God. 51. 1929. B ro j 9.

L ije č n ič k iVjesnik

*

Sadržaj :Prof. Dr. E. M a y e r h o f e r : Općenitosti o infekcijoznim bolestima djeteta i njihov naročiti odnošaj prem a Pirquetovom pojmu alergije. — Dr. J. A. B e r l o t : Razvoj nauke o imunitetu i savrem ene etiološke te­rapije zaraznih bolesti. — Dr. I. G l ava n : Problem samoubijstva. —Iz p r a k s e . Dr. O. W e s e l k o : Upliv organskog preparata „animasa“ na krvni tlak i arteriosklerotična oboljenja. — Dr. B. Š e s t a k : Prak­tična iskustva s arsylenom „Roche“. — R e f e r a t i . Terapija. Novi

lijekovi. Iz slavenske medicinske literature.M é m o i r e s o r i g i n a u x (No 9., Sep tem bre, 1929): P ro f D r. E. M a y e r h o f e r : D es m alad ies in fec tieu ses de l ’enfan t en g én é ra l e t de le u r ra p p o rt avec „l’a lérg ie" de P irq u e t e n p articu lieu r. — D r. J. A. B e r l o t : Le développem ent de la sc ien ce su r l ’im m unité e t du tra item en t e tio log ique con tem porain d e s m alad ies in fec tieu ses . — A ss. D r. I. G l a ­v a n : Le p rob lèm e du su ic ide . — D r. O . W e s e l k o : L’influence de »l'aniraase* s u r la ten s io n a rté rie lle e t su r le s m alad ies p ro v o q u ées p a r la sc lé ro s e . — D r. B. Š e s t a k :

E xpériences p ra tiq u es avec l’a rsy lène »Roche“.

Poštarina plaćena u gotovom.

V l a s n i k i i z d a v a t e l j : Zbor liječnika Hrvatske, Slavonije i M edjunnrja. Oficijelni organ Jugoslav. oto - n e u « -oftalm ološkog drnštva i Slobodne organizacije liječnika n Dalm aciji.

R c d a lc c ijo n i o d b o r :B»roC. d r . Mi r o s la v pL Č a č k o v i ć B r . K a m i l o pl. F a r b a š

B r . V l a d i m i r J e l o v š e Kodg. u rednik .

Članarina g. 1929.: D 200*— , za aspirante 8 sekundarne lijeSniko D 150*— . Pretplata za neftanove Din. 200*— . — Pojedini redoviti broj Din. 25*— .

O v o m je broju p r ilo ž e n 14. s v e z a k „ M e d ic in s k e B ib l io te k e “ : Dr. J . K ö r b l e r , M a l i g n i t u m o r i .

Kr. pedijatrička klinika sveučilišta u Zagrebu.

O pćenitosti o infekcijoznim bolestim a djeteta i njihov naročiti odnošaj prem a P irquetovom

pojmu alergije.

U v o d . Sve više stičemo iskustvo, da su sve kužne bolnice, koje primaju infekcijozne bolesnike bez obzira na vrstu bolesti i na dobu bolesnika, većim dijelom ispunjene djecom. Što više, u vrijeme izvjesnih epidemičkih obo­ljenja u masama n. pr. kod morbila, rubeole, pertusisa, varicele, kod skar- latine i difterije, pretvaraju se takove bolnice takorekući u čisto dječje bolnice, jer su tim spomenutim infekcijoznim oboljenjima djeca neisporedivo više sklona od odraslih. — Odatle izlazi običaj, da se baš spomenuta oboljenja označuju kao dječje bolesti. Treba ovdje jasno naglasiti, da te tzv. dječje bolesti nijesu vezane nikakovim bitnim uzrocima s djetinjom dobi. Uzroci su što više gotovo svagda nebitni i slučajni. Jedan naime dio tih infekci- joznih oboljenja, kao ‘škrlet ili difterija, pogadja doduše uistinu prirodnu dispoziciju djetinjstva, dok s poodmaklom dobi čovjeka raste imunost prema spomenutim dvjema infekcijoznim bolestima. Ostale infekcijozne bo­lesti, osim škrleta i difterije, nemaju ni taj posebni odnos prema dječjoj dobi. Te bolesti imaju već u ranom djetinjstvu neku opću dispoziciju, koja s poodtnaklim godinama ne opada. Gotovo sve infekcijozne bolesti — izuzevši difteriju, vrbanac, streptokokna oboljenja, a i pneumoniju — pokazuju svojstvo, da iza prvoga oboljenja ostavljaju u ljudskom tijelu zaštitne tvari, koje čine gotovo nemogućim ponovno oboljenje s istom infekcijom. To svojstvo samo jednokratnog oboljenja nalazimo osobito kod dobraca, rubeole, škrleta, pravih boginja, poliomielitide, parotitide, epidemičke meningitide, hripavca i unutar nekog vremena i kod vakcine. Te navedene infekcijozne bolesti prouzrokuju dakle svojim prvim nastupom u dotičnom čovjeku neku stečenu imunost. Zbog tih, a i drugih još nama nedovoljno poznatih prilika, dolazi samo po sebi, da u sredini naše civilizacije, našega vrlo razvitog saobraćaja, pod današnjim životnim uvjetima u gradovima, gdje se u ško­lama i drugdje skupljaju mase djece, dolazi gotovo uvijek infekcija baš u dječijoj dobi; tako nastaje neka imunost, te se kod odraslih ta navedena infekcijozna oboljenja više ne ponavljaju. Razlozi, zašto se ta infekcijozna oboljenja pojavljuju gotovo uvijek kao tako zvane dječje bolesti, više su s p o l j a š n j e prirode. Samo dakle pod prilikama naše civilizacije po-

Prof. D. E r n s t M a y e r h o f e r , Zagreb.

I. Akutna infekcijozna oboljenja u djetinjstvu.

410

prima većina infekcijoznih bolesti karakter dječje bolesti. Nasuprot možemo opažati, da u slabo nastanjenim krajevima, koji su odijeljeni od civilizovanog svijeta, kao n. pr. na udaljenim otocima, nepristupnim brdima, u slabo na­seljenim i rijetko pohodjenim sjevernim krajevima i kod prirodnih naroda, koji su ostali netaknuti općim saobraćajem, budu pogodjeni kod slučajnog unošenja takove infekcijozne bolesti jednako odrasli kao i djeca. I vojni liječnici mogli su gotovo svake godine opažati, da rekruti iz udaljenih i slabo napučenih mjesta, kad dolaze u vojarne većih gradova, često obole na takozvanim dječjim bolestima, kao što su dobrac, škrlet, difterija, parotitis epidemica i meningitis epidemica. Iz svih tih epidemijoloških iskustava izlazi dokaz za našu tvrdnju, da s jedne strane prouzrokuju većinu tih in­fekcijoznih tobože dječjih bolesti spoljašnje nebitne prilike, t. j. u ranom djetinjstvu nastala infekcija, a s druge strane i unutrašnji bitni uzroci, kao što je imunost iza prvog oboljenja. Broj takozvanih dječjih bolesti može uz neke izvjesne prilike i kolebati. Tako je n. pr. prije asanacije velikih gradova bio trbušni tifus, odnosno tada nazvana „gastritička groznica“ takodjer dječja bolest, n. pr. u Beču, Munchenu, Prahi itd., a sada poslije asanacije je tifus, kao dječja bolest gotovo sasvim iščeznuo. Drugi je opet primjer za naše pitanje meningitis tuberculosa. Uz loše stanbene prilike i u izrazitom tu ­berkuloznom miljeu postaje i meningitis tuberculosa vrlo česta dječja bolest.

O p ć e n i t a p r o f i l a k s a i n f e k c i j o z n i h b o l e s t i .S obzirom na uspjeh profilaktičkih mjera možemo u nizu infekcijoznih

bolesti razlikovati različite stepene. Ima infekcijoznih bolesti, koje su danas u kulturnim državama gotovo sasvim istrijebljene. Protiv te grupe imamo ili mjere aktivne imunizacije, kao što je vakcinacija protiv boginja i imuniza­cija protiv kolere i kuge; ili imademo uspješnih sanitetsko-redarstvenih mjera n. pr. u karantenama za ugrožene ljude, i u hermetičkim izolacijama već oboljelih ljudi n. pr. kod boginja, kuge, pjegavca i kolere. Druge su još mjere tehnički napredak u regulatornoj izgradnji gradova n. pr. kanalizacija, vodovod sa zdravom pitkom vodom i nadzor nad živežom kod trbušnog tifusa i di­zenterije. Napokon treba spomenuti još nekoliko posebnih tehničko-higijen- skih mjera, koje odgovaraju novim epidemiološkim iskustvima, n. pr de­zinfekcijom zavodi protiv plegavca, popravljanje terena na čitavim krajevima u borbi protiv malarije. Protiv mnogih najopasnijih infekcijoznih bolesti već se ljudsko društvo s uspjehom borilo u stara vremena, premda tada ljudi još nijesu poznavali pravo dotične bolesti. Te stare mjere sastojale su se obično samo u strogim izolacijama, u uništavanju predmeta, koji su se smatrali nosiocima dotičnih bolesti i u posve općenitim asanacijama. To vrijedi n. pr. za lepru, u vrijeme krstaških vojna, kad su se osnivali tako­zvani „leprozariji“ ; a i za kugu, u srednjem vijeku, kad su se preduzimale izolacije, a bolesnici i liječnici tih zaraznih bolesti poznavahu se po svojemu napadnom odijevanju, a i po grotesknim kljunastim maskama. Gotovo svi upravo spomenuti primjeri infekcijoznih bolesti ističu se time, da dispozicija ljudi nije ni velika ni općenita, nadalje, da je virulencija uzročnika razmjerno slaba, i napokon prvi vidljivi znakovi početka bolesti padaju zajedno s početkom opasnosti zaraze. Uz takve prilike mogu i posve primitivne mjere biti uspješne. Uspjehe tih najjednostavnijih mjera možemo konstatirati koliko za vrijeme velikih opasnih pošasti u srednjem vijeku, toliko i za vrijeme velikih ratnih pošasti u nedavnom svjetskom ratu. S druge strane pako stoji gore navedenim primjerima nasuprot jedna posve druga vrsta infekcijoznih bolesti, koje se ne daju tako lako svladati. U tu grupu pripadaju baš naše klasične infekcijozne dječje bolesti. Njihovi su nam uzročnici ponajviše ne­poznati, n. pr. kod dobraca, crljenice, škrleta, vodenih kozica itd. Kod tih sad navedenih bolesti nije vrijeme inkubacije osobito karakterizirano izvjes­

411

nim simptomima, ali su djeca u to vrijeme inkubacije i prodroma vrlo infekcijozna.

Izolacija djece provodi se obično tek za vrijeme prvih vidljivih znakova bolesti, u neku ruku post festum, to jest pošto je dotično dijete već zarazilo mnogo druge djece. To se dogadja obično kod dobraca, crljenice, hripavca i u neku ruku i kod vodenih kozica. Kod drugih opet infekcijoznih bolesti stvaraju nosioci bacila, kliconoše, t. zv. „Bacillenträger“, poteškoće, n. pr. kod difterije ili kod tifusa itd.; ili opet ne znamo, jer nemamo sigurnih uporišta, kad kod rekonvalescenta prestaje opasnost daljega inficiranja okoline n. pr. kod škrleta, hripavca i mumpsa. Ali budući da je dispozicija djece za klasične dječje bolesti posve općenita ili ima bar u djetinjstvu svoj maksimum, to dolazimo do činjenice, da sa sve većom civilizacijom klasične dječje bolesti ulaze sve više i više u mladja dječja godišta. Infekcijozne dječje bo­lesti naših krajeva nijesu prema tome prave bitne dječje bolesti, nego tako reći više „civilizacijone“ dječje bolesti. S druge se strane čini, da su prije spo­menute, mnogo opasnije infekcijozne bolesti, kao boginje, kuga, lepra, pjegavac i kolera manje vezane s modernom civilizacijom, nego s nekulturom ili ratom.

Ovom prilikom bacit ćemo još jedan pogled u budućnost. Svaka pojedina država, makar ona bila još kako velika i napučena, može samo tada doći do nekog povoljnog stanja po svojim vlastitim mjerama, ako i njezine susjedne države, ili sve druge zemlje, koje su s njome u saobraćaju, imaju shodne i moderne internacionalne higijenske uredbe i ugovore. Tako n. pr. može shodan rad velikih država kod suzbijanja boginja smetati krivo shvaćanje o osobnoj slobodi u nekoliko malih samoupravnih jedinica, ako je u takovim područjima velik promet stranaca. Da su se na području internacijonalne higije­ne prilike donekle popravile i da je nastalo neko maleno poboljšanje zahvaljuje­mo novo osnovanom higijenskom uredu lige naroda, koji obuhvaća danas uz Njemačku i Francusku, već pedeset i pet različitih država. Ta higijenska orga­nizacija lige naroda ima svoje sjedište takodjer u Ženevi. Pod organizator­skim v o d s t v o m R a j c h m a n a , proučavaju se osobito za nas važna pitanja malarije, luesa, pjegavca, variole, tifusa, dizenterije, kolere, kuge, različitih infekcijoznih tropskih bolesti i najvažnijih bioloških produkata, kao što su serumi, cjepiva i t. d. Veliko značenje može steći i godine hiljadu devet- stotina dvadesete osnovana epidemiološka komisija. Možemo se nadati, da će se s vremenom zaključivati i važne internacijonalne sanitarne konvencije. Time će se započeti uspješno zajedničko suzbijanje infekcijoznih bolesti na sličan način, kako se od prilike suzbija širenje životinjskih pošasti već današnjim medjunarodnim veterinarskim konvencijama. — R a j c h m a n na­stoji, da energičnom internacijonalnom organizacijom postigne i neku higijen­sku prognozu na način vremenskih prognoza, kakovih već imamo na području meteorologije i avijatike. Liga naroda uvela je s pomoću R o c k e f e l l e r o v e fundacije stalnu epidemiološku obavještajnu službu. U tom se uredu primaju i dalje javljaju putem telegrafa, telefona i radija dnevno higijenski izvještaji iz cijeloga svijeta. S vremenom moći će se iz tih izvještaja dnevno sastavljati geografska karta o stanju različitih pošasti na način meteoroloških karata. S nekom vjerojatnošću moći ćemo prema tome izreći i neke prognoze, n. pr. da iz Engleske i Švicarske prijeti opasnost od variole, da iz Francuske na­preduje epidemija dobraca prema istoku, da iz Kirgizkih stepa putuje prema zapadu neka teška forma gripe, da iz Skandinavije ide prema jugu neka epidemija poliomielitide, da iz Poljske prijeti pjegavac i kolera, ili tu ili tamo postaje karakter škrleta vrlo opasnim itd. Danas smo u tom pogledu upućeni samo na oficijozne iskrivljene ili subjektivne izvještaje, koje nam osim toga često dolaze prekasno. U izmjeni po mogućnosti brzih i službeno ovjerovlje­nih vijesti, mogu se postići vrlo vrijedni podaci za trgovačke putove, za pro­met kopnom, vodom i zrakom, za dječja putovanja itd. Dječja putovanja u

412

svrhu oporavka, uvijek još prijete opasnošću, da će se u stranoj zemlji svršiti kobno, takoreći kao kakva dječja krstaška vojna. Kod mnogih infekcijoznih bolesti mogla bi se internacijonalnom zajedničkom suradnjom svih država postići znatno veća poboljšica higijenskih prilika u cijelom svijetu. A i od prvoga navjestitelja, t. j. od P i r q u e ta , iznesena ideja o potpunom zatiranju morbila, koja se isprva činila utopistička, mogla bi se ipak jedanput ostvariti.

Za sada je dobrac tako gusto raširen po kulturnom svijetu, da satno neznatni postotak ljudi doživi dvadeset godina života, a da nije prebolio dobrac. Dobrac se naime prenosi neposredno od jednog na drugoga. Ni životinje, ni zdravi ljudi, ni predmeti nemaju kao prenosioci dobraca, nikakove uloge. Virus dobraca nalazi se osim u krvi bolesnika, sam o u slini oboljelih sluznica. Prema tome treba smatrati izvorom zaraze samo infekciju od kapljica bolesnika, kad kašlju, hrakću, ili kad kišu ili pljuju. Čim se te kapljice osuše, pogiba i virus, i to smjesta i potpuno. Ako bi se jednom m ogla pro­vesti P i r q u e t o v a ideja, da bi se naime kroz četrnaest dana svi bolesnici na dobracu u cijelom e svijetu bez izuzetka hermetički mogli izolirati, bio bi svijet jednim mahom oslobodjen dobraca. Ali takova organizacija i provedba spomenutih dviju sedm ica protiv dobraca na cijelome svijetu, bila bi tek tada moguća, kad bi jednom cijeli svijet imao samo jedno jedino zajedničko higijensko zakonodavstvo. Mi iznosimo ovaj primjer samo da pokažemo, kolike bi zamašne zadaće mogla izvršiti jedna jedinstvena svjetska higijena.

Rad i postupak praktičnoga dječjeg liječnika kao profilaktičara je zasad uslijed naših malih i tijesnih prilika ograničen. Nasuprot razloženoj ideji o hermetičkoj izolaciji dobraca u cijelome svijetu, moramo se danas sprijateljiti sa činjenicom, da gotovo svi ljudi moraju u djetinjstvu preboljeti dobrac. Nama se radi zasad samo o r o k u infekcije. Ako nam uspije, da odložimo dobrac i druge štetne infekcijozne bolesti od dobi dojenčadi i malene djece na otporniju školsku dob, tada je već vrlo mnogo učinjeno za zdravlje i razvoj mladeži. U školskoj je naime dobi mortalitet od običnih infekcijoznih bolesti oboljele djece znatno manji, nego u ranijem djetinjstvu. Takova pro- filaktička zaštita omogućena je kod difterije novim aktivnim toksin-antito- ksinskim cijepljenjem po B e h r ingu, i to kod djece, koja su p o S c h i c k o v o j reakciji negativna. Isto tako je zgodan postupak profilaktičko cijepljenje protiv dobraca krvnim serumom oporavljenih ili serumom odraslih, koji su prebo­ljeli dobrac. Taj postupak po D e g k w i t z u omogućuje, da prijeteće oboljenje posve malene ili inače slabe djece odgodimo, ili da ih za vrijeme nepovoljnih zdravstvenih prilika zadržavamo ili bar oslabimo. 1 kod škrleta nastojali su C a r o n i a i D i c k , da pronadju profilaktične mjere. I kod hripavca još smo, kao i kod škrleta, daleko zaostali; za općenitu naime praksu nemamo još sigurnih profilaktičkih sredstava.

O s o b i t o s t i d j e č j i h i n f e k c i j o z n i h b o l e s t i .P o j a m a l e r g i j e . Budući da djeca vrlo često uopće prvi put obole

na kojoj izvjesnoj infekcijoznoj bolesti, to se očituju ta oboljenja u dosad uvijek zdravom organizmu mnogo karakterističnije, nego kod odraslih. Tijelo odrasloga čovjeka primilo je naime već mnogo više infekcija i oboljenja nego dijete, zbog čega se mnoge infekcijozne bolesti ne mogu tako nesmetano razvijati, kao kod djeteta. Kod djeteta pridolaze još mnoge teoretske moguć­nosti, n. pr. umjetno prouzrokovana oboljenja cijepljenjem, bolesti iza imuni­zacije po D i c k u ili G a b r y c z e w s k o m e protiv škrleta i mnogobrojne bo­lesti od seruma. Tom prilikom upoznajemo važni Pirq u e t o v pojam alergije.

Uvod.

P o v i j e s t n a u k e o a l e r g i j i n a o s n o v i P i r q u e t o v i h v l a s t i t i h o t k r i ć a i p u b l i k a c i j a . Povijest P i r q u e t o v e nauke o alergiji je ukratko ova: P i r q u e t je potkraj godine tisuću devet stotina i druge prigodom jedne seroterapije na nekom djetetu učinio temeljno otkriće, da se na reinjekciju iste serumske vrste, n. pr. kod konjskog seruma, nijesu pojavile serumske pojave kao kod prve injekcije deseti dan, nego začudo već na dan same reinjekcije. Iz isto tako pravilnog kao iz potpuno intuitivnog zaključka izveo

413

je tada P i r q u e t iz toga prvoga svoga fundamentalnog opažanja spoznaju, da tadašnja teorija i nauka o vremenu inkubacije dapače i kod infekcijoznih bolesti ne može nikako biti valjanom. Bitnost P i r q u e t o v e ideje bilo je naime otkriće jedne sasvim nove patogeneze djelovanja seruma, pošto se pokazalo, da serum „sam po sebi ne djeluje toksički, nego da toksičko tijelo nastaje tek izmjeničnim djelovanjem izmedju organizma i antigena“. Kod infekcijoznih bolesti došla je mjesto prijašnje hipoteze o primarno toksičkim bakterijskim produktima sa strane vrlo razmnoženih klica nauka o reaktibilitetu samoga organizma, koji mora tek proizvesti antitvari, da prihvati borbu protiv infekcije, Nadalje je P i r q u e t razvio predodžbu, da štetni agens istom tada izazivlje u organizmu simptome bolesti, „kad antitvari, koje su se u organizmu stvorile, dolaze u reakciju s uzročnicima“. Te za tadašnje doba nove p re­dodžbe izmijenile su sasvim dotadašnje shvaćanje. Ta cijela velika koncepcija, koja obuhvaća vrlo opsežnu grupu dotad teško razumljivih pojava, sadržana je u isto tako kratkom, kao i klasičnom progranmom spisu P i r q u e t o v u , koji je drugoga aprila tisuću devetstotina i treće predan Bečkoj akademiji nauka. Taj spis ima naslov: „K teoriji infekcijoznih bolesti“ i obuhvaća za­jedničko teoretsko tumačenje seroreakcija ljudi i životinja, reakcije iza tuber- kulinskih injekcija, imuniziranja konja škrietnim streptokokima, vakcinacije protiv boginja, i tumačenje variole i morbila. Spomenuti je spis istom pet godina kasnije publiciran u izvještajima Bečke akademije n au k a .— P i r q u e t je navješteni radni program citiranog fundamentalnog spisa iz godine devet­stotina i treće riješio na taj način, da je sistematski, jedno za drugim prou­čavao na posve novi, vlastiti genijalni način: vakcinaciju (1903.— 1907.), bolest seruma (1905.) osip boginja (1907.), tuberkulozu s kutanom tuberkulinskom reakcijom (1907), i napokon morbile (1908.— 1912.). Iz tih studija izvedeni pojam promijenjenog reaktibiliteta, to jest alergije, uveo je P i r q u e t tisuću devetstotina i šeste u medicinu. Najprije se alergija proučavala, izgradila i točno definirala u pedijatriji.

Istom tada prešla je alergija tako reći iz mikrokozma pedijatrije u makrokozatn cjelokupne biologije i patologije, tako da se alergija ima danas smatrati jednom od najvažnijih ideja vodilja u svim granama medicinske nauke.

Jedna od prvih klasičnih radova, koja ovamo pripada, jest P i r q u e t o v a studija o zaštitnom cijepljenju protiv boginja. — Upravo vakcinacija, odnosno revakcinacija, kao umjetno prouzrokovana infekcijozna bolest, dala je P i r ­q u e t u prvu priliku, da promatra alergičke pojave kod reinfekcija i da teoriju0 alergiji izgradi na osnovi vakcinalne bolesti. N. pr. kasnije tako poznato P i r q u e t o v o svrdlo potječe samo od tih studija. Nadalje se nalazi u toj studiji već ova ideja: „Alergija ima se upotrebiti u obliku kutanih ranih reakcija, kao d i a g n o s t i k u m kod vakcine, variole, tuberkuloze i jamačno1 kod čitavog niza infekcijoznih bolesti“. Ova je rečenica sadržana u Pirq u e - t o v o j monografiji o vakcinaciji od godine tisuću devetstotina i sedme. U primjeni alergije na posebno područje dječje tuberkuloze došao je P i r q u e t (1907.) do tako za praktičnog dječjeg liječnika važne kutane tuberkulinske reakcije, koja je zbog svoje lake i elegantne tehnike postala u cijelom svijetu poznata pod imenom „ P i r q u e t o v a r e a k c i j a “. Ali P i r q u e t o v a aler- gička tuberkulinska reakcija samo je j e d a n d i o c i j e l e a l e r g i č k e d i a g ­n o s t i k e ; ona prema tome nije pojedinačni slučajni nalaz, nego šta više čvrsti temelj u velikom sistemu alergije. — U praktičnom pogledu pako baš je ta tuberkulinska kutana proba tako neobično važna, da je postala idejom vodiljom čitavog a l e r g i č k o g sistema, iza koje je dolazila polagano, ali sigurno, i to tek naročito u najnovije vrijeme, cjelokupna ideja. Dalnji važni dio u sistemu alergije sačinjavaju P i r q u e t o v e studije o egzantemu dobraca, u kojima je P i r q u e t na temelju analogija sa sličnim nalazima kod variole

414

i vakcine došao do hipoteze, da egzantem morbila nastaje zapravo samo kao a p o t o k s i č k a reakcija na hipotetičke uzročnike dobraca. Ta dotična, konačna monografija izašla je 1913. — U djelu: „Ergebnisse der inneren Medicin u. Kinderheilkunde“ iznio je P i r q u e t (1908. i 1910.) pregled o dotad od njega otkrivenim alergičkim fenomenima kod različitih bolesti. Medjutim se pako, zahvaljujući sve većem značenju P i r q u e t o v e ideje o alergiji,' područje te nauke do današnjega dana sve više i više proširuje. Kao dokaz te svoje posljednje tvrdnje spomenut ću samo nedavno (1927.) napisanu K a m m e ­r e ro v u raspravu, u kojoj se referira, odnosno spominje, dvijesta četrdeset i sedam novih radnja iz dotične njemačke, francuske, španjolske, talijanske, engleske i slavenske literature o alergiji. Kasniji plod nauke o alergiji dozrio je (1915.), pošto je P i r q u e t na temelju kliničkih i osobitih alergičkih feno­mena mogao egzaktno odijeliti paravakcinu, takozvanu „vaccine rouge“ fran­cuskih liječnika, od prave vakcine. P i r q u e t je s a m nedavno (1927.) napisao kratku povijest alergije, t. j. o svojim vlastitim nalazima, otkrićima i mišlje­njima. Medjutim nije istraživač P i r q u e t mirovao, te je njegova posljedna ideja osnova dalekosežnoga plana, koja vodi do „alergije životne dob i“. — U koliko se alergija razvila sada do općenite ideje vodilje u medicini i b io - logiji, pokazat će nam ova naša razlaganja.

II. Alergija kao opća ideja vodilja u medicini i u biologiji.U v o d . Alergija je pojam, koji se ima većim dijelom shvatiti biološki

i koji nam po P i r q u e t u kazuje ovo: „Živo ljudsko ili životinjsko tijelo mijenja svoj reaktibilitet, ako preboli koju infekcijoznu bolest, ili ako je tijelo prije primilo neke strane tvari; ta se promjena očituje tako, da tijelo d r u k ­č i j e reagira prema različitim biološkim, dotičnim uvjetima. P i r q u e t je is­prva razumijevao pod alergijom posve općenito kliničku promjenu reaktibi- liteta organizma u vremenskom, u kvalitativnom i kvantitativnom pogledu. Ali alergija nikako ne znači isto što i preosjetljivost, nego ona treba da po P i r q u e t o v u tumačenju obuhvaća onaj veliki kompleks, koji se tada (1907.) još razumijevao pod pojmom „imunitetske reakcije“. Pojam imunosti je samo podredjeni pojam alergije i obuhvaća samo one procese, koji vode do pot­pune neosjetljivosti organizma. Na prvobitnoj P i r q u e t o v o j definiciji i na zaključcima, izvedenim iz alergičke glavne ideje, nije se, unatoč dugom vre­menu i unatoč mnogobrojnim kasnijim istraživanjima liječnika ništa bitno promijenilo. P i r q u e t o v a definicija, u kojoj se spominje predjašnje djelo­vanje stranih tvari, ne kazuje nikako, da bi te strane supstancije morale biti samo a n t i g e n i . I kod ponovnog djelovanja n e a n t i g e n i h tvari može tijelo promijeniti svoj reaktibilitet u vremenskom, kvalitativnom i u kvanti­tativnom pogledu. Ja to spominjem zato, da naglasim, da je pojam a n a f i ­l a k s i je , stvoren radovima R i c h e t a (1902.). S m i t h a (1902.) i A r t hu sa (1903.), samo djelomična pojava, posebni slučaj ili podredjeni pojam P i r ­q u e t o v e alergije. Alergija je bez sumnje posve opsežni i neodredjeni po­jam, kako to izlazi iz mišljenja i radova većine liječnika. Navodim samo ova imena: D ö rr , K ä m m e re r . J a d a s s o h n ( p a te r e t f i l i us) , B. B lo ch , S t o r m v a n L e e u w e n , M oog , Ra j k a s , L e h n e r , U rb a c h , P e r u t z , K ö n ig s t e in , P r a u s n i t z , K ü s tn e r , B i b e r s t e i n , F. Ne u f e l d , Fr. Ko g o j i još mnogo drugih. Da prikažem stepen tih alergiji podredjenih pojmova, pokazat ću D ö r r o v u shemu.

A l e r g i j a .

I. P r o t i v n e a n t i g e n i h tv a r i . 11. P r o t i v a n t i g e n i h t var i .a) Preosjetljivost (idiosinkrazija lijeka). a) Protiv toksina.b) Umanjena osjetljivost. b) Protiv bjelančevine (anafilaksija).

415

Kod čovjeka nastaju različita alergiziranja poglavito u djetinjstvu. Obična je naime pojava, da dosad posve zdravo dijete oboli od bilo koje infekcijozne bolesti. Stoga je klinički studij alergije bio u početku poglavito predmet pedijatrije. Tek kasnije, pošto je alergija u pedijatriji dokazala svoju opću vrijednost, pridružile su se i sve druge biološke i medicinske grane moder­nog istraživanja daljoj izgradnji toga univerzalnog sistema. Svrha ovih razla­ganja neka bude ta, da se univerzalnost P i r q u e t o v e ideje o alergiji do­kaže u pojedinostima, t. j. na osnovi mnogih primjera.

1. A l e r g i j a k o d t u b e r k u l o z e . Čovjek, koji još nije došao u doticaj s tuberkuloznim bacilima, koji je dakle posve prost od tuberkuloze, t. j. u našim prilikama civilizacije gotovo uvijek samo dijete, ne reagira na tu- berkulinsku kutanu reakciju. Nasuprot reagira tuberkulozom inficirani čovjek več na sasvim neznatne količine tuberkulina sa vrlo očitim simptomima. S pomoću P i r q u e t o v e tuberkulinske probe — njezinu tehniku i njezino tumačenje suponiram poznatim — može se dakle utvrditi, da li je koji čovjek inficiran bacilima tuberkuloze ili nije, što osobito dolazi u obzir kod dia­gnoze u djetinjstvu. Ja ću ovdje iznijeti u nizu posebnih primjera alergije na prvom mjestu tuberkulinsku alergiju, jer je upravo P i r q u e t o v a tuberku-

4 linska diagnostika postala uzornim primjerom za sve ostale alergičke dia­gnoze. Tuberkulinska alergija postala je samo vanjskim prilikama P i r q u e t ­o v e probe najdjelotvornijom idejom vodiljom cjelokupne nauke o alergiji. Svaki stariji dječji liječnik, koji je proveo za dijagnostiku tako tamno doba prije P i r q u e t o v e reakcije, zna, koliku je neprocjenjivu vrijednost za egzakt­nu pedijatričku dijagnozu donijela kutana proba. — Iza prvog P i r q u e t o v a izvještaja o njegovoj kutanoj probi nastalo je posve neobično razdoblje u tadašnjoj medicinskoj literaturi. Medicinsku literaturu poplavio je golemi val novih publikacija. Koliko je god bila obilna ta kazuistika naknadnih istra­živanja i koliko je god narastao broj radova i autora, nijesu se mogli ipak pokolebati temelji prvih P i r q u e t o v i h radova. Mijenjala se koncentracija starog K o c h o v a tuberkulina, komponirale su se masti ili linimenti, birale su se druge vrsti tuberkulina, prokušavala su se različita mjesta na koži, a i različiti organi n. pr. oko, uho i t. d., pokušavala se drukčija tehnika s drugim instrumentima, a konačni rezultat ostajao je uvijek isti, t. j. po- tvrdjivao je prve P i r q u e t o v e pedijatričke nalaze. S pravom je P i r q u e t o ­v a reakcija nazvana „Wassermannom tuberkuloze“. Zajedničko svojstvo tih obiju reakcija leži u njihovu čisto biološkom karakteru. P i r q u e t o v a je naime reakcija biološko pitanje, upravljeno na organizam, na koje se bio­loški odgovara i koje se samo biološki može razumjeti. U tome smislu treba prosudjivati i sve pokuse epigona, da snize mjesto klasičnoj elegantnoj P i r ­q u e t o v o j reakciji.

Ali se P i r q u e t o v a nauka o alergiji pokazala i za razumijevanje ci­jeloga toka tuberkuloze, bio on akutan ili kroničan, jednako tako korisno, kao i potrebito sredstvo. U samim P i r q u e t o v i m radovima nalazimo sve temelje za alergičko shvaćanje običajne razdiobe tuberkuloze u tri stadija, a P i r q u e t sam dovodi ta tri stadija tuberkuloze slično kao i poznata tri sta­dija luesa u prvobitnu vezu s promjenljivom alergijom čovjeka. U najnovije je vrijeme (1927.) pokušao češki internista P e l n â r , da i kod tuberkulozne meningitide iskuša nauku o alergiji. Klasičnu kliničku sliku tuberkulozne ineningitide nalazimo po P e l n â r u samo u djetinjstvu, i to izmedju treće i pete godine života. Kod odraslih pokazuje tuberkulozna meningitis češće neki atipički tok, što je po P e l n â r u u vezi s promijenjenim reaktivitetom me- ninga; ta se alergička promjena dogodila uslijed duljega toka tuberkulozne infekcije. Reaktivitet meninga je naime drukčiji opet kod odraslih. Kod od­raslih je terrain tkiva gotovo uvijek alergičan. Po P e l n â f o v o j raspravi i po nomenklaturi francuskih pristaša alergije, može se atipička meningitis

416

odraslih označiti kao meningitis tuberculosa u „terrain virulisé“ (po J e d l i č k i ) . U sekundarnom stadiju dječje tuberkuloze može se i na pleuri pojaviti aler- gička reakcija, koja onda postaje manifestnom u kliničkoj formi pleuritide. Te alergičke pleuritide, kod kojih nijesu stariji kliničari mogli prepoznati ni­kako očiti uzrok pleuritičkog procesa, smatrale su se prije „idiopatičkima“ . Po našim sadašnjim nazorima smatramo mnoge takozvane „idiopatičke“ pleuritide starijih autora, zatim mnoge prolazne pleuritide tuberkulotičara, to jest takozvane „pleurésies tuberculeuses fugaces“ Francuza, a napose pleu­ritide s eozinofilijom ( R i s t , C. de P f e f f e l 1914., C l a r k e 1922., R e v e n t o s , D a r g a l l o 1924. i drugi), ili i pleuritide s obilatim C h ar c ot - L e y de no- v i m kristalima ( A r n s t e i n 1923.) alergičkim. — Da sadašnje liječnike pod­sjetim na prvobitno značenje P i r q u e t o v i h istraživanja samo na području tuberkuloze, citirat ću jednu rečenicu, koju je napisao u Berlinu (1928).F. N e u f e l d , direktor instituta Roberta Kocha: „Da, ja dapače držim, da onome, što su nas učili K o c h i B e h r i n g , R ö m e r i P i r q u e t o imunosti i alergiji, nije ništa bitno novo pridošlo“. I u istraživanju uloge specifične alergije za tok tuberkuloznog oboljenja dolazi uopće u obzir samo triumvirat „ K o c h -B e h r i n g - P i r q u e t “, veli opet N e u f e l d u svojoj zaključnoj riječi u raspravama njemačkog društva protiv tuberkuloze (31. V. i 1. VI. 1928.).

2. A l e r g i j a k o d m a l e u s a . Potpunosti radi spomenut ću ovdje samo ukratko P i r q u e t o v e alergičke studije o maleusu.

Dakako da su to poglavito veterinarski studiji; ali po S ch n ür e ru dobili su konjunk- tivalnom reakcijom kod konja i neku praktičku važnost. Injekcija maleina u zdrave živo­tinje sam a po sebi ne prouzrokuje po P i r q u e t u nikakovu alergiju i naliči u tom pot­puno djelovanju K o c h o v a starog tuberkulina.

3. A l e r g i j a k o d l u e s a . Kod druge kroničke infekcijozne bolesti, t. j. kod luesa, koji se po mnogim kliničkim simptomima može smatrati srodnim tuberkulozi, nalazimo isto tako mnogo simptoma alergije. Osim za­ključaka po analogiji D e t r e - D e u t s c h a (1904.) imamo još osobito egzaktne nalaze F i n g e r a i L a n d s t e i n e r a (1906.), po kojima je pri drugoj eks­perimentalnoj luetičkoj infekciji majmuna vrijeme inkubacije alergički skraćeno. Nasuprot tadašnjem mišljenju o potpunoj imunitosti luetičara protiv eventualne reinfekcije, spoznalo se sada pod utjecajem nauke o alergiji, da reinficirani luetičari reagiraju uz slične lokalne pojave kao otprilike revakcinirani ljudi. Kod tercijarno luetičkih ljudi može se očitovati reakcija iza injekcije sifilitičkim materijalom lokaliziranom toksičkom eritemom, koja smjesta nastupa. To je opažanje F i n g e r - L a n d s t e i n e r a analogno s P i r q u e t o v o m naglom aler- gičkom reakcijom. I alergička kutana reakcija utvrdjena je u bitnosti kod luetičara ( N o g u c h i , S c h e r e s c h e w s k i , M e i r o w s k i i dr.), ako je i zasad njihova praktička važnost neznatna. Slično kao što možemo po P i r q u e t u spoznati alergiju kao glavni faktor za raziičite kliničke pojave primarnog, sekundarnog i tercijarnog stadija tuberkuloze, tako možemo te rezultate iz nauke o alergiji utvrditi i kod luesa. Sam P i r q u e t piše (1910.): „Raznoliki valovi periodičkih općih pojava, kvalitativna raznolikost primarnih, sekundarnih i tercijarnih tvorevina dovode do zaključka, da će sifilis moći poslužiti kao zahvalan objekt za studij alergije“. U smislu nauke o alergiji možemo dakle postaviti ove kliničke poredbe izmedju luesa i tuberkuloze:

I.T u b e r k u l o z a p r v o g s t a d i j a , isporedjena s l u e s o m p r v o g s t a d i j a .

Primarni kompleks, t. j. Ghonovo Inicijalna skleroza s limfnim žli-ognjište s oteklim regionarnim limf- jezdama. nim žlijezdama.

II.T u b e r k u l o z a d r u g o g s t a d i j a , isporedjena s l u e s o m d r u g o g s t a d i j a .

Kod tih obiju oboljenja opaža se zajedničko karakteristično svojstvo općega proširenja s razmjerno neznatnim reaktivnim procesima.

417

T uberkulidi < > Luetički egzantem.Tuberkulozne pojave na sluznicama. Luetičke pojave na sluznicama.(skrofuloza) < > (rhinitis luetica i t. d.)

III.Kod isporedjivanja tercijarnog stadija obiju oboljenja možemo spome­

nuti, da se karakteristične pojave pokazuju tek iza više godina.T u b e r k u l o z a t r e ć e g s t a d i j a , isporedjena s l u e s o m t r e ć e g s t a d i j a .

Tuberkulozne pojave raspadanja Luetičke pojave raspadanja (guma s (kaverne, karies kostiju). < > nekrotičkim raspadanjem).

4. V a r i o l a , v a k c i n a c i j a i r e v a k c i n a c i j a . Važne praktičke i teoretičke rezultate ne mogu ovdje opširno opisati; oni su sadržani u P i r - q u e t o v o j monografiji. O varioli ću samo spomenuti, da su po P i r q u e t u njezini alergički odnosi jednaki vakcini. Kod česte revariolacije ima i tipičnih ranih reakcija. To su stari pokusi Jona M u d g e a . Po P i r q u e t u je variolois alergički oslabljena podvrsta pravih boginja, dok je variola haemorrhagica pri­mjer hiperergičke ubrzane reakcije kod snažnih odraslih ljudi, koji su u mla­dosti bili vakcinirani. Od kasnijih radova o vakcini, koji su već stajali pod utjecajem nauke o alergiji, spomenut ću ukratko jedan izvještaj N o u rn ey-a, koji je (1911.) izazivao kod vakciniranih alergičke reakcije ugrijanom vakcinom, kako je to već prije opisao P i r q u e t kod pokusa s avirulentnom limfom i kako je to Knöp f e l m a c h e r (1908.) označio takozvanom „vakcijonalnom probom“. Drugim putem, t. j. cijepljenjem, odnosno revakcinacijama s limfom, koja je razorena svjetlom kremene svjetiljke, našao je i M a y e r hofe r (1916.) slične alergičke reakcije. I pojave neznatne hiperergije mogao je M a y e r h o ­f e r (1916.) na taj način prikazati, da je u isto vrijeme isto dijete cijepio normalnom i osvijetljenom limfom. Vakcinama reakcija sa osvijetljenom limfom zaostaje isprva za vakcinarnom reakcijom normalne limfe, ali dolazi tada u inicijalni stadij alergije, prouzrokovane normalnim cijepljenjem, pri tom se isprva slabije cijepljenje osvijetljenom limfom pojačava utjecajem alergije, koja alergija potječe od normalnog cijepljenja; a zatim i prestizava dapače normalno cijepljenje. Paradigmu tih svojih opažanja vidim u P i r q u e t o v i m izvještajima o takozvanim „spavajućim klicama“, koje iza svoga zakasnjeloga probudjenja pokazuju ubrzani razvoj u medjutim alergiziranom organizmu.

Prethodni završetak radova o vakcinaciji čine Pirquetove studije o para- vakcini, kako ju je on sam nazvao. P i r q u e t o v i vakcinarni radovi ispu­njali su osim svoje glavne zadaće za nauku o alergiji još i drugu praktičnu i važnu zadaću time, što su tada već usnulu i posve slabu pažnju liječnika opet probudili i opet podigli njihov interes za cijepljenje.

5. A l e r g i j a s e r u m o v e b o l e s t i . Slično kao što vakcinarni radovi P i r q u e t o v i prikazuju jedan temeljni kamen alergije, i to za žive uzročnike alergije, tako čine P i r q u e t o v e studije o serumovoj bolesti, drugi temeljni kamen, i to za n e ž i v e uzročnike alergije. Kako je već prije spomenuto, P i r q u e t je sasvim neovisno od R i c h e t - A r t h u s - S c h m i t h - a otkrio u isto vrijeme, ali u posve drugoj prilici, kod bolesnika, prvi put temeljne činjenice o alergiji, i to pri injekciji serumom. Sa svojim učenikom i suradnikom B. S c h i c k o m proučavao je P i r q u e t (1904.— 1905.) sve pojave, koje su se pokazivale nakon uštrcavanja, odnosno nakon ponovnog uštrcavanja konjskog seruma. Taj se sistematski rad vršio u odjeljenju za škrlet na staroj bečkoj dječjoj klinici, gdje se baš tada provodila M o s e r o v a terapija škrleta s velikim količinama seruma. Pod serumovom bolešću razumijevamo sve ab­normne pojave, koje nastupaju iza jednokratnog, ali češće i jače iza ponovnog uštrcavanja istoga seruma; takve su pojave n. pr. osipi, groznica, otekline zglobova i žlijezda, boli u zglobovima, proljev, leukopenija i t. d. Svaki od tih navedenih simptoma može se pojaviti djelomice sam za se, djelomice

4 1 8

zajedno sa svim drugim simptomima. Dok se serumova bolest rjedje javlja iza prvih injekcija, češće nastupa serumova bolest iza reinjekcija a usto na promijenjen, ponajviše pojačan način. Organizam se naime uslijed prethodne prve injekcije izmijenio, t. j. postao je alergičkim, tako da druga injekcija izaziva u većem procentu slučajeva, u jačoj formi i napose u skraćenom vremenu inkubacije serumovu bolest. S obzirom na duljinu vremena inkuba­cije razlikovao je P i r q u e t 1. Momeritanu reakciju i 2. Ubrzanu reakciju. Baš klasički rad o serumovoj bolesti dobio je opet u najnovije vrijeme na sasvim drugom području, t. j. za moderno shvaćanje škrleta upravo neslućenu važnost. S. M e y e r i A. S c h l o s s m a n n pišu (1923.) u tom pogledu ovo: „. . . dalji simptomi škrleta, kao što su egzantem, otekline limfnih žlijezda i zglobova, albuminurija i eozinofilija identični su tada s tipičnom reakcijom preosjetljivosti čovjeka, t. j. sa serumovom bolešću. Angina i egzantem, kojih nema kod serumove bolesti, ne mogu oboriti tu analogiju, budući da se imaju shvatiti kao lokalne reakcije ulaska, te u tome smislu odgovaraju inicijalnom egzantemu oko serumom injiciranog mjesta . . . Analogija izmedju škrleta i serumove bolesti dade se proširiti i na raznolikost simptoma, i na razno­like dolazne i prolazne pojave bolesti . . . Različita alergija tumači tu pro­mjenu bolje nego hipotetički promjenljiva takozvana virulencija nepoznatog uzročnika, a i bolje nego takozvani genius epidemicus, kojega se već H e u b - n e r odrekao“. Pirq u e t o v sistem alergije ima posve specifično svojstvo, da je kao lanac čvrsto vezan u svakoj pojedinoj kariki sa svim drugim karikama; time i svojim idejama vodiljama dopušta neobičnu jasnu orijentaciju i poka­zuje posve odredjen ravni put kroz nejasnu množinu kliničkih pojava.

6. A l e r g i j a k o d š k r l e t a . U smislu P i r q u e t o v e nauke o aler­giji moramo kod škrleta razlikovati p r v o o b o l j e n j e od d r u g o g o b o ­l j e n j a . U prve dvije do tri sedmice škrleta teče prvo oboljenje; iza toga počinje se vrijeme drugog oboljenja i razvija se alergizacija tijela. P i r q u e t suponira i kod škrleta stvaranje posebnih protutvari, takozvanih ergina, koji ergini baš na početku treće sedmice, t. j. nakon svršetka prvog oboljenja u vezi s uzročnicima bolesti, koji se sigurno i obilno nalaze u tijelu, a oso­bito u žlijezdama, proizvode neko toksičko tijelo, koje upravo tada prouzro­kuje slijedne bolesti škrleta. P i r q u e t o v učenik i suradnik B. S c h i c k proučavao je baš to posebno poglavlje infekcijoznih bolesti u svjetlu nauke0 alergiji. Svakako je tek s naukom o alergiji započela posve nova epoha u istraživanju škrleta. Sve više i više počinjali su se smatrati simptomi, i to takodjer prvog oboljenja, alergičkim. Za taj proces razvoja spominjem M o r o v anafilatoksin i R i e d l - K r a u s o v vasodilatin. Konačni je zaključak u smislu alergije izveo madjarski pedijatar S z o n t a g h , koji takodjer već cijelo prvo oboljenje smatra hiperergičnom reakcijom, pri čemu bi sam egzantem škrleta bio samo toksinima bakterija izazvana općenita kutana re­akcija tijela, alergiziranog već prije nego je bolest očito izbila. Upravo je u posljednje vrijeme pobijedila alergička teorija u nauci o škrletu; pritom treba naglasiti, da je P i r q u e t o v a nauka o alergiji unatoč različitim shvaćanjima1 promjenljivoj nomenklaturi autora još uvijek bitna i glavna ideja svih do­tičnih istraživanja škrleta i takovom ostaje. Tom prilikom spominjem mo­derni prikaz škrleta o d S . M e y e r a i A. S c h l o s s m a n n a (1923.) u P f a u n- d l e r - S c h l o s s m a n n o v o j knjizi: „Handbuch der Kinderheilkunde“, koja se sasvim osniva na nauci o alergiji. Kako daleko seže utjecaj nauke o alergiji, vidi se i iz najnovijih radova i izvještaja o takozvanoj D i c k o v o j reakciji kod škrleta. Opet je jednome P i r q u e t o v u učeniku, Fr. G r ö e r u , uz pomoć P i r q u e t o v i h naziranja uspjelo dokazati, da je toj mnogo spo­minjanoj D i c k o v o j teoriji o škrletu prijeko potrebno, da se ponovno znan­stveno prouči i ispita. Iz radova G r č e r a i njegovih učenika proizašao je nadalje zanimljiv rezultat, da je D i c k o v a reakcija zapravo a l e r g i č k a

419

reakcija; iz te spoznaje mogu izlaziti za praksu kod epidemiološkog suzbi­janja škrleta vrlo važni zaključci. Do sličnoga naziranja došao je neposredno iza G r ö e r a i D o c h e z , što opet znači principijelni sklad u shvaćanju škrleta kao alergičkog oboljenja. Kod alergičke teorije škrleta opažamo isti proces razvoja kao i kod tifusa, to jest tendenciju, da se odlože alergičke reakcije bolesti, dok se napokon cijela bolest ne shvati kao jedna jedina velika aler- gička reakcija. Upravo s obzirom na sve jaču i rašireniju alergičku ideju u opsegu cjelokupnog pitanja škrleta napisao je N e u f e l d (1928.) ovu ocjenu P i r q u e t o v i h teorija: „Važnost neke teorije poznajemo po njezinim plodo­vima; prema tome upozorio bih na to, da je P i r q u e t na temelju svoje alergičke teorije prorekao jedno otkriće na sasvim drugom području, koje je učinjeno tek posljednjih godina, to jest otkriće, da je oboljenje od škrleta uvjetovano nekim toksinom i da je imunost od škrleta antitoksička. P i r q u e t je stoga odijelio škrlet po svojoj bitnosti potpuno od dobraca i stavio ga uz difteriju“. Tako N e u f e l d .

7. D i f t e r i j a . P i r q u e t tumači stara iskustva B e h r i n g o v a na ko­njima, koji su unatoč antitoksičkoj imunosti podlegli ponovnoj injekciji od male količine difteričkog toksina, uslijed vezanja istovremene imunosti s alergičkom preosjetljivošću. Nadalje je sam P i r q u e t upozorio kod difterije na pasivnu i aktivnu alergiju. Na osnovi P i r q u e t o v e tuberkulinske re­akcije i potaknut naukom o alergiji započeo je P i r q u e t o v učenik i surad­nik B. S c h i c k , da istraži kutane reakcije difteričkog toksina kod djece, bolesne od difterije ili kojoj prijeti opasnost od difterije. T a difterička re­akcija, poznata pod imenom „ S c h i c k o v a reakcija" ili „ S c h i c k t e s t “, pos­tala je opće poznato diagnostičko sredstvo kliničara i liječnika, te je vrlo dobro poslužila, koliko za teoretsko upoznavanje difterije, toliko i za prak­tičku uspješnu profilaksu naročito u Americi.

8. T i f u s . Čini se, da su recidive tifusa podvrgnute sličnom vremenskom zakonu kao i pojave takozvanog drugog bolovanja kod škrleta. Mi znamo, da i bolesnik od tifusa ostaje vrlo dugo infekcijozan, slično kao kod škrleta. Ali budući da mi u opreci prema škrletu poznajemo uzročnika tifusa, te ga možemo naći i gojiti, to smo se osobito iz naših mnogobrojnih ratnih iskus­tava uvjerili, kako se dugo može zadržavati uzročnik tifusa u mokraći i u stolici rekonvalescenta. Stoga su i za tifus, odnosno za njegove recidive u velikoj mjeri vrerojatne alergičke reakciie. Kako je poznato, potječe ta teo­rija od S c h i c k a . Čini se, da neki dokaz za to tumačenje pruža i kliničko opažanje U n i k o f f a (1923), koji je konstatirao, da recidive tifusa ne dolaze ni uslijed takozvanih „nahlada“, ni uslijed napuštanja kreveta, ni uslijed tobožnjih dijetetičkih griješaka. Kao kod škrleta tako se i kod tifusa opaža nastojanje, da se alergičke pojave pomaknu od vremena recidiva sve više naprijed, to jest prema očitom kliničkom početku oboljenja. U tom pogledu iznosim vrlo zanimljiv referat francuskoga istraživača V. de L a v e r g n e - a sa devetnaestoga kongresa francuskih internista (1927.). Spomenuti je autor poduzeo, da razjasni oboljenja, koja su prouzrokovana Eb e r t h o v i m baci­lom tifusa, kao i bacilima paratifusa A i B, nadalje G a e r t n e r o v i m baci- lima i napokon bacilusom foecalis alcaligenes, sa stajališta alergičke teorije. Time dolazimo do novog, posve jedinstvenog i jasnog tumačenja tih navedenih raznolikih oboljenja. D e L a v e r g n e razlikuje tifus sa tipičnim poznatim tokom („fièvre typhoïde“) od teške septičke ponajviše letalne tifuzne septi- kemije, francuski „septicémie pure et grave“. Cjelokupni normalni tok tifusa tumači on posve u okviru P i r q u e t o v e nauke o alergiji na ovaj zanimljivi način: Bacili tifusa primaju se kao i drugi korpuskularni elementi na limfnom putu crijeva. Oni izazivaju u prvobitno normalnom organizmu za vrijeme inkubacije, i to kao p r v o oboljenje, običnu upalu mezenterijalnih limfnih cijevi i žlijezda. Neposredno prije pravoga kliničkoga početka tifusa prodiru

420

bacili na tom limfnom putu i u cirkulaciju krvi te se rasiplju u različite organe. Oni nalaze na tome putu sad već izmijenjen alergizirani organizam, jer upalom mezenterijalnih žlijezda i limfnih žila već je započelo nastajanje antitvari kao popratnih pojava. Od tipičnih pojava tifusa dopušta L a v e r g n e samo oteklinu slezene kao izražaj prodora bacila. Glavobolja, kao i druge općenite pojave, po njemu su izražaj djelovanja toksina; roseolae su alergičke reakcije kože, otekline i ulceracije P a y e r o v i h plaka su alergičke reakcije na tifusne bacile, koji su iz krvi izlučeni u žuč i koji su poplavili crijeva. U opreci prema tifusu, koji može biti klinički izazvan svim navedenim vrstama uzročnika, a ima ih pet, stoji tifozna septikemija, koja se ponajviše letalno svršava. Kod te septikemije mogu se doduše naći u krvi tifozni bacili, ali ona prolazi na isti način kao i svaka druga sepsa; ne vide se klinički svi obični tipični tifozni simptomi, pri čemu se ističe i anatomski upala mezen­terijalnih žlijezda, kao i oteklina i ulceracija P a y e r o v i h plaka. Uzrok toga atipičkog toka tumači L a v e r g n e anergijom. To anergično stanje može biti izazvalo trudnoćom ili uslijed kakovog drugog umanjenog reaktiviteta, osobito kod fetusa ili dojenčeta. Ali to anergično stanje može nastati i povećanom viru- lencijom bacila, ili možda i uslijed prodora anormalnim putem. Ova sam mišljenja iznio nešto opširnije, da dokažem, koliko je baš u posljednje vrijeme P i r - q u e t o v a teorija stekla priznanja i kako je mnogo uspjeha pokazala i još uvijek pokazuje.

9. D i z e n t e r i j a . Slično kao i kod škrleta ili kod tifusa otkriveni su u novije vrijeme, osobito za vrijeme velikih ratnih epidemija, i kod griže simptomi alergije. Tijelo, izmijenjeno prethodnim bakterijelnim infekcijama, u svojim reakcijama reagira na uzročnike bolesti, koji se još nalaze u tijelu ili na produkte izmjene tvari. Ja säm sam imao prilike za vrijeme različitih ratnih epidemija dizenterije, a osobito u ljeti 1917. promatrati različite tobožnje komplikacije i recidive, koje su činile dojam alergičkih reakcija. Ja sam naime opažao u perijodi vremenske dispozicije poslije dizenterije do otprilike 35.— 52. dana bolesti, n. pr. akutne konjunktivitide, koje su stvarale uvod u tobožnje komplikacije različite vrste, kao periphlebitis, polyarthritis postdysenterica itd. I ovdje kod dizenterije vidimo kako se prva opažanja alergije stvaraju baš za vrijeme samih recidiva. Na osnovi P i r q u e t o v e nauke o alergiji mogu te recidive i komplikacije tumačiti ne samo kao alergičke pojave, nego vidim i kod dizenterije sličan razvoj alergičke teorije, kako smo to već vidjeli kod škrleta ili kod tifusa. Sa sve većim poznavanjem bolesti možda će i kod dizenterije alergička perijoda dispozicije od vremena kasnijih recidiva kretati sve više i više prema početku oboljenja. I za ovo mišljenje imam već kliničke dokaze, jer mogu navesti, da sam opažao na početku nekih prvih oboljenja od dizenterije i n i c i j a l n u konjunktivitis. Te po mojem mišljenju alergičke konjunktivitide obično i recidiviraju po mojem opažanju i uvode, kako je već gore spomenuto, još i druge alergičke reakcije, to su tobožnje „kompli­kacije i slijedne bolesti“. Upravo ovdje vidimo, kako je P i r q u e t o v a teorija još u tečaju, da donese nova razjašnjenja.

10. P a r o t i t i s e p i d e m i c a . Kod mumpsa mogao sam katkad opaziti, da otprilike 14 dana nakon oboljenja jedne parotide uz visoku groznicu, teške opće pojave, uz povraćanje, uz proljev s masnim supstancijama i uz žestoke boli trbuha nastupa iznenada recidiva na drugoj parotidi. Upravo taj nagli i neočekivani napadaj i težina tih pojava daju mi pravo, da te sasvim karakteristične recidive parotitide smatram alergičkim, U nekim sluča­jevima opažao sam kod tog drugog oboljenja, koje je odijeljeno od prve parotitide razdobljem bez ikakovih simptpma, upravo hiperergički karakter te tobožnje recidive, gdje može doći i do posve akutne p a n k r e a t i t i d e . I tu pankreatitis smatram p o s v e s l i č n o kao već davno poznatu šk r l e tn u n e f r itidu isto tako a l e r g i č k o m . Oba su oboljenja, t. j. parotitis-pankreatitis

421

i škrletna nefritis upravo sekundarne, alergičke posljedice u organizmu, hiper- ergiziranom primarnom infekcijoznom bolešću. Slična teorija vrijedi dakako još i za druge reakcije žlijezda epidemičke parotitide, kao što su na pr. epididymitis, oophoritis, mastitis i t. d.

11. D o b r a c . U svojoj opsežnoj radnji bavio se sam P i r q u e t tuma­čenjem pravilnog toka morbiloznog osipa. Pojavljivanje i proširivanje morbi- loznog osipa prouzrokovano je po P i r q u e t u pravilom, da se osip pojavljuje to prije, što je dotično mjesto bliže po arterijelnnom putu srcu, što dakle bliže leži velikim krvnim sudovima i što bolju ima krvnu cirkulaciju. Uz obratne uvjete pojavljuje se egzantem to kasnije, što dalje leži dotično kožno mjesto od srca, što dulji put ima krv da prevali po malim sudovima i što je uopće lošija cirkulacija krvi. To je prva polovina P i r q u e t o v e teorije dobraca, o kojoj polovici je M a y e r h o f e r (1924.) mogao dokazati, da ta takoreći mehanička polovina P i r q u e t o v e teorije dobraca prikazuje djelomičnu pojavu biološkog pravila, koje ima o p ć e n i t u vrijednost; to se pravilo može promatrati u s v a k o j s o č n o j ž i l i u ljudskom, ili životinjskom tijelu, kao i kod bilja. Druga pak polovina P i r q u e t o v e teorije dobraca uzeta je opet posve iz alergičkog područja. Na osnovi kliničkih opažanja kao i iz ispore- djivanja s iskustvima kod variole i vakcine izvodi P i r q u e t hipotezu, da se egzantem dobraca sastoji od apotoksičkih reakcija na hipotetičke uzročnike dobraca, koji su se smjestili u kožnim kapilarnicama. Uzrokom te fiksacije smatra P i r q u e t dakako posve hipotetički, neku aglutinaciju, koju dobivaju uzročnici dobraca, kad prolaze kroz kapilarnice jednog kožnog mjesta, koje je zasićeno antitvarima. To zasićenje antitvarima dolazi po P i r q u e t u otprilike prema tome, koliko daje kisika arterijozna krv; pri tome mjesta, koja su i koja imaju više krvi, apsorbiraju i više antitvari, ja č e ‘dakle aglutiniraju i imaju prema tome i jači osip. Egzantem je d o b r a c a d a k l e a l e r g i č k a k o ž n a r e a k ­ci j a, kao što i S z o n t a g h drži egzantem škrleta sličnom alergičkom reakcijom. Upravo iz same P i r q u e t o v e dječje klinike došla je nauka o morbiloznoj alergiji do daljeg razvoja. T a k o je n .p r . H. K o c h (1914.) proučavao odnose dobraca prema drugim patološkim procesima. Upravo na te različite patološke procese, koji slučajno kod dobraca dolaze, utječe na karakterističan način alergičko odnosno anergičko stanje dobraca. Prodromalni stadij dobraca, karakteriziran tipičnom leukopenijom alergičkih procesa, umanjuje n. pr. sve upaljive eksudativne procese, kao što su gnojenja, nefritis, maligne granulome i tuberkulinska reakcija. Drugi stadij dobraca, to jest stadij egzantema, po­praćen alergijom, utječe osobito opet na druge alergičke procese, kao što su: tuberkulinska reakcija, revakcinacija, prva vakcinacija, varicele, serumova bolest, kao i psoriasis vulgaris. U trećoj fazi dobraca, koja obuhvata posljednje dane egzantema i postegzantematičnu perijodu, dolazi do karakterističnog umanjivanja rezistencije, što vrlo pogoduje širenju različitih drugih infekcijoznih procesa kao što su: bronchitis, enteritis, otitis, dizenterija, difterija, tuber­kuloza i t. d. U najnovije je vrijeme proširio H e c h t (1927.) takodjer iz P i r q u e t o v e klinike područje alergije dobraca još u toliko, što je opisao takozvano d r u g o oboljenje, kao stanje, koje je posljedica ponovnog nastupa reaktibiliteta tijela, pošto se preboljela ta karakteristična anergička perijoda.

12. R h e u m a t i s m u s a r t i c u l o r u m . Već je W e i n t r a u b (1913.) primijenio kog zglobnog reumatizma alergičku teoriju. On je držao, da su groznica i otekline zglobova, to su naime glavni klinički simptomi akutnog reumatičkog napadaja, samo alergičke reakcije organizma senzibiliziranog bakterijskim proteinima. Dok god naime ti bakterijski toksini dopiru opet i opet u senzibilizirani organizam, dotle se prema tome i pojavljuju reuma- tički napadaji. T u j e W e i n t r a u b o v u teoriju prihvatio najprije samo K e e s e r i tek nedavno (1923.) Jul i u s B a u e r . Osobito je J u l i u s B a u e r iznio slu­čajeve, gdje se reumatizam zglobova može prepoznati kao posve očita preo­

422

sjetljivost takozvane „anafilaktoidne“ prirode. Tim teorijama pridružuju se zanimljivi izvještaji češkog anatomskog patologa K im le (1928), koji su baš zbog toga tako interesantni, jer nam pokazuju, da je P i r q u e t o v a nauka već prodrla i u patološku anatomiju. K im la izvodi različite forme zglobnog reumatizma od alergičke reakcije tkiva na ovaj način: E n d o c a r d i t i s m a ­l i g n a a c u t a nastaje kod prve infekcije endokarda od streptokoka, E n d o - c a r d iti s rheu m a t ic a nastaje kod reinfekcije aiergičkog endokarda, koji je dosad ostao rezistentan. E n d o c a r d i t i s p r o d u c t i v a d e f o r m a n s je posljedica čitavoga niza reinfekcija endokarda, koji već alergički reagira. E n d o c a r d i t i s l e n t a je reakcija endokarda na streptokokne infekcije u stadiju anergije. Ipak dopušta Kiml a, da se u tom posljednjem slučaju možda radi o mitigiranom uzročniku (1928). S y l l a b a misli, da se dosad još nije dokazalo, da li uzročnik zglobnog reumatizma ili njegovi toksini direkno oštećuju endokard, ali dopušta bez daljega mogućnost gore spomenutih aler- gičkih promjena.

13. P e r t u s s i s . Otkad prihvaćamo etiološki odnos B o r d e t - G e n g o u - ova bacila prema hripavcu kao dokazan, pomišljalo se na to, da se s tok­sinom B o r d e t - G e n g o u - o v a bacila poduzmu alergički pokusi. Ako i nijesu istraživanja N e u r a t h a (1914.) na P i r q u e t o v o j klinici dovela do diagno­stica upotrebljive kutane reakcije, to je ipak put, kojim se udarilo, vrijedan spomena. Vrlo je vjerojatno, da se alergičke spontane reakcije dogadjaju u tijelu bolesnika, koji boluju od hripavca. To dokazuju i od H e c h t a (1927.) otkrivene valovite krivulje groznice u toku pertusis.

14. A l e r g i j a k o d m n o g i h d r u g i h i n f e k c i j o z n i h b o l e s t i l j u d i i ž i v o t i n j a . Iz P i r q u e t o v e klinike nikla je nedavno (1927.) vrlo zanimljiva radnja A. F. H e c h ta . Kod različitih drugih osim dosad spomenutih in­fekcijoznih bolesti otkrila se naime neobično česta perijodička intermitirajuća groznica valovitoga paroksizmalnog karaktera. Perijode groznice obuhvaćaju otprilike četiri do šest dana i mogu se usporediti sa posve karakterističnom takozvanom frakcijoniranom serumskom groznicom. He c h t pomišlja pritom na alergička ili takozvana „ergička“ kolebanja u organizmu. Ta valovita alergička groznica javlja se ne samo kod drugog oboljenja od dobraca, nego i kod dječje osteomijelitide, kod pneumonije u obliku grupiranih naknadnih groznica kod zakašnjelog lizisa, nadalje kod kratkotrajnih alergičkih pleuri- tida, kod empijema, plućnih apscesa, kataralnih pneumonija, reumatičkih infek­cija, kod limfogranulomatoze, kod hripavca, kod tuberkuloze hilusnih žlijezda, kod otitida, a i u toku infekcijoznih bolesti domaćih životinja, kao što su „Rauschbrand“ sa petodnevnim perijodama, „Druse“ konja sa četverodnevnim grozničavim perijodama, bronhopneuinonija konja, takozvana konjska „Bechäl- seuche“ sa dvanaest- do šestnaestdnevnim valovima, i napokon pasja „S taupe“ s kratkim perijodama i t. d.

15. Al e r g i j a k o d e g z o t i č n i h i n f e k c i j o z n i h b o l e s t i . U glavnom nema dakako bitne razlike izmedju alergičkih reakcija kod naših običnih infekcijoznih bolesti i onih alergičkih simptoma kod rijetkih tropskih, ili drugih egzotičnih infekcijoznih bolesti. Samo se po sebi razumijeva, da se nauka o alergiji na tom egzotičnom području proučavala tek znatno kasnije ili tek u najnovije vrijeme. Talijanski istraživači n. pr. A sco l i , C r i s t i n a i C o r o n i a (1912.) nastojali su da izgrade neku ,.alergičku“ serodiagnozu, koju su pri­mijenili kod rijetkih infekcijoznih bolesti n. pr. kod leishmaniosis. Nedavno je izvijestio W. H. H o f f ma n n (1926.) iz Havane o nekoj alergičkoj reakciji kod lepre nakon injekcija sa Chaulmoogra-preparatima. Očito dolazi zbog uništavanja nebrojenih leprinih uzročnika iza izvjesnog broja injekcija do nenadanih, vrlo jakih hiperemija i oteklina leproznih kožnih mjesta, pri čemu nastupaju groznica, a i druge općenite smetnje. Analogija prema takozvanoj Herxheimerovoj reakciji luesa dosta je očita. Po H o f f m a n n u je ta leprina

423

alergička reakcija jasan dokaz o djelovanju leprinih toksina, koji s jedne strane izazivaju u alergičkom leproznom tkivu reakcije preosjetljivosti, dok s druge strane prate i prouzrokuju procese ozdravljenja. Ta nova alergička leprina reakcija dobit će ne samo za prosudjivanje terapeutičkih pokusa svoju važnost, nego i kao diagnostičko sredstvo, i to za diagnozu ranih stadija lepre, što je i za praksu i za suzbijanje lepre od naročite vrijednosti.

16. A l e r g i j a p r o t i v d r u g i h b j e l a n č e v n i h t j e l e s a n e- b a k t e r i j e l n o g p o d r i j e t l a . Paradigma te grupe je serumska bjelan­čevina krvi strane vrsti. Iz praktičkih razloga obradjena je serumova bolest odjelito na početku toga referata. Ovdje ćemo spomenuti ukratko alergičke reakcije samo onih bjelančevnih tvari, koje ne potječu ni od krvnog seruma ni od bakterija. P i r q u e t ubraja u tu grupu ove tvari i otrove: Otrov ak- tinija ( R i c h et, 1902.), bjelančevne supstancije iz slezene, limfne žlijezde i moždinu kostiju (W o l f - E is n er , 1904.), mlijeko ( A r t h u s , R o s e n a u , A n d e r s o n ) , bjelančevinu jaja, ekstrakt graška, pepton ( R o s e n a u i A n ­d e r s o n ) , otrovnu tvar iz satinova drveta („Satinholz“), otrov od izvjesnih vrsta primula, tvari iz fagopyrum-a, otrove insekata, placentarne otrove, bjelančevne tvari iz prašnika različitih trava i drugog bilja. U tu grupu pripadaju i mnoge alimentarne alergije, koje su se baš u posljednje vrijeme u velikoj mjeri raširile. Tom prilikom spominjem osobito radove i istraži­vanja Američana, kao što su n. pr. C o c a i njegovi suradnici. Slično kao D o e r r shvatili su Američani P i r q u e t o v pojam alergije u toliko, koliko je samo dopuštao prvobitni pojam alergije. Pod pojam alergije pripadaju odsad mnoge bolesti, koje sad nose ime „al er g i č k e b o l e s t i “. Po S t o r m v a n L e e u w e n (1928,) razumijevaju se pod nazivom „alergičke bolesti“ takova patološka stanja, kojih se simptomi izazivaju izvjesnim eksogenim supstancijama. Te supstancije pokazuju to karakteristično svojstvo, da djeluju samo kod izvjesnih senzibiliziranih individua kao uzročnici bolesti, kod nor­malnih ljudi ne prouzrokuju nikakove, ili bar posve druge, nealergičke simptome.

S pomoću te definicije, osnovane na P i r q u e t o v i m teorijama, tuma­čimo sada mnoge bolesti kao alergičke, i time se znatno približavamo konačnoj spoznaji tih dosad često posve nerazjašnjenih bolesti. Tim u aler­gičkom pogledu novim bolestima pripadaju : groznica od sijena („Heufieber“), većina slučajeva bronhijalne astme, mnogi slučajevi urtikarije i ekcema, Q u i n c k e o v edem, izvjesni slučajevi migrene i M e n i è r o v e bolesti, a vjerojatno i podagra („G icht“) ( L i n d e m a n n i S t o r m v a n L e e u w e n , H a j o š i suradnici), nadalje neki slučajevi epilepsije s urtikarijom ( K e n n e ­dy, G o r d i n i e r , K e r o p o l a , W e i s s m a n n - N e t t e r i drugi), zatim eklampsija ( H y n d , K ä m m e r e r ) i napokon još i hipertoničke i arterio- sklerozne bolesti. Osobito radovi F u n k a (1911, 1914, 1926) traže kod hipertoničkih i arterioskleroznih bolesti uzrok u alergenim faktorima. Medjutim se ovom mišljenju priključio niz drugih istraživača, kao što su A n i t s c h k o f f , F o x , H ü l s e , H e t e n y , K u c z y r i s k i , S s o k o l o f f , T u r a n , V o l h a r d i dr., tako, da možemo kod tih bolesti prihvatiti mišljenje, da molekularni niži produkti strane bjelančevine alergiziraju ljudsko tijelo. Ti se alergeni rezorbiraju u probavnim organima, pri čemu više ili manje zatajuje i zaštita crijevne mukoze, kao i zaštita jetara. U tu veliku grupu bjelančevnih alergija bez seruma i bakterija pripadaju i alergičke pojave kod različitih parazitskih oboljenja. U praktičkom pogledu čini mi se, da su na tom području najvažniji radovi 1. H. B o t t e r i - a (1922.— 1925.) o anafilaksiji ehinokoka. Tekućina hidatida naime senzibilizira čovjeka, a i životinje, u smislu alergije. Ispitivanje te kožne alergije postalo je dragocjeno diagnostičko sredstvo za ehinokokus i kod čovjeka i kod goveda. Različite vrste ehinokokne anergije, nadalje i ehinokokni lipoidi kod alergičkih reakcija i eozinofilija mogu se ovdje samo ukratko

424

spomenuti. M a y e r h o f e r ubraja u tu opsežnu grupu i velik dio takozvanih reakcija trudnoće novorodjenčadi. Da se autoliziranom placentom kod vlas­titoga specijesa može izazvati laka osjetljivost, to već znamo dulje vremena iz pokusa sa životinjama. R o s e n a u i A n d e r s o n prihvaćaju (1909.) i aler­giju majke prema njezinoj vlastitoj placentarnoj supstanciji. Još je važno za to pitanje, što po O t t o - u ostaju mladji, to jest potomci preosjetljivih matera, otprilike kroz dva mjeseca svoga života sami preosjetljivi. U jednoj radnji, koja je imala posve drugu svrhu, došli su G r ö e r i K a s s o w i t z na P i r q u e t o v o j klinici do uvjerenja o alergiji novorodjenčadi; to su mišljenje prije (1914.) i iznijeli, a da ipak nijesu prema tadašnjem naučnom stanju mogli da donesu osobitih kliničkih dokaza. Samo se naime općenito moglo tada reći, da novorodjenčad pokazuje neku neobičnu osjetljivost, odnosno imunost prema izvjesnim oboljenjima. Oba autora doista i žale, što su imali samo tako slaba uporišta, koja su im onda (1914.) bila na raspolaganju.

Godine 1926. ponovno se to pitanje pretresalo, i Talijan B r u s a mogao je u svojoj radnji pod naslovom „Allergia congenita“, dokazati, da se kod no- vorodjenih uopće mogu vrlo lako izazvati alergičke reakcije. Tako se n. pr. do- gadja, da se iza prethodne majčine terapije serumom već poslije prvoga uštrcavanja stranoga seruma može kod novorodjenčeta prepoznati alergija u formi skraćene inkubacije. Te predradnje, a osobito spoljašnja sličnost osipa novorodjenčadi (Erythema toxicum neonatorum po L e i n e r u ) s morbiloznim formama serumova egzantema, potakli su M a y e r h o f e r a (1924-25.), da je u svojem srpsko-hrvatskom udžbeniku pedijatrije zabacio dosad prihvaćeni dispeptički uzrok tih osipa kod novorodjenčadi. M a y e r h o f e r spojio je oti­canje mliječnih žlijezda, vaginalno krvarenje i genitalne edeme s toksičkim egzantemom novorodjenčadi u etiološki jedinstvenu grupu tako zvanih „reakcija trudnoće“. U jednoj kasnijoj radnji (1927.) postavio je M a y e r ­h o f e r zajedno sa Lyp o l t - Kraj n o v i ć ev o m novu teoriju o alergičkoj prirodi toksičkih egzantema novorodjenih, kao i uopće cijele dobi novoro­djenčeta. Prema shvaćanju tih autora prelaze od matere već na embrio bje- lančevne tvari, koje kao strane, a djelomice i toksičke supstancije, mijenjaju klinički organizam već u uteru t. j. alergiziraju ga u smislu P i r q u e t o v e teorije. Do potpuno jasnih alergičkih reakcija ipak ne može još doći kod embrija, dogod još djeluje placenta antitoksički kao „jecor intrauterinum“. Tek uslijed nestanka placentarnog protuotrovnog djelovanja nakon poroda, mogu ostaci tih bjelančevina, koji se još nalaze u novorodjenčetu, ili bjelan- čevni toksini, koji su baš za vrijeme samoga poroda prešli na dijete, izaz­vati alergičke reakcije t. i. prije svega Erythema toxicum na koži i eozino- filiju u krvi. Kod pretraživanja novorodjenčadi za vrijeme egzantema utvrdili su Ma y e r h o f e r i L y p o l t - K r a j n o v i ć u 66'7% slučajeva r e l a t i v n u eozino- filiju u krvi. Oni zastupaju mišljenje, da je eozinofilija popratna pojava alergije u svim svojim formama, i daju ne samo toksičkom egzantemu no­vorodjenčeta prema eozinofiliji, koja ga tako često prati, alergički karakter, nego oni uopće shvaćaju, što treba ovdje ponovno istaknuti, c i j e l u n a j r a ­n i j u ž i v o t n u d o b k a o t i p i č k i a l e r g i č k u .

Dalje dokaze, koji potvrdjuju važnost nauke o alergiji za ovu upravo tako biološki važnu i interesantnu dob novorodjenčeta iznio je (1928.) M a y- e r h o f e r o v učenik L. L e m e ž takodjer iz zagrebačke dječje klinike. L e- m ež je ne samo potvrdio radove M a y e r h o f e r a i L y p o l t - K r a j n o v i ć e v e kod novorodjenčadi, nego mu je još uspjelo pronaći a l e r g i č k i t u m o r s l e ­z e n e i t i p i č n u a l e r g i č k u l e u k o p e n i j u .

Da ne spominjem pojedinosti, ipak se iz svega, što je dosad izne­seno, vidi, kako je ideja P i r q u e t o v a i na ovom području nauke rušila i ujedno gradila. Ne uzevši u obzir mnoge pojedinačne rasprave s nepresta­nim novim obogaćivanjima upravo se u najnovije vrijeme posvećuju tome

425

predmetu čitave knjige. Ovdje ću samo spomenuti novo izdanje (1928.) knjige „Alergičke bolesti“ od W. Storm van L e e u w e n -a i djelo „Alergička di- ateza i alergička oboljenja“ od K ä m m e r e r - a (1926.). U najnovije vrijeme (1928-29.) izlazi i posebni časopis pod naslovom „Immunität, Allergie und Infektionskrankheiten, praktische Ergebnisse der wissenschaftlichen Forschung und klinischen Erfahrung“. Literatura o tim istraživanjima upravo je sada u najvažnijem razvitku; a to je dokaz, kako je pobjedonosna snaga P i r q u e t - ovi h ideja ojačala, osobito u pitanjima najaktuelnijih problema našeg istraživanja.

17. A l e r g i j a p r e m a n e b j e l a n č e v n i m t v a r i m a . Nauka nastoji u najnovije vrijeme da obuhvati sve, što uopće još može djelovati kao aler­gička supstancija. Pošto su istražene alergije bjelančevnih tvari, toksina i bakterijskih oboljenja, preostaju još mnoge tvari druge vrsti, koje se dadu uz dotične eksperimente na disponiranim ljudima ili životinjama prepoznati kao alergički simptomi. Mi znamo, da koža izložena izvjesnim mehaničkim, termičkim, kemičkim i fotodinamičkim utjecajima, često ne djeluje normalno na ponovnu primjenu iste vrste, što bi možda moglo olakšati i razumijevanje alergičkih pojava iza upotrebe čisto kemičkih medikamenata. P h i l i p p s o n u je (1909.) uspjelo, da kod psa proizvede urtikariju pomoću morfinskih injek­cija u kožu. Time se sad pronašla jednostavna reakcija, da se uzmognu pro­učavati alergički kožni fenomeni kod kemičkih otrova,-koji uistinu primarno djeluju. Klinički bavili su se već J a d a s s o h n i L. R o t h e (1914.), kao i A. S t a u be r - L e h n d o r f f atropinskom i morfinskom alergijom kože. Na P i r q u e t o v o j klinici proučavali su osobito G r ö e r i H e c h t (1919.— 20.), kao i H e c h t sam (1920.) farmakodinamičke kutane reakcije ljudi. H e c h t je napose studirao morfinsku alergiju čovječje kože; baš ta alergija ima s obzirom na morfinizam još i praktičnu važnost. H e c h t je naime pronašao, da koža morfinista reagira prema morfinskoj injekciji promijenjeno i to slabije.H. K o g e r e r primijenio je (1920.) alergičku morfinsku probu na neurološkoj klinici, da objektivno utvrdi faktičnu zloupotrebu morfija kod onih pacije­nata, koji su tvrdokorno nijekali abusus. Pregled svih kožnih funkcijonalnih istraživanja, koji opisuje samo diagnostičke toksinske reakciie n. pr. kod difterije i kod škrleta, nego i poglavito farmakodinamičke reakcije, koje pripadaju u to poglavlje, sadržan je u monografiji 0 . M o g a .

18. A l e r g i j a u d e r m a t o l o g i j i i v e n e r o l o g i j i . Veza alergije prema nauci o kožnim i spolnim bolestima može se dovesti do P i r q u e t a U drugom izdanju alergije u djelu Ergebn. f. inn. Med. u. Kinderh. izvješćuje P i r q u e t o alergičkim reakcijama kod različitih sporotrihoza, kod različitih oboljenja od hifomiceta n. pr. kod trihofitije i favusa, zatim kod lepre, akti- nomikoze, a napose i kod sifilisa. U pogledu sifilisa upućujem naročito na ono, što je rečeno pod 3., t. j. na poglavlje o alergiji kod luesa. Razumijeva se samo po sebi, da će nauka o alergiji sa svojim klasičnim kutanim reak­cijama doskora proširiti prvobitne odnose prema dermatologiji. Uistinu po­stale su s vremenom veze dermatologije s alergijom tako obilate, da je R. D o e r r na 14. kongresu njemačkog dermatološkog društva (1925.) bio za­moljen, da održi jedan referat o alergiji i alergičkim kožnim oboljenjima. Već 1926. izašla je jedna vrlo interesantna dermatološka stručna knjiga odG. A. R o s t a, koja se odlikuje naročito zbog toga, što se obazire na aler­giju i zbog načina toga prikazivanja. Od ostalih zastupnika dermatologije i njihovih Škola, koji su prihvatili alergiju kao sredstvo svojega modernoga etiološki-patogenetskog proučavanja, spominjemo osobito ova imena istra­živača: B. B l o c h , B a a g č e (kod djece), J. J a d a s s o h n , Fr . K o g o j , T ti­ro k, L e h n e r, R a j k a , P o g ä n y , R a m e l , B i b e r s t e i n , W e r n e r J a d a s ­s o h n , K ö n i g s t e i n , U r b a c h , M. J e s s n e r , M a r t e n s t e i n , H e i n r. H o f f ­m a n n , P e r u t z, P l a n e r , H a z e n, T o n t o n , D u j a r d i n i još mnoga druga,

426

napose mladih dermatologa. Bolesti kože od grinja t. j. od acarina („M ilben“) i različite vrste trihofitije, zatim ekcem, prurigo, urtikarija i strofulus prouča­vaju se baš u najnovije vrijeme u svjetlu alergičke teorije.

19. P a t o l o š k a a n a t o m i j a i a l e r g i j a . Na tom području spo­minjem naročito orginalne i zanimljive radove češkog patološkog anatoma K im le, o čijim smo anatomskim radovima o reumatičkoj endokarditidi već govorili kod poglavlja „Reumatizam zglobova“ (sub. 12.). U svojoj opsež­noj radnji o izmjeni reaktibiliteta organizma prema patogenim impulzima stoji K i m l a (1927.) posve na stanovištu alergije. Od Francuza postavljena i od K im le prihvaćena dioba tuberkuloze i to 1. terrain vierge, 2. terrain neuf i 3. terrain virulisé ne obuhvata naime ništa drugo nego različite stepene alergičke reakcije. Za sifilis možemo isto tako prihvatiti slično stupnjevanje alergičke reakcije. Svaki od tih terena reagira na drugi način na dani infekcijozni agens suponirajući jednaku virulenciju, jednaku kvalitetu i jednaku aplikaciju. Općenito može se reći ovo: što više ima organizam u času infekcije karakter terena vierge, to više prevladavaju eksudativni procesi, to je opasniji i utjecaj na čitav organizam. S druge strane opet, što se više napadnuti organizam nalazi u stanju terena virulisé, to jače prevladava terminalna faza upale, to jest nanovo se stvara fibro-blasto- vaskularno tkivo. Intermedijarna faza koleba izmedju obiju ekstrema i osobito je važna za stvaranje imunosti. Reakcija terena virulisé označuje se obično alergičkom. Po Kiml i ipak se čini, da taj odnos nije posve tačan. Jer kod svih navedenih terena prolazi upala, izazvana specifičnim agensom, svim trima fazama. Raznolikosti očituju se trajanjem i intenzivnošću pojedinih faza. U terenu vierge i neuf dominira primarna, a u terenu virulisé terminalna faza upale, u ovom posljednjem slučaju dakako samo kod tipičnih bolesnika, jer alergija organizma nije nikakvo ireversibilno stanje. Tako n. pr. prelazi, kad nema impulza, alergički organizam opet u stanje terena neuf. Nadalje može organizam uslijed interkurentnih bolesti izmijeniti svoja alergička svoj­stva, ili ih i prolazno izgubiti n. pr. kod varicela, morbila, pertusisa, gripe i t. d. Kiml a prije svega skreće pažnju na faze reaktivne upale. Time postaju toliki procesi, koji dosad nijesu bili jasni ili su se krivo tumačili, razumlji­vima. Tuberkulozni proces u djetinjstvu ima n. pr. svoj osobiti tok ne možda zbog toga, jer se zbiva u slabašnom ili u naročito disponiranom organizmu, nego što više zato, jer se napadnuti organizam nalazi u stanju terena vierge ili virulisé. I tuberkuloza odraslih razvija se naime na sličan način kao i kod djeteta, čim se radi o primarnoj infekciji, dakle o procesu u terenu neuf. S druge strane opet pokazuje tuberkuloza odrasloga posve karakterističan razvoj, ako se radi o reinfekciji, dakle o tuberkuloznoj upali u terenu virulisé.

Primarna infekcija sa spirohetom palidom izaziva karakteristični primarni efekt. Reinfekcija nasuprot prouzrokuje gumu, kako su to mogli kod čovjeka dokazati F i n g e r i L a n d s t e i n e r, kao i drugi liječnici. Ta K i m l o v a hipoteza, osnovana na alergiji, promjenljivosti reaktiviteta tkiva, mogla bi nas dovesti do boljega razumijevanja anatomskih procesa i drugih bolesti osim tuberkuloze i silifisa. S ovoga stajališta trebalo bi još revidirati pato­lošku anatomiju i patologiju endokarditide, flebitide, pneumonije, maleusa, antraksa, aktinomikoze, rinoskleroma, abdominalnog tifusa s osobitim obzirom na tifome i na stvaranje malih brazgotina od raširenih i dubokih ulceracija u crijevima, a osobito s obzirom na anatomski odnos izmedju škrleta i ne- fritida. U pokusu sa životinjama postigao je K i m l a na imuniziranoj i aler- gičkoj zamorčadi češćim revakcinacijama kaheksiju životinja, pošto je konačno reaktibilitet gotovo svih sistema bio potisnut. Druga dva autora, F. K a u f f ­m a n n i K. E i c h e n b e r g zastupaju originalno shvaćanje o lokalno-upaljivoj reakciji kao izrazu alergičkih stanja, gdje ti autori kod pneumonije dolaze do nove imunobiološke razdiobe stadija. I. F r i e d b e r g e r našao je kod lobarne

427

pneumonije u brzini, kojom se stvaraju eksudati, i u strogo pravilnom toku tipičkih slučajeva neku sličnost s izvjesnim procesima alergičke prirode. Inhalacijom stranih seruma kod životinja, koje su bile senzibilizirane istim serumom, dadu se izazvati takozvane anafilaktičke pneumonije, koje imadu neku sličnost s lobarnom pneumonijom, samo što su ovdje uvijek napadnuta oba lobusa i što prevladava serozni eksudat. Po L a u c h e - u (1927.) je kod lobarne pneumonije tkivo slabije senzibilizirano; osim toga se lobarna pneu- rnonija izaziva tek naseljivanjem klica i umanjenom rezistencijom na bilo kojemu lobusu. Po L a u c h e - u je alergičko stanje s obzirom na pneumokoke t. j. na njihovu bjelančevinu najvažniji preduvjet, da dodje do lobarne pneu­monije. Taj nagli i nenadani nastup lobarne pneumonije i neobično žestoka reakcija dopušta, da se pomisli na neki proces u senzibiliziranom tijelu. S t i l l m a n n-u i B r a u c h - u uspjelo je, da proizvedu lobarnu pneumo- niju kod miševa, ako su isti bili djelomice imunizirani protiv dotičnih pneumokoka, ili ako su bili potpuno imunizirani protiv kojega drugoga tipa pneumokoka. Ova teorija, da je lobarna pneumonija alergička reakcija, koja se razvija samo u senzibiliziranom tijelu, tumači po La u ch e - u i činjenicu, da kod dojenčadi nailazimo na lobarnu pneumoniju tek od petog mjeseca života (opažanja i izvještaj F i n k e l s t e i n a ) . Činjenicu, d a j e u literaturi poznato samo devet slučajeva prirodjene lobarne pneumonije i to uz istovremeno obo­ljenje matere od lobarne pneumonije, tumači L a u c h e na taj način, da se kao imunost ili anafilaksija isto tako i sposobnost lokalne hiperergičke reakcije po G e r l a c h u diaplacentarno prenosi. Budući da se taj reaktibilitet samo pasivno prenosi, to se osobito kod umjetne ishrane opet vrlo brzo gubi. isto tako utječe lobarna pneumonija matere na novorodjenče diaplacentarno, tako da dijete reagira na sličan način kao mati. Samo pritom propada dječji organizam uslijed prevelikog napora snage. Ako je pako majka, kako to obično biva, imuna prema pneumokokima, to ne će dijete oboljeti, makar bude infi­cirano pneumokokima n. pr. aspiracijom. U ne baš rijetkim slučajevima lobu- larnih pneumonija kod novorodjenčadi nalazimo obično samo streptokoke, stafilokoke, dok kod rijetke l o b a r n e pneumonije novorodjenih nalazimo uvijek pneumokoke. S poodmaklom dobi nalazimo tada postepeno sve mno- gobrojnije pneumokoke i u lobarnim pneumonijama, jer je od matere pasivno prenesena imunost prema pneumokokima već iščezla. Istom je tada moguća ponovna infekcija pneumokokima i s time aktivno sticanje senzibilizacije prema pneumokoknoj bjelančevini. Da dodje dakle do lobarne pneumonije, potrebno je po L a u c h e - u ovo: 1. Senzibilizacija tijela protiv pneumokokne bjelan­čevine (alergija). 2. Pokretni faktor, t. j. koje drugo oboljenje, otrovanje ili takozvana nahlada i t. d. 3. Virulencija uzročnika, uvjetovana: a) umanjenom rezistencijom organizma ili b) povišenom virulencijom uzročnika. 4. Infekcija krvnim putem manje je vjerojatna, budući da se u pravilu zahvaća samo jedno jedino plućno krilo. Nasuprot nastaje lobarna pneumonija novorodjenih usli­jed umanjene rezistencije i aspiracije tvari, inficiranih pneumokokima.

Kao zaključak svega možemo reći, da lobarna pneumonija nastaje u senzibiliziranom tijelu. Ta se senzibilizacija zbiva u prvim ekstrauterinim mjesecima života. To tumači i činjenicu, da lobarne pneumonije nastupaju zapravo tek od petog mjeseca života (opažanja F i n k e l s t e i n a ) . Senzibili­zacija prema pneumokoknoj bjelančevini može se prigodice i diaplacentarno od matere prenositi na dijete, ako mati pokazuje izvjesno stanje reakcije. Majka tada oboli gotovo svagda takodjer od lobarne pneumonije. Il o b a r n a j e p n e u m o n i j a p r e m a t o m e a l e r g i č k a r e a k c i j a , k o j a s e r a z ­v i j a u s e n z i b i l i z i r a n o m t i j e l u . Ovamo pripada još zanimljiva činje­nica, da osobe, koje su preboljele v i š e pneumonija, imaju i inače j o š d r u g e a l e r g i č k e p o j a v e ( S c h i c k , 1928.).

428

20. H e m a t o l o g i j a i a l e r g i j a . Moderna nauka o krvi našla je baš na području alergije nova pitanja. Sam je P i r q u e t s a S c h i c k o m prou­čavao to pitanje hematologije i dao obraditi B ia n k i B i e n e f e l d o v o j (1907.). Bitni i temeljni je nalaz iz rada B i e n e f e l d o v e o odnošaju leu­kocita kod serumove bolesti činjenica, da poslije umnožavanja leukocita u vrijeme inkubacije nastupa kasnije leukopenija. To je u istinu prvi nalaz takozvane „alergičke leukopenije“ kasnijih autora. Tu leukopeniju karakteri­zira naglo i dugotrajno umanjivanje neutrofilno granuliranih polimorfno-zrnatih leukocita. Pojava obilnih prelaznih forma i velikih mononukleara prema svršetku leukopenije dovodi do zaključka, da se vjerojatno radi o raspadanju leukocita za vrijeme serumove bolesti uz kasniju regeneraciju. Taj važni nalaz B i e n e f e l d o v e kod serumove bolesti pridružuje se ostalim tada poznatim leukopenijama iza injekcije mješavinama različitih bakterija, čistim kulturama, bakterijskim emulzijama, proteinima, ekstraktima ili toksinima različitih bakterija. U najnovije vrijeme (1928.) pronašao je L. L e m e ž kod studija o d M a y e r h o - f e r a otkrivenih kliničkih pojava alergije novorodjenih, alergičku leukopeniju u toku erythema toxicum neonatorum-Lein e r, koju je M a y e r h o f e r o v a škola pronašla alergičkom. Dalji je nalaz, koji ovamo pripada, otkriće tumora slezene, koji ide uporedo s tom leukopeničkom reakcijom i koji po L e m e ž u dolazi otprilike kod tri četvrtine sve pretražene novorodjenčadi. — Drugi, isto tako važan nalaz, kao alergička leukopenija, jest a l e r g i č k a e o z i n o f i l i j a .

Već od S c h l e c h t a (1912.), kao i o d S c h l e c h t a i S c h w e n k e r a priprav­ljeno je mišljenje, da se eozinofilija može smatrati zajedničkim znakom svih reakcija preosjetljivosti. N ešto kasnije (1914.) piše E. S c h w a r z , da eozinofilne krvne stanice prikazuju u neku ruku reakcijone produkte tijela, koje treba staviti u analogiju s aler- gičkom reakcijom. Drži se, da baš one granulacije, koje se nalaze u eozinofilim a, sudjeluju na istaknut način na procesima obrane tijela, i nastojalo se, da se eozinofilne leukoci- tarne granule prikažu i makrohemički ( P e t r y , 1912; N e u m a n n , 1924; N e u m a n n - Z im o n j i ć , 1924.). — Mišljenje, da eozinofilne stanice učestvuju u procesima ljudskoga tijela i u njegovim različitim stanjima preosjetljivosti na posve tipičan način, zastupa i danas većina liječnika. — Ipak moram pritom istaknuti, da pitanje odnosa eozinofilije prema alergiji nikako nije u svim svojim dijelovim a posve jasno, i nije jednodušno riješeno. Tom prilikom upozorujem opet na D o e r r a , koji je (1926.) izrazito utvrdio, da nema izvjesnog simptoma, koji bi sam po sebi bio posve sigurno patognomoničan kod idiosinkratičkih smetnja svih vrsta. Svaki naime simptom može s jedne strane u po­jedinačnom slučaju manjkati, a svaki simptom m ože opet s druge strane nastati i na sasvim drugom nealergičkom temelju. To ne vrijedi sam o za eozinofilni bronhijalni katar, za pravu bronhijalnu astmu, za konjunktivitis i rinitis, za urtikariju, za Q u in c k e - ov edem i za druge pojave preosjetljivosti, nego i baš za eozinofiliju sam e krvi. Ipak sam D o e r r ističe, da broj eozinofilnih stanica u idiosinkratičkom napadaju može znatno porasti od 5 do 30 po sto leukocita. Ponovno uvodjenje strane bjelančevine pro­uzrokuje lokalnu ili općenitu eozinofiliju ( S c h l e c h t , M i r a c a p i l l o i dr.), koja se m ože razviti iza anafilaktičkog šoka kod pasa i zamorčadi (A h l i S c h it t e n h e l m). Eozinofilija se ipak ne prouzrokuje sam o antigenima bjelančevine, kao što su bjelanče­vina, hemoglobin, fibrin i t. d., nego i anafilaktogenim molekularnim bjelančevnim tijelima razorene bjelančevine („Eiweissabbauprodukte ). O vezi eozinofilije nakon ponovnih injekcija antigenima bjelančevine s anafilaksijom ima još različitih mišljenja. S c h l e c h t i S c h w e n k e r pomišljaju na vrlo tijesnu uzročnu vezu izmedju anafilaktičkog šoka i krvne eozinofilije. Oni drže, da zamišljeni anafilaktički otrov djeluje prema njihovim riječima eozinofilogeno i eozinotaktički. W e i n b e r g i S é g u i n vide nasuprot u tom sam o neku koincidenciju i zamišljaju sebi, da antigen djeluje neposredno reaktivno na senzibilizirane organe za stvaranje krvi n. pr. na moždinu. Krvna eozinofilija imala bi prema tom e sličan mehanizam kao od P i č k a i H a s h i m o t o - a pronadjene promjene u jetrima ili kao otprilike i anafilaktička kontrakcija glatke bronhijalne muskulature po Dal e-u.

Od oboljenja, kod kojih dolazi eozinofilija, istaknut ćemo osobito ona, koja idu uporedo s kožnim i sluznini pojavama. Pri tom e spom injem o: pemfigus, urtikarija, prurigo, psoriasis, proljetni katar očiju, a od tjelesnih konstitucija eksudativnu diatezu C z e r n y - a , koja je osobito važna za dječje liječnike. Upravo to iskustvo, da je priličan broj doista konstitucijonalno uzrokovanih eksudativnih pojava, kao što su naginjanje ekcemima, lihenu, zatim urtikarije, astm e i t. d. obično u vezi s eozinofilijom , svratilo je pažnju liječnika oduvijek na taj studij. Prema tome pomišljamo i na uzročnu vezu s jedne strane izmedju hipereozinofilije, a s druge strane izmedju takozvane „uratičke

429

diateze“ ( R e i c h e r i S t e i n ) , te „limfatizma“ (v. N e us s er , W i e s e r , v. P f a u n ­d l e r ) a i izmedju C z e r n y - e v e diateze ( H e n r y , F. H e l m h o l z , L a n g s t e i n , P u t z i g , R o s e n s t e r n , S a m e l s o n, v. S t r ü m p e l l i dr.). S t ä u b l i je dapače postavio novi skupni pojam eozinofilne diateze. I F i n k e l s t e i n upozoruje u svojem udžbeniku (1924., strana 822.) osobito na odnos izmedju ekcema dojenčeta i eozinofilije. U takovim slučajevima naraste procenat eozinofilnih stanica preko normalne visine od2—3 postotka i dosiže 10—20 procenata. 1 ona slika bolesti, koja je uz druga analogna stanja dovela u svoje vrijeme P i r q u e t a do njegova pojma alergije, to jest serumova bolest, ima veze s eozinofilijom . Tako je baš nedavno (1926.) pronašao A. S c h i t - t e n h e l m , da kod odraslih uz slučajeve s potpuno normalnom slikom krvi ima ipak i slučajeva, gdje su eozinofilne stanice „za neko vrijem e“ kako to S c h i t t e n h e l m kaže, razmnožene do oko 8 procenata. Najnovija istraživanja Ba a r a (1927.) o alergičkoj eozinofiliji iznijela su opet, da se eozinofilna reakcija iza injekcije serumom općenito razvija po zakonima, koje su u svoje vrijeme postavili P i r q u e t i S c h i c k za seru- movu bolest. I iza uštrcavanja strane bjelančevine kod anafilaktičkog šoka i kod vak­cinacije pojavljuje se po S c h l e c h t u, B r ö s a m l e r u i S c h w a n u često eozinofilija u visokom stepenu. I škrlet prati kadikad vrlo jaka eozinofilija. Vraćajući se opet na hipotezu o alergičkoj vrijednosti eozinofilije, istaknut ćemo kod obiju posljednjih pri­mjera, to jest kod cijepljenja protiv boginja i kod škrleta, da su upravo oba ona stanja osobito bogata alergičkim momentima. Uostalom umnažaju se u posljednje vrijeme i kod drugih infekcijoznih bolesti nalazi hipereozinofilije i to, što je vrlo karakteristično, baš u vrijeme oporavka i u kroničkom stanju, što oboje osobito dolazi u obzir kod alergičkih reakcija. Ovamo pripadaju i krvni nalazi, što su ih našli M a y e r h o f e r- L y p o l t - K r a j n o v i ć (1927.) o r e l a t i v n o j eozinofiliji, i nalazi L e m e ž a (1928.)0 a p s o l u t n o j eozinofiliji alergičkog egzantem a novorodjenčadi. Tim upravo spo­menutim nalazima i njihovom tijesnom vezom s različitim alergičkim simptomima no­vorodjenčadi protumačena je dotadašnja nejasnoća u nalazima hipereozinofilije novo- rodjenih. Od eozinofilija, koje su se u posljednje vrijeme potanko proučavale i koje se nalaze kod različitih parazita ljudi, spom enut ćem o ovdje radove I. H. B o t t e r i - a (1922,—25.) o ehinokoknoj anafilaksiji. Eozinofiliju nosilaca ehinokoka zamišlja B o t t e r i zajedno s E. S c h w a r z o m , kao jednostavnu anafilaktičku reakciju. B o t t e r i - u je uspjelo dugotrajnim i ponovnim intrakutanim cijepljenjem nosilaca ehinokoka ili i ope­riranih poslije ehinokokusa, da izazove izvanredno povisivanje eozinofilije. Tekućina ehinokokne ciste senzibilizira prema tom e čovjeka u sm islu alergije. Nadalje pronašao je B o t t e r i kod histološkog pretraživanja intrakutane reakcije izazvane ehinokoknim antigenom, i jaku l o k a l n u eozinofiliju. Kako je malo to novo područje ra đ a n a alergiji iscrpljeno — unatoč velikom obilju dotičnih radova — pokazuje opet jedna no­va radnja iz P i r q u e t o v e klinike od H e l m r e i c h a (1928.) o prosudjivanju imu- nobioloških stanja kod tuberkuloze s pomoću nove metodike takozvane „lokalne krvne slike“. Lokalna naime krvna slika tuberkulinske papule pokazuje u različitim stadiji­ma tuberkuloze velike kvantitativne razlike, čim e bi se možda m oglo doći do egzaktnih uporišta za prognozu i za terapiju tuberkuloze.

Vrlo je zanimljivo nadalje i mišljenje P e l n a r a iz Prahe o patogene- tičkom problemu akutne leukemije. P e l n â r promatra (1928.) mieloidnu kao1 limfoidnu leukemiju u svjetlu alergije, nastojeći, da je dovede u uzročnu vezu s promjenom reaktiviteta tkiva. Kao školski primjer promjene reakti- viteta tkiva navodi P e l n â r poznatu kožnu ozljedu od katrana. Katran je naime posve nespecifično sredstvo za kožni podražaj. Redovito prouzrokuje samo običnu hiperemiju i oteklinu kože. Usto izaziva katran i proiiferativnu, ali ipak još reverzibilnu upalu, kaja konačno može prijeći u progresivno bujanje sa stvaranjem metastaza. Agens, to jest katran, ostaje uvijek isti, ne mijenja svoju virulenciju, dok se nasuprot mijenja reaktivnost tkiva uslijed p o n o v n o g utjecaja jedne te iste reakcije katrana. Po P e l n â r u dolazi do analognih procesa, kao u primjeru s katranom, i u hematopoetičnom siste­mu. Jedan te isti agens prouzrokuje prvi put samo leukocitozu zrelih leuko- cita; kasnije dolazi uslijed nedovoljne krvne regeneracije do leukocitoze sa djelomice nezrelim krvnim tjelešcima. Uslijed akutne i nagle regeneracijone reakcije s visokim leukocitozama poprima regeneracija u daljem toku karak­ter izrazitog bujanja, i stvaraju se još samo nezrele stanice. Dalje pojedi­nosti iz vrlo zanimljivih radova P e l n â r a moram zbog nestašice prostora izostaviti.

2 1 . A l e r g i j a i t o k s i č k o - i n f e k c i j o z n e n e u r o t r o p n e b o l e s t i . Takoreći početak alergičkih studija u neurologiji čine vrlo zanimljivi radovi

430

V i t e ka (1929.), koji su isto tako proizašli iz moderne praške škole. V i t e ­k o v a proučavanja protežu se na ova oboljenja: a) encephalitis epidemica,b) tetanus i lyssa, c) poliomyelitis acuta, d) sclerosis cerebrospinalis multi­plex i e) asociirane infekcije, nadalje varicela-zona. Pojedinosti iz tih posve novih radova takodjer ne mogu zbog prostora iznositi.

22. A l e r g i j a i o f t a l m o l o g i j a . I oftalmologija pruža raznolike pro­bleme iz područja alergije. Ovdje spominjem samo poznatu konjunktivitis flik- tenulozu, koja se sad često smatra alergičkom reakcijom. Osobito dječji li­ječnik morat će se složiti s tim mišljenjem. Čini se, da i keratitis parenchy- matosa ima neku izvjesnu alergičku etiologiju, i ako se mora naglasiti, da ona može prikazati ne jedini i sam anafilaktički proces. Po mojem se miš­ljenju ima tumačiti i odnos blenoreje novorodjenčadi bez gonokoka prema kasnijemu trahomu odraslih, ako uzmemo, da se s godinama zbiva alergička promjena. Spomenuti trahom novorodjenih, o čemu su prve i najinteresant­nije studije napisali L i n d n e r i W o l f r u m , prolazi bez poznatog stvaranja trahomskih zrna u organizmu novorodjenčeta, koji još nije prema trahomu alergiziran, dok bi kasnije stvaranje trahomskih zrna po mojemu mišljenju bilo samo neka specifična reakcija starijega alergičkog organizma. Moglo bi se pomišljati i na neki simptom „alergije ljudske do b i“, kako je to posve općenito P i r q u e t baš u posljednje vrijeme pisao.

23. A l e r g i č k i k o m p l e k s s i m p t o m a . Kako daleko seže naše znanje o alergiji i kako je intenzivno zahvatio P i r q u e t o v rad u sveukupnu kliničku medicinu, to se vidi osobito iz skupnog pregleda K ä m m e r e r a (1927.). Po njemu nam je o najvažnijim grupama simptoma, odnosno o njihovim orga­nima, poznato ovo: 1) Opći nervozni simptomi, 2) Centralni živčani sistem (senzibilizacija centra topline po H a s h i m o t o - u ) , 3) Vegetativni živčani sistem, 4) Muskulatura, 5) Krvni tok, 6) Respiracija, 7) Želudac i crijeva, 8) Jetra, 9) Izmjena tvari, 10) Tjelesna toplina, 11) Krv, 12) Koža. K ä m m e ­r e r drži, da s tom opsežnom simptomatologijom ni izdaleka nije potpuno iscrpljena alergička ideja; on piše: „Jedno držim sigurnim, a to je, da dalje istraživanje na području alergije u budućnosti pruža nadu za još važne re­zultate za patologiju i terapiju“.

24. T e r a p i j a i a l e r g i j a . Alergija je utjecala i na terapiju, i to ne samo na serumsku terapiju. Spominjem samo suzbijanje alergičkih stanja respiratornih organa podizanjem bolesničkih soba bez alergena, podizanjem takozvanih „analergičkih tornjeva“, zatim različite desenzibilizacije, nadalje tako­zvanu „Therapeutica antiallergica“ (R. K r a u s ) , i napokon zanimljiva miš­ljenja kod liječenja takozvane „nutritivne alergije“ odraslih (C. F u n k , 1928.). Upravo o tom posljednjem pitanju napisao je C. F u n k čitavu mo­nografiju. Ima nade, kako C. F u n k veli, da će nam alergija donijeti još nauku o ishrani i terapiji ishranom na biološkoj osnovi.

25. P i r q u e t o v a „ a l e r g i j a ž i v o t n e d o b i “. Točna, to jest ma­tematična analiza engleske medicinske statistike (The Registrar General’s Statistical Review of England and Wales for the year 1922), gdje je P i r ­q u e t upotrebio sasvim originalne posebne metode, dovela je do spoznaje, da različite životne dobi imaju svoje vlastite karakteristične bolesti i smrtne slučajeve. Prvi trag tome mišljenju nalazim u predavanju, održanom na Ele­venth Annual Conference of the National Association for the prevention of Tuberculosis u Londonu, 6. 7. 1925. Dalji izvještaj P i r q u e t o v na tom području izašao je u knjizi „Verhandlungen der Deutschen Gesellschaft für Kinderheilkunde“ u Budimpešti (1927.). Poslednja publikacija o torne pred­metu imala je naslov „alergija životne dob i“ i obradjivala je na sasvim nov način alergiju različite dobi čovjeka. Krivulje i tabele o mortalitetu različitih bolesti, izradjene u Engleskoj, koje je P i r q u e t već djelomice publicirao, donose važni rezultat, da organizam u izvjesnim godinama života posve raz­

431

ličito reagira na dotične uzročnike bolesti, kako to P i r q u e t osobito ističe kod tuberkuloze, a i kod pneumonije. N. pr. apicitis pulmonum i lupus na­stupa obično izvan dječje dobi, dok kataralne pneumonije pogadjaju dječju i staračku dob. P i r q u e t upozoruje i na zanimljivu činjenicu kod pojedinih vrsta raka, koje imaju gotovo sve svoju izvjesnu alergičku dob napadaja. Dopuna tih naziranja i potvrda za to, da doista ima karakterističnih i pro­mjenljivih alergija za različite dobi života, postoji još i za biološki najza­nimljiviju životnu dob, t. j. za dob novorodjenčeta. G r ö e r - K a s s o w i t z iz P i r q u e t o v e klinike govorili su (1914.) samo općenito i bez kliničkih dokaza o alergiji novorodjenih, i B r u s a piše o takozvanoj alergiji conge­nita novorodjenih, a M a y e r h o f e r mogao je (1927.-1928.) sa svojim surad­nicima postaviti čitav veliki alergički kompleks simptoma kod novorodjenih, o čemu su dosad otkrivena ova stigmata: Erythema toxicum neonatorum sa svojim recidivama, relativna i apsolutna eozinofilija krvi, eozinofilija krvi iz eflorescencija toksičkog egzantema, česta akutna alergička hidrokela, leuko- penija i alergički tumor slezene. Ovamo još pridolazi oteklina perifernih limfnih žlijezda, a vjerojatno i od L e m e ž a u Zagrebu proučavana „pseu- dopozitivna“ W assermannova reakcija novorodjenih. Patogeneza te alergije novorodjenih već je opisana pod 1I./16.

Time, t. j. s tih 25 točaka zaključit ću svoju kazuistiku i nakon pre­gleda goleme literature moram izjaviti, da P i r q u e t , otac nauke o alergiji, nije samo izrekao prvu riječ o tome predmetu, nego je navijestio baš sada posljednu riječ, koja se odnosi na biologiju životne dobi ili po P i r q u e t o ­vim vlastitim riječima na alergiju životne dobi. Time je završen razvoj aler­gije. P i r q u e t je ostavio poslije smrti veliku gradju još nepubliciranih studija.

III. Zaključak.Ne može biti moja zadaća, da ovdje izvijestim o alergiji u i n t e n z i v ­

n o m prikazu. Za tu bi se svrhu moralo napisati vrlo opsežno djelo s velikim biološkim i još većim kliničkim dijelom. P i r q u e t je imao prije svoje smrti namjeru, da izda veliku priručnu knjigu o alergiji, ja sam se morao samo na to ograničiti, da tek ukratko natuknem o e k s t e n z i v n o m djelovanju P i r q u e t o v e alergije.

Schlußfolgerungen.Prof. Dr. E r n s t M a y e r h o f e r , Zagreb: A l l g e m e i n e s ü b e r d i e I n f e k ­t i o n s k r a n k h e i t e n d e s K i n d e s a l t e r s u n d i h r b e s o n d e r e s V e r h ä l t ­

n i s zu d e m P i r q u e t ’ s e h e n A l l e r g i e b e g r i f f .1. Die akuten und auch die chronischen Infektionskrankheiten des

Kindesalters sind teils aus ä u ß e r e n teils aus i n n e r e n Ursachen „Kinder­krankheiten“.

2. Zu den ä u ß e r e n Ursachen gehört insbesondere unsere Civilisation, welche durch das Stadtleben und durch die Verhältnisse des verdichteten Verkehres die meisten Infektionen in das frühe und sogar in das früheste Kindesalter vorverlegt. Man erkennt dieses Verhalten sogar bei der so aus­gesprochen chronischen Tuberkulose, welche jetzt in Europa immer mehr und mehr den Charakter einer Kinderkrankheit, d. h. im frühen Kindesalter sogar den Charakter einer a k u t e n Kinderkrankheit anzunehmen beginnt.

3. Zu den i n n e r e n Ursachen gehört jene besondere Eigenheit des Kindesalters, welche wieder nur eine Teilerscheinung der P i r q u e t ’schen A l l e r g i e d e s L e b e n s a l t e r s ist.

4. Die allgemeine Prophylaxe hat derzeit sich hauptsächlich darauf zu beschränken, die gewöhnlichen und die in unseren Verhältnissen unaus­weichlichen Infektionen von den bekannten „gefährlichen“ Zeitabschnitten des Kindesalters möglichst fernzuhalten.

432

5. Es gehört zu den Eigenheiten der Infektionskrankheiten der Kinder, daß sie deutlicher als die Erwachsenen die Erscheinungen der P i r q u e t ’schen Allergie erkennen lassen.

6. Es kann nicht meine Aufgabe sein, hier über die Allergie in i n t e n ­s i v e r Darstellung zu berichten. Hiezu müsste man ein sehr umfangreiches Werk mit einem großen biologischen und mit einem noch größeren klini­schen Teil schreiben. Ich habe mich nur darauf beschränken müssen, die e x t e n s i v e Wirkung der P i r q u e t ’schen Allergielehre kurz anzudeuten. Aus dem hier verarbeiteten Material geht nun folgendes hervor:

7. Die P i r q u e t ’sche Allergielehre feiert gerade jetzt das 25-jährige Jubiläum ihres Bestandes, ein in der medizinischen Geistesgeschichte ganz seltenes Jubiläum, u. zw. selten besonders in dem Sinne, als die Allergielehre mit zunehmendem Alter immer wichtiger und gefestigter wurde. Ihre für alle Zweige der Biologie, der theoretischen und der praktischen Medizin grund­legende Bedeutung gewann aber die Allergielehre g e r a d e e r s t i n d e r l e t z t e n Ze i t , wofür ich die experimentelle Immunitätsforschung anführe, ferner die Dermatologie und schließlich auch noch die allzeit kritische pa­thologische Anatomie. ( K i m l a und die auf ihn sich stützende Prager Schule).

8. Der Einfluss der P i r q u e t ’schen Allergielehre ist mit der langsamen aber sicheren W irkung eines kräftigen Fermentes zu vergleichen, welches zuerst die Pädiatrie, dann die interne Medizin, die Dermatologie, die Ophthal­mologie, die Neurologie, und schließlich auch die theoretischen Wissenschaften einschließlich der pathologischen Anatomie ergriffen hat.

9. Hiemit ist jedoch die W irkung der Allergielehre durchaus noch nicht erschöpft. Die P i r q u e t ’sche Allergieidee gleicht einer Fackel, die ins Dunkel hineinleuchtet, sie gleicht einem Wege, der ins weite Neuland führt, sie gleicht aber auch einem kostbaren Instrumente, das neue Befunde ermöglicht und ätiologische Deutungen alter Befunde gestattet. — Gerade bei der Betrachtung der neuesten medizinischen Forschungen gewinnt man den Eindruck, daß nunmehr alle medizinischen Disziplinen ihre wichtigsten Probleme sozusagen vor den Richterstuhl der Allergie bringen, um klare Urteile zu erlangen.

10. P i r q u e t ’s Allergielehre ist wahrhaft international geworden; man begegnet ihrem Einfluss in gleicher Weise in der deutschen, skandinavischen, englisch-amerikanischen, italienischen, französischen, spanischen, holländi­schen, ungarischen und slavischen Fachliteratur.

. Schließen will ich mit einem Ausspruche des Direktors des Berliner Robert Koch-Institutes über die Wertigkeit der P i r q u e t ’schen Allergielehre. F. N e u f e l d erinnert (1928) an die vergänglichen Wirkungen der vielen anderen medizinischen Theorien, Hypothesen und Spekulationen im G e g e n ­s ä t z e zu d e r P i r q u e t ’ s c h e n T h e o r i e , „di e , e r w a c h s e n a u f d e m f e s t e n B o d e n n e u e n t d e c k t e r T a t s a c h e n n i c h t n u r e i n e F ü l l e v o n B e o b a c h t u n g e n e i n e m e i n h e i t l i c h e n G e s e t z u n t e r o r d n e t , s o n d e r n d e r F o r s c h u n g e i n e n e u e R i c h t u n g w e i s t “.

Literatura.M a y e r h o f e r , E., Pirquet’s Allergiebegriff und seine w eitere Entwicklung bis

1929. Ergebnisse der inner. Medizin u. Kinderheilk. 1929. (ovdje n o v a literatura). — P i r q u e t , CI., Allergie. Ergebnisse der inneren Medizin u. Kinderh. 1, 1908, S. 420 i 5, 1910, S. 459—539. (ovdje s t a r i j a literatura). — P i r q u e t , CI., Die Leistungen des Völ­kerbundes auf dem Gebiete der Hygiene. Wien, medizin. W ochenschrift 1926. S. 340—341.

433

Higijenski Zavod u Zagrebu; direktor Dr. Berislav Borčić.

Razvoj nauke o imunitetu i savremene etioioške terapije zaraznih bolesti.

Dr. Josip A. B e r l o t , Zagreb.*)

Gospodje i gospodo kolege!Dne 1. jula o. g. počinje odjeljenje za biološke proizvode Higijenskog

Zavoda u Zagrebu oficijelnim izdavanjem ljekovitih seruma domaće proiz­vodnje. Ovom prilikom želimo, da se u kratkim potezima osvrnemo na ideje vodilje, koje su kumovale stvaranju modernog shvaćanja bolesti i etiološkog liječenja.

Ako razmotrimo suštinu kulturnih tekovina i mnogobrojnih umnih i ma­terijalnih nastojanja čovječjeg uma u prošlosti i sadašnjosti, opazit ćemo, da su sve — pa bile one na prvi pogled još tako raznolike — posvećene jednom jedinom cilju: svladavanju neobuzdanih, divljih prirodnih snaga i njihovom racijonalnom iskorišćivanju u borbi za opstanak. U ovom nastojanju čovječji um ne preza od zapreka i vezan jedino zakonom mehaničkog kauzaliteta, ublažuje, pojačava, regulira i upravlja prirodnim pojavama i vodi ih, u koliko mu to uspijeva, u kolosjek praktične aplikacije. Tako se u pojmu kulture oličuje pripitomljena priroda, koja u svojim hirovima i lukavostima samo veoma nerado otvara revnom istraživaču dio svojih bezgraničnih tajna. Ako uzmemo, da se napredak čovječanstva odigrava u obliku spiralne crte u pravcu od dolje prema gore, vidimo, da se nakon prevaljenog puta od 360° nalazimo samo za nekoliko više na jednoj točki iste okomite crte. Ovim van- redno ilustrativnim uporedjenjem uvjerit ćemo se, da se napredak i razvoj umnih dobara čovječanstva sastoji jedino u kvalitativnoj preradbi i promje­nama stanovitog razmjerno ograničenog kompleksa predmeta i pojmova, koji su pristupačni ljudskoj spoznaji.

Istim je prirodnim zakonima podredjena i medicinska nauka. Najpri­mitivniji počeci medicine veoma su bliski njenom najvišem razvoju u sadaš­njosti i razlikuju se medjusobno jedino kvalitativno: i pored velikog razvoja medicine, stvorenog plodovima ljudskoga uma, priroda sa svojim raznolikim energijama jest i ostaje odlučujući faktor u sudbini zdravlja pojedinaca i većih skupina. Snaga liječenje same prirode ili drugim riječima reakcija oboljelog organizma na vanjske i unutrašnje podražaje odigrava se automatski i najjači je argumenat u odredjivanju rezultata borbe izmedju uzročnika bolesti i obranbenih snaga organizma. Usprkos ove nepremostive premoći prirode, može čovjek da vještim zahvatima probudi uspavane snage u tijelu i okrene pravac procesa u oboljelom organizmu. Time se čovjek-liječnik podiže iznad nivoa običnog manuelnog radnika do umjetnika filozofa, koji snagom svog uma utječe na rad zubčanika mehanizma prirode.

Osnovne konture svih umnih nastojanja čovječanstva nalaze se na selu; stoga nam selo pruža jedinice, iz kojih možemo rekonstruirati medicinu p ra­staroga doba. Pogotovo nam to lako uspijeva kod primitivnih plemena, kuda nije stigla blagodat civilizacije i koji živu još dandanas životom pračovjeka. Čovjek u bolesti, prepušten samom sebi, bira iz životinjskog, biljnog i mi­neralnog carstva lijekove, kojima ublažuje bolove i liječi rane. Gdje mu lije­kovi ne pomažu, ostavlja prirodi, da ona sama odredi o njegovoj konačnoj sudbini. Ideologija bolesti i terapeutskih zahvata kod primitivnog čovjeka

*) Ovo je predavanje trebalo biti održano na redovitoj mjesečnoj skupštini Zbora liječnika u Zagrebu u junu, ali je uslijed prenatrpanosti programa izostalo.

osniva se na vjerovanju, da su uzroci bolesti zli dusi, koji su ušli u tijelo i koji zahtijevaju doprinos naročitih žrtava i poduzimanje osobitih mjera, koje će ih skloniti da izadju iz tijela i povrate narušeno zdravlje. Zanimljivo je, da već u ono vrijeme nalazimo medju inima postupke i lijekove, koji u ve­like podsjećaju na sredstva, kojima se služi najmodernija grana medicine: organo- i seroterapija. Tako se uzimaju u ljekovite svrhe razni organi, kao n. pr. jetra, mozak, testikule, srž kostiju i t. d. Kasnije se ti organi, a osim toga još i stanoviti drugi dijelovi životinjskog tijela, čitavi insekti, koji su otporni protiv otrova, kao na pr. pauci i drugi, jednostavno nose kao amulet oko vrata, kako bi time organizam bio bez prekida zaštićen od ulaza zlih duhova.

U ovom kaosu medicinskog praznovjerja pojavljuje se u petom stoljeću prije Krista H i p p o k r a t , koji prvi podiže medicinsku nauku u red samostalne prirodne discipline i stvara sistem upoznavanja i liječenja bolesti, kome se moramo diviti. H i p p o k r a t vjeruje u snagu liječenja prirode i traži,da se svako umjetno liječenje provodi upotrebom prirodnih snaga i u potpunom skladu s njima. U svojoj nauci zabacuje deduktivnu metodu spekulativne terapije kod fiktivnog oboljenja i uvodi ponovno empiričku s induktivnim postupkom. Preporuča individualno liječenje bolesnika, a ne bolesti, i polaže veću važnost na prognozu, nego na diagnozu. Glavni zadatak Hippokratovog sistema lije­čenja leži u potpunom odstranjenju uzroka bolesti; njegov je postupak lije­čenja simptomatski, a shvaćanje etiološko. Hippokratovi lijekovi nemaju s utvrdjenim uzrokom bolesti ništa zajedničko niti su mu slični, a još manje protivni: zato ih nazivamo aleopatskim. Hippokratov sistem bio je kroz sve vijekove veoma popularan, ma da ga je na mahove bila potisnula sholastička i dogmatska medicina. Iz njega su se u toku prošlih stoljeća postepeno raz­vile medicinske struje, koje možemo u glavnome dijeliti u dvije skupine i to: u školu simptomatske i u školu etiološke terapije. U prvu spadaju aleo- patski sistem, Galenove medicine, Hahnemannova homeopatija i empiričko- specifična terapija. U drugu ubrajamo empiričku izopatiju s izoterapijom, Behringovu antiterapiju i kao dodatak tome staru jatrokemiju i modernu kemoterapiju. Izmedju specifične imunoterapije i kemoterapije zapravo ne postoji u praksi nikakova razlika, jer kemoterapija postizava svoj cilj tako­djer samo posredno preko imunih tjelesa. Ipak se obje discipline medju- sobno znatno razlikuju. Kod imunoterapije dolazi do kompliciranih reakcija životinjskog organizma i do stvaranja raznolikih strogo specifičnih protu- tvari, koje su uperene protiv bakterija i njihovih otrovnih produkata. Prema tome je seroterapija ideal svake terapije, koja paralizira djelovanje mikro­organizma i njihovih otrova, a da pri tome ne naškodi živoj stanici. Nažalost djelovanje seroterapije ograničeno je samo na oboljenja izazvana bakterijama i njihovim otrovima; kod protozoarnih oboljenja i kod infekcija spiroheta ne dolazi do stvaranja protutjelesa u dovoljnom broju i koncentraciji, da bi zadovoljavali terapeutskoj potrebi. Liječenje spirohetoza i protozoarnih infek­cija specifičnim parazitotropnim sredstvima spada u domenu hemoterapije.

G a l e n je u svom sistemu napustio potpuno individualni postupak pvomatranja oboljelog čovjeka i pokušao da utvrdjenjem općih principa bo­lesti i liječenja pruži liječniku mogućnost postupanja u pojedinom slučaju U terapiji stvorio je alopatski sistem, koji je jasno iz raženu devizi contraria- contrariis i koji nastoji, da u organizmu izazove stanja protivna momentanom bolnom raspoloženju. To postizava tako, da pomoću stanovitih ljekovitih sredstava, koja na oboljeli organ djeluju protivno, nego uzrok oboljenja, preobrazuje djelovanja dotičnog organa. Ako mu to iz kojihgod razloga ne uspije, aktivira organe s antagonističkom funkcijom u borbi protiv abnor­malnog djelovanja oboljelog organa. Ovaj se postupak u glavnom oslanja na tako zvanoj fiziološkoj medicini. Tako liječi na pr. živčane paralize

434

435

sredstvima, koja izazivaju grčeve i obratno, kolapse ekscitancijama a stanja razdraženosti sedativnim sredstvima. G a l e n o v a simptomatska terapija, bila ona na prvi pogled još tako racijonalna, pokazala se je u praksi potpuno nedovoljnom, jer se osniva na teoretskim pretpostavkama i dogmatskim špe­kulacijama, koje ne stoje. Tako na pr. pridaju se lijekovima neke fiktivne terapeutske sposobnosti, koje oni stvarno nemaju. Ovaj način liječenja pot­puno je propao u veoma kratkom vremenu baš zbog toga, što je sagradjen na nedokazanim pretpostavkama i ostavio za sobom ogroman balast nesuvislih konstatacija, premda je njegov duševni otac G a l e n samosvijesno ustvrdio, da svak, tko hoće da postane slavan u djelima, a ne samo u riječima, treba da malim trudom usvoji sve ono, što je on za vrijeme svog života marljivim istraživanjem utvrdio.

Druga struja simptomatske terapije je H a h n e ma n n o va homeopatija, koja je osnovana u smislu devize similia-similibus i koja nastoji, da u tijelu izazove bolno stanje slično bolesti, koju hoće liječiti. H a h n e m a n n o v o shvaćanje veoma je blisko specifično-etiološkoj terapiji naših vremena i izra- djeno je prema iskustvima stečenim J e n n e r o v i m cijepljenjem protiv crnih boginja. H a h n e m a n n je slavu, koja ga je mogla stići, nepromišljenim tumačenjima i izvrtanjima svoje prvobitne teze potpunoma prokockao. Oči­gledno mu je nedostajalo znanstvenoga kriticizma, da bi mogao razlikovati stvarne činjenice od hipoteza. Svakako je veoma zanimljiv njegov način lije­čenja lijekovima u velikim razrjedjenjima isto tako, kao i njegova tvrdnja, da jedan te isti lijek djeluje različito, već prema tome da Ii se upotrebi kod bolesnoga ili kod zdravog čovjeka. 1 ako ove tvrdnje do danas nijesu još naučno dokazane, mislimo da sadrže u svojoj suštini istine, štono će postati aktuelne u dalnjem razvoju moderne imunologije i njenih reakcija, koje po­kazuju tako frapantne sličnosti s reakcijama koloidne kemije, a poznato je, da se baš koloidne reakcije odigravaju u nazočnosti minimalnih količina aktivnih tvari.

P a r a c e l s u s , R a d e m a c h e r , H a h n e m a n n a osobito V i r c h o w kao solidarni patolog i pristalica specifične organoterapije, zastupaju stanovište, da specifični lijekovi djeluju specifično na stanovite organe u tijelu i misle, da za svaku bolest postoji specifičan lijek. Djelovanje lijekova na organe sastoji se u specifičnom preobraženju momentanog raspoloženja u organu. Protivno tome drži čuveni S y d e n h a m , zagovornik humoralne patologije, da tipične bolesti nijesu ništa drugo, nego manifestacije kvantitativnih i kvalita­tivnih specifičnih promjena u sokovima organizma izazvane zarazom. Speci­fično sredstvo treba da je u tijesnoj uzročnoj vezi s prirodom bolesti i mora biti u stanju izliječiti bolest, a ne samo neke simptome bolesti. S y d e n h a m stavlja na specifične lijekove velike zahtjeve i misli, da osim kinina uopće nema specifičnih lijekova. On tvrdi, da bi čovječanstvo i medicinska nauka mogli biti sretni i ponositi se time, kada bi se barem svako stoljeće otkrio po jedan specifični lijek, ali to se na žalost ne dogadja. Vjerovanjem u veliki broj specifičnih lijekova — koji stvarno nijesu specifični — zadovoljavala se je ova medicinska struja liječenjem pojedinih simptoma bolesti misleći, da liječi bolest samu i odalečila se je u velike od Hippokratove nauke, koja tvrdi, da se bolest može liječiti jedino odstranjenjem uzroka bolesti. U razno doba razno su se tumačili uzroci bolesti. Tako se nekad vjerovalo, da bolest prouzrokuju zli dusi, djavo, vjetrovi, nebeske, pojave, rdjava hrana; drugi su opet mislili, da bolest nastaje od otrova, bakterija, protozoa, parazita i t. d. 1 prvo i drugo nedovoljno je za tumačenje raznih pojava, ako se ne obrati naročita pažnja, u prvom redu na sam organizam, koji zapravo sačinjava tlo, na kome se odigravaju razne bolne promjene i u kome se bije borba s uzročnicima bolesti. Kod opisivanja bolesti i njenih vidljivih znakova, treba u glavnom istaknuti redovne nalaze i tipične slike oboljenja, a ne gubiti se

436

u pojedinim simptomima i interesantnim slučajevima. Specifični lijek za dobro okarakteriziranu bolest mora biti takav, da uništi uzrok bolesti, a da pri tome ne naškodi organizmu.

Čitava skupina struja simptomatske terapije u glavnom plod je deduk­tivne skolastičko-dogmatske prirodne filozofije, koja na osnovu nedokazanih premisa izvodi lažne zaključke, sa svim kobnim posljedicama. Naprotiv izo- patija i izoterapija, što liječi bolesti nastale vanjskim vidljivim uzrocima, samim uzrokom, koji izaziva bolest, izvire iz narodne medicine. Izopatija i izoterapija prethodnice su savremene grane medicine, koju nazivamo imunologijom.

Imunim označujemo osobu, obitelj ili pleme, koje je zbog naročite kon­stitucije svog organizma otporno protiv razornog djelovanja stanovitih otrova. L u c a n u s navodi u svojoj pjesmi Pharsalia, da je afričko pleme Psylla u cijelosti imuno protiv ujeda od zmije i da se taj imunitet prenosi od oca i majke na dijete, a može se prenijeti takodjer na druge osobe, koje nijesu članovi ovog plemena. Isto tvrdi P l i n i j e o Marsima. U nastavku djela spo­minje homeopatsko djelovanje tinkture pripravljene iz ekstrakta izgorenih škorpiona, koja može da zaštiti od smrti čovjeka ujedenog, ako se uzima per os. Poznato je, da se je M i t h r i d a t e s sam imunizirao protiv ujeda od zmija na taj način, što je dnevno uživao sve veće količine zmijskog otrova. Šta više M i t h r i d a t e s hranio je pontske guske sa zmijskim otrovom i njihovu krv, u kojoj se stvorio protuotrov, upotrebio za liječenje ujedenih od zmija. Ovo je prvi slučaj u povjesti, koji se ni u čemu ne razlikuje od modernog pripravljanja ljekovitog seruma i njegove upotrebe za stvaranje pasivnog imuni­teta. Nehotice moramo da se divimo ovom kralju političaru, koji je u ono doba, i pored svojih državničkih dužnosti, nalazio dovoljno vremena, da prak­tički obradjuje probleme moderne etiološke terapije zaraznih bolesti, koji su morali čekati par hiljada godina, da budu ponovno otkriveni.

Početkom 19. stoljeća liječio je veterinar L u x u Leipzigu šugu gnojem iz šuginih eflorescencija, variolu gnojem od variole. Time je zahvatio duboko u homeopatsku metodu i pretvorio devizu homeopatije similis-similibus u aequalia-aequalibus i homeopatiju samu u izopatiju. Drugi su prepisivali kod oboljenja jetara i plućiju, jetreno i plućno tkivo. Pri tom su i jedni i drugi nehotice postupali izoterapijski, jer su homolognim sekretima i tkivima apli­cirali takodjer heterogene uzročnike zaraze, te ga tako aktivno imunizirali. Svojim su se postupkom približili modernoj opoterapiji, koja kod poreme­ćaja funkcije štitne žlijezde prepisuje ekstrakte štitnjače.

Kao što sada znamo, princip izoterapije stvarno je veoma srodan s etiološkim shvaćanjem, koje se odrazuje u modernoj seroterapiji; jasno je, da se izoterapijom mogu postići rezultati samo onda, kad se aplikacijom izoterapijskih lijekova postizava stvaranje specifičnih imunih protutjelesa. Etiološkoj terapiji pribrajamo u širem smislu riječi takodjer sva nastojanja stare jatrokemije i savremene kemoterapije.

Princip etiološke terapije našao je u Lis t e ru najizrazitijeg predstavnika, koji je iz ovog principa stvorio pravac antiseptičkom postupku u kirurgiji i dokazao, da živi organizam može sam najuspješnije liječiti bolna stanja, ako se samo odstrane uzroci bolesti. U internoj medicini nailazilo se je na naj­veće poteškoće kod praktične aplikacije etiološkog principa liječenja pomoću kemoterapeutskih sredstava. Uzrok leži u tome, što je životinjska stanica donekle osjetljivija za dezinfekcijona sredstva od samih bakterija i d a j e prema tome nemoguće da pomoću dezinfekcijonih sredstava, koja su u glavnom organotropne otrovne tvari, uništimo bakterije u krvotoku, a da pritom ne naškodimo vitalitetu živih stanica organizma. Osim toga se opazilo, da čovjek pokazuje za veći dio hemoterapeutskih sredstava neku specijalno primarnu preosjetljivost ili idiosinkraziju. Ove su konstatacije donekle oslabile nade, koje su tada polagane u tako zvanu „therapia sterilisans m agna“ pomoću

437

kemijskih dezinfekcijonih sredstava i otvorile mladoj nauci kemoterapije nove, zagonetne probleme. Eksperimentalnim radovima dokazano je, da kinin uži- van u običnim kurativnim dozama nije u stanju, da neposredno uništi plaz- modije malarije u krvotoku, nego da nam služi samo kao pomoćno sredstvo unutarnjeg nadražaja stanične zajednice kod stvaranja protutjelesa, koja jedina mogu odstraniti uzrok bolesti. Isto vrijedi za E h r l i c h o v saivarsan, koji sa svojim organskim skupinama veže arsen za tijelo spiroheta i stvara neku vrst specifične protutvari. Da je to zaista tako, možemo zaključiti po prenosu sifilitičnog imuniteta od liječene majke na dijete; ovaj se imunitet osniva na prisutnosti specifičnih protutjelesa, a nikako na salvarsanu. Mehanizam spe­cifičnog djelovanja joda i žive, odigrava se posvema identično, inače se ne bi moglo objasniti, kako je moguće da radnici, koji su zaposleni u tvor­nici ogledala, poboljevaju od akutne sifilitične zaraze. Jednako tumačimo djelo­vanje Germanina ili Bayer 205, novog hemoterapeutskog sredstva protiv spa­vaće bolesti i liječenje karcinoma kod miša pomoću selena, koji je elektivno vezan za eozin. Ovom prilikom treba naročito podvući, da su dosad uspješno upotrebljeni kemoterapeutski spojevi organske i anorganske prirode skoro isključivo kod parazitarnih infekcija, dok su rezultati postignuti kod bacilarnih oboljenja kud i kamo skromniji. Kemoterapeutski lijekovi upotrebljeni za ste­rilizaciju organizma od bakterijelnih infekcija opravdavaju dosada njihovu upotrebu kao specifična dezinfekcijona sredstva isključivo u eksperimentu na životinjama. Naprotiv u praksi ne možemo njima postići pozitivnih rezultata (optochin, vucin, rivanol, azoboje, tripanrot, spojevi metilenskog modrila, spojevi zlata, osobito sanocrysin, spojevi srebra i t. d.).

Stanje medicine još prije samih 90 godina jasno se odrazuje u S c h ö n ­l e i n o v o j općoj i specijalnoj patologiji i terapiji. Tu nalazimo pod istim poglavljem neuroflogoze nabrojene medju inima: antraks, tetanus, hidrocefa- lus i krup, a u poglavlju flogoza: pneumoniju, ovariitis, arteriitis, bronhitis, nefritis, meningitis, metritis i t. d. Zajedno s variolom obradjuju se urtika- rije, herpes zoster i erizipel; u poglavlju hemoroida mjehura, opisuje se jedna modifikacija ispod diafragme, kojoj odgovaraju iznad diafragme hemoroidi u plućima i u mozgu. Još zanimljivija je H u f e l a n d o v a knjiga: „Enchiridion medicum“ iz god. 1842., u kojoj se pojam infekcije upotrebljuje isključivo za sifilis ili „veneričko odjeljenje“. Ovamo se ubraja sifilis, gonoreja i meki šankr, a da se medju njima ne pravi nikakva razlika. Sifilis se smatra dis- krazijom i podredjuje klorozi, ikterusu, skorbutu, skrofulozi, engleskoj bolesti; variola figurira kao kožna bolest i opisuje se zajedno s komedonima, ne- vima, efelidama i t. d. Typhus contagiosus, levantinska kuga, žuta groznica, orijentalna griža, bjesnoća i antraks obradjeni su u skupini „zaraznih groz­nica“, dok se azijatska kolera, kao modifikacija diareje opisuje u poglavlju „izlučivanja“ zajedno sa curenjem iz uha, ustiju i onanijom. Streptokokne infekcije, infekcije rana, flegmone i panaricija smatraju se manje važnim i prepuštaju se nižoj kirurgiji. Da i sam V i r c h o w nije bio na čistom s pojmom zaraznih bolesti, vidimo po tom, što je u svojim radovima isključio iz skupine infekcijoznih bolesti tetanus, pneumoniju, krup, influencu i tuber­kulozu.

Dok su krajem 18. i početkom 19. stoljeća ostale grane prirodnih nauka bile na zavidnoj visini i izbacile velik broj odličnih predstavnika kao D a r ­w i n a, B i c h a t a, L a m a r c k a, G o e t h e a, H e l m h o l t z a, K a n t a i druge, dotle je dovedena medicinska nauka zbog sofističkih i dogmatskih tumače­nja prirodnih pojava i medjusobne svadje raznih medicinskih sekta alopata, homeopata, mezmerijanaca i drugih u očajno stanje. Tako se je moglo do­goditi, da su ozbiljni medicinski mislioci počeli tvrditi, da čitava medicina uopće nema naučne osnove i izgubili svaku nadu, da bi se ovo stanje mo­glo poboljšati u dogledno vrijeme. Mnogo njih kao na pr. H e l m h o l t z ,

438

W u n d t , B r ü c k e , P f L ü g e r , Joh. MüLLer, L. B ü c h n e r , D u B o i s R e y - m o n d , V i r c h o w i drugi, ostavili su medicinu i prešli u druge grane pri­rodnih nauka, najviše u botaniku, filozofiju, matematiku, zoologiju i fiziku, gdje su kao što je poznato, izradili probleme trajne vrijednosti. Francuska je akademija znanosti htjela isključiti predstavnike medicine, da nije L a p ­l a c e predložio, da se i dalje zadrže, kako bi u društvu članova drugih pri­rodnih disciplina uspjeli, da u medicinu ponovno uvedu malo naučnog duha.

Tu se srećom kao grom iz vedrog neba pojavljuje P a s t e u r i svojim genijalnim pronalascima na polju kemije i biologije udara nove temelje raz­voju medicine. Asimetrijsku strukturu organskih molekula dovodi u uzročnu vezu s pravcem asimilacije staničnog metabolizma. Vrijeme mliječne i mas- lene kiseline svodi na djelovanje živih organiziranih jedinica, bakterija, alkoholno vrijenje tumači asimilacijonim procesima kvasnica, trulež postoja­njem i rastom anaerobnih klica. Njegova koncepcija asimilacije ili iscrplje­nja — koja prema današnjim nazorima nije sasma ispravna — daje povoda najvećim otkrićima na polju medicine i biologije uopće. Njome osnažuje ge­nijalan J e n n e r o v pronalazak i uporedjavajući njegov mehanizam s meha­nizmom cijepljenja ovaca protiv antraksa i peradi protiv kolere peradi oslab­ljenim virusima, stvara naučnu osnovu i otvara nove puteve za suzbijanje zaraznih bolesti. Proučavanjem infekcije svilenih buba spašava industriju svile od propasti, fermentacijonim radovima osigurava industrijsku proizvod­nju vina i octa, kultiviranjem čiste kvasnice industrijsku proizvodnju piva, a konačno najvećim izumom ljudskog uma, profilaktičnom imunizacijom pro­tiv bjesnoće, oslobadja stotine hiljada na smrt osudjenih od sigurne pogibe­lji. Tako ovaj veliki um, koji čitav život nije smio da potpiše jedan recept, spa­šava medicinu od propasti i šarlatanstva i otvara joj nade u bolju budućnost.

Prema Pasteurovoj teoriji asimilacije uspješnim cijepljenjem nestaje iz krvi i ostalih sokova organizma stanovite tvari, tako da virus, koji naknadno ulazi u organizam, mora da strada, jer mu je zbog nedostatka ove životu potrebne tvari onemogućen dalnji razvoj. Godine 1885. dokazuje E m m e r i c h , da se stečeni imunitet ne osniva na iscrpljenju neke tvari organizma, već naprotiv na stvaranju stanovite nove supstancije, koja je u stanju da ubija bacile. Krajem 80. godina otkriva B e h r i n g , da krv štakora imuniziranih protiv antraksa, djeluje specifično baktericidno takodjer in vitro. U Münchenu pronalazi B ü c h n e r opće baktericidno djelovanje krvi, koje je vezano za neku termolabilnu tvar, koju naziva aleksinom. Odmah iza toga potvrdjuje u Parizu B o u c h a r d specifične baktericidne osebine krvi kunića imunizira- nog bacilom piocianeusa. 1890. g. proučava B e h r i n g prirodna antibakterij­ska svojstva krvi raznih životinja, a još iste godine nailazi u krvi zamorčeta imuniziranog protiv difterije na tvari, s antidifteričnim osebinama, koje se stvarno razlikuju od baktericidnih protutjelesa. Miješanjem ovih protutjelesa s difteričnim toksinom dolazi do neutralizacije toksina. Ovim utvrdjuje antitoksičnu prirodu pomenutih protutjelesa, a u dalnjem svom radu stiče uvjerenje, da se antidifterični imunitet osniva u prvom redu na proizvodnji specifičkih antitoksičkih protutjelesa u krvotoku i da se ova potonja nalaze u najvećoj koncentraciji u krvnom serumu oslobodjenom od korpuskularnih elemenata. Antitoksičke osebine seruma drže se dugo nepromjenljive u se­rumu in vitro i mogu se injekcijom prenijeti u drugi organizam i upotre- biti kao specifično ljekovito sredstvo protiv difterije. Sličan je bio put, koji je B e h r i n g prevalio, da dodje do specifičnog ljekovitog seruma protiv tetanusa. Ovim B e h r i n g - o v i m radovima učinjen je pronalazak u borbi protiv zaraznih bolesti, koji po svojoj veličini, genijalnosti i posljedicama može da se mjeri s Pasteurovom profilaktičnom imunizacijom protiv bjes­noće, dok se prema dubini koncepcije, na kojoj je osnovan, podiže u red najsjajnijih tvorevina ljudskog uma uopće. Otkrićem mehanizma prirodnog

439

liječenja omogućena je proizvoljnija upotreba prirodnih snaga u službi me- dicinsko-terapeutske umjetnosti. Brzo iza toga nastavlja se imunizacijom pro­tiv difterije većih životinja, goveda i konja, tako da već god. 1894. tvornica H ö c h s t na Maini počinje izdavanjem prvog seruma protiv difterije. Tim je završena prva dugotrajna istraživalačka etapa imunološke nauke i osnovana savremena seroterapija, koja u pravom smislu riječi zaslužuje naziv etiološke terapije, jer ne djeluje na supstrat bolnih životnih pojava t. j. na stanice i organe, već utječe isključivo na uzroke bolesti.

Dinamika seroterapijskog mehanizma doživjela je bezbroj tumačenja. Pristalice celularne patologije oslanjajući se na M e č n i k o v u teoriju tvrde, da serum izaziva fagocitozu i na taj način djeluje terapeutski. B ü c h n e r misli, da serum preobrazuje organe i tako imunizira. B e h r i n g drži, da je antitoksična terapija strogo humoralna, jer razvija svoje djelovanje unutar tekućih i otopljenih dijelova bolesnog i ugroženog individua. Ona ne može djelovati neposredno na žive bakterije i na žive stanice oboljelog organizma. U ovoj borbi oko tumačenja djelovanja seroterapije humoralnim putem upo- trebljuje B e h r i n g kao prvorazredno dokazno sredstvo za svoju tezu pojavu tako zvanih kliconoša, koji još dugo nakon preboljenja bolesti u klinički savršenom stanju zdravlja izlučuju virulentne klice. To bi bilo potpuno is­ključeno, kad se ne bi za vrijeme trajanja infekcije stvarale u organizmu reaktivne tvari, koje uništavaju mikrobe i neutraliziraju njihove otrove. Pro­ces neutralizacije otrova odigrava se neposredno u krvi, limfi i pericelular- nim limfnim prostorima, a nikako u samoj stanici. Seroterapija je antiterapije, jer djeluje posredstvom protutjelesa ili antitoksina za razliku od J e n n e r - o v o g cijepljenja, P a s t e u r o v e imunizacije protiv bedrenice i bjesnoće, K o c h o v e terapije tuberkulinom, koje predstavljaju izoterapijske odnosno homeopatske metode.

Medjutim čini se, da je pravljenje razlike izmedju humoralne i celularne terapije samo prisilna didaktička mjera bez ikakve unutrašnje uzročne potrebe. Ako shvatimo pojam imuniteta na širokoj osnovi, vidimo, da se imunologija bavi ispitivanjem i proučavanjem najsitnijih problema, koji se nalaze na gra­nici sposobnosti ljudske spoznaje, a to je — biti individua; ova se vidno odrazuje u kvalitativnoj i kvantitativnoj reakciji organizma na podražaje iz vanjskog svijeta. Taj skup reflektornih kretnja u uskoj je vezi, da ne kažemo, identičan, s konstitucijom individua. Malo je čudnovato, kad se čovjek bori isključivo protiv vanjskih štetnih utjecaja na organizam. Poznato je, kako razmjerno rijetko trpi organizam štetu od njih, ma da je besprekidno izložen njihovom štetnom djelovanju. Često se moramo pitati, kako je moguće, da kod pojave epidemije neki obole, a drugi ne; i da kod ponovne pojave iste bolesti, nakon godine dana obole baš oni, za koje smo držali, da su imuni. Čini se, da argumenat prevlasti uzročnika pada i da se gubi pred organi­ziranom borbenom jedinicom individua. Čini se, da je baš individuum kao takav odnosno stanje njegovog imuniteta ili konstitucije u prvom redu mje­rodavno u odredjivanju tako zvanog genius epidemicus. Nikada se u biološkom eksperimentu ne može očekivati 100% pozitivnih ili 100% negativnih rezultata, jer su reakcije organskih spojeva, pogotovo one, koje se odigravaju uporedo s procesima u živom organizmu, ovisne o bezbrojnim promjenljivim momen­tima, koje ne možemo fiksirati i kontrolirati. To pogotovo vrijedi za,mehanizam seroterapije, koja često nije u stanju da dade naučno opravdanje nekog osnovnog principa svog djelovanja. Poznato je na pr., da otrovnost spojeva difterije prividno nema prave logične veze s ozbiljnošću epidemije. Otrov, kojega luči stanoviti soj difterije u organizmu, nije identičan s onim, kojega luči, kada raste u umjetnom buljonu u epruveti. U epidemijama s toksičnim karakterom vrlo često možemo izolirati sojeve, koji u epruveti proizvode slabe otrove; čuveni američki soj difterije, koji se po čitavom svijetu upo-

440

trebljuje za proizvodnju difteričnog toksina i koji se odlikuje neobično jakim otrovom, izoliran je iz srednje teškog slučaja oboljenja. Ovu prividnu nesu- glasnost prirodnih pojava objašnjavati pluralitetom sojeva difterije, kao što neki čine, Sizifov je i uzaludan posao, koji nas, zbog mutabiliteta bakterija, postavlja pred jednadžbe s prevelikim brojem nepoznanica. Bez obzira na to, serum protiv difterije jest sredstvo prvorazredne važnosti, a njegove slučajne neuspjehe treba prosudjivati u smislu gornjih izlaganja.

Kod proučavanja metabolizma žive stanice, upadamo obično u fatalnu pogrješku, jer imamo pred očima samo promjene, kojima je izložena pojedina tvar. Medjutim u vrtlogu života stupaju u medjusobnu akciju skupine spojeva, a ne pojedine tvari; te su u biološkom smislu zapravo mrtve. Tako je učinjena pogrješka takodjer kod fizikalnog lokaliziranja postanka terapijske akcije imunih sera. Mjesto da se iz općenitih pojava (čitavog organizma) donose općeniti zaključci, povlače se konstatacije s općenitom vrijednošću iz posma- tranja pojedinih fenomena (organa). Jedino na taj način možemo da objasnimo, velik broj teorija o postanku i djelovanju ljekovitih sposobnosti seruma. Život treba da shvatimo kao sintezu spojeva u besprekidnom pretvaranju; a kako serum nastaje životnim metabolizmom, to treba i njega smatrati kao produkat zajedničkog djelovanja svih tekućih i čvrstih dijelova organizma. U našim analizama ovih kompliciranih fenomena treba da polazimo sa stanice kao jedinice u funkcijonalnom i biološkom, a ne kao prije u patološko-anatom- skom smislu. Stanica je kao funkcijonalna jedinica predstavnik i vjerna slika cjeline; u njoj se nalazi motorna snaga, koja tjera procese asimilacije i di­similacije. Krv služi samo kao posrednik izmedju stanične zajednice. Sve što je karakterizirano atributima života, nastaje iz stanice, prema tome bilo bi u najmanju ruku nespretno, ako bi se htjelo izradu imuniteta, koji je proizvod života par exellence, rezervirati isključivo celularnom ili humoralnom sistemu. U našim studijama o ulozi retikuloendotelijalnog sistema kod stvaranja imuniteta, došli smo do zaključka, da imunitet nastaje mobiliziranjem svih poznatih, a sigurno u još većoj mjeri svih nepoznatih energija u organizmu, te je kao takav u stanju, da za duže ili kraće vrijeme često i zauvijek izmijeni čitavu suštinu unutrašnjeg raspoloženja organizma. Kao najeklatantniji dokaz postojanja promjene suštine u imunom organizmu mogu da nam služe tako zvana alergična stanja, a napose idiosinkrazije, čiji se univerzalitet dokumentira u šarenilu tipičnih poremećaja ravnoteže normalnih funkcija stanica crijeva, kože, pluća, živaca, kostiju, meninga, zglobova, sluznica, grla i t. d.

Čini se, da je imunologija ostvarenjem praktičnih uspjeha seroterapije na etiološkoj bazi tek uspjela da otvori puteve svog budućeg razvoja. Sigurno je, da će specifična seroterapija, koja predstavlja najjaču manifestaciju spe­cifičnog imuniteta u današnjem svom razvoju, morati u dogledno vrijeme dijeliti svoj suvereni položaj s drugom širom koncepcijom, naime nespecifičnom seroterapijom, oružjem nespecifičnog imuniteta, čija se silhueta već sada nejasno odrazuje na vidiku našeg obzora.

U toku prošlih 30 godina, otkako se upotrebljuju specifični preparati u zaštitne i ljekovite svrhe, opaženi su mnogobrojni prividni i stvarni neuspjesi specifične vakcine i seroterapije, koji se po svom efektu mogu karakterizirati kao uspjesi nespecifične upotrebe specifičnih preparata ili kao dokazni argu­menti opravdanog vjerovanja, da postoji mogućnost uspješne nespecifične proteinske terapije, o kojoj želimo da progovorimo nekoliko riječi.

W r i g h t je opazio, da su se kod preventivne imunizacije protiv kuge u Indiji spontano izliječili ekcemi, gonoreje, torpidni infiltrati kožnog i potkožnog tkiva i druge infekcije. Cijepljenjem protiv tifusa postali su ljudi otporniji protiv infekcije malarijom; u Transwaalskim rudnicima zlata opaženo je opadanje smrtnosti i poboljšanje općeg stanja zdravlja kod upotrebe preven­tivnog cijepljenja protiv pneumonije. Svakome je poznato djelovanje nespe-

441

cifičnih sredstava kod liječenja subakutnog reumatizma i upale zglobova, tabetičnih bolova, gonoreje, pioreje i drugih infekcija. Kao sredstva nespe­cifične proteinske terapije upotrebljuju se u glavnom proteinski spojevi i njihovi derivati, koji izazivaju snažne reakcije čitavog organizma, karakteri­zirane klinički: groznicom, povišenom temperaturom, ubrzanim bilom, znojenjem, glavoboljom, povraćanjem i t. d., fiziološki: leukocitozom, mobilizacijom pro- teolitičkih i drugih fermenata i pojačanom izmjenom tvari, koja se očituje u jačoj diurezi s umnoženim izlučivanjem dušika. Interesantno je, da se u slučajevima, gdje je organizam prethodno specifično senzitiziran, može ne­specifičnim podražajem izazvati življa proizvodnja osnovnih specifičnih p-rotu- tjelesa. Pored općenitih opažamo takodjer jake fokalne reakcije, koje se javljaju a n a t o m s k i i m a k r o s k o p s k i sa svim poznatim znacima akutne upale, f i z i o l o š k i nadražajem celularne djelatnosti, karakterizirane pojačanom sekrecijom žlijezdanih stanica, povećanom propustivošću staničnih, kapilarnih i limfnih stijena. Ova propustivost nastaje zbog promjena ozmotskih prilika i pokazuje se izlučivanjem limfe, plazme i enzima. Bolna gnijezda podležu kao loci minoris resistentiae više nespecifičnoj stimulaciji nego zdravo tkivo. Povišena temperatura i druge konstitucijonalne reakcije nastaju kao posljedica apsorpcije fokalnih otrova, toksičnih produkata, raspada bakterija, tkiva i tvari nastalih od digestivnih procesa zbog pojačanog djelovanja enzima. Fotodinamičkim, kemijskim i traumatskim inzultima možemo izazvati fokalne reakcije, koje se u kliničkom pogledu ni u čemu ne razlikuju od onih, koje su nastale zbog injekcije proteinskih spojeva.

Moramo priznati, da su rezultati i efekti nespecifičnih podražaja daleko bolje poznati od samog mehanizma njihovog postanka. Kao tumačenje ovog mehanizma u glavnom služi W e i h a r d t o v a teorija omnicelularne aktivacije plazme, prema kojoj se podražaj sastoji u proizvodnji specifičnih antibakte­rijskih tvari i pojačavanjem otpora prema intoksikaciji s i n t e t i č k i m putem, time, što se iz toksičnih proteinskih produkata stvaraju netoksični spojevi ili l i t i č k i m putem time, što se dezintegracijom toksičnih fragmenata do stupnja aminokiselina ubrzava izlučivanje otrovnih tvari. Čini se, da se ovim općim podražajem ne izaziva neki novi sistem obrane, već da se njime jedino aktivira akumulacija obranbenih snaga, koje u organizmu već postoje. Prema tome je svaki nespecifični podražaj organizma kontraindiciran u slu­čajevima, gdje su dugotrajnom bolešću iscrpljene obranbene snage organizma. Kako je nespecifična terapija postala popularnom, može se najbolje zaklju­čiti po tome, što ima danas već udžbenika, gdje se za liječenje svake pojedine bolesti preporučuje specijalna metoda i sredstvo nespecifične terapije.

To je izvan svake sumnje pretjerano. Uvjereni smo, da se nespecifična terapija nalazi još uvijek u stanju najprimitivnijeg razvoja. Kao takova, treba da se veoma oprezno primjenjuje, jer može, da, zbog neobično jakih reakcija, nedostatka standardiziranih ljekovitih sredstava, neizgradjene metodike rada i velikih individualnih razlika osjetljivosti bolesnika i prirode bolesti, nanese više štete nego koristi. Osobito je opasno, da se pretjeranim podražajem organizma unište lokalne obranbene snage i prouzroči fokalna i opća in­fekcija. Iskustvo je pokazalo, da je bolje, ako se profilaktična imunizacija provodi isključivo specifičnim antigenima; za terapeutske svrhe preporuča se upotreba specifičkih terapeutskih sredstava, gdje postoje, i samo u slu­čajevima, gdje one zataje ili uopće ne postoje, mogu se aplicirati sredstva nespecifične terapije.

Gornja razmatranja imunoloških problema probudila su u nama osjećaj nesigurnosti i malodušnosti pred veličanstvom životnih tajna. Problemi imu­nologije jesu problemi života u njegovim najosnovnijim manifestacijama i kao takovi u pretežnom dijelu transcendentalne prirode i nepristupačni spoznaji ljudskog uma. Imunološke reakcije se odigravaju izmedju životinj­

442

skog organizma i proteinskih spojeva. Kao takove predstavljaju jednadžbu s neizmjernim brojem nepoznanica, koja je još u toliko kompliciranija, što su te nepoznanice izložene besprekidnoj, možda osnovnoj promjeni po ne­poznatim zakonima. Razvoj otkrivanja tajna problema imunologije oteščan je dogmatskim — a u stvari ipak genijalnim — tumačenjima osnovnih poj­mova, koja potječu od začetnika ove medicinsko filozofske discipline. Takova su tumačenja do nedavna — faut de mieux — sa svih strana propagirana nekim svetim fanatizmom, kome se moramo diviti. Demokratizacijom shva­ćanja života u novijem vremenu oslobadjaju se polako zastarjelih nazora i najokorjeliji sljedbenici i proučavanjem imunoloških procesa na bazi metodike rada egzaktnih nauka, dolaze do zaključka, da oni pokazuju sličnosti, šta više da stvarno nijesu ništa drugo, nego koloidno-kemijske reakcije, koje nemaju samo medicinske važnosti, već se podudaraju više ili manje s općim bio­loškim reakcijama i kao takove zasijecaju duboko u interesne sfere svih grana prirodnih nauka. I tako vidimo, de imunologija po prirodi i univer­zalnosti problema, kojima se bavi, okuplja oko sebe nekom tajinstvenom privlačivom snagom pripadnike malone svih struka prirodnih nauka, koji u medjusobnoj saradnji traže puteve i načine, kako da najuspješnije prodru u osnove njenog djelovanja. Budućnost će pokazati uspjehe ovih nastojanja, a u nama, koji se nalazimo na pragu ove omašne zamisli, probudit će se uvjerenje, da će kod rješavanja ovih problema, pored umnih snaga biti po­trebna i saradnja srca, pored egzaktne nauke i filozofija, pa ćemo sa zado­voljstvom potvrditi istinu izraženu Hippokratovim riječima, da je liječnik, koji je ujedno filozof, sličan bogovima.

Summary.

J o s i p A. Ber L ot, M. D., Zagreb: T h e d e v e l o p m e n t o f i m m u n i t y a n d m o d e r n e t i o l o g i c t h e r a p y o f i n f e c t i o u s d i s e a s e s .

The Department of biologic products of the Institute of Hygiene and School of Public Health in Zagreb is starting officially with the distribution and sale of home made sera for therapeutic and prophylactic u se ju ly first 1929. — At this rare occasion a brief review is given of the development of im­munity from its earliest beginning up to present days; modern ways of etiologic therapy of infectious diseases by means of specific biologic prepa­rations are discussed. Due attention is payed to intermediate action of chemotherapeutic substances through antibody production. Mention is made of the increasing importance of therapeutic procedures by unspecific body stimulation and the possibility admitted of further progress and solution of many obscure problems in that interesting field of medical experimentation.

Iz neurološko-psihijatričkog odjela Zakladne bolnice u Zagrebu; šef: Prim. Dr. I. Herzog.

Problem samoubijstva.Dr. Ivo G l a v a n , asistenat, Zagreb.

Nagon za životom prirodjen je svakomu živomu biću i poznata je borba kojom se bori za njegovo produženje, pa makar je već prekoračio obične fiziološke granice i ako ga potkapa možda i teška neizlječiva bolest. Smrt je jedno potrebno zlo, zlo za pojedinca, ali je pomoć životu drugoga, cjelini. I ako je smrt jedna strašna riječ, grozan dogodjaj za čovjeka, obitelj ili

443

narod, jedna strašna pomisao da nas jednoć ne će biti, to je borba za nje­govo produženje razumljiva: ono što je neugodno i pomisliti, da dodje čim kasnije. Ne samo da čovjek nastoji da si život produži, već teži, da ga se uzdrži čim dulje mladjim; izmišljaju se razne metode, medicini stavljaju se novi zadaci da ovu, svakako nemoguću želju ljudskoga roda ispuni. Usprkos općeg nastojanja, da se život do krajnjih granica produži, nadju se ljudi, koji ga si svojevoljno oduzimlju. Po općem životnom zakonu je to jedna nepri­rodna pojava, jedna anomalija, koja je ali isto tako stara, kao i ljudski rod. 1 u velikoj borbi čovjek sa svim ovim faktorima, koji mu ugrožuju i pri­kraćuju život, izlazi kao pobjednik. Snizuje se opći mortalitet asaniranjem higijenskih prilika, pobijanjem uzročnika bolesti. Naprotiv povećava se mor­talitet naprasnog svojevoljnog oduzimanja života. Jedna pojava, koja je sada aktuelna i koja u velike treba da zainteresira sve one, koji se brinu za socijalno poboljšanje ljudske zajednice, jer je to znak njezine degeneracije.

I.Ovaj prikaz osniva se na opažanjima od 352 pokušaja samoubijstva,

koji su bili primljeni u zadnjih pet godina (1924.-1928.) na neurološko-psi- hijatrički odjel Zakladne bolnice. To svakako nijesu bila sva samoubijstva u gradu Zagrebu, već samo ona koja su primljena u Zakladnu bolnicu, jer mnogi ostaju u kućnom liječenju ili dolaze u druge bolnice, ili pak konač­no, ako je izvršeno samoubijstvo, ne trebaju više bolničku pomoć. Od ovih 352 pokušaja umrlo ih je 78 to znači 221 6 % . Ako se uzme, da je u gradu Zagrebu (po podacima koje sam dobio od gradskog fizikata) bilo kroz zad­njih pet godina izvršeno 275 samoubijstva, to ih je tek nešto preko jedne trećine umrlo u našoj bolnici. Od svih pokušaja bilo je dvije trećine žena, a tek jedna trećina muškaraca, dok od svih samoubijstva u Zagrebu prevla­davaju muškarci u dobroj polovini (1 5 8 :1 1 7 ) .

Načina, na koji su si ovi bolesnici pokušali oduzeti život, bilo je sedam,i to:

P o s l u č a j u b i l o je:

1924 1925 1926 1927 1928 1924-28%

M. Z. U. M. Ž. U. M. Ž. U. M. Ž. U. M. Ž. U. M. Ž. U.

Otrovanja 13 26 39 5 16 21 13 43 56 12 48 60 20 87 107 63 220 283 80-40Oštrim orudj. 6 3 9 2 1 3 8 1 9 6 — 6 7 3 10 29 8 37 10-51Strjeljanja 4 — 4 2 — 2 2 — 2 6 — 6 — 1 1 14 1 15 4-26Vješanja 3 3 1 1 1 — 1 4 1 5 1-42Utopljenja — 1 1 — — — — 2 2 2 — 2 — — — 2 3 5 1-42

, Skakanja — — — — — — 1 — 1 2 2 — 1 1 3 1 4 1-13F*revoženja — 1 1 — — — — 1 1 — 1 1 — — — — 3 3 0-86

Ukupno 26 31 57 9 17 26 24 47 71 28 50 78 28 92 120 115 237 352

Četiri petine je bilo pokušaja otrovanjem (80'40%), dok svim ostalim sredstvima (ranjavanje oštrim orudjem, strjeljanje, vješanje, utopljenje, skaka­nje sa visine te prevoženje) bilo je tek jedna petina. Kako pak prevladaju u dvije trećine žene, to je i najveći postotak otrovanja bio ženskih. Svih otro­vanja bilo je sa 41 raznim otrovom (vidi skrižaljku na str. 444).

Najviše je bilo otrovanja octenom kiselinom (3 8 8 7 % ) zatim lysolom, solnom kiselinom, hipnoticima, dok mnogi drugi otrovi dolaze rjedje ili tek pojedinačno. Od ovih su nekoji upravo bezazleni i vidi se, da se je njima htio izazvati samo neki izvanji efekt, a ne ozbiljna smrt. Trovanje octenom

444

O t r o v a n j a .

M u š k Ž e n s k e

Sveu

kupn

o

0/101924. 1925. 1926. 1927. 1928. uhup. 1924. 1925 1926. 1927. 1928. ukup.

Octena kiselina . 1 6 5 8 20 1 1 15 18 55 90 110 3887Lysol — — — 1 3 4 4 3 10 12 5 34 38 13-62Solna kiselina . . 2 — 1 — 3 6 3 2 1 2 4 12 18 636V eron a l 3 1 2 2 — 8 3 1 — 1 3 8 16 5'64L u ž in a 2 — 1 1 — 4 2 1 5 1 1 10 14 4-94Nepoznat otrov . 2 — — — — 2 4 2 2 2 — 10 12 4-24Salmijak . . . . — — — — 2 2 — — 1 4 3 8 10 3-54Sublimat . . . . — — 2 1 — 3 2 — 2 3 1 8 U 3-89M o r f i j — — — — 2 2 2 — — — 1 3 5 1-75Rasvjetni plin . . 1 1 — 2 4 4 1-40Prah za gamad . — 1 — — — 1 — 1 2 — — 3 4 1-40B e n z in — — — — i 1 — 1 1 — — 2 3 1-05Hypermangan . . 1 2 3 3 1-05Tct. jođi . . . . — — — 1 — 1 — — — — 2 2 3 1-05Lysoform . . . — — — — — 1 — 1 — — 2 2 0-70A d a l i n 1 1 2 2 0-70A tro p in — 1 1 2 2 0-70Strychnin . . . . 1 — — — — 1 1 — — — — 1 2 0-70Chlorophorm . . — 1 1 1 1 2 0-70Sumpor, kiselina 1 1 1 0-35K a r b o l — 1 — — 1 — - — — — — 1 0-35Luminal . . . . 1 1 1 0-35Medinal . . . . 1 1 1 0-35Bromural . . . . 1 1 1 0-35Phanodorm . . . 1 1 1 0-35Veramon . . . . 1 1 1 0-35Nirvanol . . . . 1 1 1 0-35Tct. opii . . . . — — — — — — 1 — — — 1 1 0-35C o c a in — — — l 1 — — — — — — 1 0-35Oxycyanat . . . 1 1 1 0-35Cyankalij . . . . — — — 1 — 1 — — — — — — 1 0-35Ugljikov oksid . . — 1 1 1 0-35K a r b id 1 1 1 0-35Kreozot — 1 1 1 0-35Rumova esencija 1 — 1 1 0-35Tct. Valeriana . . 1 — 1 1 0-35Tinta 1 — 1 1 0-35Sapunica . . . . 1 1 1 0-35Sumporni prah . 1 1 1 0-35Terpentin . . . . 1 1 1 0-35Šibice . . . . . 1 1 1 0-35

Ukupno . . . 13 5 13 12 20 63 26 16 43 48 87 220 283 100-00

kiselinom je gotovo na dnevnom redu; to je sredstvo, koje je sada u modi, kao što su nekada bile fosforne šibice. Mnogo se upotrebljuje vjerojatno zato, jer se slobodno u trgovini prodaje i lako se do nje dodje, i je r jebarem u našem gradu tako popularna, da se misli, kako se ugodno od njeumire, a ne znaju kolike muke i boli prouzrokuje. Mortalitet otrovanja octe­nom kiselinom iznosio je kod nas 3 2 7 3 % t. j. umrlo ih je 36 od 110 po­kušaja (od toga samo 5 muškaraca a 31 žena).

Trovanje kao sredstvo samoubijstva prevladava kod žena (2 2 0 :6 3 ) , dok se muškarci služe tehnički težim ali sigurnijim sredstvom. Oni upotreb- ljuju oružje, nož, uže (47 : 10). Kako je ovaj način samoubijstva sigurniji od uzimanja kojekakovih otrova, koji u manjoj količini niti ne djeluju smrto­nosno, to nam potvrdjuje činjenica, da je bilo u gradu Zagrebu zadnjih pet godina više muških samoubijstva (158 :115), dok je samih pokušaja, koji suležali u našoj bolnici bilo žena dvije, a muškaraca tek jedna trećina

445

M o r t a l i t e t p o n a č i n u samo u b i stva

Muški Ženske Ukupno Odsveukupnih %

Otrovanje octenom kis. 5 31 36 110 3273Otrovanje lysolom 1 3 4 38 10-53Oštrim orudjem 1 1 2 37 5-40Otrovanje solnom kis. 1 5 6 18 33-33Otrovanje veronalom 3 2 5 16 3012Strjeljanje 7 1 8 15 5333Otrovanje lužinom 2 — 2 14 14-35Otrovanje nepoz. otrovom 1 3 4 12 33-33Otrovanje sublimatom — 1 1 11 9-09Otrovanje salmijakom — 1 1 10 1000Vješanje 1 — 1 5 20-00Otrovanje morfijem — 2 2 5 40-00Skok s visine 3 — 3 4 75-00Otrovanje strychninom — 1 1 2 50-00Otrovanje sumpornom kis. — 1 1 1 100-00Otrovanje opijem — 1 1 1 100-00

Ukupno 25 53 78 299

(237: 115). Žene, kako je jasno, izabiru sredstva koja ne jamče sigurnu smrt, već trebaju u mnogim slučajevima da skrenu pažnju na sebe, što odgovara njihovom motivu. Muškarac kad se odluči na takav korak, uzme sredstvo koje odgovara njegovom muškaračkom karakteru, ali i koje djeluje sigurno. Pokušaja vješanja kao i utopljenja bilo je razmjerno malo, tek 1'42% od svih pokušaja. Inače se javlja dosta često, ali pošto djeluje prilično sigurno, to takovi slučaji rjedje dolaze u bolnicu. Još je rjedje skakanje s visine i skakanje pod razna prevozila (vlak, tramvaj etc.).

Ako promotrimo dobu u kojoj se pokušava samoubijstvo (vidi niže skri- žaljku) to vidimo, da počinje u prilično ranoj mladosti, u vrijeme puberteta, od 13. ' godine kod žena, nešto kasnije kod muškaraca. Kroz cijeli ljudski život, u svakoj dobi do duboke starosti, do 82. godine u našim slučajevima, pokušavali

P o s t a r o s t i .idina: Muških: Ženskih: Ukupno: °l/0 Godina: Muških: Ženskih: Ukupno: %13 — 1 1 0-28 41 2 1 3 0-8615 — 3 3 0-86 44 — 1 1 0-2816 1 5 6 1-70 45 1 2 3 0-8617 — 10 10 2-84 46 — 4 4 1-1318 2 19 21 59 7 47 1 2 3 0-8619 1 U 12 3-40 48 2 2 4 1-1320 3 15 18 5-20 49 1 — 1 0-2821 9 20 29 8-24 50 2 — 2 0-5722 3 15 18 5-10 51 — 1 1 0-2823 6 14 20 5-69 53 2 — 2 0-5724 4 14 18 5-10 54 1 — 1 0-2825 8 12 20 5-69 55 1 2 3 0-8626 9 11 20 5-69 56 — 1 1 0-2827 4 7 11 3-12 57 — 1 1 0-2828 10 13 23 6-53 58 1 — 1 0-2829 6 2 8 2-26 60 — 1 1 0 2 830 5 7 12 3-40 61 1 — 1 0-2831 3 4 7 2-00 64 1 1 2 0-5732 4 8 12 3-40 65 2 — 2 0-5733 1 1 2 0-57 66 1 — 1 0-2834 3 6 9 2-55 68 — 2 2 0-5735 — 6 6 1-70 70 1 — 1 0-2836 3 3 6 1-70 75 1 — 1 0-2837 — 2 2 0-57 77 1 — 1 0-2838 2 1 3 0-86 80 1 — 1 0-2839 2 2 4 1-13 82 1 — 1 0-2840 2 4 6 1-70 Ukupno 115 237 352 10000

446

su ljudi, da se uklone s ovoga života; i tu ima jedna doba, u kojoj je čovjek najviše disponiran za sam oubijstvo, a to je vrijeme izmedju drugoga i trećega decenija, procentualno najviše u 21. godini (8 ’24% )- U toj perijodi života mladi se ljudi odvajaju od rod ite ljskog dom a i počinju živjeti sam osta lno . M nogim a ne dostaje sn age za životnu borbu, osjećaju se n esp o so b n i za sa m o ­stalan život i brzo klonu. O sim toga mladi ljudi uopće manje cijene život nego stariji, iz lažu se i pogibaju često za kakovo prolazno od uševljenje .

Kako vidim o, prije se zasite života oni koji su tek počeli živjeti od onih, koji su već nešto proživjeli. Ako tražimo tome uzrok, m ožem o ga d on ek le otkriti u motivu (vidi n iže skrižaljku) koji je nagnao ove m lade ljude, da pokušaju sam oubijstvo .

P o mo t i v u .

Muški Ženske Ukupno °/10

Bračne razmirice 19 56 75 2131Nepoznati uzrok 26 34 60 17-08Nesretna ljubav 9 49 58 16-49B esposlica 14 23 37 10-51B olest 6 12 18 5-11Bijeda 7 8 15 4-26Zatvor 8 6 14 3-96Financijalne neprilike 10 2 12 3 4 0Kućne svadje 6 7 13 3-68Neuroze i psihoze 5 6 11 3-12Opomena i ukor 2 7 9 2 56Uzrujanje 1 7 8 2-27Osumnjičenje — 8 8 2-27Nezakoniti graviditet — 6 6 1-70D osadio život 2 3 5 1-42Žalost — 3 3 0-86

Ukupno . . 115 237 352

Od poznatih m otiva najviše su b ile bračne razmirice (2131 % ) i nesretna ljubav (16‘49% ) uzroci samoubijstvu. To su razočaranja mladih, neiskusnih bića, koja padaju baš u doba prvih ljubavi ili p očetk a bračnoga života. D akako k ovoj m ladenačkoj neprom išljenosti i neiskustvu u životu pristupaju, kako ćem o kasnije vidjeti i druge okolnosti, koje još sam o potenciraju i ubrzaju odluku za sam oubijstvo. Ozbiljniji motiv, koji je dosta čest i raširen jest b esp o s l ic a (10 '51%) i bijeda (4’26%). O sob ito iza rata poznata je pojava da v lada gotovo u sv im državama prilična b esp os l ica u skoro svim granama rada. A tamo gdje je besp oslica , tamo ima m nogo i b ijede. T o su motivi v iše eksogeni, ov ise o izvanjim prilikama, a ne to liko o čovjeku sam om , jer da se ove poprave otpao bi i ovaj postotak sam oubica . Imali sm o prilično m n ogo s lučajeva (17 08%), kod kojih nijesmo' m ogli doznati uzrok, b ilo da su ga bolesn ic i sami b ilo s kojega razloga tajili, bilo pak da su se nalazili u tako teškom stanju, da nijesu m ogli govoriti , nijesu dolazili k svijesti ili što sličnoga. Kao jedarnprilično razumljiv, ali ipak nedovoljno opravdan uzrok sam oubijstva bio je nezakoniti graviditet, koji je ali relativno dosta rijedak, tek 1 7 0 % , a poznato je, koliko ima nezakonite djece. Medju m otivim a naših bolesn ik a ima i takovih, koji su vrlo površni i prilično neozbiljni, kao razne kućne svadje i prepirke, op om ena ili ukor roditelja ili gospodara, razna uzrujavanja, osum njičenja i slično. O vo nijesu d ovoljno motivirani razlozi, koji bi normalno izazivali ovako jaku reakciju, da se odmah prekida sa životom. T akve nagle od luke često niti nemaju ozbiljnu nakanu da pokušaj

447

samoubijstva uspije, zato se niti ne izabire način koji sigurno usmrćuje, već se upotrebljuje kojekakove tekućine koje služe u kućanstvu ili neotrovni lijekovi, pošto se zna, da se svaki pokušaj otrovanja odmah otprema u bolnice, gdje im se pruža prva pomoć. Jedna se na pr. naša bolesnica pokušala pet puta otrovati, ali nikada s uspjehom !

Koja su bila zanimanja naših samoubica možemo vidjeti iz slijedeće skrižaljke:

P o z a n i m a n j u .

Muški Ženske Ukupno %

Radnici 17 52 69 19-60Služinčad 2 62 64 18-21Obrtni i trg. pomoćnici 26 17 43 12-22Obrtnici i njihove žene 7 22 29 8-24Činovnici 13 14 27 7-66Namještenici 15 11 26 7-39Posebnici 3 19 22 6-25Trgovci 11 3 14 3-96Konobari 3 10 13 3-68Studenti 6 2 8 2-27Netačna zanimanja 1 6 7 2-00Artisti 2 4 6 1-70Poljodjelci 3 2 . 5 1-42Prodavačice*- — 5 5 1-42Liječnici i ljekarnici 3 2 5 1-42Učitelji i odgojiteljice 1 3 4 1-13Prostitutke — 3 3 0-86Advokati i inženjeri 2 — 2 0-57

Ukupno 115 237 352

Preko p o lo v ice bili su m anuelni radnici, d akle ljudi b ez n aročitog š k o ­lovanja i obrazovanosti. P on ajv iše bilo je tvorničkih radnika (19 '60% ), kućne služinčadi (1 8 '2 1 % ) te obrtničkih i trgovačkih p om oćnik a (12*22%). Kod svih ovih zvanja prevladavaju žene . T ak o zvane inteligencije bilo je m nogo manje, jedna činjenica, koju treba naglasiti. N apadno malo b ilo je poljodjelaca (1 ‘4 2% ), što dokazuje, da gradski milje stvara v iše n ezadovoljn ika i b ijede n ego selo, što je poznato i razumljivo. P o gotovo to vrijedi za ženske radnice i služinčad. O ne prerano postaju sam ostalne, iz sv o g a se o sk o g a života do laze u bučni grad, u sasm a njima strani način života, gdje su izvrgnute svakovrsnim nepri­likama, često raznim iskušenjim a i velikoj borbi da si nadju zaradu i da m ogu proživjeti.

II.Broj samoubijstva u gradu Zagrebu neprestano raste i to preko razmjera

u porastu s brojem stanovništva. Godine 1900. brojio je Zagreb 61.000 stanovnika (po podacima od gradskog fizikata) i imao 23 samoubijstva, a god. 1928. imao je 140.000 i 94 slučaja samoubijstva. Vidimo, da s e j e broj stanovnika podvostručio, a broj samoubijstva početverostručio. Ako isporedimo broj samoubijstva zadnjih devet godina u Beogradu ( M i lo v a n o v ič ) 419 (213 muških i 206 žena) sa zagrebačkim 398 (222 muških i 170 žena) to vidimo, da malo zaostajemo za Beogradom, premda je razlika u žiteljstvu za preko 100 hiljada. Zagreb ima dakle relativno mnogo više samoubijstva nego Beograd. Ali ne samo kod nas, broj samoubijstva raste u mnogim, dapače i u onim vrlo kulturnim zemljama. U Njemačkoj je na pr. god. 1924. umrlo 14.338 samoubica, a 1925. za pet po sto više (Al b r e c h t ) . Glavni uzrok svih samo-

443

ubijstva u Njemačkoj iza rata bio je endogeni ( F r e ud e n b erg). U samoj P rus­koj bilo je prije rata više samoubijstva (god. 1913. : 9214) nego iza rata (god. 1919. : 6784). Ovo opadanje pripisivalo se pobijanju alkoholizma. Ali je taj broj kasnije počeo ponovno rasti, tako da je god. 1923. bilo 7863, dok je 1924. taj broj poskočio na 8590 slučaja. I u Francuskoj samoubijstva rastu, samo razni departementi pokazuju veliku brojčanu razliku. God. 1920. bilo je svega ukupno 8141 suicida, odnosno jedan na 4750 stanovnika ( F l eu ry). lste godine bio je u Zagrebu odnos 1 :4739, dakle razlika nije bila velika. U samom Parizu su samoubijstva relativno rijetka ( S e r i n). Od januara 1925. do oktobra 1926. bilo je 4-20 (pokušaja i uspjelih samoubijstva). Jedna trećina bili su duševno zdravi, a dvije trećine psihopate. Najčešći motiv kod zdravih individua bila je žalost za izgubljenim članom obitelji, zatim siromaštvo i bijeda. Većina ih se je ustrijelila, utopila i objesila. Relativno malo bilo je samoubijstva u Italiji; tako god. 1923. otpalo je na svaki milijun stanovnika tek 85 slučaja (ViD o n i) , dok je iste godine bilo samo u Zagrebu 47 slučaja. I ü Japanu raste broj suicida ( H i r a n u m a ) , ali je relativno mnogo rjedje nego li kod nas. God. 1900. otpalo je na svaku stotinu hiljada žitelja samo 13 samoubijstva, dok je kod nas iste godine bilo 23, premda je onda Zagreb brojio samo 61 hiljadu. U Sovjetskoj Rusiji suicid opada ( L e j b o w i t s ch ) ; prema predratnom vremenu spao je za 25% . Muškarci su u pretežnoj većini, osobito mnogo imade djece, pet puta toliko, koliko u Pruskoj ( H e i n d l ) .

Koji su uzroci, da se samoubijstva množe? M i n e r drži, da je tomu općeniti uzrok propadanje osjećaja za pripadnost k obitelji i domovini i rastu t. zv. individualizma. Pogotovo kod nas zadnje dvije godine je broj pokušaja a i izvršenih samoubijstva osobito velik. Kroz cijelo ratno vrijeme bio je mortalitet jednak predratnome, dapače nekoje godine i manji. Nekoliko godina iza rata počeo je broj naglo rasti, osobito od godine 1923., dok nije lanjske dosegnuo svoj maksimum. Ako se uzme u obzir, da je život u ratno vrijeme bio mnogo teži od onoga u mirno doba, to se ipak samoubijstva nijesu umna­žala, znači da ekonomski momenat nije odlučivao. Uzrok bit će vjerojatno u tome, što većinu samoubijstva tvore muškarci, a oni su kroz to vrijeme bili većinom u vojsci. U zadnjih pet godina vlada velika besposlica, pa bi se mislilo, da je ona uzrok ovom naglom umnažanju samoubijstva, no u našim slučajevima je to bilo tek u 10 51 % . Glavni naši uzroci bili su, kako je već spomenuto, bračne razmirice (21'31%) i nesretna ljubav (16'49%)- To su dva motiva, koja dominiraju kod naših bolesnika, osobito ženskih. Do sličnih je zaključaka došao i O p p l e r , da uzrok umnažanja samoubijstva leži u nepovoljnim ekonomskim odnosima, a kod žena i u bračnim razmiricama. Rat je sam mnogo djelovao na tjelesni a i duševni razvoj čovjeka, poremetio običajni društveni poredak, demoralizirao; nije čudo, da generacija, koja se u takovim prilikama razvijala, nije imala onaj solidni moralni odgoj, koji jeosobito potreban ženskoj djeci. Muškarci pak, vraćali su se sa bojnog polja,iz zarobljeništva, uslijed ratnih neprilika, gdje su svaki čas bili izvrženi smrti,etički su mnogo otupili, mnogi se podali alkoholu. Kod kuće našli su opetizmijenjene prilike, često prenaglo i nepromišljeno sklapali brakove, pa ako se uzme, da su i žene pod sličnim okolnostima stupale u brak, jasno je, da će biti raznih nesporazumaka, svadja i nevjere. Pogotovo život u gradu više naginje na nesolidnost nego na selu ili u manjem mjestu. Vrtlog velegradskog života povuče sve slabije i takovom životu sklonije individue, i razumljivo je, da iz toga rezultiraju moralno labavi brakovi. K svemu tome, još se pri­družuje i besposlica, koja još više uzdrma obiteljski život, iz kojega se onda stvaraju odluke za samoubijstvo. Nesretna ljubav je banalni motiv, ali ipak dosta čest. Javlja se kod mladih ljudi, osobito žena koje ne stoje na visokom stupnju obrazovanosti (služavke, radnice, pomoćnice etc.). U mnogo slučajeva nije se radi t. zv. nesretne ljubavi mislila ozbiljna smrt, već je sve bilo više

449

teatralno inscenirano. Zašto baš ova dva motiva prevladavaju kod naših bo­lesnika teško je reći, jer ovakove poslijeratne prilike podjednake su u svim našim gradovima. To je jedna statistička činjenica, koju se ne može mimoići.

III.Problem samoubijstva može se riješavati sa više gledišta: religioznog,

socijalnog, sudsko-medicinskog, patološko-anatomskog etc. Mi ćemo to pita­nje promotriti sa psihološkog gledišta. Običaj je, da se svi pokušaji samou­bijstva smještaju u našoj bolnici na odio za živčane i duševno bolesne. Pitanje je, da li s pravom ili ne. Svakako svojevoljno oduzimanje života jest jedna neprirodna pojava. Psihoanalitičari, a medju njima i G a r t n e r ju teoretski tumače ovako: želja za životom (der Lebenswunsch) svakoga živoga bića sastoji se od dvije komponente: instinkta života i smrti (Lebens- und Todes­instinkt). Pod fiziološkim uvjetima izjednačuju se ove dvije sile. Patološka smetnja ove ravnoteže — bolesno opadanje životnog instinkta ili povišenje instinkta smrti — umnaža želju za smrću i vodi k samoubijstvu. Pitanje je da li su takovi bolesnici duševno potpuno zdravi ili su duševno bolesni. Samo­ubijstvo je po M i l o v a n o v i ć u rezultanta suicidalne psihe, suicidalne dispo­zicije i suicidalne motivacije. O ovoj posljednjoj već smo prije govorili obzi­rom na naše bolesnike i općenito se može naglasiti, da motivi naših bolesnika nijesu dovoljno jaki, da bi jedino oni dostajali za pokušaj ili izvršenje sam o­ubijstva. D a l i postoji suicidalna psiha? R i e t i drži, da je samoubijstvo uvijek znak promijenjenog psihičkog stanja. Njegovi uzroci su uvijek patološki; gdje su prisutni i psihološki porivi, vrijede oni samo kao prigodni uzroci. Pato- genetički mehanizmi suicida jesu depresivni (kod melanholičara, kod bolesnika s prisilnim predodžbama, kod halucinoza) egocentrički (kod histeričara i paranoičara) i nesvijesni (kod dementnih). B r o c k h a u s na temelju opažanja kod stotine svojih bolesnika našao je, da su 52 bili psihopate a 48 duševno bolesni, dakle ni jedan nije bio duševno potpuno zdrav. On dijeli suicid u tri grupe: najprije ga opisuje kao primitivnu reakciju kod lako razdražljivih, nestalnih, asocijalnih individua; zatim suicid kao bijeg t. j. iz životnih nepri­lika kod konstitucijonalno-depresivnih, senzitivnih, asteničkih: kao treću grupu opisuje teatraličko samoubijstvo kod pseudologa, histeričara, kod ljudi želj­nih senzacija, koji ali ne žele ozbiljno smrt. F 1 e u r y drži, da je najvažniji uvjet za samoubijstvo stanje straha, tjeskobe (Zustand der Angst, angoisse) slično onomu, koje dolazi i kod drugih duševnih oboljenja, zato je i terapija kan­didata za samoubijstvo samo psihijatrička.

Svi ovi autori drže, da je samoubijstvo ili samo pokušaj svakako čin neuravnotežene psihe, da su svi ovi bolesnici više manje psihopate ili pak duševno bolesni. R e i c h a r d t sa čisto psihijatričkog gledišta dijeli suicid, kao poremećenje nagona za samoodržanje, u 4 grupe:

1. kod duševno zdravih uslijed teških duševnih konflikata, velike bijede, potpunog poslovnog pada, uslijed neizlječivih bolesti i intenzivnih boli etc.

2. kod nestalnih i razdražljivih psihopata osobito mladih, kao trenu­tačni patološki afektivni čin (impulsive Handlung).

3. kod psihopata svake dobe, koji u životu nailaze na poteškoće (du­ševni konflikti, nesretna ljubav etc.), ali koji se za razliku od onih pod br.2. promišljeno pripravljaju na samoubijstvo.

4. kod pravih psihoza (osobito melanholije i drugih depresivnih psihoza).Dakle on dopušta suicid i kod duševno posve zdravih osoba, samo

mora biti taj čin dovoljno motiviran. Svakako jedan razboriti motiv, a po mojem mišljenju bi to bio samo teška i neizlječiva bolest, odvaja ovakova samoubijstva iz grupe psihopata i psihotičara i tvori, ako ga tako možemo nazvali, fiziološko ( P l a c z e k ) , bolje rečeno racijonalno samoubijstvo. Jedna teška, dokazano neizlječiva bolest (n. pr. rak) mogao bi da bude opravdan

450

motiv, da se čovjek sâm riješi teških boli i nesnosnoga života iz kojega nema više izlaza u bolje, a i da riješi svoju okolinu mnogih neprilika, izda­taka i moralnih boli, svojevoljnom naprasnom smrću. To je razumljivo i dovoljno motivirano, te takove samoubice nikako se ne mogu ubrojiti u psihopate i duševno bolesne. Ali tako motiviranih samoubijstva ima relativno malo, mi smo ih imali tek 18 odnosno 5 i l % - P rav>h psihoza bilo je devet (6 muškaraca i 3 žene) t. j. 2 '55% (paranoia 3, i po jedna dementia prae­cox, melancholia, epilepsia, paralysis progressiva, mania i dementia senilis), a svi ostali, velika većina naših bolesnika, 9 2 3 4 % , bili bi psihopate, koje bi svrstali u 2. i 3. Reichardtovu skupinu. Izrazom „psihopatija“ označujemo skup konstitucijonalnih anomalija na području duševnoga života čuvstvovanja i volje, koje tvore prelaz od duševnog zdravlja k duševnim bolestima. Psi­hopate su dakle ljudi, koji čine na svoju okolinu posve normalan utisak, samo su promijenjenog karaktera, dok inače mogu biti što se tiče inteligen­cije i vrlo nadareni (dégénérés supérieurs). Bilo je dosta velikih ljudi u svjetskoj povjesti, mnogo političara i učenjaka, pogotovo književnika i umjet­nika, koji su bili psihopate. Broj psihopata je dosta velik; R e i c h a r d t ga cijeni na 5% i više od cjelokupnog stanovništva.

Svi naši bolesnici bili su točno anamnestički ispitani. Tragalo se za hereditarnom opterećenosti i dosta često smo opazili, da potječu od roditelja alkoholičara i da je u obitelji vladala tuberkuloza. Uz anamnestičke podatke bio je i objektivni nalaz njihovog duševnog stanja takav, da smo u „velikoj, pretežnoj većini mogli opaziti slijedeće karakteristike njihove psihe: naglo mijenjaju raspoloženje, zapadaju iz jednoga ekstrema u drugi, jedni su pato­loški optimiste, drugi pak bezrazložni pesimiste, razdražljivi su, vrlo lagano i neobično živo reagiraju na podražaje, na koje još normalan čovjek ne bi uopće reagirao, tako da njihova reakcija nije adekvatna podražaju. Nestalni su i neizdržljivi, klonu kod malih životnih neuspjeha, zapadaju u afekat, imaju sklonost k impulzivnim činima. Prilični su egoiste i asocijalni; poka­zuju često sklonost k opijanju i povišeni nagon seksualnosti. Ovakovoj la­bilnoj psihičkoj konstituciji dovoljan je tek neznatan povod, neki agent pro­vocateur, koji će poremetiti njenu relativnu ravnotežu i stvoriti odluku za samoubijstvo. Zato nije čudo, da tako neznatni motivi kao što su bili kod naših bolesnika, mogu izazvati ovako jaku reakciju i dispoziciju za suicid.

Suicidalne psihe a priori kao takove nema, već postoji psihopatska konstitucija, a sam suicid je tek izraz ove, kako vidimo i kod većine naših bolesnika. Suicidalnu dispoziciju tvore endogeni (pubertet, menstruacija, kli­makterij etc.) i eksogeni (prilike, milje etc.) faktori.

Mnogi su autori, osobito patološki anatomi, mišljenja, da su uzroci sa­moubijstva u velikoj većini patološke promjene pojedinih organa. Opisivale su se razne deformacije lubanje, anomalije mozga i vrlo često status thymico­lymphaticus. K r j u k o w dolazi do zaključka, da je uzrok samoubijstvu dis­funkcija mozga uslijed smetnje cirkulacije i njegovog nedostatnog hranjenja. V i d o n i okrivljuje kao organsku bazu suicida degeneraciju, konstituciju, unutarnju sekreciju, smetnje genitalnog aparata etc. Patološki i sudski ana­tomi idu malo predaleko, i u razvim organskim promjenama, koje su inače manje važne, vide motiv za samoubijstvo ( M o s d z ie n , M i lo v a n o v i č ) . M i­l o v a n o v i č na beogradskom materijalu je pronašao, da je u 44" 1 % suici­dalni motiv somatičko oboljenje. To je svakako nešto prevelik broj, kod nas je taj iznosio samo 5'11%- Ne može se svaka organska promjena, koja se slučajno nadje kod obdukcije, uzeti kao uzrok samoubijstvu, jer više puta se nadju takove promjene o kojima bolesnik za života nije ni znao, a niti se je na njih tužio. Anamneza je najvažniji pomoćnik u otkrivanju suicidalnog motiva, katkada ga otkrije i objektivna klinička pretraga (bolest, graviditet etc.), dok bi nas sam obdukcijom nalaz mogao, što se tiče motiva, lagano da

451

zavede, upravo obzirom na činjenicu, da se kod skoro svake obdukcije nadju razne promjene, koje su više slučajni nalaz nego glavni uzrok smrti odnosno motiv suicida.

Za psihopatsku konstituciju govori i činjenica, što se suicid javlja već u vrlo ranoj dobi, kod djece (D e S a n c t i s ) , kod učenika ( P u u s e p p ) , kod mladih individua do 20. godine ( S t a r o b i n s k y , G r z y w o - D a b r o w s k a ) . Slab­ljenje nagona za samoodržanje kod ovakovih psihopata može se i baštiniti, te se javlja kod više članova iste obitelji (B re m e r) , može poticati od rodi­telja alkoholičara. Važan biološki faktor jest pubertet, doba u kojoj je ova­kav živčani sustav naročito labilan i osjetljiv osobito na razna duševna uz­budjenja. M a r c u s e naglašuje važnost momenta „nesretna ljubav“ osobito kod ženskih samoubica. 1 kod dvostrukog samoubijstva čini se, da su žene aktivnije i sugestivno djeluju na muškarce. P l a c z e k naglašuje veliku ulogu seksualiteta osobito kod mladih individua kao neku naročitu dispoziciju za samoubijstvo. Kod žena se ta dizpozicija javlja u jačoj mjeri za vrijeme menstruacije ( S t e i n e r ) , kad su one i normalno kroz to vrijeme razdražljivije i brže reagiraju. Vjerojatno je, da na suicidalnu dispoziju psihopata djeluju i klimatske te meteorološke promjene. V i d o n i je našao, da broj suicida ima svoj maksimum (u Italiji) u mjesecu junu i julu, minimum u decembru i februaru. S njime se slaže i M i n e r (maksimum maj-juni, mininum decem- bar-januar). U našim slučajevima bilo je to nešto drukčije: maksimum je bio u novembru, minimum u februaru. Većina pada dakle u hladnije jesenje doba. Možda jesen djeluje nešto depresivno na psihu takovih bića.

Konačno još nekoliko riječi o terapiji odnosno profilaksi suicida. Indi­vidualna terapija od slučaja do slučaja jest psihoterapija kao za svaku psi­hopatsku konstituciju. Duševno bolesni sa suicidalnom tendencijom dolaze u zavod, gdje ih se stalno nadzire. Mnogo je važnija profilaksa samoubijstva kod širokih masa. Ovu zadaću ispunjuje više socijologija nego kurativna medicina. Popravljanjem životnih prilika, socijalnog položaja pojedinaca i eko­nomskim razvitkom poboljšava se i omogućuje laganiji način života. Dizanjem raznih socijalnih i higijenskih institucija olakšava se briga radnom svijetu za djecu i porodicu. Za mlade djevojke pogotovo za radnice i služavke, treba otvarati domove, gdje se mogu smjestiti za slučaj da su bez posla, gravidne i bolesne. Treba uklanjati besposlicu, pobijati bijedu, tako da životna borba bude olakšana. Kako smo vidjeli, da je većina takovih bolesnika psihopate, to je vrlo važno, da se posveti pažnja razvoju, osobito duševnom ovakovih mladih ljudi. Tu škola treba da odgaja i stvara karaktere, pučka prosvjeta, javna predavanja, dobra štampa da ju potpomažu. Dnevna novinska štampa djeluje upravo nepovoljno svojim senzacijonalnim vijestima o svakom poje­dinom pokušaju ili uspjelom samoubijstvu (L ey , P r o s o r o v ) . Poboljšanjem svih ovih prilika i faktora ojačat će u čovjeku svijest i nagon za samoodržanje i ovakovih nezdravih pojava bit će manje.

Zusammenfassung.Dr. Iv o G l a v a n , Assistent, Zagreb: Ü b e r d a s S e l b s t m o r d p r o b l e m .

Verfasser berichtet über 352 Fälle von Selbstmordversuchen, die in den letzten 5 Jahren (1924— 1928.) auf der neurologischen Abteilung des Stiftungsspitals in Zagreb aufgenommen wurden. In überwiegender Mehrzahl sind es Frauen (237 : 115). In 80 '40% der Fälle handelt es sich um Vergiftungen mit 41 verschiedenen Mitteln. Essigsäure wurde in 38’87% bevorzugt. Die Mortalität beträgt 2 2 i 6 % Das Alter der Personen liegt zwischen 13 und 82 Jahren, die meisten standen im 21. Lebensjahre (8'24%)- Ehezwistigkeiten (21 '31 % ) und unglückliche Liebe (16-49%), Arbeitslosigkeit (10'51% ) und Not (4 26% ) sind meistens die Motive. Dem Berufe nach sind die Arbeiter­

452

schaft in 19'6% und das Hauspersonal in 18'21% beteiligt. Die Zahl der Selbstmordversuche hat in den letzten 2 Jahren in Zagreb stark zugenommen. 92'34% der Personen waren Psychopathen, in 2‘55% bestand eine Psychose, und nur in 5 '1 1% handelte es sich um Geistesgesunde, die eine schwere organische Krankheit hatten, welch letzteres Motiv der Verfasser als einzige Ursache für einen Selbstmord bei solchen Personen hält. Schliesslich ist in einigen Worten die Prophylaxe und die Therapie bei Selbstmördern angedeutet.

w u s p r a i i s t «

Nova therapeutica u praksi.

Upliv organskog preparata „animasa“ na krvni tlak i arteriosklerotična oboljenja.

Dr. Otmar W e s e lko, specijalista za eksper. patologiju, Zagreb.

U zadnjim je decenijama upotrebljavanje organskih preparata kod raznih oboljenja zauzelo veliki opseg, jer nije više njihovo djelovanje dvojbeno već više puta natkriljuje kemičke preparate. Organski preparati djeluju spe- cifički a ne simptomatski. Oni su jedini, koji mogu kod poremećenja unutarnje sekrecije postići uspjeh. Tako su neophodno potrebni kod oboljenja spolnih organa i štitne žlijezde. Organski preparati, koji se dobivaju iz krvnih su­dova po naročitom postupku, pokazali su se osobito podesni za liječenje arterioskloroze, raznih oboljenja visokog krvnog tlaka i njegovih posljedica kao vrtoglavice, osjećaja tjeskobe i težine u glavi.

Jedan je od najstarijih organskih preparata „ a n i m a s a “ (Organothe- rapeutische Werke, Osnabrück). Animasa je proizvod razgradjene bjelančevine intime i medije životinskih krvnih sudova, a osim toga sadrži bjelančaste tvari crvenih krvnih tjelešca. Preparat se upotrebljava u formi tableta i injekcija. ,,Animasa-forte“-tablete sadrže još 0,005 joda, 0,015 broma, vezano na bjelančevinu i 0,001 nitroglycerina.

Literatura o animasi je vrlo velika i veoma se povoljno izrazuje o uspjesima s tim preparatom. Uslijed te činjenice odlučio sam se i ja upo- trebiti animasu kod gore pomenutih oboljenja. Uspjeh je liječenja bio tako dobar, da sam se poslije godinu dana, od kada sam liječio animasom, od­lučio objaviti moje rezultate.

Liječenje visokog krvnog tlaka, arterioskleroze i popratnih bolesti često je vrlo nezahvalan posao za liječnika. Glavni uzrok je obično, da je bolesnik već kušao razne lijekove bez ikakvog vidljivog uspjeha i postao nestrpljiv.

Bez upuštanja u pojedinačne opise bolesti prikazat ću u slijedećem jednu krivulju, koja tačno predočuje uspjeh internog liječenja animasom. To je slučaj teške arterioskleroze nekog 54 godina starog bolesnika, čiji je krvni tlak bio 190 mm.

U toku od deset dana pao je krvni tlak za 20 mm. Animasa tablete su se davale 3 puta dnevno po dvije. Naročite se dijete nije držao bolesnik.

Kod dalnjeg liječenja drugih bolesnika pokazalo se, da treba više puta uzimati lijek 5 do 6 nedjelja, dok nastupi pad krvnog tlaka. Interesantno je opažanje, da mogu subjektivni simptomi kao lupanje srca, težina u glavi i vrtoglavica već iščeznuti treći dan poslije uzimanja lijeka.

453

Najljepše uspjehe može se postići kod klimakteričnih tegoba s krvnim tlakom od 180— 195 mm. Animasa može se uzimati više mjeseci bez štetnog djelovanja na organizam. Kod dužeg uzimanja nastupi u pojedinim slučaje­vima navika. Tomu se može predusreti, ako se poslije 6-nedjeljnog uzimanja prekine davanjem lijeka do 14 dana.

Animasa-forte upotrebio sam kod dva teška slučaja hipertonije. Uspjeh je bio i u tim slučajevima dobar. Kod prvog slučaja spao je krvni tlak u toku 2 nedjelje od 220 mm na 195 mm. Poslije šestnedjeljnog uzimanja animase-forte bio je krvni tlak 175 mm i ostao skoro mjesec dana na istoj visini. Kod drugog slučaja pao je već krvni tlak poslije dva dana od 200 mm na 185 mm a onda odmah skočio na 195 mm i ostao cijelih osam dana na istoj visini. Poslije šestnedjeljne kure pao je opet na 185 mm.

Skok i pad krvnog tlaka može se vidjeti iz priložene krivulje:

Osim u gore navedenom slučaju opazio sam još u nekoliko slučajeva poslije uzimanja animase, da krvni tlak opadava, ali da se za 2 do 3 danapovrati na svoju prvobitnu visinu. U tim slučajevima mora igrati veliku uloguvegetativni nervni sistem, jer ne dozvoljava, da nastupi pad krvnog tlakauslijed fiziološkog antagonista animase — adrenalina.

Animasa pro injectione upotrebio sam samo jedan put i to kod teških simptoma genuine hipertonije s krvnim tlakom 220 mm. Injekcije su se davale svaki treći dan. Poslije prve injekcije pao je krvni tlak za 20 mm. Pad krvnog tlaka trajao je samo nekoliko sati i drugi dan bio je 205 mm.Treća injekcija je imala u toliko uspjeha, da je krvni tlak momentalno paona 190 a onda opet skočio za 10 mm. Uspjeh se je pokazao poslije deset injekcija, kad je bio krvni tlak 185 mm i ostao preko tri nedjelje na istojvisini. Subjektivni su simptomi i tu odmah poslije druge injekcije iščezli inastupilo je jako duševno poboljšanje. Tako se bolesnik nije više tužio na šum u ušima, lupanje srca i teško disanje.

454

Zaključak: A n i m a s a je lijek,koji može liječnik upotrebiti dobrim uspje­hom kod oboljenja visokog tlaka, arterioskleroze i posljedičnih bolesti. U teškim će slučajevima dobro doći injekcije i animasa-forte. U mnogim slu­čajevima, gdje se je kušalo bezuspješno liječenje sa dosada poznatim lijekovima, uvijek se može kušati liječenje animasom, jer ne djeluje štetno na čovječji organizam, već može olakšati i poboljšati stanje i beznadnih slučajeva.

Praktična iskustva s arsylenom „Roche“.Dr. Branko Še s t ak, Brod n/S.

Imao sam prilike, da gotovo kroz čitavu jednu godinu motrim kod mojih mnogobrojnih pacijenata djelovanje ovog novoga arzenovoga spoja (F. Hoff- mann-La Roche & Co. A. G., Basel). Arsylen je organski arzenov spoj — allylarsinova kiselina —, te mi uspjesi, koje sam tim preparatom dosada postignuo, dozvoljavaju da ustvrdim, da se poradi svoga intenzivnoga i brzo­ga djelovanja, redovno bez ikakovih nuzpojava, bitno razlikuje od dosada poznatih arzenovih spojeva. Stoga razloga upotrebljavam taj preparat sada u svim slučajevima, gdje se ukaže potreba za arzenterapiju. Jednako dobre rezultate postizavao sam podavanjem per os i injekcijama, a gotovo nikakova toksičnost dopuštala mi je, da ordiniram arsylen u najvećim dozama. U svim slučajevima se je preparat izvrsno podnašao.

Specijalno sam upotrebljavao arsylen kod svih vrsti anemija, te bi želio podvući, da se taj preparat osobito kod te terapije pokazao kao odličan. Dalje sam zabilježio lijepe uspjehe nakon dugotrajnih krvarenja, kao i kod rekonvalescenata nakon infekcijoznih bolesti. Izim toga imao sam u ovoj godini više slučajeva abdomin. tifusa, jednako sam nakon puerperalnih pro­cesa postignuo injekcijama arsylena znatno poboljšanje već u razmjerno kratko doba, dok je u većini slučajeva nakon dovršene kure nastupila potpuna restitucija.

U nekoliko slučajeva malaksalosti uslijed prenapornoga rada kod spe­cijalno ženskih pacijenata — radnica po raznim fabrikama — bio je uspjeh s arsylenom, koji dajem u takovim slučajevima per os, izvrstan. Jednoj sam pacijentici davao arsylen poradi posvemašnje slabosti uslijed neurastenije, pa se je bolesnica u najkraće vrijeme kolosalno oporavila. Kod astenije i kloroze popravilo se stanje radnice već nakon 15 injekcija arsylena (à 0 05).

U posljednje vrijeme imao sam i dva slučaja pernicijozne anemije, te sam bolesne uz dijetetsko liječenje podvrgnuo i terapiji s arsylenom, i to u stepenastim dozama. Već nakon kratkoga vremena opažalo se znatno pobolj­šanje apetita, besanica je nestala, isto i upale u ustima i opća klonulost. Nakon 5-nedjeljne kure znatno se je popravila i krvna slika. Postotak haemo- globina porasao je od 23% i 34% na 65% i 70%, a broj crvenih krvnih tjelešaca od 1 i P5 mil. na 3‘2 i 3'5 mil.

U nekoliko slučajeva kronične malarije kod već skoro jcahektičnih pacijenata pokazao se arsylen u kombinaciji s kininom kao odlično sredstvo. Bolesnici osjećali su se mnogo bodriji, nestalo je subikterične boje, te smet­nje sa strane probavnoga trakta. Pri završetku liječenja mogao sam konsta­tirati još neznatni otok slezene. Bolesnici napustili su moju ordinaciju tako rekući posvema zdravi.

Općenito uzevši zaslužuje preparat obzirom na njegovo sigurno djelo­vanje i minimalnu toksičnost potpunu pažnju i apsolutnu prednost pred osta­lim organskim preparatima.

Referati

455

Terapija.

Irrigal u ginekološkoj praksi.D r. M iroslav K r e t i ć, Sv. Ivan Zelina.

Vrlo su česta oboljenja kod žena razni iscjeci iz spolnih organa, koji imadu svoj kazus u oboljenjima sluznice vagine, porcije, cerviksa te sam og endometriuma. Izmedju svih preparata za ispiranje, koji su se u tu svrhu upotrebljavali, ostala je drvena žesta na visini uza sav svoj penetrirajući zadah, te što pali sluznice. Tek u novije vrijeme ušao je u promet preparat „i r r i g a l “ (Arthur Jaffé, Berlin) koji ima sva svojstva drvene žeste a prednost u tom e, što je ugodnog mirisa i ne pali sluznice. Radeći s tim preparatom došao sam do vrlo dobrih rezultata i to u razmjerno kratko vrijeme kod raznih neugodnih iscjedaka iz vagine. Opazio sam, da kod onih iscjedaka, koji su imali svoj uzrok u oboljenjima sam e vagine i porcije, irrigal je vanredno dobro djelovao, slabije kod cerviksa, dok je kod endometritida posve zatajio. N jegovo je djelovanje manje baktericidno, on ima svoj glavni učinak u zaustavljanju razvitka bakterija te raznih procesa gnjilenja. Ovo posljednje sam osobito dobro primijetio kod dva slučaja inope- rabilnih ca. portiae. Smradan iscjedak, koji je ovdje izlazio iz spolovila, bio je neugodan ne sam o za osobe, koje su dvorile pacijentice, nego i za njih sam e. Pomoću irrigala to se je tako popravilo, da apsolutno nijesam osjećao onaj neugodni vonj kod posjeta bolesnika, a uza to je i iscjedak znatno se smanjio.

Kod jedne pacijentice, koja je dugo trpila na intertriginoznom ekcemu uslijed ne­prestanog iscjetka iz vagine, postigao sam pom oću irrigala u roku od 14 dana potpuno ozdravljenje. Kod više slučaja jakih erozija porcije, koje sam termokauterizirao i na­knadno liječio irrigalom, bili su uspjesi vrlo zadovoljavajući. — Rezimirajući to došao sam do zaključka, da u svim kataralnim promjenama sluznica te procesim a gnjilenja, koji stoje na dohvat preparatu, ima irrigal odlično djelovanje. Ono je dvostruko, kemijsko i mehaničko. Kemijsko, što sprječava dalnje gnjilenje odnosno razvijanje bakterija, a me­haničko, što se irigacijom odstranjuje sluz te razni produkti gnjilenja, koji se nalaze na površini patološkog tkiva. Irrigal se upotrebljuje u 2—50/00 mlakoj otopini (30° C) te se prave irigacije 1—2 puta dnevno.

Peter: Interno liječenje amebne dizenterije s rivanolom.(Beihefte z. Archiv für Schiffs- u. Tropenhygiene, br. 4., g. 1928.).

Autor je po prvi puta pokušao primijeniti r i v a n o l (I. G. F. A. G., Leverkusen) peroralno i sistem atski, te je opazio, da se u dozama od 30—50 mg vrlo dobro podnaša.

Specijalno pokušaji protiv am ebne dizenterije dokazaše, da je rivanol novo uspješno sredstvo protiv vegetativnih kao i trajnih forma ove bolesti.

Rivanol peroralno djeluje u tri pravca: parazitotropno, spazmolitički i anestetično.

Bauer: Vigantol i liječenje nespecifičnog fluora.(Münchener m edizinische W ochenschrift, br. 23., g. 1929.).

Autor je kod mladih djevojčica i virgines nespecifični fluor liječio sam o v i g a n - t o l o m , bez ikakvog inog lokalnog liječenja. 10 bolesnicam à davao je dnevno 1—3 vigan- tol-dragée uz jelo. Svaka druga terapija bila je isključena. Pregled nakon 4 tjedna dao je rezultat: kod 5 slučaja posvem a su nestali svi objektivni pojavi; kod 3 slučaja nije bilo nikakvog djelovanja, radilo se o starijim virgines, koje su m nogo sjedjele, malo se gibale i koje su trpjele od kronične opstipacije. Neuspjeh m ože da se traži i u psihi „starih“ djevica. Ovi pokušaji liječenja fluora s vigantolom dašto da ne idu za tim, da fluor obilježe kao neku bolest pomankanja izvjesnih tjelesnih faktora.

Löwinger: Liječenje proljeva kod gripe s adsorganom.(Fortschritte der Medizin, br. 9., g. 1929.).

Kod proljeva u gripi dobro je djelovao a d s o r g a n (Heyden), koji je gel-kom bi- nacija srebra, ugljika, klora i kremene kiseline. Davao se dvaput dnevno na vršak noža. Autor opisuje osobito težak slučaj, gdje je uz gripu vrlo poskočila temperatura, nastu­pilo bljuvanje i proljev, bradikardija i pojavi kolapsa. Već dan nakon adsorgana nestala je vrućica, palenje u želucu i proljev. Autor preporuča adsorgan osobito kod burnih forma proljeva za trajanja gripe, da se napadaj predusretne.

Poindecker: Perkutana imunizacija protiv difterije s Loewensteinovom toxoid-mašću.(Ars Medici, br. 4., g. 1929.).

Podvrgao je 176 djece svog dječjeg odjela, koja su imala pozitivnu Schickovu reakciju, trostrukom utrljavanju toksoida u razmaku od 10—14 dana, svaki put 4 ccm

456

masti iza umivanja kože na prsima i ledjima eterom. Sveopća reakcija bila je rijetka i neznatna, akoprem su to bila djeca s tuberkuloznim pojavama. Češća bila je lokalna reakcija u obliku crvenila, čvorića i pustula, najjača 2. i 3. dan. Iza 14 dana bila je Schickova reakcija negativna kod 68% a nakon 6 mjeseci kod 83%. Dobro djelovanje potvrdjuje činjenica, što je tečajem godine oboljelo sam o 5 djece na difteriji, koja je izvana donešena, dočim g. 1927. bilo je 59 sluč. Metoda je posve bez pogibelji i laka. Imunitet nastaje tek 6 tjedni iza zadnjeg mazanja, dakle se ne m ože rabiti za vrijeme epidemija, ali vrlo je prikladna za dječje zavode. Dr. C u l ek .

Kerekés: Problemi utaživanja boli.(Magyar Orvos, br. 21., g. 1927.).

U glavnom e postoje dvije velike grupe sredstava za ublaživanje bolova. Jedna se sastoji od preparata i kombinacija salicyla i antipyrina i njima srodnih sredstava s elek- tivnim djelovanjem na centre bolova i centre za regulaciju tjelesne topline. Druga je grupa morfij sa svojim brojnim derivatima i više ili manje uspješnim doknadnim sred­stvima. a esto medjutim niti sredstvim a iz prve niti onima iz druge grupe nijesmo u stanju, da izvršimo zadatak ublaživanja bolova na zadovoljstvo i liječnika i bolesnika, naročito u slučajevima prolaznih, ali opetovanih bolova jačeg intenziteta ili kod dugo­trajnih bolova, gdje djelovanje sredstava iz prve grupe nije dostatno, a ipak ne postoji indikacija za davanje morfija i njemu srodnih sredstava. Potreba, da se kod svakoga nastupa bolova dade neko sredstvo, isključuje preparate ove druge grupe, barem za sa­vjesnoga liječnika, koji će uvijek misliti na m ogućnost patološkog priviknuća. Treba dakle naći sredstvo, koje će doduše ublažiti bolove, ali ne će umanjiti radnu sposobnost ovakovog periodičnog bolesnika. U ovakovim se slučajevim a već odavno služim o po­znatim sinergetičkim djelovanjem kombinacija sa v iše antipiretičkih ili analgetičkih kom­ponenata. Kombinacije s hipnotičkim preparatima rijetko mogu da odgovaraju svrsi, jer nakon uzimanja takovi pacijenti još dugo nijesu za rad sposobni, mamurni su po neko­liko sati ili čak po 1— 1 Va dana. U d e m a l g o n u (dom aće tvornice ,,Kaštel“-Zagreb) medjutim uspjelo je sastaviti analgetički dimethylaminoantipyrin sa som benom (diaethyl- bromacetylcarbamid) u molekularni spoj. Podražajni učinak prvoga sastavnoga dijela na mozak paralizira hipnotički druge komponente, dok se u sm islu ublaživanja bolova oba vladaju sinergetički. Ovo se novo sredstvo pokazalo vrlo uspješnim naročito kod neural- gija trigeminusa i u jednom slučaju tvrdokorne migrene kod mlade bolesnice. U poto­njem slučaju je kombinacija dem algona s coffeinom djelovanje još pojačala.

Novi lijekovi.Kaldori: Razvitak nespecifične podražajne terapije s osobitim obzirom na phytoprotin.

(W iener m edizinische W ochenschrift, br. 40., g. 1929.).

B u c h n e r i R ö m e r bili su prvi, koji su taj način uveli u terapiju. P oslije su dobre rezultate saopćili U n n a i L i n s e r, a P i r q u e t je upozorio na neobične po­jave nakon uštrcanja običnog konjskog seruma. Autor iznaša dalje opširno cijeli histo­rijat razvitka parenteralne terapije, ističe osobito nove poglede W i e c h o w s k o g a , Bi e r a i W e i c h h a r d t a i nabraja razna sredstva, koja su se kod te terapije upotreb­ljavala. Danas je njihov broj vrlo velik, no kod izbora se mora vrlo oprezno postupati, jer postoji opasnost anafilaksije, te se sredstva moraju mijenjati i ispravno dozirati. Medju preparate, koji se vrlo lako i dobro mogu dozirati, ubraja autor p h y t o p r o t i n (dom aće tvornice „Kaštel“-Zagreb); to je sterilna otopina, kristalinične, bilne bjelančevine, opalnog sjaja i neograničene stalnosti. Primijenio ga je u cijelom nizu veneričkih oboljenja, osobito kod fudroajantnih gonoreja s otečenim prepucijem, upala limfatičnih žlijezda — uopće u svim slučajevima, gdje je lokalna terapija bila oteščana. 1 bez napadaja vrućice bilo je djelo­vanje očito, jer su se subjektivne poteškoće i objektivne pojave ubrzo izgubile tako, da se moglo započeti s lokalnom terapijom. Time je cijeli tečaj liječenja bio znatno skraćen. Autor ističe svoje uspjehe i kod liječenja prostatitide (u kombinaciji s diatermijom), kod epididimitida, gdje su tvrdi infiltrati ubrzo om ekšali, kod upale zglobova na gonoroičnoj bazi (prestanak boli i brzo zaliječenje ankilozom), konačno kronične gonoroične upale adneksa. Kao novo polje indikacije ističe autor abakterijelne uretritide, kod kojih je često sekrecija sasm a iščezla. Autor na tem elju svojih opažanja i iskustava zaključuje, da je phytoprotin vrijedan preparat bjelančevina, koji imade sva potrebna svojstva za uspješnu nespecifičnu proteinsku terapiju. Na koncu autor prikazuje dva slučaja vrlo akutne gonoreje s oteklinama na penisu; u jednom je rabio phytoprotin, u drugome ne. Kod prvoga slučaja s upalom limfatičnih žlijezda nestale su otekline tako, da je 11. dan mogao započeti s lokalnom terapijom, dok je kod drugog slučaja morao m nogo dulje čekati, dok je edem prepucija nestao. Svakako da je dakle u prvom slučaju parenteralna terapija znatno skratila cijelu bolest.

457

Braun: Novi antiklimaktericum prokliman.(Zentralblatt für Gynaekologie, br. 37., g. 1927.).

Mnogi slučajevi klimakterija, osobito takvi, kod kojih uobičajena terapija nije ima­la uspjeha (dijeta, hidroterapija, kalcij), liječeni su tekom jedne godine p r o k l i m a n o m (Ciba). U slučajevima, gdje je klimakterij nastao uslijed uginuća ovarijalne funkcije, jednako i kod mladih pacijentica, gdje su klimakterične pojave nastale nakon operativ­nog odstranjenja bolesnih ovarija, vazda je prokliman uspješno djelovao na te smetnje. Prvih osam dana uzimano je dnevno 3 puta po 2 tablete, da se što brže djeluje na na­padaje i poteškoće. Kasnije se doza smanjila, uzimalo se 2 puta dnevno po 2 tablete. Kod svih 15 slučajeva kastriranih žena bile su sve smetnje sasm a iščezle nakon 4 tjedna liječenja. 1 pacijentice s redovitim klimaksom, u koliko se nije radilo o izrazitoj histe­riji, izgubile su u najvećem broju slučajeva nakon proklimana sve neugodne smetnje.

Knospe: Desitin-mast.(Therapie der Gegenwart, br. 8., 1929.).

Radilo se o ovom slučaju, koji autor potanje opisuje: gospodja sa znatnim varices oboljela je od tromboflebitide desne potkoljenice. Za nekoliko dana pojavio se erizipel, vrio opsežan, a za nekoliko dana već je nastupila duboka gangrena, otkinule su se po­najprije sve tetive na hrptu potkoljenice. Prizvani kirurg predložio je visoku amputaciju, jer se nije moglo pretpostaviti, da će veliki kožni defekt (15X 10 cm) ikada zarasti. Da pacijentica do amputacije ne ostane sasm a bez pomoći, primijenio je autor d e s i t i n - m a s t (C. Klinke, Hamburg). Uspjeh je bio neobičan: za 8 dana odijelilo se gangre- nozno tkivo, za 6 tjedana rana se gotovo sasm a zatvorila; malen dijelak još nije zara­stao, no gospodja je cijeli dan na nogama, obavlja sve poslove i ne će da se više liječi, jer nema nikakovih smetnja.

Na temelju tog iskustva autor je upotrebio desitin-m ast kod mnogih slučajeva varikoznih ulcera cruris, u nekim slučajevim a zaliječenje je bilo vanredno brzo, u ne­kima je trajalo dulje, no neuspjeha nikada nije bilo (jedan slučaj već 5 godina nema recidiva!). Nakon zaliječenja nose pacijenti još dulje vremena ovoj sa zinkovom mašću.

Klüber: Naša iskustva s medinalom.(Münchener medizinische Wochenschrift, br. 20., g. 1929.).

M e d in a l (Schering-Kahibaum, Berlin) danas je već prokušano sredstvo. Autor je već g. 1924. spremao radnju o njemu, a sada iznaša i dalnja svoja iskustva kao upravnik psihijatričkog zavoda. Medinal mu je vrlo dobro poslužio kao sedativum i hyp- noticum kod manijakalnih napadaja, shizofrenih uzrujavanja i arteriosklerotične razdra­ženosti — uopće kod nemirnih pacijenata. Neugodnih nuzpojava nikada nije bilo. I kod liječenja morfinizma bio je vrlo uspješno sredstvo. Polje indikacije mu je veom a široko, od lake besanice do teškog nemira i uzrujavanja, kod neurastenije, histerije, shizofre­nije, paranoje, melanholije, teških psihoza, početnog delirium tremens. Uz dobro djelo­vanje nikada nije bilo ni navike ni kumulacije; i starijim bolesnicim a i kod griješka na srcu može se bez opasnosti prodavati.

Pletrowskl 1 Seldler: Kliničko istraživanje o gynergenu.(Polska gazeta lekarska, br. 43., g. 1928.).

Gynergen-ergotamin ispitali su kod 140 sluč. M ože se rabiti interno, supkutano, intramuskularno, intravenozno i neposredno u mišičje uterusa. Obrok za intramuskularnu injekciju 2 ccm. ili per os 3 tabl. U I. i II. periodi porodjaja ne postoji indikacija za uporabu gynergena. Kod krvarenja prije odlaska placente djeluje najbolje od sviju pre­parata te vrsti, poslije poroda pospješuje involuciju maternice. Nepotpuni abortus pot­puno se svršava pod njegovim uplivom, ali svako ginekološko krvarenje ne obustavlja se s njime. Dr. C u l e k .

Prof. Nickau: Uspješno sredstvo protiv hemofilije.(Klinische Wochenschrift, br. 13., g. 1928.).

Prof. L l o p i s preporuča preparat n a t e i n e L l o p i s , koji se pokazao kod 2 sluč. hemofilije vanredno uspješnim. Sastoji se od bilinskih vitamina A, B, C, D u kal- ciumfosfatu s mliječnim šećerom . D a je se dnevno na prazan želudac 3 —4 puta po 5 tabl., ukupno 20 tabl. dn. Preparat učvršćuje krvne sudove, vrijeme potrebno za usirenje krvi se skraćuje, a broj eritrocita i količina hemoglobina raste. L l o p i s je tim e stvorio prvo i jedino sredstvo za hemofiliju, koje pogibeljne pojave nasljedjene mane uzdržaje u latentnom stanju a kod lakših slučajeva zaustavlja uopće sve pojave. Dr. Cu l e k .

Bardenheuer :N o v i način podavanja secale cornutum.(Münchener m edizinische Wochenschrift, br. 27., g. 1929.).

Gdje se iz bud kakvih razloga seca le ne m ože da daje per os, preporuča autor novi način aplikacije per rectum. U tu svrhu služe čepići s e c a l e - e x c l u d (Dr. R. Reiss,

458

Berlin), koji sadrže 0'5 gr secale cornutum uz dodatak nekih chinolinskih derivata i drugih supstancija, koje stabiliziraju preparat i dižu njegovo djelovanje. Autor ga je iskušao u 45 slučaja krvarenja maternice u babinjama, poslije abortusa, kod lohiometre, nedostatne involucije i t. d. Čepići su vazda djelovali, često upravo trenutačno. Razumije se, da se mogu primijeniti i profilaktično. Radi ugodnog podavanja bolesn ice ih vrlo rado uzimlju, a osobito je to podesno u ladanjskoj praksi, gdje liječnik ne m ože dnevno da dodje radi injekcije. Autor prema tomu smatra ovaj način podavanja secale upravo dobitkom u ginekološkoj praksi.

Bonnin: Dimljenje kod astme.(Aerztliche Rundschau, br. 9., g. 1929.).

Sredstva, koja imadu da stvaraju dim u atmosferi za astmatičare, moraju se vrlo zgodno i promišljeno sastaviti; u njima treba da su sadržane droge, koje umiruju grčeve, i opet koje pomažu sekreciju. Ova je sretna kombinacija svih tih komponenata postignuta kod f u m a r o l - s v i j e ć a (Dr. W. Koch W we, Freiburg). Autor je promatrao velik broj bronhijalnih astmatičara, kod kojih je dim od fum arol-svijeća sm jesta kupirao napadaj. Kod profilaktičnog dimljenja u intervalu nastupali su napadaji u znatno duljem razmaku vremena, a pacijenti su osobito zadovoljno isticali, da mogu mnogo lakše iskašljati gusti sekret.

Prof. Klemperer: Pitanje doziranja i navike kod dilaudida.(Therapie der Gegenwart, br. 7., g. 1929.).

Autor je iskušao dil au did (Knoll), da ustanovi terapeutsku granicu i naviku. Rabio je sve forme dilaudida. Protiv kašlja bila je dovoljna doza 272 mg, 2—3, rijetko 4—6 tabl. dnevno. Tekom 3/4 godine nije kod nijednog slučaja bilo navike. Ispočetka je autor davao injekcije, no naskoro je počeo rektalnom aplikacijom, jer su čepići imali jednak uspjeh, a podavanje je m nogo zgodnije. Optimalna je rektalna doza bila 5 mg. Obično se podavalo 2, rjedje 3—4 čepića, tek u najtežim slučajevim a 5 čepića tekom 24 sata.

Prof. Lipliawsky: Speton i njegova socijalno-medicinska važnost kao sigurni anticoncipiens.

(Der Landarzt, br. 29., g. 1928.).Uspješno djelovanje antikoncepcijonalnih sredstava mora se prosuditi sa raznih

gledišta. Djelotvorna sastojina mora da inaktivira sperm atozoe, a da uz to nimalo ne štetuje sluznica. Razni prašci kao i masti nijesu sigurno sredstvo. Autor već niz godina prepisuje u svojoj praksi s p e t o n (Temmler-W erke, Berlin-Johannisthal) u formi tableta i stekao je povoljna iskustva.

Ove tablete sadrže antisepticum, koji izlučuje kisik in statu nascendi, rastapaju se u vagini za 1—3 minute, a temeljna sadržina (dichlorylsulphamidbenzolkiseli natrij) dobar je desinficiens, koji nimalo ne škodi sluznici. Speton već nakon par časaka umrtvuje i koči sperm atozoe, što se konstatiralo i pod mikroskopom, a za nekoliko minuta se sper- matozoi stisnu u sivo-bijelu koaguliranu masu. Tablete treba uvesti što dublje. Speton je pouzdano antikoncepcijonalno sredstvo, koje je indicirano — razumije se — sam o u svim onim slučajevima, gdje klinički i socijalni razlozi zahtijevaju primjenu ovakvog profilaktikuma.

Od uredništva.Ovom je broju priložen za pretplatnike „Medicinske B iblioteke“ 14. svezak: Dr.

Juraj K ö r b l e r : M a l i g n i t u m o r i . — Naredni će svezak (dvostruki) izaći početkom decembra. — Molimo, da se odmah uplati zaostala pretplata (članovi Zbora D 50’—, nečlanovi D 60 —).

Liječnički Vjesnik izlazi dvaput mjesečno, izmjenično znanstveno i staleškoizdanje. Članovi Zbora liječnika dobivaju oba izdanja besplatno, dok pretplata za nečla­nove iznaša za oba izdanja D 200’—, za inozem stvo D 250'—, za djake D 150'—, za inozem stvo Din. 200'—. Pojedini broj stoji D 25'—. Rukopisi i svi dopisi šalju se na: U r e d n i š t v o i u p r a v a L i j e č n i č k o g V j e s n i k a , K a r lo v a c . — Rukopisi imadu se pisati tintom i sam o na jednoj strani papira; poželjno je, da se udese pisaćim strojem. — Zaključak redakcije svakog 1. u mjesecu. Članarina, pretplata i sve ostale n o v č a n e pošiljke šalju se blagajniku Dr. Oskaru W e is s u , Zagreb, N ikolićeva ul. 8. Telefon 3762, — M o l i m o r a d i r e d o v i t o g d o s t a v l j a n j a l i s t a , da n a m s e o d m a h t a č n o j a v i s v a k a p r o m j e n a b o r a v i š t a .

Vlasnik i izdavatelj: Zbor liječnika Hrvatske, Slavonije i Medjumurja u Zagrebu.Predstavnik i odgovorni urednik Dr. Vladimir J e l o v š e k , Karlovac.

Za štampariju odgovara Rudolf G r d e š i ć , direktor štamp., Karlovac, Banija 3.Tisak Dioničke štamparije d. d. Karlovac.

I. G. FARBENINDUSTRIE AKTIENGESELLSCHAFTFarmaceutsko znanstveno odjeljenje

LEVERKUSEN a. Rh.

O č i š ć e n a B e h r i n g o v a s e r a u B e h r i n g o v o j „ s e r ü l e “Umoljavamo, da se Behringova „serüle“, koja sadržaju naša očišćena sera, okušaju radi praktične svoje upotrebe.Iznenadit će, kako je uspješno riješen problem, da se posuda za serum i štrcaljka spoje u jedan savršen instru- menat. Što praksa traži, pruža Behringova „serüle“ : tre­nutačnu spremnost, potpunu sterilnost, naoštrenu iglu i neovisnost od svih neugodnih okolnosti, koje praktičara smetaju. Oštra je igla spremljena u staklenoj zaštitnoj cijevčici; serum se ne mora pretakati. Samo jedan zahvat— otkinuće staklene zaštitne cijevčice, da se izvadi igla— i „serüle“ je spremna za injekciju. Priznanje, koje je posvuda stekla Behringova „serüle“ dokazom je, da je ovo ujednostavljenje znatan napredak u sterilnom poda­

vanju iniekciia seruma.

ARSAMINOL(P en tava len tn i arsen ik).R astop im , koja sadrži 26,I3°I„3- acety lamino — 4-oxyphenylarsinat diethy lamino etanola.Jedan kubični centimetar ove rastopine odgovara 0,05 g r arsenika.To j e arsenikalno liječenje, koje je potpuno bezbolno, a služi za sup- kutanu i intramuskularnu upotrebu (injekcije).Odlikuje se time, što je slabo toksično, što se odlično podnaša i što se ne nagomilava u organizmu.S ig u r n o s t p r i u p o treb i v e lik ih a k tiv n ih d o za kod

S I F I L I S A I H E R E D Ô - S I F I L I S A(N a p a d n o lije č en je i l ije č en je z a ko n so lid a c iju ) .

P I A N - T R I P A N O S O M I J A Z E - M A L A R I J A .A m p u le od 3 i 5 ccm u k u ti ja m a sa 4 am pu le .

LABORATORIJI CLIN, COMAR I D R. l je k a rn ic i I. ra zred a , d o b a v lja č i z a bolnice.

L A B O R A T O I R E S C L I N - C O M A R & Cie., P A R I S20. R U E D E S F O S S É S -S T .-J A C Q U E S 20.

L ite ra tu ru i u zo rke š a lje g la v n i z a s tu p n ik z a k r a lj . J u g o s la v iju :

G E O R G E S VERGLAS, B E O G R A D14. G U N D U L IĆ E V A U LIC A 14.

23-9

BOLÉASE MONALOdlično sredstvo pripremljeno od čistih i nepromjenljivih ekstrakta žuči i boldoa u zgodnoj mješavini.

Mnoga iskustva u francuskim bo ln icama dokaza la su njegovo odlično djelovanje u liječenju bolesti jetre, žu ­čnoga kamena, izljeva žuči i naročito kod kroničnog

oboljenja jetre.

D oza: 4 do 6 pilula na dan.

Generalno zastupstvo i skladište n kraljevini Jugoslaviji:

„Union Commerciale Française“ GEORGES VERGLASB e o g r a d , Gundulićeva ulica 14.

41-9

3

A r t e r o s a n je nov i naročito tečan pre­parat od bijeloga luka (češnjaka). — Sastav­ljen je jedino od bilja bez ikakvih kemičkih dodataka, zato je i kod duže upotrebe ne­škodljiv. — Poglaviti sastavni dijelovi A r t e ­r o s a n a: pretežno izolirane aktivne supstan­cije od Allium sativum, Viscum album i

Equisetum arvense.D o d a t a k : izvaci od Herbae alpinae. I n d i k a c i j e : arterioskleroza, smetnje u že­

lucu i u crijevima, gubitak teka. D o b i j e s e s a m o u l j e k a r n a m a u originalnim dozama od

Na zahtjev se šalju prospekti.

Vanredno tečna i lako podnošljiva otopina ovolecithina i željeza, koja sadržaje ovolecithin s fosforom te željezo u obliku željeznog

oxydhydrata, koji se lako probavlja.U orig. bocama sa 450 gr.

Leciferrin pur um : sadrži 0 '1% ovolecithina i 0 5 % željeznog oxydhydrata.

Doziranje: 3 X dnevno po jednu žlicu.

Leciferrin cum arseno: sadrži uz čistiLeciferrin (Leciferrin purum) i acid, arsenic.

. 00005 gr pro dosi (velika žlica).

Leciferrin cum jodo: sadrži uz čisti Leci­ferrin i kali jodat. 0'20 gr (velika žlica).

Leciferrin fablettae: draži rane tablete ukutiji sa 52 komada.

Doziranje: 3 X dnevno po 2 tablete.

Leciferrin fablettae cum arseno:čisti Leciferrin s acid, arsenic. 0 0005 gr. pro tabl. Dražirane tablete u kutiji sa 52 komada.

Leciferrin djeluje uspješno i brzo kod anemije, kloroze, marazma, bestečnosti i nesanice, nakon kroničnih oboljenja; diže snagu orga­nizma i jača sveopće tjelesno stanje kod infekci­joznih bolesti kao gripe, tuberkuloze, raznih krvarenja i t. d.

5

BERNA

N ovi spasmolyticumOdlikuje se istodobno brzim i trajnim antispazmodičnim djelovanjem. Periferan sedativ parasimpatičnog vegetativnog živčanog sistem a i glatke muskulature.Mnogostruko djelovanje na raznim točkama. Istodobno vagotropna i miotropna spazmoliza. Bez opija i bez narkotika.Ne. dolazi do navike.Praktično neotrovan, može se stalno upotrebljavati, lako se dozira. B ez mirisa i okusa, bez lokalnog draženja želuca i crijeva.I n d i k a c i j e : Gastrospasm us, pylorospasmus, spastična opstipacija, žučna kolika, dysmenorrhoea (i profilaktično), bubrežna kolika, bron- chospasm us, astma, angiospasm us, krize sudova i t. d.U p r o m e t u : tablete Aspastin u tubama po 25 komada i u bolničkim omotima po 100 komada.P ro sp e k t na za h tje v .

Skladište za Jugoslaviju: I S I S d. d. podr. Ljubljana, Komenskega ul. br. 7.

Švajcarski institut za serum e i cjepiva, Bern.

(]odum peptonatum solut.)

F acile a ss im ila b ile , s u b s ti t i t jo d u m eju squ e sa lia . A rth r itis , rheum atis- m us, lym ph a tism u s, scroph u losis , a den opa th ia , v it la co rd is,

a rter io sc le ro s is , ra ch itis , s tru m a , f ib ro m a , syp h ilis , o b esita s , em physem a.

6

SVEOPĆI BIOLOŠKI STIMULANS USLIJED PREZA­SIĆENOSTI ORGANIZMA MAGNEZIJEVIM SOLIMA.Jedini preparat priredjen prema propisima prof. P. Delbet-a.

G lavne in d ik a c ije :P r o b a v n e s m e t n j e — I n f e k c i j a ž u ć n i h p u t e v a

P r u r i t u s i đ e r m a t o z e N e u r a l g i č k i b o l o v i — N e u r a s t e n i j a H l p e r v a g o t o n i ö k e s r č a n e s m e t n j e

P r e k a n c e r o z n e o z l j e d e — P r o f i l a k s a p r o t i v r a k a D O Z IR A N J E : 2—4 tab l. svako ju tr o u p o la čaše vode.

Laboratoire de Pharmacologie générale, 8, Rue Vivienne, Paris.

Uzorke i literaturu šalje glavno skladište za kra lj. Jugoslaviju: I S I S đ . d . Zagreb-Beograd-Ljubljana65-9

7

I. češka tvornica liječničkih instrumenata, željeznog zdravstvenog

uredjaja za liječničke ordinacije, bolnice i sanatorije, tvornica

povojnog materijala i ortopedskog pribora.

PRAHA II. NA PORICI 9.dobavlja sve liječničke potrepštine u prvorazrednoj kakvoći i uz

najpovoljnije cijene.

SANATO RIJ U ZAGREBU

U vodi topi' se posvema.Djelovanje mu je izvanredno brzo.Polje primjene mu je univerzalno.Ne prouzrokuje podražaje.Nema niti okusa, niti mirisa po kamforu. Djeluje istovremeno na srce i disanje.

A m p u le : Originalno pakovanje sa 3 i 6 ampula.

R a s to p in a : » » » 10 g.

T a b le te : » » , 10 tableta.

P raša k : » . » 1, 5 i 10 g.

Glavni zastupnik za S H S : M R. DRAŠKO V ILF A N . ZA G R E B , Ilica 204.

KN O LL A.-G., Kemičke tvornice. LUDWIGS HAFE N- A RH.6-9

ATOPHAN

Za terapiju s injekcijama atophana

A T O P H A N Y L

11

PARKSANATORIUM DAVOS( P RI J E S A N A T O R I U M T U R B A N )

Zavod 1. reda. 1570 m nad morem. Vlastiti veliki nasadi. Vlastita šuma. Opskrba sa sobom, liječničkom njegom i t. d. počam od 20 fr-. šv.

Prospekti besplatno.

RAVNAJUĆI LIJEČNIK D R. F. BAUER.132-9

12

Podupirajte domaće proizvode!

N o v if e r r i n N o viffe rrin cum Arseno

Indikacije: Anaemia, leukaemia, chlorosis, neurasthenia, reconvalescentia etc.

N o v i f e m n cum LeclthinoIndikacije: kao roborans: Hysteria, rachitis, neurasthe­

nia, neurosae etc.

N o v if e r r i n cum GuajacoloIndikacije: kod bolesti dišala: Bronchitis, tuberculosis,

scrophulosis etc.

Oobiva se u svim ljekarnama.

Preparati stoje na zahtjev gg. liječnicima besplatno na raspolaganje

Dosis: Noviferrin-preparati se uzimaju 3 puta na dan poslije jela

1 veliku žlicu. Djeca: 3 puta na dan poslije jela 1 kavsku žličicu

Ljekarna Vinodolska

Mr. Ph. Kuzma Mikuličić, aNovi Vinodol jn

73-9

13

ZNANSTVENI ZAVOD

Hirurški instrumenti, povojna roba i sve potrepštine za uredjaj bolnica

i liječničkih ordinacija.76-9

ŽIBERTOVA ULICA 227 LJUBLJANA VII. ŽIBERTOUA ULICA 227

Syr. hypophosphitcomp. „Mr. KolàF“.

Indikacije:Neurasthenia

AnaemiaChlorosis

Rachitis

Syr. lactocreosotiscomp. „Mr. Kolâf“.

Indikacije :Bronchitis

AsthmaInfluenza

Plućni katari

1 5

CERVICITIS I END O CER VICITIS

ne prouzrokuju akutnih bolova, ali proširenjem upale putem limfatičkih žlijezda u parametrium pojavlja se neugodni osjećaj nekog teškog, nate-

zavog tereta. U tom slučaju primjena tampona antiphlogistina izvanredno olakšava boli, jer taj preparat uslijed svojih higroskopskih svojstava

prouzrokuje izdašnu seroznu transudaciju.

idealno je podesan za vaginalni tampon, jer sadržaje 45% kemički čisti glicerin i time mehaničko jačanje spaja s produženim dje­

lovanjem glicerina. Znameniti ginekolozi i porodničari cijene njegovo djelovanje u svim slučajevim a, gdje se u prvom

redu radi o promptnoj depleciji.

A N T I P H L O G I S T I N E je antiseptičan, ne draži ni­m alo, a uslijed sv o g term ogen etsk og svojstva podr­

žava dulje vlažnu toplinu no i jedno do sad a po­znato sred stvo .

16

B rzojavi: S e r u m -Z a g r e b .

1 7

Sve d je lo tv o rn e su p s ta n c ije iz se c a le co rn n tu m u očišćen o m s ta n ju .

Haemostaticum, uterinum.

In d ik a c ije : krvarenje post partum, m eno- i metroragije, endometritis, retroflexio uteri, miomi, klimakterične nepravilnosti itd.

U p ro m e tu : f l u i d u m : bočice po 5, 10 i 25 g; t a b l e t e : orig. cijevčice sa 20 tableta; a m p u l e : orig. kartoni sa 3 ili 6 ampula po 1,1 ccm

P re p a ra t iz in fu n d ib u la g o v ed je h ipo fize .

Suvereno sredstvo za pobudjivanje i jačanje trudova.

In d ik a c ije : Jačanje trudova za vrijeme radjanja, sekund, slabi trudovi, atonia uteri, krvarenja post partum, metroragije, menoragije, metri­tis, endometritis, miomi, ovarijalne ciste, tonicum za mjehur, srce, crijeva r krvne žile.

Orig. o m o ti: sa 3 i 6 ampula za injekcije. Blagajnička oprema.

MENOKTANSigurni specificum kod klimakteričkih poteškoća.

Kombinacija ovosana, thyreosana, albromana, theobromina i papaverina.

P red n o sti: Ne djeluje sam o simptom atski, nego uspješno pom aže sup- stitucijonu terapiju hipofunkcije žlijezda umnažanjem hormona. Odstranjuje besanicu, nervozu, uvećava diurezu, smanjuje hiperto­niju, umiruje spazm e glatke muskulature.

In d ikac ije : Cijeli kompleks klimakteričkih poremećaja.U p ro m etu : Orig. bočice sa 50 tableta.

K ašteltvornica kemijsko-farmaceutskih proizvoda d. d.

Z a g r e b 3

1 8

Preporučamo niže navedene lijekove i specijalitete, odobrene po Ministarstvu narodnog zdravlja:

me lijeka Sastav Indikacije j Doziranje j OmotI Prodajna I cijena

I H kombinacija 01. santali sa Ext. et 01. cub.

Gonorrhoea-Balsamicum, Gonđrrh. therapia

3 X dnevno 2 komada

scatul. 45 kom.

Dinara8 0 -

tsttmeriiikomb. Natr. Ars. Papav. Belladon. Jod. et Diuretin

Antisfjasmodicum. Grčevi bronhijalnog mišičja, odno­sno asthma bronchiale i asthma cardiale

3 X dnevno 1 pilula po­slije jela

boč. sa 100 pil.

Dinara 90*—

(ascagargel. jap. c. ext. cascar. sagr.

Obstipatio chronica, laxa- tivum, regulans jer stvara­njem sluzi mehanično i bla­go purgativno djeluje

1—2 velike žlice u juhi ili u kojoj drugoj te ­

kućini (vino, voda, vari­vo, pivo itd.)

kutija cca 30 g

Dinara2 3 '-

Unoferrinželjezo u org. spoju, koji se lako rezorbira

Anaemia, slabost, iscrplje­nost, rekonvalescencija

Odrasli 3 X na dan 1 žli­cu, djeca polovicu

boca od 250 gr

Dinara4 2 -

Haemoferrin cum flrs.

pojačano djelovanje arsena

isto isto isto Dinara4 2 --

Lacromelkreosot. lactic, sa calc. phos. solima, koje se mogu lako rezorbirati u crijevima a da ne prave sm etnje želucu.

Dobro djelujući expecto- rans kod svih akutnih te kroničkih oboljenja respi­ratornih organa. O boljenja organa za disanje, tub er­kuloza, pneum onija, katari poslije pleuritide i tub er­kulozne afekcije ždrijela i plućiju

3 - 4 X dnevno 1 žlicu, d je­ca polovicu

boca od cca 300gr.

Dinara4 0 '-

LeclmalrlnKombinirani spoj yohim- bina s ext. Muirae puam. sa lecith.

Aphrodisiacum, seksualna neurastenija, funkcijonalna i živčana neurast. im po­tencija

3 X dnevno 1 pilula

Scatul. 40 pil.

Dinara5 0 -

Rheusanal Mast salicylno kiselog bornosalyl. esthera u si­gurnoj perkutanoj rezorp- ciji

Akutni i fcronički reum ati­zam m išičja i zglobova. Lumbago, ischias, tortico l­lis rheum atica

2 X dnevno masirati

Tuba Dinara3 0 '-

Uoborin m ješavina ljekovitih trava, cvijetova i korjena, p repa­riranih bez sm olastih i drugih šte tn ih primjesa

Purgans, habituelna opsti- pacija, inapetencija, carmi- nativa, diureticum , icterus, etc.

1—2 žlice maceracija na 6 sati

Kutija cca 100 gr.

Dinara1 5 -

Syr. [niai Sladorača s ext. colae, strychrtinom i drugim soli­ma vezanim na željezni kinin

Roborans. Neurasthenia. S tim ulans, tonicum

3 X dnevno 1 kavsku žličicu

boca cca 150 gr.

Dinara4 5 -

Syr. Hipom.c o m p .

Sladorača s hypophosphit- nim solima K, Na, Ca, Fe, Mn, te toničnim alkaloidi- ma (chinin, strychnin)

Asthma, anaemia, neu rasthe­nia, rachitis, scrofulosis

Poslije jela 1 kavsku žličicu u čaši mrzle vode

boca cca 300 gr.

Dinara 35 -

Sulfalan Kalijeva sol gvajakolsulfo- nove kiseline s iscrpinom slada u formi sladorače

Pneum onia, bronchitis acuta i chronica, pleuritis exsudativa, emphysema pulm onum , pertussis

3 X dnevno 1 žlicu, dje­ca kavsku žličicu

boca cca 200 gr.

Dinara2 5 '-

B ® I

Proizvadja i raspačava

Lieki37-9

srna s». Duhu, Zagrel(Mr. Ph. V. Arko)

Uzorci i literatura šalju se besplatn

b, IIk0.

:a12.

1 9

Idealni anticoncipiens i vaginalni desinficiens

Bez masti, čista upotreba, sigurno djelovanje u svim slučajevima, gdje se mora da zapriječi koncepcija, na pr. kod tuberkuloze, bolesti srca i bubrega, sifilisa, nadalje kao antisepticum kod

fluor albus, erozija, vaginitis i t. d.

131-9 U z o r k e i l i t e r a t u r u b e s p l a t n o š a l j u :

Tetnmler - Werke, Berlin - Johannistal.

Speton

109-8

20

VACAMBROLizvrstan sedativum kod epilepsije, h is­terije, migrene na živčanoj bazi, a po­

gotovo

„ R A V E “

K O D S P O L N E E R E K C I J E .Sadržaje: Valerianu, Castoreum, Camphora monobromata i Menthola, te se

djelovanje pojedinih sastojina svrsishodno upotpunjuje.Orig. omot (kutija) sa 30 posrebrenih pilula.

RAVE D. D., ZAGREB18-9. J e l a č i ć e v t r g 2 .

O dlikovano p rv im n a g ra d a m a : B u d im p eš ta 1885. i 1896., L ondon 1893., B eč 1894., Kim 1894., B ru se lj 1897 Postaja državne željeznice: P a k r a c -L ip ik .

Terme L ip ikd rad i naravne, (64* C) visoke topline, radi. bogatoga sadrža ja natrona, radi spojeva jo d a osobito su zgodne za p iće i kupan je , te isvrsno d je lu ju kod svili ka ta ra sluzn ica (ždrije la , želuca, crijeva, m jehura itd .), k o d uloga, reum atizm a, ish ijasa , kao i k o d sk ro fu lo zn ih i sv iju b o les ti k rv i itd . — Moderno kupalište, raskošno uredjene prostorije za kupanje, kace od m ra ­m ora i porcu la n a itd ., kom ore za zno jen je (tep idarija ), k u p e lj u bazenu, elegantno ured jen i hoteli, s ja jn o p o p ra v ljen a nova kupa lišn a zgrada , dvorana za gospodje , za g lasov ir i za ko n ­verzaciju , go stio n e i kavane, u kusno i zračno p o kr ito še ta liš te s bazarim a. E lek trična rasv je ta

u parku i u svim prostorijam a. — CIJELU GODINU OTVO RENO.P o tan je o b a v ijes ti i p ro sp ek te raza šilje ravn a te ljs tvo ku p a liš ta u Lipiku.

77-9

21

odavna prokušani preparat za injiciranje joda, kao podupirajuće sredstvo kod terapije sifilisa, gono- rejej i tuberkuloze, kao i specificum kod arthritis deformans.

Sulfantrenbespodražajna m ast sumpora i katrana ka­menog ugljena. Indicirana kod svih vrsta ek­cema i kožnih upala.

Jodofluorin (lipa otopina)novo sredstvo za liječenje rana i ispi­ranje. Sjedinjuje najjaču dezinfektivnu snagu s formativnim podražajem tkiva.

Uzorke.i bogatu literaturu na zahtjev besplatno šalje:

Tvornica: A lp in e C h em isch e A.-G., K u fs t e in (Austria)

i z a s tu p s tv o za k r a l i. J u g o s la v iju : Arthur Stern, Z a g r e l T rg H 8 /IV .

Dionička gla-vnica . . . . Din 73,000.000Pričuve p r e k o „ 58,000.000Ulošci p rek o „ 1.500,000.000

Podružnlee: B a čka P alanka , B akar, B an ja luka , B ihač, B eograd , B rčko , B je lovar, B ro d na Savi, Celje, C rikvenica, Čakovec, D aruvar, Delnice, D jakovo, D erventa , D ubrov­n ik , K arlovac, K raljevica, K riževci, L jubljana, M aribor, M itroviča, M ostar, N ova Gra­d iška , N ov i Sad, Ogulin, O sijek, P akrac, P ožega, Sara jevo , Senj, S isak , Skop lje , Split, Subotica , Sušak , Travn ik , Tuzla , Varaždin, Vel. B ečkerek , Vel. Gorica, Vinkovci, Viro­vitica, Vukovar, Zagreb - G ornja Ilica, Zagreb Mihanovićeva ul., Zagreb - Vlaška ulica, Zem un.Ispostave : P odrav. S la tina , Rum a.Prima uloške na knjižice i na tekući račun.

Eskomplira mjenice, devize i čekove.Obavlja burzovne naloge, te isplate na sva tuzem na i inozemna mjesta.

Izdaje čekove i kreditna pisma na sva m jesta tu - i inozemstva. Financira trgovačka, obrtna i industrijalna poduzeća.

Obavlja sve štedioničke i bankovne poslove najkulantnije.Izdaje 4, 4V2, 6 i 8% -tne založnice, te 4% i 6«/o-tne komunalne zadužnice.

B rzo jav n i n a s lo v : PRAŠTEDIONA.31-9

23

24

Glavna zastupstva i skladišta:

Austrija:Ludowik Masel, Wien VII.,.

G 'usshausstrasse, Tel. 50-0-67.

Čehoslovačka:Prok. Rudolf Frank, PrahaII., Smecky 9. Tel. 32-6-14.

Francuska:Banque Commerciale de

Prague, Paris (2e), rue de Turbigo 27. Tel. Central

05-35. Louvre 70-55, 69-51.

Grčka:Société de Commerce

„Daphné“, Athènes, ; Rue Veranzerou 24.

Holandija:Arijjansen & Kunze, Rotter­

dam, Postbus 1110.Tel. 33492.

Italija:A. Glessmer & C o., Milano,

via Lauro 16.

Kraljevina S H. S.:„Hemind“ Ph. Mr. Gustav

Proohe, Brčko.

Madjarska:Dr. Budai Emil, A. G. Bu­

dapest V., Mérleg u. 2. Tel. T. 232-12. L. 902-28.

Njemačka:Rudolf Bayer, ehem. Fa­

brik, Berlin S. 59. Hasen- . heide 17. Tel, 6589.

Poljska:Herman Szpigielman,

Warszawa, Krölewska 29. n. Tel. 210-66.

Poljska(b iv ša G alicija) :

„M etan“ G. m. b. H. Kra- köw. Dunajewskiego 5.

Tel. 4348.

Rumunjska:S. H ornstein, Bucarest, Str.

Precupetii-Vechi 24.Tel. 56/49.

Švicarska:0 . Brassart, Pharm aceutica.

Zürich A. G. Zürich. Stam pfenbachstr. 75.

Tel. Hott. 68-97.

45- 9 .

P re p a ra ti m ark e „Dr. H e i s l e r “ su u ta n č in e b io lo šk i 1 f iz io ­lo šk i p ro u č e n i od p ro f. Dr. A. B le d la u P ra h i, a p ro iz v o d n ja s to ji pod s ta ln o m k o n tro lo m češk o g sv e u č iliš ta . In je k c ije m ark e „Dr. H e is le r“, v aže po p ro f. H. v. S i c h e r n , B e r l i n , k a o n a j b o l j i p ro izv o d i.Adrenalin hydrochl.

(Dr. Heisler ne proizvadja Adrenalin synth. nego iz svježih nadbubrega u garantiranoj koncentraciji 1 : 1000).Uslijed svoje apsolutne čistoće Adrenalin Dr. Heisler je izvanredno tra­jan preparat, bez nadražaja, bezuvjetno pouzdan i konstantnog djelovanja.

Chloraethyl(kem, ap'solutno čist u stakl. s autom, zatvorom).

Dormiraisnažan hypnoticum i seđativum.

Gastronal(visoko aktivni preparat ugljena kombiniran s Pancreolanom i 25% Magn peroxydom).

Haemolutin(M enstruaciju pospješujuće sredstvo).

Kathesin(fundamentalno novi, trajni, peroralno djelujući.derivat Cholina za tem e­ljito liječenje hipertonije i postizava duže vremena sniženje krvnog tlaka).

Klimolysin(kod praeklimakterijskih i klimakterijskih porem ećenja i poteškoća).

Metralgine su pp.(za znatno ublaživanje bolova i za umirenje za vrijeme porodjaja).

Novopon(izolirani sveukupni alkaloidi Opiuma kao u vodi topivi chlorhydratl, do­biveni na poseban patentirani način: kao kapi, tabl., injekcije i prašak).

Nuclaurgol, prije pod im enom Argyrol(u rastopini od 1— 25»/0 upotrebljava se svuda, gdje je do sada bio indi- ciran Arg. nitr. Ne draži u nikakovoj koncentraciji).

Oestrophan(za reguliranje i reaktiviranje ženskih seksualnih funkcija).

Otalgicin(pouzdano, dugogodišnje prokušano sredstvo za konzerv. liječenje upala srednjeg uha i bolova uopće).

Ovarii tabl. s dodatkom seksual. horm ona(djeluju ujedno i na reguliranje i reaktiviranje ženske seksualne funkcije)'.

Ovarsinat c. Oestrophano(uz djelovanje ovarialne supstancije i ferrarsinata nastupa ovdje i djelo­vanje seksual. hormona).

Piperazidin(granul. Piperazin, efferv., jedno od najdjelotvornijih sredstva protiv uloga i reumatizma).

Pituitrin(Pituitrin forte, E rgopituitrin, Thym opituitrin). Poznato suvereno sred­stvo za pojačanje print, i sek. slabih porodjajnih trudova osobito za vri­jem e istjerivanja ploda).

Polyglandin(mase. et fern. P luriglandularno, kauzalno i normirano sredstvo za omršavljenje).

Siderosa i Siderosa c. Arseno(po najnovijim istraživanjim a priredjen trajni preparat ferrochlorida i laevoluse za racijonalnu terapiju sa željezom).

Sistonal(nenadmašivo, klinički prokušano, fiziološko sredstvo za zaustavljanje krvi).

Stypolutin (za sm anjivanje m enstruacije). Syntopliyllin (najsnažniji điureticum sad ašn josti). Tlniosin

(prvi preparat, koji omogućuje interno liječenje sa sumpornim vodama kod kuće).

Thyreoidïn(normalni konstantni preparat. Sadržaje cijeli neprom ijenjeni hormon žlijezde štitnjače).

O pširnu litera tu ru sa d rža ju sR e m e d i a“ D r. H eisler. — Is ta šaljem o na zah tjev franko .

25

Tekom 25 godina prokušani i uspješni specifikum. Jedno­stavna primjena — siguran uspjeh. Trenutačno nestaju često nesnosne boli. Lagana i ugodna defekacija. Nema narkotičnih ili inih škodljivih sastojina, stoga se m ože vazda primjenjivati. Anusol dezinficira, suši i zaliječuje.Rp 1 kutija Anusol-Goedecke à 12 supozitorija;

u jutro i u veče po 1 supozitorij po mogućnosti što dublje uvesti u debelo crijevo.

G oedecke & Co C h e m is c h e F a b r ik u nd E x p o r t . A k t.-G e s e llsch . Leipzig* S.3.

2 6

2 7

2 8

2 9

PROKLIMAN„ C I B A “

moderni kombinirani preparat, sastavljen na temelju hormonalnog, sedativnog i krvnog tlaka, primijenjen s dobrim uspjehom kod lije­čenja k l i m a k t e r i č n i h i p r e k l i m a k t e r i č n i h tegoba.

navala krvi osjećaj vrućine udaranje srca

glavobolja besanica

uzrujavanje opstipacija

pruritus menoragija

3-9

GESELLSCHAFT FÜR CHEMISCHE INDUSTRIE IN BASEL (SCHWEIZ)

Glavno zastupstvo za Jugoslaviju :

Ph. Dragutin Kaiser, Zagreb, 87.

3 0

„KEMIKA“ za kemijsku i farmaceutičku industriju

'— » Z A G R E B 3. '— v

U m j e s t o neotopive i podražujuče acetylosalicylne kiseline rabi se danas radije kalcijeva sol acetylosalicylne kiseline, koja je u vodi topiva, ne podražuje probavne organe te ima bolje djelovanje, a poznata je pod imenom:

KALMOPYRINUmjesto estera salicylne kiseline za perkutano liječenje upotreb­ljava se sada aethylni ester acetylosalicylne kiseline, jer dje­luje u svakom pogledu bolje; u promet dolazi pod poznatim imenom:

Umjesto otopine Natr. salicyl. za injekcije rabi se sada samo T o p h o s a n y l odnosno N e o t o p h o s a n y l , otopina Topho- sannatrija i Natr. salicyl. u vodi, odnosno u otopini groždjanog sladora. Neprispodobivi rezultati kod liječenja reumatizma zglo­bova i mišica.

Služite se i Vi tekovinama m oderne terapije i podupirajte

ujedno dom aću industriju!

7-9

Leži 228 m iznad razine morske u južnoj Štajerskoj ; podneblje je s u b a l p i n o, b la­

go, nije vjetrovito niti nema prašine.

Sobe od Din 16'— dalje.