Baština sjeveroistočne Bosne VIII · 9 Arheološki leksikon, str. 88; Šefik Bešlagić, Stećci, 1971, 192. 10 Up. Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa III, 108. Baština

Baština sjeveroistočne Bosne VIII

177

Hajrudin BAJREKTAROVIĆ, arheolog

ONOMASTIKA KORAJA

Uvod

Prije nešto vise od jednog vijeka učitelj Ćatić će zapisati da „na zapadnoj strani od

varoši Bjeline (Bijeljina), u daljini od 33 km, leži uz cestu, koja vodi iz Bjeline u D. Tuzlu,

pitomo mjestance K o r a j. Ono je položeno na prelomu ravne Posavine i najkrajnjih

ogranaka planine Majevice, zvanih Žutavka, Osoje i Tociljevac. Koraj ima do 400 kuća i

nešto više od 2000 žitelja, samijeh muslimana. Općinskom području njegovom

pripadaju još i sela: Bobetino brdo, Puškovac i Tetima sa žiteljima istočno-pravoslavne

vjere. Koraj leži upravo u sredini izmedu rečena tri sela, te je kao oro vrh timora

razastro krila na dva brežuljka, što ih dijeli Parlauški potok. Istočni brežuljak zove se

G a l a t a. Zapadni brežuljak viši je od Galate, brojniji po kućama i življi po svojoj čaršiji,

ali je Galata po narodnom mišljenju otmenija i položajem krasnija"1.

Gdje se danas nalazi Koraj?

U širem smislu prostor korajski je na granici Balkanskog poluostrva, ako je rijeka

Sava njegova sjeverna granica. U užem smislu pripada Bosni. Pod današnjim nazivom

ovo područje pripada teritoriji sjeveroistočne Bosne. Koraj se u sklopu ove

sjeveroistočne oblasti Bosne nalazi na sjevernoj strani prema rijeci Savi, na obroncima

planine Majevice koji se spuštaju u ravnicu, i sa istim okruženjem kako je opisano i prije

sto godina. Tačnije odredište bi mu bilo kada bismo rekli da se Koraj danas nalazi na

sredokraći između Tuzle, udaljen oko četrdesetak kilometara, zavisno kojim putem se

ide, Bijeljine, rečena 33 kilometra, ako se ide starim putem, i Brčkog, oko 25 kilometara

ako se ide preko Čelića. Ovim prostorom dominira Majevica, 64 km dug planinski

vijenac u sjeveroistočnoj Bosni. Doline Gnjice i Kovačice dijele ga na sjeverozapadni i

jugoistočni dio; oba se pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku, sa najvišim vrhom

Međednikom (1843 m). Zemljište je sastavljeno od mekih stijena i neobično razuđeno;

mnogobrojne uzane erozivne dolinice, a među njih splet od tankih kosa; u dolinicama

bezbroj rečica, rekavica, slabog vodotoka, ali obično ne presušuju. Sve je zeleno od

kultura, a naročito od šumskog lisnatog drveća, na prvom mjestu bukve.2

1 Alija Ćatić, Bilješke o Koraju i Tutnjevcu, GZM, XIII 1901, 2 i 3, str. 444. 2 Vejsil Ćurčić, Prilozi poznavanja prehistorijskog rudarstva i talioničarstva bronzanog doba BiH, GZM XX

1908, str. 77.


178

Lakim raspadanjem većine naslaga morskog oligocena i miocena, nastala su

ovdje veoma plodna tla; uz rječice i potoke bogate vodom, kao i blizinu prostranih

lovišta na Majevici i oko nje, ona su stvarala vrlo povoljan prirodni uslov i za najstarije

kolonizacije.3

Da li je opstanku i razvoju najstarijih kultura, pored navedenih prirodnih uslova,

pomogao i geološki sastav zemljišta, odnosno nalazišta soli i slani izvori sa obje strane

Majevice, pitanje je na koje je nauka dosad dala vrlo oskudne odgovore. Neosporna je

činjenica da je ovim artiklom, neophodnim i važnim za ljudsku ishranu i opstanak, ova

oblast izuzetno bogata. Takođe je poznato da su se tamo gdje soli ima u prirodi razvijale

najstarije civilizacije. Ovi kratki podaci o geografskim i geološkim karakteristikama

širega područja izneseni su da bi, zajedno sa historijskim, etnološkim, sociološkim i

ostalim podacima, pružili njegovu što cjelovitiju sliku i pomogli cjelovitijem i

potpunijem sagledavanju — korajskog prostora. Za Korajce je Koraj ne samo mjesto sa

čaršijom i mahalama nego su Koraj i okolna imanja korajska, njive kako oni kažu, a to

su i Brda i Gajevi i Palaševine, Duge njive, Bijele njive, Zabrdnice, Dubrave, Jezera, Kose

i dr... A kroz dugu historiju svoga postojanja, Koraj je bio središte, mjesto zbivanja i

događanja sa ove, sjeverne, strane Majevice, i uvijek je imao svoju teritoriju sa

stambenim nukleusom na mjestu današnjeg Koraja ili njegovoj bližoj okolini. Ova

teritorija je nekada bila veća, ili manja, što je zavisilo od historijskih zbivanja, i zato

mislim da je umjesno upotrijebiti termin korajski prostor, a tokom daljeg izlaganja

iznijeću podatke o veličini ovoga prostora.

I ovdje su aluvijalni nanosi sa zaglinjenim pijeskovima i šljunkom zatvorili prema

istoku dolinu kroz koju je Bijela rijeka prosjekla svoje korito, u kojem ima skoro uvijek

vode i riječne flore i faune. Prema sjeveroistoku u području Galata ima dosta pješčara,

miljevine, kako narod ovoga kraja naziva ovu vrstu kamena pogodnog za obradu i

gradnju, zatim laporovitih pješčara, gline i oolitičnih krečnjaka. Najvećim dijelom

korajskog prostora rasprostranjeni su glina, laporac i pješčari preko kojih dolazi, na

valovitim i na ravnim položajima, ekstremno teške zemlje crne i crno smeđe boje, koje

narod ovoga kraja naziva sionice. Ime su dobile po tome što na njima, za vrijeme

odmora, ima najboljeg sijena. Valovite sionice prostiru se na područjima tercijarnih

sedimenata, koji su većinom jako bogati kalcijevim karbonatom... U sjeveroistočnoj

Bosni, u okolini Koraja, utvrđeno je da neposredno pokraj tipično krečnih sionica na

jako krečnom tercijarnom matičnom supstratu, dolaze tipični podlezi na beskrečnom

silikatnom supstratu, a to upućuje na pomisao da su korajske valovite sionice recentne

kalcijsko-karbonatne crnice. Na slabo karbonatnom tercijarnom supstratu dolaze u

Koraju pored sionica smeđa valovita tla, koja narod toga kraja naziva bijele sionice.4

Ovakav geološki sastav korajske okoline, uz dosta površinskih voda i pitkih izvora,

pogodovao je razvoju bilja, posebno onoga koje se koristi u ljekovite svrhe kao: žute

3 Enciklopedija br. 2, Zagreb 1956, str. 10. 4 Enciklopedija Jugoslavije 2, Zagreb 1952, str. 10.


179

kantarije, hajdučke trave ili kunice, matičnjaka ili pčelije trave, majkine dušice, veremuta.

Na naslagama morskog oligocena i miocena stvorena su plodna tla na kojima izvrsno

uspijeva voće, osobito šljiva.5 Osim šljiva, tu su jabuka, trešnja, višnja, kruška, kajsija,

breskva, kalemljena i vinogradarska ili ševtelija, smokva žuta i mrka, kao i obilje divljeg,

samoniklog voća: oskoruša, drenjak, mušmula.

„У брдима крај Посавине рађају трешње "бињур" и "ашламе" које својим

изгледом и укусом ни најбољем воћу западне Јевропе које је научно неговано,

уступити неће. Шљива босанскса, а норочито из Посавине познате су већ у свету

као најбоље, мада се сасвим просто негују и суше.“6

Legenda o nastanku imena Koraj glasi: „Kad

je sultan Fatih Mehmed Han II pri osvajanju naše

domovine u godini 1463. sa svojom vojnom

pratnjom prolazio ovim krajevima, ukonačio se

na zapadnom brežuljku, s kog je veoma krasan

pogled na Galatu i na nepreglednu posavičku

ravnicu daleko onamo preko tihe Save sve do

Fruške gore, koja se gledaocu pričinjava na

dalekom obzorju kao hrpa gustih, tmurnih

oblaka. Mehmed, očaran ovim prirodnim

krasotama, reče u svojem zanosu, da je to

mjestance ko raj, te od tada nazva se ovo mjesto

tim imenom. Uočivši pak sultan spram sebe onaj

istočni brežuljak, upozori prisutne, da taj

brežuljak mnogo naliči na njegovu stambolsku

Galatu, te je narod zbog toga i danas 'Galata'

zove.“7 Tako o imenu Koraja govori legenda. Odista, prema istorijskim izvorima,

Mehmad Osvajač je u Bosnu ušao iz Srbije preko Posavine.8

Postoji, međutim, izvor koji nas vodi u malo dublju prošlost od navedene le-

gende. Među sačuvanim stećcima pronađenim u korajskoj okolini ima i jedan na kojem

je zabilježeno ime Koraj. U Agića groblju nađen je nadgrobni spomenik, stećak u obliku

stuba, sekundarno upotrebljen kao nišan sa sačuvanim prvobitnim natpisom.9 Tekst

natpisa u prijevodu glasi: „Ovdje leži Petko Rajković na svojoj baštini Koraju. Ovaj biljeg

postavi ocu Rajko".10

5 Ćurčić, op. cit. str. 77. 6 Тома Ковачевић, Опис Босне и Херцеговине, Београд, 1879, стр. 120. 7 Ćatić, op. cit. Str. 444. 8 Safvet Beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1900, str. 16;

Franc Babinger, Mehmed Osvajač i njegovo doba, Novi Sad, 1968. 9 Arheološki leksikon, str. 88; Šefik Bešlagić, Stećci, 1971, 192. 10 Up. Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa III, 108.


180

Na stećku se, kao što vidimo, čita ime u današnjem liku Koraj, ali ne znamo da se

ono tu odnosi na naselje ili oblast, tj. šta je tačno bila baština Petra Rajkovića.

Paleografski, ovaj natpis pada u vrijeme prije pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine.

Ime naselja, predjela, oblasti prenosilo se nasljedno sa koljena na koljeno. Na

jednoj teritoriji su se više puta smjenjivale populacije i jezici, kojima su se ljudi

sporazumijevali, a geografsko ime, naselja ili predjela ostajalo je u suštini nepro-

mijenjeno. „Geografska su imena obično naslijeđe, što ga ostavlja narod narodu,

pokoreni pobjeditelju. Često su nam vjesnici o jeziku naroda, kojih je već davno nestalo

sa površine zemlje ili koji se stopiše sa drugim kojim narodima. Ona su u jezičkoj

izmjeni ipak nešto trajno, stalno, ako nam i ne znaju pričati o onakvim davninama, o

kakovim zna pričati kamenje."11

Teritorija Koraja, kao rijetko koja oblast na tlu ondašnje i današnje Bosne, spada

u red onih malobrojnih etnogeografskih cjelina koje su tokom stoljeća funkcionisale na

specifičan način, javljajući se i isčezavajući i za sobom ostavljajući dubok trag u

narodnoj kulturi, mentalitetu, načinu života i onomastici. Ovi prostori su bili pohođeni

i nastanjivani različitim populacionim grupama i narodima. Teško je sa sigurnošću reći

koji su od njih bili prvi. Poznato je da su ovi krajevi bili naseljavani u kamenom dobu ili

neolitu. Neolićani nisu imali pismo da bi nam ostavili pisani trag o sebi, ali su zato

ostavili dosta materijalnih tragova o svom življenju na ovom prostoru. Naime, u

istočnom kraju Luka, doline koja se pruža ispod Koraja i koju presijeca Bijela rijeka,

nalazi se prahistorijski lokalitet Varoš. Teren ovoga lokaliteta je u obliku izduženog,

nepravilno elipsastog, velikog tell-a, koji se prema jugu i istoku blago spušta i prelazi u

ravnicu, dok je sa sjeverne strane prilično strmo odsječen i dosta uzvišen nad okolnim

terenom. Radovi sondažnog tipa obavljeni su 1957. g. i u preko 4 m debelom kulturnom

sloju ustanovljene su četiri razvojne faze sa jednom međufazom. Ne upuštajući se u šire

elaboriranje o ovom naselju, dovoljno je reći da je praistorijsko nalazište Varoš kod

Koraja svojom kulturnom baštinom neolitskog doba doprinijelo stvaranju posebne

kulturne grupe u okviru neolitskih grupa, koju možemo izdvojiti i imenovati kao: grupu

srednjeg i mlađeg neolita sjeveroistočne Bosne, koja je usko vezana sa poznatim

kulturama neolitskog doba Starčeva i Vinče.

Pored neolićana, tragove prošlosti na korajskom prostoru ostavili su Kelti, Japodi,

Rimljani, Avari, Huni, Hazari, Mađari, Turci... i, naravno, Sloveni. Pisati podrobno o tome

u sastavu kojih širih oblasti se sve ovaj predio nalazio i kome je sve pripadao izlazilo bi

iz okvira ovoga rada, no da bi se bar donekle sagledali mjesto i uloga koje je ovaj prostor

imao u prošlosti, ukratko ću se zadržati na nekim istorijskim podacima, koji mogu biti

interesantni i od pomoći u rješavanju onomastičke problematike. Obronci Majevice,

koji prema sjeveru prelaze u plodnu posavsku ravnicu, bili su sjeverna granica

srednjovjekovne bosanske države prema Ugarskoj, na kojoj su bila podizana utvrđenja

za odbranu. Jedno od takvih utvrđenja, vjerovatno, bilo je i u korajskom prostoru;

11 Petar Skok, Studije iz ilirske toponomastike, GZM, XXIX, 1917, 118.


181

pisanih podataka o nekom korajskom gradu (utvrdi, tvrđavi), nemamo; materijaini

tragovi su, takođe, oskudni, mada izvjesne indicije postoje, a takvim saznanjem bi se

otvorio put za rješavanje tajni korajske historije.

Prema historijskoj karti srednjovjekovne bosanske države12, korajski prostor je

u XV vijeku bio župa i nalazio se u oblasti Usora, a graničio se sa župom Nenavište sa

zapada, rijekom Savom sa sjevera, sa istoka područjem današnje Semberije, te

planinom Majevicom i župom Soli s juga.

U porečju manjih Savinih pritoka: Tinje, Brke, Lukavca, Bijele i Gnjice u ranije

vrijeme turske uprave, prostirale su se velika nahija Koraj – bliže Savi, te manje nahije

Srebrnik, Jasenica, Visori i Završ – dublje u obroncima Majevice. Gotovo i ne treba

sumnjati da je staro, predtursko ime župe bilo Koraj, s obzirom na to je turska nahija

Koraj obuhvatala više od polovine gore opisanog prostora, a u timarskoj organizaciji,

koja je dugo čuvala staru teritorijainu podjelu, upravna jedinica istog imena zauzimala

je još veći obim.13 „Župa Koraj je vjerovatno iz XV vijeka, jer se u tursko vrijeme stalno

spominje. Ona je u tursko doba imala pod svojom upravom župu Bijeljinu i dalje zemlje

prema Srebrniku i Mačvi.“14

Nastanak nahija na području kojem gravitira Koraj teško je sa tačnošću utvrditi,

iz razloga što je ovaj prostor, odnosno veliki dio župe Usora, kojem je pripadao, možda,

i prije pada Bosne već bio pod turskom vlašću. Padom bosanskog kraljevstva, u

njegovom neposrednom okruženju formiraju se banovine, jajačka i srebrnička, i tek

njihovim padom trebalo bi očekivati nastanak ili, prostije rečeno, prevođenje

srednjovjekovnih župa u nahije i stvaranje novih. Ipak, prema raspoloživim izvorima,

svakako prije 1519. g. nastale su nahije: Sapna, Završ, Teočak, Smoluća, Jasenica,

Srebrnik, Sokol, Koraj, Bijeljina, Gračac, Visori i Gošćanica.15

Nahija Koraj, koja se prostirala zapadno od Bijeljine, u porečju Lukavca, kojoj je

pripadala i tvrđava Brčko, obuhvatala je 1533. g. 14 sela i naseljenu mezru, i to:

Korenita, Bili potok, Brdnjik (Brnjik), Žirovnicu, Maoču, Štrepce, Skakavu, Pčelić (Čelić),

Rahić, Labsku ili Dedekovo, Brezik, Ljutnicu, Hrgove, Hmeljin Zagon, te mezru Ostrojno

— sa ukupno 264 kuće. Poslije 1533. godine u nahiji Koraj nastala su sljedeća nova

naselja, i to sela: Bilajići, Magnojevići, Čadavica i Suho Polje, naseljene mezre Dedečaj i

Matočina Sudanja (?), kao i naseljeni čitluk kneza Đure u selu Bili Potok.

Naselje Koraj, po kome je nazvana nahija, odnosno znatno ranije i

srednjovjekovna župa, još se u turskim izvorima ne spominje. Sudeći po franjevačkom

samostanu Santa Maria in campo koji se nalazio kod sela Bilog Potoka, proizilazilo bi

da se zapravo nekadašnje naselje Bili Potok nalazilo u području današnjeg Koraja. Uku-

pan broj domaćinstava u naseljima ove nahije iznosio je 1548. godine 634 kuće.16

12 Marko Vego, Historijska karta srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1957. 13 Pavao Anđelić, Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Srajevo, 1982, 148. 14 Marko Vego, Naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1959, 172. 15 Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Naučno društvo N.R. BiH, Sarajevo, 1959, 172. 16 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975, 131/2, 138.


182

Rečeno je da je u timarskoj organizaciji korajski prostor zauzimao veću teritoriju

nego srednjovjekovna župa ili prvobitna nahija. Prema podacima sa početka XVIII

vijeka, provincija (ejalet) Bosna se dijelila na live Bosnu, Hercegovinu, Klis i Zvornik, a

live (sandžaci) dijelili su se na nahije, tako da su u livi Zvornik bile nahije Brvenik, Koraj

i Burgundel.17 Nahija Koraj je imala župe Bijeljinu, Koraj, Zavrg, Teočak, Sapnu, Spreču,

Gostilj, Drametin, Paske, Visore, Jasenicu, Smoluću i Srebrnik.18 Pored navedenih naselja

iz ranijih perioda koji pripadaju župi iii nahiji Koraj, u ovoj timarskoj organizaciji

srećemo i nova imena pa ću ih navesti: Rahić, Bzovik, Čađavica, Šibošnica, Bilobuč,

Hmeljnica Zagone; a u nahiji Burgundel naselje Štripnica pripadalo je Koraju.19 Prema

veličini prihoda koji je ubiran od navedenih naselja, dijeljeni su timari na velike i male,

tako da je na osnovu ubiranog prihoda moguće odrediti i veličinu naselja, ali to spada u

neke druge teme. lako je u Popisu V. Skarić naveo istorijske podatke skoro za svako

poznatije naselje, za sam Koraj će reći da nije bio poznat ranijih vremena, a sa početka

XVIII vijeka interesantno je navesti još jedan podatak koji se odnosi na korajski prostor.

U prikazu „Povijest naselja u Posavini 1718-1739. godine" dr. Gustav Bodenstein će

prenijeti podatke o Koraju koji su zapisani prilikom utvrđivanja granice između Turske

i Austro-Uugarske nastale po potpisivanju Požarevačkog mira. Tekst u originalu glasi:

Praedium Koraj – Dieses Praedium ist unbewohnet und gelegen auf erhohetem

boden, bestehet neben und an dem sausstrohm in schonen waldungen, a meridie aber

in vermischtem felde. hat pro meta orientali das Praedium Korenieza, pro merdionali

das turckhische und die Hunka Koraj pro occidentali das Praedium Bussekara und pro

septemtrionali den saustrohm. die lange a meridie versus septemtrionem extendirt

sich auf eine ganze stund, diebreite auf 15 minuten. hat feld 160 Joch, wald fruchtbare

150 Joch. Sessiones odte 6.20

U prevodu: Dobro Koraj – ovo dobro je nenastanjeno i smješteno na uzvišenom

zemljištu, čine ga uz rijeku Savu lijepe šume, a sa juga mješovito polje. Sa istoka graniči

se dobrom Korenica, sa juga turskim ... i humkom (?) Korajem, sa zapada dobrom

Busekara (?) a sa sjevera rijekom Savom; dužinom se proteže od juga do sjevera sat

hoda, a širinom petnaest minuta, njiva ima 15 jutara, a pod šumom i voćem (?) 150

jutara. Boravišta zapustjelih 6.

Iznijećemo i neke podatke iz najranijih zemljopisa Bosne, da bismo upotpunili

sliku o ovom predjelu i sveukupnije sagledali gdje je on sve pripadao. Slavoljub Bošnjak

će zapisati da se Koraj, selo tursko od 100 kućah21 nalazi u Nahiji tuzlanskoj, dok ćemo

kod Klaića naći da je u Zvorničkom okružju, sandžaku, pored ostalih mjesta, Brčki

(Brčko), kojeg naziva glavnim gradom bosanske Posavine, kome pripada i Koraj,

17 Vladislav Skarić, Popis bosanskih spahija iz 1123 (1711), GZM, XLII, 1930. Sv. 2, 1-100. 18 Skarić, op. cit. Str. 6. 19 Id. Str. 83, 84, 85, 90, 99. 20 Dr. Gustav Bodenstein, Povijest naselja u Posavini 1718-1739. g. GZM, XIX, 1907, 477-378. 21 Slavoljub Bošnjak, Zemljopis i povjesnica Bosne 1850., 43.


183

muhamedansko selo od 100 kuća.22 U opisu BiH od T. Kovačevića i u prvom i u drugom

dopunjenom izdanju naći ćemo podatak da Koraj, selo tursko od 100 kuća, pripada

Tuzlanskoj nahij, s tom razlikom što u prvom izdanju piše predvukovskim pravopisom

Kopaj.23 Interesantan je i podatak: „in Koraj (SO. von Brtschka halbwegs nach Bjelina)

100 muchamedanische Hauser. Das Land uberwiegend gricchisch", u prevodu: „u

Koraju (ji. od Brčkog na pola puta ka Bijeljini) ima 100 muhamedanskih kuća; okolna

sela su pretežno pravoslavna".24

O stanovništvu korajskog prostora teško je govoriti izdvojeno i bez sagledavanja

širih geografskih celina u koje je Koraj spadao ili spada. Kao što je poznato, najstariji

poznati stanovnici današnje Bosne, a samim time i ovih krajeva, bili su Iliri, poslije njih

tu su boravili Kelti, Rimljani, Goti, Avari, a od VI-VIII st. Sloveni;25 treba takođe

spomenuti Hazare, Mađare, Turke. Etničke promjene su obično vršene nasilnim putem,

a uslijed ratova, iseljavanja i različitih čestih morija posljednjih stoljeća oblast je

izgubila veliki dio svog starog stanovništva.26 Zapis sa stećka govori da je u ovim

krajevima živjela i vlastela (pojam baštine je zemljišni posjed u kategoriji feudalne

svojine, koji je prvobitno bio darivan od strane vladara, a kasnije se nasljedno

prenosio), a pored natpisa tu su i toponimi: Crkvište, Mramorje, Stanovi i dr.

Da bismo donekle razumjeli etničke promjene i kretanja stanovništva u ovoj

oblasti, navešću dva interesantna podatka: popisom Vlaha u zvorničkom sandžaku iz

1528. godine, isti se spominju u svim nahijama osim korajske27, i drugi — godine 1691.

general Perčinlija s više četa sađe do Posavine sve do Donje Tuzle, pa ne mogući nikakva

druga kvara napraviti, odvede 3.000 katolika preko Save.28 Prije pada Bosne pod tursku

vlast u ovim krajevima su bili česti sukobi bosanske (bogumilske, tj. patarenske) i

katoličke crkve; izvjestan mir došao je dolaskom franjevaca, koji su padom kraljevstva

ostali na ovim prostorima dugo poslije pada srebrničke banovine, kada i počinje jača

islamizacija ovog prostora. U Korajskoj nahiji je staro stanovništvo dobrim dijelom

ostalo na svojim staništima. Franjevci nisu napuštali samostan conventus S. Mariae in

campo u samom Koraju, koji se spominje u turskim popisima 1533. i 1548. i kasnije,

premda se u tome periodu od 15 godina primjećuje daljnje naseljavanje i nastajanje

novih sela u ovoj nahiji.29

22 Dr. Vjekoslav Klaić, Bosna, podaci o zemljopisu i poviesti, Zagreb, 1878, 173. 23 Тома Ковачевић, Опис БиХ, прво изд. 1865. г., 60, друго допуњено издање, Београд, 1879, 61. 24 Dr. Otto Blau, Reisen in Bosnien und der Herzegovina, Berlin, 1877. 25 Ђорђе Дејановић, Становништво БиХ, САН, посебна издања, књ. CCXXIX, Нова серија, Београд,

1955. 26 Др. Ристо Јеремић, О пореклу становништва тузланске области, Г. Г. друштва, св. 7-8, Београд,

1922, 146. 27 Adem Handžić, Postanak i razvitak Bijeljnije u XVI vijeku, POF XII-XII, Sarajevo, 1965, 61. 28 Aleksandar Solojev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, Godišnjak istorijskog društva BiH,

Sarajevo, 1949, 71; Bašagić-Redžepagić, op. cit. 84. 29 Handžić, Tuzla, 91.


184

Ratovi između Turske i Austrije mijenjali su etničku strukturu ovog područja,

koje je bilo i ostalo u ograničnom pojasu. Šaroliku, danas kažu multietničku, strukturu

stanovništva ovo područje će zadržati do današnjih dana.

Govoreći o stanovništvu sa etničkog aspekta, neminovno se nameće i pitanje

vjerske pripadnosti i religije ili religija. Od neolitskog doba pa naovoamo u Koraju

imamo tragove vjerskih obreda, kultova, religija. Materijalni tragovi neolitske kulture

Varoši: figuralna plastika nađena ispod poda kuća, simbolični kolut – disk i jezičasta

sjekira od bijelog lakog kamena, mogli bi govoriti o nekim religijskim shvatanjima

stanovništva Varoši30. Prilikom asfaltiranja puta, krajem 80-tih godina XX vijeka na

Klancu, nađeno je dosta obrađenih kamenova, među njima jedan visine do osamdesetak

cm piramidalnog oblika i drugi u obliku izdubljenog sjedala – stolice, još nepublikovani;

svojim izgledom i mjestom nalaza asociraju na žrtvenike31. O kultnom karakteru ovog

mjesta u docnijim vremenima svjedoče obližnji toponimi: izvor Šehovac i njiva i izvor

Popovača. Kada je o religijama riječ, potrebno je istaći postojanje tragova bosanske

crkve, katoličke – franjevačkog reda, istočnopravoslavne i islama.

Posmatrajući ovu oblast sa privrednog aspekta danas, teško se može oteti utisku

da je u neka davnija vremena bilo drugojačije nego danas. Osnovnu skupinu

stanovništva, sa privrednog aspekta, činili su stočari i ratari, a zemljoradnja je u svim

ravničarskim područjima bila osnovna privredna grana. To se naročito može reći za

bijeljinski, korajski i gradačački kraj32. Sam geografski položaj i geološki sastav

zemljišta omogućavali su uzgoj raznih vrsta žitarica i povrtlarskih kultura, kao i uzgoj

voća a ove privredne aktivnosti omogućavale su i razvoj zanatstva i trgovine. Za ovu

posljednju privrednu granu imamo jedan interesantan podatak; godišnji sajam koji se

dotle održavao u Koraju na pravoslavnu Gospojinu, na temelju carske zapovijedi 1580.

g. prenesen je i utemeljen Četvrtkovište – Bijeljinu, jer je stanovništvu te nahije bilo

daleko da u vrijeme najvećih poljskih radova ide na sajam u Koraj33. Iako je pomenuti

sajam izmješten, ova privredna aktivnost ostala je još dugo aktuelna.

Naselje Koraj, po kojem je nazvana nahija, odnosno znatno ranije i

srednjovjekovna župa, još se ne spominje u turskim izvorima.34 Ja bih malo dopunio ili

korigovao ovu napomenu. Današnje naselje nije se formiralo dolaskom Turaka u ove

krajeve, ono je formirano dosta kasnije. Pisanih tragova o nastanku naselja nemamo, ali

poznavajući istoriju Koraja, rekao bih da su ga osnovali neki od njegovih starosjedilaca,

smjestivši ga u centru svih dotadašnjih poznatih naseobina (gradova, varoši, kula,

30 Alojz Benac, Neolitski telovi u sjeveroistočnoj Bosni i neki problemi bosanskog neolita, GZM, XV/XVI,

Sarajevo – Novi Sad, 1960/61, 11. 31 Podatke o mjestu nalaza sam doznao od Džemila Karemovića, koji mi je rekao da posjeduje snime sa

mjesta nalaza i zapis očevidaca, a snimljenu fotografiju istoga pokazao sam gospođi Gordani Tomović,

koja je rekla da je prije riječ o žrtveniku, nego o stolici. Ovom prilikom se zahvaljujem imenovanim. 32 Handžić, Tuzla, 81. 33 Handžić, Postanak i razvitak Bijeljine, 53. 34 Handžić, Tuzla, 138.


185

odžaka), koje su postojale na ovom prostoru. Praistorijsko naselje nalazilo se u

podnožju Luka, sjeveroistočno od njega je Crkvište, gdje je, po predanju, bila crkva koja

se „urušila".35 Zapadno od Kalata, oko brežuljka na kome su danas čaršija i ostale

mahale, nalaze se Zidine, ostaci starog naselja, iza njih još zapadnije je Bakarno gumno

sa Barešom i Molitvštem, zatim Gajevi, Stanašnjik, Brda, i sasvim tamo gdje se Bijela

rijeka uliva u Savu, Novi — poznatiji kao Nakića kula,36 koja je imala više odbrambenu

ulogu u čuvanju nahije, a koja je pala Austrijancima u ruke 1788. godine.

Prema predanju, prvobitno naselje po dolasku Turaka bilo je u predjelu današnje

Donje mahale, koja obuhvata prostor oko Muzila, gdje je i voda Dajankuša, lgrište i

Klanac; na torm prostoru se susreću putevi koji idu preko Kalata i od Puškovca, preko

Zmajevca, spajajući se na Klancu i odatle na Galaticama se razdvajajući, tako što jedan

krak ide preko Smokava, Stanova, Gajeva pa izlazi u Barama ka Čeliću i dalje prema

Tuzli, a drugi ide preko Brda i ispod Jabukovače, pa preko Polja prelazi Gnjicu i preko

Mrtvice i Ražljeva izlazi na Brčansku skelu. Prema tamošnjim toponimima i nalazu

kamene stolice – žrtvenika, pretpostavljam da je tu bilo nekog naselja, te da stara priča

ima osnova iz još bar dva razloga. To su navedeni podaci o samostanu, uz istorijsku

činjenicu da je Mehmed II Fatih dao bosanskim franjevcima ahdnamu — povelju da

mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru, i legenda o Fatihovom boravku u ovim

krajevima, koja je vezana za Atik džamiju u ovoj mahali. Naziv atik „hitar, okretan"37 je

star i veže se za nekog vladara, a znači i oslobođeni, isluženi janičar. Zajedno sa

okolnošću da se prilikom postavljanja temelja budućih naselja obično vodilo računa da

ista budu situirana pored zatečenih srednjovjekovnih naselja, tako što bi zatečeno

hrišćansko naselje postalo periferni dio novog turskog naselja, to sve skupa daje osnove

priči o prvobitnom turskom naselju na području Donje mahale.

Vremenom se Koraj širio iz Donje mahale ka današnjoj čaršiji, a svoj razvoj na

ovom mjestu počeo je da doživljava poslije poraza Turske od Austorougarske, kada se

dosta muslimanskog stanovništva sa vojskom povlačilo prema Bosni. Po

enciklopedijskim podacima iz 1953. godine, Koraj leži na nadmorskoj visini od 234 m

u podnožju planine Majevice, na drumu Bijeljina-Čelić-Tuzla, selo je i sjedište opštine u

srezu Brčko i ima 2543 stanovnika.38 Prema Statistici bosanskoj iz 1884. godine Koraj

ima čaršiju i pet mahala: Bahe, Kiptijan (Ciganluk), Muselovići, Okanovići i Safići.39

Detaljniji opis današnjeg Koraja ostavljam za drugu priliku. Ovdje ću reći da je samo

naselje u cjelini zasnovano na što potpunijem korišćenju prirodnih uslova: prirodnog

pada terena za podizanje kuća, koje su, opet, okrenute što potpunijem korišćenju sunca,

vode i zelenila. Koraj ima takav položaj da se ne može vidjeti jednim pogledom, ma

35 Slušao sam priče od starijih ljudi koji su govorili da je tu dugo bila crkva, koja se urušila, a da se

prilikom oranja posjeda gdje se ista nalazi, znalo zapeti o toranj. 36 Adem Handžić, Stari grad Novi na Savi, Godišnjak Društva istoričara BiH, XIV, 239-251. 37 Putopis Evlije Čelebije, prevod H. Šabanović, Sarajevo, 1973, 595. 38 Enciklopedija Jugoslavije 5, MCMLXII, Zagreb, 310. 39 Riječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU, Dio V, Zagreb, 1898-1903, 320.


186

odakle mu prilazili. U urbanom smislu, oko čaršije, koja je činila i čini poslovni dio

naselja, u lepezastom okruženju su stambene četvrti – mahale. Današnje mahale su:

Pašić mahala, Kovačević, Murselović, Kiptijan (Ciganluk), Begić, Donja mahala i Kalat. I

nigdje kao u Koraju ne mirišu lipe, pa je miris lipe domaćeg ognjišta bilo jedino što su

generacije Korajaca mogle da ponesu sa sobom u svijet.

Za Koraj se ne može reći niti da je selo, kasaba, palanka, varoš, grad. Koraj je sve

to, a opet nije, pa se kao tip naselje teško može određenije definisati. Kada Korajca

pitate šta je Koraj, on će vam skromno odgovoriti, pa Koraj je Koraj, odnosno kada u

Koraju rode šljive, po čemu je ovaj kraj, inače, poznat, i kada sretnete Korajca i pitate ga

odakle je, on će naglasiti iz Koraja, a ako ne rode, pa ga priupitate odakle je, skrušeno

će reći, ba iz Koraja.

Glavna privredna grana stanovnika ovoga područja je voćarstvo. Trebalo bi dosta

prostora da se nabroji samo glavno voće koje se uzgaja u Koraju. Dovoljno je istaknuti

da, od najranijeg pa do najkasnijeg voća, ovdje sve uspijeva, a da je krajem 80-tih godina

prošlog vijeka bila proizvedena i registrovana i jedna vrsta šljive nazvana korajska

ljepotica, slična madžarki, samo otpornija na bolest zvanu „šarka". Od šljiva se

proizvodio pekmez – bestilj, a u kombinaciji sa drugim voćem recelj i marmelada. Šljive

su trgane u svježe, sušene su i pekla se poznata korajka šljivovica. Za korajsku šljivovicu

vezuje se puno priča i anegdota. Jednu od njih sam nedavno čuo od riječnog mornara

Bate Raška Palevića, koga je put doveo do Hamburške luke, pa kako su uz put imali

nekih problema, kao i svi mornari, riješe da se napiju; ušavši u neki bar zatražili su od

konobara bocu najskupljeg pića, i ovaj im je servirao korajku slivovic. I ostalo voće se

trgalo, bralo svježe, sušilo ili se pekao pekmez. Jedino pekmezom od krušaka takiša

moglo se vršiti zimsko prehranjivanje pčela.

Kvalitet voća je takav, da se na pijacama uvijek prvo prodavalo voće iz Koraja. I o

korajskom voću i pekmezima ima puno priča i anegdota, ali se ne bih zadržavao na

njima. Zahvaljujući voću i ostalim poljoprivrednim aktivnostima, ovaj kraj se razvijao i

opstajao kroz sve ovo proteklo vrijeme. Poslije Drugog svjetskog rata oformljena je

Zemljoradnička zadruga, koja je 1949. g., kao najbolja, dobila od Tita (i danas tako kažu)

kamion „pragu". Pored nje radila je obućarska zadruga, a od zanata bili su zastupljeni

kolarski, kovački, pekarski, mesarski. Ovi zanati i obilje voća razvili su i trgovinu koja

se odvijala najviše pazarnim danom, koji je u Koraju petkom. Kao ilustraciju da se

pazarila i druga roba navodim sljedeći podatak: marame od platna jarkožute i

tamnozelene boje, koje su nabavljene u trgovini odnekle od Niša, okolo su imale čevar sa

cvetnim motivima, a zvali su ih „srbijanke" ili „korajke"40. Reći ću još da je Koraj imao

svoju čitaonicu, kulturno-umjetničko društvo, tamburaški orkestar, fudbalski klub,

jedno vrijeme i vlastito pozorište, bioskop, konjske trke... Prije nego završim priču o

današnjem naselju osvrnuću se na još jedan statistički podatak: prema popisu žiteljstva

40 Milenko Filipović, Majevica sa osobitim obzirom na etničku prošlost i etničke osobine majevičkih Srba,

Sarajevo, 1969, 116.


187

od septembra 1910. g. Koraj je imao 390 nastanjenih i 112 nenastanjenih kuća, 2090

stanovnika, od čega 1148 muškaraca, sljedeće vjeroispovjesti: pravoslavnih 8, od toga

5 muških; katolika 7 (5 muških); Jevreja 6 (3 muška) i muslimana 2069, od čega 1135

muških.41

Priču o Koraju završiću jednim citatom: „Kada bi Korajci bili skloni javnom

hvalisanju, imali bi šta da hvale i čime da se ponose. Njihov Koraj ostavio je iza sebe

dugu i burnu istoriju, često tešku pretešku, ponekad mučnu i svirepu, ali u cijeloj

korajskoj povijesti uvijek je bilo blistavih etapa, zvjezdanih trenutaka i mudrih

poduhvata. Kad je zemlja Bosna živjela život zaturene turske provincije, u Koraju su,

predanja kažu, ljudi znali da se otimaju od zemana i da popravljaju vlastitu sudbinu;

kad je uobražena gospođa Austro-Ugarska svom carstvu pridodala bosansku pokrajinu,

Korajci su dokučili šta se od novih vjetrova može preobaziti u vlastitu pamet i

iskustvo;... Koraj je takav sve do dana današnjeg... nema perioda i oblasti u kojima

mještani ove podmajevičke varošice nešto valjano nisu započeli i uradili.

Ima, međutim, jedno polje na kome su se Korajci posebno oprobali i dokazali. To

je preširoko polje kulture i prosvjete. Odavno već na ovom polju Korajci čine prave i

nadahnute poteze... kad imućni ljudi nisu davali ni pet para na školu i školovanje svoje

djece, a sirotinja nije o tome mogla ni da sanja, Koraj je organizovao i, obezbjeđujući

solidarno novčano potporu siromašnoj mladeži, slao grupe đaka na studiranje. Ali u

cijeloj korajsko kulturno-prosvjetnoj biografiji posebno mjesto zauzima korajska

osnovna škola. Ma iz kog ugla osmatrali korajsku prošlost i sadašnjost, škola u Koraju

ostaje nezaobilazna. Koraj je imao sreću da davno, vrlo davno u odnosu na bosanske

seoske relacije dobije vlastitu školu. Tačno prije 100 godina otvorena je osnovna škola

u Koraju, jedna od najstarijih osnovnih škola u Bosni i Hercegovini. Iz akta Zajedničkog

ministarstva finansija u Beču broj 1625 vidi se da je u prvoj godini rada škola imala 60

učenika iz Koraja, Puškovca i Bobetina Brda... školska zgrada je bila ukusno sagrađena

i na sprat.“42

Topografija Koraja

Sa zapadne strane Koraja, ispod samog naselja, pruža se mala ravnica, Lukom

zvana, koja se s jednog mjesta pregledati može, okružena brdima, sem sa strane na koju

istječe Bijela rijeka, koja skoro na pola presijeca ravnicu.

Bijela rijeka (na nekim geografskim kartama u zagradi je upisan i naziv Lukavac)

u narodu je poznata još i kao Rašidovića rijeka. Bijela rijeka nema svog izvorišta nego

vodu skuplja od više potoka: sa sjeverne strane, između Milina sela i Mirosavaca, teče

preko Bakarnog gumna Bijeli potok, koji je upisan i u katastarsku kartu koju su radili

Austrijanci 1884. godine. Vukinovac potok između Jagodnjaka i Potoka skuplja vodu sa

41 Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 27. septembra 1910. godine, 74 i 75. 42 Nedim Rifatbegović, Škola za ponos, „Oslobođenje“ petak 22. oktobar 1982, 8.


188

Zasjeke, iz Milina sela preko Pištala vodu skuplja Pranjića potok, sa Mirosavačkih strana

vodu skuplja Samarinski potok. Svi ovi potoci se sastaju u Redžića (Rašidovića) njivama,

u Podnjivi, odakle nastaje Bijela rijeka, koja se ispod Bobetina brda uliva u Gnjicu; odatle

do utoka u Savu na vojnim kartama je obilježen dvojni naziv Gnica ili Gnjica; a u zagradi

Lukavac. Na Bijeloj rijeci bilo je više vodenica potočara, od kojih se i danas spominju:

Gornjuša, Radovača, Kapkovića vodenica, a na Parlauškom potoku radi i danas Ćupovića

vodenica. U samom Koraju, pored već pominjanog Parlauškog potoka, postoje i

Brdanski, Bulkovački, Zmajevac i Gajevski potok.

Koraj je smješten na ispresjecanim kosama planine Majevice, i to onog dijela ove

planine koji se spušta prema Posavini i Semberiji; kada ga lociraju, obično se

upotrebljava ovaj opis. Kose, u stvari, nisu ispresijecane, kako se na prvi pogled čini.

Dužim promatranjem terena i geološke karte ovoga kraja došao sam do zaključka da se

kose ne pružaju pravolinijski, nego se blago savijaju u poluluku, ne ostavljajući nigdje

otvor, obrazujući jednu vrstu „propelera“ koji zadržava vazdušna kretanja, čineći nad

ovim prostorom takozvanu „ružu vjetrova“, što ovom kraju kontinentalnu klimu čini

još prijatnijom. Kada se ruža vjetrova pokrene, dolazi do promjene vremena, a u

naseljima prema Semberiji će reći: kad korajac zapuše. Još jedan detalj vezan za

geografiju je karakterističan. U samom centru Koraja, iza nekadašnjih poslovno-

stambenih zgrada (Zeme i Zadruge), gdje se danas nalazi spomen obilježje

stradalnicima iz Drugog svjetskog rata, bila je bara – manje jezero, u kome se voda

zadržavala, a onda je naglo oticala. Mislio sam da se na tom mjestu vadio kamen za

gradnju, međutim to je bila vrtača – ostatak kraških škrapa, kojih ima još nekoliko u

predjelu Mekota i Zmajevca, koje i danas „gutaju“ sve što se u njih baci.

Naprijed je rečeno da od XV vijeka, kada je nastao natpis na pomenutom stećku,

ovaj predio i naselje nisu mijenjali svoje ime. Posjednici zemlje prije dolaska Turaka bili

su crkva i pojedina plemenita gospoda o kojoj oskudne podatke imamo na sačuvanim

stećcima. Kasniji posjednici korajske zemlje bili su timari i spahije. Bilo je hasova,

čitluka i vakufa. Ponekada je korajska zemlja ostajala i pusta.

Današnje katastarske granice Koraja su sledeće: tromeđa KO Mrtvice, Mirosavaca,

Koraja; Mrtvice, Bobetina brda, Koraja; Bobetina brda, Koraja, Tutnjevca KO Ugljevik;

Tutnjevac, Koraj, Puškovac; Puškovac, Milino Selo, Koraj; i Milino selo, Mirosavci, Koraj.

Po spisku katastarskih parcela opštine Lopare u Koraju ima 4120 parcela sa ukupno

1974 hektara, 98 ari i 31 m2, a ima 1700 posjednika. Bitno je još napomenuti da je

Austro-Ugarska izvršila premjer i snimanje ovog terena u periodu od 1882. do 1886. g.

i o istom sačinila katastarske karte na kojima su upisani potesi označeni kao Ried

(„ritovi“), i da je ova katastarska karta i danas validna43. Kao Ried-ovi na Katastarskoj

karti iz 1882. godine su upisani: Baščica, Brdo, Bijelo polje, Lisičak, Mjednica, Ravan,

43 Najtoplije se zahvaljujem gospođi Borki Savić, načelniku službe katastra opštine Lopare, na ovim i

drugim podacima koje mi je pružila prilikom prikupljanja građe za ovaj rad.


189

Smokve, Smrekovine, Stanovi, Vinište i Zabrnice. Može se primjetiti da, bar, kako ja

pamtim, a tako je pretpostavljam od neke davnine, da se na ovim potesima stanovalo.

Naprijed je naveden podatak o odnosu obradivih površina i šume. Ovaj odnos se

sve više povećavao u korist obradivih površina i voćnjaka. Današnji odnos, omjer je

približno sljedeći: oko 60% ukupne površine korajskog posjeda je pod voćem, na

oranicu otpada oko 30%, dok je ostalo šuma, bolje reći šumarci. U samom Koraju, jedina

manja šumica je Gaj ispod Kalata preko puta Zukanovače, na dnu Luka jedan manji dio

šume Misa pripada Koraju, na samom kraju Luka prema Bobetinom brdu je Nijemčeva

šuma, koja se tankom kosom preko Biser brda i Hudikovca veže za Zabrdnice i Kose,

gdje ima nešto šume, prekoputa Kosa ima šuma Lipik, a nešto više šume ima iza

Bulkovače. Prema Osjenku je cerik Potok, zatim nešto više šume ima na potesu

Jagodnjaka, oko Bakarnog gumna i Samarina. Drvo je većinom grab, cer, bukva i lipa.

Nekada se ovaj kraj zelenio od borova, danas se zeleni voćem.

Kada razgovarate sa Korajcima o mikrotoponimiji, nazivima njiva, reći će vam da

se ta i ta njiva nalazi u blizini njihove njive, ili nekoga koga poznaju, ili se nalazi anam –

pokazujući rukom u pravcu prostiranja toponima.

U Bilješkama A. Ćatića nalazimo ove toponime: Crkvište, Stanašnjik Varoš, Zidine,

Mramorje-Vukovac, Bakreno guvno, Mjednik, Đorđino brdo.

Na starim austrougarskim kartama naći ćemo toponime: Korajski Piperi, kasnije

zamijenje nazivom Posavci, predio na kraju Luka prema Bobetinu brdu, kao i naziv

Tetimske kuće u predjelu Kosa. Na istim kartama, kao i u izvještaju o rezultatima popisa

žiteljstva u Bosni i Hercegovini od septembra 1910. g., nalazimo još jednom toponim

Tetima, naziv naseljenog mjesta u korajskoj opštini. Tetima < tur. Tetimme < ar.

Tatimma, pored ostalog znači i „sela dodijeljena gradskoj opštini i u tim selima su

stanovnici grada imali pravo drvarenja i ispaše“ – ili „najbliža okolina kasabe ili nekog

drugog gradskog naselja, sa kojim se ono privredno nadopunjavalo, zvalo se u tursko

doba tetimme.“44 Ovaj toponim se kasnije gubi. Ostale su, međutim, do današnjeg dana

meraje: mera, meraja f. < tur. mera < arap. mara, mjesto gdje pase stoka, utrina koja nije

u posjedu privatnog vlasnika nego je javno dobro.45

Na starim kartama korajskog prostora nalazimo, skoro uvijek, neki od ovih

toponima: Čitluk; Bijele njive, Dutlovac; Goletić; Palučak; Jaruge; Brdo; Zvečaj; Stanovi,

dok su na kasnijim vojnim ili geografskim kartama upisani, pored nabrojanih, i sljedeći

koji služe kao orijentari: Babajača; Gajevi; Smrekovine; Dolovi; Luka; Kosa; Bajrak.

Većinu toponima sam prepisao iz katastarskih knjiga opštine Lopare. U

katastarskim knjigama su navedeni sadržaji toponima bašta, voćnjak, livada, utrina,

šuma, ali ti podaci nisu danas validni, pa iste nisam ni uzimao u obzir. Ovdje navedeni

podaci o karakteru toponima su sa terena, mada ni to, u skorije vrijeme, neće biti

44 Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1965; Natalija Mastilo, Kasaba

kao vrsta naselja, Geografski pregled III, Sarajevo, 115. 45 Škaljić, Turcizmi, 1965.


190

validno. Tamo gdje nije čista situacija ni po katastru, ni po terenu, upotrijebio sam samo

karakteristiku – njiva. Odstupanja od katastarskih naziva čine i pridjevi: gornje, donje,

ili se pored naziva posjeda dodaje i ime vlasnika. I još jedna, rekao bih korajska

osobenost, vezana za toponime: bašča je vrt, povrtnjak i voćnjak, obično pod zasadom

šljiva; njiva je oranica, pašnjak, odnosno nije voćnjak, dok se u njivici sije ili sadi veća

količina krompira, paradajza i sl.

U okruženju čaršije i njenih mahala su sljedeći toponimi: Popovača; Klanac;

Zukanovača; Gaj; Ćetinište; Kalat; Ječmenište; Sječe; Petkovača; Šehovac; Horozovača;

Hašimov vakuf; Igrište; Hamidovača; Zabrdo; Mrazovići; Podnjiva; Parlog; Dolovi;

Osjenak; Orašje; Dajankuša; Muzilo. Mikrotoponimi u sklopu ovih većih cjelina, kao i

mahala, neće biti obrađeni u ovom radu.

Toponimiju navedenu u ovom radu treba uzeti kao toponimiju korajskog

prostora.

Toponimija

Ada, njiva.

Ademovača, bunar, vidi pod Brda.

Bajrak, voćnjak, livada, nekada se sa ovoga mjesta vadio kamen krečnjak za

gradnju.

Bakarno gumno, predio između Samarina, Bareša, Jagodnjaka. Ima šume, bukva,

grab. Voćnjaci i utrina – „priča narod da je na brežuljku 'Bakarno gumno' zakopano silno

blago. Nazad desetak godina pokušali su vlasnici te zemlje, otkopati na tom mjestu

gomilu, te odmah s površja – koja 2 aršina u dubljinu – naiđoše na oveće klesano

kamenje, dosta dobro uglađeno. Pod tim kamenjem nahodili ugljena i lončića“.46 Sam

toponim, kao i ovaj kratak izvještaj o arheološkim nalazima, ukazuje na staroslavenski

burg.

Bakbašina voda, njiva

Bareš, utrina

Barica, vidi pod Dubrave

Bašča, „Ried“. Predio ispod Gajeva prema Koraju. Većinom voćnjak.

Baščica, njiva.

Begluk, voćnjak; novopodignuti voćnjaci šljiva.

Begovača, voćnjak njiva.

Bijelo polje, „Ried“. Dobrim dijelom je njiva, ima mladih zasada voća – šljive, dio

pored Bijele rijeke je uvijek služio za uzgoj žitarica.

Biser brdo, njiva, livada, a po obodu prema Kosama i Bobetinu Brdu je šumovit,

ima graba, cera, hrasta i bagrema.

Bjeljevina, njiva

46 Ćatić, op. cit., 448.


191

Blaževo brdo, stari i novi zasadi šljive, njiva.

Brazda, potes između Zidina i Majdana, ispod puškovačkog puta. Postoji i Mala

Brazda. Većinom su voćnjaci. Ima zapuštenih predjela poput jednog dijela Nailovače.

Na potezu između Nailovače prema Majdanu postoji njiva od nekih 25 dunuma, koja je

data za jednu ovcu i bure rakije: Nail Alagić se zapio sa svojim društvom, pa kada im je

nestalo ića i pića, zaustave nekog prolaznika iz susjednog sela pa ga zapitaju ima li kod

kuće rakije i ovaca, na šta im ovaj potvrdno odgovori, a oni mu kažu – „Vidiš onu njivu“,

i rukom pokažu koju, „ako nam brzo doneseš ovcu i bure rakije, tvoja je“. Rečeno,

učinjeno. Informatori Alagić Abdurahman i Mehmed (preko 70 godina).

Između Brazde i Zidina prolazi put koji je dobrim dijelom kaldrmisan, pa

pretpostavljam da je tu nekada išao kiridžijski put od Drine preko Tobuta, Maleševaca,

Puškovca za Koraj i dalje za Posavinu. Put se spuštao na Zmajevac, Kiptijan i

Mursalovića mahalu, skretao kod Dumiševca na Kundića brdo, pa kroz Donju mahalu

išao na Klanac, a drugim krakom kroz Mujanoviće na put preko Gajeva. Danas se ovim

putem služe samo u lokalnom saobraćaju, jer je dosta zarastao.

Brda, vidi pod Brdo.

Brdanski potok, vidi pod Potoci.

Brdo, „Ried“. Češći je naziv Brda. Nastanjena su. Voćnjaci, njive, imaju vode na

par metara ispod površine zemlje, na posjedu porodice Ademović postoji bunar

Ademovača, u kojem uvijek ima dovoljno vode tokom cijele godine. Kroz ovaj predio

teče i Brdanski potok.

Bubnjika, njiva.

Budžak, njiva.

Buhar, njiva.

Bukovača, njiva.

Bukvik, nekoliko parcela sa ovim imenom, voćnjak, njiva i uzani prostor sa

rijetkom šumom, većinom grabom.

Bulkovača, predio u Bašić-Pašić mahali prema Samarinima, u kome su njive,

voćnjaci, dok u predjelu prema Bulkovačkom potoku ima malo šume, graba, bukve, johe,

a u području mahale ima nekoliko izvora i bunara od kojih je najbogatiji vodom bunar

Bulkovača.

Bulkovački potok, vidi pod Potoci.

Carmost, njiva, oranica.

Cerik, njiva i slaba šuma.

Cesarevo selište, „Ried“. Većim dijelom voćnjak, njiva.

Crkvište, njiva sa rijetkim voćkama. Jedan uzdignuti brežuljak iza Kalata na kome

je, prema predanju, bila crkva koja se „urušila“.

Crvena jabuka, voćnjak.

Cesarevo brdo, voćnjak. Sva tri toponima, Car most, Cesarevo selište ili po nekim

kartama Ćesarevo, kao i Ćesarevo brdo su predio na Gajevima.


192

Čifluk, „Ried“. Na starim kartama, a i u katastarskim knjigama, upisan je i naziv

Čitluk, predio poznat po voću.

Čitluk, vidi pod Čifluk.

Čolakuša, nekoliko posjeda sa ovim imenom, njiva, voćnjak.

Dajankuša v. Muzilo

Dedova njiva, njiva, voćnjak.

Dilića njiva, njiva, voćnjak.

Divica, njiva, voćnjak je predio iza Viništa.

Dol je potes ispod Zidina, Mekota i Kiptijan mahale. Voćnjaci. Za ovaj predio

mještani upotrebljavaju i naziv Dolovi. Dol je bio naseljen.

Dolovi, predio između Duge brazde, Majdana i Kalata, bogat raznovrsnim voćem

u kome su i neke rijetke stare sorte: jabuke, kruške, trešnje. Bili su u posjedu begovske

familije Ćerimagića, koji su ovdje izgradili kamenu kuću sa ukopanim podrumom za

skladištenje i čuvanje voća. U podnožju kuće nalazio se izvor, koji su mještani Kalata

nedavno kaptirali. Izvor postoji i u predjelu Parlauškog potoka i zove se Vodica. Pored

kuće se nalaze i dva velika bora. U vili na Dolovima su priređivani teferiči, a

svojevremeno su se održavali i prvomajski uranci. Nekada su u Dolovima bili vinogradi.

Donja Mahala, vidi kod opisa mahala.

Donje Dubrave, vidi pod Dubrave.

Dubrava, nekoliko potesa sa ovim nazivom, svi su u istom pojasu, a dijele se na

Donje i Gornje Dubrave, Kapkovića, Jusića, u čijem podnožju je i uski pojas sa

toponimom Barica pored potoka Vukovca, gdje ima i izvor sa istim imenom; Dubrave su

bile oranica, voćnjaci šljiva i kajsija, livade.

Dudlovača, vidi pod Dutlovac.

Duga Brazda, vidi pod Brazda.

Duge njive. „Ried“. Većinom je voćnjak prema Dubravama, iza Bijelih polja

livada, a u predjelu prema Hudikovcu je bila bara u kojoj se voda zadržavala tokom

cijele godine, i gdje su bila staništa ptica selica i divljih patki. Pokušalo se da se ovaj

predio isuši i pretvori u obradivu površinu, ali sem što je uništen ptičji rezervat, drugi

rezultati nisu postignuti.

Dumiševac brdo, okućnice u Mursalovića mahali.

Dutlevac. „Ried“. Na kartama je češći naziv Dudlovača, stari i novi voćnjaci, njive,

livade. Na putu između Dutlovca i Dubrava Jakupov bunar, u kome uvijek ima dovoljno

vode tokom cijele godine.

Đorđino brdo, „u Lukama na podnožju Koraja. Na prvi pogled razabire se da ovaj

brdeljak, koji ima u promjeru kakvih 30 m, te se iz nivoa uzdiže u obliku piramide, nije

prirodnog postanja, već da ga je podigla ljudska ruka, i stoga držim, da bi valjalo ovaj

brežuljak proučiti. Nije li možda ogromna, u davnini nasuta „gromila?“47 – Nije gromila,

nego su ostaci neke građevine okruglog oblika, jer sam to kao student doznao od

47 Id. 448.


193

radnika koji su sa ovoga mjesta vadili kamen da naprave branu na Bijeloj rijeci u

predjelu Zukanovače, pa je mojom molbom direktoru zadruge ovaj posao prekinut. Nije

mi poznato da li je prilikom raskopavanja pronađena neka starina.

Đuričina rupa, njiva.

Đurina rupa, stari voćnjak, a predio pored potoka obrastao u jahovinu.

Gajevi „Ried“, „Praedium“. Veći kompleks sa stambenim nukleusom. Ima više

posjeda koji se u lokalnoj toponimiji zovu po onome kome pripada posjed (Ćosići,

Hamzići, Karasuljići). Zastupljeni su većinom voćnjaci. Ima dosta mladih zasada koji su

podignuti u poslednje tri godine, njive, okućnice. Ima nekoliko izvora i bunara, a vodu

sa njiva odvodi Gajevski potok.

Gajevski potok, vidi pod Potoci.

Germanuša, njiva.

Golatice, Goletice, vidi pod Goletić.

Goletić, „Ried“. Uobičajeni naziv za ovaj predio danas je Goletice ili Golatice,

predio iza Luka, voćnjaci, njive; u predjelu Kamenika ima izvor i bunar Mahmutov

bunar. Na ogranku Majevice koji se spušta prema koraju, zbanom Žutavka, ima

mikrotoponim Mahmutova voda, a riječ je o istom Mahmutu Karemoviću.

Golubovac, njiva

Gornje Dubrave, vidi pod Dubrave.

Grahoruša, njiva, oranica.

Grahovište, u predjelu Luka-Rajnovača, njiva oranica.

Greda, voćnjak.

Heldovišta, voćnjak i manji predio pod šumom.

Hiseta, njiva; u prevodu sa arapskog znači dio, i danas se može čuti; moje hise

„moj dio“, a ovako se u Sarajevu zove i jedna mahala.

Hudikovac, međa, granica, njiva livada, voćnjak, a rubom ima šume, većinom

grab.

Igrište, voćnjak, vidi pod Muzilo.

Imširovača, njiva.

Jabukovača, imenom voćnjak, danas zasadi šljive.

Jagodnjak, u najvećem dijelu pod voćem. Ima šuma, bijelog hrasta, graba, a u

podnožju Potoka, tako se i zove, ima crne johe i vrbe. U Jagodnjaku ima dosta izvora.

Jakupov bunar, vidi pod Dutlovača.

Jalah (prema riječi turskog porijekla, u prevodu: „o, Bože!, Bože pomozi!“), vidi

pod Jelah.

Jasenik, njiva.

Jazevčine, veći potes, vočnjaci, njive.

Jeftine njive, njiva.

Jelah, njiva oranica, manjim dijelom zasađen voćnjak. Ima i izvor sa istim imenom

koji je u podnožju Crkvišta. Ovaj izvor u narodu zovu, a i na nekim vojnim kartama je


194

upisan kao Zvijezdan, i kada je sunce u zenitu, tačno u podne, onda se ogleda u ovom

izvoru.

Jezera. Toponimom Jezera, Jezero označava se više posjeda. U predjelu iza Kalata,

a iznad Jazevčina prostire se veći potes u posjedu Konjića koji se zove Jezera, mahom

voćnjaci. Jezero, njiva u predjelu između Stanašnjika i Pradija u posjedu Begovića.

Jezero Oskruša je njiva u predjelu od Milina sela prema Piškovcu.

Jezero, vidi pod Jezera.

Jezero Oskruša, vidi pod Jezera.

Jusića Dubrave, vidi pod Dubrave.

Kalat. Ried. Predio sa stambenim nukleusom, preko koga je vodio jedan od

kiridžijskih puteva.

Kamenik, vidi pod Goletić.

Kapkovića Dubrave, vidi pod Dubrave.

Kavazovička, njiva (kavaz, -aza m. ar. stražar, sudski pozivar, strijelac).48

Klanac, voćnjaci

Klek, livada, voćnjaci, većinom novi zasadi.

Koraj, u Koraju, etnik Korajac, -ajca, pored Korajlija, m,49, Korajka ž; ktetik

korajski. Interesantno je napomenuti da je Koraj svoje ime pretočio i u prezimena i to:

Koraj, Korajac, Korajkić, Korajčić. Korajci govore ijekavski. Govore čisto ne otežući u

izgovoru, kao u susjednim muslimanskim naseljima. Kažu: biži i bježi, sikira i sjekira,

koe, kolac, hoš-neš, hoćeš-nećeš, imaš itd. I imaju uzrečicu ba.

Kose. Ried. Potes prema Bobetinu brdu. Danas dosta zapušten. Nekada je ovaj

predio obilovao bogatstvom raznovrsnog voća. U Kosama se moglo naći od najranijeg

do najkasnijeg voća svih sorti. I danas ima voćnjaka, ima sve više novih zasada. Šumu

čine bukva i grab. Na zapuštenim voćnjacima su bagremove šume.

Kovačevića mahala, vidi kod opisa mahala.

Krčevina, njiva. Predio prema Milinom Selu. Ima još uvijek dosta starog voća. Iz

Krčevina se nekada drvarilo. „Ilija Janić, stanovnik sela Tetime, više puta mi je kazivao,

kako je na svojoj njivi 'Krčevini' svake godine izoravao komadiće cigle“.50

Krešnica, voćnjak. Ima bunar.

Kuk, njiva.

Kundića brdo, naseljeni dio Donje mahale prema Čaršiji.

Lara, zasađen mladi voćnjak.

Latica, njiva oranica.

Latica jezero, njiva u predjelu između Pahulje i Paradija.

Lipe, njiva i lipova šuma.

Liplje, njiva.

48 Za tumačenje imena turskog porijekla korištena je knjiga Škaljić, Turcizmi. 49 Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika JAZU, dio V, Zagreb, 1878-1903, 320; Hafiz Sejd ef. Zenunović. 50 Ćatić, op. cit., 448.


195

Lipnjak, njiva.

Lisičnjak, Ried. Predio od čaršije prema Bijeloj rijeci, sa stambenim nukleusom,

baščama i voćnjacima.

Lističak, vidi pod Lisičnjak, radi se o istom predjelu, samo je drugačije upisano,

ili je došlo do greške prilikom prepisivanja katastarskih knjiga.

Lisičak, vidi pod Lisičnjak.

Luke, gen. Luka, ravnica ispod Koraja kroz koju teče Bijela rijeka. Obodom od

Kamenika do Dutlovače ima par bunara prečnika oko dva metra ozidanih ciglom. Ovaj

potes bio je po okupaciji Bosne naseljen kolonistima iz Mađarske.51 Poslije Drugog

svjetskog rata, na zaostavštini od kolonista, dograđena je i osnovana korajska

zemljoradnička zadruga. Podatak o mađarskim kolonistima svakako zaslužuje pažnju

sa više aspekata, pa sam ga i ovdje podvukao.

Mahmutov bunar, vidi pod Goletić.

Majdan, mjesto odakle se nekada vadio kamen, voćnjaci i njive.

Mala Brazda, vidi pod Brazda.

Matjevača, veći potes ispod Brda prema Poljima. Njive, oranice, voćnjaci.

Mekote, potes poznat po voću, pa u većem obimu i prevladavaju voćnjaci. Čuvene

su kruške husenbegovače, jeribasme, kalatke. Sačuvano staro voće je i po nekoliko

metara visoko. U Mekotama ima kraških vrtača.

Mijednik, na starijim kartama i po katastru Mjednica. „Ried“. Predio iznad

Bakarnog gumna. Ima šume, bukva, grab. Livade i voćnjaci.

Mirkovac, njiva.

Mirkovača, njiva.

Mirkovo brdo, njiva i voćnjak.

Misa, dio pretežno šumovitog pojasa na kraju ravnice Luke.

Mjednik, vidi Mijednik.

Mramor, voćnjak.

Mramorje, voćnjak, pretpostavljam da se ovako zove zbog dva stećka koji se

nalaze na ovoj njivi.

Muharemovača, njiva, voćnjak.

Mujanovača, voćnjak i njiva. Na jednoj njivi, u strani ka putu koji vodi preko

Gajeva u Čelić je staro mezarje.

Mujanovići, stambeni dio između Donje mahale i Kovačevića mahale.

Muzilo, predio ispod Dolova prema Igrištu u prostoru Donje mahale, dijelom

nastanjen, na kome su ostaci starog mezarja. Ovdje je poznati izvor sa dvije rore obilne

vode, zvani „Dajankuša“ po nekom Dajanli Mustafi, pratiocu Fatihove Carske vojske,

koji je svoju kulu imao na Igrištu, čiji ostaci su doskora bili primjetni. Ovo je najveće

živo vrelo u korajskoj okolini, koje nikada nije presušivalo. I danas se koristi, ali se

51 Heinrich Renner, Durch Bosnien und die Herzegovina, Berlin, 1897, 513, Oto Blau će navesti da su

korajski kolonisti mađarskog (ungarisch) porijekla.


196

zagađuje površinskim vodama. Pored samog izvora bila je velika lipa. Dok je bio jedini

izvor na kome se točila voda i pralo ruble, za lijepih dana, dok se čekao red,

starovremeni momak Haso svirao je usnu harmoniku, a djevojke su, čekajući red, igrale

kolo.

Nailovača, predio između Mekota i Duge Brazde.

Njivarica, njiva.

Orašje, njiva, voćnjak, ima oraha.

Osjenak, -enka voćnjak, njiva. Najviši vrh korajskog prostora, sa koga je lijep

pogled prema posavskoj ravnici i okolnim brdima Majevice.

Pahulja, njiva kod Jeze koja je u posjedu Begovića, iza Brda prema Gajevima, ima

i izvor Pahulja, vidi Prahulja.

Palaševine, veći potes sa njivama i voćnjacima.

Palučak, -čka voćnjak.

Panjik, njiva.

Papratnica, njiva.

Paradija, predio prema Poljima. Oranica, voćnjaci, njive.

Parlauša, njiva.

Parlog, voćnjak. U predjelu ispod Osjenka prema cesti staro mezarje,

muslimansko groblje.

Pijesak, njiva.

Pištale, veći kompleks bogat šumom, pretežno bukovom, u kome ima dosta vode

koja izbija, pišti kad se po ovoj zemlji hodi.

Plandište, njiva.

Podnjiva, predio ispod Bulkovače prema Samaranima. Voćnjaci, njive, u pojasu

uz rijeku rastu johe.

Popovača, voćnjak.

Popovača, izvor koji je u brijegu ozidan pješčarom, kamenom koga u ovom

predjelu do Heldovišta ima i na površini zemlje. Voda je pitka i hladna, ali nije većeg

kapaciteta.

Potok, predio ispod Osjenka, obrastao cerovom šumom.

Prahulja, postoji u izgovoru i toponim Pahulja; istog su značenja, jer je riječ o

vrsti zemlje koja je prahuljasta, rastresita i laka za obradu, a na kojoj uspijevaju dobro

žitarice.

Praulje, vidi Prahulje, isti potes različito prepisivan u katastru.

Prokop, njiva.

Prosina, njiva.

Radovača, potes sa desne strane Bijele rijeke prema Heldovištu. Zbog brdovitosti

terena većinom voćnjaci.

Radovača, izvor jačeg kapaciteta.

Rajnovača, ravnica. Dio Luka sa desne strane Bijele rijeke, oranica.


197

Rana trešnja, njiva. Ima još par toponima sa nazivom trešnja, ja sam prepisao

samo ovaj, a kasnije sam našao podatak da su razne grane porodice Čengić po selima

gdje su imali zemlju i odžake nazvane Trešnjama.52

Ravan, -vni „Ried“. Predio koji se spušta i proteže pored Polja. Na njivi Ravan

prema Blaževom brdu ima izvor. Pretežno su njive, ima i voćnjaka.

Ribanovača, voćnjak, njiva.

Rudice, njiva i voćnjaci.

Rudine, njiva i stari voćnjak.

Salakuša, njiva.

Samarine, predio u kome još ima poprilično šume: cera, bukve, hrasta. Stari

voćnjaci i njive.

Samarinski potok.

Samovina, njive.

Selina, njive.

Selište, uglavnom su njive i voćnjaci.

Sječe, voćnjaci i njive.

Sjelina, njive.

Smokve. „Ried“. Veći predio u kome se odvajkada stanovalo. Pretežno su voćnjaci

i njiva. Bogat samonoklim ljekovitim biljem. Njegovi dijelovi zovu se Kose, Zabrnice itd.

Smrekovine. „Ried“. Kosa u potesu iza Gajeva prema Bijeloj rijeci. I ovdje se

stanovalo i stanuje. Većinom su voćnjaci. U predjelu prema Samaranima ima šume, cera,

bukve, graba.

Stan. „Ried“, Predio između Dubrava, Mramorja i Vukovca. Postoji Donji i Gornji

Stan. I ovdje se stanovalo. Po tragovima, kao i po stećku, rekao bih da je ovdje nekada

bilo staro groblje, a Stanovi „gledaju“ na Crkvište.

Stanišnjak, predio od Smokava prema Gajevima. I ovdje ima kamenih stećaka.

„Jedan od tih kamena je skoro sasvim raznesen. Narod odbija od njega komad po komad

te ga upotrebljava kao lijek za marvu, naročito kad marva kašlje. Odbijeni komadić

kamena metnu u posudu sa vodom, gdje stoji četvrt sata, pa se marva na usta zalije i

bolest nestane 'kao da su je rukom jamili'“53. Većinom su njive.

Stanovi, vidi pod Stan.

Strmnica, njiva.

Tara, ž njiva, voćnjak.

Travnjak, njiva.

Trsta, ž livada, oranica.

Utrina, njiva.

52 В. Скарић, Стара босанска властела у данашњој топономастици, Годишњак Географског

друштва Београд, 1922, св. 7-8, 136. 53 Ćatić, op. cit. 447-448.


198

Varoš, ž predio i Rajnovačama, livada na kojoj je poznato arheološko nalazište iz

neolita.

Veverica, njiva.

Vinište, v. Vinjište.

Vinograd, „Negdje za vrijeme austrougarske napala je korajske voćnjake,

posebno šljivu 'madžarku', koje ja tada bilo najviše, bolest zvana 'šarka', i tadašnji žitelji

umjesto šljive zasade vinovu lozu pa se te parcele zovu 'Vinogradi'. Informator Zijah

Karemović 73 god. Danas voćnjaci i njive.

Vinjište (ili Vinište). „Ried“. Predio prema Mirosavcima. I ovdje se stanovalo.

Voćnjaci, njive, a ima nešto i šume – bukve i graba.

Vodica, vidi pod Dolovi.

Vranjak, njiva.

Vrela ili Vrelo, njive i voćnjaci, nisam saznao da li ima jačih izvora.

Vukovac, pojas ispod Stanova i Luka.

Vukovac, izvor istog imena, teče iz dubina izbacujući sa vodom i sitni pijesak.

Hladan je i pitak.

Vukovac potok je produžetak Brdanskog potoka.

Zabranice, Zabrdnice vidi pod Zabrnice.

Zabrdo, potes u Kovečevića mahali, nastanjen. Na istom je još uvijek aktivno

mezarje sa istim imenom. Bašče i voćnjaci.

Zabrnice, Zabrnjice (takođe Zabrdnice), na katastarskoj karti i Zabranice, riječ

je o istom potesu. Još jedan „Ried“ koji je podijeljen na Gornje, Donje, a nazivan je Agine,

Begića ili zadružne. U Zabrnicima ima šume: graba, hrasta lipe. Bio je jabučik Kapkovića

sa kolačarama jabukama. Voćarski predio, danas ima još uvijek zapuštenih parcela.

Ovdje se odvajkada stanovalo.

Zasjeka, predio bogat voćem. Sa Zasjeke su kaptažni izvori za prvi korajski

vodovod od 1959. godine, i danas se koriste.

Zidine, predio koji se pruža i koji prati liniju puta Bijeljina – Koraj. Na ovom

prostoru su ostaci nekih davnašnjih građevina, obilježeni kamenim stećcima,

najmonolitnijim na korajskom prostoru. Voćnjaci šljiva i kajsija.

Zmajevac, izvor sa hladnom i pitkom vodom.

Zmajevac potok. Teče od izvora Zmajevca, uvijek ima vode.

Zobnica, njiva.

Zukanovača, predio ispod Klanca, livada na kojoj su nađeni tragovi iz rimskog

perioda, a 1967. g. vršeno je ispitivanje terena bušenjem, kojom prilikom je nađena

topla slana voda. Danas na ovom terenu pokušavaju da sagrade fudbalski stadion.

Zvečaj, potes iza Brda prema Gajevima i Matjevačama, oranica, voćnjaci.


199

Antroponomija

Ako govorimo o bogatstvu korajskih toponima, onda ovdašnju antroponomiju

prije karakteriše srazmjerno siromaštvo, posebno što se tiče prezimena. Razlog je taj

što više porodica nosi isto ime i prezime.

Kada je o prezimenima i o porijeklu porodica riječ, mogao sam da sakupim vrlo

malo podataka. Prema pričama starijih ljudi, starosjedioci korajski imaju imanja na

potezu od Dolova, preko Zidina, Jagodnjaka, Bareša, Bakarnog guvna, Samarina, Gajeva

do Stanova, gdje su uglavnom imanja Alagića, Begića, Delagića; navodno neki od njih,

kao Delagići, vode porijeklo još od bogumila. Ostali stanovnici, koji imaju imanja u

drugim dijelovima Koraja, doseljenici su iz raznih krajeva Srbije, Crne Gore, Sandžaka,

Makedonije. Kažu za Nakićeviće da su starinom od Teočaka. Čelikovići su, kažu,

prijeklom od Užica (po kazivanju Alije Čelikovića, 65 g.). Uzejrovići vode porijeklo od

Debra i Arnauti su, bavili su se trgovinom ranije, a i danas (Muhidin Muho Uzajrović, 73

g.). Karemovići, ima ih tri grane, od starine su tu, a došli su sa bugarske granice (Zijah

Karemović, 73 g.). Bajrektarovići su došli sa Vojne krajine (?), pomogli u razvoju Koraja.

Zenunovići su od Spreče i dugo vremena su bili imami u Atik džamiji. Pošto su bila česta

seljenja, teško je bilo šta sačuvati za buduća pokoljenja, pa su se raseljenici često služili,

da kažem malim trikovima, noseći sa sobom sjeme od žitarica, sadnice voća i dr. Za žuti

kukuruz osmak (ima osam redi zrnevlja), kažu korajac, a vidjeli smo da pojedini

toponimi u sebi sadrže nazive za voće. U mom posjedu su bile šljive trnošljive

(trnovače), porijeklom iz okoline Plava itd.

P r e z i m e n a

Abdurahmanović; Ademović; Agić; Ajnić; Alagić; Aljić; Bajrektarović; Begić;

Begović; Bijelić; Biljenkić; Bjelkić; Ciprić; Čeliković; Čejvanović; Ćosić; Delagić; Delić;

Denjagić; Djedović; Džanić; Đedović; Efendić; Hajdarević; Halilović; Hamzić; Haračić;

Horozović; Hrustanović; Hukić; Husejnagić; Ibrahimović; Islamović; Jukić; Karamović;

Kapković; Karasujlić; Karić; Ketanović; Kicić; Kladnjaković; Konjić; Mazalić; Mehikić;

Muharemović; Mujanović; Mujkić; Muratović; Mursalović; Muslimović; Nakičević;

Okanović; Omić; Pašić; Pećković; Pilić; Puhovac; Redžić; Ribanović; Saličinović; Salihović;

Selimbašić; Sinanović; Smajić; Šehić; Tankić; Terzić; Tufegdžić; Turkalović; Uzejrović;

Zenunović.

M u š k a i m e n a

Abaz; Abdulah; Abdulaziz; Abdurahman; Adem; Adnan; Agan; Ahmet; Alaga; Alija;

Asif; Asim; Atif; Avdo; Aziz; Bajro; Bakija; Bakir; Bećir; Bekir; Ćamil; Ćazim; Dževad;

Dževdet; Edin; Ejub; Eljub; Emin; Enes; Ešef; Fadil; Faik; Faruk; Fehim; Ferhat; Ferid;

Fikret; Fuad; Galib; Ganija; Halid; Hajdar; Hajrudin; Hakija; Hamdija; Hamid; Hadžaga;

Hadžip; Harnaga; Hasan; Haso; Hazim; Hino; Hurem; Husejin; Husnija; Ibrahim; Idriz;


200

Irfan; Ismet; Izet; Izudin; Jakup; Jasim; Jasmin; Jusuf; Kadrija; Kasim; Kemal; Latif; Lutvo;

Mahmut; Mehan; Mehdin; Mehmed; Mehmedalija; Meho; Mensur; Mešan; Mevko;

Mevludin; Midhat; Mirzet; Muharem; Muhidin; Mujaga; Mujan; Mujo; Muriz; Nermin;

Nihad; Nuraga; Nurdin; Nurif; Nusret; Omer; Orhan; Osman; Ragib; Raif; Ramiz; Ramo;

Rasim; Rašid; Redžep; Redžo; Rešad; Rifat; Rizo; Rizvan; Sabahudin; Sadik; Safer; Safet;

Sakib; Salčin; Salih; Salkan; Salko; Seid; Sejdo; Sejfo; Sejfudin; Sinan; Suad; Sulejman;

Šaban; Šaćir; Šahbaz; Šaćir; Šahbaz; Šehan; Šećo; Šemsudin; Ševket; Tarik; Teufik; Urfet;

Većko; Velid; Velija; Vehid; Zehrudin; Zejnil; Zekerijah; Zijad; Zijah; Zulfo.

Ž e n s k a i m e n a

Adevija; Alija; Asifa; Atifa; Azemina; Aziza; Badema; Bahira; Bahrija; Behija;

Bekira; Ćamila; Ćazima; Derva; Devleta; Dišija; Džana; Dženana; Džemila; Dževida;

Đulsema; Đulzida; Emina; Enisa; Esma; Ešefa; Fahreta; Fatima; Fehrija; Ferida; Fikreta;

Hajrija; Halida; Hana; Hanija; Hanka; Hanumka; Hasema; Hasija; Hazema; Hurmeta;

Husnija; Ilduza; Ismeta; Izeta; Kadrija; Kaduna; Kimeta; Latifa; Leila; Lejla; Mejrema;

Mensura; Merima; Mevlida; Munevera; Paša; Pašehzada; Pašuna; Rabija; Rafija; Rasema;

Rašida; Refija; Remza; Rešada; Rukija; Safeta; Saliha; Saima; Samija; Samka; Sehadeta;

Selma; Semka; Sumeija; Tahira; Tajba; Temima; Šahza; Šefika; Ševkija; Šuhreta.

Uz dozvolu autora, rad preuzet iz: Onomastic ki prilozi, knj. XVIII, Srpska

akademija nauka i umetnosti, Odeljenje jezika i knjiz evnosti, Odbor za

onomastiku, Beograd 2005.

Documents

Baština sjeveroistočne Bosne VIII · 9 Arheološki leksikon, str. 88; Šefik Bešlagić, Stećci, 1971, 192. 10 Up. Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa III, 108. Baština