LITERARNI KUTAK Čudovište Krivoslovko To je čudovište jako maleno, ali jako opasno. Kada ja pišem, on mi iskrivljuje slova. Uporno se borim s tim čudovištem, ali ga nikako ne mogu otjerati i pobijediti. Ja sve lijepo i točno napišem, a on mi sve pokvari. Nikako ne mogu dokazati da je on kriv za moje greške jer ga nitko ne vidi osim mene. Ljut sam na to čudovište jer za njegove greške ja dobijem lošiju ocjenu. Nadam se da ću ipak pobijediti to čudovište i da ću početi lijepo i pravilno pisati.

Dominik Brkić, 3. raz. PRO KOZARICE

Gumica Ja sam gumica za brisanje i nisam obična gumica, nego posebna. Živim u plastičnom valjku sa svoja četiri prijatelja. Žute sam boje i brišem što Vanesa pogriješi kada piše olovkom. Kada me Vanesa stavi u pernicu, sve je mračno i ja zaspem kao mala beba. Kada se probudim, pričam sa svojim prijateljima, ostalim priborom. Pernica se na nas ljuti jer ona u torbi spava, a mi pričamo. Vanesa ponekad briše i s drugim gumicama pa se malo ljutim, ali ipak znam da Vanesa briše s njima samo zato što su joj došle prve pod ruku. One su baš zločeste, a ja sada idem ljenčariti.

Vanesa Štimac, 4. raz. PRO Kozarice

Špox On nikada ništa ne uči, Samo bi htio kući. Puši kao da je parna lokomotiva I lud je kao mala zelena gljiva… Naj-frend mu je Kova Koji je izgleda pao s krova. Uvijek mu je do šale stalo, Ali do škole vrlo malo. Provodi dane spavajući, I noge od nogometa odmarajući. Kristina Škledar, 8.a

Da je meni drvo biti Da je meni drvo biti Voljela bih grane kriti. Zelena mi krošnja, A naziv mi višnja. Jako volim spavati I od mrava se sakrivati. Krošnjica mi zelena, A glavica medena. Matea Dudaš, 2.r. Japan Japan je Zemlja Izlazećeg Sunca. Glavni grad Japana zove se Tokio. Njihov car zove se Akihito. Površina Japana je 377 835 kvadratnih kilometara. U Japanu ima oko 131 milijun stanovnika. Japanci jedu štapićima. Japanski novac zove se jen. Japanci su niski ljudi, a žene, za pokazivanje tradicionalnih obreda i nošnji, boje lice bijelom bojom, a usnice crvenom te obrve crnom. Nošnje su im lijepe, a njihov sastavni dio su, i nama poznate, „japanke“. Japan je otočna zemlja i država i tamo su česti potresi. Japan je takoñer i planinska zemlja, a najpoznatija planina je Fudži-jama. Japan mi se sviña i možda ću jednog dana tamo i otići.

Ana Ovad, 2.r.

Kruška Kruška se nalazi u mom voćnjaku. U proljeće ima male plodove koji poslije izrastu u ukusne kruške. Kruška mora sazrijeti da bi bila sočna, žuta i mekana. One mogu sazrijeti u više različitih veličina, ali uvijek istog mirisa i okusa. Kad puše povjetarac, kruške se lagano njišu na povjetarcu kao djeca na ljuljačkama.

Marija Galić, 3.a

Godišnja doba Čim doñe zima Hvata me rima. Dok djevojčice snjegovića rade Dječaci saonice iz podruma vade. Zimski su praznici završili Školske nam brige stvorili. Proljeće kuca na vrata I to plaši mog brata. Proljeće je prošlo I ljeto nam došlo. Ljetni su praznici počeli More smo jedva dočekali. Bezbrižni dani brzo prolaze, Ljetni dani odlaze. Jesen je počela polako, Ali uz prijatelje sve je lako. I evo opet zime, Ali ovaj put ništa od rime. Lucija Balja, 6.b Zagonetka Oni su dobri, oni su zli, Čak i očajni. Sve im reći možemo, Ponekad ih se stidimo. Tko su oni? Ana, Ena i Gloria, 6.b

Mrvice iz mog dnevnog boravka U moju je kuću nedavno ušla velika radost, kako kaže moj tata. Iskreno, ja ne znam zašto je ta mala plačljivica radost. Svi joj se vesele i nešto nježno govore, a ona ne reagira i kao da ju nije briga ni za koga, samo jede, spava i ponekad plače. Zove se Nika, i otkad je stigla u našu kuću, moj se život uveliko promijenio. Moji mama i tata postali su baka i djed. Jako su ponosni i radosni. Opet ta riječ radost. Otkako je moja nećaka ušla u moj život, počinjem razumijevati tu riječ. Kuća nam je često puna gostiju i mene to veseli jer me nitko ne gnjavi. Nika dobije poklone, a ponekad i ja. Eto radosti. Moj brat nema vremena da me zadirkuje jer čuva Niku. Opet radost. Sad rzumijem zašto moj tata kaže da su mala djeca radost. Radost je kad se netko mali rodi, a nas velike ostave na miru!

Matej Dobranić, 5.a Košarka u travi Igrali su muhe, mušice i skakavci Košarku na zelenoj travici. To je bila tekma prava, Za suca su stavili crvenog mrava. Padaju koševi na obje strane, Čak i vrane plješću s grane. Takav je to strašni derbi bio Da je u dnevniku završio. Kolinda Capan, 3. r. PRO Piljenice Moj novi bicikl Dugo sam vremena želio novi bicikl jer mi je stari bio premalen. Zamolio sam tatu da mi kupi novi. Jednog dana tata me poveo u Pevec i rekao da će mi ga kupiti. Izabrao sam jedan za kojega je tata rekao da je prevelik za mene. Nisam slušao tatu. Kod kuće smo ga zajedno složili. Shvatio sam da je tata bio u pravu. Uplašio sam se i nisam ga htio voziti. Prva vožnja nije bila uspješna. Pao sam jer nisam mogao sići kao sa svog starog bicikla. Otada sam mrzio novi bicikl. Jednog dana ipak sam odlučio zaboraviti svoj strah. Nakon nekoliko dana vožnje zaključio sam da moram biti uporan i da ne smijem odmah odustati. Sve je bilo odlično i zavolio sam novi bicikl.

Filip Krpes, 3, raz. PRO Piljenice

Ljubav Ljubav je luda, Ona ide svuda. Napada djevojčice i dječake Kao da krade medenjake. Ljubav se vuče Kao da joj je vruće I u svačije se srce Potajno zavuče. I tada su svi zaljubljeni i sretni, I tada su svi kao ptice poletni. Dominik Bošnjak, 7.c Ples Zovem te na ples Da izbaciš stres. Ti moj pozdrav prihvatiš Pa me za ruku uhvatiš. Tango dolazi u moje srce. Plešem u ritmu muzike naše, A u daljini se čuje lom neke čaše. Gledam ga nježno, A onda opet strogo: „Ma kako ću bez tebe Moja najdraža tegobo?!“ Dorotea Živoder, 7.c HAIKU Livada Puna livada Rose i maslačaka. Sunce je grije. Antonijo Artić, 5.c

Ljubavna pjesma Zbog jednog malog ljepotana Promijeni se lice moje. Jučer poslije prvog sata Namignuo mi je s 1. kata. I danas mi se opet smije, Pogledom mi lice grije. Zaljubljena sam, znate, jako. Vjerujte mi, nije lako! Ana Lupoglavac, 6.c Snijeg pada, snijeg pada Snijeg pada, snijeg pada Vesele se djeca sada. Snjegoviće rade bijele I njima se vesele. Čekam Djeda Mraza, A još ga nema. Darove mi dobre nosi, Poznajem ga po sijedoj bradi i kosi. Vani je hladno, Praznicima je kraj. Idemo u kuću Popiti čaj. Sutra idem u školu I slažem knjige. Dolaze nam naše Vesele brige. Denis Barberić, 5.a

Miris prolje ća Jednog sam se jutra probudila prilično rano. Tada sam obula papuče i pomaknula zavjese s prozora. Imala sam što vidjeti. Vani je bilo sve mirisno. Sve je lepršalo. Stara se zima odselila, a u moj se kraj doselilo proljeće. Shvatila sam da moram izaći van i osjetiti miris proljeća i pogledati lepršave leptiriće koji se igraju. Osjetila sam da se u meni budi novi osjećaj, proljeće i mirisni proljetni dan.

Vida Bilogrević, 3. r. PRO Nova Subocka

Mogu sve Imam dvije ruke i jedan par nogu, Bistru glavu i znam da sve mogu! Nisam gladijator, a bome ni dama. Što će meni netko kad znam da mogu sama? Vrijeme se mijenja, ali ja ostajem ista, Uvijek mogu sve. Prolaze dani, mjeseci, godine, Ja se ne odvajam od sebe. Imam nos, dva oka, dva uha, Uspijevam sve, na poraz sam gluha. Znam da mogu, znam da mogu sve: To mi nitko oduzeti ne može. Monika Bem, 7.c Moj razred Na početku odmah znaš Da je lud razred naš. Nitko ništa ne uči, Jedinice nosimo kući. Daniel na satu jede picu Dok Valentina ispravlja jedinicu. Uvijek se problem neki krije U ponašanju našeg Mije. Dominik je velik kao grana, A Tomislav kao buba mala. Tako završava pjesma moja O razredu iz stvarnih snova. Ivana Klišanin, 5.b

Boži ćne lampice Božićne lampice sjaje Na krovu djevojčice Maje. Lampice sjaje u noći, Do kuće je lako doći. Ako lampice prestanu sjati, Majin će otac stvar riješiti. Lampice opet sjaje Kao oči male Maje. Robert Brebrić, 7.b Boži ć Bor je pun srebrnih niti I svjećicama se kiti. Božićne pjesme se pjevaju Dok mame kolače spremaju. Zvončići zvone dugo u noć Jer večer ima veliku moć. Donosi veselje i sreću I djeci poklona punu vreću. Ivana Markulin, 7.b Pjesma o 8. c razredu 8.c smo mi, ekipa prava, A za učenje nas boli glava… Razred naš baš je pravi U njemu se uvijek nešto slavi! Nastavnike često od nas boli glava Jer i jedan sat s nama je strava! U zbornici smo česta tema Jer kod nas nikad mira nema! Ako u nekom razredu čujete Viku, vrisku ili galamu To Mošunjac nekom psuje mamu. Melita je naša raska.

Kažu da nas voli, A to nam laska. Nećemo još dugo zajedno biti Ali ćemo dobre i loše trenutke pamtiti I 8. c uvijek u srcu nositi! 8.c Na pragu budu ćnosti Bliži se kraj školske godine. Već je sredina petog mjeseca. Uskoro ću završiti 8. razred i krenuti dalje u srednju školu. U ovih četrnaest godina još nikada nisam bila toliko odvojena od kuće koliko ću sada biti… Srednja škola bit će za mene nešto novo. Doći ću meñu nove i nepoznate ljude- strance. Morat ću sklopiti i steći nova poznanstva. Bit će teško, ali trudit ću se. Već sada znam da ću se osjećati kao da sam sama na svijetu. Jednostavno usamljena i izdvojena od drugih. Već duže vrijeme planiram ići u srednju školu u Zagreb. Upisat ću školu za farmaceutskog tehničara. Imam dobre ocjene i planiram da ću ostvariti svoje zamišljene ciljeve. Često u posljednje vrijeme razmišljam o tome…“Što ako ne uspijem?“ pitam se. „Što tada? Kako ću i što dalje?“ razmišljam. Znam da se vrijeme za odluku približava. Do tog vremena moram donijeti konačnu odluku. Znam i često čujem da je u životu potrebno raditi ono što volimo kako se ne bismo kasnije hvatali za glavu svaki dan kada trebamo ići na posao. Mislim i o tome često… Kao mala sanjala sam da ću jednog dana postati učiteljica i raditi s djecom… Sada kada znam kako je to, jednostavno odustajem. Znam da se nastavnici, kada trebaju ići k nama na sat, hvataju za glavu i nije im baš lako. Vjerojatno se sada kaju zašto su odabrali to zanimanje. Sve što sada odlučim, osjećat ću cijeli svoj život. Što završim, to ću raditi čitav život. Moj život i moja budućnost ovisi o meni i mojoj odluci. Što ću i kako ću dalje, odlučujem sama. Znam da život sam po sebi nosi prepreke, ali kada mi nešto zapne, sama sebi kažem da ne smijem odustati i da ću uspjeti, a baš se tako i sjećam, kao da ću uspjeti.

Ines Babić, 8.c

Zbogom, moje djetinjstvo! „Još malo pa gotovo, krajnje je vrijeme da ispravite ocjene, niste više mali. Počnite razmišljati o srednjoj školi!“ rečenice su koje u zadnje vrijeme stalno slušam. Vrijeme tako brzo prolazi, a ja sam već odavno izgubila utrku s njim. Ponekad se zamislim i sjetim našeg „malog društva“ u prvom razredu, kao da je bilo jučer. A onda otvorim oči i vidim sve te iste ljude samo mnogo veće. U ovih osam godina bilo je svega; od plača, straha i zabrinutosti, sve do smijeha, samouvjerenosti i veselja. Pratila su me razočaranja i sreća, nestašnost i svañe. Svoje najljepše trenutke djetinjstva provela sam u školi i ta knjiga uspomena je zaista velika. Htjela bih malo vratiti vrijeme, da bar na tren mogu pogledati onim svojim malim, veselim, dječjim

očima i uživati u bezazlenim igrama cijeli dan, baš kao nekad. Unatoč tome što svi govore da nisam više tako mala, da moram početi sama donositi odluke, u sebi još uvijek osjećam žar dječje slobode. Tako brzo trebaš odrasti, a tako je malo vremena za to. Za tobom se vuku slike djetinjstva i svih uspomena, a velikim koracima već koračaš u svijet „velikih“. U tom svijetu samostalnosti i odgovornosti ja ne vidim sebe jer smatram da mi još uvijek treba tatina čvrsta ruka i mamina riječ podrške. I sada, vjerojatno, provodim svoje posljednje dane djetinjstva jer me čeka mnogo stvari u kojima se moram dokazati kao zrela, pametna i odgovorna osoba.

Lucija Puljić, 8.b Recept protiv dosade Da bismo izliječili dosadu, treba nam 30 dag nogometa s prijateljima, 20 dag igre, 30 dag čitanja knjige, 50 dag gledanja u sunce, 80 dag trčanja, 90 dag pisanja priče i 20 dag vožnje biciklom. Sve sastojke treba pomiješati i koristiti kada je dosada najjača.

Mihael Mihaljević, 3. r. PRO STARA SUBOCKA

Ljubi čica Ljubičica je proljetni cvijet. Ljubičaste je boje i raste u proljeće na livadi, u šumi, uz živicu i ogradu. Lijepa je, malena i glatkog cvijeta. List joj je zelene boje kao i stabljika. Latice su joj ljubičaste.

Maja Santo, 2. r. PRO STARA SUBOCKA

Radosna djeca Jednom davno živjela je djevojčica koja je voljela okupiti svoje prijatelje i s njima otići na cvjetnu livadu. Tamo su se bezbrižno igrali i vladala je radost. Voljeli su brati žute maslačke, prelijepe tratinčice i loviti leptire. Osmijeh se nije skidao s njihovih lica. Kad bi došla noć i zvijezde upalile svoje lampice, čarolija bi nestala. Čim bi sunce pustilo svoje zrake, livada bi opet bila puna razigrane djece. I ja se tako volim igrati sa svojim prijateljima. Tada sam radosna i s osmijehom na licu čekam sljedeći dan.

Marinela Skupnjak, 4.r PRO STARA SUBOCKA

Savjest Mene je jednom pekla savjest kada sam ošamarila svoju sestričnu. Ošamarila sam je zato što me izazivala i govorila mi ružne riječi. Objasnila sam joj da mi to smeta, ali ona nije prestala pa sam je morala ošamariti. Poslije mi je bilo jako žao što sam to učinila. Nikome to nisam govorila, a tako me pekla savjest.

Marina Mirković, 4. raz.

Tata može Tata može popraviti moj bicikl. Ja sam njegov mačić. „Tatice, kupi mi konjića!“ zamolim ga. Moj je tata jako vrijedan i zabavan. Lice mu je ponekad bodljikavo poput ježa, ali kad se obrije, onda mu je glatko i nježno. Oči su mu smeñe boje i malene kao kod malog miša. Kosa mu je smeña, mekana i mirisna.

Dorotea Horvat, 1. razred Dječakova pustolovina Dječak je šetao šumom. Uboo se na trn. Onda je sreo ježa. Jež mu je pokušao pomoći. Došla je ježica. Pokušali su iščupati trn, ali nisu uspjeli. Onda je došla ptica. Svi zajedno su iščupali trn. Dječak je sretno krenuo kući, a na putu je nabrao slasne jagode.

Leona Biondić, 1.r Proljetni praznici Na proljetnim praznicima bio sam u Fužinama. To je jedno selo u Gorskom kotaru. Lijepo sam se odmorio. Bio sam na raftingu na rijeci Kupi. Temperatura vode bila je samo 4 stupnja. U Delnicama sam bio u lovačkom uzgajalištu srna i jelena. Hranio sam srne iz ruke kruhom. Šetali smo na izletištu Zeleni Vir i bio sam u dvije špilje. Najbolje mi je bilo kad sam se igrao s bratom. Tamo je bilo nogometno igralište i ja sam zabio bratu gol kroz noge. Šetali smo šumom kraj jezera Bajer pa sam bacao kamenje u vodu i radio žabice. Upoznao sam mnogo novih ljudi i bilo mi je jako lijepo.

Boris Baranček, 2. r.

Skrivena ljubav Osjećam nešto lijepo, Ali skriveno i slijepo. Zatvorim li oči, Tebe ću vidjeti moći. Tada se pojavi moj osmijeh skriven, Upitan i iz dubine srca tebi namijenjen. Srce lupa sve brže i brže, A mene moje noge još uvijek drže. Teže je sada oči otvoriti, Nego o nečemu zboriti. Moje se srce polako stišalo I sve moje osjećaje zapisalo. Hoćeš li mi svoju ljubav uzvratiti Ili mi osjećaje skratiti? Voljela bih ti to tiho šaputati, Ali me strah hoćeš li me poslušati. Za ovo nitko neće saznati, Zato će se skrivena ljubav zvati. Antonija Šašković, 7.b Riječi Riječi su svuda oko nas Lebde u zraku I skrivaju se u mraku. Postoje riječi nježne i tople, No ima i onih teških i hladnih. Riječ može biti duhovita i šaljiva, Ali i ružna i uvredljva. Riječ je tu zauvijek I nikada neće nestati. Patricija Kralj, 7.a

STVARANJE PRIČE POISTOVJEĆIVANJEM Kapljica Ja sam Kapljica. Živim u slapu. Ovdje je odlično. Stalno padam u vodu kao niz tobogan. Proljeće je stiglo i sad sam sretna. Toplo je i cvjeta cvijeće. Igram se sa svojim prijateljima. Moj život je jako lijep jer imam prijatelja More. Ono me je pozvalo da živim u njemu da mogu pričati s ribama, dupinima, kitovima, meduzama i brodovima. Kad poželim, moći ću se vratiti slapu.

Tihana Srdarević, 2.r. – PRO Kozarice

STVARANJE PRIJATELJSTVA Tratin čica i medvjed Jednog dana medvjed je našao tužnu tratinčicu. Pitao ju je medvjed: ˝Što ti je?˝ Ona mu odgovori: ˝Nemam vode, zalij me vodom.˝ Medvjed odgovori: ˝Dobro, pričekaj.˝ Išao je kroz trnje i pikavo drveće i donio joj vodu. Ona mu je zahvalila i postali su prijatelji. Jelen i medvjed Jednog dana jelen je upetljao svoje rogove u trnje i vikao: ˝U pomoć, u pomoć!˝ Taj vrisak je čuo medvjed. Došao je do jelena, otpetljao mu rogove pa su postali prijatelji. Lisica, zec i medvjed Jednog dana lisica je upala u zamku. Vikala je: ˝U pomoć, u pomoć!˝ Zec je čuo njezinu viku. Došao je do nje i rekao: ˝Lisice, ne mogu ti sam pomoći, ali pozvat ću druge životinje da ti zajedno pomognemo.˝ Zec je otišao kroz šumu, a lisica je čekala i jaukala. Zec se brzo vratio i doveo medvjeda pa su zajedno pomogli lisici. Tako su postali pravi prijatelji.

Leo Pavlović, 2.r. – PRO Kozarce

Izlet u Koprivnicu Meni je bilo odlično. Nikad do sad nisam to vidjela i nikad nisam tamo bila. Vidjeli smo mlin, stari vlak i stare stvari. Vidjeli smo i šarana u vodi. Bili smo u parku i bilo mi je lijepo. Bili smo i u restoranu na ručku. Putovali smo autobusom na kat. Nisam spavala u autobusu. Pjevali smo i bilo mi je ugodno. Zašto smo vikali, nije mi bilo jasno. U Koprivnici sam jela i sladoled. Išla bih opet tamo jer je bilo nezaboravno. Tata, žao mi je što i ti nisi bio sa mnom na izletu, a i ti, bratiću moj.

Laura Brkić, 1.r. – PRO Kozarice

Volim te Budim se blizu tebe. Volim te i stalno te pipkam. Tvoja prašina me uzbuñuje. Mama i tata mi odobravaju što se družim s tobom. Ti si budna samo kad na tebi svjetlo treperi. Zajedno se borimo protiv Trojanskog konja i zajedno se igramo. Stalno te dodirujem i mislim kako si mi ti najbolja prijateljica. Moji prsti čeznu za tobom, tipkovnico moja!

Luka Herceg, 5.b U „banani“ Zašto sam u „banani“ I visim kao majmun na grani? S kreveta naglavce Promatram mravce. Svi me tješe da i to mora doći, Ali da će i to brzo proći. Svi oko mene su veseli I samo bi pjevali, A ja sam u „banani“ I nitko mi to ne brani. A kad me to proñe, Zabava na vrata doñe. I onda mi se jedu banane S tanke zelene grane. Kristina Škledar, 8.a

Zašto tata voli mamu? Tata voli mamu zato što joj kuha juhu. (Ivan Duvnjak) Tata voli mamu zato što dobro kuha. (Mia Čavlina) Tata voli mamu zato što čuva bebu.(Iva Meznarić) Tata voli mamu jer je vrijedna i zato što ga sluša. (Tomislav Lukić) Tata voli mamu zato što su se vjenčali i obećali ljubav zauvijek. Vole e zato što se slušaju. Vole se zato što su dobri. (Filip Brtan)

1. razred, PRO STARA SUBOCKA Prolje će Miriše cvijeće, Evo dolazi nam proljeće! Ptice cvrkuću, cvijeće raste I bake nas kolačima časte. Pčele oko cvijeća zuje, A krtica u zemlji ruje. Mravi u kolonama rade, A mame bašču sade. Proljeće, proljeće, evo miriše nam cvijeće I lica nam sjaje od sreće. Josipa Lovrić, 5.c

Žitno polje Pšenica zlatna Veselo zrije, Svakom se smije. Smije se ona svakom Zlatna i žuta. Polja su njena Klasova puna. Veseli gazda Pšenicu žanje, Pšenicu žutu U ambar sprema. Pšenica žuta Kruh lijep je dala, Gazda Janko joj kaže: „Od sveg srca HVALA!“ Marija Mareković, 7.a

Snijeg pada Snijeg polako pada, Ceste su bijele, Djeca žure iz škole, Snijegu se vesele. Bacaju torbe u kuću, Hvataju saonice i skije. Ne pada im na pamet da uče, Na nadvožnjak žure što prije. Sve su prekrile pahulje bijele. Snijeg neumorno pada. Igri na snijegu djeca se vesele, Svi su sretni sada. Uživat će sve do noći, Veselju kraja nema. Sutra u školu treba poći, Bit će opet problema. Mateja Toš, 5.c