litaciju Stančić, potpisao je 17 - Centar za pružanje ...centarzapruzanjeuslugauzajednicilipik.hr/... · Centar za rehabilitaciju Stančić, potpisao je 17. travnja 2014. godine

Centar za rehabilitaciju Stančić, potpisao je 17. travnja 2014. godine s Hrvatskim zavodom za

zapošljavanje, Uredom za financiranje i ugovaranje projekata Europske unije Ugovor o provedbi

projekta „Deinstitucionalizacija i prevencija institucionalizacije osoba s intelektualnim teškoćama

putem podizanja razine kvalitete usluga u udomiteljstvu – DEQUAL“, u vrijednosti od 246.538,97 €,

od čega EU financira 80,49%, dok su preostali osigurali partneri.

Ugovorno tijelo: Hrvatski zavod za zapošljavanje Ured za financiranje i ugovaranje projekata Europske unije Petračićeva 4, 10000 Zagreb Tel: +385 1 539 3220 Fax: +385 1 5393 200 E-mail: [email protected] http://www.hzz.hr/dfc

Sadržaj ovog priručnika isključiva je odgovornost Centra za rehabilitaciju Stančić i partnera na

projektu „Deinstitucionalizacija i prevencija institucionalizacije osoba s intelektualnim teškoćama

putem podizanja razine kvalitete usluga u udomiteljstvu – DEQUAL“

Za više informacija o EU fondovima posjetite www.strukturnifondovi.hr

„Deinstitucionalizacija i prevencija institucionalizacije osoba s intelektualnim teškoćama

putem podizanja razine kvalitete usluga u udomiteljstvu – DEQUAL“

HR.2.3.03-0007

PRIRUČNIK ZA UDOMITELJSTVO

Urednici:

Jasna Lesički

Vedran Leder

Orin Balenović

Dugo Selo, 2015

Izdavači:

Centar za rehabilitaciju Stnačić Zagrebačka 23, Stančić, 10370 Dugo Selo Tel: +385 1 275 7474 Fax: +385 1 275 7413 E-mail: [email protected] http://centar-stancic.hr

Centar za socijalnu skrb Vrbovec Trg Petra Zrinskog 23, 10340 Vrbovec Tel: +385 1 279 1807 Fax: +385 1 279 1259 E-mail: [email protected] http://www.czss-vrbovec.hr

Centar za socijalnu skrb Križevci Bana Josipa Jelačića 5, 48260 Križevci Tel: +385 48 270 231 Fax: +385 48 270 231 E-mail: [email protected] http://www.czss-krizevci.hr

Udruga osoba s invaliditetom Križevci Trg Antuna Nemčića 7, 48260 Križevci Tel: +385 48 681 211 Fax: +385 48 681 211 E-mail: [email protected] http://uik.hr

Udruga osoba s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji „Maslačak“ Križevci Matije Gupca 36, 48260 Križevci Tel: +385 48 270 998 Fax: +385 48 270 998 E-mail: [email protected] http://www.udrugamrkz.hr

Tisak:

Sitografija, Zagreb

SADRŽAJ

PREDGOVOR ................................................................................................... 1

UDOMITELJSTVO ............................................................................................. 2

RAZVOJ I PRISTUP LJUDSKIM PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM S

NAGLASKOM NA OSOBE S INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA ............................. 8

PRAVA I POVLASTICE OSOBA S INVALIDITETOM............................................ 15

INTELEKTUALNE TEŠKOĆE ............................................................................. 24

OSOBE S INVALIDITETOM .............................................................................. 32

(DE)INSTITUCIONALIZACIJA I HUMANISTIČKI PRISTUP .................................. 37

KOMUNIKACIJA ............................................................................................. 43

NJEGA I BRIGA ZA ZDRAVLJE OSOBA S INVALIDITETOM ................................ 52

SLOBODNO VRIJEME OSOBA SA INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA .................. 67

POMOĆ I PODRŠKA ....................................................................................... 70

1

PREDGOVOR Usprkos dugom imenu projekta – Deinstitucionalizacija i prevencija institucionalizacije osoba s intelektualnim teškoćama putem podizanja razine kvalitete usluga u udomiteljstvu – njegova je ideja u svojoj osnovi jednostavna: stvoriti uvjete za kvalitetniji život osoba s tjelesnim i mentalnim oštećenjima te osigurati mehanizme za održavanje tih uvjeta.

Čak i kao nekome tko osobno nema iskustva u životu sa osobama s invaliditetom, a saznanja o njihovim potrebama i problemima ne sežu dublje od opće kulture, sav trud, odricanja i napori koje udomitelji ulažu u svoje štićenike postali su mi tijekom provedbe ovog projekta mnogo jasniji.

Iz izravnih i neizravnih kontakata sa udomiteljima i sa timom stručnjaka koji je radio na projektu, bez sumnje je vidljivo koliko udomiteljima znači podrška stručnjaka. Upravo se zbog ovog nadam kako će svi pozitivni rezultati proizašli iz projektnih aktivnosti (klubovi za udomitelje i osobe s invaliditetom, rad mobilnih timova za podršku, kurikulum za edukatore udomitelja osoba s invaliditetom, kurikulum za udomitelje osoba s invaliditetom, nove ideje za socijalno uključivanje osoba s invaliditetom viđene u Njemačkoj, ovaj Priručnik i druge) pridonijeti osnaživanju cjelokupne populacije na koju su bili usmjereni.

Cilj je ovog Priručnika dati odgovore na osnovna pitanja sa kojima su se autori susretali tijekom edukacijskih radionica sa udomiteljima kao i tijekom svojeg profesionalnog iskustva te pružiti praktične savjete za svakodnevni život.

Ovim bih se putem želio zahvaliti projektnim partnerima, koji su prepoznali važnost ove inicijative i nesebično se uključili u njenu realizaciju, kao i svima ostalima koji su pomogli u ostvarivanju zacrtanih ciljeva ovog projekta.

Orin Balenović

Voditelj projekta

2

UDOMITELJSTVO Autor: Kristina Trbuha, dpl. soc. radnik

Povijesni okvir

U Hrvatskoj je tradicija bavljenja udomiteljstvom duboko ukorijenjena kroz povijest, no prvi organizirani oblik udomiteljstva pojavio se 1902. godine, kada je donesen Zakon o prisnom uzgoju nedoraslih, koji je u Parlamentu donesen na inicijativu Josipa Šilovića (hrvatski pedagog, sveučilišni profesor, zakonski zastupnik, ban Savske banovine i senator). Tim zakonom se uređuje da se prema djeci od 10 do 14 godina koja prekrše zakon primjenjuju posebne odredbe, te ih poseban sud upućuje u „uzgajališta“ (koja su otvorena u Slavonskoj Požegi, Glini i Pahinskom).

1922. godine donesen je Zakon o zaštiti djece i mladeži, također na inicijativu Josipa Šilovića. U njemu se izričito daje prednost udomiteljskim obiteljima pred institucijama. Već tada je prepoznata važnost obitelji ispred institucije, no problem je bio što su udomiteljske obitelji, kao i djeca smještena u njima bili prepušteni sebi, bez naknade i stručne podrške.

Nakon različitih ratova, kao i epidemija bolesti javlja se pojačana briga za ratnu siročad, kao i djecu čiji su roditelji umrli uslijed epidemija. Tada je brigu preuzimala rodbina, prijatelji, susjedi…

O broju udomiteljskih obitelji, kao i broju smještenih osoba nema podataka, jer svi podaci koje imamo iz toga razdoblja dolaze iz usmenih predaja, sve se vodilo bez učešća institucija te, kao što sam već navela, bez stručne pomoći i naknade.

U Hrvatskoj se udomiteljstvo najviše razvijalo 30-ih godina 20-og stoljeća u Vrbovcu, nakon toga u Koprivnici poslije drugog svjetskog rata, a najveći razvoj se dogodio 60-ih godina 20-og stoljeća u Križevcima, Varaždinu, Koprivnici i Čakovcu.

Zakonska regulativa

Uvjete, način obavljanja udomiteljstva, kao i sva druga pitanja vezana uz obavljanje udomiteljstva u Republici Hrvatskoj reguliraju sljedeći zakoni i pravilnici:

Zakon o udomiteljstvu (Narodne novine broj: 90/11, 78/12), koji regulira uvjete za bavljenje udomiteljstvom, za obnovu udomiteljstva, prestanak bavljenja udomiteljstvom;

Pravilnik o stambenim, socijalnim i drugim uvjetima za obavljanje udomiteljstva (Narodne novine broj: 48/08) regulira stambene, socijalne i druge uvjete za bavljenje udomiteljstvom;

Pravilnik o sadržaju i trajanju osposobljavanja i edukacije udomiteljske obitelji (Narodne novine broj: 48/08);

3

Pravilnik o mjerilima i kriterijima za utvrđivanje udomiteljske naknade (Narodne novine broj; 22/12, 22/14);

Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije udomiteljskih obitelji, registra udomiteljskih obitelji i smještenih korisnika te sadržaju obrasca izvješća udomitelja (Narodne novine broj: 48/08);

Zakon o socijalnoj skrbi (Narodne novine broj: 157/13, 152/14)

Kako postati udomitelj

Obitelj koja se želi baviti udomiteljstvom mora ispunjavati određene zakonske uvjete koji su preduvjet da bi mogli dobiti rješenje o dozvoli za bavljenje udomiteljstvom. Prema već navedenom Zakonu o udomiteljstvu, kao i Zakonu o socijalnoj skrbi, udomiteljstvo se definira kao „oblik pružanja socijalnih usluga kojim se djetetu ili odrasloj osobi osigurava smještaj u udomiteljskoj obitelji“.

Prema Zakonu o udomiteljstvu, udomiteljska obitelj je „obitelj koja ima dozvolu za obavljanje udomiteljstva, a čine je udomitelj, njegov bračni ili izvanbračni drug i drugi srodnici s kojima udomitelj živi u zajedničkom kućanstvu“.

Uvjeti koje mora ispunjavati udomitelj i/ili članovi njegove obitelji:

moraju biti hrvatski državljani;

nositelj udomiteljstva mora biti punoljetna osoba;

moraju imati prebivalište u Republici Hrvatskoj;

moraju imati poslovnu sposobnost;

moraju imati zdravstvenu sposobnost (koju dokazuju potvrdom izabranog liječnika opće/obiteljske medicine da ne boluju od zaraznih, psihičkih i drugih bolesti);

nositelj udomiteljstva mora imati završeno najmanje osnovnoškolsko obrazovanje;

nositelj udomiteljstva mora imati sposobnost za potrebnu skrb o korisnicima, njihovu zaštitu, čuvanje, njegu, odgoj i zadovoljavanje drugih potreba (procjenjuje Tim za udomiteljstvo nadležnog centra za socijalnu skrb);

mora imati propisane stambene i materijalne uvjete za obavljanje udomiteljstva (sukladno gore navedenim zakonima i pravilnicima).

Tko ne može obavljati udomiteljstvo?

Udomiteljstvo ne može obavljati obitelj:

u kojoj su poremećeni obiteljski odnosi;

u kojem je udomitelju ili drugom članu obitelji izrečena mjera obiteljsko-pravne zaštite (upozorenje roditeljima, nadzor nad izvršenjem roditeljske skrbi, oduzimanje djeteta iz obitelji…);

u kojoj je udomitelj ili drugi član obitelji osoba društveno neprihvatljivog ponašanja;

4

u kojoj bi zbog bolesti udomitelja ili drugog člana obitelji moglo biti ugroženo zdravlje ili drugi interesi korisnika.

Obveze udomitelja

Udomitelj nakon što dobije rješenje o dozvoli za bavljenje udomiteljstvom mora prije samog smještaja korisnika izvršiti osobnu pripremu, kao i pripremu članova obitelji na smještaj korisnika. Također je bitno poduzeti aktivnosti u cilju prilagodbe korisnika u obitelji i pružiti mu pomoć tijekom te prilagodbe na novu okolinu. Također, udomitelj sudjeluje u izradi individualnog plana promjene koji je dio spisa korisnika.

Udomitelj je obvezan:

korisnika pravilno njegovati, pružati mu primjeren smještaj, prehranu, odjeću i obuću;

poduzimati aktivnosti za očuvanje i unapređenje zdravlja korisnika te mu osiguravati odgovarajuću zdravstvenu skrb putem izabranog liječnika medicine primarne zdravstvene zaštite te prema potrebi i uputi stručnjaka omogućiti korisniku psihosocijalnu rehabilitaciju;

poštivati upute centra za socijalnu skrb koji je donio rješenje o priznavanju prava na skrb izvan vlastite obitelji i centra za socijalnu skrb koji je dao dozvolu za obavljanje udomiteljstva;

redovito, a najmanje dva puta godišnje izvješćivati centar za socijalnu skrb koji je donio rješenje o priznavanju prava na uslugu smještaja o svim bitnim životnim okolnostima korisnika prema obrascu čiji sadržaj propisuje ministar;

najmanje jednom godišnje prisustvovati osposobljavanju koje provodi nadležni centar za socijalnu skrb;

osigurati korisniku zaštitu tajnosti svih podataka;

omogućiti korisniku kontakte s obitelji, drugim srodnicima, kao i ostalim bliskim osobama;

pružati pomoć smještenoj osobi u zadovoljavanju svakodnevnih potreba te poticati usvajanje određenih vještina, obzirom na preostale sposobnosti, a radi korisnikovog osamostaljivanja;

poticati uključivanje udomljene odrasle osobe u život lokalne zajednice sukladno njenim potrebama i mogućnostima;

poticati radno-okupacijske aktivnosti u skladu sa psihofizičkim sposobnostima i interesima korisnika, poticati rekreacijske i kulturno-zabavne aktivnosti.

Prava udomitelja

Udomitelj i njegova obitelj imaju veliku odgovornost i obveze prema zakonu i njihova je uloga u životu korisnika ogromna. Jednako bitna su i prava koja udomitelj ima nakon što dobije dozvolu za bavljenje udomiteljstvom i nakon što na smještaj uzme prvog korisnika.

5

Udomitelj i njegova obitelj imaju pravo:

na osobni dignitet i privatnost;

biti ravnopravni članovi stručnog tima Centara;

biti informirani – udomitelj mora od centra za socijalnu skrb koji smještava korisnika dobiti sve informacije koje i centar ima o korisniku prije smještaja, kao i za vrijeme smještaja;

sudjelovati u izradi individualnog plana promjene, koji svaki smješteni korisnik mora imati;

na sigurnost članova obitelji;

na stručnu pomoć pri prijemu i odlasku korisnika;

biti upoznati sa svim postupcima vezanim uz ulogu udomitelja;

na potporu u obavljanju udomiteljske djelatnosti;

na osposobljavanje i edukaciju;

na druge oblike potpore (pravodobna pomoć centara ili drugih pružatelja usluga;

na evaluaciju i povratnu informaciju;

na opskrbninu;

na osobnu naknadu;

na zaštitu podataka;

na zahtjev za prekid udomiteljskog ugovora;

na pritužbu.

Kome se obratiti za pomoć i podršku?

Udomitelji se često nađu u teškim situacijama vezanim uz korisnike koje nikako ne mogu sami riješiti. Tada se mogu obratiti:

centru za socijalnu skrb koji je izdao dozvolu;

centru za socijalnu skrb od kojega je dobio dozvolu za obavljanje udomiteljstva;

pravobraniteljici za osobe s invaliditetom;

pravobraniteljici za ravnopravnost spolova;

ministarstvu socijalne politike i mladih;

lokalnim udrugama, koje bi trebale biti međusobna podrška udomiteljskim obiteljima, gdje bi članovi udomiteljske obitelji, kao i nositelji, pomagali savjetima, vlastitim iskustvom, razgovorom i slično.

6

Važnost individualnog plana promjene i izvješća udomitelja

„Planirajte unaprijed. Nije kišilo kada je Noa počeo graditi arku.“ R. Cushing

U sustavu socijalne skrbi rad s korisnicima obavlja se tako da se uoči problem (zahtjev stranke, prijava susjeda, po službenoj dužnosti uočeno), nakon toga se definiraju ciljevi kako pojedini problem riješiti. Nakon točno definiranih ciljeva planira se konkretna intervencija, koja se nakon toga i provede. Nakon cijelog postupka provodi se evaluacija, koja pokazuje da li je intervencija postigla svoju svrhu te da li su ispunjeni ciljevi. Ako su ciljevi ispunjeni, radi se nova procjena s definiranjem novih ciljeva. Ako ciljevi nisu postignuti planira se nova poboljšana intervencija kojom će se pokušati ispuniti navedeni ciljevi, ili ako se ciljevi pokažu nemogućim definirat će se novi ciljevi. Taj rad s korisnicima ne prestaje dok se korisnik ne osposobi za samostalan život, ako je to moguće.

Definiranje ciljeva i planiranje intervencije su zapravo individualni plan promjene. Individualni plan je plan promjena životne situacije ili/i ponašanja korisnika izrađen na temelju sveobuhvatne procjene potreba, poteškoća i resursa, u dogovoru s korisnikom i članovima obitelji, usmjeren prema odabranim ciljevima, a u svrhu prevladavanja nepovoljnih životnih okolnosti, a provodi se, prati i preispituje zajedno s korisnikom, članovima njegove obitelji, pružateljima usluga te drugim važnim osobama za korisnika.

Centar za socijalnu skrb je dužan tijekom postupka za priznavanje prava u skladu sa Zakonom o socijalnoj skrbi:

izraditi individualni plan skrbi temeljen na procjeni potreba;

utvrditi svrhu koja se planom želi postići;

poduzeti mjere da se osoba u nepovoljnom stanju osposobi za brigu o sebi i članovima obitelji.

Individualni plan promjene donosi centar za socijalnu skrb nadležan za korisnika, i on je sastavni dio rješenja. Sadrži podatke o psihofizičkom statusu korisnika, zdravstveni status korisnika, obiteljske prilike i kontakte, prehranu, potrebnu odjeću i obuću, osobne potrepštine, kvalitetu smještaja, slobodne aktivnosti i interese korisnika te ciljeve koje želimo postići.

Individualni plan korisnika se sastavlja:

u pismenom obliku;

sadrži dobro planirane ciljeve;

način praćenja i preispitivanja;

rokove i nositelje aktivnosti kojima se ostvaruje svrha smještaja u udomiteljskoj obitelji;

potrebno ga je dopunjavati i po potrebi mijenjati najmanje jednom godišnje.

Izrada individualnog plana promjene proizlazi iz:

7

1. Načela individualizacije – prava iz sustava socijalne skrbi osiguravaju se u skladu s individualnim potrebama i okolnostima korisnika, uz njegovo aktivno sudjelovanje pod uvjetima propisanim zakonom;

2. Načela poštivanja ljudskih prava i integriteta korisnika – korisnik ima pravo na socijalnu skrb uz poštivanje njegovih ljudskih prava, fizičkog i psihičkog integriteta, sigurnosti i uvažavanje etičkih, kulturnih i vjerskih uvjerenja;

3. Načela sudjelovanja u donošenju odluka – korisniku socijalne skrbi mora se omogućiti sudjelovanje u procjeni stanja i potreba i odlučivanje o korištenju potrebnih usluga, odnosno korisnik može biti smješten samo ako da svoj pristanak.

U izradi individualnog plana promjene sudjeluju korisnik, udomitelj, nadležni stručni djelatnici centra, skrbnik (ako ga korisnik ima), roditelji, bliske osobe i sve druge osobe koje su bitne u životu korisnika. Kao što je navedeno individualni plan promjene nema smisla ako se ne uključi sam korisnik, kako bi se poštivale njegove želje i sposobnosti.

Prema Zakonu o udomiteljstvu udomitelj je obvezan voditi dokumentaciju i evidenciju o svim važnim životnim okolnostima korisnika te redovito i po potrebi izvješćivati Centar korisnika, a najmanje dva puta godišnje. Za to postoje propisani obrasci koje udomitelji trebaju ispuniti. Izvješća udomitelja su izuzetno bitna jer su ona temelj za izradu individualnog plana promjene korisnika te planiranje i definiranje ciljeva pomoću kojih se pomaže korisniku da prevlada nepovoljnu situaciju.

8

RAZVOJ I PRISTUP LJUDSKIM PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM S NAGLASKOM NA OSOBE S INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA

Autor: Jasna Lesički, dpl. soc. radnik

Američka asocijacija za osobe s intelektualnim teškoćama (AAIDD) definira intelektualno oštećenje kao značajno ispodprosječno opće i intelektualno funkcioniranje, praćeno istodobnim ograničenjima adaptivnih vještina (komunikacija, skrb o sebi, mogućnost stanovanja, socijalne vještine, sudjelovanje u životu zajednice, svjesnost o sebi, briga o zdravlju i sigurnosti, mogućnost učenja, provođenje slobodnog vremena, rad i zapošljavanje) s početkom prije navršene 18. godine života.

Ova novija definicija preusmjerila je svoje težište na pružanje odgovarajuće razine potpore osobama s intelektualnim teškoćama, kako bi im se omogućilo što normalnije funkcioniranje u socijalnom okruženju. U tom kontekstu njihove snižene sposobnosti zahtijevaju i određenu razinu potpore koja može biti: povremena, potpora ograničenog trajanja, intenzivna i sveobuhvatna potpora.

Prema izvješću Hrvatskog registra osoba s invaliditetom za 2014. godinu, ukupno je evidentirano 508 350 osoba s invaliditetom što čini 12% stanovnika. Od te brojke udjel osoba s intelektualnim oštećenjem nešto je teže utvrditi s obzirom na to da se intelektualno oštećenje često javlja u kombinaciji s drugim vrstama oštećenja pa se velik dio osoba s intelektualnim teškoćama nalazi u skupini osoba s višestrukim oštećenjima (vidi prikaz niže u tablici broj 1).

Prema najvećem broju istraživanja, udjel intelektualnog oštećenja u općoj populaciji kreće se između 2 i 2,5%. Koristeći mehanizme koji pretpostavljaju sličnu pojavnost u Hrvatskoj (2,14%), to bi značilo da imamo oko 90 020 osoba s intelektualnim teškoćama, od čega najveći broj čine (oko 2,1% ili 89 000) osobe s lakšim i umjerenim teškoćama, dok je 0,4% ili 17 000 osoba s težim i teškim oštećenjima.

Prateći povijesni put osoba s invaliditetom, odnos zajednice prema njima obilježen je ignoriranjem njihovih ljudskih prava, diskriminacijom i socijalnom isključenošću. Poveljom o osnivanju Organizacije ujedinjenih naroda (OUN) i donošenjem Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. postavljeni su temelji za poštivanje i njihovih ljudskih prava. Zahvaljujući pojedincima i udrugama osoba s invaliditetom, koji su se svojim javnim istupanjem i djelovanjem zalagali za drukčiji pristup prema njima, OUN je u zadnjih pedesetak godina usvojila preko 40 dokumenata koji se odnose na poštivanje njihovih ljudskih prava.

Europska unija je u okviru svojih ovlaštenja također pridonijela tome, donijevši preko desetak dokumenata (Europska konvencija o ljudskim pravima, Europska socijalna povelja, Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s

9

invaliditetom, Zajedničke europske smjernice za prijelaz s institucionalne skrbi na usluge podrške za život u zajednici, Strategija EU 2020 …).

Tablica 1 - Hrvatski registar za osobe s invaliditetom za 2014. godinu

VRSTE OŠTEĆENJA %

INVALIDNOSTI PREVALENCIJA NA

1 000 STANOVNIKA

Oštećenje lokomotornog sustava 28,8 34

Oštećenje drugih organa 22,5 27

Duševni poremećaji 24,4 29

Oštećenje SŽS 17,9 21

Intelektualno oštećenje 4,6 6 (23 384 osoba u RH)

Oštećenje vida 3,4 4

Oštećenje sluha 2,5 3

Oštećenje PŽS 2,3 3

Oštećenje govorno-glasovne komunikacije

4 5

Prirođene anomalije 1,8 2

Autizam 0,3 0,3

Višestruka oštećenja 28,2 33

(143 355 osoba u RH)

Zadnja dva desetljeća Europu su obilježile velike političke, gospodarske i društvene promjene te je stoga bilo potrebno dodatno pospješiti veliki zaokret od starog medicinskog modela invaliditeta prema socijalnom modelu u zajednici utemeljenom na ljudskim pravima.

Jedan od najznačajnijih dokumenata za tu populaciju su Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti osoba s teškoćama, koje je 1993. godine na svojem 48. zasjedanju prihvatila Glavna skupština UN (UN, 1994.) i Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, donesena u ožujku 2007. godine od strane Glavne Skupštine UN što je rezultiralo, na međunarodnoj razini, posve novim pristupom pravima osoba s invaliditetom. Ona je uzela u obzir specifične potrebe osoba s invaliditetom, obvezujući države potpisnice na praktičnu implementaciju bazičnih ljudskih prava kao što su dostojanstvo, jednakost pred zakonom, zabranu diskriminacije, pravo na život, pristup pravosuđu, slobodu i sigurnost, zabranu mučenja i okrutnog postupanja ili kažnjavanja,

10

zabranu iskorištavanja i zlostavljanja, slobodu kretanja, slobodu mišljenja i izražavanja, pristup informacijama, poštivanje privatnosti, doma i obitelji, pravo na obrazovanje, zdravstvo, rad i zapošljavanje, sudjelovanje u političkom i javnom životu te sudjelovanje u kulturnom životu.

Jedan od najzaslužnijih pojedinaca za donošenje Konvencije, osoba koja je većinu svog života provela u invalidskim kolicima, Thomas Schindlmayr rekao je o tome: „Konvencija ne traži ništa više od onoga što drugi ljudi već imaju, ona samo traži da osobe s invaliditetom imaju iste prilike u zajednici kao i svi ostali građani.“

Paralelno s prihvaćanjem međunarodnih dokumenata koji se odnose na poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom, u Hrvatskoj se postepeno usvajaju nove terminološke odrednice i metode u radu koje utječu na smanjenje njihove socijalne isključenosti te potiču procese normalizacije. Iz svih dokumenata, koji su usvojeni na državnoj razini, a vezani su uz planiranje i reorganizaciju sustava socijalne skrbi, nedvosmisleno je vidljivo opredjeljenje države za reformske zahvate. Pojedini strateški dokumenti govore o potrebi zaštite ranjivih skupina i osoba s invaliditetom, kao temeljnom opredjeljenju naše države za provedbu aktivne politike poštivanja i nedjeljivosti ljudskih prava (Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007.-2015., 2007.) Na međunarodnoj razini Republika Hrvatska je početkom 2007. godine potpisala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom te donijela Zakon o prihvaćanju Konvencije. Provedbom reforme sustava socijalne skrbi i donošenjem paketa mjera koje uključuju: Odluku o uvođenju standarda kvalitete socijalnih usluga (MZSS, 2010.), Strategiju razvoja sustava socijalne skrbi 2011.-2016.(2018) (MZSS, 2011), Plan deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj 2011.-2018, (MZSS, 2011) te Strateški plan MSPM 2013-2015 (MSPM, 2013). Cilj toga je kvalitativni pomak te se pri planiranju socijalnih usluga uzimaju u obzir individualne potrebe korisnika uz organizaciju života u zajednici što bi u perspektivi trebao predstavljati značajan iskorak u poboljšanju njihove socijalne uključenosti.

Proučavajući fenomen „socijalne isključenosti“, pojam koji se intenzivno koristi zadnjih desetak godina, može se zaključiti da se najčešće vezuje za dokumente EU koji se bave socijalnim pitanjima. Pojam socijalne isključenosti postao je sastavni dio preambule Europske socijalne povelje. Smanjenje socijalne isključenosti jedno je od ključnih prioriteta Europske unije, sukladno prihvaćenim zaključcima Europskog vijeća iz Lisabona 2000. godine., gdje su čelnici država i vlada ustrojili europski proces socijalnog uključivanja. Iako nema općeprihvaćene definicije isključenosti koja bi ju razgraničila od srodnih pojmova kao što su siromaštvo, deprivacija ili marginalizacija, socijalna isključenost vezuje se uz otežani pristup građanskim, političkim i socijalnim pravima. U kontekstu socijalne isključenosti osoba s intelektualnim teškoćama to bi značilo kako one imaju otežan pristup ljudskim pravima, socijalnim i zdravstvenim uslugama, obrazovanju, zapošljavanju i

11

rješavanju stambenog pitanja. Prema provedenom istraživanju UNDP o listi socijalne isključenosti u RH, visoko mjesto zauzimaju osobe s invaliditetom u institucionaliziranim uvjetima. Sukladno izvješću, sam smještaj u instituciju dovodi do socijalne isključenosti jer sa sobom povlači odvajanje od obitelji i prirodnog društvenog okruženja. Na kraju svojeg izvješća o društvenom razvoju UNDP donosi preporuku za razvoj socijalnih usluga u zajednici i potporu deinstitucionalizaciji osoba s intelektualnim teškoćama. Prepreke socijalnom uključivanju nalaze se najčešće u prevladavajućim tendencijama značajnog broja profesionalnih pružatelja skrbi koji smještaj u instituciji drže najprimjerenijim oblikom skrbi za tu populaciju, zanemarujući pri tome činjenicu da je smještaj u instituciju najčešće trajnog karaktera, da su institucije često fizički dislocirane iz zajednice te da su kontakti s primarnom obitelji značajno ograničeni s tendencijom potpunog prekida. Socijalnu isključenost osoba s intelektualnim teškoćama u institucijama pospješuju činjenice u pravilu niske kvalitete življenja, izostanak njihova sudjelovanja u donošenju odluka ili kontroli vlastitog života. No, unatoč pozitivnim zakonskim propisima još se uvijek ne može govoriti o bitnom kvalitativnom iskoraku u pružanju socijalnih usluga za tu populaciju te poštivanju i uvažavanju njihovih ljudskih prava. Mnoga istraživanja govore da su osobe s intelektualnim teškoćama jedna od najviše socijalno isključenih društvenih grupa te kako postoje snažne barijere pri pokušajima njihova uključivanja u zajednicu.

Socijalni model skrbi u zajednici

Sedamdesetih godina javlja se koncept normalizacije, s ciljem osiguranja osobama s invaliditetom uobičajenih uvjeta življenja, što sličnijih kulturološkim i običajnim normama društva na planu obiteljskog življenja i stanovanja, obrazovanja, rada i zapošljavanja.

Temeljem tih principa razvila se filozofija inkluzije s ciljem potpunog uključivanja osoba s invaliditetom u socijalnu sredinu. Sukladno načelima filozofije inkluzije, društveno prihvaćanje različitosti je nešto posve normalno i treba se cijeniti kao pozitivna društvena vrijednost. Takvo razmišljanje predstavlja temelj socijalnog modela i rehabilitacije utemeljene u zajednici. Za razliku od zdravstvenog modela i modela deficita, socijalni model stavlja težište na preostale sposobnosti osobe s invaliditetom te se od društva očekuje prilagodba uz puno uvažavanje njihove individualne sposobnosti.

Dok medicinski model gleda na invaliditet kao problem pojedinca, koji zahtjeva medicinsku skrb stručne osobe i fokus je na postizanju izlječenja uz prilagodbu ili promjenu ponašanja, socijalni model tretira taj problem kao društveno pitanje, složeni skup stanja, od kojih su mnoga izazvana socijalnim okruženjem. Rehabilitacija u zajednici definirana je kao strategija razvoja zajednice za izjednačavanje prilika i socijalnu integraciju svih osoba s invaliditetom i djece s teškoćama. Ona se implementira putem koordiniranog djelovanja osoba s invaliditetom, njihovih obitelji i aktivnosti zajednice na planu prikladne zdravstvene skrbi, edukacije, profesionalnog osposobljavanja i odgovarajućih socijalnih usluga. Ciljevi rehabilitacije u zajednici su: osiguranje potrebnog

12

treninga za osobe s invaliditetom, pribavljanje edukacije i zapošljavanje te njihovo uključivanje u normalnu obiteljsku i životnu zajednicu. Socijalno planiranje u lokalnoj zajednici predstavlja temelj Europskog socijalnog modela te je ključno sredstvo u borbi protiv socijalne isključenosti.

Počeci deinstitucionalizacije sežu u rane sedamdesete kada su u SAD zatvorene velike psihijatrijske ustanove i organizirano preseljenje bolesnika u zajednicu. Taj postupak nije bio jednostavan, ali je činjenica da je većina razvijenih zemalja završila ili je pri kraju s tim procesom. U Kanadi, Švedskoj i velikom dijelu SAD, ne postoje institucije za osobe s intelektualnim teškoćama, već se njihov prihvat i socijalne usluge organiziraju unutar zajednice. Prema mišljenjima stručnjaka, deinstitucionalizacija je u značajnoj mjeri utjecala na kvalitetu življenja korisnika te povećala njihovo sudjelovanje u kućnim aktivnostima i socijalnom okruženju kao rezultat nastojanja i poticanja okoline. Cilj je deinstitucionalizacije postizanje promjene u omjeru između institucijskih i izvaninstitucijskih oblika skrbi s namjerom podizanja kvalitete usluga za socijalno osjetljive skupine korisnika. Deinstitucionalizaciju obilježavaju dvije ključne činjenice: značajan pomak skrbi s državne na lokalnu razinu i transformaciju institucijske skrbi uz organizaciju skrbi u zajednici. Pri deinstitucionalizaciji korisnika i njihovom uključivanju u zajednicu potrebno je poštivati sljedeća načela:

svakoj osobi s invaliditetom mjesto je u zajednici;

kapacitet stambenih zajednica određen je standardima obiteljskog života;

potrebno je poticati socijalne kontakte između osoba s invaliditetom i članova zajednice;

potrebno je uključiti osobe s invaliditetom i njihove roditelje u kreiranje, razvoj, djelovanje i evaluaciju socijalnih usluga.

Zanimljivo je pratiti američka iskustva na planu deinstitucionalizacije i transformacije skrbi za osobe s invaliditetom. Tako su u praćenom 25-godišnjem razdoblju između 1977. i 2002. godine vidljive značajne promjene na području pružanja socijalnih usluga. Evo i najznačajnijih: broj korisnika u državnim ustanovama koje zbrinjavaju više od 16 korisnika smanjio se u praćenom razdoblju za 72%; broj korisnika smještenih u nedržavnim grupnim domovima kapaciteta od 7 do 15 korisnika povećao se za 147%. Broj korisnika u stanovima u lokalnoj zajednici, ali pod državnim patronatom, koji po stambenoj jedinici smještavaju 15 ili manje korisnika povećan je za 977%. Najdramatičnija promjena dogodila se na području nedržavnih stambenih jedinica koje zbrinjavaju 6 ili manje korisnika, čiji je udjel porastao za 1 205 %. Taj porast osobito je bio intenzivan u petogodišnjem razdoblju 1997.-2002. Prateći američka iskustva na planu deinstitucionalizacije susrećemo i kritička razmišljanja. Između ostalog navodi se kako su razlozi za kreiranje deinstitucionalizacije u ranoj fazi bili prilično nejasni, bez utemeljene filozofske baze, uz nedostatak alternativnih objekata i organizacije socijalnih usluga u zajednici. Takvo postupanje dovelo je do pojave

13

velikog broja osoba s invaliditetom (šezdesetih godina) koje su lutale ulicama ili bile smještene u neprimjerene domove za njegu, bez odgovarajuće stručne potpore. Razlozi početnih neuspjeha leže u izostanku konsenzusa oko same ideje deinstitucionalizacije, nije bilo relevantnih istraživanja koja bi govorila u prilog da je skrb u zajednici bolja od one institucijske te da je skrb u manje restriktivnom smještaju bolje kvalitete. Očito se cijelom procesu pristupilo stihijski, dakle bez planiranja, osiguranja financijskih sredstava, kvalitetne implementacije, nadzora i evaluacije. Unatoč svim propustima, prevladavajuće je mišljenje kako je nemoguće vratiti se natrag u dane prije početka velikih promjena.

Iz statističkih podataka MSPM za 2013. godinu možemo vidjeti da u Hrvatskoj djeluje 90 pravnih subjekata (domovi, udruge, pojedinci, vjerske udruge…) koji pružaju usluge smještaja za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom (mentalnim, tjelesnim i intelektualnim). Od toga postoje 44 državna doma, 15 privatnih domova, 23 obiteljska doma te 8 domova čiji su osnivači udruge ili vjerske zajednice. Ukupno je na stalnom ili tjednom smještaju 6 757 osoba od čega 3 976 psihički oboljelih odraslih osoba i 2781 osoba s intelektualnim teškoćama od čega 600 djece i 2181 odrasla osoba. Posebno zabrinjava činjenica da je u domovima smješteno 1501 djece bez roditeljske skrbi. Ciljevi deinstitucionalizacije prema Operativnom planu MSPM su:

Promijeniti omjer djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi- (80% u zajednici i 20% u instituciji)

Smanjiti broj odraslih osoba s invaliditetom u ustanovama za 30%

Smanjiti broj psihički oboljelih u ustanovama za 20%

Smanjiti broj djece s teškoćama na stalnom ili tjednom smještaju za 40%

Razviti socijalne usluge u zajednici

U ovom procesu nemoguće je zaobići udomiteljske obitelji kao izrazito važan resurs. Najprimjereniji zamjenski oblik obiteljske skrbi je udomiteljstvo. U udomiteljskoj obitelji djeci se omogućuje odrastanje, razvoj i iskustvo života u obiteljskom okruženju. Ovo je ujedno i prilika domovima socijalne skrbi koji se u transformaciji mogu orijentirati u pružatelje socijalnih usluga u zajednici i udomiteljskim obiteljima osigurati edukaciju i psihosocijalnu potporu kako bi se unaprijedila kvaliteta skrbi koju pružaju. Važno je reći da bi RH trebala slijediti trendove prisutne u većini europskih zemalja koje su zakonski uredili specijalizirano i profesionalno udomiteljstvo te osigurali udomiteljima prava iz socijalnog osiguranja (plaća, mirovina…). Uspoređujući prosječnu cijenu usluge udomiteljstva koja iznosi svega 2500 kn s cijenama smještaja u ustanovama, može se uočiti veliki nesrazmjer koji značajno utječe na broj udomitelja. Kretanje broja korisnika u udomiteljskim obiteljima u razdoblju 2010-2014. može se vidjeti u donjoj tablici.

14

Tablica 2 - Kretanje broja korisnika u udomiteljskim obiteljima u razdoblju 2010-2014.

2010 2011 2012 2013 2014

Djeca i mladež 2001 2059 2100 2204 2403

Odrasli i stariji 3263 3367 3549 3775 3978

UKUPNO 5264 5426 5649 5979 6381

Inovativne metode rada za osobe s intelektualnim teškoćama

Pojavom socijalnog modela i razvojem pokreta za samozastupanje, osobe s teškoćama su dobile priliku iznositi vlastite stavove, razvijati vještinu komuniciranja i donositi odluke, paralelno jačajući samopouzdanje. Nedostatak samopouzdanja i samosvijesti, u najvećoj mjeri utječe na zaštićivanje, segregaciju i stigmatizaciju osoba s intelektualnim teškoćama. Pojava nepoželjnih oblika ponašanja, kao što su agresija, autoagresija ili stereotipije, najčešće su rezultat neadekvatne skrbi u institucijskim uvjetima. S obzirom na njihove ograničene intelektualne mogućnosti, potrebno ih je educirati za samozastupanje te se pokazalo da se nakon provedenog osposobljavanja za samozastupanje postigao statistički značajni napredak u povećanju razine samopoštovanja.

Uvođenjem socijalnog modela u sustav socijalne skrbi za osobe s intelektualnim teškoćama, razvija se potreba za kreiranjem inovativnih metoda rada, utemeljenim na poštivanju njihovih ljudskih prava. Značajan iskorak na tom području je izrada osobno usmjerenog plana skrbi.

Osobno usmjereno planiranje počelo se razvijati u Kanadi i Velikoj Britaniji osamdesetih godina, a temelji se na stručnoj procjeni potreba klijenata kako bi se mogli osigurati potrebni financijski resursi.

Osnovni cilj izrade osobno usmjerenog plana je pružanje odgovarajuće, stručne potpore osobi s intelektualnim teškoćama u jačanju njegove asertivnosti i usvajanju vještina samozastupanja, kako bi mogao sam uz pomoć osoba koje igraju važnu ulogu u njegovom životu (obitelji, rodbine, prijatelja i plaćenog osoblja za pružanje podrške) definirati vlastite životne ciljeve, u ostvarenju načina življenja kakvog si želi za sebe.

U suštini, radi se o prijenosu moći sa stručnjaka na klijenta i njegovom pozicioniranju da samostalno, u što većoj mjeri odlučuje o vlastitom životu.

15

PRAVA I POVLASTICE OSOBA S INVALIDITETOM

Autori: Petar Gatarić i Mario Stančić, Udruženje invalida Križevci

Zaštita osoba s invaliditetom je jedan od najosjetljivijih i najspecifičnijih elemenata društveno-razvojne, gospodarske i prije svega socijalne politike uopće.

Položaj osoba s invaliditetom u našoj zemlji uređen je brojnim zakonskim i pod zakonskim aktima te se tako odredbe vezane za prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju susreću u svim važnijim propisima izglasanim u Hrvatskom saboru.

Preporučamo da kod detaljnijeg informiranja i zaštite nekog prava, najprije kod nadležnih tijela, odnosno u tražilici Narodnih novine (www.nn.hr) potražite informaciju o tekućim propisima.

Osoba s invaliditetom mora imati volje i želje da prihvati svoj život osobe s invaliditetom samo kao jednu različitost i krenuti se izboriti za svoja prava (ne samilost, nego zajamčena prava) i to znanjem i upornošću, a ne odgovornost prebacivati na nekoga drugoga. Time što postaje član Saveza odnosno Udruge osoba s invaliditetom, ne postaje se samo nositelj dodatnih pogodnosti i nekih olakšica, koja se odnose na neka materijalna davanja (npr. oslobađanje od plaćanja TV pretplate, olakšice kod plaćanja telefona i dr.), nego osoba s invaliditetom - član Saveza odnosno Udruge dobiva i mjesto koje će ju pravovremeno informirati i savjetovati o svim potrebnim pravima i mogućnostima.

Treba znati da mnoga od tih prava ovise o mnogo detalja, a posebice o pravnom statusu pojedine osobe s invaliditetom, o stupnju invalidnosti i vrsti invalidnosti, imovinskom stanju ili prihodima, mjestu gdje se živi, kao i o tome radi li se o tjelesnom invaliditetu, djetetu s teškoćama u razvoju, osobi oboljelih od rijetke bolesti ili o invalidu rada.

Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom

Prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj utvrđena su kako međunarodnim tako i domaćim dokumentima. Od domaćih dokumenata najznačajniji je Ustav Republike Hrvatske.

Opća deklaracija o ljudskim pravima, koja se danas smatra međunarodnim običajnim pravim odnosno izvorom svih ljudskih prava, sukladno svojim načelima: temelj slobode, pravde i mira u svijetu predstavlja priznavanje prirođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske zajednice.

Uz uvažavanje temeljnih načela koja proizlaze iz Opće deklaracije o ljudskim pravima kao što su: poštivanje urođenog dostojanstva, slobodu izbora i neovisnost osobe; nediskriminacija te jednakost muškarca i žene, Konvencija po prvi puta jamči prava koja proizlaze s osnova invaliditeta, a to su: puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u

http://uik.hr/invalidi-konvencija/konvencija_un_a_o_osobama_s_invaliditetom

16

društvo osoba s invaliditetom, poštivanje različitosti i prihvaćanje invaliditeta kao dijela ljudske različitosti i čovječnosti; jednakost mogućnosti: pristupačnost i poštivanje sposobnosti razvoja djece s poteškoćama u razvoju i poštivanje djece s poteškoćama u razvoju na očuvanju vlastitog identiteta.

Konvencija svojim odredbama, uvažavajući specifične potrebe osoba s invaliditetom, s jedne strane jamči, a s druge strane obvezuje države potpisnice na praktičnu provedbu temeljnih ljudskih prava kao što su dostojanstvo, jednakost, pred zakonom; nediskriminacija; pravo na život; pristup pravosuđu; osobna sloboda i sigurnost; zabrana mučenja i surovog postupanja ili kažnjavanja; zabrana izrabljivanja i zlostavljanja; sloboda kretanja i državljanstvo; sloboda mišljenja i izražavanja te pristup informacijama; poštivanje privatnosti, doma i obitelji; pravo na obrazovanje; zdravstvena zaštita; rad i zapošljavanje; sudjelovanje u političkom i javnom životu te sudjelovanje u kulturnom životu.

Konačni cilj Konvencije je potpuna socijalna integracija osoba s invaliditetom koja pak takvoj osobi omogućava samostalno življenje.

Koncept Konvencije usmjeren na osnaživanje osobe s invaliditetom te povećanje odgovornosti društva prema toj društvenoj skupini na neki način jamči ostvarenje cilja, a to je puno uvažavanje ljudskih prava osoba s invaliditetom.

Najvažniji očekivani učinak Konvencije je promjena percepcije javnosti prema osobama s invaliditetom, u cilju njihove pune integracije u društvo, što traži i javnu kampanju.

Sustav odgoja i obrazovanja

Učenik s teškoćama u razvoju je učenik čije sposobnosti u međudjelovanju s čimbenicima iz okoline ograničavaju njegovo puno, učinkovito i ravnopravno sudjelovanje u odgojno-obrazovnom procesu s ostalim učenicima, a proizlaze iz:

tjelesnih, mentalnih, intelektualnih, osjetilnih oštećenja i poremećaja funkcija,

kombinacije više vrsta gore navedenih oštećenja i poremećaja.

Odgoj i obrazovanje učenika temelji se na načelima prihvaćanja različitosti učenika, prihvaćanja različitih osobitosti razvoja učenika, osiguravanja uvjeta i potpore za ostvarivanje maksimalnoga razvoja potencijala svakoga pojedinog učenika, izjednačavanja mogućnosti za postizanje najvećega mogućeg stupnja obrazovanja te osiguravanja odgoja i obrazovanja učenika što bliže njegovu mjestu stanovanja.

17

Prava osoba s invaliditetom odnosno djece s teškoćama u razvoju propisana odnosno uređena su odredbama:

Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju

Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi

Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju

Pravilnikom o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju

Pravilnikom o uvjetima i načinu ostvarivanja prava redovitih studenata na subvencionirano stanovanje u Republici Hrvatskoj za akademsku godinu 2015./2016.

Prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja

Prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju i Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, obuhvaćaju:

obveza sudjelovanja u troškovima zdravstvene zaštite;

primarna zdravstvena zaštita;

specijalističko-konzilijarna zdravstvena zaštita;

bolnička zdravstvena zaštita;

uputnica za specijalističko-konzilijarnu i bolničku zdravstvenu zaštitu;

ortopedska i druga pomagala;

dentalna pomagala i ortodontske naprave;

pravo na lijekove;

prava na novčane naknade.

Sustav dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja

Zakon o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju novi je Zakon kojim se uređuju vrste, uvjeti i način provođenja dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.

Dobrovoljno zdravstveno osiguranje jest:

dopunsko zdravstveno osiguranje

dodatno zdravstveno osiguranje

privatno zdravstveno osiguranje.

Zakonom i Pravilnikom o uvjetima i načinu provođenja dopunskog zdravstvenog osiguranja propisuju se uvjeti i način provođenja dopunskoga zdravstvenoga osiguranja.

Dopunsko zdravstveno osiguranje je dobrovoljno.

18

Dopunsko zdravstveno osiguranje provodi društvo za osiguranje koje je dobilo dozvolu za obavljanje te vrste osiguranja od nadzornog tijela za obavljanje poslova osiguranja sukladno Zakonu o osiguranju i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.

Osiguravatelj ne smije započeti obavljati poslove dopunskoga zdravstvenoga osiguranja bez prethodno pribavljene suglasnosti ministra nadležnog za zdravstvo.

Sustav mirovinskog osiguranja

Osobe osigurane prema Zakonu o mirovinskom osiguranju mogu, uz propisane uvjete ostvariti pravo na mirovinu:

starosnu mirovinu;

prijevremenu starosnu mirovinu;

invalidsku mirovinu;

privremenu invalidsku mirovinu;

obiteljsku mirovinu;

najnižu mirovinu;

osnovnu mirovinu;

profesionalnu rehabilitaciju;

naknadu zbog tjelesnog oštećenja;

naknadu putnih troškova u vezi s ostvarivanjem osiguranih prava.

Prava iz mirovinskog osiguranja neotuđiva su osobna materijalna prava, ne mogu se prenijeti na drugoga niti se mogu naslijediti. Dospjela novčana primanja koja nisu isplaćena do smrti korisnika mogu se nasljeđivati, a novčana primanja nakon smrti korisnika koji nema nasljednika pripadaju Republici Hrvatskoj, odnosno državnom proračunu.

Prava iz mirovinskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih a neisplaćenih mirovina i drugih novčanih davanja u slučajevima određenim zakonom.

Primanja na osnovi mirovinskog osiguranja mogu biti predmet ovrhe i osiguranja u skladu sa zakonom.

Ostvarivanje prava osiguranika na temelju generacijske solidarnosti provodi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod).

Doplatak za djecu

Pravo na doplatak za djecu ustanovljeno je Zakonom o doplatka za djecu kao državna novčana potpora za uzdržavanje i odgoj djece.

Pravo na doplatak za djecu stječe se i ostvaruje ovisno o broju djece i visini ukupnog dohotka članova kućanstva korisnika te drugim uvjetima utvrđenim Zakonom.

19

Za ostvarivanje prava na doplatak za djecu izvanbračna se zajednica izjednačava s bračnom zajednicom.

Doplatak za djecu ne može biti predmet ovrhe ili osiguranja, osim prema sudskoj odluci radi uzdržavanja u korist djece za koju se ostvaruje taj doplatak.

Doplatak za djecu osobno je pravo korisnika i ne može se prenositi na drugu osobu, a iznimno se može isplaćivati drugoj osobi.

Ako oba bračna druga mogu ostvariti pravo na doplatak za djecu dužni su se sporazumjeti koji od njih će to pravo ostvariti, a pravo na doplatak može se ostvariti samo po jednoj osnovi.

Sve poslove u vezi s ostvarivanjem prava na doplatak za djecu obavlja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje.

Sustav socijalne skrbi

Prema ovom Zakonu osoba s invaliditetom je osoba koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s osobama bez invaliditeta. Dijete s teškoćama u razvoju je dijete koje zbog tjelesnih, senzoričkih, komunikacijskih, govorno-jezičnih ili intelektualnih teškoća treba dodatnu podršku za učenje i razvoj, kako bi ostvarilo najbolji mogući razvojni ishod i socijalnu uključenost.

Korisnici socijalne skrbi su:

samac i kućanstvo koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba, a nisu ih u mogućnosti ostvariti svojim radom, primitkom od imovine, od obveznika uzdržavanja ili na drugi način;

dijete bez roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi, mlađa punoljetna osoba, dijete žrtva obiteljskog, vršnjačkog ili drugog nasilja, dijete žrtva trgovanja ljudima, dijete s teškoćama u razvoju, dijete i mlađa punoljetna osoba s problemima u ponašanju, dijete bez pratnje koje se zatekne izvan mjesta svog prebivališta bez nadzora roditelja ili druge odrasle osobe koja je odgovorna skrbiti o njemu te dijete strani državljanin koje se zatekne na teritoriju Republike Hrvatske bez nadzora roditelja ili druge odrasle osobe koja je odgovorna skrbiti o njemu;

trudnica ili roditelj s djetetom do godine dana života bez obiteljske podrške i odgovarajućih uvjeta za život;

obitelj kojoj je zbog poremećenih odnosa ili drugih nepovoljnih okolnosti potrebna stručna pomoć ili druga podrška;

odrasla osoba s invaliditetom koja nije u mogućnosti udovoljiti osnovnim životnim potrebama;

20

odrasla osoba žrtva obiteljskog ili drugog nasilja te žrtva trgovanja ljudima;

osoba koja zbog starosti ili nemoći ne može samostalno skrbiti o osnovnim životnim potrebama;

osoba ovisna o alkoholu, drogama, kockanju i drugim oblicima ovisnosti;

beskućnik;

druge osobe koje ispunjavaju uvjete propisane ovim Zakonom.

Centar za socijalnu skrb odredit će osobu koja predstavlja kućanstvo radi ostvarivanja prava utvrđenih ovim Zakonom.

Prava u sustavu socijalne skrbi temeljem ovoga Zakona su:

zajamčena minimalna naknada;

naknada za troškove stanovanja;

pravo na troškove ogrjeva;

naknada za osobne potrebe korisnika smještaja;

jednokratne naknade;

naknade u vezi s obrazovanjem;

osobna invalidnina;

doplatak za pomoć i njegu;

status roditelja njegovatelja ili status njegovatelja;

naknada do zaposlenja te socijalne usluge.

Socijalne usluge

Pravo na socijalne usluge ostvaruje se na temelju odredaba članaka 73. do 94. Zakona o socijalnoj skrbi, a obuhvaćaju:

prva socijalna usluga (informiranje, prepoznavanje i početna procjena potreba)

savjetovanje i pomaganje (savjetovanje i pomaganje pojedincu, savjetovanje i pomaganje obitelji);

pomoć u kući;

psihosocijalna podrška;

rana intervencija;

pomoć pri uključivanju u programe odgoja i redovitog obrazovanja (integracija);

boravak;

smještaj (privremeni smještaj u kriznim situacijama, privremeni smještaj radi provođenja kraćih rehabilitacijskih programa, privremeni smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, privremeni smještaj u drugim slučajevima, dugotrajni smještaj);

organizirano stanovanje.

21

Prva socijalna usluga, savjetovanje i pomaganje, pomoć u kući, rana intervencija, pomoć pri uključivanju u programe odgoja i redovitog obrazovanja, boravak i organizirano stanovanje usluge su skrbi u obitelji i lokalnoj zajednici i smatraju se izvaninstitucijskim uslugama.

Pravobranitelj za osobe s invaliditetom

Prema Zakonu o pravobranitelju za osobe s invaliditetom, pravobranitelju za osobe s invaliditetom, osobe s invaliditetom se mogu obratiti radi zaštite svojih prava i interesa, u koliko smatraju da su im ona ugrožena od strane tijela državne uprave i tijela s javnim ovlastima (ministarstva, županijska, gradska, općinska upravna tijela) ili djelatnici u tim tijelima.

Pravobranitelj za osobe s invaliditetom, nadležan je, da u okviru svojih ovlasti štiti, prati i promiče prava i interese osoba s invaliditetom na temelju Ustava Republike Hrvatske te međunarodnih ugovora i zakona. Pravobranitelju nitko ne smije davati upute i naloge u njegovu radu. On, djeluje neovisno i samostalno, a on i njegovi zamjenici ne smiju pripadati ni jednoj političkoj stranci, niti sudjelovati u političkim aktivnostima.

Pravobranitelj, između ostaloga, ima i pravo pristupa u prostorije i uvid u načinu ostvarivanja brige o osobama s invaliditetom koje borave, rade ili su smještene kod fizičkih ili pravnih osoba.

Pravobranitelj pruža savjetodavnu pomoć osobama s invaliditetom o načinu ostvarivanja i zaštite njihovih prava i interesa.

Postupak pred tijelom javne vlasti

Tijela javne vlasti su državna tijela, županijska, gradska i općinska tijela, pravne osobe i druge osobe na koje su prenesene javne ovlasti, a Vlada Republike Hrvatske (http://www.vlada.hr) do 31. siječnja svake godine u Narodnim novinama objavljuje popis tijela javne vlasti.

Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, općinsko poglavarstvo, županijska skupština, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, Hrvatski zavod za zapošljavanje,Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Središnji državni ured za upravu, Središnji državni ured za e-Hrvatsku, Uredi državne uprave u županijama, Centri za socijalnu skrb, Državni ured za reviziju, Pučki pravobranitelj, Pravobranitelj za osobe s invaliditetom, Pravobranitelj za djecu, Pravobranitelj za ravnopravnost spolova,, neki su od primjera tijela javne vlasti.

Osim nadležnosti, odnosno odgovora na pitanje ŠTO neke institucije rade i ZBOG ČEGA su osnovane, vrlo je važno i KAKO, NA KOJI NAČIN su te institucije dužne komunicirati s osobama s invaliditetom.

22

Odnos osoba s invaliditetom i tijela javne vlasti

Službenici koji rade u tijelima državne uprave zakonski su obavezni da njihov odnos prema osobama s invaliditetom, kao i odnos osoba s invaliditetom, prema njima, bude temeljen na međusobnoj suradnji i povjerenju te poštivanju dostojanstva ljudske osobe.

Tijela državne uprave dužna su osobama s invaliditetom, koji im se obraćaju pružiti podatke, obavijesti i upute te stručnu pomoć.

Dobivanje informacija od tijela javne vlasti

Zahtjev za dobivanje informacije od tijela javne vlasti osobe s invaliditetom mogu podnijeti usmenim ili pismenim putem. Usmeni zahtjev može se podnijeti telefonom.

Pismeni zahtjev treba sadržavati:

naziv i sjedište tijela javne vlasti kojemu se zahtjev podnosi;

podatke koji su važni za prepoznavanje tražene informacije;

ime i prezime te adresu fizičke osobe podnositelja zahtjeva;

tvrtku, odnosno naziv pravne osobe.

Tijelo javne vlasti dužno je osobi s invaliditetom omogućiti pristup pojedinoj informaciji najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva, tj. od dana kada je ono zaprimilo zahtjev.

Pravne osobe s javnim ovlastima i odgovorne osobe u tijelima javne vlasti koje onemoguće i ograniče pravo na pristup informaciji, kaznit će se novčanim kaznama.

Prava osoba s invaliditetom u postupcima pred tijelima javne vlasti

Prava osoba s invaliditetom u postupcima pred tijelima javne vlasti, kao npr. pravo neuke osobe s invaliditetom na pomoć u nekom postupku, regulirana su Zakonom o općem upravnom postupku i Zakonom o državnim službenicima.

Prije donošenja nekog rješenja, tijelo javne vlasti mora pružiti mogućnost svakoj osobi/svakom građaninu da se izjasni (pismeno ili usmeno, ovisno o postupku) o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje tog rješenja.

Ako se građanin, odnosno osoba s invaliditetom nađe u nekom postupku kod institucije javne vlasti, ta se institucija treba pobrinuti da neznanje i neukost građanina i drugih osoba koje sudjeluju u postupku ne bude na štetu onih prava koja im po zakonu pripadaju.

U postupcima u kojima je potrebno stručno poznavanje problema, osoba s invaliditetom ima pravo sa sobom dovesti stručnu osobu koja će mu davati savjete (stručni pomagač). Ta osoba nema ovlasti zastupanja!

Tijelo javne vlasti koje vodi postupak može u cijelosti ili djelomično osloboditi osobu s invaliditetom plaćanja troškova, ukoliko utvrdi da osoba u postupku ne može podnijeti

23

troškove postupka bez štete za nužno uzdržavanje svoje obitelji. Takav zaključak tijelo ne donosi samoinicijativno, već sama osoba s invaliditetom mora predložiti oslobađanje od plaćanja, što mu se odobrava na temelju uvjerenja o imovnom stanju, koje je izdao nadležni organ uprave (npr. katastar i porezna uprava).

Razne povlastice osoba s invaliditetom

Popusti za korištenje telefona: 50% popusta u cijeni pretplate i 20 besplatnih minuta odnosno 100 besplatnih impulsa mjesečno;

Oslobođenje od RTV pretplate: 50% do 100%;

Povlastice u gradskome i lokalnom prometu: besplatan prijevoz tramvajima, autobusima i uspinjačom ZET-a u Zagrebu i prigradskom željeznicom;

Plaćanje umanjene članarine Hrvatskome autoklubu;

Oslobađanje od plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta koja se plaća pri registraciji osobnog vozila i oslobađanje od plaćanja cestarine;

Pravo na dobivanje posebnog znaka pristupačnosti i oznake za vozilo radi parkiranja vozila;

Popust za putovanja željeznicom i brodom;

Popust pri obračunavanju poreza na dohodak kao pravo na povećani osobni odbitak;

Oslobođenje od obveze plaćanja boravišne pristojbe;

Oslobođenja od javnobilježničkih, upravnih i sudskih pristojbi;

Osiguranje vozila - osobe s invaliditetom mogu ostvariti od 10 do 20% dodatnog popusta kod plaćanja premije za godišnje osiguranje osobnog automobila, što ovisi o stupnju tjelesnog oštećenja i kriteriju osiguravajućeg društva.

Ovaj podsjetnik nije konačan, jer se stalno uvode nova prava ili proširuju postojeća, pa je zato moguće da se nešto i previdi. Unatoč toga nadamo se da će mnogima koristiti, a za pojedinosti oko pojedinoga prava ili povlastice savjetujemo da se zatraži pomoć stručnjaka, koji će uvidom u pojedini specijalni zakonski propis moći uputiti na postupak ostvarenja nekoga od nabrojenih prava ili povlastice.

Većina tih prava može se koristiti u svojstvu člana udruga osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.

24

INTELEKTUALNE TEŠKOĆE

Autor: Sanja Jurić, dipl. def.

Intelektualne teškoće nisu bolest ili specifična nesposobnost nego administrativno određen naziv za različita genetska, socijalna i medicinska stanja koja imaju zajedničku karakteristiku a to je značajno ispodprosječno intelektualno funkcioniranje. To je stanje u kojem je značajno otežano uključivanje u društveni život, a povezano je sa zaustavljanjem ili nedovršenim razvojem intelektualnog funkcioniranja.

Najčešći uzroci su: biološki gdje su u pitanju kromosomska odstupanja, zatim komplikacije u trudnoći, virusne i druge infekcije, neuhranjenost ploda ili stanja pri porodu poput nedostatka kisika, traume i infekcije. Čest uzrok su i zdravstvena stanja u dojenačkoj dobi poput infekcija i trauma. Dio intelektualnih teškoća se ubraja u obiteljski naslijeđenu. Adaptivno ponašanje je skup pojmovnih, socijalnih i praktičnih vještina koje je osoba naučila u svrhu funkcioniranja u životu. Ograničenja u adaptivnom ponašanju utječu na uobičajena, a ne najbolja ponašanja. Utječu na sposobnosti snalaženja u životnim promjenama i zahtjevima okoline. Područja adaptivnog ponašanja su: komunikacija, briga o sebi, stanovanje, snalaženje u okolini, samousmjeravanje, zdravlje, sigurnost, slobodno vrijeme, rad, funkcionalna akademska znanja.

Opće intelektualno funkcioniranje definirano je kvocijentom inteligencije /IQ/ koji se dobiva primjenama psiholoških standardiziranih testova inteligencije. Radi lakšeg razumijevanja uz kvocijent inteligencije se navodi i mentalna dob.

Prema IQ i mentalnoj dobi definirane su sljedeće skupine

Lake intelektualne teškoće

Približni kvocijent inteligencije proteže se između 50 i 70 što odgovara mentalnoj dobi od 7 do 11 godina. U ovu skupinu se ubraja najveći broj osoba i obično se teškoće otkriju kretanjem u školu ili u prvim razredima osnovne škole. Ove osobe prate teškoće pri učenju.

Razvoj je usporeniji nego kod vršnjaka. Najčešće komuniciraju govorom, odstupanja na području govora povezana su s teškoćom u izgovoru, usporenim razvojem govora, ograničenim rječnikom i slično. Razvoj motorike odvija se bez značajnih teškoća. Osobe s lakim intelektualnim teškoćama zadržavaju se na stadiju konkretnih operacija: mišljenje je logičko, razmišljaju o konkretnim situacijama a uče preko primjera i vlastitih iskustava. Ovisni su o mišljenju drugih. Žele pripadati grupi i prihvaćaju socijalna pravila. Iskazuju privrženost „važnim osobama“. U razumijevanju stvarnosti se mogu uživjeti i u gledišta drugih ljudi, što je izuzetno važno za proces socijalizacije. Također su u stanju uspoređivati svoje zaključke i rješenja s tuđima i tako ih provjeravati. Povremeno i u pojedinim razdobljima svog razvoja iskazuju teškoće u zadovoljavanju zahtjeva okoline. U rješavanju

25

složenijih problemskih situacija u mnogoj mjeri ovise o pomoći drugih. Imaju razvijen osjećaj vlastite vrijednosti, brinu o bližnjima i budućnosti. Ukoliko je prisutna agresija ista je usmjerena na određene osobe.

Osobe s ovim intelektualnim teškoćama su sposobne obrazovati se za jednostavna, najčešće pomoćna zanimanja te su sposobni za rad i ostvarivanje socijalnih kontakata, ali im je neophodan nadzor i usmjeravanje. Najčešće žive samostalno uz podršku ili u obitelji. Zaposle se na pomoćnim, jednostavnim poslovima. Potrebna im je povremena skrb, podrška i pomoć oko rješavanja složenijih situacija.

Umjerene intelektualne teškoće

Približni kvocijent inteligencije proteže se između 35 i 50 što odgovara mentalnoj dobi od 4 do7 godina. Osobe s umjerenim intelektualnim teškoćama po pravilu se otkrivaju već u vrlo ranom ili ranom djetinjstvu zbog loše senzomotoričke koordinacije i sporosti u razvoju verbalnih i socijalnih vještina.

Osobe s umjerenim intelektualnim teškoćama zadržavaju se na stadiju intuitivnog mišljenja: o svemu rasuđuju samo sa svog stajališta i prema svojim mjerilima, mišljenje se ne odvija prema zakonima logike, već izvire samo iz želja. Mišljenje je egocentrično, jednostavno usmjereno, bez mogućnosti generalizacije. Govor je konkretan. Mogu predvidjeti neki događaj. Uče preko primjera i konkretnih iskustava. Pokazuju interes za vršnjake. Identificiraju se i ovisni su o važnim osobama. Imaju osjećaj svemoći. Imaju poteškoće u prilagođavanju novim situacijama, slabu prosudbu situacija, slabu kontrolu impulsa i gubitak tolerancije. Ukoliko postoji agresija najčešće je ista usmjerena na važne osobe.

Većina osoba s umjerenim intelektualnim teškoćama može postići određeni stupanj neovisnosti, što obuhvaća brigu o sebi, učenje i komuniciranje. Osobama s umjerenim intelektualnim teškoćama trebat će različiti stalni oblici pomoći i potpore za život i rad. Mogu obavljati poslove za nekvalificirane ili polukvalificirane radnike, uz podršku ili u zaštićenim radionicama. Uz podršku dobro se prilagođavaju životu u zajednici, uz neophodnu djelomičnu skrb.

Teže intelektualne teškoće

Približni kvocijent inteligencije proteže se između 20 i 35 što odgovara mentalnoj dobi od 2 do 4 godine. Ovaj vid teškoće otkrije se vrlo rano, jer se govor, komunikacija i motorika razvijaju sporo i samo djelomično.

Osobe s težim intelektualnim teškoćama zadržavaju se na stadiju simboličkog mišljenja: izmišljaju svoje simbole, a verbalne oznake koje uče su na pola su puta između individualnog i općeg, stoga se ovo razdoblje naziva predpojmovnim. Osobe s ovim intelektualnim teškoćama zbog usporenog kognitivnog razvoja imaju ozbiljnih problema u

26

učenju (uče preko konkretnih iskustava). Mišljenje je bez povezivanja, doživljavaju „ovdje“ i „sada“ i usmjereni su samo na aktualni događaj kojeg se i sjećaju. Komunikacija s okolinom u velikoj je mjeri narušena zbog zakašnjelog razvoja govora i nemogućnosti osoba da zadovolje očekivanja socijalne sredine. Ove osobe najčešće su ovisne o emocionalnom stanju osobe podrške ili nekog člana obitelji, dok je interes za vršnjake malen. Vlastito tijelo doživljavaju kao centar svijeta. Reagiraju na okolinu po principu „ugode - neugode“ i pri tome ne podnose odgađanje ugode. Donekle pokazuju inicijativu prema neživoj okolini. Ukoliko je prisutna agresivnost, najčešće je usmjerena prema vani.

Osobe s težim intelektualnim teškoćama trebaju stalnu pomoć okoline i vrlo rijetko su u pojedinim jednostavnim radnjama sposobne funkcionirati samostalno. U svim aktivnostima osobama su neophodne upute, podrška i pomoć te je najčešće nužna opsežna skrb i podrška.

Teške intelektualne teškoće

Kvocijent inteligencije je ispod 20 što odgovara mentalnoj dobi do 2 godine. Takve osobe imaju ozbiljna ograničenja u komunikaciji i pokretljivosti te im je potrebna stalna pomoć i njega te opsežna podrška u svim aktivnostima svakodnevnog življenja (hranjenje, osobna higijena, i kretanje i promjena položaja, odijevanje, snalaženja u prostoru).

Osobe s teškim intelektualnim teškoćama pokazuju osnovne emocionalne i motoričke reakcije. Zadržavaju se na stadiju senzomotoričke ili praktične inteligencije: akcija je primarna a mišljenje sekundarno. Uče treningom, refleksno. Traže psihofiziološku homeostazu (vezivanje za majku ili najbližu osobu). Socijalno se vežu, ali nemaju interes za materijalnu okolinu. Imaju poteškoće u integraciji senzoričkih stimulansa. Pretežito su zauzeti vlastitim dijelovima tijela. Teško podnose promjene. Često nemaju razvijene govorne sposobnosti, niti sposobnosti sporazumijevanja. Najčešće ne kontroliraju fiziološke potrebe. Ukoliko postoji agresija najčešće je usmjerena na sebe.

Osobe s teškim intelektualnim teškoćama nisu sposobne funkcionirati samostalno. Obuče se najjednostavnijim sposobnostima brige o sebi. U svemu su neophodne opsežne upute, podrška i pomoć te je najčešće nužna sveobuhvatna skrb i podrška.

Što je veći stupanj intelektualnih teškoća, poteškoće su jače izražene i takvi slučajevi se zamijete još u ranom djetinjstvu. I pored klasifikacije na više skupina intelektualnih teškoća, veoma je bitna činjenica da ne postoje dvije osobe koje na identičan način imaju teškoće, tako da naglasak ne treba biti na skupini nego na individualnom pristupu svakoj osobi.

Značajke i popratne teškoće osoba sa intelektualnim teškoćama

Osoba s intelektualnim teškoćama prolazi kroz iste razvojne faze kao i osobe bez teškoća, s osobitosti da se razvojni stadiji i prijelazi između stadija produljuju. Bitno je

27

razumjeti na koji na koji način osobe s intelektualnim teškoćama doživljavaju svijet oko sebe, što se može razumjeti kroz sljedeće procese:

Opažanje označava proces kojim mozak organizira osjetilne podražaje u smislenu cjelinu. Smetnje u osoba sa intelektualnim teškoćama se očituju na skoro svim perceptivnim područjima. Potrebno je osigurati različite aktivnosti percipiranja, isplanirati ih, organizirati, uključiti više osjetila (vid, sluh, taktilne osjete, itd.), a jako je bitno više puta ponavljati. Informacije treba davati na dovoljno polagan način, vrijeme između informacija koje pristižu mora biti veće što je stupanj intelektualne teškoće teži.

Mišljenje je proces kojim putem misaonih operacija određujemo svojstva pojava i odnose među njima. Mišljenje osoba sa intelektualnim teškoćama nosi obilježja konkretnosti tj. dugo se potkrepljuje onim što vide, čuju, osjete. Postoje teškoće u sumiranju, generaliziranju, analizi i sintezi, potrebni su dugotrajni postupci da bi se iz tokova mišljenja u slikama uvelo u mišljenje u pojmovima. Postoje i teškoće socijalne adaptacije i problemi u primjeni stečenih znanja, vještina i navika.

Pamćenje je mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. U osoba s intelektualnim teškoćama dolazi do maskiranja, informacije nisu vjerne objektivnoj stvarnosti. Kratkotrajno pamćenje je slabije, jer ne koriste strategije zapamćivanja. Sve novo čemu se osoba želi podučiti treba biti popraćeno ponavljanjem, vježbanjem i utvrđivanjem te primjenom u različitim situacijama. Učenje teče sporo, uz puno zornog materijala i puno ponavljanja, uz potrebu primjene naučenog u različitim situacijama.

Pažnja je sposobnost percipiranja određenog podražaja u određeno vrijeme. Najčešće smetnje pažnje su distraktibilnost i promjena pažnje. Situacije treba organizirati tako da se pažnja obraća na bitne osobine, pružati im samo osnovne informacije i te informacije dodatno istaknuti.

Govor je zvučna komunikacija, a komunikacija je prenošenje misli, informacija, dojmova, ideja, emocija. Najčešće se sreću teškoće poput: otežanog razumijevanja, siromašnog rječnika, poremećaja izgovora, poremećaja jezičnog strukturiranja. Potrebna je primjena jednostavnog rječnika, jasnih rečenica i jednostavnih sadržaja.

Emocije su specifičan odnos prema sebi, drugim ljudima, predmetima i pojavama. Prenose se izrazom lica, glasom, pokretima i samom situacijom. Teškoće kod osoba s intelektualnim teškoćama ogledaju se u ne razumijevanju svog i tuđeg emocionalnog ponašanja te u težem kontroliranju izražavanja svojih osjećaja. Potrebno je stvoriti toplu i sigurnu emocionalnu klimu, pokazati interes za emocije osobe, stvoriti pozitivno poimanje sebe, poučavati osobu kako reagirati u nekim situacijama.

Po pitanju osjeta vida kod osoba sa intelektualnim teškoćama javljaju se česta oštećenja a vjerojatnost ozbiljnijih oštećenja povećava se sa težinom intelektualne teškoće.

28

Kod osjeta sluha veći je postotak oštećenja kod osoba s intelektualnim teškoćama nego u općoj populaciji.

Po pitanju osjeta njuha nema razlika, odstupanju su zamijećena u prepoznavanju mirisa i objašnjavanju mirisa.

Kod taktilnog osjeta (osjeta dodira) osobe sa intelektualnim teškoćama imaju teškoće pri lokalizaciji podražaja, razlikovanju istovremenog podražaja na dva mjesta te teškoće fine motorike.

Kod kinestetičkog i statičkog osjeta najveće teškoće se javljaju u koordinaciji pokreta i u zadacima motoričke preciznosti.

Često se uz osobe s intelektualnim teškoćama javlja epilepsija i cerebralna paraliza. Epilepsija se može tijekom života javiti svakoj osobi. Predstavlja poremećaj funkcije mozga kao posljedica raznih moždanih oboljenja ili oštećenja, ali su i brojni epileptični napadaji nepoznatog uzroka. Postoji više vrsta napadaja ali su najpoznatiji: mali i veliki napadaj.

Mali napadaj je najčešći kod male djece i karakterizira ga gubitak svijesti na kratko vrijeme (3-5sec), umiri se, problijedi, ostavlja aktivnost kojom se bavilo. Ako stoji može se desiti da padne, ako sjedi glava mu klone, rjeđe se javljaju trzaji ruku i prstiju, sa mišićnom ukočenošću.

Veliki napadaj se javlja također naglo, dijete zgrči ruke, tijelo, noge, jako stisne zube, zagleda se u jednu točku, vikne, problijedi, može se desiti da ima stolicu ili se pomokri. Napadaj može trajati 1-3min., a potom dijete pada u duboki san.

Cerebralna paraliza podrazumijeva skupinu poremećaja pokreta i položaja uzrokovanu razvojnim poremećajem ili oštećenjem nezreloga mozga. Posljedica je nedostatka kisika, povrede ili bolesti mozga prije, u vrijeme ili kratko vrijeme nakon poroda.

Niti jedno specifično obilježje ili ponašanje ne povezuje se samo s intelektualnim teškoćama.

Svaka osoba sa teškoćama je osoba za sebe, sa svojim sposobnostima i mogućnostima, načinima funkcioniranja, sa specifičnim odnosima prema sebi i drugima, sa svojim viđenjima okoline oko sebe, sa jedinstvenim potrebama i željama, kao što smo i mi sami i svaka druga osoba.

29

Podrška osobama s intelektualnim teškoćama

Ovisno o stupnju teškoća osobe s intelektualnim teškoćama kroz cijeli život trebaju podršku od drugih osoba ali kroz različite stupnjeve i modele podrške. Obično ih dijelimo na:

Povremenu podršku – kratkotrajna pomoć u situaciji promjene životne okolnosti;

Ograničenu podršku – vremenski ograničena, ali ne i sporadična;

Opsežnu podršku – redovita u određenim situacijama i vremenski neograničena;

Sveobuhvatnu podršku – trajna, u svim životnim situacijama.

Izuzetno je važno odrastanje i život u sredini koja može prepoznati potrebe i potencijale, s uvažavanjem se odnositi prema osobama s intelektualnim teškoćama, promatrajući osobe u njihovoj jedinstvenosti a ne kao grupe ili kategorije. U svakodnevnim aktivnostima treba osmisliti zadatke u kojima će se osoba poticati i učiti. Aktivnosti u kojima će osoba prema vlastitim interesima i sposobnostima moći sudjelovati uz odgovarajuću pomoć i podršku te osjetiti uspjeh pri njihovu izvršavanju.

U radu sa osobama s teškoćama je bitno poštivanje sljedećih metoda i principa:

Metode u radu:

Verbalne metode (razgovora, usmenog izlaganja, objašnjavanja, opisivanja, uputa, naloga i drugo);

Vizualne metode (demonstriranja, crtanja, skiciranja, uporaba slika i drugo);

Prakseološke metode (stjecanje znanja/iskustva izravnim vođenjem praktične radnje; praktični radovi, igra, vođenja kroz aktivnosti, situaciono učenje i drugo).

Principi u radu:

individualnosti (bitno je da svaka aktivnost bude primjerena sposobnostima i potrebama svake osobe , individualne razlike treba poštivati);

primjerenosti (svi sadržaji koje se prezentiraju moraju biti primjereni svakoj osobi uzimajući u obzir kompletnu osobu: dob, psiho-fizičke sposobnosti, potrebe za posebnim prikazivanjem sadržaja, mogućnosti uključivanja u rad i aktivnost i dr.);

zornosti (svi sadržaju moraju bit zorno prikazani tako da se osobi omogući neposredno promatranje predmeta ili pojava);

sistematičnosti (sadržaji i aktivnosti moraju biti sistematizirani i povezni tako da slijede niz do željenog cilja, tako se saznanja daju u logičnom nizu);

postupnosti (svi sadržaji i aktivnosti moraju biti postupno razrađeni od lakšem prema težem sa nizom manjih dijelova koji vode do željenog);

interesa (svi sadržaji trebaju biti dio interesa ili se treba razviti interes za njih);

aktivnosti (svi sadržaji i aktivnosti koji se prezentiraju trebaju potaknuti i uključiti i samu osobu u njihovo izvođenje, prvo pasivnim sudjelovanjem a zatim i aktivnim);

30

vođenja (osobu treba voditi kroz aktivnosti primjerima, govorom, fizički, približavajući joj sam sadržaj i aktivnost);

povezanosti sadržaja sa životom (svi sadržaji i aktivnosti trebaju biti direktno ili indirektno povezani sa svakodnevnim životom osobe, ili ih kroz primjere treba povezivati);

dosljednosti (u izvođenju svih sadržaja i aktivnosti treba postojati dosljednost pri izvođenju koraka i kompletnih aktivnosti, kako bi postojala struktura i red koji bi i osoba trebala slijediti).

Motivacija je bitan faktor u radu sa osobama s teškoćama, osobito s intelektualnim teškoćama. Motivacija je psihički proces zadovoljavanja potreba odnosno motiva. Motiv je potreba ili želja udružena s namjerom da se postigne neki cilj. Motiv je sve ono što pokreće čovjeka na neku aktivnost.

U radu s osobama s teškoćama motivacija je najčešće snižena ili tijekom vremena opada te je neophodno stalno motiviranje. Uz to, interes je sužen što je također vrlo bitno. Osobu ne treba siliti da nešto učini ili nauči, treba je motivirati i poticati interes. Motiviranje i interes potiču se verbalno, pričajući o aktivnosti, njenom značaju te povezujući sa svakodnevnim životom, upotrebljavajući pri tome i posebna sredstva, npr. materijale veselih boja i ugodnih mirisa, slike i drugo te općenito stvaranjem ugode, pozitivnog ozračja i doživljaja uspjeha.

Osobama sa teškoćama treba omogućiti kompletno funkcioniranje u obitelji i društvenoj zajednici, pružajući im podršku, pomoć i potporu u svima funkcijama, aktivnostima i odnosima, prepoznajući gdje bi se trebalo na različite načine djelovati kako bi im se približilo i olakšalo stjecanje iskustava, usvajanje znanja i iskazivanje sebe kao potpune osobe.

Čovjek je socijalno biće što znači da interakcija s drugim ljudima predstavlja jednu od čovjekovih potreba. Osobe s teškoćama se po tom pitanju uopće ne razlikuju od ostatka populacije, samo što im je ponekad teže uspostaviti takve odnose jer se pred njima nalaze dodatne prepreke. Osim toga, potrebna im je i druga vrsta pomoći kao što je pomoć i podrška pri nekim aktivnostima te njega i skrb.

Osobe s teškoćama teško se uspijevaju izboriti za svoja prava, štoviše, teško se uspijevaju izborit da ostvare svoje ljudsko dostojanstvo i ravnopravno mjesto. U cilju zadovoljavanja posebnih potreba osoba s intelektualnim teškoćama, kao i poticanja maksimalnog razvoja njihovih sposobnosti, neophodan je individualni pristup kako u odgojnom tako i obrazovnom smislu. Taj pristup podrazumijeva izradu prilagođenog programa za svaku osobu.

Jedan od programa rada s osobama s teškoćama je program socijalne kompetencije. Socijalna kompetencija je osnovna kvaliteta ljudskog postojanja kojom se osoba

31

prilagođava zahtjevima socijalne okoline. Predstavlja spoj socijalnog znanja i socijalnog ponašanja.

Cilj programa socijalne kompetencije je da se putem strukturiranih aktivnosti utječe na usvajanje aktivnosti, na razvoj i unapređivanje onih sposobnosti koje čine temeljne preduvjete za oblikovanje socijalno kompetentne i prihvaćene osobe u zajednici različitih. Program sadrži četiri područja: praktično-osobnu kompetenciju, spoznajno-društvenu kompetenciju, interesno-kreativnu i emocionalno-socijalnu kompetenciju.

32

OSOBE S INVALIDITETOM

Autor: Slavica Zorić, dipl. def. – soc. pedagog

Osobe s invaliditetom su osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. U RH je oko 12% osoba s invaliditetom.

Osobe sa invaliditetom su bile stoljećima diskriminirana socijalna skupina. Dugotrajan je put u kojemu su osobe s invaliditetom prolazile civilizacijski razvoj odnosa, od netolerancije i okrutnosti potpune obezvrijeđenosti i obespravljenosti, preko stava ignoriranja, tolerancije, karitativnog milosrđa, posebnosti i integracije do uvažavanja. Takve su osobe stavljane na marginu svih zbivanja, pri čemu su najčešće bile u podređenom političkom, pravnom, socijalnom i gospodarskom položaju.

Na prostoru današnje Hrvatske, prava edukacija osoba s invaliditetom započinje 1891. (Zemaljski zavod za gluhonijemu djecu u Zagrebu) i 1895. godine Zemaljski zavod za slijepu djecu u Zagrebu. Prvi organizirani rad s mentalno retardiranim osobama započinje 1930. godine u Zagrebu.

U drugoj polovici 19. stoljeća države Europe zakonima uređuju osiguranje radnika na radu te zaštitu osoba s invaliditetom. Prvi svjetski rat je pridonio stvaranju povoljnijeg položaja osoba s invaliditetom, osobito nastradalih u ratu.

Osnovno obilježje ovog vremena u odnosu prema osobama s invaliditetom jest kriterij različitosti, odnosno posebnosti; rad osoba s invaliditetom nije društveno značajnije valoriziran - svrha mu je socijalizacija takvih osoba. Opći socijalni i materijalni odnosi nisu dopuštali širu emancipaciju školovanja, radnog osposobljavanja, zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom.

Početkom sedamdesetih godina javlja se ideja integracije, koja odbacuje koncepciju invaliditeta kao apsolutnog i posebnog stanja jedinke. invaliditetom uvažavaju se kao ravnopravna socijalna bića u školovanju,zapošljavanju, radu, kulturnim aktivnostima, sportu, političkom djelovanju i slično. Politika integracije se prihvaća u razvijenim zemljama svijeta, osobito u europskim državama. Promjeni odnosa znatno pridonose akti Skupštine UN-a i europski dokumenti, koje su donijeli Vijeće Europe ili Europska unija.

Klasifikacija tjelesnih i mentalnih oštećenja prema Registru RH:

Oštećenje vida

Sljepoća - potpuni gubitak osjeta svjetla, ostatak vida do 0, 02

Slabovidnost – oštrina vida uz najbolju korekciju do 0,4

33

Oštećenje sluha

Gluhoća – gubitak sluha u govornim frekvencijama i kada se niti uz pomoć slušnih pomagala ne može cjelovito percipirati glasovni govor

Nagluhost – dijeli se na lakše oštećenje; kada je glasovni govor usvojen, umjereno oštećenje; kada glasovni govor nije svladan u potpunosti i teže oštećenje; kada je glasovni govor značajno oštećen

Oštećenja govorno – glasovne komunikacije

oštećenje govora, glasa, čitanja, pisanja i računanja

Oštećenja lokomotornog sustava

Prirođeni ili stečeni nedostatak ili deformacija, smanjenje ili gubitak motoričkih ili funkcionalnih sposobnosti u izvođenju pojedinih aktivnosti npr. amputacije, reumatoidni artritis.

Oštećenja središnjeg živčanog sustava

Posljedica je prirođene ili stečene bolesti ili povrede uzrokovane smanjenjem ili gubitkom funkcionalnih sposobnosti, npr. spina bifida, multipla skleroza, cerebralna paraliza, hydrocefalus, sve plegije.

Oštećenja perifernog živčanog sustava

Posljedica prirođene ili stečene bolesti ili povrede koja uzrokuje smanjenje ili gubitak mišićne funkcije; npr. spiralna i mišićna distrofija, miastenia gravis.

Oštećenja drugih organa i organskih sustava

Posljedica prirođene ili stečene bolesti ili povrede organa ili organskog sustava

Intelektualne teškoće

Ograničenje u ukupnom životu pojedinca karakterizirano bitnim ispodprosječnim intelektualnim funkcioniranjem koje je istodobno popraćeno smanjenom razinom adaptivnih vještina.

Autizam

Stanje u kojem je došlo do poremećaja emocionalne stabilnosti i inteligencije, psihomotornih sposobnosti, verbalne i socijalne komunikacije.

Duševni poremećaji

Poremećaji u ponašanju i reakcijama, uzrokovani organskim čimbenikom ili psihozom raznih etiologija.

34

Višestruka oštećenja

Uključuje dvije ili više vrsta tjelesnog, mentalnog ili psihičkog oštećenja.

Izazovna ponašanja

Izazovna ponašanja su različita neprilagođena, neadekvatna ili nepoželjna ponašanja. Nepoželjnim ponašanjem smatra se ono ponašanje koje odstupa od uobičajenih standarda ponašanja i uglavnom negativno utječe na vlastito funkcioniranje ili funkcioniranje drugih, privlače pažnju okoline i kao takva otežavaju usvajanje novih vještina i navika, onemogućavajući rehabilitaciju i socijalizaciju. Istraživanja pokazuju da se u osoba s intelektualnim teškoćama (IT) javlja dvostruko više težih problema u ponašanju i psihičkih poremećaja nego u osoba bez IT-a. Uzroci su različiti: teškoće u primanju, obradi i odašiljanju informacija, zdravstvene teškoće, tjelesna oštećenja i oštećenja osjetnih organa, kulturni i obiteljski faktori, socijalno neprihvaćanje osoba i predrasuda prema osobama s IT. Nije uvijek moguće razgraničiti poremećaje u ponašanju osoba sa IT i psihičkih poremećaja. Teškoće u razlikovanju ponekad dovode do toga da se poremećaji u ponašanju tretiraju kao simptomi psihičkih poremećaja. U osoba s IT najzastupljeniji nepoželjni oblici ponašanja su:

stereotipije (neprekidno, ponavljajuće, ritualno i besmisleno kretanje;

agresivnost usmjerena na druge osobe;

autoagresija;

destruktivno ponašanje i

odbijanje suradnje.

Agresivno ponašanje je ponašanje kojem je zajednička namjera da se nekom ili nečemu nanese šteta, neugoda, povreda ili pod svaku cijenu nametnu vlastite ideje, rješenja ili aktivnosti. Mogući uzroci agresivnog ponašanja su disfunkcija određenih dijelova mozga, naučena reakcija u određenim okolnostima,obrambeni mehanizam kod frustracija i u prijetećim situacijama ili određena psihička oboljenja. Agresivno ponašanje klasificiramo:

u odnosu na usmjerenost: prema sebi i prema drugima;

verbalna i neverbalna agresija;

u odnosu na tip: instrumentalna ili neprijateljska agresija i impulzivna ili ekspresivna agresija;

situacijska agresija;

konstruktivna i destruktivna;

Pod autoagresivnim ponašanjem podrazumijevamo različite oblike ponašanja kojima osoba povređuje samu sebe vlastitim dijelovima tijela ili drugim predmetima. Mogući uzroci autoagresivnog ponašanja mogu biti: primitivna forma izražavanja agresivnosti, posljedica intenzivne autostimulacije, posljedica poremećene interakcije s okolinom,

35

posljedica nekih specifičnih poremećaja centralnog živčanog sustava ili poremećaj metabolizma te simptom nekih psihičkih oboljenja.

Modifikacija ponašanja

Modifikacija ponašanja je pojam koji obuhvaća niz različitih tehnika tretmana kojima je cilj mijenjanje ponašanja. Načela profesionalnog postupanja su:

reagirati na agresivno ponašanje

zadržati kontrolu nad sobom

Sadržaj i postupci trebaju biti u skladu s našom unutarnjom kontrolom. Osobito dobri rezultati u radu s osobama koje pokazuju izazovna ponašanja je pristup nježnog poučavanja koji se temelji na pretpostavci da svatko od nas želi bezuvjetnu ljubav i privrženost. Pristup naglašava pozitivne osobine svake osobe, ignorirajući izazovna ponašanja. Nježno poučavanje je neaverzivni pristup koji se temelji na četiri primarna cilja: (1) da se osoba osjeća sigurno u našem društvu, (2) da se osjeća aktivno, (3) da je poštujemo i (4) da nam uzvrati poštovanje.

U slučaju nepoželjnih ponašanja postupa se na slijedeći način:

Ignoriranje/prekidanje – ignoriranje ponašanja, a ne osobe

Preusmjeravanje – preusmjeravanje pažnje na drugu aktivnost

Socijalno nagrađivanje - pohvala osobe za uključivanje u neku drugu smislenu aktivnost

Spolnost osoba sa invaliditetom

Prema deklaraciji UN-a, osobe s invaliditetom imaju sva temeljna ljudska prava povezana sa spolnošću. Osobe s invaliditetom su ravnopravni članovi društva sa svim svojim pravima i potrebama. Treba im ponuditi priliku da razumiju svoju seksualnost.

Seksualnost pojedinca neodvojiva je od njegova socijalnog razvoja, stavova i vrijednosti u odnosu prema samom sebi i okolini. Bazične ljudske potrebe povezane sa spolnošću su težnja za prihvaćanjem i ljubavlju, osjećajem vlastite vrijednosti, bliskošću i potvrđivanjem u odnosima s drugima. Diferencirajući globalne faze spolnog razvoja u povezanosti sa socijalnim i emocionalnim razvojem, Johnson (1984) je kreirao tzv. model ljudske intimnosti. Navedeno razvojnim slijedom, taj model obuhvaća sljedeće faze: sigurnost, otkrivanje, prijateljstvo, seksualno partnerstvo, obvezivanje, zrelost i vrednovanje. Faza sigurnosti odnosi se na razdoblje intenzivne emocionalne i tjelesne bliskosti roditelja i djeteta. Ona je važna radi stvaranja temeljne sigurnosti djeteta, koja ga potiče i na istraživanje okoline, a pretpostavka je razvoja seksualne intimnosti u odrasloj dobi. U fazi otkrivanja slabi intenzivna bliskost s roditeljima i u njoj se počinju formirati odnosi s ostalim osobama u najužoj okolini. U njoj se stvaraju temelji razvoja spolnog identiteta. Fazu prijateljstva karakterizira intenziviranje odnosa s vršnjacima, uglavnom pripadnika istog spola. Zatim slijedi faza seksualnog partnerstva u kojoj se uz intenziviranje

36

istospolnih odnosa počinju razvijati odnosi sa suprotnim spolom. Takvi odnosi postupno poprimaju seksualnu komponentu. Kroz takva se iskustva razvija koncept osobnog identiteta i njegove uloge u intimnim odnosima. Faza obvezivanja usmjerena je na formiranje kvalitetnih, trajnih i obvezujućih intimnih odnosa. Uz intenziviranje stupnja intimnosti, ovu fazu obilježavaju zahtjevi u odnosu na emocionalno sazrijevanje i vještine za održavanje socio-seksualnog međuodnosa. Stoga je ovo razdoblje obilježeno manje ili više uspješnim pokušajima uspostavljanja takvih odnosa. U fazi zrelosti obvezujuće se spolno partnerstvo stabilizira i predstavlja osnovu za bračnu i roditeljsku ulogu. Tu se krug razvoja intimnosti zatvara i odrasla osoba može postati roditelj djeteta koje dolazi na početak istoga razvojnog ciklusa. U tom se razdoblju posebno vrednuju i prijateljski odnosi, a stvara se i povratni odnos brige prema vlastitim roditeljima. Posljednja je faza vrednovanja vlastitog života i razvoja svijesti o vremenskom ograničenju bliskih interpersonalnih odnosa. Općenito su za razvoj spolnog identiteta i usvajanje socijalno-spolnih uloga od presudnog značaja rana socijalna i emocionalna iskustva te reakcije i utjecaji bliske okoline na oblike socijalno-spolnog izražavanja i ponašanja slijedom kronološke dobi. Čovjek je od rođenja spolno biće koje u najranijoj dobi ostvaruje osjećaje zadovoljstva povezane s vlastitim tijelom i interakcijom s drugima, prvenstveno kroz bliski tjelesni i emocionalni kontakt s roditeljima. U osoba s invaliditetom ne postoje odstupanja u tjelesno-biološkom aspektu spolnog razvoja u odnosu na ostalu populaciju.

Osobe s invaliditetom nisu aseksualne niti isključivo ispoljavaju spolno neprimjereno ponašanje. One izražavaju seksualne potrebe i osjećaje kao i osobe bez teškoća, a mogućnost zadovoljavanja tih potreba za mnoge od njih jednako je važna kao i za ostalu populaciju. U osoba s invaliditetom prevladavaju sljedeća obilježja spolnog izražavanja i ponašanja: dominantno zadovoljavanje seksualnih potreba putem masturbacije, učestalija pojava homoseksualne orijentacije, manje intimnih kontakata i iskustava spolnog odnosa te izražavanje socijalno neprimjerenih oblika seksualnog ponašanja, najviše vezanih uz nerazumijevanje norme javnog i privatnog ponašanja te različitih razina poželjne intimnosti s više ili manje poznatim i bliskim osobama. Craft (1983) upozorava na problem odnosa između tzv. primarnih i sekundarnih teškoća. Dok se primarne teškoće (npr. teškoće u primjerenom izražavanju seksualnih potreba ili uspostavljanju intimnijih odnosa) jasno mogu prepoznati kao problemi na području seksualnosti, ostaje problem sekundarnih teškoća. One proizlaze iz primarnih teškoća, no teško ih je identificirati jer se ne manifestiraju u spolnom ponašanju u užem smislu, već u ponašanju općenito. One zapravo nastaju zbog duže prisutnosti i nerazriješenosti primarnih teškoća, a očituju se u vidu općih socijalno neprilagođenih ili nepoželjnih ponašanja kao što su, agresivne tendencije prema drugima, napetost i uznemirenost i dr. Iako su takve reakcije ponekad izravna posljedica nezadovoljenih seksualnih potreba, one se ne identificiraju kao takve (sama osoba ih ne može pojasniti), već se smatraju općim obilježjem zaostajanja u intelektualnom razvoju.

37

(DE)INSTITUCIONALIZACIJA I HUMANISTIČKI PRISTUP

Autor: Vedran Leder, mag. psych.

S jačanjem utjecaja humanističkog pristupa čovjeku, mijenja se način na koji doživljavamo i pristupamo različitostima među ljudima. Naglašava se jedinstvenost svakog čovjeka, ideja da svatko, na bazičnoj razini, želi biti dobar i činiti dobro te se trudi najviše što može s obzirom na resurse kojima raspolaže. Svakoj osobi treba pristupati s iskrenim interesom, bez osuđivanja, uzimajući u obzir njenu perspektivu i osjećaje te vjerujući da posjeduje neograničeni potencijal. Integracija je bila prvi korak u mijenjanju pogleda na osobe s invaliditetom, jednostavno uključivanje u škole, radna mjesta, zajednice. No i tu je bio prisutan taj pojam „posebnosti“, „različitosti“, osobe s intelektualnim teškoćama definirale su se samo kroz tu jednu svoju karakteristiku, prihvaćalo se da su tu, ali ne da smo isti. Trend u suvremenom društvu je inkluzija - proces uključivanja osoba s različitim oblicima invalidnosti u što aktivnije i ravnopravnije sudjelovanje u društvu i to je ono čemu i mi težimo.

Nije nam više cilj promijeniti ponašanje osobe, ukalupiti ga u „normalne“ okvire ili prikriti tako da osobu maknemo iz zajednice, već pronaći načine da, uvažavajući snage i slabosti svakog pojedinca, osiguramo optimalna rješenja za njegov život u zajednici i da on bude čovjek, a ne osoba s intelektualnim teškoćama.

Iz tog razloga deinstitucionalizaciju, smještanje korisnika u udomiteljske obitelji ili stambene zajednice, vidimo kao priliku za podizanje kvalitete života, ne samo osoba s intelektualnim teškoćama, već i udomitelja i drugih članova zajednice jer će im to omogućiti susretanje s novim perspektivama i pozitivno utjecati na njihov osobni rast i razvoj.

Kategorije intelektualnih teškoća i specifične karakteristike

Općenito, intelektualne teškoće definiraju se kao značajno ograničenje u ukupnom životu pojedinca, karakterizirano bitno ispodprosječnim intelektualnim funkcioniranjem koje je istodobno popraćeno smanjenom razinom u dvije ili više adaptivnih vještina, a javlja se prije 18. godine.

Važno je napomenuti kako osobe s intelektualnim teškoćama prolaze iste faze u razvoju kao osobe bez teškoća, samo što pojedine faze duže traju, teško prelaze iz jedne faze u drugu i završavaju razvoj na nižem stupnju. Deficiti su prisutni u različitim područjima, a mogu biti manje ili više izraženi, stoga je važan individualizirani pristup.

Naravno, stupanj intelektualne teškoće je važan prediktor mogućnost za samostalan život, rad i daje nam smjernice kako najbolje pristupiti osobi i što možemo očekivati. Intelektualne teškoće dijelimo na granične, lake ili lakše, umjerene, teže i teške ili duboke.

38

Granične teškoće najčešće se ni ne otkrivaju kao specifične, već ih zamjećuju u školi kao djecu koja sporije uče i shvaćaju gradivo.

Lake ili lakše teškoće se otkrivaju već u vrtiću, prisutno je zamjetnije zaostajanje u kognitivnim sposobnostima (IQ između 50 i 69), a motorički i emocionalni razvoj je najčešće uredan. Cilj obrazovanja je opismeniti osobu i osposobiti za stjecanje zvanja i sudjelovanje u radnom procesu, a idealno je uključivanje u redoviti program školovanja, uz individualizirani pristup i podršku. Osobe u ovoj kategoriji najčešće se uspješno zapošljavaju, 80% ih stupa u brak te generalno, vode ispunjen život.

Umjerene teškoće, uz kognitivne (IQ između 35 i 59), često karakteriziraju i motorički deficiti i stereotipije – repetitivne radnje poput ljuljanja, ispuštanja zvukova, lupkanja itd. U emocionalnom razvoju prisutna je slabija kontrola impulsa, stoga mogu biti skloni rizičnom ponašanju. Osobe s ovim teškoćama uče preko primjera i konkretnih iskustava te mogu naučiti obavljati svakodnevne aktivnosti, brinuti se za sebe i slijediti upute pri obavljanju zadataka.

Teže teškoće karakterizirane su izrazitom ometenošću u kognitivnom (IQ između 20 i 34), motoričkom i fizičkom razvoju te zahtijevaju stalnu skrb, često i medicinsku. Emocionalni razvoj je u domeni ugode-neugode, nisu u mogućnosti odgađati zadovoljenje potrebe, reagiraju u terminima ovdje i sada, često su prisutne i stereotipije te motorički manirizmi (npr. ljuljanje, stavljanje predmeta u ista, zaokupljenost vlastitim izlučevinama). Emocionalno su receptivni tako da je njihovo raspoloženje pod velikim utjecajem emocija osoba u okolini. Iako osobe s ovim teškoćama čitav život trebaju pomoć i podršku, mogu naučiti samostalno obavljati kulturno-higijenske vještine (jelo, oblačenje, higijena) te ih u tome treba podržavati i poticati. Također, mogu naučiti komunicirati, verbalno ili neverbalno, i to u značajnoj mjeri podiže kvalitetu njihovog života.

Teške ili duboke teškoće predstavljaju najtežu kategoriju intelektualnih teškoća kod kojih su prisutni izraziti deficiti u svim područjima razvoja. Zbog niskih kognitivnih sposobnosti (IQ ispod 20), učenje se odvija refleksno, treningom te nema smislenog povezivanja naučenog. Česte su poteškoće u senzornoj integraciji te je prisutna velika osjetljivost na promjene u rutini i okolini. Emocionalni razvoj je ograničen, javljaju se samo bazične emocije: strah, srdžba i ugoda, a predmet interesa najčešće su vlastiti dijelovi tijela. Ciljevi u osposobljavanju osoba s ovim teškoćama su naučiti određene elemente brige o sebi i osnovnu komunikaciju gestama i glasovima, no tijekom cijelog života neophodna im je pomoć i podrška.

39

Stupanj intelektualnih teškoća (IT), dobni raspon na kojemu osobe u pravilu funkcioniraju i njihove najčešće psihosocijalne potrebe

Stupanj IT Razvojna dob Psihosocijalne potrebe

Laka 7-11 g. - socijalna kompetencija

Umjerena 4-7 g. -stimulacija aktivnosti i kreativnosti

-doživljavanje uspjeha

Teža 2-4 g. -jaka afektivna veza

-uzimanje odstojanja

Teška (Duboka) do 2.g. -stvaranje bazalne sigurnosti (struktura okoline, dozirani senzorni podražaji, stabilnost kontakta)

Kod osoba s intelektualnim teškoćama kao i kod djece bez teškoća koriste se termini kronološke i mentalne dobi. Kronološka dob predstavlja našu starost, tj. koliko godina imamo. Mentalna ili razvojna dob označava razinu našeg intelektualnog funkcioniranja: npr. osoba od 40 godina s umjerenim intelektualnim teškoćama ima kronološku dob 40 a mentalnu između 4 i 7 godina (vidi tablicu iznad). Određivanje mentalne dobi nam pomaže u prilagođavanju pristupa osobi kako bismo lakše mogli odrediti za što je osoba sposobna a što je možda nerealno očekivati od nje. Uz to, pomaže nam da prepoznamo psihosocijalne potrebe osobe, kako bi joj lakše pomogli da te potrebe i zadovolji. Treba napomenuti kako pri pristupu osobi mentalnu ili razvojnu dob trebamo koristiti kao prvi korak te imati na umu individualne razlike između svakog pojedinca i promjene do kojih dolazi tijekom maturacije ili odrastanja: npr. iako kod odrasle osobe s težim intelektualnim teškoćama možemo očekivati slične obrasce ponašanja i potreba kako kod djeteta od 2 do 4 godine, kod djeteta neće postojati seksualni nagon što se kod odrasle osobe s težim intelektualnim teškoćama može očekivati.

Psihosocijalne potrebe osoba s intelektualnim teškoćama

Kad govorimo o potrebama osoba s intelektualnim teškoćama, posebno u institucionaliziranoj skrbi, često se fokusiramo na one vidljive potrebe kao što su jelo, san, zdravstvena skrb... I zaista, fiziološke potrebe predstavljaju bazu ljudskih potreba prema najutjecajnijoj motivacijskoj teoriji (Maslow).

40

Maslowljeva hijerarhija psihosocijalnih potreba

No, problem nastaje kada zaboravimo ili zanemarimo da svaki čovjek ima i druge potrebe: potrebu za sigurnošću, potrebu za ljubavlju i pripadanjem, potrebu za poštovanjem, potrebu za samoostvarenjem... Osobe s intelektualnim teškoćama također imaju ove potrebe, a njihovo nezadovoljavanje može dovesti do frustracije, nezadovoljstva, agresije ili apatije. Različiti ljudi imaju različite potrebe, netko ima izraženiju potrebu za samostalnosti i kontrolom, dok drugoj osobi to može biti manje važno, a puno joj je važnija količina bliskih odnosa.

Kod osoba s intelektualnim teškoćama često se zanemaruju potrebe za kontrolom vlastitog života i odlučivanja o bitnim aspektima. S obzirom na prirodu života u instituciji, to je i očekivano, nije realno ponuditi svakoj osobi izbor kada će jesti, spavati, ustajati, što želi jesti...

Iz tog razloga deinstitucionalizacija predstavlja mogućnost kvalitetnijeg i cjelovitijeg zadovoljenja potreba korisnika s intelektualnim teškoćama. Želimo da naši korisnici budu ravnopravni članovi zajednice koji će preuzeti brigu o sebi i svom životu, u onom opsegu u kojem to mogu naravno, a mogu puno više nego što nam se čini dok ih promatramo u izdvojenom kontekstu institucije.

Ipak, treba uzeti u obzir da osobe s intelektualnim poteškoćama često ne znaju kako izraziti svoje potrebe. Obitelj, zajednica i kultura u kojoj živimo u velikoj mjeri oblikuju

41

naše ponašanje i uče nas što se od nas očekuje. Od osoba s intelektualnim teškoćama najčešće se ne očekuje mnogo, posebno ako su smješteni u instituciju. Očekuje se da ne stvaraju probleme, obavljaju predviđene aktivnosti, potiče se pasivnost i submisivnost. Iz tog razloga, osobe često potiskuju svoje potrebe i kada im se ponudi mogućnost izražavanja, nesigurni su i ne znaju što se od njih očekuje. Važno je zato pronaći pravi pristup s obzirom na specifične teškoće osobe i pomoći im da prepoznaju i izraze svoje potrebe na adekvatan način.

Kako pružiti podršku?

Više puta ponovili smo kako je pravilna doza i vrsta podrške ključna u pristupu osobama s intelektualnim teškoćama. Zašto? Govoreći o potrebama, zaključili smo kako svi imamo određene psihosocijalne potrebe (uz one fiziološke) te da njihovo nezadovoljavanje može dovesti do nepoželjnih oblika ponašanja ili nezadovoljstva. Neke od tih potreba su potreba za komunikacijom, pripadanjem i samostalnošću te ćemo o njima u nastavku govoriti, no postoje i brojne druge potrebe koje se najbolje detektiraju kroz opažanje reakcija osobe na određene podražaje.

Kod osoba s intelektualnim teškoćama ekspresivne govorne vještine često su slabije razvijene nego receptivne, što znači da osobe često vrlo dobro razumiju što mi njima govorimo, ali imaju poteškoća u izražavanju. Potrebno je prepoznati te teškoće i omogućiti komunikaciju gestama, vizualnim pomagalima i slično. Također je potrebno biti strpljiv u komunikaciji s osobom, upute koje dajemo trebaju biti kratke i jasne te ih treba ponoviti ako primijetimo da osoba ne razumije, a isto tako, dati priliku osobi da izrazi što želi, čak i ako to zahtjeva nekoliko ponavljanja. S obzirom na to da nas osobe često razumiju bolje nego što mi mislimo, važno je pokazati temeljno ljudsko poštovanje i ne pričati o njima kao da nisu prisutni ili ih namjerno isključivati iz razgovora. Takvo ponašanje ostavlja emocionalne posljedice na osobi i narušava osjećaj povjerenja i pripadanja.

Potreba za pripadanjem jedna je od temeljnih ljudskih potreba i njeno nezadovoljavanje u velikoj mjeri narušava kvalitetu života osobe. Stjecanje i održavanje bliskih i toplih odnosa ono je što definira ljude kao socijalna bića koja najbolje funkcioniraju u grupama. I kod osoba s intelektualnim teškoćama jasno je vidljiva ta potreba za druženjem, pažnjom, dodirom. Naravno, potrebe se razlikuju, neke osobe zaziru od fizičkog kontakta (tapšanja, grljenja) dok ga neke traže. Važno je voditi računa o preferencijama osobe i pratiti kako reagiraju na određene postupke. Osobama treba pristupati s iskrenim interesom za njihov život i željom za stvaranjem toplog odnosa. Pripadanje zajednici odnosi se na sudjelovanje u aktivnostima u susjedstvu, gradu, različitim radionicama i slično. Izolacija iz socijalne sredine ima brojne negativne posljedice: osjećaj otuđenosti, različitosti, smanjena mogućnost stjecanja iskustava... Važan element inkluzije je upoznavanje različitosti među ljudima i uživanje u bogatstvu iskustava koje stječemo kroz nove interakcije.

42

Već smo govorili kako su osobe s intelektualnim teškoćama često pasivne i nesamostalne, a to je rezultat učenja, odnosno navike da drugi ljudi osmišljavaju i kontroliraju njihov život. Te navike je teško razbiti i potrebno je puno truda i vremena da osoba polako prepozna da može donositi odluke, može biti kreativna i znatiželjna, može izraziti neslaganje... Općenito postoje određeni deficiti u pažnji, percepciji i pamćenju: osobe s intelektualnim teškoćama sporije prepoznaju podražaje, potrebno im je duže vrijeme za navikavanje na promjene, lošije pamte i ne koriste strategije kojima bi si pomogli u tim područjima. Ključ je osigurati stimulativnu okolinu, no dozirati podražaje i postepeno uvoditi nova iskustva. Ne treba preplavljivati mogućim izborima, već idealno nuditi izbore između dvije ili tri mogućnosti. Iako je ponekad lakše i brže dati gotova rješenja ili napraviti nešto umjesto osobe, to je dugoročno štetno i šalje poruku da ne vjerujemo da osoba može nešto napraviti ili da nije bitno što ona želi.

Razvoj sposobnosti nije ograničen samo urođenim karakteristikama već ovisi o onome što čovjek kod sebe otkriva i razvija, što okolina i bližnji pružaju i onome što drugi cijene i stimuliraju. Informirajte se o specifičnoj teškoći osobe, ali ne zaboravite da je osoba više od poteškoće, ima svoj temperament, navike, želje i potrebe i važno je upoznati ju kako bismo joj mogli pružiti optimalnu podršku. Svaka osoba zaslužuje šansu da dosegne svoj puni potencijal!

43

KOMUNIKACIJA

Autor: Irena Martak, dipl. psiholog

Slušati nije lako. Ono što čujemo ponekad ne odgovara onome što nam je sugovornik rekao jer ne čujemo sve informacije, nešto pogrešno shvatimo ili zaboravimo, može nas omesti buka, umor… Dolaze nam i druge misli koje nam odvuku pažnju od sugovornika (što ću sljedeće pitati, kakav ću dojam ostaviti na ostale).

Naši odnosi s drugima ovise o tome koliko dobro čujemo što nam govore i o tome koliko jasno mi govorimo drugima što želimo i kako se osjećamo, a sukobi među ljudima često proizlaze iz nesporazuma u komunikaciji.

Naučiti komunicirati jedna je od najvažnijih vještina ako želimo imati dobre odnose s drugima, međutim uspješni komunikatori se nisu rodili s tom vještinom, već su kroz život, učeći od drugih i na svom vlastitom iskustvu usavršavali svoju vještinu komuniciranja.

Jedna od definicija komunikacije kaže da je to način razmjenjivanja informacija ili prenošenja poruka uz pomoć unaprijed dogovorenog i razumljivog sustava sporazumijevanja, odnosno prenošenje poruka od pošiljatelja do primatelja.

Komuniciramo radi zabave, prenošenja informacija, da dobijemo nešto, da nagovorimo nekoga i uvjerimo u nešto, da iskažemo osjećaje, da ostavimo dojam, da bismo podučili i naučili, da bismo razvijali međusobne odnose, rješavali probleme, pružali i primali podršku i pomoć i sl. Komunikacija na razini udomitelj-korisnik može biti i snažno terapeutsko sredstvo (pomaže u razvijanju terapijskog odnosa, povećanju uvida korisnika u problem i vlastito stanje, usvajanju novih znanja i vještina, postizanju samostalnosti, smanjenju anksioznosti, promjeni ponašanja i sl.)

Svi mi komuniciramo na ovaj ili onaj način. Međutim, da li stvarno znamo uspješno komunicirati? Da li razumijemo i možemo prenijeti poruku onakvu kakav je njen stvaran smisao? Da li je naš način komuniciranja prihvatljiv za drugu stranu i kako ga drugi uopće doživljavaju? Jer poruka je uspješna i smislena jedino onda kad je pošiljatelj i primatelj shvaćaju i prihvaćaju na isti način.

Postoje tri tipa ljudi s obzirom na preferirani način komunikacije: vizualni (koji su u najvećoj mjeri orijentirani na informacije koje dobivamo putem vida), auditivni (orijentirani na informacije putem sluha) i kinestetički (orijentirani na druga osjetila i doživljaje).

Koliko je komunikacija složen proces vidljivo je i na osnovu elemenata koji čine proces komunikacije, a to su: pošiljatelj i primatelj (koji se mogu razlikovati po ova ranije navedena tri tipa ili kanala komunikacije), poruka (koja može biti verbalna ili neverbalna ili oboje) te filter kroz koji poruka prolazi, a kojeg čine iskustva, stavovi, predrasude, vrijednosti, osjećaji primatelja ili pošiljatelja.

44

Na verbalnu komunikaciju se odnosi samo 7% naše svakodnevne komunikacije, dok se ostatak odnosi na neverbalnu komunikaciju, odnosno na ona ponašanja koja sadrže značenje koje nije izraženo riječima. Na govor tijela odnosi se 55% komunikacije, a njega čine geste, izraz lica, pogled, položaj tijela, dok na osobitosti glasa (brzina i glasnoća) odlazi 38% komunikacije. Neverbalna komunikacija nije pod kontrolom naše svijesti, a kada verbalna i neverbalna komunikacija nisu usklađene, prevlada ona neverbalna.

Neverbalna komunikacija uključuje:

Izraz lica i pogled - izražavaju naše emocije - dobro se mogu razlikovati samo 6 osnovnih emocija – radost, strah, tuga, bijes, iznenađenje i gađenje (urođeni i univerzalni, jer i ljudi koji su slijepi i gluhi od rođenja rade iste grimase kao i oni bez deficita, iako imaju suženi raspon ostalih izraza) – ostali složeniji osjećaji uključuju složeniju mimiku lica i teže su raspoznatljivi, a raspoznavanje je kulturalno uvjetovano; žene su uspješnije od muškaraca u prepoznavanju emocije iz izraza lica i u izražavanju empatije mimikom lica.

Pokrete tijela - manje su pod kontrolom svijesti nego izraz lica, a prenose poruku o govorniku. Položaj tijela i udova, način na koji osoba sjedi, stoji ili hoda odražava njen stav, osjećaje o samome sebi i o drugima (pogrbljeno držanje, spuštene glave i spore kretnje prenose poruku o tromosti i niskom samopoštovanju osobe, dok uspravno držanje i odlučne kretnje sugeriraju povjerenje i samokontrolu) Položaj može odavati spremnost za razgovor, naklonost, ali i moć i status

Vlastiti prostor - prostor oko našeg tijela ima nekoliko funkcija: štiti od stresa (emocionalnog i fizičkog – agresija, buka), štiti od prevelikog broja informacija i pokazuje stupanj bliskosti među ljudima.

Dodir - upotreba dodira u komunikaciji u velikoj je mjeri određena kulturom, ali i individualnim razlikama. U nekim kulturama ljudi se znatno više dodiruju u razgovoru s drugim ljudima. Opasnost dodirivanja je u mogućnosti pogrešnog tumačenja dodira. Osoba mora sama procijeniti kada je primjereno dodirnuti osobu da bismo joj pokazali da suosjećamo s njom ili da joj pružamo podršku

Intonaciju i glasnoću govora - promjene u tonu i visini glasa često ukazuju na promjene emocionalnih stanja. Ovim para-verbalnim znakovima možemo pojačati sadržaj poruke ili ga promijeniti

Šutnju (ponekad je govorniku potrebno neko vrijeme da bi organizirao vlastite misli i izrazio ih. Vještina šutnje sastoji se i u dobroj procjeni koliko dugo ona treba trajati. Ako traje predugo, postaje neugodna za oba sugovornika i otežava nastavak komunikacije. Tada je dobro priznati osobi da shvaćamo da joj je teško nešto izraziti. Ako šutnja traje prekratko, možda prekidamo osobu u sređivanju misli i traženju načina da ih izrazi, i preskačemo na drugu temu razgovora)

45

Kako si u svemu olakšati?

Aktivno slušati, mislimo da slušamo i kad ne slušamo jer imamo uši i primamo zvukove, što je isto kao da mislimo da znamo čitati jer vidimo;

Slušati usredotočeno;

Slušati odgovorno tj. uložiti napor da u potpunosti razumijemo ono što nam se govori;

Slušati s empatijom i prihvaćanjem drugih;

Stvoriti ozračje povjerenja (pristupite prijateljski, oslovljavajte drugu osobu imenom, pokažite iskreno zanimanje za drugu osobu, dajte joj osjećaj važnosti, slušajte i navedite drugu osobu da govori o sebi, suosjećajte s mišljenjima i željama drugih….)

U komunikaciji s udomljenim korisnicima važno je obraćati im se strpljivo i s poštovanjem. Potrebno im je ostaviti vremena da izreknu što žele, poticati ih da govore, koristiti kratke i jasne poruke koje su im razumljive te ih umiriti dodirom ukoliko se uznemire.

Kada je komunikacija ograničena zbog zdravstvenog stanja ili drugih osobina korisnika, više pažnje treba obratiti na neverbalnu komunikaciju te pokušati uspostaviti kontakt očima, prilagoditi ton glasa i položaj tijela, približiti se korisniku, koristiti gestikulaciju rukama, nasmiješiti se i kimati glavom, govoriti u kratkim i jasnim rečenicama, ponavljati i davati upute jednu po jednu. Ako osoba ponavlja iste priče više puta, pokušajte ju usmjeriti na ono što nam daje uvid u sadržaje koji nas zanimaju, a u slučaju agresivnih reakcija na frustraciju potrebno je prvo osobu maknuti iz situacije koja je izazvala ispad i pokušati uspostaviti komunikaciju ili odgoditi rješavanje situacije.

Što ne bi nikako trebali činiti u komunikaciji s osobama s teškoćama? Ne bi treba li ispravljati pogrešno izgovoreno, ne im govoriti što da rade ili misle, ne ih izbjegavati li zanemarivati u komunikaciji, ne koristiti drugu osobu kao interpretatora, ne govoriti nestrpljivo i ljutito, ne im pružati besmislena uvjeravanja (“Sve će biti u redu”), ne ignorirati osobu (osjećat će se nevažnom i bezvrijednom), a ako ne razumijete što vam osoba želi reći, ne donosite zaključke o tome što bi to bilo, nego promijenite dotadašnji način komunikacije.

STRES I SUOČAVANJE SA STRESOM

Stres nastaje kad ne možemo udovoljiti nekim zahtjevima koje nam postavljaju drugi ljudi ili mi sami, pa nas to ugrožava na neki način ili od nas traži da uložimo napor kako bismo se prilagodili.

Stres je sastavni dio života, njemu smo izloženi u većoj ili manjoj mjeri gotovo svakodnevno, a najčešće se javlja u vezi s poslom ili obitelji.

46

Uzroke stresa nazivamo stresorima ili stresnim podražajima. Možemo ih podijeliti na vanjske i unutarnje, odnosno one koji proizlaze iz nekih objektivnih vanjskih događanja ili iz naših unutarnjih stanja (misli, osjećaja).

Jedna od najčešćih kategorizacija stresore dijeli na: velike životne promjene, kronične stresne događaje, velike traumatske događaje i svakodnevne stresne situacije.

Kod velikih životnih promjena (poput vjenčanja, završetka škole, smrti voljene osobe) stresnost se definira količinom promjene koju te situacije zahtijevaju od osobe bez obzira na njihov smjer, odnosno jesu li stresori pozitivni (npr. rođenje djeteta) ili negativni (npr. gubitak člana obitelji) jer svi oni iziskuju našu prilagodbu i ostavljaju traga na nama. Tako čak i promjene koje doživljavamo vrlo pozitivnima kao npr. sklapanje braka, pronalaženje unosnog i prestižnog posla, preseljenje u bolji dio grada ili rođenje željenog djeteta mogu izazvati stresne odgovore poput učestalih glavobolja, visokog krvnog tlaka ili nekih bolesti.

Kronični stresni događaji uključuju životne teškoće koje traju duže vrijeme ili se učestalo ponavljaju tijekom dužeg razdoblja. To su npr. dugotrajne bolesti, financijske poteškoće, nezadovoljavajući posao, loše stanovanje, obiteljski problemi i problemi na poslu, dugotrajne napetosti u međuljudskim odnosima itd.

Pod traumatskim događajima podrazumijevamo prirodne i tehnološke katastrofe, ratne situacije i osobne traume, koje se odnose na situacije koje se događaju samo jednoj osobi ili manjem broju osoba, poput prometnih nesreća,nasilnih kriminalnih događaja i nasilja, a uključuju prijetnju životu ili jaku ozljedu.

Svakodnevne stresne situacije su situacije koje se javljaju svaki dan, a čine ih mali, neugodni doživljaji kao što su npr. gužve u javnom prijevozu, manja razočaranja ljudskim postupcima, svakodnevne žurbe, buka itd. Istraživanja pokazuju da dugotrajna svakodnevna izloženost takvim stresnim situacijama može imati ozbiljnije posljedice za zdravlje pojedinca u odnosu na posljedice do kojih mogu dovesti veliki traumatski događaji.

Najvažnije je pravovremeno prepoznavati znakove stresa kod sebe i reagirati na njih prije nego što se stres počne gomilati i uzrokovati nam brojne zdravstvene teškoće.

Stres se manifestira negativnim emocijama (ljutnja, strah), negativnim mislima o drugim ljudima ili sebi samima i tjelesnim reakcijama (poput napetosti mišića, lupanja srca, povišenja krvnog tlaka, pojačanog znojenja i sl.). U stanju stresa luči se velika količina hormona adrenalina neposredno u krvotok, uslijed čega, primjerice, dolazi do povećavanja brzine i jačine otkucaja srca, povišenja krvnog tlaka, porasta temperature tijela, porasta mišićnoga tonusa te ubrzavanja procesa disanja. Ako se ne poduzmu određeni koraci koji će omogućiti pojedincu izbjegavanje ili prilagodbu na stresne situacije, vrlo brzo ti simptomi prelaze u različita bolesna stanja, a potom mogu rezultirati i potpunim psihičkim ili fizičkim slomom. Stres negativno utječe na imunološki sustav čovjeka i čini ga

47

podložnijim različitim bolestima, posebno zarazama i kancerogenim promjenama, znatno povećava mogućnost pojave moždanog i srčanog udara, angine pectoris te čira na želucu i dvanaestercu. Može uzrokovati glavobolje i migrene, bolesti bubrega, dišnog sustava te upalne bolesti očiju, mnoge kožne bolesti, primjerice, herpes i neurodermatitis te različite alergije. Vrlo česte posljedice stresa su i ovisnost o alkoholu ili drogama te različiti oblici depresije.

Svatko je od nas razvio neke načine nošenja sa stresom, više ili manje učinkovite, no niti jedna od strategija nošenja sa stresom nije dobra ili loša sama po sebi, važno je samo procijeniti u kojoj situaciji je bolje primijeniti koju od njih.

Prema Lazarusovoj teoriji razlikujemo dvije osnovne strategije suočavanja sa stresom: suočavanje usmjereno na problem, koja uključuje izravno rješavanje problema, poduzimanje akcija, traganja za informacijama i sl.; i suočavanje usmjereno na emocije, koja uključuje smanjenje ili uklanjanje negativnih osjećaja povezanih sa stresnim događajem, npr. odvlačenje pažnje od stresora (bježimo od istine umanjujući težinu problema), razgovor o osjećajima (ventiliranje osjećaja) ili ljutite ispade kao manje prikladan način ventiliranja; bavljenje nekom fizičkom aktivnosti; opuštanje, maštanje, humor, čitanje, i sl.

Strategija suočavanja s problemom optimalan je izbor u situacijama u kojima je moguće kontrolirati stresni događaj ili njegove ishode odnosno rješavati problem (kada mislimo da možemo utjecati na problem). U slučajevima kad nad stresorima ne možemo imati kontrolu (npr. smrt bliske osobe) možemo utjecati samo na svoje reakcije na stres i tada su učinkovitije strategije suočavanja sa osjećajima.

U suočavanju sa stresnim situacijama vrlo važnu ulogu ima podrška obitelji i prijatelja, bilo da nam pomognu da riješimo problem ili nam pruže utjehu.

Stresne situacije ne možemo izbjeći stoga je važno kako gledamo na njih i kako se s njima nosimo. U većini situacija nakon što prebrode krizne situacije ljudi imaju dojam da su se pozitivno promijenili, da drugačije gledaju na problem i život općenito.

Osim što je važno pravodobno prepoznati simptome stresa i adekvatno na njih reagirati, vrlo je važno voditi računa i o svojim potrebama i svojem zdravlju, naći vremena za odmor i aktivnosti koje nas opuštaju i zabavljaju. Ako ste pod stresom, od izuzetne je važnosti da se zdravo hranite. Zdrava prehrana znači činiti sljedeće: pojedite doručak, ne preskačite obroke, unosite više zdravijih namirnica, a smanjite unos čaja, kave i sl. Sjednite s drugim ljudima za vrijeme obroka, istraživanja pokazuju da obitelji koje jedu zajedno imaju veće šanse da riješe svoje probleme i uživaju družeći se međusobno. Dobar san je od vitalne važnosti za prevenciju stresa, a istovremeno je nesanica jedan od prvih simptoma pojave stresa. Svaki oblik fizičke aktivnosti također pomaže u uspješnom suočavanju sa stresom, npr. brza šetnja u trajanju od 30 minuta, 5 dana u tjednu neće samo spustiti

48

razinu stresa nego će pomoći i u smanjenju rizika od srčanih oboljenja, raka i dijabetesa. Istraživanja pokazuju da izlazak na zelenu površinu znatno popravlja raspoloženje, bilo da se radi o parku u vašem susjedstvu ili penjanju po obližnjim brežuljcima, okružite se zelenilom. Odmor od ubrzanog života kroz neke vidove opuštanja i zabave, čak i kratak, pomaže u sprečavanju nakupljanja stresa.

Zaključno, za uspješno suočavanje sa stresom primijenite takozvani ˝3P˝ pristup, odnosno prepoznajte kod sebe znakove stresa, pokušajte poništiti moguća „oštećenja“ upravljajući stresom i tražeći podršku te se prilagodite stresnom načinu života izgrađujući svoju otpornost na stres brinući se za svoje fizičko i emocionalno zdravlje.

SUKOBI I RJEŠAVANJE SUKOBA

Sukob je situacija u kojoj dvije osobe žele različite stvari koje se međusobno isključuju. Sukob je dio ljudske prirode i umjerena količina sukoba je potrebna jer daje mogućnost za pozitivne promjene i napredak jer svaki je napredak posljedica nekog sukoba.

Sukob predstavlja razliku u mišljenju i sam po sebi je neutralan, međutim način na koji rješavamo sukob može biti zdrav i doprinijeti razvoju odnosa ili destruktivan i utjecati na to da se odnosi naruše. Konstruktivno upravljanje sukobima podrazumijeva mirno rješavanje, a posljedice takvog rješavanja sukoba obično su pozitivne npr. povećava se povezanost i smanjuje napetost među ljudima. Destruktivno upravljanje sukobima smanjuje mogućnost za komunikaciju i suradnju, a povećava nepovjerenje među ljudima.

Ljudi različito reagiraju u sukobima, jedni se češće povlače ili popuštaju, drugi opet nastoje po svaku cijenu ostvariti ono što žele, ucjenjuju, prijete ili manipuliraju, no ni u jednom niti u drugom slučaju se ne radi o konstruktivnom rješavanju sukoba. Ljudi primjenjuju neki stil rješavanja sukoba jer im se on čini razumnim i on je obično posljedica njihovog životnog iskustva (npr. osoba koja je odrasla u obitelji u kojoj su se sukobi rješavali konfrontacijom usvojit će isti stil ako je on bio uspješan u njenoj obitelji). Niti jedan stil rješavanja sukoba nije bolji ili gori od ostalih sam po sebi, već njegova učinkovitost ovisi od situacije do situacije.

Najčešće korištene neproduktivne strategije rješavanja sukoba su:

Izbjegavanje - osoba se može povući, mijenjati temu razgovora, prikazivati situaciju na drukčiji način, odbijati pregovore.

Primjena sile- nametanje svojeg mišljenja ili ponašanje uz prijetnju.

Umanjivanje - neki ljudi skloni su umanjivanju važnosti sukoba ili prepuštaju da vrijeme riješi sukob, međutim vrijeme ne može riješiti apsolutno ništa, s vremenom se jedino mijenjamo mi sami i zbog toga ćemo se možda ponašati drukčije. Sukob se može umanjivati i humorom-(sarkazmom. Takvo ponašanje ne rješava sukob, nego iskorištava

49

konfliktnu situaciju kao prigodu za ismijavanje druge osobe, no primijeni li se humor na prikladan način, on može predstavljati produktivnu strategiju rješavanja sukoba.

Krivnja - česta je strategija «traženje krivca» za nastalu situaciju, ponekad prihvaćamo vlastitu odgovornost, a mnogo češće optužujemo druge. Međutim, traženje krivca ne rješava problem, već samo privremeno oslobađa pojedinca od osjećaja odgovornosti za nastali problem, sukob uvijek podrazumijeva da postoje dvije strane).

Emocionalne reakcije - plakanje, vrištanje, jecanje «utiša» drugu stranu, no bez obzira što druga osoba napravila, sukob ostaje neriješen.

Jadanje - umjesto da se raspravlja o samome sukobu pojedinac se počne jadati i žaliti, sve se više udaljavajući od samog problema).

Prelaženje granica- svatko od nas ima svoju granicu do koje dopuštamo da nas se napada i vrijeđa, a pod ovom strategijom podrazumijevamo kad druga osoba namjerno prelazi tu granicu i napada nas zbog nekih prošlih neuspjeha, naših osobina, bolesti ili drugih stvari za koje zna da smo posebno osjetljivi na njih.

Manipulacija - ova strategija ima za cilj «razoružati» protivnika posebno uljudnim i šarmantnim ponašanjem, a želi se postići da druga osoba bude spremnija na prihvaćanje budućih prijedloga i da unaprijed odustane od moguće borbe.

Odbacivanje osobe - kod ove se strategije pojedinac ponaša hladno i bezobzirno s ciljem da demoralizira drugu osobu. Kada se jednom druga osoba demoralizira i počne sumnjati u sebe, relativno je lako postići ono što želimo.

Neke od produktivnijih strategija rješavanja sukoba su:

Otvorenost - svoje misli i osjećaje treba otvoreno izraziti, izravno i iskreno, bez pokušaja da se sakrije ili krivo prikaže pravi problem koji je izazvao neslaganje. Dobro rješenje sukoba moguće je tek kada su obje strane otvorene i iskrene i žele pronaći rješenje. Treba preuzeti odgovornost za svoje misli i osjećaje i razgovarati o pravom problemu koji je doveo do sukoba. Pažnju treba usmjeriti na sadašnjost, a ne vraćati se na prošle događaje.

Empatija - drugu osobu treba slušati s empatijom, truditi se da ju razumijete i vidite situaciju iz njene perspektive, na taj način ćemo lakše uvidjeti da postoji više načina gledanja na istu situaciju ili problem.

Podržavanje - ponašanja koja nam zadaju probleme treba opisati, a ne brzopleto vrednovati ta ponašanja. Treba pokazati prilagodljivost i želju da se promijeni mišljenje ako čujemo razumne i uvjerljive argumente. Uspješno rješavanje problema nije moguće ako isključivo tražimo da bude kako mi želimo.

50

Usmjerenost na pozitivno - u svakom sukobu postoje pitanja oko kojih se slažu sukobljene strane. To se slaganje može upotrijebiti kao temelj za razmatranje pitanja gdje postoji neslaganje. Pristupanje sukobu s pozitivnim stavom povećava mogućnost rješavanja, na sukob treba gledati kao na situaciju u kojoj je krajnji cilj postići bolje međusobno razumijevanje. Treba pokazati pozitivne osjećaje koje imamo prema drugoj osobi i našem međusobnom odnosu.

Jednakost - princip jednakosti treba imati na umu bez obzira na to koliko smo sigurni da smo u pravu, a da druga osoba nije u pravu. Čak i u pravom ratu s drugom osobom, trebamo se prema njoj odnositi kao prema pojedincu s jednakim pravima. Želimo li da se ona prema našim osjećajima odnosi s razumijevanjem i uvažavanjem, isto tako se moramo ponašati prema njenim osjećajima.

Bez obzira koju strategiju rješavanja sukoba primjenjivali, četiri su moguća ishoda ili načina na koji se sukob može razriješiti:

(Primjer: Suprug želi gledati važnu utakmicu na TV-u, a supruga u isto vrijeme seriju koju prati i u kojoj se očekuje važan rasplet.

Ishod + / - situacije je da suprug gleda utakmicu;

ishod - / + je da supruga gleda seriju;

- / -posvađaju se i nitko ne gleda ništa ili

51

+ / + da se dogovore oko gledanja na način da: snime utakmicu ili seriju, jedan od njih ode gledati kod susjeda, nabave dva TV-a…što je cilj uspješnog rješavanja sukoba.)

Koraci koje bi trebali slijediti u rješavanju sukoba su:

1. Pristupite drugoj osobi, zamolite ju da pokušate riješiti sukob, o vašem tonu može ovisiti rješavanje sukoba (npr. ima nešto što me muči i voljela bih porazgovarati s tobom o tome).

2. Opišite što vam smeta, izrazite svoje osjećaje bez predbacivanja i okrivljavanja druge strane (npr. ne sviđa mi se kad…, uzrujava me kad…).

3. Pitajte drugu osobu je li razumjela što ste joj htjeli reći (ponekad podrazumijevanje može dovesti do još većeg nerazumijevanja).

4. Dopustite joj da izrazi svoje misli i osjećaje u odnosu na to što ste rekli. 5. Ponovite ih da biste bili sigurni da ste se razumjeli (npr. ja sam ovako razumjela što

si rekao, jesi li to želio reći?). 6. Pokušajte zajednički navesti par mogućih rješenja (++ rješenja). 7. Raspravite sve mogućnosti, navedite što ste vi voljni učiniti, a što očekujete od

druge osobe (npr. ja sam spremna na… voljela bih da ti…). 8. Ako i ne možete pronaći kompromis ili slaganje oko rješavanja tog problema,

pokušavajte i dalje na ovaj način rješavati probleme ukoliko se pojave, s vremenom ćete usvojiti takav način komunikacije i biti sve produktivniji u „sukobljavanju“.

52

NJEGA I BRIGA ZA ZDRAVLJE OSOBA S INVALIDITETOM

Autori: Božica Forgač i Marina Smajo, medicinske sestre

Zdravstvena njega obuhvaća samostalno i suradničko zbrinjavanje pojedinaca svih

dobi, obitelji, skupina i zajednice; zdravih i bolesnih te u svim okruženjima. Zdravstvena

njega uključuje unapređenje zdravlja, prevenciju bolesti i zbrinjavanje bolesnih,

onesposobljenih i umirućih.

Usmjerena je na pomoć bolesnoj, starijoj, nemoćnoj osobi u zadovoljavanju osnovnih

ljudskih potreba.

Ovo je stručna disciplina čiji su nositelji medicinske sestre i njegovatelji, koji rade

isključivo u timu prema nalogu i uz nadzor stručnog tima.

Osnovne ljudske potrebe:

disanje;

unos hrane i tekućine;

eliminacija otpadnih tvari;

kretanje i zauzimanje odgovarajućih položaja tijela;

odmor i spavanje;

odijevanje;

održavanje normalne temperature tijela;

održavanje osobne higijene;

izbjegavanje štetnih utjecaja okoline;

komunikacija s drugim ljudima;

obavljanje svrsishodnog rada;

rekreacija;

učenje, istraživanje i zadovoljenje znatiželje.

Jedan od glavnih aspekata na o kojima će ovdje biti govora je održavanje osobne

higijene.

Osobna higijena

Osobna higijena odnosi se na higijenske postupke koje neka osoba održavanjem čistoće

provodi radi skrbi o vlastitom tjelesnom zdravlju i blagostanju. Motivacija za postupke

osobne higijene leži u sprječavanju osobnih bolesti, liječenju od njih, optimalnom zdravlju

te osjećaju za blagostanje, socijalnu prihvaćenost i prevenciju širenja bolesti na druge.

Postupci osobne higijene uključuju:

53

posjet doktoru;

posjet zubaru;

redovito pranje (kupanje ili tuširanje) tijela;

redovito pranje ruku;

četkanje i njegovanje zubi;

osnovnu manikuru i pedikuru;

žensku higijenu;

zdravu prehranu.

Osobna njega širi je pojam od osobne higijene jer se odnosi na održavanje dobrog

osobnog i javnog izgleda koje nužno ne mora biti higijensko.

Osobna higijena se postiže uporabom proizvoda za osobnu higijenu koji uključuju:

sapun;

šampon za kosu;

kreme za kosu;

četkicu za zube;

pastu za zube;

pamučne štapiće;

dezodorans;

balzam za usne;

kreme i losione;

rupčiće za lice;

šišač;

grickalicu;

vodicu za usta;

britvicu;

kremu ili pjenu za brijanje;

kremu za kožu;

toaletni papir i dr.

Važno je napomenuti kako koristi od osobne higijene nestaju zbog rizika od pretjerane

osobne higijene za koju se pretpostavlja da uzrokuje alergijske bolesti i tjelesnu iritaciju.

54

Osnove osobne higijene

Pranje ruku:

Utrljavati dlan o dlan. Navlažiti ruke vodom Nanijeti dovoljno

tekućeg

sapuna/losiona za

cijelu površinu ruke

Objema šakama

uhvatiti prste

suprotne ruke Dlan o dlan s

ukriženim prstima

Desni dlan o dorzum

lijeve šake i obrnuto

Isprati ruke vodom

Kružno trljati naprijed nazad

vrhove prstiju i palca desne ruke o

lijevi dlan i obrnuto

Kružno trljati lijevi

palac u desnom dlanu

i obrnuto

Ostaviti ruke da se

suše 40 do 60 sekundi

Iskoristiti ubrus za zatvaranje slavine

Osušiti ruke ubrusom

za jednokratnu

uporabu

55

Smanjena mogućnost brige o sebi

Stanje u kojem su zbog oštećenja tjelesnih ili kognitivnih funkcija i drugih razloga

smanjene sposobnosti pojedinca za obavljanje četiriju aktivnosti samozbrinjavanja:

hranjenja;

održavanje osobne higijene;

dotjerivanja;

eliminacije.

Uzroci smanjene mogućnosti brige o sebi:

smanjeno podnošenje napora, opća slabost, neizdržljivost;

bolesti i traume lokomotornog sustava;

neuro-muskularne bolesti;

poremećaj vida;

poremećaj svijesti;

tjeskoba, depresija;

medicinski postupci;

dob (vid,sluh, motorika…).

Smanjena mogućnost brige o sebi može biti:

Prolazna (nepoznata okolina);

Privremena – akutna (ak. bolesti);

Trajna (kronične bolesti).

Pomisao na ovisnost o tuđoj pomoći može biti zastrašujuća, i to zbog:

nije u skladu s ljudskom naravi;

pogađa dostojanstvo i samopoštovanje;

briga usmjerena na pronalaženje načina koji će osobi omogućiti najviši stupanj samostalnosti i neovisnosti o drugima;

članove obitelji uključiti u pružanje pomoći i podrške bolesniku;

podučiti: nije cilj raditi umjesto bolesnika nego poticati ga i omogućiti mu aktivno sudjelovanje.

Smanjena mogućnost održavanja higijene

Stanje u kojem su smanjene sposobnosti pojedinca za izvođenje i obavljanje aktivnosti

održavanja osobne higijene. Nemogućnost osobe da:

opere tijelo ili dijelove tijela;

regulira protok ili temperaturu vode;

pribavi pribor za kupanje;

56

obriše tijelo;

dođe i vrati se iz kupaone;

Intervencije

Najbolji način kupanja (u krevetu, u tušu, kadi) kako bi se zadovoljile pacijentove želje, očuvao dignitet pacijenta, kupanje doživjelo kao umirujuća aktivnost i smanjila pacijentova agresivnost.

Planirati aktivnosti tako da se prevenira pojava umora tijekom kupanja i posjesti pacijenta s poduprtim nogama.

Održavati osobnu higijenu uvijek u isto vrijeme i na isti način.

Osigurati privatnost.

Pribor staviti nadohvat ruke.

Temperaturu vode podesiti prema želji.

Rabiti pribor koji pridonosi samostalnosti (sapun na dršci, držače za zid, stolicu u tušu).

Uključiti korisnika u kupanje u skladu s njegovim sposobnostima.

Pohvaliti ga.

Smanjena mogućnost obavljanja nužde

Stanje u kojem su smanjene sposobnosti pojedinca za izvođenje aktivnosti obavljanja

nužde. Nemogućnost:

odlaska do toaleta ili do kolica;

sjedenja ili ustajanja sa toaleta ili sanitarnih kolica;

manipuliranja odjećom pri eliminaciji;

održavanja higijene po obavljanju nužde;

puštanja vode na toaletu, održavanja sanitarnih kolica.

Intervencije

U slučaju epizode inkontinencije uredite korisnika i promijenite posteljinu.

Provesti razne postupke usmjerene sprječavanju pada, uklonite barijere na putu do toaleta.

Prehrana

Dijeta je prilagođavanje obroka sa zdravstvenim stanjem osobe, ali i individualnim potrebama.

Svakodnevno pripremanje obroka.

Pomoć pri hranjenju ako je potrebna.

Evidencija o unosu hrane i tekućine.

57

Smanjena mogućnost hranjenja je stanje u kojem su smanjene sposobnosti pojedinca za izvođenje i obavljanje aktivnosti hranjenja Definirajuća obilježja:

gutanja hrane;

žvakanja hrane;

korištenja pomagala;

sigurnog uzimanja hrane;

konzumiranja hrane na socijalno prihvatljiv način;

konzumiranje dovoljne količine hrane.

Intervencije

Hraniti osobu uvijek na istom mjestu.

Koristiti pomagala pri hranjenju.

Osigurati male obroke voljene hrane prikladno servirane i primjerene temperature.

Poticati korisnika da se samostalno hrani (U skladu sa mogućnostima).

Urediti usnu šupljinu prije i poslije hranjenja.

Budite pripravni reagirati u slučaju gušenja

Dekubitus

Dekubitus je bolest koja nastaje pritiskom na određeni dio tijela ležanjem ili sjedenjem, točnije, prilikom jakog i dužeg pritiska na određeni dio tkiva na tijelu, čime se prekida cirkulacija krvi i kisika u tome dijelu tijela te koža na tome dijelu postaje čvrsta i crvena ili mekana i ljubičasto-plave boje.

Kako se prekida protok krvi u tom određenom dijelu tijela, također se smanjuje i protok krvi kroz neke organe zbog stezanja ili začepljenja krvne žile (ishemija), a tamo gdje krv ne cirkulira, dolazi do nakupljanja bakterija jer takvo područje bez potrebne cirkulacije krvi uvijek je povoljno mjesto za razmnožavanje bakterija.

Dekubitus nastaje na takozvanim predilekcionim mjestima (gdje koža trpi najveći pritisak).

Predilekciona mjesta su:

zatiljak (na glavi);

predio lopatica (na leđima);

duž leđnog i sakralnog dijela kičmenog stuba;

lokalitet zgloba lakta, kuka, koljena (vanjska i unutrašnja strana), pete i skočnog zgloba.

58

Predilekciona mjesta - supina pozicija

Predilekciona mjesta - supina bočna pozicija

Podjela

Klasifikacija dekubitusa je potrebna radi identifikacije i opisa veličine dekubitusa što je važno radi planiranja terapije i liječenja.

Dekubitusi se dijele u pet stupnjeva ovisno o dubini oštećenoga tkiva:

I. Stupanj

Crvenilo koje ne nestaje tokom 24

sata. Iako koža izgleda cijela,

postoji lokalna temperatura, otok

i otvrdnuće.

II. Stupanj

Postoji prekinut površinski dio kože

(epidermis), mjehur udružen s

crvenilom, lokalna temperatura i

otok

59

Liječenje

Liječenje dekubitusa je veoma složen i dug proces koji zahtijeva multidisciplinaran

pristup i angažiranje liječnika različitih specijalnosti: dermatologa, kirurga, internista

(kardiologa, endokrinologa), urologa, neurologa, fizijatra, srednje-medicinskog kadra i

pomoćnog medicinskog osoblja.

III. Stupanj

Područje tkivnog oštećenja

širi se u slojeve ispod kože

(dermis)

IV. Stupanj

Područje tkivnog oštećenja širi se u

dublje slojeve vezivnoga tkiva i može

zahvatiti i mišiće

V. Stupanj

Kod teških dekubitusa postoji destrukcija i

infekcija kosti koja se nalazi u tom

području. Cjelokupno tkivo između kože i

kostiju potpuno je uništeno (nema ga)

60

Posebno važnu ulogu u liječenju oboljelih od dekubitusa ima medicinska sestra, koja

bolesniku pruža svu potrebnu njegu, i ujedno provodi sve mjere prevencije. Zato liječenje

dekubitusa spada među najskuplja liječenja u medicini, i jedno je od dugotrajnijih.

Liječenje dekubitusa može biti konzervativno i kirurško.

Konzervativno liječenje - obuhvaća sljedeće mjere i postupke:

česta preraspodjela tlaka na kritičnim područjima podmetanjem jastučića, primjena zavoja na ugroženim mjestima, uporaba specijalnih antidekubitalnih ležajeva i promjenu položaja bolesnika svaka dva sata;

svakodnevnu higijenu tijela, redovito mijenjanje posteljine i briga o naborima na posteljina i osobnom rublju;

redovita i pravilna prehrana, uz unos dovoljne količine bjelančevina, vitamina (posebno vitamina A i C), elemenata koji sudjeluju u transportu kisika (cink, željezo, bakar);

stalna kontrola infekcije, redovita dezinfekcija rane antiseptikom, kao i opće mjere (redovita upotreba lijekova i antibiotika prema antibiogramu);

primjena različitih obloga i lokalnih lijekova, elektromagnetna terapija, UZV terapija, Vac terapija (liječenje negativnim tlakom) itd.

Kirurško liječenje - sastoji se od:

radikalnog obrezivanja odumrlog tkiva;

osteotomije (uklanjanja upalno promijenjenih dijelova kosti);

zatvaranja defekta lokalnim kožnim ili mišićnim režnjevima.

Sve dok postoji nekakav automatizam za mijenjanjem položaja kada se počne osjećati prekid cirkulacije te umrtvljenje tkiva, nema opasnosti od dekubitusa, ali se zato u slučaju ozljede leđne moždine gubi taj osjećaj automatizma mijenjanja položaja te tada može doći do dekubitusa.

Mjesta na koja posebno treba paziti prilikom sjedenja i ležanja jesu izbočeni dijelovi tijela, kao što su sjedeće kosti odnosno tuber, kukovi i pete.

Dekubitus se može spriječiti i zaliječiti prehranom koja se mora sastojati od kalcija, albumina i vitamina C.

Prva pomoć

Prva pomoć je skup postupaka kojima pomažemo unesrećenom do dolaska službe

hitne medicinske pomoći, liječnika ili drugih kvalificiranih zdravstvenih djelatnika.

61

Ukupnim djelovanjem – postupcima prve pomoći, pozivom u pomoć i riječima

utjehe – nastoji se otkloniti neposredna opasnost po život, umanjiti bol i pružiti osjećaj

sigurnosti kod unesrećene osobe.

Ciljevi prve pomoći su:

spašavanje života;

sprječavanje nastanka trajnih posljedica;

skraćivanje trajanja liječenja i oporavka.

Ostvarivanje navedenih ciljeva uspješnije je, ako je djelovanje svih koji sudjeluju u

pružanju odgovarajućih postupaka pomoći unesrećenom povezano. Postupci pružanja

pomoći koje slikovito nazivamo „karikama u lancu spašavanja“ su:

poduzimanje neodgodivih mjera za spašavanje života;

pozivanje pomoći;

pružanje prve pomoći;

intervencija službe hitne medicinske pomoći;

bolničko zbrinjavanje.

Osnovna načela kojih bismo se trebali pridržavati pri pružanju prve pomoći su:

NE paničariti;

voditi brigu o sigurnosti pružatelja prve pomoći i unesrećenih;

spasiti život;

NE štetiti;

NE raditi više nego što treba.

Službene osobe koje ovisno o situaciji moramo pozvati na mjesto nesreće su:

policija 192;

vatrogasci 193;

hitna pomoć 194;

opća služba 112.

Postupci za održavanje vitalnih (životnih) funkcija

1. Vitalne (životne) funkcije: svijest, disanje, rad srca a) Provjera stanja svijesti: uhvatite unesrećenog za ramena i nježno protresite, glasno ga

dozivajte b) Provjera disanja:

otvorite dišni put (zabacite glavu, podignite bradu, otvorite usta);

62

prislonite svoj obraz iznad usta i nosa osobe bez svijesti, svoju glavu okrenite prema prsnom košu;

u tom položaju: gledajte (postoje li pomaci stjenke prsnog koša i trbuha), slušajte (čujete li zvuk disanja), osjećajte (osjećate li dah na svom obrazu);

provjera disanja traje do 10 sekundi.

2. Pružanje prve pomoći osobi bez svijesti koja diše Opasnosti: gušenje zbog mlohavosti mišića, nedostatka refleksa gutanja i kašljanja

1) Kod kratkotrajnog gubitka svijesti (manje od 2 minute):

provjerite svijest;

ako je u trenutku provjere osoba već pri svijesti, osobu ostavite ležati u položaju u kojem ste je zatekli, dok se u potpunosti ne oporavi. Ako osoba nema drugih ozljeda, možete ju postaviti u ležeći položaj s podignutim nogama;

budite uz nju i pratite njezino stanje (svijest, disanje);

svakako pitajte osobu za postojeće bolesti;

ako se stanje popravlja pomozite osobi da se postupno podigne;

ako se stanje pogorša treba pozvati hitnu medicinsku pomoć, a do njihovog dolaska pružiti svu potrebnu prvu pomoć.

2) Kod dugotrajnog gubitka svijesti:

provjerite reagira li unesrećeni (nježno mu protresite ramena, glasno ga pitajte);

ako ne odgovara, glasno pozovite pomoć (nekog iz okoline);

ako osoba ima naočale uklonite ih;

okrenite ga na leđa i otvorite mu dišne putove (zabacite glavu i podignite bradu);

provjerite disanje (slušajte, gledajte, osjećajte) do 10 sekundi;

ako diše unesrećenog postavite u bočni položaj;

pozovite hitnu medicinsku pomoć;

ostanite uz unesrećenog, pratite njegovo stanje;

potražite druge ozljede i primijenite sve potrebne postupke prve pomoći.

63

Postupak postavljanja osobe na bok kleknite pored unesrećenog ruku unesrećenog koja je bliže vama stavite pod pravi kut prema tijelu i presavijte ju u

laktu tako da dlan bude okrenut prema gore drugu ruku unesrećenog stavite preko njegovih prsa, šaku mu stavite uz lice s dlanom

okrenutim prema van, držite mu ruku uz lice držeći unesrećenog za natkoljenicu, noge koja je dalje od vas, presavijte mu nogu u

koljenu tako da stopalo bude na tlu pridržavajte ruku uz lice unesrećenog i počnite povlačiti nogu koju držite za natkoljenicu

prema sebi povlačite unesrećenog sve dok njegovo presavijeno koljeno ne dotakne tlo namjestite glavu u položaj, u kojem će dišni put biti otvoren (zabacite glavu unesrećenog

unatrag, ako je potrebno namjestite ruku pod licem unesrećenog) namjestite nogu, tako da je bedro pod pravim kutom prema kuku

Ne smijete: podizati samo glavu, davati tekućinu, ostavljati osobu samu Morate: vršiti stalni nadzor vitalnih funkcija i djelovati u skladu sa situacijom

Oprez kod sumnje na ozljedu kralježnice: dišni put otvorite podizanjem donje čeljusti i otvaranjem usta okretanje na bok izvedite uz održavanje glave u neutralnim položaju i čuvanje vratne kralježnice, u čemu sudjeluju najmanje tri spasioca.

3. Pružanje prve pomoći osobi bez svijesti koja ne diše - reanimacijski postupak

Kad provjerom disanja kod osobe bez svijesti utvrdite da ne diše normalno, primijenite osnovni postupak održavanja života-reanimaciju.

Bez disanja i rada srca osoba može živjeti 4 do 5 minuta. Reanimacijski postupak treba započeti što ranije da bi osobu održali na životu i da bi spriječili nastanak trajnih posljedica.

Postupak prve pomoći (odrasla osoba):


započnite s masažom srca;

kleknite uz unesrećenog;

stavite korijen dlana jedne ruke na sredinu prsne kosti;

preko njega stavite dlan druge ruke i isprepletite prste;

postavite se okomito na prsni koš unesrećenog;

ispružite ruke u laktovima;

utisnite prsni koš za 4-5 cm;

otpustite pritisak bez odvajanja ruku od prsnog koša;

primijenite 30 pritisaka brzinom od oko 100 pritisaka u min;

64

nakon 30 kompresija započnite s umjetnim disanjem (koristite osobna zaštitna sredstva!);

ponovo otvorite dišne putove;

s dva prsta zatvorite nos unesrećenog;

normalno udahnite i svojim ustima obuhvatite usta unesrećenog;

polagano upuhnite zrak u usta unesrećenog kroz 1 sekundu promatrajući podizanje njegovog prsnog koša;

odmaknite svoja usta od unesrećenog i promatrajte spuštanje njegovog prsnog koša;

ponovo upuhnite zrak.

Nastavite s vanjskom masažom srca i umjetnim disanjem u omjeru 30 : 2, bez prekida za provjeru vitalnih (životnih) funkcija, sve do dolaska medicinske pomoći ili pojave spontanog disanja.

Specifičnost osnovnog postupka održavanja života kod utapanja Primijenite 5 inicijalnih upuha na početku, a nastavite masažu srca i umjetno disanje u

omjeru 30 : 2. Ako nemate pomagača primjenjujte postupak 1 minutu a tada zovite hitnu medicinsku pomoć. 4. Gušenje stranim predmetom u dišnom putu a) djelomično začepljenje

Znakovi: osoba može disati (otežano) i kašljati Postupak prve pomoći: ohrabrujte i potičite na kašljanje

b) potpuno začepljenje Znakovi: osoba ne može govoriti, kašljati, disati Postupak prve pomoći kod odraslog i djeteta od 1 godine do puberteta:

kod osobe koja je pri svijesti primijenite naizmjenično 5 puta udarce u leđa i 5 puta Heimlichov hvat (pritisak na trbuh, mjesto pritiska - sredina između vrha prsne kosti i pupka, snagu pritiska prilagodite konstituciji unesrećene osobe), prestajemo čim strani predmet izađe iz dišnih putova. Osoba će imati nagon na kašalj pa ga treba poticati i smirivati. Nakon uspješno provedenih postupaka pritisaka na trbuh savjetujte osobu da se obrati liječniku;

ako nismo uspjeli nakon tri ciklusa udaraca u leđa i pritisaka na trbuh pomoći unesrećenom pozovite hitnu medicinsku pomoć a do njihovog dolaska primijenite sve potrebne postupke prve pomoći;

kod osobe koja je izgubila svijest provjerite vidite li predmet u usnoj šupljini, ako ga vidite odstranite ga, provjerite disanje i ako ne diše nastavite s reanimacijski postupkom do dolaska hitne medicinske pomoći.

65

Upozorenje za pomoć kod djeteta:

prilagodite snagu udaraca i pritisaka konstituciji djeteta;

manje dijete prilikom udaraca u leđa jako nagnite prema naprijed ili ga položite s glavom prema dolje.

5. Naglo nastupajuće bolesti koje ugrožavaju život a) Srčani udar - prekid krvotoka u krvnim žilama srca s posljedičnim odumiranjem

srčanog mišića.

Znakovi: bol u grudnom košu koja traje i može se širiti u okolinu, mučnina i povraćanje, blijeda koža orošena znojem, strah od smrti, gubitak svijesti, prestanak rada srca. Postupak prve pomoći:

smirite unesrećenog;

oboljeli mora apsolutno mirovati u sjedećem ili polusjedećem položaju;

otpustite pritisak tijesne odjeće;


ohrabrujte i umirujte oboljelog, pomognite mu kod povraćanja;

pratite stanje;

u slučaju potrebe primijenite oživljavanje.

Lijekove ne davati osim: Nitroglicerina ako ga ima u terapiji, aspirina s malo vode ako nema zapreka uzimanja (alergija na aspirin).

b) Moždani udar - nagli prekid krvotoka u mozgu (tromb ili krvarenje). Znakovi: iznenadna jaka glavobolja, mučnina, povraćanje, razni poremećaji ovisno o mjestu oštećenja mozga (oduzetost pojedinih dijelova tijela) Postupak prve pomoći:

smirite unesrećenog;

oboljeli mora apsolutno mirovati u ležećem položaju s odignutim ramenima i glavom;



ohrabrujte i umirujte oboljelog, pomognite mu kod povraćanja;

pratite stanje;

u slučaju potrebe primijenite oživljavanje.

c) Hipoglikemija ili pad šećera u krvi - pojavljuje se najčešće kao moguća komplikacija šećerne bolesti. Znakovi: znojenje, osjećaj slabosti, drhtanje, bljedilo, neuobičajeno ponašanje (agresivnost, razdražljivost, rastresenost, konfuzija, nepovezan govor). Postupak prve pomoći:

dok je pri svijesti, nadoknadite šećer putem slatkog obroka;

66

kod gubitka svijesti, pozovite hitnu medicinsku pomoć i primijenite po potrebi oživljavanje.

d) Napad astme - problem otežanog disanja kod ove plućne bolesti može se pojaviti iznenada. Znakovi: otežano disanje praćeno zvučnim efektima (poput zviždanja) uglavnom prilikom izdisaja, blijeda vlažna koža, plavičaste usne i okrajine (uške, vrhovi prstiju), mogući poremećaji svijesti do potpunog gubitka Postupak prve pomoći:

smirite oboljelog;

ostanite uz njega;

smjestite ga u udoban sjedeći položaj;


omogućite mu udisanje svježeg zraka;

ako osoba ima svoje lijekove ("pumpica"), pomozite mu da ih primijeni;

ako se stanje oboljelog pogorša pozovite hitnu medicinsku pomoć;

pratite znakove vitalnih (životnih) funkcija i u slučaju pogoršanja stanja primijenite;

potrebne postupke prve pomoći.

e) Konvulzije - iznenadni, nekontrolirani, nesvjesni, grčeviti trzaji tijela koji se javljaju u napadima, tijekom kojih je osoba u stanju poremećene svijesti ili je u besvjesnom stanju. Nastaju najčešće kao posljedica epilepsije-padavice (bolest središnjeg živčanog sustava), ali i hipoglikemije, visoke temperature kod djece, toplinskih grčeva, toplotnog udara, moždanog udara, tetanusa, ozljede glave, itd. Znakovi: grčeviti trzaji tijela, nekontrolirano uriniranje, pjena na ustima, ugrizi za jezik i usne, poremećaj svijesti ili smetenost nakon prolaska grčeva. Oprez: ne pokušavajte držati oboljelog ili silom obuzdavati njegove grčevite trzaje tijela. Oni se postupcima prve pomoći ne mogu zaustaviti. Postupak prve pomoći:

udaljite sve predmete iz okoline oboljelog;

pod glavu mu stavite dostupan mekani materijal;

ne stavljajte oboljelom bilo kakve predmete među zube;


ostanite uz oboljelog do njihovog dolaska;

kad grčevi spontano prestanu, procijenite stanje oboljelog, pratite znakove vitalnih (životnih) funkcija i u slučaju pogoršanja stanja primijenite potrebne postupke prve pomoći.

Dijelovi ovog teksta preuzeti su iz priručnika koji izdaje Hrvatski Crveni križ te skripte za prvu pomoć Zdravstvenog učilišta Zagreb.

67

SLOBODNO VRIJEME OSOBA SA INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA Autori: Ivana Leporiz, dpl. soc. radnik, Ivan Novak, kineziterapeut

Slobodno vrijeme možemo definirati kao vrijeme koje pojedinac ispunjava sadržajima prema vlastitim željama i koji odgovaraju njegovim potrebama, a odvija se izvan profesionalnih i društvenih obaveza.

Za osobe s intelektualnim teškoćama posebno je važno pravo na slobodno vrijeme i provođenje istog. Treba naglasiti i otežanu mogućnost zapošljavanja i kvalitetnog osmišljavanja slobodnog vremena. Osobe s intelektualnim teškoćama često prati nedostatak samopouzdanja, osamljenost, nerazumijevanje okoline, problem integracije i prihvaćanja društva.

Uključivanje u aktivnosti zajednice

Jedan od načina kreiranja slobodnog vremena podrazumijeva uključivanje osoba s intelektualnim teškoćama u život zajednice.

Uključenost u život zajednice omogućuje potpuniji i pravedniji pristup socijalnim uslugama, aktivnostima i vezama. To je prirodna potreba svakog čovjeka te mu je društvo dužno osigurati podršku unutar zajednice koja je najprirodniji okoliš svake osobe.

Veća prisutnost i aktivnija uključenost osoba s intelektualnim teškoćama u sadržaje zajednice doprinosi mijenjanju stavova društva o njima. Ipak, stvarna situacija pokazuje kako osobe s intelektualnim teškoćama još uvijek nisu prisutne u svakodnevnim socijalnim aktivnostima među ljudima i na njih se ne gleda kao na ravnopravne, jednako vrijedne građane.

Brojna istraživanja o uključenosti osoba s intelektualnim teškoćama u zajednicu pokazuju da su oni posebno marginalizirana skupina u društvu. To se odnosi na područje sudjelovanja na tržištu rada, mogućnosti te slobodi donošenja osobnih izbora jer većini osoba s intelektualnim teškoćama oduzeta je poslovna sposobnost.

Jedan od problema kojeg su istaknule same osobe s intelektualnim teškoćama je taj da imaju malo mogućnosti za provođenje slobodnog vremena s osobama bez teškoća.

Prema istraživanju kojega su 2007. godine proveli samozastupnici u Hrvatskoj, manje od polovice ispitanika se izjasnilo da su članovi neke grupe ili kluba u kojima bi provodili svoje slobodno vrijeme.

Jednako tako treba naglasiti kako su osobe s intelektualnim teškoćama manje uključene u lokalnu zajednicu od drugih osoba s invaliditetom.

Stupanj uključenosti u zajednicu ovisi i o tome koliko je okolina osobe podržavajuća, odnosno ne podržavajuća. Često je podrška koju osoba dobiva u zajednici od susjeda ili prijatelja, čak i ako je manjeg opsega od stručne pomoći, presudna u procesu socijalnog

68

uključivanja. Upravo zbog toga se stavlja naglasak na formiranje prirodne mreže podrške (članovi obitelji, susjedstvo, prijatelji ), ali ne treba zanemariti stručnu podršku.

Podržavajuća okolina omogućava da osobe s intelektualnim teškoćama budu dio društva u kojemu žive i ne skrivaju se...

Čimbenici kvalitete života osoba s intelektualnim teškoćama

Pojam kvalitete života nije jednostavno definirati. Sama riječ kvaliteta nas potiče da razmišljamo o pozitivnim vrijednostima kao što su sreća, uspjeh, bogatstvo, zdravlje i zadovoljstvo. To je individualna procjena vlastitog zadovoljstva s načinom života, njegovim tijekom, mogućnostima i ograničenjima.

Kvaliteta života osoba s intelektualnim teškoćama određena je istim indikatorima kao i kod tipične populacije (povezanost s okolinom, vlastiti utjecaj i pripadnost uslugama i resursima u zajednici, stupanj zdravstvene zaštite, obiteljski odnosi, socijalni odnosi s drugima, rehabilitacija, rekreacijske aktivnosti i aktivnosti slobodnog vremena).

Pozitivan odnos prema osobama s intelektualnim teškoćama osnova je za aktiviranje čimbenika potrebnih za ostvarivanje kvalitete života bez kojih nema ni postizanja rehabilitacije tih osoba.

Klubovi za podršku osobama s invaliditetom

Klubovi su zamišljeni kao dobrovoljni oblik okupljanja udomitelja i udomljenih korisnika.

Uzimajući u obzir posebnosti potreba osoba s intelektualnim teškoćama, dosadašnja praksa je pokazala da su aktivnosti kluba nezamjenjive u izvaninstitucionalnoj podršci tim osobama. To je posebno izraženo na lokalnoj zajednici, gdje je ovo najčešći i ponekad jedini oblik uključivanja u život zajednice.

Klubovi su mjesto za:

društveni kontakt;

razmjenu iskustava i raspravljanje o problemima;

podršku mobilnih timovima.

Osnivanje klubova važan je alat za socijalizaciju osoba u sustavu udomiteljstva. Tu će korisnici steći dodatne vještine uz pomoć aktivnosti koje se za njih organiziraju. Klubovi su mjesta na kojima udomiteljske obitelji i udomljeni korisnici mogu raspravljati o uobičajenim problemima s kojima se susreću, postavljati pitanja stručnim voditeljima ili se jednostavno družiti.

69

Program rada klubova uglavnom je usmjeren na:

razvoj i unaprjeđenje socijalnih vještina koje pridonose samostalnijem funkcioniranju u obiteljskom i socijalnom okruženju;

radno – okupacijske aktivnosti;

kreativno – rekreacijske aktivnosti (druženje, ples, društvene igre);

podrška pri uključivanju u kulturno – rekreacijske aktivnosti koje nudi lokalna zajednica (kina, kazališta, izložbe, izleti).

70

POMOĆ I PODRŠKA

Autor: Tamara Premuš, predsjednica udruge „Maslačak“

Kako bi ostvarili određene ciljeve, viziju i misiju te pomogli jedni drugima, ljudi se od davnina udružuju. Danas postoje različite udruge s različitim ciljevima, aktivnostima i interesima. Brojne udruge su osnovane kao potpora osobama s intelektualnim teškoćama i njihovim obiteljima.

Neke od vizija udruga osoba s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji:

omogućavanje osobama s intelektualnim teškoćama ostvarivanje njihovih prava kao i maksimalno uključivanje u društvo poštujući njihove uvjete, mogućnosti, potrebe te dostojanstvo;

doprinijeti zaštiti prava osoba s intelektualnim teškoćama i kvaliteti života njihovih obitelji te razvoju održive mreže dostupnih socijalnih usluga i programa;

formiranje sustava podrške u lokalnoj zajednici koji će osobama s intelektualnim teškoćama omogućiti razvoj potencijala u svim vidovima življenja uključujući medicinsku, socijalnu, emocionalnu i radnu dimenziju te punopravno sudjelovanje u svim aspektima života u zajednici;

društvo senzibilizirano za mogućnosti i potrebe osoba s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji u kojem ove skupine ostvaruju zakonom zajamčena prava i ravnopravni su i prepoznatljivi dionici zajednice u kojoj žive;

Neke od misija udruga osoba s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji:

socijalna podrška unapređivanju kvalitete življenja osoba s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji putem sudjelovanja u društvenoj skrbi, okupljanja osoba s intelektualnim teškoćama u klubu, informiranja o pravima osoba s intelektualnim teškoćama te humanitarnom pomoći;

Promicanje i zaštita prava osoba s intelektualnim teškoćama, njihovo kvalitetno i ravnopravno sudjelovanje u svim segmentima društva te direktan rad s korisnicima;

Rad na unapređenju kvalitete života osoba s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji.

Vrijednosti i principi djelovanja udruga osoba s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji:

dostojanstvo i individualna autonomija, uključujući slobodu izbora i neovisnost osoba;

nediskriminacija i nenasilje;

sudjelovanje i uključenost u društvo;

poštivanje i zaštita ljudskih prava i uvažavanje različitosti;

71

jednake mogućnosti;

pristupačnost;

jednakost između muškaraca i žena;

međuovisnost i nedjeljivost svih ljudskih prava;

timski rad;

profesionalnost i etičnost u radu;

partnerstvo i međusektorska suradnja.

Neki od ciljeva udruga osoba s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji:

zaštita i promicanje prava i interesa svojih članova, sudjelovanje u kreiranju politika za djecu i mlade s teškoćama u razvoju i osobe s intelektualnim teškoćama u lokalnoj zajednici;

aktivno sudjelovanje u razvoju i neposrednoj primjeni socijalnog modela skrbi za svoje članove i njihove obitelji, izjednačavanje mogućnosti uz uvažavanje njihovih potreba i dostojanstva;

zagovaranje i stvaranje uvjeta za život u zajednici uz primjerenu podršku i poticanje deinstitucionalizacije.

Documents

litaciju Stančić, potpisao je 17 - Centar za pružanje ...centarzapruzanjeuslugauzajednicilipik.hr/... · Centar za rehabilitaciju Stančić, potpisao je 17. travnja 2014. godine