjenje outputa, porast i zatim sniženje inflacije, i pad realnog efektivnog deviznog kursa, prati sve poteškoće bankarskog sektora, bez obzira na njihovu snagu. Ipak, ban-karskim krizama prethodi neodrživo povećanje investiranja finansiranog uglavnom prilivom stranog kapitala preko ban-karskog sistema. Bitna karakteristika početka krize je sužavanje spoljnog zaduživanja banaka. Rastom potrošnje i ban-karskog kreditiranja, uz porast realnih kamatnih stopa, obično prethodi ograničenija epizoda problema bankarskog sektora, koja se razvija kada ovaj bum dođe do kraja. Vodeći indikatori aktuelne finansijske krize. Prepoznato je da su kreditna tržišta značajnija mjera ozbijne finansijske krize nego berze. Takođe, kredtina tržišta je teže pratiti. Vidljivo je pet načina kojima se mogu mjeriti aktuelni lomovi na kreditnim tržištima:

a) Efektivno ukamaćenje (yield) na tromjesečnu kratkoročnu državnu obveznicu (T-bill) – što je niže, prisutna je veća briga za finansijski sistem. Prinos na T-bills će se smanjiti povlačenjem novca od strane investitora iz akcija, ob-veznica i fondova tržišta novca radi kupovine sigurnijih aktiva. Prinos tromjesečnog T-bills koji je blizu nule znači da su ljudi voljni da se odreknu kamate samo da bi očuvali sigurnim svoj novac (glavnicu) tri mjeseca. Dakle, znak je viso-kog nivoa averzije prema riziku i pokazatelj restriktivnih uslova pozajmljivanja. Spred (razlika u prinosima) između kratkoročnih obveznica Fannie Mae i T-bills tradicionalno je bio znak finansijskih nepovoljnosti, mada je ovaj odnos komplikovan;

b) Londonska međubankarska kamatna stopa za ponudu (LIBOR) – kamatna stopa koju internacionalne banke koje su najviše kreditno sposobne zaračunavaju jedna drugoj za zajmove u rangu od 24 časa do 5 godina. LIBOR je znak međubankarskog povjerenja i opšte ponuđeni nivelator za kratkoročne kamatne stope. Veća kamatna stopa znači da su banke manje spremne da pozajmljuju novac međusobno. Korisna je osnova za mjerenje nepovoljnosti tekuće krize likvidnosti. Obično se koristi kao osnova za državne zajmove sa varijabilnom stopom i korporativne zajmove, kao i prozvode zasnovane na derivatima poput kreditnih svopova;

c) TED je razlika između rizičnog tromjesečnog LIBOR-a i bezrizične kamatne stope na T-bills. TED raspon predstavlja mjeru vjerovatnoće međubankarskog pozajmljivanja. Ako je visok, banke će radije pozajmljivati Vladi. U periodu 2002-2006. prosječno je iznosio 0,25%. Tokom 2008. je bio visok, što je označavalo nepovoljne vijesti;

d) Komercijalni papir – kratkoročni dug koji primarno izdaju banke i velike firme. Veća kamatna stopa pokazuje da je firmama otežan pristup novcu koji im je potreban za svakodnevne troškove. Ročnost ovog instrumenta je svega nekoliko dana. Eskalacijom tržište komercijalnog papira bilo je u zastoju, uz malu trgovinu ili nova izdanja;

e) Obveznice – viši prinosi pokazuju manju sklonost za pozajmljivanje firmama. Averziju ka riziku su pokazale upravo rizične (junk) obveznice čiji su prinosi odskočili.

Zbog bankarske krize likvidnosti u 2007, banke su se ustručavale od međusobnog kreditiranja, pa je LIBOR rastao

nezavisno od kamatnih stopa na rezerve kod Fed (Fed Funds rate). FED je nastojao da sniženjem LIBOR omogući da banke ponovo počnu međusobno da pozajmljuju, ali bezuspješno. LIBOR se ne može vratiti u svoj uobičajeno odgova-rajući odnos sa kamatnim stopama na rezerve sve dok se finansijska tržišta ne stabilizuju. U avgustu 2007. otpočeo je prvi „talas nelikvidnosti“ na međubankarskom tržištu. Kašnjenja u neispunjenju obaveza (default) i likvidnosni rizici banaka su značajno porasli, a LIBOR je potisnut na gore. Kao važan indikator rizika, LIBOR je u jesen 2007. sugerisao na probleme sa kreditnom krizom u 2008. Njegovo kretanje, uključujući i druge međubankarske kamatne stope, ukazi-valo je dalje na nastupajaći loš period sa kreditnim problemima. Ključna tromjesečna sterling LIBOR kamatna stopa početkom 2008. bila je iznad 5,5%, što je bilo blizu bazne stope. Širenjem kreditne krize povećala se do 6% u aprilu iako je bazna stopa pala na 5% tog mjeseca. Dalje je padala do 5,7% 12. septembra 2008. Sredinom septembra se desio kolaps investicone banke Lehman Brothers, što je uticalo na LIBOR. Dramatično pogoršanje krize je dovelo do naj-nižeg nivoa tromjesečnog LIBOR od kolapsa LB - 22. oktobra LIBOR je pao na 3,54%. Većim padom bazne stope sa 4,5 na 3% početkom novembra došlo je do daljeg sniženja LIBOR.

Pojedine analize prognoziraju veći pad LIBOR krajem godine, kao što se to dogodilo krajem prošle godine u skla-du sa baznom stopom. LIBOR bi trebalo posmatrati u kontekstu odnosa sa indikatorom TED. Kao mjera kreditnog ri-zika za međubankarsko pozajmljivanje, TED spred se povećao dramatično tokom septembra 2008. TED spred je eks-tremnim širenjem pokazivao da su se kreditna tržišta značajno pogoršavala. Veći značaj od promjena LIBOR imale su promjene prinosa T-bills. Ipak, samo usmjeravanje na ovaj spred nije najuputnije jer je dio rasta LIBOR nastao poveća-njem kolateralizovanog pozajmljivanja centralnih banaka. U slučaju redosleda plaćanja, naime, podređenije neosi-gurano LIBOR kreditiranje je rizičnije i skuplje (Brunnermeier, 2008). Spred dva indikatora „našiljen“ nakon kolapsa LB uticao je da se širom svijeta upumpaju trilioni $ u globalni bankarski sistem.

203

Na slici 87 su prikazane promjene indikatora finansijske krize i njihovi rasponi. Raspon LIBOR/OIS – sumarni in-dikator finansijskog stresa - mjeri iznos raspoloživog novca za međubankarsko pozajmljivanje. Koriste ga i banke za determinisanje kamatnih stopa. U prvoj polovini oktobra 2008, spred između Prekonoćnih indeksiranih svopova (OIS) i tromjesečnog LIBOR porastao je na najveći nivo od 2,94%. Uz veći spred bilo je raspoloživo manje novca. Uprkos podršci centralne banke tokom 2008, nedostatak novca za potrebe drugih banaka i potrošača bio je enorman. Banke u periodu neizvjesnosti obračunavaju veću kamatu za neosigurane zajmove.

Tipično pozajmljuju samo na osnovu T-bonds kao kolateral, što snižava kamatnu stopu na T-bonds. Iz ovog raz-loga, a s obzirom na period krize, logično je da je TED raspon bio velik. Osim LIBOR-OIS spreda, „efekat kolaterala“ mogao se vidjeti na osnovu raspona između repo stope koja se plaća za korišćenje hartija obezbijeđenih hipotekom (MBS) kao kolateral i repo stope koja koristi T-bonds kao kolateral (GC).

Na slici 87 je prikazan i kreditni spred između 30-godišnjih „obveznica agencije“, koje emituju Fannie Mae i Fred-die Mac i 30-godišnjih T-bonds. Ovaj spred se ponekkad približava gornjem nivou prije TED spreda. Do sredine juna 2008. spred kamatne stope između agencijskih obveznica i T-bonds ponovo se širio, kako su se stope zakašnjelog hipo-tekarnog plaćanja povećavale.

Slika 87: Finansijska kriza predstavljena kamatnim spredovima

Izvor: Bloomberg, Lehman Live, and Federal Reserve Board – prema Lakić, Ibid.

Objašnjenje: Slika pokazuje LIBOR – OIS spred (tamno osjenčena zona). TED spred (LIBOR minus kamatna stopa na krat-koročnu državnu obveznicu - T-bill) predstavljen je sumom dvije osjenčene zone. Podrazumijeva činjenicu da su dugoročne državne obveznice (T-bond) posebno tražen kolateral u periodu krize. Gornja slika prikazuje još i stopu ABCP minus OIS raspon. Donja slika pokazuje raspon između repoa obezbijeđenih hipotekom i repoa sa opštim kolateralom i spred agencije.

Sub-primarno kreditiranje je u dužem periodu poprimalo visok rizik i znatno povećan leveridž. Iskristalisala su se dva kanala kojima se finansijska i bankarska kriza proširila na međunarodna kreditna tržišta i tržišta finansiranja: izla-ganje sub-primarnim hipotekarnim tržištima i smetnje na bankarskim tržištima i tržištima finansiranja. Pokazalo se da

204

su aktive u vidu nekretnina veoma nepouzdane u uslovima slabog ekonomskog okruženja. Pored toga, agresivna stra-tegija kreditora nekretnina je kao implikaciju imala brzo pogoršanje zajmovnog kvaliteta (tzv. neperformansni zajmovi). Gubici su postali enormni, banke su ušle u zonu nesolventnosti, uz logično preferiranje masovnog povlačenja sredstava. Prošireni regulatorni sistemi nisu produkovali poželjno dejstvo. Očigledno je da bi neplodotvorni međunarodni ban-karski sporazumi morali da promovišu respektabilnu strategiju. Regulacija i supervizija novih strukturisanih kreditnih instrumenata i tehnika takođe je bila neefikasna. Gubljenje postojećih standarda, kao praksa prvobitnih hipotekarnih povjerilaca, usložila je probleme u subprimarnom hipotekarnom sektoru. Dopunska tražnja investicionih banaka, hedž fondova i drugih pulova kapitala samo je nakratko odložila, ali i pogoršala ishod krize. Povećavala se neizvjesnost vezana za vrijednost strukturisanih kreditnih proizvoda, a tržišta za hipotekarnim i leveridžovanim zajmovima su se iscrpila. Značajne posledice su osjetile banke, hedž fondovi i druge finansijske institucije. Špekulativni manir je pro-dukovao pucanje mjehura, a ne anticipiranu apresijaciju cijena. Ekstenzivni otpisi u bilansima stanja rezultat su pada vrijednosti sekjuritizovanih hipotekarnih zajmova i strukturisanih hartija. Kriza inicirana na izrazito malom segmentu kreditnog tržišta (nivo niše) prenijela se globalno.

Veliki problemi koji su isplivali potekli su od priliva velikih iznosa novca inostranih investitora u američke banke i finansijske institucije. Niske kamatne stope omogućile su lakši pristup kreditima, a pogrešne pretpostavke o budućem rastu vrijednosti kuća dovele su do neumjerenih i loših odluka. Odobravali su se zajmovi bez tačnog uvida u sposobnost vraćanja, i to onima koji su uzimali više nego što su realno mogli sebi priuštiti. Očekivanja zajmotražilaca su se zasni-vala na budućoj prodaji ili refinansiranju po većoj cijeni. Zaduživanja su se značajno povećala iznad uobičajenih normi. Broj onih koji su željeli da kupe stanove postao je manji od broja novih stambenih jedinica, jer je došlo do buma u izgradnji stanova. Usled veće ponude od tražnje snizile su se cijene stanova. Na tom nivou, krivica (odgovornost) za stvaranje problema se usmjeravala na prvobitne hipotekarne povjerioce. Kreditori su u krajnjem odobravali sredstva onima sa slabim kreditnim predispozicijama i visokim rizikom neizvršenja obaveza. Kreditori su navodno smatrali da su subprimarni hipotekarni zajmovi manje rizični nego što oni u stvari jesu: kamatne stope su bile niske, ekonomija je bila „zdrava“, a ljudi su izvršavali plaćanja. Kao „partneri u kriminalu“ bili su kupci kuća koji su igrali rizičnu igru kupovanja. Bilo im je omogućeno da izvrše kupovine uz netradicionalne hipotekarne zajmove kojima su nuđene niske „uvodne“ kamatne stope i minimalni inicijalni troškovi na principu „bez depozitnog plaćanja“ (no donjn payment). Umjesto rasta cijena špekualtivni mjehur je pukao, uz rapidno depresiranje cijena.

Slika 88: Spirala širenja finansijske krize

Problemi na neprimarnim hipotekarnim tržištima

Finansiranje zaduživanjem i strukturisana kreditna tržišta povezana s hipotekom

Globalna tržišta novca

Pomjeranje spektra kredita od nisko do visoko rangiranih korporativnih kreditnih tržišta

Primarna rezidencijalna i komercijalna hipotekarna tržišta

Aktive na tržištima zemalja u razvoju

Oni koji su se zaduživali po promjenljivim stopama (adjustable rate mortgages), koje su inicijalno bile niske uz

kasniji rast, nisu mogli da se refinansiraju prije podešavanja (promjene) kamate. Kada je podešavanje počelo, došlo je do kašnjenja u ispunjenju obaveza kod mnogih hipotekarnih povjerioca. Neispunjenja obaveza plaćanja i posljedične zaplijene i prodaje nekretnina hipotekarnih dužnika imali su uticaj na ovo tržište. Procedurom zajedničkog pakovanja zajmova za kuće kreirane su hartije obezbijeđene hipotekom. Investitori širom svijeta su ih kupovali polazeći i od datih visokih rejtinga kreditnih rejting agencija. Među najvećim kupcima bili su F. Mae i F. Mac, za koje se uglavnom sma-tralo da imaju državnu garanciju. Tako im je bilo omogućeno da dođu do ogromnih svota novca, čime je tržište bilo zapljusnuto problematičnim investicijama. Finansijski sistem se suočio a problemom sistemskog rizika. Padom cijena stanova nije ostvaren iznos koji bi preostao dužniku nakon prodate imovine i isplate povjerioca. Vlasnici kuća su pri-siljeni da izvrše rekalkulaciju uz veće kamatne stope, koje mnogi nisu mogli da izdrže, pa su kasnili s otplatom hipo-

205

tekarnih zajmova. Prodaja nekretnina hipotekarnih dužnika nastavila je da raste tokom 2006. i 2007. Ukupni efekti bi možda bili pod kontrolom da su zajmotražioci sprovodili manje agresivne kupovine i uzimali manje rizične zajmove.

Trilioni dolara vrijedni hipotekarni zajmovi s promjenljivim stopama trebalo bi da budu rekalkulisani u ovoj i slje-dećim godinama. Talasi rekalkulacije kamatne stope imaju uticaj na ličnu potrošnju, odnosno na privredu SAD. Više od dva triliona ovih zajmova (1/4 svih neizmirenih hipotekarnih dugova) trebali su da stignu na prilagođavanje kamatne stope u prethodne dvije godine. Zajmotražioci s niskim dohotkom uzimali su zajam za kupovinu kuće (obično 100% od kupovne cijene) koristeći kuću kao kolateral, bez garancije otplate iz druge imovine ili čak dohotka. Na taj način su bili zaštićeni od opadajućeg rizika pada cijena kuća, uz profitiranje špekulisanjem rastućim rizikom rasta cijena. Znali su da će rastom cijena ostvariti dobit ili prodajom kuća ili povećanjem svog duga. U slučaju pada cijena jednostavno su predavali ključeve banci. Uz datu neizvjesnot oko budućih cijena kuća logično se očekivala dobit. To je bilo podsticaj i za momentalno veće plaćanje. Američka domaćinstva su umjesto akumulisanja bogatstva smanjenjem potrošnje špe-kulisala s nekretninama. To je bio samo jedan segment šire prevare. Uz takvo kockanje na Main Streetu, subprimarna kriza je postala realnost.

Mnoge banke su pokretale emisiju hartija obezbijeđenih hipotekom ili su trgovale njima međusobno. Zbog „nepouzdanosti“ ovih hartija prije porasta cijena, zaustavila se njihova trgovina. Nagomilavanje ogromnih gubitaka bila je logična posljedica. Investicione banke su se suočile sa velikim iznosima aktiva, koje nisu mogle prodati. Nisu raspolagale novcem kojim bi izvršile neposredne obaveze i kolaps je bio neizbježan. Druge banke su se takođe suočile sa poteškoćama ne ispuštajući iz ruku svoj novac. Kreditiranje je presušilo, a „zaprega američkog finansijskog sistema počela je da posustaje od iscrpljenosti“. Međubankarske kamatne stope su se znatno povećale, a mogućnosti krat-koročnog finansiranja nefinansijskog sektora su sužene. Najveće investicione banke, koje su imale izvanredne rejtinge, propale su, spojile se sa drugim institucijama – prodate jačim bankama ili su se jednostavno preobratile u komercijalne banke. Kriza sa kreditnog tržišta počela je da se prenosi globalno. U korijenu problema krize je nesolventnost, smatraju A. Schwartz i drugi autori. Bankari su imali suviše gubitaka i suočili se s tolikom neizvjesnošću, koja im nije dozvolila da pozajmljuju. Loši zajmovi su uništili njihove banke. Kriza solventnosti eksplodirala je sredinom septembra 2009. kada je Lehman Brothers propala. Roubini je procijenio ukupne kreditne gubitke na oko tri triliona $, a Faber čak na pet triliona $.

Jedan od mehanizama preko kojeg se hipotekarna kriza proširila u katastrofalnu finansijsku krizu je napad na finansijske institucije, poput juriša na Bear Stearns, Lehman Brothers i Washington Mutual. Model investicionog ban-karstva praktično je iščezao. Problem na strani aktive banaka bile su toksične hartije, koje se nisu mogle prodati, nji-hova vrijednost bila je nepoznancica, a bilans stanja nije bio kredibilan. Prodaja ovih hartija bi značila nesolventnost mnogih drugih institucija, kada je kriza nesolventnosti realnost. Banke su plaćale toksične aktive, poput hartija obezbi-jeđenih hipotekom (MBS), izdavanjem komercijalnog papira. Smatrale su da igraju veliku igru kratkoročnog zaduži-vanja i dugoročnog pozajmljivanja. Broj bankarskih lomova bio bi još veći da Federalne Rezerve nisu kupovale komer-cijani papir direktno od beznadežnih institucija. Predlog težak 700 milijardi $ omogućavao je vladi da kupi toksične aktive od najvećih banaka, s ciljem „podupiranja bilansa stanja i vraćanja povjerenja unutar finansijskog sistema“. On je obezbjeđivao milijarde USA$ poreskih obveznika bankama na Wall Streetu, koje su po mnogim mišljenjima prouz-rokovale krizu.

2.3.5 Dvostruke krize u teoriji i praksi

Mnoge zemlje su 1990-ih doživjele ozbiljne bankarske i/ili valutne probleme (deviznog kursa ili platnih bilansa), uz visoke troškove u smislu smanjenog dohotka i povećane nezaposlenosti. Bankarske krize su uključivale napad na banke, kolapse finansijskih firmi ili opsežnu državnu intervenciju, uz manju neškodljivost ali znatnu nepouzdanost institucija. Valutne krize, koje su bile učestalije, tipično su se posmatrale kao istorijski velike depresijacije deviznih kurseva i/ili velika smanjenja deviznih rezervi. Valutna kriza ima nepovoljan efekat na bankarski sektor kada su bankar-ske pasive denominovane u stranoj valuti. Devalvacija iznenadno i oštro povećava vrijednost ovih pasiva, izraženo u domaćoj valuti. Pošt banke tipično kreditiraju u zemlji u lokalnoj valuti, devalvacija ih izlaže značajnom valutnom nepodudaranju (mismatch) i pogoršanju bilansa stanja. Kao bumerang, bankarske krize mogu dovesti do valutnih kriza preko tereta koji nameću fiskalnoj strani ekonomije. Bankarska kriza je povezana sa velikim i moguće neočekivanim pogoršanjem fiskalne pozicije zemlje. Drastična promjena efektivnih javnih obaveza može začeti očekivanja o mone-tizaciji fiskalnog deficita i depresijaciji deviznog kursa. Osjetljivost zemlje na valutne krize snažno zavisi od vitalnog i stabilnog bankarskog sektora. Snaga finansijskih posrednika takođe utiče na devalvaciju realnih varijabli. Nepovoljne

206

posledice devalvacije su ozbiljnije ako su bilansi stanja banaka zaraženi neperformansnim zajmovima, ili ukoliko se finansijski posrednici značajno zadužuju u stranim valutama u kratkom horizontu.

Zbog većih promjena deviznih kurseva u drugoj polovini 1990-ih (azijska kriza iz 1997) ponovo je oživjelo inte-resovanje za tematiku valutnih kriza. U ranijim modelima valutnih kriza (Krugman, 1979), izrađenih radi objašnjenja problema u latinoameričnim zemljama 1970-ih i početkom 1980-ih, uzrok valutnih kriza je nekonzistentnost i neodr-živost vladinih politika. Međutim, u nedavnim istočnoazijskim krizama, mnoge zemlje su sprovodile konzistentne i održive makroekonomske politike, što je značilo pretragu teoretskih modela valutnih kriza. Druga bitna karakteristika ovih kriza je da su bankarski sistemi doživjeli krize. Istražujući vezu između bankarskih i valutnih kriza, Kaminsky i Reinhart (1999) došle su do zaključka da u slučaju visokog regulisanja finansijskih sistema valutne krize nijesu bile propraćene bankarskim krizama, a poslije finansijske liberalizacije (tokom 1980-ih) valutne i bankarske krize su postale tijesno povezane. Uobičajeni tok događaja je kako slijedi: inicijalni problemi bankarskog sektora praćeni su valutnim krizama, što zauzvrat pogoršava i produbljuje bankarske krize. Zajednički uzrok obje krize je pad vrijednosti aktiva zbog recesije ili slabašne ekonomije. Rijetko su se ove krize pojavljivale kad su ekonomske fundamentalnosti bile snažne, a pad je obično bio dio uzlazno-silaznog ciklusa koji je pratio finansijsku liberalizaciju. Analizirajući vezu iz-među bankarskih i valutnih kriza, Kaminsky i Reinhart su naglasile da problemi u bankarskom sektoru tipično prethode valutnim krizama, da valutna kriza produbjuje bankarsku krizu aktivirajući vicioznu spiralu, kao i da se finansijska liberalizacija obično dešava prije bankarske krize. Vrh bankarske krize obično se dešavao nakon valutne krize. Anatomija ovih epizoda sugeriše da se kriza pojavljuje kako ekonomija ulazi u recesiju, slijedeći odloženi bum eko-nomske aktivnosti koji je bio pothranjen kreditom, prilivima kapitala, i propraćen precijenjenošću valute. Tokom 1970-tih, kada su finansijska tržišta bila visoko regulisana, nije postojala očigledna povezanost kriza bilansa plaćanja i ban-karskih kriza. Usled liberalizacije finansijskih tržišta širom svijeta, bankarske i valutne krize postale su blisko isprepletane.

Bankarska kriza je izazvana ekonomskom (ili pravnom) nesolventnošću jedne ili više većih banaka ili sličnih finansijskih institucija, ili širenjem juriša deponenata na veće banke ili slične finansijske institucije, opaženih da su nesolventne ili nesposobne da isplate svoje depozite ili drugi dug na vrijeme i po nominalnoj vrijednosti. Valutna kriza je počela oštrim, značajnim i nepravilnim padom deviznog kursa u jednoj zemlji, često, iako ne uvijek, od nivoa koji je određen fiksnim (vezanim) ili klizajućim standardom deviznog kursa, ili špekulativnim napadom na valutu zemlje koji vrši silazni pritisak na devizni kurs. Na taj način bankarska i valutna kriza uključuju tekuću ili potencijalnu depresijaciju vrijednosti finansijskih potraživanja.Bankarske krize nijesu obavezno trenutan uzrok valutne krize. Ovim krizama je prethodila recesija ili barem slab ekonomski rast. U oba tipa kriza, šok finansijskim institucijama (posebno finansijska liberalizacija ili povećani pristup međunarodnim tržištima kapitala) pothranjivao je fazu rasta ciklusa obezbjeđivanjem pristupa finansiranju. Spoljnim i domaćim krizama tipično je prethodilo mnoštvo slabih i pogoršanih ekonomskih fundamentalnosti. Kod dvostrukih kriza, ekonomske fundamentalnosti su imale tendenciju pogoršanja, privrede su bile značajno krhkije, a bankarske i valutne krize znatno nepovoljne.

U manjim, otvorenim ekonomijama sa fiksnim ili polufiksnim deviznim kursevima, bankarski problemi mogu iza-zvati valutne probleme. Ako su bankarski i povezani makroekonomski problemi i problemi mjehura cijena aktive zna-tno veliki, domaći i strani deponenti kod nesolventnih (i praktično nesolventnih) banaka vjerovatno će preusmjeriti svo-je depozite kako bi pronašli sigurnije banke, uključujući domaće u stranom vlasništvu ili nedomaće domicilne banke, vjerovatno u depozitima koji su denominovani u stranoj valuti. Istovremeno, domaći i strani investitori vjerovatno će usmjeriti svoje fondove vani, djelimično ili cjelokupno u stranoj valuti. Takvi odlivi kapitala vrše silazni pritisak na de-vizni kurs zemlje. Odbrana kursa prodajom strane valute redukovala bi agregatne rezerve (sredstva) banke. Ako central-na banka ne izvrši sterilizaciju, te prodaje će intenzivirati probleme u bankarstvu i makroekonomiji, tjerajući na dalju prodaju bankarskih aktiva i monetarnu kontrakciju, uz podsticanje daljeg odliva kapitala. Zemlja će time teško izbjeći valutnu depresijaciju. Oštra depresijacija valute jedne zemlje u odnosu na njenog trgovinskog partnera povećaće cijenu uvoza i, makar kratkoročno, stopu inflacije. Obim uvoza će vjerovatno pasti, a niži devizni kurs će stimulisati povećanje izvoza. Ovi efekti će vjerovatno smanjiti izvoz trgovinskog partnera zemlje i njenih izvoznih konkurenata trećim zem-ljama, uz konkurentsku depresijaciju (osiromašenje susjeda) i barijere. Agregatni dohodak, uz prethodno rečeno, biće redukovan u svim posmatranim zemljama.

Valutni problemi mogu izazvati bankarske krize. Pokušaj zemlje da zaštiti devizni kurs od depresijacije usled špe-kulativnog napada, umanjiće rezerve banke smanjenjem međunarodnih rezervi i, bez sterilizacije, podstaći višestruku kontrakciju novca i kredita. To može zaprijetiti solventnosti banke. Povećanje kamatnih stopa radi destimulisanja dodat-nih odliva kapitala i privlačenje kapitala mogu oslabiti domaću ekonomsku aktivnost, povećati zajmovni difolt i ugroziti solventnost banke. Kad domaća valuta znatno depresira, devizni rizik zajmoprimalaca postaje kreditni rizik banke. Ve-

207

lika Depresija je pokazala da, u odsustvu intervencije, bankarska kriza ima dramatičan nepovoljan uticaj na ekonomiju. Procjene za razne države sugerišu da su gubici outputa tokom bankarskih kriza bili prosječno preko 10% BDP. Zbog to-ga su se inicirali programi spašavanja banaka (otpisi i povećanje kapitala) u aktuelnoj krizi. Problem na strani aktive ba-naka bile su toksične hartije, koje se nijesu mogle prodati. Njihova vrijednost je bila nepoznanica, a bilans stanja ni malo kredibilan. Prodaja hartija bi značila nesolventnost mnogih institucija. Banke su plaćale toksične aktive (npr. MBS) izdavanjem komercijalnog papira. Smatrale su da igraju veliku igru kratkoročnog zaduživanja i dugoročnog po-zajmljivanja. Broj bankarskih lomova bio bi još veći da FED nije kupovao komercijani papir direktno od beznadežnih institucija. Predlog težak 700 milijardi $ omogućavao je vladi da kupi toksične aktive od najvećih banaka, s ciljem „po-dupiranja bilansa stanja i vraćanja povjerenja unutar finansijskog sistema“. Predlog je obezbjeđivao milijarde $ novca poreskih obveznika bankama na Wall Streetu, koje su po mnogima prvenstveno prouzrokovale krizu.

Slika 89: Globalni otpisi banaka i infuzija kapitala (u mlrd. $)

Izvor: Global Financial Stability Report, 2008 (October) –prema Lakić Ibid. Dominirale su hibridne hartije od vrijednosti koje kombinuju dug i akcije. Iako je navedeni kapital bio atraktivan iz

poreskih, signalizirajućih i nekih drugih razloga, ipak je manja je atraktivnost posljednjih mjeseci zbog učešća u ukup-nom kapitalu. Navedeni autor konstatuje da su američke banke emitovale više hibridni kapital, a evropske izvršile emi-siju novih akcija: tokom 2008. 69% svježeg kapitala došlo je od javnih investitora, a samo 31% od institucionalnih in-vestitora i državnih investicionih fondova (sovereign wealth funds). Ministarstvo SAD je ubacilo kapital u Fannie Mae i Freddie Mac kupovinom od po 1 milijarde povlašćenih preferencijalnih akcija (plus garantovanih 79,9 običnih akcija). Mogućnost ubacivanja 100 milijardi kapitala maksimalno u svaki entitet je uvedena sa ciljem da se obezbijedi da neto vrijednost ostane pozitivna. Pošto je 700 milijardi $ priticalo iz određenog izvora, očigledno je da su poreski obveznici SAD bili primarni gubitnici. S obzirom na postojeći deficit, bilo koji priliv sredstava automatski je usmjeravan u dug, a za izlaganje većem dugu bilo je potrebno da se plati dodatna kamata za svaki dolar duga kojem se izlaže. To na kraju pogađa poreske obveznike, jer vlada vrši prikupljanje iz iste ograničene poreske osnove. Ako bi željela da smanji dug, vlada SAD mora ili da poveća poreze ili da ponudi manje „usluga“. U suprotnom dolar bi bio pogođen, što je inače bilo izvjesno. Programi spašavanja poput ovog podsjećali su na situaciju u kazinu. Naime, poreski obveznici izdvajaju, a banke prisvajaju. Banke će potom tražiti još veće iznose jer ne žele da snose odgovornost za gubitke u kazinu, a poreski obveznici će davati još više. Jasno je ko je u ovom mehanizmu prelivanja pobjednik, a ko gubitnik.

2.3.6 Sekjuritizacija aktive kao inovacija finansijske industrije Početak 1970-ih označio je preobražaj međunarodnog monetarnog sistema. Djelovanjem snažnih ekonomskih fak-

tora finansijska globalizacija postala je stvarnost. Izgrađen je koncept jedinstvenog tržišta u finansijama (tzv. koncept „globalnog sela“), kao nezaobilazan segment nove teorije finansijske ekonomije.. Relevantne analize ukazivale su da su banke izgubile dominantnu ulogu u finansijskim sistemima, jer počinju da dominiraju finansije institucionalnih inves-titora. Bankarska logika tradicionalno je predstavljala složeni oblik centralizovanog hijerarhijskog sistema. Finansijska

208

logika globalizacije je stvorila decentralizovani hijerarhijski sistem. Ubrzan je uspon nebankarskog kreditiranja i finan-sijskog inženjeringa. Diversifikacija aktiva institucionalnih investitora uslovljena je dijapazonom utrživih aktiva i dubi-nom sekundarnih tržišta. Izgrađivala se koncepcija supstituisanja tradicionalnog bankarskog kredita sa finansiranjem aktive, koje bolje usklađuje potrebe korporativnih klijenata i profile rizika.

Došlo je do razvoja „novih“ kreditnih proizvoda. Stvorene su nove finansijske inovacije. Novi finansijski proiz-vodi, kao što su derivativni instrumenata, dizajnirani su da se bolje prilagode okolnostima (npr. inflaciji) i tržištima na kojima se njima trguje. Strategije koje primarno koriste ove finansijske poizvode trebale su da predstavljaju efikasan mehanizam za redistribuciju rizika, zaobilaženje („arbitriranje“) regulacije i pronalaženje „rupa“ u zakonima. Sekju-ritizacija aktive je postala glavna finansijska inovacija 1980-ih godina. Ona je uticala na ulogu finansijskih posrednika i zamjenu tradicionalnog sistema indirektnog finansiranja, koji je imao bitne posljedice na finansijska tržišta, uz razne koristi za emitente, zajmotražioce, investitore i uopšte finansijski sistem SAD.

U prvom koraku, inicijator (kompanija sa zajmovima ili drugim dohodovnim aktivama) definiše aktive koje želi da prenese iz svog bilansa stanja i objedinjuje ih (pul) u referentni portfolio. Zatim prodaje pul aktive emitentu, poput entiteta za posebne namjene (SPV), koji se iz zakonskih i računovodstvenih svrha tretira vanbilansno. Referentni port-folio je uglavnom podijeljen u nekoliko tranši sa različitim stepenom rizika, koje se prodaju odvojeno. U drugom kora-ku, emitent finansira kupovinu objedinjenih aktiva emitovanjem utrživih, kamatonosnih hartija, koje su prodate in-vestitorima na tržištu kapitala. Investitori dobijaju fiksna ili promjenljiva efektivna ukamaćenja iz depozitarnog računa, finansirana novčanim tokovima koje je produkovao referentni portfolio. Inicijator servisira zajmove u portfoliju, prikuplja plaćanja od inicijalnog zajmotražioca i prenosi ih (umanjeno za proviziju servisiranja) direktno SPV ili depo-zitaru (investicionom menadžeru). Model koji su banke primijenile je bio „inicirati i proslijediti“, a ne držati zajmove u bilansima stanja banaka. Poslije „novog sređivanja“ hipotekarnih zajmova sa promjenljivim kamatnim stopama, usli-jedio je i veliki broj „pakovanja“. Rizik se transferisao prepakovanjem zajmova i premošćavanjem na različite finansij-ske institucije. Dugoročni holdinzi aktiva su sve više finansirani instrumentima (papirima) sa kraćom dospjelošću. Ne-podudaranje dospjelosti se povećavalo i u bilansima investicionih banaka, zbog finansiranja bilansa stanja kratkoroč-nim (prekonoćnim) repo aranžmanima. Investicione banke i hedž fondovi su bili prilično aktivni u kupovini strukturi-sanih proizvoda, što sugeriše da se kreditni rizik zadržao u bankarskom sistemu. Posledično, sklonosti investitora su se preusmjerile od složenih strukturisanih proizvoda prema likvidnosnim potrebama.

Kao dio sekjuritizovanog procesa, kreirani su legalni entiteti za posebne namjene (SPV/SPE) u cilju izmještanja određenih aktiva i pasiva iz bilansa stanja banaka, čime se teoretski odvajala matična kompanija od kreditnog rizika. Od SPE se zahtijevalo da ponovno odrede vrijednost hipotekarne aktive procjenom naplate hipotekarnih plaćanja. Ako ova vrijednost padne ispod određenog nivoa, ili ako tok novca padne ispod ugovorenih nivoa, investitori bi imali trenutno pravo na kolateral hipotekarne aktive. To je stvaralo opasnost rapidne prodaje aktiva po nepovoljnim cijenama. Drugi SPE - strukturisani investicioni entiteti (SIV) izdavali su komercijalni papir i koristili prihode za kupovinu sekjuriti-zovanih aktiva poput kolateralizovanih dužničkih obligacija (CDO). Investitori su kupovali komercijalni papir u izdanju SPV zbog atraktivnog prinosa. SPV su profite ostvarivali na osnovu razlike zarađenih kamatnih stopa na dugoročne kredite i plaćenih stopa na kratkoročni dug. Problem je nastao zbog velikog likvidnosnog nepodudaranja SPV. Dugo-ročne aktive su imale ročnost 20 do 30 godina, a kratkoročne aktive su se prodavale svakih 90 ili čak 30 dana. Ukoliko SPV nije bio u mogućnosti da pronađe tržište za kratkoročni komercijalni papir, uz prinos koji se mogao priuštiti s do-hotkom od dugoročnih aktiva, morao je pronaći novac iz drugog izvora ili proglasiti bankrot. Jedini raspoloživ izvor novca je banka koja ga je inicijalno spon-zorisala. Banka je morala pozajmiti novac SPV da bi opstao. U slučaju posto-janije krize likvidnosti, banka se suočavala sa dilemom: da prebaci aktive nazad u svoj bilans stanja ili da dopusti da SPV propadne. Drugi problem se odnosio na tipično davanje rejtinga komercijalnom papiru, i to „AAA“. Ovaj rejting je bio bezvrijedan zbog rizičnijih aktiva koje su osiguravale papir, i to uglavnom subprimarnih hipotekarnih zajmova.

SIV legalne strukture su omogućavale finansijskim institucijama da usmjere velike iznose duga iz bilansa stanja. U stvari, omogućavali su im korišćenje visokih nivoa leveridža i povećavanje profitabilnosti tokom perioda prosperiteta. Nepoznanice među investitorima vezane za SIV odnosile su se na aktive koje oni drže i regulative koje determinišu nji-hove akcije. SIV su slabije regulisani u odnosu na druge investicione pulove i tipično se drže van bilansa stanja komer-cijalnih banaka i investicionih kuća. Nekoliko glavnih SIV su bili povezani s velikim bankama. Ovi entiteti su bili po-gođeni smanjenjem vrijednosti hipotekarne aktive. Kako je vrijednost aktiva SIV bila reducirana, banke su bile pri-nuđene da vrate dug u svoje knjige. To je prouzrokovalo trenutnu potrebu za kapitalom (regulatorni minimum) i pogor-šalo likvidnosne pozicije u bankarskom sistemu. To pomjeranje vanbilansnih aktiva vjerovatno je smanjilo transparent-nost izvještavanja o finansijskom poslovanju. Iako sekjuritizacija nije bila osnovni uzrok krize, vratila se kao bumerang u lancu opšteg pada na tržištu. Kolapsom transakcija na sekjuritizovanim tržištima povezanim sa hipotekom, kao i zbog

209

kolateralizovanih zajmovnih obligacija, tržišta za hipotekarnim i leveridžovanim zajmovima su se iscrpila. Pad vrijednosti sekjuritizovanih hipotekarnih zajmova i strukturisanih hartija u bilansima stanja doveo je do ekstenzivnih otpisa. Generalne prednosti sekjuritizacije - obezbjeđenje sredstava po nižim cijenama, efikasnija upotreba kapitala, upravljanje rapidnim rastom portfolija, poboljšanje finansijskih performansi, diversifikacija resursa – poprimile su negativnu konotaciju i ukazale na ozbiljne nedostatke složenih sistema strukturisanja, koji su se reflektovali na magnitudu finansijske i bankarske krize. „Kazino ekonomija“ se zasnivala na kockanju s pozajmljenim novcem, uz vjerovanje da će kratkoročni novac biti uvijek raspoloživ. Igrači su pozajmljivali „kratko“ i ostvarivali znatne profite kupovanjem visoko prinosnih dugoročnih obveznica. Sekjuritizacija je proces kojim su zajmovi odobreni na tzv. Main Street-u zapakovani, potom prepakovani na Wall Street-u i preprodati investitorima širom svijeta kao visoko rangirane obveznice.

Slika 90: Mehanizam tipične sekjuritizacije

Problem se sastojao u činjenici da praktično niko nije shvatio kakve aktive predstavljaju sidro za ove dugoročne hartije. Dugoročni hipotekarni zajmovi prodati kao sekjuritizovana „pakovanja“ reprezentovali su nepoznat stepen rizika između snažnih zajmotražilaca i slabih zajmotražilaca. Rejting agencije su rangirale mnoga pakovanja sa AAA ocjenom. To je privuklo glavne investitore širom svijeta, koji su potcijenili rizik. Mnoge banke koristile su sekjuritiza-ciju radi finansiranja proširenja knjige zajmova u periodu prosperiteta. Sekjuritizacija je proizvodila sredstva za buduće investiranje bez povećanja bilansa stanja. Za razliku od konvencionalnog duga, nije uvećavala pasive kompanije. Iščezavanjem tržišta sekjuritizacije aktivirane su linije likvidnosti od banaka ka vanbilansnim entitetima (SIV/conduits). Navodno poboljšano modeliranje i kvantifikacija rizika, kao i veća raspoloživost podacima ohrabrile su emitente da uzmu u obzir mnoštvo tipova aktiva. Mnogi zajmovi nisu držani u bilansima stanja onih koji su ih sekjuritizovali, što je podsticalo smanjeno provjeravanje i kontrolu zajmotražilaca od strane inicijatora. Posledica je sistematsko pogoršanje standarda kreditiranja i kolaterala, odnosno daljeg pogoršanja i ubrzanja kriznog mehanizma finansijalizacije.

2.3.7 Kreditni derivativi Slabljenje i izobličavanje tržišnog mehanizma prouzrokovano je tehnikama finansijskog inžinjeringa. Izbjegavanje

poreza i preuzimanje holdinga malih akcionara posljedica je tehnika finansijalizacije, dizajniranih za svrhe krupnog

210

kapitala – bogatih pojedinaca i velikih korporacija. Projektovana neadekvatna regulisanost doprinijela je da novi finan-sijski proizvodi (derivativi) postanu zamajac destrukcije potencijalno održivog finansijskog sistema. U svijetu finansija, problem se sastojao u upravljanju rizikom, pogotovo „sistemskim“. Važan segment problema sa kojim su se suočavale ključne finansijske institucije bilo je korišćenje sekundarnog bankarskog sistema (bankarstva u sjenci). Kao posledica deregulacije, „skriveni“ sistem je proradio posljednjih decenija. Mnoge finansijske institucije su preuzele bankarske funkcije i ulažile pravila koja se primjenjuju prilikom zaduživanja i pozajmljivanja. Poslije kolapsa Enrona uvidjelo se da je nekoliko banaka u priličnoj mjeri „pomoglo“ investitorima i regulatorima pronalaženjem mnoštva vanbilansnih entiteta za posebne namjene. Analitičari i regulatori su se opravdano plašili da tržišni učesnici ne razumiju rizike kojima se izlažu, posebno kod kreditnih derivativa.

Neki su smatrali da su kreditni derivativi odličan pristup upravljanju kreditnim rizikom. Ali, kasno je primijećeno je da preuzimanje rizika preko svop transakcije (CDS) može relativno brzo da bude uzrok implozije na finansijskom tržištu. Kod toga svopa, koji se odnosi na neispunjenje obaveze otplate kredita, značajno su se povećali spredovi tokom krize. Primjer svop transakcije za preuzimanje kreditnog rizika je poslije izvjesnog vremena pokazivao na kakav prak-tičan način kreditini derivativi predstavljaju „finansijska oružja za masovnu destrukciju“. Oni kao najbrže rastući deri-vativni proizvodi, mogu da se strukturiraju na mnogo načina. Tipično se radi o složenim aranžmanima, namijenjenim specifičnim potrebama investitora. Oni obuhvataju transfer kreditnog rizika od jedne strane (kontra-partnera) prema drugoj. Rizik investitora uključuje dvije komponente: tržišni rizik i kreditni rizik specifične aktive. Ovi derivativi omogućuju izolovanje kreditnog rizika specifične firme od ukupnog tržišnog rizika. Predstavljaju način sintetizovanja aktiva, koje inače ne bi bile na raspolaganju određenom investitoru. Kao osnovna aktiva ili indeks za ove derivative služe korporativne ili državne obveznice, kojima se aktivno trguje (ili njihovi portfoliji) ili zajam (portfolio zajmova) kao osnovni referentni kredit.

Kreditni derivativi su se javili kao odgovor na tražnju finansijskih institucija (banaka) za sredstvima usmjerenim na hedžing i diversifikaciju kreditnih rizika, sličnim onima koji su se koristili kod rizika kamatne stope i valutnog rizika. Njihov rast je rezultat tražnje za jeftinim sredstvima preuzimanja kreditnog izlaganja. Posledično, kredit se postepeno izmijenio, ili je trebalo da se izmijeni, od nelikvidnog rizika, koji se nije smatrao pogodnim za trgovanje do rizika kojim se može trgovati kao i drugim rizicima. Najveći dio kreditnih derivativa poprimio je formu svop aranžmana za pre-nošenje rizika nemogućnosti naplate kredita (credit default swap, CDS), ugovornog sporazuma za transfer rizika ne-izvršenja (difolt) jednog ili više referentnih entiteta od jedne strane drugoj.

Slika 91: Struktura svop aranžmana

Jednostavni kreditni derivativi su bilateralni aranžmani kojima se kreditni rizici odvajaju od raspolaganja finan-sijskom aktivom i distribuiraju strani koja je sklona izlaganju, pri čemu bi trebalo da se postigne: a) pouzdanost, uz tran-sparentno i rigorozno određivanje cijene na tržištu, b) kratka pozicija kredita, c) vanbilansna priroda, pošto se nominalni iznos trgovanja ne pojavljuje ni na aktivnoj ni na dugovnoj strani glavne knjige i d) prihvaćenost na tržištu, polazeći od toga da tipični aranžmani na tržištu mogu da izazovu konfuziju. Kreditni derivativi su prenosive transakcije, a razvoj

211

tržišta bio je praćen odsustvom standardne dokumentacije, koja sadrži striktno definisanu pravnu terminologiju. Instru-ment uvijek ne obezbjeđuje zaštitu od „događaja“ povezanih s tržištem, koji dovode do širenja spreda (gubitaka za nosioce obveznica), ili opadanja rejtinga.

Kreditni svop aranžman (CDS) je nestandardizovani (vanberzanski -OTC) ugovor između dvije strane, gdje strana A – kupac zaštite – plaća anuitet (premiju osiguranja) tokom trajanja ugovora ili pojavljivanja „događaja“ (koji prvi iskrsne) strani B – prodavcu zaštite rizičnog dužničkog instrumenta „referentne aktive ili aktiva“ u izdanju strane C, obavezujući se da plati nominalnu vrijednost referentne aktive usled neizvršenja (difolt) ili bilo koje druge promjene kvaliteta kredita izdavaoca, što je predviđeno ugovorom. Iz definicije je uočljivo da CDS liči politici osiguranja. Kupac zaštite kupuje zaštitu (kupuje osiguranje) i „kratak“ je u kreditnom izlaganju referentne aktive. Prodavac zaštite prodaje zaštitu (prodaje osiguranje) čime je tehnički „dug“ u kreditnom izlaganju. Konvencija CDS za finalizaciju (plaćanje) je novčana ili fizička isporuka „referentne“ aktive u slučaju difolta. Realna svrha svopa je obezbjeđenje zaštite od kredit-nih gubitaka povezanih sa neplaćanjem specifične referentne aktive.

Ekonomska svrha osiguranja sastoji se u sljedećem. Kupac svopira kreditni rizik s pružaocem (provider) svopa (garant). Sporazumom, kupac zaštite plaća prodavcu zaštite fiksni periodični kupon za specificirani period trajanja ugovora. Prodavac zaštite ne vrši bilo kakvo plaćanje dok se ne desi određeni kreditni događaj: bakrotstvo, neizvršenje plaćanja, značajno smanjenje kreditnog rejtinga, kreditni događaj poslije merdžera, akcije vlade ili tržišni lomovi. CDS imaju značajnu regulatornu važnost budući da su generalno funkcionalni ekvivalent kreditne garancije. Ako, npr. strana A plati strani B premiju za pravo na primanje plaćanja od strane B, bilo kada tokom sljedeće godine, specifični događaj (difolt) se pojavljuje kod referentnog kredita. Ako se pojavi kreditni događaj i vrijednost referentnog kredita padne ispod praga, strana B plaća razliku između nominalne vrijednosti kredita i tržišne vrijednosti, kao i drugi iznos speci-ficiran sporazumom. U ovom primjeru, korisnik (banka A) saglasila se da plati garantu (banka B) proviziju, koja se tipično izražava određenim brojem bazičnih poena od nominalne vrijednosti referentne aktive (kvartalno ili godišnje). Garant se saglasio da plati korisniku sporazumni, tržišno zasnovan, postdifolt iznos ili unaprijed determinisan fiksni procenat vrijednosti referentne aktive (ako se desi difolt, tj. neizvršenje finansijskih obaveza). Događaj difolta mora da se javno verifikuje. Katkad, garant nije u obavezi da plati korisniku sve dok se unaprijed ustanovljeni iznos gubitka ne premaši zajedno sa događajem difolta („prag materijalnosti“). Svop se gasi u slučaju difolta referentne aktive prije dospijeća svopa. Iznos kojim raspolaže garant je razlika između nominalnog iznosa (inicijalne glavnice) referentne aktive i tekuće tržišne vrijednosti difoltne referentne aktive. Ugovorom se utvrđuje metodologija za ustanovljavanje postdifolt tržišne vrijednosti referentne aktive.

CDS predstavljaju tip ugovora o kreditnom osiguranju, nelikvidan, kompleksan, uglavnom neregulisan finansijski instrument usmjeren na pokrivanje gubitaka bankama i nosiocima obveznica kada određena obveznica ili hartija bude u difoltu, tj. kada tok prinosa u pozadini zajma postane nedovoljan za obavezujuće plaćanje. Tržište kreditnog svopa je tržište osiguranja na kojem su mnoge pojedinačne trgovine podkapitalizovane. CDS je praktično brend novih investi-cionih oruđa, čija je nominalna vrijednost nekoliko puta veća od BDP SAD, tj. veća od svih kreditnih tržišta zajedno u SAD. CDS je bio značajan izvor profita od „finansijskog inžinjeringa“ i za Wall Street i za zajednicu hedž fondova u godinama prije krize. Ipak, CDS su kreirali silaznu spiralu na tržištima kapitala, povećali cijenu kapitala i istisnuli sva-kojake zajmotražioce. Kreditni rizik izveden iz CDS tržišta je mnogo veći od kreditnog rizika zajmova na koje su CDS upisani. CDS su prodati svijetu kao hedžing transakcije. Investitorima je objašnjavano da oni jednostavno transferišu rizik, tako da banke koje odobravaju zajmove mogu prenijeti kreditne rizike na osiguravajuće kuće, koje ne odobravaju zajmove direktno, ili na strane banke koje ne mogu lako odobriti zajmove na tržištu SAD. Ako bi banka inicijator pro-dala svoje zajmovno izlaganje samo jednom, i to finansijskoj firmi adekvatnog ranga, CDS bi djelovao kao zaštita za banku inicijatora. Transferisao bi kreditni rizik kompanije od banke do finansijske firme koja je kupila CDS. Ipak, kre-ditni rizik zajma mogao je da se proda više puta, i to ne samo solidnim bankama i osiguravajućim kompanijama. Mogli su se prodati drugi CDS proizvodi koji nisu čak povezani s tekućim zajmovima u knjigama. Kreditni rizik u sistemu bio je prilično multiplikovan, od iniciranih zajmova, recimo, 10 miliona $, do čak 200 miliona $. Dok je obim neplaćanja (difolta) ostao nizak, tržište CDS je doživjelo rapidnu ekspanziju.

Svop transakcije za preuzimanje kreditnog rizika (mil. US $)

Godina Postojeći iznos Promjena u % 2001 918,9 45,5 2002 2.191,6 138,5 2003 3.779,4 72,5

212

2004 8.442,3 122,8 2005 17.096,1 103,0 2006 34.422,8 101,3 2007 62.173,2 80,6

Izvor: International Swaps and Derivatives Association

Dvostruki su razlozi zbog kojih je tržište CDS doživjelo ekspanziju koja se može sagledai iz navedene tabele,

uprkos veličini osnovnih dužničkih tržišta. Od banaka se zahtijevaju određeni iznosi kapitala za zajmove koje odob-ravaju, uz izvjesna odstupanja, dok za CDS postoje prilično ograničene obaveze kapitala. Time su banke i drugi učes-nici na CDS tržištu mogli da preuzmu mnogo veća kreditna izlaganja preko CDS nego što bi mogli direktno. U slučaju pozajmljivanja, sredstva su se morala uzajmiti ili se morao iskoristiti sopstveni kapital. Preuzimanje istovjetnog rizika preko CDS transakcije nije iziskivalo novac, a kontrapartner je preuzimao kreditni rizik. Posebno su ove prednosti iskoristili hedž fondovi jer su preuzeli mnogo veći rizik (time i veće premije) nego što bi njihove umjerene rezerve gotovine uobičajeno dopustile. Pucanje osnovnih rizika CDS od nekoliko procenata značilo bi gubitke u iznosima nekoliko triliona dolara.

Ako bi plaćanja počela da se nagomilavaju, moguće je da bi mnogi gubici postali realni, što svakako ne bi bio slučaj sa profitima. Izvori mogućeg gubitka kod CDS su neizvršenje (neplaćanje) osnovnih zajmotražilaca, tj. kompa-nija koje su originalno (inicijalno) uzele zajmove, odnosno difolt banaka i drugih finansijskih firmi koje su kupile ovaj tip svopa – kontrapartnera u dugom lancu banaka, osiguravajućih kopanija, hedž fondova i uopšte onih koji su zaklju-čivali transakciju. Propasti ili ozbiljni problemi u portfolijima velikih finansijskih institucija, poput Bear Stearns i AIG, usled uključenosti u CDS tržište su ilustrativni. Zabrinutost proističe i iz činjenice da je u poređenju s postojećim sal-dom CDS tržišta subprimarni segment hipotekarnog tržišta svega trilion $. Problematičnija je kompletna netestiranost CDS na realni ekonomski pad. Špekulativni karakter svopa u tekućoj krizi je postao praktičnija opcija. Naime, rizični špekulanti koji su željeli izlaganje određenim klasama aktive (obveznice, zajmovi, hartije obezbijeđene hipotkom), ali nijesu posjedovali osnovne kredite, dobili su sredstvo kojim se može špekulisati. Ukoliko neko smatra da je XYZ korporacija u problemima (neće moći da isplati nosioce obveznica), može da špekuliše kupovinom (i plaćanjem premije za) CDS na obveznice. Ako dođe do neplaćanja, isplatiće mu se puni nominalni iznos obveznica. Ukoliko špekulant smatra da korporacija XYZ funkcioniše dobro i da su obveznice jako vrijedne, može ponuditi osiguranje drugom špekulantu, koji ima mišljenje suprotno njemu. To znači da prvi špekulant špekuliše da obveznice neće biti neplaćene nadajući se da će pokupiti i zadržati premije i da nikada neće morati da isplati osiguranje. Najlošija pozicija je kada su CDS upisani na sub-primarne hipotekarne hartije (slučaj AIG).

Značajan efekat novih finansijskih instrumenata sastoji se u virtuelnoj eliminaciji funkcionalnih i drugih razlika između komercijalnih banaka, investicionih banaka, osiguravajućih kompanija i nebankarskih institucija. Jedna od prednosti upotrebe kreditnih derivativa trebalo je da bude smanjenje kredinog izlaganja banke bez usmjeravanja aktiva van bilansa stanja. Osim toga, prodaja velikog zajma mogla bi da utiče na odnose banke sa svojim klijentima. Bez obzira na pozicije CDS u milijardama, prisutno je znatno preklapanje i poništavanje, što znači i mnogo manji realni iznos. Prisutno je više tipova rizika imanentnih derivativnim i drugim finansijskim instrumentima. Razlog rizičnog ambijenta su rapidan razvoj novih proizvoda, mogućnost pogrešnog određivanja njihove cijene, kao i vjerovatnoća da se neće znati neki njihovi efekti sve dok najvjerovatnije ne bude isuviše kasno.

2.3.8 Posljedice finansijskog–bankarskog sistema u sjenci Magnituda i implikacije aktuelne finansijske i bankarske krize ukazuju na ozbiljan problem. Važan aspekt proble-

ma lošeg upravljanja rizikom, posebno sistemskim, sastojao se u sekundarnom bankarskom sistemu u sjenci, koji je prikrio većinu izlaganja ključnih finansijskih institucija. Izgrađen je model „inicirati i distribuirati“. Banke su konver-tovale potrošački dug u utržive hartije, koje su prodale fondovima ili drugim bankama. Podstaknute prilično niskim kamatnim stopama (u SAD) preuzele su na sebe više duga kako bi finansirale pomenute operacije, poboljšavajući uslo-ve svog poslovanja i šireći obim posla. Pretpostavljalo se da će prinosi na hartije biti iznad cijene zaduživanja, tj. da će se hartije prodati nekom drugom. Takva aktivnost je uglavnom bila prikazana samo u „nevidiljivom bilansu stanja“ banaka u „bankarskom sistemu u sjenci“. To je bilo usmjereno na ozbiljno slabljenje tradicionalnih oruđa dovodeći do krize finansijalizacije. Od avgusta 2007. javlja se teškoća prodaje hartija zasnovanih na hipoteci i problemi s hartijama

213

zasnovanim na subprimarnim hipotekarnim zajmovima. Međusobna prezaduženost visoko leveridžovanih institucija dominirala je krizom 2007-08. Kupovine aktiva zaduživanjem bile su vrijedne kao 30-tak iznosa kapitala investicionih banaka i hedž fondova. Banke su sponzorisale hedž fondove i privatne kompanije za kontrolne pakete akcija, pakovale sopstvene finansijske instrumente povezane s hipotekom, aranžirale osiguranje obveznica i obezbjeđivale kreditne linije svojim (vanbilansnim) strukturisanim investicionim entitetima - kompanijama (SIV's) i posrednicima (conduits). Kolateralizovane dužničke („subprimarne“) obveznice (CDOs) su u pojedinim slučajevima (Citi-group) imale veću vrijednost od sopstvenog kapitala, pa je ponuda prioritetnih akcija i konvertibilnih obveznica u značajnoj mjeri uticala na holdinge akcionara. Ipak, uprkos gubicima holdinga članovi odbora su tokom velike propulzije CDO, kad su njihove banke imale vodeću ulogu, ostvarili enormne provizije i bonuse.

Skriveni finansijski (bankarski) sistem nameće pitanje obuhvata (kvantifikovanja) gubitaka, novca i likvidnosti. Dimenziju gubitka ne bi trebalo posmatrati isključivo na nivou neizvršenja finansijskih obaveza (difolt) i otpisa (gubitke vrijednosti). Razumljivost novca i likvidnosti definitivno nije moguća standardnim definisanjem – užim ili širim agre-gatima. Uspostavljena je nova struktura novca, kao konstituenta novog svjetskog finansijskog poretka. Skriveni sistem izrastao u poslednjih 15-tak godina nije obuhvaćen tradicionalnim mjerama novca (monetarnim agregatima). Mjerenje novca, inflacije, nezaposlenosti iskrivljeno je u priličnoj mjeri tako da su prikazani agregati (državna statistika) često bezvrijedni i uobičajeno pogrešni.

Odgovarajući na pitanje „što je novac i likvidnost“, kao uvod na pitanje „što su gubici“, „Roche“ i „McKee“ su prije nekoliko godina konstruisali piramidu likvidnosti, polazeći od vrijednosti postojećih aktiva kao dio BDP i ukupne likvidnosti. Ukupna globalna likvidnost izgleda kao masivna piramida, koja stoji na glavi, predstavlja makar 10 godina BDP, a raste barem pet puta brže od rasta BDP. Sadrži četiri nivoa: a) novac centralne banke (monetarnu bau) na dnu, b) šire definisan novac – jedini oblik novca prepoznat prije nešto više od 40 godina, c) tržišta sekjuritizovanog duga– obveznice umjesto tradicionalnog bankarskog kreditiranja i d) masivna tržišta derivativa i egzotičnih hartija, koja predstavljaju gotovo 75% ukupne globalne likvidnosti.

Slika 92: Piramida vrijednost postojećih aktiva kao dio BDP i ukupne likvidnosti

Priramidom je verifikovana hipoteza Minsky-a da produženi period stabilnosti neumoljivo vodi nestabilnosti. Obrnuta piramida sugeriše da sistem ne može duže opstati. Izgleda izvjesnim da novi svjetski finansijski poredak teku-ćom krizom doživljava krah. Potencijalno se nameće pitanje, sa praktično negativnim odgovorom, da li se ovo uru-šavanje moglo slučajno dogoditi. Bankarski (paralelni) sistem u sjenci doprinio je pogoršanju hipotekarne krize i nje-nom transformisanju u globalnu kreditnu krizu. To ne bi trebalo da čudi s obzirom da je stopa ekspanzije bankarstva u sjenci bila vjerovatno na nivou polovine svih novih neto kreditnih kreiranja u poslednje dvije godine prije otpočinjanja krize. Npr. 10 miliona $ realnog, nepozajmljenog novca hedž fonda podržavao je 850 miliona USA$ ugovora obezbije-đenog hipotekom. Dakle, jedan dolar realnog novca se koristio za kreiranje 85 USA$ hipotekarnog kreditiranja.

Povećano regulisanje banaka bitno je uticalo da se finansijsko posredovanje u prethodne dvije decenije uglavnom sprovodi preko sistema u sjenci, čiji su članovi brokeri i dileri, hedž fondovi, fondovi tržišta novca, strukturisani inves-ticioni entiteti i „posrednici“, grupe privatnih fondova i nebankarski hipotekarni kreditori. Zasnovani na kratkoročnom i likvidnom sistemu uzajmljivanja, uglavnom visokom leveridžu i pozajmljivanju i investiranju u likvidnije i dugoročnije instrumente, ovi entiteti su nosili rizik samoispunjavajućeg i destruktivnog napada na njihove likvidne pasive. Bez pri-stupa depozitnom osiguranju i likvidnosti centralne banke u vidu kreditora krajnje instance. Poslije smanjenja leveridža zbog pucanja mjehura aktiva došlo je do napada na ove banke u sjenci, tj. neizvjesnosti oko solventnosti ovih institucija.

214

Uslijedio je kolaps cjelokupnog sistema SIVs (conduits) kada su investitori shvatili toksičnost svojih ulaganja. Dogodio se juriš na brokere i dilere, a uprkos proširenju podrške FED u vidu krajnje instance brokerima i dilerima nije se zausta-vilo propadanje („Bear Stearns“, „Lehman Brothers“). Kolaps su potom doživjele druge leveridžovane institucije usljed nelikvidnosti i nesolventnosti – „Fannie Mae“, „Freddie Mac“, „AIG“ i više od 300 hipotekarnih kreditora. U sljedećem stadijumu panika je zahvatila tržište novca. Fondovi su u nastojanju da obezbijede veće prinose, zbog privlačenja investitora, ulagali i u nelikvidne instrumente. Investicije su propale, pojavila se panika među investitorima dovodeći do velikog juriša na fondove. Depozitno osiguranje je prošireno na fondove. Sljedeći logičan urušavajući korak bio je napad na hedž fondove (kolaps), pogotovo na mlađe fondove koji su preuzeli prekomjeran rizik iz visok leveridž i slabo upravljanje.

Debakl subprimarnog hipotekarnog kreditiranja prouzrokovao je zaustavljanje finansijskog sistema u sjenci, koje je dominiralo hedž fondovima i privatnim investitorima većeg obima, odnosno prekidanje virtuelnog kreditiranja. Kre-ditiranje je presušilo drastičnim padom izdanja obveznica na tržištima obezbijeđenim aktivom, tržištima korporativnog duga i u području koje se odnosi na hipoteku. Centralne banke širom svijeta suočile su se sa gigantskim stresnim testi-ranjem bankarskog sistema u sjenci. „Zvanični“ bankarski sistem je sve više prodavao svoj kreditni rizik drugim in-vesticionim grupama (direktno prodajom ili prepakovanjem zajmova u obveznice), a regulatorne reforme su dozvolile bankama da smanje iznos kapitala za slučaj neplaćanja. Sistem „prenešenog finansiranja“ dao je bankama širok pod-sticaj za prenošenje zajmova na nove entitete, bilo da su ih kreirali ili sponzorisali spoljne investicione menadžere da ih usmjere. Uloga regulatora u „skrivenom“ svijetu u velikom stepenu bila je zamijenjena kreditnim rejting agencijama, koje su dodjeljivale visoke, „ultra-sigurne“ rejtinge dugu koji su izdali strukturisani investicioni (SIV) i drugi entiteti. Kao osnova su poslužile istorijske analize vjerovatnoće neizvršenja (difolta) i gubitaka širom bankarskog sistema u sjenci. Ali, kreditni metež je sunovratio rejtinge mnogim instrumentima, a počivanje na investicionim kreditnim rejtin-zima prilikom odlučivanja o upravljanju postalo je bespredmetno. Implozija skrivenog svijeta produkovala je ogromnu nestabilnost „realnim“ bankama u vidu nesolventnosti i zatvaranja. Neregulisanost „skrivenih“ institucija značila je povećanje moralnog hazarda. Skriveni bankarski sektor je potonuo mnogo brže nego što je rastao, u iznosima nekoliko stotina milijardi $ pada aktiva i tržišta komercijalnog papira obezbijeđenog aktivom.

Liberalni kapitalistički model finansijskog i realnog sektora doživio je krah Velikom ekonomskom krizom. Na svjetsku političko-eknomsku scenu stupio je državni kapitalizam, koji je brzo uspostavio sistem ključnih svjetskih finansijskih institucija, kao odbrambeni (sigurnosni) mehanizam na međunarodnom nivou. Onda je postupno zaokružen nacionalni finansijski institucionalni okvir, nedovoljno (ili pogrešno), iskristalisan održivim regulativnim i regulatornim obrascem, uz izražen problem identiteta odgovornosti i povjerenja. Libertarijanizam je danas odstranjen iz razvijenih ekonomskih sistema, ali je zato bizarno i uspješno plasiran kao jedino efikasno spasenje u manje razvijenim zemljama. Liberalizam, neoliberalizam, libertarijanstvo i sl. sami po sebi nijesu više uzrok finansijskih (bankarskih) kriza.

Isprepletena mreža brojnih finansijskih instrumenata (uključujući hibridne/egzotične), finansijskih institucija (visoko leveridžovanih) i finansijskih tržišta (praksa finansijskog inžinjeringa) konstituisala je novu, „preventivnu“ finansijsku arhitekturu. Krhkost finansijalizirajuće arhitekture uz neodrživost teorije efikasnih tržišta kapitala kores-pondira efektima tekuće finansijske krize i uopšte ekonomske recesije. Razobličen je stub „kapitalističkog“ načina promišljanja i operacionisanja, u ekonomskim uslovima koji su determinisani agresivnim globalizacionim strategijama. Globalna tržišta kapitala i svjetska ekonomija postali su čvrsto povezan sistem, a krize doživljavaju propulziju kom-binacijom (interaktivnom transmisijom) tzv. makroekonomskih i mikroekonomskih faktora. Ulogu podesnih kanala za preusmjeravanje fondova (intermedijarstvo) sve više poprimaju postojeći ili novi tzv. institucionalni investitori (agenti), zasnovani na sistemu „ugovorne štednje“, odnosno institucije finansijskog (bankarskog) sistema u sjenci. Opstanak banaka, posebno mega-banaka nameće svakodnevno izlaganje riziku ulaženjem u visoko spekulativne aktivnosti, obuh-vatajući i nedovoljno otvorene segmente poput industrije hedž fondova. Sprovodi se aktivno finansijsko preusmjera-vanje od hedžing finansija (novčani tokovi su dovoljni da bi se izvršile obaveze) prema spekulativnim finansijama (pri-hodi su manji od plaćanja), odnosno neodrživim Ponci finansijama (kamata na otplatu duga premašuje neto dohodak).

U odnosu na tradicionalnu teoriju efikasnog tržišta, konkurentska teorija potvrđuje pojavljivanje značajnijih neefi-kasnosti. Time se mogu povećati mogućnosti investitorima da iskoriste hartije od vrijednosti sa pogrešno formiranim cijenama, bez izlaganja prekomjernim nivoima rizika. To se navodi kao glavni argument za investiranje hedž fonda. „Hedž“ u finansijskom okruženju predstavlja transakciju koja smanjuje rizik investiranja. Dakle, izraz „hedž“ odnosi se na zaštitu aktive od nepovoljnih kretanja cijene. Međutim, investiranje u hedž fond automatski ne osigurava od tržišnog pada. Cilj hedž fonda bi trebalo da se sastoji u minimiziranju usmjerenog tržišnog rizika održavanjem stabilnih prinosa. Ipak, često je bila prisutna visoka rizičnost nuđenjem visoke volatilnosti, uz odgovarajući visok prinos. Hedž fondovi obuhvataju širok rang različitih investicionih ciljeva, strategija, stilova, tehnika i sredstava, nudeći širok spektar rizik/

215

prinos profila. Kao rezultat, neki hedž fondovi su prilično rizični (najveći rizik neizvršenja), ali nude visoku volatilnost uz odgovarajući visok prinos.

F. Kotier je dao sledeću definiciju hedž fondova: svi oblici investicionih fondova, kompanija i privatnih partner-stava koji koriste derivative za usmjeravajuće investiranje i/ili dopuštaju spekulisanje padom (go short) i/ili korišćenje značajnog leveridža kroz pozajmljivanje. Hedž fond se može definisati kao agresivno upravljanje portfoliom investicija korišćenjem ekstremnih investicionih strategija poput leveridža, dugih, kratkih i derivativnih pozicija na domaćim i me-đunarodnim tržištima, sa ciljem generisanja visokih prinosa (u apsolutnom smislu ili na osnovu određenog tržišnog standarda). Hedž fondovi su često strukturirani kao komanditna društva (limited partnerships) kako bi izbjegli primjenu većine zakona o hartijama od vrijednosti. Dva su tipa ortaka u hedž fondu: a) javni ortak (general partner) – entitet koji pokreće hedž fond, obavlja sve trgovine i svakodnevne operacije, b) tajni ortak (limited partner) – daje doprinos u vidu kapitala, ali nije uključen u trgovanje i svakodnevne operacije.

Slika 93: Struktura tipičnog hedž fonda

Aktive hedž fonda se generalno drže kod depozitara uključujući novac u fondu i hartije. Depozitari mogu da

kontrolišu tok kapitala kada su u pitanju dodatni zahtjevi za sredstvima za kredit. Neki hedž fondovi interno sprovode cjelokupnu administraciju dok drugi vrše outsorcing sa funkcijama računovodstva, servisa investitora ili analize rizika administratorima treće strane. Većina hedž fondova je ustanovljena na način kojim se ne zahtijevaju revizori finan-sijskih izvještaja. Ipak, godišnja revizija je moguća ako to predviđa ugovor između hedž fonda i investitora. Mali broj hedž fondova koristi hedžing radi eliminacije svih rizika. Kontrola rizika bi trebalo da je uobičajenija i podrazumijeva ublažavanje rizika do nivoa prihvatljivog investitorima. Investitori su u evaluaciji hedž fonda zainteresovani za apsolutni prinos (na portfolio) koji generišu menadžeri aktive. Dakle, za realizovani prinos umjesto za relativni prinos. Investiranje u hedž fondove najbolje se sprovodi preko diversifikovanog portfolija. Postoje tri načina da se to sprovede u praksi: a) sopstveno upravljanje; b) diskreciona sredstva; c) fond fondova. Industrija hedž fondova je iskristalisala prednosti i nedostatke „alternativnog investicionog mehanizma“. Obezbjeđivala je visoke apsolutne i relativne prinose. U poređenju s ostalim finansijskim instrumentima, fondovi su bili ekstremno interesantni za privatnu klijentelu: za dis-kreciono upravljanje aktivom, investiciono bankarstvo, privatno bankarstvo i „visoku neto vrijednost pojedinaca“. Per-formanse i indikatori rizika (niska volatilnost, dobar Sharpe racio) bili su ekstremno interesantni i konkurentni. Uz fiskalne prednosti, ovo je predstavljalo atraktivne elemente i institucionalnim i sofisticiranim privatnim klijentima. Ne-dostatak likvidnosti za hedž fondove postepeno je savladavan razvojem efikasnijeg sekundarnog tržišta, a rastući minimum za investicioni početak više nije predstavljao bitniju smetnju. Povećani troškovi investitorima ranije su bili snažna barijera za ulazak.

Niske kamatne stope u SAD u periodu 2000-2006. za banke su značile mogućnost većeg zaduživanja, poboljšanje uslova poslovanja i širenja obima poslovanja. One su finansirale hedž fondove i firme privatnog kapitala za finansiranje kupovina ili prodaja kompanija, pakovale vlastite finansijske instrumente povezane sa hipotekom, priredile osiguranje obveznica i odobrile kreditne linije sopstvenim strukturisanim investicionim kompanijama (SIVs) i „posrednicima“. Te

216

transakcije su obično leveridžovane (instrument), što je moglo da znači povećanje očekivanih prinosa po cijenu većeg rizika. Pojedine institucije, poput investicionih banaka i hedž fondova zaduživale su se s ciljem kupovine aktiva, čija je vrijednost bila jednaka 30-tak iznosa njihovog kapitala. Prekomjeran leveridž je uz mjehur stanogradnje i lošu regula-ciju pospješio krizu. Protagonisti krize su mehanizmom leveridža dospjeli u poziciju međusobnog dugovanja. Pored osiguravajućih i penzionih fondova, hedž fondovi su imali velika akcionarska učešća u bankama, koja su potencijalno značila velike indirektne gubitke. Poriv za uspon i povećanje leveridža vodio je stvaranju bankarskog sistema u sjenci – praktično neregulisanih „banaka“ (hedž fondova, grupe privatnog kapitala), koje nisu imale određenu funkcionalnu ulogu. Te institucije su bile „trgovci – banke“ oslobođene bilo kakve regulatorne kontrole ili transparentnosti u svojoj špekulativnoj arbitraži. SIVs i „posrednici“, kao dio sistema, sličile su bankama, ali bez kapitala ili supervizije. Ban-karstvo u sjenci su, osim pomenutih institucija, činile i prakse i proizvodi koji su omogućavali investicionim bankama da povećaju leveridž. U suštini, centralna karakteristika zvanične bankarske aktivnosti bilo je masivno širenje bilansa stanja i leveridža. Vanberzansko tržište kreditnih derivativa dobilo je značajno mjesto u sistemu bankarstva u sjenci.

Kolateralizovane dužničke obligacije (CDO) i svopovi za preuzimanje kreditnog rizika (CDS) predstavljali su ban-karske mehanizme za preuzimanje rizika. U tradicionalnom bankarstvu kolateral omogućuje osiguranje kreditnih ope-racija. U slučaju CDS proizvoda ne postoji zahtjev za odgovarajućim tranšama kapitala kao kolateral, čime je ponovo olakšan leveridž. Isto se može reći za CDO, koje su skupa upakovale desetine ili stotine sekjuritizovanih zajmova (ob-veznicu) prilično različitog kvaliteta. Povećani su bankarski bilansi stanja šireći bazu kapitala, odnosno leveridž banaka. Visoki rejtinzi (AAA) omogućili su da banke minimiziraju obaveze koje se odnose na akcijski kapital. Proizvodi pakovani u CDO, koji su poticali iz neidentifikovanih izvora (kreditne sposobnosti i keš flou kapaciteta), prodati su na OTC tržištu, bez sekundarnog tržišta (determinisanje cijene). Nosili su izrazito visok rizik za one koji bi ih kupili, tako da su tranše (super-senior debt) unutar CDS bile svedene na junk status.

Banke su iscrpljivale kapital jer je vrijednost njihovih aktiva padala, pogotovo hartija pokrivenih aktivom (ABS) kao što su kolateralizovane dužničke obligacije (CDOs). Stoga, potrebno je bilo da banke otpišu ove vrijednosti i pove-ćaju kapital kako bi održale racija kapitala. Hedž fondovi, koji investiraju u CDOs, predstavljaju produžetak banaka, s kojima su povezani preko pozajmljenog novca za kupovinu pomenutih hartija. Kako se vrijednost kolaterala smanjila, banke su shvatile da hedž fondovi neće moći da vrate pozajmljeni novac. Razlog je nepostojanje aktivnog tržišta za CDOs koje bi hedž fondovi bili spremni da plate kako bi isplatili banke. Nemogućnost hedž fondova da vrate pozaj-mljene iznose vodila je pogoršanim pozicijama banaka. Kolaps dva hedž fonda jednog od najvećih svjetskih finansij-skih brendova - investicione banke Bear Stearns egzemplaran je sa aspekta strateškog pristupa i imanentnih rizika hedž fond industrije. Na primjeru „Bear Stearns High-Grade Structured Credit Fund“ i „Bear Stearns High-Grade Strucutred Credit Enhanced Leveraged Fund“ može se prepoznati kompleksnost, agresivnost i rizičnost strategija industrije, s ciljem produkovanja velikih prinosa. Očigledno je i koliko kompenzaciona struktura – 1-2% provizije menadžmentu na aktive i 20% od svih profita podstiče pohlepu i preuzimanje rizika radi ostvarenja enormnih provizija. Značajno leveridžovanje pozicija je primarno ubrzalo krah fondova i same banke.

Tekuća finansijska kriza i globalni ekonomski sunovrat ponovo su usmjerili pažnju na regulisanje hedž fond indus-trije. Hedž fondovi nijesu imali značajniju ulogu u iniciranju kreditne krize jer su investirali 5% svojih aktiva u hartije obezbijeđene hipotekom (sept. 2007). Ipak, doprinijeli su volatilnosti u 2008. transakcijama kratke prodaje i masivne prodaje akcija usled smanjenja leveridža i otplata. Pojedinačni slučajevi prevare su takođe nanijeli veliku „reputacionu štetu“, smanjili povjerenje investitora u industriju, odnosno ponovo ukazali na potrebu adekvatnog regulisanja. U aprilu 2009. ministri finansija G20 objavili su predloge za prošireno nadgledanje svih finansijskih institucija koje su važne za globalnu finansijsku stabilnost uključujući velike hedž fondove. Industriju bi trebalo da reguliše Odbor za finansijsku stabilnost sastavljen od članica G20 i Evropske komisije. Cilj je ostvarenje „svjetskih najboljih standarda prakse“.

2.4 ODRŽIVOST TOBINOVOG POREZA Praktična neefektivnost Tobinovog poreza je realnost, uprkos značajnoj teoretskoj zasnovanosti. Originalni Tobi-

nov predlog pretrpio je izvjesne korekcije koje fundamentalno derogiraju inicijalnu namjeru. Time su argumenti za i protiv poreza dovedeni u ravan neprepoznavanja stvarnih razloga i posledica implementacije poreza. Bazični cilj Tobina je bio „bacanje pijeska u točkove naših pretjerano efikasnih međunarodnih tržišta novca“. Teoretska i empirijska istra-živanja poreza proširila su opseg političkog razmatranja i ekonomskih rasprava. Porez na finansijske transakcije ne mo-že izvršiti prominentan uticaj na finansijsku krizu i ustaljene špekulativne transakcije. Praktikabilnost i realističnost po-reza imaju pretpostavku u dominantnom uticaju kreatora i kontrolora nove svjetske finansijske arhitekture.

217

2.4.1 Cilj oporezivanja Argumenti za praktikabilnost originalnog Tobinovog poreza sastojali su se u sledećem. Devizno tržište je decen-

tralizovano, „neregulisano“, visoko mobilno i inovativno. S obzirom da bi uvođenjem poreza u određenoj zemlji trgova-nje njenom valutom bilo usmjereno ofšor, neophodan je porez koji je globalno koordinisan. Postizanje neophodnog političkog konsenzusa je teško usled jakih podsticaja pojedinih zemalja da se isključe i ponude raj za oslobođenje od poreza. Čak i uz uspješnu implementaciju globalnog poreza, teško je prikupiti porez na mnoge finansijske i devizne aktive koje se koriste da posreduju u deviznim transakcijama. Moglo bi se očekivati kreiranje novih finansijskih instru-menata za bilo koju određenu verziju poreza.

Procjenjuje se da su tokom 2011. dnevne trgovine na deviznim tržištima bile na nivou od 4 triliona dolara, što je za manje od jedne godine 25 globalnih BDP. Špekulacije sa deviznim kursevima obuhvataju najmanje 80% globalnog de-viznog tržišta. Brza i nepredvidljiva špekulativna kretanja prijetnja su iscrpljivanju deviznih rezervi centralnih banaka i iniciranju finansijskih kriza. Posledice su specifično socio-ekonomskog karaktera odvlačeći milione ljudi u siromaštvo i nezaposlenost. Kratkoročne valutne špekulacije su otežavale zemljama sprovođenje nezavisnih monetarnih politika brzim preusmjeravanjem novca između zemalja sa različitim kamatnim stopama.

Motivisan strahovitim posledicama kraha na berzi 1929, Kejnz je u knjizi Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca (1936) predložio uvođenje poreza (STT) na manje transakcije na sva berzanska trgovanja, kako bi se umanjila nestabilnost na domaćim berzama. Tobin je predložio manji porez na međunarodne valutne transakcije sa svrhom redu-kovanja destruktivnih špekulacija na deviznim tržištima. Porezom bi se uspostavila prva neophodna mjera kojom bi se ograničila ponovna učestalost povlačenja domaćeg kapitala iz zemlje ili kolaps finansijskih i bankarskih sistema. Prema Tobinu, predlogom bi se omogućilo da se „ubaci pijesak u točkove špekulacija“ na valute.

Za razliku od većine „reformi“ koje su predlagali MMF i G7, a koje su se odnosile na zemlje u razvoju, Tobinov porez je trebalo da obuhvati sve zemlje, počev od ekonomija najbogatijih i najrazvijenijih zemalja čije su valute u srcu finansijskog svijeta i čije politike imaju najveću težinu. Porez bi redukovao veličinu deviznog tržišta, a da ga sveukupno ne paralizuje. Omogućilo bi se da izvjesne špekulativne akcije budu neprofitabilne izbjegavanjem destruktivnih napada na valute. Argumenti protiv uvođenja poreza su se kretali od političkih do tehničkih poteškoća, uz apostrofiranje odsus-tva političkog realizma.

Prema Tobinu, nekoliko je razloga zbog kojih plivajući (floating) devizni kursevi nisu rješavali problem. Prije svega, nisu osigurali autonomiju nacionalnih makroekonomskih politika u svijetu međunarodne mobilnosti kapitala. Dalje, uprkos činjenici da je monetarna politika, u odnosu na fiskalnu, fleksibilniji i pristupačniji instrument domaće stabilizacije, poprilično je iluzorno da se izvrši „oslobađanje“ domaće monetarne politike u uslovima fleksibilnih kur-seva. U okolnostima plivajućih kurseva monetarna politika postaje politika deviznog kursa, uz međunarodne poteškoće kod pouzdanosti monetarne politike.

Treće, vlade ne mogu da budu indiferentne na promjene vrijednosti svojih valuta na deviznim tržištima. Nekoordi-nirajuće intervencije koje čine plivanje „prljavim“ prirodni su mehanizam odbrane od šokova koje devizna tržišta prenose na ekonomiju. Konačno, prema Tobinu, još jedno optimističko vjerovanje, koje su događaji pobili, sastoji se u tome da bi plivajući kursevi izolovali ekonomiju od šokova izvozne i uvozne tražnje. Mandel-Flemingov tip modela je sugerisao da bi šokovi trgovinskog bilansa bili u potpunosti apsorbovani sa deviznim kursevima bez prilagođavanja domaćeg outputa ili cijena, što uvijek neće biti slučaj.

Globalna infrastruktura za obavljanje plaćanja za svrhe saldiranja trgovanja na deviznom tržištu predstavlja podršku. Infrastruktura međubankarskih (ili na veliko) deviznih plaćanja visoko je organizovana, centralizovana i regulisana. Pojedini autori (npr. Šmit, 2003) ukazivali su da je Tobinov porez praktikabilan ako je usmjeren na devizna plaćanja na veliko koja su procesirana da saldiraju devizna trgovanja. Unilateralnim prikupljanjem poreza na konverziju sopstvene valute za stranu, bez obzira na mjesto i instrument posredovanja, Tobinov porez bi zadovoljio zahtjeve za efikasnošću, postao bi uniformno primjenljiv, obuhvatan (tržišta i devizne aktive), troškovno prihvatljiv – korišćenjem postojeće tehnologije procesiranja plaćanja.

Tobinov porez bi, prema inicijalnom predlogu, uticao samo na kratke, odnosno ultra kratke tokove kapitala. Svrha oporezivanja kratkoročnih valutnih transakcija je obeshrabrivanje valutnog trgovanja i redukovanja volatilnosti deviznog kursa. Porez ne bi odmijenio oporezivanje prihoda od akcija, obveznica ili drugih opcija koje publika kupuje u određenoj zemlji. Bazično, njegov međunarodni karakter je osnovni interes, zasnovan više na saradnji nego na kon-kurenciji između zemalja koje nameću implementaciju poreza. 40 godina nakon originalnog predloga, Evropska komi-sija (prezentirala je svoj plan za Tobinov porez za 11 evropskih zemalja. Hiršman (1991) tvrdi da se sve retoričke reakcije (od početka 19. vijeka) na davanje jednakih prava, na demokratizaciju i razvoj države balgostanja mogu

218

klasifikovati u tri kategorije: a) teza o izopačenosti – bilo koja svrsishodna akcija za poboljšanje nekog svojstva (detalja) samo služi da pogorša uslove koje neko želi da popravi; b) teza o beskorisnosti – pokušaji transformacije društva biće uzaludni, tako da neće uspjeti da postignu željeni efekat; c) teza o ugroženosti – cijena predložene promjene ili reforme je toliko visoka da ugrožava pojedina prethodna, dragocjena dostignuća.

Uobičajeno se naglašava da kriticizam Tobinovog poreza potiče od ortodoksne ekonomske teorije koja se može najprije prepoznati u tezi o ugroženosti, dok je zabrinutost za poresku evaziju i nedostatak političke volje očitovana u tezi o beskorisnosti. Iznad tehničkih pitanja poput nametanja poreza, evazije i izbjegavanja sugerišu se pitanja političke volje, kao konačnog ograničenja, i principa „dobre javne politike“. Tobinov porez je otvorio seriju složenih pitanja koja se odnose na ekonomsku potrebu za porezom i ostvarivost poreza. Na primjer, priroda regulacije u dinamičkoj glo-balnoj ekonomiji ili inovacije na finansijskim tržištima radi izbjegavanja poreza.

2.4.2 Osnove Tobinovog predloga Konvencionalna ekonomska teorija sugeriše da bi kreatori politike trebalo da oporezuju aktivnosti koje imaju

negativne eksternalnosti, čineći ih skupljim i obeshrabrujući ih. U stvari, u pitanju je poznata teorija Piguovog poreza – Tobinov porez je oblik Piguovog poreza koji je primjenljiv na međunarodnim finansijskim tržištima. Takođe, tržišna fundamentalnost je postalo „ponašanje drugih“ – tržišni investitori mogu racionalno da djeluju kao krdo. Akcije špekulanata mogu da izazovu promjene deviznog kursa koje su „vođene krdom“, a koje nisu u relaciji sa postojećim ekonomskim uslovima. Dž. Tobin, D. Feliks, R. Šmit, P. B. Span i drugi istraživali su mogućnost nametanja poreza na međunarodne monetarne transakcije kao sredstvo redukovanja nestabilnosti deviznog kursa i poboljšanja međunarodne ekonomske stabilnosti. Turbulencije na svjetskim finansijskim tržištima tokom devedesetih oživjeli su interes za pomenuti porez. Ipak, prepoznalo se da bi struktura zasnovana na dva stuba mogla da bude efektivnija od čistog tran-sakcionog poreza. Teoretski, Tobinov porez bi poskupio valutno trgovanje, i to uniformnim međunarodnim porezom koji bi se plaćao na sve spot transakcije koje uključuju konverziju jedne valute u drugu, na domaćim tržištima hartija i deviznim tržištima.

Bez obzira na činjenicu da fleksibilni devizni kursevi nisu riješili probleme u međunarodnom monetarnom sistemu, ključni problem prema Tobinu nije u izboru režima deviznog kursa već u „međuvalutnoj mobilnosti privatnog finan-sijskog kapitala“. Posledice su: konverzija valuta prenosi poremećaje koji potiču iz međunarodnih finansijskih tržišta; države nisu sposobne da se prilagode masivnim kretanjima fondova preko deviznih tržišta sa posledicama žrtvovanja ciljeva ekonomske politike; mobilnost finansijskog kapitala ograničava održivost razlika između nacionalnih kamatnih stopa; nepovoljno se utiče na sposobnost centralnih banaka i vlada da sprovode monetarnu i fiskalnu politiku na od-govarajući način.

Tobin je „umjereni predlog“ ponudio 1972, a publikovao 1974. Između ostalog, bankarske pogodnosti koje su od-govorne za tadašnju „problematičnu besprekornost“ tržišta bile bi oporezovane, kao i multinacionalne korporacije. Nacionalnim ekonomijama i vladama bi dijelom bila obnovljena kratkoročna autonomija koju su ove uživale prije nego što je olakšana valutna konvertibilnost. Takođe, predlogom ne bi unutrašnje politike mogle da se ostvaruju bez razma-tranja spoljnih posledica. Vodeće vlade i centralne banke bi sprovodile monetarnu i fiskalnu politiku za cjelokupan svijet, bez obzira da li bi eksplicitno prepoznale tu činjenicu. Koordinacija politika šireg ranga uz globalniji pristup odgovornosti je i pretpostavka i posledica.

Ideja poreza je podstaknuta kolapsom Bretnvudskog sistema i uspostavljanjem perioda nestabilnih plivajućih kurseva. Tobin je ukazivao da je osnovna svrha poreza uticaj na smanjenje špekulacija, a ne povećanje prihoda i redis-tribucija bogatstva. To bi bilo ostvareno marginalnim povećanjem troška valutnog trgovanja vodeći većoj stabilnosti kursa u sistemu plivajućeg kursa. Predlog poreza od 1% kasnije je sveden na manje iznose poput 0,25% ili 0,01%. Ideja o porezu se posmatrala kao dobar način da se preraspodijeli dohodak od razvijenog svijeta ka svijetu u razvoju. Špe-kulanti poput Dž. Soroša su smatrali da bi varijanta poreza bila od koristi svjetskoj ekonomiji.

Tobinov predlog odnosio se na međunarodno uniformno oporezivanje svih spot konverzija jedne valute u drugu, proporcionalno veličini transakcije. Porez od 1%, na primjer, mogao bi da premaši za samo 8 poena diferencijal godiš-njih prinosa (yields) kratkoročnih državnih obveznica (Treasury bills) ili eurovalutnih depozita denominovanih u dolari-ma ili njemačkim markama. Odgovarajući diferencijal za jednogodišnju dospjelost bio bi 2 poena. Stalno investiranje u jednu zemlju ili valutno područje, uz redovnu repatrijaciju ostvarenih prinosa, iziskivalo bi 2% prednosti marginalne efikasnosti u odnosu na domaću investiciju. Uticaj poreza bi bio manji za stalne valutne promjene ili za duže dos-pjelosti. Međunarodno dogovorenim jedinstvenim porezom bi administrirala svaka vlada u svojoj juriasdikciji. Prema

219

predlogu, Britanija bi npr. bila odgovorna za oporezivanje svih intervalutnih transakcija Eurovalutnih banaka i brokera lociranih u Londonu, čak i ukoliko sterling nije uključen. Prihodi od poreza bi u odgovarajućoj srazmjeri bili uplaćeni u MMF i Svjetsku banku. Porez je trebalo da se odnosi na sva plaćanja u jednoj valuti za robe, usluge i realne aktive koje prodaju rezidenti drugog valutnog područja. Zemlje bi mogle, vjerovatno uz odobrenje MMF, oformiti valutna područja na koja se porez ne bi primjenjivao. Svrha su umjerene promjene vodećih deviznih kurseva, a ne kidanje veza između bliže povezanih ekonomija, pogotovo u situacijama vezanja valuta manjih zemalja za ključnu valutu.

Poreska osnova je jedan od ključnih problema koji limitiraju efektivnost poreza. Naime, osnova za bilo koji porez na međunarodne finansijske transakcije trebalo bi da bude što je moguće šira kako bi se ograničile distorzije na finansijskim tržištima. Prisutni au argumenti za izuzimanje određenih vrsta trgovanja od poreza, poput onih koje sprovode market mejkeri, odnosno onih koje povećavaju likvidnost tržišta. Dakle, bili bi izuzeti svi finansijski pos-rednici čije je trgovanje uobičajeno stabilizirajuće. Ovo izuzimanje bi jednostavno podstaklo transakcije oslobođene po-reza od strane i preko posrednika, dok bi njihovo oporezivanje nametnulo troškove efikasnosti.

Suprotno predloženoj uniformnoj poreskoj stopi, porez bi idealno funkcionisao uz nultu stopu (ili nultu bazu) kada je devizni kurs u ravnoteži i kada bi stopa trebalo da se poveća u skladu sa odstupanjem od ravnotežnog stanja, što znači promjenljiv porez. Poreska stopa koja je dovoljno visoka da odbije špekulacije bi poremetila efikasnu finansijsku inter-medijaciju. Problem oporezivih transakcija je prisutan i ne može se jednostavno riješiti proširenjem poreza na finan-sijske derivativne transakcije, koje dozvoljavaju traansformaciju dugog u kratko trgovanje sa bitnim posledicma na spot tržišta. Oporezivanje pretpostavljene (notional) vrijednosti derivativnog ugovora „vjerovatno bi nanijela štetu deriva-tivnim tržištima i možda ih kompletno uništila“.

Prihodi od poreza bi bili značajni i zavise od brojnih faktora poput poreske osnove, poreske stope i obima izuzetog trgovanja. Prema predlogu, nacionalne vlade bi procijenile i prikupljale porez, dok bi određivanje i sprovođenje pravila bilo u nadležnosti MMF i Svjetske banke. Ipak, vraćanje prihoda – distribucija prihoda – vladi nameće nekoliko poteš-koća – nejednakosti: favorizovanje zemalja sa važnim finansijskim centrima u uslovima redistribucije ka zemljama u kojima su inicirani poreski prinosi; relativna veličina kvota zemalja u međunarodnim organizacijama poput MMF. Pitanje preusmjeravanja moglo bi da predstavlja značajnu smetnju implementaciji poreza. Preusmjeravanje poreskih prinosa na međunarodnu organizaciju prenijelo bi značajnu moć na tu organizaciju.

Kritike sugerišu da bi visoke i promjenljive poreske stope, kao pretpostavka postizanja stabilnosti deviznog kursa, mogle da budu prepreka funkcionisanju međunarodnih finansijskih tržišta. Takođe, niske stope ne samo da izazivaju distorzije već ne sprečavaju špekulativno ponašanje. Špan (1996) je, stoga, predložio transakcioni porez sa minimalnom stopom i dodatno devizno opterećenje – sredstvo protiv špekulacija koje bi bilo upotrijebljeno samo tokom perioda nestabilnosti deviznog kursa, a na osnovu dobro ustanovljenih kvantitativnih kriterijuma. Ovo opterećenje za monito-ring i kontroling ne bi bilo u funkciji povećanja prihoda, ali bi bilo administrirano zajedno sa transakcionim porezom.

U operativnom smislu, minimalno nominalno opterećenje za transakcioni porez koje bi iznosilo, na primjer, 2 bazna poena na deviznu transakciju ne bi značajnije povećalo trošak kapitala niti bi imalo efekte na obim transakcija koje uključuju valutne konverzije. Prema predlogu, porez na derivativna trgovanja iznosio bi pola pomenutog poena, onemogućavanjem da se derivativima izbjegne porez, odnosno obezbjeđenjem da derivativna tržišta i dalje funkcionišu uz nisku cijenu. U slučaju dodatnog deviznog opterećenja (cjenovno osjetljivog) za „uobičajene operacije“, opterećenje sa fiksnom stopom bilo bi nulto jer je i poreska osnova nulta osiguravajući tržišnu likvidnost i dopuštajući efikasno trgovanje. Prema Šmitu, trenutni efekat sprovođenja Tobinovog poreza na devizna plaćanja bio bi povećanje kupovno-prodajnog spreda na deviznom tržištu. Spred je rezultat i transakcionih troškova poput Tobinovog poreza, odnosno rizika kojem se izlažu dileri na deviznom tržištu. U normalnim okolnostima dominiralo bi povećanje transakcionih troškova. U vanrednim periodima, efekti poreza na rizike bili bi reflektovani spredom. Većina Tobinovog poreza bi se najvjerovatnije pojavila kod spreda na malo, i to do stepena na kojem se kratkoročne špekulacije javljaju na tržištu na malo. Porez bi se odnosio i na rast spreda na veliko zavisno od nivoa iniciranja špekulativnog trgovanja dilera.

2.4.3 Argumenti za i protiv Tobinovog poreza Nova međunarodna finansijska arhitektura (MFA) usložila je međunarodnu finansijsku nestabilnost. Predlagači

poreza pošli su od pretpostavke da je Tobinov porez ostvariv čime bi mogao da doprinese redukovanju nestabilnosti. Porez su posmatrali kao dio paketa reformi MFA s obzirom da jedna mjera ne može spriječiti finansijsku krizu. U odno-su na originalan predlog sa valutnim transakcijama na spot tržištu, kasniji predlozi uključuju razvoj ekstenzivnijih trži-šta fjučersa i derivativnih instrumenata, čime se porez proširio na sve forme transakcija sa stranom valutom kako bi se

220

izbjegla evazija. Konačno, smatrano je da se na ekonomično efikasan način značajno povećavaju prihodi. Mikroekonomski dokazi devedesetih sugerisali su obrazac trgovanja i promjena cijena (tj. značajne špekulacije)

koji nije spojiv sa ekonomskim fundamentalnostima. Otvorene (špekulativne) pozicije na deviznom tržištu pojavljivale se se sistematično prije udara povećane volatilnosti, a otvaranje pozicija nije bilo povezano sa održivim promjenama de-viznog kursa. U takvim okolnostima tržištima dominiraju trgovci predviđajući o čemu drugi trgovci razmišljaju. I mak-roekonomski dokaz je naglasio disfunkciju deviznih tržišta dajući na značaju Tobinovom porezu za svrhu smanjenja destabilizujućih špekulacija.

Realni devizni kursevi su odstupali od pariteta kupovnih snaga, ekonomski modeli nisu mogli da predvide tekuće devizne kurseve, a sistem fleksibilnih deviznih kurseva karakteriše povećana učestalost finansijskih kriza tokom 1990-tih. Prema tradicionalnoj Čikaškoj školi špekulacije su stabilizujuće (Firdman, 1953). Krize su nametale ogromne ekonomske gubitke usljed oštrih, dubokih recesija. Mjere za redukovanje špekulacija, poput Tobinovog poreza, navo-dno su mogle da pomognu da se izbjegne kriza ili umanji negativni efekat. Svakako, proponenti poreza su naglašavali da se time ne sprečavaju loši rezultati loših politika.

S druge strane, oponenti apostrofiraju da je predlog transakcionog poreza loša ideja jer se neće ostvariti zacrtani ciljevi, spriječiti špekulacije, smanjiti volatilnost finansijskih tržišta, spriječiti nestabilnost, ali će se značajno redukovati tržišna likvidnost i povećati visoko frekventna tržišna volatilnost. Porezom se ne bi spriječilo da devizni kurs doživi kolaps nastojanjem vlasti da održe fiksne devizne kurseve koji su značajno precijenjeni u odnosu na fundamentalnost, ali će spriječiti neosnovane špekulacije koje povećavaju buku na finansijskim tržištima i nameću troškove drugim osjetljivim investitorima.

Kao argument za Tobinov porez pojedini teoretičari ističu mogućnost pomoći zemljama u razvoju. Smatraju da je tokom 1990-tih moglo da se spriječi oštro povećanje kamatnih stopa u pojedinim zemljama (Rusija, Meksiko, Jugoisto-čna Azija) zbog izloženosti valuta špekulativnim napadima. Verzijom poreza smatra se slučaj Švedske u kojoj je 1984. bio uveden porez od 0,5% na kupovine i prodaje akcija. Rezultati su razočaravajući jer je prikupljena trećina planiranog od 1,5 milijardi švedskih kruna (142 miliona funti). Zabilježen je i pad prihoda od poreza na kapitalnu dobit, odnosno obim trgovanja obveznicama za 85%. Logično, porez je 1991. ukinut.

U odgovoru na fundamentalno pitanje redukovanja volatilnosti deviznog kursa, odnosno nemogućnosti procjene efekta Tobinovog poreza, i to direktno usled neimplementiranja, Harald je koristio institucionalnu karakteristiku Pariske berze kako bi testirao da li egzogeno povećanje troškova trgovanja ima bilo kakav efekat na volatilnost cijene. Insti-tucionalna karakteristika berze zasnovana je na povećanju minimalne promjene cijene (tick) od 10 sentima od 1 franka kad cijena akcije prelazi prag od 500 franaka. Pokazalo se da porast minimalne promjene cijene ima značajan efekat na transakcione troškove vodeći redukovanju cjenovne volatilnosti. Uprkos ovoj statističkoj značajnosti, s ekonomskog gledišta smanjenje nestabilnosti nije značajno u odnosu na povećanje transakcionih troškova ili fluktuacije volatilnosti tokom vremena. Kao posledica, Tobinov porez predstavlja skup način postizanja isključivo marginalnog redukovanja volatilnosti. Primjenljivost rezultata u slučaju poreza do određenog nivoa zavisi od toga da li su akcijska i devizna tržišta uporediva. Takođe, da li su povećanja transakcionih troškova usled obaveznih minimalnih promjena cijene uporediva sa transakcionim porezom. Tobinov porez bi ovim mogao da bude još manje efektivan u poređenju sa istraživanjem.

Originalnim Tobinovim porezom je navodno trebalo da se kreira prostor za autonomnije ekonomske politike država, i to neprofitabilnijim špekulativnim kretanjima, kao i manje volatilnim i osjetljivim finansijskim sistemom na uticaj zvanične politike i promjene ekonomske politike. U odnosu na odsutnu globalnu unifikaciju – jedinstvenu valutu, centralnu banku i elemente ekonomske politike – koja bi po Tobinu predstavljala, kao realističnu mogućnost, najbolju opciju, njegov predlog bi trebalo da predstavlja drugo najbolje rješenje zasnovano na simultanim koracima ka boljem upravljanju globalnom ekonomijom. Debate o Tobinovom porezu na konferenciji o „Alternativama neoliberalizmu“ (2002) produkovale su visok stepen konsenzusa među učesnicima u predlozima za: alternativu neoliberalnim makroeko-nomskim politikama za zemlje u razvoju (D. Rodrik); domaću tražnju koja vodi razvoju (T. Peli); reformu globalnog upravljanja (D. Džekob); reformu međunarodnog sistema za oporezivanje multinacionalnih korporacija (F. Horner); reformu regulisanja finansijskog tržišta (R. Dod); sistem međunarodnog bankrotstva (K. Rafert); reformu izvoznih kre-ditnih agencija (A. Goldzimer); kontrolu kapitala (I. Grebel); devizne kurseve (Dž. Smit); alternativu neoliberalizmu kako bi se postigao održiv razvoj (D. Rid).

Ipak, nije postignut konsenzus o poželjnosti i praktičnosti Tobinovog poreza, tj. o ekonomskoj poželjnosti, teh-ničkoj praktikabilnosti, ostvarenim prihodima i namjeni, i političkoj ostvarivosti. Predlog se inače od sedamdesetih mijenjao dobijajući varijacije poput dvostrukog nivoa poreza (two tier tax), segment finansiranja razvoja, oporezivanje prodaje međunarodnih hartija i slično. Centralne teme u debati o Tobinovom porezu mogu se klasifikovati u tri segmen-

221

ta: argumenti za i protiv poreza (npr. Pelij, Dod); da li porez može stabilizovati devizna tržišta (Jetin, Habermajer i Kiri-lienko); pitanja sprovođenja poreza na valutne transakcije (Zi, Polin, Kim, Grisgraber). Pošto redukuje hedžing aktiv-nosti na tržištu, porez bi mogao da podstakne čiste špekulacije i dovede do veće, a ne manje, nestabilnosti. Dugoročne nestabilnosti deviznih kurseva, posebno na tržištima u razvoju, mogle bi biti povremeno ukorijenjene u cikluse buma i pucanja mjehura privatnog kreditiranja i investiranja u zemljama u razvoju. Tobinov porez ne bi bio dovoljno velik da suzbije ove cikluse, čiji bi prinosi prilagođeni riziku zahtijevali ekstremno visoke poreske stope kako bi se uravnotežili. Otvoreno je pitanje da li bi uprkos mogućnosti funkcionisanja, Tobinov porez bio poželjan iz razloga ekonomičnosti. Drugim riječima, da li bi smanjio poremećaje (distorzije) na međunarodnim tržištima kapitala i podstakao manju volatilnost.

2.4.4 Predlozi za primjenu Tobinovog poreza Kao što je pomenuto, alternativno rješenje problema efektivnosti Tobinovog poreza iz devedesetih je struktura sa

dva stuba koja se sastoji od niske poreske stope za uobičajene transakcije i dodatnog deviznog opterećenja na profite od prilično kratkoročnih transakcija za koje se smatra da su špekulativni ataci na valute. U skladu sa ovom šemom, deviznom kursu bi bilo omogućeno da slobodno pliva unutar zone, a probijanje zone (overshooting) bi rezultiralo porezom na razlici između tržišnog deviznog kursa i uže margine zone. Time bi se devizni kursevi održavali u ciljnom rangu, i to oporezivanjem umjesto intervencijom centralne banke ili korišćenjem međunarodnih rezervi. Naime, do-datno opterećenje bi bilo aktivirano kada bi tržišna cijena valute premašila unaprijed određeni prag. Prag bi bio određen kliznim fiksnim kursom (pokretni prosjek) i sigurnosnom marginom (procenat targetne stope). Što je kraći vremenski interval za „klizanje“, veći je okvir za kratkoročne fluktuacije pa bi interval trebalo da bude dovoljno kratak kako bi se izbjeglo da je efektivni devizni kurs suprotan tržišnim trendovima. Time bi se tržišta navodno u potpunosti prilago-đavala fundamentalnim promjenama. Špekulativni ataci bi bili znatno otežani jer bi se trgovci automatski povukli sa tržišta tokom perioda velikih fluktuacija cijena. Tržišta bi, u svom interesu, pokazala umjerenost, a porez bi se rijetko aktivirao.

Slika 94: Španov dvoslojni porez na valutne transakcije (CTT)

Špan je svoju ideju prikazao grafikom (slika 94). Efektivni devizni kurs je simuliran za preko 50 dana (vertikalna

osa) sa unaprijed posmatranim pokretnim prosjekom kao targetnim deviznim kursom za svaki dan. Na osnovu ovog kursa su određeni viši i niži kurs tolerancije Porez se ne nameće dok su dnevne fluktuacije unutar zone. Kada je efektivni kurs van ranga tolerancije, razlika između kursa zone i efektivnog kursa (osjenčena zona) oporezuje se po konstantnoj i visokoj stopi. Ovakva šema sliči mehanizmu Evropskog monetarnog sistema kojim se stabilnost deviznog kursa postiže targetnim kursom i prihvatljivim rasponom ili zonom. Ipak, dodatno opterećenje ne utiče na uobičajeno trgovanje i odnosi se samo na transakcije na „špekulativnom kraju“.

Dakle, bazični princip glasi: sve dok dnevne fluktuacije deviznog kursa ostanu male, mali porez se primjenjuje na valutnu transakciju. Ukoliko dnevne fluktuacije pređu unaprijed determinisani prag, ovo opterećenje se nameće. Špan je predložio prilično mali porez od 0.005% do 0.01%. Ovo iz razloga što su banke jedini ekonomski posrednici koji obavljaju transakcije na sveukupnim deviznim tržištima. S obzirom da su transakcione provizije na međubankarske

222

transakcije na eurodolarskom tržištu (koje su veće) u prosjeku 0.01%, porez ne bi trebalo da premaši ovaj iznos i trebalo bi vjerovatno da bude manji.

Pojedini autori (npr. Jetin) predložili su veći porez od 0.1% jer se provizije obračunavaju većim klijentima banke, poput multinacionalnim firmama, osiguravajućim kompanijama, investicionim, penzionim i hedž fondovima. Prema predlogu, samo male firme i domaćinstva bi trebalo izuzeti od poreza ukoliko njihove transakcije ne pređu određeni nivo. „Uobičajeni“ porez ima fiskalnu funkciju, a generisali bi se godišnji prihodi od 116 milijardi USD godišnje. Ovaj porez bi takođe umirio dnevne fluktuacije deviznog kursa. Prema Frenkelu (1996), fenomen destabilizujućih špekulacija može se posmatrati u kratkom horizontu – nekoliko časova do 3, odnosno 6 mjeseci.

Aktuelna kriza u finansijskom sektoru, odnosno raspad tržišta subprimarnih hipotekarnih kredita, vratila je na nivo ekonomske rasprave i predloga Tobinov porez. Polazeći od mogućnosti da prihodi od malih poreza na transakcije na međunarodnom tržištu dosegnu stotine milijardi $ godišnje, obuzdavajući kratkoročne špekulativne transakcije, Tarner (2009, Financial Service Authority) je podržao globalni porez na finansijske transakcije zbog kapaciteta njihovog zauzdavanja. Prihodi bi bili uvećani proširenjem baze i primjenom na sve globalne finansijske transkcije. Predlog Tarnera naišao je na očekivanu osudu bankara iz londonskog Sitija.

Prigovori se odnose na navodno ugrožavanje pozicije Londona i finansijskih institucija, kao i nemogućnost rješa-vanja: fundamentalnih problema (dugoročnih devijacija) na finansijskim tržištima; trgovinske neravnoteže SAD i Kine; zaštite zemalja od toksičnih finansijskih instrumenata iz SAD; namjere sprovođenja ekonomskih politika finansiranih spoljnim zaduživanjem; izbjegavanja poreza preko ofšor bankarskih centara. Uprkos mogućnosti da se porezom na finansijske transakcije prisile banke da finansiraju pomoć poreskim obveznicima tokom krize, na neefektivnost poreza ključan uticaj će imati protivljenje više zemalja uključujući SAD. Evropska

komisija je početkom godine predložila porez na finansijsko trgovanje – svih finansijskih firmi na sve instrumente i tržišta – za 11 zemalja FTT zone (uz tzv. ekonomski link), kojim bi se prikupilo 30-35 milijardi € procedurom „poboljšane saradnje“. Uz mogućnost povećanja poreske stope, za akcije, obveznice, instrumente tržišta novca, repo aranžmane, sporazume o pozajmljivanju hartija stopa bi bila 0,1%, a za derivativne proizvode 0,01%. Bile bi izuzete svakodnevne (day-to-day) finansijske transakcije poput kreditnih karti, depozita i spot valutnih transakcija, odnosno primarne emisije akcija, obveznica i jedinica zajedničkih fondova za povećanje kapitala.

Prošlogodišnja kalkulacija Ernst&Young je sugerisala pad drugih poreskih prihoda koji bi se javili usled nižeg ekonomskog rasta koji je rezultat manjeg ekonomskog rasta. Manjak u javnim finansijama regiona bi, prema E&Y, iznosio 116 milijardi €. Kritike koalicije Američkih poslovnih organizacija ukazuju na nekonzistentnost sa postojećim normama međunarodnog poreskog zakona i uspostavljenim ugovornim obavezama, rizik duplog i višestrukog oporezi-vanja, pogoršanja međunarodne poreske saradnje i zaštite tržišta.. Zapažena je zvanična konsternacija među velikim in-vesticionim bankama iz razloga navodnog obesmišljavanja međunarodnih sporazuma.

Uprkos analizi EC prema kojoj bi FTT izvlačio likvidnost na tržištima obveznica 15%, tj. proizvodi efekat koji bi pogurao spredove prinosa i povećao troškove duga, analiza iz Agencije duga Francuske pokazuje da bi se morao uzeti u razmatranje i značaj nenanošenja štete tržištima državnih obveznica. Analize sugerišu da bi preko noći nestalo repo tr-žište, koje je ključni izvor kratkoročnog finansiranja firmama. Repo trgovina bi se posmatrala kao jedna transakcija umjesto dvije, što bi prepolovilo porez. Takođe, napominje se da bi FTT šema koštala EU 1 milion radnih mjesta, bez ikakvih troškova bankama. Konačno, trgovci bi migrirali u SAD ili Aziju, odvlačeći finansijsku industriju. Ipak, u odnosu na originalnu verziju poreza, predlog Evropske komisije ne predstavlja bacanje pijeska u bilo koje točkove. Po-rez je prezentiran kao način povećanja prihoda, odnosno osiguranja da finansijski sektor „plati svoj dio“. Ne primjećuje se bilo gdje kao cilj redukovanje volatilnosti obeshrabrivanjem špekulacija. Nova verzija odnosila bi se na akcije, ob-veznice i derivative, ali ne na valute, odražavajući činjenicu da sve zemlje Eurozone nisu pripremljene za prihvatanje poreza. Devizno tržište bi ostalo nedodirnuto. Porez bi plaćali svi koji trguju finansijskim aktivama u zemlji poreza, uz realno bjekstvo instrumenata radi izbjegavanja poreza..

2.4.5 Konkretna poreska rješenja Devizni kursevi su ključna makroekonomska cijena koja vrši snažan uticaj na relativnu cijenu po kojoj se raz-

mjenjuju robe i usluge između zemalja. Prema ekonomskoj teoriji, „ekonomske fundamentalnosti“, poput nivoa pro-duktivnosti ili izgleda za rast produktivnosti, bi trebalo da determinišu devizne kurseve. Ukoliko su fundamentalnosti relativno stabilne (uz manje promjene) devizni kursevi bi takođe trrebalo da budu stabilni. Empirijski podaci su poka-zali da su fleksibilni devizni kursevi bili mnogo volatilniji nego što je to garantovano makroekonomskim fundamental-

223

nostima (Obstfeld, 1995). Takođe, neobjašnjiv je bio visok rast deviznog trgovanja 1990-tih. U dužem vremenskom periodu bilo je prisutno mišljenje da bi Tobinov porez doprinio odvraćanju od špekulacija

skupljim valutnim trgovanjem. Za razliku od oporezivanja kratkoročnih transakcija, destimulisanje dugoročnih tokova kapitala imalo bi znatno manji efekat. Veća stabilnost deviznog kursa bi, prema tadašnjem mišljenju, bila postignuta smanjenjem obima destabilizujućih kratkoročnih tokova kapitala. S druge strane, isticana je neefektivnost poreza iz razloga njegovog izbjegavanja mehanizmom poreskih zakona i uplivom finansijskih institucija.

Ranije kritike poreza odnose se na želju da se odbrani predlog koji bi „uznemirio“ određene zemlje i finansijske interese. Polazeći makar od 1975. postojeća struktura globalnih finansija zvanično je rezultat političkih odluka. Pojedine zemlje u razvoju su uspješno primijenile restriktivne mjere sa svrhom oporezivanja ulaska kapitala u zemlju koji je u osnovi čisto špekulativnog motiva. Konačno, maksimalna efektivnost podrazumijevala je uključenost svih zemalja G7 koje su u centru deviznih tržišta, na kojima odluke donosi nekoliko zemalja i velike banke i finansijske institucije.

Porez je dizajniran ne zbog uticaja na dugoročna investiranja već da obeshrabri samo špekulativne tokove vrućeg novca – koji se uobičajeno preusmjerava između finansijskih tržišta u potrazi za visokim kratkoročnim kamatnim stopama. Diskusije o porezu su se odvijale u rangu od djelimičnog rješenja problema upravljanja međunarodnim finan-sijskim krizama, obuzdavanja hirovitog ponašanja deviznog kursa, do povećanja prihoda za međunarodne javne pro-jekte. Ipak, dominantno pitanje je bila praktikabilnost poreza, iz razloga parcijalnog sprovođenja izbjegavanja, onemo-gućavajući postizanje bilo koje svrsishodnosti.

Predloženi porez, prema Španu, sadrži brojne prednosti: smanjenje „buke“ od trgovanja pri čemu trgovci mogu da reaguju na promjene ekonomskih fundamentalnosti i politike; superiornost u odnosu na zaštitne mjere poput kontrola kapitala; poboljšana tržišna efikasnost i globalna finansijska stabilnost, zahtijevaći međunarodnu koordinaciju makro-ekonomskih politika i upotrebljavajući se kao isntrument politike MMF i Svjetske banke. S druge strane, Špan sugeriše neefektivnost: strukturiranost poreza bi naškodila operacijama na međunarodnim tržištima i proizvela likvidnosne probleme, i to bez odvraćanja špekulacija.

Pogrešna je ekonomska koncepcija da bi Tobinov porez bio koristan instrument za kontrolu nepravilnog ponašanja tržišnih zakonitosti u međunarodnom monetarnom i finansijskom sistemu. Kompleksnost rizika u takvom sistemu najvjerovatnije čini Tobinov porez potpuno neefikasnim. Bez obzira što zaslužuje podršku, implementaciju poreza otežava činjenica: nemogućnosti dugoročnog održavanja pozicije bez konflikta sa autoritetima – moćnim finansijskim učesnicima. Tobinov porez može eventualno da predstavlja naivan pokušaj da se „ponovo reguliše povećana liberali-zacija globalnog finansijskog sistema“, tj. preciznije: kontrolisana nova globalna finansijska arhitektura.

Ne postoji univerzalna podrška Tobinovom porezu polazeći i od mogućnosti redukovanja obima deviznih tran-sakcija, ali ne i volatilnosti valuta. Novi predlog izgleda prilično robustno, a primjena poreza je na instrumente i učes-nike. Podrška porezu je stigla od pojedinih predsjednika država (Braun, Sarkozi). Ironično zvuči da bi prihodi od poreza bili usmjereni za globalne prioritete kao što je „okruženje i bazične ljudske potrebe“. Takođe, argumenti protiv poreza su, po svemu sudeći, slabi. Recimo, prihvatanje stope od 0,01% na valutu ne bi nanijelo veću štetu i bilo nepravedno u odnosu na stopu VAT od 15%.

Novim predlogom nisu apostrofirani ciljevi finansiranja razvoja ili okruženja, ali jeste izazvan očekivani protest finansijskog lobija. Vjerovatna oblast rasprave je ekstrateritorijalna priroda poreza kojoj bi bile podložne neevropske institucije ukoliko trguju aktivama u zemljama poreza. Ovaj element je modeliran na ekstrateritorijalnoj prirodi Bri-tanske takse (Stamp Duty) na transakcije akcijama, i to na nivou od 0,5% što je mnogo više od predloga „Tobinovog poreza“ u Eurozoni. Britanski namet, uveden 1694, takođe je obavezujući bez obzira gdje i sa kim se trguje britanskim akcijama, i nije bio ograničavajući za rast finansijskog sektora.

Vjerovatno će porez, koji će 2014. biti uveden u 11 zemalja koje čine 2/3 BDP u Evropskoj uniji, biti pravedan i tehnički snažan, jačajući donekle jedinstveno tržište i možda slabeći neumjereno trgovanje. Proponenti sugerišu da bi novi porez mogao da pruži doprinos fiskalnoj konsolidaciji bez direktnog uticaja na realnu ekonomiju, poboljša tržišnu stabilnost i dugoročno investiranje. Ipak, preostaje rizik rasta troškova kapitala i pada investicija, odnosno obeshrabri-vanja finansijskih transakcija usmjerenih ka zaštiti od rizika, nehotično redukujući stabilnost. Oponenti naglašavaju i moguću smetnju poreza ekonomskom rastu i zaposlenosti.

Porez će plaćati svi investitori čije je sjedište u nekoj od 11 država koje će uvesti porez. Teško je prihvatiti tvrdnju da bi porez na finansijske transakcije spriječio finansijsku krizu, odnosno značajnije suzbio globalne finansijske špe-kulacije. Još manje da bi izazvao gubitke BDP (V. Britanija) i do dvadeset puta veće od prihoda od poreza. Takođe, da bi institucije zemalja efikasno intervenisale da zaštite svoju valutu od obezvrijeđiavanja i finansijskih kriza. Otvoreno je pitanje doprinosa poreza boljoj poreskoj politici. Blasfemično zvuči da bi se porezom osigurao pravedniji doprinos finansijskog sektora, koji inače inicira krizu, podmirivanju troškova finansijske krize.

224

2.5 SUVREMENE MAKROEKONOMSKE KONTRAVERZE - KONTROVERZE O INFLACIJI: JE LI INFLACIJA OD 0% MOGUĆA I KORISNA? „Vašingtonski konsenzus“ je u svojoj nametnutoj varijanti više od dva desetljeća ekonomska mantra koje su se, s

časnim iznimkama, držali ekonomisti diljem svijeta, ponajviše oni u tranzicijskim zemljama. Ekonomist, osobito ako dolazi iz bivših socijalističkih zemalja (autor ovoga rada ima osobno iskustvo s radom na strategiji ekonomskog razvoja za BiH), koji bi posumnjao u ispravnost dobrobiti, kako za razvijene tako i za manje razvijene i tranzicijske zemlje, „free-marketa“, privatizacije, makroekonomske stabinosti - rigidno shvaćene kao stabilnost cijena - u najmanju ruku bio bi prosuđivan kao boljševik, „komunjara“ ili „zaostali ekonomist“. I to sve usprkos činjenici da, kako se sada vidi očima istih uglednih ekonomista, „Vašingtonski konsenzus“ vraća ekonomsku znanost više od 200 godina unatrag – u vrijeme A. Smitha i J. B. Saya.

Ne tako davno, prije četiri-pet godina, počele su ozbiljne rasprave među uglednim ekonomistima (Barcelona Development Agenda, Stiglitz-Serra, 2008) o ispravnosti „free-market“ dogme, ulozi države, eksportnoj orijentaciji i uvoznoj supstituciji te, za divno čudo, o nejednakoj raspodjeli dohotka koju „mantra“ izaziva u razvijenim zemljama (SAD) i u manje razvijenim zemljama, uz sve upadljiviju raspodjelu BDP u korist bogatijih, a na račun siromašnih i srednjih slojeva (Krugman u Stiglitz-Serra 2008). Mnogi ugledni i najugledniji ekonomsti zatečeni su takvim efektima „Vašingtonskog konsenzusa“. Sukladno tome, iznenađuju oni koji tek sada postavljaju pitanja kako je takva preras-podjela uopće moguća budući da bi, sukladno „mantri“, ona trebala (morala) voditi konvergenciji, a nikako ne prema divergenciji rasta, razvoja i raspodjele dohotka. Krugman na temu piše: „Mi ne znamo zašto je nejednakost započela na-kon 1980-ih (u SAD), ili zašto je došlo do oštrog porasta nejadnakosti između ljudi slične razine obrazovanja. Zato ne trebamo očekivati previše od pokušaja da razumijemo trendove nejednakosti u zemljama u razvoju, u kojima su podatci manje pouzdani“ (P. Krugman u Stiglitz-Serra, 2008).

U pokušajima da objasni, prije svega sebi, izvore zabluda o uravnoteženoj i pravednoj raspodjeli BDP u uvjetima porasta BDP i otvorenosti ekonomije, Krugman navodi dva ozbiljna trenutka koji su ugledne ekonomiste držali u zablu-di povodom efekata djelovanja liberalnog domaćeg i svjetskog tržišta: „Prvo, ljudi su očekivali da će pozitivni efekti li-beralizacije na gospodarski rast biti veliki. Drugo, bilo je općenito prihvaćeno da slobodna međunarodna trgovina više pridonosi ekonomskoj ujednačenosti u raspodjeli dohotka nego produbljavanju razlika…što je sugerirao jednostavni Heckscher-Ohlin model… Ja osobno sam bio dijelom kriv što sam vjerovao da je niska razina nejednakosti u Južnoj Koreji i Tajvanu bila, barem djelomično, rezultat njihove „outward looking“ strategije i ekonomske politike, i nisam samo ja vjerovao da će pomak k „outward looking“ politici imati ujednačavajući efekt“ (P. Krugman, u Stiglitz-Serra, 2008). I to nije sve. U istom tekstu Krugman nastavlja: „U mojoj karikaturi 'Vašingtonskog konsenzusa' držao sam da ljudi (ja svakako) očekuju da liberalizacija trgovine producira ujednačavanje dohotka u manje razvijenim zemljama. Očigledno, to se nije dogodilo u Latinskoj Americi“. Zašto? Idući iz pitanja u pitanje ili iz greške u grešku u pogledu želje da se razumiju ili ne razumiju efekti neoliberalne dogme na gospodarski rast Krugman, detektirajući efekt nejed-nakosti, upada, prema našem mišljenju, u novu zabludu. Naime, on veli sljedeće: „Ako želite pomoći siromašnima, po-mozite siromašnima… skromni program pomoći siromašnima, mjeren udjelom pomoći u odnosu na BDP, može imati veliki efekt na kvalitetu života siromašnih. Iako možemo požuriti sa zaključkom i biti uvelike razočarani neuspjehom li-beralizacijskih politika, rješenje treba potražiti u promišljanju politika koje mogu pomoći siromašnima, a ne u ne-giranju liberalizacije“.

Ne čini li se ovakav stav P. Krugmana pomalo nelogičnim u kontestu njegovih prethodnih promišljanja i zapa-žanja? Kada je u pitanju usko shvaćena makroekonomska stabilnost, koju smo često isticali kao nominalnu stabilnost, ali nikako ne i pravu makroekonomsku stabilnost (Stojanov, 1997, 1999, 2000, 2001), ekonomska znanost danas sve više drži do sljedećeg: „Širi pogled na pristup makroekonomskoj stabilnosti uključuje ne samo stabilnost cijena i zdravu fiskalnu politiku nego i stabilnu realnu ekonomiju. Stabilnost cijena, kao što smo mogli naučiti, ne mora voditi rastu ili punoj zaposlenosti. Pretjerivanja u nastojanju da se održi stabilnost cijena mogu gušiti gospodarski rast i voditi k visokoj nezaposlenosti“ (Serra – Stiglitz, 2008.). Kako nakon ovih spoznaja razumijevati i slijediti ugledne ekonomiste, posebno kada je u pitanju odlučivanje o mjerama ekonomske politike za pojedino gospodarstvo (npr. hrvatsko)? Poku-šaj promišljanja i pronalaženja odgovora na ovo i slična pitanja navodi nas da zakoračimo unazad kako bismo eventu-alno još jednom „čuli“ promišljanja starih i nekada uglednih ekonomista. Možda od povijesti i starih ekonomista nauči-mo jednako toliko koliko od suvremenih ekonomskih znanstvenika? Zašto ovako mislimo? Jednostavno zato što se u

225

prirodi tržišnog gospodarstva nije ništa toliko bitno promijenilo da bi se misli povijesno uglednih ekonomista zane-marile. Dapače. (Stojanov, 1985, 2008)

2.5.1 Kontraverze o novcu

Arthur Okun, neokejnzijanac, jednom je o novcu rekao sljedeće: „Novac je drznik kao i heroj. To je katalizator kojim neravnoteža u agregatnoj potražnji putuje kroz sustav. U barter ekonomiji ponuda jedne robe mora naići na potražnju druge robe. Sayov zakon tržišta vrijedi. U monetarnoj ekonomiji bilo koja ponuda robe znači prije svega potražnju za novcem. Ona može biti i potražnja za kvazinovcem ili nekim drugim supstitutom za novoproizvedeni out-put… neravnoteža na tržištu robe i radne snage prati neravnotežu na financijskom tržištu. U tome smislu postoji mo-gućnost da neravnoteža na financijskom tržištu izazove neravnotežu na tržištu robe i radne snage. Kada padanje potra-žnje za robom kreira višak ponude radne snage, ako bi poduzeća mogla plaćati radnike proizvodom koji proizvode, ona bi sebi mogla dopustiti luksuz da i dalje drže postojeću radnu snagu uz smanjenu proizvodnju. Ali radnici ne prihvaćaju robu koju proizvode, oni rade za novac. Tako poduzeće konstatira da ima višak zaposlenih radnika uz postojeću visinu nadnice pa zato prevodi pad potražnje za njezinim proizvodima u smanjenje zaposlenosti. Radnici žele novac da bi nji-me kupili robu i usluge. Oni ne žele novac sam po sebi. Novac skreće pozornost na visinu nadnica i cijena na racio-nalan način i nije simptom iluzije. Kriminal barter iluzije očit je u formulacijama koje ignoriraju ključnu ulogu novca: funkcije novca kao sredstva plaćanja, jedinice obračuna i oblika imovine izrazito su međuovisne u monetarnoj ekonomiji. Neke osobitosti monetarne ekonomije najbolje se vide u uvjetima hiperinflacije kada novac gubi svoju korisnost. Za vrijeme hiperinflacije rizik opadanja kupovne snage novca eksplodira i potražnja za novcem i ostalim oblicima nominalne imovine opada. Iz portfelja posebno nestaju štedni računi i drugi oblici aktive s kamatom. Proda-vači radije čuvaju robu nego što je prodaju: njemačka je hiperinfacija nakon I. svjetskog rata dovela do gladi djece u gradovima, dok su farmeri gomilali hranu koju nisu htjeli prodati za bezvrijednu gotovinu. Sat se vratio unatrag k barter ekonomiji, ali institucionalni aranžman nije dopuštao barter ekonomiju“.

U knjizi „Monetarna povijest SAD“ M. Friedman o novcu piše sljedeće: „Novac je fascinantan predmet za stu-diranje zato što je pun misterija i paradoksa. Novac je kao koprena. Realne snage gospodarstva su kapaciteti (sposob-nosti ljudi), njihova marljivost, ingenioznost, resursi kojima raspolažu, način ekonomske i političke organizacije i dr.“ (Friedman-Swartz, 1963). U prilog ovome stavu Fredman citira J. S. Milla: „Na kratak rok ne može biti manje zna-čajne stvari u ekonomiji od novca, osim u smislu izuma za uštedu rada i vremena. To je stroj koji radi brzo i kvalitetno ono što bi bez njega bilo urađeno na manje ugodan način, ali kao i svaki drugi stroj on ima poseban i neovisan utjecaj kada se pokvari“ (Friedman-Swartz, 1963). Friedman na ove Milllove misli dodaje: „To je cijela istina. Osim toga, teš-ko da postoji izum koji može nanijeti više štete društvu kada izmakne čovjekovoj kontroli“.

Sudeći po Okunu, Friedmanu i Millu novac je sjajan stroj, ako je pod kontrolom čovjeka. Čovjek može upravljati novcem na više ili manje mudar način, kao i svakim drugim strojem. Ipak, držimo da i pored ove znakovite konstatacije triju eminentnih autora, ekonomijom upravljaju interni, dinamički zakoni koji se transformiraju (manifestiraju) u pro-cesima koje mi nazivamo različitim imenima kao što su recesija, stagflacija, slom. U takvim uvjetima upravljanje nov-cem postaje velika umjetnost, dapače, prelazi okvire aktualno priznate znanosti i traži nova rješenja, aktualnoj znanosti često teško prihvatljiva i razumljiva. Jedan od takvih trenutaka svjetskog gospodarstva je, čini se, i danas s nama. U uv-jetima nesavršene tržišne strukture (danas dominantne u svjetskim razmjerima), dominacije transnacionanih korpora-cija, nove „intelektualizirane“ strukture BDP (posebno kod razvijenih zemalja), globalizacije svjetskog gospodarsva i njegove naglašene regionalizacije (EU), ekonomska znanost mora posegnuti za pronalaženjem novih rješenja, onako kako je to nekada učinio Keynes u odnosu na neoklasičnu ekonomiju.

2.5.2 Keynesova lekcija

Da bi savladao tri zamke: „liquidity trap“, zamku marginalne efikasnosti kapitala i zamku očekivanja (čini se, iste one zamke koje danas vrebaju u zasjedi na svjetsko i hrvatsko gospodarsto), Keynes se počeo služiti opasnim strojem - novcem. On je počeo kvariti taj stroj radeći distinkciju između nominalnih i realnih varijabli (kamate, nadnice). Keyne-sova ekonomska politka jest anti-deflacijska antikrizna ekonomska politika, ali ni u kojem slučaju nije antimonetarna ekonomska politika. Strah od deflacije nakon 1929. bio je tako velik, a Keynesova receptura politike „jeftinog novca“ izgledala je tako snažno i atraktivno da su je neokejnzijanci obilato prihvatili i koristili, posebice nakon otkrića tzv. Okunovog zakona. Okunov zakon (koji danas podsjeća na poznato Taylorovo pravilo) doveo je do općeg prihvaćanja

226

aktivne stabilizacijske ekonomske politike koja je postala ključ koji je otvorio vrata ekspanziji u šezdestim godinama 20. stoljeća. U isto vrijeme, rekli bismo, to je bio ključ koji je otvorio vrata nadolazećoj stagflaciji početkom 1970-tih godina. Neokejnzijanci su, međutim, znatno prije Okuna sugerirali vladama sličnu ekonomsku politiku, politiku potra-žnje koja se vodi ekspanzivnom monetarnom ili fiskalnom politikom. Tako je ugledni ekonomist Kahn 1956. zastupao mišljenje da je Beveridgeov cilj od svega 3% nezaposlenosti zastario. U tome smislu J. Robinson 1960. izjavljuje da je svaki cilj ekonomske politike koji zagovara nezaposlenost veću od 2% neumjestan. Roy Harrod je želio stopu neza-poslenosti od 0% (Hutchison, 1981.). Stavovi neokejnzijanaca o cijenama i novcu nisu se bitno razlikovali u odnosu na standardnu interpretaciju uloge cijena u Keynesovoj ekonomiji, manje-više u smislu da su cijene stabilne. Keynes je pošao od fiksnih nominalnih nadnica i zatvorene ekonomije. Uz takve pretpostavke mogu postojati samo tri uzroka promjene cijena: promjene u razini zaposlenosti, promjene u jedinici rada („wage unit“) i promjene u produktivnosti rada. Keynes se nije bavio promjenama produktivnosti rada, dok je primjena jedince rada ostavila samo promjene u razini zaposlenosti kao moguću determinantu promjene razine cijena (Johnson, 1977).

Budući da Keynesova ekonomija po pravilu funkcionira na razini nepune zaposlenosti, onda ni zaposlenost kao determinanta cijena ne će izazvati porast cijena. Na ovaj je način H. Johnson, neokejnzijanac, ali ponekad i monetarist, interpretirao politiku cijena u Keynesovom ekonomskom sustavu. Kaldor 1959.nakon što je primijećen porast cijena u Velikoj Britaniji, ukazuje na opasnost od stabilnih cijena. Lord Kahn u izvještaju Radcliffe Committe-u napominje da bi „bila ozbiljna greška ako bi cilj monetarne politike bio da osigura stabilne cijene“ (Hutchiso, 1981.). Međutim, u knjizi „The Politics and Philosophy od Economics“ Hutchison navodi da je Keynes nešto kasnije bio spreman prihvatiti 4,5% nezaposlenosti kao prirodnu stopu nezaposlenosti. Keynesovi stavovi iz 1937. jasno govore da bi „pokušaj snižavanja nezaposlenosti ispod određene razine putem sve opsežnijih poticaja iz centra mogao biti fatalna pogreška“. Još 1920-tih godina Keynes je vrlo oštro reagirao na politku i praksu razvijenih zemalja. „Restriktivna monetarna politika raz-vijenih zemalja je za njega bila naprosto kampanja protiv životnog standarda radničke klase koja se izvodi svjesnom intenzifikacijom nezaposlenosti koristeći ekonomsku prinudu protiv pojedinaca ili protiv industrije, politiku koju zemlja nikada ne bi dopustila da je znala što će biti učinjeno“ (Kaldor, 1982).

Prema Kaldoru, jednom od najoštrijih kritičara monetarizma, osnovna karakteristika novog vala monetarizma jest „ekstreman dogmatizam i potpuni nedostatak intelektualne koherencije“ (Kaldor 1982). Analizirajući monetarizam i njegove efekte kao član Radcliffe komiteta on piše: „Pitam se je li Komitet svjestan da je u jednoj rečenici ili dijelu rečenice odbacio kvantitativnu teoriju novca u svim varijantama od Cantilliona i Humea, preko Ricarda, Marshala, Walrasa, Fishera i Friedmana do gospođe Tatcher? Bit je kvantitativne teorije novca stabilna monetarna potražnja. To opet pretpostavlja da je brzina optjecaja novca (V) stabilna. Kvantitativna teorija novca vrijedi ili ne vrijedi s pro-pozicijom da je (V) nepromjennjivo i stabilno u odnosu na promjene u količini ponude novca. Ako to nije tako, nema izravne veze i utjecaja promjene u količni novca na izdatke i razinu cijena (Kaldor 1982). Ako poraste monetarna ponu-da, onda će prema Kaldoru i čak prema Keynesu (Fiedmanova interpretacija Keynesa) doći do smanjivanja brzine opti-caja novca. Uslijed toga će vrijednost lijeve strane jednadžbe MsV = pY ostati ista te se ne će dogoditi ništa ni s desnom stranom jednadžbe, tj. cijene i dohodak ostat će nepromijenjeni. Temeljem ovakvoga stava o utjecaju porasta monetarne ponude na cijene i dohodak razvile su se određene implikacije za ekonomsku politiku. Jedna od implikacija bila je da „monetarna politika nije značajan faktor i da je njezina uloga u održavanju niske razine kamata“. Iz ove implikacije razvila se politika „jeftinog“ novca (Friedman 1973). Druga implikacija ove doktrine sastojala se u tome da se stabili-zacijska ekonomska politika može adekvatnije i uspješnije voditi fiskalnom politikom. Treća implikacija bila je da inflacija nije monetarni fenomen, nego da nastaje pritiskom prekomjerne potražnje (Ibid.).

2.5.3 Friedmanova lekcija

Rasprave o ulozi novca, monetarnoj politci i inflaciji nastavljene su u sličnom tonu pojavom monetarizma, pravca ekonomske politike koji na određen način reafirmira neoklasičnu doktrinu. Za Friedmana je kvantitativna teorija novca prije svega teorija potražnje za novcem. U vezi s tim on napominje da postoje očigledna bitna i duboka razilaženja u sagledavanju značenja ove analize za razumijevanje kratkoročnih i dugoročnih kretanja opće gospodarske aktivnosti. Pristalica kvantitativne teorije novca usvaja empirijsku hipotezu da je potražnja za novcem u visokom stupnju stabilna, stabilnija od ostalih funkcija, kao što je npr. funkcija potrošnje, a koje se nude kao alternativni ključni funkcionalni odnosi. Ova hipoteza postavlja dva ograničenja. S jedne strane, pristalica kvantitativne teorije novca ne mora podrazu-mijevati (po pravilu i ne podrazumijeva) da se realna količina novca koja je tražena po jedinici proizvoda, ili brzina optjecaja novca mora smatrati numeričkom konstantom. On npr. ne drži da je brzina optjecaja novca koja drastično

227

raste u razdoblju hiperinflacije i pridonosi njezinoj akceleraciji, u kontradikciji sa stabilnošću potražnje za novcem. Razlog tomu je što on očekuje stabilnost u funkcionalnom odnosu između tražene količine novca i varijabli koje je de-terminiraju, a oštar porast brzine optjecaja novca u razdobljima hiperinfacije potpuno je u skladu sa stabilnim funk-cionalnim odnosom, kao što je Cagan pokazao u studiji „The Monetary Dynamics of Hiperinflation“ ( u Friedman, M: „Studies in the Quantity Theory of Money“).

S druge strane, on mora oštro razgraničiti i biti spreman izričito specificirati varijable koje je s emprijskog staja-lišta značajno uvrstiti u funkciju potražnje za novcem. Razlog je u tome što bi svako povećavanje broja varijabli koje se drže značajnim podrazumijevalo da se hipoteza lišava svojeg empirijskog sardržaja. Zapravo, postoji mala ili nikakva razlika između tvrdnje da je potražnja novca u visokom stupnju nestabilna i tvrdnje da je to jedna savršeno stabilna fun-kcija neograničeno velikog broja varijabli. Fiedmanova funkcija monetarne potražnje govori o tome da vlasnik imovine može držati imovinu u raznim vidovima. On teži kreiranjem optimalnog portfelja maksimalizirati korisnost pojedinih oblika imovine po načelu da je marginalni prihod jednak marginalnome trošku svakog vida imovine. Kada se znaju funkcije monetarne ponude i monetarne potražnje, „crna kutija“ postaje manje misteriozna. Friedman te Bruner i Met-zler rasvijetlili su crnu Johnsonovu kutiju i pojasnili interakciju monetarne ponude i monetarne potražnje na ukupnu ekonomsku aktivnost. Promatrano iz kuteva ekonomske politike, zatim komparacije monetarizma s neoklasičarima, neokejnzijancima, neoneoklasičarima te suvremenim uglednim ekonomistima, držimo posebno znakovitim stav mone-tarista u odnosu na novac i realne ekonomske varijable, i to posebice onaj koji se odnosi na kratak rok. Friedman napo-minje da se na kratak rok promjena monetarne ponude može odraziti na sve varijable desne strane kembričke jednadžbe monetarne potražnje: na kamatu, dohodak i cijene. To znači da promjena monetarne ponude ne utječe samo na razinu cijena nego i na ukupnu ekonomsku aktivnost. Stoga Fiedman zaključuje ovako: „Držim da je opisivanje naših teza postavkom: 'novac je jedino od značenja' i poslije toga staviti točku u rečenici, u biti pogrešna“.

2.5.4 Suvremeni ekonomisti o inflaciji i nezaposlenosti

Sukladno neoklasičarima, Paretovom optimumu ili Sayovom zakonu tržišta inflacija po definiciji nije moguća. Sukladno Keynesu, inflacija je metoda kojom se ekonomija podiže iz velike nezaposlenosti i vodi k punoj zaposlenosti. Prema Friedmanu, inflacija na kratak rok pomaže gospodarskom rastu i zaposlenosti. Neokejnzijanci su držali da inflacija nije monetarni fenomen, dok su monetaristi imali oprečno mišljenje. Kontroverze na temu inflacije postoje i danas kada je svjetsko gospodarstvo na pragu stagflacije ili eventualno dublje ekonomske krize (Stojanov, 2008.). In-tenzivne su rasprave o efektima monetarne politike na razinu cijena i zaposlenosti. Gledano na dugi rok, ekonomisti se, kako „stari“ (Keynes, Friedman) tako i „novi“ - aktualni, slažu da postoji određena prirodna stopa nezaposlenosti koja se proinflacijskom ekonomskom politikom ne može reducirati. Međutim, gledano na kratak rok, ostaju i dalje otvo-renim pitanja „trade offa“ između inflacije i (ne)zaposlenosti koja pokreću pitanja opravdanosti ili neopravdanosti jedne proinflacijske ekonomske politike i njezinih efekata na gospodarski rast i (ne)zaposlenost ili, možda prikladnije rečeno, na dobrobit građana, ovisno o tome kako se ona cijeni: monetarnom stabilnošću ili zaposlenošću. Stoga nije niti čudno da je IMF koncepcija stabilnih cijena i neinflatornog ambijenta dovođena u pitanje od strane uglednih ekonomista poput Stiglitza, Krugmana, Dornbusha i drugih. Naime, „Vašintonski konsenzus“ sugeriran je tranzicijskim zemljama (ekono-mijama) od strane međunarodnih finacijskih institucija kao „first-best solution“ za ekspanzivan ekonomski rast i „catc-hing up“ s razvijenim zemljama, osobito članicama EU.

„Vašingtonski konsenzus“, a o tome doista i postoji konsenzus, temelji se na neoklasičnoj ekonomskoj paradigmi. U njezinim okvirima, opet, nema mjesta ni za jednu aktivnu, kejnzijansku, proinflacijsku ekonomsku politku pa kon-zekventno ni za aktivnu monetarnu politiku. U jednom broju zemalja (Estonija, Litva, Bugarska, BiH) sugeriran je i pri-hvaćen valutni odbor kao najbolje monetarno rješenje. U drugima, među kojima je i Hrvatska, preferirana je politika stabilnog tečaja. Onoliko koliko nas uči ekonomska znanost, ali i ekonomska praksa, stabilan tečaj (dapače, donekle apreciran tečaj) trebao bi djelovati antiinflacijski. Konvencionalna ekonomska znanost sugerira da se stabilan tečaj podržava održavanjem stope inflacije na paritetu glavnih vanjskotrgovinskih partnera. Konvencionalna - kejnzijanska ili neokejnzijanska znanost drži da gospodarstva kod kojih postoji jaz između aktualnog i potencijalnog BDP imaju motiv za primjenu aktivne proinflacijske ekonomske politike. Okunov zakon ili Taylorovo pravilo zagovaraju aktivnu mone-tarnu politiku s ciljem podizanja zaposlenosti i smanjenja jaza između aktualnog i potencijalnog BDP. Tako R. Dorn-bush (1977) izražava svoj stav o inflaciji i razvoju na sljedeći način: „Najveći neprijatelj tranzicije k ekonomiji slo-bodnog tržišta je središnja banka i njezina borba protiv inflacije u nastojanju da održava konvertibilnost valute. Umje-rena i „pametna“ inflacija bitna je za ekonomske performanse zemlje te postoje vrijeme i preferencije za sve. U Europi

228

danas, prekomjerna borba protiv inflacije kao i očajavajuća valutna igra više otežavaju tržišne reforme nego ideo-logijske debate uzete zajedno“.

Za istu je temu P. Krugman sugerirao i sljedeće promišljanje: Što s drugim dijelom „Vašingtonskog konsenzusa“, vjerovanjem u značenje zdravog novca. Ovdje je argument još slabiji. Ako su standardne procjene troškova zaštite do-maće proizvodnje manje nego što ste očekivali, takve su procjene troškova inflacije – definiranih kao ukupno redu-ciranje realnog dohotka - tako niske da djeluju sramotno. Svakako, vrlo visoka inflacija (troznamenkasta ili četvero-znamenkasta, koje su, nažalost, bile svojstvene Latinskoj Americi) ozbiljno narušava funkcioniranje slobodnog tržišta. Međutim, vrlo je teško uočiti velike koristi od snižavanja inflacije s recimo 20% na 2%. Još gore, metode koje se koriste u manje razvijenim zemljama u borbi protiv inflacije, kao što je fiksni devizni tečaj kao metoda izgradnje kredibilnosti, imaju ozbiljne troškove. Slične stavove o ulozi deviznog tečaja i efekata promjene tečaja na gospodarski rast iznosi D. Rodrik (2007) u „The Real Exchange Rate and Economic Growth: Theory and Evidence“. Stiglitzov komentar na istu temu je sljedeći: „Vrlo često politike (rješenja) idu dalje od toga da snize inflaciju na razumnu razinu. Snižavanje (kresanje) inflacije sve je više i više, ne respektirajući troškove, postalo fetiš, unatoč snažnim činjenicama da nema nikakvoga ili skoro nikakvoga porasta produktivnosti i BDP ako je inflacija niža od 20%. Međutim, troškovi snižavanja inflacije na takvu razinu nisu beznačajni. Ne znači da je, ako je hiperifnlacija loša, ekonomija s nižom stopom inflacije bolja. Uvijek se mora imati na umu cijena jednostranog pristupa antiinflacijske politike“ (Stiglitz-Ellerman 2004).

A. Berensten, G. Menzio, R.Wright (NBER 2008) citiraju Friedmana (1997) u smislu da „postoji prirodna stopa nezaposlenosti u svako vrijeme, a koja je određena realnim faktorima“. Prirodna stopa će se dostići uvijek kada se očekivanja u prosjeku ostvaruju. Istovjetna realna situacija konzistentna je s bilo kojom apsolutnom razinom cijena ili promjenama cijena ako se uzmu u račun efekti promjene cijena na realne troškove držanja novca („money balances“). Autori dodaju, kako je Friedman istakao, da analiza podataka koju je on radio u to vrijeme ukazuje na strmiji nagib krivulje ponude na njezinom putu k vertikalnosti - dugoročnoj Philipsovoj krivulji. Autori napominju „da će pokazati kako elementarna ekonomska teorija predviđa takav tijek događaja jednako tako jasno kao što to potvrđuju empirijske činjenice“. Autori dalje navode kako misle da „postoji jasna negativna relacija između monetarnih varijabli i per-formansi tržišta rada na dugi rok, čak i kada relacije idu u drugom smjeru na kratak rok, uključujući šesdesete godine u kojima je bila vidljiva downward sloping Philipsova krivulja“.

U pomentom radu autori pokušavaju integrirati modele inflacije i nezaposlenosti koji se uglavnom prezentiraju i analiziraju odvojeno, s namjerom da shvate (utvrde) međuovisnost novca i zaposlenosti koja je utemeljena na logičnoj konzistentnosti mikroekonomskih postulata. Njihova teorija sugerira da se inflacija i nezaposlenost na dugi rok kreću istosmjerno. I to prije svega radi odnosa između monetarnih varijabli i tržišta rada, pri čemu su prema njima odlučujuća dva parametra: elastičnost potražnje za novcem i vrijednost (korisnost) odmora (leisure) za ponuđača rada. Prva vari-jabla odražava utjecaj monetarne politike na realnu imovinu („real balances“) pa sukladno tome i na profit, dok druga varijabla pokazuje kako se profit odražava na razinu zaposlenosti. Polazeći od konzervativnih vrijednosti – elastičnosti potražnje za novcem i elastičnosti na tržištu rada, možemo objasniti oko 20% porasta nezaposlenosti u sedamdesetima 20. stoljeća što je značajan podatak, ali ostavlja dovoljno prostora za djelovanje i drugih faktora za manje konzerva-tivne, ali ne i nerazumne vrijednosti parametara. Model može objasniti lavovski dio kretanja trenda nezaposlenosti u zadnjih pola stoljeća. Ovi rezultati sugeriraju da monetarni faktori mogu biti značajni za promjene na tržištu rada, ne samo teorijski nego i kvantitativno (Berenstein, Menzio and Wright 2008).

O. Blanshard i Gali (NBER 2008.) formiraju model kojim žele analizirati ulogu monetarnih faktora u kreira-nju/destruiranju zaposlenosti. Poput već spomenutih autora te Keynesa i, dapače, implicitno Friedmana, a potom i Bru-nera i Metzlera, razvijajući svoj model Blanshard i Gali prosuđuju ovako: „Stopa po kojoj se rad zapošljava (unaj-mljuje) te stoga i stanje na tržištu rada ovisi o očekivanoj diskontnoj stopi kojom se diskontira marginalni profit – mar-ginalni profit je funkcija odnosa između produktivnosti rada i nadnica“. Razina i kretanje nadnica najvećim su dijelom funkcija ponude i potražnje rada, uključujući efekte supstitucije, kako između različitih činitelja proizvodnje (rad – kapital) tako i na samome tržištu rada kao odnos marginalne stope supstitucije rada za odmor. Autori zaključuju da in-flacija ovisi pozitivno o razini nefleksibilnosti tržišta rada te je negativno korelirana s produktivnošću rada. Autori sugeriraju da bi „gledano iz kuta antiinflacijske politike najpogodnije bilo stabilizirati u isto vrijeme i inflaciju i neza-poslenost“. Međutim, budući da se nadnice ne prilagođavaju u cijelosti i trenutno razini promjena u produktivnosti, mo-netarne vlasti ne mogu simultano stabilizati i inflaciju i nezaposlenost. Kako bi Blanshard rekao: „No divine coin-cidence“. Stabiliziranje inflacije u uvjetima nedovoljne fleksibilnosti tržišta rada, tj. takve fleksibilnosti o kakvoj maš-taju neoklasični ekonomisti, ne vodi k simultanom stabiliziranju zaposlenosti. I obratno, stabiliziranje nezaposlenosti ne podrazumijeva i konstantnu inflaciju. Blanshard i Gali u „The Macroeconomic Effects of Oil Price Shocks: Why are the 2000s so different from 1970s?“ temeljem istih postavki o fleksibilnosti - nefleksibilnosti tržišta rada te međuovisnosti

229

između tržišta rada i produktivnosti rada prilaze eksplikaciji naftne krize iz 1970-ih te kompariranju krize 1970-ih s krizom iz 2008. Temeljna razlika, prema njima, između stagflacije 1970-ih i eventualne stagflacije 2008. sastoji se u sljedećem: tržište rada sada je neusporedivo fleksibilnije nego što je bilo u 1970-tim godinama, monetarna je politika (svakako u okvirima EU) rigidnija nego što je bila u 1970-tim godinama. Zahvaljujući ovim različitostima, a prije svega fleksibilnosti tržišta rada, ekonomska politika može se efektnije boriti protiv inflacije i eventualno stagflacije.

Pitanjem pridonosi li stabiliziranje inflacije stabiliziranju ekonomske aktivnosti bavi se i Mishkin (2008). Već na prvoj stranici rada Mishkin tvrdi: „I ekonomska teorija i ekonomska praksa indiciraju da stabilizacija inflacije pro-movira osnaženje ekonomske aktivnosti na dugi rok“. Ova teza temelji se na dvama postulatima: a) niska inflacija pogo-duje ekonomskom blagostanju (welfare) i b) ne postoji trade off između inflacije i nezaposlenosti na dugi rok. Po Mis-hkinu je prirodna stopa nezaposlenosti određena strukturom tržišta rada te strukturom tržišta roba. Strukturne promjene su, kako na tržištu rada tako i na tržištu roba, prema njemu izvan domašaja djelovanja središnje banke. Zato će svaki po-kušaj središnje banke da održava nezaposlenost ispod prirodne stope biti neuspješan. NRU (prirodna stopa nezapos-lenosti) de facto je stopa nezaposlenosti/zaposlenosti koja se formira na potpuno konkurentnom tržištu, ne samo rada nego i kapitala, roba i deviza. Dakle, pojam NRU, prema Mishkinu, treba vezati uz neoklasične doktrine te Sayov zakon tržišta i Paretov optimum. Međutim, proinflacijska monetarna politika može na kratak rok smanjiti nezaposlenost. Pre-ma tome, „kratkoročna Philipsova krivulja nije vertikalna“ (Mishkin 2008). U svojoj analizi Mishkin diferencira efekte „demand shocka“ na inflaciju, te „supply shocka“ na inflaciju, naglašavajući konvencionalno poznatu ulogu očekivanja. On čini zanimljivu distinkciju između „core“ inflacije te „headline“ inflacije. Prema njemu, neoklasična sinteza polazi od postavke da su cijene pojedinih roba i usluga nedovoljno fleksibilne. One se ne prilagođavaju ni trenutačno ni često. Suklado tome, u uvjetima opće inflacije cijene se pojedinih roba i usluga mijenjaju dok se cijene drugih roba i usluga ne mijenjaju istom dinamikom. Nejednake promjene cijena roba dovode do distorzije relativnih cijena između roba i uslu-ga. Kao posljedica toga profitabilnost proizvodnje pojedinih roba i usluga ne odražava društvene troškove proizvodnje takvih roba, što opet djeluje na suboptimalnu alokaciju resursa. U takvim uvjetima politika stabiliziranja cijena mini-mizira distrozije i neracionalnosti (Mishkin 2008).

Međutim, pod određenim okolnostima i u određenim uvjetima treba dopustiti promjene cijena. Tzv. sticky prices (rigidne cijene) trebalo bi stabilizirati. U uvjetima nedovoljno fleksibilnih cijena i jednako takve tržišne strukture mone-tarna politika trebala bi formirati uvjete kao da se radi o perfektnoj konkurenciji, mada ona ne postoji. Dakle, monetarna politika treba biti ingeniozna i selektivna. Mishkin navodi zanimljiv primjer porasta cijena energenata. Ako se radi o porastu cijene nafte za kućanstvo, monetarna vlast treba dopustiti inflaciju kao odgovor na cjenovni šok koji emanira s tržišta energenata. Međutim, radi li se o energiji kao inputu koji se koristi u proizvodnji roba čije su cijene „sticky“, sta-biliziranje „sticky“ cijena zahtijevat će da porast cijene energenta - inputa bude korigiran padom cijena drugih roba. Mishkin se, kao i većina ekonomista koji se zanimaju za pitanje inflacije i zaposlenosti, bavi istim pitanjem. U povodu eventualnog porasta produktivnosti rada on drži da bi realne nadnice tebale porasti kako bi slijedile logiku MRL = MCL koja vodi optimalnoj alokaciji resursa. Međutim, ako su nadnice znatno nefleksibilnije od cijena, najbolja strategija pro-mocije proizvodnje i zaposlenosti bila bi stabiliziranje nominalnih nadnica kao bolje rješenje od stabiliziranja cijena.

U tim okolnostima smanjivanje opće razine cijena povećalo bi realne nadnice na tržištu rada. Evidentnim se čini da se i Mishkinovi stavovi o relaciji između inflacije i nezaposlenosti, poput Keynesovih ili Marksovih a potom i Freid-manovih, temelje na „temeljnoj“ relaciji, a to je odnos između marginalne efikasnosti kapitala (Keynes) i nadnica ili marginalne produktivnosti rada i marginalnih troškova rada (neoklasičari i neoklasična sinteza) te na odnosu između marginalne produktivnosi rada i marginalnog troška rada u uvjetima nesavršene tržišne strukture (neokejnzijanci). Odnos MPL i MCL čini se središnjim u pristupanju pitanjima inflacije, inflacije i nezaposlenosti i eventualno anti-inflacijske politike, i to osobito na kratak rok. Na dugi rok, po prirodi interakcije svih tržišta u tržinom gospodarstu, pu-na zaposlenost vodi k nefleksibilnosti tržišta rada s tendencijom da MCL (plaće) nadiđu MPL, kada porast plaća ugro-žava profitabilnost ulaganja.

Inflacija, kao i zaposlenost, preokupacije su ekonomista već stoljećima. Do 1929. u ekonomskoj teoriji dominiraju neoklasična rješenja, a Sayov zakon tržišta i Paretov optimum samo su nominalne izreke funkcioniranja ekonomije na postulatima slobodnog i fleksibilnog tržišta, tržišta bez „sticky“ cijena i diferenciranih inputa i outputa. Poslije II svjet-skog rata pa sve do sredine 1960-ih kejnzijanizam je bio „mainstream economics“. On se obilato koristio efektom nov-čane iluzije i politikom jeftinog novca, sve s ciljem podizanja zaposlenosti na maksimalnu razinu i to sve do poten-cijalnih 0% ili 2-3%. Monetarizam i neo-neoklasika afirmirani su nakon stagflacijske krize 1970-ih. Inflacija je postala „neprijatelj broj jedan“ nacionalnih gospodarstava pa tako i EU. Danas su (uz iznimku Fedrelanog sustava rezervi u SAD) središnje banke neovisne, a sve s ciljem da se inflacija ne bi odnekuda pojavila i oživjela. Poslije svega što smo u radu elaborirali, čini se da ne ćemo puno pogriješiti ako na temu inflacije sugeriramo zaključke koji slijede:

230

Dominirajuća filozofija i dominirajući pogled na svijet determinirani su interesima vodećih političko-ekonomskih snaga u svijetu (regiji) ili državi: takvi dominantni interesi dominantnih društvenih snaga imaju opredjeljujući utjecaj na formiranje ekonomske idologije i na ekonomska rješenja.

Jednako takav utjecaj ima ekonomski realitet svjetskog i nacionalnog gospodarstva ili, bolje rečeno, faza poslovnog ciklusa u kojoj se gospodarstvo nalazi. Iskustva s inflacijom i ekonomskim menadžmentom u zadnjih 10-tak godina komplementarni su faktori u određivanju stava o inflaciji, strahu od nje te antiinflacijskoj politici.

U uvjetima savršene konkurencije i validnosti Sayovog zakona tržišta inflacija nije ni moguća ili je moguća isto toliko koliko u „barter“ ekonomiji, dakle nije moguća.

Savršena konkurencija tema je za udžbenike jednako tako kao i statika u analizi kretanja gospodarstva. Uobičajena stanja su nedovoljna zaposlenost ili prezaposlenost kapaciteta, a manifestiraju se u vidu inflacije.

Inflacija postaje problem kada derogira „normalne“ (ravnotežne) relativne cijene koje odražavaju profitabilnost proizvodnje i inputa.

Normalno je da u uvjetima velike (veće) nezaposlenosti inflacija nije moguća u ozbiljnijim razmjerima. Dapače, ona je poticajna budući da redistribuira dohodak od rentijera k poduzetnicima. U takvim je uvjetima MPL, po pravilu, iznad MCL.

U uvjetima pune zaposlenosti marginalni profit približava se nuli jednostavno stoga što puna zaposlenost znači porast MCL.

U uvjetima djelovanja nacionalnih ekonomija (prije ere globalizacije) monetarna vlast može pokušati, kao što je to i činila tijekom 1970-ih, stimulirati ulaganja podizanjem cijena i istodobnom kompenzacijom cjenovne nekonku-rentnosti plivajućim tečajem.

Budući da u uvjetima zatvorene i demokratske ekonomije nadnice postaju „sticky“, rješenje se mora potražiti nakon određenog postotka inflacije (20%) u antiinflacijskoj politici, odnosno stoga što inflacija ima tendenciju prerastanja u hiperinflaciju (pokvareni stroj). Ili, ako su države (vlade) jake, one će deflacijskom politikom stabilizirati cijene i izazvati nezaposlenost. Ovaj manevar ima za cilj učiniti razliku između MPL i MCL atraktivnom za poduzetnike.

Globalizacija otvara mogućnost proizvodnje na svjetskom planu. Time globalizacija za poduzetnike otvara škare MCL-MPL na svjetskoj razini u korist profita.

Monopsonističko/monopolističko ponašanje transnacionalnih korporacija (TNC) kao i njihova „price making policy“ za manje razvijene i više ovisne zemlje znači rizik uvoza „profitne“ inflacije. Drugim riječima, TNK ne formiraju cijene na razini uvjeta savršene konkurencije kada su MC = MR. One formiraju cijene kao „price ma-kersi“ iznad te razine i to utoliko više ukoliko im je tržišna pozicija jača. U uvjetima diktata velikih korporacija ili TNC znakovito se reducira efektivnost antiinflacijske monetarne politike.

U takvim uvjetima politika „dohotka“ ili bolje rečeno kooperativnost vlada i biznisa postaje znakovitija od makroekonomskog menadžmenta standardnog profila (primjer odnosa Vlade Republike Hrvatske i tvrtke Konzum u Hrvatskoj početkom rujna 2008. ili primjer porasta, a potom velikog pada cijena nafte tijekom prve i druge polovice 2008. na svjetskom tržištu).

U svim drugim uvjetima borba protiv inflacije najbolje se vodi porastom produktivnosti rada uvođenjem novih tehnologija.

Na temelju svega mislimo da inflacija od 0% nije moguća. Ona nije ni poželjna u vremenskoj dinamici baš zato što nije moguća. Ekonomski zakoni nisu se odveć promijenili od 17. stoljeća do danas. Promijenila se tržišna struktura za koju treba pronaći nova, ali ne i povijesno nova rješenja u nastojanju da se maksimizira društveno blagostanje.

Ako je inflacija pretežno monetarni fenomen, kako se protiv inflacije može boriti zemlja koja nema svoju mo-netarnu politiku ostaje da se vidi tijekom naftne krize, krize hrane i eventualnih drugih kriza ove i sljedećih godina na globalnoj razini, kao i na razinama pojedinih nacionalnih gospodarstava. Čini se da teret borbe protiv inflacije mora podnijeti fiskalna politika kojoj treba biti komplementarna politika dohodaka.

Ono što se, za sada, čini jasno je to da SAD svoju monetarnu politiku ne temelje ni na jednoj teoriji ili školi. Njihova monetarna politika odraz je interesa američkog društva i, prije svega, velikog kapitala. To zornije od bilo čega ilustrira „nacionalizacija“ dviju najvećih tvrtki koje se bave nekretninama: Freddie Mac i Fannie Mae.

U biti se priča o inflaciji svodi na pitanje o tome kako reducirati troškove inputa, a posebno u uvjetima kada oni postaju „sticky“ te kada se cijene ne mogu ili ne žele podizati, što je slučaj kada gospodarstvo dostiže razinu pune zaposlenosti .

231

2.6 KONTROVERZA O OTVORENOSTI EKONOMIJE I IZVOZU

Teze za promišljanje Teza 1. Otvorenost gospodarstva i izvozna konkurentnost sami su po sebi pouzdani mehanizmi održivog ekonomskog rasta

(IMF , Svjetska banka, World Economic Forum-GCI) Teza 2. Koristi od otvorenosti ekonomije leže na uvoznoj strani, više nego na strani izvoza. Općenito, malo je razloga za

vjerovati da dolar od izvoza doprinosi ekonomiji više od dolara koji potječe od neke druge aktivnosti. Jednako tako teško je vjerovati da dolar koji dolazi od FDI koristi više od dolara koji dolazi od drugih investicija. Dapače, vjerovanje da eksport može podići ukupnu razinu zaposlenosti na dugi rok merkantilistička je zabluda koja, kada se dovede do logičnog zaključka,vodi preferenciji ka suficitu trgovinske bilance. Polazna točka za bilo koju ozbiljnu raspravu o temi trgovine teorija je komparativnih prednosti.Teorija ističe da je izvoz značajan utoliko ukoliko financira uvoz. On je sredstvo, a nije cilj sam po sebi (Rodrik, D., The New Global Economy and Developing Countries: Making Openess Work, 1999.)

Teza 3.U knjizi „Pop Internationalism“ (1996.) P. Krugman navodi da pitanje (pojam) konkurentnosti nije ništa drugo do „poetski izraz proizvodnosti rada“

Teza 4. Ako je međunarodna konkurentnost toliko značajna za gospodarski rast, postavlja se pitanje kako se ona postiže. Teorije međunarodne trgovine bave se pitanjem konkurentosti na razini mikroekonomskog subjekta. Kako država (zemlja) postaje konkuretnom, ostaje otvoreno pitanje (David Coldwell, 2000., The Question of International Comp-titiveness, IAER, August 2000, Vol.6. No.30)

Teza 5. „Naša analiza ukazuje na temeljne razloge u prilog zaštite „infant ekonomije“…tržišta sama po sebi, općenito ne vode ukupnoj dinamičkoj efikasnosti…mislimo da dinamičke koristi od spektra trgovinskih restrikcija mogu prevagnuti nad statičkim troškovima“ (Stiglitz-Greenwlad 2006, Helping Infant Economies Growth: Foundations of Trade Policies for Developing Countries, AER Papers and Proceedings, May)

2.6.1 Teorija komparativnih prednosti i gospodarski rast: argumenti za i protiv Iz elementarnih udžbenika mikroekonomije poznato je da u uvjetima nacionalne ekonomije kada je granična stopa

supstitucije u potrošnji proizvoda (X) i (Y) (koju možemo uvjetno nominirati kao agregatnu potražnju) jednaka granič-noj stopi supstitucije u proizvodnji proizvoda (X) i (Y) (koju nominiramo kao agregatnu ponudu), nacionalno je gos-podarstvo u stanju ravnoteže. Gospodarstvo „uživa“ kvalitete Paretova optmimuma. Višak potrošača i višak proiz-vođača jesu maksimizirani (Salvatore 2003, p. 293).

Može li i kako u uvjetima Paretova optimuma (dakle, u uvjetima maksimiziranog viška proizvođača i potrošača, optimalne podjele rada, pune zaposlenosti i platnobilančne ravnoteže te strukturne ravnoteže štednje i investicija) doći do povećanja viška potrošača i podizanja agregatne potražnje, tj. „well beinga“ domaćih potrošača na višu razinu? Pozi-tivan odgovor na to pitanje daje otvaranje gospodarstva sukladno teoriji komparativnih prednosti. Sukladno toj teoriji dvije zemlje koje imaju istu tehnologiju, iste ukuse i preferencije potrošača te su podjednake veličine, mogu uživati pogodnosti podjele uvećanog „zajednički“ kreiranog GDP temeljem međunarodne podjele rada i specijalizacije. Tako je u uvjetima konstantnih proizvodnih troškova, pa čak i u uvjetima rastućih troškova i opadajućih prinosa u proizvodnji dvaju proizvoda na nacionalnoj razini. „Tako kako se svaka zemlja specijalizira u proizvodnji proizvoda za koji ima komparativne prednosti, ona se suočava s rastućim troškovima proizvodnje izvoznog proizvoda. Specijalizacija u proiz-vodnji u obje zemlje doseže ravnotežno stanje kada je MRTxy = Px/Py u obje zemlje. U tom trenutku obje su zemlje u stanju opće ravnoteže proizvodnje i razmjene, odnosno tada su (Ibid., p. 585):

MRTxy = Px/Py = MRSxy(A) = MRSxy(B).

Po logici sustava perfektne konkurencije, koja u ovom slučaju tretira dvije zemlje kao jednu zemlju ili jednu ze-mlju s dvjema regijama koje funkcioniraju na načelima spojenih posuda, Paretov optimum uvećan je za dobrobit do-maćih potrošaća u objema zemljama (regijama) koje uživaju niže cijene uvoznih dobara i podižu svoju krivulju indi-

232

ferencije na višu razinu u odnosu na razinu autarkične ekonomije. U uvjetima „međunarodnog Paretova optimuma“ rezultati slobodne trgovine očituju se u sljedećim učincima za obje zemlje:

optimalnoj alokaciji resursa, optimalnom i uvećanom višku potrošača bez ugrožavanja viška proizvođača (win-win situacija), izjednačavanju cijena rada (nadnica) u objema zemljama i konvergenciji ekonomskog rasta između dviju zemalja ili regija.

Pritom se svi optimumi postižu u uvjetima pune zaposlenosti, stabilnosti cijena i ravnoteže platne bilance. Nije li onda posve razumljivo da se slobodna trgovina i danas u suvremenim uvjetima kroz tzv. „Export lead growth“ smatra vodećim čimbenikom gospodarskog rasta svake manje razvijene zemlje ili zemlje u tranziciji? Međutim, od posebnog je značenja pitanje: je li (i koliko) teorija komparativnih prednosti validna u uvjetima suvremenih procesa globalizacije, koji se očituju (pored ostaloga) u sljedećim karakterističnim razlikama u odnosu na uvjete pojavljivanja TKP:

perfektna konkurencija jest teorijski raritet. Umjesto perfektne konkurencije danas je dominantni oblik konku-rencije oligopolna konkurencija

u uvjetima oligopolne ili čak monopolne konkurencije dominantna postaje intra-industrijska razmjena između zemalja sa sličnim tehnologijama i preferencijama potrošača

u uvjetima oligopolne konkurencije prevladava praksa rastućih prinosa i opadajućih troškova, umjesto prakse konstantnih troškova ili rastućih troškova i opadajućih prinosa svojstvenih perfektnoj konkurenciji

u uvjetima oligopolne i monopolne konkurencije poduzeće nije pasivno, nego je aktivno – kako glede politike cijena tako i glede politike formiranja obilježja robe kojom konkurira

stoga je u uvjetima oligopolne konkurencije i globalizacije svjetske ekonomije funkcioniranje SME moguće uglavnom kao kooperanata velikih korporacija. Cijene više nisu funkcija „presijecanja MC i MR“. One su više odraz Lernerove formule za određivanje cijena u uvjetima monopolne konkurencije.

Tko dobiva, a tko gubi u uvjetima slobodne trgovine temeljene na komparativnim prednostima – jedno je od pitanja

koje se u ekonomskim politikama i preskripcijama IMF npr., ili vodećih neoliberalnih ekonomista ne postavlja. Pitanje je suvišno jer dobivaju svi: proizvođači u zemlji (A) i zemlji (B), potrošači u zemlji (A) i zemlji (B). Međutim, ako sukladno teoriji, a osobito u verziji H-O-S dolazi do izjednačavanja cijena rada u objema zemljama, onda radnici razvi-jene zemlje postaju gubitnici.

Dobitnici su vlasnici kapitala. Drugim riječima, TKP izvodi redistribuciju dohotka u nacionalnim i međunarodnim razmjerima u korist kapitala, a na štetu rada (P. Lichteinsten 2007). Da bi se „nepravda“ umanjila, predlaže se kom-penzirajuća fiskalna politika države (Salvatore 2003). Ako se proces na svjetskoj razini očituje u siromašenju siro-mašnih i bogaćenju bogatih, nije čudno da ugledni profesor J. Vanek TKP proziva destruktivnom teorijom međuna-rodne trgovine (Vanek 2004).

Tvorac TKP David Ricardo prigodom njezina kreiranja imao je cilj pojasniti destruktivne učinke dotada prevladavajućeg merkantilizma na poziciju ekonomije V. Britanije. Postajući najsnažnija, dakle najkonkurentnija u dato vrijeme, ekonomija V. Britanije trebala je slobodno tržište: za plasman svojih roba više faze prerade za nabavku, ili kako se to danas popularno kaže „outsorcing“ inputa, za svoju industriju. K tome, V. Britaniji je pogodovala redistri-bucija dohotka između rentijera i industrijalaca u korist industrijalaca. Redistribucija se najbolje mogla izvesti slobod-nim uvozom poljoprivrednih proizvoda (pšenice) iz susjednih i tada manje razvijenih zemalja (Francuska, Njemačka) i time snižavanjem cijene domaćeg rada – nadnica zbog jeftinijeg kruha, u korist profita domaćih industrijalaca.

Za ovu prigodu držimo zanimljivim citirati riječi Warrena Cristofera, državnog sekretara SAD, koje je izgovorio skupini američkih biznismena u Washingtonu, a prema „Hearings Before the Subcommittee on Trade“ - first session, 103rd congress, November 4 and 5, 1993. (Stojanov 2000). „Za SAD je kreiranje Urugvajske runde (dakle WTO vl. op.) podjednako tako značajno kao i obnova NATO. Urugvajska runda će biti novi signal za vanjsku politiku SAD. Kao rezultat završetka hladnog rata SAD redefiniraju svoju vanjsku politiku u čemu je trgovinska politika osobito zna-čajna… mislim da je sada veoma jasno da SAD imaju komparativne prednosti u najvećem broju industrijskih sektora i svakako komparativne prednosti u skoro svim sektorima usluga. Mislim da naša ekonomija prolazi teško razdoblje restrukturiranja, ali postajemo mnogo konkurentniji, ne samo u industrijskoj proizvodnji nego i u sferi usluga.“

M. Kantor, američki predstavnik u pregovorima povodom kreiranja Urugvajske runde, izjavio je sljedeće: „Urugvajska runda je pravi sporazum u pravo vrijeme za SAD. On će kreirati stotine tisuća visokoplaćenih radnih

233

mjesta u zemlji. Ekonomisti procjenjuju da će porast trgovine upumpavati između 100 i 200 milijardi dolara u ekonomiju SAD svake godine nakon što se Urugvajska runda u cijelosti implementira. Finalni sporazum Urugvajske runde načinjen je prema snazi američke ekonomije, on otvara svjetska tržišta tamo gdje smo mi najkonkurentniji. Od agrara do elektronike, preko farmaceutske industrije do usluga, SAD imaju jedinstvenu poziciju da izvuku koristi od Urugvajske runde, koja će se primjenjivati na sve naše trgovinske partnere“ (Hearings Before Committee on Ways and Means and its Subcommitteee on Trade, House of Representatives, January 26, February 1,2,8 and 22. 1994; Stojanov 2000) . U nastavku izlaganja veleposlanik Kantor dodaje: „WTO traži od manje razvijenih zemalja da primjenjuju ista pravila nakon razdoblja tranzicije. Ove zemlje više ne će uživati plodove trgovine a da ne prihvate odgovornost i ne otvore svoja tržišta. WTO će imati pojačan sustav rješavanja sporova, ali nas ne će ometati da održimo naše trgovinske zakone i suverenost“.

Postoji li i, ako postoji, kakva je u biti razlika između Rikardove (britanske) politike slobodne trgovine u 19. i američke u 20. stoljeću? Mislimo da valja oprezno zapaziti da je WTO kreiran nakon procesa restrukturiranja američke ekonomije koja je u razdoblju prije toga gubila konkurentske pozicije u odnosu na japansku ili njemačku konkurentnost.

Nakon što je početkom 1980-tih godina 20. stoljeća „rođena“ ideja Stategic Trade Policy (Brender, Spencer: „International R&D Rivalry and Industrial Strategy“, Review of Economic Studies, October, 1983.) već tijekom 1980-tih došlo je do negacije iste ideje. P. Krugman napisao je tekst „Is Free Trade Passe“ (Salvatore 2003, p. 415). Iz teorije igara pozajmljeni su antiprimjeri potencijalno uspješne strategijske trgovinske politike unatoč tomu što je Airbus ni od čega postao opasan konkurent Boeingu nekoliko godina nakon primjene Strategijske trgovinske politike (STP). Argu-menti protiv STP, dakle državne intervencije i industrijske politike kao institucija i metoda podizanja konkurentske pozicije jedne ekonomije ili, još bolje rečeno, kreiranja nove vrijednosti, mada na prvi pogled mogu djelovati uvjerljivo, nisu dovoljno jaki. Američka praksa, kao i izjave g. Kantora i g. Cristofera to nedvojbeno potvrđuju (detaljnije vidjeti u: Salvatore 2003).

Vraćajući se još jednom postulatima TKP i slobodne trgovine, prisjetimo se profesora B. Horvata koji u svojoj knjizi „Theories of International Trade“ ističe sljedeće: „Ostavljajući po strani rasprave koje se odnose na izjed-načavanje rente, izjednačavanje cijena inputa - odnosno rada je drugačiji problem. Minhas napominje da nadnice variraju od oko 250 $a u siromašnim zemljama do 3600 $ u razvijenim zemljama. Nikakva slobodna trgovina ne može eliminirati ovakve razlike. Jasno je da se nadnice mogu izjednačavati samo ekonomskim razvojem onih zemalja koje zaostaju, a ne nikakvom slobodnom trgovinom“. Horvat (1999) dodaje da „nadnice nisu funkcija marginalne produk-tivnosti rada nego razine razvijenosti, koja se može mjeriti s per capita GDP. Nakon inicijalne niže razine razvijenosti, empirijski dokumentirani primjeri konvergencije u per capita dohotku pokazuju da je ona rezultat tehnološkog progresa i da nema ništa zajedničkog s H-O tezom o oskudnosti resursa. Nije ni kapital simetričan. Njegova kvazicijena profit - je izvor financiranja rasta. Tako kako su stope rasta različite moraju biti različite i profitne stope“.

Jednako tako kao Horvat o TKP-u i H-O-S teoriji, kao determinanti gospodarskog rasta i determinanti kompeti-tivnosti jedne ekonomije, stavove razvijaju i Easterly (2002.), Adelaman I. u: Stiglitz – Meier (2001), Panić (2003), Pi-telis (2000), Stiglitz u Stiglitz – Meier (2001), Murakamy (1996), Madison (2002). Čak i S. Fisher (1987), kao veliki pobornik neoklasične paradigme, u „Economic Growth and Economic Policy“ ističe ulogu tehničkog progresa kao jedne od temeljnih determinanti ekonomskog rasta, osobito manje razvijenih zemalja.

Analize procesa konvergencije između manje razvijenih i razvijenih zemalja koje su proveli Summers i Heston također pokazuju da je konvergencija moguća i realna, ali između najrazvijenijih zemalja (Stojanov, Kandžija 2007).

U kontekstu razmatranja TKP i slobodne trgovine kao determinanata ekonomskog rasta zanimljivo je spomenuti tezu Krugman-Eishengreen. Naime, neki ugledni autori (Frankel 1999.) ističu da se specijalizacija među zemljama uvećava toliko koliko se trgovina među njima više integrira. Proces slobodne trgovine, prema njima, vodi k ekonomskoj konvergenciji „ex ante“. Međutim, porast integracije (Hrvatska ulazi u EU) na temelju komparativnih prednosti može zemlju udaljiti od zone optimalnog valutnog prostora (OCA) i voditi jačanju jaza u razvijenosti između zemlje i regije (Hrvatske i EU) sukladno tezi Krugman-Eishengreen. Integracija na načelima TKP može sukladno tomu imati svoje eminentne troškove koji mogu biti uzrokom zastoja u ekonomskom razvoju, a ne njegova napretka (petrificiranje proizvodne strukture).

Spoznaje koje u tom smislu daje povijest (Madison, 2002.), kao i ograde od TKP i slobodne trgovine koje iznose eminentni ekonomisti, zaslužuju da ih se prisjetimo. Stiglitz i Charlton (2005) napominju sljedeće: Uspješne azijske zemlje očigledno nisu vjerovale u slobodno ili neregulirano tržište. Bit uspjeha tih zemalja jesu efikasne firme i dobro organizirano tržište, ali su ključnu ulogu imale vlade tih zemalja. Nema sumnje da su uspješne zemlje primjenjivale in-ventivnu i kreativnu ekonomsku politiku. Do danas ni jedna uspješna zemlja u razvoju nije primjenjivala čisto tržišni pristup ekonomskom razvoju. Komparativne prednosti jesu statične (nepuna zaposlenosti, izvoz ne mora u svakom slu-

234

čaju biti u porastu tako da rad iz nezaštićenog sektora ne mora biti ponovno uposlen). U sasvim mogućim uvjetima može se pokazati da je slobodna trgovina Pareto inferiorna u odnosu na autarkiju – svakome može biti gore. U manje razvijenim zemljama tržišta nisu transparentna, nedovoljno su razvijena, a ako postoje, ne osiguravaju djelovanje efekta cijena i efekta supstitucije.

Niti jedna danas razvijena zemlja nije se razvila isključivo primjenom neoklasične paradigme i slobodne trgovine. Neoklasična teorija drži da institucije nisu posebno bitne za funkcioniranje ekonomije. Ova postavka temelji se na trima propozicijama, i to:

ekonomski rezultat određen je djelovanjem fundamentalnih snaga koje odražavaju resurse, preferencije i tehno-logiju

ove snage vode gospodarstvo k Paretovoj efikasnosti institucije ne utječu na proces selekcije niti na ravnotežu ekonomije.

Neoklasičnim ekonomistima povijest nije relevantna za proces razvoja, kao ni distribucija dohotka. Neoklasični

teoretičari ne mogu zažmiriti na činjenicu da se proces ekonomske konvergencije ne događa te da je državna inter-vencija neophodna. Liberalizacija trgovine i privatizacija mogu dati očekivane rezultate samo u kompetitivnom okru-ženju; međutim, imperfekcije u konkurenciji veoma su rasprostranjene, posebno u manje razvijenim zemljama. Sve je veća zabrinutost da velike transnacionalne korporacije mogu zlouporabiti svoju ekonomsku snagu kako bi dominirale tržištima u manje razvijenim zemljama (Stiglitz – Charlton).

2.6.2 Nove teorije rasta i međunarodne trgovine - poticaj konvergenciji ili nova zabluda Suštinski postoje dvije teorije rasta: neoklasična teorija rasta i „nova teorija rasta“. Prva je „zaključana“ raspolo-

živošću faktora proizvodnje, ili rada ili kapitala. Onda kada rad postaje oskudan čimbenik proizvodnje, a kapital je obilan, granična produktivnost kapitala se snižava tendirajući ka kamatnoj stopi. Ono što siromašna zemlja treba, sukla-dno neoklasici, kako bi se razvijala, ubrzani je transfer kapitala iz bogate zemlje: transfer kapitala ili izravne inozemne inveticije (FDI) mogu riješiti problem oskudice kapitala u siromašnoj zemlji te promovirati ekonomski rast takve zemlje. Na drugoj strani, „nova“ teorija rasta sugerira da je obilje kaitala u razvijenijoj zemlji solucija za dugoročni rast razvijene zemlje. Što više kapitala zemlja ima, to će višu stopu rasta uživati. Nova teorija rasta kao da je riješila prob-lem, tj. slabu točku neoklasične teorije koja se odnosi na ulogu resursa, kako rada tako i kapitala.

Sukladno novoj teoriji, sve što se treba učiniti k ubrzanijem rastu jest inducirati kretanja iz jednog stanja ravnoteže k drugome stanju superiornije ravnoteže. Mada taj poticaj može zahtijevati i manje resursa, on može zahtijevati više znanja i iskustva. U jednoj široj perspektivi „fundamentals“ neoklasične teorije: preferencije i tehnologija dati su endo-geno, respektirajući efekte socijanog i ekonomskog okruženja (Easterly 1988).

Postaje razumljivo da je dugoročni i održivi razvoj moguć samo onda kada granična efikasnost (produktivnost) ka-pitala ne opada do referentne kamatne stope. Ovakav efekt se postiže zahvaljujući ekonomiji opsega koja je „eksterna“ gledano iz kuta firme, ali je „interna“ glede ekonomije u cijelosti (Helpman 1998). Premanjegovom mišljenju , eko-nomija se ubrzanije razvija što je veća efektivna angažiranost rada u odnosu na R&D, što je niža referentna kamatna stopa, a veći stupanj monopolske snage mjerene odnosom prodajne cijene prema graničnim troškovima. U uvjetima imperfektne trižišne strukture, karakteristične za razvijene zemlje, nova uloga je dodijeljena inovacijama i poduzetni-štvu. Nove teorije rasta, bilo da se radi o neo-Hecksher-Ohlin modelu, neo-Chamberlian modelu ili neo-Hotelling modelu, rješavaju problem oskudice rada ili obilja kapitala uvođenjem novih komponenata: ljudskog kapitala, inves-ticije u R&D te ideje proširenog asortimana („brands“), roba u okviru industrije. Razvoj brenda treba promatrati u dina-mičkom kontekstu, u kojem poduzetnik ima troškove razvoja u startu, a realizira profit kasnije. Toliko dugo koliko oče-kivana sadašnja vrijednost profita pokriva troškove razvijanja brenda, postoji poticaj za ulaganja u R&D. Investiranje u R&D vodi akumulaciji „brendiranih“ proizvoda te rastu firme (Helpamn, Ibid.)

Postojanje prava zaštite brenda kao i ekonomska računica „per se“ sugeriraju diferecijaciju proizvoda. Prema tome, svaki poduzetnik nudi diferencirani proizvod. Sukladno tome, u okviru svjetske podjele rada svaka zemlja specijalizira se u proizvodnji svojih brandova (Ibid.). Jednako tako unutarindustijska trgovina postaje pretežita među zemljama koje su slične po razini produktivnosti rada, iskustva, znanja i razini R&D. Prema tome, unutarindustrijska trgovina postaje dominantnim oblikom trgovine između zemalja slične razvijenosti. Što je izrazitija ekonomija opsega, što je naglašenija

235

diverzifikacija proizvoda, koristi od razmjene bit će veće za zemlju. Trgovina bez značajnih efekata redistribucije dohotka najvjerovatnija je između proizvodjača razvijenih zemalja (Ibid.)

Lancaster drži kako je intraindustrijska trgovina u ozračju perfektne monopolističke konkurencije i otvorensti trgovine između dviju identičnih zemalja (a prethodno autarkičnih) ekvivalent kreiranju jedne ekonomije, koja je dva puta veća osim što se faktori proizvodnje sada ne kreću između dviju zemalja. U biti, proizvodnja diferenciranih proiz-voda se prilagođava tako da se svaki asortiman proizvodi od strane jedne firme, a asortiman se jednako rasporedjuje u okviru spektra asortimana. „Porast proizvodnje snižava prosječne troškove što otvara prostor za super profit. Sa slo-bodnom trgovinom „per capita“ dohodak i cijene imaju tendenciju izjednačavanja između zemalja, (unutar zemlje) ali ćemo opet imati interindustrijsku razmjenu, s tim da će broj firmi u većoj zemlji (K) biti uvećan za broj firmi u maloj zemlji. Svaka firma u većoj zemlji izvozit će dio 1/(k+1) svoje proizvodnje, a svaka firma u maloj zemlji proporcionalno k/(k+1). Porast dohotka „per capita“ bit će viši u maloj zemlji“ (Soderstone-Ree, 1994.)

Razmatrajući ekonomske perspektive zemalja otovorenih za razmjenu u uvjetima vertikalne diferencijacije pro-izvoda i prirodnih oligopola, Shaked i Sutton zaključuju da „ako jedna zemlja ima višu razinu dohotka od druge, kva-liteta proizvodnje u uvjetima autarkije bit će viša u razvijenoj zemlji. Kada dođe do međunarodne razmjene, susrest ćemo više asortimana roba nego prije otvaranja. Zemlja s visokim dohotkom specijalizirat će se u proizvodnji kvalitet-nih roba te će ih izvoziti, dok će uvoziti proizvode niže kvalitete iz manje razvijene zemlje. Ekspanzija tržita vodit će snižavanju cijena uslijed čega će „nestajati“ asortimani slabije kvalitete“ (Soderstein-Reed 1994).

Porterova (1998, p. 3) teorija kompetitivnih prednosti čini se kao nastavak analize teorije rasta u uvjetima im-perfektnog tržišta. K tome ona ima i parktičnu primjenu u vidu preskripcije uvjeta za izvoz kapitala iz razvijenih zema-lja, kao i za izvoz roba iz sofisticiranih zemalja u manje razvijene zemlje.

Porter postavlja tezu o tome da nema generalne i općeprihvaćene teorije o tome zašto su neke zemlje konkurente, a neke nisu: za njega je još uvijek nedovoljno jasno što termin kompetitivnost znači iz kuta nacionalne ekonomije. Neki vide nacionalnu konkurentnost kao makroekonomski fenomen determiniran makroekonomskom stabilizacijom. Takav koncept zastupljen je u radovima Global Competitiveness Foruma i tranzcijskim ekonomijama. Tranzicijske zemlje kao da su zaboravile kako su zemlje poput Japana, J. Koreje, Italije imale veliki državni deficit za vrijeme realizacije viso-kih stopa rasta, dok su neke druge, kao Njemčka, imale aprecirani tečaj valute (Pitelis 2000).

Pitelisov komentar o temi nominalne konvergencije govori o tome da ona ne nudi niti komparativne, a još manje kompetitivne prednosti za bilo koju zemlju. Pitelis naglašava da takva činjenice stavlja u prvi plan industrijsku politiku za podizanje proizvodnosti rada i konvergenciju.

Koja nacija je, ako je to tako, konkurentna, a koja nije? Je li to zemlja koja ima veliki suficit platne bilance, pita se Porter, ili je to zemlja s rastućim udjelom u svjetskom izvozu? „Jedini razuman koncept kompetetivnosti na nacionalnoj razini je de facto nacionalna produktivnost rada. Životni standard zemlje ovisi o kapacitetima domaćih firmi da dose-gnu visoku razinu produktivnsti rada i da je tijekom vremena podižu“ (Porter 1998, p. 6).

Sukladno Porteru i Pitelisu kao i Krugmanu, Lancasteru ili Helpmanu „proces izvozne ekspanzije je efektivan (uve-ćava životni standard) ako se temelji na industrijama s visokom produktivnošću rada, premješatajući manje atraktivne proizvodnje u inozemstvo“ (Porter 1998). Sumirajući stavove novih teorija rasta i novih teorija međunarodne trgovine, mogli bismo navesti kao temeljne determinante ekonomskog rasta i produktivnosti zemlje slijedeće:

tržišnu morfologiju ekonomije inovacije domaćih firmi investicije u R&D podizanje ljudskog kapitala ulogu države u promicanju poslovne klime adekvatni „mix“ ekonomske politike, koji nije jednak za razvijenu i manje razvijenu zemlju: manje razvijena

zemlja mora više pozornosti posvetiti instrumentima ekonomske politike koji modificiraju relativne cijene faktora i koji su više usmjereni k formiranju ekonomije ponude.

2.6.3 Problem Hrvatske: CEFTA - šansa i/ili propuštena prilika CEFTA, kao subregionalna integracijska grupacija utemeljena je Sporazumom o formiranju zone slobodne trgovine

između zemalja: Poljske, Mađarske, Češke i Slovačke 21. prosinca 1992. u Krakovu. CEFTA je postala operativnom u srpnju 1994. Glavni ciljevi CEFTA bili su integriranje grupe Višegrad u politički i ekonomski prostor zapadne Europe,

236

poticanje i razvijanje demokracije te načela ekonomije slobodnog tržišta. Republika Hrvatska pridružila se CEFTA 2003 „CEFTA 2006“ utemeljena je u prosincu 2006, a efektivna je postala 26. srpnja 2007. Novi članovi CEFTA pos-tale su: BiH, Srbija, Crna Gora, FJR Makedonija, UNMIK Kosovo, Albanija, Moldavija. Ciljevi CEFTA 2006. jednaki su onima iz orginalnog sporazuma. Uvjeti za člansvo u CEFTA su: članstvo u WTO ili poštivanje regulative WTO, spo-razum o asocijaciji i priduživanju EU i prihvaćanje sporazuma o slobodnoj trgovini, tj. zamjena 32 bilateralna spora-zuma o slobodnoj trgovini multilateralnim sporazumom u okviru CEFTA. CEFTA je kreirana, a i ostala je kao „training ground“ na putu pridruživanja i članstva zemalja u EU. Kada zemlja postane članicom EU, ona napušta CEFTA. Konsekvento tome CEFTA ima svoj životni tijek i vijek. Onog dana kada sadašnje članice CEFTA postanu članice EU, ona će izgubiti svoj smisao.

Dinamika članstva CEFTA

Zemlja Članstvo Prestanak članstva BDP/p.c Poljska

Mađarska Češka

Slovačka Slovenija

Rumunjska Bugarska Hrvatska

FJR Makedonija Albanija

Bosna i Hercegovina Crna Gora

Srbija Moldavija

UNMIK Kosovo

1992. 1992. 1992. 1992. 1996. 1997. 1999. 2003. 2006. 2007. 2007. 2007. 2007. 2007. 2007.

2004. 2004. 2004. 2004. 2004. 2007. 2007.

15 500 8 500 6 300 7 100

11 092 10 400 2 900 1 800

Izvor: Wikipedija

Vanjskotrgovinski tijekovi CEFTA 2006.

1995. 2000. 2005. Izvoz roba (USD; FOB)

Albanija BiH

Hrvatska Moldavija Crna Gora

Srbija Makedonija

205 ......

4517 739 ...... ...... ......

256 1130 4567 477 .....

1645 1321

656 2590 8955 1105 573 4970 2040

Uvoz roba (USD; CIF)

Albanija BiH

Hrvatska Moldavija Crna Gora

Srbija Makedonija

680 .....

7745 809 ...... ...... ......

1070 3894 7770 770 .....

3227 2011

2478 7544

18301 2296 1211

10260 3097

Ukupno uvoz 45187 Uvoz CEFTA bez Hrvatske 26886 Izvoz Hrvatske/Uvoz CEFTE 33%

Izvor: Host, 2007. i vlastiti izračuni

237

Za svoje relativno male članice tržište CEFTA od preko 30 milijuna stanovnika predstavlja značajnu priliku za izvoznu ekspanziju u uvjetima slobodne trgovine. Stoga članice očekuju od CEFTAe značajan poticaj gospodarskom rastu. Suvremena „mainstream economics“ drži da je izvoz vodeći čimbenik gospodarskog rasta. K tome, gospodarski rast članica bit će potaknut priljevom FDI utoliko više ukoliko je tržište veće i razvijenije. Kooperativnom suradnjom članice se pripemaju za viši stupanj demokracije i tržišne utakmice koje ih očekuju kao članice EU i EMU.

Hrvatska je postala članicom CEFTA 2003. Danas je R. H. najrazvijenija članica CEFTA mjereno razinom BDP p/c. Sukladno izvješću The Global Competitivenees Report 2008. – 2009. Hrvatska spada u skupinu zemalja nomi-niranih kao „stage 2-3“ s BDP/p.c. između 9 i 17 tisuća dolara. Moldavija, kao i Kosovo koje nije obuvaćeno izvješćem, s BDP/p.c manjim od 2000 dolara nominirane su kao tzv. Factor driven ekonomije. U okviru „stage 2“ s BDP/p.c. od 3 000 – 9 000 dolara nalaze se ostale članice CEFTA.

Sukladno Global Competitiveness Indeksu za razdoblje od 2008. do 2009. Hrvatska se nalazi na 61. mjestu, dok su ostale članice CEFTA rangirane kako slijedi: Crna Gora 65, Srbija 85, Makedonija 89, Bosna i Hercegovina 107. Uvažavajući spoznaje teorija međunarodne trgovine, kako teorije komparativnih prednosti tako i teorije kompetetivnih prednosti, Hrvatska bi morala imati najveće koristi od CEFTA. Stoga je CEFTA na putu Hrvatske k EU u biti ne samo „training ground“ već je i više od toga. Ona bi mogla biti „export ground“. Posebno danas kada je zemlja suočena s visokim ratama servisiranja vanjskoga duga i deviznom oskudicom, kako zbog svjetske ekonomske krize tako i zbog niže razine konkurentnosti u odnosu na razvijene zemlje, a posebno članice EU.

Izvoz i uvoz Hrvatske (u milijunima $)

2005. 2006. 2007.

Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz Ukupno Razvijene zemlje EU 27 Zemlje u razvoju CEFTA BiH

8773 6196 5661 2576 1755 1256

18560 14133 12606 4428 774 453

10377 7542 6665 2835 1984 1311

21502 16070 14445 5433 1034 600

12360 8707 7447 3653 2759 1783

25829 18910 16725 6920 1301 734

CEFTA izvoz/uk. izvoz 20% 19,2% 20% BiH izvoz/CEFTA izvoz 72% 66% 69% CEFTA izvoz/EU izvoz 31% 29,6% 34,5%

Izvor: Statistički ljetopis RH (2008.) i osobni izračun Podatci iz tablice sugeriraju sljedeće:

Hrvatska ima suficit trgovinske bilance jedino s članicama CEFTA. Hrvatska je konkurentnija od svojih konkurenata jedino na prostoru CEFTA. U okviru CEFTA BiH ima posebnu, najznačajniju poziciju. Ovakav visok stupanj regionalne koncentracije izvoza

Hrvatske vjerojatno je posljedica specijalnih veza BiH, tj. Federacije BiH s Hrvatskom uspostavljenih Dejtonskim mirovnim sporazumom za BiH, više negoli isključivo poslovnom orijentacijom na prostor CEFTA.

Za rješavanje trenutnog problema „deviznog jaza“ Hrvatska mora, ili najjednostavije rečeno može, potaknuti izvoz na prostor CEFTA na kojem bi morala biti relativno najkonkurentnija.

Međutim, ekonomska kriza može upravo prostor CEFTA najviše i pogoditi, što je pokazala i nedavna zabrana uvoza mesa iz Hrvatske uvedena od strane BiH.

Poštujući temeljni cilj CEFTA, a to je priprema za članstvo njezinih članica u EU, dugoročna orijentacija na tržište

CEFTA ne djeluje obećavajuće. Članstvo ovih zemalja u EU dovodi ih sve u inferioran položaj u odnosu na razvijene zemlje EU. Mada teorija komparativnih prednosti eksplicitno ne sugerira ekonomsku divergenciju rasta između više i manje ravijenih zemalja, teško je i skoro nemoguće pronaći primjer zemlje u svijetu koja je dobila poticaj razvoju i konvergirala razvijenim zemljama na temelju pravila igre „free marketa“ i slobodne međunarodne trgovine. Novije teorije međunarodne trgovine i posebno Nova ekonomska geografija sugeriraju formiranje procesa: središte - periferija na relaciji razvijeni - manje razvijeni. Ako je to tako, a bojimo se da je to tako, ni članice CEFTA ne će biti izuzetak.

238

Ovakva mogućnost upozorava na hitnost napuštanja neoliberalnog koncepta rasta i razvoja u Hrvatskoj, koji je, istini za volju, trebalo davno napustiti ili još bolje nikada ne biti na njegovom putu.

Formiranjem balkanske ekonomske unije, koju je nekada zagovarao pok. profesor Branko Horvat, bilo je moguće formirati uvjete za brži gospodarski rast i razvoj Hrvatske i potencijalnih članica EU koje su danas članice CEFTA. Na opseg i potencijale trgovinske suradnje između država - nekada republika bivše SFRJ - ukazao je i Stipetić (1994). Ako se ovome doda da CEFTA nije u cijelosti regulirala pitanje dijagonalne kumulacije podrijetla robe, efekt CEFTA na gospodarstvo Hrvatske manji je nego što se moglo očekivati.

Privatizacija je bila glavni izvor dotoka FDI, kako u Hrvatskoj tako i u drugim članicama CEFTA. Kako se kapital ponaša prociklički, a privatizacije su privedene kraju, teško je biti optimist, svakako još manje na kratak rok, glede dotoka FDI u Hrvatsku kao članicu CEFTA. Hrvatska do članstva u EU ima godinu ili dvije, pa sukladno tome CEFTA teško može biti trajnija orijentacija. Ulaskom u EU Hrvatska će izgubiti prednosti najrazvijenije članice CEFTA na prostoru CEFTA.

Lekcije koje (ni)su pojedine zemlje naučile u pogledu režima vanjskotrgovinske politike i njegova doprinosa ekonomskom rastu evidentne su. I to kako one iz povijesti tako i one iz nedavne prošlosti, pa i sadašnjosti. Posebno mogu biti korisne one lekcije koje se mogu naučiti od danas najrazvijenijih zemalja. U tome kontekstu prisjetimo se raz-mišljanja kembričkog profesora M. Panića, s kojim je teško ne složiti se. „Predominacija imperfektne ili oligopolističke konkurencije u zemljama modernog kapitalizma – drugim riječima predominacija nejednakih šansi, opravdava primjenu zaštitnih mjera kao i mjera iz domene industrijske politike koje omogućavaju razvoj strategijskih industrija. Bez takvih politika manje razvijene zemlje nisu u poziciji da zatvore jaz između sebe i razvijenih zemalja.“ (Panić 2003, s. 64).

Nove teorije rasta tretiraju rad kao kapital – ljudski kapital. Konstruirana je teorija o ulozi znanja u profiliranju eko-nomskog procesa i proizvodnosti kapitala. Sukladno TKPu i teoriji kompetitivnih prednosti (Porter 1998) zemlja iz-voznik ekonomski je učinkovitija. U TKP učinkovitost je više funkcija raspoloživosti resursa. U teoriji kompetitivnih prednosti učinkovitost se može graditi, a marginalna produktivnost kapitala beskrajno uvećavati jer je ona funkcija ljudskog kapitala i znanja. Imajući pred sobom sve brojniju EU te raznolikost njezinih članica u pogledu razine raz-vijenosti, ne može se odbaciti mogućnost djelovanja Krugman-Eichengreenova efekta, neovisno čak i o tome promiš-ljamo li o efektima TKP ili efektima teorije kompetitivnih prednosti.

Monopolna i oligopolna tržišna struktura, uz intraindustrijsku trgovinu, dominiraju europskim prostorom. Manje razvijene članice morale bi se više nego dosad osloniti na industrijsku politiku i razvojnu politiku okrenutu proizvodnji kako bi hvatale korak s razvijenijim članicama. Makroekonomska politika trebala bi biti dinamičnija od one koja slijedi ideje „nominalne konvergencije“, a predstavlja praksu Maastrichta. U isto vrijeme je jasno da je transfer kapitala od razvijenih k manje razvijenim nezaobilazna komponenta napretka manje razvijenih članica. FDI sam po sebi ne može biti dovoljna pokretačka snaga razvoja uvoznika izravnih investicija.

Nameće se pitanje: može li uopće manje razvijena zemlja imati prorazvojno orijentiranu ekonomsku i razvojnu politiku u Murakamijevu smislu (Murakamy 1996) u uvjetima dominacije transnacionalnih kompanija i globalizacije svjetske ekonomije? Inovacijama i tehničkim progresom vođena ekonomska politika čini se izvan domašaja manje razvijenih zemalja isto toliko koliko su i nove teorije rasta i nove teorije međunarodne trgovine irelevantne za njih, za njihovu razinu razvijenosti i njihovu tržišnu morfologiju. Ovakav zaključak posebno potiče Krugmanova „Nova ekonomska geografija“, koja nedvojbeno sugerira formiranje relacije: središte – periferija utemeljene na rastućim pri-nosima i opadajućim troškovima. Nositelji „Nove ekonomije“ su, svakako, velike transnacionalne korporacije, kojih u manje razvijenim zemljama ili nema ili su u povoju. Bez njih i Porterov dijamant kao i Global Competitivenes Report nemaju puno smisla.

U ovome kontekstu CEFTA se čini kao poetski izraz za zavodljiv san o slobodnoj trgovini kao generatoru rasta. Povijest ekonomske misli, kao i ozbiljnija analiza teorija međunarodne trgovine realiteti su koji opominju. Izvoz je prije funkcija eknomskog rasta nego što ga on determinira.

Zaključimo sukladno Pirovoj izreci: „Još jedna ovakva pobjeda i mi smo izgubljeni“. Barem utoliko ukoliko se ona odnosi na 'mainstream' koncept konkurentnosti i otvorenosti ekonomije te njihove primjene u tranzicijskim zemljama.

239

DOMETI, PROMAŠAJI I IZAZOVI MAKROEKONOMSKIH TEORIJA I POLITIKA 3

3.1 MR. KEYNES, MR. ROOSEVELT AND GOVERNMENT OF REPUBLIC OF CROATIA

Problem Since its independence Croatia is sort of prisoner of both free market ideology and New economy. Such a choice

of economic strategy has finally brought country to a stage of deindustrialization and complete import dependency concerning not only the level of consumption but that of standard of living of Croatian citizens and the level of available capital.

Croatia is supposed to change the strategy for economic development in case she wants to preserve both economic and political sovereignty. Country should turn itself towards production oriented society.

Is such a change viable under the conditions of EU integration (Croatia will join in a year), and under process of globalization of the world economy?

We consider that under conditions of cybernetic neocolonialism (Stojanov, 1984, 2008), which prevails these days in the world economy, such a turnaround is hardly manageable. Therefore, Croatia will stay as an appendix of transnational capital for some future. Except…

Basic propositions The world economy is at a crossroads. Indeed it has already taken giant steps into the fourth technological

revolution. International economic relations have become almost completely globalized turning the world economy into a „great village“. In this „great world village“ we no longer witness competition between two ideological systems or blocks. Comparative economic systems are unlikely in the future to be part of the university syllabus. In transition they will be replaced by the study of comparative economic policies – but only in transition on the threshold of the formation of three economic blocks: the USA – Canadian – Latin American block; the European block; the Japanese – Chinese-Southeast Asian block. This will not mean the disappearance of competition on the world market, indeed it may become fiercer, but it will be the competition of economic blocks within an expressly imperfect market.

A transnational world economy will sooner or later bring about complete globalization when the need for comparative economic policies will disappear and the need arise for a single economic policy. The world market for labor, goods, capital and know-how is already today so fully integrated that it challenges the validity of many theories. It is becoming increasingly clear that F. Graham was right when as long ago as 1948 he said: „The pre-eminent, the fatal defect of the classical theory lies in the failure of its authors to recognize the crucial importance, or for the most part even the existence, of commodities produced in common either in each of two international trading countries or in some two or more of many such trading countries... It is impossible to exaggerate the significance of the common commodity... (Whitman 1981)

In support of this we may quote Adam Smith who in his Wealth of Nations wrote: „A merchant, it has been said very properly, is not necessarily the citizen of any country. It is in great measure indifferent to him in what places he carries on his trade; and a very trifling disgust will make him move his capital, and together with it the industry which it supports, from one country to another“ (Whitman, M, 1981).

According to Kindelberger (Kindelberger, 19789, Violet Barbour strengthened Adam Smith's position by asserting: „The international capitalist from his latest to his earliest appearance bas generally been, where business was concerned, a Man without a Country and the seventeenth century Amsterdammer though by no means a man without a city, was strikingly uninhibited by abstract considerations of patriotism or by theories of economic nationalism“ (Whitman 1981). If Kindelberger is right, and we believe he is, that under conditions of transnationalization or rather trans-globalization of economic life the firms are described as cosmopolitan, transnational actors that refuse to submit to the typical1y second-best (and frequently non-economic) policies of the countries in which they are located, then economic theories be they Keynesian or monetarist, economic supply or the school of supply side economics respecting post-

240

Keynesianism are no longer valid. Theories of economic policy are nationally colored and have national aims. They favor strategies of economic growth and development predominantly in the national interest thus coming info conflict today with the internationalization of capital which works according to different criteria.

Economic theory and practice are focused on the individual nation and the international economy is focused on the individual firm.

As a result, existing theories of international trade are no longer completely but only to a limited extent valid. According to B. Ohlin (Ohlin, B.1979) the basic goal in international trade ¨is to provide instruments and knowledge that can make it easier to construct economic and social policies - internal and external - that will bring a nation or a group of nations closer to accepted goal“

Accordingly, if it is firms and not nations that are the basis of the contemporary international economy, then focus of comparative theory of comparative advantage must shift from the national to the functional. Firms, that are transnational companies, have their offer curve and their curve of comparative advantage. The standard theoretical model of international trade 2x2x2 is increasingly irrelevant for contemporary economics and for the international competitiveness of individual nations. The offer curve of an individual firm may not always coincide with the offer curve of a national economy.

Any theory of international trade formed according to the principles of the theory of comparative advantages (2x2x2), regardless of whether the production curve is the result of differences in technology (Ricardo) or in proportional availability of factors of production (Hekser-Olin), it will with increasing difficulty explain the Leontief paradox. In an imperfect market Vernon's theory of foreign trade impulse is a far better explanation of the true role of firms on the market and in the international division of labor. Even though Vernon's theory of foreign trade impulse still places the firm and its products in the aggregate offer curve of a national economy. Multinational companies are concerned only by where to locate their production. Decisions concerned with financial sources are of secondary character, since the international capital markets are largely integrated and show a tendency towards complete integration. In this context recently, quite rightly, Krugman, Lancaster and others in their research to evolve an adequate theory of foreign trade stress characteristics not of countries but of products or industries. The comparative advantage characteristics that underlie trade patterns are viewed as dynamic and often endogenous rather than as static and exogenous. As a result, the welfare implications of trade considered in this framework and of intra-industry trade in particular, are fraught with ambiguity and fragility unknown to the classical and neoclassical paradigms.

3.1.1 The Past time: An Open Letter to President Roosevelt By John Maynard Keynes

„Dear Mr. President, 1. You have made yourself the Trustee for those in every country who seek to mend the evils of our condition by reasoned

experiment within the framework of the existing social system. If you fail, rational change will be gravely prejudiced throughout the world, leaving orthodoxy and revolution to fight it out. But if you succeed, new and bolder methods will be tried everywhere, and we may date the first chapter of a new economic era from your accession to office. This is a sufficient reason why I should venture to lay my reflections before you, though under the disadvantages of distance and partial knowledge.

2. At the moment your sympathizers in England are nervous and sometimes despondent. We wonder whether the order of different urgencies is rightly understood, whether there is a confusion of aim, and whether some of the advice you get is not crack-brained and queer. If we are disconcerted when we defend you, this may be partly due to the influence of our environment in London. For almost everyone here has a wildly distorted view of what is happening in the United States. The average City man believes that you are engaged on a hare-brained expedition in face of competent advice that the best hope lies in your ridding yourself of your present advisers to return to the old ways, and that otherwise the United States is heading for some ghastly breakdown. That is what they say they smell. There is a recrudescence of wise head-waging by those who believe that the nose is a nobler organ than the brain. London is convinced that we only have to sit back and wait, in order to see what we shall see. May I crave your attention, whilst I put my own view?

3. You are engaged on a double task, Recovery and Reform;-recovery from the slump and the passage of those business and social reforms which are long overdue. For the first, speed and quick results are essential. The second may be urgent too; but haste will be iwurious, and wisdom of long-range purpose is more necessary than immediate achievement. It will be through raising high the prestige of your administration by success in short-range Recovery, that you will have the driving force to accomplish long-range Reform. On the other hand, even wise and necessary Reform may, in some respects, impede and complicate Recovery. For it will upset the confidence of the business world and weaken their existing motives to action, before you have had time to put other motives in their place. It may over-task your bureaucratic machine, which the traditional individualism of the United States and the old

241

„spoils system“ has left none too strong. And it will confuse the thought and aim of yourself and your administration by giving you too much to think about all at once.

4. Now I am not clear, looking back over the last nine months, that the order of urgency between measures of Recovery and measures of Reform has been duly observed, or that the latter has not sometimes been mistaken for the former. In particular, I cannot detect any material aid to recovery in N.I.R.A., though its social gains have been large. The driving force which has been put behind the vast administrative task set by this Act has seemed to represent a wrong choice in the order of urgencies. The Act is on the Statute Book; a considerable amount has been done towards implementing it; but it might be better for the present to allow experience to accumulate before trying to force through all its details. That is my first reflection-that N.I.R.A., which is essentially Reform and probably impedes Recovery, has been put across too hastily, in the false guise of being part of the technique of Recovery.

5. My second reflection relates to the technique of Recovery itself. The object of recovery is to increase the national output and put more men to work. In the economic system of the modern world, output is primarily produced for sale; and the volume of output depends on the amount of purchasing power, compared with the prime cost of production, which is expected to come on the market. Broadly speaking, therefore, and increase of output depends on the amount of purchasing power, compared with the prime cost of production, which is expected to come on the market. Broadly speaking, therefore, an increase of output cannot occur unless by the operation of one or other of three factors. Individuals must be induced to spend more out o their existing incomes; or the business world must be induced, either by increased confidence in the prospects or by a lower rate of interest, to create additional current incomes in the hands of their employees, which is what happens when either the working or the fixed capital of the country is being increased; or public authority must be called in aid to create additional current incomes through the expenditure of borrowed or printed money. In bad times the first factor cannot be expected to work on a sufficient scale. The second factor will come in as the second wave of attack on the slump after the tide has been turned by the expenditures of public authority. It is, therefore, only from the third factor that we can expect the initial major impulse.

6. Now there are indications that two technical fallacies may have affected the policy of your administration. The first relates to the part played in recovery by rising prices. Rising prices are to be welcomed because they are usually a symptom of rising output and employment. When more purchasing power is spent, one expects rising output at rising prices. Since there cannot be rising output without rising prices, it is essential to ensure that the recovery shall not be held back by the insufficiency of the supply of money to support the increased monetary turnover. But there is much less to be said in favor of rising prices, if they are brought about at the expense of rising output. Some debtors may be helped, but the national recovery as a whole will be retarded. Thus rising prices caused by deliberately increasing prime costs or by restricting output have a vastly inferior value to rising prices which are the natural result of an increase in the nation's purchasing power.

7. I do not mean to impugn the social justice and social expediency of the redistribution of incomes aimed at by N.I.R.A. and by the various schemes for agricultural restriction. The latter, in particular, I should strongly support in principle. But too much emphasis on the remedial value of a higher price-level as an object in itself may lead to serious misapprehension as to the part which prices can play in the technique of recovery. The stimulation of output by increasing aggregate purchasing power is the right way to get prices up; and not the other way round.

8. Thus as the prime mover in the first stage of the technique of recovery I lay overwhelming emphasis on the increase of national purchasing power resulting from governmental expenditure which is financed by Loans and not by taxing present incomes. Nothing else counts in comparison with this. In a boom inflation can be caused by allowing unlimited credit to support the excited enthusiasm of business speculators. But in a slump governmental Loan expenditure is the only sure means of securing quickly a rising output at rising prices. That is why a war has always caused intense industrial activity. In the past orthodox finance has regarded a war as the only legitimate excuse for creating employment by governmental expenditure. You, Mr. President, having cast off such fetters, is free to engage in the interests of peace and prosperity the technique which hitherto has only been allowed to serve the purposes of war and destruction.

9. The set-back which American recovery experienced this autumn was the predictable consequence of the failure of your administration to organize any material increase in new Loan expenditure during your first six months of office. The position six months hence will entirely depend on whether you have been laying the foundations for larger expenditures in the near future.

10. I am not surprised that so little has been spent up-to-date. Our own experience has shown how difficult it is to improvise useful Loan-expenditures at short notice. There are many obstacles to be patiently overcome, if waste, inefficiency and corruption are to be avoided. There are many factors, which I need not stop to enumerate, which render especially difficult in the United States the rapid improvisation of a vast program of public works. I do not blame Mr. Ickes for being cautious and careful. But the risks of less speed must be weighed against those of more haste. He must get across the crevasses before it is dark.

11. The other set of fallacies, of which I fear the influence, arises out of a crude economic doctrine commonly known as the Quantity Theory of Money. Rising output and rising incomes will suffer a set-back sooner or later if the quantity of money is rigidly fixed. Some people seem to infer from this that output and income can be raised by increasing the quantity of money. But this is like trying to get fat by buying a larger belt. In the United States today your belt is plenty big enough for your belly. It is a most misleading thing to stress the quantity of money, which is only a limiting factor, rather than the volume of expenditure, which is the operative factor.

12. It is an even more foolish application of the same ideas to believe that there is a mathematical relation between the price of gold and the prices of other things. It is true that the value of the dollar in terms of foreign currencies will affect the prices of those goods which enter into international trade. In so far as an over-valuation of the dollar was impeding the freedom of domestic price-

242

raising policies or disturbing the balance of payments with foreign countries, it was advisable to depreciate it. But exchange depreciation should follow the success of your domestic price-raising policy as its natural consequence, and should not be allowed to disturb the whole world by preceding its justification at an entirely arbitrary pace. This is another example of trying to put on flesh by letting out the belt.

13. These criticisms do not mean that I have weakened in my advocacy of a managed currency or in preferring stable prices to stable exchanges. The currency and exchange policy of a country should be entirely subservient to the aim of raising output and employment to the right level. But the recent gyrations of the dollar have looked to me more like a gold standard on the booze than the ideal managed currency of my dreams.

14. You may be feeling by now, Mr. President, that my criticism is more obvious than my sympathy. Yet truly that is not so. You remain for me the ruler whose general outlook and attitude to the tasks of government are the most sympathetic in the world. You are the only one who sees the necessity of a profound change of methods and is attempting it without intolerance, tyranny or destruction. You are feeling your way by trial and error, and are felt to be, as you should be, entirely uncommitted in your own person to the details of a particular technique. In my country, as in your own, your position remains singularly untouched by criticism of this or the other detail. Our hope and our faith are based on broader considerations.

15. If you were to ask me what I would suggest in concrete terms for the immediate future, I would reply thus. 16. In the field of gold-devaluation and exchange policy the time has come when uncertainty should be ended. This game of

blind man's bluff with exchange speculators serves no useful purpose and is extremely undignified. It upsets confidence, hinders business decisions, occupies the public attention in a measure far exceeding its real importance, and is responsible both for the irritation and for a certain lack of respect which exists abroad. You have three alternatives. You can devalue the dollar in terms of gold, returning to the gold standard at a new fixed ratio. This would be inconsistent with your declarations in favor of a long-range policy of stable prices, and I hope you will reject it. You can seek some common policy of exchange stabilization with Great Britain aimed at stable price-levels. This would be the best ultimate solution; but it is not practical politics at the moment unless you are prepared to talk in terms of an initial value of sterling well below $5 pending the realization of a marked rise in your domestic price-level. Lastly you can announce that you will definitely control the dollar exchange by buying and selling gold and foreign currencies so as to avoid wide or meaningless fluctuations, with a right to shift the parities at any time but with a declared intention only so to do either to correct a serious want of balance in America's international receipts and payments or to meet a shift in your domestic price level relatively to price-levels abroad. This appears to me to be your best policy during the transitional period. In other respects you would regain your liberty to make your exchange policy subservient to the needs of your domestic policy-free to let out your belt in proportion as you put on flesh.

17. In the field of domestic policy, I put in the forefront, for the reasons given above, a large volume of Loan-expenditures under Government auspices. It is beyond my province to choose particular objects of expenditure. But preference should be given to those which can be made to mature quickly on a large scale, as for example the rehabilitation of the physical condition of the railroads. The object is to start the ball rolling. The United States is ready to roll towards prosperity, if a good hard shove can be given in the next six months. Could not the energy and enthusiasm, which launched the N.I.R.A. in its early days, be put behind a campaign for accelerating capital expenditures, as wisely chosen as the pressure of circumstances permits? You can at least feel sure that the country will be better enriched by such projects than by the involuntary idleness of millions.

18. I put in the second place the maintenance of cheap and abundant credit and in particular the reduction of the long-term rates of interest. The turn of the tide in Great Britain is largely attributable to the reduction in the long-term rate of interest which ensued on the success of the conversion of the War Loan. This was deliberately engineered by means of the open-market policy of the Bank of England. I see no reason why you should not reduce the rate of interest on your long-term Government Bonds to 2½ per cent or less with favorable repercussions on the whole bond market, if only the Federal Reserve System would replace its present holdings of short-dated Treasury issues by purchasing long-dated issues in exchange. Such a policy might become effective in the course of a few months, and I attach great importance to it.

19. With these adaptations or enlargements of your existing policies, I should expect a successful outcome with great confidence. How much that would mean, not only to the material prosperity of the United States and the whole World, but in comfort to men's minds through a restoration of their faith in the wisdom and the power of Government“!

With great respect, Your obedient servant J M Keynes

Closing observations The globalization process at work in the world economy and its intercontinental integration places the firm in first

place. Transnational company (TNC) becomes the basic actor in the world economy. What is considered national integration within the framework of the EU can be considered more as functional as national integration? The world is moving towards a single, global economic policy which has yet to find its formulation in economic thought. Keyne-sianism, Monetarism and other economic policies are national in character and as such are no longer suitable for the times ahead. The theory of international trade also needs reconsidering since TNC production is no longer part of the

243

offer curve of national economies and it is difficult to understand the welfare implications of the TNC. It is also difficult to evolve a national foreign trade policy.

In today's conditions the position of the (small) medium developed country takes on new dimensions. Small medium developed nations cannot easily select a strategy of economic growth under conditions of international functional integration. Their economic decision making cannot be isolated and independent. Their dimensions of comparative advantage are changed. They become not only price takers but rule takers.

If the country is a debtor country, as Croatia, then she must formulate a strategy of economic growth as much in keeping as possible with the rules of the game dictated by TNC. Quite certainly in the transition period leading to full globalization of the world economy it is the economies of the large countries which are the price setters and the rule makers. Therefore, we suggest that (regardless is that beneficial for country or not) an „imported“ or imposed strategy for development is unavoidable for a small less developed country. Except…?

In that respect Keynes’s letter to President Roosevelt is more a sort of fun for a small country than a possibility which might be a base for development of a production oriented growth strategy...

Except in a case of fundamental changes in the world globalecopolitics? 3.2 EU ON THE VERGE OF BALKANIZATION: IMPACT OF ECONOMIC THEORY AND ECONOMIC POLICY ON FUTURE OF EU

The Problem: Quo Vadis Europe „You cannot make a single currency without economic convergence and economic integration. It's impossible. But on the

contrary, one cannot plead for federalism and at the same time for the enlargement of Europe. It's impossible. There's a contradiction. We are 27. We will obviously have to open up to the Balkans. We will be 32, 33 or 34. I imagine that nobody thinks that federalism—total integration—is possible at 33, 34, 35 countries.

So what one we do? To begin with, frankly, the single currency is a wonderful idea, but it was strange to create it without asking oneself the question of its governance, and without asking oneself about economic convergence. Honestly, it's nice to have a vision, but there are details that are missing: we made a currency, but we kept fiscal systems and economic systems that not only were not converging, but were diverging. And not only did we make a single currency without convergence, but we tried to undo the rules of the pact. It cannot work.

There will not be a single currency without greater economic integration and convergence. That is certain. And that is where we are going. Must one have the same rules for the 27? No. Absolutely not [...] in the end, clearly, there will be two European gears: one gear towards more integration in the euro zone and a gear that is more co federal in the European Union“ Mr.Sarkozy, the President of France (The Economist, 2011-11-12)

Introduction or Good Morning Fellow Politicians and the Economists of Invisible Hand Treaty of Maastricht (1992) and the Stability and Growth Pact (1997) have saddled Europe with such an

institutional framework which remind deeply on bastion of neoliberal economic orthodoxy. Still, Great experiment of creating monetary union (1999) without having political union promised success in time of fine-weather condition that prevailed until the onset of 2007 economic crisis.

Since time of A. Smith and D.Ricardo nation was the space within which Pareto optimum was supposed to be reached by free functioning of market forces. Keynes's „General Theory...“ was focused on nation state much more deeply. Keynes’s macroeconomic management deals with the issue how to improve market imperfections and market failure in order to increase well-being of a nation and nation state citizens. Globalization at work, particularly that one which is described by Krugman's „Economic geography“ or Summers's „New Economy“, is a nation-less process without a proper global economic management. As long as both politicians and some of the most influential economists were convinced (were true believers) either in free market or in „New economy“ endless prosperity has been on horizon. Many distinguished economists were convinced that international Pareto optimum, relevant for EU enlar-gement, was quite realistic achievement just if one (country or region-EU) follows dictate of strong radical free market reform (Frankel 1999). Therefore, creation of unique economic market within Europe ,the formation of European economic space without political union was quite feasible and promising future.

As long as functioning of Euro zone is concerned, Keynes's economy was taken as useless. Likewise, enlargement process was dictated by Maastricht criteria and promising Euro zone benefits were expected by newcomers.

244

However, crisis of 2007 on has raised question: how Europe may respond to serious economic crisis? Is Europe fine-weather union or may survive heavy economic storm?

Prime Minister Ferenc Gyurscany of Hungary has already warned „We should not allow that a new Iron Curtain should be set up and divide Europe“(New York Times, 4, 24, 2009). Urgent call from Hungary for a comprehensive bail out of all Eastern Europe has firstly been promptly rejected by madam Merkel.

National interests are inserted in the heart of Europe. Tomas Klaus; Paris director of the European Cancel on Foreign relations pointed out „This crisis affects the political union that backs the euro and of course E.U.as a whole and solidarity is at the heart of the debate“(International Herald tribune 4.24.2009)

Let us recall that the EU has: Maastricht treaty, Stability and Growth Pact, Euro for 17 members... However, the EU has no: joint fiscal policy, no joint tax policy, no joint industrial policy, no joint social policy. Europe has social democratic part of itself (Scandinavian countries) with well developed welfare policies, corporatist states such as Germany and France and Netherlands plus whole bunch of new members which try to emulate free market liberalism. Exactly those last mentioned are in deep economic turmoil. Adding to them Ireland (until recently a free market „created tiger economy“), Greece, Portugal, Spain and Italy we get half of the E.U. already entrapped by economic crisis. And all of these countries are devoid of any serious Keynesian macroeconomic management.

European Central Bank is obsessed with price stability, and national governments, members of euro-zone are devoid of monetary policy. Therefore, in absence of political union compromises might be worked out in case of good weather. „That is precisely the framework that caused so many crisis and conflicts( economic, social, political )before World War II. No wander that economic performance has remained stagnant or even deteriorated since 1999 in France, Germany and Netherlands“ (Panic 2006)

And we here from madam Merkel recently „there is not multi- culti any more“, which is opposite from Madam Thatcher remark „There is not such a thing like society „made at beginning of eighties in past century.

Behind these words of two ladies might stay different sort of social paradigm, and different economic paradigm for solving the political and economic problems?

Thoughts on fundamental economic theory and economic policy: neoclassical deception Elementary textbook from Microeconomics teaches us that when marginal rate of substitution in consumption

between good(X) and good (Y),that is: Mrs.=MRSy ( we eventually may nominate as aggregate demand) is equal to marginal rate of transformation between good (X) and good (Y): Mart=Marty ( aggregate supply) an economy reaches state of equilibrium .At that moment an economy ewoys the privilege of general equilibrium having all efficiencies and properties of general equilibrium (microeconomic and macroeconomics) reached: that is: efficiency in consumption, efficiency in production, efficiency in allocation of resources with maximized both: producers and consumers surplus.

Pareto optimum within a national economy suggests that the economy is at the level of full employment, there is neither balance of payments deficit nor surplus. Consequently, when equalization between aggregate supply and aggregate demand is reached there is no room for inflation.

According to Theory of Comparative Advantage, (which we consider as a component part of neoclassical economic model), and Say's law, two countries with common tastes and consumers preferences, and having the same technology may ewoy benefits of open foreign trade, that is they can enlarge „common „GDP by means of international division of labor, and by international specialization in production.

Specialization in production in both countries reaches optimum-equilibrium when marginal rate of transformation between goods (X) and (Y) equalizes with prices of good (X) and good(Y). At that very moment both countries ewoy full economic equilibrium expressed by equation as follows:

Marty= Px/Py=MRSxy (A) =MRSxy (B) Where (A) means country A and (B) means country B. The logic of perfect competition , treating two countries as one country, or one country with two regions, and

suggesting that both countries or regions are functioning as „connected dishes“, may enlarge well-being of both( all) countries importing lower priced foreign goods, and therefore bringing social indifference curve to higher position in comparison with pre-trade levels. Under the condition of „International“ Pareto Optimum free foreign trade contributes for both countries (global world) to the following effects: Optimal allocation of resources world-wide, Optimal and enlarged consumers surplus without endangering producers surplus (win-win situation),

245

Equalization of prices and wages in both countries and world-wide, Convergence of the growth rate of GDP in both (all) countries engaged in foreign trade.

All of these optimums are reached together with:

Full employment in both countries (worldwide), Price stability world-wide, and Eequilibrium of balance of payments

Having in mind all of these achievements of free market economy and free foreign trade , neoclassical paradigm firmly suggests to all countries theoretically , and to transition countries even practically, not to disturb automatic mechanism of market forces. The paradigm pleads for abstaining from all of possible sorts of social (state) intervention into the market, and pleads for both entrepreneurial animal and rational spirit.

However, global economic crisis under way has raised the questions about the validity of the majority determinates of neoclassical economic doctrine. Invisible hand disappeared and visible hand of clever and frightened state is in the game again. Open issue become: does the world economic crisis mean the crash of neoclassical economic doctrine or we are only on the verge of a new-revitalized and restructured economic view of the world global economy?

In this paper we keep in mind that EU is not political union as well as it is not American melting pt. Besides, members of EU are not equally developed. Moreover, political geography of EU resembles more to that

of former Yugoslavia having 27 instead of sixth countries (republics). Consequently, the imperative of convergence in economic development between members is even more important for EU than was the case for former Yugoslavia.

Distinguished Economists and Convergence Issue Neoclassical and „the old „view of growth assumed that were capital is scarce, it has a high return. There was a

natural possibility about this: when you give a machine to a worker who previously did not have one, it has a big pro-ductivity effect. Together with the assumption of constant return to scale, and the existence of unalterable factors such as labor supply, the assumption of diminishing returns has a sharp prediction. During the transition to a new steady state, growth in capital –scarce countries will be high because of the high returns to capital. Consequently, poor countries should catch up fairly rapidly to richer countries. Growth is high when capital per worker (k) is low, then declines as (k) rises. Growth stops when the rate of return to capital is just equal to the discount rate (Easterly 1998).

Similar view on: growth, development and catching up process are expressed by Madison (2001) „If the world consists only of two groups of countries (developed and developing countries) the pattern of world development could be interpreted as a clear demonstration of the possibilities for conditional convergence suggested by neo-classical growth theory. This supposes that countries with low incomes have „opportunities“ of backwardness, and should be able to attain faster growth than more prosperous economies operating much nearer to the technical frontiers. However, Madison points out to the very crucial remark and fact never mentioned, but possibly hidden in neoclassical paradigm, to the existence of an exogenously given technology and capital. Madison reminds that „ this potential can be only realized if such countries are successful in mobilizing and allocating resources efficiently, improving their human and physical capital to assimilate and adopt appropriate technology. Resurgent Asia seized these opportunities. The countries (other Asia, Latin America, Eastern Europe and former USSR, Africa) have not. Their relative position has deteriorated sharply since 1973“.

S.Fisher in „Economic Growth and Economic Policy, 1987“ shares Madison’s conclusion pointing to the role of technical progress as one of the main determinates of economic growth of a country, and for a developing country in particular. „The modest long run rates of growth of the industrial economies and lessons learned from that growth are not necessarily relevant to the less developed countries (LDC). The prime reason is that those countries are far from the technological frontiers; technical progress could play a significant role in their future growth without any major technological breakthrough taking place. A quick look at the evidence is not supportive of the hypothesis. Except for Japan, most of the countries currently in the ranks of the industrial market economies have been among the high income countries for at least a century“.

World-wide experience with economic growth of different developing countries lagging more behind developed the more they apply neoclassical economic prescription, has led Vanek, J. (2004) to conclude on theory of comparative advantage, as an important component part of neoclassical economic paradigm, the following:

246

„1. The point of departure of my paper is that the traditional theory of comparative advantage on which modern globalization is based is incorrect and not applicable to the present day conditions of world trading. Instead I propose a theory of destructive trade which explains much better what happens in world trading today, and whose conclusions are summarized on

2. Destructive trade leads to a world where a minority of the rich dominates a majority of the poor and what is worse, the situation tends to grow ever worse, the rich becoming relatively richer and the poor poorer. Technically, the situation is explosive“.

Discussion about convergence between LDC and developed countries touching upon the role of free trade and the role of capital flows hardly can escape Lucas paradox. Lucas paradox suggests that capital does not flow into the poor countries where capital is scarce, against the neoclassical view that the return to capital accumulation should be higher where capital is rare. Lukas concludes that the neoclassical paradigm should be abandoned, while Reinhart and Rogoff conclude that the risk premium due to bad behavior is the main culprit. (Cohen in Serra- Stiglitz 2008).Cohen points out that the capital/output ration is, in general, the highest among poor countries: This can be coined as anti-Lucas paradox. „The intuition that we offer is that poor countries, lacking other inputs such is infrastructure, use physical capital as a substitute for the scarcity of those missing inputs.“

At this moment seems useful to invite the deliberations into the critics of the paradigm of neoclassical economics, and theory of comparative advantage provided by: Stiglitz (2005), Horvat (1995), Rodik (1999, 2011), Rodik-MacMilan (2011), Panic (2003), Pitelis (2000), Adelman in Stiglitz-Meier (2001). It is not by surprise that I.Adelman introduced a term KISS (keep it simply and stupid) in her „Fallacies in Development Theory and their Implications for Policy „(Meier-Stiglitz 2001) Frontiers of Development Economics, World Bank). She writes “I shall argue that the discipline of economics has enshrined the „keep it simple, stupid“ principle as an overarching tenet, imbedded in graduate school that can be violated only at the violator’s peril. This principle demands simple explanation and univer-sally valid propositions. It has led to three major fallacies, whit significant deleterious consequences for both-theory and policy: single-cause theories of under- development; a single figure of merit criterion for development: and the portrayal of development as a log-linear process“

Historical and challenging proof with plenty of examples of development experiences of many countries all over the history in favor of theses of Adelman’s, Stiglitz’s, Horvat’s, Pitelis’s, Eastery’s Rodik,etc. might be found in seminal work of Madison A (2001) „The World Economy“

We might conclude this part of paper by asking the following question: if these economists are right how poorer members of EU may catch up with richer? And, if they can’t, what is a future of EU like?

Thoughts on the Relevance of Economic Policies In the development of economic thought to date, there has been a fascinating interdependence between economic

events, economic ideas and economic policies. One of the most obvious examples of the interaction since the Second World War is the change of focus from unemployment, a Keynesian idea and economic policy, to inflation that is Monetarism, as an idea and policy. An analogous change occurred in the acceptance of Phillip's curve and Ocun's law from the Second World War until 1970 and their replacement by the vertical Phelp's curve together with the notion of rational expectations.

With the formation of the IMF and GATT, stage was set for the greatest prosperity that the world economy has ever experienced to date.

In the years immediately after 1945 the supply curve of national economies showed a positive Keynesian slope. During the fifties and sixties „it came to be accepted wisdom that businessmen were always in a position to set prices at a margin over costs that would provide them with a rate of return at which they would be happy to invest more. The OEEC in a 1961 report stated: „The share of labor, apart from cyclical shift, remained remarkably constant in almost all countries around 1950. With high employment, business has been able to maintain a profit margin“ (Marris 1984).

During the fifties it became generally accepted that the Phillip's curve, that is a Keynesian type of economic policy was completely compatible for national economies in their attempts to control deflation and also inflation.

It is certainly true that in comparison with XIX century economic liberalism internal economic equilibrium came to have priority over equilibrium of the balance of payments. Foreign trade and currency measures were targeted to achieve affirmative and useful effects from the foreign trade multiplier and accelerator in the interests of economic growth of the national economy. Keynesian economy policy at home was supplemented by choice of a growth strategy based on the dynamic approach to the theory of comparative advantages.

247

At the beginning, while the argument for protecting new industries was valid, a policy of import-substitution was the dominant strategy for the economic growth of small open economies as well as for large countries. In time the small open economy, which had become a price taker, became more and more geared to an export growth strategy, and had become not only the price taker but also the rule taker. Concentration on the production of an increasing number of tradable ever increasingly made the small and medium countries dependent countries. Unless, of course, the countries concerned had opted for the Prebish or Myrdal models of isolation from the world economy with all the negative consequences of such a decision for growth (as was the case of Latin America). In spite of this, the production of firms of the small open economy more or less completely became part of the offer curve of national economies. The process of transnationalization of the world economy had begun.

In 1958 the currencies of the EEC countries became convertible with the result that their markets and their economic policies became interdependent. Europe has very quickly become competitor to the USA. From 1960-1965 wages in Europe and Japan, the main US competitors, rose from between 2-6 per cent annually, while wages in the US fell during the same period 0.7 per cent. The new wage relationships caused a balance of payments surplus in America which reached 6.6 billion dollars in 1964 (Mandel 1972).

However, acceptance of the concept of full employment based on the slogan ¨We're all Keynesians today¨ required in the USA, and not only there, an expansive monetary policy. In the meantime the expenses of financing the Vietnam War increased; with the result that inflation soon became enemy number one for the American economy. In 1971, the first time since 1888, America had a balance of trade deficit of 2 billion dollars.

The offer curve of the American economy had become a vertical. The world was at that point looking for a new economic policy. When the supply curve had become a vertical Keynesianism became counterproductive. Nevertheless, economists went on trying to cure stagflation by counterproductive Keynesian methods supported by a policy of fluctuating currency rates of exchange. By passing to fluctuating exchange rates in an attempt to save Keynesianism, the effect of the Phillip's curve deepened stagflation the world over. This showed that although the world might have become interdependent, isolationism was still very much alive. In other words priority was still given to the national interests. The supranational concepts, like the process of transnationalization in the world economy, were to gain impetus as soon as the time was ripe. The prosperity of the world economy was certain at some point or another to come to an end. According to C. Dumas „the long expansion of the 1950s and the 1960s consisted to a considerable degree of more of the same... This relates directly to the inadequacy of present capacity, not only in the implied need to invest in new industries' and write down the capacity in shrinking traditional industries but also in the need to transform by new investments the productive processes of industries with still salable products but outmoded method... Both the incentive to apply advanced labor-saving technology and the actual development of such techniques have to be linked to the large increase in wage cost over the past thirty years“ (Dumas 1985).

The world economy had to enter a phase of structural transformation. This was well presented by Schuker in his „American Reparations to Germany“ in which he gave a reminder that the world economy had for 300 and more years experienced what he called- long waves. Long waves went together with the process of the concentration and centralization of capital - that is with the growth of firms and their efficaciousness. (Schuker 1990).

The natural result of this was that after 1980 Keynes was replaced by Monetarism. Monetarism had a slogan: „Governments do not solve the problem they are the problem“. The Welfare State had played out its role of guardian of economic progress and prosperity. The new economic policy operated under the slogan: „The best industrial strategy is: tough penalties for business failure, high rewards for success and low interest rates without inflation“.

Monetarism brought bankruptcy to many firms in all the countries that resorted to it. Since then on Monetarism has become „main stream“ economic policy. Even so, Monetarism is still a national economic policy; it still has a national identity. Operating, thus, with national economic development goals, Monetarism achieved structural transformation of the economy in all countries where it took hold, and in the process led to the centralization of capital and the creation of gigantic companies. In the world economy it created conditions for intercontinental economic integration of companies. According to Denis Lumb competition in traded goods rose significantly, since such goods are exposed to global competition. „Between 1979-1989 in America 1.4 million jobs were lost in industry, yet industrial production increased by about 30 per cent. Integration between the transnational corporations of the USA and Europe attained 200 billion dollars annually. In 1989 alone in Europe the business of European transnational companies was integrated by more than 50 billion dollars. Between 1984-1988 direct European and Japanese investment in the USA increased by 108 billion dollars and 37 billion dollars respectively“ (Marris 1984).

248

Graham's contention concerning the production of „ goods in common“ is today vindicated. Seems that the production of „goods in common“ demands formation of a world economic policy and a world government by replacing national economic policies by a world economic policy.

Any theory of international trade formed according to the principles of the theory of comparative advantages, regardless of whether the production curve is the result of differences in technology (Ricardo) or in proportional availability of factors of production (Hechser-Olin), may with increasing difficulty explain the Leontief paradox. In an imperfect market Vernon's theory of foreign trade impulse is a far better explanation of the true role of firms on the market and in the international division of labor. Even though Vernon’s theory of foreign trade impulse still places the firm and its products in the aggregate offer curve of a national economy. Multinational companies are concerned only by where to locate their production. Decisions concerned with financial sources are of secondary character, since the international financial markets are largely integrated and show a tendency towards complete integration. In this context recently, quite rightly, Krugman, Lancaster, Porter and others in their research to evolve an adequate theory of foreign trade stress characteristics not of countries but of products or industries. The comparative advantage characteristics that underlie trade patterns are viewed as dynamic and often endogenous rather than as static and exogenous. As a result, the welfare implications of trade considered in this framework and of intra-industry trade in particular, are fraught with ambiguity and fragility unknown to the classical and neoclassical paradigms.

Mega –regions, convergence and economic policy Krugman’s, Lancaster’s and others (Soderstein-Reed, 1994) work on economy of increasing returns under

imperfect market condition has been confirmed by contemporary practice. Main economic actors on global scale are no nation state any more, particularly so if one thinks about small or underdeveloped nation state. The main actors are firms-transnational corporations.(TNC).TNC locate activities were skill, capabilities and market cluster; capital flows where the returns are greatest and highly skill people move were opportunities lies.

The data prove that high-knowledge activates are produced primarily in increasing return to scale environments that are dependent on urban agglomeration, while low-intensive activities are produced more in environment of constant return to scale( Mc Cann 2008)

New economy consequently contributes to economic divergence between countries. More developed country is the more mega-regions might be found either in the country or across the border with another reach country.

„Europe's largest mega-region is the enormous economic composite spanning Amsterdam-Rotterdam. Ruhr-Cologne, Brussels-Antwerp and Lile .Housing 59, 2 million people and producing nearly $1.5 trillion in economic output, this mega-region production exceeds Canada's and as well as China's or Italy's“ (Florida, Mellander 2008)

A mega-region asks for mega-regional economic policy, not a national economic policy. A poor mega-region asks for centrally- driven economic policy. The more poor regions in a country the more country has needs for centrally managed economic policy. Additionally a sort of economic policy needed by a poor region is different from a sort of economic policy required by reach region, let alone reach-mega region.

Conclusion E.U. is economic union, but not completes one. E.U. is not a political union. In time of fair-weather condition the E.U. may function well both on behalf of its citizens and national state

members. However, in bad-weather conditions (economic crisis) members of the E.U. might need to resort to Keynesian type

of economic policy. Keynesian’s sort of economic policy might not be effective without proper management of monetary and fiscal policy. Such effective Keynesian policy seems far from reality on the level of the EU. Applied nationally, such an economic policy might contribute to economic divergence between members and might dilute the efforts necessary for achievement of political union in the future. On top of that the reality of mega-region contributes to economic divergence between richer and poorer part of EU.

Taken altogether only one conclusion seems pertinent at this moment, and that is that EU is in the midst of economic policy fog. Great challenge for EU politicians is how to reconcile a) different interests between nations which need an efficient economic and developmental policy, and b) that of big companies having its own profit making motive and demanding state- less economic space? Is an EU as space of regions instead of a space of sovereign states feasible in near future? What is EU going to look like in near future if it is not feasible as state-less entity? Shall we witness another Balkan syndrome developing itself within EU?

249

3.3 DARK AGE OF ECONOMICS OF TRANSITION: THE CASE OF BOSNIA & HERZEGOVINA

Bosna&Hercegovina is in the process of transformation from a previously self-managed economy to a modern

market economy since 1996. In this paper we analyze the Economic development strategy of the international institutions imposed on B&H from the point of view: how an economic idea may be counterproductive: economically, politically, and socially. Namely, political and ethnic division between Bosnians made up by Dayton Agreement has been additionally deepened by imposed economic strategy. The Strategy brought about such strange phenomena such is: ethnic privatization and inter-entity trade. Our attitude from the very beginning was that Imposed development strategy under Dayton's condition had to produce more divergence than convergence both between B&H and its neighbors and B&H and EU.

Motto The economic transition of a society is a thing to be accomplished slowly… We have a fearful example in Russia

today of the evils of insane and unnecessary hate. The sacrifices and losses of transition will be vastly greater if the pace is forced...For it is of nature of economic processes to be rooted in time. A rapid transition will involve so much pure destruction of wealth that the new state of affairs will be, at first, worse than the old, and the grand experiment will be discredited J.M.Keynes 1933, In Bhagwati, J. (2004).

Introductory Remarks Bosnia-Herzegovina is in the process of transformation from a non-market, previously self-managed economy to a

modern market economy. The process was started at the beginning of 1996, immediately after the Dayton Peace Accord was signed. The transition package being implemented is based on the „rules of the game“ of the Washington Consensus. At the international level, the IMF, the World Bank and USAID have led the transition.

When the transition began, there was the promise and expectation of a „blooming landscape“. Today it seems more like a mirage. Economic development has hardly started. It is becoming obvious that an alternative solution was needed for economic development of the country... This underscores the importance of supply side industrial policies for productivity, competitiveness and convergence, the element which has been missing from the package of the „Washington Consensus“. Exactly those element we have offered in Economic Development Strategy we had prepared under UNDP auspices in 1977. However, international community: the IMF, World Bank and the Office of High Representative (OHR) have rejected the Strategy with a pretext that is obsolete, that is the Strategy has been out of line with respect to mainstream neoclassical concepts of transition( see appendix) In this paper we a) we discuss two paradoxes developed by the Strategy that economic science has never seen before B&H transition: a) inter-entity trade and b) ethnic privatization. We conclude that the imposed economic strategy has heavily worsened already existing political division between Bosnian people along both entities and ethnic lines. The strategy has deindustrialized country and made it heavily dependent upon remittances from abroad, thus making the country almost unattractive for its population. Therefore, one should not be surprised by findings of Oxford Research Institute that great many of inhabitants of B&H prefer to leave B&H for ever. Such an economic reality begs for a new economic development beginning for B&H based on an alternative approach.

Methodological and theoretical background of the paper At the beginning of transition process there sill was a knowledge gap on subject how to transform former socialist

economy into modern market economy. B&H case with triple transition was even much more complicated than „standard“ one. Bing-bang approach prevailed between main-stream economists. As the author of this paper strongly disagreed with such an approach, particularly for B&H case, he was proposing an alternative gradual but aggressive approach which was supposed to respect first of all so- called „path-dependency“theory. The author was one between tiny minority both politicians and economists who had argued against Dayton and economic transition package being sure that both will destroy B&H. The first such a paper has been presented at Paris conference 1995. (Stojanov 1995). Next has come Vienna conference 1996 (Stojanov 1996). Under the auspice of UNDP we have gathered first relevant primary statistical data about the state of B&H economy, and we have proposed Economic Development Strategy for B&H based on a gradual but effective neo-Keynesianism (Stojanov1997).

The strategy has gathered a few domestic economists who shared author’s opinion (Čauševic, Vilgorac, Papic, Hodzic), and two distinguished foreign consultants Panic. M from Cambridge university and Mencinger, J, from

250

Ljubljana. The Strategy has been rejected by the IMF and World Bank in 1977. with pretext that is obsolete. Instead, a neoliberal economic strategy has been imposed on B&H by these institutions. In year 2000 being in the capacity of chairman of Sarajevo’s cantonal agency for privatization together with members of the managing board author proposed privatization strategy with main idea first to restructure companies with eventual privatization at later stage of take off of the economy (Stojanov 2000).

In the same time we proposed establishment of B&H Development bank. Interestingly, both ideas have been rejected by international institutions with a pretext that a) state is corrupt, and b) shock therapy is what B&H needs. Next research concerning economic development and economic policy relevant for B&H we did together with dr.C.Pitelis (Stojanov 2000) pointing out necessity of reindustrialization of B&H economy and a useful role of cluster development. Important contribution to deliberations of economic, political, sociological and cultural effects of Dayton has been provided by the study of Soros foundation „International Support Policies to SEEC: Lessons(not) Learned (20001). Under the auspices of World Banka and DFID we undertook new research project which did confirm negative economic process B&H’ economy was on (Stojanov 2004). We did a monograph „Economic in Peacemaking: lessons from B&H“ on behalf of the Portland Trust using statistical data available from official B&H statistics and Oxford Research International (Stojanov 2009). In that monograph we compare World Bank proposed strategy for B&H with actual data relying on comparative method and method of analysis and synthesis. The monograph de facto was a sort of crystallization of author’s research on B&H economy since 1995 All our effort to offer a domestic strategy or at least to amend proposed/imposed one have been rejected by international community. Therefore B&H economy and society have had underwent very strange process of transformation. That transformation of country from a normal one into Frankenstein has begun by the war and has been resumed by a) Dayton Peace Accord, and b) by Imposed economic development strategy.

The Economy since the War-on the Road to Economic Deconstruction When considering accepted/imposed the development strategy and its effects so far, one has to take into

consideration relevant external and internal factors of both an economic and a political nature. Two external factors have determining influence. The first is the process of globalization of the world economy,

and the „Washington Consensus“ which provides the basis for the treatment of transition countries and their transformation into „small open economies.“

The other is the 1995 Dayton Peace Accord. While the Accord placed banking and customs regulation at the central state level, fiscal policy was transferred to the entities and cantons, and no instruments were provided for shaping country-wide macro-economic policy. This ties the hands of the central state concerning the formulation of a uniform strategy for economic development, including industrial policy. In practice, Bosnia-Herzegovina lacks the power to formulate and implement independent monetary, fiscal, price and foreign exchange policies, and policies regarding privatization, incomes, and social welfare.

Moreover, industrial policy-making is, in fact, impossible under the rules applied/imposed on the country by the World Bank and IMF.

The development prospects in such a poor country are remote since the starting position is so low. It has no developed market institutions and no strong government which might implement an alternative package for development and macro-economic policies. The policy package coming from, and implemented by, the IMF and the World Bank is seen as the only way of achieving stabilization, preparing the ground for privatization, and developing macro-economic policy under more favorable political circumstances.

The „Washington Consensus“ in the B&H Economy: A Basic Strategy for Recovery In the chapter „Towards Establishing a Market Economy“ in the document „B&H Towards Economic Recovery“

(1996) prepared by the World Bank, European Commission and EBRD, a basic strategy for recovery and the role of government was set forth.

The World Bank document states: „The basic strategy for economic recovery should rest upon the private sector as a main starting device of the growth of the economy and employment. Further, most of medium-term economy growth will have to come from the extension (the development) of the service sector and the development of light industry on the basis of private enterprises. The property now held by state firms which do not operate can be used by the private sector. What is needed here is to identify the useful parts of the state firms and to sell them through a simple and quick mechanism of privatization“.

251

Therefore, a quick privatization, the dismantling of state firms, the development of SMEs along with light industries and the service sector were supposed to be levers for the growth of the B&H economy in the coming period.

The World Bank continues: „The role of the state in the economic and development strategy which is governed by the private sector is not unimportant, but it is of shifted focus. It should concentrate on the maintenance of healthy macro-economic conditions, on the establishment of a relevant legal and institutional framework, which motivates uninterrupted functioning of a free market and provides basic public goods and social services, such as defense, public order, education, and health service“.

Yet the evidence indicates otherwise. The „Frankenstein“ economy simply does not perform as has been expected

An Example of Frankenstein Economy: the Role of Trade Both: Inter-Entity Trade and Foreign Trade Inter-Entity trade (trade between republic Srpska and Federation of B&H) is relevant for B-H and its two entities

for at least two reasons: A) Economic, because its expansion can contribute to the growth of the GDP of the entities and of B-H, as well as to the more effective functioning of the market, and b) Politically, because it acts or could act as an integrating factor of the political area of B-H, by stimulating cooperation between citizens and business people of both entities.

The significance of trade for economic growth and development of a country is beyond question. This goes both for domestic and foreign trade, especially in today’s global environment. It should be that way for B&H, too. It is therefore not surprising that some economists, entrepreneurs and politicians represent the position that trade is the integrating factor of economic and political recovery of B&H. In that respect an OHR effort was undertaken concerning harmonization of special excises and taxes on the so-called „high-tariff“ goods in the Federation (FB&H) and Republic Srpska (RS). With the same aims the office of the OHR has been pressuring ministers of trade of both entities to cooperate, to harmonize conditions for trade, to organize trade and finally, to exempt it from various formal and informal restrictions.

Until June 1998 inter-entity trade was regulated by the entities and was similar to, or even had more characteristics of international trade than of domestic trade. It is therefore perfectly normal that only a very modest volume of inter-entity trade was officially registered. Political policy bodies of both entities have had a more complete picture of inter-entity trade, since they monitor it closely in the given political circumstances. Still, a logical, although (at first glance) paradoxical question is: would inter-entity trade have developed without pressure from OHR, and if so, to what extent? Similar relevant questions are the following:

Is trade in B&H really an integrating factor for B&H, at least to the extent expected by the politicians and the office of OHR?

Does favoring inter-entity trade stimulate greater trade diversion than trade creation? Under which circumstances can inter-entity trade creates (intensify) the trade creation effect in order to be an

integrating factor of the economic and political area of B&H, and in order to play its standard (textbook) role in the interest of B&H citizens and entities?

Due to the war and the Dayton Accord, B-H has not been at 1966 even a firm customs union. The process of disintegration of the former Yugoslavia has led to creation of independent states, which have their own economies, and naturally, their own policies on economic relations with other countries. It is well known that, according to the Dayton Accord, B&H has special relations with its neighboring countries. These relations are so special that B&H for all practical purposes can hardly be said to have a unified customs system. B&H finds itself in the unusual position of having and not having of policy of economic relations with other countries.

Her entities cooperate with the neighboring countries based on the principles of free trade zone. Given the fact that there were no customs or other obstacles to trade with neighboring countries, and, on the other hand, given the existence of regulatory obstacles which obstructed trade between the entities until June 1998, it was completely natural that trade was created between the entities and their immediate neighbors, i.e. between Republic Srpska (RS) and Yugoslavia, and between the Federation (FB&H) and Croatia.

Aside from the reasons provided in Dayton, this process of creation of trade with neighbors and diversion of trade between entities has, to some extent, its „natural“ reasons after the war.

The rationale for developing the effect of trade creation with the neighbors is based on import needs of both RS and FB&H. The economy of B&H and its entities, devastated by the war, had to satisfy its needs with imports. An edge was given in this process by the very nature of things, both as a consequence of the previously formed interdependency of the republics of former Yugoslavia, and due to the Dayton Accord and Dayton provisions.

252

Leaving aside the political considerations (which are still significant under B&H circumstances), we come to the most important question concerning inter-entity trade. The question is the following. Does inter-entity trade determine economic flows in B&H, or is inter-entity trade itself determined by: a) The state of the economy in B&H, and b) Solutions provided by the Dayton Accord and the Neo-liberal economic development strategy prescribed by the IMF, the World Bank and supported heavily by the international community?

The economy of B&H is far less developed than the economies of the neighboring countries. In addition, the special relations make the import of goods into B&H from these countries a very simple matter. Under such circumstances, a rational entrepreneur has no logical reason for inter-entity trade. The trade diversion effect thus suppresses the trade creation effect!!!

The Neo-liberal concept for development of the economy of B&H eliminates state intervention in the economy, the infant industry argument, and foreign trade policy. At the same time, the convertibility of currency and a liberal foreign trade sector (with deconstructed domestic production) provokes a rational entrepreneur to import products from third countries, thus increasing the balance of payments deficit of B&H and its entities respectively. The question is this: how long can this endure without support of the international community? What is the prospect for inter-entity trade without import from third countries?

These questions lead us to the theses that B&H must have its economic borders, but only if the necessary precondition is achieved in the form of dynamic economic development. Dynamic economic development of an infant economy can hardly be achieved by the current development concept.

Ethnic and Entities Privatization Privatization was/ still is / the „alpha and omega“ of all transition packages despite some questions as to its success

in eliminating de facto state control. In the case of the B&H economy, there were additionally two „Frankenstein“ issues concerning privatization. Privatization in B&H has been supported, even by the World Bank and the IMF experts as an Entity privatization. The property of B&H as a state has, thus, been partitioned into two parts: the property of the state of RS and the property of the state of the Federation. Such a solution has contributed seriously to the further division of an already divided B&H economic space. It has contributed to the development of Inter-entity trade and to the confusion between citizens. A huge company such was „Energoinvest“ covering all of B&H territory suddenly had to be divided into two parts: one that belongs to the Republic Srpska and the other one that belong to Federation of B&H The same destiny has been faced by all big B&H companies.!! Furthermore, in the specific B&H case of having three ethnic groups (Croats, Bosnia and Serbs), privatization along the proposed lines has been contributing to „ethnic privatization“. That is, the Bosnia oligarchy gets the companies in the region dominated by Bosniacs, Croats in the region dominated by Croats. In RS, Serbs are anyhow the dominant part of the population. To add to this, employees are then selected on the basis of ethnicity!!!

Consequently, economic idea had spilled oil over fire of ethnic division of B&H provided by Dayton Peace Accord. Additionally, the idea that state companies should be: a) first privatized, and then b) afterwards restructured has delayed the restructuring process indefinitely. In the meantime state-owned companies, waiting to be privatized by this most inappropriate and mostly impossible way, become: a) technologically more obsolete, b) unproductive and loss makers c) irresponsible both to the government and to themselves, d) „asset stripping“ took place. State companies become a source of capital and profit for new private companies. Inter-company income distribution also takes place. Now state companies represent the problem that they cannot be easily sold, or even sold at all. Another serious question for both domestic authorities and the international community regarding privatization has become apparent: what to do with non-privatized companies, and how to re-invent unique economic space both politically and economically?

Conclusion What could we conclude after all? Let us mentioned what The Portland Trust suggests. Most B&H citizens see the

situation in B&H as „bad“. Four in ten would leave B&H if given an opportunity. Two thirds of respondents aged between 18 and 30 say that they would like to move abroad. Nearly half of the Bosnian people believe they are first and foremost B&H citizens; most of the others subscribe to a dual identity. Critically, 14.2 per cent of 3,580 Respondents reject a B&H identity. Many experts believe that this feeling of social exclusion is a result of the poverty in Bosnia and Herzegovina. 31.3 per cent of households in the Federation of B&H and 22.5 per cent in the Republic Srpska have no apparent monetary income. Other studies found that 50 per cent of the population is generally socially excluded. On a long-term basis, 47 per cent of the population is excluded. (The Portland Trust 2009)]

253

After triple transition and many foreign prescriptions and advices B&H has become a Frankenstein state!? Economy sometimes may be a strange science.

Appendix 1 Some Excerpt form Rejected Economic Development Strategy 1997 THE PRINCIPLES AND CRITERIA OF POLICY SELECTION The last few years have witnessed epoch-making changes in the former socialist countries. Two concepts have emerged

regarding the overall approach to transition: the „big bang“ or „shock“ approach and the gradualist approach. These differ substantially on the issues of time-frame, the speed at which implementation of economic measures (known as „hard budget constraints“) are to be imposed within that time-frame and the role of governments in the transition process. Both approaches have strengths and weaknesses. By combining their respective strengths, we feel that the best conceptual approach is one of „aggressive gradualism“. Obviously, the key word is „gradualism“, suggesting that the time-frame we are looking at is a fairly long one and that the economic pressures to be applied within that time-frame should be phased in, rather then implemented immediately. This does not mean that all change must come slowly. On the contrary, certain actions must be carried out decisively within a very short period of time. Gradualism refers primarily to the method of gaining the momentum for change and is a much more gradual process then the „big bang“ or „shock therapy“ would allow for. While the economy needs to be galvanized by drastic action being taken in certain areas, such as eliminating inflation and its accompanying speculation, shock therapy would not be always appropriate in view of the effect it could have both on people and on enterprises. If the key word is gradualism, then the operative word is aggressive. The Strategy will suggest measures which will aggressively exploit the potential of certain situations by actively designing and implementing policies conducive to change. „Aggressive“ means overturning the status quo. It refutes the argument that things will change on their own, that there is no need to drive change, that inaction and a lack of commitment are normal. Expecting abrupt solutions where they are not possible is economically counter-productive and politically harmful. Yet, delaying the implementation of measures which can yield quick results is inefficient and wasteful. The right time-frame for the implementation of changes is, therefore, one of the key problems to be addressed in this program. The transformation of the system must be as quick as possible but not unduly hasty. The task at hand is to confront simultaneously the many problems which arise in the following sequence:

Market creation -> stabilization -> liberalization -> restructuring ->privatization both theoretical economics and practical experience demonstrate the necessity of taking action on all these matters simultaneously as they are all interdependent. An intervention in one major area cannot be isolated from other areas; there is bound to be a spill-over of the positive and negative effects into other areas, activities or measures. It is therefore impossible for all the areas mentioned in the above sequence to be addressed simultaneously and for smooth and universally acceptable solutions to be achieved. Nevertheless, there is no alternative but to intervene in some way make in all of them.

Two criteria may be helpful in confronting this problem: As managers of the transition process, the government must focus on what is important, not on what is urgent unless what is urgent is also important. This comment concerns not only creating priorities, but also preserving scarce governmental resources. The sequence of measures to be taken must avoid widening the existing gaps and „black holes“ in the economy. Transition should be conducted in such a way as to create new opportunities which can be filled by individual and collective initiatives, not open gaps which will further exacerbate the situation. With these criteria in mind, we propose, as a first policy priority, the aggressive development and implementation of market institutions. There is absolutely no need, no reason and no excuse to delay this process. It does not require physical or material resources, simply political will. At the same time, the market itself and the ability to create a market within a short period must not become an obsession. It must be recognized that the transition to a market economy is a period during which the market does not function well or fully. Next on the agenda of priorities is the consolidation of ownership, ownership claims and transformation of property. The objective of this is to enable enterprises, as economic entities, to carry out the necessary restructuring and reorganization to enable them to respond adequately to market opportunities and pressures. An important element of ownership consolidation lies in the provisions concerning the functioning of private ownership. There must not be discrimination against the private sector; the enforcement of private contracts must be guaranteed by law and upheld in the courts; absolute security of private property must be declared and there should be no review of private property values and holdings; the tax system should not restrain private investment. At the same time, there should be no discrimination against other forms of property.

This leaves two large areas outstanding: macroeconomic stabilization and the restructuring of the economy (overhaul of production facilities, employment, investments and foreign trade structures). More than the others, these are beset by contradictions and mutual interdependences. Just to indicate a few examples of the tradeoffs that policy makers are currently facing: Price and current account stability require one set of measures to be implemented, while increased employment. Production and investment require another, sometimes opposite, set of measures. To halt the decline in productivity and stimulate recover fiscal measures, such as tax concessions and publicly financed investments, need to be introduced. Such measures. However, could further increase the budget deficit. To improve the fiscal balance and encourage financial discipline, a hard budget constraint needs to be observed in that subsidies for persistent loss-makers need to be removed. Such an uncompromising stance could, however, result directly or indirectly in higher unemployment, lower aggregate demand, and lower output or, in the short term, slower growth. Measures that will reduce budgetary spending, such as cuts in welfare, will at the same time significantly lower the living standards of many citizens and threaten their security. Balancing the budgets requires a reduction in public spending, while the rapidly deteriorating economic

254

situation requires increased expenditure on welfare and social security. To resolve these contradictions and define acceptable and workable policies, the following principles are proposed:

The main emphasis must be concentrated on supply-side measures, in other words all the factors which will change the supply side of the economy in qualitative and quantitative terms. The old socialist habit of demand-management must be reduced to a minimum, in particular the notion that public works and government-directed investment cycles will stimulate stable and sustainable economic growth. The concept of macroeconomic stability must be understood and interpreted in its full and deeper meaning as a crowning achievement supported by a transformed and efficient economic base, not simply as the icing on a rotten cake. Although stable macroeconomic financial conditions are extremely important, they must not be treated as an end in themselves or be allowed to draw attention and resources away from other areas of transitional policy. Policies affecting income distribution must give the strongest possible incentives to those most able to contribute to the growth of the national income. This means to individuals as well as enterprises. A social and welfare policy will be conducted, but without prejudice to the overall effort to mobilize productive resources which, after all, are the providers of welfare and social well-being. Burden-sharing among the generations will, of necessity, show a strong bias against future generations so that present needs can be met. In other words, future generations will have to shoulder a disproportionately large share of the costs of transition. It is impossible to pay all the bills resulting from previous and current mismanagement at once or even in a short time-span. Though clearly unfair to future generations, this seems the only practical way of proceeding. The resources of existing generations have been so depleted that it would be difficult, indeed impossible, to involve people in yet another general and collective belt-tightening exercise.

As far as timing is concerned, the Strategy points to the wisdom of the old adage: „Do not put off till tomorrow what you can do today“. This philosophy is consistent with aggressive gradualism. It is very important to evaluate the measures and their consequences by their inherent merits, both known and anticipated. They should not be judged by well-worn or even new prejudices. Nothing must, a priori, be discarded as a useless instrument of change simply because it happened to be part and parcel of a previous system which was undesirable and wrong.

A sense of realism is of utmost importance in the guidance and selection of policy. If credibility and political stability are to be maintained throughout the transition process. Expectations must not be allowed to develop wildly or to become out of touch with the hardships through which the transition process must lead. The old maxim that „we are capable of doing in two years what others have taken twenty to accomplish“ is no longer acceptable. To these principles, we must add the following objectives, which will also guide the selection of economic policy measures and instruments: Quick revived of economic growth. The current economic situation is precarious. It can sustain neither further decline nor a continuation of the status quo. Rapid transformation of inherited production facilities. Sustainable economic growth can be accomplished only through the transformation of existing production facilities. The „flagships of growth“ concept has to be abandoned since past history has shown that too many of the enterprises in question turned out to be „white elephants“.

Integration into the world market in general, and the European market in particular, should be accomplished by a combination of the rational liberalization of trade and a modem industrial policy. Revived of a trading area and economic space among entities from the former Yugoslavia once political obstacles are removed, economic cooperation could expand very quickly, bringing considerable benefits to all involved.

3.4 HRVATSKA EKONOMSKA TRANZICIJA Deficit platne bilance i makroekonomska politika mogu biti vodeći i limitirajuci faktor gospodarskog rasta. Primjer

Hrvatske (i drugih tranzicijskih zemalja) pokazao je svu iluzornost „Vašingtonskog koncepta“ i kriterija nominalne konvergencije kao faktora ekonomskog rasta. Hrvatska je postala ovisna o stranoj pameti i stranom kapitalu i naviknuta živjeti znatno iznad svojih mogućnosti. K tome, koncept presijecanja platne bilance značajan je kriterij za platno-bilančnu politiku te politiku tečaja nacionalne valute. Posebno, od 2005. IMF koncept „overall balance“ usmjerio je Hrvatsku k enormnom deficitu platne bilance, prezaduženosti i iracionalnoj politici tečaja kune. Hrvatska se nalazi pred irskim i mađarskim sindromom. Još koji mudar „mainstream“ ekonomski potez i Hrvatska će uletjeti u dužničku krizu s nesagledivim posljedicama, i sve to slušajući savjete onih ekonomista koji nisu predvidjeli ni svjetsku niti hrvatsku ekonomsku krizu.

Hrvatska je suočena s ekonomskom krizom koja može eskalirati do totalne dužničke krize irskog ili mađarskog profila. Vladina ekonomska politika neoliberalnog tipa, determinirana dominacijom konzervativnih ekonomista u funkciji savjetnika, kako onih hrvatske tako i onih međunarodne provenijencije (IMF), vodi zemlju k depresiji tipa one koja je bila imanentna vremenu zlatnog standarda. Međutim, Hume-Ricardov koncept saniranja gospodarstva, platne bilance i vanjskog duga dovodio je do „paradoksa štednje“, čak i u vrijeme savršene konkurencije. Koncept još manje može funkcionirati u uvjetima nepune zaposlenosti i imperfektne konkurencije u zemlji koja je suočena s nelikvidnošću i disproporcionalnom razinom proizvodnosti rada u odnosu na konkurentski (europski) prosjek. K tome, Balance of

255

Payments Annual 2005. IMF ne presijeca platnu bilancu onako kako se ona presijecala u vrijeme Humea i Ricarda niti u vrijeme J. Robinson ili Alexandera, pa i P. Kenena ili W. Bransona (Stojanov 1982).

Dapače, Manual 2005. promatra funkcionalnom i racionalnom svaku razinu deficita platne bilance koja se može pokriti uvozom kapitala u bilo kojoj formi. Pri tome se, naravno, u vrijeme globalizacije i dominacije transnacionalnih korporacija preferiraju FDI. FDI zahtijevaju stabilnu makroekonomsku klimu i nikako im nije bliska deprecijacija tečaja kao mjera koja: a) podiže konkurentnost gospodarstva, b) vodi ravnoteži tekuće platne bilance, c) uravnotežuje agre-gatnu potražnju i ponudu, d) tržišno alocira resurse, e) eliminira arbitrarne odluke u sferi vanjske trgovine. Eliminacija tečaja kao instrumenta ekonomske politike neumitno traži rješenje gospodarskog rasta temeljem uvoza inokapitala, što zemlju dovodi pred svršen čin kada je u pitanju suvremeno profiliranje ekonomske politike. Ekonomska politika neoklasičnog tipa primijenjena u hrvatskim uvjetima neizbježno vodi gospodarstvo u dublju krizu, što je teorijski razumljivo iz kuta „non mainstream economics“. Hrvatska ekonomska vlast mora se opredijeliti između: a) manje štete na dugi rok koja se izaziva politikom deprecijacije tečaja, sukladno stanju tekuće platne bilance (i drugim pratećim mjerama) ili b) politike tzv. realnog tečaja koji se formira „overall“ konceptom platne bilance koji štedi štediše na kratak rok, vodeći dužničkom slomu na dugi rok. Izbor nije lak buduci da ima ne samo ekonomske nego političke i socijalne posljedice. Dvojba naglašava izbor (ako ga ima, a čini se da ga nema) između nacionalne emancipacije i globalne subordinacije, kako pravilima igre EU tako i globalne ekonomije.

Makroekonomsko okruženje Republike Hrvatske i problem platne bilance Na putu političke i ekonomske demokratizacije nakon Domovinskog rata RH je od samog početka slijedila pravila

igre „Vašingtonskog konsenzusa“ koja se ogledaju u privatizaciji, liberalizaciji, deregulaciji, liberalizaciji sektora vanjske trgovine i međunarodnog kretanja kapitala i oslanjanju na FDI kao temeljnu determinantu transfera kapitala i tehnologije, a time ujedno i determinantu podizanja proizvodnosti rada i izvoza.

K tome, RH se drži kriterija Maastrichta (niska stopa inflacije, javni dug 60% BDP, proračunski deficit do 3% BDP, stabilnost tečaja kune) s ciljem održavanja nominalne makroekonomske stabilnosti na svojemu putu prema EU. Hrvatska kao tzv. „small open economy“ sudjeluje u svjetskom BDP (PPP) s 0,11%. Sukladno kriterijima globalne konkurentnosti koje njeguje Global Competitiveness Forum, a koji su po našem sudu kriterij ekonomskog imperijalizma (Stojanov, 1984., 2009.), RH je prošla uspješno faze „factor driven“ and „investment driven“ razvoja te se nalazi u fazi od 2 – 3, tj. u fazi „efficiency driven economy“, tj. u ekonomiji upravljanoj inovacijama??? Na tom putu RH u gotovo svim kriterijima korespondira postignućima drugih tranzicijskih zemalja. Sukladno tome stoji i kreditni rejting RH, koji je kod svih svjetskih eminentnih kreditnih agencija jednak ili gotovo jednak. Hrvatska već dulje ima dugoročni kreditni rejting BBB (Standard and Poor's) ili Baa3 (Moody's).

U svibnju 2009. svjetska bonitetna kuća Dun and Bradstreet (D&B) snizila je rejting Hrvatske s prijašnjih DB3c na DB3d, što je donja granica raspona „umjerenog rizika“. Razlog smanjnja rejtinga zabilježeni je pad realnog hrvatskog bruto domaćeg proizvoda na tromjesečnoj razini te realni rast od 2,4 posto koji je u cijeloj 2008. ostvarilo gospodarstvo Hrvatske, u usporedbi s rastom od 5,5 posto u 2007. Ipak, Izvještaj o globalnoj konkurentnosti za 2009./2010. smješta Hrvatsku na 72. mjesto od 133 zemlje. U izvještaju za 2008./2009. Hrvatska je zauzela 61. mjesto, a godinu dana ranije 57. mjesto.

Globalni ekonomski forum pronalazi cijeli niz hrvatskih komparativnih nedostataka u odnosu na konkurenciju, i to ponajviše u sferi uloge države i korporativnog sektora. Tako je, naprimjer, po opsegu i kvaliteti državne regulacije u gospodarstvu Hrvatska na nezavidnom 120. mjestu, a po nedovoljno osmišljenom trošenju proračunskog novca na 102. mjestu. Pravila koja potiču/destimuliraju priljev FDI u Hrvatsku pozicioniraju Hrvatsku na 120. mjesto na ljestvici globalne konkurentnosti. Po zaštiti interesa investitora Hrvatska se nalazi na 100. mjestu. Kada je u pitanju učinak transfera tehnologije i tehnološki apsorpcijski kapacitet domaćih tvrtki, Hrvatska je 109., zahvaljujući dijelom i „kvaliteti“ upravljačke strukture tvrtki koja je na 115. mjestu (zar je to inovacijska ekonomija???).

Nepovoljna globalna kompetitivnost Republike Hrvatske (ali više zbog deindustrijalizacije, a manje zbog kriterija globalne kompetitivnosti) svakako se odražava na stanje platne bilance. Deficit platne bilance, kao izvor dopunske akumulacije, ali i iskaz prekomjerne apsorpcije, postaje ograničavajući faktor gospodarskog razvoja Hrvatske (Družić 2009; Domazet 2009). Deficit platne bilance izdašno je pokrivan uvozom kapitala, ponajviše u formi FDI. Bez FDI deficit platne bilance dosezao bi čak 15% BDP (Družić 2009).

Klasične teorije platne bilance polaze od deficita tekuće platne bilance kao stanja koje ukazuje na zdravo/bolesno gospodarstvo. Novi pristupi IMF koji sugeriraju financiranje deficita tekuće platne bilance uvozom kapitala, kako dugoročnog tako i kratkoročnog, dopuštaju znatno veće zaduženje zemlje, čime je koncept definiranja razine opominjućeg vanjskog duga proširen, ali svakako i riskantniji. Kada se tome doda da se u konceptu suvremenog

256

izračuna BDP uračunava siva ekonomija te cijeli uslužni sektor, onda se dobije dosta iskrivljena slika kvalitete gospodarstva. Takva uljepšana slika (BDP veći za cca 30% u odnosu na „socijalističku“ kalkulaciju BDP) sugerira toleranciju vanjskog duga u odnosu na BDP od 80% ili jednako tako drži da je tolerantna razna vanjskog duga ona koja doseže 220% vrijednosti izvoza roba i usluga. U takvom konceptu leži „kvaka 22“ u koju su se ulovile tranzicijske zemlje, pa i Hrvatska, držeći da imaju zdravo gospodarstvo koje se onda može više zaduživati.

Neoliberalna ekonomska doktrina, statistička metodologija i IMF formiraju sjajnu platformu za nastajanje dužničke krize tijekom vremena, a da zemlja toga nije ni svjesna. Krajem 2009. BDP je u Hrvatskoj dosegao vrijednost od 45,6 milijardi €, dok je vanjski dug jednak 44,6 milijardi eura. Odnos vanjski dug/BDP govori o tome da je Hrvatska postala prezadužena zemlja, mada to tako ne bismo zaključili temeljem stavova i kriterija IMF (nekada, u vrijeme bivše Jugoslavije, zaduženost od 30% u odnosu na BDP držala se prekomjernom, a zemlji je nametnuta devalvacija dinara koja je u krajnjoj instanci bila uzrokom hiperinflacije). Izvoz robe iz Hrvatske bio je krajem 2009. vrijedan svega 10,5 milijardi eura. Pri svemu tome tečaj kune je stabilan, gotovo kao da se radi o formuli „currency bord“ i po sudu mnogih autora (Sever i sur. 2010; Domazet 2009; Radošević-Zdunić 2007, Zdunic 2009) značajno je precijenjen.

Međutim, u konceptu overall balance uvoz kapitala i međunarodno zaduživanje predstavljaju izvor ponude deviza na deviznom tržištu i vode aprecijacijskim pritiscima na tečaj pa čak i onda kada izvoz i gospodarstvo stagniraju ili su u fazi recesije, kao što je primjer s Hrvatskom u 2009. Stoga nije čudno, nego je posve normalno da ekonomska politika neoliberalnog tipa u uvjetima globalizacije i redefinirane uloge i strukture deficita platne bilance, uz redefiniranu metodologiju izračuna BDP, zemlju vode prema stagnaciji i formiranju deficita, odnosno da je guraju u takvo makroekonomsko stanje koje odiše nominalnom konvergencijom (niska stopa inflacije i deficita državnog proračuna koji je u granicama Maastrichta, stabilan tečaj valute) i u isto vrijeme realnom divergencijom profiliranom u visokoj stopi nezaposlenosti (u prvome kvartalu 2010. g. čak 19%), nelikvidnošću (više od 29 milijardi kuna u travnju 2010.) i deindustrijalizaciji. I sve to unatoč značajnom priljevu FDI.

Deindustrijalizacija zemlje Mađarski i irski sindrom postaju s vremenom neizbježni problemi za tranzicijska gospodarstva koja slijede logiku

„Vašingtonskog konsenzusa“. Hrvatska je na samome rubu toga sindroma. Struktura BDP i stanje zaposlenosti i nezaposlenosti to stanje zorno ilustriraju, i to unatoč ili baš zbog velikog priljeva FDI (Družić, 2009; Domazet 2009; Vojnić 2009). Ukupna inozemna ulaganja u Hrvatsku dosegla su vrijednost od 21 milijarde € u razdoblju od 1993. do 2008 (Družić 2009). Unatoč takvoj visini FDI nezaposlenost je u porastu, izvoz stagnira, a Hrvatska se transformira u uslužnu ili, bolje rečeno, turističku zemlju. Male otvorene tranzicijske ekonomije nemaju snage, ali ni dovoljno spoznaja o potencijalnim učincima FDI na gospodarski rast i razvoj. Uhvaćene u zamku „Vašingtonskog konsenzusa“ i ekonomske koncepcije neokolonijalizma (za komparativnu analizu vidjeti Maddison 2002, ss. 82, 115, 116.), one cijelu koncepciju razvoja reduciraju na formiranje atraktivne klime za uvoz kapitala, i sve to unatoč međunarodnim povijesnim iskustvima i postulatu Feldstain-Horioka. Tako se orijentira i ekonomska politika Hrvatske koja, sukladno tome, logično trpi posljedice procesa deindustrijalizacije izazvane dogmom i datom metodologijom ocjene kvalitete privređivanja. Struktura plasmana inozemnog kapitala u RH zorno ilustrira odsustvo industrijske politike u Republici Hrvatskoj te normalnih učinaka free market orijentacije u privlačenju FDI (Družić 2009).

Uvoz kapitala u formi FDI u Hrvatskoj (pa ni drugdje: Estonija, Irska, Mađarska..) nije dao (niti je mogao dati) očekivane učinke. Dapače, privatizacija banaka pomogla je i pomaže procesu prekomjernog trošenja stanovništva, pri čemu se trošenje najviše orijentira na uvoz. Jednako tako ona je stavila u drugi plan nefinancijski sektor. Kamate na kredite „hrvatskih“ banka najviše su u okruženju i u EU te se kreću oko 10% (Sever i suradnici, 2010.). Time je cijena kapitala postala nekonkurentno visoka, a domaće tvrtke za toliko manje konkurentne. Dogma: štedjeti, štedjeti i samo štedjeti (jer će, navodno, kamata kao cijena kapitala, a ne cijena novca, biti niža) vodi „paradoksu štednje“ u uvjetima depresije ili recesije u vremenima Humea i Ricarda, zbog čega je Keynes i pisao „Opću teoriju…“ (Stojanov 1985). U vrijeme oligopolne tržišne strukture u bankarskom sektoru, koji je k tome u rukama stranaca (kao u Hrvatskoj), paradoks mora biti više izražen. Kada se saberu učinci neosmišljene privatizacije, deindustrijalizacije, visoke cijene kapitala, nekvalitetnoga sektorskog dotoka FDI, precijenjenog tečaja kune, ne može se dobiti ništa drugo do ekonomska kriza u Hrvatskoj.

„Poslije Domovinskoga rata spori rast nije se dovoljno uočavao jer se stalno obračunavao na suženu osnovicu iz vremena rata. Predratna razina proizvodnje dosegnuta je tek 2004. godine, ali sa znatno pogoršanom strukturom. Industrijska proizvodnja nije ni do danas dosegla predratnu razinu (u godini 2008. bila je na razini oko 78% proizvodnje u 1989., odnosno oko 88% u 1990. godini). U tom je razdoblju više porastao udjel sektora usluga, koji je vrlo osjetljiv na krizne uvjete razvoja. Industrijska zaposlenost bila je tek 40% predratne i u 2007. godini. To razdoblje

257

se pokazalo kao razdoblje deindustrijalizacije i zapuštanja poljoprivrede, tehnološkog zaostajanja, bez novih proizvodnih i tehnološki naprednih sektora koji bi zamijenili tradicionalnu (palijativnu) industriju. S druge strane, nasuprot takvom stanju u (materijalnoj) proizvodnji stajao je neprimjeren i rezistentan volumen potrošnje države“ (Polazišta nove ekonomske politike, ZDE Zagreb, 2010.). Ali u kolopletu tadašnjih ekonomsko-financijskih okolnosti javio se još jedan uzročnik današnje krizne situacije hrvatskog gospodarstva. Zacijelo i odlučujući. To je odljev neto dohotka. „Škarice“ su se zatvarale po dvije zlokobne strane: na jednoj, otplate duga sustizale su prirast BDP, a po drugoj, otplate su započele tok premašivanja prirasta. Odljev je premašio priljev vanjskog novca. Ti odnosi u ovoj 2010. g., kako slute projekcije rasta BDP, pri fiksnim vanjskim obvezama, guraju gospodarstvo u otvorenu dužničku krizu. Jedan od pokazatelja stanja „zdravlja“ nacionalnih ekonomija jest odnos prirasta proizvodnje (BDP) i otplata vanjskih obveza. Konačno, praksa pokazuje da se integracija tranzicijskih zemalja nalazi u fazi jakih neravnoteža po logici „twin deficita“ te da se ne nazire stabilna ravnoteža na dugoročnoj putanji rasta. Primjer Hrvatske, međutim, pokazuje da se smanjenje proračunskoga deficita temelji na povećanju platnobilančnoga deficita. Teorija „twin deficita“ vrijedi, ali u „perverznom obliku“: smanjenje proračunskoga deficita podržavano je rastom platnobilančnoga deficita. Platnobilančni deficit podržan je, pak, apreciranim fiksnim tečajem i svakovrsnim liberalizacijama. Prema tome, u dosadašnjim uvjetima politika smanjenja proračunskoga deficita bila je uspješna toliko koliko je politika smanjenja platnobilančnoga deficita bila neuspješna. Ona je bila neuspješna u mjeri u kojoj je politika fiksnoga tečaja i monetarnih restrikcija bila uspješna. Dakle, „zakon trokuta“ je u Hrvatskoj politici potvrdio svoju smislenost: fiksni tečaj i liberalizacija tokova kapitala dokinuli su monetarni suverenitet s posljedicom da se njime ne mogu poduprijeti ciljevi nacionalnoga razvoja u terminima stope rasta BDP i zaposlenosti, odnosno smanjenja tekućega platnobilančnoga deficita, kao ni vanjskoga bruto duga.“ (Sever i sur. 2010; Zdunić 2007 2009, Santini 2009)

Što je skupo: rad ili menadžment U konceptu makroekonomske politike tipa „Vašingtonski konsenzus“ tržištu rada pripada visoko i značajno mjesto.

Neoklasičnoj ekonomskoj paradigmi fleksibilnost tržišta rada je alfa i omega. Tako je i u Izvještaju o globalnoj konkurentnosti po kojemu u 2009./2010. Hrvatska glede rigidnosti tržišta rada stoji na poziciji 110. od 133 zemlje. Sukladno tome slijedi i zaključak: tržište rada je u Hrvatskoj rigidno, a rad je skup. Dakle, tržište rada treba fleksibilizirati, a rad učiniti jeftinijim. Međutim, je li tomu baš sve tako? Analiza ZDE iz 2009. pokazuje da „bruto“ rad i nije tako skup kao što se uobičajeno drži, naravno, komparativno u odnosu na EU i OECD zemlje (Sever i sur. 2010). Prije bi se reklo da je proizvodnost rada znatno niža nego u razvijenim članicama EU. A proizvodnost rada je determinanta konkurentnosti o kojoj se ponajmanje vodi računa, kako u „Vašingtonskom konsenzusu“ tako i u ekonomskoj politici Hrvatske. Zapravo, neoklasična paradigma podrazumijeva jednakost proizvodnosti rada među zemljama i stoga se tome pitanju ne treba okretati. Tako je i u teorijama platne bilance (Stojanov 1982). Industrijska politika je u neoliberalnoj paradigmi izlišna. Dostatna determinanta prosperiteta je fleksibilnost tržišta.

Zahvaljujući svemu tome, Hrvatska je postala zemlja koja od turizma očekuje spasonosna devizna rješenja za ovu i sljedeće godine. Ako bi se javile Javonsove sunčeve pjege, dužnička kriza u koju upada Hrvatska postala bi previše ozbiljna i teško rješiva. Jednostavno je za reći, mada možda i to nije opći slučaj među domaćim ekonomistima, da treba neoliberalnu paradigmu zamijeniti nekom drugom prorazvojnom paradigmom. Međutim, na putu u EU (kojoj je Hrvatska na pragu) stoje nominalna sidra Maastrchta koja RH vode prema nominalnoj konvergenciji s članicama EU, ali i realnoj divergenciji. Na kraju ovoga poglavlja podsjetimo se da je i EU u ekonomskoj krizi koja možda zahtijeva preispitivanje i razvojne paradigme EU…!?

Osnovne informacije o Hrvatskoj – ekonomski indikatori

258

----

3.5 EKONOMSKA TRANZICIJA CRNE GORE

3.5.1 Loši ekonomski rezultati Postoje tri priče o ekonomskoj tranziciji Crne Gore. Jedna je statistička, druga je politička, a treća je analitička.

Treća je najrealnija i i najkritičnija, koja se zasniva na opštim ekonomskim ocjenama. Te ocjene se zasnivaju ne samo na zvaničnim statističlim podacima, nego i na izvještajima CBCG, međunarodnih organizacija, medijskim infor-macijama i svakodnevnim utiscima krizne prakse.

Bilo kakva ekonomska analiza ekonomske tranzicije Crne Gore mora konstatovati njeno dugo trajanje (procesnu zarobljenost u dugom roku) sa lošim ekonomskim rezultatima, neuspjele privatizacije, dominaciju kvazi-institucio-nalnih promjena, drastičan pad životnog standarda, rast nezaposlenosti (koja je zvanično na nivou cca 20%), nedostatak stranih investicija, rastući državni dug, hroničnu nelikvidnost privrede, slabu naplatu poreza (i njegovu veliku evaziju), značajno učešće sive ekonomije (koje se prema procjenama kreće u rasponu od 25 do 30%) itd. Nevesela slika i neiz-vjesna perspektiva poslije dvije i po decenije sprovođenja tranzicijskih „reformi“ i sedam godina od sticanja državne nezavisnosti. Kratkotrajni bum stranih direktnih investicija (FDI), koji se dogodio prije globalne ekonomske krize, nije iskorišćen na pravi način. Velikim dijelom je došlo do dezinvestiranja Nijesu iskorišćene najveće stope ekonomskog

259

rasta u istoriji Crne Gore, mjerene rastom BDP, koje su se dogodile 2006, 2007 i 2008 (respektivno 8,6%, 10,7 i 6,7%). Nastupio je drastičan pad u 2009. (-5,7%) a zatim stagnacija na niskom nivou ekonomskih aktivnosti (2-3%).

Makroekonomski pokazatelji 2009-2012

Pokazatelj 2009 2010 2011 2012

Uvoz (mil.€) 1.654,2 1.657,3 1.823,2 1.820.5

Izvoz (mil. €) 277,0 330,4 454,4 366.9

Javni dug (mil. €) 1.140,2 ili

38,2% BDP 1.270,7 ili

40,9% BDP 1.483,5 ili

45,3% BDP

Spoljni dug (mil. €) 699,9 ili

23,5% BDP 912,4 ili

29,4% BDP 1.063,7 ili

32,5% BDP 1.728 ili 52.1%

BDP

Inflacija (godišnja stopa) 1,5% 0,7% 2,8% 5.1%

Stopa nezaposlenosti 11,43% 12,16% 11,6% 13.46%

Ukupne strane investicije (mil. €)

1.066,5 552,1 494,7 526.4

Prosječna plata (neto) 463 € 479 € 484 € 484€

BDP, realan rast u % -5,7% 2,5% 2,5% 0.5 % Izvor: CBCG Simptomatičan je stalni negativni pokazatelji neto izvoza (u rasponu od -26% do -55%), čak i u periodu visokog

ekonomskog rasta. Visok deficit platnog bilansa je opasna konstanta, koja prijeti ozbiljnoj krizi. On je godinama finan-siran kroz visok priliv FDI. Stalno se povećavao državni dug, a posebno u periodu od 2006 (0,7 mlrd.€) do 2013 (1,893 mlrd.€, bez državnih garancija, koje su iznosile 376,4 mil.€), odnosno njegovo učešće u BDP je poraslo u istom periodu sa 32% na 52%. On se servisira sve većim i opasnijim zaduživanjem u inostranstvu. Uključivanjem garancija, državni dug Crne Gore bi iznosio 60,8% BDP, što prelazi granicu koju propisuje Mastriht. Ali, keo da to nikoga ne brine, pa je planirano povećanje javnog duga u 2016. na 2,337 mlrd. €.

Robna razmjena Crne Gore sa inostranstvom u milionima €

2007 2008 2009 2010 2011 2012

Ukupno 2.527,8 2.945,9 1.931,2 1.987,7 2.277,6 2.187,4

Izvoz 454,7 416,2 277,0 330,4 454,4 366,9

Uvoz 2.073,1 2.529,7 1.654,2 1.657.3 1.823,2 1.820,5

Deficit -1.618,4 -2.113,5 -1.377,2 -1.326.9 -1.368,8 -1.453,6

% pokrivenost uvoza izvozom

21,9 16,5 16,7 19,9 24,9 20,2

Izvor: MONSTAT Bez obzira na loše ekonomske rezultate i nestabilan privredni ambijent, pojedini tranzicioni pokazatelji

Evropske banke za obnovu i razvoj u oblasti raznih liberalizacija su pozitivni! Kao da je to najvažnije! Eh, taj neoliberalizam! Gleda se samo da li je preduzeće privatizovano, a kako i kakvi su efekti – strancima nije važno. Niko ne pominje privrednu nekonkurentnost, korporativno upravljanje, spore i neadekvatne institucionalne promjene, izraženi

260

mono-polizam, kriminalizaciju ekonomije, urušenu privrednu infrastrukturu, sistemsku korupciju, neznatno ulaganje u nauku, siromaštvo, socijalne nejednakosti itd. Prosječna zarada od 479 € vjerovatno nije dobar pokazatelj ukupne crnogorske tranzicije, iako je i od navedene realne zarade- nerealno preživjeti!

Navedeno uopšteno i prilično haotično stanje crnogorske privrede samo po sebi ne govori mnogo o tranziciji kao procesu koji se odvija, produžava u nedogled, ali ne daje očekivane ni obećavane rezultate. Zato je potrebno dati odgovor na pitanje zašto je to tako, odnosno, koji su uzroci takvog stanja i tako negativne ukupne tranzicijske dinamike?

I prije globalne krize ekonomska politika Crne Gore se prelamala kroz odnos globalnog i nacionalnog. U tom periodu, međunarodni uticaj se uglavnom ispoljavao preko raznih oblika ekonomske pomoći, direktnih stranih investicija, stvaranja uslova za pridruživanje evropskim i sjeverno-atlanskim integracijama i spoljnotrgovinskih odnosa, u kojima je dominirala uvozna komponenta.

3.5.2 Osnovni probleni ekonomske tranzicije Crna Gora je u poslednje dvije i po decenije prošla nesvakidašnji razvojni put: od duboke tranzicijske recesije,

preko euforičnog privrednog „buma“ do ponovne krize, na koju su uticali globalni i lokalni faktori. Kako se to brzometno, s prvim realnijim i ozbiljnijim suočavanjem crnogorske privrede s globalnim faktorima kriznog uticaja, jedna „atraktivna investiciona i turistička destinacija“ pretvorila u kriznu i rizičnu?

Period tranzicijske recesije dominantno su obilježili procesi grabeške privatizacije, urušavanje privrednih struktura i infrastrukture i privikavanje na razne pomoći iz inostranstva. Period prividnog privrednog buma dogodio se na fonu obimnih direktnih stranih investicija, koje su služile za punjenja budžeta, ali se najvećim dijelom radilo o procesu dez-investiranja (ulaganja u nekretnine i potrošnju). Investicije u proizvodnju su bile zanemarljive. Razvoj institucionalne sredine je (opet) izostao, ekonomska politika je bila pasivna (vidjeti Vladine dokumente za pojedine godine na sajtu).

Ako se posmatraju dometi dosadašnje i postojeće ekonomske politike kroz prizmu približavanja i/ili pridruživanja EU, mogu se uočiti mnogo veće institucionalne i razvojne disproporcije nego komplementarnost i konvergencija, što će predstavljati vjerovatno najveću prepreku na željenom putu evropske integracije. U navedenom kontekstu, postojanje Eura kao vrlo valute jake za crnogorske prilike, potpisani institucionalni aranžmani i brzo usaglašavanje pravne regula-tive predstavlja više simbolički nego realni okvir za zajedničku evropsku sliku. Odavno je poznato da ispunjavanje Kopenhaških kriterijuma prvenstveno zavisi od realnog formiranja kvalitetnih političkih, demokratskih i ekonomskih instituta.

Iako je jasno da u navedenim procesima ekonomska politika ima vodeću ulogu, teško je odgovoriti na mnoga pitanja: Koliko su nosioci ekonomske politike stručno osposobljenji za njeno kvalitetno kreiranje? Koliko ih u tome sprečava dominacija partijskih i lobistički interesa? Koliko je moguća realizacija pojedinih makroekonomskih i institucionalnih rješenja u uslovima neodgovarajuće i urušene mikroekonomske sredine? Koliko je opao nivo obrazo-vanja i toliko porebnih znanja, posebno od uvođenja bolonjska deklaracije, uz nicanje mnoštva privatnih fakulteta? Paradoks je da postoji veliki broj univerzitetskih profesora i nedostatak stručnih kadrova, koji Vlada stalno potencira? Koliki je negativni uticaj prisustvo radicionalnog, vakumiranog i autoritarnog despotskog kulturnog obrasca, s krhkim prividom građanskih sloboda i masom ekonomski neslobodnih (osiromašenih) ljudi?

Uticaj globalne krize brzo je pokazao iluzornost privrednog rasta zasnovanog na nekonzistentnoj ekonomskoj politici. O privrednom razvoju ne može ni biti riječi, jer su strukturne i institucionalne promjene bile skromne, a kratkotrajni privredni rast nije održiv ni u srednjem, a kamoli u dugom roku. Novi izvori rasta se ne naziru, a priželjkuje se „bar jedna krupna investicija“, koja bi navodno riješila sve crnogorske privredne probleme: „Uspješna dokapi-talizacija EPCG (cca 457 mil.€, što čini cca 10% BDP), dobra turistička sezona, započinjanje gradnje auto puta, valorizacija raspisanih tendera u oblasti turizma i dr. su faktori koji bi mogli značajno uticati na ekonomski rast“ (Izvještaj glavnog ekonomiste CBCG za I kvartal 2009). Ne shvata se palijativnost takvih razmišljanja, na kojima se zasniva ekonomska politika, ni osnovna ekonomska logika „povlačenja crvene linije“ jednog dana, kada više neće imati šta da se proda, čak ni u bescijenje, kao do sada. Od odavanja „tajne brzog bogaćenja“ takođe neće biti koristi.

Kažu da u ekonomiji nema tajni, a ako i postoje, onda one nijesu generisane ni u privatnoj svojini ni u tržištu, nego u konkurenciji, koja se toliko guši, uz obaveznu retoriku o institucionalizaciji. Dugoročno gledano, privredni teren na-ginje samo na jednu stranu – monopolista i novokomponovanih moćnika, koji su se obogatili na privilegovanim poslo-vima, a danas uvećavaju svoje bogatstvo preko sigurnih i dirigovanih poslova, od situacije do situacije. Oni ne pomiš-ljaju da svoj imetak pretvore u kapital. Jer, u ovakvom privrednom okruženju skoro ništa nije sigurno, dugoročno i

261

održivo. Zašto da rizikuju „veliki igrači“, kada postoji jako razvijen institut neformalnih ograničenja (konvencije, samo-nametnuti kodeksi ponašanja, privilegovane norme ponašanja, dejstvo totalnih instituta, asimeričnost informacija i neizbježne privilegije), kao u svim manje razvijenim državama. Niko ne haje što se neformalni instituti formalno i suštinski sukobljavali s formalnim (ustav, zakoni, pravila). Bitno je da se strogost zakona prefinjeno kompezuje s njihovim neizvršavanjem.

U razmotrenoj nepovoljnoj privrednoj i društvenoj situaciji nailazi udar globalne krize, koji ukida izvore privred-nog rasta na kojima se zasnivala ekonomska politika: drastično pada cijena na svjetskim berzama aluminijuma (sa 3.300 na 1.620 € za tonu) kao dominantnog crnogorskog izvoznog proizvoda, smanjuju se strane investicije (pomoći su davno prestale, sa eliminisanjem razloga zbog kojih su davane), raste nelikvidnost banaka, firmi, države i građana, turizam kao dominantna i prioritetna privredna grana se urušava pod uticajem krize i raznih drugih faktora, građevinarstvo bilježi kolaps, kao i tržišne cijene završenih i započetih nekretnina. Rizici su povećavaju, kao cijena kapitala, kojeg skoro i nema u ponudi. Svi iščekuju spas, uz samotješenje: mala smo zemlja, lakše će se prebroditi kriza nego da smo velika. Kao da to kriza respektuje. Kao da je ovo samo uticaj globalne krize, kao da nema reprodukovanja lokalne krize, bez koje bi se globalna možda mogla minimizirati u institucionalizovanoj sredini s dobro osmišljenom ekonomskom politikom. Globalna kriza je dočekana nonšalantno, uz uvjerenje da će zaobići Crnu Goru kao malu državu. Ponovljeno je opredjeljenje za monističko neoliberalno forsiranje tržišnih instituta, koje se već odavno pokazalo neproduktivno za većinu stanovništva i samo je odgovaralo uskim grupnim i pojedinačnim interesima, koji monopolski kontrolišu priv-redni ambijent. Tako degenerisana institucionalna sredina ima malu šansu da konvergira prema nekom privredno uspje-šnom institucionalnom modelu. Tu se reflektuje i iluzorna priča o demokratiji, jer je dokazano da participativna demokratska uređenja vode održivom ekonomskom rastu, privredno su stabilniji, bolje apsorbuju šokove, ravnomjernije distribuišu dohotke i realno stimulišu formiranje kvalitetnih ekonomskih i drugih instituta i inovacija (Budak i Sumpor 2009, s. 176). Pored toga, ekonomsku svarnost opterećuje slaba zaštita prava svojine i investitora, nedostaci u radu javne uprave, izraženo postojanje korupcije i neefikasna borba protiv nje, razna regulacijska ograničenja, nedovoljna vladavina prava i dr. Pitanje ekonomskih sloboda je problematično u uslovima značajne nezaposlenosti, fiktivne zaposlenosti i niskog životnog standarda, s jedne, i relativno visokih cijena, s druge strane.

Nova razvojna strategija i novi model rasta mora uvažavati sopstvenu specifiku, ali samo u mjeri kojom se ne ugrožava primjena civilizacijskih tekovina i nealternativnost uzornih inovaciono-institucionalih modela. Cpecifične karakteristike instituta nijesu različita obojenost, forma i politička orijentisanost, nego kvalitet i efikasnost. Pregled zvaničnih vladinih dokumenata o ekonomskoj politici poslednjih godina ne pokazuje analize rizika, bez kojih izgledaju proizvoljno razvojni planovi privrede. Kriza je osvijetlila sve slabosti ekonomske politike, ne samo u domenu rizika, nego i u pogledu merkantilističko-neoliberalne orijentacije vezane za rasprodaju ključnih privrednih kapaciteta. Berzan-ski kolaps je dodatno ojadio stanovništvo i realni sektor privrede i pokazao da se možda radi o programiranim i izmani-pulisanim gubitničkim trendovima.

Ograničenja i nedostaci crnogorske institucionalizacije su veliki (vidi šire: V. Drašković 2008). Zaključak je jedno-stavan: navedene i mnoge druge unutrašnje privredne slabosti, kombinovane s globalnim faktorima, dovele su do fi-nansijske nelikvidnosti svih privrednih subjekata, izražene privredne recesije i ubrzanog zaduživanja u inostranstvu. Da bi se riješile posledice krize, mora se antikriznim mjerama djelovati na njene suštinske uzroke. „Ekonomsko čudo“ crno-gorske pivrede razobličio je prvi ozbiljniji globalni krizni talas, pojačan dugogodišnjim negativnim lokalnim privrednim strujama. Kriza po svojim manifestacijama daleko prevazilazi obična ciklična kolebanja i jasno ocrtava privredne slabosti. Šanse za izlaz iz krize moraju se tražiti, pored većeg rada, reda i discipline, u institucionalnim inovacijama i oblasti ekonomije znanja.

Mišljenja lokalnih analitičara mogu biti neobjektivna. Zato ćemo navesti najnoviji izvještaj amaričkog USAID („Vijesti“ od 29.07.2009, s. 9), u kojem se ističu brojne deformacije nosilaca ekonomske politike u Crnoj Gori: slaba kontrola i nadzor nad radom izvršne vlasti, slabe institucije vlasti, ograničena politička konkurencija i široko prekla-panje političke i ekonomske elite, ograničena javnost rada vlasti, slaba primjena zakona, ograničen pristup informa-cijama, rašireno korišćenje ličnih veza, nepotizma i favorizma, korupcija kao aktivnost visoke koristi a malog rizika, veliki konflikti interesa, rigidnost u politici i vladanju. Kad se tome dodaju asimetričnost informacija, negativna selek-cija kadrova, prednost podobnosti (prvenstveno partijskoj) u odnosu na stručnost i mnoge karakteristike hermetičkog društva (dug je put do građanskog), onda je jasno da ni ekonomska politika nije mogla biti mnogo bolja.

Prvi kvartal 2009. pokazao je prve značajnije posljedice krize. U padu su skoro svi ekonomski pokazateji, a prvi put poslije više godina pojavio se i budžetski deficit (7,9 mil. € ili 0,2% BDP). 27 jula 2009. Skupština Crne Gore usvojila je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o budžetu Crne Gore za 2009. kojim je izvršen rebalans. Izvorni prihodi budžeta, po rebalansu, manji su za 212,36 mil € (cca 6 % BDP), a deficit je planiran u iznosu od 93,74 mil €

262

(2,65 % BDP). Konsolidovani izdaci budžeta umanjeni su za 113 mil € (3,2 % BDP), u čemu je najznačajnije smanjenje rashoda za bruto zarade, materijal i usluge i kapitalnih izdataka u tekućem i kapitalnom budžetu, dok su povećani izdaci za subvencije i transfere za socijalnu zaštitu. Za finansiranje deficita i otplate duga predviđeno je potpisivanje ugovora i izdavanje Državnih zapisa u iznosu od najvše 240 mil €. Izvjesno je da će biti potrebno i eksterno zaduživanje (od multilateralnih institucija planirani su krediti od 90mil.€ i od bilateralnih aranžmana planirano je potpisivanje ugovora o kreditu u iznosu od 35,2 mil.€.

U odnosu na prvi kvartal prethodne godine, industrijska proizvodnja je opala za 13,6%, javni dug je povećan za 121,5 mil. €, inflacija mjerena indeksom potrošačkih cijena je povećana za 5,5%. Teškoće u bankarskom sistemu su posljedica otežanog poslovanja i problema nelikvidnosti u privredi. Depoziti privrede su smanjeni za skoro 30%, a depoziti stanovnišva za cca 7%. Očekuje se dokapitalizacija banaka i kreditne linije od strane međunarodnih finan-sijskih institucija. Usvojen je set Zakona i Odluka, koji se odnose na snižavanje stope obavezne rezereve i dužine korištenja sredstava obavezne rezereve radi poboljšanja likvidnosti banakarskog sistema .

Promet na berzama je drastično smanjen za cca 133 mil. €, uz veliko smanjenje berzanskih indeksa. Spoljni dug je sa prošlogodišnjih 482 mil€ porastao za dodatnih 68,7 mil.€ i dostigao je nivo od 550,7 mil€ (15,6% procijenjenog BDP). Negativni saldo tekućeg računa je sa prošlogodišnjih 1.005 mil.€ (cca 30% BDP) porastao za dodatnih 189 mil.€. Neto priliv stranih direktnih investicija je iznosio je 88 mil.€, što je za 37% manje u odnosu na isti period prethodne godine (NBCG, Izvještaj glavnog ekonomiste za I kvartal 2009).

Vlada je 30.07.2009. usvojila analizu akonomske politike za prvih šest mjeseci, čime je potvrđen pad privredne aktivnosti za 3,5%. On bi bio mnogo veći da nije došlo do28% rasta u proizvodnji električne energije, gasa i vode i rasta FDI za 5% (poslije pada u prvom kvartalu) – „Vijesti“ od 31.07.2009, s. 7. Paket mjera Vlade Crne Gore, koje će se sprovoditi sa ciljem ublažavanja negativnih efekata Globalne ekonomske krize obuhvata: a) jačanje investicija u infrastrukturu i podrške razvoju privatnog sektora, b) smanjenje tekuće i neproduktivne budžetske potrošnje, c) podrška građanima i privredi obezbjeđivanjem dodatne likvidnosti i d) socio-ekonomske mjere.

3.5.3 Problemi privatizacije i ostvareni rezultati Proces privatizacije koji se sprovodio u novoformiranoj SRJ (koju su činili Srbija i Crna Gora) počeo je mnogo

ranije 1980-ih godina usvajanjem Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije (1981-1983), u kojem je izraženo zalaganje za svojinski pluralizam. Zatim je u okviru Reforme privrednog sistema 1988. izraženo načelno opredeljenje za sprovođenje radikalne svojinske reforme.

Ambijent u kojem se počela sprovoditi privatizacija u SRJ bio je višestruko specifičan. Prvo, trebalo je privati-zovati veliki dio društvenog kapitala u uslovima: a) nedefinisanog (u teoriji), neizgrađenog i neefikasnog (u praksi) pri-vrednog sistema i odgovarajućih institucija (finansijskog tržišta i sl.), b) neizgrađene zakonske regulative i korporativ-nog upravljanja, c) oskudne kupovne moći stanovništva, d) odsustva stranih investicija, e) hronično velike spoljne zaduženosti itd. Drugo, SRJ je potresala duboka ekonomska i opšta društvena kriza, dugo godina produžavana i poja-čana raspadom SFRJ, ratom u okruženju, međunarodnim sankcijama i borbom za golo preživljavanje. U tako teškim i vanrednim uslovima sprovođenje privatizacije po svaku cijenu kao preduslova svih ostalih promjena nametalo se imperativno, jer je postalo jasno da su iscrpljene mogućnosti promjena u sistemu, i da se mora mijenjati sam sistem. U tom smislu je postojao društveni i politički konsenzus, samo se postavljalo pitanje operacionalizacije procesa priva-tizacije (koja se po tempu i primijenjenim metodama različito odvijala u Srbiji i Crnoj Gori). Treće, koncept društvene svojine prouzrokovao je mnoge negativnosti i sociopatološke deformacije, ali je na određeni način doprinio formiranju i jačanju (makar kriminalizovane) privatne svojine, kao i suštinskom razdvajanju državne svojine od upravljanja. Četvrto, i pored odsustva teorijskog okvira i praktičnog iskustva u sprovođenju privatizacije, kao i brojnih drugih preduslova, tom procesu se prišlo previše ambiciozno.

U duhu starih socijalističkih manira vjerovalo se da je moguće u kratkom roku privatizovati veliki broj preduzeća i u njima uspostaviti efikasnu korporativnu strukturu upravljanja. Tako je privatizacija već na startu poprimila karak-teristike deklarativnosti, fiktivnosti i formalizma, kao što to uvijek biva kada se zanemare unutrašnja i spoljna ogra-ničenja, raskorak između želja i mogućnosti i neophodna dugotrajnost svakog procesa, a posebno tako delikatnog i značajnog kao što su svojinski odnosi, od kojih suštinski zavise i proizvodni, i svi društveni odnosi. Peto, privatizacija u SRJ (slično ostalim postsocijalističkim državama) od početka ima protivurječan karakter, jer u svojoj koncepciji sadrži konfliktne ciljeve kao što su ekonomska efikasnost, socijalna pravednost, brzo sprovođenje, privlačenje nedostatajućeg kapitala u uslovima povećanog rizika, itd. Šesto, prioritetna potreba za (vjerovatno postepenim) formiranjem integ-

263

ralnog tržišnog sistema (zasnovanog na promijenjenoj svojinskoj strukturi) i odgovarajućim adaptacijama makro-ekonomskog upravljačkog podsistema sporo se realizuje zbog mnogih subjektivnih i objektivnih prepreka, od kojih ću neke ovdje pomenuti.

Osobine privatizacije su bile sledeće: odvijala se u skladu sa političkim i društvenim konsen-zusom, ali usporeno i fiktivno, suprotno opredeljenjima i očekivanjima, nije praćena odgovarajućim proklamovanim reformama u mnogim oblastima (liberalizacija cijena i trgovine, eliminacija paternalizma i sl.), niti aktivnim i realnim institucionalnim prom-jenama, imala je dominantno nacionalni karakter, što znači da proces udugo vremena nije bio internacionalizovan, kako u dijelu stranih investicija, tako i u dijelu uključivanja stranih eksperata i finansijskih organizacija, uglavnom se realizovala insajderski, na jednosmjernoj relaciji država-radnici i menadžeri privatizovanih preduzeća, nije praćena izradom savremenih sistemskih zakona i propisa (ideološki neutralnih), što je ograničavalo i destimulisalo njenu rea-lizaciju, odvijala se u neregularnim i neregulisanim uslovima, jer su postojala razmimoilaženja između federalnih jedi-nica, kao i neusaglašenosti svake od njih sa saveznim zakonima; institucionalni, zakonski i drugi vakuum iskoristili su spretni „novokomponovani“ bogataši raznog porijekla (nomenklaturnog, mafijaškog, lobističkog i sl.) koji su mono-polski kontrolisali glavne ekonomske tokove, ostavljajući sve manje prostora za konkurenciju kreativnim istinskim preduzetnicima; nijesu formulisani jasni, transparentni, zakonski precizirani i ulagačima primamljivi uslovi i programi privatizacije, nije se razvijalo organizovano tržišta kapitala i hartija od vrijednosti, privatizacija se sprovodila korpo-ratizacijom, organizacionim pretvaranjem društvenih preduzeća u akcionarska društva, bez ulaganja dodatnog kapitala, često uz nerealne procjene vrijednosti preduzeća; proces privatizacije nije bio praćen paralelnom tehničko-tehnološkom, organizacionom, institucionalnom i drugom transformacijom i najširi slojevi stanovništva pretrpjeli su razne gubitke, dok se manjina nelegalno obogatila zbog načina na koje se privatizacija sprovodila.

U periodu 1990-1994. zapažaene su značajne svojinske promjene, mjerene ne samo apsolutnim povećanjem broja privatnih preduzeća u privredi (sa 60.553 na 200.734) i smanjenjem broja društvenih preduzeća (sa 13.370 na 7.682), nego i odgovarajućim pomjeranjima u svojinskoj strukturi jugoslovenske privrede (učešće privatnih preduzeća je pove-ćano sa sa 78,1% na 92,2%, dok je učešće društvenih preduzeća smanjeno sa 17,3 na 3,5%)29. Povećano je učešće privatnog sektora u formiranju društvenog proizvoda sa 13,3% u 1988. (podatak za SFRJ) na 18,5% u 1990. i 32,5% u 1994., što takođe potvrđuje uzlazni razvojni trend privatnog sektora, dok je s druge strane primijetno veliko opadanje uloge društvenog sektora (sa 79,9% na 44,1% i dalje na 41,2%).

Značajniji su kvalitativni podaci prema kojima je privatni sektor mnogo efikasniji od društvenog. Ostvarujući znatno veći društveni proizvod po jedinici angažovanih osnovnih sredstava, uz istovremeno znatno manje troškove, privatni sektor je ispoljio daleko veću efikasnost od društvenog, jer je u 1994. sa 12% angažovanih sredstava i 31,8% učešća u materijalnim troškovima proizveo 32,5% DP, dok je društveni sektor sa 64,1% angažovanih sredstava i 41,9% učešćem u materijalnim troškovima proizveo svega 41,2% DP. Proces privatizacije se usporenim tempom razvijao i u 1995. i 1996. s aspekta povećanja broja privatnih i mješovitih preduzeća. Udio kapitala (mjeren stalnim sredstvima) čistih privatnih preduzeća povećan je na 6,8%, mješovitih na 30%, a društvenih je smanjen na 61,7%. Pa ipak, ukupni realni obim privatizacije u SRJ je veoma skroman, što pokazuje podatak da je učešće akcionarskog kapitala (koji nije uvijek privatnog porijekla, što u ovoj analizi zanemarujemo) u mješovitim preduzećima 1995. bilo svega 30,5%.

Na taj način, približnim računanjem dobijamo podatak da je nominirano (specificirano) svega oko 17-18% svojine od ukupnog društvenog kapitala, što nikako ne znači da je toliko i privatizovano (jer su tu uključeni i institucio-nalizovani vlasnici). Procjenjuje se da je obim privatnog kapitala (privatizovanog i novog uloženog) oko 14% od ukup-nih stalnih sredstava privrede. Ostatak predstavlja društvenu svojinu, za koju se pretpostavlja da će oko 1/2 biti pret-voreno u državnu svojinu u obliku javnih preduzeća. Ovi podaci neizbježno nameću zaključak da je svojinska transfor-macija u SRJ veća u smjeru reetatizacije nego privatizacije. Ali, i to može predstavljati pozitivan pomak u odnosu na društvenu svojinu, pod uslovom da se specificirana (korporatizovana) svojina zakonski zaštiti i da se njom efikasno upravlja. Proces privatizacije u SRJ još uvijek je potpuno otvoren, nalazi se u početnoj i pripremnoj fazi, tako da nje-govo usporavanje negativno utiče na oživljavnje postojećih tršišta, razvoj integralnog tržišta, sporo prevazilaženje kvazi tržišnih struktura i ukupnu neefikasnost privrede.

Nezavisno od papiroloških, organizacionih i fiktivnih dometa, paradoksalan je zaključak da je u crnogorskoj priva-tizaciji izostalo upravo ono što je bio njen osnovni cilj, a to je - efikasnost!

U periodu sankcija (u kojem je 1993. bila hiperinflatorna) nije se ni moglo očekivati sprovođenje realne priva-tizacije, ali je Crna Gora ipak uspjela da izvrši organizaciono-papirološku svojinsku transformaciju društvenih predu-

29 Svi podaci u ovom radu preuzeti su iz dva izvora: 1) Saveznog zavoda za statistiku; i 2) Saveznog ministarstva za razvoj, nauku i `ivotnu sredinu.

264

zeća u privatna i mješovita preduzeća, kao i društva kapitala. Cilj je bio eliminisanje društvene svojina kao neidenti-fikovanog kapitala, i priprema preduzeća za realnu privatizaciju. Početkom 1992. je usvojen Zakon o svojinskoj i upravljačkoj transformaciji (dopunjen 1994), koji se zasniva na principima: dobrovoljnosti (preduzeća sama odlučuju da li će pristupiti transformaciji), zaštite integriteta društvene svojine (obavezna je procjena), pluralizma metoda svo-jinske transformacije i samostalnosti u njihovom izboru, jasnog svojinskog režima (organizovanje preduzeća sa potpuno poznatim vlasnicima kapitala) i pravičnosti (uvođenje zaposlenih i građana u dioničarstvo). Zakon predviđa da se ostatak društvenog kapitala (kojem nije određen vlasnik po nekom od predviđenih metoda) prenosi na tri fonda (insti-tucionalna investitora): Fond za razvoj (60%), Fond penzijsko-invalidskog osiguranja (30%) i Fond za zapošljavanje (10%). Na taj način je samo zamagljna suština: društvena svojina nije zvanično dobila status državne, iako su fondovi suštinski bili u nadležnosti Vlade i dobili zadatak da obezbijede promet kapitala koji im je povjeren. Može se zaključiti da je njihova uloga transmisiona i privremena. Ali, ovakav prenos svojine se kod preduzeća i stanovništva doživljavao kao specifično podržavljenje, jer Zakon nije predvidio rok nominovanja fondova kao vlasnika.

Svojinska transformacija se u skladu sa ovim zakonom sprovodla kombinacijom različitih modela: izdavanje i prodaja dionica po povlašćenim uslovima, konverzija dugova u ulog, ulaganje kapitala bez popusta (dokapitalizacija), prodaja preduzeća licima koja preuzimaju rukovođenje itd. U praksi su dominirali izdavanje i prodaja dionica po pov-lašćenim uslovima i prenos ostatka kapitala u fondove. Zakon je takođe predviđao izdavanbilo u funkciji njegove prodaje u budućnosti. željeznice, poštanski saobraćaj, prirodni monopoli i dobra od opšteg interesa organizovani su kao javna preduzeća u državnoj svojini. Krajem 1995. procesom svojinske transformacije bilo je obuhvaćeno oko 70% preduzeća i isto toliko zaposlenih. Apsolutno posmatrano, u periodu 1991-1994. je zabilježeno najveće povećanje broja privatnih preduzeća (sa 3.267 na 11.312 - indeks 346,3%), uz istovremeno opadanje broja društvenih preduzeća (sa 410 na 347 - indeks 84,63%). Najveće relativno povećanje zabilježila su mješovita preduzeća (sa 70 na 289 - indeks 412%). U 1995. i 1996. fiktivno-organizacioni proces privtizacije je uspješno priveden kraju, tako da su društvena preduzeća potpuno eliminisana iz privrede Crne Gore.

3.5.4 Kočioni faktori i ograničenja crnogorske institucionalizacije

U većem dijelu tranzicijskog perioda u Crnoj Gori su djelovale izuzetno nepovoljne specifičnosti u odnosu na osta-

le postsocijalističke države, koje su dodatno otežavale reformske procese (ratno okruženje, međunarodna blokada, NATO agresija, unikalna hiperinflacija, nepostojanje političkog konsenzusa, izražene unutrašnje političke i druge pod-jele, ispoljavanje nekih anahronih ponašanja karakterističnih za patrijarhalno društvo, kriza odnosa sa Srbijom itd.). Navedene okolnosti se mogu posmatrati kao spoljni kočioni omotač, koji je u cijelom periodu tranzicije pojačavao negativna dejstva institucionalnih kočionih faktora koji su u ovom radu obrađeni. Tako negativne sinergističke veze su dovele do produbljivanja destruktivnih ekonomskih, socijalnih i etičkih pojava, koje su se vremenom pretvorile u nega-tivni trend „lomnjenja bez gradnje“ i značajno doprinijele „bijednom računu“ tranzicije. Naš krizni ambijent je u značajnoj mjeri bio sličan onom koji je postojao u većini postsocijalističkih država. On upotpunjuje mozaik opšte tranzicijske slike, koja je, kako se čini, hegelovski okrenuta. Umjesto stvarnih reformi, radikalnih promjena odnosa i oblika privređivanja, svojine, mehanizama regulacije (institucija), političkog i normativnog režima, funkcionalnog prilagođavanja savremenim civilizacijskim tokovima i trendovima preko retorički označenih magistralnih pravaca (de-mokratizacije, privatizacije, stabilizacije i institucionalizacije, tranzicija je poprimila sasvim suprotan razvojni smjer destruktivnog i duboko kriznog karaktera. To je dovelo do transformisanja ekonomski neefikasnog socijalističkog sistema u jednu konglomeratnu nesistemnost (organizacioni, institucionalni i normativni vakuum), tj. u mutantni re-kombinovani poredak, koji sadrži mnogo anahronih struktura starog sistema i prevaziđenih rigidnih elementa kapita-lističkog sistema. Brzometne, neselektivne, često šok terapijske i strategijski neosmišljene „reforme“ znatno su dopri-nijele padu svih ekonomskih pokazatelja, praćenom mnogim negativnim procesima, od kojih su najizraženiji jačanje i koncentracija privilegija i bogaćenje rijetkih pojedinaca, kriminalizacija privrede i društva, socijalno raslojavanje, siro-mašenje i apatija širokih slojeva stanovništva, jalova obećanja o boljem životu i skupe improvizacije ekonomskih „reformatora“.

Već u prethodnom tekstu se nazire možda najveća zabluda vezana za reforme, iz koje sve ostale proizilaze. Re-forma je riječ koja se svakodnevno čuje i čita u medijima. Indikativno je da i ekonomski stručnjaci govore o ubrzanju ili usporenju reformi, iako svi ekonomski i društveni pokazatelji ubjedljivo svjedoče da prave reforme nijesu ni počele. Reformska retorika ne može supstituisati pozitivne rezultate koji se očekuju od reformi, ali se još ne naziru. U navedenim uslovima, crnogorska tranzicija je supstituisana retorikom o reformama, tržište-monopolima i buvljacima,

265

privatni sektor-privilegovanim bogatašima, preduzetništvo–rentno orijentisanim i sivoekonomskim ponašanjem, demokratija-partijskim lobiranjem i nepotističkim logrolingom, politički pluralizam-totalitarizmom vladajućih partija, institucije–sistemskim vakuumom itd. Tranzicijske promjene su dovele do paradoksalne situacije, u kojoj su nekadašnji poroci postali ideali.

Posledično i neminovno, nagoviještene reforme su postale promašaj. Narod je tražio promjene, zaboravljajući činjenicu da one mogu biti na bolje, ali i na gore. Postsocijalistički projekat u Crnoj Gori je počeo 1989. s tzv. „anti-birokratskom revolucijom“. Tranzicijski izazov se, dakle, relativno davno pojavio, ali racionalan i efikasan odgovor još nije pronađen. Ne mogu se negirati mnogi pozitivni pomaci, od kojih su najvažniji svijest o potrebi i nepovratnosti pro-mjena, embrioni preduzetništva i privatne inicijative, mala privatizacija, prevazilaženje dogmatskih predstava o nealter-nativnom razvoju, postepena adaptacija ljudskog ponašanja i mišljenja na tržišno privređivanje i preduzetništvo, itd. Smatramo da navedeni odgovor kao minimum podrazumijeva afirmaciju znanja kao jedinog neograničenog resursa, prilagođavanje uspješnim stranim uzornim modelima, usvajanje civilizacijskih dostignuća i sistemske promjene. Među sistemskim promjenama, najveći značaj imaju institucionalne, a u okviru njih svojinske promjene.

Crnogorski ekonomski ambijent karakteriše nedostatak novčanog kapitala, skučeno finansijsko i skoro nepos-tojeće faktorsko tržište, malobrojnost efikasnih vlasnika, neizgrađenost svojinskih struktura, postojanje rekombinovanih i sociopatoloških oblika svojine, nespecificiranost i nezaštićenost svojinskih prava i otežanost njihove slobodne raz-mjene, nabujala siva i kriminalizovana ekonomija, privilegovani monopoli, evazija poreza i rentno orijentisano ponaša-nje, buvljaci i naturalizacija robnonovčanih odnosa, mnoge druge deformacije i ograničenja tržišta i konkurencije itd. Navedeni kočioni faktori su djelovali paralelno s mnogim drugim ograničavajućim faktorima institucionalizacije, ekonomske i neekonomske prirode i pojačavali ukupne negativne efekte. Među tim faktorima možemo pomenuti nedovoljnost pravne države, samoupravne balaste, paternalističko ponašanje, dominaciju politike nad ekonomijom i svim oblastima života i rada, visoku koncentraciju vlasti, odsustvo političkog konsenzusa, sukobe političkih interesa i iscrpljujuću borba za vlast, naglu demontažu socijalističkih instituta, koja je smanjila sistemsku upravljivost, strah od promjena, sistemsku nestabilnost, visoke transakcione troškove tranzicije, visok spoljni dug, pad svih ekonomskih pokazatelja, koncentraciju bogatstva u rukama malog broja svojinskih monopolista, nizak životni standard i paupe-rizaciju stanovništva, socijalno raslojavanje, dugo trajanje krize, gubitak povjerenja u državne institute, dezinvestiranje, gubitke i krizu neplaćanja, zbrinjavanje raseljenih lica, kriminalzaciju društva uz prateću entropiju sistema, nedostatak razvojne strategije, kao i mnoge druge probleme.

Ekonomska istorija svjedoči da su za prevazilaženje krize i zaostajanja, odnosno za ostvarivanje ekonomskog rasta i razvoja potrebne institucionalne promjene, a u okviru njih posebno svojinske promjene (North, 1997, s. 13), ili, u ši-rem smislu, sistemske promjene (Chaba, 1995, pp. 13-15). Takođe je potreban prateći socijalno-ekonomski uzlet, zas-novan na usvajanju civilizacijskih tekovina i uzornih modela razvijenih zemalja, prilagođenih sopstvenim specifič-nostima (Perez & Soete, 1988). O toj neophodnosti kao imparativu vremena smo više puta pisali. Navedene konstatacije direktno protivurječe ideji brzometnog „šok terapijskog“ razvoja, koju zagovaraju pojedini tranzicioni „reformatori“. Mogućnost tzv. „sustižućeg“ razvoja praksa je ubjedljivo opovrgla, afirmišući logiku gradualizma.

Većina tranzicijskih država nije uspjela da u toku dvije i po decenije eliminiše i/ili reformiše stare i izgradi nove efikasne ekonomske institute. Ako se ima u vidu upozorenje Alchiana i Pejovicha da neodgovarajući instuti mogu imati destruktivno dejstvo na valorizaciju privrednih resursa (prema: Madžar, 2000, s. 220), postaje jasno zašto se nije ni mo-gla formirati efikasna (konkurentna, pluralistička, otvorena i zrela) tržišna privreda kao nesumnjivi strategijski cilj tran-zicije. U uslovima izražene borbe za osvajanje i očuvanje vlasti, i dominacije pojedinačnih monopolističkih ekonomskih interesa (koji su se pretvorili u kvazi-institucionalni monizam), nije moguća institucionalizacija, pa čak ni institucio-nalna adaptacija. To su nespojive, direktno isključive i protivurječne kategorije, jer institucionalna kontrola podrazu-mijeva široke društvene interese i objektivne regulatore, za razliku od partijske kontrole, koja počiva na uskim lobistič-kim interesima i subjektivnim regulatorima ponašanja. Umjesto usavršavanja institucionalne strukture, uspostavljeni su mnogi oblici kvazi-institucionalnih odnosa (paternalizam, monopolizam, lobizam, socijalna patologija, siva ekonomija, rentnoorijentisano ponašanje, dominacija politike nad ekonomijom i sl.). Oni su doprinijeli stvaranju pojedinih tržišnih ograničenja (monopolska vlast, spoljni efekti, nefunkcionalno državno regulisanje, fijasko tržišta, asimetrične informa-cije, i dr.), procvatu nekontrolisanog tržišta, koje nema nikakve sličnosti s institutom tržišnog regulisanja, djelovanju specifičnih oblika kontrole ekonomskih tokova od strane nomenklaturno–lobističkih klanova (metainstitucionalizacija), koji svojom organizovanom i razgranatom mrežom interesnih neformalnih instituta pokušavaju da podčine većinu oblasti života.

U teoriji je poznata mogućnost da pojedini „igrači“ i njihove „veze“ (tj. mreže administrativno–birokratskih grupa) utiču na donošenje ekonomskih odluka na makro i mezo nivou (Mc Auley, 1991, p. 26) i dominiraju nad institutima kao

266

pravilima igre, što deformiše i redukuje ekonomsku i opštu institucionalnu strukturu. Sve je to u direktnoj suprotnosti s preporukom J. Buchanana da „dobra igra više zavisi od dobrih pravila nego od dobrih igrača“. Formiranje efikasnih ekonomskih instituta blokiraju barijere svakojakog karaktera. One onemogućuju institucionalnu i svaku drugu konkurenciju, posebno u ključnim domenima pristupa resursima. Zbog toga se u brojnim slučajevima umjesto institu-cionalizacije sprovodi nasilje nad njom. Karakter i razmjere aktuelnog biznisa, bogatstvo novokomponovanih biznis-mena i karakteristike tržišta koji on kontroliše, često više zavise od nomenklaturnog nivoa s kojim su odgovarajući kvazi-preduzetnici u sprezi i/ili od stepena zaobilaženja zakonske regulative, nego od njihove preduzetničke sposob-nosti. Realne institucionalne promjene u zemljama tranzicije blokiraju i druga ograničenja, među kojima se ističu sljedeća:

institucionalizacija je sprovođena sporo i neadekvatno, s lako uočljivim sociopatološkim i pragmatskim predzna-cima, koji su doprinosili dezorganizovanosti, demotivisanosti i apatiji većine ekonomskih subjekata i monopolsko–lobističkom bogaćenju manjine u sumnjivim poslovima,

institucionalne promjene su vremenski, strukturno, kvalitativno, kvantitativno i funkcionalno značajno zaostajale za drugim tranzitivnim promjenama, umjesto da budu njihov oslonac, stimulans i garant. D. North (1994, p. 79) in-sistira na vremenskom skladu institucionalnih promjena, jer se na taj način povećava propulzivna moć ostalih promjena, od kojih su mnoge izmakle kontroli ili su bile samo retoričkog karaktera,

postojao je veliki raskorak između formalno uspostavljenih ekonomskih institucija i suštinskog ekonomskog pona-šanja, koje je bilo daleko od regularnih normi,

pokušavalo se sa formiranjem ekonomskih institucija uglavnom ad hoc, na brzinu. Od brzine institucionalizacije (koja neminovno nosi pečat formalizma) mnogo su značajniji njen kvalitet, adaptibilnost i uspješnost djelovanja (regulisanja) i

institucionalizacija je sprovođena pogrešno, bez prave strategije, uz interesne ambicije njenih kreatora. 3.5.5 Zablude crnogorske institucionalizacije U početnoj fazi tranzicije nekritički se smatralo da je za formiranje tržišne ekonomije dovoljno srušiti kontrolne i

upravljačke mehanizme socijalističkog sistema, privatizovati državnu imovinu i sprovesti standardne mjere makro-ekonomske liberalizacije i stabilizacije. Praksa je pokazala da nije lako ostvariti kritičnu masu institucionalnih promjena koje su potrebne ne samo za stabilnost sistema na mikro i makro nivou, nego čak i za pomenutu institucionalnu adap-taciju. Pogrešno je valorizovan strategijski značaj institucionalnog aspekta tranzicije i njegova prioritetna uloga u odno-su na ekonomsku politiku. Samodovoljnost institucionalno neutemeljene ekonomske politike nije mogla u dugom roku riješiti probleme nezaposlenosti, pada proizvodnje i svih ekonomskih pokazatelja, pauperizacije, imovinskog raslo-javanja stanovništva, motivisanosti, i sl. Ekonomska politika je bila sklona konjunkturnim kolebanjima i pritiscima raznih formalnih i neformalnih interesnih grupa (posebno političkih grupacija). Sklonosti prema mekoj budžetskoj poli-tici, paternalizmu, minimalnim standardima sigurnosti, državnim garancijama i uplitanju državno-političkih organa u donošenje privrednih odluka takođe nijesu prevaziđeni. Reforme monetarnih, poreskih, spoljnotrgovinskih i anti-inflacionih instrumenata su formalno sprovedene, ali bez njihove adekvatne primjene u praksi ključni segmenti držav-nog regulisanja se ne mogu funkcionalno prilagodili tržišnim principima i zahtjevima. Primijetan je i raskorak između kasno usvojene pravne regulative i njene slabe primjene u praksi.

Slabljenje državnog regulisanja doprinijelo je smanjenju upravljivosti privrednim sistemom, povećanju njegove nesistemnosti, kriminalizaciji ekonomije i uporednom širenju kvazi-institucionalizacije. Ono se nije prilagođavalo brzim promjenama u ekonomskoj stvarnosti, niti je svojim korektivnim djelovanjem „odozgo“ pospješivalo razvoj instituta tržišta i svojine, koji preko motivacije i preduzetničke inicijative djeluju „odozdo“. Kolektivistički mentalitet naroda u odnosu prema vlasti nije prevaziđen, niti se to moglo ostvariti u uslovima suficita vlasti i deficita pravne države. On je pogodovao širenju svakojakih monopola i njima bliskih lobističkih struktura, kao i metastaznom naras-tanju posledica koje iz toga proizilaze (posebno dominaciji monopolskih ponašanja i netržišnog odlučivanja, koji guše formiranje ostalih ekonomskih instituta: tržišta, konkurencije, preduzetništva i efikasne svojinske strukture.

Mnogo se više pričalo nego radilo na kreiranju punokrvnog, konkurentnog i razvijenog tržišnog regulisanja. Nijesu formirani čak ni elementarni segmenti mnogih tržišnih instituta. Nije značajnije unaprijeđena tržišna infrastruktura i kultura. Umjesto postepenog jačanja nekih segmenata integralnog tržišta (tržišta faktora proizvodnje, finansijskog i valutnog tržišta, berzi i sl.), zaživjeli su i ukorijenili se razni tržišni supstituti, mutantne i pseudotržišne strukture koje

267

samo simuliraju tržišnu infrastrukturu: buvljaci (koji su u funkciji preživljavanja većine stanovništva), crno, sivo i kvazi tržište, i monopoli (koji su u funkciji bogaćenja manjine). Imitacija pojedinih elemenata i instituta zapadne tržišne ekonomije nije bila dovoljna za jačanje državnih i korporativnih finansija, formiranje efikasnog tržišta kapitala, pove-ćanje likvidnosti proizvodnog kapitala i rast investicija u realnom sektoru ekonomije. Konkurencija je redukovana na navedene primitivne tržišne strukture. Bogatim monopolistima nikako ne može konkurisati pauperizovano stanovništvo i široka mreža sitnih uslužnih preduzetnika (servisi, prodavnice, kafići, zanatlije i sl.), formirana tzv. malom privatiza-cijom. Oni opstaju na razne načine, koji su često u suprotnosti sa zakonskim propisima (evazija poreza i sl.), ili koriste „rupe“ u zakonima, razne privilegije i sl.

Najveća zabluda tržišnog regulisanja se odnosi na njegovo retoričko, gotovo mitsko veličanje (ništa manje od nekadašnjeg veličanja plana), uz zanemarivanje značaja konkurencije, koja je bitno redukovana. Poznata je izjava američkih ekonomskih Nobelovaca i ruskih akademika da „tajna ekonomije, ako uopšte postoji, nije ni u tržištu, ni u svojini, nego u konkurenciji“. U uslovima onemogućene konkurencije nije moguće formirati uslove za afirmaciju kriti-čne mase privatnog sektora (Klein, 1996, ss. 75–86), a samim tim ni za tržište i preduzetništvo. Odsustvo konkurencije je vidljivo golim okom. Ono je kompaktibilno s institucionalnim vakuumom, jer institucije nameću jedinstvena pravila igre, a njih narušavaju svakojaki monopoli. Pomenimo da većina navedenih zabluda potiče iz nekritičke neoliberalne ekonomske kuhinje. Radi se o apstraktnim receptima, čiju je primamljivost na najbolji način demistifikovala globa-lizacija, a ništa manje i tranzicija. Zar sve to nije dovoljno da se savlada lekcija, koja nije teška? Ali, teško je, vjero-vatno, savladati interese koji vladaju svijetom i traže opravdanja koja se oslanjaju na neoliberalnu ekonomsku retoriku. Uostalom, može li neko da negira realno dejstvo ekonomske (i svake druge) politike dvojnih aršina, u kojoj se protekcionizam (prema nama) pojavljuje kao antinomija propagiranom ekonomskom neoliberalizmu?

North i Thomas (1973, p. 2) su dokazali da efikasna institucionalna struktura, prvenstveno prava svojine, predstavlja najvažniji uslov ekonomskog rasta i razvoja. Svojina predstavlja fundamentalni institut ekonomskih, socijalnih i pravnih odnosa u tržišnoj privredi i temelj za razvoj preduzetništva, kako zbog dominantne uloge u odno-sima prisvajanja i regulisanju ponašanja ekonomskih subjekata, tako i zbog svog uticaja na motivaciju, efikasnost, raspodjelu, odgovornost, učešće u upravljanju i sl. Efikasno i razvijeno tržište i preduzetništvo ne mogu postojati bez dominacije privatne svojine (shvaćene u smislu masovnog fenomena), koja predstavlja osnov realne autonomije i motivisanosti privrednih subjekata koji vrše izbor, što po prirodi stvari pretpostavlja težnju za ostvarivanjem maksi-malnih rezultata (Saks, 1995, s. 151).

Efikasno tržište ne može postojati bez dominantnog učešća specificirane i zaštićene privatne svojine, koja je osnov autonomije privrednih subjekata u vršenju slobodnog izbora. Zato je privatizacija preduslov za formiranje i efikasno djelovanje ekonomskih instituta. Pa ipak, preobražaj instituta svojine kod nas (i u većini postsocijalističkih zemalja) nije sprovođen na adekvatan i radikalan način, ne samo vremenski, nego kvalitativno i suštinski. Svojinske promjene su tekle sporo, fiktivno i papirološki. One nijesu bile praćene stvaranjem odgovarajućih mehanizama korporativnog uprav-ljanja i kontrole. U nastavku ćemo pokušati da navedemo osnovne promašaje i zablude privatizacije. Teško je spro-voditi privatizaciju poslije realizovane grabeške „prihvatizacije“, koja je dovela do privilegovanog i brzometnog bogaćenja pojedinaca i stvaranja sloja realnih svojinskih monopolista. Koliko god to paradoksalno zvučalo, svojinski monopolisti su najbolji tržišni konkurenti, što im nije teško u situaciji odsustva efikasnih vlasnika kao masovnog feno-mena. Kroz prizmu ispravnog mišljenja poznatih ekonomista (Kleina, Stiglitza, Tobina, Leontjeva, Abalkina i dr.) da je konkurencija mnogo značajnija od oblika svojine, i činjenice da se tržište ne može zasnivati na uskim svojinskim interesima i redukovanoj konkurenciji, postaje jasno zašto su rezultati privatizacije razočaravajući. Nije slučajno što strani kapital ne dolazi u zemlje rizika, nezaštićene privatne svojine, nekonkurentnih i primitivnih tržišnih struktura.

Samociljnost privatizacije (kao i tržišta) je zabluda koja još traje, a sa njom i privid da je osnovni problem privatizacije u definisanju svojinskih titulara (tj. u pluralizmu svojine). Teorija prava svojine insistira na jasnom odre-đenju (a ne samo raznovrsnosti prava svojine), zakonskoj zaštiti i stvaranju uslova za njihovu slobodnu razmjenu, u cilju stvaranja stimulativnog ambijenta za efikasno privređivanje. Ciljna funkcija i osnovni kriterijum privatizacije je efikasnost, tj. njen doprinos efikasnijem privređivanju (korišćenju resursa). Zašto bi se, inače, privatizacija sprovodila? Izostanak efikasnosti u našim uslovima najbolje govori o neuspješnosti privatizacije.

U literaturi je odavno poznato da ideja masovne vaučerske privatizacije (MVP), koja je politički veoma privlačna, tehnički složena, ekonomski skupa i neizvjesna, izaziva više socijalno-psihološke nego ekonomske efekte (formiranje efikasnih vlasnika). Usitnjena svojina je fiktivna, pasivna, apstraktna i stvara velike transakcione troškove, tako da se vaučerizacija lako pretvara u neuspješni i skupi eksperiment. Vaučeri kao privatizacioni čekovi nemaju realnu, nego samo nominalnu akcionarsku vrijednost, sa krajnje sumnjivom i diskutabilnom mogućnošću dobijanja buduće divi-dende. „Istinska privatizacija je gde se ljudima daje nešto“, smatra S. Pejović (Ekonomist magazin, br. 455, s. 16). Neo-

268

institucionalna ekonomska teorija prava svojine negira konzistentnost vaučerizacije svojim preporukama efikasne zaštite i jasne specifikacije prava svojine, kao i stvaranja uslova za njihovu slobodnu razmjenu. Ni jedan od navedenih uslova MVP ne ispunjava. Za razliku od prava svojine, vaučer ne obezbjeđuje slobodan pristup resursima, ne smanjuje rizik i nesigurnost, ne doprinosi formiranju stabilnih očekivanja kod njegovih vlasnika, ne smanjuje mogućnost od raznih ograničenja. Nejasno je kako papirni, elektronski i dr. vaučeri mogu postati pravo svojine, kad se zna da ono mora sadržati snop od najmanje pet od jedanaest ovlašćenja iz Honoreove definicije prava svojine, a u tom snopu sigurnost je neizostavna. Veoma je mala šansa da preko usitnjenih vaučera ostvari pravo svojine u odnosu na vlasnike kontrolnog paketa akcija.

Da bi odagnali sumnje u pravilnost ove kritike MVP, citiraćemo Nobelovca J. Stiglitz a(Ekonomist magazin br. 42, s. 14), koji kaže: „Najneuspešnije su one zemlje koje su primijenile vaučersku privatizaciju“. Veličanje modela MVP dovelo je kod nas do masovne zablude i pretvorilo se u svoju suprotnost– blokiranje procesa stvaranja efikasnih vlas-nika, njihovo masovno odvajanje od svojine, a samim tim i od preduzetništva. Eksperiment skupog štampanja vaučera i jeftinih svojinskih obećanja ne može obezbijediti efikasnu svojinsku strukturu. On predstavlja reprodukovanje sindroma otuđenja najširih slojeva stanovništva od svojine. Ne možemo zaobići ni metodološku zabludu kreatora modela MVP, koji ima deklarativno protivurječan karakter, jer sadrži koncepcijsku konfliktnost ciljeva (ostvarenje ekonomske efi-kasnosti i socijalne pravednosti). Dividendi nema, a rijetko ih ko i pominje. Postoji objektivna opasnost da će malo-brojni bogataši na razne načine preuzeti kontrolne pakete akcija.

Dominacijom rekombinovanih oblika svojine, formalne predaje svojinskih prava i raznih sociopatoloških oblika privatizacije (nepravednih, netržišnih, nezakonitih, špekulativnih, interesnolobističkih i sl), u uslovima hroničnog defi-cita domaćeg i stranog kapitala, onemogućena je i usporena realna privatizacija, u koju je trebalo da se uključe najširi slojevi stanovništva. Izgleda da je privatizacija dozirana u mjeri u kojoj je to odgovaralo uskom krugu pojedinaca. Svi ostali su posmatrači, koji iščekuju odgovor na pitanje: dokle i kuda vodi drastično socijalno raslojavanje i propadanje srednjeg sloja, negativna selekcija kadrova, višegodišnje reprodukovanje krize, procvat špekulativne trgovine, razvoj socijalne patologije, zapostavljanje proizvodnje, zaposlenosti i investicija, degradacija nauke, obrazovanja i morala. Ekonomska sloboda ima apsolutne prednosti nad ekonomskom prinudom, ali iskustvo postsocijalističkih privreda po-kazuje da je ekonomska sloboda potreban, ali ne i dovoljan uslov za uspostavljanje efikasnih ekonomskih instituta. Efikasni, razvijeni i fleksibilni privredni instituti mogući su samo u uslovima dominacije efikasnih privatnih vlasnika kao masovne pojave. To je najveća zabluda kreatora mnogih modela postsocijalističke privatizacije (u koju se uklapa i crnogorski model MVP). Vrlo maglovito zvuče priče o efikasnosti i moći privatne svojine, u situaciji u kojoj je ogro-mna većina naroda raznim metodama apsolutno odvojena i od nje, i od mogućnosti bilo kakvog većeg prisvajanja resursa (preraspodjele svojinskih prava u Coaseovom žargonu).

Iz zablude o svojinskoj masovnosti neminovno proizilazi zabluda koja se tiče naših „efikasnih vlasnika“, čiju suštinu naši „ekonomisti-reformatori“ nikako da pomenu, a kamoli da objasne. Zato ćemo navesti da se pod pojmom efikasan vlasnik na Zapadu podrazumijeva vlasnik faktora proizvodnje (kao svojinskog objekta) koji je sposoban da ih pod određenim uslovima angažuje na regularan način, i da na taj način obezbijedi prisvajanje nekog faktorskog do-hotka. Kod nas, naravno, ima i takvih vlasnika, ali ni približno ne toliko da bi u skoroj budućnosti mogli postati do-minantan sloj (opet: masovan fenomen). Mnogo je više novokomponovanih bogataša koji su svoj imetak stekli na neki od netržišnih načina, kao što su: povoljni inflacionih i drugih kredita, kvota, licenci, korišćenjem trgovačkih i prirodnih monopola, inflacionim profitima, stvaranjem brzih i velikih lobističkih, rentijerskih i sociopatoloških zarada, s malim rizikom i velikim izbjegavanjem obaveza, i na neki od špekulativnih načina (finansijskim piramidama, „pranjem“ novca, švercom valuta, sivom ekonomijom, ratnim profiterstvom i sl.).

Zagovornici privatne svojine stalno ponavljaju istu tezu o značaju i ulozi privatne svojine, posebno za ekonomske slobode. Kao da bilo ko ima nešto protiv toga da postane vlasnik i ekonomski slobodan čovjek!? Da bi sagledali karak-ter i dubinu ove zablude, protumačećemo je kroz prizmu inspirativnog i institucionalizovanog tumačenja profesora Lj. Madžara (1998, ss. 28; 41) da je sloboda ciljna funkcija privatizacije. Nesporno je da je svojinsko pitanje direktno povezano s ekonomskim slobodama, i da stepen otuđenja od svojine direktno prouzrokuje odgovarajuću redukciju ekonomskih sloboda. Povlačeći paralelu s navedenim mišljenjem, možemo konstatovati da je većina našeg naroda praktično ekonomski neslobodna, jer od realne plate (koja sve više kasni) ne može realno da preživi (šta tek reći za mnoge nezaposlene). Većina naroda je naročito „slobodna“ od svojine. Izražena polarizacija u vlasništvu i životnom standardu govori u prilog postojanja velikog stepena ekonomskih nesloboda. Dakle, naši svojinski „reformatori“ još nijesu shvatili praktičnu paradoksalnost svojih teorijskih preporuka (koje su, možda, u koliziji i sa njihovim praktičnim svojinskim djelovanjem). Takođe nijesu shvatili ni činjenicu da njihovi makroekonomski recepti nijesu primjenjivi u uslovima neodgovarajuće mikroekonomske sredine, o čemu smo pisali u središnoj fazi tranzicije. Dalje, statistika jasno

269

pokazuje da u svijetu ima mnogo više ljudi nego država, zbog čega je privatna svojina preovlađujuća, Ali, nikom u raz-vijenim zemljama ne pada na pamet da negira državno regulisanje kao neizostavni privredni institut, niti državnu svo-jinu u najznačajnijim i najpropulzivnijim razvojnim granama, kao što su kosmička industrija, vojna industrija, genetički i biološki inženjering i druge grane u kojima uopšte nema mjesta privatnoj svojini. Pored toga, zanemaruje se i činjenica da privatna svojina ispoljava mnoge svoje prednosti samo u uslovima institucionalizovane sredine (koja u Crnoj Gori nije razvijena, otuda brojne deformacije). Na kraju ćemo navesti zabludu crnogorske privatizacije vezanu za nepozna-vanje elementarne činjenice da glavni cilj i problem privatizacije nije u definisanju titulara svojine, nego u stvaranju uslova za slobodnu razmjenu svojinskih prava, priliv kapitala, izgradnju odgovarajuće svojinske strukture, drugih eko-nomskih instituta i stabilnog političko-ekonomskog sistema koji bi neutralisao rizike ulaganja i poslovanja.

3. 6 KONTROVERZE I PROPUSTI PAKETA TRANZICIJE Homogenost, strukturiranost i realnost Paketa tranzicije postali su za njegove protagoniste, a prije svega su to IMF

i Svjetska banka, upitni u određenom stupnju tek od nedavno, tj. nakon što su se očitovale i određene negativne konse-kvence paketa u nekim od zemalja u tranziciji. Druga skupina ekonomista, među kojima su: P. Nolan, O. Ellerman, R. Salvatore, J. Stiglitz, J. K. Galbright, B. Horvat, J. Mencinger, M. Panic, C. Pitelis, S. Zdunić, Santini i Stojanov već su od početka promišljanja ekonomskih reformi u većoj ili manjoj mjeri izražavali sumnju u realnost Paketa, a posebno kada su pitanju njegovi efekti s obzirom na: ekonomski rast, zaposlenost, brzinu, socijalne dimenzije, ulogu države i ulogu velikih i malih firmi.

Istočnoeuropske zemlje trebale su se transformirati u suvremene tržišne ekonomije. Neke od njih su u ovome bile uspješnije, neke manje uspješne. Uglavnom, samo tri zemlje su do 2000. dostigle ili prekoračile razinu GDP kakav su imale na početku procesa tranzicije (Poljska, Mađarska, Slovenija). Deset godina je prošlo i uopće ne iznenađuje da je 1996. J. Sachs napisao: „Ja ne mislim da je 500 dana (kako je Planom Šatalina zamišljena tranzicija Rusije) dovoljno da se ono što je sada sovjetsko carstvo pretvori u tržišnu ekonomiju. Oni su daleko od toga da mogu osotvariti radi-kalnu tranziciju za 500 dana. Iz mog ugla, ako ovo postane opća shema za tranziciju d 5.000 dana, i to bi bilo dovoljno veliko čudo uspjeha“.

Rast realnog BDP u periodu 1989-2009 (za selektovane države tranzicije)

Država Indeks 2009 (1989=100) Godišnja stopa rasta

Poljska 180 3,0 Rebublika Češka 137 1,6

Estonija 128 1,2 Mađarska 127 1,2 Slovenija 144 1,8

Centralna Evropa i baltičke države 150 2,0 Bosna i Hercegovina 81 -0,1

Bugarska 109 0,4 Makedonia 100 0 Crna Gora 88 -1,1 Rumunija 118 0,8

Srbija 69 -2,9 Jugoistočna Evropa 107 0,3

Jermenija 131 1,4 Belorusija 156 2,2

Gruzija 58 -3,7 Ukrajina 60 -2,5 Rusija 99 0

Istočna Evropa i Kavkaz 91 -0,5 Sve države tranzicije 131 1,4

Izvor: prilagođeno prem Domazet, 2010, p. 15.

270

Uloga vanjskog sektora u procesu tranzicije ranije represivnih (netržišnih ekonomija) dobila je važnost u očima Svjetske banke. MMF i nekoliko svjetskih poznatih ekonomista potvrdili su da postoje kontroverzna pitanja zasnovana na onome što se naučilo iz iskustva i alternativnih modela. Npr. J. Sachs koristi iskustvo zemalja Jugoistočne Azije. On kaže da nova ortodoksnost definira politički sadržaj orijentacije k vanjskom svijetu u kojem se nalaze ove mjere: liberalizacija trgovine, eliminacija kvantitativnih restrikcija u cijelom pravnom sustavu, usvajanje jedinstvenih tarifa, naglasak na privatnom sektoru kao resursu rasta i opće smanjenje svih oblika intervencija vlade na tržištu. J. Sachs uz to kaže: „U najmanju ruku, strategija nema puno povijesne podrške. Uspjeh istočne Azije ne pokazuje korisnost libera-lizacije trgovine u makroekonomskoj krizi. Pravi povijesni slučajevi liberalizacije u makroekonomskoj krizi su zemlje južne hemisfere (Argentina, Čile i Urugvaj) tijekom 1970-ih, a te epizode bile su dobro poznati debakli, djelomično upravo zato što su postojali suprotstavljeni zahtjevi stabilizacije i liberalizacije“. Baveći se odnosom i međuzavisnošću trgovine i razvoja, odnosom tako značajnim za bivše socijalističke zemlje u procesu tranzicije, M. Panić, sa Sveučilišta u Cambridgeu, kaže: „Upitno je je li liberalizacija trgovinske politike jedan od uzroka, a ne posljedica, izuzetnog uspjeha zapadnoeuropskih zemalja u ponovnoj izgradnji privrede. Trgovinska politika je, u velikoj mjeri, određena relativnim nivoima razvoja i međunarodne konkurentnosti. Ova opservacija u skladu je s idejom da se uspjeh vodećih industrijskih zemalja u periodu od 1950. do 1969. može lako objasniti u parametrima izvoza vođenog rastom, a ne rasta vođenog izvozom“ (Panić, 2003).

Slika 95

Izvor: Panić, 2003.

Pogledajmo ove dvije slike. Slika 95 pokazuje stupanj carinske zaštite SAD prije I. svjetskog rata, tj. 1913. Po kri-teriju razvijenosti mjerene BDP, SAD bi morale imati nižu carinsku zaštitu od Kine ili Indije. Ipak, uvoz u Kinu ili In-diju bio je skoro duty free. Zašto? Vjerojatno zato što su Indija, Kina i sl. bile kolonije pa, naravno, nisu imale vlastitu nego su imale nametnutu strategiju razvoja. Ova je, opet bila u interesu kolonizatora. U isto vrijeme SAD štite svoju industriju u povoju (infant industry argument). Slika 96 pokazuje kako su SAD promijenile zaštitnu politiku kada su postale svjetski konkurentne, odnosno kada su postale prvaci razvijenosti.

Da se prisjetimo prošlosti.Nakon II svjetskog rata SAD predložile su Zapadnoj Europi strategiju potpune tranzicije koja se sastojala od makroekonomske stabilizacije, reforme cijena, liberalizacije vanjske trgovine, ali bez privatizacije. Startna pozicija Zapadne Europe bila je u velikoj mjeri slična poziciji Istočne Europe nakon početka procesa tranzicije, osim što su zemlje Istočne Europe morale učiniti revolucionarne korake u privatizaciji državne imovine što je moguće brže. Praktično govoreći, problem Istočne Europe bio je puno kompliciraniji nego problem Zapadne Europe nakon II svjetskog rata. „Usprkos vidnim dokazima suprotnom, uvjerenje SAD bilo je da Zapadna Europa može postići oporavak

271

za nekoliko godina, time omogućavajući da vizija postane stvarnost. Od Zapadne Europe se očekivalo da liberalizira svoju trgovinu i platni sistem što je moguće brže, neovisno o njezinim ekonomskim i političkim okolnostima (Panić, 2003). Primjer poslijeratne rekonstrukcije V. Britanije ovdje je zanimljiv.

Slika 96

Izvor: Panić, 2003. SAD su V. Britaniji 1945. dale veliki kredit uz dva konkretna uvjeta: da funta postane konvertibilna u roku od

jedne godine i da se ukine sva diskriminacija na štetu američkog izvoza do kraja 1956. Konvertibilnost funte uvedena je u srpnju 1947. i iznenada je ukinuta sljedeći mjesec, do kada je više od tri i pol milijarde kredita upotrijebljeno da za-dovolji potrebu za američkim dolarom po tadašnjoj tečajnoj listi. „Uzevši u obzir relativnu snagu ove dvije privrede i valute, ono što je u ovoj epizodi najviše iznenadilo jest što je netko očekivao drukčiji ishod“ (Panić, 2003). „Iz global-nog ugla, liberalizacija se može braniti ne kao interes zemlje koja je započinje, već interes ostatka svijeta... Neki od pri-tisaka SAD u svrhu liberalizacije zemalja u razvoju (Brazil, Koreja, Meksiko) zaista proizilaze više iz brige za američke trgovinske interese nego iz brige za dobrobiti zemalja u razvoju. U onoj mjeri koliko je ovo stvarna motivacija pritiska za liberalizaciju, s druge strane nema opravdanja za pritisak na siromašne zemlje u ekonomskim problemima da krenu u brze strukturalne promjene u korist ostatka svijeta“ (Sachs, 1987).

Privreda 20. i 21. stoljeća ima različitu strukturu od privrede Adama Smitha. Međutim, položaj i uloga malih i srednjih poduzeća u suvremenom svijetu, a posebno u zemljama u razvoju, privlači posebnu pozornost. Ideologija neoliberalizma naglašava ulogu malih i srednjih poduzeća kao promotora zdrave poslovne klime i ekonomske efikas-nosti, i stoga je od posebnog značaja za ekonomski razvoj manje razvijenih zemalja i zemalja u procesu tranzicije. Pre-ma Ranieru Vanni d’Archirafiju, mala i srednja poduzeća kamen su temeljac ekonomskog oporavka bivše Europske ekonomske zajednice. Ovo je zato što su u 2000. od 15,7 milijuna poduzeća u Europskoj uniji, 99% mala i srednja. Od toga broja 14,5 milijuna poduzeća imaju manje od deset uposlenih. Nekih 50% poduzeća su poduzeća jedne osobe. Na srednja i mala poduzeća otpada više od 50% ukupnih investicija u Europskoj uniji i 60% bruto domaćeg proizvoda EU.

Da se ne bi došlo do pogrešnih zaključaka, posebno do onih koji bi mogli biti jednostrani (tj. Svjetska banka predlaže da je dobro razbiti velike kompanije), treba uzeti u obzir i sljedeće: ako srednja i mala poduzeća čine 99% svih poduzeća u EU, a stvaraju 60% bruto društvenog proizvoda i 50% investicija, onda proizlazi iz toga da 1% velikih kompanija još uvijek ostvaruje 40% bruto domaćeg proizvoda i 50% investicija u EU. Donacije i krediti koje EU daje za srednja i mala poduzeća predstavljaju značajnu i impresivnu aktivnost usmjerenu k stimuliranju ekonomskog razvoja

272

i implemenitranju uglavnom kroz kanale Strukturnih fondova. Osnovni cilj ove aktivnosti je pomoć u ekonomskom raz-voju određenih regija EU. 150 milijardi ekija za razdoblje od 1994. do 1999. bio je na raspolaganju Strukturnom fondu, čiji se resursi usmjeravaju prvo k vladama država, a ne izravno srednjim i malim poduzećima. Ti resursi koriste se za stimuliranje ekonomskog rasta u područjima slabijeg razvoja (Portugal, Španjolska, Irska), industrijsko restrukturiranje poduzeća, obrazovanje. Aktivnosti EU u sferi razvoja srednjih i malih poduzeća jasno pokazuju sljedeće karakteristike:

srednja i mala poduzeća značajan su komplementarni faktor ekonomskog razvoja Europske unije EU brine se za regionalni razvoj EU ima poseban fond za te svrhe srednja i mala poduzeća nisu se u EU razvijala autonomno i bez koordinacije s drugim značajnim odlukama i

interesima ekonomskog razvoja.

Ovi stavovi o SME idu inače u pravcu suprotnom povijesnim dokazima o tome koji su doprinos dala: a) velika poduzeća i b) usmjeravanje ekonomskog razvoja od strane vlade privrednom razvoju pojedinih zemalja (Uzeti primjer slučaja Južne Koreje i uloge velikih firmi u Koreji u promociji ekonomskog razvoja. Japan je još i bolji primjer za to).

Prema neoliberalnom pristupu, sasvim je jasno da se od države očekuje da ima sve manju ulogu u procesu tranzicije bivših socijalističkih zemalja. Država se smatra „kontraproduktivnim akterom“ u suvremenoj tržišnoj ekonomiji i, prema svim paketima tranzicije koji su dosad stvoreni, njezina se uloga smanjuje na najmanju moguću mjeru.

Prema M. Porteru, zemlja prolazi sljedeće faze ekonomskog razvoja: fazu vođena faktorima, fazu vođena inves-ticijama, fazu vođena inovacijama i fazu vođena bogatstvom. Kao i njegov prethodnik A. Smith, M. Porter naglašava da nije neizbježno da države prođu kroz sve ove faze. Međutim, ako se zemlja upetlja u ono što A. Smith naziva neprirodni poredak, mora se nešto naučiti i platiti neka cijena. Da vidimo koje su razlike između ovih faza ekonomskog razvoja prema M. Porteru. „U državama u ovoj inicijalnoj fazi, skoro sve međunarodno uspješne industrijske grane u državi os-tvaruju korist skoro isključivo na osnovi nekih temeljnih faktora proizvodnje. U „dijamantu“ je samo rudimentarni fak-tor proizvodnje komparativna prednost. Državne firme u takvoj ekonomiji konkurentne su samo na osnovi cijene u in-dustriji koja traži vrlo malo proizvodne i procesne tehnologije, koja nije skupa i koja se može lako nabaviti. Tehnologija dolazi iz drugih država, a ne stvara se u državi... Strane firme omogućavaju najveći dio pristupa stranim tržištima... Ekonomija vođena faktorom je ekonomija sa slabim temeljem održivog rasta produktivnosti“.

Faza vođena investicijama. „U ovoj fazi konkurentna prednost države zasniva se na mogućnosti i spremnosti države i njezinih firmi da agresivno investiraju... Tehnologija je obično za jednu generaciju iza vodećih na međunarodnoj razini. Međutim, u ovoj se fazi strana tehnologija i metode ne samo primjenjuju već i unaprjeđuju. Vrlo malo zemalja u razvoju dođe do ove faze. U poslijeratnom razdoblju samo su Japan, a u posljednje vrijeme i Koreja u ovome bili uspješni. Tajvan, Singapur, Hong Kong, Španjolska i u manjoj mjeri Brazil pokazuju znakove dostizanja ove faze“.

Faza vođena inovacijom. Ova faza zove se faza vođena inovacijom zato što firme ne samo da pribavljaju i una-prjeđuju tehnologiju i metodu drugih nacija već ih i same stvaraju. Faza vođena inovacijom predstavlja početak velikih stranih izravnih ulaganja (izvoz kapitala). Industrija je manje podložna šokovima cijena i kretanja na tečajnim listama zato što je konkurentna i tehnološki i strukturno. Globalizacijska strategija firmi je aktivna. Faza vođena bogatstvom. „Faza vođena bogatstvom je, za razliku od prethodne, faza koja vodi do propadanja. Problem je što ekonomija vođena nekadašnjim bogatstvom nije u stanju držati svoje bogatstvo“ Društvo se uspava na lovorikama.

Vašingtonski konsenzus negira ulogu vlade i u tranziciji i u manje razvijenim zemljama. Institucije tržišne eko-nomije su zaboravljene. Podrazumijeva se da je čarobni štapić slobodnog tržišta i stranih izravnih investicija dovoljno jako oružje ekonomskog progresa (prema IMF, Svjetskoj banci, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji itd., i za veliki broj drugih, posebno domaćih profesora ekonomije). Je li doista tako? Dobro je poznato što su povijesne lekcije naučene na ovu temu. M. Porter je otac teorije koja objašnjava konkurentnu poziciju transnacionalnih kompanija u globalnoj svjetskoj ekonomiji. Što su transnacionalne kompanije u zemlji konkurentnije, to je i zemlja konkurentnija i time se u zemlji stvara više bogatstva. Što se tiče uloge vlade naspram uloge tržišta, Porter (što se može zaključiti na prvi pogled) podržava rješenje koje negira ozbiljnu ulogu vlade. Je li ovo doista tako, ili možda nije? I, što su implikacije takvog mogućeg pogrešnog tumačenja Porterove ekonomije za budućnost ekonomije u tranziciji i manje razvijenih zemalja? Citiramo Portera o ulozi vlade: „Vlada ima najveći izravni utjecaj na prednost države u fazama vođenim faktorom, odnosno vođenim investicijom. Sredstva koja ima na raspolaganju, kao što su kapital, subvencije i privremena zaštita, najsnažnija su u ovim fazama u razvoju konkurentnosti države... Vlada u ovoj fazi može igrati značajnu ulogu u područjima kao što su usmjeravanje raspoloživog kapitala u odabrane industrije, preuzimanja rizika putem eksplicitnih ili implicitnih jamstava, pomoći i stimulacija kupovine strane tehnologije i korištenje privremene zaštite da se potakne

273

razvoj domaće industrije... Devalvacija može biti korisna u ovim ranim fazama razvoja kada firme još uvijek ovise o cjenovnoj konkurentnosti. Osnovni zadatak vlade u fazi vođenoj inovacijom je da stvori okruženje u kojemu firme jesu i ostaju inovativne i dinamične... U isto vrijeme kad firme postanu veće i globalnije, sve manje bivaju pogođene domaćim makroekonomskim faktorima i sve manje podložne pritiscima vlade...“ (Porter, 1990).

Jedan od najzavodljivijih nedostataka Paketa tranzicije je pretjerano oslanjanje na strana izravna ulaganja. Dosa-dašnja iskustva zemalja u tranziciji, kao i povijesno iskustvo različitih latinskoameričkih zemalja, pokazalo je da većina stranih izravnih ulaganja ide na tržišta koja su potencijalno stabilna i koja su najviše odmakla u procesu tranzicije. Npr. prema podatcima Europske banke za obnovu i razvoj Malezija je imala više stranih izravnih ulaganja nego Istočno-europske zemlje zajedno do 1997. Uz ukupan iznos stranih izravnih ulaganja, značajnije je pitanje koje se tiče buduć-nosti zemalja koje se pokušavaju oslanjati isključivo na strana izravna ulaganja da bi promovirale svoj ekonomski razvoj zbog nedostatka: kapitala, menadžmenta, tehnologije i pristupa inozemnim tržištima.

Međutim, ovdje se može pojaviti rizik koji prati sve veću ulogu multinacionalnih kompanija u domaćoj ekonomiji. „Inozemne multinacionalne kompanije značajan su dio procesa ekonomskog razvoja, posebno u ranim fazama. One ne mogu biti jedini pokretači stvaranja prednosti države naprednim industrijama. Strategija razvoja, zasnovana isključivo na inozemnim multinacionalnim kompanijama, može državu osuditi na to da ostane ekonomija vođena faktorima, a ako je suviše veliko oslanjanje na strane multinacionalne kompanije, država ne će nikada biti zemlja bilo koje industrije. TNC treba biti samo jedna od komponenti razvoja nacionalne ekonomske strategije. U određenoj fazi procesa razvoja fokus treba usmjeriti prema domaćim firmama. Glede Singapura i Irske moj je stav da je do ovakve promjene došlo pre-kasno i da je bila premala. Inozemna investiranja, usmjerena u zemlju, nikada nisu rješenje problema konkurentnosti neke države“ (Porter, 1990) .

Platna bilanca Irske - tekući račun, račun kapitala i financijski račun (u milijunima €)

Trgovinska

bilanca Usluge

Dohodovna plaćanja

Tekući transferi

Tekući račun

1998 17510 -8820 -9382 1319 627 1999 22170 -10176 -12945 1177 226 2000 27266 -13889 -14750 994 -379 2001 30494 -13259 -18295 305 -757 2002 35442 -13779 -23664 707 -1295 2003 32604 -11091 -21947 432 -2 2004 31423 -10203 -22481 393 -867 2005 28218 -9303 -24870 265 -5690 2006 25031 -6797 -24033 -506 -6304 2007 19811 -1121 -27825 -990 -10124 2008 23811 -7670 -25155 -1154 -10169 2009 32367 -8416 -27901 -901 -4853

Izvor: Statistika Irske

Ono što Porter naglašava jest da se zemlja u razvoju treba oslanjati na strani kapital u formi stranog izravnog ula-

ganja samo na početku razvoja – kad je u fazi ekonomskog razvoja koji je upravo po tome i nazvan: faza vođena faktorima. Ako zemlja želi ući u sljedeću fazu ekonomskog razvoja, odnosno fazu vođenu investicijom, a kamoli fazu vođenu inovacijom, ta zemlja ne može uspjeti a da nema vlastitu domaću industriju. Domaća industrija, s druge strane, može se razviti, prema Porteru, ako su strategija ekonomskog razvoja i mjere ekonomske politike usmjerene prema procesu razvoja domaće industrije. Kako on to kaže: „ Ako je oslanjanje na velike TNC preveliko, država ne će biti država ni jedne domaće industrije“. U takvim okolnostima dvojna ekonomija se razvija u zemlji i paradoks rastrošnosti se pojavljuje u nacionalnoj ekonomiji. S jedne strane, ekonomija radi s multinacionalnim kompanijama i doživljava povećanje izvoza. S druge strane, bijeda se razvija u „domaćim sektorima“. Postoji opasnost da će ukupna razina produktivnosti dugoročno doživjeti pad. BDP države može porasti, ali bruto nacionalni proizvod može opasti. Irska izdvaja na ime dohodovnih plaćanja, uglavnom na ime odljeva profita TNC, skoro toliko koliki je njezin suficit trgo-vinske bilance. Vanjski dug Irske u 2012. čini 1000% BDP!

274

Jedna od osnovnih zabluda Paketa sastoji se u tome što on smatra da je inflacija u tranzicijskim zemljama tzv. demand-pull tipa te da restriktivna monetarna politika ne će značajnije utjecati na razinu proizvodnje. Poznato je da po neoklasičnoj ekonomiji stoji postavka o funkcioniranju privrede na razini pune zaposlenosti. Radi se o poznatoj hipotezi o prirodnoj stopi nezaposlenosti. Drugi problem Paketa je u tome što on pretpostavlja da je međunarodna pozicija zemlje jaka. Međutim, mnoge tranzicijske zemlje nisu nikada bile dovoljno međunarodno konkurentne. One su mogle izvoziti uglavnom zahvaljujući devalvacijama valute ili izvoznim poticajima. Budući da devalvacija može djelovati proinflatorno, ona se tranzicijskim zemljama ne preporučuje. Tako su ove zemlje stavljene u ralje tzv. interne devalva-cije, što nije ništa drugo doli nježno (prikriveno) ime za deflaciju. Stoga je nezaposlenost normalan pratilac tranzicije u svim zemljama.

Zahvaljujući njemačkom ujedinjenju, bivša DDR mogla je „uvesti“ političku stabilnost i imidž tzv. Zapadne Njemačke. K tome, DDR je dobila pristup razvijenom sustavu socijalne zaštite Zapadne Njemačke tako da su realni tranzicijski troškovi mogli biti naglašeno ublaženi transferima iz Zapadne Njemačke u DDR. Ovaj moment je omogućio bivšoj DDR da primijeni de facto „first best“ rješenje procesa tranzicije, što nije mogao biti slučaj u drugim tranzicij-skim zemljama. Makroekonomska politika bivše DDR bila je praktično razriješena funkcioniranjem GEMSU - Njemačke ekonomske, monetarne i socijalne unije.

Zahvaljujući GEMSU, mikroekonomska reforma mogla se izvesti jednim potezom, samo nekoliko sektora bilo je izuzeto iz procesa deregulacije. U pogledu EOI, problemi bivše DDR su jednostavno nestali ujedinjenjem. Time je DDR postala, kao dio Njemačke, automatski član EU. Njezina vanjska trgovina trenutno je liberalizirana, postajući sastavnim dijelom njemačke ekonomije. U cjelini uzeto, interna i vanjska reforma bivše DDR sredinom 1990. bila je znatno obuhvatnija od reforme Zapadne Njemačke od prije 42 godine. Sjećajući se uspjeha njemačke reforme iz 1948, mnogi su se nadali da će reforme DDR biti još uspješnije. Međutim, kratkoročni rezultati reforme bili su obeshrabru-jući: drastičan pad proizvodnje i porast nezaposlenosti. Reforma Zapadne Njemačke iz 1948. je za samo šest mjeseci povećala industrijsku proizvodnju za oko 50%. U bivšoj DDR proizvodnja je smanjena za 50% u 1990. Da nije bilo znatnih subvencija kojima su spašene mnoge firme pad proizvodnje bio bi daleko dramatičniji. Nezaposlenost je porasla u razdoblju između jeseni 1989. godine i ljeta 1991. za 30%. Ako se mogu izvlačiti neke lekcije iz procesa specifične tranzicije privrede bivše DDR, onda bismo podsjetili na one koje su istakli K. Paque i H. Schmiedling u „The Fading Miracle“: DDR je imala sjajnu startnu poziciju za proces tranzicije, posebno sa stajališta makroekonomske perspektive. Pored toga, DDR je imala ogromnu financijsku podršku iz Njemačke, nešto kao Marshallov plan nakon II. svjetskog rata. Moglo bi se reći da je podrška Njemačke DDR bila čak i veća od toga kada se analizira sa stajalšta kvalitete i kvantitete pomoći.

Istočna Njemačka je ustvari imala rast GDP od 6 do 10% u razdoblju od 1992. i 1993. Međutim, taj rast je bio ostvaren zahvaljujući ogromnim transferima kapitala iz Njemačke. I pored toga raskorak od oko 200 mlrd. DM (ili oko 100 milijardi €) ostao je između domaće potrošnje i proizvodnje Istočne Njemačke, koji se još dugo financirao sred-stvima poreznih obveznika Zapadne Njemačke. Ekonomija Istočne Njemačke postaje „dualna“ ekonomija. Ona je prošla kroz proces deindustrijalizacije; struktura nove industrijske baze poprima naglašenu karakteristiku razvoja tzv. non-traded goods. Šok izazvan naglom liberalizacijom cijena uoči ujedinjenja dvije Njemačke najviše je ugrozio one sektore industrijske aktivnosti koji su najviše bili izloženi međunarodnoj konkurenciji.

Privreda bivše Istočne Njemačke kontrahirana je na izuzetno nisku razinu konkurentnosti, mjereno bilo kojim standardima. Samo u slučaju dopunskih i masivnih investicija, prije svega na sektoru kapitalnih dobara, privreda Istočne Njemačke mogla bi postati kompetitivna i približiti se privrednim performansama tzv. Zapadne Njemačke. Ovaj gap se, međutim, može financirati samo izravnim stranim investicijama bilo iz Zapadne Njemačke ili iz drugih razvijenih zemalja.

U prvih deset godina tranzicije Njemačka je transferirala u bivši DDR (Istočnu Njemačku) više od tisuću milijardi maraka kako bi podigla infrastrukturu u DDR i kako bi zadržala stanovništvo bivše DDR od preseljavanja u zapadni dio.

3.6.1 Tranzicija kao smjena razvojne paradigme i instituionalni fijasko Socijalistička ekstenzivna privredna reprodukcija rezultirala je u dubokim deformacijama i disproporcijama priv-

rednog sistema, koje su se negativno odrazile na sve društvene podsisteme. Socijalistički poredak na evropskim pro-storima nije odolio pred ekonomskim nedaćama i pluralističko-civilizacijskim izazovima vremena. Krahirao je krajem 1980-ih godina, poslije brojnih reformskih pokušaja, koji su bili u suštini palijativni. Pokopane su nade i vjerovanja u

275

njegovu formacijsku i istorijsku besmrtnost. Istovremeno je otvorena potreba korijenitih političkih, ekonomskih, so-cijalnih, institucionalnih i drugih sistemskih promjena, koje su trebale bile orijentisane na demokratizaciju, privatizaciju i institucionalizaciju. Narodi30 postsocijalističkih zemalja su tražili promjene: političke i ekonomske slobode, izgradnju tržišnog privređivanja, afirmaciju privatne svojine i sl. Zato moraju prihvatiti posledice koje su promjene izazvale: rizik, nesigurnost, neizvjesnost, odsustvo garancija, uspješnost jednih i neuspješnost drugih, socijalno raslojavanje, socio-pa-tološki fenomeni i sl. Uspješna tranzicija pretpostavlja radikalne promjene odnosa i oblika privređivanja, svojine, me-hanizama regulacije, političkog i normativnog režima. Realne i korijenite institucionalne promjene su opšti okvir i pred-uslov svih ostalih promjena. One omogućuju i pospješuju ekonomsku stabilizaciju, rast i razvoj. Neefikasnost privreda u tranziciji objašnjava se, pored ostalog, institucionalnim vakuumom i porastom transakcionih troškova adaptacije na tržišne uslove privređivanja i formiranja novih institucija.

Prelazni period karakterisala je dubina, složenost, brojnost, nepostojanost i svestranost promjena, koje su nosile rizik i neizvjesnost, nego i njihova određena nepostojanost i “nesistemnost”, koju obilježava smjena odumirućeg socij-lističkog društveno-ekonomskog sistema i odgovarajućih institucija novim, koji je tek u povoju. Zato u potpunosti ni-jesu djelovali, tj. zakazali su i jedan ni drugi institucionalni sistem. U tom “sudaru” starog i novog egzistirali su i mje-šoviti institucionalni elementi, oblici i odnosi. Tako je bilo u dužem vremenskom periodu prelaza, koji je trebao da bude evolutivan, nepovratan i nekonfrotacijski. Stvoren je specifičan vakuum sa svim pratećim posljedicama, od kojih se naj-negativnije odrazilo smanjenje upravljivosti ekonomskim procesima. Stare veze su brzo pokidane i/ili značajno oslab-ljene, a za izgradnju novih veza i struktura bilo je potrebno vrijeme. Stvorena je “hibridna” ekonomija, koja se održala u dužem vremenskom periodu.

Tranzicijski procesi su se pokazali složeni i dugotrajni. U početnoj fazi, koju je karakterisao nedostatak domaćeg i stranog kapitala, očekivani su više socijalno-psihološki (stvaranje osjećaja vlasništva kod stanovništva i sl.) i socijalno-patološki (brzo bogaćenje na bilo koji način i po bilo koju cijenu), nego ekonomski efekti (nalaženje efikasnih vlasnika, rast ekonomskih pokazatelja, strukturne promjene i sl.), iako oni u pojedinim zemljama nijesu izostali (Češka, Poljska, Mađarska, Slovenija). Suštinski se dogodio istovremeni „epohalni krah institucionalnog poretka” (Madžar, 2008, s. 7) s epohalnim institucionalnim vakuumom, koji je omogućio epohalnu pljačku i prevaru naroda preko raznih korišćenih metoda. Jedna od njih je bila: živjeti od obećanja. Ona se istorijski pokazala uspješnom na istim prostorima gdje je spro-vođen najveći neuspješni eksperimentalni društveni projekat u prošlom vijeku i ništa manji projekat njegovog rušenja.

Postsocijalističke države su se srele s mnogim starim i otvorenim novim problemima. Praksa je pokazala da je najteže i najsloženije ostvarivanje zadataka u ekonomskoj oblasti, od kojih prioriteti bili privatizacija, formiranje i raz-voj tržišnih institucija, osposobljavanje privrednih subjekata za tržišnu motivaciju i ponašanje, liberalizacija (decentrali-zacija) ekonomskih aktivnosti i otvaranje prema međunarodnom okruženju. Rješavanje navedenih problema je bio uslov za izlazak iz opšte krize i efikasno funkcionisanje postsocijalističkih privrednih sistema. Oni su bili opterećeni ne samo ekonomskom krizom, opadajućim stopama rasta, nedostatkom tržišne kulture i znanja, sivom ekonomijom i sl., nego i pratećim negativnim pojavama, kao što su socijalna diferencijacija stanovništva, porast sociopatoloških pojava, dezorganizacija u skoro svim društvenim podsistemima, porast nezaposlenosti, siromašenje itd. Smjena socijalističke paradigme, koja je počivala na odlučujućoj ulozi države u ekonomiji i društvu, krizno se odrazila u svim društvenim segmentima. Posebno se negativno ispoljila u ekonomskoj ravni, gde se uvođenjem tržišta, privatizacijom i liberali-zacijom31 pokušavao prevazići monopolski položaj države u privrednom regulisanju i njeno dominantno učešće u stukturi vlasništva. Navedeni monopoli se s pravom navode kao početne osnove kočionog ekonomskog i motivacionog mehanizma tranzicijskih privrednih sistema.

30 Narodi postsocijalističkih zemalja su brzo slomili skoro sve čemu su se decenijama klanjali, a posebno institucija državnog regulisanja. Odavno se, međutim, mnogi nostalgično klanjaju nad onim što su nekada imali. Naravno, sasvim je jasno je da je u pravu L. Csaba (1995, ss. 13-5), koji piše da socijalizam nije valjao i da je “upravo pad inicirao tranziciju, a ne obratno, tako da su sis-temske promjene jedini mogući izvor rasta”. Ali, tranzicija je mnogima većini zadala još veće probleme i dovela do daljih defor-macija. 31 Tranzicije i privatizacija počivaju na idejama liberalne doktrine. Njihov realni tok pokazuje da se opet vršilo nasilje nad ekono-mijom, koje se retorički odvijalo pod parolom liberalizacije i demokratizacije, a u stvarnosti su se nekontrolisano i stihijno odvijali procesi slični prvobitnoj akumulaciji kapitala, praćeni razornim ekonomskim i socijalnim posledicama. Forsirani pokušaji smjene jedne formacijske dogme (socijalističkih vrijednosti) drugom (prevaziđenog liberalnog kapitalizma) u većini slučajeva nijesu doveli do zamjene starih vrijednosti novim civilizacijskim vrijednostima, koje postoje u razvijenim zemljama, nego do specifične metamor-foze i adaptacije socijalističkih vrijednosti i njihove rekombinacije s lepezom raznih novih vrijednosti (pozitivnih i negativnih, civili-zacijskih i anti-civilizacijskih).

276

U teoriji i praksi su postojale velike dileme i različite interpretacije cilja, načina, vremena, rezultata i cijene tran-zicije. One su rezultat neusklađenosti želja i interesa s realnim mogućnostima, jednostranih ideološko-formacijskih predrasuda s civilizacijskim potrebama, pitanja odnosa i granica institucija državnog i tržišnog regulisanja i suprotnih mišljenja pristalica gradualizma i šok terapije. Uzroci navedenih dilema su saglediviji od posledica. Oni na određeni na-čin diskredituju ideju i praksu tranzicije i ukazuju na realnost da se ona može sprovoditi samo u onoj mjeri koju omo-gućuju postojeći društveni, ekonomski, politički, socijalni i institucionalni uslovi i ograničenja.

Interpretacije cilja32 (odredišta) prelaza su bile raznovrsne. Ne postoji jedinstveno mišljenje da li se radi o prelazu u kapitalizam (tj. neku od njegovih varijanti), mješovitu ekonomiju, tržišnu ekonomiju i sl., ili je to prelaz ka nekom opštem civilizacijskom fleksibilnom razvojnom modelu, koji uvažava specifičnosti konkretnih država. Mnoge inter-pretacije su često pristrasno i ideološki obojene, ignorišu ne samo neke nesporne rezultate socijalizma, nego i evolucio-nu istoriju samog kapitalizma i praksu savremenih industrijski razvijenih zemalja. Forsirani pokušaji smjene jedne formacijske dogme (socijalističkih vrijednosti) drugom (primitivnih vrijednosti individualizma i prevaziđenog liberal-nog kapitalizma) trebalo je da ustupe mjesto civilizacijskim vrijednostima i naučno zasnovanim pristupima, koji polaze od sledećih potreba:

iznalaženja optimalnih proporcija i skladnih odnosa između privatnih i državnih struktura, privatnih i opštih inte-resa, tržišnih i državnih institucija, preduzetničkog i predodređenog ponašanja,

izgradnje institucionalnih i dr. mehanizama, koji doprinose ukupnoj efikasnosti privrede (privatnog i državnog sek-tora), ali i načina transformacije ostvarenih efekata u proizvodne investicije, ekonomski rast i održiv razvoj,

paralelnog sprovođenja tranzicije i ulaganja maksimalnih napora za postizanje što skorije ekonomske stabilizacije i efikasnog privređivanja, uz uvažavanje postojećih ograničenja (materijalnih, socijalnih, moralnih, zakonskih, insti-tucionalnih i drugih), koje nameće okruženje,

prelaza od totalitarizma ka demokratiji, od monizma ka pluralizmu, od krize ka progresu, od državne isključivosti i diktata (direktnih ili posrednih) ka usaglašavanju interesa državnog i privatnog sektora i slobodi privatne inicija-tive, od ekstenzivnosti ka intenzivnosti, od mobilizatorstva ka inovatorstvu, od planske teleologije ka tržišnoj kon-kurenciji, od neekonomske subordinacije ka ekonomskoj motivaciji i pluralističkoj institucionalnoj koordinaciji itd. Nijesu postojala jedinstvena shvatanja ni po pitanju načina (metoda) i brzine prelaza (šok terapija, gradualizam i

sl.). Pri tome su čak i najvatreniji pobornici tržišnih principa, stihije, samoregulacije i evolucije previđali dugoročnost tranzitivnih ciljeva, neophodnu postepenost, selektivnost i evolutivnost prelaza, ukazujući na iskustvo razvijenih država, koje su taj put decenijama i vjekovima prolazile.

Okrećući naopačke suštinu NET i institucionalizacije kao praktičnog procesa i specifične društveno-ekonomske razvojne „tehnologije“, koristeći njene potencijalne slabosti sistemske prirode (mogućnosti manpulacije, odsustvo „pro-jektne dokumentacije“, roka isporuke i garantiranog kvaliteta dobijenog „proizvoda“), kvazi-reformatori su individu-alnu „efikasnost“ nadredili društvenoj efikasnosti. Raznim netržišnim metodama i postupcima33 su prelili značajan dio društvene (državne) svojine u privatnu. U tom skoro 25. godišnjem procesu zatajile su mnoge društvene institucije, a prvenstveno upravljanja, kontrole i porijekla imovine. Posledično su zatajile osnovne i izvedene ekonomske institucije.

Ni praksa, ni kompletna NET, kao ni brojna druga teorijska istraživanja (npr. Earle et al. 1996) nijesu na vrijeme ukazali na potrebu pozitivnog i odlučnog društvenog (državnog) uticaja „odozgo“ na masovnu zabludu (da ne upotri-jebimo neki teži izraz) o sprovođenju „reformi“ nazvanih „tranzicija“ po dominantno interesnoj, privilegovanoj i gra-beškoj metodologiji. „Šok terepije“ i strategije navodne institucionalne „transplantacije“ zapadnih uzornih modela bile su u većini slučajeva potpuni promašaj. Čak i da su postojale dobre namjere (a uglavnom nijesu, nego interesne), jasno je realizacija bilo kakvih pravila ponašanja može biti multivarijantna, zavisno od institucionalnih i kulturnih faktora okruženja, ali prvenstveno od dominantnih političkih interesa partije (ili koalicije) na vlasti. Na to ukazuje početna lek-cija iz ekonomskih udžbenika o dominaciji politike nad ekonomijom. Strategije „izrastanja institucija“ (Stiglitz, 2000),

32 Distanca od prošlog (socijalističkog) sistema se povećavava vremenski ali se distanca od željenog cilja veoma sporo smanjuje. 33 Dobijanje povoljnih inflacionih i drugih kredita, kvota, licenci, korišćenje trgovačkih i prirodnih monopola, inflacioni profiti, stva-anje brzih i velikih lobističkih, rentijerskih i sociopatoloških zarada, s malim rizikom i velikim izbjegavanjem obaveza, kao i zarađi-vanjem na nekom od špekulativnih načina (finansijskim piramidama, “pranju” novca, švercu valuta, sivoj ekonomiji i ratnom profi-terstvu).

277

kao i „transplatacije institucija“ (Polterovič34) ovdje se uopšte ne uklapaju. Uzroci su uvijek isti – društveni, politički i interesni, a metodologija reprodukcije institucionalne disfunkcionalnosti takođe (paternalizam, nepotizam, pasivnost, tradicija narušavanja legalnih normi, mogućnosti bezbijednih (nekažnjenih) manipulacija, zlo-upotreba i kompenzacija, log rolling, lobiranje, rentno orijentisano ponašanje i dr.).

Rodrikova klasifikacija „dobrih institucija“

Institucije tržišnog kreiranja - prava svojine

- izvršenje ugovora

Institucije tržišne regulacije - regulatorna tijela

- ostali mehanizmi za regulisanje tržišnih zatajivanja

Institucije tržišne stabilizacije - monetarne i poreske institucije

- institucije bonitetne regulacije i nadzora

Institucije tržišnog legitimisanja - demokratija

- socijalna zaštita i socijalno osiguranje

L. Polišćuk (2008, s. 28) objašnjava da institucije ne daju željene rezultate u raznim sredinama, što se obično

tumači da „ne odgrovaraju“35 lokalnim uslovima. Dobre institucije treba da odražavaju lokalnu specifiku i imaju karak-ter društvenog dobra, jer smanjuju transakcione troškove i podržavaju proizvodnju i razmjenu. Kao razlog „nepodu-darnosti“ on navodi da institucije mogu biti korišćenje „neciljnim načinima“, kada su motivi i karakter njihove primjene u suprotnosti s njihovom suštinom. Neciljni načini primjene institucija su: njihova nekažnjena zloupotreba i eksploa-tacija, asimetrične informacije, manipulisanje institucijama, pokoravanje institucija od strane nekih interesnih grupa i njihovo korišćenje za prikrivanje određenih radnji.

D. Rodrik (2005) je predložio konceptualni okvir, koji je kasnije usvojila Bhattachariia (2009). On definiše „dobre institucije“ kao one koje obezbjeđuju primarne ekonomske principe: zaštitu prava svojine, izvršenje ugovora, tržišnu konkurenciju, odgovarajuce podsticaje, pouzdan novac, održivost dugovne situacije i efikasnost privređivanja. Među-sobni uticaj političkih i ekonomskih institucija mora da uspostavi „pravu ravnotežu između nereda i diktature“, i zato ih treba skupa razmatrati. Polazeći od toga, on predlaže klasifikaciju „tržišno održivih institucija“ (tabela 31). Ona predstavlja sinergiju ekonomskih i političkih isnstitucija. Rodrik smatra da tržište zahtijeva opsežne propise da bi se minimizovala zloupotreba tržišne snage, internalizacija eksternalija, asimetričnost informacija, uspostavila standardi-zacija i bezbijednost proizvoda itd.

Nije uvaženo upozorenje Alchian-a i Pejovich-a (prema: Madžar, 2000, s. 220) da „neodgovarajuće instuticije mogu imati destruktivno dejstvo na valorizaciju privrednih resursa“. Jačanje i koncentracija privilegija i posledičnog bogaćenja rijetkih pojedinaca, kriminalizacija privrede i društva, socijalno raslojavanje, siromašenje i apatija širokih slojeva stanovništva, jalova obećanja o boljem životu i razne druge skupe improvizacije ekonomskih “reformatora” bili su nezaustavljivi trendovi, koji su doveli do pretvaranja nekadašnjih poroka u ideale. Tranzicija36 je na paradoksalan način supstituisana retorikom o reformama, tržište - monopolima i buvljacima, privatni sektor - privilegovanim boga-tašima, preduzetništvo - rentno orijentisanim i sivoekonomskim ponašanjem, demokratija – partijskim lobiranjem i 34 Prihvatanje novih institucija od strane ekonomskih subjekata i njegovo stabilno funkcionisanje zavise od troškova transformacije34 i odnosa transakcionih troškova transplatiranih i postojećih normi ponašanja, smatra Polterovič (2001, s. 11). Navedeni troškovi zavise od postojećeg stepena (ne)efikasnosti institucionalne strukture, kulturnog okruženja, makroekonomske situacije i kvaliteta od-govarajućih mehanizama koordinacije (instrumenatata makroekonomske politike), oblika prinude, kontrole i monitoringa, inercije i obučenosti kadrova (znanja). A „ostalo“ obuhvata stepen aktivnosti alternativnih institucija, u koje spada čitava lepeza sociopato-loških pojava, siva ekonomija, istrajavanje u primjeni pogrešnih monističkih recepata kvazi-neoliberalne „šok terapije“, kompenzo-vanje strogosti formalnih pravila njihovim neizvršavanjem, korupcija, narušavanje prava svojine, formiranje raznih stereotipova ponašanja, djelovanje neformalnih normi ponašanja (koje širi institucionalne konflikte), kriminalizacija društva i ekonomije itd. Al-ternativno dejstvo institucija uvijek ima karakter institucionalnog nasilja. Ono je posebno bilo izraženo na mnogobrojnim primjerima grabeške privatizacije, koja ni do danas u mnogim postsocijalističkim državama tranzicije nije završena. A kako je sprovođena, naj-bolje govori bogaćenje manjine na račun ogromne većine narodnih slojeva. Posledice su zastrašujuće, svakodnevno prisutne u medi-jima (mnogo rjeđe u akademskim i naučnim analizama), u kojima se naziru i njihovi uzroci, koji se dobrim dijelom poklapaju sa ob-jašnjenjem naslovne teme. 35 Slično mišljenje zastupaju R. D. Cooter 1997, J. Hellman 1998, D. Rodrik 2000 i D. Berkowitz et al. 2003, Polterovič 2001 i mnogi drugi autori. 36 Problem smisla tranzicije je što se sprovodila prilično besmisleno: s realnim dohocima je uvijek nerealno preživjeti.

278

nepotističkim log rolingom, politički pluralizam – totalitarističkim monizmom vladajućih partija i/ili koalicija, institucije – sistemskim vakuumom (institucionalnim, organizacionim i normativnim).

U teoriji je poznata mogućnost da pojedini “igrači” i njihove “veze” (tj. mreže administrativno–birokratskih grupa) utiču na donošenje ekonomskih odluka na makro i mezo nivou (Mc Auley, 1991, p. 26) i dominiraju nad institucijama kao pravilima igre. To uvijek deformiše i redukuje ekonomsku i opštu institucionalnu strukturu i u direktnoj je suprot-nosti s preporukom J. Buchanana da “dobra igra više zavisi od dobrih pravila nego od dobrih igrača” (prema: Draš-ković, 1997, s. 5). Formiranje efikasnih ekonomskih institucija blokirale su barijere svakojakog karaktera. One su onemogućile institucionalnu i svaku drugu konkurenciju, posebno u ključnim domenima pristupa resursima. Zbog toga se u brojnim slučajevima umjesto institucionalizacije sprovodilo nasilje nad njom. Karakter i razmjere biznisa, bogat-stvo novokomponovanih biznismena i karakteristike “tržišta” koje oni kontrolišu, često je više zavisio od nomenkla-turnog nivoa s kojim su odgovarajući kvazi-preduzetnici u sprezi i/ili od stepena zaobilaženja zakonske regulative, nego od njihovih preduzetničkih sposobnosti.

Realne institucionalne promjene blokirala su i druga ograničenja, među kojima su se isticali: a) sporo i neade-kvatno sprovođenje institucionalnih promjena, sa sociopatološkim i pragmatsko-interesnim predznacima, koji su dopri-nosili dezorganizovanosti, demotivisanosti i apatiji većine ekonomskih subjekata i monopolsko–lobističkom bogaćenju manjine u čestim sumnjivim poslovima, b) vremensko37, strukturno, kvalitativno, kvantitativno i funkcionalno zaosta-janje institucionalnih promjena za drugim tranzicijskim promjenama, umjesto da budu njihov oslonac, stimulans i ga-rant, c) veliki raskorak između formalno uspostavljenih ekonomskih institucija i suštinskog ekonomskog ponašanja, ko-je je bilo daleko od regularnih normi, d) formiranje ekonomskih institucija na brzinu38 i e) pogrešno sprovođenje in-stitucionalizacije, bez prave strategije (Drašković, 2001, s. 73). Nije bilo moguće sprovoditi paralelno tranziciju i insti-tucionalizaciju s interesnim apetitima „reformatora“, u nepovoljnom ekonomskom ambijentu39

Navedeni kočioni faktori djelovali su paralelno s mnogim drugim ograničavajućim faktorima institucionalizacije, ekonomske i neekonomske prirode, koji su pojačavali ukupne negativne efekte. Među njima su se isticali nagla demon-taža socijalističkih institucija, koja je smanjila sistemsku upravljivost, strah od promjena, nedovoljnost pravne države, samoupravni balasti, paternalističko ponašanje, dominacija politike nad ekonomijom i svim oblastima života i rada40, borba za vlast i njenu visoku koncentraciju, odsustvo političkog konsenzusa, sistemska nestabilnost, visoki transakcioni troškovi tranzicije41, pad svih ekonomskih pokazatelja, povećavanje spoljnog duga, koncentracija bogatstva u rukama malog broja svojinskih monopolista, nizak životni standard i pauperizacija stanovništva, socijalno raslojavanje, dugo

37 North (1994, p. 79) je insistirao na vremenskom skladu institucionalnih promjena, jer se na taj način povećava propulzivna moć ostalih promjena, od kojih su mnoge izmakle kontroli ili su bile samo retoričkog karaktera.

38 Od brzine institucionalizacije (koja neminovno nosi pečat formalizma) mnogo su značajniji njen kvalitet, adaptibilnost, djelotvornost i uspješnost djelovanja (regulisanja).

39 Taj ambijent je karakterisao nedostatak novčanog kapitala, skučeno finansijsko i skoro nepostojeće faktorsko tržište, malobrojnost efikasnih vlasnika, neizgrađenost svojinskih struktura, postojanje rekombinovanih i sociopatoloških oblika svojine, nespecificiranost i nezaštićenost svojinskih prava i otežanost njihove slobodne razmjene, nabujala siva i kriminalizovana ekonomija, privilegovani mo-nopoli, evazija poreza i rentno orijentisano ponašanje, buvljaci i naturalizacija robnonovčanih odnosa, mnoge druge deformacije i ograničenja tržišta i konkurencije itd.

40 Da bi izbjegli zamku frazeologije i uopštene ocjene o dominaciji politike nad ekonomijom, koja u manjoj ili većoj mjeri postoji svuda u svijetu, navodimo zaključak T. Vanhanena (1997) izveden na bazi opsežne analize analize odnosa između socijalno-eko-nomskog i političkog razvoja u 172 zemlje, koji govori o negativnom uticaju autoritativnih političkih režima na socijalno–ekonomski razvoj u periodu postsocijalističke tranzicije, i pozitivnom uticaju stabilnih demokratija na postindustrijski uzlet. Treba imati u vidu da je S. Kuznetz (1996, pp. 445–53) elaborirao uticaj ekonomskog rasta na učvršćivanje političke demokratije i građanskih sloboda, bez kojih nije moguće sprovođenje institucionalnih promjena. On smatra da bez političke demokratije i građanskih sloboda nije moguće sprovođenje institucionalizacije.

41 Uzroci rasta transakcionih troškova su različiti kod privreda razvijenih zemalja i privreda zemalja u tranziciji. Značajan rast tran-sakcionih troškova u postsocijalističkim zemljama tranzicije objašnjava se delovanjem niza faktora kao što su (prema: Kokorev 1996, s. 64): neophodnost adaptacije na tržišnu sredinu, koja je uslovila rast troškova istraživanja tržišta, traženja poslovnih partnera, vođe-nja pregovora, zaključivanja ugovora, praćenje njegove realizacije itd., smanjenje obima proizvodnje i (posledično) varijabilnih troškova, uz porast učešća fiksnih troškova u ukupnim troškovima, rast troškova izazvanih porastom pritiska na infrastrukturnu mre-žu u uslovima nerazvijene infrastrukture, rast troškova koji su povezani s procesom privatizacije i prestrukturiranja preduzeća, stvara-nje velikog broja novih firmi itd.

279

trajanje krize, gubitak povjerenja u državne institucije, dezinvestiranje, gubici i kriza neplaćanja, kriminalizacija društva uz prateću entropiju sistema, nedostatak razvojne strategije itd.

U odsustvu realne institucionalne kontrole, institucionalizacije, pa čak i institucionalne adaptacije, svi navedeni faktori si se vremenom sinergistički pretvarili u kvazi-institucionalni monizam. Zanemarivani su široke društvene inte-rese i objektivni regulatori od strane partijske kontrole, koja počiva na uskim lobističkim interesima i subjektivnim re-gulatorima ponašanja. Zato su umjesto usavršavanja institucionalne strukture uspostavljeni su mnogi oblici kvazi-insti-tucionalnih odnosa (paternalizam, monopolizam, lobizam, socijalna patologija, siva ekonomija, rentno-orijentisano ponašanje, dominacija politike nad ekonomijom i sl.). Oni su doprinijeli a) stvaranju pojedinih tržišnih ograničenja (monopolska vlast, spoljni efekti, nefunkcionalno državno regulisanje, fijasko tržišta, asimetrične informacije, i dr.), b) procvatu nekontrolisanog tržišta, koje nema nikakve sličnosti s institucijom tržišnog regulisanja, c) djelovanju specifičnih oblika kontrole ekonomskih tokova od strane nomenklaturno–lobističkih klanova (meta-institucionalizacija), koji su svojom organizovanom i razgranatom mrežom interesnih neformalnih institucija42 pokušavali da podčine većinu oblasti života (Drašković, 2001, ss.72–3).

Destruktivnost i disfunkcionalnost navedenih društvenih, ekonomskih, socijalnih i drugih pojava u društvu su se vremenom pretvorile u negativni trend “lomnjenja bez gradnje” i na taj način značajno doprinijele “bijednom računu” tranzicije. Umjesto stvarnih reformi, radikalnih promjena odnosa i oblika privređivanja, svojine, mehanizama regulacije (institucija), političkog i normativnog režima, funkcionalnog prilagođavanja savremenim civilizacijskim tokovima i trendovima preko retorički označenih magistralnih pravaca (demokratizacije, privatizacije, stabilizacije i institucio-nalizacije – Drašković, 1995, s. 57), tranzicija je poprimila sasvim suprotan razvojni smjer duboko kriznog karak-tera. To je dovelo do transformisanja ekonomski neefikasnog socijalističkog sistema u jednu konglomeratnu nesistem-nost, odnosno mutantni rekombinovani poredak, koji sadrži mnogo anahronih struktura starog sistema i prevaziđenih rigidnih elementa kapitalističkog sistema. Većina institucionalnih kočnica i zabluda proizilazila je iz zanemarivanja činjenice da ekonomske institucije ne stvaraju kategorije novca, cijena, faktora proizvodnje i faktorskih dohodaka, nego samo mijenjaju, organizuju, regulišu, koordinišu i ograničavaju institucionalne oblike u kojima se realizuju navedene kategorije i ekonomske aktivnosti.

Primjena kvazi-neoliberalnog modela u zemljama tranzicije dovela je do velike polarizacije: slobode i bogaćenja manjine i posledičnog redukovanja ekonomskog izbora i siromašenja većine. Umjesto da dovede do razvojnih inovacija i kreacija, dovela je do kriznih imitacija i improvizacija, koje su generisale dugačak spisak kočionog mehanizma (vidi šire u: Drašković, 2002, ss. 114-6). Bez obzira na objektino dejstvo mnogih drugih negativnih (kočionih) faktora uti-caja, ne može se izbjeći označavanje kvazi-neoliberalnih recepata i načina njihove primjene kao jednog od osnovnih vinovnika neuspjeha postsocijalističkih reformi. Uloga kvazi-neoliberalnih „reformatora“ je bila značajna i apologetska. Posebno bi naglasili neprimjereno forsiranje „šok terapije“ (jer razvoj ne priznaje skokovitost), uz prateće neuvažavanje sopstvene multi vrijednosne specifike i teleološku zamjenu ciljeva (efikasnost, ekonomski rast, izlazak iz krize) sredst-vima (liberalizacija, privatizacija, institucionalizacija, stabilizacija). Pored toga, čini se da su socijalistička utopija i stare dogme samo zamijenjene novom utopijom i novim dogmama.

Diktat države je zamijenjen diktatom „novih preduzetnika“ (novokomponovanih bogataša). Zavladao je retrogra-dan zahtjev vremena – bogaćenje po svaku cijenu. Od starih vremena su preuzete parole, obećanja, partijska domi-nacija, reprodukovanje krize, reformska apologetika43 i palijativnost, negativna selekcija kadrova i sl. To je dovelo do daljeg socijalnog raslojavanja i propadanje srednjeg sloja, višegodišnjeg reprodukovanja krize, procvata špekulativne trgovine, razvoja socijalne patologije, zapostavljanja proizvodnje, zaposlenosti i investicija, degradacije nauke, obra-zovanja i morala. Zato nije prihvatljivo shvatanje da je „institucionalni inženjering“ bila ključna kočnica tranzicije, nego institucionalni vakuum, koji je „iskorišćen za privredni kriminal ogromnih dimenzija“ (Ćirović, 1998, s. 91). 42 Opšteprihvaćeni, rutinski stereotipi i norme ponašanja, ukorijenjeni u individualnoj i društvenoj svijesti, koji regulišu skrivene i polulegalne poslove

43 Akademska sfera svojim ćutanjem i nečinjenjem (čast izuzecima) istupa kao duhovni saučesnik svih negativnosti o kojima je riječ. Ali, glasne su apoligete, koje svojim dogmatskim tumačenjima opravdavaju sve i svašta. Prije šest decenija, u čuvenoj raspravi ruskih ekonomista povodom izdavanja udžbenika iz političke ekonomije, J. V. Staljin (kakav god da je on bio) je to nazvao palamuđenjem. Tada je uzrok apologetike bih strah, a danas demonsko bogaćenje i nastojanje da se mrežno i trajno obezbijedi moć (politička, eko-nomska, društvena, naučna i dr.). Pojedini kreatori neoliberalnih postsocijalističkih reformi su kao spomenik svojoj „uspješnosti“, po-red bogatstva, napravili svoje univerzitete i fakultete (zajedno s političkim mentorima i mesijama). Grabeška praksa i apologetska ekonomska teorija su destruktivno odbacile Hegelovu krilaticu da su institucije „čvrsti temelji države“. Država se tretirala kao javno dobro koje treba urušiti, svesti ga na minimalističku mjeru.

280

Nije poznato da je do danas bilo koja privreda u svijetu izašla iz krize bez značajne uloge ekonomske institucije državnog regulisanja44. Ekonomske slobode se najčešće povezuju s privatnom svojinom, koja je (bez obzira na objektivna ograničenja i nedostake) dokazala svoje nesporne i brojne prednosti u mnogim privrednim sistemima, pose-bno razvijenih država. Umjesto da se favorizuje njena masovnost i da se na taj način pravilno valorizuje njen značaj i uloga, koja je bila i ostala samo jedan (iako dominantan) od mnogih institucionalnih i ostalih elemenata privrednog sis-tema razvojnih zemalja, čini se da se ona kultno doživljavala i samo retorički apsolutizovala. Pri tome su zaboravljene mnoge teorijske elaboracije, koje ukazuju na značaj ekonomske uloge savremene države, koja u manjoj ili većoj mjeri uvijek dopunjuje milje institucionalnih aranžmana45.

I pored svih priča o individualizmu i slabljenju ekonomske uloge države, kao i preporuka drugima da istrajavaju na tome, u praksi razvijenih zapadnih zemalja primijetni su sasvim drugi procesi46. Zato se prije može govoriti o reformi institucije državnog regulisanja, nego o deregulisanju. Mnoge velike firme i transnacionalne korporacije (TNK) svoje postojanje duguju velikim društvenim subvencijama i drugim mjerama vlade, talasi protekcionizma su sve jači, državno miješanje u lokalno tržište sve je ekstremnije, a nije strano ni podruštvljavanje gubitaka pojedinih kompanija. Strate-gijska interakcija između TNK i vlada je realnost, pa mnoge firme koje sebe nazivaju „privatnim“ velikim dijelom za-vise od vladine zaštite i subvencija (Davis, 1997, p. 12). Državno regulisanje je pod velikim pritiskom imperativa fi-nansiranja trke u naoružanju, rješavanja ekoloških problema, održavanja međunarodne konkurentnosti i reorganizacije organizaciono-upravljačkih poluga privrede i forsiranju stvaralaštva (Drucker, 1998, p. 17).

D. North (1981, p. 32) u svojem “interesnom modelu” države (kojim na originalan način pokušava da sintetizuje „ugovorni“ i „eksploatatorski“ pristup) ističe da bi njen dominirajući cilj trebalo da bude izgradnja takve institucionalne strukture, prvenstveno strukture prava svojine, pomoću koje bi bilo moguće dostići maksimizaciju dohodaka (odnosno društvenog blagostanja) i visok stepen sloboda (preko minimizacije troškova za specifikaciju i zaštitu prava svojine. On prethodno kritikuje eksploatatorsku teoriju, koja u državi vidi oruđe vladajućih grupa ili klasa, pa se njena funkcija sastoji u prelivanju dohotka od mnogih članova društva u korist vladajuće klase i njima bliske i uske grupe ljudi. Iz Coase-ove teoreme takođe proizilazi da nije dobro kada jedne društvene institucije dobijaju prednost u odnosu na druge, jer to iziskuje povećanje transakcionih troškova (vidi u: Drašković, 2005, s. 63). Naravno, jedno je “eksploatatorski pristup” državi, sa “neravnomjernom raspodjelom potencijala prisile” koju pominje D. North, kojom se “maksimizuje dohodak koji se nalazi u vlasništvu grupe ljudi, nezavisno od toga kako to utiče na blagostanje društva u cjelini“ (1981, p. 22). Sasvim drugo je “ugovorni” institucionalni pristup sa dogovorenom ravnomjernom raspodjelom državne prisile (vidi šire u: Drašković, 1997, ss. 68-74). Čini nam se da se prvi pristup nazire u praksi većine postsocijalističkih drža-va, a drugi u praksi privredno razvijenih zapadnih zemalja.

Samodovoljnost institucionalno neutemeljene kvazi-neoliberalne ekonomske politike nije mogla u dugom roku riješiti probleme nezaposlenosti, pada proizvodnje i svih ekonomskih pokazatelja, pauperizacije, imovinskog raslo-

44 Pitanje uloge državnog regulisanja u periodu tranzicije izaziva oštre rasprave među ekonomistima, koje se kreću u dijapazonu od zagovaranja krajnjeg liberalizma do povratka državnom diktatu. Većina tih raznorodnih diskusija zasniva se na kritici birokratizacije, korupcije i stvaranja primitivnog tržišta, koje omogućuje poslove s fiktivnim kapitalom, prljavim novcem i finan-sijskim skandalima. Dominiraju shvatanja o stvaranju integralnog tržišnog poretka (čiji su glavni elementi institucije privatne svo-jine, pravne države, slobode preduzetništva i efikasne anti-monopolske politike) i preobražaju države na demokratskim principima, uz smanjenje državnog budžeta i aparata izvršne vlasti, kao i primjenu novih fleksibilnih metoda regulisanja ekonomije. Navedene teorijske diskusije ne daju konkretne recepte, koji inače ne mogu biti isti za različite postsocijalističke države. One samo razmatraju najbezbolnije tranzicijske puteve. Time se ne završavaju sporenja o raznim modelima državnog re-gulisanja. Ostaje da ih, kao i uvijek, riješi život, koji mora sprovesti korekcije na svaku moguću varijantu.

45 Sjetimo se npr. da je K. Polanyi (1990, p. 17) pisao: “Put ka slobodnom tržištu je prokrčen i održavan otvorenim ogromnim napo-rima doslednog, centralizovanog i kontrolisanog intervencionizma... slobodno tržište u današnjim razvijenim zemljama uopšte nije formiralo samo po sebi, nego je pri tome odlučujući uticaj imala država, koja je uništila korporativna i mnoge druga feudalna ogra-ničenja tržišne slobode“. O tome svedoče riječi A. Smitha prije više od dva vijeka da “država treba uraditi ono što pojedinac neće ili ne može”.

46 Smanjuju se neke državne funkcije u pogledu socijalne zaštite stanovništva, kontrole spoljne trgovine i uticaja na nacionalnu konjunkturu, ali učešće budžeta u GDP ostaje isto ili se povećava, značajno raste uloga države u povećanju konkurentne sposobnosti domaćih preduzetnika na stranom tržištu, razvoju infrastrukture, nauke, sredstava veze, sakupljanju informacija, osavremenjavanju i prilagođavanju poreskog sistema i sl. Raste broj ekoloških, sanitarnih, tehničkih i drugih normi i standarda koje država uvodi u ok-viru svoje strukturne politike, ograničenja imigracione radne snage su sve veća itd. Ali, sve u svemu, u razvijenim državama se drža-va - održava!

281

javanja stanovništva, motivisanosti i sl. Ekonomska politika je bila sklona konjunkturnim kolebanjima i pritiscima raznih formalnih i neformalnih interesnih grupa (posebno političkih grupacija). Sklonost prema mekoj budžetskoj poli-tici, paternalizmu, minimalnim standardima sigurnosti i državnim garancijama, uplitanju državno–političkih organa u donošenje privrednih odluka i sl. takođe nijesu prevaziđeni. Reforme monetarnih, poreskih, spoljnotrgovinskih i anti-inflacionih instrumenata su formalno sprovedene, ali bez njihove adekvatne primjene u praksi ključni segmenti držav-nog regulisanja se ne mogu funkcionalno prilagodili tržišnim principima i zahtjevima (Drašković, 2000, s. 123). Pri-mijetan je bio i raskorak između kasno usvojene pravne regulative i njene slabe primjene u praksi. Kolektivistički men-talitet naroda u odnosu prema vlasti takođe nije prevaziđen, niti se to moglo ostvariti u uslovima suficita vlasti i deficita pravne države.

G. Kolodko (1998, ss. 297-8) ističe da “vlada može da uspe ili ne uspe, ali ne može da se povuče. Onaj ko treba da se povuče jeste neoliberalizam47 kao ekonomska teorija, a specijalno kao ekonomska politika”. Uviđajući da “tržište griješi više nego država”, on navodi svoje očekivanje da će neoliberalizam kao ekonomska ideologija i politika uskoro postati irelevantan, posebno “posle šteta koje je ova ekonomska misao i politika prouzrokovala u poslednjoj deceniji 20. vijeka”. Isti autor relativizuje dilemu48 “šok terapija” (tržišni radikalizam) ili gradualizam izjavom da je suština priv-rednog oporavka i uspjeha u Poljskoj bila u efikasnosti makroekonomske politike podržane valjanim institucionalnim aranžmanima. Ti aranžmani su doprinijeli efikasnosti privređivanja, jer ništa ne bi pomogle pretpostavke da će tržište “sve samo da uradi”. Kolodko zaključuje da je sasvim jasno da bez odgovarajućih institucionalnih aranžmana49, procesi privatizacije i liberalizacije mogu dovesti do velikih problema. L. Thurrow smatra da je prijeko potrebna korektivna uloga državnog regulisanja kao institucionalnog faktora, koji je komplementaran mehanizmu tržišnog regulisanja. On navodi sledeće razloge (prema: Mesarić, 2006, s. 627) neefikasnog djelovanja slobodnog i nekontrolisanog tržišta:

cjenovna elastičnost mnogih roba nije dovoljna, što znači da sniženje odnosno povećanje cijena ne djeluje proporcionalno na promjene tražnje; to smanjuje samoregulativno djelovanje tržišnog mehanizma;

model cjenovne konkurencije pretpostavlja da su sve robe homogene, što nije slučaj; većinu odluka privredni subjekti donose bez potpunog poznavanja relevantnih činjenica, najčešće u uslovima velike

neizvjesnosti o toku budućih događaja; ono što je racionalno i efikasno u kratkoročnom periodu, može biti neracionalno i neuspješno u dugom roku i ljudske odluke i postupke (izbori, prim. autora) vrlo često motivišu i pokreću lične navike, sklonosti i predrasude;

čovjek je emotivno koliko i racionalno biće, pa njegove ekonomske odluke nijesu uvijek racionalne U ovom kontekstu treba pomenuti propagiranje ideje tzv. „mini države“. Umjesto komentara, analize i karakteri-

sanja navedene ideje, smatramo da je za dokazivanje njene neodrživosti dovoljno postaviti elementarno metodološko pitanje: u kojem smislu država treba da bude „mini“? Da li u ekonomskom (što bi značilo redukciju makroekonomskih instrumenata), ili u pravnom (smanjenje vladavine prava), ili u socijalnom (smanjenje socijalne jednakosti), ili u političkom (smanjenje demokratije i sl.), ili u smislu ograničavanja državnog suvereniteta pod naletima globalizacije itd. Poznat nam je teorijski koncept „minimalne države“, koja „osigurava stabilni zakonski i regulativni okvir, tako da se pojedinci mogu baviti svojim poslom bez prekomjernoga uplitanja politike“ (Čakardić, 2006, 849), koji polazi od tra-dicija Locke-ovog liberalizma, u kojem se razvija ideja društva s akcentom na pojedince koji su što više odvojeni od

47 N. Chomsky (1999, ss. 5-20) definiše neoliberalizam kao temeljnu političku paradigmu našeg vremena, koja u globalnim raz-mjerama služi za dominaciju, “’kapitalizam bez rukavice', novu verziju stare borbe nekolicine bogatih protiv većine siromašnih, ideologiju i doktrinu sloodnog tržišta koje je ’iznad svega'”.

48 Prilika je da se uputi kritika ekonomistima koji još uvijek razmaraju dilemu između neoliberalizma i dirižizma, koju ubjedljivo demantuje institucionalni pluralizam. Mnogi drugi autori takođe rezonuju da uspješna modernizacija u svim razvijenim privredama podrazumijeva institucionalno kombinovanje i komplementarnost tržišne inicijative i državne intervencije, jer u dugom roku ne smije postojati velika konfliktnost ciljeva i principa ekonomske efikasnosti i socijalne pravednosti, pošto nedostatak druge prije ili kasnije dovodi do gubitka prve autori (vidi npr. J. Eatwell et el., 1995). Ističe se da “čak i liberali koji preferiraju državu s minimalnom funk-cijom ‘noćnog čuvara’ smatraju da država ima ima zadatak da osigurava izvesne pozitivne slobode” (Ekonomika, 5–6/ 1997, s. 167).

49 Dijalektika privrednog razvoja je verifikovala neophodnost resursno-alokacione, organizacione, inovacione, motivacione, institu-cionalne i informacione kombinacije i pluralističkog djelovanja svih ekonomskih i drugih institucija. Nije problem kada ekonomisti griješe, nego kada (ako) interesno griješe, posebno ako interesne ambicije mogu aktivno uticai na aktuelnu ekonomsku politiku, uz prateće “oportunističko neznanje” (Myrdal). To vodi promociji i realizaciji sopstvenog izbora, kojim se maksimizira sopstvena korisnost na račun tuđe,čime se redukuju tuđi izbori.

282

države. Koliko su ostvarljivi takvi idealistički koncepti u uslovima djelovanja svakojakih poročnih ljudskih interesa koji narušavaju opšte interese i ne uklapaju se u Pareto princip?

Niko ozbiljan ne može negirati konzistentnost preokupacije liberalne demokratske tradicije – demokratsku državu kao institucionalni mehanizam, koji artikuliše privatne i opšte interesa u društvu. Postsocijalistička praksa se vrlo malo uklapa u navedeni model. Kad se u liberalnom žargonu kaže da država nema viših ciljeva od dobrobiti pojedinaca, valjda se misli na sve pojedince, a ne samo na povlašćene? Ne smije se zaboraviti ni pitanje J. S. Milla o ravnoteži između individualne nezavisnosti i društvene kontrole, kao ni pravilno shvatanje R. Nozicka da je „minimizacija“ drža-ve opravdana samo kada je „ograničena na uske funkcije zaštite od nasilja, krađe, prevare, nepoštivanja ugovora i sl.“ (prema: Čikardić, 2006, s. 856). U članku: “Liberalizam danas”, Ekonomika br. 5- 6/1997, ss. 166-8) se analiziraju gra-nice sloboda, pa se konstatuje (s. 167) da “čak i liberali koji preferiraju državu s minimalnom funkcijom ‘noćnog ču-vara’ smatraju da država ima zadatak da osigurava izvesne pozitivne slobode” (s. 167).

Iako ekonomska sloboda ima apsolutne prednosti nad ekonomskom prinudom, iskustvo postsocijalističkih privreda pokazuje da je ekonomska sloboda potreban, ali ne i dovoljan uslov za uspostavljanje efikasnih ekonomskih institu-cija50. Efikasne, razvijene i fleksibilne privredne institucije su moguće su samo u uslovima dominacije efikasnih privat-nih vlasnika kao masovne pojave. Svojina predstavlja fundamentalnu instituciju ekonomskih, socijalnih i pravnih odnosa u tržišnoj privredi i temelj za razvoj preduzetništva. Kako zbog dominantne uloge u odnosima prisvajanja i regulisanju cjelokupnog ekonomskog ponašanja ekonomskih subjekata, tako i zbog svog uticaja na motivaciju, efi-kasnost, raspodjelu, odgovornost, učešće u upravljanju i sl. Efikasno i razvijeno tržište i preduzetništvo ne mogu posto-jati bez dominacije privatne specificirane i zaštićene privatne svojine (shvaćene u smislu masovnog fenomena), koja predstavlja osnov realne autonomije i motivisanosti privrednih subjekata u vršenju slobodnog izbora. Prednje po prirodi stvari pretpostavlja težnju za ostvarivanjem maksimalnih rezultata (Sachs, 1995, s. 151).

Efikasno privređivanje i preduzetništvo se ne može zasnivati na uskim svojinskim interesima i uskom krugu titulara svojine, bez obzira kako su do nje došli. Zato je masovna privatizacija preduslov za formiranje i efikasno djelo-vanje ekonomskih institucija. Ali, ona nije sprovođena na adekvatan i radikalan način, ne samo vremenski, nego kvalitativno i suštinski. Svojinske promjene su tekle sporo, fiktivno, interesno i papirološki. One nijesu bile praćene stvaranjem odgovarajućih mehanizama korporativnog upravljanja i kontrole. TPS insistira na jasnom određenju (a ne samo raznovrsnosti), zakonskoj zaštiti i stvaranju uslova za njihovu slobodnu razmjenu prava svojine, u cilju stvaranja stimulativnog ambijenta za efikasno privređivanje. Ciljna funkcija i osnovni kriterijum privatizacije jeste i mora biti efi-kasnost, tj. njen doprinos efikasnijem privređivanju (korišćenju rijetkih resursa). Izostanak efikasnosti najbolje govori o neuspješnosti privatizacije.

Masovna vaučerska privatizacija (MVP), koja je politički privlačna, tehnički složena, ekonomski skupa i neizvje-sna, izaziva više socijalno–psihološke nego ekonomske efekte (formiranje efikasnih vlasnika). Usitnjena svojina51 je fiktivna, pasivna, apstraktna i stvara velike transakcione troškove, pa se vaučerizacija pretvorila u neuspješan i skup eksperiment. TPS negira konzistentnost vaučerizacije52 svojim preporukama efikasne zaštite i jasne specifikacije prava svojine, kao i stvaranja uslova za njihovu slobodnu razmjenu. Za razliku od prava svojine, vaučer ne obezbjeđuje slo-bodan pristup resursima, ne smanjuje rizik i nesigurnost, ne doprinosi formiranju stabilnih očekivanja kod njegovih vlasnika, ne smanjuje mogućnost od raznih ograničenja. On ne sadrži snop od najmanje pet od jedanaest ovlašćenja iz Honore-ove definicije prava svojine, a u tom snopu sigurnost je neizostavna. Šansa vlasnika usitnjenih vaučera u odno-su na vlasnike kontrolnog paketa akcija je ravna nuli. Tu se krije interesna tajna MVP. Eksperiment skupog štampanja vaučera i jeftinih svojinskih obećanja ne može obezbijediti efikasnu svojinsku strukturu. On predstavlja reprodukovanje sindroma otuđenja najširih slojeva stanovništva od svojine.

Dominacijom rekombinovanih oblika svojine, formalne predaje svojinskih prava i raznih sociopatoloških oblika privatizacije (nepravednih, netržišnih, nezakonitih, špekulativnih, interesno–lobističkih i sl), u uslovima hroničnog

50 Madžar (2003, ss. 37–42) pravilno zaključuje: „Ako liberalizacija doista jeste poželjna i delotvor-na u privredama koje su 'opskr-bljene' potrebnom masom preduzetništva, ona to sigurno nije tamo gde taj presudno važan elemenat izostaje“. 51 Obični građani (koji su uglavnom neupućeni u akcionarsku funkciju nadzora poslovodnih organa) postali su vlasnici veoma usit-njenog (neznatnog) dijela svojine. To je krilo potencijalnu mogućnost ”da mali broj upućenih pokupuje vaučere i pretvori se u boga-te kapitaliste” (Masayuki 1995, s. 13). Vaučeri kao privatizacioni čekovi (papirni, elektronski i dr. žetoni, kuponi) nemaju realnu, nego nominalnu akcionarsku vrijednost, sa krajnje sumnjivom i diskutabilnom mogućnošću dobijanja buduće dividende. “Istinska privatizacija je gde se ljudima daje nešto”, smatra Pejović (2001, s. 16).

52 “Najneuspješnije su one zemlje koje su primijenile vaučersku privatizaciju” (Stiglitz 2001, s. 14).

283

deficita domaćeg i stranog kapitala, onemogućena je i usporena realna privatizacija, u koju je trebalo da se uključe naj-širi slojevi stanovništva. Izgleda da je postsocijalistička privatizacija53 dozirana u mjeri u kojoj je to odgovaralo uskom i privilegovanom krugu pojedinaca. U početnoj etapi formiranja tržišta, u svim državama tranzicije, veliki broj firmi nalazio se u državnoj svojini, sa ukorijenjenom psihologijom a) paternalizma raznih oblika, koji su se svodili na zahtjev državi da obezbijedi sve članove društva sredstvima neophodnim za život i b) egalitarizma (shvatanje socijalne pra-vednosti kao jednake raspodjele između svih članova društva). Formiranje konkurentne, pluralističke, otvorene i zrele tržišne privrede mješovitog karaktera je strategijski cilj tranzicije. Ona treba da se zasniva na efikasnom poslovanju i nezavisnom odlučivanju svih ekonomskih subjekata, na stabilnom i demokratskom političkom sistemu, zakonitosti i savremenom pluralističkom i razvijenom institucionalnom ambijentu, koji postoji u razvijenim zapadnim zemljama.

Imitacija pojedinih elemenata i institucija zapadne tržišne ekonomije nije bila dovoljna za jačanje korporativnih finansija, formiranje efikasnog tržišta kapitala, povećanje likvidnosti proizvodnog kapitala i rast investicija u realnom sektoru privrede. Umjesto postepenog jačanja nekih segmenata integralnog tržišta (tržišta faktora proizvodnje, finan-sijskog i valutnog tržišta, berzi i sl.), zaživjeli su i ukorijenili se razni tržišni supstituti, mutantne i pseudo-tržišne struk-ture, koje su samo simulirale i izopačavale tržišnu infrastrukturu: buvljaci (koji su u funkciji preživljavanja većine sta-novništva), crno, sivo i kvazi tržište i monopoli (koji su u funkciji bogaćenja manjine –Drašković, 2001, s. 69).

Poznata je izjava američkih ekonomskih Nobelovaca i ruskih akademika (Klein, Stiglitz, Tobin, Leontjev, Abalkin i dr.) da ”tajna ekonomije, ako uopšte postoji, nije ni u tržištu, ni u svojini, nego u konkurenciji” (“Nezavisimaja gaze-ta”, 01.07.1996, s. 4). U uslovima onemogućene institucionalne i tržišne konkurencije nije moguće formirati uslove za afirmaciju kritične mase privatnog sektora (Klein 1996, ss. 75–86), a samim tim ni za tržište i preduzetništvo. Odsustvo konkurencije je vidljivo u mnogim oblastima. Ono je kompaktibilno s institucionalnim vakuumom, jer institucije name-ću jedinstvena pravila igre, a njih narušavaju svakojaki monopoli54. Utopijska vizija slobodnog tržišta55 i navodne „čiste“ konkurencije propovijedala je da takvo okruženje tobože „prirodno“ odgovara individualnoj slobodi. Zaboravilo se na činjenicu da kada sloboda nema moralna, zakonska, ekološka i druga društvena ograničenja, pohlepa postaje pokretački nagon pojedinaca za bogaćenjem. Izopačeni individualizam (privilegovanih) je od strane pojedinih „vještih i

53 Analiza konkretnih podataka o rezultatima privatizacije ili npr. o rastu efikasnog privatnog sektora u odnosu na GDP, potvrđuje našu ocjenu, kao i riječi P. Murella (1996, p. 31) da je riječ o “najdramatičnijoj epizodi ekonomske liberalizacije u ekonomskoj istoriji“.

54 Odavno je izblijedjelo vjerovanje u dobronamjernu, sveznajuću, bezgrešnu i ekonomski racionalnu vladu kao reprezenta izvršne državne vlasti, koja korektno ispravlja tržišne nedostatke i disfunkcionalnosti. Nije nova ni činjenica da neki političari koriste polo-žaje za ostvarenje sopstvenih koristi i da se s tim u vezi rađa čitav arsenal sociopatoloških pojava, koje imaju izrazito negativne eko-nomske efekte (nepotizam, korupcija, lobiranje, zloupotreba položaja i dr.). Netržišno odlučivanje državnih struktura, koje su pone-kad (ili često) u sprezi s njihovim produženim pipcima (lobistima, izvršiocima, nepotistima i sl.) najveći je protivnik tržišne orijenta-cije i uvođenja punokrvnog tržišta. U svim oblastima i na svim nivoima se gušila (i guši) istinska konkurencija. Nje praktično i nema, jer su pravi konkurenti na startu hendikepirani. Nema ni prave tržišne i radne motivacije.

55 U klasičnoj i neoklasičnoj ekonomskoj teoriji tržište predstavlja sveobuhvatan institucionalni okvir u kojem se odvija cjelokupan privredni život, tako da se ono uslovno može posmatrati kao prototip teorije institucija (Ocić, 1990, s. 197). Tržište je veoma složen regulativni mehanizam (sistem) koordinacije ekonomske djelatnosti, jer i najprostiji kupoprodajni posao zahtijeva, pored organi-zacije, postojanje institucionalne sredine (normi, pravila, načina ponašanja, oblika i instrumenata itd.). U tom smislu se tržište može posmatrati kao sistem (skup) institucija, koje su potrebne za regulaciju odnosa između tržišnih subjekata i za obezbjeđivanje pre-ciznih normi ponašanja, odgovornosti i kontrole, a ne jednostavna organizacija određenih procesa, aktivnosti i oblika (akcionarska društva, berze, banke, osiguravajuće kompanije i sl.). Ali, tržište je samo po sebi institucija, jer predstavlja a) omotač (ambijent) sas-tavljen od pravnih normi i pravila kojih se u svakodnevnim poslovima pridržavaju tržišni subjekti, i b) mrežu organizacionih struktura koje su “odozdo” (“nevidljivom rukom”) formirane radi sniženja transakcionih troškova, obezbjeđenja veće motivacije za proizvođače i njihove orijentacije na potrošače, veće informisanosti, smanjenja rizika i neizvjesnosti (Drašković, 1997a, s. 77). Ako tržište posmatramo kao sistem institucija, možemo razlikovati a) “spoljne” institucije, koji predstavljaju sistem temeljnih zakona i pravila na kojima se formira tržišna privredna konstitucija, i koji garantuju i štite prava svojine, obezbjeđuju odgovornost, slobodu djelovanja (konkurisanja) tržišnih subjekata, slobodu kretanja faktora proizvodnje, roba i usluga, vladavinu zakona, onemogućavaju nasilje i prevare itd. i b) “unutrašnje” institucije, koji predstavljaju oblike prilagođavanja privređivanja spoljnim institucijama: razne vrste tržišta, tržišni subjekti (firme, domaćinstva), vrste ugovora, platežna i kreditna sredstva, robni znaci, organizacije za zaštitu inte-resa tržišnih subjekata (komore, udruženja, asocijacije) itd. Funkcionisanje tržišta kao institucije može se pratiti preko njegovih os-novnih funkcija (alokativna, distributivna, selektivna i informativna), koje djeluju u pravcu smanjivanja neizvjesnosti, nepravilnosti i rizika. Ali, na tržištu dolazi do razmjene prava svojine (njihove predaje, tj. otuđivanja i prisvajanja), koja treba specificirati (de-finisati) i zaštititi, što stvara transakcione troškove.

284

sposobnih preduzetnika“ („efikasnih vlasnika“) nametnut kao društvena i civilizacijska norma. Postao je temelj for-malnog kvazi-institucionalnog monizma kao teorijske i ideološke podloge ekonomskog kvazi-neoliberalizma56 (kojeg smo nazivali ekonomskim klokotrizmom, u smislu prodavanja magle, bez posledica po prodavce). On je bio i ostao u direktnoj suprotnosti sa institucionalnim pluralizmom, a samim tim i sa realnom institucionalizacijom.

Suštinska karakteristika evolucije svakog sistema je nepovratnost promjena, koje su postepene (adaptacije prema okruženju, usavršavanja organizacije sistema, usložnjavanje strukture i funkcija sistema), usmjerene prema određenom cilju i koje pretpostavljaju faktor vremena. Samoregulacija u funkcionisanju i razvoju ekonomskih sistema odnosi se na analizu tržišnog sistema u kojem niče spontani dinamički poredak, koji se ispoljava u korekciji i usaglašavanju raznih ciljeva i interesa, koji dovode do uspostavljanja ravnoteže između ponude i tražnje, zatim do njenog narušavanja i ponovnog uspostavljanja na evoluciono višem (savršenijem) nivou. Stabilnost i nestabilnost, ravnoteža i neravnoteža su samo momenti evolucije, koji mijenjaju mjesta. U ovom kontekstu posebno je značajan odnos između samoregulacije i regulacije, samoorganizacije i organizacije, djelovanje tržišne inicijative i motivacije ”odozdo” i ciljnu usmjerenost državnih organa ”odzgo”, jer samoregulacija i samoorganizacija tržišta nijesu dovoljni za savremeno funkcionisanje privrede. Takođe su neprihvatljiva preuveličavanja (monizmi) uloge jednog od navedenih faktora na račun drugog.

U razvijenim zemljama se vodi borba za što ograničeniju i efikasniju ulogu države u ekonomiji, za smanjenje transakcionih troškova. Tranzicijski novokomponovani biznismeni su i na tom polju pokazali svoju “originalnost” - jednostavno izbjegavaju “papirologiju”, poreske i druge obaveze prema državi i tako smanjuju svoje transakcione troškove. Razvijeno špekulativno tržišta je postojalo kao ulično-pijačno atomizirano tržište i strogo monopolisano tržište gotovo svih značajnih roba, u organizaciji i kontroli birokratsko-nomenklaturnih i raznih sociopatoloških struk-tura. To je vjerovatno bio glavni institucionalni problem na putu formiranja tržišta, ali i jedan od glavnih uzroka mnogih drugih ekonomskih problema i neefikasnosti ekonomske politike. E. Gajdar (1995) je prednje formulisao kao “problem odvajanja političke i ekonomske vlasti, odnosno odvajanja vlasti od novca”. Zbog toga bi ekonomisti trebalo više da se bave suštinskim uzrocima onemogućavanja ekonomskih reformi i ekonomske politike57.

Bilo bi značajno (ako je to uopšte moguće) utvrditi makar približne podatke o veličini konkurentnog i nekonku-rentnog (monopolskog, špekulativnog i sl.) kapitala. Na taj način bi ustanovili da li u tranzicijskim privredama domi-nira dinamični profitno orijentisani (profit-seeking) ili statični rentno orijentisani (rent-seeking) tip motivacije eko-nomskih subjekata. Mnogi indikatori upućuju na rasprostranjenost ovog drugog tipa, koji doprinosi preraspodjeli nacionalnih resursa u korist birokratske nomenklature i špekulantskog sloja, ali i inostranih “aligator investitora”, na štetu ekonomskog razvoja.

Ekonomska stvarnost nije potvrdila romantične ideje o tržištu kao savršenom informacionom i institucionalnom sistemu. Ekonomisti su dokazali da tržište karakteriše asimetričnost informacija. Proizvodnja društvenih dobara, po-sebno onih koji su povezani s razvojem ljudskog kapitala, ne smije oslanjati na tržišne zakone. Tržište ne može riješiti brojne energetske, ekološke, demografske, socijalne i druge društvene izazove globalizacije. Tvorac „otvorenog druš-tva” G. Soros priznao da je tržišni fundamentalizam postao „vladajuća apriorna ideologija, koja pretpostavlja bolesnu supstituciju ljudskih vrijednosti novčanim”. Mit o tržišnoj privredi se pojavljuje kao bog, čija je religija neoliberalizam (vjera u tržište i „sposobne” pojedince), a sveštenici interesno motivisani i privilegovani pojedinci. Globalna ekonom-ska ideologija se reflektovala u lokalnim sredinama. Razlika je što na globalnom nivou korist od njene primjene imaju transnacionalne korporacije kao „marionete tržišta” (Galbraith, 1977, s. 282), a na lokalnom nivou korist izvlače no-menklature na vlasti i njihovi lobisti. Žrtava („vjernika”) je mnogo, ali nije riječ samo o siromaštvu, nego i o izgub-ljenom razvoju, nepostojanju konzistentnih razvojnih strategija, reprodukovanju kriza, ekološkim katastrofama, širenju neizvjesnosti i dr.

56 Jedno je neoliberalni ekonomski model, a drugo njegovo supstituisanje retorikom, vađenje pojedinih njegovih elemenata iz kon-teksta, selektivna primjena i forsiranje tih elemenata, koja je dovela do zloupotreba u teoriji i praksi i sl. i aktiviranja alternativnih institucija tipa “jatačka ekonomija”, “prihvatizacija”, negativna selekcija kadrova, sociopatološki kočioni mehanizam, diktat novo-komponovanih bogataša, protekcionizam prema sopstvenom narodu i sl. (vidi šire u: Drašković, 2005), neograničena ovlašćenja pojedinaca, “retorička fasada” i razna druga kolektivistička neformalna pravila (Pejović, 2002, ss. 10-2).

57 Ne smiju se zaboraviti poruka J. Robinson: “Odgovori ekonomista su pitanja za političare” i izjava N. Klein: „Istorija savremenog slobodnog tržišta napisana je u šokovima. Neka od najozloglašenijih kršenja ljudskih prava u proteklih 35. godina koja se obično prikazuju kao sadistički akti anti-demokratskih režima,u osnovi su potčinjeni ili s namjerom terorisanja javnosti ili pripremanja tla za uvođenje radikalnih reformi u cilju uspostavljanja slobodnog tržišta“.

285

EKONOMSKA TEORIJA NA RASKRIŽJU: QUO VADIS ECONOMICS? 4 Suvremena svjetska financijska i ekonomska kriza definitivno je dovela u pitanje validnost neoklasične ekonomske

paradigme. U ovome radu želimo sugerirati da je cjelokupna ekonomska teorija dovedena u pitanje, ne samo neoklasična. Mislimo da svijet nema adekvatnu ekonomsku teoriju za rješavanje drame našega doba. Temeljni subjekt svjetske ekonomije postale su transnacionalne kompanije (TNC), koje imaju toliki kapacitet da zamijene nacionalnu državu. Tehnologija u posjedu TNC jednostavno ne dopušta obnovu nacionalne države i nacionalne ekonomske politike, bila ona neoprotekcionistička ili kejnzijanska. Stoga se nove svjetske institucije moraju razvijati za nove tehnologije i upravljanje razvojem novoga svjetskog društva. Standardni udžbenici iz ekonomije temelje se na načelu opadajućih prinosa. Cijelo područje mikroekonomije, makroekonomije i konzekventno razvojne ekonomije mora se promatrati iz kuta rastućih prinosa i otvorene svjetske ekonomije. Čini se da su vizionari poput Marxa i Hilferdinga bili u pravu za razliku od Fukuyame, da ne kažemo od Krugmana ili Stiglitza, u viđenju budućnosti svijeta.

4.1 ŠTO NAS UČI MIKROEKONOMIJA

U udžbeniku iz Mikroekonomije navodi se da kada je granična stopa supstitucije (MRS) u potrošnji između dobra (X) i dobra (Y) jednaka graničnoj stopi transformacije (MRT) između dobra (X) i dobra (Y), ekonomija postiže stanje ravnoteže. U takvom stanju ekonomija uživa u privilegiji opće ravnoteže sa svim pripadajućim efikasnostima i karakteristikama (mikroekonomskim i makroekonomskim) opće ravnoteže: efikasnost u potrošnji, efikasnost u proiz-vodnji, efikasnost u alokaciji faktora proizvodnje, maksimiziran proizvođačev i potrošačev višak. Paretov optimum unutar nacionalne ekonomije sugerira da se ista nalazi na razini pune zaposlenosti te da ne postoji deficit, odnosno suficit u platnoj bilanci. Posljedično, nema mjesta niti inflaciji kada je postignuta ravnoteža između agregatne ponude i agregatne potražnje.

Prema teoriji komparativnih prednosti (koju smatramo sastavnim dijelom neoklasičnog ekonomskog modela) i Sayovu zakonu, dvije zemlje jednake ili slične veličine sa zajedničkim ukusima i potrošačkim preferencijama te istom tehnologijom mogu uživati u blagodatima otvorene vanjske trgovine, tj. mogu uvećati „zajednički“ GDP sredstvima međunarodne podjele rada i međunarodne specijalizacije u proizvodnji. Specijalizacija u proizvodnji u objema zem-ljama dostiže optimalnu ravnotežu kada se granična stopa transformacije između dobara (X) i (Y) izjednači s cijenama dobra (X) i dobra (Y). U tom trenutku obje zemlje uživaju potpunu ekonomsku ravnotežu koju možemo izraziti sljedećom jednadžbom:

MRTxy = Px/Py = MRSxy(A) = MRSxy(B), gdje (A) označava zemlju A dok (B) označava zemlju B.

Logika savršene konkurencije, tretirajući pri tome dvije zemlje kao jednu ili jednu zemlju, ali s dvjema regijama te uz pretpostavku da obje zemlje, odnosno regije funkcioniraju na načelu tzv. spojenih posuda, nalaže da obje (sve) zem-lje mogu povećati svoje blagostanje uvozom jeftinijih inozemnih dobara i posljedično pomicanjem krivulje socijalne indiferencije na višu razinu u usporedbi s onom prije nastale trgovinske razmjene. U uvjetima „međunarodnog“ Pareto optimuma, doprinosi slobodne vanjske trgovine za obje zemlje (cijeli svijet) očituju se u sljedećim učincima:

optimalna alokacija resursa širom svijeta optimalan i uvećan potrošačev višak bez ugrožavanja proizvođačevog viška („win-win“ situacija) izjednačene cijene i nadnice u obje zemlje, odnosno širom svijeta konvergencija stopa rasta GDP u obje zemlje, tj. u svim zemljama uključenim u vanjsku trgovinu.

Svi navedeni optimumi ostvareni su zajedno:

s punom zaposlenošću u obje zemlje (širom svijeta) s cjenovnom stabilnošću širom svijeta s ravnotežom u bilanci plaćanja.

Ako uzmemo u obzir ova briljantna postignuća slobodne tržišne ekonomije i slobodne vanjske trgovine, ispada da neoklasična paradigma teorijski čvrsto sugerira svima zemljama (a tranzicijskim zemljama čak i praktički) da ne remete

286

tržišni automatizam. Paradigma se zalaže za suzdržavanje od svih mogućih vrsta socijalne (državne) intervencije na tržištu i zastupa poduzetnički (animalni i racionalni) duh. Svjetska financijska kriza 2008. dovela je u pitanje validnost većine determinanti neoklasične ekonomske doktrine. „Nevidljiva ruka“ je nestala, a tzv. vidljiva ruka mudre i istodob-no uplašene države postala je ponovno aktualna. Je li državna intervencija glede regulacije tržišta u mogućnosti raz-riješiti financijsku i ekonomsku krizu, pitanje je od najveće važnosti na koje cijeli svijet traži odgovor. Uz ovo krucijalno pitanje postoji još jedna otvorena stavka: označava li svjetska ekonomska kriza krah neoklasične ekonomske doktrine ili se pak samo nalazimo na rubu novog, revitaliziranog i restrukturiranog ekonomskog gledišta na svjetsku – globalnu ekonomiju?

Ovdje ćemo pokušat istražiti neke zamke i zablude neoklasične ekonomske misli koja je posljednjih tridesetak godina bila dominantna širom svijeta. Potom ćemo se osvrnuti na Keynesa i Marxa zbog očitih razloga o tome kako je trenutna ekonomska kriza možda više posljedica pogrešnog funkcioniranja tržišne ekonomije (s dugoročnom tendencijom ponavljanja) negoli samo kriza likvidnosti. Utvrdili smo da najmanje dvije determinante odlučno utječu na kompoziciju ekonomske misli i aktivnosti tijekom povijesti i sadašnjeg vremena: a) interesi i ideologija elite u vodećim i dominantnim zemljama i b) stanje poslovnog ciklusa dominantne ekonomije. Ovi faktori mogu se lako pronaći još u vremenu Adama Smitha (npr. Smithova opaska o sudbini zastupnika u parlamentu koji lobira za slobodni uvoz dobara koja konkuriraju domaćoj „mladoj“ industriji) i pratiti sve do danas. U isto vrijeme ti faktori mogu nam poslužiti kao temelj za uspostavu nove ekonomske paradigme i novoga društva.

4.2 ŠTO NAS UČE NEOKLASIČNE DOGME ILI „MAINSTREAM“ EKONOMIJA

4.2.1 O razvoju, trgovini i distribuciji dohotka

Više od 15 godina tzv. Vašingtonski konsenzus bio je, a donekle još uvijek i jest, ekonomska mantra koju su podu-čavali i prakticirali ekonomisti širom svijeta, pogotovo u tranzicijskim zemljama. Ako se pak jedan ekonomist, a da još pri tome potječe iz tranzicijske ekonomije, usudi „posijati“ barem zrno sumnje u ispravnost i djelotvornost spomenutog konsenzusa (čak i na primjeru ratom razorene tranzicijske zemlje), vrlo često bio bi optužen da je zastario, odnosno da je marksist. Činjenici unatoč da je „Vašingtonski konsenzus“ „povukao“ ekonomsku znanost 200 godina unatrag, i to u vremena Saya ili pak Smitha.

Ipak, neki od vodećih svjetskih ekonomista nedavno su započeli ozbiljnu raspravu o pravovaljanosti „Vašingtonskog konsenzusa“ kao cjeline, a ne samo onog dijela konsenzusa koji se odnosi na korisnost istoga za niskorazvijene zemlje (LDC) i zemlje u tranziciji (The Barcelona Development Agenda, u: Stiglitz – Serra, 2008). Ulo-ga države u ekonomiji, razvojne strategije orijentirane na izvoz te otvorenost vanjske trgovine kao determinante eko-nomskog rasta, uvozna supstitucija i (na veliko iznenađenje) nejednaka dioba blagostanja između bogatih i siromašnih ponovno su u fazi promišljanja (Krugman u Stiglitz – Serra, 2008). Odjednom su pitanja poput ekonomske pravičnosti i neravnomjerne razmjene postala tema dana unatoč činjenici proizašloj iz neoliberalne doktrine prema kojoj su za vri-jednost GDP zaslužni rad i kapital te gdje je takva podjela istodobno efikasna i pravedna, i to prema načelu graničnih troškova i graničnog prihoda.

Krugman (u Stiglitz – Serra, 2008.) o istoj temi razmišlja na sljedeći način: „Ne znamo zašto se nejednakost počela javljati otprilike 1980. godine niti zašto je došlo do brzog porasta u nejednakosti nadnica među ljudima sa sličnom razinom obrazovanja. Stoga ne bismo smjeli previše očekivati od nastojanja da shvatimo te trendove nejednakosti u zemljama u razvoju, pogotovo jer i podatci nisu od velike pomoći“. U pokušaju da ipak objasni razlog(e) nejednake raspodjele blagostanja (u uvjetima slobodne i otvorene vanjske trgovine i porasta GDP), Krugman navodi dva problema koji su godinama obmanjivali ekonomiste: „Kao prvo, ljudi su očekivali da će pozitivni efekti liberalizacije na rast biti izdašni... Kao drugo, postojalo je opće stajalište da će politika slobodne trgovine više težiti ujednačivanju nego nejednakosti. Ovakvo gledište proizlazi iz teoretskih razmatranja. Naime, jednostavan Heckser-Ohlin (H-O) trgovinski model sugerira da bi otvaranje trgovini onih ekonomija bogatih radom trebalo povećati nadnice, a u isto vrijeme sniziti trošak najma rada i kapitala. Osobno sam kriv zbog uvjerenja da su niske razine nejednakosti u Južnoj Koreji i Tajvanu, barem djelomično, rezultat politika orijentiranih prema otvorenosti. Nadalje, u toj vjeri (da će premještanje u pravcu otvorenosti ekonomije imati ekvalizatorsko djelovanje) nisam bio jedini“.

Ali ni to nije sve. U tom istom radu Krugman nastavlja s razmišljanjem: „U ranijim osvrtima na 'Vašingtonski konsenzus' tvrdio sam da su ljudi, pogotovo ja osobno, očekivali da će trgovinska liberalizacija biti svojevrsni

287

ekvalizator u zemljama u razvoju. Prvenstveno jer će zemlje bogate radom izvoziti radno intenzivna dobra, a uvoziti kapitalno intenzivna dobra, što će s jedne strane povećati nadnice, a s druge strane smanjiti povrate na ostale faktore“. Jasno, spomenuto se u Latinskoj Americi nije ostvarilo. Zašto?

Prihvatljiv odgovor na ovo pitanje ponudili su brojni ugledni ekonomisti. Između ostalih, odgovor je ponudio i Branko Horvat (1995.) koji je nakon opsežne rasprave o pretpostavkama H-O teorije zaključio: „Jedna očigledna posljedica jest ta da trgovina neće izjednačiti cijene faktora. Nadnice u siromašnim zemljama znatno su niže nego u bogatijim zemljama i nikakva količina slobodne trgovine neće izjednačiti indijske i američke nadnice. Ono što je potrebno jest ekonomski razvoj, a to nije pitanje trgovine već pitanje investicija. Proizvodni kapital iznimno je neravnomjerno raspoređen diljem svijeta“. Uz Horvata i njegovu opservaciju glede uloge H-O teorije kao determinante kompetitivnosti jedne zemlje i efekata te teorije na ekonomski rast i razvoj, spominju se i Easterly (1998), Adelman (2001), Panić (2003), Pitelis (2000), Stiglitz i Hoff (2001), Murakami (1996). Međutim, mišljenja ovih i mnogih drugih svjetskih uglednih ekonomista jednostavno su odbačena od strane ekonomske ideologije i ekonomske politike koje diktiraju najutjecajnije (i moćne) grupacije predvođene njihovim ekonomistima (Američka riznica, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija).

4.2.2 O makroekonomskoj stabilnosti

Ekonomisti koji nisu dio „mainstreama“ u svojim raspravama o makroekonomskoj stabilnosti dugi su niz godina izazivali negodovanje o stavu da tzv. nominalna makroekonomska stabilnost, predložena od strane neoliberala, podrazumijeva sve ono što je potrebno za prosperitet zemlje. Oni nadalje sugeriraju da nominalna makroekonomska stabilnost ne pruža nikakvu vrstu komparativne prednosti za jednu zemlje, pogovo ne za zemlju u razvoju koja je u konkurenciji s razvijenom zemljom (Pitelis, 2000.; Stojanov, 1997, 2000.). U zadnje vrijeme, a pogotovo otkad je 2004. godine u Barceloni donijeta tzv. Razvojna agenda (engl. Barcelona Development Agenda), ekonomisti sve više zauzimaju stav da je realna makroekonomska stabilnost bitna za gospodarstvo. Ocampo zagovara šire razmatranje makroekonomske stabilnosti koja ne uključuje samo stabilnost cijena te dobru i odgovornu fiskalnu politiku, već uključuje i stabilnu realnu ekonomiju. Bilo je sasvim prirodno 1990. godine, primjerice nakon epizoda visoke inflacije i hiperinflacije u Latinskoj Americi tijekom 1980-ih, staviti naglasak na cjenovnu stabilnost. Ali realna je stabilnost – promjenjivost nezaposlenosti ili realnog rasta – nedvojbeno važnija. Cjenovna stabilnost, kao što smo naučili, ne može dovesti do rasta ili pune zaposlenosti, a prekomjerna revnost glede zagovaranja stabilnosti cijena može ugušiti rast i dovesti do visoke razine nezaposlenosti (Ocampo u: Stiglitz – Serra, 2008.).

Stoga nije iznenađujuće kada Dornbusch (1997) tvrdi da je „najgori neprijatelj prelaska na slobodno tržišno gospodarstvo središnja banka koja ili inscenira borbe protiv inflacije ili je neopravdano zabrinuta oko održavanja kon-vertibilnosti valute. Stabilna i umjerena inflacija bitna je za ekonomiju, a postoji vrijeme i mjesto za sve. Pretjerivanje u borbi protiv inflacije te beznadne igrice oko valute čine danas u Europi više štete reformi slobodnog tržišta negoli sve ideološke rasprave zajedno“.

Dornbuschovo mišljenje o naporima suzbijanja inflacije u tranzicijskim zemljama dijeli i Krugman (1995): „Što je s drugom polovicom 'Vašingtonskog konsenzusa', s vjerovanjem u važnost (ispravnost) novca? U ovom je slučaju situacija znatno slabija. Ako je standardna procjena troškova zaštite niža od očekivane, takve procjene troškova inflacije (definirano kao sveukupno smanjenje realnog dohotka) sramotno su niske. Naravno, vrlo visoke stope inflacije (troznamenkaste ili čak četveroznamenkaste stope koje su ,nažalost, bile učestala pojava u povijesti Latinske Amerike) mogu ozbiljno poremetiti funkcioniranje tržišne ekonomije. Ali, veoma je teško utvrditi je li došlo do nekih većih pomaka uslijed smanjenja stope inflacije s recimo 20% na 2%. Štoviše, metode koje se koriste za postizanje dezinflacije u niskorazvijenim zemljama, prije svega fiksni (vezani) devizni tečaj kao način stvaranja kredibiliteta, nose sa sobom ozbiljne troškove“.

Popisu uglednih ekonomista koji se bore protiv MMF rigidnosti u svezi inflacije dodat ćemo Stiglitza i Ellermana (2000): „Previše je puta politika otišla korak dalje od jednostavnog snižavanja inflacije na prihvatljivu razinu. Rezanje je inflacije na sve niže i niže razine, bez obzira na trošak, postalo fetiš unatoč snažnom dokazu o tome kako postoje jako male koristi za produktivnost i rast kada se inflacija smanjuje ispod 20%. A troškovi smanjenja inflacije na tu razinu nisu beznačajni. Ne radi se samo o tome ako je hiperinflacija loša da će ekonomiji biti bolje što je niža razina inflacije. Uvijek treba uzeti u obzir i cijenu usmjerenosti prema jednom cilju, u ovom slučaju cijenu smanjenja inflacije“.

4.2.3 O konvergenciji

288

Neoklasično promišljanje o rastu „pretpostavlja da uslijed nestašice kapitala isti ima visoki prinos. Ovo je samo po sebi moguće jer kada date radniku stroj, koji prethodno nije imao, to pak ima veliki utjecaj na produktivnost. Skupa s pretpostavkom konstantnog prinosa na opseg i uz postojanje nepromjenjivih faktora kao što je ponuda radne snage, pretpostavka opadajućih prinosa vrlo je snažna. Tijekom tranzicije k novom stabilnom stanju, rast u zemljama gdje je kapital oskudan bit će visok zbog visokih povrata na kapital. Prema tome bi siromašne zemlje trebale prilično brzo sustići one bogatije. Rast je visok kada je kapital po radniku (k) nizak, a rast opada kada (k) raste. Rast se zaustavlja kada je stopa povrata na kapital jednaka diskontnoj stopi“ (Easterly, 1998).

Maddison (2001) izražava slična stajališta o pitanjima rasta, razvoja te procesa sustizanja. „Kada bi se svijet sastojao samo od dviju skupina zemalja (razvijene i zemlje u razvoju), obrazac svjetskog razvoja mogao bi se protumačiti kao jasna demonstracija mogućnosti za uvjetnu konvergenciju predloženu od strane neoklasične teorije rasta. Pretpostavka je da zemlje niskog dohotka imaju priliku zbog svoje niske razvijenosti te da bi trebale biti u mogućnosti ostvariti brži rast od prosperitetnih zemalja koje se ionako nalaze blizu granice svojih tehničkih mogućnosti“. Međutim, Maddison ukazuje na vrlo bitnu opasku i činjenicu nikad ranije spomenutu, ali možda skrivenu u neoklasičnoj paradigmi, o egzogeno zadanoj tehnologiji i kapitalu. Maddison zaključuje da se „taj potencijal može ostvariti samo ako su zemlje uspješne i učinkovite u mobiliziranju i alokaciji sredstava, poboljšanju njihovog ljudskog i fizičkog kapitala kako bi mogle asimilirati i usvojiti odgovarajuću tehnologiju. Nanovo oživljena Azija ugrabila je te mogućnosti. Ostale zemlje (ostatak Azije, Latinska Amerika, istočna Europa i zemlje bivšeg SSSR, Afrika) nisu. Njihova relativna pozicija znatno se pogoršala od 1973. godine“.

Fisher (1987.) dijeli Maddisonovo mišljenje o ulozi tehnološkog napretka kao jedne od glavnih determinanti eko-nomskog rasta zemlje, pogotovo zemlje u razvoju. „Skromne dugoročne stope rasta industrijskih zemalja kao i naučene lekcije nisu nužno relevantne za niskorazvijene zemlje. Primarni razlog nalazi se u činjenici da su te zemlje daleko od tehnoloških granica; tehnološki napredak mogao bi odigrati značajnu ulogu u njihovom budućem rastu i to bez odvi-janja značajnijih tehnoloških proboja. Stvarni dokazi naprotiv ne podržavaju hipotezu. Osim Japana, većina zemalja koja se trenutno nalazi u rangu industrijskih tržišnih ekonomija već jedno cijelo stoljeće nalaze se među zemljama viso-kog dohotka“.

Iskustva širom svijeta glede ekonomskog rasta zemalja različitih u razvoju koje sve više i više zaostaju za raz-vijenim zemljama (uslijed sve veće primjene neoklasičnog ekonomskog recepta), naveli su Vaneka (2004) da o teoriji komparativnih prednosti (kao važne komponente neoklasične ekonomske paradigme) zaključi sljedeće: „Polazišna toč-ka mojega rada jest ta da je tradicionalna teorija komparativnih prednosti, na kojoj se temelji moderna globalizacija, netočna i da nije primjenjiva u današnjim uvjetima svjetske trgovine. Umjesto toga predlažem teoriju destruktivne trgovine koja puno bolje objašnjava i rezimira ono što se danas događa u svjetskoj trgovini... Destruktivna trgovina vodi u svijet u kojem manjina bogatih dominira nad većinom siromašnih i, da stvar bude još gora, ovakva situacija ima tendenciju pogoršanja na način da bogati postaju još bogatijima, a siromašni siromašnijima. Tehnički gledano, si-tuacija je eksplozivna“.

Rasprava o konvergenciji između niskorazvijenih i razvijenih zemalja o pitanju slobodne trgovine i tijekova kapitala teško da može izbjeći Lucasov paradoks. Taj paradoks očituje se u tome da kapital ne dotječe u siromašne zemlje gdje postoji nestašica istog. Naprotiv, kapital iz tržišta u nastajanju otječe u napredne zemlje, a što je u suprotnosti s neoklasičnim mišljenjem prema kojemu bi povrat na akumulirni kapital trebao biti viši tamo gdje je kapital „rijetkost“. Lucas nadalje zaključuje da treba napustiti neoklasičnu paradigmu, dok Reinhart i Rogoff zaključuju da je tome glavni krivac premija rizika (Cohen u Stiglitz – Serra 2008.) zbog „lošeg ponašanja“. Cohen ukazuje na to da je, općenito gledano, omjer kapitala i outputa najviši među siromašnim zemljama. Ovo se pak može smatrati svojevrsnim anti-Lucasovim paradoksom. „Intuicija koju nudimo jest ta da siromašne zemlje, kojima nedostaju drugi inputi kao primjerice infrastruktura, koriste fizički kapital kao nadomjestak onih inputa kojih skoro pa i nema“.

U ovom trenutku čini se kako bi bilo korisno dati uvid u kritike neoklasične ekonomske paradigme kao i teorije komparativnih prednosti koje su iznijeli Stiglitz i Charlton (2005), Horvat (1995), Rodrik (1999), Panić (2003), Pitelis (2000), Adelman (2001). Nije nikakvo iznenađenje to što je Adelman predstavila termin KISS (engl. Keep It Simple Stupid)58 u svojem radu pod nazivom „Fallacies in Development Theory and Their Implications for Policy“. Ona piše: „Tvrdim da je ekonomija prihvatila i pretočila KISS u sveobuhvatna načela, da je isto usvojeno na poslijediplomskim studijima te da može biti prekršeno jedino na vlastitu odgovornost samoga prekršitelja. Ovo načelo zahtijeva jednostavno objašnjenje i univerzalno važeće prijedloge. Dovelo je do tri velike zablude sa štetnim posljedicama, kako

58 Hrv. neka bude jednostavno glupo

289

za teoriju tako i za ekonomsku politiku: nerazvijenost ima samo jedan uzrok, jedan kriterij dovoljan za ocjenjivanje uspješnosti razvoja, razvoj je log-linearni proces.“

Povijesni i istodobno zahtjevni dokaz potkrijepljen s podosta primjera razvojnih iskustava mnogih zemalja tijekom povijesti, a koji idu u korist teza od Adelmana, Stiglitza, Horvata, Pitelisa, Easterlya itd., mogu se pronaći u knjizi Angusa Maddisona (2001) pod nazivom „The World Economy“.

4.3 ŠTO SE U SVIJETU ZBIVA: KRIZA ILI PROSPERITET

Neoklasična ekonomija ne prepoznaje mogućnost krize. Ipak, američka ekonomija, vođena neoklasičnim

ekonomistima, krajem rujna 2008. izgledala je kao da je na granici najteže ekonomske krize koju je svijet ikada vidio. Paket mjera izlaska iz krize, težak oko 700 milijardi USA$, predložen je od strane Predsjednika i članova američkog Kongresa. Taj paket predstavlja najveću financijsku intervenciju od početka razvoja kapitalističke tržišne ekonomije.

Ne tako davno sama odluka o prijedlogu državne intervencije za jednog bi ekonomistu bila ozbiljna i životna pogreška. Optužilo bi ga se za manipulaciju i glupavost jer „zdravorazumsko“ čitanje Smitha, Saya i Paretoa ne dozvoljava raspravljanje o ekonomskoj krizi, a kamoli da se ista smatra prijetnjom opstanku ekonomskog sustava.

Međutim, povijest nas uči da je postojala 1929. Stoga je na kraju 2008. postavljeno pitanje: je li ili nije američki Kongres (i moćni ekonomisti) naučio lekciju o 1929? Milton Friedman je smatrao da se kriza iz 1929. godine nikada ne bi dogodila da su postojale središnje banke i da su intervenirale u gospodarstvu. On je krizu iz 1929. smatrao krizom likvidnosti. Doduše, nakon što je državna intervencija tijekom 1930-ih imala proinflacijske efekte, pa čak i znakove stagflacije, Keynes navodi: „Prije tri godine bilo je važno koristiti fiskalnu politiku kao potporu ulaganjima. Kao što je bilo važno održati budžetski deficit u vrijeme kraha, sada bi bilo korisno prikloniti se drukčijoj politici. Mislim da se približavamo ili smo se već približili točki kada intervencija od strane centra postaje beskorisna“. Godine 1937. Keynes je bio duboko uznemiren visokom stopom inflacije (12% u Ujedinjenom Kraljevstvu) koja je koegzistirala s 12%-tnom stopom nezaposlenosti (Hutchinson 1981.).

Interpretacija Keynesovog objašnjenja ekonomske krize, a koja je prihvaćena širom svijeta, jest ta da je kriza iz 1929. godine uzrokovana nedovoljnom potrošnjom (npr. Vade, 2008). Ukoliko je takvo objašnjenje ispravno i odgovarajuće, sadašnja državna intervencija predložena od strane Kongresa SAD mogla bi premostiti tri Keynesove zamke (zamku likvidnosti, zamku očekivanja i zamku granične efikasnosti kapitala), ali pod drastično izmijenjenim političkim okolnostima. Prema tome, promatrano s aspekta krize iz 2008, krajnje je važno utvrditi tko je bio u pravu (a tko u krivu) kada je riječ o objašnjavanju krize iz 1929. Je li to bio Friedman (tj. neoklasični ekonomisti – monetaristi kao primjerice Metzler) ili Keynes (ali ne i kejnzijanci koji su krizu iz 1929. tretirali kao krizu nedovoljne potrošnje)? Je li možda moguće da je Marx bio u pravu što se tiče objašnjavanja kriza u 19. stoljeću, ali i krize uopće? Upravo se zato oslanjamo i na Keynesa i na Marxa ne bi li se ipak naučile neke lekcije.

4.4 STARI EKONOMISTI O KRIZI: KEYNESOV RENDGEN I MARXOVA MAGNETNA REZONANCA

Osim Keynesa (1964), Polanyja (1944) i Hilferdinga (1952), sve više i više suvremenih ekonomista ističe činjenicu da je sadašnje stanje ekonomskih poslova diljem svijeta, uključujući i razvijene zemlje, povezano s pretpostavkom „pogrešivosti tržišta“ (Stiglitz – Serra 2008). Međunarodna „mega-udruživanja“ koja se odvijaju širom svijeta više nego ikad potvrđuju Marxov teorem koji možemo izraziti na sljedeći način: „Onoga trenutka kada bi formiranje kapitala došlo u ruke nekolicine glavnih centara, vitalni plamen proizvodnje u potpunosti bi se ugasio. Izumro bi. Roba se proizvodi onoliko dugo sve dok se proizvodi uz profit. Razvoj proizvodnih snaga rada povijesna je zadaća i opravdanost kapitala. To je jednostavno način na koji isti nesvjesno kreira materijalne potrebe višega reda proizvodnje.“ Posljednji slučaj koji potvrđuje tezu jest akvizicija Merrill Lyncha od strane J. P. Morgana te Lehman Brothersa od strane Bank of America tijekom rujna 2008.

Keynes je (onako kako ga čitamo) smatrao da je glavni uzrok ekonomske krize pad granične efikasnosti kapitala, tj. da taj pad uzrokuje privredni ciklus. „Pod cikličkim kretanjem smatramo da kako sustav napreduje (npr. nagore), sile koje ga tjeraju naprijed u početku skupljaju snagu i imaju kumulativan efekt jedna na drugu, ali postupno gube svoju snagu sve do određene točke u kojoj bivaju zamijenjene sa silama koje djeluju u suprotnom smjeru. Također smatramo

290

da postoji prepoznatljiv stupanj pravilnosti u vremenskim sekvencama i trajanju kretanja nagore i nadolje. Međutim, postoji još jedna karakteristika privrednog ciklusa na koju se moramo osvrnuti kako bi naše objašnjenje bilo odgovarajuće: fenomen krize – činjenica da se zamjena kretanja nagore s tendencijom kretanja nadolje često odvija iznenada i silovito dok, u pravilu, tako oštra prekretnica ne postoji kada je riječ o zamjeni tendencije kretanja nadolje s onom nagore“.

Tako prema Keynesu (1964), prosperitet neočekivano mijenja svoje lice te nasilno biva pretvoren u krizu. Tržišni mehanizam ne funkcionira tako brzo u obratnome smjeru ako uopće i funkcionira automatski. Keynes je smatrao da krize nisu uzrokovane porastom kamatnih stopa. Krize su posljedica naglog pada granične efikasnosti kapitala. „Kasnije faze buma karakteriziraju optimistična očekivanja o budućem prinosu kapitalnih dobara, dovoljno velikom da neutralizira njihovo rastuće obilje, rastuće cijene njihove proizvodnje i, po svoj prilici, rastuće kamatne stope. Pod utjecajem kupaca koji su većinom neupućeni u ono što kupuju te špekulanata koji se više brinu o predviđanju sljedećeg preokreta na tržištu (nego o razumnoj procjeni budućeg prinosa kapitalnih dobara), sasvim je prirodno da, uslijed razočaranja na preoptimističnom i prenapuhanom tržištu, organizirana investicijska tržišta propadnu iznenada i uz katastrofalne posljedice... Na početku krize zasigurno postoji znatan dio kapitala čija je granična efikasnost postala zanemariva ili čak negativna. Ali vremenski interval koji će morati proteći (prije nego nestašica kapitala uzrokovana njegovim trošenjem, propadanjem i zastarijevanjem uzrokuje dovoljno očitu nemogućnost povećanja granične efikasnosti) može biti donekle stabilna funkcija prosječne trajnosti kapitala u datom razdoblju, tj. epohi. Ako se karakteristike epohe promijene, standardni vremenski interval će se promijeniti“.

Povrh toga, vrijeme trajanja krize jasno je povezano s „normalnom stopom rasta u datom razdoblju“. U vrijeme krize kapital se rasprodaje. Roba se prodaje bez obzira na cijenu. Pad granične efikasnosti kapitala loše

utječe na sklonost potrošnji, i to drastičnim smanjenjem ulaganja te otpuštanjem radnika. Mišljenja smo da bi se Keynesove zamisli mogle uzeti u obzir kao napose relevantne za današnja razvijena društva. „Značajan pad granične efikasnosti kapitala ima tendenciju negativnog utjecaja na sklonost potrošnji. Isti obuhvaća ozbiljno opadanje tržišne vrijednosti dionica koje kotiraju na burzi. Spomenuto pak vrlo depresivno utječe na one grupe dioničara koji su aktivno zainteresirani za svoja ulaganja, pogotovo ako koriste posuđena sredstva. S „burzovno-orijentiranim“ javnim svjetonazorom kakav postoji u SAD, rastuće tržište dionica može biti skoro pa esencijalan uvjet za zadovoljavajuću sklonost potrošnji, a ova okolnost (koja se donedavno zanemarivala) očito služi za daljnje pogoršanje depresivnih efekata uzrokovanih padom granične efikasnosti kapitala“. Kriza stoga ne može biti ublažena smanjivanjem kamatnih stopa. „Zaključujem da obveza uređenja trenutnog volumena investicija ne može sa sigurnošću biti predana u privatne ruke“. Ovu rečenicu napisao je John Maynard Keynes 1936. godine.

Prema Marxu, faza hiperprodukcije, koju možemo nazvati i fazom stagflacije (prema njezinom cjelovitom opisu u „Kapitalu“), konvertira se u novu fazu poslovnog ciklusa koja se naziva kriza. Ta ista kriza predstavlja duboku deflaciju. Prethodno povećanje cijena, hiperprodukcija dobara (ili proizvodnja dobara iznad razine proizvodnje koja jamči očekivani profit) mora biti smanjena na razinu „normalnih granica“. Taj je proces bolan i očituje se u padu cijena, padu dohodaka, masovnoj nezaposlenosti i zatvaranju poduzeća. „Vrijednost robe žrtvuje se u svrhu očuvanja postojanosti te (fantastične i neovisne) vrijednosti u novcu“.

Kao novčana vrijednost sigurna je onoliko dugo koliko je siguran i sam novac. Za nekoliko milijuna u novcu potrebno je žrtvovati mnogo milijuna u robama. Spomenuto je pak neizbježno u kapitalističkoj proizvodnji i čini jednu od „ljepota“ takve proizvodnje. Potražnja za platežnim sredstvima nije ništa drugo doli potražnja za zamjenjivosti u novac, sve dok trgovci i proizvođači imaju na raspolaganju valjane vrijednosnice; to je potražnja za novcem- kapitalom svaki put kada nema kolaterale tako da avansiranje platežnih sredstava pruža ne samo oblik novca već i ekvivalent koji nedostaje, a s kojim će se izvršiti plaćanje. Ovo je točka rasprave o prevladavajućoj teoriji krize u kojoj su obje strane istodobno u pravu i u krivu.

Oni koji tvrde da jednostavno postoji manjak sredstava plaćanja (a možemo reći da je Friedman vidio uzroke Velike depresije iz 1929. na sličan način kao Paulson i Bernanke danas) ili misle samo na vlasnike „bona fide“ vrijednosnica ili su pak budale koje su uvjerene kako se dužnost i autoritet banaka sastoji od pretvaranja bankrotiranih varalica u solventne i ugledne kapitaliste, i to pomoću komada papira. Oni koji pak tvrde da postoji manjak kapitala, ili se samo igraju riječima (budući da upravo u takvim vremenima postoji gomila nepretvorljivog kapitala kao posljedica prevelikog uvoza i hiperprodukcije) ili se referiraju na one kreditne „kavalire“' koji su trenutno doista u poziciji da više ne mogu dobiti kapital od drugih ljudi za nastavak svojega djelovanja pa sada potražuju od banke ne samo da im pomogne platiti za izgubljeni kapital nego da im omogući da nastave sa svojim prijevarama.

4.5 PUT U MEGA-KAPITALIZAM?

291

Prema Marxu i Keynesu, kriza predstavlja proces deprecijacije kapitala. Na prvi pogled teško da se može utvrditi

da se sadašnja kriza može smatrati „konstruktivnom destrukcijom“ ili „konstruktivnom konstrukcijom“. Keynes smatra da proces deprecijacije vrijednosti kapitala predstavlja preduvjet za nestašicu kapitala, čime se povećava njegova granična učinkovitost. Kriza se teško može izbjeći ili pak ublažiti automatskim djelovanjem tržišnih sila. Politika povećanja kamatne stope u kriznim okolnostima, prema Keynesu, mogla bi osobito biti destruktivna. Pomoću svojih mjera ekonomske politike Keynes je htio spriječiti krizu. Upravo stoga je jasno zašto se on zalaže za ekspanzivnu financijsku politiku u fazi koja prethodi krizi. On želi bum pretvoriti u trajni kvazibum.

Na tijek svjetske ekonomske povijesti, ali i sadašnjosti, utječu interesi vodećih snaga (klasa) u društvu. Interesi oblikuju ekonomsku ideologiju, a ekonomska ideologija pak pruža streljivo za kreiranje mjera ekonomske politike u korist djelotvornog razvoja mikroekonomskih subjekata.

Stoga, pod prevladavajućim političkim i ekonomskim dogmatizmom uvjereni smo u sljedeći scenarij: golemi financijski poticaji i nova regulativa bez promjene političko-ekonomskih postavki mogu samo privremeno odgoditi nove krize u bankarskom sektoru i do neke mjere obnoviti povjerenje u moć države te sposobnost iste da sustav održi na životu. Doduše, veliki financijski poticaji mogu se pokazati kao proinflacijski. Zbog toga možemo očekivati da svjetsko gospodarstvo bude suočeno sa zamkom granične efikasnosti kapitala nakon što se riješi problema tzv. zamke likvidnosti. U tom slučaju kriza bi mogla biti još dublja vodeći naposljetku svjetsko gospodarstvo od destruktivne destrukcije k novoj fazi kapitalističke tržišne ekonomije koju nazivamo megakapitalizam. Mi vidimo megakapitalizam kao mogući novi svjetski ekonomski sustav kojim diktiraju megatransnacionalne korporacije i megabanke. Jedna vrsta svjetske vlade bit će potrebna kako bi se uspostavila suradnja između megakompanija i megabanaka, s jedne strane, te siromašnih ljudi (odnosno, građana svijeta), s druge strane. Vidimo također sve veće smanjenje uloge nacionalne države koja bi eventualno mogla u potpunosti izgubiti „tlo pod nogama“. Ista stvar mogla bi se dogoditi i demokraciji. Kako bi se izbjegla tzv. zamka demokracije, mogao bi se napraviti mudar potez u smislu da se konzultira Murakamijev (1996.) developmentalizam zajedno s radovima Marxa i Keynesa.

4.6 EPILOG: EKONOMSKA ZNANOST BEZ EKONOMSKE TEORIJE Kapitalizam je, onako kako ga promatra Fukuyama, mrtav. Do rujna 2008. godine neoklasični ekonomisti vjerovali

su da će slobodna trgovina i „laissez-faire“ zauvijek biti kovači mira širom svijeta. Očito su bili u krivu. „Quo vadis“ ekonomska znanosti od svjetske ekonomske krize 2007. godine do danas? Kriza, koja je bila, prema mnogima od vodećih ekonomista svijeta nemoguća pojava? (Nova ekonomija; Summers, Lucas...)

Kao da nismo naučili lekcije ekonomske povijesti još od „Tulipa“, „Missisipija“ ili nekih drugih „balona“, pamučnih i drugih kriza koje se ponavljaju logikom Kondratjejeva, Marxa pa i Schumpetera još od prvih dana tržišne – kapitalističke ekonomije?

Izgleda kao da nismo. Staromodnom ekonomistu to bi bilo pomalo čudno, ali mladim i posebice nobelovcima poput Lucasa, Romera ili Prescotta to je bilo smiješno. Prema njima privredni ciklus je povezan s tzv. realnim ekonomskim kretanjima – tehnološkim promjenama. I to je to. Kredit, novac ili, suvremenim jezikom rečeno, tzv. leverage nisu ni od kakvog značenja u razvoju privrednog ciklusa ili krize.

Stoga staromodnog ekonomista ne će iznenaditi, a mladoga hoće itekako, istraživanje trojice ekonomista objavljeno u NBER njorking papers No. 17621, u studenom 2011. godine pod naslovom „When credit bites back: leverage, business cycles, and crises“ („Kada kredit uzvraća: privredni ciklusi i krize“) u kojem oni, kako navode, po prvi put u ekonomskoj povijesti temeljem istraživanja dokazuju da faza buma ide ruku pod ruku s kreditnom ekspanzijom koja vodi k recesiji, eventualno depresiji, kada dolazi do kontrakcije kredita i deflacijskih tendencija (Òscar Jordá, Moritz HP. Schularick, Alan M. Taylor 2011.). Ovi ugledni ekonomisti kao da nikada nisu čitali Keynesa, da ne spominjemo Marxa ili Kondratjejeva, Fishera pa čak i Minskog.

Kako je to moguće? Zar se ništa nije bitno izmijenilo od Cicerona do 2012. godine? Kao da smo svi zatočenici neoklasičnih ekonomista?

Tko su neoklasični ekonomisti? Neoklasični ekonomisti došli su do spoznaje o određenim načelima djelovanja ekonomije, odnosno do spoznaja o tržištu i ekonomskim zakonitostima. Prema njima, nevidljiva ruka automatizmom djelovanja tržišta automatski uspostavlja uvjete ravnoteže i na tržištu i u cjelini nacionalne privrede. Na tržištu čiste konkurencije položaj firme funkcija je njezinih prihoda i rashoda. Treba se odmah podsjetiti jednoga od osnovnih

292

načela neoklasičara, a to je načelo padajućih prihoda i rastućih troškova. Polazeći od načela padajućih prinosa, firma nastoji maksimizirati profit. S tim ciljem ona odlučuje o izboru faktora proizvodnje, dakle firma formira određenu proizvodnu funkciju. Položaj firme nije isti na kratak i na dugi rok. Maksimizacija profita na kratak rok dovodi firmu i industriju u cjelini u položaj da se na dugi rok suoče s problemom proizvodnje bez profita. Takva moguća situacija djeluje na firmu barem u dva pravca: da pokuša smanjiti troškove proizvodnje, na jednoj strani, ili da preseli svoj kapital u drugu industriju, na drugoj strani.

Razmišljanju i ponašanju firme velikim dijelom korespondira razmišljanje i ponašanje kućanstva. Cilj kućanstva je maksimiziranje korisnosti. U funkciji toga cilja kućanstvo formira ponudu i potražnju radne snage.

Svakako, potražnja za radnom snagom je i tu funkcija profita, odnosno položaja firme na tržištu. Neoklasični ekonomisti prihvaćaju pretpostavku o čistoj konkurenciji kao jednu od osnovnih pretpostavki

cjelokupne analize. Vrijeme u kojem su živjeli davalo im je za to pravo. Tržište funkcionira u uvjetima čiste konkurencije onda kada su, prema Baumolu, zadovoljeni sljedeći uvjeti:

Na tržištu je velik broj proizvođača. Velik broj proizvođača omogućava heterogenu ponudu i potražnju na tržištu. Pojedina firma ne može utjecati na visinu cijene niti kao kupac niti kao prodavač. Firma je tzv. price taker. Nije li ova pretpostavka u naše vrijeme apstrakcija?

Homogenost proizvoda. Velik broj ponuđača na tržištu nudi homogene proizvode. Kupcu je svejedno od koga kupuje robu. Nije li i ova pretpostavka apstrakcija?

Na tržištu postoji sloboda ulaska i izlaska. Firme ulaze na tržište ili sele s tržišta rukovođene, prije svega, kriterijem profita i to očekivanog profita. Nije li i ova pretpostavka apstrakcija?

Postoji perfektna informiranost. Ona podrazumijeva transparentnost tržišta i znači potpunu informiranost firme o stanju i perspektivama tržišta, posebno kada je riječ o cijenama, ponudi i potražnji. Nije li i ova pretpostavka apstrakcija?

Sliku potpune konkurencije možemo dopuniti kada u razmatranje uključimo međunarodno tržište i pravila robne arbitraže i djelovanje zakona jedne cijene. Robna arbitraža i zakon jedne cijene omogućavaju da se cijene robe izjednačavaju, odnosno da teže k izjednačavanju u međunarodnim razmjerima. Nije li i ova pretpostavka apstrakcija?

Ako su sve pretpostavke neoklasične ekonomije apstrakcije, nije li tada neoklasična ekonomija jedna virtualna

ekonomija? Nisu li Paretov optimum i Sayov zakon tržišta virtualni? U točki Paretovog optimuma nacionalna ekonomija suočena je s načelom „kapitalističkog komunizma“: na jednak kapital jednak profit. Zbog toga je Keynes okvalificirao neoklasiku kao specijalan slučaj, a on je kreirao „Opću teoriju.“ Je li Keynesova teorija opća teorija ili je to teorija vezana za jednu fazu privrednog ciklusa – recesiju ili depresiju? Ako je to tako, a mi držimo da jest, onda je i monetarizam vezan za drugu fazu privrednog ciklusa – stagflaciju i, prema tome, ni on nije cjelovita ekonomska teorija. Prema tome, kejnzijanizam, monetarizam, neokejnzijanizam, postkejnzijanizam, škola racionalnih očekivanja, tzv. teorija realnog poslovnog ciklusa nisu generalne ekonomske teorije. To su izdanci virtualne neoklasike vezani za određeno stanje ekonomije na putu njezinog kontinuiranog kretanja i dinamike. K tome to su teorije ekonomskih politika (ekonomske škole) koje se odnose na reguliranje ekonomskih kretanja jedne nacionalne ekonomije - teritorijalne države. Mislimo da su one za vrijeme u kojem živimo, a to je vrijeme globalizacije, sve manje relevantne a ponekad čak i kontraproduktivne.

Imamo li ekonomsku teoriju globalizacije – ekonomsku teoriju za naše vrijeme? Postoji velik broj definicija globalizacije. Sve one se manje ili više svode na integriranost zemlje u međunarodnu

podjelu rada te integriranost faktora proizvodnje u intenacionalnim razmjerima. Tako Bhagwaty (2004) definira ekonomsku globalizaciju kao „integraciju nacionalnih ekonomija u međunarodnu ekonomiju kroz trgovinu, izravne inozemne investicije, kratkoročno kretanje kapitala, međunarodnu mobilnost radnika i humanitaraca uopće te međunarodne tokove tehnologije.“ Anne Kruger definira globalizaciju kao „fenomen zahvaljujući kojemu su ekonomski subjekti u bilo kojem dijelu svijeta mnogo više pod utjecajem događaja u svijetu nego ranije“ (Wolf 2004). Mi držimo da su ovakve i slične definicije globalizacije - tehničke i površinske definicije gobalizacije. Dublja definicija globalizacije i nama bliža je Hendersonova definicija. David Henderson, biši glavni ekonomist OECD, definira globalizaciju kao „slobodno kretanje roba, usluga, rada i kapitala, pri čemu se kreira jedinstveno tržište inputa i outputa te potpuni nacionalni tretman inozemnih investitora tako da, ekonomski uzeto, više nema stranaca.“ (Wolf 2004).

Slika 97: Neto profit američkih korporacija: plaćanja vijetu, primanja iz svijeta

293

Mi smo najskloniji vlastitoj polit-ekonomskoj definiciji koja drži da je globalizacija proces privatizacije svjetskih ekonomskih resursa od strane velikog kapitala, vrlo često virtualnog i hibridnog, o čemu svjedoči eksponencijalna ekspanzija financijskih derivata zadnjih dvadesetak godina čija je vrijednost dosegla 457 trilijuna € 2007 (Deutche Borse Group 2008). A, ako je privatizacija politički proces s ekonomskim konzekvencama, dijalektički dolazimo do zaključka da je globalizacija proces transformiranja teritorijalne (nacionalne) države u tržišnu, korporativnu globalnu državu kao novu etapu u razvoju kapitalizma, koju bi smo nazvali megakapitalizam, a koja dijalektički promatrano čini etapu razvoja kapitalizma koja prethodi postkapitalizmu i posttržišnom društvu, onako kako su to vidjeli Marx („Kapital“),Keynes („Ekonomske mogućnosti naših unuka“) ili Hilferding („Financijski kapital“).

Ekonomska znanost, koja je do vremena suvremene globalizacije uglavnom odražavala nacionalne ekonomske interese, transformira se u ekonomsku znanost koja odražava interese novih temeljnih subjekata globalizacije društva, kao što su transnacionalne megakporacije i transnacionalne megabanke. Kada i ako dođe do morbidne afirmacije prvoga načela globalizacije – profita, tada će globalno društvo biti spremno za svoju preobrazbu u post-tržišno gospodarsvo i postkapitalističko društvo (Soroš), a ekonomska znanost će izgubiti svoj smisao.

Transnacionalizacija poslovanja i realizacije pofita (globalizacija ekonomije) može se vidjeti i iz sljedećeg dijagrama. Gornji dio dijagrama prikazuje proporciju profita američkih korporacija u ukupnom profitu nakon plaćanja poreza koji se realizira investiranjem diljem svijeta. Možemo primijetiti da je udio profita koji dolazi iz (ROW) inozemstva iznosio manje od 10% ukupnog profita tijekom 1940-ih i 1950-ih godina. Danas je taj udio oko 50% .

Jednako tako s dominacijom neoliberalne doktrine otvaranje SAD prema svijetu dovelo je do ekspanzije plaćanja svijetu s nekih 5% u 1990-im na 20% zadnjih godina, što predstavlja odraz penetracije američkog tržišta od strane inozemnih kororacija - payments to ROW na dijagramu. ( Shimshon B. i J. Nitzan, 2012.)

Temeljni ekonomski subjekti našega doba su transnacionalne korporacije i transnacionalne banke kao lideri i zrcalni odraz procesa globalizacije. Temeljno mikroekonomsko načelo njihovog ponašanja je načelo rastućih prinosa i padajućih troškova! Transnacionalizacija ili globalizacija svjetske ekonomije formira globalno tržište, ali tržište čija je jedna od glavnih karakteristika imperfektna konkurencija s prevladavajućom oligopolnom tržišnom morfologijom. U

294

uvjetima oligopola velike korporacije postaju „ price makersi“, ali i „rule makersi“. Tržište ne odredjuje ponašanje tržišnih subjekata kao što je to slučaj u uvjetima pune konkurencije. Dapače, „veliki“ formiraju tržište i njime upravljaju, oni ga dijele. Transnacionalne korporacije disperziraju proizvodnju diljem svijeta u cilju minimiziranja troškova proizvodnje, a istodobno koriste svjetsku „krivulju“ potražnje kao izvor svojega marginalnog prihoda. Dakle, dok postojeća mikroekonomska teorija pomaže razumijevanju poslovanja transnacionalnih korporacija, makroekonomska teorija globalne ekonomije nije niti na horizontu. U svemu tome TNC značajno utječu na formiranje makroekonomske i razvojne politike država dijem svijeta koje su postale ovisnici o FDI, dakle o onome kapitalu koji TNC imaju u izobilju. Dakako, kao što to i suvremena praksa pokazuje, u tome imaju nemalu potporu međunarodnih financijskih institucija.

Je li bilo koja od postavki virtualne neoklasike valjana u ovako nastajućem globalnom svijetu? Ako nije, onda neoklasika u vrijeme globalne ekonomije zavrjeđuje da ide u ropotarnicu povijesti. Opet, globalna ekonomija nema svoju teorijsku konstrukciju promatrano iz kuta globalne ekonomije u cijelosti, tj. iz tzv. makroplana. Što se optimizira u globalnoj ekonomji? Je li to BDP? Čiji BDP treba optimizirati: globalni ili pojedinih ekonomski nesuverenih država koje su se privatizacijom lišile svojih resursa pa sada nemaju čime upravljati? Što je s pitanjem zaposlenosti? Što je s pitanjem optimalne alokacije resursa na makrorazini ili s pitanjem opće ravnoteže ...? Jednaka pitanja možemo postaviti i za EU kao potencijalnu federaciju članica.

Čini se da smo uhvaćeni u zamku ekonomskog realiteta globalizacije i aplikacije virtualne ekonomije i/ili eventualno njezinih izdanaka (škola) relevantnih za teritorijalnu državu. Virtualna neoklasika, navodno, vodi k ekonomskoj konvergenciji kako u teritorijalnoj tako i u globalnoj ekonomiji. U realitetu, ona je vodila prema ekonomskim nejednakostima i divergenciji u teritorijalnoj državi. U globalnoj ekonomiji i tržišnoj državi ona mora voditi divergenciji još više. Zar kriza Europske unije to zorno ne svjedoči unatoč svim intervencijama Bruxellesa i djelomično svake države članice? Europska unija postala je funkcionalna integracija velikih kapitala više nego što je zajednica država. Načela teritorijalne države i tržišne države su se izmiješala i stoga ne čudi da je budućnost EU neizvjesna.

Globalizacija provocira čitav niz pitanja koja se odnose na proces ekonomskog razvoja i njegove efekte kako na zemlju domaćina tako i na zemlju izvoznicu kapitala. Naprimjer: američka TNC proizvodi produkt u Kini izvozom kapitala iz SAD-a, a potom uvozi robu iz Kine u SAD. Sa stajališta standardne platno-bilančne statistike posao je čist i jasan. Međutim, polit-ekonomski i sa stajališta pitanja vlasništva (kapitala posebno) čini se puno maglovitije kako tretirati takvu transakciju. Uvoze li SAD svoju robu proizvedenu svojim kapitalom i znanjem ili uvoze kinesku robu? FDI i TNC u globalnoj ekonomiji provociraju konfuziju na relaciji teritorijalna država – tržišna država.

Ovo, na prvi pogled, platno-bilančno pitanje možda je samo početak otvaranja Pandorine kutije koju će morati otvoriti i studirati novi ekonomisti. Jednom otvorena Pandorina kutija globalizacije imat će dalekosežan utjecaj na odnose između teritorijalne i tržišne države kao i na odnose virtualne neoklasike i realne korporatizacije svijeta.

Pitajmo se na kraju, što ili tko oblikuje formiranje „mainstream“ u ekonomiji: utjecajni svjetski ekonomisti ili druge (političke ili korporativne) snage? Ako su to korporativne snage, kao što držimo, onda smo slobodni naslutiti da idemo prema „MEGA-KAPITALIZMU“!?

Što je nacionalna ekonomija više globalizirana ona je manje plitički i ekonomski suverena. Što je manje suverena država to je više ovisna o globalnim centrima moći.

Slika 98: Ne(mogući) trokut globalne ekonomije

Globalizacija > Mega -kapitalizam Politička nezavisnost Ekonomska suverenost Politička demokracija Nezavisna eknomska politika

Mega-kapitalizam je, držimo, sljedeća etapa u razvoju kapitalizma koja vodi k megakorporativnom (megabankarskom) kibernetskom robotiziranju čovjeka – djelatanika (kibernetsko robovlasništvo). Ovome procesu, čini

295

se, ide u susret neuroekonomija, koju bismo definirali kao kibernetiziranu neoklasiku u uvjetima imperfektnog tržišta. Svakako, proces će pratiti odumiranje teritorijalne države. Proces odražava centralizaciju kapitala globalnih razmjera do svojih krajnjih granica. Čovjek – radnik nije više samo puki faktor proizvodnje na tržištu rada (neoklasika). Čovjek – radnik postaje projektirani – kibernetizirani objekt, dakle robot koji doprinosi morbidnoj maksimizaciji prvoga načela kapitalizma – profita. Krugman u International Herald Tribune (travanj, 2012.) godine vidi korporativni svijet kao svijet u kojemu dominiraju: lobisti, oružje i novac.

Naravno, moguć je i drukčiji scenarij budućnosti kao put ka kibernetskom postkapitalizmu, ovisno o tome hoće li se evolucija razvoja kapitala (kapitalizma) odvijati spontano ili će se dijelom regulirati. Evolutivna transformacija kapitalizma dala bi za pravo Marxu i Keynesu te njihovim vizijama novoga društva izraženim u „Kapitalu“ i „Ekonomskim mogućnostima naših unuka“. Prvo načelo društva postalo bi blagostanje globalnog građanina, a to znači dokidanje i tržišne države.

Sudbinu svijeta Hilferding je vidio slično s tim što je put u postkaptalizam popločan eksproprijacijom eksproprijatora.

Ukoliko, međutim, proces postane retrogradan i teritorijalna država „pobijedi“ tržišnu državu, postala bi realna promišljanja Škole ekonomskog rata u Francuskoj, koja ovih dana zagovara „intelektualni protekcionizam“. Mislimo da suvremena tehnologija i kibernetizacija ne samo ekonomije nego i civilizacije ne bi mogle preživjeti ovakav retrotijek događanja bez svjetskog socijalnog, ekonomskog i politčkog zemljotresa nekoliko stupnjeva jačega od onoga iz 1929.

Poslije svega ostalo nam je upitati se: „Quo vadis Economics“ početkom 21.stoljeća? Zaželimo dobrodošlicu nekim novim ekonomistima!

296

297

LITERATURA

Adelamn, I. (2001), „Fallacies in Development Theory and Their Implications for Policy“; in Frontiers of Development Economics, ed. by Meier, G.; Stiglitz, J., World bank.

Argitis, G. (2003), Finance, Instability and economic crisis: The Marx, Keynes and Minsky Problem since Contemporary Capitalism, paper presented in the conference „Economic for Future“, Cambridge Un.

Argitis, G., Pitelis, C. (2006), Global finance, Income Distribution and Capital Accumulation, Contributions to Political Economy, online publication, Oxford Un.

Argitis, G., Pitelis, C. (2008), Global Finance and Systemic Instability, Contributions to Political economy, Vol. 27., No.1, Oxford Un.

Argy, V. (1981), The Postwar International Monetary Crisis, George Allen-Unwin Alle, M. (1979), „Edinstvennij kriterijistini – soglasie s dannimi opita“, Mirovaja ekonomika imeždunarodnie otnošenija, No.

11, 25-9. Appleyard, D. R., and Field, A. J. (1998), International Economics, Irwin McGraw-Hill, Boston. Arestis, P., and Sawyer, M. (1997), „How Many Cheers for the Tobin Transaction Tax“, Cambridge Journal of Economics, 21,

p 751-768. Balasa, B (1980), The Process of Industrial Development and Alternative Development Strategies, IFS, Princeton. Balair, M. (1972), Economic Concentration, Harcourt Brace Jovanovic Baletić, Z. (1965), Marksitička teorija ekonomskih kriza, Naprijed, Zagreb Baldvin, R. (1989), The Inefficacy of Trade Policy, IFS, Princeton. Baldwin, A. (2002), „The Tobin ax: Reason or Treason? A Comparative Study of the Potential Effects of a UK Tobin Tax“,

Briefing Paper, Adam Smith Institute. Barro, R., Ursua, J. (2008), Macroeconomic crises since 1870, NBER, Working Paper 13940 Baumol, W., Blinder, A.(1979), Economic Principles and Policy, Harcourt Brace Jovanovic Bergstein, C. (1975), Dillemas of the Dollar, New York Universiyt Press Berentsen, A., Menzio, G., Wright, R. (2008) Inflation and Unemployment in the Long Run, NBER Working paper 13924 Bernanke, B. (2002), Deflation: Making Sure „It“ Does not Happen Here, remarks by Governor Ben Bernanke Before the

National Economists Club, The Federal Reserve Bord. Bhagwaty, J. (1998), Poverty and Reforme, Journal of International Affairs, N.Y. Bhagwati, J. (2004), In Defense of Globalization, Oxford University Press. Bhagwaty, R., Jones, R. (1975), Balance of Payments and Growth, Nort Holland. Blanchard, O., Gal, J. (2007), The Macroeconomic Effects of Oil Price Shock: Why are the 2000’s so Different from 1970’s?,

NBER, August. Blanchard, O., Gali, J. (2008), Labor Markets and Monetary Policy: A New–Keynesian Model with Unempoyment, NBER,

March,Working paper 13. Branson, W., Litwak, J. (1981), Macroeconomics, Harper and Row. Bryan-Farell (1996), Market Unbound, Jon W. & Sons. Becker, G. S. (1962), „Investment in Human Capital: A Theoretical Analysis“, Journal of Political Economy 70(2), 9-44. Becker, G. (2003), Čelovečeskoe povedenie: ekonomičeskij podhod, Moskva: GU-VŠE. Bjelić, P. (2001), „Elektronska trgovina“, Ekonomika preduzetništva No 1-2, 27-30. Bromley D. (1989), Economic Interests and Institutions. The conceptual foundations of public policy, New York. Brunnermeier, M. K. (2009), „Dechipering the Liquidity and Credit Crunch 2007-08“. Journal of Economic Perspectives 23(1)

(forthcoming). Budak, J., Sumpor, M. (2009), „Nova institucionalna ekonomijai institucionalna konvergencija“, Ekonomski pregled, 60 (3-4),

168-195. Bulajić, Ž. (1991), Ekonomsko učenje Karla Marksa kao teorija otuđenja, Naučna knjiga, Beograd Burki, S. & Perry, G. (1998), Beyond the Washington Consensus: Institutions Matter, World Bank, Washington. Burnet-Muler (1974), Global Reach, Simon&Shuster. Caves, R., Jones, R. (1977), World Trade and Payments, Little Browna&Company. Chacoliades, M. (1981), Principles of International Economy, McGrow Hill Clague, C. (1997), „The new institutional economics and economic development“, In: Clague C. (ed.) Institutions and

economic development: Growth and governance in less-developed and post-socialist countries, John Hopkins University Press, Baltimore.

Commons, J. (1931), „Institutional Economics“, American Economic Review, 21, 648-657. Corbo, V., Goldstein, M., Khan, M. (1987), Growth-Oriented Adjustment Programs, the IMF and World Bank. Corden, W. (1977), Inflation, Exchange Rates and Economic Policy, Clarendon Press. Coricelli, F., Matteo, M., Hahn, F. (1998), New Theories in Growth and Development, St’ Martin’s Press. Courakis, A. ( 1981), Inflation, Depression and Economic Policy in the West, Mannsell.

298

Crotty, J. (2000), Slow Growth, Destructive Competition, and Low road Labour relations: A Keynes-Marx-Schumpeter Analysis of Neoliberal Globalization, PERI, working paper series, No.6.

Crotty, J. (2008), Structural Causes of the Global Financial Crisis: A Critical Assesment of the „New Financial Architecture“, PERI, Working paper series No.180

Csaba, L. (1995), The Capitalist Revolution in Eastern Europe. A Contribution to the Economic Theory of Systemic Shange, Edward Elgar.

Čakardić, A. (2006), „Globalna neoliberalna demokracija u ‘minimalnoj’ državi“, Filozofska istraživanja, 26 (104), sv. 4, 849-860.

Darst, D. (1981), Bonds and Money Market, McGrow Hill Diamond, D. W., Dybvig, P. H. (1983), „Bank Runs, Deposit Insurance, and Liqudity“, Federal Reserve Bank of Menneapolis

Quarterly Review No. 1, Vol. 24, 14-23. Domazet, T. (2009), „Kriza, ekonomska politika i izlazna strategija“, u: Kriza i okviri ekonomske politike, HAZU Doner, R. F. & Schneider, B. (2000), „The New Institutional Economics, Business Associations and Development“,

Diskussion Papers, 111, ILO. Dornbush, R. (1980), Open Economy Macroeconomics, Basic Books Dornbusch, R. (1997), Key to Prosperity, Internet Drašković, M. (2009), „Globalna finansijska kriza i neoliberalna dogma“, Ekonomija-Economics, 16(1), 127-148. Drašković, M. (2010), „Uzroci globalne finansijske krize“, Ekonomika/Economics 17(1), 181-198. Drašković, V. (1997), Neoinstitucionalne ekonomske teorije, Ekonomika i Fakultet za pomorstvo, Beograd–Kotor. Drašković, V. (1998), „Privatizacija v SRJ“, Mirovaja ekonomika i meždunarodije otnošenija, 9, 113-119. Drašković, V. (1998b), „Mogućnost primene neoinstitucionalne ekonomske teorije u analizi tranzicije

postsocijalističkih zemalja“, Ekonomska misao, 31(4), 401-412. Drašković, V. (1998c), „Dileme i paradoksi tranzicije i privatizacije“, Tranzicija postsocijalističkih privreda, CANU, Podgo-

rica, 133-144. Drašković, V. (1999), „Problemi i deformacije tranzicije“, Ekonomska misao 32(3-4), 221-234. Drašković, V. (2000), „Sprovođenje institucionalnih promjcna u Crnoj Gori“, Tržišna reforma privrede - izazovi i mogućnosti,

Ekonomist, 32(4), 121-127.Drašković, V. (2001), „Kočioni mehanizam YU tranzicije“, Tranzicija i (re)integracija privrede, Ekonomist, 34(2), 67-73.

Drašković, V. (2001), „Institucionalizacija i kvaziinstitucionalizacija u SRJ“, u: Zbornik radova Tržišna reforma privrede, savjetovanje jugoslovenskih ekonomista u Subotici, Ekonomist, 35(3), 71–78.

Drašković, V. (2002), „Masovna vaučerska privatizacija i neoinstitucionalna teorija prava svojine“, Ekonomika preduzetništva, 2, 107-109.

Drašković, V. (2002a), „Barjeri na puti sozdanija rinočnih institutov v Jugoslavii“, Mirovaja ekonomika i meždunarodnie otnošenija, 6, 88-93.

Drašković, V. (2002b), Kontrasti globalizacije, Ekonomika i Fakultet za pomorstvo, Beograd-Kotor. Drašković, V. (2003) Značaj institucionalizacije i njena ograničenja u periodu postsocijalističke tranzicije, Ekonomska misao,

1-2, 143-151. Drašković, V. (2004), „Kočioni faktori i zablude crnogorske institucionalizacije“, Zbornik CANU, 67, 233-248 Drašković, V. (2005), Svojina i privatizacija, Fakultet za pomorstvo, Kotor. Drašković, V. (2006), „Nobelova nagrada za ekonomiju u 2006 (Edmund Phelps)“,“Montenegrin Journal of Economics, Vol. 2,

No. 4, 185-188. Drašković, V. (2007), „Kritika odnosa ekonomske politike i institucionalizacije u Crnoj Gori, Ekonomija/Economics, 15(1), 83-

99. Drašković, V. (2008), „Finansijska kriza i paradoksi“, Montenegrin Journal of Economics 4(8), 5-8. Drašković, V. (2014), Neoliberalna metafora, ELIT-RIFIN, Podgorica-Zagreb. Drašković, V., Jovović, R. (2006), „Globalizacija u ekonomskom kontekstu“, Montenegrin Journal of Economics N0 3, Vol. 2,

75-88. Drašković, V., Drašković, M. (2009), „Neoinstitucionalizam, neoliberalizam i globalna finansijska kriza“, Montenegrin Journal

of Economics, 5 (9), 23-32. Drašković, V., Drašković, M. (2009), „Prepreke ekonomskoj institucionalizaciji u državama tranzicije“, Zbornik sa među-

nrodnog naučnog skupa, Kragujevac: Ekonomski fakultet, 21-29. Drašković, V., Jovović, R., Lakić, S., Rutović, Ž. i Drašković, M. (2010), Globalizacija u ogledalu razvoja, krize i medija,

ELIT, Podgorica. Drašković, V., Drašković, M. (2013), Institucije, poredak i tranzicija, Podgorica-Zagreb: ELIT i RIFIN. Drašković, V., Jovović, R. i Drašković, M. (2013), Paradigmatičnost znanja, ELIT, Podgorica. Drašković, V., Jovović, R. i Drašković, M. and Jereb, B. (2013), Knowledge Keystone of the Modern Economy - SPH, Celje Drobak, J. & Nye, J. (1997), „Introduction“, In The Frontiers of the New Institutional Economics, Academic Press, San

Diego. Družić, G. (2009), „Izravna inozemna ulaganja i ekonomski razvoj Hrvatske“, Ekonomija, rujan

299

Dujin, J. J. (1983), Long Wave in Economic Life, George Allen &Unwin, London Dumas, C.(1985), The Effects of Government Deficit: A Comparative Analysis of Crowding Out, IFS, Princeton. Easterly, W. (2002), The Elusive Quest for Growth, The MIT Press. Easterly, W. (1998),„Economic Policies, Economic Shock and Economic Growth“, in: New Theories in Growth and Develop-

ment (ed.: Coricelli, F.; Matteo, M.; Hahn, F.), Macmillan Press. Edvinsson, L., Malone, M. S. (1997), Intelectual Capital: Realizing Your Company’s True Value by Finding Its Hidden

Brainpower, New York. Eishengreen, B., Portes, R. (1987), The Anatomy of Financial Crisis, NBER, working paper No. 2126 Ellsworth, P. T. (1950), International Economics, Macmilllan Eršov, M. (2009), „Mirovoj finansovij krizis: god spustja“, Voprosi ekonomiki N0 12, 4-26. Faulner, E.( 1982), Essay in Supply Side Economics, Institute for Research in Economics, Washington DC Feldstein, M. (2009), Rethinking the Role of Fiscal Policy, NBER Working paper No.14684 Fisher, S. (1980), Rational Expectations and Economic Policy, The Universityof Chicago Press Fisher, S. (1987), „Economic Growth and Economic Policy“, in Growth Oriented Adjustment programs (ed. Corbo, V.;

Goldstein, M.; Khan, M.), the IMF. Fisher, S. (1998), Refomring World Finance:l essons from a Crisis, The Economist Florida, R, Gulden, T., Mellander, C. (2008), The Rise of mega-region, Cambridge Journal of Regions, Economy and Society. Frankel, I. (1988), Obstacles to International Macroeconomic Policy Coordination, IFS, Princeton. Frankel, J. (1999), No Single Currency Regime is Right for all Countries or at all Times, International Finance Section,

Princeton University. Friedman, M. (1962), Capitalism and Freedom, Chicago. Friedman, M. (1973), Teorija novca i monetarna politika, Rad, Beograd Friedman, M., Swartz, A. (1963), A Monetary History of USA 1867-1960, Princeton University Press Galbraith, J. K. (1991), „Economics in The Next Century“, The Economic Journal, Vol. 101, 43-44. Gaponenko, A. L., Orlova, T. M. (2008), Upravlenije znanijami: kak prevratit znanie v kapital, Moskva: Eksmo. Gieve, J. (2007), Coping with financial distressin a more market – oriented environment, London: Bank of England. Greif, A. (2006), Institutions and the Path to the Modern Economy, Cambridge University Press, Cambridge. Grosss-Stainer (1991), Economic reform in tihe Soiet Union, IFS Princeton UN. Gorton, G. (2009), „Slapped in the Face by the Invisible Hand: Banking and the Panic of 2007“, Prepared for the FRB of

Atlanta’s 2009 Financial Markets Conference: Financial Innovation and Crisis (May). Guidolin, M. &LaJeunesse, E. (2007), „The Decline in the U.S. Personal Saving Rate: Is It Real and Is It a Puzzle?“, Federal

Reserve Bank of St. Louis Review Nov./Dec., 491-514. Hadjimichalakis, M. (1982), Modern Macroeconomics, Prenitce Hall. Hamilton, W. (1993), „Institutions“, In: The Economics of Institutions, ed. G. Hodgson, Edward Elgar, Aldershot. Hawken, P. (1983), The Next Economy, Holt, New York: Rinehart and Winston. Harrod, R. (1966), Reforming the World Money, St.Martin Press. Haq, M. ul, Kaul, I. and Grunberg, I. (eds) (1996), The Tobin Tax: Coping with Financial Volatility, Oxford University Press,

Oxford. Helpman, E. (1990), Monopolistic Competition in Trade Theory, IFS, Princeton University. Henning, C. (1958), International Finance, Harper and Row. Hilferding, R. (1948), Financijski kapital, Kultura, Beograd. Hilferding, R. (1952), Financijski kapital, Kultura, Beograd. Hodgson, G. M. (1998), „The Approach of Institutional Economics“, Journal of Economic Literature, 36(1), 166-192. Horvat, B. (1995), The Theory of International Trade, Macmillan. Horvat, B. (1999), The Theory of International Trade, Macmillan Press. Horvat, B. (1995), The Theory of International Trade, Macmillan. Host, A. (2007), Intragranska trgovina i uključivanje R. Hrvatske u EU, doktorska disertacija, Ekonomski fakltet Rijeka. Hutchison, W. (1981), The Politics and Philosophy of Economics, Basil Blackwell. Johnson, H. (1962), Money, Trade and Economic Growth, Allen and Unwin, London. Johnson, H. (1977), Money, Balance of Payments Theory and International Monetray Problems, International Financial

Section, Princeton University. Jordá, Ò., Schularick, M. HP., Taylor A.M. (2011), When credit bites back: leverage, business cycles and crises,Working Paper

17621. Kaldor, N. (1982) The Source of Monetarizm, Oxford University Press. Kalecky, M. (1965) Theory of Economic Dynamics, MR Press. Kaminsky, G. L., Reinhart, C. M. (1996), „The Twin Crises: The Causes of Banking and Balance-of-Payments Problems“,

Washington: Board of Governors of the Federal Reserve System, International Finance Discussion Papers No. 544. Kenneth S., Rogoff (2008), Is the 2007 U.S. sub-prime financial crisis so different? An international historical comparison,

NBER, working paper No.13761.

300

Klejner, G. B. (2004), Evolucija institucional’nih sistem, Nauka, Moskva. Kenen, P. (1975), International Trade and Finance, Cambridge University Press. Kenen, P. (1991), Transitional Arrangements for Trade and Payments Among CMEA Countries, IFS Princeton Un. Kenen, P. (1996), „The Feasibility of Taxing Foreign Exchange Transactions“, in the Tobin Tax Coping with Financial

Volatility (M. ul Haq, et al, eds.), Oxford. Kenen, P., Allen, P. (1980), Assets Markets, Exchange rates and Economic Integratin, Cambridge University Press. Kenen, P., Lawrence, R. (1968), The Open Economy, Colubia University Press. Keynes, J. M. (1930), Ecnomic Possibilities of our Grandchildren, Essays in Persuasion, MacMillan. Keynes, J. M. (1936), The General Theory of Employmnet, Inteest and Money, Macmilan. Kenwood, A. (1983), The Growth of International Economy 1820-1980, George Allen-Unwin Kindelberger, C.(1978), Government and International Trade, IFS Princeton UN. Klejn, L. (1996), „Čto mi, ekonomisti, znaem o perehode k rinočnoj sisteme?“, u: Reformi glazami amerikanskih i rossijskih

učennih, Moskva, Rossijskij ekonomičeskij žurnal i Fond „Za ekonomičeskuju gramotnost“. Korošić, M. (1980), Antiinflaciona politika, EI,Zagreb. Korten, D. (1996), When Corporations Rule tihe World, Kumarian Press. Kotlica, S. (2000), „E-konomija“, Ekonomika preduzetništva, N0 7-8, 197-201. Kreinin, M., Officer, M. (1978), The Monetary Approach to the Balance of Payments, IFS Princeton university. Kreinin, M. (1979), International Economics, Harcourt Brace Jovanovic. Krugman, P. (1979), „A model of balance of payments crisis“, Journal of Money, Credit, and Banking, 311-325. Krugman, P. (1995), Dutch Tulips and Emerging Markets, Foreign Affaires. Krugman, P. (1996), Pop Internationalism, MIT Press. Krugman, P. (2000), International Economics, Addison-Wesley Publishing. Krugman, P. (2006), Introduction by Paul Krugman to The General Theory of Employment, Interest, and Money, by John

Maynard Keynes, an official P. Krugman web page . Krugman, P. (2007), „Who Was Milton Friedman?“, The New York Review of Books, Vol. 54, No. 2. Krugman, P. (2012), Europe's Economic Suicide, IHT, April 16th. Kuznetz, S. (1996), Modern Economic Growth. Rate, structure and Spread, How Haven and London, Yale University Press. Lakić, S. (2005), „Pozicioniranje hedž fondova u finansijskoj industriji“, Preduzetnička ekonomija Vol. 8, 24-51. Lakić, S. (2006), „Bankarske krize u ekonomijama u razvoju i tranziciji“ Preduzetnička ekonomija Vol. 12, 46-67. Lakić, S. (2008), „Od bankarskog brenda do krize i vice versa“, Bankar br. 3, 32-45. Lakić, S. (2008), „Magnituda i implikacije finansijske i bankarske krize“, Bankar br. 4, 20-45. Lakić, S. (2009), „Institucije nove finansijske arhitekture: hedž fondovi“, Montenegrin Journal of Economics, 5(1), 95-109. Lakić, S. (2013), „Teoretska i praktična održivost tobinovog poreza“,,Economics & Economy“, 1(2), 47-60. Laski, K. (1996), Lessons to be Drawn from main Mistakes in tihe Transition Strategy,WIWE. Lichtenstein, P, (2007), The Theory of Unequal Exchange, chapter 13, unpublished book. Litvinceva, G. (1998), Genezis novoj institucional'noj ekonomičeskoj teorii, SPb, Moskva. Lucas, R. (1981), Studies in Business Cycles,Basic Blackwell. Lumb, D. (1990), What Does It Mean to Join the World Economy, OECD, Paris. Mandel, E. (1972), Decline of the Dollar, Monad Press. Marris, S. (1984), Managing the World Economy, lFS, Princeton. McCann. (2008), „Globalization and Economic geography: the world is curved, not flat“, Cambridge Journal of Regions,

Economy and Society. Maddison, A. (2001), The World Economy, OECD. Maddison, A. (2002), „The World Economy A Millenial Perspective“, OECD. Marris, S. (1984), Managing the World Economy, lFS, Princeton. Marx, K. (1948), Kapital, Kultura, Beograd. Marx, K., (1962), Capital, vol. III, Foreign Language Publishing House, Moscow. Machlup, F. (1973), Međunarodna trgovina i multiplikator nacionalnog dohotka, Svjetlost, Sarajevo. Madžar, Lj. (1998), „Putevi i bespuća privatizacije u Jugoslaviji“, u: Zbornik Privatizacija, finansijsko tržište i finansijske insti-

tucije, Ekonomski anali- tematski broj, 11-88. Madžar, Lj. (2000), „Alternative institucionalnog prilagođavanja i strategija ekonomske politike“, Ekonomski anali, 3-4, 215-

241. Madžar Lj. (2005), „Institucionalne prepreke individualnih sloboda“, Pojedinac i država, Beograd: Institut društvenih nauka -

Centar za ekonomska istraživanja, 21-52. Mamedov, O. i Voljčik, V. (2003), „Ekonomskij vestnik Rostovkogo gosudarstvennogo universiteta“, 1(1), 117-135 Mc Auley, A. (1991), Market Failure Versus State Failure: the Scope for Privatization in a Planned Economy, Trento (Italy) McCulloch, N. and Pacillo, G. (2011), „The Tobin Tax – A Review of the Evidence“, University of Sussex (March). Meade, J. (1951), The Balance of Payments, Oxford University Press. Meadem, J. (1982), Wage Fixing, George Allen&Unwin.

301

Meier, G. (1976), Leading Issues in Economic Development, Oxford Universiy Press. Mamedov, O. i V. Voljčik, V, (2003), “Ekonomskij vestnik Rostovkogo gosudarstvennogo universiteta”, 1(1), 117-135. Mil’ner, B. Z. (2003), Upravlenie znanijami: evolucija i revolucija v organizacii, Moskva: INFRA-M. Minsky, H. (1992), The Financial Instability Hypothesis, Working paper No.74. Mishkin, F. (2008), Does Stabilizing Inflation Contribute to Stabilizing Economic Activity?, Working paper 13970, NBER,

April Mishkin, F. (2009), Is Monetary Policy Effective During Finanial Crisis?, NBER Working paper No. 14678. Modigliani, F., Schioopa, I. (1978), The Management of Open Economy with 100% plus wage Indexation, IFS Princeton

University. Mujić, N., Legčević, J. (2008), „Razvoj ljudskog kapitala, novo bogatstvo nacije“, Informatologia br. 41, Vol. 3, 196-202. Muler, R. (1980), Revitalizing America, Simon & Schuster. Mundel, E. ( 1981), Kasni kapitalizam, Ekonomska bibilioteka, Zagreb. Murakami, Y., (1996), An Anti-classical Political-Economy Analysis, Stanford University Press. Nesvetailova, A. (2008), Ponzi Finance and Global Liquidity Meltdown: Lessons from Minsky, Working paper CUTP/oo2, City

University London. North, D. C. (1978), „Structure and Performance: The Task of Economic History“, Journal of Economic Literature, September,

16, 963 – 678. North, D. C. (1981), Structure and Change in Economic History, Norton, New York. North, D. C. (1984), „Transaction Costs, Institutions, and Econiomic History“, Journal of Institutional and Theoretical Economics,

140(1). North, D. C. (1990), Institutions, Institutional Change and Economic Performance, Cambridge University Press, Cambridge. North, D. C. (1991), „Institutions“, Journal of Economic Perspectives, 5(1), 97 – 112. North, D. C. (1993), „The New Institutional Economics and Development“, Economics Working Paper Archive at WUSTL. Nort, D. (1993), „Instituti i ekonomičeskij rost: istoričeskoe vvedenie“, Thesis, Tom 1, Vip. 2, 69-91. Nort, D. (1994), „Economic Perfomanse through Time“, American Economic Review, 84(3). Nort, D. (1997), „Institucionalnije izmenenija: ramki analiza“, Voprosi ekonomiki, No 3. North, D., Thomas, R. (1973), The Rise of the Western World: A New Economic History, Cabridge. North, D., Wallis, J. (1986), „Measuring the Transactiona Sector in the American Economy“, in Engerman, S., Gallman, R.

eds., Long–Term Factors in American Economic Growth, University of Chikago Press. Nureev, R. M. (2007), „Evoljucija institucional’noj teorii i ee struktura“, u: Institucionaljnaja ekonomika, red. A. Olejnik,

INFRA-M, Moskva, 26-75. Nureev, R. M. (2007a), „Osnovnie institucional’nije modeli stanovlenija i razvitija kapitalizma“, u: Institucionaljnaja

ekonomika, red. A. Olejnik, INFRA-M, Moskva, 290-357. Nureev, R. M. i Latov, J. V. (2007), „Institucionalizm v novoj ekonomičeskoj istorii“, u: Institucionaljnaja ekonomika, red. A.

Olejnik, INFRA-M, Moskva, 242-289. Nutzinger, N. G. (1982), „The Economics of Property Rights: A New Paradigm in Economic Science?“, In: Prilosophy of Economics,

Stegmuller, Berlin. Nureev, R. (1993), „Predposilki novoj ekonomičeskoj paradigmi: оontologija i gnoseologija“, Voprosi ekonomiki, No. 4, 121-

44. Ohlin, B. (1979), Some Insufficiencies in the Theories of International Economic Relations, IFS, Princeton. Okun, A. (1981), Prices and Quantities, Basil Blackwell. Olejnik, A. (1997), „V poiskah institucionalnoj teorii perehodnogo obšćestva“, Voprosi ekonomiki, 10, 58-68. Olejnik, A. red. (2007), Institucionaljnaja ekonomika, INFRA-M, Moskva. Olson, M. (1982), Rise and Decline of Nations,Yale University Press. Orhangazi, O. (2007), Did Financialization Increase Macroeconomic Fragility?, Department of Economics, Roosevelt Un.,

Chicago. Palmer, J., Sawhill, I. (1982), The Reagan Experiment, The Urban Institute Press. Panic, M. (1991), Managing Reforms in the East-European Economies: Lessons From the Postwar Experience of West Europe.

Paper presented at Tenth Keynes Seminar. University of Kent. Panic, M. (1992), the Future of the State in East-Europe. University of Kent. Panic, M. (1993), Managing Reforms in tihe Eastern European Countries, Cambridge UN. Panic, M. (2003), Globalization and National Economic Welfare, Palgrave. Panic, M. (2006), „Does Europe need neoliberal reforms?“, Cambridge Journal of Economics, Vol.31.No.1. Patomaki, H. (2000), „The Tobin Tax: How to Make it Real“, Project Report by The Network Institute for Global Democratisa-

tion, NIGD. Perez, C., Soete, L. (1988), „Catchingup in Technology“, in Dosi et al. (eds.), Technical Change and Economic Theory, London

and New York, Pinter. Perkins, J. (1982), Unemployment, Inflation and New Macroeconomic Policy, St.Martins Press. Pertot, V. (1978), Japan u žarištu privredne politike, Liber, Zagreb.

302

Phelps, E. (2008), Keynes had no sure cure for slumps, Financial Times, December 12th. Porter, M. (1990), Competitve Advantages of the Nations. Porter, M. (1998), The Competitive Advantage of Nations, New York: Free Press. Pitelis, C. (2000), Supply-Side Strategy for Productivity, Competitiveness and Convergence, The EU-PHARE-ACE Project. Pitelis, C., Stojanov, D. (2000), Supply-Side Strategy for Productivity, Competitiveness and Convergence between the CEECs

and (in) the EU, PHARE-ACE project. Postlewaite, A, Vives, X. (1987), „Bank runs as an equilibrium phenomenon“, Journal of Political Economy, 95, 485-91. Radošević, D., Zdunić, S. (2007), Hrvatska tranzicijska konvergencija. Radovic, M., Zugic, R. & Milovic, N. (2013), „Economic Institutions and Competitiveness of Economy With Emphasis on

Montenegro“, Montenegrin Journal of Economics 9(1), 63-74. Montenegrin Journal of Economics 6(12). Raiser, M. (1993), Neformalne institucije, društveni kapital i ekonomska tranzicija: odražavanje na zanemarenu dimenziju,

http://www.ekof.bg.ac.rs/nastava/trziste/nefomalne_institucije.pdf, preuzeto 08.07.2013. Riechel, K. (1978) Economic Effects of Exchange rate Changes, Lexington Books. Reich, R. (2007), Supercapitalism, Alfred A.Knopf, New York. Rodrik, D. (1999), The New Global Economy and Developing Countries: Making Openness Work, ODC, Washington, D.C. Rodrik, D. (1997), Has Globalization Gone too Far?, Institute for International Economics, Washington D.C. Rodrik, D. (2007), The Real Exchange Rate and Economic Growth: Theory and Evidence, Harvard University, August. Rodrik, D. (2011), „The Future of Economic Convergence“, NBER working Paper 17400 Rodik, D. and MacMillan, M (2011), „Globalization, Structural Change And Productivity Growth“; NBER Working Paper

17143 Robinson, J.(1981), Ekonomska filozofija, SSO, Srbija. Romer, C. (2002), Back to the Future: Lessons from the Great Depression, IMF Survey, December 2. Roy, O., Drašković, V., Jovović, R. i Drašković, M. (2014), Znanie v sovremennoj ekonomike: teorija i praktika, Omsk. Sachs, J. (1987), „Trade and Exchange rate Policies in Growth Oriented Adjustment Programs“, in Growth-Oriented

Adjustment Programs, IMF-The World Bank, 1987. Saks, Dž. (1995), Rinočnaja ekonomika i Rossija, Moskva, Ekonomika. Sachs, J. (1998), The East Asian Financial Crisis, Brooking papes in Economic Activity. Sachs, J. and Werner, A. (1995), „Economic Reforms and Process of Global Integration“, Brooking Papers on Economic

Activity. Salvatore, D. (2003), Microeconomic : Theory and Application, Oxford University Press. Santini, G. (2001), „Bespućima ekonomske politike“, Binoza Press, Zagreb. Santini, G. (2009), „Refleksije jednog Turanjca“, Rifin, Zagreb. Samuelson, P. (1967), Economics, McGraw Hill. Sargent, D. (2009), The United States and Gobalization in the 1970s, http://www.edutexts.org/tw_files2/urls_44/161/d-

160009/7z-docs/2.pdf. Schmidt, R. (2007), „The Currency Transaction Tax: Rate and Revenue Estimates“, The North-South Institute, Ottawa. Schuker, S. (1988), American Reparations to Germany 1919-1933, IFS, Princeton. Schwartz, A., Nelson, E. (2007), The Impact of Milton Friedman on Modern Monetary Economics: setting the record straight

on Paul Krugman „Who was Milton Friedman“, NBER Working paper, 13546. Sever i suradnici (2010), „Polazišta nove ekonomske politike“, HDE, Zagreb. Shimshon B. and J. Nitzan (2012), „The Asimptotic Power“, RWER, No. 60. Shinfield, A. (1980), Rational expectations and Monetary Policy, Sijthof & Norhof. Smirnov, A. (2008), „Kreditnij ’puzir’ i perkolacija finansovogo rinka“, Voprosi ekonomiki N0 10, 4-31. Smith, V. (1982), „Microeconomics Sistems as an Experimental Science“, American Ecinomic Review, 72 (5), 923-955. Smith, A. (2009), Inquiry into the Causes of the Wealth of Nations, http://www.gutenberg.org/files/3300/3300-h/3300-h.htm Soderstein, B. and Reed, G.(1994), International Economics, Macmillan Press. Soros (1997) The Atlantic Monthly. Soros, G. (1998), The Crisis of Global Capitalism, Open Society Endangered, New York. Soros, G. (2000), „Novaja globalnaja finansovaja arhitektura“, Voprosi ekonomiki br. 12, 56-84. Soros, G. (2002), George Soros on Globalization, Oxford: Public Affairs. Spahn, P. B. (1996), „The Tobin Tax and Exchange Rate Stability“, World Bank Fianance & Development (June). Srinivasan, T. N. (2001) Trade, Development and Growth, International Economic Section, Princeton University. Stein, J. (1982), Monetarists, Keynesians and New Classical Economics, Basils Balckwell. Stewart, T. (1991),„Brainpower“, Fortune, 3 June, 42-60. Stiglic, Dž. (1998), „Mnogoobraznee instumenti, šire celi: dviženie k post-Vašingtonskomu koncensusu“, Voprosi ekonomiki ,

No 8, 18–26. Stiglitz, J. (2008), The Financial Crisis of 2007/2008 and its Macroeconomic Consequences. Stiglitz, J., Charlton, A. (2005), Fair Trade for All, Oxford University Press.

303

Stiglitz, J., Hoff, K. (2001), „Modern Economic Theory and Development“, in Frontiers of Development (ed. by Meier, G., Stiglitz, J.).

Stiglitz, J., Greenwlad (2006), „Helping Infant Economies Growth: Foundations of Trade Policies for developing Countries“, AER Papers and proceedings, May 2006.

Stiglitz, J., Ellerman, D., (2000), „New Bridges Across the Chasm: Macro-and-Micro-Strategies for Russia and other Transi-tional Economies“, International Review of Economics and Business, Zagreb, 3 (1): 41-72.

Stiglitz, J., Ocampo, J.A., (2008), Capital Market Liberalization and Development, Oxford University Press. Stiglitz, J., Serra, N. (2008), The Washington Consensus Reconsidered, Oxford University Press. Stipetić, V. (2005) „Izvoz kao strategija razvoja i vanjska trgovina među zemljama sljednicama bivše Jugoslavije“, Ekonomija

/Economics, 2 (3) str. 571-578. Stojanov, D. (1982), Međunarodne financije, Svjetlost, Sarajevo. Stojanov, D. (1984), Kibernetski neokolonijalizam - MMF I TNK partneri na globalnom planu, Financije, Beograd.. Stojanov, D. (1985), Ekonomska kriza i ekonomska politika: Neoklasičari, Keynes, Friedman, Marx, Informator, Zagreb. Stojanov, D. (1985), Koliko je Kejns Marks, Tržište-novac-kapital, Beograd. Stojanov, D. (1985), Ekonomska kriza i ekonomska politika: neoklasičari, Keynes, Friedman, Marx, Informator, Zagreb. Stojanov, D (1995), „Some Unresolved Macroeconomic Issues of the Transition Process in Former Socialist Countries“, In

Economic Price of the Peace, Paris. Stojanov, D. (1996), Macroeconomic Policy Issues Relating to Transition to a Market Economy in Bosnia and Herze-

govina,UNDP. Stojanov, D. (1997), Economic Development Strategy for BIH, UNDP. Stojanov, D. (1999), Bosnia: Macro-economic Policy Issues Relating to a Transition to a Market Economy, At the Crossroads:

Disaster or Normalization? The Yugoslav Successor State, Peter Lang. Stojanov, D. (2000), Supply–Side Industrial Strategy for Competitiveness, Productivity and Convergence Between SEECs and

the EU, South-South, NewYork. Stojanov, D. (2000), Međunarodne financije u globalnoj ekonomiji, Ekonomski fakultet, Sarajevo. Stojanov, D. (2001), Bosnia-Herzegovina since 1995: Transition and reconstruction of the economy, Open Society Fund BiH,

International Support Policies to SEECs-Lessons (not) Learned“ in Open Society Fund BiH. Stojanov, D (2003), „Bosnia and Herzegovina: Economy in the process of Transition“, in: ed.C.Solioz and S.Dizdarevic“

Ownership Process in B&H“. Stojanov, D. (2004), Hungary and B&H: A Success and a Failure of Transition, Hungarian Academy of Science, Institute for

World Economics. Stojanov, D. (2004), „Survey and Analysis of the Debt Structure of a sample of Bosnian Enterprises“, World Bank-DFID study Stojanov, D. (2007), „The Validity of Economic Thought of Marx and Keynes for XXI Century“, Journal of Economics and

Business,Vol.I, Economic faculty Rijeka, Croatia. Stojanov, D. (2008), „Kontraverze o inflaciji: Je li inflacija od 0% moguća“, Ekonomija/Economics, 15 (2), 387-408. Stojanov, D. (2008), „Kibernetski neokolonijalizam II“, Ekonomija/ Economics, Zagreb. Stojanov, D. (2009), Međunaronde financije u globalnoj ekonomiji, Ekonomski fakultet Sarajevo. Stojanov, D. (2009), „Kibernetski neokolonijalizam II“, Ekonomija, Zagreb. Stojanov, D. (2009), Economics of Peacemaking: Lessons from B&H, the Portland Trust, London. Stojanov, D. (2009), „Global Economy and National, Economic Policy“, Ekonomija/Economics, Rifin, Zagreb, No.2. Stojanov, D. (2010), „Hrvatska ekonomska naiva“, Ekonomija/Economics, Rifin, Zagreb, No.1. Stojanov, D., Kandžija, V. (2007) „Relevance of Krugman-Eichengreen Effect, Theory of Comparative Advantage and Theory

of Competetive advantage for the Enlarged Europe Convergence Process“, 6th Internationa Conference Economic Integration-Cooperation and Compettition, Economic faculty Rijeka.

Studentski, H. (1952), Financial History of USA, McGraw Hill. Summers, L. (2000), The New Wealth of Nations, Remarks by Treasury Secretary Lawrence H. Summers Hambrecht & Quist

Technology Conference San Francisco, ca from the office of public affairs. Sveiby, K. E. (1998), The New Organizational Ewaltth – Managing and Measuring Knowledge - Based Assets, San Francisco. Sweezy, P. (1970), The Theory of Capitalsist Development, Modern reader. Tambovcev, V. (2010), „Voznikovenie institutov: metodologo-invidualističeskij podhod“, Voprosi ekonomiki, 11. Taylor, J. (2009),The Financial Crisis and the Policy Responses: an Empirical Analysis What Went Wrong, NBER, Working

paper No.14631. Tobin, J. (1978), „A Proposal for International Monetary Reform“, The Eastern Economic Journal 4, No. 3-4 (July-October),

pp 153-59. Tobin, J. (1982), The Essay in Economic Theory and Policy, MIT Press. Tobin, J. (1995), „A Currency Transaction Tax. Why and How“, Paper presented at Conference on Globalization of Markets,

CIDEI Universita „La Sapienza“, Rome, Oct. 27-28, 1994. Vade, R., (2008), „The First-World Debt Crisis in Global Perspective“, Essay on conference on subprime crisis, University of

Warwick, Coventry, September 18-19.

304

Vanberg, V. (1994), Rules and Choice in Economics, Routledge, London. Vanek, J., (2004), „Globalization, Destructive Trade and Remedies Through Cooperation“, paper presented at 11th conference

of the international association for the economics of participation (IAFEP) held at Catolich University of Brussels, July 4-6 2002. Vade, R. (2008), „The First-World Debt Crisis in Global Perspective“, Essay for conference on subprime crisis, University of

Warwick. Vanhanen, T. (1997), Prospects for Democracy: A Study of 172 Countries, London and New York, Rantledge. Vinogradova, A. V. (2012), Institucional’naja ekonomika: teorija i praktika, Nižnegorodskij Gosudarstvennij. Universitet,

Nižnij Novgorod. Višnevskij, V.i Dementjev, V. (2010), „Inovacii, instituti ievoljucija“, Voprosi ekonomiki, 9. Voigt, S. & Engerer, H. (2001), „Institutions and Transition: Possible Policy Implications of the New Institutionsl Economics“,

In: Frontiers in Economics, K. Zimmermann (ed.), Springer, Berlin. Vojnić, D. (2009), „Ekonomska znanost i investicijska politika“, u Kriza i okviri ekonomske politike, HAZU. Zdunić, S. (2009), „Posebnosti hrvatske monetarne politike“, u: Kriza i okviri ekonomske politike, HAZU. Zdunić, S. (2008), Novac, stabilnost i razvoj, EI, Zagreb. Whitman, M. (1981), Policies for Internal and External Balance, IFS Princeton University. Whitman, M. (1981), International Trade and Investment: Two Perspectives, IFS, Princeton. Weaver, J., Dodd, R. and Baker, J. (editors) (2003), Debating the Tobin Tax, New Rules for Global Finance (November),

Washington, D.C. Williamson, O. E. (2000), „The New Institutional Economics: Taking Stock, Looking Ahead“, Journal of Economic Literature,

37(3). Wolf, M. (2004), Why Globalization Works, Yale Nota Bene. Yeager, L. (1976), International Monetary Relations, Harper and Row. Časopisi Indepedent Strategy (2006), „New Monetarism“. Izvestija N0 190, 10.10.2008. Relationes Internationales No. 1/1994, Vol. 2. The Economist, October 25, 1997 („Capital goes Global“). The Economist, January 23, 2009. The Economic Journal (1991), Vol. 101, Jan. The Global Economy in Transition, 1996. Vedomosti No. 194 (2216), 14. oktobar 2008. Publikacije Agency for Statistics of Republic Srpska (2008). Central Bank B&H Bulletin (2007) Congressional Research Service (2009), The Global Financial Crisis: Analysis and Policy Implications, Oct. Deutche Bank Group (2008), The Global Derivative Market. Izvještaj o globalnoj konkurentnosti, World Economic Forum, 2010. Izvještaj glavnog ekonomiste za I kvartal (2009), Podgorica: NBCG. IMF (2005) Balance of Payments Annual. IMF, IBRD, (1989), Growth-Oriented Adjustment Programs. Keynes, J.M., an Open Letter to President Roosevelt; New Deal Documents. Labor Force Survey, Agency for Statistics of B&H (2007). „Novaja ekonomičeskaja politika dlja Rossii“, Nezavisimaja gazeta od 01.07.1996, s. 4. OECD (2001), The Well-baing of Nations: The Role of Human and Social Capital. The Silent Majority Speaks, (2007) Oxford Research International, Oxford University. UNDP (1997), Economic Development Strategy for B&H. World Bank (1999), World Development Indicators. World Bank, European Commission, EBRD (1996), Bosnia and Herzegovina on the Road to Recovery, World Bank.