Dubravko Lovrenovi

S T E C I

BOSANSKO I HUMSKO

M R A M O R J E

SREDNJEG VIJEKA

Rabic, Sarajevo, 2008.

Uspomeni na efika Belagia (1908. 1990.),

Dobrog Bonjanina srednjovjekovnih bosanskih

i humskih nekropola steaka, ovjeka posveenog

znanstvenoj istini.

SADRAJ........3

PREDGOVOR.........8

I.

HISTORIOGRAFSKA DEKONSTRUKCIJA VREMENSKO-PROSTORNI OKVIR:

Historika Bosna, politiki okvir srednjovjekovne

Bosne, Bosna i Hercegovina, Hum (Hercegovina)........................................................13

STARI PUTOVI NOVI PUTOKAZI

Bogumilska interpretacija Arthura Evansa i Janosa von Asbtha.....................17

Srbizacija i kroatizacija steaka.....................................................................................22

Demontiranje bogumilske teze o stecima: od Koste Hrmanna i Vladislava Skaria

preko Alojza Benca i efika Belagia do Marka Vege, Sime irkovia, Ljube

Sparavala, Nedima Filipovia, Johna Finea, Noela Malcolma i Marian Wenzel..........23

Steci i crkve steci i ehidska groblja.......27

Kronologija ukapanja: od groba bez steka do groba sa stekom.........31

II.

UMJETNIKA RASPJEVANOST I RAZIGRANOST SMRTI NA STEKU

Mnotvo izvornih naziva steak kolokvijalni naziv....................................................33 Evolucija oblika: od ploe do sarkofaga (sljemenjaka) i kria......................................35

UKRASNI MOTIVI

Socijalni simboli....... 43

Religiozni simboli......43

Tehnika izrade steaka i klesarski centri:

kovai i dijaci (pisari)............51

POSMRTNA KOLA "Ka smrti hitamo mi"

alobni mar u kamenu..................................................................................................55

Trizna igrite...............................................................................................................57

ok-igrokaz u katehetskom kontekstu ...........................................................................58

FIGURALNE KOMPOZICIJE

Repertoar figura iz zapadno-europske sepulkralne prakse............................................61

Figure konjanika............................................................................................................63

Dvoboj viteki turnir...................................................................................................64

Scene lova......................................................................................................................65

Ptica, pijetao, pas, lav, konj, jelen, zmija i zmaj............................................................67

Ljudske figure testament u slici..................................................................................70

ISTI ORNAMENTI.............................................................76

ESTETIKA I SIMBOLIZAM UMJETNOSTI STEAKA

Vjeni dom komunikacijski posrednik iznmeu zemlje i Neba..................................78

Steci bosanske i humske katedrale srednjeg vijeka..................................................81

EPITAFI "Knjiga ivota"

Od arhajske kratkoe i anonimne tiine do biografske retorike..................................82

Tematska klasifikacija epitafa na stecima, pogrebna i memorijalna funkcija...........85

Epitafi s vjerskim formulama: Va ime Otca i Sina i Svetago Duha............................88

Ase (sije) lei motiv junake (viteke) smrti i vjerna sluba....................................93

ivotopis (itije) na plemenitoj batini, meu bratijom i rodbinom:

molju vas, ne nastupajte na me; i ne popirajte me nogama.......................................100

Ime pokojnika ime kovaa-dijaka...........................................................................105

Sublimiranje ivotnih iskustava..................................................................................107

Personalizacija steka kao grobnog spomenika: ime pokojnika, kovaa i dijaka,

itije, titule, zvanja, rodbinske veze, mjesto ukopa, okolnosti i datum smrti.............114

Zdenac zaboravljenih pojmova i rijei: geografija zagrobnog ivota........................120

Neke paralele s grobnim natpisima srednjovjekovne Europe.....................................123

irilski epitafi na nianima muslimanskim grobnim spomenicima.........................128

U ovom grebu eka dan uskrsnutija slavnoga tilo......................................................132

UMIJEE UMIRANJA:

INDIVIDUALIZACIJA I HUMANIZACIJA SMRTI

Prisnost sa smru samostanski senzibilitet o smrti...................................................133

Kulturoloki utjecaj Biblije i ideje Sudnjega dana......................................................135

DRAMA KOZMIKOG KRANSTVA

Izmirenje uene i puke kulture kroz steak: zaokupljenost smru.............................138

III.

NEKROPOLE "GRADOVI MRTVIH"

Zajednica ivih i mrtvih monumentalnost smrti.......................................................142

PORODINE NEKROPOLE

Nekropola Sankovia na lokalitetu Grka Glavica u selu Biskup......144

Nekropola Miloradovia-Hrabrena na Radimlji (Batnogama)............................149

Nekropola u Donjoj Zgoi.....154

Nekropola na Pavlovcu............157

ZONE RASPROSTIRANJA STEAKA I KLESARSKE KOLE

HERCEGOVINA

Istona Hercegovina.........161

Nekropole okolice Stoca

Radimlja (Batnoge)......................162

Nekuk Tanoge.......162

Bitunja Zabre......164

"Deminov krst" u Burmazima..........165

Boljuni.........166

Gornje Hrasno..........168

Opliii.........170

Vranjevo Selo.......171

Nevesinje......172

Popovo.....174

Trebinje........178

Gornji tok rijeke Trebinjice: Panik-Mirue........180

Ljubinje........181

Gacko.......184

Kalinovik..........185

Trnovo......187

ZAPADNA HERCEGOVINA

iroki Brijeg.........188

Ljubuki.......190

ISTONA BOSNA

Olovo........192

Kladanj.........194

Ludmer.........195

Zvornik.........198

Mramorje zapadne Srbije i oblasti Rasa......................................................................199

SREDINJA BOSNA..............200

ZAPADNA I JUGOZAPADNA BOSNA

Kupres..........206

Duvanjsko polje.......209

Blidinje.........211

IV.

BOSANSKA "KOLA SMRTI":

INTERKONFESIONALNOST STEAKA

Steak kao odraz "klerikalizacije" smrti......................................................................213

Premjetanje sjedita bosanske biskupije u akovo sredinom XIII.

stoljea i uspostava patronatskog prava nad crkvama u Bosni:

patronatsko pravo = pravo pokopa..............................................................................216

Odnos crkava i nekropola sa stecima.........................................................................219

Steci u kriitu triju Crkava........................................................................................222

Ideja istilita i monumentalnost grobnog spomenika:

steak kao posrednik kulturoloke kompaktnosti........................................................228

Steak kao dio srednjovjekovnog urbanog krajolika i

mauzolejno-memorijalnog kompleksa primjer Jajca................................................232

Reformacija i konceptualna izmjena strategije smrti..................................................234

JEDINSTVENO OBILJEJE PROSTORA I VREMENA.........236

REZIME.......................................................................................................................240

KRATICE................246

IZVORI........................................................................................................................246

LITERATURA........247

KAZALO IMENA.......................................................................................................272

KAZALO ZEMLJOPISNIH IMENA..........................................................................287

P R E D G O V O R

Od uspostave Muzejskog drutva Bosne i Hercegovine 1884., preko utemeljenja

Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888., to znai od prvih sustavnih nastojanja

na znanstvenoj valorizaciji steaka, ovi su bosanski i humski srednjovjekovni nadgrobni

spomenici postali predmetom multidisciplinarnih istraivanja domaih i inozemnih

strunjaka, poevi od historiara i arheologa do historiara umjetnosti, etnologa,

jezikoslovaca, folklorista i znanstvenika drugih usmjerenja. Ni pjesnika ni slikarska

imaginacija nije ostala imuna na njihovu tajnovitu monumentalnost, koja je proizvodila i

jo uvijek proizvodi najfantastinije predodbe o njihovom podrijetlu te umjetnikoj i

vjerskoj funkciji.

Na samim poecima istraivanja svijeta steaka na izmaku XIX. stoljea stoje

pionirska imena ljudi koji su svojim entuzijazmom i zalaganjem otvorili jedno veliko

poglavlje junoslavenske i bosanskohercegovake historiografije: Vid Vuleti Vukasovi,

Luko Zore, Frane Radi, Petar Kaer, Stjepo Trifkovi, iro Truhelka, Vaclav Radimsky i

Kosta Hrmann (Belagi, 1980., 639.).

Nakon 1918. godine pojavila se skupina istraivaa steaka okupljena oko Glasnika

Zemaljskog Muzeja BiH, meu kojima je svojim angamanom i obujmom prikupljene

grae prednjaio kustos Vejsil uri (Belagi, 1971.a, 18.-19.).

Gradei na njihovim spoznajama, istovremeno ih korigirajui i dopunjavajui, jedna je

generacija izuzetno plodnih znanstvenika, meu ostalima Alojz Benac, Drago Vidovi,

Dimitrije Sergejevski, Marko Vego, uro Basler, Marian Wenzel, efik Belagi, Pavao

Aneli i Nada Mileti, nakon Drugog svjetskog rata, umjesto paualnih ocjena i politiki

motiviranih postavki, na svjetlo dana iznijela pregrt dokaza za jednu novu sliku ovoga

povijesnog fenomena, uglavnom odgonetnuvi njegovu pojavu, razvoj i osnovnu

umjetniku te vjersku poruku. To ne znai da su sva pitanja vezana za svijet steaka nala

i svoje konane odgovore, ali svakako znai da se prastari bogumilizirajui stereotipi i

romantine fabule danas definitivno mogu smatrati otpisanima. Pri tome arheoloko

istraivanje grobova ni izdaleka nije pratilo kompleksno izuavanje samih steaka.

Oslanjajui se na dosadanje rezultate, zapravo prezentirajui najvanija dostignua

izuavanja steaka sabrana tijekom vie od jednoga stoljea, ova monografija nastoji otii

korak dalje uklapajui fenomen steaka u kontekst europske sepulkralne umjetnosti, bolje

reeno u kontekst srednjovjekovnoga govora o smrti. Tijekom prvih trinaest stoljea

kranstva doktrinarni i dogmatski okvir smrti temeljno je bio dvojan ili dualistiki

(Binski, 1996., 166.). U vrijeme kada taj govor mijenja svoja izraajna sredstva najprije

sredinom XII., zatim sredinom XIII. st., kada se s afirmacijom gradova i graanstva

mijenja odnosno modernizira cjelokupna struktura europskoga drutva dolazi do

tektonskog poremeaja u crkveno-politikoj povijesti Bosne: do premjetanja sjedita

bosanske biskupije u akovo i nastanka izmatike Crkve bosanske s kojom su steci

dugo bili pogreno poistovjeivani i u nekim se krugovima jo uvijek poistovjeuju.

Profil ove monografije odreen je dvojakim razlozima: na jednoj strani potrebom da u

punoj mjeri slijedi znanstvene rezultate jedne historiografije kojoj svi mnogo duguju i

koja e jo dugo imati orijentacijski karakter, na drugoj strani nastojanjem da svoj izriaj

formira u znanstveno-popularnom obliku razumljivom najirem krugu itatelja. Tekst

prvotno nije planiran u ovom opsegu i obliku, nego je namjera autora bila ograniena na

istraivanje natpis sa steaka i problema njihove interkonfesionalnosti. Kako je

istraivanje napredovalo, od te se namjere ipak odustalo i umjesto toga pristupilo izradi

teksta koji steke nastoji obuhvatiti u cjelini. U tako zamiljenoj strukturi monografije

osnovno polazite predstavljalo je pitanje historiografske dekonstrukcije, tj. dugog puta

to ga je historiografija o stecima prola od bogumilske interpretacije Arthura Evansa

koncem XIX. stoljea do suvremenih znanstvenih elaboracija koje su najprije dovele u

pitanje a zatim odbacile tezu o bogumilskoj naravi steaka, prepoznavi u njima

kranske grobne spomenike. Na ovu istraivaku platformu oslanja se analiza estetike i

simbolizma steaka, analiza vieznane strukture epitafa kao civilizacijske tekovine,

poevi od njihove arhajske kratkoe do biografske retorike, tematska klasifikacija

epitafa s njihovom pogrebnom i memorijalnom funkcijom, analiza epitafa s vjerskim

formulama povezanim s motivom junake (viteke) smrti i vjernom slubom, ivotopis

kao komponenta epitafa izravno povezan s plemenitom batinom, epitafa koji daju samo

ime pokojnika i ime kovaa-dijaka, pitanje personalizacije steka kao grobnog

spomenika, epitafa kao zdenca zaboravljenih pojmova i rijei, neke paralele s natpisima

srednjovjekovne Europe, uloga irilskih epitafa na nianima muslimanskim grobnim

spomenicima te naposljetku veza izmeu srednjovjekovnih i kasnijih grobnih kranskih

natpisa. Kao dio ove sloene problematike obraeno je pitanje individualizacije i

humanizacije smrti, odnosno utjecaj samostanskog senzibiliteta, Biblije i ideje Sudnjega

dana na koncept grobnog spomenika i jezini izriaj epitafa, pitanje monumentalizacije

smrti kao europski fenomen ostvaren kroz steak te interkonfesionalnost steaka kao

odraz "klerikalizacije" smrti, uspostava patronatskog prava nad crkvama u Bosni nakon

premjetanja sjedita bosanske biskupije u akovo sredinom XIII. stoljea, odnos

crkvenih graevina i nekropola sa stecima u kriitu triju Crkava, ideja istilita i

monumentalnost grobnog spomenika sa stekom kao posrednikom kulturoloke

kompaktnosti, steak kao dio srednjovjekovnog urbanog krajolika i mauzolejno-

memorijalnog kompleksa na primjeru Jajca, konano Reformacija i konceptualna izmjena

strategije smrti.

U prikazu ukrasnih motiva na stecima i njihove regionalne distribucije nije se ilo

dalje od postignutih rezultata, predstavljenih u mjeri koju je diktirao obim monografije.

Ovaj dio studije, s tematikom podlonom razliitim interpretacijama, koje esto vode u

mitsko-politike konstrukcije, velikodravne projekte i fantastiku tipa bogumilstva

(Palameta, 1995., 188.), predstavlja tek inscenaciju za onu vrstu istraivanja koja ine sr

monografije nastojei unaprijediti postojea znanja. Bilo kako da se pristupi

ornamentalnom repertoaru steaka i njihovom sadraju, bilo kako da ih se klasificira, ni

najminucioznija analiza ne moe ih obuhvatiti u cijelosti niti moe ponuditi sve odgovore

na pitanja vezana za nebrojene varijante pojedinih motiva i beskrajne kombinacije

razliitih ukrasa. Jedno, meutim, ostaje sigurno naime to da kroz svoje oblike i motive

steci ine organski dio korpusa europske srednjovjekovne umjetnosti (Mileti, 1982.a,

236.). Zato se kljune odgovore na pitanja vezana za vjersku pripadnost steaka ovdje

primarno nee traiti u sferi ukrasnih motiva, nego u podruju epitafa i

interkonfesionalnosti ovih grobnih spomenika. Osim toga, steci su do sada najvie

istraivani upravo kroz prizmu ukrasnih motiva to je nekad ciljano, nekad po inerciji

i rodilo kontroverze. Ostavljajui po strani sva brojna, ponekad divergentna tumaenja

pojedinih likovih ukrasa, ostaje injenica da znaajan dio fonda ukrasnih motiva na

stecima pokazuje naglaenu motivsku, tematsku i stilsku slinost s kamenim reljefima

romanikih i gotikih crkava, istina, ocvalim i rustificiranim oblikom te umjetnosti

(Palameta, 1996.a, 255.). Ovu vezu naglaava smjetanje brojnih nekropola sa stecima u

sjeni crkvenih graevina, pravoslavnih kao i katolikih, te crkava ija konfesionalna

pripadnost jo uvijek nije definirana.

Europska umjetnost srednjeg vijeka nije ni mogla biti drukija nego kranska.

Nemogue je, naime, bilo posegnuti za umjetnikim izriajem to ga je posredovala

profana umjetnost antike ili mnogo kasnije moderna umjetnost, mogue su bile samo

razliite forme i naini posredovanja vjerskih ideja (Knstle, 1979., 66.). U tom okviru

treba promotriti umjetnost steaka koja je iako teko ranjena i oskvrnjena izloena

nemaru i onih koji se danas u nju zaklinju nekim udom, moda najvie iz pukoga

sujevjerja vlastitog etniko-vjerskog okruenja, s duom u nosu ipak nadivjela sve

kasnije kataklizme.

Uzme li se u obzir to da se radi o jednom od malobrojnih tekstova takve vrste,

unaprijed e biti jasno s kakvim se, esto nepremostivim, problemima autor morao suoiti

tijekom svoga rada, tim prije jer je prostor odreen za njegovu realizaciju unaprijed bio

strogo limitiran. To je, s obzirom na opsenost bibliografije o stecima, u prvom redu

znailo sueljavanje s ogromnim brojem podataka sabranih tijekom jednoga stoljea,

zatim postupak njihove znanstvene selekcije i, konano, uklapanja u izbalansiranu

cjelinu. Okolnost da je sve to u novi sustav trebala pretoiti ruka historiara presudno je

odredila profil cijeloga teksta. Ako u odnosu na arheologe i historiare umjetnosti

pozicija historiara pati od odreenih slabosti, ona je s druge strane zahvalnija jer

stecima pristupa integralno, to znai osposobljena za formiranje slike neoptereene

brojnou detalja, ali koja istovremeno uva vlastitu znanstvenu vjerodostojnost. Ovakav

pristup rezultat je sazreloga uvjerenja da se umjetnost steaka, i onda kada je usmjerena

prema vrednovanju povijesno-kronolokih i kulturnih detalja, kao i onda kada je teite

na njihovom estetskom vrednovanju, moe razumjeti samo kao cjelina (Mileti, 1982.a,

233.). Osim toga, vokacija historiara daleko je blagorodnija za izuavanje tako

osjetljivih aspekata steaka poput epitafa i njihove interkonfesionalnosti, posebno ako ih

se, kako e ovdje biti sluaj, postavi u europski kontekst.

Na kraju, ne i najmanje vano, jedan od razloga za pristupanje izradi ove monografije

lei u namjeri nakladnika da je prijevodom na engleski jezik uini dostupnom inozemnoj

itateljskoj publici, u emu ovo timsko ostvarenje, kao prvi pokuaj te vrste, nosi

pionirski karakter. Odgovornost cijelog tima strunjaka ukljuenih u ovaj ambiciozni

projekt, poevi od nakladnika, autora teksta i fotografa, do dizajnera, glavnog urednika,

savjetnika i recenzenata, time je postala veom od uobiajene.

Monografija je posveena efiku Belagiu koji je svojim sustavnim radom tijekom

vie decenija postavio znanstvene osnove za izuavanje bosanskog i humskog mramorja

srednjega vijeka, samozatajnome ovjeku i autoru ije mjesto u junoslavenskoj i

bosanskohercegovakoj medijevalistici tek treba biti valorizirano sukladno najviim

standardima povijesne znanosti. Taj bi dug bosanskohercegovaka historiografija trebala

oduiti to prije.

Moja je pak prijatna kolegijalna dunost najtoplije se zahvaliti recenzentima prof. dr.

Ivani Prijatelj-Pavii, prof. dr. Ljiljani evo, prof. dr. Stjepanu Kuaru i prof. dr.

Miroslavu Palameti na korisnim sugestijama i pomoi tijekom rada na ovoj

monografiji.

Autor

Sarajevo, 8. IX. 2008.

I.

HISTORIOGRAFSKA DEKONSTRUKCIJA

VREMENSKO-PROSTORNI OKVIR

Historika Bosna, politiki okvir srednjovjekovne

Bosne, Bosna i Hercegovina, Hum (Hercegovina)

Pod Bosnom i Hercegovinom danas se misli na meunarodno priznatim granicama

omeen dravni prostor, iako on ve u samome imenu odraava stanoviti dualizam koji

se kao prirodna posljedica povijesnog razvitka uklinio izmeu ova dva naziva. Bosna je,

naime, naziv stoljeima stariji od Hercegovine, a povijesna ih je sudbina u ovoj

kombinaciji spojila nakon uspostave vlasti Austro-Ugarske 1878. godine. Tijekom svoje

sedam stoljea duge povijesti srednjovjekovna Bosna nikad nije obuhvaala cijeli teritorij

dananje drave Bosne i Hercegovine koji je, uz male preinake, odreen mirom

sklopljenim u Srijemskim Karlovcima 26. I. 1699. izmeu Osmanskoga Carstva s jedne,

te Austrije, Mletake Republike i Poljske s druge strane (Zirdum, 2001., 162.).

Kada iz kinog i prohladnog Sarajeva na putu za Mostar putnik prijee Ivan-sedlo i

pone se sputati u Konjic, sunce ga upozori da je stigao u Hercegovinu i tu se, osim

klimatskih, osjeti i golim okom vidi cijeli niz drugih promjena. Ne treba sumnjati da je

tako bilo i u srednjem vijeku, kada su Bosnu i Hum osim razliitih klimatskih odlika

karakterizirali i razliiti politiki identiteti. Jednom politikom cjelinom Bosna i Hum

(Hercegovina) postali su tek dvadesetih godina XIV. st. to su, uz odreena teritorijalna

kolebanja i uz uvijek prisutan politiki dualizam, ostali do gubitka politike neovisnosti

1463., odnosno 1482. godine.

Do ujedinjenja s Humom naziv Bosna proao je svoj nekoliko stoljea dug, krivudav

povijesni put, od male oblasti koju sredinom X. st. spominje bizantski car Konstantin

Porfirogenit, smjetene u dolini istoimene rijeke izmeu dananjeg Sarajeva i Zenice

linijom jug sjever te izmeu Zec Planine i rijeke Drine juno od Zvornika do Gorada

pravcem zapad istok, do prostrane drave koja je koncem XIV. st. pod prvim

bosanskim kraljem Tvrtkom I. Kotromaniem poprimila svoj najiri opseg izmeu rijeke

Save, srednjodalmatinske jadranske obale i rijeke Drine, koji e uz stanovita osipanja

oblasti u Dalmaciji i Hrvatskoj zadrati do konca svoje samostalnosti 1463. godine. Na

taj se teritorijalni okvir misli pod sintagmom srednjovjekovna Bosna. Gornja ili

historika Bosna cara Porfirogenita imala je sve odlike sredinje oblasti, matice ili

organizacione jezgre, predstavljajui prirodno omeaenu individualnost kojoj

geopolitiki razlozi omoguuju irenje u sve pravce. Leei na najvanijoj prometnoj

komunikaciji rijek Bosna Neretva preko Ivan-planine prema Jadranu, matica

teritorijalnog irenja historike Bosne vodila je tim pravcem. Nijedna druga oblast, koja

je kasnije postala dijelom srednjovjekovne Bosne, nije mogla zamijeniti tu sredinju

regiju, kao to je nije mogla iskljuiti kod organizacije drave (Lukas, 1991., 61.-63.). Na

toj se prometnoj liniji danas nalaze glavni gradovi Sarajevo i Mostar. Slijedei prije svega

svoje ekonomske interese, vjeto koristei politiku konjunkturu u okruenju,

inkorporirali su bosanski vladari u ovu dravnu maticu podruja s vlastitim politikim i

crkvenim tradicijama, due ili krae vrijeme uklopljenim u druge dravno-feudalne

organizme Humsku kneevinu, Duklju, Raku (Srbiju), Hrvatsku, Dalmaciju i Ugarsku

protegnuvi na njih prvotno ime Bosne, iz izvora XIV. i XV. st. poznato kao rusag

bosanski, Bosansko kraljevstvo, ije je politiko jedinstvo bilo olieno u stalekom

predstavnitvu (dravnom saboru) i kruni kraljevstva kao transpersonalnom simbolu tog

jedinstva (Lovrenovi, 2006.a, 451.-460.).

Olakavajua je i nimalo sluajna okolnost da se umjetnost steaka, bolje reeno

njezina najnaprednija faza izmeu polovice XIV. stoljea i pada Bosne pod osmansku

vlast 1463., vremenski i prostorno poklapa s politikim prostorom srednjovjekovne

Bosne, to znai da su steci kameni nadgrobni spomenici koji su karakteristini za

podruje stare Bosanske drave (Belagi, 1982., 32.). Izraz srednjovjekovna Bosna

poklapa se s njezinim politikim prostorom koji je, nastajui irenjem iz sredita u

koncentrinim krugovima inkorporirao teritorije s dugom tradicijom vlastite politike

individualnosti naprimjer Huma, kasnije Hercegovine. Ovdje e se, ovisno o kontekstu,

oba ova naziva koristiti simultano Hum kada se govori o srednjem vijeku, Hercegovina

u modernom znaenju te rijei, podrazumijevajui da se uglavnom radi o podruju koje

se granalo istono i zapadno od rijeke Neretve, od upe Rame i Sedla Ivan-planine na

sjeveru do ua Neretve na jugu, zatim do Dubrovake rijeke ukljuujui poluotok

Peljeac, na istok i sjeveroistok do Travunije (Trebinja), na zapad do rijeke Cetine, a na

sjeverozapad do Duvanjskog, Livanjskog i Glamokog polja (ivkovi, 2002., 91.-93.).

Taj je teritorij sa svojim autonomnim politikim formacijama poput Trebinja i

Neretvanske kneevine, usprkos razliitoj politikoj prolosti i lokalnim osobenostima,

inio s Bosnom jedinstveno kulturno podruje (P. Aneli, 1984., 441.), emu je

presudno pridonijela njihova jezina srodnost i irilometodijevska crkvena batina. U

lea ovim okolnostima puhao je politiki zakon koji je vrijedio u ivotu drave, naime da

se "promjenom jednoga dijela dravnog teritorija mijenja i ukupna struktura i dinamika

cijele drave, i da se ta promjena odrazuje na svaki dio dravnog teritorija" (Lukas,

1991., 69.). Skrojen po ovim drevnim povijesnim zakonomjernostima, uza sve

centrifugalne tenje prisutne uostalom u politikom ivotu cijele Europe, teritorij

srednjovjekovne Bosne prua upravo jedan takav primjer.

Na takvom je vieslojnom, ali istovremeno i kompaktnom kulturolokom humusu

izniknula umjetnost steaka, iji su prvi izdanci sredinom XII. stoljea isklesani upravo u

Trebinjskoj oblasti. Prostrano podruje slavenskog jezika i irilske pismenosti, koje se od

"latinske" jadranske obale preko svih politikih granica i feudalnih partikularizama u

dubinu steralo sve do rijeke Drine i dalje na istok, kulturoloko je "postolje" steaka. to

je to znailo u konkretnom vremenu i prostoru neka kae i podatak da se nakon nekoliko

dana jahanja iz Pariza stizalo u podruje drugoga jezika i kulture u Bretagnu koja je

ipak inila sastavni dio francuske srednjovjekovne drave. Anglo-saksonsko-normanske

jezine i kulturoloke razlike na Britanskom otoju u isto vrijeme nisu bile manje i nisu

proizvodile manje opreke. Slini su germansko-slavenski jezini i kulturoloki

antagonizmi potresali eku u sklopu Svetog Rimskog Carstva.

Od Save do mora, od Cetine do Drine, i prema istoku sve do Bugarske, putnika je

posvuda pratio razumljiv, irilinim slovima na steak uklesan slogan: Ase lei. Koliko u

samome ivotu, bilo je ovo prostrano slavensko podruje, zahvaljujui ponajprije jeziku

kao integrirajuem komunikacijskome sredstvu, u znatnoj mjeri duhovno ujedinjeno i u

govoru o smrti. Tek su kasnije ideoloke naplavine XIX. i XX. stoljea, kada se postavilo

pitanje ija je Bosna i kada je bosansko srednjovjekovlje preko noi pretvoreno u

orijentacijsku epohu suvremenih nacionalnih homogenizacija, pomutile ovu sliku i

njezinu povijesnu vjerodostojnost. Na svu sreu i ono to je preivjelo od steaka sasvim

je dovoljno da se uz primjenu komparativne analize na ovom palimpsestu utvrdi izvorni

sadraj. Takav napor, osim isto znanstvenih razloga koje nije potrebno posebno

tumaiti, na teini dobiva u aktualnim okolnostima sve izrazitije duhovne otuenosti triju

sastavnica bosanskohercegovakog kulturnog mozaika, naime srpskopravoslavne,

bonjakomuslimanske i hrvatskokatolike, s povijesnim rekonstrukcijama zasnovanim

na ideologijskim stereotipima i "disparatnim percepcijama zemlje, historije i kulture",

koje cijelo drutvo guraju u ivo blato statinosti, liavajui ga minimalnih izgleda da

izgradi svoj stabilan kulturni i politiki identitet (usp. I. Lovrenovi, 2008., 137.-150.).

Historiografija, drugim rijeima, jeste ili nije to ponajprije s obzirom na njezinu ulogu u

izgradnji politike kulture.

STARI PUTOVI NOVI PUTOKAZI

Bogumilska interpretacija Arthura Evansa i Janosa von Asbtha

Ulazak srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika popularno nazvanih stecima u

svijet znanosti nije se odigrao u najsretnijim okolnostima. To se desilo stotinama godina

nakon to je ovaj kulturoloki fenomen postao reliktom jedne povijesne epohe, odnosno

na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljee kada su u zapadni svijet poele prodirati vijesti o

postojanju jedne neobine umjetnosti na nadgrobnim spomenicima iz Bosne i

Hercegovine i Dalmacije. To su najprije bile putne zabiljeke nedovoljno dokumentirane

da bi na Zapadu pobudile znaajniji odjek, posebno jer je zapadna znanost tada bila

zauzeta analizom potpuno drukijih umjetnikih djela, tako da realistini pa i nezgrapni

prizori sa steaka tada nisu mogli izazvati ni panju ni oduevljenje. S druge strane, u

tadanjoj osmanskoj Bosni nije bilo snaga sposobnih za samostalno prouavanje i

prezentiranje ovog umjetnikog blaga (Benac, 1963., XVII., XXIX.). Od tada nad

nekropolama bosanskih i humskih steaka lebdi magla tajanstva, legende, mita, magije i

nacionalne romantike, s bogumilima "koji se bore za zemlju preienu od vanjskih

utjecaja, a protive se vjerskoj netrpeljivosti toliko svojstvenoj vjerskim monopolima

istoka i zapada", poput "onovremenih partizana to u svojim planinskim gnijezdima

uvaju nezavisnost i dostojanstvo naroda" (Wenzel, 1999., 31.). Tome je znatno

pridonijelo i to to nije sauvan ni jedan suvremeni opis pogreba u srednjovjekovnoj

Bosni. S obzirom na razinu tadanje kulture pismenosti osnovano se moe pretpostaviti

da je takvih opisa itekako bilo, kao to se moe pretpostaviti da ih je, kao i toliko drugih

tragova onovremene duhovnosti o ijem postojanju pouzdano znamo, iz Bosne otplavila

povijesna bujica. Tako je preivio tek jedan, na nekom srednjovjekovnom predloku

zasnovan, Orbinijev opis pogreba bana Stjepana II. Kotromania, a i on tiskan tek 1601.

godine u Pesaru na talijanskom jeziku. Oteavajua je okolnost to autori steaka nisu

ostavili nikakvo pismeno obrazloenje o svojim motivima i umjetnikoj poruci njihovih

djela, kao to su to uinili tvorci nekih drugih srednjovjekovnih spomenika (Basler,

1976., 79.). Zato se i ne moe rei da je bilo koja teza o podrijetlu steaka openito

prihvaena, kao to se moe rei da osnovnu prepreku na tom putu predstavljaju razliite

polazne pozicije. Da prilikom njihova prouavanja "treba uvaavati mnoge sline ili

srodne pojave u Istonoj i Zapadnoj Evropi" (Kujundi, 1980., 237.), jedan je od

preduvjeta za izgradnju stabilne istraivake platforme.

Zapadnoeuropski kasnosrednjovjekovni kontekst funerarne umjetnosti kao nain

obiljeavanja grobova, uzimajui u obzir specifinosti niza malih radionica u samoj

srednjovjekovnoj Bosni i razliit repertoar dekorativnih motiva (Palameta, 2000., 125-

126.), polazite je koje osigurava vjerodostojan interpretacijski okvir ovih nadgrobnih

spomenika. To, meutim, ne znai sagledavanje steaka iz europocentrine ili

ekleziocentrine perspektive, nego iz perspektive kranstva organski orijentiranoga

prema diverzitetu pojedinih kultura i regija od kojih je svaka imala svoju osobenu

predkransku sudbinu i povijesno naslijee na ijim je temeljima kranstvo zidalo

zgradu novih ideja i odnosa. Temelji su, koliko god slini, bili i razliiti, koliko god

sline toliko i razliite bile su zgrade podignute na tim drevnim temeljima koji su

"pamtili" povijest ljudske duhovnosti milenijima unazad. Jedna takva monumentalna

"zgrada", u koju su ugraene tisue i tisue tona kamena, izidana je od steaka u

srednjovjekovnoj Bosni.

Najblae reeno, udi da jedna od najstarijih poznatih zabiljeki o stecima potjee tek

iz 1530. i to iz pera jednog stranca, Slovenca Benedikta Kuripeia, koji je kao tuma i

lan poslanstva austrijskog cara Ferdinanda I. upuenog osmanskom sultanu Sulejmanu

II. te godine proputovao Bosnom (Boba., 1985., 103.). udi, naime, da tijekom cijelog

srednjeg vijeka, podjednako iz domaih kao i stranih izvora, o stecima ne moemo

saznati ba nita, iako je Bosna bila izuzetno otvorena zemlja, viestrukim nitima

povezana s bliim i daljim okruenjem, kao to udi i utnja kasnijih franjevakih

kroniara o ovim nadgrobnim spomenicima koji su ve samom svojom pojavom

privlaili panju. Dva stoljea nakon Kuripeia za steke se zainteresirao talijanski

prirodoslovac Alberto Fortis, zatim poljski knez Aleksandar Sapieha, beki geolog i

lijenik Ami Bou, pruski konzul Otto Blau, uveni engleski egiptolog I. Gardner

Wilkinson, austrijski asnik Henrich Sterneck, vojni lijenik i antropolog dr. Felix von

Luschan te beki arheolog dr. Moritz Hoernes. Posebnu teinu ima injenica da najstariji

podaci o stecima, kada su u pitanju domai autori, potjeu tek od Andrije Kaia

Mioia iz druge polovice XVIII. stoljea (Belagi, 1971.a, 18.).

Nita manju zagonetku ne proizvodi karakter narodne tradicije o tim spomenicima koji

nisu pripadali nekom dalekom nepoznatom podneblju nego su stoljeima stajali tu, pred

oima, da bi se o njima na koncu sauvala tek mutna mitska predodba dovodei ih u

vezu s pradavnim ljudima svijeta ili s nekim gorostasnim neprijateljima (Truhelka, 1891.,

368.-369.). Putnici u regiji XVIII. i XIX. st. izvjetavaju da lokalni seljaci poistovjeuju

igrae u kolima na stecima s vlama (Wenzel, 1961., 27.). O dubini te praznine na svoj

nain svjedoi i to da koncem XIX. st. bosanski kmet nije prezao od toga da prostor za

uvanje krumpira nae nigdje drugdje do u grobnici pod jednim stekom u Starom Selu

kod Jajca (Hrmann, 1891., 51.). Sve to nedvojbeno ukazuje na diskontinuitet povijesnog

pamenja kod sve tri glavne bosanskohercegovake konfesije podjednako, odnosno na

odsutnost batinjenja bilo kakve vre zasnovane tradicije povezane sa svijetom steaka

i pokojnicima ije su vjeno poivalite oznaavali. Kao rezultat etnikih migracija i

vjerskih konverzija kroz osmansko razdoblje "savez" izmeu ivih i mrtvih srednjega

vijeka bio je raskinut, to barem djelomino objanjava zato su tijekom stolje mjesto

dobile puke legende i to je najbolji pokazatelj o raskidu izmeu dviju povijesnih epoha

srednjovjekovne u kojoj su steci nastali, i osmanske u kojoj je umjetnost izrade steaka

doivjela svoj kraj.

Tako su pred oima vie domaih generacija steci stoljeima ekali da ih "otkriju"

stranci i da upravo oni o njima povedu rasprave koje se ne stiavaju ni danas. U takvim su

okolnostima ve od sredine XIX. st., kada su se zahuktavali procesi modernih

nacionalnih integracija, a pitanje ija je Bosna sve vie poprimalo politiko pa i

apokaliptiko znaenje, istraivai su bili skloni umjetnost steaka tumaiti kao

posljedicu bogumilskog uenja (Benac, 1963., XXIX.). Osnovni smjer ovakvom

promiljanju dao je Franjo Raki svojim studijama o bogumilstvu i bosanskim

patarenima (Benac, 1982., 195.). To miljenje dodatno se hranilo jednom, dugo vremena

neobjanjivom i neobjanjenom okolnou, da u povijesti kulture srednjovjekovna Bosna

zauzima posebno mjesto kao zemlja steaka nadgrobnih spomenika koji su toj

njezinoj kulturi utisnuli crtu ekskluzivnosti. Tako se mogla roditi iluzija o "izvornoj

primitivnosti steaka" i naivnom karakteru srednjovjekovne bosanske kulture za koju se

sve doskora vjerovalo da nije pripadala krugu dostignua gotike umjetnosti. Bilo je to

vrijeme pionirskih poetaka moderne historiografije u Bosni i Hercegovini, kada je i

naizgled skromni prilog o tehnici "snimanja" natpisa sa steaka znaio mnogo, kada je

tek zapoela sistematizacija nekoliko stotina danas poznatih epitafa (Truhelka, 1891.a,

41.-43.; 1891.b, 86.-94.; 1892., 24.-31.; 1892.a, 107.-116.; 1892.b, 215.-220.; Dragievi

Vuleti-Vukasovi, 1891., 193.-195.; 1892., 248.-249.).

Smatra se da je u zaivljavanju teze o stecima kao bogumilskim nadgrobnicima

presudnu ulogu odigrao Englez Arthur Evans koji je, putujui kao mladi novinar po

Bosni u vrijeme ustanka 1875., zabiljeio da markantni steci mogu biti bogumilski

nadgrobni spomenici (Evans, 1973., 161.-164.). Nedugo zatim Evans je postao arheolog

svjetskoga glasa, to je znatno pridonijelo da se teza o stecima kao bogumilskim

nadgrobnim spomenicima ukorijeni u europskoj i junoslavenskoj historiografiji.

Znaajan doprinos daljnjoj razradi Evansove teze dao je Maar Janos von Asbth,

inovnik rane austrougarske administracije u Bosni i Hercegovini i lan maarskoga

parlamenta. Asbthova knjiga o bosanskoj kulturi, s centralnom bogumilskom tezom,

bila je i prva literatura o toj temi na stranim jezicima, objavljena u Budimpeti 1887., u

Beu 1888., a u Londonu 1890. (Asbth, 1888., 94.-118.). Nastanak ove lane povijesti

svojedobno je ocijenjen kao rezultat spoznaje Austro-Ugarske o nunosti odvajanja BiH

od Srbije, te u skladu s time kao rezultat potrebe za stvaranjem neke vrste ideoloke

podrke toj politikoj opciji (Wenzel, 1996., 64.-65.). Asbthova knjiga "proireno [je]

politiko izlaganje" i uputa dravnom inovnitvu u provoenju programa bonjatva, sa

stecima kao vanim elementom koji je toj politikoj opciji trebao dati kulturni sadraj.

Ako se i moe prihvatiti ocjena da je znanost u Asbthovu djelu "funkcionalizirana

politiki i [da je] napravljena oruem bonjakluka", isto tako ostaje ocjena da je "to bio

poetak angairanja nove vlasti u masivnom i sustavnom organiziranju znanstvenih i

kulturnih prilika u Bosni" (Pederin, 1982., 466.-468.). Dok su Osmanlije naveli Bosance

da zaborave steak, Austrijanci su im pomogli da ga sauvaju od zaborava (Buturovi,

2002., 68.). Tu se kao dalekosena tema postavlja problem procjene spomenika i

njihovog utjecaja na okolinu za kasnije generacije, tj. pitanja: Koliko dugo je spomenik

preivio i koliko je od ranijih spomenika bilo vidljivo za kasnije generacije? (Oliver,

2000., 6.). Od istog je znaaja pitanje: Kakav su odnos sljedee generacije uspostavile

prema stecima kao grobnim spomenicima? Ovo pitanje dobiva na vanosti posebno u

svjetlu injenice da je briga o smrti bila u skladu s brigom o ivotu (Oliver, 2000., 7.).

Upravo kada se koncem XV. stoljea umjetnost steaka gasi, nakon to su jo od VIII.-

IX. stoljea uinjeni pokuaji na formiranju kolekcija grobnih natpisa iz Rima, napravio

je rimski profesor humanistikih znanosti Petrus Sabinus prvu zasebnu kolekciju od

nekih 200 kranskih natpisa (Northcote, 1878., 10.-11.).

Nakon Asbtha bogumilskoj su tezi pored ostalih bili naklonjeni iro Truhelka i Vejsil

uri (Belagi, 1982., 492.). Meutim, ak je i tada bilo pojedinaca poput mitropolita

Hadi-Save Kosanovia koji je u Bosanskoj Vili (1891.) ukazao na pojavu bogumilizacije

steaka (Wenzel-Koji, 1981., 210.). etiri decenija kasnije istu je tezu osporio Vladislav

Skari, ukazavi da je u tu rabotu svoje prste iz politikih motiva uplela Austro-Ugarska

(Skari, 1932., 356.-357.).

Evansova je teza gotovo cijelo stoljee presudno odreivala nain razumijevanja

svijeta steaka, iako je u nju ve 1899. godine razlono posumnjao tadanji direktor

Zemaljskog muzeja iz Sarajeva Kosta Hrmann (Belagi, 1980., 643.). Tako se moglo

desiti da joj, pored brojnih drugih autora, podlegne ak i Miroslav Krlea (1975., 359.-

369.). Teza o bogumilskom karakteru steaka naslonila se na teoriju o bogumilskom

podrijetlu bosanskohercegovakih muslimana Bonjaka. Tako su steci kae jedna od

najboljih poznavateljica ovog jo uvijek do kraja neistraenog fenomena dani na poklon

Muslimanima, naglaavajui njihova nasljedna prava na zemlju i implicirajui da su

kasniji krani, usporedno, 'pridolice' (Wenzel, 1996., 67.). Bitna je odlika suvremenih

bogumilizacija da jednu historiografsku krivotvorinu nastoje pretvoriti u "svetu priu"

(Eliade, 1970., 8., 9.) i podlogu za hegemoniju, dok je Krleina bogumilizacija

"transnacionalna i transkonfesionalna i imala je dalekoseniji cilj ili poruku" (Tadi,

2007., 197.-210.). Opravdana je, stoga, kritika ideologizacije steaka koja stvara

iskrivljenu sliku prolosti (Dodig, 2006., 244.-249.).

Najnoviji pokuaji reanimacije arhaine teze o bogumilskom karakteru steaka

podudarili su se s poetkom rata u BiH 1992. (D. Lovrenovi, 2005.; 2006.), iako ve

sam naziv za nekropole steaka "kaurska groblja" uobiajen kod muslimana/Bonjaka

demantira njihov navodni bogumilski karakter (Stratimirovi, 1891., 122.; orovi,

1956., 127.). Ni usmene predaje steke nikad ne dovode u vezu s bogumilima (Softi,

2002.), to bi se s obzirom na znaaj kulta mrtvih i ukupno patrijarhalno naslijee s

pravom oekivalo da je takva veza uistinu postojala. Mit o bogumilskom karakteru

steaka jo uvijek se podgrijava i u dijelu meunarodne historiografije (Wenzel-Koji,

1981.; Challet, 1965.), emu je znaajno pridonijelo to to je taj isti mit tijekom zadnjih

pola stoljea na iroka vrata kroio u razna enciklopedijska izdanja, gdje su njegovu

validnost jamila afirmirana znanstvena imena. Ta ideja poivala je na koliko jo do juer

vaeoj tezi o navodnim kriarskim ratovima voenim iz Rima i Ugarske protiv tzv.

bosanskih bogumila, ija je umjetnost promatrana kao "umjetnost jednog naroda koji

nee da se pokori katolikim silama" (Challet, 1965., 23.). Nakon to je utvrena

ideoloka, a ne vjerska pozadina ratova voenih prvenstveno iz Ugarske protiv Bosne (N.

Klai, 1989., 287; D. Lovrenovi, 2006.a, 587.-613.), svijetu bosanskih i humskih steaka

moralo se pristupiti s drugoga polazita. U tom pravcu ve su odranije vodili rezultati

komparativne analize domaih historijskih izvora i arheolokih spomenika kulture (Vego,

1963., 195.).

Srbizacija i kroatizacija steaka

Osim bogumilizaciji (bonjakizaciji), bili su steci izloeni naknadnim pokuajima da

ih se ubiljei i u neke druge nacionalne "gruntovne knjige". Tako su nastale

pseudoznanstvene teze o njihovom ekskluzivno srpskom i hrvatskom karakteru. Pri tome

moe izgledati paradoksalno to da ni srpska ni hrvatska "slubena" kolektivna memorija

(uostalom, kao ni muslimansko-bonjaka) do tada nisu uspostavile bilo kakav aktivan

odnos prema stecima preputenim asimilaciji u prirodi i od prirode (Buturovi, 2002.,

68.), ali i ljudskoj destrukciji koja je njihov broj, najblae reeno, prepolovila.

Tendenciju dokazivanja srpsko-pravoslavnog karaktera steaka biljei ve Truhelka

(1891., 382.), zapazivi da je bogumilska teza "nala protivnika koji te spomenike

proglasie srpskopravoslavnim". Nakon referata proitanog na XI. Ruskom arheolokom

kongresu u Kijevu 1899. godine, kada je svjetska znanstvena javnost prvi put informirana

o stecima, Redakcija asopisa Trud u kojemu je taj prilog objavljen prigovorila je Kosti

Hrmannu da je propustio istaknuti njihov srpski karakter (Belagi, 1980., 644.).

Nadahnut idejom dokazivanja srpsko-pravoslavnog karaktera izmatike Crkve bosanske,

Vaso Gluac je i bosanske srednjovjekovne nadgrobne spomenike smjestio u isti idejni

kalup, smatrajui ih "direktnim dokazima" koji govore u prilog njegovoj osnovnoj tezi.

"Da to nisu bogomilski ili patarenski spomenici", kae Gluac, "oiti su dokazi i to, to se

esto puta nalaze oko pravoslavnih crkava i u blizini njihovoj, a gde danas takovih nema,

nalaze se po neki put u samome groblju tragovi crkvenog temelja, koje narod naziva

crkvinama." Zato je on i mogao ustvrditi da su "nai stari Bonjani bili pravoslavne

vere", da se Crkva bosanska nakon nestanka bosanske drave "utopila u velikoj

vaseljenskoj patrijariji", odnosno da je "pravoslavna 'crkva bosanska' stara upravo

toliko, koliko je staro i hrianstvo u Bosni i Hercegovini" (Gluac, 1924., 31.-35., 36.-

37., 50.).

Prvi sustavan pokuaj da se stecima utisne iskljuivo hrvatski nacionalni ig

objelodanjen je 1918. u knjizi Junoslavensko pitanje Ive Pilara, koji je pisao pod

pseudonimom Sdland. Ono to je prije njega na srpskoj strani uradio Boidar Petranovi

poistovjetivi Crkvu bosansku s pravoslavljem, a na bonjako-muslimanskoj Safvet-beg

Baagi otkrivi u tzv. bogumilstvu prasupstancu nacionalnoga bonjatva (D.

Lovrenovi, 2005., 244.-246.), radikalizirao je Sdland na hrvatskoj strani proglasivi

cjelokupnu prolost srednjovjekovne Bosne (ukljuivi i Crkvu bosansku) derivatom

hrvatske povijesti. U duhu rasnih teorija Sdland smatra da "bogumilska rasa, koja

vladae u Bosni od 12. do 15. st. bijae hrvatskog podrijetla, i itavo podruje zapadnog

Balkana, u kome nailazimo na bogumilske steke, pripadae nekada hrvatskom narodnom

posjedu". Upravo u stecima vidio je on "neoborivi dokaz da ti bosanski bogumilski

plemii bijahu ba Hrvati" (Sdland, 1990., 95., 96.). Teza o hrvatskom karakteru

bosanskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika ostala je u hrvatskoj historiografiji

iva i nakon Sdlanda, a zastupali su je ili su joj naginjali inae zasluni povjesniari

poput Dominika Mandia (1982., 119.-125.) i Franje anjeka (1975., 190.-191.).

Demontiranje bogumilske teze o stecima: od Koste Hrmanna i Vladislava

Skaria preko Alojza Benca i efika Belagia do Marka Vege, Sime irkovia,

Nedima Filipovia, Ljube Sparavala, Johna Finea, Noela Malcolma i Marian Wenzel

Postupno je ipak, nakon to je 1878. vlast Osmanskoga u Bosni i Hercegovini

zamijenila vlast Austro-Ugarskog Carstva, posebno osnivanjem Zemaljskog muzeja u

Sarajevu, oivio znanstveni interes za ove nadgrobne spomenike, to je urodilo

objavljivanjem mnogobrojnih podataka o njihovim oblicima, ukrasima i natpisima

(Belagi, 1982., 13.-16.). To je znatno proirilo osnovu za njihovu daljnju znanstvenu

valorizaciju, ali se i tada jo uvijek osjeala potreba "njihovog sistematskog opisa"

(Sergejevski, 1942., 97.). Zvui pomalo nestvarno da je prije 1899. godine u

Zemaljskomu muzeju postojala detaljna statistika steaka, odnosno da se raspolagalo

brojem od 59.500 nadgrobnih spomenika, kao i geografskom kartom njihove

rasprostranjenosti. Ove podatke iste je godine na XI. Ruskom arheolokom kongresu u

Kijevu prezentirao direktor Zemaljskog muzeja Kosta Hrmann, poklonivi Carskom

ruskom arheolokom drutvu geografsku kartu razmjetaja steaka s priloenim

statistikim podacima (Solovjev, 1955., 217.-218.). Raunajui sa svim nedostacima tog

teksta, njegovi su rezultati bili zasnovani na opsenoj akciji Zemaljske vlade poduzetoj

tijekom 1897. i 1898., kada je preko kotarskih ureda, tj. preko andara, lugara, cestara,

knezova-muhtara, uitelja i sveenika bio obavljen popis steaka, utvreno njihovo

brojno stanje i teritorij rasprostiranja. Nastup Koste Hrmanna u Kijevu 1899. i prisutnost

Zemaljskog muzeja na brojnim prestinim meunarodnim znanstvenim i izlobenim

manifestacijama koncem XIX. st. znatno su pridonijeli afirmaciji steaka, ali i ukupne

kulturno-historijske batine Bosne i Hercegovine, koja je sve vie poela zanimati

europsku znanstvenu i kulturnu javnost (Belagi, 1996., 640.).

Nakon to je u razdoblju izmeu Prvog i Drugog svjetskog rata taj istraivaki zamah

donekle splasnuo, odnos prema stecima iz korijena je izmijenjen poslije 1945. godine,

kada su poduzeta sustavna istraivanja pojedinih nekropola ili skupina nekropola, tako da

je tijekom dvadesetak godina objavljen niz monografskih studija koje predstavljaju

osnovu znanstveno sreene grae za njihovo daljnje istraivanje. Taj kompleksni

program obuhvaao je etiri etape: anketno prikupljanje opih podataka o stecima,

njihovu provjeru i dopunu, sistematsku timsku obradu vanijih lokaliteta i regija te

publiciranje rezultata prikupljene grae. Iza cijele akcije stajali su tadanji institucionalni

dravni mehanizmi sa svojim materijalno-financijskim sredstvima, kao i prominentna

imena historijske znanosti (Belagi, 1982., 18.-23.).

Tako sabrani rezultati omoguili su potpuno novi pristup ovim nadgrobnim

spomenicima, da bi prva sintetska studija o ukrasnim motivima na stecima i slubeno

oznaila novi iskorak prema njihovoj debogumilizaciji (Wenzel, 1965.). Meu prvima je

u tom duhu razmiljao Benac (1952., 41.) ukazavi da je potrebno "jednom definitivno

ukloniti bogumilsku pozadinu sa ukrasa na ovoj vrsti spomenika i umjetnost na njima

[stecima] staviti u sklop opeg prouavanja folklora". Premda nije pisan sa znanstvenim

ambicijama, jedan je prilog Franje Horvata decenij ranije (1941., 178.) otkrinuo vrata

revalorizaciji steaka istaknuvi da "razjanjenje o tim oblicima [nadgrobnih spomenika]

u samostalnoj bosanskoj crkvi neemo nai."

Na istom je tragu u to vrijeme bio Belagi (1954.a, 175.), uoivi da pojava motiva

kria na stecima "sve vie govori protiv teze nekih naunih radnika (Solovjev, Truhelka)

da su steci iskljuivo bogumilski grobovi". Nekoliko godina kasnije, istraujui steke u

dolini rijeke Trebinjice, isti je autor zapisao: "Zbog navedenih okolnosti, ne bi se moglo

tvrditi da je kod krana ovoga kraja, koji su se u kasnijim vijekovima ukopavali na

mjestima srednjovjekovnih nekropola, vladalo uvjerenje da su pod stecima zakopavani

kranski jeretici, odnosno ljudi koji su po vjeri bili sasvim neto drugo od novijih

generacija koje su ovdje ivjele. U vezi s tim vana je i okolnost da sve crkve i svi noviji

grobovi na mjestima srednjovjekovnih nekropola pripadaju iskljuivo pravoslavnima"

(Belagi, 1962.a, 33.). Izuavajui niz godina taj fenomen Marko Vego (1961.a, 111.;

1963., 196.) je doao do zakljuka da je patarene i bogumile "stvorila tuinska vlast i

propaganda rimskih papa i ugarskih biskupa", te da "vezivanje nadgrobnih spomenika-

steaka za pojavu patarena u Bosni nema osnova na terenu jer se oni u raznim oblicima

upotrebljavaju na irem podruju od onoga na kome su ivjeli lanovi bosanske crkve".

Bavei se stecima u okolici Trebinja Ljubo Sparavalo (1979., 135.) je ustanovio "da su

na podruju ume trebinjske nekropole sa stecima nastale uz crkve", to "znai da su

steci nadgrobni spomenici hriana", odnosno da "nisu mogli biti bogumilski spomenici,

kako se to u naoj nauci donedavno mislilo". Ukorijenjeni stereotipi, meutim, sporo su

ustupali mjesto novim, znanstveno fundiranim stajalitima, tako da je Nedim Filipovi

(1974., 218.) mogao zapisati: "Iako je u posljednje vrijeme prilino nauno raieno

pitanje grobnih spomenika-steaka, ipak i tu u naunoj praksi jo preovlauje

bogumilizirajua interpretacija tih monumenata".

Osim spomenutih, i drugi su autori, meu ostalima irkovi (1964., 235.), kobalj

(1970.), Fine (1975.), Mileti (1982.), Mandi (1982., 117.-119.), P. Aneli (1984.),

Malcolm (1995., 41.), Palameta (1995., 187.-188.), Wenzel (1996., 67.; 1999.) i Zeevi

(2005.) odbacili tezu o bogumilskom karakteru steaka. Bio je to rezultat razvojnog puta

jedne historiografije koja se od samoga poetka morala hrvati s utvarama ideologije i

predrasuda, puta duljeg od jednog stoljea na ijem je kraju bilo jasno to to steci nisu,

ako ve do kraja nije bilo jasno ono to jesu. Danas se kao znanstveno verificirana ideja-

vodilja u ovom segmentu korpusa steaka moe uvaiti konstatacija Nade Mileti

(1982.a, 239.): "Argumenti za dokaz eventualne bogumilske pripadnosti svekolikog

raznorodnog ivlja srednjovekovne Bosne moraju se traiti mimo steaka i ukrasa na

njima.". U punom suglasju s ovom postavka je Johna Finea (1982., 132.), autora jedne od

najboljih studija o Crkvi bosanskoj: "I najzad, ako Bosanska crkva nije bila dualistika

onda termin 'bogumilski' za ove nadgrobne kamenove [steke] postaje u jo veoj meri

irelevantan. Mislim da se moemo nadati da e ova oznaka uskoro biti naputena i u

popularnoj literaturi.". Usprkos mukotrpno dosegnutoj razini istraivanja steaka, u koji

su poduhvat svoje najbolje energije uloile generacije znanstvenika razliitih usmjerenja,

jo uvijek su ivi recidivi njihove bogumilizacije s pozivom na "historijske vertikale",

"povijesni legitimitet" i "politiki legitimitet" naroda najpogrenije od svih postavki na

koje se moe pozvati povijesna znanost (Durakovi, 2008.). Dovodei je u vezu s

umjetnikom formom suvremenih ornamentalnih srebrnih i posrebrenih zdjela izraenih

rukama bosanskih majstora, najnovija istraivanja umjetnost steaka nastoje obuhvatiti

pod pojmom bosanskog stila kao "mjeavine gotikog, mediteransko-islamskog i

bizantskog" umjetnikog naslijea, "kao jedan ogranak evropskog korpusa gotikih

nadgrobnih spomenika" (Wenzel, 1999., 12.-13.).

Ako se steci ne mogu objasniti bogumilizirajuom teorijom, jednako kao ni tezom o

njihovom srpskom i hrvatskom karakteru, onda jedino preostaje vratiti ih u njihov izvorni

svijet u kom su nastali, razvijali se i, s nestankom srednjovjekovne bosanske drave,

doivjeli svoj kraj. Uspostava vlasti Osmanskoga Carstva 1463. uvjetovala je brzi silazak

sa scene ovih monumentalnih grobnih obiljeja, odnosno promjena politikih okolnosti

donijela je druge drutvene odnose i druge obiaje. Jo je Truhelka (1914., 230.)

ustanovio da su steci preteito vezani za planinska mjesta koja su vremenom opustjela

budui da ih je stanovnitvo napustilo, ali je isto tako ustanovljeno da je nestanak steaka

prethodio samome raseljavanju i da je bio uvjetovan novim ivotnim okolnostima

(Benac, 1951., 61.). To ukazuje da su steci izraz jedne mnogo rasprostranjenije

materijalne i duhovne kulture, pri ijem su nastanku odluujuu ulogu odigrali davni kult

mrtvih, karakter zemljita, socijalni odnosi i utjecaji iz kulturno razvijenog susjedstva

(idak, 1937., 134.). Uza sve ove imbenike i kranska umjetnost, odnosno kransko

razumijevanje smrti i zagrobnog ivota.

Steci i crkve steci i ehidska groblja

Danas ve i sama karta rasprostranjenosti steaka svjedoi da njihov karakter nije

mogao biti bogumilski, jer ih nema u Bugarskoj kao domovini bogumilstva, isto tako u

"patarenskim" podrujima Italije i june Francuske (kobalj, 1970., 235.). U prilog tome

govori i okolnost da su nekropole steaka u kasnijim vremenima sluile kao mjesta ukopa

za pripadnike Katolike i Pravoslavne crkve, to sigurno ne bi bio sluaj da su na tim

mjestima poivali heretiki bogumili. To, meutim, u svim takvim sluajevima ne

podrazumijeva konfesionalni kontinuitet novovjekovnih crkava i srednjovjekovnih

nekropola, budui da je srednjovjekovni kontekst steaka tijekom stoljea viestruko

preoblikovan i razoren te zato ovaj podatak upuuje na oprez, premda ponekad moe

predstavljati vaan indikator. U svakom sluaju, sekundarna upotreba steaka, odnosno

njihova ugradnja u temelje i zidove crkava u oblasti Popova (Belagi, 1966., 63.), ali i

mnogi drugi slini primjeri poput ugradnje 19 steaka u sofe (trijem) i dvorinu ogradu

damije u Ostrocu na rijeci Neretvi (Belagi, 1954., 198.) ne svjedoe o bogumilskom

karakteru ovih grobnih spomenika.

Nakon to se pokazalo da mnoge nekropole sa stecima lee upravo oko ruevina

istovremenih crkava, odnosno da steci, iako ne iskljuivo, slijede crkvenu arhitekturu,

demantirana je teza o navodnoj nespojivosti steaka i crkvenih graevina. Do sada

evidentiranih 445 mjesta kranskog kulta na podruju BiH i karta rasprostranjenosti

srednjovjekovnih crkava koja govori da je gotovo svako naseljeno mjesto tada imalo

crkvu, da ih je u veim gradovima bilo po nekoliko te da su tadanje crkve uglavnom bile

upne (Zirdum, 2001., 161., 163.), tezu o povezanosti steaka i sakralnih graevina

dodatno podupire. Postavljanje groba bilo je izuzetno vano. Preminuli sahranjeni u crkvi

ili u njezinoj neposrednoj blizini nastavili su na odreeni nain biti lanovima zajednice;

njihova blizina nije doputala da ih se zaboravi i znaila je da tijekom mise i ostalih

obreda crkvena zajednica ivih koegzistira s njima (Bogucka, 2006., 130.). Model

srednjovjekovnoga kranskoga groblja povezan s crkvom model je koji zapadna drutva

koriste do XVIII. stoljea. To je antropoloka injenica goleme vanosti jer je

kombinacija crkve i groblja postala jedan od esencijalnih elemenata urbane i seoske

topografije (Aris, 1985., 12.). Poetak obiaja sahranjivanja pokojnika u neposrednoj

blizini crkve see u rani srednji vijek. Taj prostor bio je opasan zidom i posveen od

biskupa s ciljem da se odstrane svi utjecaji koji bi mogli uznemiriti pokojnike (Curl,

1980., 71.). To je bio rezultat evolucije ne samo u praksi nego takoer u doktrini i pravu

ime je potpuno nova koncepcija svetosti mrtvih zamijenila antiku. Dok su pagani bili

sahranjivani posvuda, krani su pokapani jedino u tovanim i javnim mjestima

odreenim za tu namjenu i posveenim s tim ciljem (Aris, 1981., 40.-41.). U

srednjovjekovnom govoru rije "crkva" nije znaila samo crkvene graevine nego cijeli

prostor oko crkve. U obiajnom pravu Hainaulta "parohijalna" ili upna crkva ukljuivala

je lau crkve, zvonik i groblje (Aris, 1974., 18.). Tako je groblje postalo "krilo crkve",

kao to je krilo Abrahamovo predstavljalo mjesto pokoja due.

Natpis na steku s lokaliteta Ocrkavlje kod Miljevine u istonoj Bosni otkriva da je sin

podigao grobni spomenik ocu, koji je pak sagradio ili obnovio crkvu sv. Georgija

smjetenu u blizini nekropole (Kajmakovi, 1984., 71.-72.). Na jednom

srednjovjekovnom lokalitetu kod Bugojna pokojnici su se do XIII. st. ukopavali bez

ikakvih trajnih nadgrobnih obiljeja, da bi se tek oko crkve izgraene u tom stoljeu

poeli redati grobovi sa stecima. Slojevitost ovoga grobnog lokaliteta pokazuje da steci

stoje u izravnoj genetikoj vezi s grobnim spomenicima ranog srednjeg vijeka (Vego,

1963., 196.), odnosno da se moe povui jasna vremenska linija izmeu ukopa bez

spomenika napravljenog od vrstog materijala i onih koji su taj znak imali.

Teorija o nespojivosti steaka i crkvenih graevina dodatno je obesnaena nakon to je

utvreno da se iznad groba prvoga bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromania smjetenog na

poasnom mjestu u sredini oltara krunidbene i grobne crkve Kotromania u Milima

(Arnautoviima) kod Visokog posveene sv. Nikoli nalazio upravo steak-sljemenjak (P.

Aneli, 1980., 211., 227.-231.). Takvih je primjera u srednjovjekovnoj Bosni, poput

oslikane mauzolejne crkve vjernika Crkve bosanske tepije Batala antia, na ijoj

sredini je stajao masivni steak u obliku sljemenjaka, ili mauzolejne crkve podignute

nedaleko od grada Sokola na epan-Polju na sastavu Tare i Pive pripisane hercegu

Stjepanu Vukiu-Kosai koji se kolebao izmeu triju konfesija, a iju je unutranjost

krasio sljemenjak s postoljem (Kajmakovi, 1971., 53., 56.) sasvim sigurno bilo mnogo

vie nego se to danas zna. Svi ovi primjeri ukazuju na to da su steci efektivno pomagali

u procesu urbanizacije mrtvih, kao to su sudjelovali u formiranju ukupne vizualne

kulture smrti. Ulaskom u kraljevsku mauzolejnu, ujedno i krunidbenu crkvu

Kotromania, kao i u mauzolejne crkve bosanskih velikaa, steak kao grobni spomenik

postaje neizostavnim dijelom javnoga dogaaja od najvieg znaaja kakav je

predstavljala kraljevska i vlastelinska sahrana, znakom politike i vjerske simbolike. Na

taj je nain, predstavljajui socijalne i kulturne norme svoga vremena, steak vizualno i

simboliki izmirivao plemensku solidarnost, politiku privrenost i individualnu

pobonost. Sve to predstavlja kranstvo kao religiju stalnih mjesta: mjesta za molitvu i

bogosluje, mjesta za naseljene vjerske zajednice i mjesta za pogreb (Fletcher, 1997.,

260.).

Kao nezaobilaznu komponentu tome treba pridodati i kompleksne vjerske prilike u

srednjovjekovnoj Bosni obiljeene paralelnim postojanjem triju kranskih crkava-

konfesija: katolike, pravoslavne i vjere bosanske, koje su svoj duboki peat utisnule i na

steke kao zajedniki (interkonfesionalni) biljeg. Obino se smatralo da se na podruju

koje su pokrivali steci ne javljaju istovremene nekropole s nekim drugim grobnim, jo

manje konfesionalnim obiljejima, meutim to se miljenje donekle mora korigirati.

Postoje, naime, specifini sluajevi poput nekropole u selu Mihaljevii kod Sarajeva

koritene kroz izuzetno dugi vremenski period izmeu III./IV. i prve polovice XVI. st. od

strane tri razliite etnike skupine Romana, Ostrogota i Slavena pokazujui da su

paralelno uz nekropole sa stecima postojale i nekropole bez steaka. O tome, pored

ostalih nalaza, svjedoe grobne konstrukcije od ploa sloenih u vidu krova, kako je to

utvreno u istovremenim grobovima ispod steaka (Mileti, 1955., 151.-155.; 1956., 33.-

37.; 1961., 256.-257.). Ovdje se moe govoriti o nekoj vrsti podzemnih "steaka".

Lokaliteti poput Mihaljevia, s milenijskim kontinuitetom ukopavanja, daleko su od toga

da predstavljaju iznimku u europskoj sepulkralnoj praksi. Winchester u Englskoj s

tradicijom sahranjivanja dugom 2000. godina, poevi od kasnog eljeznog doba, jedno

je od takvih mjesta (Kjlbye-Biddle, 1992., 210. i dalje).

Osim grobova sa stecima u vidu ploe, sanduka i amorfnog kamena, na lokalitetu

Steci u Rakoj Gori kod Mostara vie grobova je bilo bez spomenika. Ako ih je izvjestan

broj i stradao, odreeni dio grobova izvorno nije imao nikakvog obiljeja osim moda

drvenih krieva koji su vremenom nestali (Atanackovi-Sali, 1989., 98.). Slina pojava

istovremeno postojanje grobalja sa stecima i bez steaka zabiljeena je na podruju

srednjeg toka rijeke Cetine u susjednoj Hrvatskoj, s tim to su grobovi bez steaka

pripisani Hrvatima (starosjediocima), a grobovi sa stecima Vlasima (doseljenicima)

(Miloevi, 1991., 57.). Drugo je pitanje to to su kasnija meusobno odvojena katolika,

pravoslavna i muslimanska groblja nastala u neposrednoj blizini ili ak na samoj

nekropoli steaka (I. Lovrenovi, 1994., 78.-79.). Upravo na tim rijetkim nekropolama s

ouvanim crkvama moe se pratiti kako steci nestaju, kako ploe postaju sve nie i

grupiraju se oko crkava, dok se u posljednjoj etapi poetkom XVI. st. ploe ne ponu

postavljati ili pored zidova crkve ili se pak unose u samu crkvu. Ovi "unutarnji" steci

postepeno bivaju zagueni u malim prostorima grobljanskih crkava, ploe se tanje, a

reljefi postaju sve plii.

Paralelno s prvim muslimanskim grobljima, javljaju se u Bosni i prve varijante

steaka-niana u izravnoj zavisnosti od oblika muslimanskih nadgrobnih spomenika

(Belagi, 1978.). Srednjovjekovna mramorja i ehidska groblja esto se nalaze jedna

pored drugih, odraavajui rodovsku svijest o tome da se lanovi porodice obino

sahranjuju na jednom groblju (orovi, 1956., 145.). U muslimanskom selu Kosae

nedaleko od Gorada na malom su prostoru rasporeeni muslimansko groblje i etiri

skupine steaka, vie steaka ugraeno je u okolne kue, nedaleko od tree i etvrte

skupine spomenika nalazi se lokalitet Krievac a uz prvu skupinu lokalitet Crkvine, to

navodi na pretpostavku da se u srednjem vijeku ovdje nalazilo znaajnije sredite

(Belagi, 1959.a, 243.-246.). Na istonoj strani Sarajeva, u mjestu Hrea, nalazi se

srednjovjekovna nekropola s preostala 24 steka od nekadanjih stotinjak. Nastavak ove

nekropole ini nekropola muslimanskih niana vremenskih i tipolokih potomaka

steaka ukazujui na rodovski slijed s pokojnicima iz srednjovjekovne nekropole.

Kulturoloku i konfesionalnu kompleksnost ovog lokaliteta zaokruuje pravoslavno

groblje (Mueta-Aeri, 1979., 223.-229.).

Kronologija ukapanja: od groba bez steka do groba sa stekom

Mogunost sklapanja sline vieslojne kulturoloke slike prua se u Grborezima kod

Livna, lokalitetu smjetenom uz prometni put koji povezuje ovu oblast s Primorjem, s

tipinim srednjovjekovnim slavenskim grobljem tzv. ravnim i na redove zvanim

"Mramorje", na kojemu se izmeu 265 istraenih grobova nalazi 86 primjeraka sa

stecima kao nadzemnim grobnim oznakama. Kronologija ukapanja vidljiva na osnovi

bogatog arheolokog materijala pokazuje tri vrste ukopa u raki bez ikakvih dodataka

(38%), u raki formiranoj ograivanjem pokojnikova tijela daskama (10%) i u grobovima

iji je prostor s pokojnikovim tijelom oblagan kamenjem i pokrivan kamenim ploama.

Tih je grobova ukupno 138 (52%), meu njima i spomenutih 86 primjeraka sa stecima.

Analiza grobnih nalaza pokazuje da su ukopavanja u Grborezima vrena izmeu X. i XV.

stoljea, najintenzivnije izmeu XII. i XIV. st. (Belagi, 1964.b, 93.-97.). Ovu arolikost

oituje i nekropola u selu abii smjetenom na jugoistonim padinama planine

Bjelanice sa tri vrste ukopa: u kamenom ograenom grobu, u drvenim sanducima

zakovanim eljeznim klinovima te polaganjem pokojnika u zemlju (Fekea, 2007., 204.,

215.).

Kako su steci u jednom povijesnom trenutku zamijenili dotadanji skromni nain

obiljeavanja grobova postalo je jasnije prilikom iskopavanja srednjovjekovnih grobova

u Gornjoj Bijeloj kod Konjica, gdje je ispod jedne nadgrobne ploe otkriven kostur s

postkarolinkim mamuzama (IX.-XI. st.) i jednim prizmatinim stupom ugraenim u

kamenu ogradu uz noge pokojnika. Jednog dijela postavljenog u grob, drugog dijela

ostavljenog iznad zemlje, stup je naen in situ (Vego, 1963., 196.). Jedan je grob s

amorfnom ploom i pobodenim kamenovima datiran u XII. stoljee, ime je

dokumentiran nain prerastanja humka u grob s ploom koja daljnjom evolucijom prelazi

u oblik sanduka (P. Aneli, 1975., 224.).

Svim ovim ukopima ranosrednjovjekovnim bez spomenika i kasnijim sa

spomenikom prethodila je faza spaljivanja mrtvaca karakteristina za slavensku

pagansku religiju. To otkriva slavenski grob sa spaljenim mrtvacem u Sultiima kod

Konjica iz VIII. st. koji odgovara opoj periodizaciji spaljivanja mrtvaca kod Junih

Slavena do X. st. kada se zavrava proces kristijanizacije (P. Aneli, 1959., 200.-209.).

Krani obino nisu prakticirali spaljivanje izuzev u kasnijim stoljeima kada je

spaljivanje heretika definirano sukobom sistema to ih je obuhvaalo kranstvo

obiljeilo periodine krize koje su kranstvo identificirale kao vjeru netolerancije u

njezinim razliitim oblicima (Binski, 1996., 10.). Kremacije su po definiciji paganske i

crkva ih nije odobravala. Iako se ponekad vjerovalo da je svrha spaljivanja tijela

oslobaanje due, specifino znaenje kremacije variralo je u tradicionalnim drutvima, a

za anglo-saksonsko drutvo praktiki je unepovrat izgubljeno. Treba takoer znati da je

postojao vie nego jedan nain paganskih ukopa (Meaney, 2003., 238.). Za ilustraciju

moe posluiti podatak da se na sjeveru Rusije stari obiaj kremacije pokojnika

prilagodio ukopu pod kranskim utjecajem tek u XIII. stoljeu (Nazarova, 2006., 149.).

Rizino bi, meutim, bilo spaljivanje mrtvaca uzimati kao apsolutni kriterij vjerske

lojalnosti pokojnika jer arheologija koja se bavi pitanjem konverzije poznaje i atipine

sluajeve gdje nije mogue razlikovati paganski od kranskoga groba. Kristijanizacija

rijeke koju svi moraju prei bila je jedno od najznaajnijih dostignua u polaganom

razvoju europske konverzije. To objanjava podatak da prije zabrane kremiranja u

saksonskom kapitularu iz 785. godine nije bilo ni svjetovne ni crkvene osude nijednoga

posebnog pogrebnog obiaja. Zato je tradicionalna pogrebna praksa s njezinim socijalnim

obredima i emocionalnim nabojem mogla preivjeti prijelaz od paganstva na kranstvo

(Fletcher, 1997., 124.-125., 258.-260.). Susreemo je, kako emo vidjeti, u razliitim

oblicima, i na stecima i u grobovima ispod njih, tako da se moe govoriti o nekoj vrsti

"paganskog kranstva" u koje su sporo prodirale monoteistike norme. To je bio sistem

vjerovanja satkan od tri sloja: kranskog, lokalnoga nekranskog i polukranskog (usp.

Valk, 2003., 577.) i zato u nekim sluajevima, ak i onda kada su u grobu bili otkriveni

krievi u vidu privjeska, nije bilo mogue odgonetnuti tko je kranin a tko paganin, jer

su nalazi takvih grobova dvoznani (Meaney, 2003., 241.). Openito uzevi, razliitost

pogrebnog obiaja ranog srednjeg vijeka prevelika je da bi se objasnila religijom (Halsall,

1995., 63.).

II.

UMJETNIKA RASPJEVANOST I RAZIGRANOST SMRTI NA STEKU

Mnotvo izvornih naziva steak kolokvijalni naziv

Na osnovi razborite generalizacije moe se tvrditi da su spomenici u srednjem vijeku

imali tri glavne namjene: komemoraciju umrlog lana obitelji, ime se znaajno

pridonosilo procesu alosti i odravanju dobre obiteljske reputacije, iskazivanje potpune

funkcije u izrazima slube ili u genealokom tijeku odatle znaaj simbola poloaja ili

zvanja i heraldika, te konano treu i najvaniju svrhu, da se odgovarajuom

komemoracijom pokua osigurati stalni tijek molitava u korist preminulog i tako donese

utjeha dui u istilitu i skraenje razdoblja proienja (Norris, 1992., 184.).

Jedan od prvih problema skopanih s pravilnim razumijevanjem tako sloene povijesne

materije poput steaka odnosi se na sam naziv. Postoje, naime, tri vrste naziva koji se

paralelno koriste za njihovo obiljeavanje, meu kojima esto dolazi do preklapanja, to

raa nove nejasnoe i nesporazume. Prva vrsta su izrazi koji se oslanjaju na autentine

povijesne izvore mahom natpise sa steaka: "bilig", "km", "zlamen", "kua" i "vjeni

dom". Nazivi ukorijenjeni u narodu su: "mramorje", "grko groblje", "kaursko groblje" i

"divsko groblje". iro Truhelka (1891., 369.) plasirao je tezu prema kojoj rije "maet"

kao oznaka za steak dolazi od turske rijei "mehed", po narodnom "meit", koja

oznaava grob junaka ili muenika palog za vjeru. Vejsil uri povezao je naziv

"maet" s talijanskom rijei "massetto" u znaenju veliki kamen, to je prihvatio i

Belagi (1954.a, 191.), primijetivi da se termin "maet" najvie upotrebljava na

Kupresu i podruju oko Duvna, Livna i Bosanskog Grahova tradicionalno povezanim s

Dalmacijom. Najee koriten naziv steak od zadnjih je decenija XIX. st. u

izdanjima Glasnika Zemaljskog muzeja iz Sarajeva meu ostalima afirmirao Truhelka

(1891., 373.). Smo ime steak dolazi od njegove glavne namjene da "stoji" iznad groba

kao spomenik; to je particip prezenta od glagola stajati stojei ili, kako se govorilo u

staro vrijeme: "stei" (kobalj, 1970., 220.-221.). Novija istraivanja na vidjelo iznose

sve manjkavosti ovakvog naziva ukazujui na problem kategorizacije srodnih nadgrobnih

spomenika susjednih teritorija (zapadne Srbije), oblika ploe, koji se javljaju u vrijeme

kad steaka u Bosni gotovo i nema. Sam naziv steak pokazuju ova istraivanja

najprije se sree u Srpskom rjeniku Vuka Stefanovia Karadia iz 1852., dok u prvom

izdanju istog Rjenika iz 1812. godine taj termin jo uvijek nije postojao (Zeevi, 2001.,

144.).

Steci se ne javljaju kao usamljena, izolirana pojava, ve kao dio neprekinutoga

sepulkralnoga kontinuiteta na bosansko-humskome podruju iji korijeni seu duboko u

pretpovijesno vrijeme. Tako postaje kristalno jasna vrsta vezanost steaka za lokalitete

starijih epoha pretpovijesna naselja i kultna mjesta, antike aglomeracije i groblja,

kasnoantike i ranosrednjovjekovne crkve i utvrene gradove. Vaan, neizostavan

element ovoga kontinuiteta ogleda se u injenici da nekropole steaka pripadaju tzv.

grobljima na redove, ija je pojava oznaila epohalnu promjenu u pogrebnoj praksi

europskoga srednjeg vijeka (Mileti, 1982., 22.-23.). Zato se pojava steaka oituje

prvenstveno kao odreena faza u sublimiranju milenijskih pogrebnih tradicija i njihovu

prenoenju u budunost, poevi od nadgrobne gomile do sljemenjaka i kria kao

konanog obiljeja kranskog groba uope (kobalj, 1970., 223.-224.). U svemu tome

ne smije se zanemariti injenica da posmrtni obiaji u vjerovanjima mnogih etnikih

skupina odraavaju one najarhainije i najdublje ukorijenjene obiaje koji se mijenjaju

izuzetno teko i sporo. Jasno je takoer, kako to pokazuju artefakti na antikom lokalitetu

Crkvine u ipuljiu kod Bugojna sa srednjovjekovnom nekropolom i 520 grobnih nalaza

(IX.-XIV. st.), da su ve u prvim stoljeima naseljavanja na Balkan Juni Slaveni

preuzeli i dalje razvijali obiaje posmrtnoga kulta starosjedilaca, meu ostalima

romanskog stanovnitva i romaniziranih Ilira, to je najtjenje bilo povezano s procesom

etnogeneze (Vukanovi, 1974., 214.-215.). U tom je kontekstu razumljiva upotreba

ilirskih grobnih humki za kasnije ukope, to osim praktine strane ovog obiaja ukazuje

na etniko stapanje Ilira i Slavena (Belagi, 1971.a, 78.).

Evolucija oblika: od ploe do sarkofaga (sljemenjaka) i kria

U nizu pitanja vezanih za umjetnost steaka od presudne je vanosti pojavu sagledati u

razvojnim fazama, tj. utvrditi osnovne linije njezine evolucije. Jasno je ve na prvi pogled

da su steci poput ive materije, od jednostavnih oblika koji su najbrojniji, rasli i

mijenjali se, sazrijevali i postajali otmjenijima, pratei u stopu kako opa kulturna i

umjetnika kretanja europskoga prostora tako i razvojnu liniju bosansko-humskoga

drutva na politikom, ekonomskom i kulturnom planu. Na stecima su sva ta proimanja

razvojne plime i oseke irih i lokalnih razmjera unutar romanike i gotike umjetnosti

i uklesana i ispisana. Pandan ovoj pojavi nalazimo u razvoju bosansko-humskog

minijaturnog slikarstva (P. Aneli, 1984., 511.).

Razvoj, rast i metamorfoza od jednostavnijih i manjih k sloenijim i veim oblicima,

jedna je od prvih znaajki steaka. Oblikovanje nadgrobnog spomenika u prvom je redu

uvjetovano teolokim shvaanjima vremena i sredine odnosno kultnim potrebama

njihovih poruioca (Erdeljan, 1996., 113.). Iako sistematizacija steaka jo nije razraena

do kraja, moe se poi od ukupno devet njihovih razliitih oblika zastupljenih u Radimlji

kod Stoca, to znai od ploe, ploe s podnojem, sanduka, sanduka s podnojem i

visokoga sanduka do visokoga sanduka s podnojem, sarkofaga te sarkofaga s podnojem

i kria. Ni oko samih naziva za pojedine oblike steaka jo uvijek nema suglasja,

primjerice oko termina sarkofag, to izvorno znai krinja koja jede tijelo (sarks tijelo i

fagein jesti), koji se spominje i pod nazivom sljemenjak (kobalj, 1970., 222.-223.). S

obzirom na sve razlike meu istraivaima opravdanom se ini opa klasifikacija steaka

na leee i stojee koju je 1952. godine uveo D. Sergejevski (Zeevi, 2005., 25.).

Najstariji i najrasprostranjeniji, poetni oblik steka, poloeni monolit ploa

predstavlja zajedniki oblik srednjovjekovnoga grobnoga spomenika u cijeloj Europi

(Wenzel, 1962., 109.). Za razliku od vertikalnog groba s niom, ovaj tip ravnog groba

nema izravan prototip u paganskoj ili kranskoj starini i po svemu sudei izravno je

povezan sa sistematskim pokapanjem tijela, kao i s velikom idejom povratka zemlji.

Pojava ravnoga groba neupitno predstavlja vaan kulturni dogaaj, svjedoei o mirnijem

prihvaanju pokojnik koji prestaju ulijevati strah i prisnijoj kohabitaciji s njima.

Horizontalne ploe bile su nesumnjivo prve s namjenom da budu i vidljive i ponizne.

Ravni grob u svakom je sluaju izvorna kreacija srednjovjekovnoga genija i njegova je

ambivalentna senzibilnost simbol kompromisa izmeu tradicionalne osamljenosti u

posveenom tlu i nove potrebe za mirnim dokazivanjem neijeg identiteta. U razdobljima

velike monumentalnosti u pogrebnom dizajnu XIV., XV. i XVI. stoljea to je bio

omiljeni izbor onih koji su eljeli pokazati svoju poniznost (Aris, 1981., 238.-239.).

Bilo da su pripadale podruju zapadne (latinske) pogrebne prakse, bilo da su nastale u

sredini izloenoj bizantskoj funerarnoj tradiciji ploe su sadravale simboliku smrti,

uskrsnua i vjenog ivota (Zeevi, 2005., 29.). Gravirane ploe posvuda su u Europi od

velikog znaaja kao umjetnika djela i historijski zapisi (Curl, 1980., 78.). U Njemakoj

se u veem broju javljaju od XIII. stoljea koliko u laikoj toliko i u duhovnoj sferi

(Kloos, 1992., 74.), to se poklapa s opim razvojem sepulkralne arhitekture na

europskom prostoru. Mnogi ranosrednjovjekovni grobovi u Dalmaciji imali su grobne

ploe postavljene neposredno nad pokojnicima, da bi se kasnije razvio obiaj postavljanja

ploe i na gornju povrinu kao vidljiv znak raspoznavanja grobova (Vego, 1963., 197.).

Najstarija ploa koja se moe smatrati stekom je ploa iz druge polovice XII. st. s

natpisom trebinjskog upana Grda (P. Aneli, 1984., 488., 490.). Novina u odnosu na

zapadnoeuropski i srednjoeuropski prostor nastaje deriviranjem iz ploe i stvaranjem

novog tipa nadgrobnog spomenika spajanjem pukih interpretacija, autohtonih tradicija i

oslobaanjem stega "oficijelne" umjetnosti (Sokol, 1980., 275.). Jo prije pojave klesane

ploe, kako to pokazuju istraivanja u Hercegovini, nadgrobni spomenici u vidu obine

lomljene ploe postavljani su u ranom srednjem vijeku pod utjecajem ilirskih i gotskih

obiaja (Vego, 1961.a, 94.). Ovakav slijed obiljeavanja grobnih mjesta logian je

rezultat oblikovanja ukupne kulturne slike na podruju rasprostiranja steaka od vremena

naseljavanja Slavena, to se vidi po nalazima nakita i oruja u nekropolama izmeu IX. i

XII. st. obiljeenih proimanjem utjecaja franakog kulturnog kruga, bjelobrdske i

dalmatinsko-hrvatske kulturne skupine (Mileti, 1963., 155.-178.).

Pojava steaka kao monumentalne grobne arhitekture u izravnoj je vezi s naraslim

ekonomskim potencijalima bosanskog feudalnog drutva, odnosno sa eljom pojedinaca

da vanjskim znakom na grobu afirmiraju svoj ugled i svoju mo (Benac, 1950., 5.). Broj

steaka, s druge strane, sasvim jasno upuuje na pretpostavku da su pod ovim grobnim

spomenicima bili isto tako sahranjivani i pripadnici slobodnog seljatva, pa moda ak i

kmetova (Benac, 1951., 72.-73.). Drutvo sposobno u tolikom broju podizati tako

monumentalne nadgrobne spomenike poput steaka, ija je izrada predstavljala sloen

proces i zahtijevala nemala financijska sredstva, bilo je bogato i ekonomski stabilno

drutvo. Vei broj grobova i grobalja bez steaka upuuje na duboku klasnu

diferenciranost tog istog drutva, to znai da su steci u kronolokom pogledu pratili

razvitak pa i propast feudalizma (P. Aneli, 1975., 225.). Za razliku od drevnog

vremena, kao i naih industrijskih kultura, u srednjem vijeku bio je uspostavljen

meusobni odnos izmeu stava prema bogatstvu i stava prema smrti (Aris, 1981., 193.).

Ako preciznim podacima te vrste za Bosnu i Hum i ne raspolaemo, solidnu

orijentaciju u procjeni trokova vezanih za sahranu, izradu i postavljanje steka

predstavlja iznos od 40 libara, koliko je cetinski Vlah Ostoja Bogovi 1377. platio za

izmirenje trkova sahrane Vlaha Priboja Papalia. Astronomsku visinu ove sume ilustrira

podatak da je prosjean ukop u to vrijeme u Splitu kotao 4-8 libara, a da se za cijenu od

40 libara u crkvi ibenskih franjevaca mogla dobiti cijela obiteljska grobnica (Miloevi,

1991., 45., nap. 100.). O tome da je podizanje steka predstavljalo opsean i teak posao

praen veim novanim izdacima, u selu Kongori kod Duvna sauvana je narodna pria u

rimovanoj prozi:

"Vukla steak Sestra Marta na svog brata Marka,

miseca veljae, priko polja Svinjae.

Vuklo ga stotinu volova, izilo se stotinu ovnova." (Belagi, 1956.-57., 385.)

Zaokupljenost smru i zagrobnim ivotom posvuda je bila praena velikim trokovima

sahrane i podizanja grobnih spomenika. Poljski magnati esto su na sahrane znali

potroiti cijeli imetak (Bogucka, 2006., 132.). Ova industrija smrti povezana s izradom i

prodajom monumentalnih nadgrobnih spomenika doivjela je u sjevernoj Europi

(Engleska, Francuska, Njemaka, Poljska) izmeu 1250. i 1560. ogromne razmjere,

obuhvaajui u razliitim stupnjevima sve utjecajne razine drutva i donosei majstorima

u najmanju ruku respektabilan poloaj i prihod (Norris, 1992., 185. i dalje).

Poetak klesanja veih i otmjenijih steaka podudara se s proirenjem dravnog

teritorija srednjovjekovne Bosne, oivljavanjem rudarske proizvodnje i daljnjim

unapreenjem trgovakih veza posredovanjem Dubrovnika i drugih jadranskih komuna u

vrijeme bana Stjepana II. (1322.-1353.), zatim bana i kralja Tvrtka I. Kotromania

(1353.-1391.). Paralelno s ovim, odvijao se proces raslojavanja starog drutva, pri emu

se srednje i nie plemstvo nastojalo ugledati na vie feudalne slojeve, poveao se broj

slobodnih seljaka i sve to snano se odrazilo u arhitektonskom poletu iji izraz

predstavljaju i steci (Belagi, 1971.a, 92.-93.).

Sljedei, napredniji oblik steka zastupljen je tzv. sandukom i sarkofagom

sljemenjakom. Prvi steci u obliku sanduka susreu se oko polovice XIV. st. najavljujui

poetak zrele razvojne faze umjetnosti steaka. Uz zraenja drevnih kultura na pojavu

ovog oblika steka uzdignutog do "snane monumentalnosti" utjecali su antiki sarkofazi

i romanika umjetnost dalmatinskog Primorja. Posebna varijanta ovog oblika potencirana

je prisutnou postolja, da bi se u tzv. dvostrukim sanducima na dvostrukom postolju

dodatno usavrila i poetkom XV. st. pripremila pojavu tzv. visokog sanduka

prijelaznog oblika k sarkofagu (Mileti, 1982., 33.-34.). Najstariji steci u obliku sanduka

su spomenici Nikolia u Vranjevu Selu kod Neuma i steci Sankovia u Biskupu kod

Konjica (P. Aneli, 1984., 490.).

Najsloeniji oblik steka sarkofag javlja se prvih decenija XV. st. Dug put preao

je ovaj nadgrobni spomenik do tog vremena kada je najee u sklopu odreenih

nekropola poeo krasiti pejzae srednjovjekovne Bosne. U iru upotrebu sarkofag ulazi

u vrijeme egipatskih piramida, da bi se preko Mezopotamije, Krete, Grke, Etrurije i

Rima sredinom III. stoljea pojavio u kranskoj umjetnosti. Iz Italije se sarkofag rairio

po cijeloj srednjovjekovnoj Europi, preuzimajui u svojim ukrasima repertoar kranske

umjetnosti od klasinih biblijskih motiva do romanikih i gotikih ilustracija (Die Kunst,

Brockhaus, 406.-407.; Duvnjak, 1989./90., 32.-34.). Antiki sarkofazi s bosansko-

humskog podruja, ali i iz dalmatinskih gradova, po svemu sudei znaajno su pridonijeli

pojavi ove forme steka koji je obiljeavao kuu kao temeljni element ljudske

egzistencije (Karaman, 1991., 623.-624.). Antiki svijet promatrao je sarkofag kao vrstu

vjenog boravita (domus aeterna), kao znak vjenog ivota koji, u njegovom potovanju

domae pojedinosti, otkriva znaaj preciznosti simbola (Binski, 1996., 86.).

U Bosni i u dalmatinskim komunama humanistikog razdoblja primjetno je oivljeno

zanimanje za rimske grobnice i sarkofage, prema ijim su modelima izraivani grobni

spomenici kasnog srednjovjekovlja. U brojnim dalmatinskim komunama dokaziva je

sekundarna upotreba rimskih sarkofaga jo od ranoga srednjeg vijeka, pa ih se "u

pomodnoj obradi sauvalo iz predromanikog, romanikog, a i gotikog vremena" (I.

Fiskovi, 1990., 41., 67.-68., 81.; C. Fiskovi, 1973., 158.; Mandi, 1982., 120.). Slina

pojava primjetna je u Njemakoj, posebno kada su u pitanju biskupske grobnice (Kloos,

1992., 73.). Postojala je, meutim, bitna razlika izmeu rimskog i srednjovjekovnog

sarkofaga. U Rimu bi se nakon spaljivanja pokojnika pepeo sahranjivao u sarkofag, u

Bosni se mrtvac polagao u grob a iznad se postavljao sarkofag, u Rimu je sarkofag

predstavljao grob, u Bosni je to spomenik. Uza sve to ostaje otvorenim pitanje to ga je

postavio jo Truhelka (1891., 370.): zato je ovaj oblik spomenika u takvim razmjerima

oivljen upravo u Bosni gdje rimski utjecaj ni u doba najveeg uspona Carstva nije bio

najsnaniji, a nije u zemljama poput Francuske i panjolske, gdje je zraenje rimske

kulture bilo kudikamo jae. Ovu iroku primjenu grobnog spomenika oblika sarkofaga na

bosansko-humskom podruju, pogotovo injenicu da oni "nisu kao u ostalom svijetu

zahvatili irih slojeva naroda", odnosno da "nisu nigdje postali obiajem osim u nas",

primijetili su i kasniji istraivai (Horvat, 1941., 184.). Kronoloko-stilski most izmeu

rimskih i srednjovjekovnih bosanskih i humskih sarkofaga predstavljaju predromaniki

sarkofazi dalmatinskih gradova Zadra, Trogira, Splita, Dubrovnika i Kotora (VIII.-XI. st.)

klasificirani u tri kategorije: sarko