Lovorka Kušan SUKOB INTERESA UDRUGA ZA DEMOKRATSKO DRUŠTVOUDD Zagreb – Split 2004. www.udd.hr

Sadržaj Uvod Najčešća pitanja Dokumenti:

Zakon o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnostiNacionalni program za borbu protiv korupcije s

akcijskim planom za borbu protiv korupcije Obrazloženje prijedloga Zakona o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti……….. Kaznenopravna konvencija o korupciji……………………………………………….. Građanskopravna konvencija o korupciji……………………………………… Kazneni zakon………………………………………..

Korisne adrese………………………………… Uvod

Živimo u siromašnoj zemlji s velikim brojem nezaposlenih i sa zastrašujućim vanjskim dugom. Ipak, naši političari nose skupa odjela, voze se u luksuznim autima, a ljeta provode na, svojim ili tajkunskim, jahtama. Mogu li si oni priuštiti takav život sa svojim plaćama kako god one visoke bile? Televizijske snimke s početka devedesetih pokazuju te iste ljude u staromodnim otrcanim sakoima, s lošim frizurama, starim automobilima i u tipičnim socijalističkim stambenim prostorima. Novine redovito izvještavaju o slučajevima sukoba interesa i korupcije, stranke na vlasti u glavnom gradu međusobno se optužuju za prodaju građevinskih dozvola i vrijednih gradskih nekretnina, kćer predsjednika države zaključila je posao sa stranom državom koju je ovaj netom bio posjetio, firma predsjednika Sabora ima milijunske poslove s državom, poduzeća članova Vlade dobivaju golema jamstva te iste Vlade, milijuni iseljeničkog novca darovanog za spas zemlje slijevali su se na privatne račune… Sve je više, manje poznato, ali još nijedna ostavka nije pala.

Nakon više godina pritiska civilnog društva na političare prihvaćen je Zakon o sprječavanju sukoba interesa u

obnašanju javnih dužnosti. Nema sumnje da je donesen samo zbog izbora koji su pred vratima. I kao da nije svima jasno da je Vlada krajnje neodlučna u borbi protiv korupcije, tu svoju neodlučnost pokazala je i time što je u zadnji čas u prijedlog

Zakona unijela amandman kojim se ublažava obveza dužnosnika koji su vlasnici trgovačkih društava pa se tako udjeli u tim društvima manji od 25% neće morati prenositi na treću osobu.

Sankcije predviđene tim Zakonom iznimno su blage – radi se o malim novčanim kaznama od nekoliko tisuća kuna.

Ipak, tim se Zakonom želi postići sankcioniranje ponašanja koje donosi milijune. Prema nekim procjenama od gotovo svakog posla u našoj zemlji 3% investicije odlazi u džepove dužnosnika.

Još jedan važan zakon čeka neka druga vremena. To je zakon o političkim strankama koji bi trebao uvesti reda u

njihovo financiranje. Stručnjaci nevladinih udruga sačinili su prijedlog tog zakona koji u sebi sadrži rješenja koja su se u drugim zemljama pokazala najboljim mogućim, ali političke stranke, za sada, odbijaju svaku pomisao da bi se zakonom reguliralo to pitanje.

Zakon o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti neće polučiti nikakve rezultate bez građana

svjesnih svojih prava koji su ipak najjače oružje protiv korupcije. Zato se ovom brošurom pridružujemo toj borbi nadajući se da će građanska hrabrost na koncu ipak pobijediti pohlepu i nepoštenje.

Najčešća pitanja Što je sukob interesa? Situacija u kojoj se sukobljavaju javni i privatni interes odnosno situacija u kojoj dužnosnik ima privatni interes koji utječe ili može utjecati na njegovu nepristranost u obnašanju javne dužnosti. Koje su obaveze dužnosnika prema Zakonu o sprječavanju sukoba interesa? Prema tom Zakonu dužnosnici u obnašanju javnih dužnosti moraju postupati časno, nepristrano i učinkovito, moraju se pridržavati načela odgovornosti, poštenja, savjesnosti, otvorenosti i vjerodostojnosti te ne smiju koristiti javnu dužnost za osobni probitak ili probitak osobe koja je s njima povezana (bračni ili izvanbračni drug dužnosnika, njegovi srodnici po krvi u uspravnoj lozi, posvojitelj i posvojenik, srodnici u pobočnoj lozi do drugog stupnja i srodnik po tazbini do prvog stupnja, te ostale osobe koje se prema drugim osnovama i okolnostima opravdano mogu smatrati interesno povezanima s dužnosnikom). Dužnosnici ne smiju biti u nikakvom odnosu ovisnosti prema osobama koje bi mogle utjecati na njihovu objektivnost. Dužnosnicima je zabranjeno primiti ili zahtijevati dar ili kakvu drugu korist ili obećanje dara ili kakve druge koristi radi obavljanja dužnosti; obećati ili izvršiti utjecaj na odlučivanje; ostvariti ili dobiti pravo u slučaju da se krši načelo jednakosti pred zakonom; zlouporabiti posebna prava dužnosnika koja proizlaze ili su potrebna za obavljanje dužnosti; primiti dodatnu naknadu za poslove obnašanja javnih dužnosti; tražiti, prihvatiti ili primiti vrijednost ili uslugu radi glasovanja o bilo kojoj stvari, ili utjecati na odluku nekog tijela ili osobe; obećavati zaposlenje ili neko drugo pravo u zamjenu za dar ili obećanje dara; utjecati na dobivanje poslova ili javnih nabavki; koristiti radi osobnog probitka ili probitka povezane osobe povlaštene informacije o djelovanju državnih tijela te na koji drugi način koristiti položaj dužnosnika utjecanjem na odluku zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti kako bi postigli osobni probitak ili probitak povezane osobe, neku povlasticu ili pravo, sklopili pravni posao ili na drugi način interesno pogodovali sebi ili drugoj povezanoj osobi. Dužnosnici su dužni u roku od 30 dana od dana stupanja na dužnost podnijeti izvještaj s podacima o svojoj imovini, stalnim prihodima, te imovini svoga bračnog druga i svoje djece, zatim jednom godišnje izvještaj s podacima za prethodnu godinu, te na kraju izvještaj po prestanku obnašanja javne dužnosti. Dužnosnici za vrijeme obnašanja javne dužnosti primaju plaću za dužnost koju obnašaju i ne smiju primati nikakvu drugu plaću ili naknadu, a drugu javnu dužnost smiju prihvatiti samo uz suglasnost tijela koje ih je imenovalo, osim dužnosti u političkoj stranci. Dužnosnici su dužni bez odlaganja izvijestiti tijelo koje ih je izabralo ili imenovalo i Povjerenstvo o svakom pritisku ili neprimjerenom utjecaju kojem su izloženi u obnašanju javne dužnosti. Dužnosnik koji ima 25% i više dionica, odnosno udjela u trgovačkom društvu mora za vrijeme obnašanja svoje javne dužnosti prenijeti svoja upravljačka prava na drugu osobu. Koje su nadležnosti Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa? Povjerenstvo donosi odluku o tome da li je određeno djelovanje ili propust dužnosnika povreda Zakona o sprječavanju sukoba interesa. Postupak pred Povjerenstvom pokreće se na zahtjev Povjerenstva ili na zahtjev dužnosnika, a Povjerenstvo može postupak pokrenuti i temeljem prijave neke druge osobe ili temeljem anonimne prijave. O pokretanju postupka Povjerenstvo treba izvijestiti dužnosnika i zatražiti njegovo očitovanje o navodima prijave. U pokrenutom postupku Povjerenstvo utvrđuje činjenice, a druga nadležna tijela su dužna bez odgode, na njegov zahtjev, dostaviti mu činjenice i dokaze. Sankcije koje Povjerenstvo može izreći dužnosniku su: obustava dijela plaće, opomena i javno objavljivanje odluke Povjerenstva. Što je trgovanje utjecajem? Namjerno obećavanje, davanje ili nuđenje, izravno ili neizravno, bilo kakve koristi bilo kojoj osobi koja tvrdi ili potvrdi da je sposobna neprimjereno utjecati na odluku bilo kojeg državnog ili pravosudnog dužnosnika, neovisno o tome je li ta korist namijenjena toj osobi ili nekom drugom, kao i traženje, primanje ili prihvaćanje ponude ili obećanja u vezi takve koristi, a u odnosu na vlastiti utjecaj, neovisno o tome hoće li se takav utjecaj izvršiti i hoće li on dati željeni rezultat. Da li je i davanje mita kazneno djelo? Kao i primanje mita, i davanje mita je kazneno djelo. Zakon predviđa oslobođenje davatelja mita ako on prijavi to kazneno djelo prije nego ono bude otkriveno.

Da li je u Hrvatskoj netko kažnjen zbog korupcije? Prema podacima Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, u razdoblju od 1996. do 2000. godine podneseno je ukupno 475 kaznenih prijava za kaznena dijela davanja i primanja mita, protuzakonitog posredovanja, zlouporabe obavljanja dužnosti državne vlasti i nelojalne konkurencije u vanjskotrgovinskom poslovanju. U tom razdoblju optužene su 333 osobe, a pravomoćno je osuđena 171 osoba. Kaznom zatvora osuđeno je 19 osoba za kaznena dijela primanja i davanja mita, uvjetnom osudom 122 osobe, a novčanom kaznom 30 osoba. U 2001. godini za korupcijska kaznena djela prijavljeno je ukupno 114 osoba od čega za kazneno djelo primanja mita 50 soba, a za kazneno djelo davanja mita 58 osoba. Zbog kaznenog djela protuzakonitog posredovanja prijavljeno je 5 osoba protiv kojih je istraga u tijeku, dok je 1 osoba prijavljena zbog kaznenog djela zlouporaba obavljanja dužnosti državne vlasti i u tijeku je istražni postupak. Zbog kaznenog djela primanja mita optuženo je 30 osoba, a za kazneno djelo davanja mita 46 osoba. Osuđene su ukupno 62 osobe, od čega kaznom zatvora 4 osobe za primanje mita, a 2 osobe za davanje mita, dok su ostalim osuđenima izrečene uvjetne osude ili novčane kazne. Kako se suzbija korupcija? Transparentnim radom Vlade, Sabora, uprave te lokalne uprave, neovisnim i učinkovitim pravosuđem, učinkovitom policijom, dobrim zakonima, slobodnim pristupom informacijama i etičkim kodeksima pojedinih struka. Korupciju suzbijaju građani svjesni svojih prava, udruge građana i slobodni mediji. Što je USKOK? Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta je posebno državno odvjetništvo čije zakonske obaveze su da sustavno prikuplja podatke o pojavama korupcije i organiziranog kriminaliteta, ustrojava i vodi bazu podataka koji mogu služiti kao izvor saznanja u postupcima za kaznena djela korupcije i organiziranog kriminaliteta, potiče i usmjerava suradnju između državnih tijela u cilju otkrivanja pojava korupcije i organiziranog kriminaliteta, upoznaje javnost o opasnosti i štetnosti korupcije te o metodama i sredstvima njezina sprječavanja, zajedno s ostalim nadležnim tijelima i ustanovama usmjerava provedbu aktivnosti iz Akcijskog plana Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije, sastavlja izvješća i analize o pojavnim oblicima i uzrocima korupcije u javnom i privatnom sektoru i na njihovom temelju predlaže izmjene zakona i podzakonskih akata te da pruža stručnu savjetodavnu pomoć nadležnim tijelima u provedbi tih propisa, da organizira i usmjerava provedbu stalne stručne izobrazbe djelatnika tijela kaznenoga pravosuđa i ostalih državnih tijela, kao i zaposlenih u školama i ostalim odgojno-obrazovnim ustanovama, o opasnosti i štetnosti korupcije i važnosti njezina sprječavanja, da usmjerava rad policije i drugih tijela u otkrivanju kaznenih djela korupcije i organiziranog kriminaliteta i zahtijeva prikupljanje podataka o tim djelima, surađuje s nadležnim tijelima drugih država i međunarodnih organizacija, predlaže primjenu mjera osiguranja prisilnog oduzimanja sredstava, prihoda i imovine ostvarene kaznenim djelima korupcije i organiziranog kriminaliteta, te da obavlja poslove državnog odvjetništva tj. da pokreće kaznene postupke u predmetima kaznenih djela korupcije i organiziranog kriminaliteta. Što je Transparency International (TI)? Transparency International je međunarodna organizacija koja se bori protiv korupcije stvaranjem nacionalnih, regionalnih i globalnih koalicija u kojima sudjeluju države, civilno društvo i privatni sektor, a u gotovo 90 država, pa i u Hrvatskoj, osnovani su nacionalni ogranci. Transparency International osnovan je 1993. godine, a sjedište mu je u Berlinu. U okviru svoje misije TI prati, prikuplja i analizira podatke o korupciji te objavljuje istraživanja o korupciji poput Indeksa percepcije korupcije (Corruption Perception Index CPI), Indeksa izvoznika korupcije (Bribe Payers Index BPI) i Globalni korupcijski barometar (Global Corruption Barometer GCB). Što je Indeks percepcije korupcije (CPI – Corruption Perception Index)? Indeks percepcije korupcije pokazuje stupanj korupcije u javnom sektoru kako ju percipiraju ispitanici, mahom poslovni ljudi i analitičari. Indeks za 2003. godinu uključuje 133 zemlje. Već dulje vrijeme prvo mjesto, kao najmanje korumpirana zemlja, drži Finska. Ove 2003. godine, Hrvatska je na 59. mjestu zajedno s Kolumbijom, El Salvadorom, Peruom i Slovačkom. 2002. godine Hrvatska je od 102 zemlje bila na 51. mjestu, a 2001. na 47. mjestu liste od 91 zemlje. Indeks percepcije korupcije pokazuje mnijenje upravo onih osoba koje odlučuju o investicijama i trgovini, a njegova svrha je podizanje javne svijesti o korupciji, kao i ukazivanje vladama na negativan imidž zemalja koje su u donjem dijelu liste. Što je Globalni korupcijski barometar (GCB – Global Corruption Barometer? Globalni korupcijski barometar je istraživanje Transparency Internationala provedeno 2003. godine u kojem je sudjelovalo 40.838 ispitanika u 47 zemalja. Istraživanje je pokazalo da bi većina ljudi korupciju najprije eliminiralo iz političkih stranaka, a u Hrvatskoj iz zdravstva, te da korupcija najteže pogađa siromašne. Što je Indeks izvoznika korupcije (BPI – Bribe Payers Index)? Indeks izvoznika korupcije je lista zemalja izvoznica svrstanih po kompanijama tih zemalja koje nude mito u drugim zemljama. Na toj listi za 2002. godinu na prvom mjestu nalazi se Australija, zatim slijede Švedska i Švicarska, a na kraju liste nalaze se Južna Koreja, Tajvan, Kina i Rusija. Što je Transparency International Hrvatska? U lipnju 2000. godine osnovan je Transparency International Hrvatska – hrvatski ogranak te međunarodne organizacije. TI Hrvatska aktivan je u podizanju svijesti građana o štetnosti korupcije, zalaže se za slobodu medija i pravo na pristup informacija, te je značajno pridonio donošenju Zakona o sprječavanju sukoba interesa. Ukoliko znate za slučaj korupcije to možete prijaviti uredu Transparency International Hrvatska na besplatni telefon 0800-245-542 ili elektronskom poštom putem stranice www.transparency.hr.

Što pokazuju ankete o korupciji u Hrvatskoj? Transparency International Hrvatska i GfK - Centar za istraživanje tržišta su u svibnju 2003. godine proveli istraživanje o korupciji koje je pokazalo da 37,9% građana smatra da je korupcija u Hrvatskoj raširena, a 48% ih smatra da je jako raširena. Više od 50% građana smatra da je korupcija raširena u Vladi, Saboru i policiji. Više od 70% građana smatra da je korupcija raširena u sudstvu i zdravstvu te u lokalnoj vlasti. Uzroke korupcije većina građana vidi u nepostojanju težih kazni, nesposobnosti vlasti te u navikama. Što je to GRECO? Odbor ministara Vijeća Europe je 5. svibnja 1998. donio Sporazum o osnivanju Grupe država za borbu protiv korupcije – GRECO (Group of States against Corruption), a Hrvatska je pristupila tom Sporazumu 2000. godine. Cilj te Grupe je povećanje sposobnosti njenih članica u borbi protiv korupcije praćenjem ispunjavanja međunarodnih obaveza (Program akcije protiv korupcije – PAC, Kaznenopravna konvencija o korupciji, Građanskopravna konvencija o korupciji, Preporuka R (2000) 10 o pravilima ponašanja javnih dužnosnika i sl.), identificiranjem nedostataka u zakonodavstvu, pomaganjem u potrebnim reformama zakonodavstva, institucija i prakse. Što je Konvencija OECD-a? Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD - Organisation for Economic Co-operation and Development) odnosno članice OECD-a i pet država nečlanica, 1997. godine usvojile su Konvenciju o sprječavanju potkupljivanja stranih javnih dužnosnika koji sudjeluju u međunarodnim poslovnim transakcijama kojom se države potpisnice te Konvencije obvezuju, između ostalog, sankcionirati korumpiranje stranih javnih dužnosnika - članova parlamenta, dužnosnika u vladi i državnoj upravi, pravosudnih dužnosnika ili bilo koje osobe s javnom funkcijom. Hrvatska još nije potpisala tu Konvenciju. Dokumenti

1. Zakon o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti

OPĆA ODREDBA Članak 1.

(1) Ovim se Zakonom uređuje sprječavanje sukoba između privatnog i javnog interesa u obnašanju javnih dužnosti. (2) Sukob interesa je situacija u kojoj su privatni interesi dužnosnika u suprotnosti s javnim interesom ili kad privatni

interes utječe ili može utjecati na nepristranost dužnosnika u obavljanju javne dužnosti. (3) U obnašanju javne dužnosti dužnosnici ne smiju svoj privatni interes stavljati iznad javnog interesa.

POJAM DUŽNOSNIKA Članak 2.

(1) Dužnosnici u smislu ovoga Zakona jesu: – predsjednik i potpredsjednici Hrvatskoga sabora, – zastupnici u Hrvatskom saboru, – predsjednik i članovi Vlade Republike Hrvatske, – predsjednik i suci Ustavnog suda Republike Hrvatske, – guverner, zamjenik guvernera i viceguverner Hrvatske narodne banke, – glavni državni revizor i njegovi zamjenici, – pučki pravobranitelj i njegovi zamjenici, – pravobranitelj za djecu i njegovi zamjenici, – pravobranitelj za ravnopravnost spolova i njegov zamjenik, – tajnik Hrvatskoga sabora, – tajnik Vlade Republike Hrvatske, – zamjenik tajnika Hrvatskoga sabora, – zamjenik tajnika Vlade Republike Hrvatske, – zamjenici ministara, – pomoćnici ministara, – tajnici ministarstava, – ravnatelji, zamjenici i pomoćnici ravnatelja državnih upravnih organizacija, – predsjednik i zamjenik predsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, – ravnatelj i pomoćnici ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, – direktor, zamjenik direktora i pomoćnici direktora Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, – rektori i prorektori sveučilišta, – glavni državni rizničar,

– glavni inspektor Državnog inspektorata, njegov zamjenik i pomoćnici, – predstojnici ureda, ravnatelji agencija i direkcija Vlade Republike Hrvatske, te ravnatelji zavoda koje imenuje Vlada

Republike Hrvatske, – dužnosnici u Uredu predsjednika Republike koje imenuje Predsjednik Republike Hrvatske sukladno odredbama

posebnog zakona, – načelnik i zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, – glavni inspektor obrane i zamjenik glavnog inspektora obrane, – zapovjednici i zamjenici zapovjednika grana Oružanih snaga Republike Hrvatske, – zapovjednici korpusa Oružanih snaga Republike Hrvatske, – načelnici i gradonačelnici. (2) Dužnosnicima u smislu ovoga Zakona smatrat će se i drugi obnašatelji dužnosti koje imenuje ili potvrđuje Hrvatski

sabor, Vlada Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada) ili Predsjednik Republike Hrvatske ako je to određeno aktom o izboru, potvrdi ili imenovanju.

(3) Odredbe stavka 2. ovoga članka ne odnose se na osobe koje imenuje Predsjednik Republike Hrvatske u skladu s odredbama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske.

NAČELA DJELOVANJA Članak 3.

(1) Dužnosnici u obnašanju javnih dužnosti moraju postupati časno, pošteno, savjesno, odgovorno i nepristrano čuvajući vlastitu vjerodostojnost i dostojanstvo povjerene im dužnosti te povjerenje građana.

(2) Dužnosnici su osobno odgovorni za svoje djelovanje u obnašanju javnih dužnosti na koje su imenovani, odnosno izabrani prema tijelu ili građanima koji su ih imenovali ili izabrali.

(3) Dužnosnici ne smiju koristiti javnu dužnost za osobni probitak ili probitak osobe koja je s njima povezana. Dužnosnici ne smiju biti ni u kakvom odnosu ovisnosti prema osobama koje bi mogle utjecati na njihovu objektivnost.

(4) Građani imaju pravo biti upoznati s ponašanjem dužnosnika kao javnih osoba. POVEZANE OSOBE

Članak 4. U smislu ovoga Zakona povezane osobe su bračni ili izvanbračni drug dužnosnika, njegovi srodnici po krvi u uspravnoj

lozi, posvojitelj i posvojenik, srodnici u pobočnoj lozi do drugog stupnja i srodnik po tazbini do prvog stupnja, te ostale osobe koje se prema drugim osnovama i okolnostima opravdano mogu smatrati interesno povezanima s dužnosnikom.

POSTUPANJE DUŽNOSNIKA U DVOJBI O POSTOJANJU SUKOBA INTERESA

Članak 5. (1) U slučaju dvojbe je li neko ponašanje u skladu s načelima javnih dužnosti, dužnosnici moraju zatražiti mišljenje

Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo). (2) Nakon izbora ili imenovanja na javnu dužnost dužnosnik je dužan urediti svoje privatne poslove kako bi se spriječio

predvidljivi sukob interesa, a ako se takav sukob pojavi dužnosnik je dužan razriješiti ga tako da zaštiti javni interes. U slučaju dvojbe o mogućem sukobu interesa dužnosnik je dužan učiniti sve što je potrebno da odijeli privatni od javnog interesa.

ZABRANJENA DJELOVANJA DUŽNOSNIKA

Članak 6. Dužnosnicima je zabranjeno postupati na sljedeći način: a) primiti ili zahtijevati korist ili obećanje koristi radi obavljanja dužnosti, b) ostvariti ili dobiti pravo u slučaju da se krši načelo jednakosti pred zakonom, c) zlouporabiti posebna prava dužnosnika koja proizlaze ili su potrebna za obavljanje dužnosti, d) primiti dodatnu naknadu za poslove obnašanja javnih dužnosti, e) tražiti, prihvatiti ili primiti vrijednost ili uslugu radi glasovanja o bilo kojoj stvari, ili utjecati na odluku nekog tijela ili

osobe radi osobnog probitka ili probitka povezane osobe, f) obećavati zaposlenje ili neko drugo pravo u zamjenu za dar ili obećanje dara, g) utjecati na dobivanje poslova ili javnih nabavki, h) koristiti povlaštene informacije o djelovanju državnih tijela radi osobnog probitka ili probitka povezane osobe, i) na koji drugi način koristiti položaj dužnosnika utjecanjem na odluku zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti kako bi

postigli osobni probitak ili probitak povezane osobe, neku povlasticu ili pravo, sklopili pravni posao ili na drugi način interesno pogodovali sebi ili drugoj povezanoj osobi.

OBAVJEŠTAVANJE O IMOVINSKOM STANJU DUŽNOSNIKA Članak 7.

(1) Dužnosnici su obvezni u roku od 30 dana od dana stupanja na dužnost podnijeti izvješće s podacima o svojoj imovini, stalnim prihodima, te imovini svoga bračnog druga i malodobne djece, sa stanjem na taj dan, te izvješće po

prestanku obnašanja javne dužnosti, a ako je tijekom obnašanja dužnosti došlo do bitne promjene istekom godine u kojoj je promjena nastupila.

(2) Dužnosnici su obvezni u izvješću iz stavka 1. ovoga članka podnijeti podatke i o novčanoj štednji ako ona premašuje jednogodišnji iznos neto prihoda dužnosnika.

(3) Prije nego što izvrši obveze iz stavka 1. ovoga članka dužnosnik ne može primiti plaću. (4) Obrazac izvješća iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje Povjerenstvo. (5) Obrazac izvješća obvezno sadrži podatke iz članka 10. i članka 11. ovoga Zakona. (6) Podaci iz porezne kartice dužnosnika su javni.

PRIMANJE DAROVA

Članak 8. (1) Darom u smislu ovoga Zakona smatra se novac, stvari bez obzira na njihovu vrijednost, prava i usluge dane bez

naknade koje dužnosnika dovode ili mogu dovesti u odnos zavisnosti ili kod njega stvaraju obvezu prema darovatelju. (2) Dar u vrijednosti do jedne trećine prosječne plaće isplaćene u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini dužnosnik

može zadržati i ne treba ga prijaviti. (3) Dar do iznosa prosječne plaće isplaćene u Republici Hrvatskoj, a koji se utvrđuje prema podacima Državnog zavoda

za statistiku za prethodnu godinu, dužnosnik može zadržati ali ga mora prijaviti Povjerenstvu. (4) Dar iznad vrijednosti iz stavka 3. ovoga članka dužnosnik ne smije zadržati, obvezan ga je prijaviti Povjerenstvu i on

postaje vlasništvo Republike Hrvatske. (5) Darom u smislu stavka 2., 3. i 4. ovoga članka smatra se i više darova istog darovatelja darovanih u razdoblju od

jedne godine. (6) Dužnosnik ne smije primiti novac bez obzira na iznos, drugu vrijednosnicu i dragocjenu kovinu, te ih je dužan

prijaviti i oni postaju vlasništvo Republike Hrvatske. (7) U slučaju sumnje o vrijednosti dara dužnosnik je dužan zatražiti račun od darovatelja ili odbiti dar. (8) Vrijednost dara je njegova tržišna vrijednost. (9) Primanje darova prema stavku 1.-8. ovoga članka odnosi se i na osobe koje bi primile dar u korist dužnosnika.

NAKNADE DUŽNOSNIKA

Članak 9. Dužnosnici za vrijeme obnašanja javne dužnosti primaju plaću za dužnost koju obnašaju i ne smiju primati nikakvu

drugu plaću ili naknadu, osim ako je to zakonom izričito propisano. OBAVLJANJE DRUGIH POSLOVA DUŽNOSNIKA

Članak 10. (1) Za vrijeme obnašanja javne dužnosti dužnosnik smije prihvatiti drugu javnu dužnost samo uz suglasnost tijela koje

ga je imenovalo, osim dužnosti u političkoj stranci. (2) Za vrijeme obnašanja javne dužnosti dužnosnici mogu obavljati poslove znanstvene, nastavne i kulturne djelatnosti. (3) Za vrijeme obavljanja dužnosti dužnosnici mogu stjecati prihode po osnovi autorskih, patentnih i sličnih prava

intelektualnog i industrijskog vlasništva. (4) Dužnosnici ne smiju obavljati poslove savjetnika pravnim ili fizičkim osobama. ČLANSTVO U TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA, UPRAVAMA I NADZORNIM ODBORIMA TRGOVAČKIH

DRUŠTAVA Članak 11.

(1) Dužnosnik koji ima 25% i više dionica, odnosno udjela u trgovačkom društvu za vrijeme obnašanja javne dužnosti prenijet će svoja upravljačka prava na temelju udjela u društvu na drugu osobu, osim na osobe iz članka 4. ovoga Zakona, ili posebno tijelo. Ta osoba, odnosno posebno tijelo (povjerenik) djelovat će glede ostvarivanja članskih prava i udjela u društvu u svoje ime, a za račun dužnosnika.

(2) Povjerenik se smatra s dužnosnikom povezanom osobom u smislu članka 4. ovoga Zakona. (3) Ako povjerenik putem javnog natječaja ili na drugi način stupa u poslovni odnos s tijelima državne vlasti ili s

jedinicama lokalne samouprave ili s trgovačkim društvima u kojima Republika Hrvatska ili jedinica lokalne samouprave ima više od 25% upravljačkih udjela, o takvom je poslovnom događaju dužan obavijestiti Povjerenstvo.

(4) Za vrijeme dok su njegova upravljačka prava u trgovačkim društvima prenesena na drugu osobu ili posebno tijelo, dužnosnik ne smije davati obavijesti, upute, naloge ili na drugi način biti u vezi s tom osobom ili tijelom te time utjecati na ostvarivanje prava i ispunjavanje obveza koji proizlaze iz članskih prava u tim društvima. Dužnosnik ima pravo da ga se jedanput godišnje obavještava o stanju trgovačkih društava u kojima ima udjele.

(5) Dužnosnici ne mogu biti članovi uprava ili nadzornih odbora trgovačkih društava. (6) Iznimno, dužnosnici mogu biti članovi nadzornih odbora u trgovačkim društvima koja su u državnom vlasništvu ili u

kojima država ima većinski udjel, a od posebnog su državnog interesa, ali bez prava na ikakvu naknadu ili primanje dara, osim prava na naknadu putnih i drugih troškova. Hrvatski sabor utvrđuje popis trgovačkih društava od posebnog državnog interesa, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske.

(7) Dužnosnici smiju biti članovi upravljačkih ili nadzornih organa neprofitnih pravnih osoba kao što su zaklade, udruge i druge pravne osobe koje obavljaju znanstvenu, humanitarnu, kulturnu, sportsku i sličnu djelatnost, ali bez prava na naknadu ili primanje dara u toj ulozi, osim prava na naknadu putnih i drugih troškova.

(8) Dužnosnici koji obavljaju samostalnu djelatnost, obrt ili djelatnost obiteljskog gospodarstva, odnosno neku sličnu djelatnost obvezni su to prijaviti Povjerenstvu u roku iz članka 7. stavka 1. ovoga Zakona. Ako dužnosnik ostvaruje prihod koji je manji od plaće za dužnost koju obnaša, ima pravo na razliku naknade između plaće i prihoda koji ostvaruje navedenim djelatnostima.

REGISTRACIJA NAKNADA NA KOJE DUŽNOSNICI IMAJU PRAVO Članak 12.

(1) Dužnosnici moraju, radi registriranja, prijaviti svaki prihod izvan redovite plaće na koji imaju pravo Povjerenstvu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prihoda.

(2) Dužnosnici koji obavljaju znanstvenu, nastavnu i kulturnu djelatnost, obvezni su prijaviti prihod iz takve djelatnosti. DRUGI PRIHODI DUŽNOSNIKA

Članak 13. Osim naknade troškova i prihoda iz članka 10. stavka 3. i članka 12. stavka 2. ovoga Zakona dužnosnici ne smiju od

strane države, strane i međunarodne organizacije ili međunarodnog udruženja primiti drugu naknadu. OBAVJEŠTAVANJE O UTJECAJU NA NEPRISTRANOST DUŽNOSNIKA

Članak 14. (1) Dužnosnici su dužni bez odlaganja izvijestiti tijelo koje ih je izabralo ili imenovalo i Povjerenstvo o svakom pritisku

ili neprimjerenom utjecaju kojem su izloženi u obnašanju javne dužnosti. (2) Dužnosnici kojima je suprotno odredbama ovoga Zakona, ponuđen dar ili kakva druga korist povezana s obnašanjem

javne dužnosti dužni su: 1. odbiti takvu ponudu, 2. pokušati utvrditi identitet osobe koja je to ponudila, 3. ako se radi o daru koji s obzirom na okolnosti ne može biti vraćen, dužnosnik ga mora zadržati i to bez odlaganja

prijaviti, 4. navesti svjedoke događaja ako je to moguće, 5. podnijeti u razumnom roku pisano izvješće o događaju nadležnoj osobi ili tijelu, 6. prijaviti slučaj nadležnim tijelima za vođenje postupka.

TRAJANJE OBVEZA IZ OVOGA ZAKONA Članak 15.

Obveze dužnosnika utvrđene člankom 6. i 7. i člankom 11. stavkom 5. ovoga Zakona počinju danom stupanja na dužnost i traju šest mjeseci od dana prestanka obnašanja dužnosti.

POVJERENSTVO ZA ODLUČIVANJE O SUKOBU INTERESA Članak 16.

(1) Radi provedbe ovoga Zakona osniva se Povjerenstvo iz članka 5. ovoga Zakona. (2) Povjerenstvo se sastoji od 7 članova koji između sebe biraju predsjednika. Članove Povjerenstva imenuje Hrvatski

sabor na prijedlog Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove Hrvatskoga sabora. U prijedlogu za člana Povjerenstva vodi se računa o njegovom radu i ugledu.

(3) Četiri člana Povjerenstva su iz redova zastupnika Hrvatskoga sabora, a ostali članovi su ugledni javni djelatnici, s time da dva člana Povjerenstva ne mogu biti iz iste političke stranke. Predsjednik Povjerenstva ne smije biti član stranke koja obnaša vlast.

(4) Članovi Povjerenstva imenuju se na vrijeme od sedam godina. Iznimno članovi Povjerenstva iz redova zastupnika Hrvatskoga sabora biraju se na vrijeme trajanja mandata u Hrvatskom saboru. Član povjerenstva može biti ponovno imenovan najviše jednom.

TEMELJ DJELOVANJA I NADLEŽNOST POVJERENSTVA Članak 17.

(1) Povjerenstvo djeluje na temelju ovoga Zakona, dobrih običaja, političke odgovornosti i vjerodostojnosti dužnosnika. (2) Povjerenstvo, radi primjene odredaba ovoga Zakona, donosi upute, propisuje obrasce i ustroj registra. Povjerenstvo

donosi Pravilnik o unutarnjem ustroju i postupku, kojim se propisuju pravila o vođenju registra, o obrascima, provedbena pravila o vođenju postupka i dostavljanju odluka te sastavljanju izvješća.

(3) Povjerenstvo donosi odluku o tome je li određeno djelovanje ili propust povreda odredbi ovoga Zakona. Odluka Povjerenstva mora biti obrazložena.

(4) Stručne, administrativne i tehničke poslove za potrebe Povjerenstva obavlja Ured Povjerenstva. (5) Povjerenstvo podnosi izvješće o svome radu Hrvatskom saboru jednom godišnje. (6) Povjerenstvo je dužno omogućiti uvid javnosti u podatke i dokumente u vezi s člankom 7. stavkom 1., člankom 8.

stavkom 4. i 5. te člankom 11., 12. i 14. ovoga Zakona.

(7) Za provedbu ovoga Zakona sredstva će se osigurati u državnom proračunu. POSTUPAK PRED POVJERENSTVOM

Članak 18. (1) Postupak pred Povjerenstvom pokreće Povjerenstvo ili se postupak pokreće na zahtjev dužnosnika. (2) Povjerenstvo može postupak pokrenuti i na temelju prijave neke druge osobe ili na temelju anonimne prijave. (3) Povjerenstvo će o pokretanju postupka izvijestiti dužnosnika, te zatražiti njegovo očitovanje o navodima prijave. (4) Povjerenstvo ima pravo utvrditi činjenice vlastitom istragom ili pribaviti činjenice i dokaze djelovanjem drugih tijela

izvršne vlasti. (5) Postupak pred Povjerenstvom zatvoren je za javnost. Povjerenstvo javno obznanjuje jedino konačne rezultate

provedenog postupka. (6) Povjerenstvo će u slučaju dvojbe o postojanju povrede obveze izvijestiti onog dužnosnika za kojeg postoje osnove

sumnje da je prekršio pravila postupanja utvrđena ovim Zakonom tražeći očitovanje o navodima prijave. Prije izricanja sankcije Povjerenstvo mora pribaviti očitovanje dužnosnika na kojeg se sankcija odnosi.

(7) Povjerenstvo samostalno utvrđuje činjenice, a druga nadležna tijela su dužna bez odgode, na njegov zahtjev, dostaviti mu činjenice i dokaze.

SANKCIJE ZA KRŠENJE ODREDABA OVOGA ZAKONA Članak 19.

(1) Dužnosnici će dati pisanu izjavu koja sadrži privolu da se pod uvjetima iz ovoga Zakona provede postupak pred Povjerenstvom. Dužnosnici će dati izjavu da će na poziv Povjerenstva za najteže oblike kršenja ovoga Zakona ponuditi ostavku tijelu koje je dužnosnika imenovalo na funkciju.

(2) Sankcije koje Povjerenstvo može izreći dužnosniku jesu: obustava isplate dijela neto mjesečne plaće dužnosnika, opomena i javno objavljivanje odluke Povjerenstva na trošak dužnosnika.

(3) Dužnosniku koji u izvješću iz članka 7. ovoga Zakona navede neistinite podatke, Povjerenstvo može izreći sankciju obustave isplate neto mjesečne plaće u iznosu od 1.000,00 do 3.000,00 kuna.

(4) Sankciju iz stavka 2. ovoga članka Povjerenstvo može izreći dužnosniku koji prekrši odredbe ovoga Zakona o zabranjenim djelovanjima dužnosnika (članak 6.), primanju darova (članak 8.), naknadama dužnosnika (članak 9.), obavljanju drugih poslova dužnosnika (članak 10.), članstvu u trgovačkim društvima, upravama i nadzornim odborima trgovačkih društava (članak 11.), registraciji naknada na koje dužnosnici imaju pravo (članak 12.), drugim prihodima dužnosnika (članak 13.), obavještavanju o utjecaju na nepristranost dužnosnika (članak 14.) i trajanju obveza iz ovoga Zakona (članak 17.).

(5) Sankcija obustave isplate dijela neto mjesečne plaće dužnosnika ne može trajati dulje od tri mjeseca, a ukupni iznos obuhvaćen obustavom ne smije prelaziti 8.000,00 kuna.

(6) Ako utvrdi postojanje osobito olakotnih okolnosti, umjesto obustave isplate dijela neto mjesečno plaće, Povjerenstvo dužnosniku može izreći opomenu.

(7) Povjerenstvo može odrediti da se rješenje kojim se dužnosnik proglašava krivim javno objavi na trošak dužnosnika. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 20. (1) U roku od trideset dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, Odbor za izbor, imenovanja i upravne poslove

Hrvatskoga sabora podnijet će prijedlog Hrvatskom saboru za imenovanje članova Povjerenstva. (2) Hrvatski sabor imenovat će članove Povjerenstva u roku od dva mjeseca od dana podnošenja prijedloga Odbora za

izbor, imenovanja i upravne poslove Hrvatskoga sabora. (3) Povjerenstvo će u roku od trideset dana od dana imenovanja donijeti Pravilnik o svojem unutarnjem ustroju i radu

Ureda povjerenstva. (4) Vlada Republike Hrvatske će u roku od šezdeset dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona uredbom propisati

uvjete, način evidentiranja, pohranjivanja, postupanja i raspolaganja predmetima iz članka 9. ovoga Zakona. (5) Odredbe članaka 7., 8., 10., 11., i 14. ovoga Zakona primjenjivat će se po proteku roka od četiri mjeseca od dana

stupanja na snagu ovoga Zakona. (6) Državna tijela iz članka 2. stavka 2. ovoga Zakona dužna su u roku od četiri mjeseca od dana stupanja na snagu

ovoga Zakona dostaviti Povjerenstvu popis osoba koje podliježu imenovanju, izboru ili potvrdi. Članak 21.

(1) Prava, obveze i odgovornosti utvrđene ovim Zakonom odnose se i na dužnosnika koji u vrijeme stupanja na snagu ovoga Zakona obnaša svoju dužnost.

(2) Dužnosnik iz stavka 1. ovoga članka Povjerenstvu podnosi izvješće u roku od trideset dana od dana donošenja pravilnika o radu Povjerenstva.

(3) Odredbe članka 3., 4., 5., 8.-11. i 14. ovoga Zakona na odgovarajući način primjenjivat će se na sve osobe koje obnašaju javne dužnosti.

(4) Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaju važiti odredbe članka 2.-10. Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika (»Narodne novine«, br. 101/98., 135/98., 105/99., 25/00., 73/00., 30/01., 59/01., 114/01. i 153/02.).

Članak 22.

Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«. Klasa: 023-03/03-01/01 Zagreb, 1. listopada 2003.

2. Nacionalni program za borbu protiv korupcije s akcijskim planom za borbu protiv korupcije (Narodne novine 34/02 od 3.4.2002.)

1. ŠTETNE POSLJEDICE KORUPCIJE

Korupcijom se smatra svaki oblik zloporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, bilo da se radi o javnom ili privatnom sektoru. Takvo je određenje široko i pokriva velik krug pojava. Javno mnijenje i politički način govora pod pojmom korupcije razumiju sasvim različite društvene pojave: organizirani i gospodarski kriminal, lošu vlast i njezine posljedice, ljudsku prevrtljivost i bahatost vlasti. Ne postoji zakonsko određenje korupcije, ali se konvencionalno pod tim pojmom smatra davanje i primanje mita (članak 347., i 348. KZ-a), protuzakonito posredovanje (članak 343. KZ-a), zlouporaba obavljanja dužnosti državne vlasti (članak 338. KZ-a), zlouporaba položaja i ovlasti (članak 337. KZ-a), zlouporaba u postupku stečaja (članak 283. stavak 2. i 3. KZ-a), nelojalna konkurencija u vanjskotrgovinskom poslovanju (članak 289. stavak 2. KZ-a), sklapanje štetnih ugovora (članak 249. KZ-a), odavanje službene tajne (članak 351. KZ-a) te izdavanje i neovlašteno pribavljanje poslovne tajne (članak 295. KZ-a). Svako od navedenih određenja otkriva pojedini element fenomena korupcije i premda se o određenju mogu voditi sporovi, neprijeporna je društvena i politička šteta korupcije i njezinog postojanja u Republici Hrvatskoj.

Korupcija je štetna. Premda postoji oduvijek, u modernoj državi ona postaje opasnost jer šteti obavljanju društvenih poslova, snižava potrebnu razinu morala u političkom odlučivanju, blokira javnu upravu, sudstvo čini nedjelotvornim. Postoje različiti izračuni šteta nastalih korupcijom. Međutim, najveća je šteta u tome što ona iskrivljuje prioritete u političkom i gospodarskom odlučivanju i pogubno šteti javnoj odgovornosti i društvenom moralu.

Procjene o raširenosti korupcije govore o tome da je korupcija stvarni problem Republike Hrvatske. Prvi, ali nažalost i nepouzdani podatak jest statistika kaznenih djela. Uvid u statistike upućuje na to da je riječ o vrlo malom broju prijavljenih, optuženih i osuđenih osoba za korupcijska kaznena djela. U razdoblju od 1996. do 2000. godine podneseno je ukupno 475 kaznenih prijava za kaznena dijela iz članaka 347., 348., 343., 338. i 289. stavak 2. i 3. KZ-a.

U tom razdoblju optužene su 333 osobe, a pravomoćno je osuđena 171 osoba. Kaznom zatvora osuđeno je 19 osoba za kaznena dijela primanja i davanja mita, uvjetnom osudom 122 osobe a novčanom kaznom 30 osoba. U 2001. godini za korupcijska kaznena djela prijavljeno je ukupno 114 osoba od čega za kazneno djelo primanja mita iz članka 347. KZ-a 50 soba, a za kazneno djelo davanja mita iz članka 348. KZ-a 58 osoba. Zbog kaznenog djela protuzakonitog posredovanja iz članka 343. KZ-a 5 osoba protiv kojih je istraga u tijeku, dok je 1 osoba prijavljena zbog kaznenog djela zlouporaba obavljanja dužnosti državne vlasti iz članka 338. KZ-a i u tijeku je istražni postupak. Zbog kaznenog djela primanja mita optuženo je 30 osoba, a za kazneno djelo davanja mita 46 osoba. Osuđene su ukupno 62 osobe, od čega kaznom zatvora 4 osobe za primanje mita, a 2 osobe za davanje mita, dok su ostalim osuđenima izrečene uvjetne osude ili novčane kazne. Prateći sudsku politiku kažnjavanja, proizlazi da je preblaga i suprotna suvremenim trendovima u svijetu gdje je strože sankcioniranje korupcijskih kaznenih djela. Sudska politika kažnjavanja trebala bi se približiti propisanim granicama zakonske politike kažnjavanja, a sudska i zakonska politika kažnjavanja neopravdano se razilaze.

Ovi podaci upozoravaju na postojanje nesklada između javne percepcije raširenosti pojave i javnog mnijenja o tome. Istraživanja javnog mnijenja u Republici Hrvatskoj bez iznimke pokazuju da percepcija i stavovi ispitanika korupciju smatraju raširenom (vrlo raširenom 65,8%, raširenom 32,9%) te da ju osuđuju (od 54 do 82%).

Međunarodna istraživanja pokazuju isto. Prema indeksu CAPI Transparency International Republika Hrvatska je na 51. mjestu liste od 90 zemalja. U usporedbi s prethodnim izvješćem za 1999. godinu, Republika Hrvatska ostvarila je zamjetan napredak, jer se nalazila na 74. mjestu te ljestvice. Napredak Republike Hrvatske treba pripisati općem napretku političke situacije u zemlji i povećanju ugleda u svijetu, ali prije svega nizom mjera i konkretnih postupaka nove hrvatske vlasti u procesuiranju gospodarskog i organiziranog kriminala. U usporedbi sa susjednim i tranzicijskim zemljama, Republika Hrvatska je, usprkos napretku, ocijenjena relativno nisko. Ocjena položaja Republike Hrvatske zasniva se na četiri samostalna istraživanja uglednih svjetskih institucija i smatra se relevantnom ocjenom stupnja korumpiranosti pojedine zemlje. Nešto je bolja ocjena EBRD-a koja u svojem izvješću uočava da je korupcija u Republici Hrvatskoj ozbiljan problem, no ocjenjuje ju nižom nego u drugim tranzicijskim zemljama. Istraživanja Svjetske banke pokazuju da Republika Hrvatska prema anketama provedenim koncem 1999. spada u srednju skupinu tranzicijskih zemalja. Podaci upućuju na relativno nizak ukupni indeks, osobito administrativnu (nisku) korupciju, ali visok stupanj korupcije na razini političkog odlučivanja, pravosuđa. Istraživanje upozorava na slabu društvenu i političku odgovornost – što je samo po sebi i znak i uvjet korupcije – ali i na postojanje jakih društvenih skupina koje su spremne kočiti društvene reforme. Uza sva ograničenja metoda istraživanja, to je zasigurno znak loše reputacije Republike Hrvatske i slike koja se svakako treba izmijeniti.

Činjenica da ne možemo točno mjeriti koliko je korupcija raširena u Republici Hrvatskoj ne priječi pouzdano znanje da smeta u poslovanju i da dojam o njezinoj raširenosti odbija strane ulagače i hrvatske poduzetnike. Štoviše, svaka relativizacija vrlo je štetna jer stvara mogući alibi za izostanak političke odlučnosti u provedbi mjera: sporedno je da li je ona naslijeđena ili stvorena, je li riječ o eroziji morala ili tko snosi veću krivnju, ali je važno što se čini protiv korupcije.

Svjesni smo i tereta tradicija – ostali su tragovi proteklih političkih režima, osobito njihovih naličja: privilegiranja poslušnih, mogućnosti da se u ime viših ideala nisko krade, da se sve može vezama i utjecajem, da lojalnost i poslušnost moćnicima vrijedi više od rada i inovacije. Znamo da i druge zemlje imaju slične probleme, znamo da korupcija nikada neće potpuno nestati, ali smo sigurni u to da se ne može čekati pasivno.

Politička obveza djelovanja

Uspjeh borbe protiv korupcije ovisi o većem broju čimbenika, od kojih je najvažnija politička volja i odlučnost. U Republici Hrvatskoj, ne samo prema mišljenju građana, već i kao predizborno obećanje i opća obveza glavnih političkih stranaka, pokreta i udruga, postoje pretpostavke općeg konsenzusa o potrebi suzbijanja korupcije. Postoje pretpostavke stvaranja koalicije političkih subjekata za borbu protiv korupcije. Politička obveza stoga nije obična deklaracija nauma, već jasna politička obveza i odgovornost prema biračima i građanima. Velik je uspjeh i mobilizacija stručne i političke javnosti u raspravama o problemu korupcije. U javnosti, uz iznimnu podršku medija, borba protiv korupcije doživljava se kao jedan od prioriteta. Prethodne, u osnovi demoralizirajuće primjedbe o tome da je korupcija naslijeđena i

endemska pojava koja ima uporište u stavovima i navikama ljudi, zamjenjuje se spoznajom da je riječ o sistemskoj pojavi protiv koje se treba boriti te da korupciju treba svesti na najmanju moguću mjeru.

U tom su smislu političke i ekonomske reforme pravi povod za akciju suzbijanja korupcije. Promjene u političkom sustavu: visoko legitimirana vlast, otvorenost prema reformama, te promjene u ekonomskom sustavu: prevladavanje etatističke logike redistribucije i poticanje tržišta, stranih ulaganja, a konačno, i strateška orijentacija prema europskim integracijama poticaj su borbi protiv korupcije. Isto kao što je i uspjeh u suzbijanju korupcije preduvjet ostvarenju takvih ciljeva.

2. MEĐUNARODNE OBVEZE

Politička obveza suzbijanja korupcije temelji se i na preuzetim međunarodnim obvezama glede suzbijanja korupcije i

organiziranog kriminala. Na globalnoj razini, u slijedu Rezolucije Opće skupštine UN 3514 (1975) i Konvencije UN-a o transnacionalnom organiziranom kriminalu usvojene u Palermu u prosincu 2000. godine, koju je potpisao Predsjednik Republike Hrvatske, Republika Hrvatska preuzima obvezu učinkovitih mjera suzbijanja korupcije. Republika Hrvatska djeluje suglasno Globalnom programu UN-a protiv korupcije. Republika Hrvatska primjenjuje 40 preporuka FATF-a.

U okvirima europskih inicijativa polazi se od činjenice da je suzbijanje korupcije pri tome jedan od prioritetnih ciljeva djelovanja Vijeća Europe. Važna je Rezolucija (97) 24 Vijeća Europe o 20 vodećih načela za borbu protiv korupcije. Republika Hrvatska prihvatila je i ratificirala Kaznenopravnu konvenciju o korupciji. Konvencija određuje pojam aktivne i pasivne korupcije, kriminalizira podmićivanje stranih dužnosnika, korupciju pri dobivanju poslova, korupciju u međunarodnim organizacijama, obvezuje na stvaranje specijaliziranih tijela za borbu protiv korupcije, međunarodnu suradnju i dr. Slijedom prihvaćenih obveza provedene su izmjene Kaznenog zakona (inkriminacija koruptivnih kaznenih djela s elementom inozemnosti te širenje predikatnog djela kod kaznenog djela »pranja novca«) i Zakona o kaznenom postupku (članak 180.), predlaže se osnivanje posebnog tijela za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminaliteta, provedene su izmjene u MUP-u Republike Hrvatske (Odjel za suzbijanje gospodarskog kriminaliteta i korupcije). Prema odredbama Kaznenopravne konvencije o korupciji i drugim međunarodnim instrumentima, što prije treba normativno urediti odgovornost pravnih osoba za kaznena djela. Republika Hrvatska je potpisala, ratificirala i aktivno provodi Konvenciju o pranju novca, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenih kaznenim djelom a u skladu s time donesen je i Zakon o sprječavanju pranja novca i osnovan Ured za sprječavanje pranja novca u Ministarstvu financija. Republika Hrvatska potpisala je Građanskopravnu konvenciju o korupciji 2. listopada 2001 godine. Po uzoru na međunarodne standarde treba donijeti i etički kodeks koji se odnosi na etiku u upravi (ili takve etičke kodekse). Vijeće Europe provelo je i opsežne programe snimanja stanja i poticanja borbe protiv korupcije u zemljama članicama (Octopus I i II). Odbor ministara Vijeća Europe je 5. svibnja 1998. donio Sporazum o osnivanju Grupe država za borbu protiv korupcije – GRECO, koji je odobrila Multidisciplinarna grupa za borbu protiv korupcije – GMC. Republika Hrvatska pristupila je Sporazumu 8. prosinca 2000. godine. U okvirima Pakta o stabilnosti jedan od prioriteta je borba protiv korupcije. Republika Hrvatska je pristupila 16. veljače 2000. godine Inicijativi za suzbijanje korupcije Pakta o stabilnosti. Najvažniji zadatak u provedbi Inicijative jest implementacija međunarodnih instrumenata u pravni poredak Republike Hrvatske. Pakt o stabilnosti Republika Hrvatska je prihvatila premda on nema snagu međunarodnog ugovora ali je politički obvezuje. Antikorupcijska inicijativa za jugoistočnu Europu i Ankonska deklaracija (donesena 2000. godine) potiču suradnju policijskih i pravosudnih tijela u suzbijanju korupcije i organiziranog kriminala.

Od posebnog je značenja Konvencija OECD-a o sprječavanju potkupljivanja stranih javnih dužnosnika koji sudjeluju u međunarodnim poslovnim transakcijama. Konvencija predviđa niz obveza prema zemljama pristupnicama: obvezu inkriminacije podmićivanja stranih službenika, obvezu pravne pomoći i drugo. Stupila je na snagu 15. veljače 1999. godine. Konvencija predviđa mogućnost da joj pristupe i zemlje koje nisu članice OECD-a. Republika Hrvatska je u postupku pristupanja Konvenciji.

Praktički ne postoji značajniji međunarodni forum – u rasponu od interparlamentarnih udruga i skupova, udruga poslodavaca ili sindikata, pa do bankarskih institucija (Svjetska banka, MMF), ili čak biskupskih sinoda – koje nisu istaknule potrebu borbe protiv korupcije. Navedene norme međunarodnog prava upućuju na to da su borba protiv korupcije i poduzimanje učinkovitih pravnih i drugih mjera postali sastavni dio međunarodnih obveza suverenih i priznatih zemalja.

Borba protiv korupcije sastavni je dio procesa demokratizacije, modernizacije države i javne uprave, poštenih uvjeta utakmice u gospodarstvu, djelovanja sudstva i zaštite prava i sloboda građana. Korupcija je društveno zlo koje zahtijeva sistemski napor i visok stupanj mobilizacije svih društvenih snaga pri njegovom suzbijanju. Glavni akteri poticanja jesu institucije civilnog društva koje moraju prepoznati potrebe, institucije vlasti i uprave koje oblikuju mjere i različite razine državnih institucija koje nose odgovornost. Pretpostavka mjera je jasna politička volja podrške borbi protiv korupcije, ne samo u podršci zakonskim i sistemskim izmjenama i podršci institucijama već i u konkretnim slučajevima.

Korupcija je rezultat sustava a istodobno i glavna prepreka njegovu mijenjanju. Strategija borbe stoga podrazumijeva i sustavne i strateške mjere uklanjanja uvjeta u kojima korupcija uspijeva, kao što su ekonomska stagnacija i društveno siromaštvo, nizak standard i visoka očekivanja materijalnog dobitka, čimbenici kulture i tradicije, masovna društvena nesigurnost, nezaposlenost, neučinkovitost vlasti i drugo. Zakonska rješenja podrazumijevaju sistemsko uključivanje mjera otežavanja korupcije. U svakoj budućoj promjeni zakona, osobito onih koji se odnose na područja u kojima postoji visok rizik korupcije, prijedloge treba sagledati i u tom svjetlu. Izmjene u ekonomskom sustavu moraju potaknuti privatizaciju državnog vlasništva jer centralizirano upravljanje i nejasna struktura vlasništva potiču zloporabu ovlasti. Zakonska rješenja, u tom i drugim područjima, podrazumijevaju sistemsko uključivanje mjera otežavanja korupcije. Potrebno je sustav dobivanja javnih poslova, nabave robe i usluga prilagoditi prema iskustvima koje imamo u posljednje vrijeme. Treba pozornije regulirati postupke i uvjete natječaja, osobito kada je riječ o velikim poslovima i međunarodnim elementima. Prevencija korupcije usmjerena je na pojednostavljenje i deregulaciju intervencija u gospodarski život, demistificiranje vlasti i poticanje shvaćanja da je služba u vlasti ponajprije odgovornost prema javnom interesu.

U upravljanju i obnašanju vlasti potrebno je izbjeći sukob interesa. Izmjene u političkom sustavu moraju smanjiti područja na kojima privatni ili grupni interesi ugrožavaju zajednički interes. Osim što treba preglednim učiniti osobne prihode i rashode nositelja javnih političkih funkcija, treba urediti i legalizirati oblike lobiranja i financiranja političkih stranaka. Korupcija je sustavom izazvana, ili barem nedjelotvornim demokratskim političkim sustavom pojačana pojava. Njezino suzbijanje zahtijeva velik broj mjera za poboljšanje učinkovitosti i reforme sustava sankcioniranja korupcije. Sve sastavnice državne vlasti, zakonodavna, izvršna i sudska podjednako snose odgovornost. Promjene u sustavu uprave, osobito lokalne samouprave, moraju voditi brigu i o mjerama sprječavanja korupcije.

U djelovanju vlasti u prvom redu to znači djelotvornije sankcioniranje korupcije, ali i općenito višu razinu političke odgovornosti. Djelovanje pravne države, shvaćeno kao vladavina prava, pretpostavka je da progon korupcije ne postane progon ljudi zbog njihovih političkih pogrešaka. Poštovanje ljudskih prava, osobito prava na informaciju, privatnost i slobodu izražavanja, bitno je za sprječavanje korupcije. Povećanje učinkovitosti pravosudnog sustava preduvjet je zaštite ljudskih i drugih prava i pretpostavka suzbijanja korupcije.

Djelovanje političkih aktera ne svodi se na političke institucije i stranke, već i na stvaranje mreža udruga civilnog društva, slobodno i aktivno djelovanje medija. Osnovano je već više udruga i pokreta koji podupiru borbu protiv korupcije. Spomenimo samo Hrvatsku udrugu poslodavaca, sindikate, Transparency International Republike Hrvatske, Udrugu za zaštitu ljudskih prava, interesne udruge te brojne druge udruge za zaštitu ljudskih prava. Posljedica povezivanja tih udruga te njihovo partnerstvo s vladinim tijelima jest i mobilizacija i sinergetski učinak pri korištenju ideja i sredstava. Istraživačko novinarstvo te puna sloboda medija i novinara, shvaćena kao sloboda izražavanja, pretpostavka je uspješne borbe protiv korupcije.

Često se spominje da je glavna prepreka suzbijanju korupcije u Republici Hrvatskoj njezina ukorijenjenost u lošoj tradiciji ili pak defektima socijalističkog sustava. Iako ima argumenata za takvu tvrdnju – u navikama ljudi javni položaj povezuje se s povlasticama, država se doživljava kao izvor straha i neizvjesnosti, solidarnost se miješa s obvezama, postoji klijentelizam u radu, osjećaj da prava presežu pred obvezama i sl. – ne treba ih uzimati u obzir prema njihovoj formalnoj točnosti, već u smislu mobilizacije u borbi protiv korupcije. Interpretacija prema kojoj je korupcija naslijeđeni fenomen ne smije voditi zaključku da se onda protiv nje ne treba boriti ili da uklanjanjem ostataka prošlosti korupcija nestaje. Relativizacija korupcije, njezino opravdavanje radi nužnosti da se zaobiđu birokratski zastoji sustava ili pak tumačenje da je riječ o trajnom obilježju ljudske prirode ima također inhibicijski učinak i nije samo netočno već i štetno. Glavne su žrtve korupcije siromašniji društveni slojevi te relativizacija i opravdanje da je neizbježna pogađa baš njih.

Strategija borbe protiv korupcije podrazumijeva prepoznavanje zla korupcije, utvrđivanje planova i aktivnosti borbe, zakonske izmjene te mobiliziranje svih raspoloživih društvenih i političkih aktera. Uloga glavnih čimbenika političke vlasti u tome je presudna.

Policijski i kazneni progon ne daju rezultate ako ne slijedi i društvena akcija odgajanja, mijenjanja političke i organizacijske kulture. Apeli na savjesnost i etiku ne daju učinak ako ne slijedi ozbiljna i temeljita reorganizacija i zakonodavna promjena. Policijska i pravosudna akcija nije učinkovita bez javne podrške. Javne podrške pak nema bez slobodnog i aktivnog tiska. Strategija zbog toga podrazumijeva istodobnu upotrebu različitih mjera i aktivnosti, podjednako intenzivnu upotrebu apela savjesti, znanja o posljedicama, zakonskih i organizacijskih mjera te strožeg i učinkovitog kažnjavanja. Podrška javnosti, ne samo prema istraživanjima javnog mnijenja, izražava se u jasnoj podršci mjerama. Ali naličje takve podrške još je uvijek prisutna nužnost da se oskudna društvena sredstva i usluge dobiju korupcijom. Potražnja za korupcijom smanjuje se sustavnim mjerama, a podrška javnosti mora se pozorno usmjeriti prema odbijanju korištenja korupcijom, prijavljivanjem slučajeva i osobnom nastojanju da se korupcija spriječi. Odlučna mjera pridobivanja i poticanja javnosti jest sloboda izražavanja koja se ne smije podvrgnuti nepotrebnim ograničenjima i prijetnjama.

Konačno, sama činjenica da je riječ o osjetljivom javnom pitanju navodi na pomisao da se korupcija može smanjiti političkom kampanjom. Radi se o sistemskoj pojavi, a ne o posebnom obilježju neke političke stranke ili opcije, pa takva kampanja vodi samo uklanjanju pojedinih korupcionaša, ali ne i uklanjanju zla korupcije. Prave mjere suzbijanja korupcije dugoročne su i sustavne. Budući da nema vremena za čekanje, niti razloga za oklijevanje, potrebno je djelovati prema utvrđenim prioritetima konkretnih aktivnosti, a posebno jer je izrada Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije jedna od obveza koje za Republiku Hrvatsku proizlaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

AKCIJSKI PLAN ZA BORBU PROTIV KORUPCIJE

Za suzbijanje korupcije potrebno je poduzeti kompleksne mjere. U tome identificiramo osam prioriteta. Ne navodimo ih prema

važnosti – jer važan je svaki od njih. Presudno je pak da djeluju usklađeno i simultano. Svaku od navedenih mjera valja detaljnije razraditi pa predložiti zakonske, organizacijske i druge mjere za njihovo postizanje. Osnovno shvaćanje da institucije sprječavanja i borbe protiv korupcije nisu učinkovite, da ekonomska situacija potiče rizike korupcije i osobne izazove, da tradicija i moral nisu dovoljni, a nužni su uvjet borbe protiv korupcije, da civilno društvo (bez obzira na broj NVO) i slobodni mediji nisu dovoljno jaki i ne mogu odgovorno nositi teret borbe protiv korupcije zapravo znači da je protiv korupcije najbolji lijek ekonomski razvoj, politička demokratizacija, izgradnja institucija i modernog društva. Borba protiv korupcije zapravo predstavlja uključivanje saznanja o riziku i opasnostima korupcije u programe reformi. Takav stav, premda točan, nije dovoljan da se mjere suzbijanja korupcije doista provedu.

1. VLADAVINA PRAVA I UČINKOVITOST PRAVNE DRŽAVE

Premda se suzbijanje korupcije ne može izvesti samim mjerama progona i kažnjavanja, ocjena je da je sustav otkrivanja,

prosuđivanja i kažnjavanja jedan od ključnih elemenata ne samo progona korupcije već i stabilizacije pravnog sustava općenito. Mjere reforme poduzimaju se i paralelno ovom planu, no ovdje naglašavamo ponešto specifične ciljeve i zadatke.

Općeniti zadatak poboljšanja uvjeta pravosuđa obuhvaća zadatke stabilizacije pravosudnog sustava. Legitimitet pravosuđa te povjerenje građana u pravičnost i učinkovitost pravosuđa pretpostavka je urednoga pravnog poretka, dakle i suzbijanja korupcije. Premda je korupcija u pravosuđu incidentalna – ni pravosuđe nije drukčije od društva u kojem djeluje – i premda se s razlogom može pretpostaviti da su moralne kvalitete sudaca kao profesije izuzetne i visoke, ne može se ne primijetiti i vrlo slab učinak.

Problem se ne može objasniti i opravdati samim uvjetima djelovanja, premda oprema i informatizacija sudstva jesu jedan od mogućih problema koji zbog njegove materijalne naravi treba odmah početi ispravljati, no ključni čimbenici poboljšanja su nematerijalni. Permanentno obrazovanje, osobito ono koje se tiče razumijevanja i mogućnosti kaznenog progona korupcije, valja povezati s djelovanjem na profesionalnu samosvijest i etiku sudaca. Naglasak na edukaciji nije slučajan, jer iako nedovoljno znanje nije razlog korupciji, viša razina svijesti o njezinoj opasnosti i štetnosti nužan je preduvjet učinkovitijeg rada.

Usvojeni etički kodeksi kvalitetna su podloga za stvaranje profesionalnih kriterija, no zacijelo treba raditi i na kontroli primjene takvih normi. U prvom redu to je unutarnji i samostalni zahtjev prema profesiji, udrugama sudaca i državnih odvjetnika, ali i zahtjev javnosti za odgovornim društvenim ponašanjem. Držeći se načela da ponajprije struka daje odgovor o tome uslijed čega praksa primjene kaznenog zakonodavstva ne daje očekivani učinak, izbjegavajući svaki pritisak na sud, treba ocijeniti postižu li se ciljevi koje je u suzbijanju korupcije postavio zakonodavac.

Nositelj zadatka: Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Rokovi: Povremena izvješće Vladi Republike Hrvatske

– najmanje dva puta godišnje, Ocjena postignutih rezultata provedenih promjena nakon godine dana od usvajanja Nacionalnog programa Skrb za uvijete djelovanja pravosuđa – trajni zadatak.

Razina pravnog znanja i povjerenja općenito je niska, te, uz puno uvažavanje uloge odvjetništva, treba razraditi oblike pravne pomoći građanima. Institucije kao što su pučki pravobranitelj ili specijalizirana institucija nisu nužno usmjerene samo na pojedinačne i konkretne slučajeve, već su i moguća pomoć u uočavanju i javnom objavljivanja problema primjene zakona.

2. POSEBNO TIJELO ZA UČINKOVITO SUZBIJANJE KORUPCIJE

Osnovano je posebno specijalizirano tijelo za kazneni progon slučajeva korupcije, edukaciju te preventivno djelovanje na planu

suzbijanja korupcije (listopad 2001. godine usvojen Zakon o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta-USKOK). To je mjera koju su poduzele i druge države. U prilog osnivanju takvog tijela ne govore samo opća iskustva i preporuke već i potreba za selektivnim i stručnim usmjerenjem na progon korupcije na višim razinama, osobito one kojom se utječe na ključne gospodarske odluke i zakonodavstvo te zlorabi visok položaj i utjecaj. Postojanje visokog stupnja podrške javnosti osnivanju tog tijela obvezuje i na njegovo edukativno i preventivno djelovanje, uravnoteženu kaznenu politiku progona, potrebu stručnosti i ograničenog opsega takvog tijela, izbjegavanje nepotrebnog paralelizma i sl.

Javnost traži otvaranje posebnih linija za dojavu korupcije, što je osim u okvirima Ministarstva unutarnjih poslova moguće uvesti i u drugim tijelima središnje državne uprave ali i u tijelima područne (regionalne) i lokalne samouprave.

Nositelj zadatka: Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstvo unutarnjih poslova Rok: – trajni zadatak

3. PODIZANJE UČINKOVITOSTI KAZNENOG PROGONA KORUPCIJE

U prethodnim točkama namjerno je istaknuta potreba pravičnosti, jer moguće su lažne i krive optužbe. To načelo ide istodobno s osposobljavanjem različitih tijela za otkrivanje slučajeva korupcije, ali prije svega s osposobljavanjem policije. Drugačiji tretman, ozbiljnije i odgovornije primanje obavijesti i sumnji, moguće je postići mjerama od kojih osobito ističemo ove:

a) Specijalizacija policije, pri čemu je važan zadatak ustroj posebnog odjela za suzbijanje gospodarskog kriminala i korupcije. Specijalizacija je potrebna i zbog novih i specifičnih mjera suzbijanja organiziranog kriminala (gotovo bez iznimke povezanog s korupcijom, osobito političkom korupcijom).

b) Uvježbavanje ključnih skupina za borbu u svim dijelovima policijskih struktura, što je mjera prevencije pojavi unutarnje »policijske korupcije«, ali i važna mjera standardizacije postupanja u svim službama.

c) Važan je zadatak obrazovanje i osposobljavanje sudaca, državnih odvjetnika i policije koje treba uključiti u redovite mjere profesionalnog osposobljavanja, ali i u nastavne programe.

d) Mogućnosti koje pruža novo zakonodavstvo glede zaštite onih koji dojavljuju kaznena djela, pa i slučajeve korupcije treba iskoristiti u potpunosti, treba kritički analizirati praksu primjene takvih posebnih mjera i predlagati zakonske i druge mjere.

Nositelj zadatka: Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstvo unutarnjih poslova

Rokovi: Povremena izvješće Vladi Republike Hrvatske – najmanje dva puta godišnje, Ocjena postignutih rezultata provedenih pro- mjena – nakon godine dana od usvajanja Nacionalnog programa, Nacrt prijedloga izmjena i dopuna Kaznenog zakona. 4. ORGANIZACIJSKE MJERE U UPRAVNOM SUSTAVU

Sustavne reforme državne i javne uprave također spadaju u jedan od prioriteta Vlade Republike Hrvatske. Uspješnost izgradnje institucija jedan je od ograničavajućih čimbenika gospodarskog rasta i društvene stabilnosti, uključenja u europske integracije, stranih ulaganja i domaćeg poduzetništva. Troškovi države, dojam je mnogih, daleko nadilaze uspješnost njezina djelovanja, pa uprava ostavlja dojam da je skupa i birokratizirana, opterećena rutinom i inercijom, slabo prilagodljiva, opstruktivna prema novim političkim smjernicama, te zatvorena prema građanima i njihovim interesima.

Naznaka da trebamo manju, ali profesionalnu i motiviranu upravu nije dovoljna ako u obzir ne uzmemo i potrebu suzbijanja korupcije kao jednog od glavnih rizika uprave u tranzicijskim zemljama. Dojam o raširenosti korupcije koji iskazuju istraživanja javnog mnijenja treba shvatiti sasvim ozbiljno.

Suvremena uprava temelji se na meritornom sustavu napredovanja, dakle na objektivnim kriterijima selekcije prema sposobnostima, školovanju, položenim ispitima i iskustvu. Tako odabrani službenici skloni su svoju službu doživjeti kao poziv i karijeru, što onda uključuje i višu razinu profesionalne etike. Suprotno tome, politizirani kriteriji selekcije za rad i napredovanje u službi, doživljavanje vlasti kao zasluženog plijena koji se dodjeljuje istomišljenicima snižava razinu profesionalne odgovornosti, upućuje ljude na to da položaj treba iskoristiti, a ujedno umanjuje i unutarnji nadzor i odgovornost. Ne odgovara se za rad i rezultat, već za lojalnost.

Osim strukturnih izmjena koje trebaju umanjiti značaj ranije primjedbe, potrebno je, smatra se raditi na mogućem unaprjeđenju, prije svega na permanentnom obrazovanju. Naglasak na odgovornosti građana, otvorenosti prema interesu slobodnih medija, opća transparentnost rada, pravila i rezultata, nužno zahtijeva i dodatno usmjeravanje. Nove tehnologije i nove okolnosti (globalizacija, nova politička i socijalna prava i slobode) čine saznanja brzo zastarjelima, a tehničko poznavanje posla mora se nadopuniti znanjima o društvenoj odgovornosti.

Obično se, sasvim opravdano, smatra da plaće manje i profesionalne uprave moraju biti ne samo dovoljne da jamče dignitet profesionalne vokacije nego trebaju biti izraz boljeg rada i motivacije. Slabo plaćena služba znači rizik korupcije.

Nositelj zadatka: Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Rokovi: Programi i organizacija permanentnog obrazovanja

– trajni zadatak, Analiza platnog sustava – u tijeku, Ocjena postignutih rezultata provedenih promjena – nakon godine dana od usvajanja Nacionalnog programa, Skrb za uvjete djelovanja uprave: praćenje stanja, upravni nadzor, statistika i sl. – trajni zadatak. 5. DECENTRALIZACIJA

Premda su mišljenja o tome koji stupanj i oblik decentralizacije danas treba Republici Hrvatskoj različita, mišljenje o tome da

rizik centralizacije ne znači samo koncentraciju vlasti, nedovoljnu odgovornost, udaljenost od građana i birača, politički i stvarni monopol vlasti bez odgovornosti prilično su raširena. Što više, jedna od uobičajenih mjera poticanja odgovornosti jest horizontalna i vertikalna dioba vlasti. Negativni saldo centralizacije te ograničenja i zamiranje lokalne samouprave prioritetom čine decentralizaciju i reformu javne uprave. Iako je tempo reforme određen financijskim i stvarnim mogućnostima, smjer je svakako poticanje decentralizacije i približavanje uprave građanima. Takav je proces, glede rizika korupcije, dvoznačan. Jačanje političke odgovornosti, preglednosti djelovanja i odlučivanja neprijeporno je mogući pozitivan rezultat decentralizacije, no odsutnost središnjeg nadzora u pogledu zaštite zakonitosti, financijskog poslovanja, zaštite prava građana, potencijalna je opasnost. Jačanje pravne države znači mogućnost da se postigne ravnoteža tih zahtjeva.

Politička orijentacija i odluka da treba proširiti nadležnost lokalne samouprave znači ujedno da jača i potreba za mjerama protiv zloupotreba i korupcije. Radi toga treba pojačati lokalnu kontrolu i odgovornost, otvaranjem prema javnosti, dinamiziranjem lokalne političke scene, novim izbornim pravilima, jasnijim ustrojem lokalne vlasti, a potom je potrebno pojačati političku i stegovnu odgovornost lokalnih dužnosnika te pokrenuti programe borbe protiv korupcije prilagođene lokalnim uvjetima.

Nositelj zadatka: Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Rokovi: Prijedlog reforme

– u tijeku, Nova izborna pravila za lokalnu samoupravu – svibanj 2002. godine, Povremena izvješće Vladi Republike Hrvatske – najmanje jednom godišnje, Ocjena postignutih rezultata provedenih promjena – nakon godine dana od usvajanja Nacionalnog programa, Skrb za uvjete djelovanja lokalne samouprave – trajni zadatak, Pojačanje upravnog nadzora – trajni zadatak, Stručna pomoć lokalnoj samoupravi – razviti institucije. 6. MJERE FINANCIJSKE ODGOVORNOSTI I DRUGE EKONOMSKE MJERE

Ekonomske reforme potrebne za poticanje gospodarskog razvoja imaju suzbijanje rizika korupcije kao važnu komponentu. Mnoge od takvih mjera sasvim posredno utječu na rizike korupcije, ali neke od njih su sasvim odlučne za trajne učinke suzbijanja korupcije.

Pretjerane mjere administriranja gospodarstvom, sustavi dozvola, troškova i poreza, licencija i koncesija, i sve situacije u kojima postoji diskrecijsko pravo administracije prema gospodarstvu, povećavaju rizik samovolje i zloupotrebe. Spominjemo pretjerane mjere, jer je u mnogim slučajevima riječ o nepotrebnoj inerciji nekadašnjih sustava. Deregulacija i shvaćanje da sve što nije zabranjeno treba smatrati u poduzetništvu dozvoljenim, nije zahtjev političke filozofije ili pravno načelo, već sasvim praktična mjera. U prošlosti se prečesto posezalo za kontrolom i državnim zabranama, pa i tamo gdje rizik neuspjeha konačno snosi poduzetnik ili pojedinac. Premda je riječ o mjeri čiji glavni cilj ne može biti sprječavanje korupcije, preispitivanje takvih situacija obično se smatra poticajem poštenom i nekorumpiranom podu-zetništvu.

Bez ubrzanja privatizacije i smanjivanja sfere državnog vlasništva, dakle unošenja izvjesnosti da imatelj imovine, vlasnik, odgovara i skrbi za nju i njezino uvećanje ne može se zamisliti uredno društvo bez korupcije. Zapravo, riječ je o naličju tog stava: državno vlasništvo često se smatra ničijim, odgovornost i briga je anonimna, pa postoji mogućnost zloupotrebe. Iskustvo da se privatizacijom voluntaristički doslovno prenose bogatstva upozorenje je da takve procese treba istodobno ubrzati i podvrći jakom nadzoru javnosti.

U mnogim tranzicijskim zemljama pokazalo se da su značajan izazov korupcije javni natječaji za kupnju robe i usluga. Premda je država jedan od najvećih kupaca, a pravila javnih natječaja, iako načelno dobro postavljena, u praksi se lako izigravaju. Takvo je iskustvo i Republike Hrvatske, te je stoga trebalo promijeniti i usavršiti dosadašnja pravila, koja su bila nedorečena i podložna zlouporabama pa je u tom smislu koncem 2001. godine usvojen novi Zakon o javnoj nabavi koji daje jasne kriterije za odabir najpovoljnijih ponuditelja, zaštitu prava sudionika nadmetanja, kao i decentralizaciju nabave. Valja osigurati dosljednu primjenu Zakona o javnoj nabavi na način da se u propisanom roku osnuje Ured za javnu nabavu koji je nadležan za provedbu, nadzor i primjenu istoga, a u najkraćem roku donijeti posebni zakon kojim će se ustrojiti i regulirati djelatnost Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, budući je kontrolna funkcija ovakovog tijela nužna radi sprječavanja svih oblika prijevara i korupcija u postupku nadmetanja.

Javna kontrola sredstava – usprkos postojanju različitih institucija nadzora (revizije, inspekcije, porezne uprave) – nije u cijelosti zadovoljavajuća. Građani nisu samo pasivni porezni obveznici već imaju aktivno pravo znati za što se i zbog čega troši njihov novac pa u tom smjeru treba razvijati svijest ljudi.

Prevelik se dio sredstava još uvijek vodi i određuje u izvanproračunskim stavkama koje podliježu manjem stupnju parlamentarne i javne kontrole.

Iznimno osjetljivi poslovi su poslovi u okviru carinske uprave gdje postoji visok stupanj rizika od korupcije. Međunarodne udruge s tog područja predlažu različite mjere povećanog nadzora, obrazovanja, te strukturnih mjera i tehnika.

Nositelj zadatka: Ministarstvo financija, Ministarstvo gospodarstva

Rokovi: Povremena izvješće Vladi Republike Hrvatske – najmanje jedanput godišnje uz proračun, Ocjena postignutih rezultata provedenih promjena – nakon godine dana od usvajanja Zakona o javnoj nabavi, Ocjena postignutih rezultata provedenih promjena – nakon godine dana od usvajanja Nacionalnog programa, Skrb za štednju i financijsku odgovornost – trajni zadatak.

U mnogim resorima države, osobito u javnim službama, postoje akutni rizici korupcije. Javno mnijenje iznimno je osjetljivo na takve pojave te se, u okvirima svake pojedine službe, problem korupcije treba smatrati ozbiljnim i te isti minimizirati, a sve radi očuvanja ugleda i digniteta profesija ili službi. Ako se žele poduzeti mjere, treba poći od pretpostavke da je korupcija rizik, a ne optužba, i prema okolnostima slučaja poduzeti mjere.

Nositelj zadatka: Sva ministarstva Rokovi: Izvješće Vladi Republike Hrvatske o predloženim i primijenjenim mjerama

– svibanj 2002. godine, Ocjena postignutih rezultata provedenih promjena – nakon godine dana od usvajanja Nacionalnog programa.

Pojavnosti oblika korupcije, a čemu svjedoče brojna iskustva i drugih zemalja, osobito su osjetljive i opasne u zdravstvu kao iznimno važnoj te izrazito humanoj javnoj službi. Nezavidan materijalni položaj, oskudica sredstava i odlučivanje o važnim pitanjima zdravlja i života, čine korupciju u tom području opasnim problemom i važnim pitanjem morala. Javna percepcija zdravstva popravit će se s prijedlogom mjera za suzbijanje korupcije.

Nositelj zadatka: Ministarstvo zdravstva Rokovi: Prijedlog mjera

– lipanj 2002. godine, Povremena izvješće Vladi Republike Hrvatske – najmanje dva puta godišnje, Ocjena postignutih rezultata provedenih promjena – nakon godine dana od usvajanja Nacionalnog programa,

Skrb za uvjete djelovanja zdravstva – trajni zadatak.

Jednaka je situacija u području školstva i visokog školstva jer se u tim institucijama umnožavaju javne optužbe za korupciju. Bez obzira na to jesu li to samo optužbe ili dokazana djela, treba radi jačanja povjerenja u te institucije djelovati jednako: mjerama koje će omogućiti bolju javnu kontrolu. Izbor oblika mjera i ovdje treba ponajprije prvenstveno prepustiti autonomnim odlukama struke, ali treba insistirati da se takve mjere predlože i provedu.

Nositelj zadatka: Ministarstvo prosvjete i športa, Ministarstvo znanosti i tehnologije

Rokovi: Prijedlog mjera – lipanj 2002. godine, Povremena izvješća Vladi Republike Hrvatske – najmanje dva puta godišnje, Ocjena postignutih rezultata provedenih promjena – nakon godine dana od usvajanja Nacionalnog programa, Skrb za uvjete djelovanja školstva i visokog školstva – trajni zadatak. 7. MEĐUNARODNE AKTIVNOSTI

Visoka razina mobilizacije svih institucija te iskazivanje političkog i gospodarskog interesa u suzbijanju korupcije, obilježja su

djelovanja važnih međunarodnih čimbenika. Premda je interes u suzbijanju korupcije ponajprije domaći, hrvatski, aktivnosti suzbijanja korupcije su globalne. Hrvatski interes je spriječiti »uvoz« korupcije jer je takav unos vrlo često povezan s opasnostima neracionalnih ekonomskih investicija, rizika onečišćenja okoliša i prljave industrije te starih tehnologija i nepotrebnih javnih investicija.

Od posebnog je značaja za provedbu međunarodnih obveza Republike Hrvatske ratifikacija ostalih međunarodnih instrumenata za borbu protiv korupcije. Ratifikacijom Građanskopravne konvencije o korupciji kojom se predviđa zaštita interesa osoba kojima je nanesena šteta aktom korupcije od strane državnih službenika te kojom se određuju pretpostavke za odštetu, Republika Hrvatska bi učinila značajan korak naprijed u daljnjoj prilagodbi hrvatskoga pravnog sustava s europskim standardima i standardima međunarodne zajednice.

Ratifikacija OECD-ove Konvencije o sprječavanju potkupljivanja stranih dužnosnika u međunarodnim poslovnim transakcijama povećava kredibilitet Republike Hrvatske kao zemlje, olakšava strana ulaganja i međunarodnu trgovinu. Takva orijentacija pretpostavka je uključivanja u europske integracije.

Orijentaciju Republike Hrvatske u odnosu na sprječavanje i smanjenje korupcije odražava i činjenica da je Republika Hrvatska aktivno sudjelovala u radu ad-hoc odbora za pregovore o UN Konvenciji o korupciji, čime je učinila još jedan velik korak približavanju hrvatskoga pravnog sustava međunarodnim standardima.

Operativna izmjena iskustava, osobito kroz multilateralne programe (Pakt o stabilnosti – SPAI, SPOC i PACO), pretpostavka je učinkovitoga policijskog djelovanja i sankcioniranja korupcije, organiziranog kriminala, pranja novca, ilegalne trgovine drogom i ljudima.

Uključivanje u sustave monitoringa preko sporazuma GRECO, SPAI i SPOC znači objektivizaciju i komparativnu usporedbu podataka o opasnostima korupcije. Radi provedbe međunarodnih obveza i implementacije u nacionalno zakonodavstvo odredbi Kaznenopravne konvencije o korupciji od posebnog je značaja donošenje Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela.

Nositelj zadatka: Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstvo vanjskih poslova,

Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo gospodarstva

Rokovi: Pristupanje OECD-ovoj Konvenciji o sprječavanju potkupljivanja stranih javnih dužnosnika u međunarodnim poslovnim transakcijama

– početkom 2002. godine, Ratifikacija Građanskopravne konvencije o korupciji VE – ožujak 2002. godine, Aktivno sudjelovanje u realizaciji programa PACO – u tijeku, Ocjena postignutih rezultata provedenih promjena – nakon godine dana od usvajanja Nacionalnog programa, Suradnja u okvirima Pakta stabilnosti (SPAI i SPOC) – trajni zadatak.

8. POTICANJE POLITIČKE I GRAĐANSKE ODGOVORNOSTI

U borbi protiv korupcije svatko ima neki zadatak, svatko nosi dio odgovornosti. Najveću odgovornost snosi onaj tko ima moć i političku vlast. Borba protiv korupcije zadatak je države i odgovorne vlade. Zato se glavni rizik korupcije – budući da je određujemo kao zloupotrebu javne ovlasti – nalazi u političkom sustavu. Obveza dužnosnika, svakog onog tko obnaša javnu vlast, jest da to radi u interesu zajednice. To uključuje obvezu nepribavljanja posebnog osobnog dobitka, niti dobitak za obitelj ili prijatelje iz obnašanja funkcije. Nezavisnost i integritet obvezuju na izbjegavanje bilo kakve ovisnosti o bilo kome osim javnosti i građana kojima odgovaraju. U svim službenim djelatnostima, osobito onima koje se tiču javnih poslova, narudžbi, izbora ljudi ili postavljanja, odlučuje se na temelju sposobnosti i stručnosti, a ne veze, vanjskog utjecaja ili nekog oblika privilegija zbog lojalnosti stranci. Nositelji dužnosti objektivno su i politički, dakle i bez osobne krivnje, odgovorni za posao koji obavljaju ili instituciju koju vode i njezine rezultate. Svaka javna djelatnost podrazumijeva otvorenost i preglednost poslova. Javni dužnosnici moraju biti pošteni i u tome davati jasan primjer. Ta opća načela treba nadopuniti konkretnim mjerama.

Zabrana konflikta interesa i u dosadašnjim zakonima iskazivala se kao usputna obveza u obnašanju funkcije. Mnoge zemlje takvoj obvezi daju supstancionalan i samostalan značaj propisujući načela, pravila, institucije i sankcije za njihovo kršenje. Potrebno je radi demokratizacije političkog života predložiti takva pravila u obliku zakonske obveze.

U mnogim zemljama nadgleda se financiranje političkih stranaka te se primjenjuje načelo preglednosti u korištenju sredstava iz proračuna, posebice od pojedinačnih donatora, koji potencijalno za takvu uslugu traže povlastice i poseban status, što je suprotno načelima jednakosti i pravičnosti.

Dužnosnici obavljaju funkciju u općem interesu i za to primaju plaću, te je stoga prirodna zabrana primanja darova, usluga i beneficija, te se radi očuvanja digniteta dužnosti treba pravilima urediti pravosuđa, takve situacije.

Nositelj zadatka: Ministarstvo uprave i lokalne samouprave

Rokovi: Izrada Nacrta prijedloga Zakona o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti – u tijeku, Prijedlog odgovarajućih izbornih zakona sa izbornim pravilima i financiranjem stranaka – lipanj 2002. godine.

Poticanje civilnog društva, koje odražava interese specifičnih skupina (korisnici, oštećenici) ili skupina koje promiču javni interes, da razvije partnerski odnos prema institucijama sprječavanja korupcije, promicanja demokratskih ili gospodarskih reformi, bitno je za masovnu građansku mobilizaciju protiv korupcije. Iako je korupcija sistemski prouzročena, masovni pokret protiv kršenja moralnih standarda u obavljanju dužnosti vrlo je značajan. To je značajno radi podizanja javne svijesti o uzrocima i štetnosti korupcije, ali i stvaranja pretpostavke za odgovoran građanski odgoj u školama, svim obrazovnim institucijama te zapravo svakoga tko je zainteresiran za javnu stvar borbe protiv korupcije. Vlada Republike Hrvatske, naravno, ne može tražiti ni od koga takav angažman, ali autonomna sfera civilnog društva upravo i počiva na načelu slobode djelovanja. Sve institucije moralnog odgoja – od škole do crkve, od interesnih udruga do udruga koje se bore za ljudska prava – imaju u tome podršku.

Jedna od najvažnijih točaka jest i poticanje istraživačkog novinarstva i slobode tiska. Tisak treba biti slobodan, bez cenzure, razvijen u nezavisnim javnim medijima, slobodan od bilo kojeg oblika državnog nadzora. Svim novinarima, bez diskriminacije, mora se omogućiti pristup do relevantnih podataka i činjenica, a državni dužnosnici dužni su takve informacije dati.

Postojeća zakonska rješenja u velikoj mjeri uvažavaju takve zahvate, ali to ne vrijedi za praksu. Potrebno je razraditi pravila otvorenosti i dostupnosti podataka od javnog interesa. Treba pripremiti zakonske izmjene o javnom priopćavanju i zaštiti privatnosti te unaprijediti praksu preglednosti svih za javnost značajnih podataka.

Nositelj zadatka: Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstvo prosvjete i športa,

Ministarstvo znanosti i tehnologije, Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske

Rokovi: Prijedlog mjera i zakona – lipanj 2002. godine, Ocjena postignutih rezultata provedbe promjena – nakon godine dana od usvajanja Zakona o zaštiti osobnih podataka: Izrada Nacrta prijedloga Zakona o javnom priopćavanju (informiranju) – lipanj 2002. godine, Izrada nacrta prijedloga Zakona o pravu na pristup informacijama. – lipanj 2002. godine, Skrb za uvjete djelovanja medija – trajni zadatak.

Potrebno je potaknuti nezavisnost medija ekonomskim mjerama ali i sprječavanjem monopolističkog zatvaranja. Novinare i medije ne smije se zastrašivati kaznama. Zaštita privatnosti ne može se protezati na nositelje javnih funkcija. Za eventualne klevete kazna bi trebala biti prvenstveno restitutivna (npr. obaveza objavljivanja ispravka).

Javnu svijest treba razvijati sustavnim kampanjama, izvedenim poput onih koje upozoravaju na čuvanje okoliša ili ponašanje u prometu. Treba upućivati na štetu koju od korupcije imaju svi i nametnuti jaku etičku osudu takve prakse. Treba sprječavati svaku, makar verbalnu, relativizaciju korupcije.

Konačno, treba potaknuti istraživanje raširenosti korupcije, u obliku istraživanja javnog mnijenja i drugim metodama. Nositelj zadatka: Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstvo znanosti i tehnologije Rokovi: – trajni zadatak (prema dinamici prijava)

PROVEDBA I USMJERAVANJE AKCIJSKOG PLANA NACIONALNOG PROGRAMA ZA BORBU PROTIV KORUPCIJE

Uspjeh akcijskog plana Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije, ovisi o mnogim okolnostima. Neke su objektivne, neke nepredvidive, no jasno je da presudnu ulogu ima kredibilitet i odlučnost političkih čimbenika. Vlada Republike Hrvatske ovim planom izražava odlučnu obvezu poduzimanja mjera protiv korupcije, mjera koje se ne iskazuju samo programima već i vidljivim rezultatima.

Potrebno je ne samo ozbiljno shvatiti rizike i opasnosti korupcije već je i glavni pravac mjera potrebno usmjeriti prema korupciji u vrhovima vlasti i najodgovornijom osobama. Potrebno je pozorno uravnotežiti kaznene mjere s aktivnostima podizanja razine svijesti, promidžbenim i odgojnim mjerama, postići mobilizaciju građana, udruga, političkih čimbenika i svih onih koji svaki za sebe mogu pridonijeti suzbijanju korupcije. Jedino na taj način moguće je jamčiti trajna postignuća i promjene.

Izvođenje Nacionalnog programa podrazumijeva stalnu koordinaciju djelovanja i odgovornost za njegovo provođenje. U tome je potrebno razlikovati opću koordinaciju programa od tehničke koordinacije djelovanja.

U Hrvatskom saboru potrebno je ustrojiti Povjerenstvo za provedbu Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije, odrediti njegov sastav i ovlasti, s osnovnim zadatkom da se na razini opće političke podrške primjenom ovoga Nacionalnog programa ostvari trajna suradnja Hrvatskoga sabora, državnih i drugih tijela kao i ostalih političkih čimbenika zaduženih i odgovornih za provedbu. Takvo bi povjerenstvo bilo jamstvo kontinuirane podrške i izraz jasne političke volje za suzbijanje korupcije. Kao i u sličnim slučajevima Hrvatski sabor bi pri osnivanju takvih tijela (borba protiv droge, skrb za djecu i sl.) trebao sastavom povjerenstva izraziti važnost i prioritet koji Hrvatski sabor pripisuje borbi protiv korupcije. U sastav povjerenstva bi, osim zastupnika Hrvatskoga sabora, trebalo uključiti i predstavnike civilnog društva i javnosti. Svojim ovlastima i djelovanjem ovako ustrojeno povjerenstvo Hrvatskoga sabora pojačalo bi nadzor nad tijelima zaduženim za provedbu Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije.

U okviru Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta ustrojava se posebni Odjel za sprječavanje pojava korupcije i za odnose s javnošću koji će provoditi i usmjeravati aktivnosti Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije, koordinirati provedbu Akcijskog plana, usmjeravati aktivnost državnih tijela i drugih institucija, promicati civilno društvo, surađivati s nevladinim organizacijama i sredstvima javnog priopćavanja u podizanju javne svijesti o opasnosti od korupcije, organiziranog kriminaliteta te o potrebi njihova suzbijanja.

3. Obrazloženje prijedloga Zakona o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju

javnih dužnosti Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, svibanj 2002.

II OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITI ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE DONOŠENJEM ZAKONA PROISTEĆI Zakonom o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti regulirat će se područje koje je sada jednim svojim dijelom uređeno postojećim Zakonom o obvezama i pravima državnih dužnosnika ("Narodne novine" broj 101/98., 135/98., 109/99., i 25/00). Ako se usporedi navedeni propis s predloženim Zakonom o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti, može se uočiti nekoliko značajnih razlika. Zakonom o obvezama i pravima državnih dužnosnika uređuju se određene obveze i prava državnih dužnosnika, a Zakon o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti je specifičan propis koji uređuje samo institute kojima se nastoji spriječiti i onemogućiti sukob interesa državnih dužnosnika prilikom obnašanja javnih dužnosti. U tome smislu, Zakon je prije svega usmjeren na stvaranje preduvjeta da do sukoba interesa uopće ne dođe i dio je sveukupne borbe protiv svih oblika korupcije na zakonodavnoj razini. Druga je razlika među dva spomenuta propisa u tome što je krug osoba na koje se odnosi Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika širi te, između ostaloga, obuhvaća i nositelje pravosudnih funkcija. Zakon o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti taj krug osoba sužuje prvenstveno zato da bi se osiguralo njegovo dosljedno provođenje i poštivanje. Pored toga, nositelji pravosudnih funkcija unutar sudbene vlasti te pravosuđa u širem smislu riječi, već po prirodi stvari nisu, odnosno ne bi smjeli biti politički dužnosnici i općenito ne podliježu političkoj kontroli javnosti, nego isključivo stručnoj i profesionalnoj.

Svrha Zakona o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti je određenje standarda u obnašanju javne dužnosti, upoznavanje dužnosnika s tim standardima i ukazivanje kakvo se ponašanje očekuje od dužnosnika, te obavještavanje javnosti o tome kakvo se ponašanje dužnosnika može očekivati.

Zakon o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti proširuje obveze i zabrane državnih dužnosnika u odnosu na Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika. Primjerice, izrijekom se određuju zabranjena djelovanja dužnosnika, posebno se određuje trajanje obveza iz Zakona i za razdoblje nakon prestanka obavljanja javne dužnosti i propisuje obveza registracije svih naknada na koje dužnosnik ima pravo. Specifičnost je Zakona i u tome da se temelji na načelima koja predstavljaju pravne, ali i moralne standarde ponašanja. U tome smislu nema dvojbe da će donošenje Zakona naići na kontroverze i različite ocjene, a njegova primjena u početku na poteškoće te da će se tek kroz određeno vrijeme stvoriti ujednačena praksa koja će služiti kao temelj za ocjenu djelovanja dužnosnika u budućnosti. No, to u konkretnom slučaju ne bi trebalo shvatiti kao nedostatak. Zadaća je posebnog Povjerenstva i javnosti da spomenute pravne i moralne standarde tumači adekvatno i sa svrhom kojoj su ti standardi stvoreni, a to je djelovanje dužnosnika u javnom, općem interesu i sprječavanje situacija u kojima bi ti interesi mogli biti u sukobu s privatnim interesima dužnosnika. U tome smislu, odredbe Zakona o standardima ponašanja zapravo služe ne samo građanima i javnosti općenito, nego upravo dužnosnicima. Naime, odredbe Zakona upućene su kako dužnosnicima kao neposrednim adresatima, tako i javnosti koja treba biti na odgovarajući način obaviještena o postupanju osoba kojima su povjerene najviše državne dužnosti.

Ovim je Zakonom predviđeno osnivanje posebnog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, članove kojega bira Hrvatski

sabor. Zadaća je Povjerenstva da nadzire djelovanje dužnosnika u smislu odredaba Zakona, da tumači primjenu načela na kojima se Zakon temelji i da provodi posebne postupke kada postoji osnovana sumnja da je došlo do sukoba interesa. Kako bi se omogućio rad Povjerenstva koje će služiti provedbi Zakona, ali istodobno i štititi dužnosnike od neutemeljenih optužbi, nužno je donošenje posebnih pravilnika kojima će se precizno urediti djelovanje Povjerenstva i utvrditi njegove ovlasti u pokretanju postupka i u njegovom provođenju.

Zakon o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti propisuje sankcije. Riječ je o novčanim kaznama, ali i o

mogućnosti da se odluke Povjerenstva javno objave. Cilj je takvoga određenja da se javnost upozna s eventualnim kršenjem odredaba Zakona i da se na taj način zapravo predvidi politička sankcija. Zakon o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti nije jedini i isključivi instrument borbe protiv korupcije. On mora biti komplementaran ostalim propisima, prvenstveno kaznenopravnima i u tome ga smislu treba i ocjenjivati. Na određeni način, Zakon o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti je i etički kodeks ponašanja. SUKOB INTERESA (pojam, povijesni i usporedni prikaz međunarodnog zakonodavstva)

Nepristranost obavljanja javnih poslova - jer javni poslovi se obavljaju u općem interesu - pretpostavka je pravednog i zakonitog ustroja državne vlasti. Zbog toga se primjenjuju različite funkcionalne i organizacijske mjere koje moraju otkloniti i najmanju sumnju u objektivnost vršenja vlasti. To se podjednako odnosi na mjere koje trebaju osigurati neovisnost državnih dužnosnika (plaća, beneficije, imunitet) ali i na mjere sprječavanja situacija suprotstavljenih (javnih i privatnih) interesa (inkompatibilnost, zabrana reizbora, sukob interesa).

Povijesno, sprječavanje sukoba interesa koincidira s mjerama izgradnje profesionalne uprave u doba prosvijećenog apsolutizma, a kasnije i suzbijanja favoritizma i nepotizma, te "spoils" sistema1. Tijekom 19. stoljeća postupno je nestajao sustav "patronaže"2, kojeg je na nižim izvršnim položajima zamijenio sustav odabira prema sposobnosti (merit sistem), a na višim shvaćanje da je obavljanje javnih poslova pitanje povjerenja (trust). Princip da nitko ne smije biti sudac u vlastitom slučaju i da nadmetanje osobnih interesa škodi tržišnoj utakmici smatra se od tog vremena prešutnom pretpostavkom demokratskog sustava.

1 Spoils sistem uveden je s argumentacijom širenja demokracije. Kao kandidat Jackson je obećao da će smjeniti korumpirane i nesposobne dužnosnike i službenike i zamjeniti ih svojim pristašama. To je učinjeno. Normalnim se smatralo i privilegiranje u dobivanju poslova. Takav sustav pokazao se na dugi rok neodrživim i napušten je donošenjem Tenure of Office Act 1867 i Pendelton act 1883. 2 Sustav patronaže obično se povezuje s engleskom tradicijom. Taj sustav vrijedio je sve do sredine 19. stoljeća kada pod utjecajem liberalnih političkih filozofa (Northcote Trevlyan Repport) započinje stvaranje nefikasne javne uprave što uključuje širenje zabrana da se osobni interesi, favoriziranje i sustav preporuka uzimaju u obzir pri vršenju javnih poslova. Slično se dešava u Njemačkoj, osobito u razdoblju Bizmarkovih reformi. Bizmark, poznat kao pragmatičar koji se služio nečasnom praksom potkupljivanja, inzistira na neutralnom položaju dužnosnika izvršne vlasti.

Proces širenja takvih načela bio je spor, potaknut nizom javnih skandala, širenjem slobode tiska, jačanjem uloge države na tržištu, i senzibiranjem javnosti na racionalnost javnih troškova.

U nastavku se izlažu osnovna obilježja sustava sprječavanja konflikta interesa u različitim zemljama. Treba naglasiti da su situacije povijesno specifične (ideografske) ali da je svima zajedničko sasvim praktički orijentirano nastojanje da se konflikt interesa spriječi. Neke zemlje (SAD, Irska) imaju uzorno zakonodavstvo, druge to smatraju predmetom kaznenopravne regulacije (Francuska) ili ustavnih odredbi, a u nekima se nastoje odredbe uključiti u poslovnike zakonodavnih tijela i zakone koji reguliraju prava i obveze dužnosnika.

U Sjedinjenim Američkim Državama zabrane potječu od 1863. kada se zabranjuje primanje darova i sklapanje poslova u kojima se miješa javni i osobni interes odlučitelja (self-dealings). U razdoblju brzog industrijskog napretka takvi etički standardi donekle su potisnuti (nastanak lobby sistema). U dvadesetim godinama kao posljedica niza skandala (Teapot Dome –1923.) pojavljuje se praksa da se u javnom saslušanju prije postavljanja na položaj pokrene pitanje potencijalnog sukoba interesa. Nadmetanje političkih stranaka pokazalo je da se skandali odražavaju na popularnost i uspjeh u izborima. Ustrojen je (1951.) posebni senatski odbor (Douglas subcommittee) koji je formulirao prijedloge etičkih standarda (Proposals for Improvement of Ethical Standards). Odgovarajuća zakonska regulativa međutim, nije predviđala nikakve sankcije. J. F. Kennedy u kampanji je istaknuo pitanje konflikta interesa radi utjecaja velikih kompanija i podržao djelovanje senatskih tijela (Selected Committee on Standards of Conduct) koji je postao stalno tijelo s identičnim brojem članova obje stranke. Politička borba kulminira 1978. godine kada Kongres donosi Ethics in Government Act. Osim načela etičkih standarda, osniva se i stalno Povjerenstvo, formaliziraju odredbe o sprječavanju konflikta interesa, precizira obveza prikazivanja imovine i transakcija. Prva posljedica zakona, koji se primjenjivao na sve tri grane vlasti, bila je masovno napuštanje službe. Tvrdilo se da norme nisu jasne i da nisu praktične te da destimuliraju bavljenje politikom i karijeru u upravi. Nakon vrlo bolnih rasprava i skandala 1982. formulirane su upute o primjeni (Executive Order 11222). Naročito brojnim učinili su se prekršaji koji se tiču zadržavanja veza s ranijim poslodavcima, korištenje diskrecije za pomoć poznanicima ili partnerima, primanje darova, pregovaranje o zapošljavanju nakon prestanka službe (osobito za vojne osobe!). Nova revizija inicirana je 1989. koja je znatno stroža od svih ranijih. Skoro svake godine izdaju se dopunska uputstva radi ispunjavanja striktnih izvješća.

Zakon brani traženje bilo kakve usluge ili dara (anything of value), uzajamne akcije radi osobnog probitka ili probitka druge osobe (improper influence). Postoji složena struktura zabrana honorarnog ili vanjskog zaposlenja i potencijalnog konflikta interesa. Konflikt interesa je "situacija u kojoj su privatni interesi dužnosnika u suprotnosti s javnim interesom ili se samo tako čini. Neki od konflikata interesa ne moraju nužno (inherentno) biti neetički ili neprihvatljivi". Zato se neodredivo područje konflikta nastoji smanjiti. Ne smije se primiti naknada za govore, pojavljivanje na skupovima ili članke. Zabranjuje se svaki prihod od strane vlade ili organizacije. Zabranjeno je primanje gotovog novca kao naknada ili plaća. Zabranjeno je zastupanje. I za rijetke dozvoljene prihode pored plaće (sveučilište) postavljen je gornji limit dozvoljenih prihoda. Zabranjeno je primiti dar (jedan ili više) od iste osobe vredniji od 250$. Zabranjeno je primanje dara od strane vlade ili društva ako je vrjedniji od 200$. Postoji niz operativnih, izvedbenih pravila, na primjer, izuzetak su darovi obitelji, ne računaju se darovi vrijednosti manje od 100$ i sl. Zabranjeno je primanje naknade za članstvo u odborima društava i udruga, ali članstvo je inače dozvoljeno. Mnoga pravila odnose se i na osobe koje su članovi domaćinstva i sl. zabranjeno je lobiranje nakon napuštanja funkcije (godinu dana). Zabranjeno je primanje putnih naknada za više od 4 dana (7 dana izvan USA) ali i tada samo radi predavanja, govora ili istrage činjenice (legitimni cilj). Budući da u provedbi ima dvojbenih situacija o njima odlučuju Povjerenstvo, no teret sumnje zapravo je na dužnosnicima koji trebaju preventivno nastojati izbjeći i situacije u kojima postoji privid konflikta. Eventualni izuzeci o kojima odlučuje Povjerenstvo moraju se pismeno tražiti i odobriti. Pravila se skrupulozno proširuju i na indirektna davanja (obitelji, suprugu, zaručnici i sl.). Pravila su još stroža za dužnosnike izvršne vlasti gdje se ponavlja kriterij da je dovoljno da postoji "dojam o potencijalnom konfliktu interesa" da bi nastala dužnost da se takva situacija izbjegne. Uposlenici moraju tražiti izuzeća o odlučivanju o svakoj stvari koja potencijalno može imati utjecaja na osobni dobitak ili prednost za povezane osobe. Konflikt je questi facti, ali se ocjenjuje i prema "osjetljivosti materije", nemogućnosti da predmet riješi netko drugi, i "eliminacija mogućnosti da razumna osoba posumnja u nepristranost". Formulirano je 10 načela ponašanja, kao što su: "dužnosnici moraju javne interese nadrediti osobnim", "zabranjeno je korištenje povjerljivih informacija radi osobnog probitka", "traženje i primanje darova osim onih koje predviđa zakon", "dužnosnici moraju promicati poštenje u obavljanju dužnosti", "ne smiju davati povlašteni tretman organizaciji ili pojedincu", "moraju čuvati javnu imovinu i ne smiju je koristiti za ikakvu neovlaštenu svrhu". Odredbe ovakvih etičkih pravila komplementarne su tehničkim odredbama zakona i glavna su vodilja u odlučivanju Povjerenstva.

Striktna je obveza iskazivanja prihoda, imovine i rashoda. Ispunjava se godišnje izvješće koje sadrži podatke o imovini, darovima, prihodima, računima, poslovnim transakcijama. Sankcije su stroge prema onima koji ne ispunjavaju obaveze i sadrže i novčane kazne i "svaku drugu kaznu koju Povjerenstvo smatra primjerenom" (R 20e). Povjerenstvo može smatrati da je dovoljna kazna interna ili javna opomena. U težim slučajevima izbjegavanja obveza ili davanja krivih podataka Povjerenstvo predmet dostavlja tužiteljima radi kaznenog postupka. Za dužnosnike vrijedi i zabrana zapošljavanja u društvima s kojima bi inače postojao konflikt interesa (godinu dana). U dvojbi o postojanju takve restrikcije odlučuje Povjerenstvo.

U Velikoj Britaniji naglasak pri regulaciji konflikta interesa je na određenju zabrana konflikta prvenstveno za izabrane dužnosnike. Zakon (Disqualification Act, 1975.) navodi precizan popis položaja na koji se odnose zabrane i koristi se komplementarno s pravilima procedure rada parlamenta i ranijim aktima. Uvedena je obveza registracije interesa (Register of Members Interests) koja se odnosi na upravne položaje u javnim i privatnim kompanijama, dopunska zaposlenja, odnosa prema strankama (klijentima) osobito glede profesionalnih konzultacija i zastupanja, pomaganja u kampanjama ili drugih oblika sponzoriranja. Mora se registrirati svaki dar vrjedniji od 125 funti, ili vrijednost veća od 0,5% vrijednosti plaće. Mora se registrirati svako vlasništvo nad nekretninama osim doma. Mora se registrirati vlasništvo udjela ili dionica ako prelazi 1% vrijednosti društva ili iznos od 25.000 funti.

Engleska uprava čuvena je po efikasnosti i profesionalnosti. Ipak, glede djelovanja upravnih dužnosnika osnovni akt o sprječavanju konflikta interesa je Standards of Public Act koji od službenika zahtjeva predanost javnom interesu, poštenje, časnost, objektivnost, odgovornost i otvorenost.

U Francuskoj je temeljna odredba članak 24. Ustava koji vrlo široko definira inkompatibilnost. Obnašanje dužnosti u jednom dijelu ili razini vlasti prepreka je bilo kojoj dužnosti u drugom dijelu vlasti, javnim poduzećima ili privatnim tvrtkama. Izuzeci su određeni posebnim zakonom (npr. televizija). Nakon stupanja na dužnost u roku od dva mjeseca obaveza je prekinuti sve takve veze (uključivo lokalnu razinu!). Francuska upravna teorija pa onda i zakonodavstvo kreće od jasnog koncepta da je obavljanje javne dužnosti u funkciji općeg interesa (fonction public - agent public). Zato su mogućnosti sudjelovanja u bilo kakvim aktivnostima osim profesionalne politike i uprave sasvim ograničene (zakonom ili kodeksima ponašanja). Štoviše, takva obveza sankcionirana je odgovarajućim kazneno-pravnim

odredbama. Postepeno sve strože ograničavanje na profesionalnu upravnu karijeru i zabrane aktivnosti van službenog položaja u posljednjih desetak godina dovele su i do ranije nezabilježene fluktuacije u privatni sektor (pantouflage).

Strogo su regulirane situacije zabrane nakon prestanka dužnosti, i to kaznama i do pet godina zatvora. Restrikcije su oslobođene samo znanstvene i umjetničke institucije.

U Njemačkoj postoje slične tendencije. Zakon (Abgeordenetegesetz, AbgG) sadrži odredbe o sprječavanju konflikta interesa, zabrani primanja darova i zaštiti službene tajne (što se proteže na ograničenje zapošljavanja). Postoji obveza izvještavanja o prihodima i rashodima ako oni prelaze određen iznos (44a AbgG). Za zastupnike su pak odredbe o konfliktu interesa ugrađene u poslovničku materiju Bundestaga. Postoji obveza izvještavanja predsjednika parlamenta o takvim aktivnostima, odnosno o potencijalnom i stvarnom konfliktu interesa. Kao kazna predviđeno je javno obznanjivanje prekršaja uz široku diskreciju predsjednika da o tome odluči. Postoji obveza izvještavanja o donacijama. Primljeni darovi mogu prijeći u vlasništvo samo ako se njihova vrijednost plati riznici. U tijeku je rasprava ponukana nedavnim skandalima financiranja političkih stranaka. Postoje ograničenja zapošljavanja nakon prestanka dužnosti, obaveza da se i do pet godina nakon prestanka dužnosti traži suglasnost za novo zaposlenje.

U tranzicijskim zemljama u tijeku su aktivnosti reguliranja konflikta interesa. U Estoniji i Makedoniji takve odredbe uključene su u antikorupcijske zakone. U Slovačkoj i Bugarskoj slične odredbe uključene su u zakone o informiranju. Poteškoće su evidentne i u Mađarskoj i Češkoj gdje je u tijeku akcija donošenja novih zakona i etičkih kodeksa.

Različiti sustavi imaju različita pravila, ali u svima se naglašavaju određene pretpostavke djelovanja pravila o konfliktu interesa. Takva pravila, s drugog gledišta, smatraju se sastavnim dijelom etike obavljanja službi. U nastojanju da skrenemo pozornost i na eventualne probleme primjene: 1. Glavni cilj regulacije je podizanje razine povjerenja u legitimnost i nepristranost vlasti. 2. Regulativa nije cilj sama po sebi već je usmjerena na širenje demokratske političke kulture. Takva regulativa se uklapa u specifičan kontekst u kojem je potrebno prepoznati vezu s drugim zakonima i drugim pravilima. Ne radi se o još jednom dopunskom zakonu već praktičnoj mjeri koja nedostaje u sustavu. 3. Sama zakonska regulacija može biti utemeljena ili na strukturalnim mjerama ili na izvješću o pojedinom slučaju. Prednost prvoga je nesporna jer drugo rješenje je samo palijativno i rezervirano za situaciju skandala koji dira javni osjećaj morala. 4. Odredbe pravne prirode obično se povezuju i nadopunjuju određenim kodeksima moralne naravi. U Francuskoj se radi toga naglašava deontologija profesijom u Sjedinjenim Američkim Državama se donose posebni kodeksi, a u Velikoj Britaniji preporuke se kodificiraju u načela. 5. Nema jasnih pravila o tipovima sankcija za kršenje. Postoji jasna pretpostavka da je glavna sankcija moralne naravi, da je dovoljno javno obznaniti eventualne prekršaje. Neke zemlje (Francuska, Njemačka) insistiraju na kaznenopravnoj regulaciji zbog jasnih pravila postupka. Ovo je osobito sporno u zabranama poslije prestanka dužnosti i u slučajevima u kojima je stvarna šteta neznatna (a politička i etička velika). 6. Postoji različito gledanje na ustroj posebnih tijela i službi koje prate primjenu pravila. Negdje je to prepušteno administraciji i hijerarhijskoj kontroli (Francuska), a drugdje parlamentarnim tijelima, posebnoj instituciji ili odboru. Istraživačke ovlasti takvih tijela obično nisu velike, ali činjenica da novinstvo i kompeticija političkih stranaka otkrivaju činjenice pomaže njihovu učinkovitost. Politička neutralnost takvih tijela je pravilo. Važan je i stupanj otvorenosti društva, sloboda informiranja i aktivnost NVO, jer inače naglasak prelazi na birokratske formalnosti a ne na stvarni učinak. (…)

O B R A Z L O Ž E NJ E Uz članak 1.

U ovom članku regulira se područje koje se uređuje Zakonom. U obnašanju javne dužnosti, obveze ne proizlaze samo direktno iz ovoga Zakona, nego predstavljaju i pravila ponašanja prema načelima sa kojima treba upoznati dužnosnike, ukazati na očekivano ponašanje i o tome izvijestiti javnost. Zakon sadrži definiciju sukoba interesa. U odnosu na Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika ovim Zakonom se šire i preciznije uređuju pitanja obveza dužnosnika za vrijeme obavljanja dužnosti. Ovaj Zakon ima četiri stožerne točke: načela koja obvezuju i preko slova zakona, zabrane postupka, posebno tijelo koje o svemu brine i sankcije koje su generalna i posebna prevencija zlouporabe. Uz članak 2.

U ovom članku određuje se krug osoba na koje se primjenjuje ovaj Zakon. Uvrštavanje gradonačelnika grada Zagreba i zamjenika gradonačelnika grada Zagreba, uz župane i podžupane, u krug osoba na koje se ovaj Zakon odnosi proizlazi iz specifičnog statusa Grada Zagreba za kojeg je zakonom definirano da kao posebna teritorijalna i upravna cjelina ima položaj županije. No, načela Zakona trebala bi se primjenjivati na sve slučajeve koji se tiču obavljanja javne dužnosti. Dosadašnji zakon propisivao je pravila u odnosu na preširok krug osoba. To, uz činjenicu izostanka adekvatnih sankcija, znači da je doseg nadzora bio nedovoljan. Ovim Zakonom nisu obuhvaćeni suci, odnosno drugi djelatnici u pravosuđu, budući se njihove obveze i prava utvrđuju drugim zakonima. Isto tako donošenjem zakona o dužnosnicima lokalne samouprave reguliraju se, na odgovarajući način, i njihove obveze. Uz članak 3.

U ovom članku navode se načela kojih je dužan pridržavati se svaki dužnosnik, a koja su kriterij za određenje ispravnosti njegova ponašanja. Riječ je o pravnim i moralnim standardima ponašanja koji pomažu pri zauzimanju stavova u spornim slučajevima. Uz članak 4.

Ovom odredbom određen je krug osoba koje se smatraju povezanim osobama s dužnosnikom. Taksativno su navedene sve osobe u srodstvu s dužnosnikom koje se smatraju povezanim. Povezanim osobama smatraju se i sve one osobe za koje se po nekoj drugoj osnovi i

ovisno o posebnim okolnostima može smatrati da su s dužnosnikom interesno povezane. To mogu biti kako fizičke, tako i pravne osobe. Primjerice, riječ može biti o osobama koje su s dužnosnikom bile u nekom poslovnom odnosu (tu svakako spadaju i pravne osobe) ili su s njime povezane različitim privatnim vezama. O kojim je osobama riječ valja procjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uz članak 5.

U spornim slučajevima i prije stvaranja jasne prakse neće biti lako utvrditi konkretno značenje obveza i biti će veći broj spornih situacija. U dvojbi bi odlučivalo Povjerenstvo diskretnom uputom što činiti. Važno je i to što je krug dužnosnika ograničen, ali se pravila ponašanja mogu koristiti i za druge dužnosnike u državi ili nedržavnim tijelima, naravno ne i sankcije i postupci koji su ovdje propisani. Riječ je o ideji da se smisao ovoga Zakona i učinci koji se njime žele postići prošire i na druge osobe koje njime nisu obuhvaćene prema članku 2. Za te druge osobe pravila Zakona djeluju prvenstveno kao moralne norme. Uz članak 6.

U ovom članku se na konkretan način određuju zabrane ponašanja dužnosnika.

Uz članak 7.

U ovom članku se navodi obveza evidentiranja imovine dužnosnika. Takva obveza postoji i sada, ali nije bilo sankcija niti tijela za provedbu pa je odredba bila sasvim neefikasna. Ovo je zakonska, a ne samo moralna obveza. Javnost podataka iz porezne kartice dužnosnika izričaj je ideje, ali i potrebe, shvaćanja da dužnosnici zbog funkcija koje imaju i zbog okolnosti da trebaju djelovati u javnom interesu imaju posebne obveze koje ne zahvaćaju ostale građane. Uz članak 8. Ovim člankom određuje se obveza dužnosnika da povjerenu imovinu i sredstva u obnašanju javnih dužnosti koriste namjenski, svrsishodno i ekonomično. Obveze propisane ovim člankom su kako moralne tako i zakonske. Uz članak 9. Ovim člankom regulira se primanje darova, ali pod darom se određuje takav krug kategorija da tu spadaju i sve besplatne usluge koje dužnosnik može dobiti, primjerice: ugostiteljska usluga, usluga noćenja, oprost duga ili obveze, putni trošak ili slična usluga, ulaznica, umjetnički predmet, suvenir, osiguranje ili slična usluga, liječnička ili slična usluga koju dužnosnik nije osobno platio po tržišnoj cijeni ili obećanje prednosti. U tom smislu ovo je vrlo radikalna i dalekosežna odredba. Ujedno je određen limit vrijednosti jednog dara kao i više darova, relativno male vrijednosti povezanih jednim darovateljem, a koji su učinjeni ili obećani. Darovi su podijeljeni u tri skupine: (I) dar čija je vrijednost veća od prosječne plaće u Hrvatskoj u prethodnoj godini; taj se dar ne smije primiti, a ako bi se ipak primio, on se smatra darom učinjenim Republici Hrvatskoj; (II) dar čija je vrijednost između 500 kuna i visine prosječne plaće u Hrvatskoj u prethodnoj godini; taj dar dužnosnik može primiti samo ako ga prijavi Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, pa se time želi postići transparentnost u primanju darova u ovoj skupini; (III) dar čija je vrijednost do 500 kuna, koji dužnosnik može primiti bez obveze prijavljivanja; u pravilu je riječ o darovima koji su iskaz pažnje i koji ni po svojoj vrijednosti ni po smislu ne bi smjeli dovesti do sukoba interesa. Darovi koji potječu od iste osobe kumuliraju se, pa se time sprječava izbjegavanje primjene odgovarajućih odredbi na taj način da jedna osoba više puta u razdoblju od godine dana daruje dužnosnika s više darova manje vrijednosti, ali tako da oni zajedno prelaze granice utvrđene za neku od tih skupina. Definicija dara je vrlo široka, čime se sprječava moguće zaobilaženje propisa. Ovaj Zakon navodi što se bez iznimke smatra darom te proširuje definiciju dara u smislu ovoga Zakona, jer na to upućuju riječi "neka druga korist dana ili obećana dužnosniku". Posebno je određeno da se ne smije primiti nikakav dar koji bi se sastojao u novcu, vrijednosnim papirima ili dragocjenim kovinama. Posebno treba naglasiti da se uvijek kod dara radi o osobnom daru ili kompenzaciji troška osobno za dužnosnika (naprimjer: njegovom dijelu računa), te nisu opravdane primjedbe da se radi o suviše restriktivnim odredbama.

Uz članak 10.

Ovom odredbom propisuje se da dužnosnik osim plaće za posao koji obavlja ne smije primati nikakvu drugu plaću ili naknadu. Navedena odredba u svezi je obvezom registracije iz članka 13. ovog Zakona. Uz članak 11.

Ovim člankom izričito su predviđeni poslovi koje dužnosnik smije prihvatiti u vrijeme obnašanja javne dužnosti za taksativno navedene djelatnosti. Ovom odredbom se ne dira u pravo na rad i izbor, niti se dovodi u pitanje nastavak određenih djelatnosti predviđenih člankom 11. jer su oni Zakonom dopušteni izuzetak (izuzetak od članka 10. su poslovi znanstvene, nastavne, kulturne i stručne djelatnosti) no i za takve slučajeve postoji obveza iz članka 13. U svemu tome treba istaknuti namjeru da se obavljanje dužnosti ne odrazi na moguće sudjelovanje u znanstvenim i stručnim (i sličnim) projektima i inicijativama. Znanstvena, nastavna i kulturna djelatnost može se obavljati, uz uvjet iz članka 13., te naravni uvjet da ne utječe i ne predstavlja konflikt interesa iz članka 1. ovoga Zakona. Uz članak 12. Ovom odredbom predviđena je obveza dužnosnika da za vrijeme obnašanja dužnosti mora prenijeti ostvarivanje prava iz svojih udjela u trgovačkim društvima na drugu osobu, koja ne smije biti povezana osoba u smislu ovoga Zakona. Prenošenje udjela je privremeno. U stavku 1. jasno je navedeno da se radi o upravljačkim pravima temeljenim na udjelima u društvu. Članska prava dužnosnika u trgovačkim društvima obavlja druga osoba kojoj dužnosnik ne smije davati upute ili na drugi način kontaktirati glede ostvarivanja tih prava u trgovačkim društvima. Međutim, dužnosnik ima pravo da ga se jednom godišnje obavijesti o stanju u društvu u kojemu ima udjele. Dužnosnik ima pravo i na dio dobiti u društvu koja mu inače pripada. Dužnosnik ne utječe na vođenje poslova u društvu niti na koji drugi način može utjecati na poslovanje društva. Time se izbjegava mogući sukob njegovog privatnog (poslovnog) interesa i općeg interesa obnašanja javne dužnosti.

Dužnosnici ne mogu biti imenovani u upravne i nadzorne odbore trgovačkih društava, ali smiju biti članovi upravljačkih ili nadzornih organa neprofitnih pravnih osoba, s time da im se u svakom slučaju uskraćuje naknada ili bilo kakva druga korist. Uz članak 13.

Iskustvo je pokazalo da je prvi i najjednostavniji način korištenja službene dužnosti dobivanje raznih oblika naknada i prihoda van plaće, pa stoga moraju biti registrirani. Ovo se odnosi i na prihode ostvarene znanstvenom, nastavnom i kulturnom djelatnošću. Uz članak 14.

Ovo je jedna od klasičnih odredbi kojom se sprječava korupcija. Uz članak 15.

U ovom članku istaknuta je obveza dužnosnika na postupanje te način postupanja u slučaju kada postoji utjecaj ili pritisak na njegovu objektivnost. Uz članak 16.

Potrebno je regulirati i obvezu dužnosnika nakon prestanka obnašanja javne dužnosti. Obveza ostaje šest mjeseci radi jasnog iskazivanja veze s kasnijim poslodavcem, njegovim poslovima, te prihodima iz eventualno odgođenog plaćanja usluge. Odredba nije nužno vezana za pravo naknade plaće dužnosniku nakon prestanka dužnosti, mada se radi potrebe praktičnosti predviđa isti rok. Odredba nije restriktivna glede eventualnog vraćanja na raniji posao ili novo zapošljavanja. Uz članak 17.

Osnivanje Povjerenstva apsolutno je ključno. Sastav Povjerenstva, i po broju i po ustroju može varirati, ali je nužno osigurati njegovu neovisnost. Rok na koji se biraju članovi Povjerenstva mora biti različit od roka na koji se biraju dužnosnici jer inače nema jamstva nestranačke kontrole. Uz članak 18.

Ovim člankom propisano je djelovanje Povjerenstva na temelju ovoga Zakona, dobrih običaja, političke odgovornosti i vjerodostojnosti dužnosnika. Uz članak 19.

Ovim člankom određen je postupak pred Povjerenstvom. Uz članak 20.

Ovim člankom propisane su sankcije za kršenje odredaba ovoga Zakona. Bit sankcija je obustava iznosa iz mjesečne netto plaće dužnosnika, te u određenoj vrsti «izlaganja» dužnosnika koji ne postupi sukladno odredbama ovoga Zakona, prijekoru javnosti. Stoga imovinska sankcija obustave određenog iznosa iz netto plaće dužnosnika predstavlja određenu granicu rizika za dužnosnike koji se ne pridržavaju odredaba ovoga Zakona. Prijeći tu granicu znači izložiti se sudu javnosti (uz mjeru obustave trebalo bi afirmirati primjenu stavka 8. – javno objavljivanje rješenja) i ultimativno, s obzirom da je upravo ta javnost condicio sine qua non obavljanja javnih dužnosti, implicirati prestanak obavljanja javnih dužnosti. Za pretpostaviti je da će, zbog navedenog, dužnosnici uglavnom poštivati odredbe ovoga Zakona i da će postupci pred Povjerenstvom biti izuzetno rijetki. Za osobito lake slučajeve povrede odredaba ovoga Zakona ili ako Povjerenstvo utvrdi postojanje osobito olakotnih okolnosti na strani dužnosnika, predviđena je mogućnost primjene opomene prema dužnosniku. Pravna zaštita u smislu zajamčenog pravnog lijeka moguća je ustavnosudskom zaštitom. Naime, budući da se radi o najvišim državnim dužnosnicima i obnašateljima političkih položaja njihovo pravo treba i može štititi tijelo koje je neovisno te koje je autoritet u zaštiti ljudskih prava. Uz članak 21., 22. i 23.

Ovim odredbama određen je dan stupanja na snagu rečenog Zakona i prestanak važećih odredaba Zakona o obvezama i pravima

državnih dužnosnika jer je to pitanje regulirano odredbama ovoga Zakona, te su propisani rokovi za imenovanja članova Povjerenstva. Za selektivno utvrđivanje drukčijih rokova primjene pravila iz članka 11. i sličnih postoje praktični razlozi. Predviđanje izuzetaka uvijek sa sobom nosi rizik dodatnih praktičnih problema primjene, te bi za takve izuzetke trebalo ostaviti otvorenu mogućnost rasprave, ali usvojiti ih samo uz jasan stav predlagača u restriktivnom širenju mogućnosti specifičnog roka primjene za pojedine slučajeve, a i to tek onda kada se time ne dovodi u pitanje stupanje na snagu i primjena cjelokupnog mehanizma kontrole sukoba interesa.

4. Kaznenopravna konvencija o korupciji (Vijeće Europe), Zakon o potvrđivanju Kaznenopravne konvencije o korupciji NN MU 11/00 od 6.10.2000., potpisana 15.09.1999., stupila na snagu 01.07.2002. (izvatci)

Poglavlje I.

UPORABA TERMINA

Članak 1.

UPORABA TERMINA

U svrhe ove Konvencije: a. "državni službenik" će razumijevati ono što se definira kao "službenik", "javni službenik", "gradonačelnik", "ministar" ili "sudac" u državnom zakonu države u kojoj dotična osoba obnaša tu dužnost i s istom primjenom kao u kaznenom pravu; b. izraz "sudac" koji se spominje u podstavci a) gore uključuje tužitelje i osobe koje rade u pravosudnoj službi; c. u slučaju postupka koji uključuje državnog službenika druge države, država u kojoj je podignuta tužba može primijeniti definiciju državnog službenika samo u slučaju ako je gore navedena definicija u skladu s njenim državnim zakonom; d. "pravna osoba" označava svako tijelo koje uživa taj status prema primjenjivom državnom zakonu, osim za države ili druga javna tijela koja obnašaju državne vlasti i za javne međunarodne organizacije.

Poglavlje II.

MJERE KOJE SE TREBAJU PODUZETI NA NACIONALNOJ RAZINI

Članak 2.

AKTIVNO PODMIĆIVANJE TUZEMNIH DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra čin kada bilo koja osoba namjerno, izravno ili neizravno, obeća, nudi ili daje bilo kakvu nepripadajuću korist bilo kojem njenom državnom službeniku, namijenjenu njemu, njoj ili nekom drugom, ne bi li ta osoba djelovala ili se suzdržala od djelovanja tijekom obnašanja svoje dužnosti.

Članak 3.

PASIVNO PODMIĆIVANJE TUZEMNIH DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra čin kad njen državni službenik namjerno, bilo izravno ili neizravno, traži ili primi bilo koju nepripadajuću korist namijenjenu njemu, njoj ili nekom drugom, ili kada prihvati ponudu ili obećanje za takvu korist ne bi li djelovao ili se suzdržao od djelovanja tijekom obnašanja svoje dužnosti.

Članak 4.

PODMIĆIVANJE ČLANOVA TUZEMNIH DRŽAVNIH TIJELA

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra čin naveden u člancima 2. i 3., kad se radi o bilo kojoj osobi koja je član bilo kojeg tuzemnog državnog tijela koje ima pravosudne ili upravne ovlasti.

Članak 5.

PODMIĆIVANJE INOZEMNIH DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra čin naveden u člancima 2. i 3., kad se radi o osobi koja je državni službenik bilo koje druge države.

Članak 6.

PODMIĆIVANJE ČLANOVA INOZEMNIH DRŽAVNIH TIJELA

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra čin naveden u člancima 2. i 3., kad se radi o bilo kojoj osobi koja je član bilo kojeg državnog tijela koje ima pravosudne ili upravne ovlasti u bilo kojoj drugoj državi.

Članak 7.

AKTIVNO PODMIĆIVANJE U PRIVATNOM SEKTORU

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra namjerno i u tijeku poslovne aktivnosti obećavanje, nuđenje ili davanje, izravno ili neizravno, bilo koje neprikladne koristi bilo kojoj osobi, koja upravlja ili radi u bilo kojem svojstvu u tijelima privatnog sektora za nju ili nekog drugog, ne bi li djelovala ili suzdržala se od djelovanja na način koji krši njene obveze.

Članak 8.

PASIVNO PODMIĆIVANJE U PRIVATNOM SEKTORU

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra svjesno i u tijeku poslovne aktivnosti potraživanje ili primanje, izravno ili neizravno, od bilo koje osobe koja upravlja ili u bilo kojem svojstvu radi u tijelu privatnog sektora, bilo koje nepripadajuće koristi ili obećavanje istih za nju ili nekog drugog, ili prihvaćanje ponude ili obećavanja takve koristi, ne bi li djelovala ili suzdržala se od djelovanja na način koji krši njene obveze.

Članak 9.

PODMIĆIVANJE SLUŽBENIKA MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra čin naveden u člancima 2. i 3., kad isti uključuje bilo kojeg službenika ili drugog djelatnika, unutar značenja propisa za osoblje, bilo koje javne međunarodne ili naddržavne organizacije ili tijela kojeg je zemlja potpisnica član, ili bilo koje osobe, neovisno o tomu je li sekundiran ili ne, koja obnaša dužnosti koje odgovaraju onima koje izvršavaju službenici ili agenti međunarodnih organizacija.

Članak 10.

PODMIĆIVANJE ČLANOVA MEĐUNARODNIH PARLAMENTARNIH TIJELA

Svaka će zemlja potpisnica donijeti one nužne pravne i druge mjere kojima se prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra čin naveden u članku 4. kad isti uključuje bilo kojeg člana parlamentarnog tijela međunarodne ili naddržavne organizacije koje je država potpisnica članica.

Članak 11.

PODMIĆIVANJE SUDACA I SLUŽBENIKA MEĐUNARODNIH SUDOVA

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra čin naveden u člancima 2. i 3., kad isti uključuje bilo koju osobu koja radi u pravosudnoj službi ili službenika bilo kojeg međunarodnog suda čiju ovlast prihvaća zemlja potpisnica.

Članak 12.

TRGOVANJE UTJECAJEM

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra namjerno obećavanje, davanje ili nuđenje, izravno ili neizravno, bilo koje nepripadajuće koristi bilo kojoj osobi koja tvrdi ili potvrdi da je sposobna neprimjereno utjecati na odluku bilo koje druge osobe navedene u člancima 2., 4. do 6. i 9. do 11., neovisno o tomu je li nepripadajuća korist namijenjena toj osobi ili nekom drugom, kao i potraživanje, primanje ili prihvaćanje ponude ili obećanja glede takve koristi, a u odnosu na vlastiti utjecaj, neovisno o tomu hoće li se takav utjecaj izvršiti i hoće li on dati željeni rezultat.

Članak 13.

PRANJE NOVCA STEČENOG PREKRŠAJIMA VEZANIM UZ KORUPCIJU

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra čin naveden u Konvenciji Vijeća Europe o pranju, pretraživanju, zapljeni i konfiskaciji prihoda od kriminala (ETS Br. 141), članku 6., stavcima 1. i 2., pod ovdje navedenim uvjetima, kad se glavno kažnjivo djelo sastoji od bilo kojeg kaznenog djela utvrđenog sukladno člancima od 2. do 12. ove Konvencije, osim ako zemlja potpisnica nije primijenila pridržano pravo ili dala iskaz glede tih kaznenih djela ili ih u svojem zakonodavstvu vezanom za pranje novca ne smatra teškim kaznenim djelima.

Članak 14.

RAČUNOVODSTVENI PREKRŠAJI

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se prekršajem, koji prema njenom tuzemnom zakonu podliježe kaznenim ili drugim sankcijama, smatraju djela ili propusti kada su učinjeni namjerno kako bi se omogućilo činjenje, prikrivanje ili lažno prikazivanje prekršaja navedenih u člancima od 2. do 12., osim ako u svezi s njima zemlja potpisnica nije uporabila pridržano pravo ili dala odgovarajući iskaz: a. stvaranje ili uporaba računa ili bilo kojeg drugog računovodstvenog dokumenta ili bilješke koja sadrži lažne ili nepotpune informacije; b. nezakonito ne/evidentiranje plaćanja.

Članak 15.

KAZNENO DJELO SUUČESNIŠTVA

Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere kojima se, prema njenom tuzemnom zakonu, kaznenim djelom smatra pomaganje ili poticanje bilo kojeg kaznenog djela utvrđenog ovom Konvencijom.

Članak 19.

SANKCIJE I MJERE

1. Uzevši u obzir ozbiljnost kaznenih prekršaja koji proizlaze iz ove Konvencije, svaka zemlja potpisnica će za kaznene prekršaje koji proizlaze iz članaka od 2. do 14. propisati učinkovite, odgovarajuće i obeshrabrujuće sankcije i mjere, uključujući kazne lišenja slobode koje mogu dovesti do izručenja kad je navedene prekršaje počinila fizička osoba. 2. Svaka zemlja potpisnica zajamčit će da će pravne osobe odgovorne sukladno članku 18., stavcima 1. i 2., podlijegati učinkovitim, odgovarajućim i obeshrabrujućim kaznenim ili nekaznenim sankcijama, uključujući i novčane sankcije. 3. Svaka zemlja potpisnica uvest će takve pravne i druge mjere koje mogu biti nužne za izvršavanje zapljene ili nekog drugog načina oduzimanja proizvoda i dobiti iz kaznenih prekršaja koji proizlaze iz ove Konvencije, ili vlasništva čija vrijednost odgovara takvoj dobiti.

Članak 20.

SPECIJALIZIRANE VLASTI

Svaka zemlja potpisnica donijet će takve mjere koje su nužne za jamstvo da su osobe ili tijela obučena za borbu protiv korupcije. Oni će uživati potrebitu neovisnost sukladno osnovnim načelima pravnog sustava dotične zemlje potpisnice, kako bi mogli učinkovito i bez nepotrebnog pritiska izvršavati svoje obveze. Zemlja potpisnica će jamčiti da je osoblje takvih tijela prošlo primjerenu obuku i da posjeduje odgovarajuća financijska sredstva.

Članak 21.

SURADNJA S DRŽAVNIM TIJELIMA I NJIHOVA MEĐUSOBNA SURADNJA

Svaka zemlja potpisnica donijet će takve mjere koje su nužne za jamstvo da će sve državne vlasti kao i svaki državni službenik surađivati, sukladno državnom zakonu, s onim vlastima koje su odgovorne za provedbu istraga i podizanje kazneno-pravnog postupka: a. time što će te vlasti na vlastitu inicijativu izvješćivati o slučajevima kad postoje utemeljene sumnje o počinjenim kaznenim prekršajima koji proizlaze iz članaka od 2. do 14.; ili b. time što će te vlasti na njihov zahtjev izvješćivati o istom.

Članak 22.

ZAŠTITA OSOBA KOJE SURAĐUJU S PRAVOSUĐEM I SVJEDOKA

Svaka zemlja članica donijet će one mjere koje su nužne za učinkovitu i odgovarajuću zaštitu: a. osoba koje izvješćuju o kaznenim prekršajima iz članaka od 2. do 14. ili koje na neki drugi način surađuju s istražnim i pravosudnim tijelima; b. svjedoka koji daju iskaze glede tih prekršaja.

Članak 23.

MJERE KOJE OLAKŠAVAJU PRIKUPLJANJE DOKAZA I ZAPLJENU DOBITI

1. Svaka zemlja potpisnica donijet će one nužne pravne i druge mjere, uključujući i one koje omogućavaju uporabu posebnih istražnih tehnika, sukladno državnom zakonu, koje će joj olakšati prikupljanje dokaza glede kaznenih prekršaja koji proizlaze iz članaka od 2. do 14. ove Konvencije, identificiranje, pronalaženje, zamrzavanje i zapljenu proizvoda i dobiti stečenih korupcijom ili vlasništva čija vrijednost odgovara takvoj dobiti, sukladno mjerama navedenim u stavku 2. članka 19. ove Konvencije. 2. Svaka zemlja potpisnica donijet će nužne pravne i druge mjere kojima će opunomoćiti svoje sudove ili druge odgovorne vlasti da izdaju nalog prema kojem se mogu podnijeti ili zaplijeniti bankovne, financijske ili trgovinske bilješke u svrhu izvršavanja mjera navedenih u

stavku 1. ovog članka. 3. Bankovna povjerljivost neće predstavljati zapreku izvršenju mjera navedenih u stavcima 1. i 2. ovog članka.

5. Građanskopravna konvencija o korupciji (Vijeće Europe), Zakon o potvrđivanju

Građanskopravne konvencije o korupciji NN MU 6/03 od 14.3.2003., potpisana 2. listopada 2001., stupa na snagu 1. studenog 2003. (izvatci)

Poglavlje I.

Mjere koje treba poduzeti na nacionalnoj razini

Članak 1.

Svrha

Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti djelotvorna pravna sredstva za one osobe koje su pretrpjele štetu zbog korupcije, kako bi im se omogućilo da brane svoja prava i interese, a što uključuje i mogućnost dobivanja naknade štete.

Članak 2.

Definicija korupcije

U smislu ove Konvencije, "korupcija" znači traženje, nuđenje, davanje ili primanje, izravno ili neizravno, mita ili bilo koje druge nedopuštene koristi ili mogućnost stjecanja takve koristi koja remeti pravilno izvršavanje bilo koje dužnosti ili ponašanje koje se traži od primatelja mita, nedopuštene koristi ili mogućnosti stjecanja takve koristi.

Članak 3.

Naknada štete

1. Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti da osobe koje su pretrpjele štetu zbog korupcije imaju pravo pokrenuti sudski postupak kako bi ostvarili pravo na punu naknadu takve štete. 2. Ta se naknada može odnositi na materijalnu štetu, izmaklu dobit i nematerijalnu štetu.

Članak 4.

Odgovornost

1. Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti da se sljedeće pretpostavke moraju ispuniti kako bi se šteta nadoknadila: I. da je tuženik počinio ili odobrio čin korupcije ili je propustio poduzeti razumne korake kako bi spriječio čin korupcije; II. da je tužitelj pretrpio štetu; i III. da postoji uzročna veza između čina korupcije i štete. 2. Kad je više tuženika odgovorno za štetu koja proistječe iz iste korupcijske aktivnosti, svaka stranka će u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti njihovu solidarnu odgovornost.

Članak 5

Odgovornost države

Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti odgovarajuće postupke pomoću kojih osobe koje su pretrpjele štetu zbog čina korupcije od strane njezinih javnih službenika u vršenju njihovih dužnosti mogu zatražiti naknadu od države ili, u slučaju stranke koja nije država, od odgovarajućih vlasti te stranke.

Članak 6.

Krivnja tužitelja

Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti da se naknada smanji ili ne odobri uzimajući u obzir sve okolnosti, ako je tužitelj svojom krivnjom pridonio nastanku štete ili njenom povećanju.

Članak 7.

Rokovi zastare

1. Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu u odnosu na pokretanje postupka za naknadu štete predvidjeti rok zastare koji ne može biti kraći od tri godine računajući od dana kad je osoba koja je pretrpjela štetu saznala ili je razumno mogla saznati da je šteta nastala ili da je počinjen čin korupcije, ili saznala ili razumno mogla saznati za identitet odgovorne osobe. Međutim, taj se postupak ne može pokrenuti nakon proteka roka zastare od deset godina računajući od dana počinjenja čina korupcije. 2. Zakoni stranke koji uređuju zastoj ili prekid zastarnih rokova će se, ako je to primjereno, primjenjivati na rokove propisane stavkom 1.

Članak 8.

Valjanost ugovora

1. Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti ništavost svakog ugovora ili odredbe ugovora kojom se omogućuje korupcija. 2. Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti da sve stranke ugovora čiji je pristanak nevaljan zbog čina korupcije budu u mogućnosti sudu podnijeti tužbu za proglašenje tog ugovora ništavim, ne dirajući u njihovo pravo na naknadu štete.

Članak 9.

ZAŠTITA ZAPOSLENIKA Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti odgovarajuću zaštitu od svake neopravdane kazne za zaposlenike koji imaju opravdani razlog sumnjati na korupciju ili koji u dobroj vjeri prijave svoju sumnju odgovornim osobama ili vlastima.

Članak 10.

Izvješća i revizija l. Svaka će stranka, u okviru svog unutarnjeg zakonodavstva, poduzeti potrebne mjere kako bi osigurala da godišnja izvješća poduzeća budu izrađena jasno i da sadrže točan i pošten prikaz financijskog položaja trgovačkih društava. 2. U cilju sprječavanja korupcije, svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti da revizija potvrđuje da godišnja izvješća daju točan i pošten prikaz financijskog stanja trgovačkih društava.

Članak 11.

Pribavljanje dokaza Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti djelotvorne postupke pribavljanja dokaza u građanskim postupcima čiji je predmet neki čin korupcije.

Članak 12.

Privremene mjere Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti sudske naloge koji su potrebni kako bi se očuvala prava i interesi stranaka tijekom građanskih postupaka čiji je predmet neki čin korupcije.

6. Kazneni zakon

Primanje mita Članak 347.

a. Službena osoba koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili drugu fizičku ili pravnu osobu, ili koja

primi obećanje dara ili kakve koristi da u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti, ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

b. Službena osoba koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili drugu fizičku ili pravnu osobu ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi, da u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti, ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

c. Službena osoba koja nakon obavljanja odnosno neobavljanja službene ili druge radnje navedene u stavku 1. i 2. ovoga članka, a u svezi s njom, zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili drugu fizičku ili pravnu osobu,

kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

d. Primljeni dar ili druga imovinska korist oduzet će se.

Davanje mita Članak 348.

(1) Tko službenoj osobi dade ili obeća dar ili kakvu drugu korist za sebe ili drugu fizičku ili pravnu osobu da u granicama

svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti, ili tko posreduje pri takvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Tko službenoj osobi dade ili obeća dar ili kakvu drugu korist za sebe ili drugu fizičku ili pravnu osobu da u granicama svojeg ovlaštenja obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti, ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti, ili tko posreduje pri takvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe,

kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(3) Počinitelj kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka koji je dao mito na zahtjev službene osobe i prijavio djelo prije

njegova otkrivanja ili prije saznanja da je djelo otkriveno, oslobodit će se kazne.

(4) Dar ili imovinska korist u slučaju iz stavka 3. ovoga članka vratit će se davatelju.

Protuzakonito posredovanje Članak 343.

(1) Tko zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist, ili tko primi ponudu ili obećanje dara ili kakve druge koristi za sebe

ili drugu fizičku ili pravnu osobu da iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti, ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti.

(3) Ako je za posredovanje iz stavka 2. ovoga članka počinitelj primio dar ili kakvu drugu korist, ili ako je primio ponudu

ili obećanje dara ili kakve druge koristi za sebe ili drugu fizičku ili pravnu osobu, a ne radi se o počinjenju drugoga kaznenog djela za koje je propisana teža kazna,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do pet godina.

(4) Tko drugome ponudi, obeća ili dade dar ili kakvu drugu korist, namijenjenu toj osobi ili drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi, da iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti, ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.

(5) Tko drugome ponudi, obeća ili dade dar ili kakvu drugu korist, namijenjenu toj osobi ili drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi, da iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.

Zlouporaba obavljanja dužnosti državne vlasti

Članak 338.

Službena osoba u tijelima državne vlasti i jedinicama područne i lokalne samouprave koja radi pribavljanja imovinske koristi u svojoj privatnoj djelatnosti ili privatnoj djelatnosti članova svoje obitelji iskoristi položaj ili ovlast pogodavanjem u natječaju, davanju, preuzimanju ili ugovaranju poslova, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Primanje mita u gospodarskom ili drugom poslovanju

Članak 294b.

(1) Odgovorna osoba koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist, ili koja primi obećanje dara ili kakve druge koristi da prilikom sklapanja posla ili pružanja usluge pogoduje drugoga tako da prouzroči štetu onome koga zastupa,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(2) Odgovorna osoba koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist, ili koja primi obećanje dara ili kakve druge koristi kao protuuslugu za sklapanje posla ili pružanje usluge,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Primljeni dar ili druga imovinska korist oduzet će se.

Davanje mita u gospodarskom ili drugom poslovanju Članak 294.c

(1) Tko odgovornoj osobi dade ili obeća dar ili kakvu drugu korist da prilikom sklapanja posla ili pružanja usluge

pogoduje drugoga tako da prouzroči štetu onome koga zastupa, ili tko posreduje pri takvom podmićivanju odgovorne osobe,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Tko odgovornoj osobi dade ili obeća dar ili kakvu drugu korist kao protuuslugu za sklapanje posla ili pružanje usluge, ili tko posreduje pri takvom podmićivanju odgovorne osobe,

kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Počinitelj kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka koji je dao mito na zahtjev odgovorne osobe i prijavio djelo

prije njegova otkrivanja ili prije saznanja da je djelo otkriveno, oslobodit će se kazne. (4) Dar ili imovinska korist u slučaju iz stavka 3. ovoga članka, vratit će se davatelju.

Korisne adrese Transparency International Hrvatska www.transparency.hr Transparency International www.transparency.org Svjetska banka http://www1.worldbank.org/publicsector/anticorrupt/ GRECO www.greco.coe.int Vijeće Europe www.coe.int/T/E/Legal_affairs/Legal_co-operation United Nations Office on Drugs and Crime www.unodc.org/unodc/en/corruption.html OECD www.oecd.org/daf/nocorruption SPAI (Stability Pact Anti-Corruption Initiative) www1.oecd.org/daf/spaicom/ Anti Corruption Gateway for Europe and Eurasia www.nobribes.org