of 294 /294
Sir Leycester Coltman Stvarni Fidel Castro Predgovor Sir Leycester Coltman ovom knjigom daje jedinstveni doprinos literaturi o kubanskoj revoluciji i političkom životu njezina vode Fidela Castra. Od početka 1960-ih američki su čitatelji imali na raspolaganju biografske i povijesne obrade Castra koje su napisali uglavnom ljudi iz Sjeverne Amerike koje su previše opsjedala pitanja i problemi Hladnog rata ili osvetnički raspoloženih kubanskih izbjeglica. Sir Leycester daje dobrodošlu i svježu sliku novije kubanske povijesti i Fidela Castra Cruza, čovjeka koji se najviše povezuje s uspjesima i neuspjesima te zemlje u posljednjih četrdeset i pet godina. Osim toga, ova knjiga izvrsno nadopunjuje i ažurira djelo koje je prije petnaest godina objavio Wayne S. Smith, umirovljeni američki diplomat koji je na Kubi odradio dva mandata, prvo kao niži časnik krajem 1950-ih, a poslije kao izaslanik

Leycester Coltman Stvarni Fidel Castro

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Fidel

Citation preview

Sir Leycester Coltman

Stvarni Fidel CastroPredgovorSir Leycester Coltman ovom knjigom daje jedinstveni doprinos literaturi o kubanskoj revoluciji i političkom životu njezina vode Fidela Castra. Od početka 1960-ih američki su čitatelji imali na raspolaganju biografske i povijesne obrade Castra koje su napisali uglavnom ljudi iz Sjeverne Amerike koje su previše opsjedala pitanja i problemi Hladnog rata ili osvetnički raspoloženih kubanskih izbjeglica. Sir Leycester daje dobrodošlu i svježu sliku novije kubanske povijesti i Fidela Castra Cruza, čovjeka koji se najviše povezuje s uspjesima i neuspjesima te zemlje u posljednjih četrdeset i pet godina. Osim toga, ova knjiga izvrsno nadopunjuje i ažurira djelo koje je prije petnaest godina objavio Wayne S. Smith, umirovljeni američki diplomat koji je na Kubi odradio dva mandata, prvo kao niži časnik krajem 1950-ih, a poslije kao izaslanik

predsjednika Čartera kad je tadašnja vlada pokušala popraviti odnose s Kubom krajem 1970-ih.

Smith je otišao iz Havane 1981., nakon što je dao ostavku na američku diplomatsku službu u znak protesta protiv postupaka Reaganove vlade koji su poništili Carterovu inicijativu, a Coltman je počeo tamo raditi kao britanski veleposlanik 1991., deset godina kasnije, i ostao sve do 1994. Nakon godina od 1959. do 1962., koje su obilježili stvaranje i širenje revolucije, rođenje kontrarevolucije, Zaljev svinja, kubanska raketna kriza i početak sovjetske potpore, ovo trogodišnje razdoblje bilo je najvažnije u novijoj kubanskoj povijesti.

Tijekom Coltmanova mandata Kuba se našla u nekom novom svijetu. Sovjetski Savez je povukao svoje snage i ukinuo godišnju potporu od više milijardi dolara; SAD je pojačao embargo na trgovinu; tisuće kubanskih vojnika vratile su se iz Angole, posljednje velike kubanske međunarodne misije; Fidel Castro je usvojio niz gospodarskih reforma koje se nisu primakle ni blizu pravoj liberalizaciji, ali su svejedno od tvrde planske ekonomije stvorile miješano gospodarstvo, pa se Kuba počela otvarati svijetu, kako je poslije rekao papa.

Coltman daje precizan, ironičan i istančan pregled tih ključnih događaja, Castrovih postupaka odlučivanja, kao i mnogih drugih vidova povijesti revolucije, pričajući priču kroz saznanja koja je stekao u osobnim odnosima s Castrom i kroz stručni pristup povijesti. Poput Hugha Thomasa, velikoga britanskog povjesničara Kube, Coltman je pravo osvježenje za američke čitaoce upravo zato što, eto, nije Amerikanac. Ipak, dovoljno je blizak rođak da analizira Fidela Castra kao političara, a da ne mora priči dodavati ograde, napade i upozorenja.

Potpuna povijest britanskih odnosa s Latinskom Amerikom tijekom Hladnog rata još nije napisana. Da je imao još jednu priliku, sir Levcester Coltman možda bi iznio više zapažanja o tome kako je njegova domovina pristupala Kubi i cijeloj polutki. Njegova knjiga može služiti kao uvod, pažljiv i vrlo čitljiv, iako skromno posredan, u tu širu priču.

Julia E. Sweig

Viša suradnica američkog Odbora za odnose s inozemstvom i autorica djela Unutar kubanske revolucije (2002.) Srpanj 2003.

Coltman daje precizan, ironičan i istančan pregled tih ključnih događaja, Castrovih postupaka odlučivanja, kao i mnogih drugih vidova povijesti revolucije, pričajući priču kroz saznanja koja je stekao u osobnim odnosima s Castrom i kroz stručni pristup povijesti. Poput Hugha Thomasa, velikoga britanskog povjesničara Kube, Coltman je pravo osvježenje za američke čitaoce upravo zato što, eto, nije Amerikanac. Ipak, dovoljno je blizak rođak da analizira Fidela Castra kao političara, a da ne mora priči dodavati ograde, napade i upozorenja.

Potpuna povijest britanskih odnosa s Latinskom Amerikom tijekom Hladnog rata još nije napisana. Da je imao još jednu priliku, sir Levcester Coltman možda bi iznio više zapažanja o tome kako je njegova domovina pristupala Kubi i cijeloj polutki. Njegova knjiga može služiti kao uvod, pažljiv i vrlo čitljiv, iako skromno posredan, u tu širu priču.

UvodLeycester Coltman se rodio 1938. i obrazovao u školi Rugby i na koledžu Magdalene u Cambridgeu. Poslije je proveo akademsku godinu u Manchester Business School.

Nakon stoje ušao u britansku diplomaciju, radio je u Kopenhagenu, Kairu, Braziliji, Mexico Cityju, Bruxellesu i na kraju kao britanski veleposlanik u Havani (1991-4.) i Bogoti (1994-8.). U razdobljima dok je radio u Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu, radio je u Istočnom sektoru (zadužen za Jordan), u Sektoru stalnog podtajnika (zadužen za veze s obavještajnim službama), kao zamjenik direktora Sektora za Južnu Europu, kao direktor Sektora za Meksiko i Srednju Ameriku (za vrijeme razdoblja kontraškog rata u Nikaragvi i napada na Panamu), te je prije zaduženja na Kubi radio kao direktor Sektora za Latinsku Ameriku.

Važan dio posla svakog diplomata je prosijavanje gomile informacija, dezinformacija, novinskih izvješća, glasina i govorkanja kako bi se činjenice razdvojile od izmišljotina, te kako bi se napravio točan i objektivan prikaz onoga što se uistinu događa u dotičnoj zemlji. U zatvorenom društvu kao stoje kubansko, to je težak zadatak koji zahtijeva znanje i iskustvo. Velik dio Coltmanove diplomatske karijere proveden je na političkom poslu, pogotovo u Latinskoj Americi. Bio je na idealnom položaju da razumije i opiše složene povijesne i psihološke snage koje su oblikovale Fidela Castra.

Tijekom svojeg rada, kako u Londonu tako i na Kubi, Coltman je imao pristup dodatnim informacijama osim onih koje bi dobivao od izravnih dodira s Castrom i drugima. Tako je imao jedinstvenu točku gledanja s koje je mogao ocijeniti pouzdanost brojnih svjedoka koji su pisali ili govorili o svojim susretima s Castrom. Coltman je pratio mnoge posjetitelje na sastanke s Castrom i gledao kako se Zapovjednik ponaša prema prijateljima i neprijateljima. Castro je često posjećivao veleposlanikovu rezidenciju radi dugih i opuštenih razgovora s Coltmanom. Prema tome, Coltman je imao neobično dobre mogućnosti da tumači prividna proturječja u Castrovu karakteru.

Leycester Coltman je neočekivano umro ubrzo nakon što je književnom agentu Andrewu Lownieju predao rukopis ove knjige. Nije imao prigodu unijeti završne promjene u rukopis ili dodati potpune bilješke. Nakon što je izdavač unio rijetke ispravke, knjiga je objavljena onakva kakvu je Coltman napisao, te koliko je bilo moguće, onako kako bi on želio.

Piedad, Beatrice, Roland i Stephen Coltman London, srpanj 2003.

Fidel Castro je u srpnju 1992., kada je imao šezdeset i četiri godine, prvi put posjetio malu kamenu kuću gdje se rodio njegov otac, na sjeverozapadu Španjolske. Pritom je načas zanemario svoje načelo da ne govori o obitelji i osobnom životu. Kako se osjećao kad je ušao u očevu kuću? "Pun ljubavi... Starije čeznuo za rodnom grudom. Pričao mi je kako je bio vojnik na Kubi za vrijeme rata sa Sjedinjenim Državama. Htio se vratiti i uspio je. Moj je otac bio veliki siromah ali i vrijedan radnik. Za njega je radilo više seljaka. Jedan se od njih brinuo za stoku i imao išijas. Stvari su išle na bolje, pa je taj čovjek postao očev kuhar... Otac je imao gadnu narav. Sjećam se kako nas je stalno grdio. Sjećam se i njegove tuge. Ali zašto vam ovo pričam...?"

Fidelov otac Angel Castro rodio se 1875. u seljačkoj obitelji u Galiciji, jednoj od najsiromašnijih španjolskih pokrajina. Kao mladić, Angel je bio čvrst, samostalan, šutljiv, radišan i lukav. Međutim, kako je bio polupismen i nije imao zemlju, nije imao drugog izbora nego da radi kao unajmljeni težak za bogatije zemljoposjednike u okolici.

Kad je Angel 1895. navršio dvadeset godina, vođe pokreta za nezavisnost Kube pokrenuli su zadnju fazu rata protiv španjolske vlasti. Kuba je bila najvrednija i najcjenjenija medu ostacima nekadašnjih moćnih prekooceanskih posjeda Španjolske. Vlada u Madridu odlučila je zadržati Kubu. Sve je više vojnika išlo na otok kako bi suzbilo ustanak. Angel Castro je unovačen i poslan na Kubu.

Kuba je bila daleko od Španjolske, ali vrlo blizu Sjedinjenih Država. Javno mnijenje u SAD-u, koje su podjarila novinska izvješća o španjolskim masakrima, sve je više bilo za intervenciju radi rušenja španjolske vlasti. Golema je eksplozija 1898. uništila američki ratni brod Maine u zaljevu Havane, pri čemu je bilo mnogo žrtava. Vjerojatno se radilo o nezgodi, ali američka je vlada optužila španjolsku upravu, objavila rat Španjolskoj i ubrzo potukla španjolsku mornaricu. Španjolske kopnene snage, iscrpljene nakon tri godine teških okršaja s pobunjeničkim gerilcima, morale su se suočiti sa svježim i gorljivim američkim invazijskim snagama koje su se iskrcale na Kubi. Španjolska je ubrzo bila prisiljena da popusti pred Sjedinjenim Državama i preda im vlast nad Kubom. Američka zastava, a ne zastava neovisne Kube, zavijorila se nad Guvernerovom palačom u Santiagu. Španjolski službenici i vojnici, medu kojima je bio Angel Castro, vratili su se u domovinu. Otišli su i mnogi španjolski zemljoposjednici, nakon što su prodali posjede i imovinu za beznačajne svote, obično Amerikancima. Španjolci i Kubanci dobili su nešto zajedničko: ijedni i drugi su smatrali da ih je SAD prevario i ponizio. To će poniženje Fidel poslije osjetiti jednako snažno kao da gaje pretrpio osobno.

U Washingtonu su vladala neslaganja oko pitanja treba li Kubu pridružiti SAD-u ili joj dati neovisnost. Prevladalo je mišljenje da prijateljska neovisna Kuba, otvorena američkom kapitalu i podložna američkom utjecaju, predstavlja bolje rješenje od nesklona i buntovničkog vazala. Kad je osvanula 1902., nakon četiri godine izravne vlasti SAD-a, tijekom koje su osnovane nove ustanove prema američkom uzoru, napokon je proglašena neovisna Republika Kuba. Ali njezina je neovisnost bila ograničena. Sjedinjene Države su zadržale veliku pomorsku bazu u Guantanamu, kao i pravo, koje je ušlo u kubanski ustav nakon američkog pritiska kao takozvani Plattov amandman, da interveniraju ako se ugroze njihovi interesi na Kubi. Trgovački je sporazum Americi osigurao povoljan pristup kubanskom tržištu.

U miru i pod američkom paskom, Kuba je trebala uživati u gospodarskom rastu i blagostanju. Nije bilo dovoljno radne snage. Kao i tisuće drugih Galicijaca tog doba, Angel Castro, potaknut Kubom koju je vidio kao vojnik, odlučio se doseliti. Jedan je njegov ujak nekoliko godina ranije emigrirao na Kubu.

Dok su ambiciozni doseljenici u SAD-u išli na zapad, na Kubi su obično kretali na istok. Oriente, velika i najistočnija kubanska pokrajina, bio je najmanje razvijen dio otoka, ali je nudila velike mogućnosti za poljoprivredu i rudarstvo. Nastanjena uglavnom bivšim robovima, oduvijek poznata po neposluhu i pobunama, taje pokrajina bila poharana tijekom više razdoblja borbe za neovisnost. Američke tvrtke, pogotovo United Fruit, kupile su goleme komade zemlje, raskrčile šume i sagradile šećerane, željeznicu i ceste.

Angel Castro je radio razne poslove, ponekad kao zaposlenik Nipe Bay Railway Company, podružnice tvrtke United Fruit, a ponekad samostalno. U mladosti je vozio kola po selima i prodavao limunadu iz bačve za težake na plantažama šećerne trske i krčevinama. Poslije je osnovao dućan u gradu Guaru, gdje je prodavao raznu robu i opremu za seljake u tom kraju. Tako je zaradio dovoljno da od tvrtke United Fruit zakupi nešto zemlje sa šećernom trskom. Zaposlio je seljake, uglavnom doseljenike, da rade na plantaži. Također ih je iznajmljivao za druge poslove kao što su utovarivanje kamiona i sječa drva. Kupio je malu pilanu i prodavao drvo obližnjim šećeranama. Neki kažu da nije poštivao zakonske finese, nego je često "posuđivao" opremu iz postrojenja United Fruit. Smatrao je da su Amerikanci ukrali Kubu Španjolcima i da nema štete ako nešto sitniša uzme natrag.

Teškim radom i štedljivim životom prikupio je dovoljno novca da ostvari želju i postane zemljoposjednik. Kupio je posjed po imenu Biran, nekih petnaest kilometara od zaljeva Nipe na sjevernoj obali, te ga je malo-pomalo povećavao tijekom godina, pri čemu je ponekad (prema riječima jednog od njegovih susjeda) tiho noću premještao granične oznake. Uglavnom se radilo o dobroj zemlji, nizini, pogodnoj za uzgoj šećerne

trske, u blizini zemljanog puta i željezničke pruge koja je prevozila trsku u šećerane. Sagradio je veliku drvenu kuću, na potpornjima, kako bi se životinje mogle zakloniti ispod kuće kao u Galiciji. Imala je prostrane verande i velike spavaće sobe. Angel je držao stoku i razne vrste peradi, uzgajao šećernu trsku, kukuruz i druge usjeve, oženio se kubanskom učiteljicom po imenu Maria Luisa Argota i dobio dvoje djece, Pedra Emilija i Lidiju. Na imanju je zaposlio više slugu.

Nakon nekoliko godina braka Maria Luisa je otišla iz Birana, jer se Angel počeo zanimati za djevojku po imenu Lina Ruz, koja je radila na imanju kao sobarica i kuharica. Lina je bila trideset godina mlađa od Angela. Rodila se u mjestu Pinar del Rio, na krajnjem zapadu Kube. Njezini su roditelji putovali s velikom obitelji preko gotovo cijelog otoka, katkad s volujskom zapregom, te završili u blizini Birana. Tamo je njezin otac bijedno zarađivao prevozeći trsku kolima do šećerana.

Linin je otac zamolio don Angela da zaposli jednu od njegovih kćeri. Angel je izabrao Linu, koja je tada imala oko petnaest godina. Nakon odlaska Marije Luise, Lina je preuzela kućanstvo i živjela kao Angelova žena. Rodila je tri sina i četiri kćeri. Nakon Angele i Ramona došlo je treće dijete, Fidel, rođen 13. kolovoza 1927.

Malo prije Fidelova rođenja Angel se sprijateljio s poslovnim čovjekom i mjesnim političarom koji se zvao Fidel Pino. Angel je posuđivao novac Pmu, koji je izgubio cijelo bogatstvo zbog propale špekulacije. Ipak, Angel je cijenio Pina kao čovjeka na višem društvenom položaju. Smatrao je da će mu koristiti ako Pino bude kum njegovu trećem sinu. Zato gaje nazvao Fidel. Ali to nije zanimalo Fidela Pina. Uostalom, dječakovi roditelji nisu bili u pravom braku. Kako bi se dijete krstilo, Angel je morao u crkvu osim djeteta dovesti i svećenika i budućeg kuma. To mu nije uspjelo. Fidel Castro je kršten tek sedam godina kasnije, s drugim kumom.

Fidelovo je rano djetinjstvo bilo uglavnom sretno i bezbrižno. Mogao je trčati naokolo s braćom i sestrama kad god je htio. Domaće životinje i okolna priroda davale su dovoljno prilika za zabavu. Plivao je u obližnjoj rijeci i pokušavao uhvatiti ptice praćkom ili lukom i strijelom. Igrao se i s drugom djecom, medu kojima su bila i djeca crnačkih težaka, uglavnom doseljenika s Haitija, koji su živjeli u kolibama s krovom od palmina lišća u blizini pruge. Ipak, svi su znali da je Fidel sin gazde, don Angela, i tako su se prema njemu ponašali. Naviknuo se da uvijek bude po njegovom. U rijetkim prigodama kad nije bilo tako, Fidel bi se jogunio i prenemagao. Kad bi on ili Ramon bili nestašni, majka bi im ponekad zaprijetila da će ih istući remenom, ali Fidel bi obično izmaknuo kazni. Naučio je da treba slušati majčine grdnje s ozbiljnim izrazom lica i da joj ne smije proturječiti, pa će tako njezin bijes brzo minuti.

Njegov otac, koji je već imao pedeset i dvije godine kad se Fidel rodio, bio je dalek i stran, obično zauzet vođenjem imanja, ponekad i naprasan - na

primjer, kad bi izgubio u igri domina. Više godina kasnije, kad je Fidel postao marksist, ponekad bi loše govorio o ocu. Htio se politički distancirati od zemljoposjednika koji iskorištava seljake i ne plaća porez. Jednom je ispričao daje kao dijete vidio oca kako u vrijeme izbora otvara sef i dijeli novac "spretnim ljudima" koji bi sredili da vlada pobijedi. Ipak, vjerojatno to tada još nije budilo odbojnost u njemu. Razna svjedočanstva, kao i izjave druge Angelove djece, pokazuju da odnosi između Fidela i oca nikad nisu bili jako loši. Kao i drugi vlasnici, Angel je vodio imanje čvrsto i zapovjednički, ali prema djeci je obično bio popustljiv. Prema mjerilima većine kubanskih zemljoposjednika, bio je i blagonaklon prema radnicima. Fidel je poslije pričao kako je otac plijevio svoje plantaže šećerne trske češće nego što je trebalo kako bi dao posla sjekačima trske iz obližnjih plantaža u vlasništvu Amerikanaca, jer su ti radnici ostajali bez posla u mjesecima između žetva. "Koliko se sjećam, uvijek bi našao neko rješenje kad bi ljudi od njega tražili pomoć. Ponekad bi gunđao i prigovarao, ali njegova bi širokogrudnost uvijek prevladala."

Iako bi ga Angelo povremeno ljutito izgrdio, nikad ga nije zlostavljao. Dapače, moglo bi se reći da je Fidel bio razmažen. Prve njegove fotografije prikazuju čistog i urednog dječačića sa zadovoljnim licem i skupom odjećom - kao mali grof, a ne seljački sin. Kad bi se tako odjenuo, sigurno se oštro razlikovao od svojih bosonogih drugova iz Haitija. Jedna kasnija fotografija prikazuje malog Fidela sa slamnatim šeširom kako ponosno sjedi na traktoru. U svađama s ocem Fidel bi obično pobijedio. Usprkos nagađanjima nekih biografa, njegovo djetinjstvo gotovo sigurno nije bilo uzrok kasnijeg bunta protiv vlasti.

Dok je Fidel rastao, Angel se sve više bogatio. Osim 1 800 hektara koje je posjedovao, zakupio je još 10 000 hektara, uglavnom od United Fruit, pa je njegovo imanje bilo jedno od najvećih u tom kraju. Veći dio novostečene zemlje bio je brdovit i neprikladan za šećernu trsku, ali mogao se iskoristiti za drvnu gradu i ispašu. Kako se domaćinstvo širilo, kući su dodane nove sobe ijedan ured. Podignuto je više novih gospodarskih zgrada. Pokraj kuće je bio prostor za borbe pijetlova, gdje su nedjeljom tijekom berbe šećerne trske radnici mogli potrošiti nadnicu na pijetlove, pa bi ostali bez ičega kad bi izgubili ili se opijali rumom kad bi pobijedili. Za vrijeme žetve, na imanju je radilo nekih 600 težaka. Unatoč bogatstvu, Angel i Lina nisu preuzeli nikakve stavove srednje klase. Nisu glumili da imaju dobar odgoj ili kulturne interese. Većina soba u kući bila je kaotično neuredna, a u više njih su se gnijezdile kokoši. Obitelj i brojna posluga često su jeli zajedno; ostali su im grubi seoski običaji.

U blizini gospodarstva stajala je koliba koja je služila kao učionica. Mlada učiteljica, koju je plaćala država, dolazila bi iz Santiaga, glavnog grada pokrajine, kako bi poučavala dvadesetak mjesne djece različitih uzrasta. Djeca su uglavnom bila siromašna, te bi prestala pohađati nastavu čim

bi bila dovoljno stara da obavljaju težačke poslove. Od treće godine života Fidel je išao u školu sa starijim bratom Ramonom i sestrom Angelom. Kako je bio najmlađi učenik, posjeli bi ga na stolicu u prvom redu. Djeca su učila čitati, pisati i računati, a radila su i druge stvari, kao stoje pjevanje himne. Fidel je za vrijeme nastave bio nemiran i izazivao kavgu, često prkoseći učiteljici. Ponekad, kad bi mu išla na živce, izderao bi se na nju i odjurio kući glavom bez obzira.

U školi se nije predavala religija, a u blizini nije bilo crkve. Fidelova je jedina djetinja veza s religijom bila majka. Gorljivo se molila svakog dana, nastojeći uvjeriti razne svece da joj ispune želje. Vjerojatno je u Lininoj predodžbi o kršćanstvu bilo sastojaka afrokubanske santeria (svetačke pobožnosti). Kad se poslije sjećao djetinjstva, Castro je govorio kako ne zna je li mu otac imao kakva religiozna uvjerenja; naime, otac nikad nije govorio o tome.

Kad je Fidel imao šest godina, poslali su ga sa sestrom Angelom (a poslije im se pridružio i Ramon) da žive s učiteljicom u Santiagu. Učiteljica je Fidelovim roditeljima rekla da je dječak pametan i da ga može kod kuće pripremiti da poslije pohađa dobru školu u Santiagu. Poslije je Fidel govorio kako misli da se učiteljica prvenstveno htjela dočepati 40 pesosa na mjesec (pesos je tada vrijedio koliko i dolar) koje je njegov otac slao za stan i hranu. Bilo mu je grozno što nije kod kuće. Učiteljica je živjela u maloj, vlažnoj, dotrajaloj kući, zajedno sa svojim ocem i sestrom, od kojih nijedno nije zarađivalo. Pet ljudi (poslije i šest) trebalo je živjeti od učiteljičine plaće, koja je bila mršava i često je kasnila, te od novca koji je slao Angel Castro. Fidel se bunio da ga ne hrane dovoljno. Često su ga grdili, govorili mu da ne viče i ne moljaka, a ponekad bi dobio i po stražnjici. Rijetko je imao poduku, koja se uglavnom sastojala od vježba za pisanje i učenja aritmetičkih tablica.

Fidelovi roditelji neko vrijeme nisu slušali njegove jadikovke o tome kako se učiteljica ponaša prema njemu. Ipak, na kraju je majka primijetila da su djeca sve mršavija, pa je shvatila da nešto doista nije u redu. Odveli su ih natrag kući u Biran. Angel je prigovarao učiteljici, koja je zatim objasnila u kakvu je teškom položaju, pa su se pomirili. Fidel je bio očajan kad su ih opet poslali da žive s učiteljicom u Santiagu. Ipak, uvjeti su se popravili kada se učiteljičina sestra udala za počasnog konzula Haitija i tako priskrbila još novca za kućanstvo.

Nakon godinu dana u Santiagu, Fidel je napokon kršten. Počasni je konzul bio kum. Fidel je primio krštenje s veseljem i olakšanjem. Prije toga, druga su ga djeca zvala Židovom. Krivo je shvatio riječ judio (Židov) kao jote, naziv za veliku crnu pticu. Mislio je da su te neugodne ptice "ubile Krista". U svakom slučaju, shvatio je da nije nimalo poželjno biti Židov, što god to bilo.

Krštenje je bilo uvjet za upis u katoličku školu. Osim toga, možda su upravo zbog upisa djece Angel i Lina u to vrijeme formalno vjenčani u crkvi. (Ceremonija je očito obavljena uz pretpostavku da je Angelov prvi brak raskinut, ili su jednostavno zatajili postojanje njegove prve žene.) Nakon osamnaest mjeseci u Santiagu, ozakonjen i kršten, Fidel je počeo pohađati školu La Salle, koju su vodila Marijanska kršćanska braća, a tamo mu se pridružio Ramon, a poslije i mladi brat Raul. Odlazio je u školu ujutro i vraćao se u konzulovu kuću u vrijeme ručka.

Još uvijek je bio nestašan đak, koji je mnogo brbljao i durio se na ukore. Osim toga, i dalje se borio protiv nastojanja bivše učiteljice, kao i konzula i njegove žene, da suzbiju i priguše njegov razmetljiv i buntovnički duh. Zaprijetili su mu da će zbog takvog ponašanja završiti na cjelodnevnoj nastavi. Zaključio je da mu se više sviđa ta mogućnost. Namjerno se loše ponašao, pa je poslan u La Salle kao učenik cjelodnevne nastave, pošto je otac pristao plaćati skromni dodatak. Nije volio stegu i dosadnu nastavu, ali imao je prijatelje medu "cjelodnevnima", kao i mnogo slobodnog vremena za bejzbol i nogomet - pokazao se nadarenim za oba sporta. Cjelodnevni su daći išli na izlete, u kojima je uživao, pogotovo zato što se dvaput tjedno plovilo na obližnji otok s rekreacijskim centrom.

Fidel je u školi često upadao u nevolje s nastavnicima. Organizirao je demonstracije zbog hrane, te je više puta sudjelovao u tučnjavama s drugim dječacima. Kad ga je jedan nastavnik pljusnuo, on se razbjesnio i pokušao ga odalamiti i ugristi. Brat Ramon je bio na glasu kao svadljivac i nasilnik. Nakon tri godine, škola je obavijestila Angela da dječaci imaju loš uspjeh; ako žele ostati u školi, moraju iljnije shvatiti učenje i biti poslušniji. Kad je Angel primio tu obavijest, podivljao je. Rekao je dječacima da zbog lošeg ponašanja ne mogu natrag u školu. Ramon je bio sasvim zadovoljan što može ostati na imanju. Učenje ga nije zanimalo, htio je provoditi više vremena s kćerkom jednog haićanskog radnika koji je živio u blizini. S druge strane, Fidel se glasno bunio što ne može u školu. Za svoje je ponašanje krivio nastavnike, te je tvrdio da je žrtva nepravde. Prijetio je da će spaliti kuću ako ga zadrže kod kuće. Opet je bilo po njegovom, uglavnom zbog majčina zalaganja. Fidelov mladi brat Raul bio je Linin mezimac zato što je bio blaži i mazniji od druge dvojice, ali Lina je vidjela kako je Fidel bistar i svojeglav. Nije se nikad školovala, ali je odlučila da Fidel mora dobiti najbolje moguće obrazovanje. Nakon nekog vremena uvjerila je i muža u to.

I tako su Fidela poslali u školu Dolores, također u Santiagu, što je bio ugledan koledž pod vodstvom španjolskih isusovaca, koji su pohađali sinovi bogatih poslovnih ljudi i zemljoposjednika iz tog kraja. Nije se otvoreno govorilo o rasnim uvjetima, ali podrazumijevalo se da školu pohađaju samo mali bijelci, unatoč velikom postotku crnaca i mestika u pokrajini Oriente. Fidel je prvo pohađao školu samo ujutro, na probni rok, a živio je u Santiagu u kući čovjeka koji je poslovao s njegovim ocem

i postao Fidelov skrbnik. Njegova sestra Angela, koja je pohađala djevojačku školu u Santiagu, živjela je u istoj kući. Nije se slagao ni s novim skrbnikom; imao bi napade bijesa i gorčine kad bi mu uskratili džeparac kao kaznu zbog lošeg ponašanja ili loših ocjena u školi. Kad bi ga skrbnik zaključao u sobu kako bi ga prisilio da napiše zadaću, namjerno nije radio ništa. Rekao je nastavniku da je izgubio učeničku knjižicu. Kad su mu dali novu, iskoristio je staru da krivotvori bolje ocjene nego što je uistinu dobio. Još je više zaostao u radu kad je dobio upalu slijepog crijeva i morao provesti tri mjeseca u bolnici zbog infekcije nakon operacije. Uživao je u tom razdoblju jer je mogao provoditi vrijeme u čitanju stripova, razgovoru s drugim pacijentima i maštanju o tome kako će postati liječnik ili kirurg.

Stvari su se popravile kad je počeo pohađati cjelodnevnu nastavu. Prema isusovcima koji su ga podučavali osjećao je naklonost i divljenje. Kao što je Castro poslije često pričao, svećenici su bili krajnje požrtvovni, iskreno se zanimajući za dobrobit i napredak učenika. Potičući rekreaciju i skupna natjecanja budili su pustolovni duh kod djece, te su se trudili da usade hrabrost, poštenje, moralnost i spremnost na žrtvovanje za plemeniti cilj. Fidel je prvi put počeo dobivati dobre ocjene, pri čemu je pokazao zavidno pamćenje i veće zanimanje za nastavu, pogotovo povijest. Kako je postao visok i jak poput oba roditelja, bio je izvrstan sportaš. Uživao je u plivanju i planinarenju po obližnjim vrhovima. Kako obično biva u cjelodnevnim školama za dječake, zbog sportskih je sposobnosti postao omiljen i poštovan. Neki su vršnjaci poslije tvrdili daje Fidel u školi bio hvalisav, hirovit i nasilan. Ipak, čini se daje takve tvrdnje potaklo loše mišljenje o Castrovoj kasnijoj političkoj karijeri. Njegovi su ga isusovački učitelji istaknuli kao dječaka s izuzetnim darom i mogućnostima.

Iako je pošto-poto htio u cjelodnevnu školu, uvijek se radovao praznicima kod kuće u Biranu. Opremljen lovačkim nožem i sačmaricom, u društvu nekog od svojih pasa, Fidel bi hodao ili jahao po brdima obraslima borovom šumom po golemu očevu posjedu, te bi pucao po pticama, divljači ili kojoj god drugoj meti, kako bi naučio nišaniti. Kad je jedna od njegovih sestara zaprijetila da će roditeljima reći kako je pucao po kokošima na imanju, nagovorio ju je da i sama opali iz puške, tako da više nije mogla tužakati.

Jako su ga zanimale biljke i životinje na imanju. Osim toga, pokazao je interes za ležišta željeza i nikla koja su se vidjela na površini nedaleko kuće. Na radiju je slušao što se događa u svijetu. Kad je imao četrnaest godina, 1940., na lošem je engleskom napisao pismo predsjedniku Rooseveltu, gdje mu je objasnio da je na radiju čuo za njegovu pobjedu na izborima i zamolio ga da mu pošalje novčanicu od deset dolara jer je nema. Ako predsjedniku treba željezo da gradi ratne brodove, dodao je Fidel, može mu pokazati dobar rudnik. Bilo mu je drago kad je dobio

uljudan odgovor (koji je ostavio dubok dojam na njegove vršnjake), ali razočarao se što s pismom nije stigla zatražena novčanica.

Sve dok nije navršio četrnaest godina, Castro nije prešao granice pokrajine Oriente. Ali u školi je čuo mnogo o jednoj još uglednijoj isusovačkoj školi: koledžu Belen u Havani. Zatražio je da ga presele tamo. Kao i obično, bilo je po njegovome. Učenik koji se želio upisati u drugi razred morao je imati najmanje petnaest godina. Kako je Fidel imao samo četrnaest, otac je podmićivanjem dobio novi rodni list u kojem je kao godina rođenja pisala 1926., a ne 1927. Kako se ne bi osramotio priznajući tu prijevaru, Fidel je proveo ostatak života tvrdeći da je godinu dana stariji. Kad se svečano slavio njegov pedeseti rođendan, imao je zapravo četrdeset i devet godina.

Belen je imao visoke standarde, kako za sport, tako i za učenje. Fidel je morao marljivo vježbati kako bi ušao u školsku košarkašku momčad. Osim toga, mnogo je vremena ulagao u atletiku, bejzbol i stolni tenis. Nije ga prošla ni ljubav prema plivanju i planinarenju, pa se upisao u udrugu "Istraživači" i na kraju postao njezin "general". Volio je planinariti sam. Na jednom je izletu krivo procijenio koliko će mu trebati, pa gaje školski autobus čekao dva sata. U drugoj je prigodi skočio u nabujalu rijeku kako bi spasio učitelja isusovca koji se prilikom prelaska našao u nevolji.

Sportu i rekreaciji posvećivao je toliko vremena i snage da je premalo učio. Sanjario je na satovima koji ga ne bi zanimali. Upozoren je da će pasti nekoliko predmeta. Ipak, zbog intenzivnog štrebanja u zadnji čas i gotovo fotografskog pamćenja, uspio je čak izvući dobre ocjene, pogotovo u matematici, fizici i zemljopisu.

Od predmeta je u Belenu najviše volio povijest i debate. Od malih je nogu oduševljeno slušao priče o ratovima i bitkama. Njegovo se zanimanje za povijest uglavnom svodilo na vojne podvige. Učio je o djelima velikih vojskovođa iz prošlosti i provodio mnogo vremena u izmišljenim bitkama i strategijama za pobjedu. Bjesnio je Drugi svjetski rat, a Castro je crtao karte na kojima je pratio zbivanja. Na vjeronauku se obično dosađivao, ali je volio priče o borbama i sukobima iz Starog zavjeta, pogotovo kad bi malobrojna vojska neočekivano ostvarila pobjedu nekim smionim i iznenadnim potezom, kao što je Jošuino rušenje zidova Jerihona. Takve su ga stvari zanimale cijeli život. U starosti bi na najmanji povod krenuo u analizu pohoda Aleksandra Velikog, ili borbe za vlast između Marka Antonija i Oktavijana, ili ratnih strategija Napoleona ili Staljina.

U Belenu se upisao u debatni klub jer je na govorništvo gledao kao na rat riječima. Uvijek je volio govoriti i uvjeravati ljude u svoje gledište. Strastveno je želio pobijediti u raspravi, a tada to nije bilo zbog nekih čvrstih uvjerenja, nego samo zato što je volio pobjeđivati. Skupljao je govore Demostena i Cicerona te nastojao oponašati njihov kićeni stil.

Vježbao je pred ogledalom. Postoji fotografija na kojoj drži govor u koledžu Belen: mršav, prilično elegantan mladić u namješteno ležernom i istodobno ponosnom stavu.

Neki tvrde da je na Castrov kasniji politički razvitak utjecalo druženje s bogatim đacima iz viših klasa. Navodno su prezirali Castra kao neodgojena i sirovog provincijalca, ili da su se rugali njegovu nezakonitom porijeklu, pa je zato osjećao ogorčenje prema bogatašima i moćnicima kubanskog društva. Međutim, ništa ne ukazuje na tako nešto. Ponekad je govorio da je opušteniji s "običnim" ljudima, te da se u djetinjstvu, za razliku od druge djece bogatih roditelja, mnogo družio sa sirotinjom. Takve su izjave tipično sredstvo političara da se pokaže kao narodski čovjek. Na Kubi u 1950-ima mladić nije morao trpjeti društvena poniženja da bi postao komunist, što vrijedi i za sinove bogatih roditelja na Cambridgeu u 1930-ima.

Dok je bio na koledžu Belen, još se slabo zanimao za politiku. U kasnijim je godinama ponekad želio ostaviti dojam daje čak i u pubertetu bio naklonjen ljevičarskoj struji. U govoru na Sveučilištu u Havani 1995. tvrdio je da se zgranuo i razgnjevio kad mu je neki španjolski nastavnik u Belenu rekao koliko je republikanskih zatvorenika smaknula Francova vlada na kraju građanskog rata. Ipak, taj je gnjev vjerojatno bio slabiji od onoga stoje opisivao publici. Činjenice ukazuju da je općenito bez pogovora prihvaćao konzervativne nazore svojih nastavnika. Isusovci u Belenu bili su znatno drukčiji od isusovaca kasnije generacije, koji su često potpomagali revolucionarne ideje. I sam je Castro rekao da su svi bili desničari i Francovi pristaše, te da su podučavali kako je komunizam veliko zlo zbog kojeg se ubijaju svećenici i čine druge strahote.

Medu političkim tekstovima koje je Castro navodno čitao u Belenu s odobravanjem i divljenjem bili su govori koje je napisao Jose Antonio Primo de Rivera, osnivač španjolske Falange. Jose Antonio je napadao i marksizam i dekadentni materijalizam parlamentarnih demokracija. Fidel je poslije postao marksist, ali uvijek je zadržao Antoniovu vjeru u "snagu kroz jedinstvo", kao i prezir prema višestranačkoj demokraciji. Naravno, kao marksist, postao je filozofski materijalist, ali nikad nije izgubio prezir prema moralnim vrijednostima materijalizma. Nakon desetljeća progona i blaćenja katoličke crkve na Kubi, 1998. je opširno govorio o tome kako s papom Ivanom Pavlom II. dijeli uvjerenje da duhovne vrijednosti kvari potrošačko društvo i materijalizam industrijaliziranog svijeta.

Jose Antonio je promicao i pojam hispanidad (hispanska kultura), tvrdeći da sve zemlje španjolskog govornog područja čine jednu duhovnu, kulturnu, pa čak i rasnu zajednicu. Mladi je Castro prirodno bio naklonjen tom učenju. Bio je kubanski domoljub, ali nije mu smetalo očevo španjolsko porijeklo. Dapače, ako se zemlje španjolskog govornog područja ne drže zajedno, neizbježno će pasti pod vlast ili utjecaj novog

carstva Sjedinjenih Država. Tek je poslije Castro naučio odbacivati sve stavove obojene fašizmom.

Što se tiče religije, čini se da je Castro u toj fazi pretežno imao stav koji je bio uobičajena mješavina poslušnosti i dosade. U skladu sa školskom rutinom, išao je na misu svaki dan, a povremeno je viđen kako moli u samoći. Poslije je govorio kako je ponavljao molitve i katekizam automatski, ne misleći što znače, i da je na godišnjim trodnevnim duhovnim vježbama, koje su tražile duga razdoblja tišine i poniranja u sebe, samo čekao sljedeći obrok i sanjario. I ovdje je ravnodušnost možda pretjerana zbog komunističkog pogleda na prošlost. Ipak, to ne bi bilo posebno iznenađujuće ili neobično. Bogati su roditelji slali sinove u Belen zbog njegova ugleda kao obrazovne ustanove i društvenog ugleda, a ne iz vjerskih razloga. Isusovci su to dobro znali. Nadali su se da će sjeme vjere pustiti korijen medu učenicima, ali znali su da moraju postupati oprezno, bez prevelike katoličke indoktrinacije.

U svakom slučaju, Castro je dovoljno revno vršio vjerske dužnosti da bude pohvaljen u Godišnjaku koledža Belen 1945. Godišnjak ga navodi i kao izvrsnog đaka i izuzetnog sportaša. Na kraju piše da će studirati pravo na fakultetu, te se proriče da će "ispisali blistave stranice u knjizi svojeg života".

Dana 13. kolovoza 1996., na Castrov službeni sedamdeseti rođendan, jedan ga je novinar podsjetio na zapis u Godišnjaku koledža Belen. Je li ispunio proroštvo da će ispisati blistave stranice u knjizi života? To je bila jedna od rijetkih prigoda kada se Fidel rado prisjetio djetinjstva.

FC: Bilo je vrlo lijepo od njih što su to napisali. To su učinili jer sam bio dobar u sportu. Imao sam općenito dobre ocjene, ali nisam bio uzoran đak. Veći dio godine provodio sam u sportu i rekreaciji. Ljudi u školi su to cijenili... Svećenik koji je to zapisao bio mi je vrlo naklonjen...

KN (kubanski novinar): Zašto?

FC: Zbog svoje španjolske naravi. Naučio me stezi, učenju, sportu i rekreaciji.

KN: Jeste li bili vrlo ozbiljan dječak kad ste bili u Biranu? Mještani su nam rekli da ste bili vrlo ozbiljni.

FC: Svatko ima svoju priču o prošlosti.

KN: Kakva je vaša priča? Ta nam priča nedostaje.

FC: Jesam li bio ozbiljan? Za svoj uzrast, da. Bio sam onoliko ozbiljan koliko mladić može biti u toj dobi. Uvijek sam išao u pustolovine... Kad sam imao pet ili šest godina, poslali su me drugdje. Učiteljica je odigrala diplomatsku igru s mojim roditeljima. Moj je otac imao njuh za poslove, a bio je dobar poslovni potez odaslati sinove nekamo u školu. To je istina. U mojoj kući nije bilo struje. Imali smo svijeće, svjetiljke. Mnogo je

mjesta imalo struju, ali mi smo živjeli u zabiti... Jednog je dana otac kupio radio. U to su doba radio-aparati bili veliki, čudovišni. On ga je jedini smio uključiti. Čitao sam. Sada govorim o drugom razdoblju, kad sam bio nešto stariji. Spavao sam u prizemlju, a otac na katu. Nosio sam knjige u sobu. Tamo sam pročitao povijest Francuske revolucije u deset svezaka. Ipak, kad bi radio počeo prenositi utakmice bejzbola, odložio bih knjigu i slušao radio...

KN: Voljeli ste bejzbol jer ste bili dobar bacač.

FC: Ne, nisam bio dobar bacač.

KN: Niste? Onda vam tamo laskaju.

FC: Laskaju mi i ovdje. Kažu da sam bio profesionalac.

KN: Zašto ne odete u Biran?

FC: Mogu li završiti priču ili želite da počnem s nečim drugim? KN: Molim vas, nastavite.

FC: Uzeli bismo rukavice, loptu i sve ostalo kad bismo išli kući iz učiteljičine brvnare. Tada su naši roditelji shvatili da smo zlostavljani. Bili smo vrlo mršavi, imali smo vrlo dugu kosu jer nas nisu vodili ni kod brijača. Morao sam siti vlastite cipele i paziti da me ne izgrde što sam slomio iglu ili nešto drugo. Moje su cipele bile vrlo iznošene. Imao sam samo jedan par... Onda su nas odveli natrag. Ratovali smo protiv učiteljice. Jedanput smo kamenovali školu. Učiteljica nije voljela buku. Zato smo bacali stotine kamenova skrivajući se iza stabla. Tako smo se osvećivali... KN: Učiteljici?

FC: Imao sam samo šest godina...

Uglavnom zbog "njuha za poslove" Angela Castra, Fidel je odlučio studirati pravo nakon Belena. Poslije je zažalio što nije studirao neki "korisniji" predmet kao stoje znanost. Međutim, u to vrijeme pravo se činilo kao prirodan izbor. Nudilo je vrlo uglednu karijeru, u kojoj bi Fidel mogao zadovoljavati svoju strast za gladijatorskim raspravama. Poslije se sjećao da su ljudi govorili: "Ovaj mnogo brblja. Trebao bi biti odvjetnik." Ipak, vjerojatno je presudio očev poticaj. Zemljoposjednik se lako zapetlja u sporove oko ugovora ili granica. Bilo bi vrlo korisno imati odvjetnika u obitelji.

Fidela je u Belen pratio mladi brat Raul, koji je tamo bio mnogo ne-sretniji. Gorko se žalio na zatvorsku atmosferu, neprestane molitve i strah od Boga. Castro je poslije također napadao težnju katoličkih škola da naglašavaju grijeh i kaznu, stoje (kao odrastao čovjek) opisao kao duhovni terorizam. Ipak, u dječaštvu se nije previše zamarao s tim. Potpuno je usvojio stav svojih isusovačkih nastavnika da su čast i poštenje puno važniji od materijalnog bogatstva ili uspjeha. Osobna čast, koju je u školi naučio poštivati, a poslije uvijek nastojao pokazivati,

značila je prvenstveno ne pokleknuti pred većom silom. Divio se družini Spartanaca koji su branili klanac Termopile protiv goleme neprijateljske sile, kao i svojim iberskim precima u Numanciji, koji su radije svi izginuli nego da se predaju rimskim osvajačima. Nije želio ni smrt niti mučeništvo. Naprotiv, uvijek je smatrao da je svaka lukavština i prijevara dopuštena kako bi čovjek preživio da se bori još jedan dan. S druge strane, predaja i pokoravanje su značili sramotu. Riječ koju je koristio vrlo često i strastveno, pogotovo pod starost, bila je verguenza, sram. Ne znati što je verguenza bio je smrtni grijeh.

Većina Castrovih vršnjaka u koledžu Belen, kako učenika, tako i nastavnika, postali su njegovi politički neprijatelji kad je Kubu pretvorio u komunističku državu. Mnogi su pobjegli iz zemlje. Neki su mnogo godina ležali u zatvoru. Ipak, iznenađuje koliko su slični njihovi opisi Castra kao školarca i njegova vlastita staračka sjećanja. U pubertetu je bio pod utjecajem proturječnih poriva. S majkom je bio prisan, bila je otvorena i puna ljubavi, uvijek spremna da mu pomogne i da ga brani. Međutim, rano su ga odveli od kuće, te je proveo mnogo godina u cjelodnevnoj školi za dječake, gdje je naučio biti tvrd i oslanjati se samo na sebe. Nije ni čudo što je u karakteru imao paradokse i proturječja. U Belenu je znao ostaviti dojam na nastavnike i dječake svojom pameću i razborom, ali znao se i upustiti u bezglave predstave, kao u prigodi kad se na biciklu sjurio niz brijeg, prošao kroz uska dvorišna vrata i udario u stup, pa se u školskoj ambulanti tri dana oporavljao od ozljeda. Svadljiv i nasrtljiv, bio je vuk samotnjak na kojeg je bilo teško utjecati i koji je svojeglavo mislio da sve zna najbolje. Imao je sljedbenike i obožavatelje, ali nijednog pravog i bliskog prijatelja. Iako je nadareno i fanatično sudjelovao u momčadskim sportovima, loše je surađivao s drugima i obično je nastojao preuzeti vodstvo i sve raditi na svoj način. Dok je često ljenčario i snatrio, znao je biti i manijakalno radišan, uporan i odan. Bio je darežljiv i širokogrudan, ali i osvetoljubiv i zlopamtilo. Uvijek je imao mnogo smisla za šalu i znao se smijati samome sebi (iako mnogi tvrde suprotno). Ipak, bio je loš gubitnik i reagirao je s divljim gnjevom kad bi pomislio da ga netko ponižava.

Kad je otišao iz Belena, čvrsto je vjerovao u sebe, a poticali su ga i nastavnici, koji su govorili da ga čeka blistava budućnost. Na maturalnoj svečanosti nije bio medu najboljim učenicima, ali je dobio najglasniji pljesak, bez sumnje zbog svojih sportskih sposobnosti. Svakako nije ničim pokazivao da mu smeta što nije u društvu dječaka iz viših klasa. Upravo obratno, smatrao je kako je ušao u elitu. Pa što ako su mu roditelji grubi i neotesani, on se istaknuo u najboljoj školi u državi. Vjerovao je da će učiniti velike stvari. S druge strane, nije znao koje su to stvari. Možda je učiteljima i roditeljima dopustio da utječu na njegov izbor predmeta studija samo zato što nije znao što želi raditi i biti u životu. Politika mu nije bila prioritet. Kad je stigao na sveučilište, bio je

politički nepismen, kao što je i sam često poslije govorio. Svejedno, već se pomaljao smjer njegova budućeg života.

Trebao mu je ideal za koji će vezati svoju energiju i odlučnost. Kako da se proslavi? Što može učiniti za svoju zemlju? Pokazao je veliko zanimanje i divljenje za pothvate junaka kubanskog pokreta neovisnosti, te za povijest američke i francuske revolucije. Sjedinjene Države su postale svjetska velesila, dok je Kuba 1945. izgledala vrlo maleno i nevažno na svjetskoj pozornici. Njegovi su isusovački učitelji govorili o hispanskom svijetu, ali Latinska Amerika bila je u stvarnosti slaba, siromašna i nesložna. Zastoje Amerika engleskog jezika tako jaka, dok je Amerika španjolskog jezika tako slaba?

Najveći kubanski narodni junak bio je Jose Marti, čiji su zapisi iz progonstva bili veliko političko i intelektualno nadahnuće za pokret neovisnosti. Marti se iskrcao na obali pokrajine Oriente i ubrzo poginuo u jurišu, jašući na bijelom konju prema španjolskim položajima. Castro je u Belenu čitao Martijeve zapise s oduševljenjem koje se nastavilo i raslo tijekom cijelog života. Zbog Manija je Castro počeo gledati na SAD kao na izvor mnogih kubanskih slabosti i nedostataka. Marti je živio u New Yorku, "u trbuhu zvijeri", i upozoravao je na opasnost koju za Kubu i Južnu Ameriku predstavlja širenje Sjedinjenih Država.

Zašto je SAD intervenirao protiv Španjolske upravo kad su kubanski nacionalisti bili na pragu uspjeha? Kad je neovisnost konačno došla, zašto nije donijela pravdu, blagostanje i dostojanstvo za koje su se borili domoljubi? Zašto se bogatstvo države sve više slijevalo u ruke državljana SAD-a? Kad bi došlo do gospodarske krize i kad bi se uvodile mjere da Kubanci dobiju radna mjesta, to nije smetalo Amerikancima koji su vodili šećerane u Orienteu. Umjesto njih, bili bi deportirani siromašni težaci s Haitija koji su radili na imanju Angela Castra. Zašto je bilo tako? Zašto je svaka kubanska vlada bila tako voljna plesati kako Amerikanci sviraju? Takva su pitanja grizla Castra u vrijeme kad je postao brucoš.

Često se tvrdilo daje Castra kao političara manje nadahnjivala ideologija, a više neprijateljstvo prema Sjedinjenim Državama. Posvetio je cijeli politički život borbi protiv SAD-a, propagandi protiv SAD-a, oslabljivanju američke moći i utjecaja gdje god i kad god je mogao.

Ipak, njegova strastvena mržnja prema Sjedinjenim Državama imala je intelektualne korijene. U mladosti je vrlo rijetko imao izravne dodire s Amerikancima. Nikakva zgoda iz djetinjstva nije utjecala na njegov stav. Dapače, nije bio nimalo licemjeran kad je kasnije u životu tvrdio da njegova borba protiv "imperijalizma" ne znači nikakvu nesklonost prema Amerikancima kao narodu ili SAD-u kao zemlji.

Naime, Castro se uvijek divio američkim vrlinama: snazi njihovih ustanova, njihovu domoljublju, radišnosti i samopouzdanju, te iznad svega njihovoj tehnologiji. Govorio je političarima i diplomatima iz

afričkih zemalja engleskog govornog područja da imaju sreće što su ih kolonizirali Britanci a ne Španjolci, što je dokazivao usporedbom između moći Sjeverne Amerike i bijede Južne Amerike. Ipak, već kad je imao osamnaest godina, pod utjecajem Martija i drugih, u duhu je stvarao sliku SAD-a kao "carstva", velike imperijalne sile koja tlači i iskorištava manje zemlje kao što je Kuba. Zauzeo je stav boksača koji se suočio s velikim i snažnim protivnikom. Nije nužno da ga mrzi, dapače, možda osjeća poštovanje prema njemu. Ali što je jači čovjek nasuprot njemu, to će on odlučnije koristiti i zadnju mrvicu snage i lukavosti, sve vještine i trikove koje zna, kako bi onesposobio i napokon pobijedio protivnika. Odbaciti jaram američke vlasti - to će biti njegov ideal, njegova životna misija.

Kad se Castro 1945. upisao na Pravni fakultet Sveučilišta u Havani, stanje Kube izgledalo je prilično povoljno. Drugi svjetski rat je podigao cijenu najvažnijim vrstama trgovačke robe, a medu njima i šećera. Kubanski je izvoz procvao. Iako se velik dio zarade izlijevao u inozemstvo, mnogo je išlo i u glavni grad. Mnogim se gostima činilo da se Havana ističe medu gradovima Latinske Amerike jer je puna života, napretka i užitaka. Činilo se da se demokracija dobro drži, a prethodne je godine izabrana nova vlada koja je obećavala reforme.

Međutim, te okolnosti nisu na Sveučilištu u Havani stvorile ugođaj mira i zadovoljstva. Još od stjecanja neovisnosti, studenti su sebe smatrali savješću zemlje i bunili se protiv korupcije, nesposobnosti i sluganstva raznih vlada. Kako su bili u žarištu opozicije, studenti su često padali kao žrtve terora. Taj je teror dosegao nasilni vrhunac bez presedana za vrijeme vladavine generala Gerarda Machada, koji je koristio bande plaćenih nitkova da ubijaju ili teroriziraju preglasne studentske vode.

Machadova je diktatura propala u rasulu 1933. Međutim, naredni su događaji izazvali gnjev i uzrujanost koji su još obuzimali generaciju studenata kojoj se 1945. pridružio Fidel Castro. Velik dio tog gnjeva i uzrujanosti bio je usmjeren prema SAD-u.

SAD je tvrdio da ima pravo intervenirati u kubansku politiku kad god je to potrebno da se osigura "vlada koja može štititi život, imovinu i slobodu pojedinca". Kad je Machado otišao, američki je veleposlanik pokušao sklepati novu vladu koja bi imala širu osnovu u narodu, no koja bi svejedno ostala konzervativna i naklonjena Americi. Studentska direkcija, koja je bila glavni protivnik Machada, sada je napala ulogu veleposlanika i tražila uspostavu posve neovisne i nacionalističke vlade. Veleposlaniku je na neko vrijeme izmaknuo nadzor. Oružane snage, oduvijek konzervativne, bile su slabe i nesposobne. Časnike je okaljala potpora omraženom Machadu i obeshrabrio ih je njegov pad. Partido Revolucionario Cubano Autentico, stranka koju je utemeljio dr. Ramon Grau (1887-1969), predsjednik Kube u dva različita mandata (nap. ur.)

Iskoristivši situaciju, narednik Fulgencio Batista, naočiti mestizo (mješanac) s velikim šarmom i inteligencijom, pokrenuo je "naredničku revoluciju" i preuzeo vojsku u svoje ruke. Udružio se sa Studentskom direkcijom. Usred provala oduševljenja, na vlast je stupila Revolucionarno vijeće koju je predvodio dr. Ramon Grau, omiljeni sveučilišni predavač. Nova je vlada proglasila cijeli niz radikalnih mjera: reformu poljoprivrede, pravo glasa za žene, minimalnu plaću, minimalni broj radnih sati, te nova prava za sindikate.

Američki se veleposlanik jako zabrinuo zbog "komunističkog" programa nove vlade. Nije ju htio priznati i javio je svojoj vladi da se pripremi za izravnu intervenciju američkih marinaca. Ta je prijetnja bila dovoljna. Batista, koji je u međuvremenu postao pukovnik, pristao je preuzeti vlast i zbaciti Revolucionarno vijeće. Opet su krenuli progoni studentskih voda. Profesor Grau je organizirao pristaše u Pravu kubansku revolucionarnu stranku*, poznatu kao Autenticos, i čekao pravi trenutak.

Batista se pokazao kao vješt političar. Isprva je djelovao pod maskom građanske vlade. Sklopio je taktički savez s komunistima i iskoristio ih da poveća nadzor nad radničkim pokretom. Usput je umirio Amerikance tijekom uspješnog posjeta Washingtonu 1938. Raspisao je izbore za Ustavnu skupštinu, koja je sastavila nov i zadivljujuće demokratski ustav. 1940. je izabran za predsjednika republike.

Istovremeno, Batistini su pristaše pobijedili na izborima za Kongres. Fidel Castro, koji je tada imao četrnaest godina, osobno se uvjerio kako izborni sustav funkcionira. Njegov polubrat Pedro Emilio bio je zamjenski kandidat stranke Autentiko u pokrajini Oriente. Pedro Emilio zamolio je Fidela da pozove sve stanovnike Birana da se upišu kao glasači i da im objasni, s obzirom na to da su mnogi bili nepismeni, kako glasovati i gdje staviti križić na glasački listić kako bi Castro bio izabran. Fidel je revno izvršio zadatak. Obećali su mu konja ako polubrat pobijedi. Međutim, kao što se često događalo na selu, odred Seoske straže došao je na glasačko mjesto i dopustio glasovati samo onima koji su bili za vladu.

Batista je 1944. postao previše samouvjeren. Kako je ekonomija evala, i kako je mislio da ga kubanski narod iskreno voli, raspisao je relativno slobodne i poštene izbore. Bio je iznenađen i razočaran kad je izgubio. Na vlast se vratio dr. Grau. Međutim, Grau je postao drugi čovjek, manje idealistički profesor, a više praktičan političar. Želeći učvrstiti svoju labavu vlast, dao je novac i posao nekima od svojih starih studentskih pristaša, kao i dopuštenje da koriste nasilje protiv njegovih političkih protivnika, kako na sveučilištu, tako i izvan njega. Djelatnosti provladinih "akcijskih skupina" potakle su druge mlade političke aktiviste da usvoje iste metode, pa je bilo sve više naoružanih banda.

Sveučilište se pokazalo kao savršeno središte za takve djelatnosti. Zauzimalo je velik prostor na brežuljku u imućnoj prigradskoj četvrti. U skladu s južnoameričkim običajem, sveučilište je imalo "autonomiju", pa je policiji i vojsci bio zabranjen pristup. Postojala je posebna sveučilišna policija, koja je u teoriji slušala rektora, ali bila je mala, nesposobna i često u dogovoru s bandama. Bilo je lako skrivati i čuvati osobno naoružanje. Brojna je studentska populacija bila bez pravog nadzora. Studenti su imali programe predavanja i ispita, ali obično nisu imali određenog profesora kao mentora. Bilo je mnogo "profesionalnih" studenata, ljudi u tridesetima koji su se upisivali svake godine samo da bi koristili sveučilište za druge djelatnosti.

Kad se Castro upisao na fakultet, akcijske su skupine već bile prave bande gangstera. Iako su njihovi članovi još ispovijedali političke ideale i ciljeve, koji su obično bili radikalno nacionalistički, uglavnom su radili na stjecanju moći i financijske koristi za sebe. Prijetnjama i zastrašivanjem, praktički su nadzirali prodaju i podjelu udžbenika. Prisiljavali su uplašene profesore da njihovim članovima i pristašama daju dobre ocjene. Najviše su se trudili da njihovi članovi budu izabrani na glavne položaje u Savezu sveučilišnih studenata (FEU)*, službeno priznatoj organizaciji koja je predstavljala studente i bila odskočna daska za karijeru u državnoj politici. Bande su bile najokrutnije jedne prema drugima, a ne prema navodnim ideološkim protivnicima. Svakodnevno je dolazilo do tučnjava, puškaranja, pa čak i umorstava.

Castro je prije fakulteta vodio lagodan život. Htio se istaknuti na većoj pozornici i nisu ga nimalo plašile priče o nasilju na sveučilištu. Ljeto 1945. proveo je kod kuće u Biranu, nestrpljivo čekajući da počne nov život. Uvjeravao je oca da mu za studij treba automobil. Kratica od Federacion de Estudiantes Universitarios, u daljnjem tekstu FEU (nap. ur.).

Angel se neko vrijeme opirao, ali na kraju mu je kupio novi Ford. Fidel se odvezao u Havanu sa sestrom Angelom. Putovanje je trajalo tri dana jer je Fidel usput učio voziti. U Havani su unajmili stančić. U rujnu se upisao na pravo i odmah se uključio u studentsku politiku, želeći postati predsjednik FEU-a. Raspitivao se o kolegama studentima na pravu da bolje procijeni kako ih pridobiti. Njegovi su prvi znanci bili uglavnom iz katoličkih škola poput njega, pa je s njima nastupao kao predstavnik katoličkih interesa.

U prvim mjesecima studija Castro je i dalje posvećivao mnogo vremena sportu i atletici. Ipak, politika je ubrzo zasjenila sve drugo. Počeo je halapljivo čitati novine, političke listove i knjige o tekućim zbivanjima. Nije ga zanimao studij prava, pohađao je predavanja samo rijetko, a za ispite se oslanjao na štrebanje u zadnji čas, kao u školi. Najviše je vremena trošio na isticanje samoga sebe pred studentima i borbu za mjesto u FEU-u. Provodio je sate i sate u fakultetskoj kantini i u drugim

kantinama u Havani gdje su se okupljali studenti. Neprekidno je govorio o politici, mašući rukama, a često bi ustajao i šetao se po sobi. Isticao se vanjštinom: visok i naočit, često je navlačio crno odijelo i kravatu, što je bilo neobično u vrućoj klimi i općenito opuštenoj atmosferi Havane. Nije se htio uklopiti medu vršnjake, nego je htio biti drukčiji. Unatoč svečanoj odjeći, živio je neuredno i boemski. Ostavljao bi novine na podu i tragove cipela na krevetu, na koji bi se zavalio potpuno odjeven, a pepeo cigara bio bi posvuda. Samopouzdano je pretpostavljao, onda kao i danas, da će se drugi prilagoditi njemu, a ne obratno.

Tada je Castro još znao vrlo malo o gospodarskim i društvenim pitanjima, koja ga uostalom nisu ni zanimala. Usmjerio je pažnju na praktično pitanje kako steći i koristiti moć. Predstavljao se kao čovjek koji će imati najviše energije i uspjeha u obrani studentskih interesa i u promicanju vrlina poštenja, kreposti i pravde. Prema vlasti, kako državnoj tako i sveučilišnoj, pokazivao je prezir i neprijateljstvo. U isusovačkoj je školi naučio da treba iznad svega poštivati umjerenost, čast i moralnu ispravnost. U stvarnome životu u Havani uglavnom su se njegovale vrlo različite vrijednosti. Život je postojao radi užitka. Novac je jedini nešto značio. Vlade su vladale kupujući usluge. Oni koji su podupirali vlast mogli su očekivati nagradu. Oni koji su se protivili vlasti mogli su očekivati udarac policijske palice. U stvarnom životu, SAD je bio glavni. Zdrav razum je govorio da treba održavati dobre odnose s Amerikancima i što više udovoljavati njihovim željama.

Castro je mrzio takvo ponašanje. Na sveučilištu je ubrzo izgubio ostatke vjerskog odgoja, ali je zadržao pogled na svijet gorljivog vjernika koji osuđuje nemoral vlasti. Za njega su policijsko nasilje, vladina korupcija i kubanska podložnost SAD-u bile simptomi moralne pokvarenosti u srži kubanske politike.

Većina Kubanaca, pa čak i mnogi studenti, prihvaćali su dominaciju SAD-a kao životnu činjenicu kod koje je svaki otpor uzaludan. Ipak, rijetko se kome sviđala pomisao na ropstvo vlastite zemlje. Većina politički aktivnih studenata smatrala se "protivnicima imperijalizma". To nije nužno imalo marksistički prizvuk. Značilo je uglavnom samo protivljenje vladavini SAD-a. Brojne američke intervencije u kubanskoj povijesti izazvale su u mnogim Kubancima jak osjećaj nacionalnog poniženja. Činilo im se da kubansko iskustvo odražava cijelu regiju. SAD je uredio odvajanje Paname od Kolumbije kako bi sagradio i nadzirao Panamski kanal. Praktički je pripojio Portoriko. Američki su marinci 1930. u Dominikanskoj Republici pomogli da se vlasti dočepa general Trujillo, koji je postao jedan od najgorih diktatora u povijesti Latinske Amerike. Američka se vojna i gospodarska moć često koristila kako bi vlade Srednje Amerike podupirale interese SAD-a.

Dakle, Castrovo protivljenje imperijalizmu nije bilo ni originalno niti neobično. Ipak, u njegovu je slučaju bilo iznimno strastveno i

nepopustljivo. Upisao se u Sveučilišni odbor za neovisnost Portorika i Odbor za demokraciju u Dominikanskoj Republici (tj. za svrgavanje Trujillove vlade). Kad bi se održavali sastanci ili demonstracije zbog zločinačkog djelovanja SAD-a u regiji, Castro je nastojao preuzeti vodeću ulogu. Čak se bavio mišlju da radi za politički savez karipskih država, zajedno sa Srednjom Amerikom, Kolumbijom i Venecuelom, koje bi postale regionalna sila i bile dovoljno snažne da odole pritisku Sjedinjenih Država.

Što su Castrovi vršnjaci studenti mislili o njemu? Kao što je uvijek slučaj s Castrom, kasnija sjećanja obavezno ovise o stavovima prema njegovoj kasnijoj karijeri. Neki od studenata su ga opisali kao sebičnjaka, hvalisavca i nasrtljivca. Zbog velikog aktivizma i ekstremnih stavova, neki su ga proglasili ludim ili svojeglavim. Ipak, čak i medu ljudima koji su mu poslije postali ogorčeni protivnici, neki su priznavali da je na sveučilištu već pokazivao svoje slavne karizmatske osobine. Bio je šarmantan, dosjetljiv, neumoran i vrlo glumački nadaren. Brzo bi dolazio u središte pažnje.

Imenovanje glavnih dužnosnika FEU-a bilo je rezultat niza izbora koji su počinjali s dna. Studenti s određenog studija birali bi zastupnika sa svoje godine. Zatim bi zastupnici različitih studija među sobom birali predstavnika svoje godine unutar svojeg fakulteta. Predstavnici svake godine (petero u slučaju Pravnog fakulteta) birali su medu sobom predsjednika fakulteta. Na kraju, trinaest predsjednika fakulteta biralo je predsjednika, glavnog tajnika i ostale dužnosnike FEU-a na državnoj razini.

Sustav neizravnih izbora izgledao je demokratski, ali u stvarnosti je bio mnogo podložniji manipulaciji nego što bi bio sustav izravnih izbora. Bilo je lakše utjecati na glasove troje od petero predstavnika godine, nego što bi bilo utjecati na masovne izbore. U to je doba takav sustav vrijedio u mnogim diktatorskim zemljama, kao što je bila Francova Španjolska, gdje su studentske udruge praktički bile u rukama vlade. Dapače, to je poslije postao glavni način izbora u komunističkoj državi koju je na Kubi uspostavio Castro.

Castro je izabran za zastupnika studija (izabrali su ga studenti pravne antropologije), a zatim ga je Pravni fakultet izabrao za predstavnika godine. Ipak, nije dobio glas nijednog drugog predstavnika godine da postane predsjednik Pravnog fakulteta. Na drugoj je godini pomogao prijatelju iz pokrajine Oriente da bude izabran kao zastupnik nove prve godine. Tako je Castro dobio dva od pet glasova, ali preostalo troje, govoreći da su neovisni i da se protive vladinoj kontroli FEU-a, tvrdili su da je Castro previše ekstreman i kontroverzan da bi uspješno predstavljao fakultet. Castra su nagovorili da se založi za izbor predstavnika četvrte godine, koji je trebao glasovati protiv vladinih kandidata na izborima za FEU.

Nekoliko mjeseci kasnije, kad su zastupnici koje je Castro smatrao vladinima ponovo dobili glavna mjesta u FEU-u, Castro i njegovi pristaše, nakon što su nagovorili još dva predstavnika godine, sazvali su izvanrednu sjednicu studenata Pravnog fakulteta, izjavili daje predsjednik fakulteta prekršio obećanja zbog kojih je izabran, pa je zato ostalih četvero predstavnika godine izabralo Castra da ga zamijeni.Kratice iz španjolskog jezika: MSR - Movimiento Socialista Revolucionario; U1R - Union Insurreccional Revolucionaria; u daljnjem tekstu MSR i UIR (nap. ur.)

Postojeći predsjednik nije to prihvatio i požalio se Vijeću sveučilišta, to jest, rektoru. Neko vrijeme je fakultet imao dva sukobljena predsjednika. Zatim je vijeće presudilo da je izvanredna sjednica neustavna, da statut sveučilišta nema odredbu za smjenjivanje zakonski izabranih dužnosnika prije kraja njihova mandata, te da je Castrov izbor nevažeći.

Castro je smatrao da njegov pokušaj da postane predsjednik FEU-a (ili barem predsjednik Pravnog fakulteta) nije uspio zbog prljave igre i vanjskih pritisaka, pogotovo pritisaka banda u dobrim odnosima s vlašću. Međutim, uzrok je barem djelomično ležao u njegovu karakteru. Bio je samotnjak koji je uvijek htio da bude po njegovom i nije htio sklapati dogovore ni pregovarati radi kompromisa. Na sastancima nije trpio pravila procedure i obično je nastojao usmjeravati postupak. Politička udruženja i akcijske skupine smatrali su ga nadarenim agitatorom, čovjekom kojeg trebaju imati na svojoj strani, ali i nepouzdanim čovjekom, u koga se ne mogu pouzdati da će slijediti zacrtane smjernice.

Castrov je politički aktivizam otpočetka privukao pažnju Kubanske komunističke partije. Alfredo Guevara, utjecajan član partije, čuo je za divljeg novog aktivista na Pravnom fakultetu. Došao je pješke sa susjednog Filozofskog fakulteta da se predstavi i provjeri je li Castro prikladan za novačenje. Stekao je dojam daje Castro krajnje neprikladan. U crnom odijelu, s kravatom, držeći se kao aristokrat, izgledao je kao utjelovljenje agresivnog i konzervativnog katoličanstva. Castro je osobno ostao u prijateljskim odnosima s Guevarom, kao i s nekim drugim komunističkim studentima, ali komunisti su ga smatrali potencijalno opasnim političkim protivnikom. Do zbližavanja je došlo tek više godina kasnije.

Castro je također imao odnose s dvije važne akcijske skupine koje su djelovale na sveučilištu: Socijalističkim revolucionarnim pokretom (MSR) i Ustaničkim revolucionarnim savezom (UIR)*. Čovjek koji je bio predsjednik FEU-a kad je Castro došao na sveučilište, dakle, onaj čiji je položaj on priželjkivao, bio je Manolo Castro (ništa u rodu), jedan od vodećih ljudi u MSR-u, koji je već prevalio tridesetu. Dobio je mjesto policijskog poručnika u Grauovoj vladi iz 1933., ali vratio se kao student na Strojarski fakultet kad je ta prva Grauova vlada pala. Fidel je isprva imao neodređen stav prema Manolu Castru i MSR-u. Nije se nimalo

protivio "akciji", pa ni nasilju, ako mu se cilj činio dobrim. Jedna od njegovih prvih inicijativa bila je vodstvo skupine studenata prava koja je provalila na sastanak navodnih "fašista". MSR je proglašavao kako se protivi vladi, komunistima i imperijalistima, stoje sve odgovaralo Fidelovim stavovima. Jedan od glavnih izričitih ciljeva MSR-a bio je svrgavanje Trujillove diktature u Dominikanskoj Republici, što je Fidel oduševljeno podupirao. Osim toga, Fidel je shvatio da će imati bolju prigodu da postane predsjednik FEU-a ako nagovori Manola Castra da ga podupre kao svojeg nasljednika, nego ako se natječe protiv njega ili njegova izabrana nasljednika.

S druge strane, Fidelu su bile sumnjive MSR-ove bliske veze s članovima Grauove vlade. Znao je da članovi MSR-a uzimaju vladin novac i u zamjenu obavljaju ministarske prljave poslove kao što je ostvarivanje osobnih osveta. Isto tako, MSR nije vjerovao Fidelu. On je bio tvrdo neovisan, pa bi teško prihvatio stegu organizacije koja ima toliku disciplinu i tajnost kao MSR. Osim toga, možda su znali ili sumnjali da Fidel ima prijateljske veze s članovima UIR-a, smrtnog neprijatelja MSR-a.

Fidel je kao brucoš bio dovoljno blizak Manolu Castru da ga ovaj pozove kao jednog od trojice studenata s kojima je išao u goste Carlosu Miguelu de Cespedesu, desničarskom političaru koji je slovio kao podmitljivac. Cespedes se namjeravao kandidirati za gradonačelnika Havane. Stupio je u vezu s predsjednikom FEU-a kako bi dobio studentsku potporu za svoju kampanju. Priča o tom sastanku ubrzo je objavljena u jednom studentskom listu, a napisao ju je vjerojatno Fidel glavom. Ako ništa drugo, Castro ima najbolje replike. Prema tom članku, Cespedes je objasnio svoj program i zatražio potporu studenata. Kad je došao red na Fidela da govori, počeo je s pozitivnim i ohrabrujućim riječima. Rekao je da će poduprijeti Cespedesa (efektna stanka), ali uz tri uvjeta (opet efektna stanka). Tri su uvjeta glasila: prvo, da se uskrsnu studentski vode koji su ubili prošle desničarske vlade; drugo, da Cespedes i njegovi prijatelji vrate u državnu blagajnu sav novac koji su ukrali od naroda; i treće, da se povijest vrati unatrag stotinu godina. Ako se ispune ti uvjeti, rekao je Fidel, drage volje će se prodati kao rob koloniji u koju Cespedes želi pretvoriti Kubu. Zatim je izašao.

Castro je u studenom 1946., u devetnaestoj godini (službeno dvadesetoj), održao prvi javni govor kako bi privukao određenu pažnju izvan sveučilišta. Bio je jedan od govornika na godišnjoj svečanosti koju je organiziralo sveučilište da obilježi godišnjicu smrti osmero studenata medicine, koje je 1871. smaknula španjolska vlast zbog oskvrnuća groba jednog španjolskog časnika. Svečanost je održana na groblju bogatog predgrađa Vedado. Nakon što je odao počast studentima mučenicima, Castro je žestoko napao Grauovu vladu; optužio je Graua da se namjerava kandidirati za nezakoniti drugi predsjednički mandat 1948.;

rekao je da ministri sustavno okradaju javne financije radi osobnih ciljeva, dok siromasi gladuju; tvrdio je da nasilnim bandama upravljaju uži vladini krugovi; napokon, poručio je kubanskom narodu da ne bude obeshrabren i bezvoljan zbog straha, nego da se bori punom snagom protiv tiranije koja mu je nametnuta.

Dijelom zbog vatrenog Castrova govora, grobljanska je svečanost sljedeći dan osvanula na prvoj stranici raznih novina. Njegovo se ime pročulo. Događaj je dovoljno odjeknuo da postane tema izvješća britanskog veleposlanika, koji je rekao da to oslikava sve veće ogorčenje nekih krugova zbog pokvarenosti i bahatosti Grauove vlade.

Mjesec dana nakon govora u Vedadu, Castro je prema nekim navodima sudjelovao u pokušaju ubojstva Lionela Gomeza, naoružanog člana UIR-a. Gomez se trebao upisati na sveučilište i hvalio se da namjerava preuzeti položaj predsjednika FEU-a. Castro je smatrao da Gomez stoji na putu njegovim ambicijama. Upozorio je Gomeza da ne koristi taktiku nasilja kako bi utjecao na izbore za FEU. Gomez je ismijao tu prijetnju. Zatim, kad su Castro i dva njegova druga naišli na Gomeza na sportskom igralištu, naprasno su odlučili ubiti ga. Kad su Gomez i članovi njegove bande odlazili s igrališta, Castro i prijatelji ispalili su više hitaca i pobjegli. Međutim, Gomez je bio samo ranjen. Osim toga, jedan od studenata koji su ga pratili ranjen je u nogu. Prema nekim opisima tog događaja, Castro i njegovi prijatelji djelovali su u ime Manola Castra. Druga verzija kaže da Manolo Castro nije imao veze s tim, ali se Fidel nadao da će steći Manolovu potporu ako ubije jednoga od njegovih opasnih neprijatelja. Napokon, neki su tvrdili da su priču o Castrovu sudjelovanju izmislili njegovi politički neprijatelji.

Ako je Castro doista pucao na Gomeza i ranio ga, sljedeći su mjeseci donijeli suprotan rezultat od očekivanog. Castrovi su odnosi s MSR-om zahladnjeli, a zbližio se s UIR-om, gdje je bio i Gomez. Čini se da je stekao naklonost šefa UlR-a, Emilija Troa, čovjeka u tridesetima koji se borio s anarhistima u Španjolskom građanskom ratu i s vojskom SAD-a u Drugom svjetskom ratu. UIR se nije znatno ideološki razlikovao od MSR-a, ali je tvrdio da MSR djeluje kao produžena ruka vlade. Tro se divio Castrovoj neovisnosti i hrabrosti, te je smatrao kako je Gomez dijelom odgovoran za pucnjavu zbog svoje bahatosti i hvalisanja. Nije jasno je li Castro zbilja ušao u UIR i kada. Castrovi prijatelji tvrde da nikad nije bio član UIR-a ni koje god druge bande. Vodeći član UIR-a poslije je u progonstvu izjavio da ih je Castro "iskoristio za vlastite političke borbe na sveučilištu, ali nikad nije uistinu osjećao pripadnost UIR-u". Kako god bilo, kad se Castro počeo družiti s vodama UIR-a, kad su ga vidjeli da ulazi u Troov ured i ponekad vozi UIR-ove automobile, studenti su zaključili da je postao član.

Castro nije vjerovao u nenasilje. Treba uzvratiti udarac - to su mu govorili i nagoni i uvjerenje. Prema tome, za njega je nasilje bilo dobro ili

loše ovisno o razlogu. Nije mu se činilo nedosljednim to što stalno napada i osuđuje sveučilišne bande i istovremeno pripada UIR-u ili se barem druži s njima. O tom je razdoblju života poslije pisao: "To je zlo... imalo korijene u ogorčenju i mržnji koje je posijao Batista tijekom jedanaest godina zlostavljanja i nepravde. Oni koji su gledali umorstva svojih prijatelja htjeli su ih osvetiti. Krivnja ne leži na tim mladićima... Htjeli su pokrenuti revoluciju u času kad je to bilo nemoguće. Mnogi od onih koji su poginuli kao gangsteri i žrtve iluzije danas bi bili junaci."

Castro nikad nije izravno opovrgnuo razna govorkanja o njegovu sudjelovanju u nasilju na sveučilištu. S druge strane, često se javno hvalio kako ga vlada nikad nije kupila. U jednom zapisu iz 1955., samo pet godina nakon diplome, Castro kaže: "Tisuće studenata koji su danas radni ljudi pratili su moje djelovanje tijekom pet godina... Ti ljudi mogu svjedočiti o mojem ponašanju... U doba neviđene pokvarenosti, kad su mnogi studentski vode mogli dobiti desetke državnih poslova i kad su toliki bili potkupljeni, vođenje demonstracija protiv režima tijekom više godina, ne primajući ni u kojem trenutku novac od vlade, može se smatrati određenom zaslugom."

Uvijek je sebe opisivao kao žrtvu nasilja, a ne kao huškača. Kao što je rekao 1959.: "Bio sam sveučilišni don Kihot, uvijek na meti udaraca i metaka." Bilo je i drugih koji su tako gledali na njega. Imao je skupinu oduševljenih pristaša i sve više uspjeha u privlačenju pažnje medija. U siječnju je bio jedan od trideset i četiri studentske vođe koji su potpisali deklaraciju kojom se osuđuju Grauove namjere da se ponovo izabere za predsjednika. Obvezali su se da će nastaviti borbu protiv drugog mandata čak i ako izgube život zbog toga, te su dodali riječi koje je izgovorio Bolivaru Južnoameričkom ratu za nezavisnost: "Bolje je poginuti na nogama nego živjeti na koljenima." Ubrzo nakon toga, Castro je poveo skupinu studenata na Otok pinija da pogledaju ono stoje navodno bio uzoran zatvor. Projekt i organizacija su preuzeti od jednog zatvora u SAD-u, pa ga je vlada proglašavala "savršenom kaznionicom". Castro i njegovi prijatelji našli su ono što su očekivali i bez sumnje priželjkivali: životni su uvjeti zatvorenika bili zapravo barbarski. Glasno su protestirali u javnosti, pa je njihove nalaze objavilo više havanskih novina.

U proljeće 1947. Castro se prvi put upleo u državnu politiku. Medu rijetkim političarima na vlasti kojima se divio bio je Eduardo (Eddy) Chibas, bogat, svadljiv i ekscentričan senator. Poput Castra, Chibas se obrazovao u isusovačkim školama Dolores i Belen. Neko je vrijeme proveo u zatvoru pod Machadom i bio je član Studentske direkcije koja je 1933. predložila Graua za predsjednika. Zatim je opet nakratko završio u zatvoru za vrijeme Batistina terora. Uvijek je bio u radikalnom krilu Grauove stranke Autentico, te je tvrdio da pokret iz 1933. nije bio pobuna nego revolucija. Bio je vješt govornik i prikazivao sebe kao metlu

koja će pomesti prljavštinu i smeće koji su zagadili hodnike vlasti. I nakon što je Grau 1944. postao predsjednik, Chibas je nastavio napadati pokvarenost i zloporabe vlasti kao prije. Imao je tjednu radijsku emisiju na kojoj je prozivao ministre jer uzimaju postotak od vladinih ugovora, odvraćaju državne mirovinske fondove u osobne svrhe, prijateljima daju državne poslove kako bi dobivali plaću bez rada, zarađuju na lutriji i kockanju, te vrše druge zloporabe. Njegova krilatica Verguenza contra dinero (Sram protiv novca) savršeno se slagala s Castrovim uvjerenjima.

OSAMLJEN NA ŽALUChibas je na kraju prekinuo sve veze s Autenticos. Sazvao je velik sastanak 15. svibnja 1947. i proglasio osnivanje nove stranke: Stranke kubanskog naroda (PPC)*. Postala je poznata kao Ortodoxos (Pravovjerni), tvrdeći da su Autenticos zaboravili na Martijeva načela, koja je navodno ona zastupala, te da su Ortodoxos čisti predstavnici Martijeva duha. Stranka se trebala zalagati za "nacionalizam, protiv imperijalizma, za socijalizam, gospodarsku neovisnost, političku slobodu i društvenu pravdu". Castro je bio jedini istaknuti studentski voda koji je bio nazočan pri osnutku nove stranke. Odmah se upisao u stranku i postao oduševljeni pristaša. Vrijeme provedeno u Ortodoxos bilo je jedino razdoblje u kojem je nastojao ostvariti političke ciljeve kroz izbore. Ipak, čak ni u tom razdoblju nije se uzdao u demokratske običaje. Zajedno s nekolicinom studenata osnovao je kliku unutar omladinskog krila Ortodoxos pod imenom Radikalna pravovjerna akcija (ARO)*. Pod Castrovim utjecajem, ARO se ubrzo udaljio od glavnine stranke, zalažući se za preuzimanje vlasti putem revolucije, a ne izbora. Chibas je pozdravio Castrovu potporu, ali nije imao dobro mišljenje o njegovim potezima. Ljutili su ga Castrovi pokušaji da ga navede na radikalniji stav i na odbacivanje taktičkih veza s bogatim i konzervativnijim pristašama.

U međuvremenu, bitka između banda prešla je u novu, nasilniju fazu. Želeći bolji nadzor, predsjednik Grau postavio je vode banda na lijepe položaje u državnoj službi. Manolo Castro je postao državni direktor za sport, stoje značilo da se napokon mora maknuti s položaja predsjednika FEU-a. Mario Salabarria, koji je izravno nadgledao MSR-ove poslove utjerivanja i zaplašivanja, postao je bojnik u policiji i načelnik Policijskog istražnog ureda u Havani. Emilio Troje također postao policijski bojnik i dobio posao direktora Državne policijske akademije. Grau se nadao da će pomoću tih imenovanja dobiti oruđe za kontrolu i teror nad sindikatima. Nije htio koristiti vojsku, u čiju je vjernost još sumnjao. Ipak, dogodilo se ono što se moglo i predvidjeti: nasilje banda, koje je sada prešlo na sukobljene policijske odrede, postalo je još gore.* Kratica od Partido del Pueblo Cubano (nap. ur.)

* Kratica od Accion Radical Ortodoxa (nap. ur.)

Castro je na sveučilištu sudjelovao u više sastanaka studenata i profesora na kojima se trebao dogovoriti niz reforma. I dalje se zalagao za izravne izbore za FEU, ali bez uspjeha. Izbori su krenuli po starom sustavu. Opet se MSR sukobio s UIR-om. Znajući da možda neće uspjeti nametnuti sve svoje ljude, MSR je stavio relativno širok raspon kandidata, medu kojima je bilo i komunista. Protivnički popis, na kojem je Castro bio kandidat za glavnog tajnika, imao je potporu UIR-a i mnogih katolika, ali je izgubio. Novi predsjednik FEU-a Enrique Ovares (koji je poslije pod Castrom osuđen na veliku zatvorsku kaznu) tada je bio relativno umjeren socijalist. Novi glavni tajnik, koji je zauzeo mjesto koje je priželjkivao Castro, bio je Castrov prijatelj komunist Alfredo Guevara.

Posebna je sjednica održana 16. srpnja 1947. kako bi se objavio prijedlog sveučilišnih reforma. Castro je bio jedan od govornika. Iskoristio je priliku do kraja. Njegov je stil govora bio više služben i uzvišen nego u kasnijim godinama, ali sadržavao je većinu onoga što se danas smatra tipičnim Castrovim govorom. Rasplamsao je emocije publike pričajući o kobi studenata koji su ubijeni u teroru bivših vlada. Zatim je vatreno napao Grauovu vladu i optužio je da koristi potplaćene bande kako bi terorizirala i plašila kubanski narod.

To je bilo previše za državnu vlast, a pogotovo za novog šefa Policijskog istražnog ureda u Havani, bojnika Salabarriju, koji je očito bio glavna Castrova meta. Castro je dobio oštar ultimatum. Na drugoj se godini studija toliko bavio politikom da se nije čak ni prijavio na godišnje ispite, pa prema tome formalno nije imao pravo pohađati predavanja. Koristeći to kao izgovor, Salabarria je Castru poslao poruku da se kloni sveučilišta. Ako to ne učini, rečeno mu je jezikom banda, bit će ubijen.

Kad je 1961. spomenuo taj događaj, Castro je rekao:

"Atmosferu na sveučilištu zarazila je bolest državne politike. Moja strastvenost, želja da nešto postignem, ponukala me da se borim. Zbog svoje izravnosti ubrzo sam ušao u sukob s okolinom, s podmitljivom vlašću, s pokvarenim i kriminalnim sustavom koji je vladao na sveučilištu. Na poticaj nepoštenih političara, bande su mi prijetile i zabranile mi ulaz na sveučilište. To je bio trenutak velike odluke... Osamljen na žalu, gledajući more, razmotrio sam situaciju. Zbog osobne opasnosti i tjelesne ugroženosti, povratak na sveučilište bio je čin iznimne smionosti. Međutim, da se nisam vratio, to bi značilo da sam pokleknuo pred prijetnjama, pred nasilnicima, da sam dignuo ruke od svojih ideala i ambicija. Odlučio sam se vratiti i vratio sam se... s oružjem u rukama..."

Castro je ključne trenutke svojeg života često prikazivao kao dio junačkog mita. Poslije je racionalno prihvatio marksistički pogled na povijest, vjeru da gospodarski i društveni uvjeti polako ali sigurno

određuju poticaje i kretanja u povijesti naroda. Međutim, emocionalno je ostao vezan uz sliku povijesti u koju je strastveno vjerovao kao dijete i mladić, u kojoj junački i posebni pojedinci mogu voljom, odlučnošću i uz pomoć sreće promijeniti tijek povijesti. Stajati osamljen - to je bio nužan sastojak drame. Često je veličao povijesne velikane, kako one misaone, tako i one djelatne, ali rijetko je priznavao da im nešto duguje. "Cijeli sam život bio sam svoj učitelj." Bio je dječak koji se sam protivio vlasti nadmenog učitelja, osamljeni student na žalu protiv terora policijskog aparata, vrhovni zapovjednik dva vojnika nasuprot moćnoj Batistinoj vojsci, mala zemlja koja se suprotstavlja pritisku i teroru svemoćnog susjeda. Što je manji David i veći Golijat, to su veće zasluge čvrstine i tvrdokornosti. Nije tražio izolaciju, ali kad bi se našao u njoj, znao je steći političku i emocionalnu nagradu.

Naravno, David može biti samo jedan. Castro poslije nikad nije bio naklonjen pojedincima koji su radije išli u zatvor ili trpjeli goru sudbinu nego da se podvrgnu njegovoj diktaturi. Za njega su ti pojedinci uvijek bili, čak i kad to sami nisu shvaćali, lutke u rukama velike imperijalističke sile protiv koje se bori njegov otočić. Koliko su god bili idealistički i pošteni njihovi razlozi, Castro je znao uperiti prema njima sav bijes i osvetoljubivost koju je osjećao prema izdajicama koje je kupio i pokvario imperijalistički neprijatelj.

Nema sumnje da je ljeti 1947. Castro uistinu stajao osamljen na plaži i razmišljao kako da odgovori na prijetnju smrću. Ipak, slika izolacije koju je dao u intervjuu iz 1961. bila je pretjerana. Potpuniji i vjerojatno točniji opis tog događaja dao je u razgovoru na Sveučilištu u Havani 1995. Ispričao je kako je zbog prijetnje plakao jer je mislio da će umrijeti. Međutim, kad je odlučio da neće pokleknuti, otišao je vidjeti "starijeg prijatelja" (vjerojatno Emilija Troa). Stariji mu je prijatelj dao pištolj Browning s petnaest metaka. Castro je rekao da mu je to jako podiglo samopouzdanje. Bio je dobar strijelac, s obzirom daje često vježbao s raznim vrstama oružja na imanju u Biranu. Kako je preživio dan povratka na sveučilište? "U biti, jedan je prijatelj imao druge prijatelje, a bilo je raznih ljudi, raznih udruga, mnogo naoružanih ljudi posvuda. Neki su bili mladi, visoko cijenjeni, hrabri mladići. Moj je prijatelj preuzeo inicijativu, jer je imao vrlo dobre odnose sa studentima, te mi rekao: "Ne možeš se tako žrtvovati." Nagovorio je još sedmero, osmero ljudi, koje nisam poznavao, da dođe sa mnom. Bili su izvrsni.

U priči iz 1995. Castro je rekao da ga je prilikom povratka na sveučilište čekalo petnaestak članova "mafije". Ipak, kad su vidjeli da ga okružuje znatan broj naoružanih ljudi, povukli su se. Poslije je često dolazio bez oružja jer se bojao da bi Salabarria mogao nagovoriti sveučilišnu policiju da ga uhiti zbog nezakonitog posjeda oružja. Oslanjao se na pomoć drugih, jer su ga uvijek pratili kolege. Jedanput ga je velik dio kolega s antropologije otpratio do stana nakon što se proširio glas da će tamo biti

napadnut. Međutim, nekoliko dana nakon dramatičnog "povratka" na sveučilište, Castro je ušao u posve nov pothvat i prvi put zakoračio u međunarodnu politiku.

Revolucionarna podukaCastro je u lipnju 1947. saznao da se sprema međunarodna ekspedicija radi svrgavanja diktatora Dominikanske Republike, generala Rafaela Trujilla. Godinama su dominikanski prognanici i ljevičarske organizacije diljem Kariba tražili djelovanje protiv Trujilla. Bio je to jedan od konkretnih ciljeva akcijske skupine MSR-a. Ono što je omogućilo MSR-u da prijeđe s riječi na djela bilo je imenovanje novog ministra obrazovanja, Juliana Alemana, prijatelja predsjednika Graua, ambiciozna i ozloglašena kao podmitljivca. Aleman je imao bliske veze s vodama MSR-a. S obzirom da je imao pristup proračunu i drugim sredstvima Ministarstva obrazovanja, bio je moćan saveznik.

Aleman je uvjerio predsjednika da će potpora ekspediciji donijeti političku i gospodarsku korist. Tvrdio je da će ta akcija biti popularna na Kubi i da se od nove dominikanske vlade može očekivati da pruži komercijalne prednosti ljudima koji su joj pomogli da zavlada. Ekspedicija se trebala pripremiti u tajnosti, kako bi se Trujillo iznenadio i kako bi se spriječila intervencija SAD-a. Amerikanci sigurno ne bi sjedili skrštenih ruku dok jedna karipska zemlja poduzima vojnu akciju kako bi zbacila vladu druge karipske zemlje. Ipak, Trujillo je postao teret za nekadašnje američke pokrovitelje. Aleman je smatrao da nakon svršenog čina, zbacivanja Trujilla, nitko neće ozbiljno prigovarati, a većina će pljeskati.

Uostalom, Trujillova je vlada postala sinonim za najgoru tiraniju, te je izazivala odbojnost kod većeg dijela svjetskog mišljenja, od krajnje ljevice do umjerene demokratske desnice. Gledalo se na Dominikansku Republiku kao na zemlju čije bogatstvo ide u džepove nekoliko velikih korporacija, kao i diktatorove obitelji i prijatelja, dok većina stanovništva živi u siromaštvu i bijedi. Nemilosrdna tajna policija redovno je pomoću mučenja i umorstava rezala opoziciju u korijenu.

Aleman je smatrao da će mu ekspedicija pomoći i da stekne jaču vlast nad akcijskim grupama. U zamjenu za novac, oružje i druga sredstva, MSR i njegovi saveznici trebali su poraditi na ostvarenju Alemanovih osobnih ambicija, medu kojima je bilo kandidiranje za predsjednika 1948.

Čovjek zadužen za planiranje i vođenje ekspedicije bio je general Juan Rodriguez, dominikanski prognanik. S vojnog gledišta, predložena je ekspedicija izgledala savršeno izvedivo. Dominikanska Republika nalazi se manje od 300 kilometara od istočnog kraja Kube. Dominikanska vojska i policija imale su uspjeha protiv nenaoružanih civila, ali nikad se

nisu morale suočiti s dobro naoružanom i odlučnom vojnom silom. Očekivalo se da će nakon utvrđivanja obalnog uporišta mjesno pučanstvo dati oduševljenu potporu napadačima, te da će nakon početnog iskrcavanja prema potrebi uslijediti novi valovi dragovoljaca. Aleman je počeo uvoziti velike količine oružja iz Argentine i spremati ih na raznim tajnim mjestima.

Kad je Fidel Castro saznao za ekspediciju, odmah se htio pridružiti. U međuvremenu je postao predsjednik Sveučilišnog odbora za demokraciju u Dominikanskoj Republici. Na tom se položaju upoznao s mnogim vodećim dominikanskim prognanicima. Vojna ekspedicija s dragovoljcima iz cijelih Kariba savršeno se uklapala u njegov ideal zajedničke akcije cijele regije protiv "imperijalizma". Ipak, Castru je smetalo što je kubanska organizacija s najizravnijim sudjelovanjem u akciji bio MSR, koji mu je objavio rat i čijim je prijetnjama prkosio kad se vratio na sveučilište.

Kako bi prešao tu zapreku, Castro je potražio pomoć nekih prijatelja koji su dobili glavne uloge u spremanju ekspedicije. To su bili prvenstveno Juan Bosch, istaknuti dominikanski intelektualac, i Enrique Ovares, novi predsjednik FEU-a. Njih su dvojica zagovarali Fidela kod Rolanda Masferrera, vođe MSR-a, Manola Castra, bivšeg predsjednika FEU-a. Ovares je rekao Manolu Castru da ih osobne razmirice između njega i Fidela ne smiju spriječiti u zajedničkom radu da se riješe Trujilla. Manolo Castro se složio: "Fidel je seronja, ali ovdje ima pravo." On i Masferrer su zajamčili da MSR neće nauditi Fidelu Castru, barem ne dok sudjeluje u dominikanskom pothvatu.

Kad su Fidelovi roditelji čuli da ne namjerava provesti ljetne praznike kod kuće, nego sudjelovati u napadu na susjednu zemlju, bili su užasnuti. Javili su se Boschu i pokušali ga nagovoriti da odvrati Fidela od sudjelovanja. Zajedno s Fidelovim starijim bratom Ramonom zaklinjali su Fidela da odustane. Otac mu je ponudio novac ako se povuče. Majka se uzrujala i rekla da će Fidela ubiti Masferrer ako to ne uspije Dominikancima.

Njihov trud se nikako nije mogao isplatiti. Fidel je smatrao da mu roditelji žele dobro, ali da su posve nesposobni razumjeti političku važnost onoga što radi. Rekao im je kako je Maximo Gomez, jedan od junaka kubanskog rata za nezavisnost, bio Dominikanac. Kubanci su imali dug prema Dominikancima. Ako narodi Kariba ne pokažu solidarnost jedni prema drugima, ostat će slabi, razjedinjeni i pod čizmom SAD-a. Nisu se razumjeli. Fidel je znao da će njegov ugled revolucionara i protivnika imperijalizma znatno potamnjeti ako se ne pridruži ekspediciji. Kao da želi pokazati da ga ništa ne može odvratiti od nakane, napisao je oporuku u kojoj svoju knjižnicu ostavlja raznim prijateljima studentima.

Sudionici u ekspediciji sastali su se krajem srpnja 1947. na imanju kod Holguina, grada u pokrajini Oriente. Bilo ih je oko 1 200, uglavnom Dominikanaca i Kubanaca, ali i nekolicina prognanika i dragovoljaca iz drugih zemalja u regiji kao što su Venecuela, Gvatemala, Kostarika i Honduras. Organizatori su htjeli ekspediciju učiniti što više međunarodnom. Skupina se u Holguinu podijelila na vodove i dobila je odore i oružje. Castro je dobio zapovjedništvo nad vodom raznih nacionalnosti.

S obzirom na veličinu i raznolikost skupine, bilo je teško sačuvati tajnost onoga što se sprema. Glasine su se proširile po cijeloj Kubi, pa su ubrzo doprle do Miamija i još dalje. Članovi kubanske vojske koji su čuli za operaciju bili su joj vrlo neskloni. Načelnik stožera general Perez Damera trebao je pomagati da se pripremi ekspedicija, ali osobno je sumnjao da bi Grau i Aleman mogli iskoristiti tu družinu radi promicanja vlastitih interesa na Kubi. Govorio je daje opasno i nesigurno imati relativno velike paravojne snage na tlu glavnog otoka. Predložio je da se presele na neku izoliranu lokaciju dalje od obale.

Ekspedicijske su snage prevezene na tri broda u noći 29. srpnja na Cayo Confites, jedan od stotina nenaseljenih otočića kod sjeverne obale Kube. Tamo su ostali pedeset i devet dana, trpeći nesmiljeno tropsko sunce i jata komaraca, primajući namirnice, vježbajući i nestrpljivo čekajući zapovijed da zaplove prema Dominikanskoj Republici. U tom su razdoblju stvari krenule po zlu. Dominikanska i američka vlada imale su obavještajne izvore medu dominikanskim prognanicima i u kubanskoj vojsci. Točno su znali što se događa. Kao mamac, Trujillo je poslao svoju privatnu jahtu u vode kod istočnog ruba Kube i proširio glasine da je na jahti. Snage na Cayo Confites odmah su poslale jedinice da pokušaju uhvatiti Trujilla i time potvrdile svoju nazočnost i namjere. Trujillo se obratio američkoj vladi da poduzme korake i spriječi iskrcavanje. Osim nekoliko časnika dobro povezanih s vladom, kubanska je vojska sve manje podupirala akciju. Načelnik stožera Perez Damera pozvan je na sastanak u Washington, nakon čega je žestoko nagovarao vladu da otkaže ekspediciju.

MSR-ovo sudjelovanje u ekspediciji također je postalo problem, i to zbog promjena u Havani. Policijski bojnik Salabarria iz MSR-a optužio je policijskog bojnika Troa iz suparničkog UIR-a da je ubio jednog od njegovih policajaca. Dok je Tro večerao sa šefom policije Marianaoa, Salabarrijini su policajci opkolili kuću, i uslijedilo je trosatno puškaranje. Troje poginuo izrešetan mecima. Ubijena su i četiri nevina prolaznika, medu kojima i jedna žena, a bilo je i ranjenih. "Masakr Orfila" zaprepastio je čak i okorjele i cinične građane Havane. Ogorčena je vojska dobila odobrenje vlade da se uhiti Salabarria, koji je poslije osuđen na trideset godina zatvora.

Pod jakim pritiskom SAD-a i kubanske vojske, predsjednik Grau zapovjedio je 20. rujna da se ekspedicija raspusti. General Rodriguez je pozvan u Havanu, a jedna je fregata poslana u Oriente. Kad je došla zapovijed o raspuštanju ekspedicije, neki su napustili Cayo Confites i otišli kući. Drugi, medu kojima je bio Castro, ukrcali su se na jedan teretnjak u nadi da će nastaviti s operacijom suženog opsega pod zapovjedništvom Juana Boscha. Ali teretnjak je zaustavila fregata kod zaljeva Nipe. Većina putnika je uhićena i odvedena u Havanu. Neki su pobjegli. Fidel Castro, koji je htio izbjeći poniženje uhićenja i možda strahovao da MSR više ne osjeća obvezu da ga ne dira, odlučio je pobjeći noću, s obzirom da su bili kod poznate obale blizu njegove kuće. Otplivao je do obale sa strojnicom vezanom oko vrata. Sakrio je oružje i otpješačio do kuće obiteljskog prijatelja, koji mu je dao drugu odjeću. U Orienteu je samo prenoćio, a onda je krenuo dalje. Jedva je čekao da se vrati u Havanu.

Potpuna propast ekspedicije Cayo Confites nije navela Castra da promijeni političke poglede. Dapače, taj je događaj potvrdio njegovo uvjerenje daje vojna akcija revolucionara iz raznih zemalja i moguća i poželjna. Smatrao je kristalno jasnim da se nemilosrdna diktatura poput Trujillove ne može srušiti lijepim riječima i diplomatskim pritiskom. Castro je bio uvjeren da misija nije propala nego da je bila izdana. Grau i Aleman su je organizirali, ali kad su okolnosti postale nepovoljne, sramotno su se povukli. General Perez Damera je glumio da podupire ekspediciju, ali otpočetka je bio Trujillov čovjek. Castro je zaključio da se od tradicionalne profesionalne vojske ne može očekivati da podupre revolucionarno djelovanje.

Castro je bio ogorčen i zato što nije bilo odgovarajuće sigurnosti. Premalo je učinjeno kako bi se osiguralo da brojni sudionici iz raznih zemalja ne stupaju u kontakt s rođacima i prijateljima, čak i izvan Kube. Za revolucionarno preuzimanje vlasti, zaključio je Castro, tajnost je važnija od brojnosti. Mala i dobro motivirana oružana skupina može postići više pomoću iznenadnog i smionog napada nego što bi mogla veća sila koja je izgubila faktor iznenađenja. Pouka Francuske revolucije, koju je znao od malih nogu, glasila je da su za uspjeh potrebne dvije stvari: narodno nezadovoljstvo nesposobnom vladom i predano revolucionarno vodstvo koje je spremno na brzo i smiono djelovanje.

Dva dana nakon što je otplivao do obale Orientea, Castro se opet našao u srcu političke djelatnosti na Sveučilištu u Havani. Kolege su se zaprepastili kad su ga vidjeli. Već su čuli vijest da se sigurno utopio u zaljevu Nipe. Kako su glavni vode akcijskih skupina bili mrtvi ili uhićeni, sveučilišno okružje za Castra više nije bilo tako napeto i prijeteće kao kad je otišao. Bacio se svom snagom u političku agitaciju. Na jednom je studentskom skupu napao Graua i Alemana zato što su izdali pothvat za oslobođenje Dominikanske Republike. U međuvremenu, Castrov se

politički mentor Eddy Chibas zalagao da Aleman bude javno ukoren u Senatu zbog zloporabe javnih financija i drugih nedjela.

Aleman se nije dao pokolebati, nego je udvostručio rad na tome da postane predsjednik. Organizirao je automobilsku paradu kroz Havanu, koja je završila okupljanjem pred predsjedničkom palačom. Jedan se automobil pokvario pokraj sveučilišta, a neki su buntovnički studenti iskoristili prigodu i kamenovali ga. Vozačevi su tjelesni čuvari izgubili prisebnost, otvorili vatru i ubili jednog studenta. Unatoč toj smrti", Aleman je nastavio sa skupom ispred palače i dobio javnu pohvalu predsjednika Graua. Nekoliko sati kasnije, stotine studenata, s Castrom u prvom redu, promarširale su pokraj palače noseći mrtvog studenta u lijesu, mašući pesnicama i dovikujući Grauu da odstupi. Kad su se vratili na sveučilište, Castro je podjario gomilu, govoreći da je Grau izravno odgovoran za studentovu smrt. Rekao je da će sljedeći dan zločinci u Grauovoj vladi slaviti državni praznik s vatrometom i šampanjcem, dok će studenti i radnici oplakivati mrtvog kolegu. Poneseno osjećajima, službeno je vodstvo studenata zapovjedilo općenarodni štrajk od četrdeset i osam sati. Marševi i demonstracije trajali su više tjedana, a Castro je obično imao istaknutu ulogu.

Castro je u tom razdoblju često bio naoružan. Jednom gaje prilikom poručnik sveučilišne policije pokušao razoružati. Nakon svađe, policajac je izazvao Castra na osobni dvoboj pištoljima u udaljenom kutu sveučilišnog terena. Castro je prihvatio izazov, ali kako je slutio zamku, poveo je skupinu naoružanih studenata sa sobom. I policajac je imao više naoružanih ortaka. To je navelo Castra da zaključi kako ga je policija htjela ubiti. Policajci su pobjegli kad su vidjeli da Castro ima naoružanu pratnju.

Početkom studenog, Castro je smislio plan rušenja Grauove vlade. Paradoksalno, ideja je došla od samog predsjednika Graua. Grau je htio na jednom skupu izložiti zvono kojim je Carlos Manuel de Cespedes, junak kubanske borbe za nezavisnost, 1868. označio početak Prvog rata za nezavisnost. Slavno je zvono preneseno s Cespedesova imanja Demajagua u pokrajini Oriente do obližnjega grada Manzanillo, te je predano na čuvanje gradskom vijeću. Postavljeno je unutar memorijala posvećenog junacima pokreta za nezavisnost. Grau je htio iskoristiti zvono iz Demajague da dokaže svoje nacionalne osjećaje. Međutim, kad su njegovi predstavnici došli u Manzanillo, gradsko je vijeće odbilo predati zvono.

Mazanillo je bio uporište radikalnog krila sindikata radnika na plantažama šećerne trske. Gradonačelnik je bio komunist i gorljiv protivnik Grauove vlade.

Castro je shvatio da bi gradsko vijeće Manzanilla, koje ne želi dopustiti predsjedniku da iskorištava svetu narodnu baštinu, moglo posuditi

zvono Grauovim političkim protivnicima. Castro je bio prijatelj nekolicini komunističkih studenata, koje je uključio u svoj plan. Namjeravali su na masovne demonstracije ispred predsjedničke palače donijeti zvono kako bi izazvali što veću medijsku halabuku. Zvono će zvoniti dok će gomila bude zahtijevala Grauovu ostavku. Castrov komunistički prijatelj Alfredo Guevara pribavio je potporu ostalih voda FEU-a za taj pothvat. Vode stranke Ortodoxo pristali su pokriti troškove donošenja zvona u Havanu i privući pažnju medija.

Castro je otišao u Manzanillo s prijateljem studentom i komunistom Leonelom Sotom, uzeo je zvono i otputovao natrag vlakom s dva predstavnika gradskog vijeća Manzanilla. Na željezničkoj postaji u Havani stotine su studenata gromoglasno dočekale zvono i njegove nosače. Zvono se prevozilo u velikom otvorenom automobilu u okviru spore trijumfalne parade do sveučilišta, gdje je spremljeno u Galeriji mučenika, pokraj rektorova ureda. Castro je održao još jedan govor, hvaleći građane Manzanilla jer nisu htjeli predati simbol kubanske nezavisnosti lutkama koje pokreću stranci. Tijekom noći, studenti su se dogovarali kako će organizirati demonstracije protiv Graua sljedeći dan. Castro je predložio da zvone u zvono sve dok Grau ne side s vlasti. Gomila će biti sve veća i veća, dok ne postane nezaustavljiva sila. Ako bude potrebno, svjetina će navaliti na palaču i osvojiti je. Taj bi događaj bio kubansko osvajanje Bastilje. Drugi su studenti tvrdili daje Castrova zamisao neostvariva i da treba imati realističan politički cilj: diskreditirati Graua i njegove ministre, te prokazati njihovu podložnost imperijalizmu.

Kad je sljedećeg jutra otvoren rektorov ured, zvona nije bilo. Nagađalo se da je policija noću krišom uklonila zvono. Predsjednik FEU-a Enrique Ovares poslao je pismo rektoru u kojem ga drži odgovornim za kradu. Castro je otišao na protuvladinu radijsku postaju i objavio da su vladini agenti ukrali zvono Demajague. Imenovao je više policajaca koji su viđeni u blizini sveučilišta u noći kad je zvono nestalo.

Navečer se Castro opet obratio velikom skupu studenata na sveučilištu. Bio je to prvi njegov govor koji je jasno naginjao prema ljevici. Nekad je napadao Grauovu vladu prvenstveno zbog zloporabe vlasti, krade javnih financija i korištenja nasilja kako bi se zastrašili protivnici. Zatim je optuživao Graua zbog izdaje - izdaje revolucije 1933., izdaje onih koji su glasovali za njega 1944., izdaje demokrata Dominikanske Republike. Sada je više govorio o društvenim i gospodarskim nedjelima Grauove vlade. Seljaci su bili jednako siromašni i bez zemlje kao i uvijek, a sve je više i više kubanskih resursa završavalo u rukama stranaca. Javno zdravstvo i obrazovanje su zanemareni, a mnogo se sredstava razbacuje na oružane snage. Prava će se neovisnost ostvariti samo kroz gospodarsko i političko oslobođenje. Castro još nije izražavao marksističko gledište, ali krenuo je u tom smjeru.

Skandal sa zvonom Demajague prikazao je vladu zlobnom i osvetoljubivom, ali nije pokrenuo revoluciju kao što se Castro nadao. Bio je to samo još jedan čimbenik koji je ojačao odlučnost vlade i vojske da zatre komunističke utjecaje koje su krivili za mnogo svojih teškoća. Konzervativni su mediji odražavali posebnu zabrinutost što sindikati, odavno uporišta komunizma, počinju sklapati savez sa studentima, koji su većim dijelom iz srednje klase.

Prve godine Grauove vlasti poklopile su se s godinama kada su komunisti diljem svijeta dijelili slavu herojske pobjede Sovjetskog Saveza nad nacističkom njemačkom. Grau je postigao politički dogovor prema kojem je dopustio komunistima da ojačaju u sindikatima, a zauzvrat su komunisti u Kongresu poduprli program njegove vlade. Ipak, krajem 1947. stvari su se promijenile. Sovjetski Savez je razljutio zapadnjačke saveznike kad je nametnuo komunističke režime u zemljama Istočne Europe koje je osvojio. Hladni rat je naglo počeo. Većina kubanskih medija pridružila se halabuci protiv komunističkih javnih i tajnih utjecaja. Američko veleposlanstvo nije štedjelo riječi upozoravajući na opasnosti suradnje s komunistima. Grau je počeo reagirati na te unutarnje i vanjske pritiske. On i ministar rada Carlos Prio postavili su kao glavni prioritet suzbijanje komunističkog utjecaja u sindikatima.

Upravo u Manzanillu, gradu koji je odbio Grauu posuditi zvono Demajague, zatiranje komunizma doseglo je kritičnu točku. Policija je u Manzanillu 22. siječnja 1948. pokušala uhititi Jesusa Menendeza, crnačkog komunističkog vodu sindikata plantaža šećerne trske, koji je ujedno bio i kongresnik. Menendez je izjavio da se tim pokušajem uhićenja krši njegov kongresni imunitet. Kad se okrenuo da ode, pucali su mu u leda i ubili ga. Taj je događaj dodatno zaoštrio neprijateljstva. General Perez Damera, načelnik stožera vojske, odgovarao je na kritike tvrdeći daje policajac vršio svoju dužnost i dao primjer koji ostali trebaju slijediti. Ljevica je Menendeza pretvorila u mučenika. Njegov je pepeo pohranjen u Kapitolu u Havani i tisuće su ljudi prodefilirale u znak počasti. Havanski su studenti bili u prvim redovima kod počasti Menendezu i na demonstracijama zbog njegove pogibije.

Sve veći studentski aktivizam dosegnuo je novi vrhunac 11. veljače. Demonstracija protiv policijskog nasilja pretvorila se u divljanje u kojem su razbijani automobili i druga imovina. Policija je jurišala na studente i satjerala ih u prostor sveučilišta. Policijski voda, neki bojnik Carames, uhvatio je invalidnog studenta i izudarao ga pištoljem na slavnoj escalinata, širokom stubištu koje vodi do glavnih sveučilišnih zgrada. Sljedećeg su dana studenti izazovno postavili strojnicu na vrh escalinata kao obranu protiv novih policijskih upada. Drugi su studenti organizirali marš do grada u znak protesta protiv kršenja sveučilišne autonomije. Castro je bio u kamionu sa skupinom demonstranata koji su nosili kubansku zastavu, pjevali himnu i vikali: "Carames van! Dolje Grau!"

Uslijedila je navala policajaca s pendrecima, a Castro je dobio udarac u glavu. Otišao je s nekoliko kolega u obližnju bolnicu, ne da bi ga liječili (ozljeda je bila laka i površinska), nego da razgovara s novinarima i fotografima koji su pozvani da vide njegovu previjenu i krvavu glavu.

Manolo Castro, državni direktor za sport i Fidelov stari suparnik iz MSR-a, namamljen je 22. veljače da izađe iz kina, te je izrešetan na ulici. Novinsko izvješće, koje je vjerojatno sastavio MSR, tvrdilo je da ubojice pripadaju skupini koju vodi Fidel Castro. Kad je čuo tu vijest, Castro je s dva pratioca otišao u policijsku postaju. Dao je izjavu da nema nikakve veze s ubojstvom i da ljudi mogu posvjedočiti kako je bio u kamini kad se ubojstvo dogodilo. Rečeno mu je da nema naloga za njegovo uhićenje i da može ići. Međutim, dva dana kasnije pokupio gaje policijski automobil na ulici i odvezao ga u policijsku postaju radi ispitivanja o ubojstvu Manola Castra. Podvrgnuli su ga provjeri tragova baruta, ali nisu ništa našli. Nakon što je dao izjavu o tom danu, istražni sudac je naložio da ga se pusti na uvjetnu slobodu, što je značilo da ne može napustiti zemlju i da se mora javiti policiji nakon određenog vremena.

Iako Castro vjerojatno nije izravno sudjelovao u ubojstvu, lako je moguće da je sudjelovao u dogovorima i planiranju napada. U svakom slučaju, zbog straha da bi članovi MSR-a mogli preuzeti zakon u svoje ruke, počeo se skrivati, seleći se s jedne adrese na drugu. Obradovao se kad mu se ukazala prigoda da drugi put pokuša stupiti na međunarodnu pozornicu.

U ožujku 1948. u Havanu je stiglo izaslanstvo predvođeno predsjednikom odbora za vanjske poslove argentinskog senata i odsjelo u hotelu National. Predsjednik Peron ih je poslao na turneju po zemljama Latinske Amerike da dobiju potporu za skup koji se trebao održati te jeseni u Buenos Airesu radi uspostavljanja nove organizacije studenata Latinske Amerike. Studenti su na cijelom kontinentu bili u velikoj većini "antiimperijalisti", pa je Peron bio uvjeren da bi takva studentska organizacija stala iza njegove kampanje za preuzimanje Falklandskih otoka (Islas Malvinas).

Mnogi studenti na Sveučilištu u Havani nisu htjeli previše sudjelovati u projektu iza kojeg stoji Peron. Praktički su svi odobravali Peronovu borbu protiv imperijalizma, kao i njegova nastojanja da uspostavi argentinsku vlast na Falklandima. S druge strane, mnogi su se ljevičari bojali da će argentinska borba za Falklande odvratiti pažnju od onoga što su smatrali najvećom prijetnjom. Staromodni europski kolonijalizam bio je slab i na izdisaju, dok je imperijalizam SAD-a bio sve jači i širio se. Studente su također brinule vijesti o uhićenju i zatočenju disidentskih radničkih vođa u Argentini. Znali su da je Peron otvoreno naklonjen režimu generala Franca u Španjolskoj, iako je tada Franco bio u gotovo potpunoj međunarodnoj izolaciji. Za mnoge kubanske radikale, Peronova je vlada izgledala više fašistički nego revolucionarno.

Zanimljivo je da Castro nije pokazivao takvu zadršku. Za njega je glavni prioritet bila solidarnost i suradnja u Latinskoj Americi. Samo je zajedničkim naporima kontinent mogao steći stvarnu političku i gospodarsku neovisnost. Tu je poruku propovijedao Marti. Poput Martija, Castro je već smatrao kako je Kuba premala pozornica za njegove ambicije. Sama Kuba ne može promijeniti svijet.

Zašto su zemlje Latinske Amerike slabe i zaostale? Prema Castru, uzrok je bio razdor između njih i unutar njih, kojim se koristio SAD. Imperijalisti mogu lako vladati podijeljenim kontinentom: u svakoj zemlji imaju usluge pokvarene vladajuće klase koja se brine samo za vlastitu udobnost i interese. Nacionalizam i internacionalizam nisu suprotstavljeni. Istinski revolucionarna vlada radit će za cijelu naciju, brišući klasne i rasne podjele, i radit će za sve siromašne i potlačene zemlje svijeta, brišući podjele između izrabljivača i potlačenih.

Slušajući te velike riječi, neki su se kolege studenti divili Castru i smatrali ga vizionarom. Drugi su tvrdili da je bahati hvalisavac. Komunisti su rado slušali njegove napade na imperijalizam, ali smatrali su da neke njegove ideje previše vuku na fašizam. Sa svoje strane, Castro se slagao s komunistima oko mnogih pitanja, ali nije mu se sviđalo kako ropski slušaju Sovjetski Savez i mijenjaju politiku kad god im Staljin to zapovijedi. Castro je rekao Alfredu Guevari: "Bio bih komunist kad bih mogao biti Staljin."

Na toj pozadini, ako je 1948. na svijetu postojala ijedna vlada koja je imala stavove slične Castrovima, bila je to argentinska vlada. Peron je bio nacionalist i protivnik imperijalizma. Nije ustuknuo pred nacionalizacijom američkih i britanskih postrojenja. Njegovi korporativni stavovi, kojima je odbacivao politički utjecaj stranih monopola (koji rade za Washington) i komunističkih sindikata (koji rade za Moskvu), jako su se svidjeli Castru, kao i njegova kampanja za zajednički nastup Latinske Amerike kao neovisne sile između dvije super-sile. Peron je prvenstveno bio čovjek akcije, čovjek praktičnih rezultata. Što se tiče Falklanda, Castro je dijelio ogorčenje Argentine zbog britanske vlasti nad anakronom kolonijom na zapadnoj polutki. Poslije je Castro opisivao svoje odnose s peronistima kao "taktičke". Međutim, 1948. nije tako gledao na stvar.

Kad su Castro i neki kolege iz UIR-a otišli u hotel National da se sastanu s argentinskim izaslanstvom, bio je to susret oduševljenih istomišljenika. Castro je predložio da se u okviru priprema za jesenski skup u Buenos Airesu treba sazvati sastanak studentskih predstavnika u Bogoti u travnju, kako bi se poklopio s kontinentalnom konferencijom koja je trebala zasnovati Organizaciju američkih država (OAS)*. Svrha OAS-a, koju je zastupala Trumanova vlada u Washingtonu, trebala je biti zajednička fronta američkih zemalja protiv međunarodnog komunizma,

gdje bi SAD davao gospodarsku i drugu pomoć siromašnijim partnerima iz Latinske Amerike.

Peronisti nisu bili oduševljeni tom idejom, koja bi zasjenila njihovu borbu za Falklande. Argentinski i kubanski studenti nadali su se da će njihov planirani sastanak u Bogoti, koji bi se poklopio s konferencijom za OAS, pomoći da se pojača otpor planovima SAD-a za Latinsku Ameriku i potpora planovima koje su podržavali i argentinska vlada i kubanski studenti. Dogovorili su se da će promicati četiri cilja: kraj britanske kolonijalne vlasti na Falklandima, povratak Panamskog kanala Panami, kraj vojne diktature u Dominikanskoj Republici i neovisnost Portorika.

U skladu s planovima koje je dogovorio s Argentincima, Castro je krenuo s kolegom iz UIR-a Rafaelom del Pinom na put u Venezuelu, Panamu i Kolumbiju. U novinskom intervjuu mnogo godina kasnije nerado je govorio o novčanoj potpori za to putovanje. Tvrdio je da je kupio avionske karte svojom ušteđevinom. Priznao je da je hotel u Bogoti u kojem je odsjeo bio "ugodan", ali tvrdio je da su cijene u Bogoti bile niske i da je tečaj bio povoljan. Kad je čovjek imao nešto dolara kao on, mogao je dobiti mnogo toga. Poslije se proširila i priča da je jedna Castrova sestra prodala hladnjak kako bi se namaknuo novac za put. Ipak, teško je moguće daje Castro platio to veliko putovanje novcem koji je dobivao od oca za studentske troškove i uz pomoć drugih članova obitelji. Njegova su objašnjenja u tom pogledu bila vjerojatno "taktička". Nije htio da ispadne kako je radio kao plaćeni agent strane vlade, pogotovo ne vojničke vlade koja je poslije postala omražena. Ipak, vjerojatno je upravo argentinsko veleposlanstvo dalo novac za putovanje.

Castro i del Pino otišli su 19. ožujka u havansku zračnu luku da odlete u Caracas. U zračnoj je luci Castro uhićen zbog pokušaja kršenja odredaba uvjetne slobode koju je dobio nakon ispitivanja o ubojstvu Manola Castra. Ogorčeno je rekao sucu da putuje na važan zadatak kako bi unaprijedio odnose medu zemljama Latinske Amerike i da su priče koje ga povezuju uz smrt Manola Castra obične izmišljotine njegovih političkih suparnika. Očito je ostavio dojam na suca, koji gaje pustio.Kratica od Organisation of American States (nap. ur.).

U Caracasu su Castra i del Pina prijateljski dočekali venecuelanski studenti podržavali Romula Gallegosa, upravo izabranog predsjednika iz stranke socijaldemokrata. Skupina je studenata odvela Castra da se upozna s urednicima glavnih novina naklonjenih Gallegosu, gdje je objasnio projekt za studentski skup u Bogoti. Nisu uspjeli isposlovati razgovor s Gallegosom, koji je ipak poslao poruku potpore. Zatim su otišli u Panamu, gdje su radi medijske pažnje posjetili studenta kojeg je ranila policija u demonstracijama zbog kanala. Castro se zgražao kad je vidio brojne krčme i javne kuće za američke vojnike u Panami. Napokon su odletjeli u Bogotu i smjestili se u hotelu Claridge.

Politički aktivni studenti u Bogoti bili su uglavnom ljevičarski liberali, pristaše predsjedničkog kandidata Liberalne stranke Jorgea Eliecera Gaitana. Gaitan je bio velika nada mnogih Kolumbijaca, od umjerenog centra do ljevice. Bio je sjajan i strastven govornik, pa se činilo da on može napokon završiti dugu povijest kolumbijske nestabilnosti i bratoubilačkog nasilja. Obećavao je radikalne reforme radi veće socijalne pravde. Budio je veliku vjernost i oduševljenje medu svojim pristašama, pa se očekivalo da će pobijediti na predsjedničkim izborima kasnije te godine. Castra je ubrzo zahvatilo oduševljenje njegovih novih kolumbijskih prijatelja.

Nakon kratkog vremena u Bogoti, već je imao problema s policijom. U društvu kolumbijskih studenata, on i del Pino otišli su na posebnu predstavu u najvećem gradskom kazalištu zvanom Colon, gdje je bilo mnogo istaknutih ljudi iz vlade i društva općenito. S galerije su bacili letke u kojima su napadali SAD i tražili potporu za borbu studenata protiv imperijalizma. Castro i del Pino su uhićeni, njihova je hotelska soba pretražena, te su odvedeni na policiju radi ispitivanja. Nakon što su detaljno objasnili svoje djelovanje i planove, oslobođeni su. Castro je mnogo godina kasnije, čini se nimalo ironično, rekao: "Uostalom, dijeljenje letaka nije kazneno djelo nigdje u svijetu, osim pod diktaturom."

Castro i del Pino išli su na sastanke gdje su se predstavljali kao predstavnici kubanskih studenata, ne pitajući službeno vodstvo FEU-a u Havani. Kad su predsjednik i glavni tajnik FEU-a (Enrique Ovares i Alfredo Guevara) stigli u Bogotu, izbila je svađa oko pitanja tko će govoriti u ime kubanskih studenata. Castro je burno tvrdio da zbog svojeg rada i priprema on mora biti glasnogovornik. Prema Castru, vodstvo FEU-a nije bilo osobito zainteresirano za sastanak u Bogoti i odlučilo je doći tek kad je vidjelo da bi mogao biti uspješan. Radi mira i sloge, Ovares je pristao da Castro predstavlja kubanske studente, pogotovo u razgovorima s Gaitanom. Kolumbijski su studentski vode 7. travnja odveli Castra i del Pina na sastanak s Gaitanom, koji je obećao da će stati iza studentskog kongresa i da će osobno govoriti na završnom skupu na javnom trgu. Rekao je Kubancima da ga opet posjete u uredu novina El Tiempo u dva popodne 9. travnja kako bi se odredile pojedinosti njegova sudjelovanja.

Kad je osvanuo 9. travnja, Castro i del Pino ručali su u hotelu i zatim pješke krenuli na sastanak s Gaitanom. Odjednom su ljudi počeli juriti naokolo, vičući da je Gaitan ubijen. Govorilo se da su Gaitanovi neprijatelji iz desničarske "oligarhije" naručili ubojicu, kojeg je linčovala bijesna rulja. Ubrzo se bijes pretvorio u opće nasilje i pljačku. Ljudi su provaljivali u vladine urede, razbijali namještaj i opremu, te potpaljivali vatru. To je bio početak onoga što se danas zove Bogotazo, dva dana anarhije i divljanja iza kojih je ostalo mnogo ruševina i tri tisuće mrtvih.

Castro je na ulici ugledao razbješnjelog čovjeka koji je pokušavao razbiti pisaći stroj, ali nije mu išlo. Pokazao mu je da će uspjeti ako ga baci u zrak i pusti da padne. On i del Pino otpješačili su do trga gdje se nalazio kolumbijski Kongres. Ljudi su vikali i bacali kamenje. Bacali su namještaj s viših katova zgrade. Netko je pokušavao govoriti gomili s jednog balkona, ali nitko nije mario. Izbio je narodni ustanak, ali nije imao ni smjera ni vode. Neke su se policijske jedinice pridružile pobuni protiv konzervativne vlade, ali nije se znalo što će vojska.

Što učiniti? Castro i del Pino odlučili su otići do prenoćišta gdje su odsjeli Ovares i Guevara. Dok su razgovarali, ugledali su svjetinu naoružanu štapovima, metalnim šipkama i ponekom puškom kako koračaju ulicom u određenom smjeru. Kad su čuli da gomila želi uzeti oružje iz obližnje policijske postaje, Castro i del Pino odlučili su im se pridružiti. Kad je svjetina stigla do postaje, ova je već bila osvojena i dijelile su se puške. Castro je zavirio na kat, ali našao je samo bacač suzavca. Navukao je kaput i htio obuti par policijskih čizama, ali je odustao kad se vlasnik počeo buniti. U prizemlju je jedan časnik koji se pridružio pobuni organizirao odrede. Dao je Castru pušku i streljivo. Skupine su krenule u raznim smjerovima. Castrova je skupina, kad je čula da su državni radio zauzeli studenti i da se sada moraju braniti, krenula u pomoć. Dok su prolazili pokraj Ministarstva obrane, vidjeli su vojnike kako stoje pred zgradom. Castro je skočio na klupu da ih navede na pobunu, ali morao je prestati kako bi sustigao ostale, koji ga nisu čekali. Kad je naišla velika skupina organiziranih i naoružanih vojnika, Castrova se skupina sakrila i spustila glavu, jer su imali (prema Castrovim riječima) premalo oružja za sukob.

Kad su ugledali autobus koji je išao u njihovu smjeru, Castro i još nekolicina uskočili su u njega. U tom je trenutku izgubio iz vida del Pina. U autobusu mu je netko ukrao novčanik. Na radijskoj postaji bilo je mnogo pucnjave. Castrova se skupina nije mogla približiti. Odlučili su otići na sveučilište. I tamo je vladao kaos. Kad su čuli da se još jedna policijska postaja pridružila pobuni, otišli su tamo. Castro se predstavio nadležnom policajcu i ponudio svoju pomoć. Policajac je krenuo s nekim dragovoljcima i Castrom prema sjedištu Liberalne sranke, ali tamo nije dobio ni savjete ni upute. Kad su se vraćali, jedan se džip pokvario. Castro i još nekolicina ostali su bez prijevoza. Neki su policajci prošli pješke pokraj njih i rekli im da idu u sjedište Petog policijskog korpusa, koji se također pridružio pobuni. Castro je krenuo s njima. Prošlo je šest sati od početka nereda i već je pao mrak.

U sjedištu je bilo nekih četiristo naoružanih ljudi kojima je upravljao viši časnik. Castro "je ušao u stroj i uklopio se u njegovu organizaciju". Dodijelili su ga skupini koja je branila drugi kat. Tada je već bilo očito da je vojska stala uz vladu. Tijekom noći bilo je više lažnih uzbuna, govorilo se da vojska sprema napad na zgradu.

Sljedećeg je jutra Castro nastojao uvjeriti policijskog zapovjednika da trebaju krenuti u napad, na primjer, zauzeti predsjedničku palaču. Rekao je da zna mnogo o Francuskoj revoluciji i drugim narodnim ustancima. Ako čovjek sjedi i brani se, sigurno će izgubiti. Zapovjednik se nije previše uzrujao, ali je pristao da Castro i neki drugi stražare na visoravni iznad policijskog sjedišta. Castro se vratio u sjedište kad je pao mrak.

U zoru sljedećeg dana objavljeno je (netočno) da je sklopljen sporazum između vlade i pobunjenika. Zapravo, vodstvo Liberalne stranke dogovorilo se s predsjednikom Ospinom da se ustavna zakonitost mora održati i da se red mora vratiti. Civilima u policijskoj postaji, pa tako i Castru, rečeno je da odu. Vratio se u hotel, gdje mu se pridružio del Pino. Rekli su mu da ga narod traži i govori o kubanskim agitatorima koji su potakli nerede. Činilo se sigurnijim da se pridruže Ovaresu i Guevari u njihovu prenoćištu. Vlasnik prenoćišta denuncirao je buntovnike. Castro se strastveno bunio, pa su on i del Pino završili na ulici. Imali su samo par minuta da nadu sklonište prije policijskog sata, jer nakon toga su mogli biti ustrijeljeni na licu mjesta. Otišli su u hotel gdje je odsjela delegacija argentinskih studenata. Odatle ih je argentinsko diplomatsko vozilo odvezlo u kubanski konzulat. Diplomatske su im tablice omogućile da bez problema prođu više barikada. Kubanski konzul, simpatični stari gospodin, smatrao je najboljim da što prije izvuče kubanske studente iz Kolumbije. S obzirom na kaos u Bogoti, kubanska je vlada poslala zrakoplov da pokupi Kubance koje treba izvući.

Kad je poslije govorio o svojem sudjelovanju u Bogotazu, Castro je naglašavao svoju osamljenost. U najgorem trenutku, kad je u policijskom sjedištu čekao "kao glineni golub" da vojska napadne, bio je jedini Kubanac u sobi, spreman na borbu zajedno s neznancima, pod zapovjednikom koji mu je izgledao krajnje nesposobno:

Noću, dok smo čekali napad, mislio sam na Kubu, na obitelj i ostale, i bio sam vrlo usamljen. Sjedim ja s puškom i par metaka. Pitam se: 'Što radim ovdje? Ne znam gdje su ostali, ni studenti niti šef policije. Tu sam u stupici. Ovo nema nikakvog smisla. Nema smisla sjediti ovdje i čekati napad, zašto mi ne krenemo u napad...' Tako se pitam trebam li otići. Ali onda odlučim ostati... Mislio sam: 'Čekaj, ovdje su isti ljudi kao na isti kao ljudi svugdje. Ove ljude netko izrabljuje i iskorištava.' Uvjeravao sam sebe: 'Njihov je glavni voda ubijen, ovaj je ustanak opravdan, nema sumnje. Možda ovdje umrem, ali ostat ću.' Odlučio sam, iako sam znao daje to vojna katastrofa, da će ti ljudi izgubiti, da sam ja Kubanac, a oni Kolumbijci. Ipak, znao sam da su ljudi svugdje isti, da se ovi bore za pravednu stvar, da imam dužnost ostati. I ostao sam cijelu noć, čekao sam do zore da netko napadne.

U godinama koje su uslijedile izmišljene su svakakve priče o Castrovoj ulozi u Bogotazu. Obično su te priče htjele pokazati da je Castro

sudjelovao u komunističkoj uroti. Neki je navodni svjedok tvrdio da je Castro imao dokument u kojem je pisalo da je agent "Trećeg fronta SSSR-a". Čak i kad je Hladni rat završio, izlazili su članci i knjige u kojima se održavao mit o Bogotazu kao komunističkoj uroti. Druga priča koja se širila nakon Bogotaza govorila je kako je Castro ubio više svećenika. Zapravo, nijedan svećenik nije stradao u neredima. Ipak, kad je riječ o negativnoj propagandi, Castro je znao davati kao i primati. U jednom od prvih intervjua rekao je kako je čuo da su svećenici pucali na gomilu, a možda je čak i vjerovao u to.

Gaitanovo je umorstvo pojačalo Castrovo uvjerenje da se prave promjene u Latinskoj Americi ne mogu ostvariti putem glasačke kutije. Također je pokazalo kako narodni bunt može lako prijeći u besciljno nasilje, pljačku i osobnu osvetu. Čak ni u policiji koja je stala iza pobunjenika nije bilo stege. Castro je u policijskom sjedištu gledao kako policajci životinjski mlate kolegu koji je optužen kao konzervativac. Castro je sigurno zaključio da je manjak stege doprinio neuspjehu ustanka. Iako je kolumbijska vojna vlast bila uglavnom konzervativna, Castrovi su mu kolumbijski prijatelji rekli da mnogi mladi časnici podupiru Gaitana. Možda bi naveli velik dio vojske da stane iza liberala koji bi preuzeli vlast. Međutim, zbog pljačke i kaotičnog nasilja većina je vojnih časnika zaključila da prvo treba vratiti red.

Mnogo je godina Castro šutio o svojoj ulozi u Bogotazu. Zbog njegove su šutnje iznikle mnoge lude priče. Ipak, kad je ostario, jezik mu se razvezao. Nije poricao daje aktivno pomagao u oružanoj revoluciji. U jednoj je prilici, govoreći pred Alfredom Guevarom, rekao da su komunisti bili beskorisni. Dok se trudio da naoruža i organizira ustanak u Bogoti, komunisti poput Alfreda Guevare samo su sjedili za stolom i raspravljali o situaciji. Guevara, koji se već navikao da ga Castro bocka, mlako se osmjehnuo.

Muž i odvjetnik u slobodno vrijemeKad se Castro vratio u Havanu, sredinom travnja 1948., novinska izvješća u Kolumbiji i Kubi već su spomenula sudjelovanje dvaju "kubanskih komunista" u neredima u Bogoti. Pravi su kubanski komunisti bili ogorčeni. Opet su optuženi za akciju koju su zapravo pažljivo izbjegavali. Alfredo Guevara je ostao Castrov dobar prijatelj, ali rekao je svojim komunističkim kolegama da je Castro potvrdio svoju težnju "pustolovinama".

Castrov politički junak Eddy Chibas, voda stranke Ortodoxo, bio je kandidat na predsjedničkim izborima 1. lipnja. Castro gaje zagovarao s uobičajenom divljom energijom. Slijedio je Chibasa na turneji po svojoj pokrajini Oriente, te bi ponekad stao na govornicu da pripremi teren za Chibasa. Međutim, Chibas je bio previše ekscentričan i nepredvidljiv za

većinu Kubanaca. Vladin kandidat za predsjednika, ministar rada Carlos Prio (Grau i Aleman odustali su od kandidature) pobijedio je uvjerljivo.

Za vrijeme kampanje Castro je neprestano optuživao policiju za korupciju i druga zlodjela. Zato ga je policija smatrala opasnim i zlonamjernim neprijateljem, pa je tražila priliku da mu se osveti. Tjedan dana nakon predsjedničkih izbora jedan je policijski narednik u Havani ustrijeljen. Prije nego stoje umro, prema policijskim izvorima, rekao je da ga je Castro napao. Castro je uhićen. Tvrdio je da su to izmislili kako bi mu srušili ugled. Imao je sreće: svjedok je promijenio priču prije suđenja i rekao da gaje policija podmitila da optuži Castra. Sudac je poništio slučaj.

Castro je proveo ljetne praznike 1948. kod kuće u Biranu. Havana je mogla nekoliko mjeseci uživati u miru i tišini. Ali kad su se studentski agitatori vratili u rujnu, nevolje su opet započele. Vlada je iskoristila zatišje da ovlasti državnu autobusnu tvrtku da povisi naknade. Autobusi su bili jedino prijevozno sredstvo kojim su mnogi radnici i studenti išli na posao. Za njih je trošak prijevoza bio važan izdatak. Povišenje tarifa odmah je izazvalo nasilne demonstracije, koje su vodili i sindikati i studenti. Više je autobusa spaljeno. Castro se ubrzo našao usred akcije. Drugi je vodeći agitator bio njegov prijatelj Justo Fuentes, samouki crnac i vodeći član akcijske skupine UIR. Castro i Fuentes imali su redovno petnaest minuta emitiranja na radijskoj postaji koja je podupirala Ortodoxos. Koristili su emisiju da raspire vatru nezadovoljstva zbog autobusnth karata. Vlada se bojala da bi situacija mogla prijeći u nerede poput Bogotaza. Da bi to izbjegla, odustala je od povišenja tarifa.

Kad se nije bavio političkom agitacijom, Castro je izlazio sa studenticom s Filozofskog fakulteta. Zvala se Mirta Diaz-Balart i bila je sestra Castrova prijatelja i kolege s prava Rafaela Diaza-Balarta. Fidel i Mirta upoznali su se u kantini Pravnog fakulteta i odmah su osjetili uzajamnu naklonost. Bila je tip žene koji se poslije uvijek sviđao Castru: djevojka iz "dobre obitelji", sitna, zgodna, kulturna i profinjena, sa svijetlosmeđom kosom i navikama više klase. Otac joj je bio gradonačelnik Banesa, grada u pokrajini Oriente gdje je bilo središte djelatnosti United Fruit na Kubi. Bio je uspješan pravnik, a general Batista bio mu je prijatelj i klijent.

Dva dana nakon ustoličenja predsjednika Pria, 11. listopada 1948., Fidel i Mirta su se vjenčali u katoličkoj crkvi u Banesu. Fidelovi su roditelji bili oduševljeni što je njihov nadareni, ali divlji i nerazumni sin napokon učinio nešto razborito - ušao u obitelj iz pokrajine Oriente koja ima utjecaj i veze. Mirtin otac nije bio tako veseo, s obzirom daje čuo kako Castro agitira na sveučilištu. Osim toga, smatrao je da Angel i Lina Castro, sa svojim grubim i seljačkim navikama, nisu nešto što bi trebalo pokazivati u uljuđenoj srednjoj klasi Banesa.

Prije nego što se vjenčao, Fidel je imao relativno malo odnosa sa ženama. Pubertet je proveo u muškim školama s cjelodnevnom nastavom, a praznike na velikom i osamljenom seoskom imanju. Mnogo godina poslije, Castro je kritizirao muške škole jer zbog njih dječaci provode previše vremena maštajući o ženama. Zato se može pretpostaviti da je i on odmaštao svoje. Isusovačka upozorenja o putenosti svakako su utjecala na porast napetosti između želje i puritanskih ograničenja. Na sveučilištu je imao više prigoda da nađe djevojku, ali nije se pretjerano zanimao. Dok je medu muškarcima bio nasrtljiv i krajnje samopouzdan, kolege su ga opisale kao zapanjujuće nespretnog i sramežljivog u društvu privlačnih djevojaka. Nikad nije plesao i nije znao brbljati sa ženama. Dok su drugi studenti navlačili cure ili plesali u klubovima, Castro je bio na političkim sjednicama. Kao brucoš je malo izlazio s nekim djevojkama, ali često bi propustio sastanak i nije ulazio u ozbiljnije veze. Vjerojatno je Mirta bila prva žena s kojom je imao spolni odnos. Ako je imao drugih spolnih odnosa za vrijeme studija, sigurno su se svodili na posve fizičke "sastanke na jednu noć".

Fidel i Mirta otišli su na tromjesečni medeni mjesec u SAD, sa" širokogrudnim novčanim darovima od roditelja i drugih. Batista, koji je tada živio u dragovoljnom izgnanstvu u SAD-u, dao im je tisuću dolara. Proveli su par tjedana u Miamiju i onda otišli u New York, gdje su odsjeli u stanu koji je unajmio Mirtin brat Rafael. Fidel je htio bolje govoriti engleski i odlučio je naučiti dvjesto riječi na dan. Osim toga, nadoknađivao je propušteno na studiju prava. Kupio je Marxov "Kapital" u njujorškoj knjižari, čudeći se kako je nabavio tako subverzivno djelo u srcu kapitalističkog svijeta. Zanosio se idejom da slijedi Josea Martija, koji je živio u New Yorku prije nego što se vratio na Kubu da pokrene rat za nezavisnost. Fidel je pokazivao nemar prema novcu i prezir prema osobnim financijama. Kupio je lijep kabriolet lincoln, ali nije imao dovoljno da plati carinu za prijevoz na Kubu. Morao je hitno zvati oca da mu pošalje novac.

Kad su se vratili u Havanu, Fidel i Mirta unajmili su stančić na obali, u imućnom predgrađu Vedado. Mirta je bila sretna i zaljubljena. Bilo joj je drago što se izvukla iz Banesa, gdje ju je tlačila pomajka. Fidel je prema Mirti pokazivao ljubav i zaštitu, kavalirski i španjolski. Međutim, ubrzo se pokazalo da njegova osobnost i način života nemaju mnogo veze s brakom. Kao mnogi idealisti i karizmatični ljudi, bio je strahovito sebičan. Znao se rječito zgražati nad potlačenima i uvrijeđenima općenito, a da pritom ne bi nimalo mario za osjećaje bliskih ljudi. Često bi propuštao večeru kod kuće, jer je radije provodio večer u sjedištu stranke Ortodoxo ili u kantinama gdje bi zalazili kolege. Kad bi se vratio kući, često bi doveo gomilu političkih pristaša i očekivao da se Mirta pobrine za njih. Kad bi imao novca, potrošio bi ga na svoje političke projekte umjesto na ženu i dom.

Na četvrtoj godini, Castro je uložio više vremena i truda u studij prava. Propustio je ispite sa zadnje dvije godine, ali uspio je nadoknaditi izgubljeno intenzivno štrebajući. Ipak, studij i brak bili su samo hobiji u usporedbi s njegovom manijom za politikom. U siječnju 1949., kad je vlada ponovo podigla autobusne tarife, uletio je u akciju i poveo odred koji je oteo osam autobusa i odvezao ih na sveučilište, znajući da državna policija nema pravo ući na sveučilišni teritorij. Pokrili su autobuse zastavama i transparentima protiv vlade. Kad je prijevoznička tvrtka noću vratila autobuse, Castro se digao protiv izdajica na sveučilištu koji su to dopustili. Opet su počele demonstracije u središtu Havane i kamenovanje policije.

Kad je uzbuđenje zbog autobusnih karata počelo posustajati, dogodilo se nešto stoje stvorilo novi centar agitacije. Neki su se pijani američki mornari popeli na Martijev kip u Havani, ijedan se pomokrio na postolje. Kubanski su prolaznici bili zgranuti. Morala se umiješati policija da zaštiti mornare i otprati ih do policijske postaje, gdje se okupila svjetina i vrijeđala ih. Kad je Castro čuo tu vijest, s prijateljima je osnovao "počasnu stražu" koja je "štitila" spomenik te noći. Sljedećeg su jutra studenti krenuli u bučne demonstracije pred američkim veleposlanstvom, bacajući kamenje i tražeći da se američki mornari izruče radi suđenja na Kubi. Policija je navalila i rastjerala demonstrante. Više studenata, medu njima i Castro, pretučeno je u gužvi. Poslije su Castro i njegovi komunistički prijatelji Alfredo Guevara i Lionel Soto prošli kroz novinske urede u Havani raspirujući pobunu, optužujući Amerikance da se prema Kubi odnose bahato i prezirno, te optužujući kubansku vlast za sramotno sluganstvo.

Napadati SAD bilo je relativno prihvatljivo i sigurno. Međutim, napadati policiju, a pogotovo imenovati službenike koji su korumpirani, značilo je opasnost. Na Castra se gledalo kao na vodećeg člana bande UIR. Konkurentski MSR, koji je još imao jake veze s policijom, nije ni zaboravio niti oprostio zločine koje je pripisivao UIR-u, uključujući umorstvo Manola Castra. Fidel je bio svjestan opasnosti. Nastojao je biti što manje predvidljiv u svojem kretanju. Ipak, svi su znali da on i Justo Fuentes imaju radijsku emisiju u isto vrijeme svakog tjedna na određenoj privatnoj radijskoj postaji. U travnju 1949. skupina nasilnika iz MSR-a čekala gaje u zasjedi pred radijskom postajom. Castro slučajno nije došao tog dana. Fuentesa su ustrijelili čim je zakoračio na ulicu.

Fuentesovo je ubojstvo izazvalo gnjev čak i izvan sveučilišta. Predsjednik Prio se našao pod pritiskom da nešto poduzme protiv banda. Kao ministar rada u prošloj vladi ponekad je koristio bande kad je htio smanjiti utjecaj komunista u sindikatima. Kao njegov prethodnik Grau, otkrio je da su bande čudovište koje se ne može zaustaviti kad se jednom pusti s lanca.

U to su doba Castrove veze s UIR-om već bile slabe. Njegova je politika sve više naginjala ljevici. Brak sa ženom koja je imala stavove i vrijednosti kubanske više klase nije nimalo ublažio njegovu radikalnost. Naprotiv, čitao je Marxa i Engelsa, te je proučavao društvenu nepravdu u Havani. Oduvijek se divio moćnoj retorici Komunističkog manifesta i Lenjinova djela Što da se radi? Sada se upustio u teže knjige kao što je Kapital. Posjećivao je siromašne gradske četvrti i počeo sudjelovati u radu Sveučilišnog odbora za borbu protiv rasne diskriminacije. Na radijskoj se emisiji zalagao za Chibasa, ali za razliku od njega nikad nije kritizirao komunizam. Manje se bavio licemjerjem i nepravdom pojedinih političara, a više potrebom dubokih promjena kako bi se prekinulo s iskorištavanjem i ponižavanjem radnika, seljaka i nezaposlenih. Marksizam je nudio racionalno i znanstveno objašnjenje događaja koji su izgledali kaotično i zbunjujuće. Poslije je govorio: "Usred šume događaja, gdje je bilo vrlo teško išta shvatiti, i gdje je naizgled za sve bila kriva ljudska zloća - ljudske mane, perverzije i nemoral - počeo sam prepoznavati druge utjecaje koji ne ovise o stavovima i moralu pojedinaca... Počeo sam shvaćati ljudsko društvo, povijesne sile i društvene podjele koje sam gledao svaki dan."

Fidel i Mirta (u šestom mjesecu trudnoće) proveli su ljetne praznike 1949. u njezinu rodnom gradu Banesu. Rječica je dijelila grad na dvije polovice. Obitelj Diaz-Balarts imala je kuće u obje polovice. Gotovo je pola grada pripadalo tvrtki United Fruit, gdje su menadžeri živjeli u udobnim američkim kućama, išli u američke trgovine da kupuju robu uvezenu iz SAD-a, igrali polo u američkim klubovima i plivali na privatnoj plaži Puerto Rico. Tamo su ih od neželjenih kubanskih gostiju čuvali naoružani čuvari koje je plaćala United Fruit. Castro je osjećao leden gnjev dok je gledao kako su Kubanci građani druge klase u jednom dijelu vlastite zemlje. Deset godina poslije, jedan od njegovih prvih poteza nakon revolucije bilo je otključavanje vrata koja su Kubancima branila pristup na američku plažu.

Mirta je u rujnu rodila sina Fidelita. Obitelj se preselila u malo veći stan u Havani, odmah preko puta vojarne. Castro je gostima govorio da je dobro zaštićen zbog vojnika na straži pred njegovom zgradom. Također im je veselo govorio daje dovoljno blizu predsjedničke kuće da puca na njega puškom s balkona. Obitelji se nakratko pridružio Fidelov mladi brat Raul, koji je trebao krenuti na studij sociologije sljedeće godine. Raul je bio bistar, ali se za razliku od Fidela nije istaknuo na koledžu Belen. Bio je loš u sportu i mučila ga je stega i vjersko obrazovanje. Dok je Fidel bio strastven i nasrtljiv, Raul je ostavljao dojam prisna, opuštena i skromna čovjeka.

Za Castra je velik politički događaj te jeseni bilo ono što je postalo poznato kao "pakt akcijskih skupina". Predsjednik Prio napravio je dvojaki pokušaj da stane na kraj bandama. Nekoliko je zloglasnih

nasilnika uhićeno i dobilo zatvorske kazne. Zatim su svim glavnim akcijskim skupinama u tajnosti ponuđene dobro plaćene sinekure u raznim vladinim ministarstvima, a one su se zauzvrat trebale smiriti. Većina je uzela novac, ali nije se vidjelo neko smanjenje nasilja. Istovremeno, mnogi nenasilni studentski aktivisti, među kojima je bilo i komunista i Ortodoxos, osnovali su novu organizaciju, Pokret 30. rujna, koji se borio protiv utjecaja banda na sveučilištu.

Castro se htio pridružiti Pokretu 30. rujna. Odbor pokreta bio je uglavnom protiv njegova članstva. Mislilo se da je Castro član ili pristaša UIR-a, iako je to poricao. Alfredo Guevara sa strane komunista i Max Lesnick sa strane Ortodoxos pokušali su ga odgovoriti od toga. Rekli su da članovi nikad ne nose oružje. Castro je rekao da će ih poslušati. Zatim su rekli da odbor namjerava napasti "pakt akcijskih skupina" i imenovati sudionike tog pakta, medu kojima je bilo i članova UIR-a. Castro se ponudio da ih sam prozove u javnosti. Spetljao se s UIR-om zbog prijateljstva s Emiliom Troom. Kad je Tro ubijen, Castro se udaljio od njih. Sad je bio više nego spreman prozvati članove UIR-a koji su se prodali vladi. Na kraju je njegova ponuda prihvaćena. Dobio je zadatak da održi govor na posebnoj skupštini u Galeriji mučenika na sveučilištu 13. studenog 1949.

Castrov je govor imao velike posljedice. Razotkrio je članove banda i njihove tajne dogovore s vladom. Govor je objavljen u državnom tisku te je pomogao Castru da se pročuje kao smion čovjek koji prezire opasnost. Govorilo se da će bande protiv njega poduzeti nešto drastično. Dva se tjedna skrivao u Lesnickovu stanu. Odatle su ga prokrijumčarili u pokrajinu Matanzas, gdje je sjeo na vlak za Oriente. Kod kuće u Biranu nagovorio je oca da mu plati izgnanstvo u SAD-u. Išao je istim putem kao na medenom mjesecu prethodne godine: prvo u Miami, zatim u New York. Tamo se pritajio, učio pravo i čitao politiku. Kad se nakon nekoliko tjedana slegla prašina, vratio se u Havanu. Vodio je relativno miran život i diplomirao pravo u rujnu 1950. Otac mu je za diplomu darovao novi pontiac.

Uz pomoć ženine obitelji Castro je mogao dobiti dobro plaćen posao kod imućnih odvjetnika. No on je htio nešto drugo. Predložio je dvojici znanaca, također novopečenih pravnika, po imenu Jorge Azpiazu i Rafael Resende, da osnuju odvjetnički ured koji bi pomagao sirotinji da ostvari svoja prava. I Azpiazu i Resende potjecali su iz siromašnih obitelji i naginjali ljevici. Azpiazu je glasovao protiv Castra na izborima za FEU zato stoje Castro bio iz obitelji bogatih zemljoposjednika. Prihvatili su prijedlog, pa je osnovan pravni ured Azpiazu-Castro-Resende u malim i oskudno namještenim prostorijama olinjalog kvarta Stare Havane.

Kao i za vrijeme studija, Castro nije mario za novac. Kod kuće u Orienteu njegov je otac imao praktički sve, pa je Fidel mogao uzeti ili posuditi stoje htio. Kad je trebao nešto kupiti, pitao bi oca za novac, ali nije mu bio

zahvalan na tome. U školi su ga isusovci naučili da samo duhovne vrijednosti nešto znače, a da su svjetovna dobra stupica i varka. Na sveučilištu je provodio mnogo vremena optužujući pohlepu gramzivih političara, bezobzirnih poslovnih ljudi i izrabljivačkih zemljoposjednika.

Zato nije bilo čudno što je slabo zarađivao kao odvjetnik. Najvažniji mu je klijent bio španjolski trgovac drvnom gradom koji je zadužio njihov ured da mu utjera dugove od stolara koji nisu platili kupljeno drvo. Castro je to radio tako stoje od zaduženih stolara dobivao popise ljudi koji su dugovali stolarima, a onda vršio pritisak na te ljude da plate. Španjolski je trgovac Castrove usluge platio u drvu za uredski namještaj. Castro je branio i seljake koji su istjerani sa svoje zemlje, radnike koji su otpušteni zbog štrajkanja, te studente uhićene zbog demonstracija. Zastupao je vlasnike štandova na tržnici koje je policija često maltretirala i ucjenjivala. Od njih je uzimao plaću u naturi. Volio se šetati po tržnici i uzimati hranu i zahvalne osmjehe od vlasnika štandova. Poduzeo je još jedan donkihotski i beskoristan pothvat: gonio je kubansku telefonsku tvrtku, koju su držali Amerikanci, u ime pretplatnika koji su se bunili da su tarife previsoke. Zastupao je i stanovnike sirotinjskih četvrti čije su zgrade bile predviđene za rušenje radi izgradnje novoga trga, te je postigao da istjerani ljudi dobiju malu novčanu naknadu.

Kad je neki mladi prijatelj posudio i zatim razbio Castrov auto, prijateljev bogati otac rekao je da će platiti štetu. Castro je odbio ponudu i rekao da ga brinu samo prijateljeve ozljede. Druga strana medalje toga ponosnog prezira prema novcu bila je Castrova ravnodušnost prema materijalnim potrebama njegove odane i patničke supruge. Kupili su namještaj za stan na rate, ali Castro je zanemario opomene za plaćanje. Jednom prilikom, kad se bavio politikom izvan Havane, došla je tvrtka za namještaj i odnijela sve iz stana. Castrova je partnera Azpiazua nazvala Mirta u suzama, koja nije imala ni kolijevku za dijete. Barem dvaput im je isključena struja jer Castro nije platio račun. Mirta se žalila da ponekad nema novca čak ni za dječju hranu.

U studenom 1950. Castro je uhićen u gradu Cienfuegos. Otišao je tamo da podupre srednjoškolce koji su se bunili zbog odluke ministarstva obrazovanja kojom su se zabranjivale učeničke udruge. Bitka između učenika i policije trajala je četiri sata. Castro je uletio u gungulu i dobio batina, a zatim je optužen za nasrtanje na policiju i odveden u pokrajinsko sjedište, grad Santa Clara. U tjednoj je emisiji Eddy Chibas protestirao zbog uhićenja njegova mladog pristaše. Došlo je do demonstracija pred zatvorom. Castro je poslao prkosnu izjavu za tisak. Kao pravnik, odlučio je braniti samoga sebe na suđenju. Na sudu se upustio u dugi govor protiv vlade i policije. Sudac, koji vjerojatno nije bio oduševljen što je Castro dobio novu govornicu za svoje političke stavove, poništio je optužbu i oslobodio ga.

Castro je imao i druge načine da se pojavljuje pred očima javnosti. Sprijateljio se s urednikom novina Alerta Ramonom Vasconcelosom, razočaranim bivšim ministrom Priove vlade. Alerta je imala skromnu tiražu od 30 000 primjeraka, ali urednik je stalno tražio nove načine da je poveća. Između ostaloga, nadao se da će to postići ako izvješćuje o Castrovim idealističkim pothvatima. List je razglasio Castrov pravni napad na tvrtku za konzerviranje voća koja je otpustila dugogodišnje radnike kako bi zaposlila nove radnike uz nižu plaću, kršeći zakon o radu. Drugi je članak govorio o Castrovoj tužbi protiv zemljoposjednika koji je uvalio seljake u dugove i time preuzeo vlast nad njihovom zemljom.

Castro je ipak provodio mnogo vremena radeći stvari koje nisu imale veze s odvjetničkim poslom. Sudjelovao je u Kubanskom odboru za mir, koji je spadao u međunarodnu mrežu udruga što su podupirale kampanju Bertranda Russella i drugih ljevičarskih liberala sa Zapada protiv Korejskog rata. Napadao je kubansku vladu jer odobrava američku politiku u Koreji, te zato što namjerava slati kubansku vojsku da se bori kao "topovsko meso" zajedno s Amerikancima. Prezirno je odbacivao optužbe da iza tih mirovnih odbora stoji Sovjetski Savez.

Castrova glavna nada za promjenu kubanske politike i dalje je bio Eddy Chibas, voda stranke Ortodoxo. Međutim, ljeti 1951. Chibas je počinio kobnu pogrešku. Pao je u klopku jer je povjerovao u neke informacije koje je dobio o ministru obrazovanja Aurelianu Sanchezu. U Senatu je optužio Sancheza da je kupio imanje u Gvatemali novcem koji je pronevjerio iz proračuna ministarstva. Ponovio je tu optužbu u nedjeljnoj radijskoj emisiji. Zapravo je Sanchez bio jedan od najpoštenijih ljudi u vladi, te je iskorijenio korupciju svojeg prethodnika Alemana. Chibas je napao krivog čovjeka. Vlada je zahtijevala da dokaže svoje optužbe. Neki su kongresnici obećali da će Chibasu dati dokumentirane dokaze, ali nije bilo ništa od toga.

Kad Chibas nije mogao dokazati svoje tvrdnje, vlada je prešla u napad i prozvala ga klevetnikom i lašcem. Chibas je bio stjeran uza zid. U radijskoj emisiji 5. kolovoza bio je emotivan i branio svoju čast. Na radiju mu se pridružilo više kolega iz stranke Ortodoxo, kao i Castro. Tvrdio je da će se pokazati istinitost njegovih optužaba protiv Sancheza. Galileo je imao pravo kad je rekao da se Zemlja okreće oko Sunca, iako to nije mogao dokazati. Chibas je pozvao kubanski narod da pomete pljačkaše iz vlade. Na kraju je vikao: "Ovo je moj posljednji poziv na buđenje!" Onda je izvukao pištolj i pucao sebi u trbuh. Castro, koji je stajao u blizini kad je odjeknuo pucanj, odjurio je po automobil, pomogao da se Chibas preveze do bolnice i dugo sjedio uz njegov ležaj. Možda se Chibas htio samo raniti u dramatičnoj gesti. Međutim, metak je izazvao infekciju, pa je Chibas umro u bolnici nakon jedanaest dana.

Vode stranke Ortodoxo nisu se mogle dogovoriti gdje da se postavi Chibasov odar. Kapitol je bio previše vezan uz vladu. Sjedište stranke Ortodoxo nije bilo dovoljno veliko za sve ljude koji bi došli odati počast. Zato je vodstvo stranke prihvatilo prijedlog da se omladinsko krilo pobrine za obred i održi ga u Velikoj dvorani Sveučilišta u Havani. Castro je bio u počasnoj straži. Kad su ljudi odali počast, Castro je imao novu ideju za instant-revoluciju. Predložio je kolegama iz omladinskog krila da ne odnesu tijelo na groblje Colon, nego u predsjedničku palaču. S Chibasovim lijesom kao barjakom i središtem gomile koja će doći na sprovod, zatražit će Priovu ostavku i zauzeti palaču. Kolege su mu rekli da je lud: oko palače će biti mnogo naoružanih policajaca, pa bi pokušaj osvajanja zgrade završio u krvi. Castro je tvrdio da se policija neće usuditi pucati na veliku i odlučnu gomilu, da je Prio na kraju mandata i da je poslao mnogo novca u inozemstvo, pa će pred opasnošću pobjeći iz zemlje. Nisu ga poslušali. Tijelo je odneseno ravno na groblje i pokopano.

S obzirom da je naučio marksističko načelo "buržoaske demokracije", Castro je smatrao kako do pravih promjena na Kubi može doći samo kroz revoluciju, a ne izbore. Ljutili su ga oprez i suzdržanost Chibasova nasljednika, novoga vode stranke Ortodoxo, časnog ali dosadnog Roberta Agramontea. Ipak, i dalje se činilo da samo Ortodoxos mogu ispuniti Castrove političke ambicije. Komunistička je stranka bila ocrnjena zbog veze sa Sovjetskim Savezom. Castro je procijenio da u atmosferi Hladnog rata komunisti ne mogu nikako okupiti dovoljno pristaša da uspješno izvedu revoluciju. Zemlju je bombardirala propaganda prema kojoj bi komunisti ukinuli privatno vlasništvo, oduzeli seljacima zemlju, zabranili crkvu, učili djecu da prokazuju roditelje, primali zapovijedi iz Moskve i tako dalje. Mogao se samo nadati da će zbivanja usmjeriti Ortodoxos prema radikalnom i revolucionarnom stavu.

Zbog toga se Castro držao te stranke i glumio da sluša njezine naputke. Zapravo je stalno tražio kako će povisiti temperaturu. Počeo je istragu predsjednikovih osobnih financija i otkrio da je ovaj kupio veliko imanje u blizini Havane i pomoću vojske izgradio pristupnu cestu i uredio kuću. Također je otkrio daje Prio kao odvjetnik zastupao bogatog poslovnog čovjeka koji je osuđen na šest godina zatvora zbog silovanja. Kao predsjednik, Prio je iskoristio svoje ovlasti da pomiluje silovatelja, koji mu je u znak zahvalnosti darovao veliko zemljište. Castro je htio sve to razotkriti u jednoj od redovnih radijskih emisija stranke. Međutim, novo stranačko vodstvo, bojeći se Chibasove sudbine, nije htjelo pristati na to. Govorili su da bi tako stranka upala u štetan sudski slučaj. Castro je morao kupiti termin na drugoj radijskoj postaji da iznese svoje optužbe. Osim toga, dobio je prvu stranicu u listu Alerta. Zatim je na Kaznenom sudu optužio dva policajca koje je smatrao krivima za smrt radnika koji je poginuo u protuvladinim demonstracijama.

Castro se htio kandidirati za Kongres na izborima u lipnju 1952. Smatrao je sebe lučonošom stranke i Chibasovim duhovnim nasljednikom. Međutim, stranačko vodstvo nije dijelilo to mišljenje. Smatrali su da je premlad, previše nezreo i svojeglav, da bi preuzeo tako važnu ulogu. Škodile su mu i stare veze s akcijskom skupinom UIR. Nisu mu išle u prilog ni tvrdnje daje kao student sudjelovao u dva ubojstva, bez obzira jesu li bile istinite ili ne. Kad je Agramonte objavio stranačke kandidate za senatorska i guvernerska mjesta, Castro nije bio na popisu. Mogao se nadati da, u najboljem slučaju, bude kandidat za Zastupnički dom. Za taj ga je položaj trebao kandidirati jedan ili više stranačkih ogranaka kao "pristupnika".

U to se vrijeme Castro sastao s generalom Fulgenciom Batistom, koji se 1948. vratio na Kubu i postao senator. Batista je s prijateljima osnovao Unitarnu akcijsku stranku kako bi ponovo postao predsjednikom. Batista je uvijek tražio korisne saveznike, pa je pristao kad mu je Castrov šurjak Rafael Diaz-Balart predložio sastanak s Castrom. Rafael Diaz-Balart, sin Batistina odvjetnika, postao je šef omladinskog krila Batistine stranke. Htio je da Batista dobije Castrovu potporu. Činilo se da je Castro naklonjen tome, jer je Diazu-Balartu napomenuo: ako Batista želi organizirati udar protiv Pria, "može računati na mene".

Castro je pristao na sastanak u Batistinoj raskošnoj vili. Međutim, tamo nisu otišli dalje od uljudnih razgovora. Obojica su tražili informacije, a nijedan nije htio odati svoje prave političke namjere. Castro se divio knjigama u Batistinoj knjižnici i izrazio blago čuđenje što Batista nema Malapartinu Vještinu državnog udara. Batista je sumnjao da je Castro provokator. Poslije je rekao Diazu-Balartu da je njegov mladi prijatelj pametan i opasan.

Iako nije imao izričitu potporu vodstva Ortodoxo, Castro je krenuo u kampanju da ude u Zastupnički dom. Uspio je dobiti potporu u sjedištima stranke u najsiromašnijim četvrtima Havane. Tri su gradske četvrti stale iza njega. Dok je supruga kod kuće čuvala Fidelita, on je navalio na kampanju sa strahovitom energijom i poslao šapirografirano pismo, napisano plavom tintom, osobno za svih 80.000 članova stranke prijavljenih u Havani. Na Kubi je 1952. takva osobna kampanja bila nešto neviđeno. Bez dopuštenja je stavio kongresnu markicu stranke kako bi pisma izgledala službenije. Održao je mnogo dugih govora, koristeći svoje pristaše u omladinskom krilu stranke kao osobne pomagače koji su organizirali i vodili skupove i sastanke.

Castro je posve prestao s pravnim poslom, osim u slučajevima kad bi to poslužilo njegovim političkim ambicijama. U siječnju 1952. uložio je zahtjev za odstupanjem predsjednika Pria na Sudu računa (to je ustanova koja je nadzirala financijske poslove vlade) i optužio ga za pet prijestupa: korištenje predsjedničkog pomilovanja u zamjenu za financijske usluge, kršenje zakona o radu na svojim posjedima,

korištenje vojnika kao fizičkih radnika, otpuštanje zakonitih radnika radi korištenja prisilne radne snage (vojnika) i prodaja poljoprivrednih proizvoda ispod cijene proizvodnje. Nakon mjesec dana, objavio je na radiju da će javno razotkriti predsjednikove veze s oružanim bandama. Nakon te najave, razotkrivanje je objavljeno u Alerti. U članku je Castro iznio pojedinosti o lažnim poslovima koje su dobili članovi banda, o ministrima za koje rade, te o plaćama koje primaju. Rekao je da predsjednikov osobni tajnik Orlando Puente svakog mjeseca dijeli šezdeset omotnica s novcem za bandite. Sve je to bilo manje-više ponavljanje onoga stoje Castro objavio dvije godine ranije na sveučilištu, ali svejedno je naišlo na velik odjek. Zatim je objavio da će razgolititi skandalozno raskošan život koji predsjednik vodi daleko od očiju javnosti. Glumeći vrtlara, fotografirao je predsjednikovu rezidenciju na selu i tamošnje luksuzne zabave.

Iako je Castro ušao u kampanju kao član stranke Ortodoxo, već je imao revolucionarne ciljeve. Smatrao je da su izvan Havane Ortodoxos pali pod utjecaj tradicionalnih liberala srednje klase, ali da u Havani postoji solidna potpora za radikalan program. Planirao je pomoći Agramonteu i Ortodoxos da pobijede, a onda da osnuje vlastitu frakciju u Kongresu s novim revolucionarnim programom kojim bi privukao radnike, seljake, intelektualce, nastavnike, nezaposlene i druge "napredne" snage.

Lako je moguće da bi i Ortodoxos i Castro pobijedili na izborima. Prio i njegova vlada izgubili su kredibilitet. Predsjednički kandidat stranke Autentico Carlos Hevia bio je relativno pošten ali nezanimljiv. Nakon osam godina korupcije i zloporabe vlasti, smatralo se da su Autenticos praktički nepopravljivi. Osim toga, stranka je pretrpjela još jedan težak raskol, jer se Prio distancirao od svojeg prethodnika Graua. Pokušalo se optužiti Graua da je pronevjerio državni novac. Nakon obostranih optužaba, Grau je odlučio osnovati svoju stranku. Poslije su se pomirili. Ipak, većina je anketa bila na strani Agramontea. Komunisti su odlučili da neće objaviti svojeg predsjedničkog kandidata, nego su preporučili svojim pristašama da glasuju za Agramontea.

Batista je bio kandidat svoje Unitarne akcijske stranke. Nije imao veliku kampanju, s obzirom daje smatrao kako su njegovo ime i ugled dovoljni za pobjedu. Njegovi su prijatelji govorili da će se ljudi sjetiti razdoblja njegove vlasti kao doba mira i blagostanja, te da će pohrliti da mu pruže potporu. Međutim, kako su se izbori bližili, pokazalo se da su te nade neosnovane. Prema anketama, dobio bi pukih deset posto glasova.

Batisti su od početka pristupile skupine vojnih časnika i nagovarale ga da izvede državni udar. To su uglavnom bili srednji i niži časnici koji su dobili čin za vrijeme osam godina vladavine stranke Autentico. Tvrdili su da je vojni puč jedini način da se izbjegnu mito, korupcija i gangsteri pod Autenticos, kao i skok u nepoznato pod neiskusnim i nepredvidljivim Ortodoxos. Isprva je Batista odbijao te prijedloge, misleći da može

pobijediti na poštenim izborima. Međutim, kad je vidio da od toga neće biti ništa, predomislio se. Možda je vjerovao pričama da i predsjednik Prio namjerava poduzeti neustavne korake ako to bude jedini način da zaustavi Ortodoxos. Kako god bilo, 10. ožujka je odlučio daje kucnuo čas za izravno djelovanje javnosti. Glumeći vrtlara, fotografirao je predsjednikovu rezidenciju na selu i tamošnje luksuzne zabave.

Iako je Castro ušao u kampanju kao član stranke Ortodoxo, već je imao revolucionarne ciljeve. Smatrao je da su izvan Havane Ortodoxos pali pod utjecaj tradicionalnih liberala srednje klase, ali da u Havani postoji solidna potpora za radikalan program. Planirao je pomoći Agramonteu i Ortodoxos da pobijede, a onda da osnuje vlastitu frakciju u Kongresu s novim revolucionarnim programom kojim bi privukao radnike, seljake, intelektualce, nastavnike, nezaposlene i druge "napredne" snage.

Lako je moguće da bi i Ortodoxos i Castro pobijedili na izborima. Prio i njegova vlada izgubili su kredibilitet. Predsjednički kandidat stranke Autentico Carlos Hevia bio je relativno pošten ali nezanimljiv. Nakon osam godina korupcije i zloporabe vlasti, smatralo se da su Autenticos praktički nepopravljivi. Osim toga, stranka je pretrpjela još jedan težak raskol jer se Prio distancirao od svojeg prethodnika Graua. Pokušalo se optužiti Graua da je pronevjerio državni novac. Nakon obostranih optužaba, Grau je odlučio osnovati svoju stranku. Poslije su se pomirili. Ipak, većina je anketa bila na strani Agramontea. Komunisti su odlučili da neće objaviti svojeg predsjedničkog kandidata, nego su preporučili svojim pristašama da glasuju za Agramontea.

Batista je bio kandidat svoje Unitarne akcijske stranke. Nije imao veliku kampanju, s obzirom daje smatrao kako su njegovo ime i ugled dovoljni za pobjedu. Njegovi su prijatelji govorili da će se ljudi sjetiti razdoblja njegove vlasti kao doba mira i blagostanja, te da će pohrliti da mu pruže potporu. Međutim, kako su se izbori bližili, pokazalo se da su te nade neosnovane. Prema anketama, dobio bi pukih deset posto glasova.

Batisti su od početka pristupile skupine vojnih časnika i nagovarale ga da izvede državni udar. To su uglavnom bili srednji i niži časnici koji su dobili čin za vrijeme osam godina vladavine stranke Autentico. Tvrdili su da je vojni puč jedini način da se izbjegnu mito, korupcija i gangsteri pod Autenticos, kao i skok u nepoznato pod neiskusnim i nepredvidljivim Ortodoxos. Isprva je Batista odbijao te prijedloge, misleći da može pobijediti na poštenim izborima. Međutim, kad je vidio da od toga neće biti ništa, predomislio se. Možda je vjerovao pričama da i predsjednik Prio namjerava poduzeti neustavne korake ako to bude jedini način da zaustavi Ortodoxos. Kako god bilo, 10. ožujka je odlučio daje kucnuo čas za izravno djelovanje.

Bez obzira na to je li čitao Vještinu državnog udara*, Batista se uvijek jako ponosio brzinom i djelotvornošću kojom je preuzeo vlast u ranim

jutarnjim satima 10. ožujka 1952. Zapravo, većinu su stvari pripremili drugi. Neki su bili stari Batistini pristaše koji su u međuvremenu izbačeni iz vojske. Drugi su bili nezadovoljni časnici, ljuti što manje sposobni ulizice uživaju u lijepom životu i povlasticama visokog čina. Čak i neki generali imenovani dok su vladali Autenticos nisu bili odani korumpiranoj i ozloglašenoj vladi predsjednika Pria. Urotnici su toliko čvrsto odlučili riješiti se političara da su razmišljali o vlastitoj akciji ako ne nagovore Batistu da izvede puč.

Batista je u nedjelju, 9. ožujka, otišao na politički skup u Matanzas, osamdeset kilometara istočno od Havane, gdje je držao govor kao da misli samo na lipanjske izbore. Navečer se vratio u svoju vilu kod Havane. Ubrzo nakon ponoći, tri buicka tiho su se izvezla iz vile. U njima su sjedili Batista, šest aktivnih i četiri umirovljena časnika. Odvezli su se do logora Columbia, goleme vojne baze gdje je bilo stacionirano više od pola kubanske vojske. Upravo je tamo devetnaest godina ranije tadašnji narednik Batista organizirao "ustanak narednika". Glavni logorski časnik bio je jedan od urotnika, pa ih je pustio da udu i počeo s ostalim zavjerenicima preuzimati vlast nad četiri pješačke bojne u vojarnama. Generalske su nastambe opkoljene i generali su uhićeni. Supruga generala Cabrere, načelnika glavnog stožera, nagovarala ga je da se odupre, ali on je odgovorio: "Stara, ako je dotle došlo, već je sve propalo."

Na danu zapovijed, ostali su časnici-urotnici preuzeli vlast u utvrdi La Cabana na ulazu u havanski zaljev, gdje je bio glavni stožer mornarice, kao i na drugim zapovjednim lokacijama. Policijski poručnik Salas, jedan od dva policajca protiv kojih je Castro uložio kaznenu tužbu zbog smrti radnika ubijenog u demonstracijama, preuzeo je glavnu telefonsku centralu, gdje su njegovi ljudi prisluškivali pozive predsjedničke palače i vladinih ureda. U sljedećih je nekoliko sati vojska i policija zauzela autobusne i željezničke kolodvore, zračne luke, elektrane i radijske tornjeve. Zatvoreni su ulazi u ministarstva i sjedišta političkih stranaka, te su postavljeni vojnici da odbiju svakoga tko želi ući. Policija je dobila popis političara i poznatih agitatora koje je trebalo uhititi dok se situacija ne smiri.

Uhićeni su se generali svi mirno predali, ali supruga generala Cabrere, koja je očito bila hrabrija od muža, uspjela je telefonirati kćeri, čiji je momak nazvao predsjedničku palaču i javio im vijest o prevratu u logoru Columbia. Poruka je prenesena predsjedniku, koji se iz rezidencije odvezao u palaču i sazvao kabinet. Predsjednikovi su pomoćnici pokušali otkriti što se događa u drugim vojnim bazama. Pukovnici koji su upravljali vojnim logorima u središnjim pokrajinama Matanzas i Las Villas telefonirali su da izjave svoju vjernost.

Batista je preko poručnika Salasa saznao za Priove očajničke pokušaje da prikupi potporu, pa je poslao mali odred u palaču pod izgovorom da treba pojačati stražu. Ipak, stražari su zaključili da vojnici dolaze uhititi

predsjednika i ustrijelili su poručnika koji ih je predvodio. Batista je zatim poslao tenkove, koji su opkolili palaču, a onda se povukli. U tom je času izaslanstvo studenata koje je predvodio predsjednik FEU-a Alvaro Barba došlo nagovoriti predsjednika Pria da se suprotstavi puču. Prio je odgovorio da će se doista oduprijeti, ali iz jednog od logora svojih lojalnih pristaša. Palača je bila previše nasigurna. Studenti su zatražili od predsjednika da ih naoruža kako bi branili ustavni poredak. Prio je rekao da će isporučiti pošiljku oružja na sveučilište. Studenti su se vratili na sveučilište kako bi čekali oružje koje nikad nije stiglo. Prio i njegov predsjednik vlade krišom su se odvezli na istok, prema Matanzasu, gdje su otkrili da su zapovjednika logora uhitili časnici odani Batisti. Odvezli su se dalje prema Camagueyju, ali prije dolaska su saznali da su pristaše puča preuzeli i taj logor. Vratili su se u Havanu i zatražili azil u meksičkom veleposlanstvu, gdje je već bilo nekoliko ministara.

Vodstvo konfederacije sindikata sastalo se rano ujutro 10. ožujka i proglasilo opći štrajk u znak prosvjeda protiv Batistina nezakonitog preuzimanja vlasti. Međutim, u općoj zbrci i nestašici informacija o zbivanjima, poziv na štrajk imao je slab učinak. Studenti su se okupljali na sveučilištu i uzalud čekali oružje koje je predsjednik obećao. Razni političari i sindikalisti koji su odlučili boriti se protiv prevrata otišli su na sveučilište, koje se činilo kao jedino mjesto gdje bi se mogao organizirati otpor. Naime, građani Havane uglavnom su išli svojim poslom kao da se ništa neobično ne događa.

Fidel Castro je ujutro 10. ožujka spavao kad ga je prijatelj Rene Rodriguez nazvao da ga obavijesti o puču. Misleći (ispravno, kako se poslije pokazalo) da je na popisu onih koje vojna vlada želi uhititi, stavio je crne naočale i pješačio nekoliko blokova do stana polusestre Lidije. Odlučio je što duže izmicati uhićenju i pritom organizirati otpor. Brat Raul, koji je stanovao s Fidelom i studirao, otišao je na sveučilište. Kad je došla policija da odvede braću Castro, u stanu su bili samo Mirta i mali Fidelito.

Iz Lidijina je stana Castro poslao Rodrigueza na sveučilište i u kuću vođe stranke Ortodoxo Roberta Agramontea da vidi kakvo je stanje. U podne su radijske postaje prekinule glazbu, koja je svirala cijelo jutro, i objavile stvaranje nove vlade, koja se uglavnom sastojala od starih Batistinih pristaša koji su bili u njegovoj vladi iz 1940-44. Batista je isprva htio naći nekog poštovanog građanskog političara koji će mu biti paravan kao privremeni predsjednik, ali onda je odlučio sam preuzeti stvar. Ubrzo je vlada objavila izjavu u kojoj je rečeno kako su djelovali da bi srušili zločinački i korumpirani režim, te kako ne bi Priu dopustili zadržati vlast neustavnim sredstvima. Predsjednički i kongresni izbori trebali su se održati u studenom 1953. U međuvremenu, ustavna jamstva, kao i pravo na štrajk i bavljenje stranačkim djelatnostima, bili su zabranjeni.

Kongres je raspušten do izbora, ali kongresnici su i dalje dobivali plaću (tipično za Batistu).

Rodriguez se vratio i javio daje Agramonte rekao kako će Ortodoxos osuditi puč, ali prakticirat će samo građanski neposluh. Nije imao nikakvu konkretnu poruku ni smjernicu za stranku. Na to se Castro razbjesnio, počeo psovati i nazvao Agramontea kukavicom. Još se više zgražao kad je saznao kako je Batista brzo uspio smiriti protivljenja u sindikatima. Neki su militantni sindikalisti uhićeni. Batista je zatim poslao umirujuću poruku Eusebiju Mujalu, glavnom tajniku Konfederacije sindikata, gdje je pisalo da će postojeći zakoni o pravima sindikata biti poštovani. Mujal je nazvao Pria, koji je bio u meksičkom veleposlanstvu. Kad je shvatio da se Prio ne može nikako suprotstaviti puču, zaključio je da sindikati mogu jedino prihvatiti odnose s novom vladom.

S obzirom daje Lidijin stan bio previše očito skrovište, Castro je zbog sigurnosti odlučio provesti noć u hotelu Andino, jeftinom prenoćištu gdje je boravio kao student. Idućeg se jutra s Rodriguezom odvezao autobusom do stana aktivistice Ortodoxosa Evejimenez, koja je živjela u mirnoj četvrti srednje klase. Tamo je proveo dva dana sastavljajući proglas kojim je osudio Batistino preuzimanje vlasti, pod naslovom Revolucion no, Zarpazo!, gdje zarpazo znači iznenadni udarac životinjske šape. Pisao je da unatoč Batistinim tvrdnjama puč nije prava revolucija koja želi uspostaviti društvenu pravdu i poštenu vlast, nego grubo posezanje za plijenom vlasti. Castro je pozvao na aktivan otpor. Obećao je da će se kao i u prošlosti naći mladih ljudi koji su spremni umrijeti mučeničkom smrću u borbi protiv nasilne i diktatorske vlade. Ništa nije tako gorko za narod, pisao je, nego leći slobodan i probuditi se kao rob.

Rodriguez i Eva Jimenez odnijeli su proglas u novine Akrta i pokušali nagovoriti Ramona Vasconcelosa da ga objavi. Nekad je Vasconcelos objavljivao Castrove materijale koje nijedne druge novine nisu htjele. Međutim, sada se nije osudio tiskati Castrov proglas. Kad su ukinuta ustavna jamstva, uvedena je i kontrola tiska. Vasconcelos se bojao da bi objavljivanje proglasa dovelo do zatvaranja njegova lista. Ne našavši izdavača, Castro je odlučio sam tiskati proglas. Uz pomoć brata Raula i Nica Lopeza, crnačkog tiskara koji mu je pomogao u izbornoj kampanji, ručno je napravio petsto primjeraka proglasa na šapirografu.

Šesnaestog svakog mjeseca, najvjerniji članovi stranke Ortodoxo okupili bi se na spomen svečanosti na grobu Eddvja Chibasa na groblju Colon. Castro i prijatelji iskoristili su skup 16. ožujka, šest dana nakon puča, kao prigodu da razdijele primjerke njegova proglasa. Voda Ortodoxos Agramonte također je bio nazočan, ali opet je razjario Castra kad je rekao da će borba protiv Batiste biti nenasilna. Castro je skočio na grob i povikao da je Batista preuzeo vlast silom i da se mora zbaciti silom.

Mnogi su u gomili pljeskali Castrovu nastupu. Kao i on, bili su ljuti i ogorčeni. Bili su uvjereni da će pobijediti na lipanjskim izborima, a sada su njihove nade bile zgažene. Međutim, izvan kruga stranačkih militanata, Castrova vatrena retorika imala je slab uspjeh. Zemlja je tonula u rezignaciju i apatiju. Castro, a posebno njegov junak Chibas, pomogli su da zavlada takvo raspoloženje. Godinama su vodili neprekidnu kampanju u kojoj su pljuvali po Priovoj vladi, ali i po cijeloj političkoj garnituri, tvrdeći da je puna korupcije, nepotizma, pljačke, nasilja, nepravde i nepoštenog pokroviteljstva. Sada, kad je Batista uistinu "pomeo korumpirane političare" (kako je tražio Chibas), Castro je odjednom počeo opisivati stari poredak kao slobodu. Komunisti su bili znatno dosljedniji. Osudili su puč, ali dodali su da zapravo ne predstavlja nikakvu promjenu u odnosu na stari loši sustav stranke Autentico. Tiha reakcija komunista negdje se tumačila kao znak da su možda spremni na suradnju s Batistom kao što su učinili deset godina ranije.

Batista je preuzeo vlast brzo, glatko i praktički bez nasilja. Tvrdio je kako je djelovao samo zato što je saznao da Prio želi naći izgovor da poništi izbore i produži svoj mandat. Obećao je povratak demokratskih prava i sloboda uspostavljenih ustavom iz 1940., koji je uostalom sastavio uglavnom on. Vješto je iskoristio razočaranje javnosti starim političarima, te je nalazio i objavljivao nove gadosti iz njihova javnog i privatnog života. Odlučio je istrijebiti gangstersko nasilje koje je vladalo u godinama vlasti Autenticos. Obećao je da će se vladini ugovori poštivati, kao i međunarodne obveze zemlje. Rekao je da će se slobodni izbori održati za dvadeset mjeseci. Uz takva jamstva i objašnjenja, ima li smisla žrtvovati život zbog nerealnog cilja da se nova vlada zbaci silom, kao što je htio Castro? Većina je ljudi smatrala da nema.

Nakon tri dana, Batista se osjećao dovoljno sigurno da popusti neke mjere koje je uveo na dan puča. Prihvatio je zahtjev meksičkog veleposlanika da bivšem predsjedniku Priu omogući let u Meksiko i zatim u Miami. Više drugih istaknutih političara iz stranke Autentico pobjeglo je iz zemlje. Nenaklonjeni političari koji su ostali na Kubi, kao i vodstvo stranke Ortodoxo, izloženi su mješavini prijetnja i nagovaranja. Agramonte je pozvan u sjedište SIM-a (tajne policije), gdje su mu rekli da ga pažljivo nadziru i da će snositi teške posljedice ako se ne pokori odredbama nove vlade.

Nova je vlada objavljivala poruke potpore raznih guvernera, gradonačelnika, poslovnih ljudi i drugih istaknutih građana. Trgovačka komora Havane i druge poslovne organizacije izrazile su odobravanje Batistine vlade i potporu za mjere koje predlaže. Banke su izjavile da smatraju kako će Batista stvoriti stabilnost koja je nužna za dobro poslovanje. Neki stari političari, pogotovo vode malih stranaka Liberala i Demokrata, otvoreno su prigrlili puč. Katolička je crkva bila suzdržana, i samo je nekolicina svećenika otvoreno govorila protiv Batiste. Većina je

državnih službenika, kao i sudaca, zadržala staro mjesto. Kad su vođe stranaka Autentico i Ortodoxo podnijeli tužbu Sudu za ustavna jamstva, tvrdeći daje Batista prekršio ustav iz 1940., sud je odbacio tužbu tvrdeći da "revolucija" sada piše zakone.

Fidel Castro se nije zadovoljio pukim pravnim koracima svoje stranke. Zasebno je uložio kaznenu tužbu protiv Batiste na Sudu hitnosti, tvrdeći da kazne propisane u kaznenom zakonu za stvari koje je radio Batista iznose više od sto godina zatvora. Rekao je prijeteći da režim koji preuzima vlast silom nema ni moralnu ni zakonsku osnovu za osuđivanje onih koji koriste silu protiv njega. Optužio je više ministara za kršenje zakona o radu za koje je Batista obećao da će se poštovati. Vlada nije mnogo marila za takvo bockanje, a sudovi su ga ignorirali. U zemlji je vladao toliki mir, i Batista je bio tako samouvjeren, da su neke novine mogle izvješćivati o protuvladinim djelatnostima, kao i Castrovim postupcima na sudu, bez ikakvih posljedica. U svibnju su vraćena (barem teoretski) neka ustavna jamstva koja su bila poništena u vrijeme puča.

Međunarodno je priznanje dodatno ojačalo novu vladu. Vojne diktature u Venezueli, Nikaragvi i Dominikanskoj Republici prve su formalno priznale generala Batistu. Isto je zatim učinilo više država u Latinskoj Americi i Europi, kad je postalo očigledno da Batista vlada zemljom. Kad se u američkoj vladi raspravljalo o priznavanju Batiste, nije ih brinuo njegov odnos prema demokraciji, nego kakav će odnos imati prema međunarodnim obvezama Kube i prema komunizmu. Iako je Batista radio s komunistima u ratnim godinama, američki dužnosnici za vanjske poslove bili su uvjereni da će u novoj međunarodnoj klimi biti jako protiv komunizma. Batista im je to odmah potvrdio. Tako je vlada SAD-a objavila formalno priznanje 27. svibnja, bez obzira na stavove dvije najveće političke stranke na Kubi. Relativna brzina kojom su Sjedinjene Države priznale Batistinu vladu, za razliku od njihova dugog odbijanja da priznaju revolucionarnu vladu iz 1933. pojačala je Castrovo uvjerenje da je »imperijalizam« pravi i najveći neprijatelj protiv kojeg će se morati boriti.

Postoje oni koji govore da se Castro možda potajno obradovao zbog Batistina udara. Godinama se zalagao za revolucionarni put do vlasti. Bilo bi lakše opravdati nasilno zbacivanje vojnog diktatora nego demokratski' izabrane vlade, koliko god ona imala mana. Kao što je rekao Lenjin, što gore, to bolje. Međutim, činjenice kažu da je Castro bio iskreno razjaren zbog puča. Prije toga je grozničavo radio da bude izabran za Kongres, gdje bi bio stalno pred očima javnosti, pa bi stekao masovnu potporu za revolucionarni program. U tim izbornim mjesecima mogao se otvoreno reklamirati, voditi radijske emisije i iznositi svoje stavove u Alerti. Te su mogućnosti odjednom nestale. Poslije je rekao: »Kad je došlo do puča, sve se promijenilo. Smatrao sam da bi prvi korak

trebao biti povratak na prethodnu ustavnost.« Ipak, zaključio je da nema smisla raditi sa službenom strankom Ortodoxo. U njegovim je očima ta stranka gotovo potpuno pala u ruke slabih i nesposobnih liberala srednje klase. Umjesto toga, odlučio je osnovati posve novu organizaciju s radikalnim pristašama koje je okupio kad je vodio kampanju u Havani.

Krenuo je izgraditi ono za što je koristio namjerno nejasan izraz: »Pokret«*. To je trebala biti organizacija na dva kolosijeka, s građanskim odborom i vojnim odborom, a oba bi strogo nadzirao on glavom. Građanski bi odbor vodio političku agitaciju, kroz ilegalne novine i one političke djelatnosti koje su bile dopuštene pod Batistinim režimom. Vojni bi odbor pripremao, vježbao i na kraju naoružavao tajnu silu koja bi mogla nasilno djelovati kako bi oslabila i konačno srušila Batistu s vlasti. Pokret se trebao organizirati prema strukturi ćelija koja se već obilno koristila u revolucionarnim pokretima protiv diktatura u mnogim dijelovima svijeta, kao i na Kubi za vrijeme Machadove diktature. Svaka bi ćelija imala desetak ljudi, koji ne bi ništa znali o postojanju i djelatnostima drugih ćelija. Jedini čovjek koji bi znao sve i svakoga bio bi Castro.* Movimiento (nap. ur.).

Zamisao o Pokretu rodila se kad je Castro sreo malu skupinu dobrih prijatelja, koji su svi bili mladi Ortodoxos s boravištem u Havani, te su već odlučili poduzeti protiv Batiste nešto bolje od uzaludnih protesta. Vode te skupine bili su 24-godišnji računovođa u prodavaonici automobila Abel Santamaria i njegova sestra Havdee Santamaria. Nakon prvoga dužeg razgovora s Castrom, Santamaria je postao odan i gorljiv pristaša, praktički Castrov zamjenik. Stančić obitelji Santamaria postao je glavna baza djelatnosti Pokreta. Castra je Santamariji predstavio još jedan od važnih prvih članova, Jesus Montane, niži rukovoditelj u tvrtki General Motors, kojem se Castro obratio tijekom izborne kampanje želeći zamijeniti svoj stari automobil za neki bolji. Montane je nabavio automobil za Pokret; osim toga, njegov je posao bio dobar paravan za tajne revolucionarne djelatnosti.

Castro je od sljedbenika zahtijevao tajnost i potpunu odanost. Članovi Pokreta morali su voditi asketski život, uzdržavati se od alkohola i posvetiti se potpuno radu na rušenju Batiste. Održavala se stroga disciplina. Član je mogao biti izbačen zbog jedne indiskrecije ili kašnjenja na dogovoreni sastanak. Melba Hernandez, odvjetnica iz Ortodoxos nekoliko godina starija od Castra, poslije je opisala ulazak u Pokret kao gotovo religiozno iskustvo. Slušati Castrov tih, uvjerljiv i ozbiljan glas odjednom je dobilo novo značenje i novu svrhu. Urotnička tajnost bila je dio cijelog dojma. »Castro je govorio vrlo tiho... prišao bi vam kao da će vam reći neku tajnu, pa bi se osjećali kao da imate zajedničku tajnu.«

Melba Hernandez je u Pokret uvela još jednog važnog člana, mladog učitelja i pjesnika po imenu Raul Gomez. S Montaneom je došao njegov dobar prijatelj Boris Luis Santa Coloma, zaručnik Havdee Santamaria. Castro je doveo tiskara Nica Lopeza i dva-tri pouzdana prijatelja. Tih desetak ljudi bili su jezgra Pokreta. Početno četveročlano vodstvo činili su Castro, dvoje Santamarija i Melba Hernandez, ali Castro je otpočetka imao potpunu i neupitnu opću vlast. Roditelji Melbe Hernandez bili su simpatizeri, pa su ponudili svoj stan kao rezervno sjedište. Castrova polusestra Lidia također je bila dovoljno naklonjena da povremeno prepusti svoj stan za sastanke vodstva Pokreta. Montane i Santamaria poslije su dali na raspolaganje elegantan ured kod obale Malecon, koji je bio najbolje skrovište. Castro nikad nije koristio svoj vlastiti stan za sastanke s više od dva-tri čovjeka.

Nakon srpnja 1952. ubrzao se tempo novačenja. U roku od jedne godine, Castro je uključio u Pokret oko 1200 ljudi, koje je organizirao u više od sto ćelija. Neke su ćelije bile stariji kružoci prijatelja istomišljenika koji su se pridružili u skupinama. Formalno je vodstvo imalo deset ljudi, šest u političkom odboru i šest u vojnom odboru, jer su Castro i Abel Santamaria bili članovi oba odbora. Velika većina havanskih članova dolazila je iz siromašnijih gradskih četvrti; bili su to ljudi koje je privukla Castrova kampanja za kongresnika. Medu njima je bilo uličnih prodavača, vozača, trgovačkih pomoćnika, konobara, mehaničara i nezaposlenih. Mnogi su bili neženje, s malo članova obitelji i drugih veza, te nisu bili odani drugim organizacijama kao što su sindikati. Tipičan rani član bio je Ramiro Valdes, 21-godišnji pomoćnik vozača kamiona, koji je mnogo godina kasnije postao zastrašujući i vrlo uspješan načelnik tajne policije predsjednika Castra. Valdes se oduševio Castrovim govorima na radij skom programu stranke Ortodoxo i htio se upoznati s njim. Zatekao je Castra odjevenog u svoje tipično tamno vuneno odijelo, unatoč zagušljivoj srpanjskoj vrućini. Međutim, Castrova je konzervativna vanjština samo naglašavala tihu strast s kojom je postavljao svoje revolucionarne ciljeve. Valdes je postao vjeran član i pomogao da se unovače mnogi drugi članovi iz sirotinjskih nastamba u četvrti Artemisa blizu Havane.

Castro namjerno nije novačio članove komunističke partije. U pitanju ideologije, krišom je bio bliži komunistima nego većini Ortodoxos. Međutim, znao je da komunisti imaju vlastite planove i dnevni red, a nije se htio podvrgnuti nijednoj drugoj političkoj organizaciji. Osim toga, komunisti su postali izolirani od drugih ljevičarskih pokreta zbog pritiska Hladnog rata. Izgubili su položaje čak i na sveučilištu. Castrov stari komunistički prijatelj Alfredo Guevara pokušao je prema uputi partije privoljeti Castra da sklopi savez s komunistima. Castro je sa svoje strane smatrao da bi sudjelovanje komunista u Pokretu moglo biti štetno, jer bi otjeralo socijalne umjerenjake, čiju je potporu još trebao. Poslije su dva komunista ušla u Pokret, ali u oba slučaja su okolnosti bile iznimne.

Jedan je bio sredovječni radnik čija se pripadnost partiji nekako previdjela. Drugi je bio Raul Castro, koji se mnogo družio s komunističkim studentima tijekom cijele 1952. godine. Raul je proveo ljeto 1953. na komunističkoj mirovnoj konferenciji u Beču i u posjetima raznim istočnoeuropskim zemljama. U lipnju 1953., nakon povratka na Kubu, prijavio se da pristupi pokretu Komunističke omladine. Ipak, Fidel nije uključio Raula u više sfere Pokreta. Znao je da će se u slučaju sukoba interesa Raul pokoriti jačem karakteru starijeg brata.

U Pokretu je bilo relativno malo studenata i ljudi s akademskim obrazovanjem. I to je učinjeno namjerno. Ljudi sa sveučilišnim obrazovanjem obično su imali mišljenje o svemu i svađali se oko odluka. Castro nije htio tako nešto u Pokretu. Htio je ljude koji će dati bezrezervnu potporu njegovu vodstvu i uputama. Novačio je studente i ljude s diplomom samo kad su imali neko tehničko znanje ili veze od kojih bi imao veliku korist.

Osim porasta članstva, politička se djelatnost Pokreta u ranim danima usmjerila na izradu i distribuciju ilegalnih novina. Prije nego što su Santamaria i Montane udružili snage s Castrom, kupili su rabljeni tiskarski stroj na kojem su tiskali brošuru protiv Batiste pod imenom Son Los Mismos (»Jednaki su«). Castro je pisao članke za tu brošuru pod pseudonimom Alejandro, ali nije mu se sviđao naslov, pa je s pjesnikom Raulom Gomezom pokrenuo drugu brošuru pod imenom El Acusador (»Tužitelj«).

Nakon nekog vremena, Son Los Mismos je prestao izlaziti, pa je El Acusador postao jedino glasilo Pokreta, gdje je Castro pisao većinu sadržaja. Veći dio brošure sastojao se od prilično sirovih napada na Batistu i njegove ljude. Manje se pisalo o onome što Pokret želi. Tražilo se da prestane zlostavljanje radnika i seljaka, da plaće budu bolje, te da se poštuju prava žena. Castro je pisao da će nakon revolucije velikim zemljoposjednicima (uglavnom strancima) zemlja biti oduzeta i raspodijeljena malim imanjima i seljacima koji rade na njoj. Nigdje se nije spominjao komunizam, pa čak ni marksizam. Junak i uzor koji se najčešće spominjao bio je poštovan praktički na cijeloj Kubi: Jose Marti. Iako E! Acusador nije davao potpunu sliku Castrovih namjera, ovaj je to sam sebi opravdavao kroz Martijev postulat da čovjek mora skrivati svoje ciljeve ako ih želi ostvariti.

Osim tiskovine koja iznosi njegove stavove, Castro je htio nabaviti ilegalnu radijsku postaju. Unovačio je u Pokret 41-godišnjeg liječnika po imenu Mario Munoz, koji je živio u gradu Colon u središnjoj Kubi. Munoz je bio gorljivi revolucionar, ali i radio-amater. Napravio je dva jednostavna odašiljača, koji su se koristili za emitiranje proglasa i objava Pokreta. Emisije su se reklamirale u brošuri Pokreta, ali pokazalo se da ih je teško čuti.

Prva godišnjica smrti Eddvja Chibasa bila je 16. kolovoza 1952. Velik sastanak pristaša stranke Ortodoxo trebao se održati kod Chibasova groba na groblju Colon. Castro je namjeravao pretvoriti taj događaj u veliku propagandnu platformu za Pokret. Treći broj El Acusadora tiskan je u deset tisuća primjeraka da bi se podijelio na svečanosti, a unutra je bio oštar napad na slabosti i kukavičluk službenog vodstva stranke Ortodoxo. Međutim, postalo je očito da se SIM barem djelomično uvukao u organizaciju Pokreta. Tiskarski je stroj pronađen u stanu člana Pokreta po imenu Gonzalez, te je razbijen. Zaplijenjena je i spaljena velika količina primjeraka El Acusadora. Kad su neki vodeći članovi Pokreta došli do groblja Colon noseći primjerke El Acusadora, policija ih je uhitila. Melba Hernandez i još jedna žena puštene su kasnije istog dana, te su obavijestile Castra o uhićenjima. Sljedećeg su dana Castro i Hernandez otišli u policijsku postaju kao odvjetnici da traže puštanje uhićenika. Zapanjili su se kad su vidjeli daje uhićeno više članova vodstva Pokreta koji nisu imali nikakve veze sa svečanošću na groblju, a medu njima su bili i Montane i Raul Gomez. Očito se radilo o koordiniranoj policijskoj akciji. Ubrzo je policija pronašla i jedan od odašiljača Pokreta, te ga je uništila.

Castro je imao sreće što je policija očito mislila da njegova družina amaterskih revolucionara nije nikakva ozbiljna prijetnja. Za tajnu policiju, najveća opasnost za Batistin režim krila se u eventualnim skupinama nezadovoljnika unutar same vojske, nakon toga u etabliranim političkim strankama, pogotovo skupinama stranke Autentico koje je financirao bivši predsjednik Prio. Zbrda-zdola okupljeni ljudi koji su izdavali El Acusador nisu spadali u te kategorije, pa su pušteni nakon nekoliko dana. Ubrzo je Fidela Castra i Abela Santamariu zaustavio policijski automobil, te su odvedeni u policijsku postaju i pretraženi. Na njima nisu nađeni nikakvi optužujući materijali, pa su i oni pušteni. Unatoč velikom trudu, Castro nikad nije doznao je li policijska akcija došla zbog izdaje unutar Pokreta ili samo kao posljedica policijskog nadzora nad ljudima koji su dijelili brošuru Pokreta.

Uhićenja u kolovozu nisu utjecala na pripremu vojnih djelatnosti Pokreta, što je postalo glavni Castrov prioritet. Ključna stvar u tom polju dogodila se kad je u rujnu unovačen Pedro Miret, student strojarstva i stručnjak za oružje koji je imao zbirku starih pušaka i sačmarica. Davao je poduku iz rukovanja oružjem studentima, Batistinim protivnicima, u zabačenim podrumima sveučilišnih zgrada, a povremeno i na zaklonjenim mjestima na krovu. Ubrzo nakon što se pridružio pokretu, Miret je ušao u šesteročlani vojni odbor, gdje su osim njega bili Castro, Abel Santamaria, Jose Luis Tasende (tvornički radnik), Ernesto Tizol (uzgajivač pilića koji je osnovao svoju malu političku skupinu prije nego što se udružio s Castrom) i Renarto Guitart (trgovački šegrt iz Santiaga). Vojna obuka ćelija Pokreta održala se najesen 1952., bilo na sveučilištu (bilo je opasno iznositi oružje sa zemljišta sveučilišta) ili noću, na

imanjima u okolici Havane. Novaci su na sveučilištu učili rastavljati i sastavljati Miretove puške. Na selu su učili puzati preko zapreka poput specijalaca, noseći oružje-igračke. Nakon siječnja 1953. sva se obuka vršila izvan sveučilišta, na lokacijama koje su se često mijenjale kako bi se održala tajnost. Članovi ćelije putovali su pojedinačno autobusom na selo i zatim pratili upute da dođu na zborno mjesto.

Zbog sigurnosnih i financijskih razloga, pucanje se vježbalo vrlo rijetko. Oscar Alcalde, član Pokreta koji je bio niži službenik u ministarstvu financija, ušao je u lovački klub i koristio to kao izgovor da poziva goste kako bi gađali puškom. Miretu je neko vrijeme pomagao čovjek po imenu Isaac Santos, koji je bio u američkoj vojsci u Koreji i podučavao vještine pješaštva i specijalaca. Santos je poslije ispao iz igre jer se sumnjalo da je uhoda iz Batistine policije ili CIA-e. Castro osobno i Abel Santamaria rijetko su bili nazočni na vojnim vježbama. Detaljna koordinacija obuke, kao i izdavanje lozinka, bila je obično zadatak Tasendea i Tizola. Posrednik koji je nosio poruke između Castra i drugih voda Pokreta bio je obično Nico Lopez, djelomično zato što se nije činilo vjerojatnim da bi crnački radnik surađivao s mladim odvjetnikom aristokratska izgleda.

Ključan problem Pokreta bila je nestašica novca za kupovinu oružja. Većina oružja koje su mogli kupiti bile su lovačke puške. Vojne puške u relativno dobrom stanju teško su se nalazile na crnom tržištu, a bile su i vrlo skupe, kao i streljivo. Jedanput je Alcalde poslan na tajni sastanak, koji je dogovorila treća strana, sa španjolskim republikancem koji je navodno nudio na prodaju deset rabljenih automatskih pušaka thompson. Kako je na mjestu sastanka bilo nekih čudnih ljudi, Alcalde je posumnjao da se radi o klopci SIM-a. Pobjegao je a da nije vidio Španjolca.

Pokret nije imao bogate članove koji bi riješili financijske probleme. Ni Castro nije zarađivao praktički ništa, pa je poslije u šali govorio o sebi kao o jedinom plaćenom zaposleniku Pokreta, s obzirom da je živio od novca koji je posuđivao od kolega. Njegov otac nije htio ispunjavati njegove zahtjeve za velikim svotama novca, pogotovo zato što je znao da bi Fidel mogao dobro zarađivati kad bi htio ozbiljno raditi kao odvjetnik. Fidel se obratio starijem bratu Ramonu, koji je preuzeo upravljanje imanjem u Biranu. Fidel je rekao da mu hitno treba novac za akciju koju priprema, ali nije rekao kakvu. Ramon mu je nevoljko dao 140 pesosa, stoje Fidel prihvatio bez zahvalnosti. Više je članova Pokreta stavilo hipoteku na svoje posjede ili prodavalo namještaj da prikupi novac. Kad je Montane otišao iz General Motorsa, dao je Pokretu cijelu otpremninu od 4000 pesosa.

Castro je u studenom 1952. otišao na godišnju svečanost Sveučilišta u Havani radi sjećanja na smrt osam studenata koje je smaknula španjolska kolonijalna vlast. Tada se upoznao s Naty Revuelta. Bila je to prelijepa i društvena djevojka, udana za uspješna i marljiva mladog

kardiologa. Imala je buntovnički duh i mnogo slobodnog vremena. Pridružila se raznim političkim organizacijama i postala oduševljeni pristaša najradikalnijeg krila Ortodoxos. Kad je Batista izvršio puč, Naty se uplašila da bi se radikali iz Ortodoxa mogli naći na meti policijskih progona. Napravila je kopije ključa svojeg stana i poslala ih trojici poznatih militanata u Havani, od kojih je jedan bio Castro, da koriste njezin stan kao utočište. Poslao joj je poruku zahvalnosti, ali prvi ju je put vidio tek na svečanosti.

Fidela je Naty jako privukla. Uložio je sav svoj šarm i smisao za šalu, što mu je dobro išlo. Te su se večeri mnogo smijali, kako se Naty poslije sjećala. Tada je bila sretno udana i imala kćerkicu, ali ludo se zaljubila u Fidela, te je ostala zaljubljena do kraja života, unatoč mnogim godinama zanemarivanja, pa i odbacivanja. Natyn je muž isprva dobronamjerno pretpostavio da se Naty oduševljava Castrom zbog političkih razloga, pa se neko vrijeme nije bunio. Naty je toliko htjela pomoći Pokretu da je prodala nakit radi kupovine oružja.

Što se tiče Castrove patničke supruge Mirte, ostala je odana i privržena, ali Castro joj je malo govorio o svojim političkim djelatnostima i ciljevima. Njezin brat Rafael postao je podtajnik Ministarstva unutarnjih poslova u Batistinoj vladi, pa je bila rastrgana između njih dvojice. Budući da je navikla na udoban život srednje klase, Mirta je teško trpjela posljedice Castrove besparice. Kako kaže jedna uvjerljiva anegdota, Castro se jedne noći kasno vratio kući s prijateljem Pedrom Trigom i ustanovio da su mu isključili struju zbog neplaćanja, da mu trogodišnji sin Fidelito ima vrućicu, te da mu supruga nema novca za lijekove. Uredio je da se Fidelito pošalje u obližnju bolnicu i posudio od Triga 5 pesosa kako bi žena kupila lijekove. U džepu je imao 100 pesosa, ali taj je novac darovan za kupovinu oružja, a ta je svrha za Castra imala prednost pred svime ostalim.

U siječnju 1953. Castro je napokon raskinuo veze sa službenim vodstvom stranke Ortodoxo. Naime, bila je sazvana posebna sjednica stranke da se raspravi o prijedlogu sudjelovanja u višestranačkoj koaliciji protiv Batiste. Castro i drugi radikali smatrali su da bi takva koalicija uništila neovisnost stranke, kao da se prodala. Demonstrativno je s pristašama napustio sjednicu, vičući da »ti političari« neće postići ništa. Istovremeno je igrao dvostruku igru s komunistima. Osobno nikad nije sudjelovao u komunističkim djelatnostima, ali nije nikako odvraćao brata Raula od toga. Raul je često bio u prvim redovima komunističkih demonstracija, kako na sveučilištu, tako i izvan njega. Imao je vodeću ulogu u studentskom protestu kad je bijeli mramorni kip jednog komunističkog junaka netko zalio crnom bojom. Protest je prešao u prave nerede. Kako suzavac i pendreci nisu imali uspjeha, policija je otvorila vatru i ubila jednog demonstranta. Trideset je studenata uhićeno i odvedeno u policijsku postaju. Tek na kraju, kao deus ex machina,

Fidel Castro se pojavio u postaji u svojstvu odvjetnika i zatražio puštanje pritvorenih studenata.

Stota godišnjica rođenja Josea Martija padala je na 28. siječnja 1953. Bio je to velik događaj. Svaka politička stranka na Kubi, od ljevice do desnice, pozivala se na Martijevo duhovno naslijede. Batista je organizirao raskošne službene proslave, koje su počele u predsjedničkoj palači. Opozicija je organizirala svoje proslave. Fidel Castro, koji je strastveno vjerovao daje on jedini pravi Martijev nasljednik, pristao je sudjelovati u masovnoj bakljadi na ulicama Havane. Sudjelovalo je oko petsto članova Pokreta, koji su koračali u discipliniranim redovima i vikali »Revolucija!« i »Sloboda!«. Svi su članovi Pokreta nosili zapaljene baklje koje su mogle poslužiti i kao oružje u slučaju policijskog napada. Kao daje Castro (ne prvi put) preuzimao reklamnu taktiku od Hitlera i Mussolinija.

Batistina policija, koja je htjela ostaviti što bolji dojam pred stranim gostima pozvanima u Havanu na službenu proslavu za Martija, nije ništa poduzela protiv bakljade. Dobro organizirani i disciplinirani redovi ljudi iza Castra izgledali su mnogim gledaocima kao komunisti. Oni koji su znali Castra, ali nisu bili u Pokretu, pretpostavljali su da opet koristi svaku priliku da se uključi u neku opoziciju. Kako je bio dobar govornik i privlačio mnogo pažnje, nitko nije ni slutio, unatoč toj sceni, da je Castro zapovjednik skrivene vojske.

Ubrzo nakon Martijeve godišnjice, Castro je postigao da se članak s njegovim potpisom objavi u državnim novinama, prvi put nakon Batistina puča godinu dana ranije. Članak, koji je izašao u popularnom tjedniku Bohemia, opisivao je kako je policija uništila atelje jednog ljevičarskog kipara. U usporedbi s Castrovim uobičajenim napadima, na primjer, dok je izdavao El Acusador, članak u Bohemiji bio je prilično mlak. To je bila još jedna taktička prekretnica u Castrovu vodstvu Pokreta. Dok je intenzivirao pripreme za vojno djelovanje, htio je da izgleda kao da se bavi stvarima koje će policiji izgledati kao relativno bezopasna politička aktivnost.

Castrov Pokret nije nipošto bio jedina tajna organizacija s ciljem rušenja Batiste. Druga takva skupina bio je Nacionalni revolucionarni pokret (MNR)*, koji je vodio profesor filozofije Rafael Garcia Barcena, suosnivač stranke Ortodoxo 1947. godine zajedno s Eddvjem Chibasom, pa su ga neki smatrali pravim Chibasovim nasljednikom. ' Kratica od Movimiento Nacional Revolucionario (nap. ur.).

Šest je godina predavao na Višoj vojnoj školi, pa je stekao sljedbenike medu mladim časnicima. Garcia Barcena je htio steći vlast bez prolijevanja krvi, to jest, učiniti nešto slično kao Batista. Za razliku od Castrova Pokreta, MNR je pretežno bio organizacija srednje klase, s mnogim stručnjacima i studentima u svojim redovima.

Garcia Barcena obratio se Fidelu Castru u ožujku 1953. tražeći njegovu pomoć u pokušaju zauzimanja vojne baze Columbia uz pomoć časnika u vojarnama. Castro se nije htio izjasniti. Poslije je tvrdio daje u načelu htio pomoći Garciji Barceni, ali da ga je upozorio kako MNR razgovara s previše ljudi i daje njihova sigurnost vjerojatno ugrožena. To je možda bila istina, ali time je Castro dobio opravdanje da se ne upliće u pothvat kojim ne upravlja i koji mu se čini loše smišljen. Kako god bilo, na dan kad je Garcia Barcena htio preuzeti logor Columbia, policija je opkolila kuću gdje su se sastali urotnici i uhitila sve nazočne. Garcia Barcena i neki drugi bili su strašno mučeni kako bi odali ortake. Četrnaestorici je ljudi suđeno i strpani su u zatvor. Neki militanti MNR-a koji su izbjegli zatvor poslije su odlučili prijeći u Castrov Pokret. Neki su ga optužili za izdaju. Znao je datum akcije MNR-a i pobrinuo se da on i svi drugi članovi vodstva Pokreta budu daleko od Havane na taj dan.

U lipnju 1953. održan je sastanak u kanadskom gradu Montrealu, na kojem su sudjelovale sve nekomunističke političke stranke i organizacije koje su se protivile Batisti. Htjeli su razraditi strategiju za povratak demokracije na otok. Castro, koji se praktički isključio iz stranke Ortodoxo, nije bio pozvan, ali je posjetio neke sudionike kad su se vratili na Kubu. Bivši šef mladeži stranke Ortodoxo Max Lesnick natuknuo je da se sprema akcija, te da nabava oružja neće biti problem. Nestašica oružja bila je velika nevolja za Castra, ali i dalje se nije htio udruživati ni sa kakvom skupinom koja nije pod njegovom vlašću. Dapače, sumnja da bi netko drugi ubrzo mogao krenuti u akciju protiv Batiste možda ga je navela da iznese svoje planove i bude prvi. Plan koji je spremao nekoliko mjeseci bio je napad na vojarnu Moncada u Santiagu, u pokrajini Oriente, te istodobni napad na manji vojni položaj Cespedes u Bavamu, gradu stotinjak kilometara udaljenom od Santiaga, jer se tim položajem kontrolirala glavna cesta kojom se u pokrajinu dolazilo sa zapada.

Sve do posljednjeg trenutka, Castro nije spominjao napad na Moncadu nikome osim petero drugih članova Pokreta. Međutim, cijelog je života kombinirao krajnju tajnost i varke s povremenim bljeskovima smione iskrenosti. U lipnju se obratio profesoru vojne povijesti Portellu Vili, članu Ortodoxos, i pitao ga može li skupina naoružanih dragovoljaca uspješno izvesti iznenadan napad na vojarnu Moncada. Portell Vila mu je odgovorio da ne mogu uspjeti bez pomoći iznutra.

To nije uvjerilo Castra. Držao se uvjerenja, koje su posebno potkrepljivali događaji iz Francuske revolucije, da se tajna uspjeha krije u smionosti i iznenađenju. Kao stoje sam rekao, prethodni pokušaji revolucije na Kubi poduzeti su s redovnom vojskom ili bez nje, ali nikad protiv nje. Smatralo se da vojska može zaustaviti svaki pokušaj preuzimanja vlasti, pa da je zato potrebno uvjeriti vojsku barem da stoji i gleda, ako se želi napraviti uspješan ustanak. Neuspješan pokušaj MNR-a ovisio bi o pomoći vojnih časnika. Castro je smatrao da bi takva akcija uz vojnu pomoć bila običan

puč, te da bi prava moć ostala u rukama vojske, kao što se dogodilo 1933., kad je Revolucionarno vijeće stupila na vlast uz pomoć Batistinih vojnika, a onda pala nekoliko mjeseci kasnije.

Castro je smatrao da može dokazati daje predodžba o nepobjedivoj vojsci zapravo kriva. U vojarni Moncada obično je bilo oko 400 vojnika, ali očekivao je da nisu u punom stanju pripravnosti, te da će 25. srpnja, na dan svetog Jakova (Santiago), većina časnika biti na dopustu ili slaviti u gradu do kasnih sati. Napadači su trebali stići u zoru 26. srpnja u više automobila, odjeveni u vojne odore, te preuzeti vlast nad vojarnom prije nego što se uspije podignuti uzbuna. Trebali su uletjeti u oružarnicu i brzo izaći iz vojarne s oružjem, prije nego što druge pješačke ili zrakoplovne jedinice stignu reagirati. Ako vrijeme i okolnosti dopuste, trebali bi poslati zbunjujuće poruke drugim vojnim bazama, javljajući da su akciju poduzeli niži časnici unVtar vojarne.

Santiago je pažljivo izabran kao cilj operacije. Oriente je u čitavoj kubanskoj povijesti bio najburniji dio zemlje, s najviše revolucija. Zbog siromaštva, zaostalosti i većine posjeda u rukama nekolicine ljudi, uglavnom stranih korporacija, odavno je tamo bilo plodno tlo za nezadovoljnike. Ondje su se mogle vidjeti najgore društvene posljedice sezonske naravi glavnog kubanskog proizvoda, šećera. Sjekači trske, uglavnom potomci robova, lomili su kičmu od zore do mraka tijekom četiri mjeseca, a sljedećih osam mjeseci obično nisu imali posla. Oriente je kao kvrgava glava krokodila koji je oblik otoka, područje koje je najdalje od glavnih središta vojne i političke moći, koji su svi na repu krokodila. Uspješan iznenadni napad na vojarnu Moncada mogao je po Castrovu mišljenju potaknuti opći ustanak u pokrajini prije nego što vlada stigne preseliti vojsku na istok. Oružje iz Moncade višestruko bi pojačalo vatrenu moć Pokreta, te bi mu omogućilo da naoruža lokalne dragovoljce. Castro je svjesno slijedio postupke boraca za nezavisnost Kube, koji su se naoružavali pomoću nenadanih napada na španjolske vojne položaje na istoku otoka. Kad bi napad propao, obližnja Sierra Maestra, najviši i najdivljiji planinski lanac na Kubi, bila bi najbolje moguće područje gdje bi se napadači mogli sakriti i preustrojiti.

Odmah nakon osvajanja Moncade, Castro je namjeravao zauzeti radijsku postaju u Santiagu, iz koje bi emitirao manifest Pokreta. Manifest je sastavio pjesnik Raul Gomez, a Castro ga je temeljito prepravio, kao i obično. Imao je devet pasusa grandiozne i nezrele retorike, s velikom količinom samohvale. »...Revolucija se rada u duši kubanskog naroda, u naprednoj mladeži koja želi novu Kubu, bez starih grešaka i pokvarene ambicije... Pripremili su je strpljivo, hrabro i odlučno ljudi koji su svoj život posvetili idealu...« Manifest je govorio kako revolucija cijeni vrlinu, čast, gospodarski napredak, socijalnu pravdu i ustav iz 1940. (čak bi se i Batista složio s tim), ali nije jasno rekao kako treba ostvariti te ciljeve. Sve je to bilo manje naivno nego što se činilo. Castro je odlučio da neće

samome sebi vezati ruke. Manifest je tvrdio daje stranka Ortodoxo prava nasljednica Martijevih ideala. Međutim, taj neizravni poziv na potporu stranke nije značio nikakav savez. Manifest je također tvrdio da revolucija nema veze ni sa stranim vladama niti s domaćim političarima. Naty Revuelta bila je zadužena da nabavi materijal za emitiranje prije i poslije manifesta: ploče s prikladnom uzbudljivom revolucionarnom glazbom Beethovena i drugih klasičnih skladatelja, državnu himnu i pjesme iz ratova za nezavisnost, kao i snimku posljednje radijske emisije Eddvja Chibasa prije samoubojstva.

Član vojnog odbora Ernesto Tizol unajmio je imanje od dva hektara blizu plaže Siboney, petnaest kilometara od Santiaga, navodno da uzgaja piliće (što je inače radio), ali zapravo kao bazu za odlaganje oružja i okupljanje napadača. Od sredine srpnja, oružje i vojne odore prevoženi su iz Havane i skrivani u suhom zdencu skrivenom pod podnim gredama improviziranog kokošinjca na imanju Sibonev. Pokret je nabavio oko sto odora na crnom tržištu. Haydee Santamaria i Melba Hernandez sašile su još nekoliko uniforma s odgovarajućim činovima. Renato Guitart, jedini član vojnog odbora porijeklom iz Santiaga, nadzirao je pripreme u Santiagu, kao i planove prijevoza i ceste. Uspio je u gradu kupiti veliku količinu puščana streljiva. Dogovorio se s drugim čovjekom iz Santiaga da nadgleda vojarnu i pažljivo bilježi kretanje i rutinu stražara. Unajmio je sobe u raznim hotelima i prenoćištima u Santiagu i Bavamu, navodno za prijatelje koji će sudjelovati na godišnjem festivalu u Santiagu. Većina je vodstva trebala odsjesti u hotelu Rex, jer se tamo nisu tražila imena svih gostiju iz skupine. Abel Santamaria otputovao je u Santiago 16. srpnja da preuzme zapovjedništvo do Fidelova dolaska. Unajmio je velik broj madraca i prenio ih u Sibonev, te je naručio zalihe hrane i mlijeka.

Prije nego stoje otišao iz Havane da vodi vojnu operaciju, Castro je imao tjedan intenzivnih sastanaka, od koji su neki bili tek neizravno povezani s operacijom. Otišao je u komunističku knjižaru u Havani i tamo zamolio prijatelja da dogovori sastanak s višim predstavnikom komunističke partije. Došao je Carlos Rafael Rodriguez, vodeći intelektualac partije, kao i bivši ministar Batistine vlade iz 1940. Dugo su razgovarali o stanju u zemlji. Castro nije ništa rekao o planovima za rušenje Batiste, ali dao je do znanja da je naklonjen ideologiji komunizma. Tim je razgovorom htio osigurati da će komunisti pozitivno reagirati na akciju u Moncadi, ili da je barem neće smjesta osuditi. Castro nije nipošto htio podrediti svoj Pokret međunarodnom komunizmu, ali već je u komunistima vidio dugoročne saveznike.

Također je posjetio šurjaka i bivšeg prijatelja Rafaela Diaza-Balarta, podtajnika u Ministarstvu unutarnjih poslova s izravnorrlodgovornošću za policiju. Castro je glumio da ga zanima sudbina klijenta koji je uhićen par dana ranije. Pitao je gdje čovjeka drže i za što će ga optužiti. To je

zanimanje bilo paravan iza kojeg je Castro provjeravao zna li policija išta o njegovim planovima. Otišao je siguran da vlast ništa ne sumnja.

Castro je izabrao 165 ljudi da sudjeluje u operaciji, od toga 138 u Santiagu i 27 u Bavamu. To su bili uglavnom mladići iz Havane i zapadne pokrajine Pinar del Rio. U skupini su bila dva odvjetnika (Castro i Hernandez), jedan liječnik, jedan zubar, pet računovođa i šest studenata (medu kojima Raul Castro), dok su ostali uglavnom bili radnici bez sindikata - vozači, kuhari, stolari, zidari, mehaničari i težaci. Osim samog Castra, nitko od izabranih nije imao djecu. Znao je da će ugroziti život svih sudionika i nije htio da bude siročadi. Zbog pomalo mračnog očinskog poriva, inzistirao je da se jedan zaručeni mladić vjenča prije odlaska iz Havane: ako pogine, barem je doživio užitak prve bračne noći. Glavnina napadača otputovala je iz Havana u parovima ili malim skupinama, automobilima, autobusima i vlakovima, uglavnom u razdoblju između 22. i 24. srpnja. Svi su dobili adrese u Santiagu ili Bavamu gdje trebaju odsjesti prije nego što ih pokupe i odvedu na zborna mjesta. Znali su da će sudjelovati u vojnoj operaciji, ali većina je saznala za konkretan cilj tek na dan same akcije.

U petak ujutro, 24. srpnja, Castro je otišao sa »šoferom« Teodulfom Mitchelom, crncem i vozačem kombija koji je nedavno unovačen u Pokret, unajmiti veliki automobil buick za koji je rekao da mu treba za vikend u turističkom naselju Varadero. Mitchel gaje zatim razvozio po raznim lokacijama u Havani ili oko nje kako bi koordinirao zadnje pripreme. Navratio je kod Naty Revuelta da uzme tipkane primjerke manifesta za Moncadu i snimke koje je pripremila za puštanje na radiju uz manifest. Rekao je Naty da primjerke manifesta isporuči izabranim novinama i političarima točno u pet ujutro u nedjelju, 26. srpnja.

Kasno navečer 24. srpnja, Castro i Mitchel su napokon krenuli na put; trebalo je prijeći 900 kilometara do Santiaga. Preko noći su stali i malo se odmorili u Colonu u kući dr. Marija Murioza, koji je pristao da će zasebno putovati u vlastitu automobilu do zbornog mjesta u Santiagu. Nakon još jedne duge vožnje stali su u gradu Santa Clara. Bilo je jutro, subota, 25. srpnja. Castro je otišao kod okulista. U gužvi posljednjih sastanaka u Havani zaboravio je uzeti naočale, koje je rijetko nosio u javnosti, ali bez kojih ne bi vodio oružani vojni napad. Dobio je rezervni par naočala, pa su krenuli dalje i stigli u Bayamo rano navečer. Otišli su u hotel Gran Casino, gdje se tijekom protekla dva dana okupio odred za Bayamo pod vodstvom Raula Martineza. Castro je proveo nekoliko sati dajući upute i ohrabrenja za planirani napad na vojsku u Bayamu sljedećeg jutra. Rekao je: čak i ako napad ne uspije, doprinijet će sigurnom budućem rušenju Batiste. Zatim je opet krenuo na put i stigao na imanje Sibonev malo prije ponoći. Na ulazu ga je dočekao Montane, koji je stražario. Već je stiglo oko 120 ljudi. Još je nekolicina trebala stići automobilom u sljedećim satima. Svi su automobili bili skriveni u

kokošinjcima. Sva su svjetla u kući bila ugašena, osim u sobici gdje su Melba Hernandez i Havdee Santamaria spremale hranu i glačale vojne odore.

Castro je pozdravio sve nazočne i otišao razgovarati s Abelom Santamariom i Guitartom, koje nije vidio više od tjedan dana. Još su jednom provjerili vojni plan. Cilj napada, vojarna Moncada, bila je raštrkana skupina zgrada i vježbališta u nepravilnoj četvorini od šest hektara, kojoj je rub dijelom bila visoka ograda, a dijelom vanjski zid glavne zgrade, koja je izgledala poput tvrđave. Bilo je to sjedište pješačke jedinice od 380 vojnika i odreda od 26 pripadnika Seoske straže. U vojarnu se moglo ući s četiri strane. Castro je izabrao ulaz 3, kojim se ulazilo u dvorište glavne zgrade stožera.

Planirali su da 21 čovjek zauzme civilnu bolnicu koja gleda na zapadni zid vojarne. Sa stražnjih prozora bolnice mogli su otvoriti diverzijsku vatru ako bude potrebno. Druga, manja skupina trebala je zauzeti položaj na krovu trokatne Palače pravde, jedan blok južno od vojarne, odakle su mogli pokrivati glavnu napadačku skupinu, koja bi stigla u konvoju automobila na ulaz 3. Uhvatili bi i razoružali tri stražara prije nego što mogu podignuti uzbunu, podigli bi željezni lanac s ulaza, pa bi više vozila ušlo u dvorište. Napadači bi nasrnuli u susjednu spavaonicu i uhvatili i razoružali vojnike. Drugi bi napadači zauzeli radijski odašiljač vojarne. Neki bi provalili u oružarnicu i ukrcali oružje u vozila. Čim bi to završili, svi bi se napadači povukli iz vojarne i odvezli se na razne strane. Napadači su trebali ostvariti svoje ciljeve bez krvoprolića, ali bili su spremni na pucanje ako naiđu na oružani otpor.

Abel Santamaria je očekivao da će voditi glavnu napadačku skupinu, a da će Fidel kao glavni zapovjednik ostati vani kod rezervnih vozila. Havdee i Melba Hernandez slagale su se s Abelom, tvrdeći da se Fidel zbog budućnosti Pokreta ne smije nepotrebno izlagati. Međutim, Castro je ustrajao na tome da vodi glavni napad, dok će Abel voditi skupinu koja zauzima bolnicu. Uputio ih je da u slučaju njegove smrti Abel treba preuzeti vodstvo nad Pokretom. Isprva se protivio sudjelovanju dviju žena u operaciji, ali na kraju se složio s prijedlogom dr. Marija Munoza da one s njim odu u bolnicu u zadnjem automobilu. Munoz će navući bijelu liječničku kutu, a žene mu mogu pomoći ako bude ranjenika.

Kad su to dogovorili, Castro se odvezao da posjeti prijatelja. Bio je to Luis Conte Aguero, prijatelj iz stranke Ortodoxo i radijski voditelj, koji je imao kuću u Santiagu. Na temelju razgovora koji su imali nekoliko dana ranije u Havani, Castro je mislio da će Conte doći u Santiago na festival. Htio je zamoliti Contea da iskoristi svoje radijsko znanje i koordinira emitiranje manifesta iz Moncade. Ipak, ovaj put je Castro zbog tajnovitosti izgubio priliku. Conte je ostao u Havani, pa se Castro morao vratiti u Sibonev praznih ruku.

Ubrzo nakon Castrova povratka podijelili su oružje i odore. Odore je trebalo navući na svakodnevnu odjeću, tako da se mogu svući ako bude potrebno. Castro je sebi namijenio veliku odoru, ali nije ju dotad isprobao. Bila je svejedno premala. Obrijao je brkove da prikrije identitet, ali brinuo se da bi neprikladna odora mogla probuditi sumnju. Prepravili su je na licu mjesta. Castro je također smatrao da Abel Santamaria izgleda neuvjerljivo u naredničkoj odori i zapovjedio mu u šali da zauzme vojničkije držanje. Renato Guitart, koji je nestrpljivo čekao početak akcije, navukao je odoru par sati ranije.

Oružje se uglavnom sastojalo od sačmarica i lakih pušaka kalibra 22 mm, a bilo je vrlo malo teškog oružja. Svi su se načas usplahirili kad je jedan mladić slučajno povukao otponac svojeg napunjenog oružja. Nekoliko su minuta svi nepomično šutjeli, a onda su zaključili da nitko izvan imanja nije čuo pucanj.

Kad su otkucala četiri sata ujutro, Castro je napokon okupio cijelo društvo, i dok su žene dijelile mlijeko, objavio prvi put što je cilj operacije i kako će se izvršiti. Ako sve prođe kako treba, rekao je, neće biti krvi i cijela će operacija završiti za deset minuta. Većina će oficira vjerojatno biti izvan vojarne ili u dubokom snu nakon noćnog karnevala. Kad uzmu oružje iz Moncade, to će rasplamsati ustanak u pokrajini Oriente, koji će se zatim proširiti na cijelu Kubu. Očito je postojao rizik da nešto krene po zlu. Zbog sigurnosnih razloga nije im prije mogao reći cilj operacije. Ipak, svi nazočni ušli su u Pokret drago, doprinijet će sigurnom budućem rušenju Batiste. Zatim je opet krenuo na put i stigao na imanje Sibonev malo prije ponoći. Na ulazu ga je dočekao Montane, koji je stražario. Već je stiglo oko 120 ljudi. Još je nekolicina trebala stići automobilom u sljedećim satima. Svi su automobili bili skriveni u kokošinjcima. Sva su svjetla u kući bila ugašena, osim u sobici gdje su Melba Hernandez i Havdee Santamaria spremale hranu i glačale vojne odore.

Castro je pozdravio sve nazočne i otišao razgovarati s Abelom Santamariom i Guitartom, koje nije vidio više od tjedan dana. Još su jednom provjerili vojni plan. Cilj napada, vojarna Moncada, bila je raštrkana skupina zgrada i vježbališta u nepravilnoj četvorini od šest hektara, kojoj je rub dijelom bila visoka ograda, a dijelom vanjski zid glavne zgrade, koja je izgledala poput tvrđave. Bilo je to sjedište pješačke jedinice od 380 vojnika i odreda od 26 pripadnika Seoske straže. U vojarnu se moglo ući s četiri strane. Castro je izabrao ulaz 3, kojim se ulazilo u dvorište glavne zgrade stožera.

Planirali su da 21 čovjek zauzme civilnu bolnicu koja gleda na zapadni zid vojarne. Sa stražnjih prozora bolnice mogli su otvoriti diverzijsku vatru ako bude potrebno. Druga, manja skupina trebala je zauzeti položaj na krovu trokatne Palače pravde, jedan blok južno od vojarne, odakle su mogli pokrivati glavnu napadačku skupinu, koja bi stigla u konvoju automobila na ulaz 3. Uhvatili bi i razoružali tri stražara prije

nego što mogu podignuti uzbunu, podigli bi željezni lanac s ulaza, pa bi više vozila ušlo u dvorište. Napadači bi nasrnuli u susjednu spavaonicu i uhvatili i razoružali vojnike. Drugi bi napadači zauzeli radijski odašiljač vojarne. Neki bi provalili u oružarnicu i ukrcali oružje u vozila. Čim bi to završili, svi bi se napadači povukli iz vojarne i odvezli se na razne strane. Napadači su trebali ostvariti svoje ciljeve bez krvoprolića, ali bili su spremni na pucanje ako naiđu na oružani otpor.

Abel Santamaria je očekivao da će voditi glavnu napadačku skupinu, a da će Fidel kao glavni zapovjednik ostati vani kod rezervnih vozila. Havdee i Melba Hernandez slagale su se s Abelom, tvrdeći da se Fidel zbog budućnosti Pokreta ne smije nepotrebno izlagati. Međutim, Castro je ustrajao na tome da vodi glavni napad, dok će Abel voditi skupinu koja zauzima bolnicu. Uputio ih je da u slučaju njegove smrti Abel treba preuzeti vodstvo nad Pokretom. Isprva se protivio sudjelovanju dviju žena u operaciji, ali na kraju se složio s prijedlogom dr. Marija Munoza da one s njim odu u bolnicu u zadnjem automobilu. Munoz će navući bijelu liječničku kutu, a žene mu mogu pomoći ako bude ranjenika.

Kad su to dogovorili, Castro se odvezao da posjeti prijatelja. Bio je to Luis Conte Aguero, prijatelj iz stranke Ortodoxo i radijski voditelj, koji je imao kuću u Santiagu. Na temelju razgovora koji su imali nekoliko dana ranije u Havani, Castro je mislio da će Conte doći u Santiago na festival. Htio je zamoliti Contea da iskoristi svoje radijsko znanje i koordinira emitiranje manifesta iz Moncade. Ipak, ovaj put je Castro zbog tajnovitosti izgubio priliku. Conte je ostao u Havani, pa se Castro morao vratiti u Sibonev praznih ruku.

Ubrzo nakon Castrova povratka podijelili su oružje i odore. Odore je trebalo navući na svakodnevnu odjeću, tako da se mogu svući ako bude potrebno. Castro je sebi namijenio veliku odoru, ali nije ju dotad isprobao. Bila je svejedno premala. Obrijao je brkove da prikrije identitet, ali brinuo se da bi neprikladna odora mogla probuditi sumnju. Prepravili su je na licu mjesta. Castro je također smatrao da Abel Santamaria izgleda neuvjerljivo u naredničkoj odori i zapovjedio mu u šali da zauzme vojničkije držanje. Renato Guitart, koji je nestrpljivo čekao početak akcije, navukao je odoru par sati ranije.

Oružje se uglavnom sastojalo od sačmarica i lakih pušaka kalibra 22 mm, a bilo je vrlo malo teškog oružja. Svi su se načas usplahirili kad je jedan mladić slučajno povukao otponac svojeg napunjenog oružja. Nekoliko su minuta svi nepomično šutjeli, a onda su zaključili da nitko izvan imanja nije čuo pucanj.

Kad su otkucala četiri sata ujutro, Castro je napokon okupio cijelo društvo, i dok su žene dijelile mlijeko, objavio prvi put što je cilj operacije i kako će se izvršiti. Ako sve prođe kako treba, rekao je, neće biti krvi i cijela će operacija završiti za deset minuta. Većina će oficira vjerojatno

biti izvan vojarne ili u dubokom snu nakon noćnog karnevala. Kad uzmu oružje iz Moncade, to će rasplamsati ustanak u pokrajini Oriente, koji će se zatim proširiti na cijelu Kubu. Očito je postojao rizik da nešto krene po zlu. Zbog sigurnosnih razloga nije im prije mogao reći cilj operacije. Ipak, svi nazočni ušli su u Pokret dragovoljno, pa tako i svi sudionici akcije moraju sudjelovati dragovoljno. Ako itko želi odustati, još to može učiniti.

Castro sigurno nije htio kukavice koji bi mogli pokolebati sve ostale u ključnom trenutku. Zato je bio iznenađen i zgađen kad mu je prišlo deset ljudi, predstavnici dviju ćelija, medu kojima je bila jedina studentska ćelija, i rekli da žele odustati. Smatrali su da pobunjenici nemaju dovoljno ljudi ni oružja da zauzmu tako moćan i dobro čuvan cilj. Ti su ljudi odvedeni u stražnju sobu i stavljeni pod oružanu stražu. Castro je zapovjedio da mogu otići u dva automobila u kojima su stigli, ali tek nakon što cijeli konvoj napadača napusti imanje. Nakon tog neugodnog trenutka, zavladalo je bolje raspoloženje i ostatak skupine je bio složan.

Ubrzo nakon pet ujutro, praćen nervoznim i uzbuđenim šaptanjem, Castro je održao zadnji govor za ohrabrenje. Njegove su riječi kasnije učili školarci diljem Kube, a odobrena verzija zvuči kao jedan od onih izmišljenih govora prije bitke u rimskoj povijesti. Ipak, upravo je tako Castro volio govoriti u »povijesnim« trenucima, pa je tekst vjerojatno sličan onome što je uistinu rekao.

Za nekoliko sati čeka vas pobjeda ili poraz, ali bez obzira na ishod -dobro me slušajte, prijatelji - bez obzira na ishod, ovaj će Pokret trijumfirati. Ako sutra pobijedite, Martijeve će se nade ostvariti ranije. Ako ne uspijemo, naše će djelo svejedno biti primjer kubanskom narodu, a iz naroda će izniknuti mladići spremni umrijeti za Kubu. Oni će podići našu zastavu i krenuti dalje... Ljudi će stati iza nas u Orienteu i na cijelom otoku. Kao 1868. i 1892., ovdje u Orienteu prvi ćemo povikati: »Sloboda ili smrt!«

Družina je zatim izašla iz kuće i ušla u odgovarajuće automobile. Više desetljeća kasnije, neki su preživjeli sudionici jVš pričali o tom veličanstvenom trenutku, o vedrom zvjezdanom nebu u praskozorje, o palmama koje osvjetljavaju njihovi automobili, o osjećaju da sudjeluju u pothvatu koji je veći i bolji od svega što su ikad učinili.

Moncada živi!Malo prije pet sati ujutro, 26. srpnja 1953., šesnaest automobila punih naoružanih pobunjenika krenulo je s imanja Sibonev i odvezlo se u konvoju prema Santiagu. Stvari su odmah krenule po zlu. Jedan je automobil stao zbog puknute gume. Četiri putnika uspjela su se ugurati u druge automobile, ali četvorica su morali ostati. Drugi automobil s osmoricom skrenuo je na krivu stranu u Santiagu i odvojio se od glavnog

konvoja. Automobil sa skupinom od šest ljudi koja je trebala zauzeti Palaču pravde (pod zapovjedništvom Lestera Rodrigueza i s Raulom Castrom) također se izgubila u ulicama Santiaga i stigla kasnije. Skupina koju je vodio Abel Santamaria stigla je na vrijeme u civilnu bolnicu, koju su zauzeli bez nezgoda ili otpora. Objasnili su da su dio pobunjeničke organizacije koja zauzima vojarnu Moncada.

Prvi automobil u glavnoj napadačkoj skupini, u kojem je bilo osam ljudi pod zapovjedništvom Renata Guitarta, dovezao se pred ulaz 3 u vojarni nekoliko minuta nakon pet sati i petnaest minuta, što je bilo dogovoreno vrijeme. Izašli su, a Guitart je u odori narednika povikao: »Pozor! Dolazi general!« Kad su se tri stražara ukočila, Jestis Montane, Ramiro Valdes i Jose Suarez oteli su stražarima puške springfield i ugurali stražare kroz ulaz. Guitart i još četvorica podigli su lanac s ulaza u vojarnu i pojurili uza stube prema sobi za komunikacije stožera, kako su pogrešno mislili. Istovremeno su ostali automobili, a za volanom prvoga bio je Fidel Castro, trebali proći kroz ulaz i stati u dvorištu. Ali nije ih bilo.

Castro je stao 150 metara dalje, pred vojnom bolnicom, i razmišljao što da radi s ophodnjom dva vojnika s automatskim puškama koji su se neočekivano pojavili na ulici. Vojnici su sumnjičavo gledali što se događa na ulazu, okrenuvši leda Castru. On je polako dovezao svoj veliki buick do vojnika, držeći otvorena vrata i nadajući se da ih može

zaskočiti prije nego što podignu uzbunu. Kad se jedan od njih osvrnuo, Castro je ubrzao, ali držao je velik pištolj u jednoj ruci, pa je automobilom naletio na rub pločnika. Motor se ugasio. Na ulici se pojavio i neki narednik, te je podignuo pištolj prema Castrovu automobilu. Ljudi u automobilu iza Castrova otvorili su vatru i pokosili narednika. Zatim je neki vojnik počeo pucati s prozora vojne bolnice. Castro i ostala petorica iskočili su iz automobila, ušli u zaklon i uzvratili vatru. Ostali su učinili isto. Zatim se u vojarni oglasilo bučno zvono za uzbunu. Tako je propala svaka realna mogućnost da operacija uspije.

Ubrzo se pojačala puščana vatra s prozora vojne bolnice, ali i s prozora i krova zgrade stožera. Teška strojnica je otvorila vatru s vrha jednog tornja na udaljenosti od dvjesto metara, unutar same vojarne. Castro je doviknuo svojim ljudima da potrče prema ulazu, ali u dimu, slabom svjetlu i pucnjavi na obje strane, nitko ga nije poslušao. Pobunjenici su i dalje pucali prema vojarni, ali bili su blokirani iza automobila ili ograde i stabala na drugoj strani ulice.

U međuvremenu, ljudi iz prvog automobila, jedini koji su uspjeli ući u vojarnu, ustanovili su da oko pedeset vojnika spava na poljskim krevetima u dvorištu. Dok je Castro mislio da će vojarna imati manje vojnika nego obično, ispalo je suprotno: vojnici iz drugih područja došli su u Moncadu zbog karnevala u Santiagu. Nenaoružani vojnici u dvorištu predali su se pobunjenicima, ali nakon nekoliko minuta, kad se

oglasila uzbuna, pojavili su se naoružani vojnici iz drugih dijelova vojarne, pa je došlo do puškaranja. Poginuli su Guitart i još trojica. Ostali pobunjenici iz prvog odreda ustrijelili su jednog časnika i više vojnika, ali kako nisu imali potporu i bijahu odsječeni od ostalih, morali su se povući na ulicu.

Kad je Castro vidio da su njegovi ljudi brojčano i oružano slabiji, mahnuo im je da se povuku. Neki su se izvukli u automobilima, vozeći brojne ranjenike. Drugi su pobjegli pješke. Castro nije uspio upaliti svoj automobil, ali je uskočio u jedan od automobila koji su vozili natraške da izađu iz ulice. Pedro Miret i još dvojica nastavili su pucati sa svojih položaja da pokriju povlačenje glavnine.

Skupina na krovu Palače pravde vidjela je što se događa i pokušala ih pokrivati vatrom. Međutim, ubrzo ih je ušutkala mnogo jača paljba. Kad se glavnina povukla, bacili su oružje i odore, prošli kroz zgradu i izašli na ulicu, gdje su se raspršili. Raul Castro je krenuo s ciljem da pješke prijeđe nekih osamdeset kilometara od Santiaga do obiteljskog imanja u Biranu.

Skupina Abela Santamarie u civilnoj bolnici pucala je prema zgradi stožera, ali nisu vidjeli što se događa na ulici ispred vojarne. Kad su shvatili da se glavnina pobunjenika povukla, bilo je prekasno da napuste bolnicu bez opasnosti od vojnika. Abel je rekao Havdee i Melbi da se udalje od njih i pokušaju pobjeći. Rekao je: ako muškarci poginu, važno je da netko preživi i ispriča što se dogodilo. Otišle su u dječji odjel i pokušale smiriti malu djecu koja su plakala zbog gladi i osamljenosti. Većina je muškaraca zatim legla u krevet i glumila pacijente. Neke su im naklonjene sestre pomogle da navuku bolničku odjeću i zavoje. Ubrzo je odred vojnika prošao kroz bolnicu i isprva nije primijetio ništa sumnjivo. Međutim, slučajno je u bolnici bio časnik vojarne Moncada za tisak, koji je vojnicima prstom pokazao pobunjenike, kao i dvije žene. Muškarci su izvučeni iz bolnice, pretučeni kundacima i odneseni u vojarnu Moncada. Dr. Munoz se pobunio zbog takva postupka. Ustrijelili su ga u leda (»pokušaj bijega«) i bio je na mjestu mrtav. Njega su prvog ubili nakon što je okršaj završio. Vojska je imala više žrtava nego pobunjenici: devetnaest mrtvih i dvadeset sedam ranjenih, dok su pobunjenici imali šest mrtvih i petnaest ranjenih, pa su vojnici bili željni osvete.

Tijekom tog i sljedećeg dana ubijeno je svih dvadeset dvoje pobunjenika iz bolnice, obično nakon užasnih mučenja kojima su istražitelji htjeli izvući priznanje o vezi s političkim strankama na Kubi ili iz inozemstva. Više od trideset pobunjenika iz glavne skupine zadesila je ista sudbina. Neki su umrli na mukama. Drugi su dokrajčeni metkom iz pištolja. Havdee i Melba vidjele su pjesnika Raula Gomeza na životu, ali lice mu je bilo tako unakaženo da ga isprva nisu prepoznale. Poslije je i on ustrijeljen. Žene su čule kako vojnici razgovaraju o tome da su nekog pobunjenika istražitelji SIM-a mučili do smrti, a kad su vojnici

spomenuli dvobojne cipele, shvatile su da govore o Havdeeinu zaručniku Borisu Santi Colomi. Kad je Melba rekla da su pobunjenici htjeli zauzeti vojarnu bez krvoprolića, jedan je razjareni vojnik rekao: »Niste htjeli krvoproliće? Sad ćemo vam pokazati krv.« Odveli su ih u brijačnicu, koja je postala mučionica. Posvuda je bilo skorene krvi, čak i po zidovima. Svježa krv na uskom balkonu ispred sobe bila je tako duboka da joj je vjetar mreškao površinu. Havdee je počela povraćati. Čak je ijedan od vojnika bio u šoku, jer je stalno ponavljao: »Ovo mi se ne sviđa. Ovo ne može biti.«

Napad na logor u Bavamu bio je jednako neuspješan kao napad na Moncadu. Pobunjenici su naišli na lokot na vratima koja su trebala biti otvorena. Kad su pokušali prijeći preko zida, uznemirili su neke konje, a čovjek koji je čuvao konje pitao je tko su. Jedan je uzrujani pobunjenik pucao na tog čovjeka, što je uzbunilo vojnike u logoru. Nakon petnaest minuta puškaranja, pobunjenici su se morali povući. Desetorica su pobjegla. Od dvanaestorice uhvaćenih većina je ubijena. Jedan je preživio iako su ga vezali konopcem za džip i vukli naokolo. Petorica su ranije odlučila da neće sudjelovati.

Popodne 26. srpnja, oko četrdeset iscrpljenih pobunjenika, među kojima je bio Fidel Castro, uspjelo se vratiti na imanje Sibonev. Neki su bili ranjeni. Drugi su se jako snuždili i odlučili se predati ili odustati i vratiti se u Havanu. Samo je njih devetnaest htjelo slijediti Castra kad je krenuo prema divljoj planini Gran Piedra, nekoliko kilometara sjevernije, želeći tamo zasnovati gerilsku bazu. Jedan je gotovo odmah odustao jer su ga boljela stopala. Nakratko su stali pokraj kuće neke stare crnkinje, koja je rekla unuku da im pokaže put u planine. Nakon nekoliko kilometara, Castro je poslao dječaka kući, jer nije htio da itko zna kamo su se zaputili. Idućeg jutra stigli su do nekog sela visoko u planinama. Bili su strašno umorni i gladni. Nakon što ih je više seljaka otjeralo, napokon je jedan crnac pristao zaklati svinju za njih. Rekao je da u tom selu živi oduvijek, ali da ga zemljoposjednik maltretira i ucjenjuje. Castro mu je dao pištolj i, kako sam kaže, poručio: »Ako dođu i maltretiraju te, uzmi ovo i pucaj... Brani stoje tvoje!«

Poslije, istoga dana, u drugoj seljačkoj kolibi, slušali su na prijenosnom radiju kako general Batista govori o napadu na ftfoncadu. Rekao je da su pobunjenici dobro naoružani plaćenici, te da su napad planirali i organizirali milijunaši u progonstvu, tj. bivši predsjednik Prio. Na imanju gdje su se okupili pobunjenici nađena je komunistička propaganda. (Radilo se o jednoj Lenjinovoj knjizi koju je Abel Santamaria odnio u Santiago kao lektiru. Policija je jako napuhala to otkriće, iako se nije slagalo s tvrdnjom da je akciju potaknuo Prio, tvrdi protivnik komunizma.) Batista je rekao da su pobunjenici počinili brojna zvjerstva i izboli više ranjenika do smrti u vojnoj bolnici. Vojska je vjerno i hrabro odbila pobunjenički napad.

Prirodno je da su obje strane umiješale propagandu u opis događaja. Bilo je mnogo argumenata pomoću kojih se mogla osuditi akcija pobunjenika. Ipak, istina je da su sva zvjerstva počinili vojnici i policajci SIM-a. Pojedini su se vojni časnici i liječnici užasnuli zbog mučenja, pa su pokušali spasiti živote nekih pobunjenika. Međutim, vojnici su uglavnom imali lošu stegu, te ih je razbjesnila smrt njihovih drugova. Dodatno ih je podjario njihov zapovjednik, pukovnik Chaviano, koji je objavio da želi deset mrtvih pobunjenika za svakog poginulog vojnika. Satnik Lavastida, zloglasno nasilan i pokvaren službenik SIM-a, rekao je svojim istražiteljima da se nimalo ne suzdržavaju. Postoje razne priče o tome što je Batista znao i koliko je odobrio, ali svakako je podigao temperaturu kad je u cijeloj zemlji podigao vojsku na noge, proglasio ratno stanje, uveo strogu cenzuru i zahtijevao obavijesti o ljudima iza napada. Između ostaloga, uveo je hitnu mjeru kojom je ukinuo zatvorsku odredbu prema kojoj su policajci i stražari odgovorni za život zatvorenika za koje su zaduženi. To je izgledalo kao namjerna mjera kako bi se opravdalo umorstvo zatvorenika koje su počinili vojnici pukovnika Chaviana.

Vijesti o mučenju u Santiagu ubrzo su se proširile unatoč jakoj državnoj cenzuri. Jedna je mlada novinarka prokrijumčarila iz Moncade fotografije mrtvaca s tragovima mučenja, kao i živih zatvorenika koji su poslije proglašeni žrtvama pucnjave. Uhićeni su i premlaćeni ljudi koji nisu imali nikakve veze s napadom, samo zato što su izgledali sumnjivo, na primjer, ako su imali ruku ili nogu u zavojima. Istaknuti političari stranke Ortodoxo i komunističke partije u Santiagu bili su uhićeni i ispitani jer se tražila veza s pobunjenicima. Dok je javnost u početku osuđivala akciju pobunjenika, to je ubrzo prešlo u zgranutost i bijes zbog nemilosrdne reakcije vojske. Guverner pokrajine Oriente neuspješno je nastojao nagovoriti vojsku da se suzdrži. Nadbiskup Perez Serantes (koji je dvadeset godina ranije krstio Fidela Castra) sazvao je 28. srpnja sastanak građanskih čelnika u Santiagu, gdje su pozvali da se prekine s umorstvima. Izdao je izjavu pod naslovom »Dosta je krvi« i pozvao pobunjenike na slobodi da se predaju ako im vojska poštedi život. Čak je i u Havani rastao bijes zbog postupka prema pobunjenicima. Pod pritiskom javnosti, načelnik glavnog vojnog stožera napokon je izdao zapovijed pukovniku Chavianu da održi uhvaćene pobunjenike na životu.

Raul Castro je 29. srpnja, kad je stigao do pola puta na dugom pješačenju do Birana, uhvaćen na policijskoj barikadi. Nije imao dokumente, pa je uhićen dok se ne potvrdi njegov identitet. Sljedeći dan ga je neki trgovački putnik prepoznao kao brata Fidela Castra, pa je poslan u Moncadu. Pukovnik Chaviano je već dobio zapovijed da zarobljenike isporuči gradskom zatvoru. Pobunjenici, koji su poput Raula uspjeli izbjeći hvatanje tijekom četiri dana nakon napada, nisu bili maltretirani.

Fidel Castro je još bio u bijegu, te je postao najtraženiji čovjek na Kubi. Vojska je poduzimala sve stoje mogla da ga uhvati, čak je koristila izviđačke zrakoplove. Nadbiskup Perez, koji se možda nije uzdao u jamstva koja mu je dao pukovnik Chaviano, vozio se satima po planini Gran Piedra. Stao bi svakih par stotina metara i preko zvučnika pozivao pobunjenike da se predaju, osobno im obećavajući da jamči za njihovu sigurnost.

Castro i ostali hodali su kroz planinski lanac Gran Piedra, sve iscrpljeniji i gladniji. Svakih nekoliko dana, ponetko bi odlučio vratiti se u Santiago. Kad su u jednoj seljačkoj kolibi čuli za postupke i obećanja nadbiskupa Pereza, Castro je nagovorio većinu preostalih da se predaju. Ostala su mu samo dva čovjeka, Oscar Alcalde i Jose Suarez. S njima je namjeravao prijeći do obližnjeg lanca Sierra Maestra i početi polako graditi gerilske snage. Međutim, u zoru 1. kolovoza, odred Seoske straže od šesnaest ljudi našao je tri pobunjenika kako spavaju u planinskoj kolibi.

U tom je času izgledalo da je Castru odzvonilo. Vojnici su znali da će pukovnik Chaviano, unatoč zapovijedi da se zarobljenici ne ubijaju, biti presretan kad čuje daje glavni krivac za smrt njegovih vojnika ubijen opirući se uhićenju. Kad se neki drugi odred vratio sa zarobljenikom, pukovnikov ih je zamjenik upitao: »Zašto ste ga doveli?« Osim toga, bilo je i društvenih razloga zašto bi vojnici rado likvidirali Castra. Svi su članovi odreda Seoske straže, kao i njihov časnik, bili crnci, kao i većina seljaka u pokrajini Oriente. Crni su vojnici voljeli Batistu jer je bio mulat i bivši narednik, za razliku od tradicionalne bijele vladajuće klase španjolskog porijekla, koju su predstavljali Castro i njegova dva druga.

Kad su vojnici naišli na njih trojicu, jedan je vodnik predložio da »ubiju bijelce« na licu mjesta, a neki su vojnici bili spremni odmah poslušati. Međutim, glavni časnik, mrzovoljan i šutljiv 53-godišnji poručnik Pedro Sarria, uzviknuo je zapovijed da se ne puca. On je bio medu časnicima koji su pokušali zaustaviti klanje u Moncadi, pa je jedva spasio život dvojice pobunjenika koji su uhvaćeni na ulicama Santiaga. Sad je htio spasiti i ovu trojicu. Castro se pravio daje mjesni seljak po imenu Rafael Gonzalez, ali nije znao da ga je Sarria vidio nekoliko godina ranije, kad je pohađao tečaj prava na Sveučilištu u Havani. Sarria je odmah prepoznao Castra. Dok su se spuštali s planine, Castro je priznao daje to uistinu on, a onda je upitao Sarriu zašto ga nije ubio. Sarria je odgovorio: »Slušaj, dečko, ja nisam takav.« Castro mu je rekao da će ga ubiti njegova vlastita vojska ako tako nastavi. »Pa neka me ubiju«, odgovorio je Sarria. Više godina kasnije, Sarria je ustvrdio da nije imao nikakvih političkih sklonosti prema Castru. Rekao je daje Castro ljudsko biće i da profesionalni vojnici »ne smiju činiti zlodjela«. Sarria nikad nije napredovao iznad čina satnika, ali kad je dvadeset godina kasnije umro

kao umirovljenik, čovjek koji je postao predsjednik i vrhovni zapovjednik nije zaboravio doći na njegov sprovod.

Na povratku cestom za Santiago, odred Seoske straže ugledao je skupinu od pet pobunjenika koji su se prethodnog dana odvojili od Castrove skupine. Skrivali su se u visokoj travi, a vojnici su zapucali na njih. Tada se pojavio nadbiskup Perez i umiješao se među njih. Pobunjenici su se predali nadbiskupu dok su ih vojnici vrijeđali. Nadbiskup je rekao poručniku Sarrii da su pobunjenici pod njegovom zaštitom. Sarria je odgovorio: »Recite to pukovniku Chavianu, a ne meni.« Nadbiskup je zamolio Sarriu da zarobljenike odvede u gradski zatvor, a ne u vojarnu Moncada, a Sarria je odmah pristao.

Nakon užasa kroz koje su prošle Melba i Havdee, mogle su se još samo nadati da je Fidel nekako preživio i da će završiti u gradskom zatvoru. Iz ćelije su virili kroz mrežu na prozoru da vide tko stiže. Nakon više dana čekanja, nada je posustala. Mjesne su novine objavile velik naslov daje Fidel Castro mrtav. »Zatim, jednog dana«, sjećala se poslije Havdee, »začule smo korake i glasove koji su bili glasniji i uzbuđeniji nego inače. Događalo se nešto veliko. Nešto veliko, ali što? Tada sam na trenutak ugledala neke ruke kako se miču, nečije prste. Ne znam kako, ali znala sam da su to Fidelove ruke... Dotad smo bile živi mrtvaci, ali tada smo se oslobodile te strahote - ne možete znati kakve dok je ne doživite - te strahote koja nije ni život ni smrt. I od tog trenutka nam nije bilo važno hoćemo li živjeti ili umrijeti. Fidel je bio živ. Moncada je živjela!«

Kad je Castro doveden u gradski zatvor, ispitivanje je vodio pukovnik Chaviano osobno. Castro nije ništa skrivao. Detaljno je opisao kako je organizirao Pokret i namjeravao srušiti Batistinu vladu, kako bi uveo posve nov politički sustav. Chaviano je naivno mislio da će ta priznanja uništiti Castra i povećati ugled vojske. Novinarima je prenio sažetak Castrove izjave, dopustio im je da intervjuiraju Castra, čak je Castru dopustio govoriti na radiju. Učinak je bio obratan od onoga što je Chaviano htio. Castro se u očima javnosti preobrazio iz nepoznatog ekstremista u važnu političku ličnost, koja ima viziju nove i možda bolje Kube.

Policija je ubrzo shvatila da je vrlo loša ideja davati Castru takav publicitet. Pobunjenici su preseljeni u zatvor sjeverno od Santiaga. Castro je završio u samici, a cenzura je zabranila svako daljnje medijsko pokrivanje njegovih stavova i djela. Raul Castro i Pedro Miret neslužbeno su preuzeli vodstvo nad zatvorenim pobunjenicima. Pripremajući se za suđenje, razgovarali su sa svakim pojedinačno i prikupili gomilu podataka o zvjerstvima vojske. Kroz sitne usluge naveli su obične zločince u zatvoru da prenose komadiće papira do Fidela Castra i od njega. Fidel je preporučio da vode Pokreta, kao i pobunjenici čije se sudjelovanje u napadu na Moncadu može lako dokazati, otvoreno potvrde svoja djela i ponose se njfVia. Oni koji su uhićeni na temelju

sumnje, ali protiv kojih nije bilo čvrstih dokaza, moraju sve poricati, jer će biti korisniji za Pokret ako izađu na slobodu.

Kad je Fidelova žena čula za njegovo sudjelovanje u napadu na Moncadu, obratila se nadbiskupiji u Havani da čuje što je s njim. Poslije joj je telefonirao nadbiskup Santiaga da potvrdi kako je Fidel živ i zdrav. Mirta je otputovala u Santiago, kao i Fidelova majka Lina i polusestra Lidia, ali nisu ga smjele posjetiti.

Nakon četrnaest dana Fidel je smio napisati pismo obitelji. U pismima supruzi uglavnom govori što da mu pošalje - između ostaloga njegovo najdraže tamnoplavo prugasto odijelo - ali prvenstveno knjige. Prvo je zatražio dvije knjige o filozofiji, Shakespeareove drame i »one romane za koje misliš da će me zanimati«. Ta pisma odaju određenu ukočenost i hladnoću. Mirta se trudila biti odana i korisna, ali sigurno ju je duboko povrijedilo to što joj se Fidel nije povjerio tijekom dugih priprema za Moncadu. Castru je politika bila najvažnija stvar u životu, a sama činjenica da Mirta dolazi iz obitelji Diaz-Balart, obitelji velikih Batistinih pristaša, ohladila je njihov odnos. Mirta nije mogla promijeniti svoje navike srednje klase, a nije htjela ni posve prekinuti sa svojom obitelji. Fidelova pisma izražavaju više brige za malog Fidelita nego za vlastitu suprugu. Čak i kad tješi Mirtu, kao da misli samo na korist za Fidelita. »Dobro mi je. Znaš da mi zatvorske rešetke neće slomiti duh, odlučnost ni savjest... Budi mirna i hrabra. Iznad svega moraš misliti na Fidelita. Želim da pode u školu koju ti izabereš... Kad dođeš, povedi i njega.«

U pismima starijem bratu Ramonu, Fidel je također više pisao o sinu nego o ženi, govoreći da mu je drago što je Fidelitu bilo lijepo u Biranu. »Mirta ga želi poslati u školu, točnije, u privatnu školu. Vidjet ćemo je li to moguće.« (Čak i na Kubi 1953., pitanje privatnih škola bilo je problem za ljevičarske intelektualce.) Fidel je htio da Ramon uvjeri roditelje kako boravak u zatvoru nije nešto »užasno i sramotno«. Ako čovjek ode u zatvor zbog plemenita cilja, to je »vrlo časno mjesto«. U drugom ga pismu pita: »Razumiju li da sam zatočen jer sam vršio svoju dužnost?« Zamolio je Ramona da pošalje još cigara. Potrošio je kutiju koju je dobio ranije, a »često je potrebno davati cigare ljudima koji nam pomažu«.

Suđenje pobunjenicima počelo je 21. rujna u Palači pravde u Santiagu. Optužena su 122 čovjeka, medu kojima su bili i političari iz stranaka Autentico i Ortodoxo, te iz komunističke partije, uhićeni zato što je policija tvrdoglavo tražila »intelektualne autore« važnije od Castra. Svi su optuženi prema zakonu koji je propisivao između pet i dvadeset godina zatvora za »organiziranje pobune naoružanih osoba protiv ustavne moći države«. Jedan od tri predsjedajuća suca navodno je bio Batistin pristaša, ali sva trojica su bili profesionalni odvjetnici koji su očito htjeli zadržati fasadu legalnosti i provoditi uvriježenu sudsku praksu, što je značilo da odvjetnici obrane smiju ispitivati svjedoke. Sudnica je bila

puna naoružanih vojnika, ali smjeli su ući građani, pa i novinari. Ishod je bio katastrofalan za Batistinu vladu.

Castro, koji je bio sam svoj branitelj, uvjerio je suce da ponište odluku vojske da branitelji moraju nositi lisičine tijekom cijelog suđenja. Tvrdio je da je poveo ustanak, ali ne protiv »ustavnih moći države«, nego protiv generala Batiste, koji je očigledno neustavni vladar jer je preuzeo vlast silom i održao je svim mogućim zločinima, zloporabama i prijevarama. Kad je upitan tko su intelektualni autori akcije u Moncadi, Castro je odgovorio da postoji samo jedan intelektualni autor, Jose Marti, apostol i učitelj, a zatim je citirao njegove riječi koje lijepo opravdavaju korištenje sile da se zbaci tiranska i nepravedna vlast.

Suci su uputili branitelje da samo odgovaraju na pitanja koja im se postavljaju, ali postupak se svejedno pretvorio praktički u suđenje režimu i vojsci. Prilikom ispitivanja, i branitelji i neki vojni svjedoci govorili su o mučenjima i umorstvima u vojarni Moncada. Montane je svjedočio da se jedan vojnik hvalio kako je žiletom odrezao spolne organe Montanina prijatelja Borisa Sante Colome, te da je i njemu zaprijetio da će ga uškopiti ako ne govori. Havdee Santamaria je potvrdila daje Santa Coloma umro na mukama. Rekla je da su njezinu bratu Abelu iskopali oči dok je još bio živ. Kad su ga ispitivali o tome, jedan je vojni svjedok odao da su istražitelji bajunetom iskopali oba Abelova oka. Nakon više takvih izjava, Castro se umiješao i rekao da dokazi podneseni sudu dokazuju da su vojne vlasti počinile teška kaznena djela. Zatražio je da sud zapovijedi da se prikupe i obrade dokazi kako bi se krenulo na odgovarajuće optužbe. Kako nisu mogli smisliti dobar razlog za odbacivanje tog zahtjeva, suci su gV zbunjeno prihvatili i odredili da se dokazi prouče radi moguće tužbe.

Vlada i vojska bile su zgranute: stvar je postala noćna mora odnosa s javnošću. Iako je cenzura brisala vijesti sa suda, nedostatak objavljenih vijesti davao je veću uvjerljivost otkrićima koja su usmeno širili novinari i ostali. Nakon pet dana, pukovnik Chaviano je prema nalogu iz Havane nagovorio dva zatvorska liječnika da potvrde kako je Fidel Castro previše bolestan da dolazi na suđenje. Liječnici su to učinili nevoljko, te su pokušali umiriti vlastitu savjest tako što su Castru rekli da je to jedini način da se spasi od gnjeva časnika koje je optuživao. Castro nije puštao liječnike na miru, nego je rekao da on radi svoju dužnost, a oni trebaju raditi svoju. Te je večeri prokrijumčario poruku drugom zatvoreniku, koji ju je proslijedio Melbi Hernandez.

Kad se 26. rujna suđenje nastavilo, Fidel Castro nije bio nazočan. Časnik koji je predstavljao pukovnika Chaviana objasnio je da je Castro bolestan i pokazao liječničku potvrdu. Tada je istupila Melba Hernandez, izvukla Castrovu poruku iz kose i predala je sucima. Rekla je da je liječnička potvrda obična laž. Napisana je pod pritiskom kao sredstvo da se prikrije namjera vojske da ubije Castra. (Castro je doista vjerovao da ga vojska

želi ubiti. Zatvorski čuvar po imenu Yanes, koji je poslije postao glavni Castrov tjelesni čuvar, otpušten je nakon stoje Castru rekao da je dobio zapovijed da ga otruje. Vojska je plasirala i lažne dokumente koje su navodno slali Castrovi prijatelji da ga "spase" iz zatvora.) Castrov komadić papira, upućen sucima, imao je i citat iz Martija: "Pravedna stvar je čak i na dnu spilje jača od cijele vojske."

Suci su naložili neovisan zdravstveni pregled Castra. Kad se pokazalo da je zdrav kao dren, zapovjedili su da se vrati na sud. Zatvorska uprava, prema izričitim zapovijedima vlade u Havani, preselila je Castra u udaljenu samicu i otvoreno mu zabranila izlazak iz zatvora. Suci, čija je hrabrost i samostalnost imala granice, dopustili su "kompromis" prema kojem se Castru trebalo zasebno suditi sljedeći mjesec.

Vlast je zatim pokušala što prije završiti slučaj. Raul Castro se bunio 28. rujna što Fidela još nema, te je rekao da ga vojska želi ubiti. Sudac je zapovjedio Raulu da sjedne i šuti, ali dodao je da je sud "poduzeo sve potrebne mjere za zaštitu optuženika". Suđenje je završilo 5. listopada. Optužba se složila da oslobodi političare koji su optuženi zbog moralne odgovornosti. Pobunjenici kojima je Castro savjetovao da poriču sudjelovanje također su oslobođeni. Tužitelj je pomalo groteskno hvalio dvadeset devet ljudi koji su "časno i plemenito" priznali "krivnju". Suci su zatim osudili Raula Castra, Pedra Mireta, Ernesta Tizola i Oscara Alcaldu na trinaest godina zatvora. Dvadesetorica drugih dobili su desetogodišnje kazne, trojica su dobila tri godine, a Melba Hernandez i Havdee Santamaria sedam mjeseci.

Fidelu Castru se sudilo zasebno, 16. listopada, u sobi za bolničke sestre u civilnoj bolnici blizu vojarne Moncada. Bolnica je izabrana kako bi se održala laž o Castrovoj bolesti, a sigurno i zato da se ograniči pristup. Ta sobica, s modelom ljudskog kostura i slikom Florence Nightingale, bila je puna sudskih službenika, vojnika i promatrača, medu kojima je bilo šest novinara.

Postupak je išao vrlo brzo. Fidela su upitali je li vodio napad na Moncadu i je li htio srušiti vladu. Na oba je pitanja odgovorio potvrdno. Pukovnik Chaviano i neki drugi svjedoci dali su vrlo kratke izjave. U dvominutnom govoru tužitelj je prvo rekao da je optuženi priznao krivnju, a zatim je zatražio najveću kaznu od dvadeset godina. Castro je napomenuo da dvije minute nisu dovoljne da se opravda slanje čovjeka u zatvor na gotovo četvrt stoljeća. Zatražio je od sudaca da prihvate njegovo pravo da iznese obranu u potpunosti i bez prekidanja. Zatim je započeo govor koji je trajao dva sata. Poslije je taj govor obnovljen po sjećanju i nazvan "Povijest će me odriješiti!", te je ostao kao najslavniji govor jednog od najslavnijih (ili notornih) govornika u povijesti.

Neki su komentatori doveli u pitanje sadrži li tekst koji se pojavio 1954. uistinu ono što je Castro rekao na suđenju 1953. Ipak, taj je govor važan

kao prvo potpuno iznošenje njegovih političkih stavova, pa jedva da je važno je li ga sastavio 1953. ili 1954. Kako god bilo, nema razloga sumnjati da ono stoje Castro napisao po sjećanju i tiskao nije barem slično onome što je rekao na suđenju. Možda Je poslije dodao par stvari, ali govor je već bio prilično uglačan. Spremao ga je tjednima, čak je tjerao drugog zatvorenika da ga noću sluša kako govori. Imao je vrlo dobro pamćenje za takve stvari. Kad je nakon govora izlazio iz suda, zapitao je mladu novinarku Martu Roj as je li zapisala potpune bilješke, a ona je potvrdila.

Castro je započeo govor napadom na metode koje koristi vlast kako bi mu uskratila pošteno suđenje. Bio je mjesecima u samici i smio je razgovarati s odvjetnikom samo u nazočnosti policajaca iz SIM-a. Vlada je napravila lažno liječničko izvješće kako ga ne bi pustila na glavno suđenje. "Evo režima koji se boji izvesti optuženika pred sud; režima krvi i terora koji se boji moralnih uvjerenja čovjeka bez obrane, nenaoružanog, oklevetanog, izoliranog... Upozoravam vas, tek sam počeo... Znam da će me ušutkati na mnogo godina. Pokušat će sakriti istinu na sve moguće načine... Ipak, neće ugušiti moj glas. U mojem se srcu nakuplja snaga čak i kad sam najusamljeniji..." Opisao je kako su mu kolege mučeni i ubijeni, kako su im tijela bačena u neobilježene grobove. "Jednog će dana ti ljudi biti iskopani. Onda će se nositi na ramenima ljudi do mjesta pokraj Martijeva groba, a njihova će oslobođena zemlja sigurno podići spomenik u čast uspomene na Mučenike stote godišnjice." Nije tražio osvetu za mrtve prijatelje. Ne treba kriviti obične vojnike. "Mislili su da rade svoju dužnost... Kad Kuba bude slobodna, dat ćemo poštovanje, zaklon i pomoć ženama i djeci hrabrih vojnika koji su poginuli boreći se protiv nas. Njih ne treba kriviti zbog bijede Kube. I oni su žrtve..." Castro je pohvalio ponašanje triju časnika, medu njima i poručnika Sarrie. Ipak, predvidio je da će časnici, krivi za neopisivu okrutnost, nasilni kriminalci odgovorni za održavanje Batistine tiranije, dočekati dan obračuna. "I vama (sucima) će se suditi, ne jedanput nego mnogo puta, kad god se ovo suđenje bude proučavalo u budućnosti."

Castro je ismijao vlast što se trudi pokazati da pobunjenici nemaju potporu u narodu. Njihova potpora dolazi od 700 000 nezaposlenih, 500 000 osiromašenih težaka, 400 000 loše plaćenih i loše smještenih industrijskih radnika, 100 000 iskorištavanih nadničara, 30 000 obezvrijeđenih nastavnika, 20 000 malih poduzetnika koje su istrošili dugovi i pokvareni službenici, te 10 000 liječnika, inženjera i drugih stručnjaka koji ne mogu koristiti svoje vještine i stručnost. Iznio je politički program pobunjenika, počevši od pet revolucionarnih zakona koje će uvesti kad dođu na vlast, a radilo se uglavnom o preraspodjeli zemlje i radničkom udjelu u dobiti. Odbijali su doktrine "apsolutne slobode za poduzetništvo, zakona ponude i potražnje, te jamstava za investicijski kapital". Potrebne bi mjere uključivale radikalne obrazovne i

zdravstvene reforme, nacionalizaciju komunalnih i telefonskih tvrtki, socijalno stanovanje, stanarinu pod nadzorom, pošumljavanje i uspostavljanje poljoprivrednih zadruga. "Za one medu vama koji me zovu sanjarom citirat ću Martijeve riječi: Ono što je danas san, sutra će biti zakon."

Na kraju se Castro vratio na temu pravednog korištenja sile radi zbacivanja tiranina. Citirao je dug niz pisaca, filozofa, pa čak i teologa, od Ivana od Salisburvja do Johna Miltona, od isusovca Juana Mariane do američke Deklaracije nezavisnosti. Zaključio je s govorničkim ukrasom kojegje možda posudio od Hitlera, ali se izrazio znatno bolje: "Ne bojim se zatvora. Ne bojim se bijesa jadnog tiranina koji je oduzeo život sedamdesetorici mojih drugova. Osudite me. Nije me briga. Povijest će me odriješiti."

U tom govoru, koji je poslije postao najsvetiji tekst jednog komunističkog režima, nema spomena Marxa ni Lenjina, pa čak niti riječi "socijalizam". Castro je 1953. još tajio svoja marksistička nagnuća. Ipak, već je predlagao radikalnu pretvorbu društva i odbacivao zapadnjačku ideju demokracije. "Iskreno vjerujem da je revolucija izvor zakonskog prava." Općenito se obvezao da će vratiti ustav iz 1940., ali nije ponudio nikakav vremenski okvir, te nije ni spomenuo prava i slobode političkih stranaka. Naprotiv, "kako nema organizacije za održavanje izbora koja bi to omogućila (ispunjenje ustava iz 1940.), revolucionarni pokret, kao utjelovljenje vlasti naroda, jedinog izvora zakonske moći, preuzeo bi... zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast". Očito je predvidio argumente koje će koristiti njegova buduća komunistička vlada kako bi izbjegao mogućnost da se sat revolucije prevrti unatrag. "Prva narodna vlada morat će poštivati te zakone (koje uvede revolucija)... jer kad ljudi ostvare nešto što su tražili generacijama, nema te sile na svijetu koja će im to oduzeti".

Od početka je namjeravao uvesti nepovratne revolucionarne promjene.

Kako priča Marta Rojas, svi su u zagušljivoj bolničkoj sobi u Santiagu, pa tako i vojnici i sudski službenici, vrlo pažljivo slušali Castrov govor. Kad je napokon završio i sjeo, zavladala je duga tišina. Zatim su se suci nakratko došaptavali, a onda je predsjednik suda objavio presudu: petnaest godina zatvora. Sve zajedno trajalo je četiri sata. S uzdahom olakšanja Batistina se vlada vratila koktelima s rumom i partijama kanaste, nadajući se da više neće slušati o problematičnom i nemirnom mladom odvjetniku iz Birana.

Fidel Castro i dvadeset pet drugih urotnika poslani su da odsluže kaznu u bolničkom krilu "uzornog zatvora" na Otoku pinija (današnjem Otoku mladosti), velikom otoku osamdeset kilometara južno od Kube, gdje turisti danas idu na ronjenje. Castro je kao student posjetio taj zatvor kako bi osudio tamošnje uvjete i javno napao vladu. Zapravo, uvjeti

zatvorenika iz Moncade 1953. bili su relativno humani, barem u početku. Mogli su vježbati, čitati, kuhati, primati obiteljske posjete jednom mjesečno, te slati i primati poštu pod uvjetom cenzure. Imali su pristup zatvorskoj knjižnici i mogli su dobivati knjige izvana. Fidel i Raul dobivali su redovno hranu i cigare od brata Ramona.

Castro je u zatvoru kao i svugdje drugdje mislio samo na politiku. Što da se radi? Prvi je uvjet održavati što viši moral i zajedništvo u maloj skupini kolega revolucionara. Oni su trebali biti jezgra obnovljenog Pokreta, koji je dobio ime "Pokret 26. srpnja" prema datumu napada na vojarnu Moncada. Castrovi su ljudi pretvorili svoje zatvorsko krilo u školu, koju su nazvali Ideološkom akademijom Abela Santamarie. Imali su pet sati predavanja dnevno. Fidel je predavao filozofiju i modernu povijest, Pedro Miret staru povijest, Montane engleski, a drugi su predavali ono što su znali.

Castro se također bacio na vlastito obrazovanje. I dalje su ga najviše zanimale povijest i filozofija. I dalje je čitao Martija i Lenjina, a nije ga napustila ni dječačka opsjednutost velikim osvajačima iz prošlosti. Pogotovo se divio Napoleonu, jer je u njemu vidio vojnog genija koji je usto imao ljudskost i viziju. Freud ga se nije dojmio, a priznavao je i da zaspi nad Kantovom Transcendentalnom estetikom prostora i vremena, ali ga je oduševljavala Marxova studija Napoleona III. Nabavio je više knjiga o novostima u komunističkom svijetu, kao što je Tajne sovjetske snage, koju je napisao "crveni" dekan Canterburvja. Čak i kad je čitao staru povijest ili klasike poput Shakespearea, radio je to kako bi sebi razjasnio procese povijesnog razvoja. Je li Julije Cezar bio obični tiranski samovladar ili napredna revolucionarna ličnost koju je srušila aristokratska reakcija?

Osim toga, čitao je i mnogo romana, uglavnom zato što ih je bilo u zatvorskoj knjižnici, ali dijelom i zbog oduševljenog interesa Naty Revuelta. S Naty je razmjenjivao duga pisma o knjigama koje čitaju. On je čitao klasike kao što su Dostojevski, Balzac i Thackeray, kao i suvremene bestselere poput Priče o San Micheleu Axela Munthea, Tvrđavu A. J. Cronina, i Oštricu britve Somerseta Maughama. U romanima je kao i u svemu drugome tražio političke i društvene pouke, ali njegova politička oduševljenja nisu uvijek otupljivala njegov kritički duh. Osjećao je moć i psihološku dubinu Dostojevskoga unatoč piščevu "reakcionarnom" stavu. Volio je politiku u Hugoovim Jadnicima, ali kad je pisao Naty, isticao je njegov "prenaglašeni romantizam, brbljavost te dosadnu i pretjeranu erudiciju".

Castro je često pisao određenim političkim prijateljima i simpatizerima izvan zatvora. Ponekad je pisao veselo, a ponekad ozbiljno i zahtjevno. Neki dijelovi pisama, kao oni gdje hvali poštenje i pristojnost zatvorskog osoblja, bili su namijenjeni uglavnom zatvorskom cenzoru. Ipak, ispod površine je uvijek išao prema političkim ciljevima. Očajnički je nastojao

da u javnosti zadrži sjećanje na napad na Moncadu, kao i sućut prema sudbini zatvorenika Moncade. Nagovarao je prijatelje da nastave sa sudskim tužbama protiv odgovornih za umorstva zatvorenika u Moncadi. I on je uložio tužbu na mjesnom sudu Otoka pinija, optužujući Batistu i tri generala kao odgovorne za umorstva i mučenje.

Još je jedan velik cilj bio zadržati vodstvo nad ostatkom Pokreta. Znao je da zbog zatvorske cenzure i općeg terora u zemlji nakon Moncade ne može mnogo učiniti na kratki rok da bi preustrojio Pokret izvan zatvora ili privukao nove članove. Ipak, pokušao je osigurati da nitko ne preuzme njegov vodeći položaj dok ga nema. Upozoravao je pristaše da ništa ne poduzimaju bez savjetovanja s njim. "Nema smisla ako svi misle da imaju pravo davati izjave bez savjetovanja s drugima. Ne možete mnogo očekivati od organizacije anarhičnih ljudi, od kojih svaki ide putem koji mu se čini najboljim..." Odbio je prijedlog nekih prijatelja da se pridruže "građanskom pokretu" sa širokom osnovom. Tvrdio je da bi takva ustanova željela obuhvatiti "previše mišljenja i interesa" i izgubila revolucionarno jedinstvo. Drugim riječima, ne bi bila pod njegovom kontrolom.

Za vrijeme prvih mjeseci u zatvoru Fidel je redovno pisao ženi Mirti. Dok su pisma Naty bila duga i rječita, pisma Mirti uglavnom su sadržavala kratke zahtjeve i upute. Mirta i Fidelito dolazili su ga posjećivati, kao i polusestra Lidia, pa je koristio Mirtu i Lidiju da prenose poruke i tekstove koji vjerojatno ne bi prošli cenzuru. Možda slučajno, možda namjerno, zatvorska je uprava u jednoj prigodi Mirti poslala pismo upućeno Naty, a Naty je dobila pismo za Mirtu. Mirta se duboko rastužila kad je vidjela da Castro piše toplija i prisnija pisma Naty nego njoj. Osim toga, kad je pisao Naty, više je odavao svoje političke stavove. Jedno dugo pismo za Naty pokazalo je kako uvelike prihvaća marksistički pogled na povijest, kao i da gleda dvojako na stvaralačke umjetnike. Odgovarajući na Natvno pitanje bi li Rolland bio velik pisac da se rodio u drugo doba, Castro je napisao:

Ljudsku misao uvijek određuju okolnosti epohe. U slučaju političkog genija, rekao bih da sve ovisi o tome. Lenjin bi u doba carice Katarine bio gorljiv branitelj ruske buržoazije. Da je Marti živio u vrijeme kad su Englezi držali Havanu, bio bi na očevoj strani i branio španjolske boje. Napokon, Mirabeau, Danton i Robespierre - što bi bili u vrijeme Karla Velikog, ako ne ponizni sluge u... nekom feudalnom dvorcu? Julije Cezar ne bi prešao Rubikon u prvim godinama Republike, prije nego što se zaoštrila velika klasna borba koja je potresla Rim, te prije osnivanja velike stranke plebejaca... Ipak, ono što je jasno političkom geniju nije toliko jasno umjetničkom geniju. Slažem se s Victorom Hugoom: u pjesniku i slikaru nalazi se beskraj. Upravo im beskraj daje njihovu beskompromisnu veličinu. Beskraj koji postoji u umjetnosti nema veze s napretkom... Ne ovisi ni o kakvim poboljšanjima u budućnosti, ni o

kakvim promjenama... S obzirom daje unutar sebe nemjerljiv i neizbrojiv... jednako je čist, jednako potpun, jednako božanski... bez obzira je li u razdoblju krajnjeg barbarstva ili krajnje civilizacije. To je ljepota, koja se mijenja ovisno o karakteru pojedina stvaralačkog genija, ali uvijek ista po sebi... Rolland svjetske snage, koju je napisao "crveni" dekan Canterburvja. Čak i kad je čitao staru povijest ili klasike poput Shakespearea, radio je to kako bi sebi razjasnio procese povijesnog razvoja. Je li Julije Cezar bio obični tiranski samovladar ili napredna revolucionarna ličnost koju je srušila aristokratska reakcija?

Osim toga, čitao je i mnogo romana, uglavnom zato što ih je bilo u zatvorskoj knjižnici, ali dijelom i zbog oduševljenog interesa Naty Revuelta. S Naty je razmjenjivao duga pisma o knjigama koje čitaju. On je čitao klasike kao što su Dostojevski, Balzac i Thackeray, kao i suvremene bestselere poput Priče o San Micheleu Axela Munthea, Tvrđavu A. J. Cronina, i Oštricu britve Somerseta Maughama. U romanima je kao i u svemu drugome tražio političke i društvene pouke, ali njegova politička oduševljenja nisu uvijek otupljivala njegov kritički duh. Osjećao je moć i psihološku dubinu Dostojevskoga unatoč piščevu "reakcionarnom" stavu. Volio je politiku u Hugoovim Jadnicima, ali kad je pisao Naty, isticao je njegov "prenaglašeni romantizam, brbljavost te dosadnu i pretjeranu erudiciju".

Castro je često pisao određenim političkim prijateljima i simpatizerima izvan zatvora. Ponekad je pisao veselo, a ponekad ozbiljno i zahtjevno. Neki dijelovi pisama, kao oni gdje hvali poštenje i pristojnost zatvorskog osoblja, bili su namijenjeni uglavnom zatvorskom cenzoru. Ipak, ispod površine je uvijek išao prema političkim ciljevima. Očajnički je nastojao da u javnosti zadrži sjećanje na napad na Moncadu, kao i sućut prema sudbini zatvorenika Moncade. Nagovarao je prijatelje da nastave sa sudskim tužbama protiv odgovornih za umorstva zatvorenika u Moncadi. I on je uložio tužbu na mjesnom sudu Otoka pinija, optužujući Batistu i tri generala kao odgovorne za umorstva i mučenje.

Još je jedan velik cilj bio zadržati vodstvo nad ostatkom Pokreta. Znao je da zbog zatvorske cenzure i općeg teroraVu zemlji nakon Moncade ne može mnogo učiniti na kratki rok da bi preustrojio Pokret izvan zatvora ili privukao nove članove. Ipak, pokušao je osigurati da nitko ne preuzme njegov vodeći položaj dok ga nema. Upozoravao je pristaše da ništa ne poduzimaju bez savjetovanja s njim. "Nema smisla ako svi misle da imaju pravo davati izjave bez savjetovanja s drugima. Ne možete mnogo očekivati od organizacije anarhičnih ljudi, od kojih svaki ide putem koji mu se čini najboljim..." Odbio je prijedlog nekih prijatelja da se pridruže "građanskom pokretu" sa širokom osnovom. Tvrdio je da bi takva ustanova željela obuhvatiti "previše mišljenja i interesa" i izgubila revolucionarno jedinstvo. Drugim riječima, ne bi bila pod njegovom kontrolom.

Za vrijeme prvih mjeseci u zatvoru Fidel je redovno pisao ženi Mirti. Dok su pisma Naty bila duga i rječita, pisma Mirti uglavnom su sadržavala kratke zahtjeve i upute. Mirta i Fidelito dolazili su ga posjećivati, kao i polusestra Lidia, pa je koristio Mirtu i Lidiju da prenose poruke i tekstove koji vjerojatno ne bi prošli cenzuru. Možda slučajno, možda namjerno, zatvorska je uprava u jednoj prigodi Mirti poslala pismo upućeno Naty, a Naty je dobila pismo za Mirtu. Mirta se duboko rastužila kad je vidjela da Castro piše toplija i prisnija pisma Naty nego njoj. Osim toga, kad je pisao Naty, više je odavao svoje političke stavove. Jedno dugo pismo za Naty pokazalo je kako uvelike prihvaća marksistički pogled na povijest, kao i da gleda dvojako na stvaralačke umjetnike. Odgovarajući na Natvno pitanje bi li Rolland bio velik pisac da se rodio u drugo doba, Castro je napisao:

Ljudsku misao uvijek određuju okolnosti epohe. U slučaju političkog genija, rekao bih da sve ovisi o tome. Lenjin bi u doba carice Katarine bio gorljiv branitelj ruske buržoazije. Da je Marti živio u vrijeme kad su Englezi držali Havanu, bio bi na očevoj strani i branio španjolske boje. Napoleon, Mirabeau, Danton i Robespierre - što bi bili u vrijeme Karla Velikog, ako ne ponizni sluge u... nekom feudalnom dvorcu? Julije Cezar ne bi prešao Rubikon u prvim godinama Republike, prije nego što se zaoštrila velika klasna borba koja je potresla Rim, te prije osnivanja velike stranke plebejaca... Ipak, ono što je jasno političkom geniju nije toliko jasno umjetničkom geniju. Slažem se s Victorom Hugoom: u pjesniku i slikaru nalazi se beskraj. Upravo im beskraj daje njihovu beskompromisnu veličinu. Beskraj koji postoji u umjetnosti nema veze s napretkom... Ne ovisi ni o kakvim poboljšanjima u budućnosti, ni o kakvim promjenama. .. S obzirom daje unutar sebe nemjerljiv i neizbrojiv... jednako je čist, jednako potpun, jednako božanski... bez obzira je li u razdoblju krajnjeg barbarstva ili krajnje civilizacije. To je ljepota, koja se mijenja ovisno o karakteru pojedina stvaralačkog genija, ali uvijek ista po sebi... Rolland se mogao roditi jedno stoljeće ranije i biti jednako divan kao... Voltaire, iako bi imao različite misli od onih u ovom stoljeću, kao što bih ja govorio druge stvari da pišem drugoj ženi...

U veljači 1954. došlo je do drastičnog pada zatvorskih uvjeta za Castra. General Batista je posjetio Otok pinija i trebao otvoriti električnu centralu unutar zatvora. Kad se Batista dovoljno približio, dvadeset šest pobunjenika iz Moncade zapjevalo je svoju himnu, "Koračnicu 26. lipnja". Isprva je Batista pomislio da mu zatvorenici odaju počast, ali kad je čuo riječi, koje su osuđivale nezajažljive tirane što guraju Kubu u zlo, razjareno je otišao. Zatvorska se uprava razbjesnila što je njihov veliki dan upropašten. Autor himne, mladi samouki skladatelj, sljedećih je dana trpio batine i bičevanje, jednom se čak onesvijestio. Više je zatvoreničkih voda dobilo dva tjedna samice. Zatvorske su povlastice ukinute. Fidel Castro je bačen u samicu na neodređeno vrijeme.

Unatoč bumoj političkoj karijeri, Castro je uvijek emocionalno bio samotnjak, pa je preživio mnogo mjeseci samice, a da nije izgubio ni srčanost ni odlučnost. Najviše mu je smetao manjak svjetla. Danje je svjetlo prodiralo kroz jedini prozorčić, nije bilo nikakve žarulje, pa je kvario oči pokušavajući čitati noću uz sitnu uljanu svjetiljku. Ipak, pisma su mu uglavnom i dalje bila vesela. Kad bi mu dopustili sjediti na suncu, pisao je da se osjećao kao da je na godišnjem odmoru. "Što bi Marx rekao na takvog revolucionara?" Kad ne bi znao što da piše, brbljao je o svemu i svačemu, satirički opisujući što rade ptice i kukci koje vidi iz ćelije. Samo bi ponekad odavao snuždenost. "Ne možeš zamisliti kako ova samoća ždere energiju... Trudim se stalno nešto raditi, izmišljam vlastite svjetove, stalno o nečemu razmišljam, ali upravo sam zato tako iscrpljen."

Poput mnogih zatvorenika, skupina iz Moncade zalazila je zadovoljstvo u metodama komunikacije bez znanja vlasti. Fidelu su poruke stizale u cigarama i kutijama šibica s lažnim dnom, ponekad preko Mirte, koja je još uvijek imala pravo na kratke posjete. Jedan je dobar stražar pristao odnijeti Castru tanjur hrane; iako je našao poruku u pireu, Castro gaje nagovorio da ga ne prijavi. Pobunjenici su se igrali na dvorištu s platnenom loptom koja bi ponekad završila na krovu pokraj Castrove ćelije. Neki bi zatvorenik zatražio dopuštenje da se popne na krov i uzme loptu, a odande bi je bacio na dvorište gdje se Castro smio šetati.

Castro je jeo mnogo limuna, i neko vrijeme nije bilo prigovora na tu neobičnu naviku. Zapravo je ženi i ostalima pisao limunovim sokom između redaka. Kad bi se pisma zagrijala, pojavili bi se nevidljivi redci. Dijelom je na taj način cjeloviti tekst govora Povijest će me odriješiti marljivo prenošen Castrovim pristašama tijekom više od tri mjeseca. Novinarka Marta Rojas, koja je bila u vezi s Mirtom i poslije s Melbom Hernandez, potvrdila je točnost Castrove rekonstrukcije govora iz Santiaga.

Iako su Castra mučila zatvorska ograničenja, njegova se politička situacija u nekim stvarima popravljala. Nakon suđenja za Moncadu bio je slavniji nego što je ikad bio na slobodi. U veljači 1954. Melba Hernandez i Havdee Santamaria odslužile su kaznu, pa je Melba postala vrlo žustra i uspješna predstavnica Castra i drugih zatvorenika. Batista je najavio izbore za studeni 1954.; iako većina političara nije htjela sudjelovati u onome što su smatrali farsom, Batista je olabavio cenzuru tiska i nastojao ostaviti dojam normalne demokracije. Tako se stvorila mogućnost za pritisak javnosti. Na skupu Ortodoxosa u jednom havanskom kazalištu, Mirta je pozvana da pročita poruku od Fidela. Na Fidelov prijedlog, Mirta i Lidia su pisale popularnom tjedniku Bohemia, gdje su se žalile na Fidelove uvjete života u zatvoru. List je poslao novinare da ga intervjuiraju, s obzirom da je vlast očito mislila da će se stvarnost pokazati manje sumornom od onoga što tvrdi njegova obitelj.

Intervju je objavljen početkom lipnja, s fotografijama Castra u zatvorskoj ćeliji. Časopis je ranije proglasio Castra jednom od dvanaest istaknutih svjetskih ličnosti 1953. godine, zajedno s takvim kalibrima kao što su kraljica Elizabeta II. (tada okrunjena), iranski šah (tada vraćen na vlast) i šef sovjetske tajne policije Beria (tada smaknut).

Castro se uvijek uzdao da je "narod" uz njega, čak i ako su mu se protivili mnogi članovi njegove vlastite obitelj i društvene klase. "S kakvom bih radošću donio revoluciju ovoj zemlji, od vrha do dna! Siguran sam da bi donijela sreću kubanskom narodu. Zbog toga sam spreman podnijeti mržnju jedne ili dvije tisuće ljudi, medu kojima su neki rođaci, pola mojih prijatelja, dvije trećine mojih kolega i četiri petine mojih bivših kolega sa sveučilišta." Ubrzo nakon što je to napisao, još se više udaljio od jednog dijela obitelji i starih prijatelja. Na radiju je čuo da mu je supruga Mirta otpuštena s radnog mjesta u Ministarstvu unutarnjih poslova. Castro nije znao daje Mirtu prije toga nagovorio brat, zamjenik ministra unutarnjih poslova, da prima plaću od ministra i tako osigura stalne prihode. Iako je dobivala džeparac od Fidelova oca Angela, očito je smatrala da joj treba još. Na Fidelov je savjet javno kritizirala zatvorsku službu, koja je spadala u nadležnost ministra unutarnjih poslova Hermide. Kad je Hermida otkrio da Mirta prima plaću od ministarstva, zapovjedio je da to prestane.

Castro nije mogao vjerovati da je Mirta dobivala plaću od ministarstva. Za njega bi potajno primanje novca od Batistine vlade bila najgora nevjera. Pretpostavio je daje Hermida izmislio priču kao prljavi trik uperen protiv njega, kako bi narod povjerovao da supruga samozvanog revolucionara dobiva novac od vlade. Odmah je pisao Mirti u nadmenom stilu, tražeći da tuži Hermidu zbog klevete. Prepuštajući se homofobijskim predrasudama, koje je u to doba dijelio s mnogim kubanskim muškarcima, brbljao je o Hermidinoj "spolnoj izopačenosti". U pismima drugim ljudima pisao je da je Mirta "prepametna da bi je zaveo brat da pristane biti na vladinoj plaći, koliko god bila u teškoj financijskoj situaciji... Ljutnja me zasljepljuje, pa jedva razmišljam... Na kocki su ugled moje žene i moja čast kao revolucionara. Radije ću umrijeti tisuću puta nego nemoćno trpjeti takvu uvredu."

Međutim, polusestra Lidia obavijestila ga je nakon nekoliko dana da je Mirta uistinu dobivala plaću od ministarstva. Lidia je javila da su Mirtu posjetili otac i braća, te daje s njima otišla u obiteljsku vikendicu na moru. Mirta se više nije htjela plesti u Castrove političke djelatnosti. Castrov je vreli bijes prešao u hladan i gorak gnjev pomiješan sa samosažaljenjem. Krivio je šurjaka više nego Mirtu, ali ubrzo je pokrenuo brakorazvodni postupak. Za Mirtu je Fidefipva reakcija bila kap koja je prelila čašu, pa je i ona pokrenula postupak.

Ministar unutarnjih poslova Hermida uzrujao se kad je Castro ustvrdio da koristi Mirtu kao sredstvo propagande. U društvu dva vladina

ministra posjetio je Castra na Otoku pinija i bio vrlo ljubazan i dobronamjeran. Rekao je da nema veze s tim što je Mirta na plaći ministarstva. Tu je glupost počinio njezin brat Rafael bez njegova znanja.

Ministar je rekao da Castra smatra časnim čovjekom bez mrlje. Nitko ne dovodi njegovu čast u pitanje. Hermida je i sam bio politički zatvorenik pod Machadom. Razumio je Castrove osjećaje i poštivao njegov integritet. Castro je prihvatio ministrovo objašnjenje s umjerenom uljudnošću, zlovoljno dodajući daje barem Hermida postupio ispravno. On nije imao osobnu svađu, nego sukob sa sustavom.

Nakon Hermidina posjeta Castrovi su se životni uvjeti malo popravili. Dopustili su bratu Raiilu da mu se pridruži u ćeliji. Raul je naučio jezik gluhih iz Larousseova rječnika, pa je mogao komunicirati s ostalima u skupini preko Pedra Mireta, koji je također naučio taj sustav. Castrova je ćelija dobila električno svjetlo, kao i svježu vodu, čistu odjeću i bolju hranu. "Čak ne moramo plaćati stanarinu", pisao je Fidel o poboljšanjima. Još je nekoliko tjedana pisao kako se žalosti i ljuti zbog Mirte. Posebno je patio misleći kako njegova sina Fidelita sada čuva podla obitelj Diaz-Balart. Ipak, ubrzo se pomirio s tim da je između njega i Mirte gotovo. Pisao je Lidiji: "Ne brini se zbog mene. Znaš da imam čelično srce." Ipak, razni ljudi koji su poznavali Castra u prvim godinama njegova braka tvrde da je u to doba bio iskreno zaljubljen u Mirtu, da je ona možda bila jedina žena koju je duboko volio, te daje raskid sigurno ostavio neki trajan ožiljak.

Mirta je dobila razvod i skrbništvo nad Fidelitom. Ta je novost opet bacila Fidela u zlovolju i bijes. "Jednog ću dana izaći odavde i povratiti sina i čast, makar zbog toga propala cijela zemaljska kugla." Pokrenuo je pravni postupak da dobije skrbništvo i ovlasti da odredi školu gdje se Fidelito može obrazovati daleko od utjecaja obitelji Diaz-Balarts. "Učinit ću sve što treba i nije me briga ako proces traje do kraja svijeta. Ako misle da me mogu izmoriti i da ću odustati od borbe, vidjet će da sam razvio azijsko strpljenje. Ponovit ću Stogodišnji rat i izaći kao pobjednik."

U studenom 1954. Batista je ispunio obećanje o izborima. Ishod se znao unaprijed, pa nijedan ozbiljan političar nije htio igrati Batistinu igru tako da se kandidira protiv njega. Ipak, predizborno je razdoblje omogućilo Castrovim pristašama da pokrenu kampanju za pomilovanje zatvorenika iz Moncade. Otkad su izašle iz zatvora, Havdee Santamaria i Melba Hernandez neumorno su organizirale demonstracije tražeći amnestiju. Sada su političke skupove često prekidali povici "Fidel Castro!" Osnovan je Odbor za amnestiju političkih zatvorenika, u kojem su sjedile dvije djevojke koje su poslije odigrale vrlo važnu ulogu u životu braće Castro: Vilma Espin (buduća Raulova žena) i Celia Sanchez (Fidelova buduća tajnica i partnerica). Fidel je iz zatvora poticao dva veterana Moncade koji su pobjegli u Meksiko da se otvoreno vrate na Kubu, čime se vlada

trebala natjerati da počne novo suđenje, sa svim neugodnim izjavama koje bi to opet uključilo, ili da im udijeli opći oprost.

U ožujku 1955. neki su članovi Kongresa sastavili prijedlog zakona p oprostu. Vlada je rekla da će podržati taj zakon ako se zatvorenici iz Moncade obvežu da neće pokušati nikakav novi ustanak. Castru se nije svidio taj uvjet. Svi su zatvorenici potpisali deklaraciju koja je to odbacivala kao pokušaj da ih se natjera da se odreknu svojih prošlih djela. "Ne želimo gubitak časti kao cijenu slobode. Radije ćemo robijati tisuću godina nego biti poniženi! Radije robijati tisuću godina nego žrtvovati dostojanstvo!"

Kod Batiste je kampanja za oprost izazivala blagu nervozu, a ne ozbiljne brige. Činilo mu se da mu dobro ide. Gospodarstvo je cvalo. Dojmljivi su neboderi popunjavali siluetu Havane. Puna kasina pretvorila su Havanu u Las Vegas Latinske Amerike. Maurice Chevalier, Lena Horne i Nat King Cole bili su samo neki od slavnih ljudi koji su nastupili u gradskim slavnim noćnim klubovima. S Batistom se dobro poslovalo, pa je uživao američku naklonost. Carlos Prio, izabrani predsjednik kojeg je Batista svrgnuo, uhićen je u Miamiju i optužen za kršenje američkog Zakona o neutralnosti. Potpredsjednik Nixon je došao u posjet Havani i nazdravio Batistinu izbornom uspjehu, ne hajući za činjenicu da Batista nije imao protukandidata. Zatim je direktor CIA-e Allen Dulles, leteći na krilima uspjeha zbog zbacivanja ljevičarske vlade predsjednika Arbenza u Gvatemali, došao na Kubu da pohvali uspjehe Batistine vlade u borbi protiv komunizma. Usred tolikog blagostanja i naklonosti, činilo se pametnim da se atmosfera ne kvari kroz bolesnu ljubav javnosti prema nekoliko nezrelih revolucionara. Zato je vlada odlučila otarasiti se problema. Prijedlog zakona za bezuvjetni oprost odobrio je Kongres i potpisao Batista. Zatvorenici su oslobođeni 15. svibnja 1955.

Kad je izašao iz zatvora, Castro je pozdravio svoje pristaše kao trijumfalni junak. Havdee je plakala od ganuća, kao i Lidia i Fidelova mlada sestra Emma. Imao je konferencije za tisak i radijske intervjue, kako na Otoku pinija, tako i nakon povratka u Havanu. Studenti su ga nosili na ramenima na putu do Lidijina stana, gdje je trebao odsjesti. Lidia je poslije diskretno uredila da se Fidel privatno sastane s Naty Revuelta u praznom stanu zajedničkog prijatelja. Fidel i Naty su vodili ljubav (vjerojatno prvi put) i ona je začela Alinu. Ipak, Naty nije bila jedina djevojka s kojom je imao odnos tih tjedana. Druga privlačna žena koja gaje politički podržavala, Maria Laborde, rodila mu je dijete koje je dobilo ime Jorge Angel Castro.

Castro je imao mnogo posla oko obnove Pokreta. Održao je sastanke s ostacima MNR-a Garcie Barcene i pristao na spajanje dviju organizacija, čime je zapravo unovačio ključne vode MNR-a u svoj Pokret. Poslije je formalno uspostavio Nacionalnu direkciju s jedanaest članova za Revolucionarni pokret 26. srpnja (ili ukratko MR-26-7)*, u kojem su

veterani Moncade bili zajedno s mladim snagama iz bivšeg MNR-a, kao i s dvojicom ljudi koji će u budućnosti odigrati ključnu ulogu: bili su to student prava Armando Hart i voda studenata iz Santiaga Frank Pais.

Međutim, nakon početnog oduševljenja, Castrov povratak u aktivnu politiku nije imao onoliko drastičan utjecaj kakvom se on nadao. Buntovni su studenti imali nove vode, medu kojima se posebno isticao Jose Antonio Echeverria, karizmatični predsjednik FEU-a. Drugi su opozicijski vode uvidjeli da je Castro krut i da mrzi kompromise. Njegovi su pristaše dijelili tisuće primjeraka govora Povijest će me odriješiti, ali to su bile stare vijesti koje nisu više uzbuđivale nikoga. Njegova namjerno izazivačka poza ("Idući put ćemo uspjeti") nije bila u skladu s javnim mnijenjem, koje se umorilo od nasilja. Možda je od svega bilo najozbiljnije to što su se javile pukotine u Pokretu. Neki Castrovi pristaše počeli su se buniti zbog njegova tiranskog vodstva. Raul Martinez, koji je vodio napad na Bayamo, ljutio se zbog Castrova običaja da ističe junaštvo napada na Moncadu dok posve zanemaruje Bayamo. Castro je s druge strane kritizirao Martineza i ostale zato što su u Meksiku uspostavili prijateljske odnose s pristašama bivšeg predsjednika Pria. Jedanaest Fidelovih pristaša predalo je dokument koji je predlagao promjene u Pokretu. ' Kratica od Movimiento Revolucionario 26 de Julio (nap. ur.).

Predlagali su demokratičniju strukturu i vlast odbora, a ne jednog čovjeka. Castro je odmah odbacio prijedlog, pitajući prezirno je li ikad neki odbor uspio napraviti revoluciju. Zato su neki veterani iz Moncade prekinuli s Castrom. Drugi potpisnici tog dokumenta pokolebali su se i ostali s njim, ali nikad im više nije posve vjerovao.

Osim tih unutarnjih teškoća, opozicija se općenito našla u gorem položaju nego prije. Niz nasilnih studentskih demonstracija i podmetnutih bomba uveo je novo razdoblje većeg terora. Iako službeno nije bilo cenzure tiska, novine i radijske postaje bile su pod pritiskom da ne objavljuju ekstremiste kakav je Castro. List La Calk, koji je svakodnevno objavljivao Castrove članke, zatvoren je. Nekoliko dana kasnije, Alerta, koja je i dalje objavljivala novosti o Castru, također je zatvorena jer je vlada tvrdila da listom upravljaju komunisti. Raul Castro je javno optužen za sudjelovanje u bombaškom napadu. Vlada se zgranula kad je Fidel ustvrdio da su bombe postavili oni sami, kako bi opravdali pritisak na opoziciju. Govorkalo se da policija namjerava inscenirati nesreću u kojoj bi Fidel poginuo. Raul, Nico Lopez i Jesus Montane postali su Fidelovi tjelesni čuvari i čuvali ga u Lidijinu stanu. Zatim je Raul saznao da će ga uhititi, pa je zatražio politički azil u meksičkom veleposlanstvu i otišao u Meksiko kao prognanik.

Kubanska komunistička stranka čula je da Fidel također namjerava otići, pa ga je pozvala da ostane na Kubi i pridruži se općoj kampanji

protiv Batiste. Međutim, Castro je već odlučio što će raditi. 7. srpnja 1955. krenuo je za Raulom u izgnanstvo. Lidia je dovela Fidelita iz škole da se pozdravi s ocem, a onda je otpratila Fidela do zračne luke. U oproštajnoj izjavi Castro je rekao da vlada želi zadržati vlast svim sredstvima, te da je onemogućila mirnu opoziciju. Vrijeme je da ljudi zahtijevaju svoja prava, a ne da mole za njih. Odlazio je da privremeno živi u nekom drugom dijelu Kariba. S takvog se putoyanja "čovjek ne vraća, ili se vraća s odrubljenom glavom tiranije pod nogama".

Castro je ostavio tajne upute za Direkciju MR-26-7. Oni koji su ostali na Kubi trebali su izgraditi organizaciju i pripremiti ćelije za revolucionarnu djelatnost u svim velikim gradovima na Kubi. Također su trebali prikupljati novac za financiranje djelatnosti MR-26-7 u Meksiku. Sekcija MR-26-7 u Meksiku trebala je organizirati, izvježbati i naoružati vojnu silu koja bi morskim putem došla do Orientea. Tamo bi krenula u gerilski rat protiv Batistine vojske, šireći se sa Sierre Maestre kako bi zauzela cijelu zemlju. Dok bi invazijske snage uspostavljale bazu na Sierri Maestri, mjesna organizacija MR-26-7 u Santiagu, koju je predvodio Frank Pais, trebala je odvraćati pažnju vojske nizom štrajkova i oružanih napada na vladine zgrade.

Taj je plan Castro razrađivao dok se spremao za nov život u Meksiku. Meksiko je oduvijek davao azil ljevičarskim prognanicima. Prijateljski je primio tisuće španjolskih republikanaca, kao i izbjeglice iz brojnih desničarskih diktatura koje su nicale po Latinskoj Americi. Desetljećima je bio prirodni prvi izbor kubanskih ljevičara koji su bježali od progona. Castro je tamo imao prijatelje i veze, kao i protivnike.

Fidel je u Mexico Cityju unajmio malu, jeftinu sobu. Često je jeo u stanu Marie Antonije Gonzalez, kubanske supruge meksičkog hrvača, koja je nudila mjesto za sastajanje i slobodno odsjedanje kubanskim i drugim izbjeglicama. U izbjegličkoj se zajednici smatralo normalnim i prirodnim da oni koji imaju novca ili kojima bračni drug zarađuje trebaju pomagati one koji ga nemaju. Castro se upoznao s nizom istaknutih prognanika s Kariba i sprijateljio se sa suprugom jednog od svojih heroja, koji se zvao Pedro Arbizu i vodio je pokret neovisnosti Portorika, ali je služio dugu zatvorsku kaznu u SAD-u.

Raul Castro, koji se ranije pridružio kavanskom društvu prognanika, sprijateljio se s mladim argentinskim liječnikom po imenu Ernesto Guevara. Guevara je imao slabo plaćen posao u bolničkom laboratoriju, a povremeno je radio i kao fotograf za novinske agencije. Kao student medicine u Buenos Airesu proputovao je cijeli kontinent, vlakom, autobusom, biciklom i motorom, a često je prao tanjure i radio druge loše poslove da plati put. Proveo je dug dopust lutajući po Čileu, Peruu, Kolumbiji i Venezueli, a onda se preko Floride vratio na Argentinu. Kad je 1953. postao liječnik, svejedno se nije htio skrasiti. Uputio se u Boliviju i odande u Srednju Ameriku. Živio je u Gvatemali s Peruankom po imenu

Hilda Gadea, koja je radila u ljevičarskoj vladi predsjednika Arbenza, ali tada je CIA organizirala napad koji je zbacio vladu. Guevara je s partnericom otišao u Meksiko. Rekao je Raulu da se u Kostariki upoznao s nekim Kubancima koji pripadaju revolucionarnoj organizaciji koju vodi Fidel Castro. Bili su to Nico Lopez i još neki koji su pobjegli s Kube nakon napada na Moncadu. Na Guevarin zahtjev, Raul ga je poveo da se upozna s Fidelom u stanu Marie Antonije.

Guevara je bio uvjereni marksist-lenjinist. Bio je tih i samozatajan, pa je za razliku od Castra radije slušao nego govorio. Imao je mnogo intelektualnih interesa i, opet za razliku od Castra, nije razgovarao samo o politici. Čitao je pjesme i knjige o arheologiji, kao i Karla Marxa. Ipak, bio je po Castrovim riječima "napredniji revolucionar od mene". Njegov životni cilj, još uvijek mutan i nejasan, bio je da nešto učini kako bi pomogao Latinskoj Americi da zbaci jaram američkog imperijalizma, složenog i sveprisutnog sustava kontrole i iskorištavanja, koji je po njegovu mišljenju omogućio SAD-u da se bogati na račun sirotinje i bijede naroda Latinske Amerike.

Castra su zanimala Guevarina iskustva s putovanja kroz Latinsku Ameriku. Guevara je prikazao sumornu sliku. Mala elita je živjela poput Sjeverne Amerike i izravno ili neizravno slijedila interese SAD-a, dok su mase bile neobrazovane, osiromašene, potlačene. Sjedinjene Države pretvorile su Srednju Ameriku u niz banana-republika pod kontrolom tvrtki kao što je United Fruit. Amerikanci su radi gospodarskih interesa SAD-a odlomili komad Kolumbije i pretvorili ga u lažno nezavisnu republiku Panamu. Kad je gvatemalski predsjednik Arbenz počeo program reforma koji je zaprijetio interesima United Fruit, američka je vlada bez grižnje savjesti pomoću CIA-e srušila Arbenza i na njegovo mjesto stavila pukovnika koji je htio slušati SAD. Guevara je kritizirao gvatemalske komuniste, koji su pobjegli pred protukomunističkim terorom koji je uvela CIA. Jedini časni postupak, smatrao je on, bio bi ostanak u džunglama i na planinama, odakle bi se vodio gerilski rat protiv nove marionetske vlade.

Castro se slagao s njim. Vidio je što United Fruit radi na Kubi. Bila je to samo jedna od brojnih američkih korporacija koje su tlačile i iskorištavale Latinsku Ameriku, ali to je bio snažan simbol'SUnited Fruit je posjedovao svu zemlju oko imanja obitelji Castro u Biranu. Neki su mjesni seljaci posjedovali vlastitu šećernu trsku, ali mogli su je prodati samo šećerani United Fruit. Mogli su je prevoziti samo željeznicom United Fruit. Batistina je vlast izvorno dobivena od američkog veleposlanika. Njegova tajna policija, koja je mučila i ubila Castrove sljedbenike, dobivala je savjete i obuku od CIA-e. Omražena obitelj Diaz- Balart, koja je Castru otela sina, živjela je u Banesu, gradu korporacije United Fruit, gdje Kubanci nisu smjeli na plažu, svoju plažu, bez odobrenja stražara United Fruit.

Ernesto Guevara de la Sema (1928.-1967.). Che je uzvik koji u Argentini znači čuđenje, dozivanje i iznenađenje; nešto poput poštapalice "ajme" ili "čovječe". Međutim che znači i "prijatelju", "kompa", "stari"... (nap. ur.).

Castro je Guevari ispričao svoje planove za revoluciju na Kubi. U Mexico Cityju je bilo mnogo nomada koji su govorili o revoluciji. Ipak, Guevara je uvidio da je Fidel drukčiji. Bio je krajnje samopouzdan i odlučan. Izgledao je kao netko tko bi uistinu mogao povesti novi Stogodišnji rat i pobijediti, bilo za sina, bilo za Latinsku Ameriku. Guevara je znao da Castro ima malo sljedbenika i nimalo novca ni oružja. Ipak, oslobađanje Latinske Amerike moralo je negdje početi. Guevara i Castro razgovarali su cijelu noć, a ujutro, prema Guevarinim riječima, Castro gaje pridobio za svoj projekt. Kako je bio Argentinac, njegovi su ga kubanski prijatelji zvali Che*. Kad je ušao u kubansku herojsku legendu, zauvijek je ostao samo Che.

Na ručku nekoliko dana nakon Cheova prvog sastanka s Fidelom, Cheova partnerica Hilda (s kojom se poslije vjenčao) upitala je Fidela zašto je otišao u izgnanstvo umjesto da se bori protiv Batistina režima na Kubi. To je pitanje dotaklo vrlo bolno mjesto Castrove hrabrosti i časti. "To je dobro pitanje", rekao je Fidel, a onda je (kako je Hilda poslije ispričala) proveo četiri sata iznoseći svoj odgovor. U osnovi, tvrdio je kako razmjeri i širina američkog utjecaja na Kubi čine rušenje Batiste nemogućim ako se ne dovedu naoružane snage iz inozemstva. Castro je trebao organizirati ekspediciju koja bi se iskrcala u Orienteu i pokrenula narodni ustanak.

Che se htio pridružiti ekspediciji kao borac, a ne samo kao liječnik. Njegovo bi liječničko znanje bilo korisno, iako je bio vrlo neiskusan stručnjak za alergije. Međutim, prvi je uvjet bio naći čovjeka koji može Castrovu družinu ljevičarskih izbjeglica pretvoriti u borbenu silu. Pedro Miret je učinio koliko je mogao da izvježba ljude za Moncadu, ali nikad nije bio pravi vojnik. Castro je ubrzo našao čovjeka koji mu treba. Bio je to pukovnik Alberto Bayo. Rođen na Kubi od španjolskih roditelja, Bayo se borio sa španjolskom vojskom protiv pobunjenika u Maroku, proučavao gerilski rat na španjolskoj vojnoj akademiji, a zatim se borio na strani republikanaca u Španjolskom građanskom ratu. Kad je Franco pobijedio, Bayo je otišao u izgnanstvo i davao poduku po Mexico Cityju, te vojnički izvježbao razne kandidate za revoluciju na Karibima. Castro je posjetio tog starijeg čovjeka i nagovorio ga da pričeka dok se ne spreme ljudi i lokacije, te da onda počne vježbati silu koja će srušiti Batistu.

Bayo je poslije pisao: "Smiješno, zar ne? Tražio je da se obvežem da ću podučavati njegove buduće vojnike gerilskoj taktici nakon što ih unovači i nakon što skupi novac da ih nahrani, odjene i naoruža, te kupi brodove za prijevoz do Kube. No, dakle, pomislio sam, ovaj mladić želi micati brda jednom rukom. Ali nije me ništa stajalo da mu ugodim. 'Da', rekao sam, 'da, Fidel, obećavam da ću izvježbati te momke čim to bude potrebno.'"

Kad je Castro došao u situaciju da može zatražiti od Baya da ispuni obećanje, pukovnik je objasnio da zbog osobnih poslova i drugih predavačkih obaveza može posvetiti samo tri sata dnevno za poduku Castrovih ljudi. Castro mu je rekao da mora raditi za njega cijelo vrijeme. "Sjedeći preda mnom, Fidel Castro je vikao na mene u mojoj vlastitoj kući, divlje mašući rukama, kao da smo usred velike svađe: 'Ti si Kubanac, imaš apsolutnu dužnost da nam pomogneš!'" Na kraju je Castro prevladao. "Zarazilo me njegovo oduševljenje. Prenio je svoj optimizam na mene. Na licu mjesta sam obećao Fidelu da ću prestati s predavanjima i prodati tvrtku."

Dok je pripremao meksičku stranu operacije, Castro se bavio i događajima na Kubi, šaljući razne upute vodama MR-26-7 u Havani i Santiagu. Glavni je cilj bio infiltrirati se u omladinsko krilo stranke Ortodoxo, te pridobiti organizaciju ili što više članova za Castrovu političku stvar. Izdao je Prvi manifest kubanskom narodu, koji je manje-više imao isti program kao Povijest će me odriješiti, ali više je naglašavao potrebu za brzom industrijalizacijom i državnom kontrolom nad prigodnim resursima. Proučavao je gospodarske mjere koje su se koristile nakon Meksičke revolucije, pogotovo metodu kojom je predsjednik Lazaro Cardenas nacionalizirao britanske i američke naftne kompanije. Također je isticao važnost struje na selu, kao i ukidanja rasne i spolne diskriminacije.

Na Kubi su Pedro Miret i Frank Pais u velikoj tajnosti radili na planovima za iskrcavanje Fidelovih snaga. Celia Sanchez, koja je dobro znala zemljopis Orientea (u pubertetu se popela na najvišu kubansku planinu kako bi na vrh postavila Martijevo poprsje), dobila je detaljne pomorske i plimne karte obale gdje se Castro namjeravao iskrcati. Proučavali su potrebe za ljudima i vozilima radi koordinirane akcije u trenutku Castrova dolaska. Frank Pais je bio prilično uspješan u pripremi tajne potpore za MR-26-7 medu tradicionalno militantnim radnicima iz Manzanilla i drugih gradova Orientea.

Castrov je najveći problem, kao i toliko puta ranije, bio novac. Mnogi njegovi pristaše bili su u Meksiku s kratkoročnim turističkim vizama. Trebao im je novac, ne samo za troškove života i smještaja, nego i za podmićivanje policije kako bi im produžila vize. Meksički mordida (ugriz) bio je jednako raširen kao i uvijek. Novac koji je stizao s Kube bio je krajnje nedovoljan za Castrove potrebe. Nakon što je sa slabim uspjehom molio i posuđivao od naklonjenih osoba u Meksiku, krenuo je u listopadu 1955. na šestotjednu turneju skupljanja novca kroz SAD. Govorio je na sastancima kubanskih izbjeglica u New Yorku, Miamiju, Tampi i drugim gradovima. Obično bi nailazio na topao doček, obojen blagim sumnjama u njegovu sposobnost da ostvari svoja grandiozna obećanja. U Miamiju se našao s Fidelitom. Lidia je uzela Fidelita iz škole (vjerojatno bez Mirtina dopuštenja) da vidi oca na Floridi. Kad se

šestogodišnji Fidelito počeo igrati s novcem prikupljenim u šeširu na sastanku za donacije u kazalištu Flagler, Fidel mu je rekao: "Ne diraj ga, Fidelito. Taj novac pripada Kubi!"

Batistini agenti, kao i FBI, držali su Castra na oku tijekom njegove turneje po SAD-u. Kubanska je vlada htjela srušiti Castrov ugled mladića koji je na krivom putu ali idealističan. Proširili su priče da je pronevjerio donacije političkih pristaša. Kad se vratio u Meksiko, otkrio je da su kubanski mediji objavili mnogo negativnih članaka. Bohemia je napala njegovu bahatu predodžbu da samo on zna što je dobro za Kubu. Proricala je da će, ako stekne vlast, biti i Bog i Cezar u istoj osobi, likvidirajući svakoga koga smatra nemoralnim. Druge su novine optuživale Castra zbog licemjerja i oportunizma, te su tvrdile da skuplja novac samo za svoj džep.

Ti članci nisu jako utjecali na kubansko javno mnijenje, ali su svakako uzrujali i razbjesnili samog Castra. Za čovjeka s tolikim egom, koji pridaje toliku važnost osobnoj časti, optužbe za pronevjeru bile su nečuvene i razdražujuće. Mnogo je vremena i energije potrošio na javna opovrgavanja. Njegov Drugi manifest kubanskom narodu, kao i niz pisama za tisak, uglavnom su se posvetili obrani vlastitih djela i integriteta. Vrlo je detaljno opisao mnoge prilike u karijeri kad je mogao dobiti novac i utjecaj na nečastan način, ali je to prezreo. Prikupio je 20 000 pesosa za napad na Moncadu, od čega ništa nije potrošio na sebe. "1 koliko puta nismo imali mlijeka za mojeg sina! Koliko je puta elektrana kamenog srca isključila struju! Još čuvam odvratne sudske spise kojima nas je vlasnik želio izbaciti iz kuće. Nisam imao nikakvih prihoda i praktički sam živio od milostinje prijatelja. Znam kako je to kad vam sin gladuje dok u džepu imate novac za pravednu stvar."

Za Batistu bi bila dobra vijest daje Castro uistinu trošio donacije na osobne stvari. Međutim, novac koji je prikupio u SAD-u uglavnom je trošio na oružje. Obratio se Orlandu de Cardenasu, bogatom Kubancu koji je živio u Meksiku i kupovao mnogo oružja za bivšeg predsjednika Pria. Nakon što se malo kolebao i prošao Castrove iskušane metode uvjeravanja, Cardenas se složio da će pomoću svojih veza kupiti oružje za MR-26-7. Castro je trošio novac i za najam "utočišta" u Mexico Cityju, gdje su skupine njegovih sljedbenika živjele kao u samostanu, vježbajući i spremajući se za revoluciju. Pukovnik Bayo je posjećivao te kuće kao "učitelj engleskog" i podučavao ih rukovanju oružjem, čitanju karata i drugim vojnim vještinama. Poslije je Castro unajmio imanje u blizini grada Chalco, jugoistočno od Mexico Cityja, gdje je Bayo mogao poduzeti ozbiljniju vojnu obuku. Vježbenici su išli na naporna pješačenja po obroncima vulkana Popocatepetl. Castru se žurilo. Na američkoj je turneji obećao da će osloboditi Kubu prije kraja 1956. Odlučio je da neće prekršiti rok koji je postavio samome sebi.

Castro je imao simpatizere koji su bili njegovi uhode u vladi u Havani, kao i u kubanskom veleposlanstvu u Mexico Cityju. Kroz tu privatnu obavještajnu mrežu čuo je glasine da ga SIMjželi likvidirati. Uz logističku potporu kubanskog savjetnika za mornaricu, dva agenta prerušena u meksičke policajce trebala su ga "uhititi", odvesti na neko udaljeno mjesto i tamo ga ubiti, dok bi drugi urotnici dobili lažno pismo, navodno od Castra, u kojem piše daje otišao na tajnu misiju u inozemstvo. Castro je zaključio da će najbolje spriječiti takav pokušaj ako ga razglasi, što je i učinio.

Međutim, Castrova sigurnost je bila daleko od savršenstva. Možda zbog izdaje, ili vjerojatnije zato stoje kubansko veleposlanstvo plaćalo meksičkoj policiji više nego Castro, policija je izvršila premetačinu u utočištu u četvrti Polanco u Mexico Cityju, zaplijenila veliku količinu oružja i uhitila više vodećih članova MR-26-7. Castra i dvojicu kolega policija je zaustavila na ulici, razoružala i odvela u postaju. Nekoliko dana kasnije pretraženo je imanje kod Chalca i uhićeno je još ljudi. Ukupno je zatvoreno oko četrdeset Castrovih ljudi (ali ne Raul Castro).

Novinski članci u Meksiku i na Kubi, uglavnom zasnovani na izvješćima iz kubanskog veleposlanstva, objavili su da je skupina kubanskih komunista zajedno s Fidelom Castrom uhićena zbog urote protiv Batistine vlade. Batista je znao da kubanski komunisti, koji su se čvrsto držali dugoročne politike nenasilnog političkog djelovanja, nisu trenutačno nikakva opasnost. Ipak, rado je isticao komunističku opasnost kako bi osigurao potporu SAD-a i pojačao zahtjeve za Castrovim izručenjem. Castro je zanijekao daje komunist, Rekao je da ima manje veze s komunistima nego Batista, čiji su izborni plakati 1940. prikazivali srp i čekić, te koji je uključio komuniste u svoju prvu vladu.

Meksička je policija bila snošljiva prema stranim političkim aktivistima, čak i ako su bili komunisti, ali ta se snošljivost nije protezala na dopuštanje privatne vojske. Policija je zaprijetila da će Castra i njegove ljude izručiti Kubi. Castro je rekao da će ih na Kubi smaknuti. Njegovi su se meksički prijatelji i odvjetnici zauzeli da spriječe izručenje. Sudac je naložio da se oslobode, ali Ministarstvo unutarnjih poslova nije priznalo valjanost sudskog naloga. Nekoliko je dana vladala zbrka oko pravne situacije. Na kraju je presudila činjenica da meksička vlada ne želi ugroziti svoj ugled kao utočište političkih disidenata. Bivši predsjednik Cardenas, s kojim se Castro upoznao i ostavio povoljan dojam, intervenirao je u njegovu korist. Ubrzo je većina uhićenih oslobođena. Oni koji su bili u Meksiku nezakonito dobili su rok da napuste zemlju. Oni koji su imali uredne papire trebali su se redovno javljati policiji. Dijelom na zahtjev američkog veleposlanstva (koje je radilo u korist Batiste), Castro je zadržan u pritvoru, kao i Che Guevara i Calbcto Garcia, sve dok nije završila konferencija panameričkog skupa u Panami. Batista je rekao da ne ide u Panamu ako Castro bude na slobodi.

Otprilike je u to vrijeme Bohemia izmislila novi izraz, "kompleks fidelista", koji je označavao nerazuman strah od velike sjene Fidela Castra.

Nakon konferencije u Panami, Castro je pušten, pa su u zatvoru ostali samo Che i Calixto. Meksička je policija dobila obavijest da su Che i Calixto sudjelovali u subverzivnim djelatnostima u Gvatemali i drugim zemljama Latinske Amerike. Che je poručio Fidelu da ne odgađa revoluciju zbog njih, ali Fidel je strogo odgovorio: "Neću vas ostaviti." Nakon nekoliko tjedana oslobođeni su i Che i Calbcto.

Castro je povremeno nalazio vremena i za privatni život. Saznao je od Naty da je trudna, pa ju je zamolio da se sastanu u SAD-u tijekom njegove turneje. Objasnila je kako je to nemoguće: već se morala brinuti za kćer i imala druge odgovornosti. Kad je Naty rodila Fidelovu kćer Alinu, zamolio je Lidiju da posjećuje Naty i javlja mu kako je dijete. Možda je sumnjao da dijete nije njegovo, nego da je od Natvna muža. Lidia je izvijestila da je mala Alina definitivno iz Castrove loze. Fidel je poslao djetetu srebrne naušnice i rekao Naty da će se vjenčati s njom ako mu se pridruži u revolucionarnom projektu. Odbila je ponudu, pa je on ženu nastavio tražiti drugdje.

Castra je fizički privlačilo više djevojaka s kojima se upoznao u Meksiku, ali obično nije dolazilo do dubljih odnosa. Više puta je izlazio s venecuelanskom pjesnikinjom Lucilom Velasquez, ali praktički je cijelo vrijeme govorio o svojim političkim ambicijama. Lučila je izazvala salvu smijeha kad je pred Fidelom upitala Hildu kad je stigla nagovoriti Chea da se vjenčaju. Fidelov brat Raul, koji je bio veseliji i zabavniji od Fidela, nagovarao gaje da ne govori o politici kad zajedno izlaze s djevojkama. Fidel je zanemario taj savjet. Ne samo da je govorio o politici, nego bi obično gubio interes kad ne bi naišao na jednako oduševljenje.

Jedinu je ozbiljnu vezu započeo dok je bio u pritvoru. Tamo ga je posjetila Teresa Casuso, istaknuta i glamurozna kubanska spisateljica s boravištem u Meksiku, koja je iz novina saznala za Č&strovu sudbinu. S njom je došla prekrasna mlada štićenica, koju Casuso naziva "Lilia" u svojim memoarima (a zvala se Isabel Custodio). Castro se postavio onako kako se uvijek postavljao da ostavi dojam na neznanca. Kao što je Casuso opisala: "Ostavljao je dojam plemenitog, samosvjesnog, razboritog čovjeka... Pozdravio me suzdržano i stisnuo mi ruku srdačno, ali ne pretjerano. Govorio je tiho, imao je ozbiljan izraz lica, ponašao se mirno i blago."" Kratica od Directorio Revolucionario, skupina kasnije zvana i DR de Echeverria (nap. ur.).

Dok je razgovarao s Teresom Casuso, krišom je pogledavao njezinu privlačnu štićenicu.

Čim je oslobođen, Castro je otišao kod Casuso i praktički se tamo nastanio, pa je čak u njezin stan preselio velik dio oružja koje je izmaklo policiji. S Teresom je razgovarao o politici i jako se trudio osvojiti mladu Isabel. Radi Isabel je nakratko dotjerao svoju vanjštinu i postao neobično čist i uredan. Ubrzo ju je zaprosio, i to nakon što je dobio odobrenje roditelja, kao stoje tražila uljudnost. Prihvatila je, ali mjesec dana kasnije se predomislila. Naime, Fidel se vratio na pripreme za revoluciju i zanemarivao zaručnicu, koja se vratila bivšem proscu s više slobodnog vremena. Kao Naty Revuelta, pitala se želi li doista pridružiti se Castru u vojnom napadu na Kubu, što je bio uvjet za brak. Castro joj je rekao da je mudro izabrala i da je drugi muškarac prikladniji. Kad je ta veza počela, Fidel je upravo saznao da će se njegova bivša žena Mirta udati za bogata poslovnog čovjeka. Možda je ta vijest imala veze s njegovim ubrzanim prošenjem Isabele.

Na Kubi su studenti i dalje najviše trpjeli zbog Batistine diktature. Većina se ograničila na manje-više nenasilne demonstracije. Neki su primijenili ekstremnije metode. Skupina Autenticos pokušala je zauzeti vojni logor u Matanzasu, po uzoru na Castrov napad na Moncadu, pri čemu je poginulo njih četrnaestoro. U kolovozu 1956. predsjednik FEU-a Echeverria, koji je osnovao novo Revolucionarno vijeće (DR)* navratio je u Mexico City i sastao se s Castrom. DR je imao slične ciljeve i metode kao MR-26-7, pri čemu je Francuska revolucija bila zajedničko nadahnuće. DRje pokušao organizirati oružani napad na predsjedničku palaču. I Echeverria i Castro su htjeli preuzeti organizaciju onoga drugoga, vadeći poznate argumente o koristi od jedinstva i suradnje. Ni jedan ni drugi nisu htjeli predati vodstvo. Zaključili su razgovor potpisivanjem mutnog sporazuma o obostranoj pomoći.

Osim osobnog nadmetanja, Echeverria i Castro imali su i političke razlike. Echeverria je smatrao da je u borbi protiv Batiste atentat najbolje oružje. Castro je bio oprezniji. Ne isključujući atentat u iznimnim okolnostima, tvrdio je da atentat obično znači kako će jednog pojedinca zamijeniti drugim, koji će slijediti istu politiku, dok će počinitelji izgubiti naklonost javnosti. Kad je spremao napad na Moncadu, razmatrao je hvatanje visokih časnika u njihovoj kući, ali odbacio je tu varijantu. "Nismo htjeli izazvati scene tragedije i borbe u nazočnosti njihove obitelji."

Nekoliko tjedana nakon sastanka Castra i Echeverrie, njihovo je neslaganje oko atentata postalo javna stvar. DRje ustrijelio novog šefa SIM-a, pukovnika Antonija Blanca Rica, na izlasku iz noćnog kluba. Zbog toga je ubijeno više ljudi, kao i desetorica koji su tražili azil u veleposlanstvu Haitija. Pukovnik nije bio dobar cilj, s obzirom da se zalagao za reforme i nakon imenovanja pokušao ukinuti mučenje kao metodu istražitelja SIM-a. Castro je javno osudio njegovo umorstvo. "Takve se stvari ne smiju raditi nasumce... S političkog i

revolucionarnoga gledišta, njegovo umorstvo nije imalo opravdanja. Blanco Rico nije bio fašistički krvnik."

Nakon što je izgubio većinu imovine u policijskim premetačinama u lipnju, Castro je opet pošto-poto trebao novac. Na kraju je učinio ono za što se često zaklinjao da neće: zatražio je novac od starog neprijatelja, bivšeg predsjednika Pria, koji je sa sobom ponio nezakonito stečene milijune u izgnanstvo na Floridi, te je bio spreman financirati svakoga tko se želi boriti protiv Batiste. Prio je branio Castra kad je ovome prijetilo izručenje na Kubu. To je možda omogućilo Castru da pred sobom opravda takvu promjenu stava. Prio isprva nije htio vidjeti čovjeka koji gaje toliko puta optuživao za korupciju, ali nagovorili su ga zajednički prijatelji, između ostalih i Teresa Casuso. I Prio i Castro imali su razloga vjerovati da nakon zakonitog izlaska iz zemlje boravka više neće smjeti natrag. Zato je Castro preplivao Rio Grande i nezakonito ušao u Teksas radi sastanka s Priom, stoje bio rijedak slučaj ilegalnog ulaska u SAD da bi ga se odmah zatim ponovno napustilo. Nakon dva duga razgovora, Prio je pristao Castru dati 50 000 dolara gotovo odmah, nakon čega bi dodao još 50 000.

Za MR-26-7, to je bila velika financijska injekcijV Omogućila je Castru da obnovi arsenal oružja i dovede još militanata s Kube radi vojne obuke. Osim toga, počeo je pripremati prijevoz za ekspediciju. Nakon što nije uspio kupiti isluženi mornarički patrolni brod u Sjedinjenim Državama, našao je ono što mu se učinilo kao prikladan brod na prodaju u luci Tuxpan na karipskoj obali Meksika. Bila je to plitka 13-metarska drvena jahta s motorom, koju je bivši američki vlasnik nazvao po baki: Granma. Trebalo je temeljito popraviti drvene dijelove i dva mala dizelska motora, a na brod je moglo bez teškoća stati samo dvadesetak ljudi. Ipak, Castro je odlučio da se stvar mora odviti. Kupio je jahtu za 18.000 dolara i dao predujam za obližnju kuću, koja se mogla iskoristiti kao zborno mjesto za ljude i opremu. Budući da su sudionici bili raspršeni po područjima izvan Mexico Cityja, uglavnom u blizini jahte Granma. Castro je povećao osobne mjere opreza, pa je gotovo svake noći spavao u drugoj kući.

U listopadu 1956. Castrove su sestre Emma i Agustina odvele Fidelita na ono što je trebao biti dvotjedni posjet ocu u Mexico City. Fidel je bio oduševljen i provodio mnogo vremena igrajući se s Fidelitom, čak i kad je imao sastanke s urotnicima. Zatim je prekršio obećanje dano u njegovo ime: da će Fidelita vratiti majci. Uredio je da Fidelito ostane na neodređeno vrijeme kod jednog meksičkog para, bliskih i pouzdanih prijatelja, koji su imali vilu s bazenom u luksuznoj četvrti Pedregal. Opravdavao se tvrdeći da to ide u korist Fidelitu, koji će dobiti bolje obrazovanje u Meksiku nego kad bi se vratio "najstrašnijim neprijateljima". Nekoliko tjedana kasnije, dok su Fidelove sestre vodile Fidelita u šetnju u park Chapultepec, velik cmi automobil stao je pokraj njih, iskočila su tri naoružana muškarca i ščepala Fidelita. Fidelitovi su

se meksički skrbnici žalili policiji daje kubansko veleposlanstvo naručilo Fidelitovu otmicu. Međutim, Fidelito je već bio na Kubi, a nije bilo moguće navesti kubansku policiju da ga vrati.

Kubanska je vlada znala da je Castro dobio financijsku pomoć od Pria i da namjerava poduzeti nekakvu akciju prije kraja 1956. kao što je obećao. Čak su ga optužili da sprema iskrcavanje na Kubi uz pomoć generala Trujilla iz Dominikanske Republike, stoje izazvalo još jedno dugo i ogorčeno poricanje. Kubansko je veleposlanstvo ponovo pritisnuo Meksikance da drže na uzdi Castra i njegovu družinu. Zbog toga se našao pod pojačanim policijskim nadzorom.

Castro je bio pod pritiskom s raznih strana da odgodi planove za oružanu invaziju. Pokušao je dobiti pomoć Komunističke partije za štrajk koji bi se podudarao s njegovim iskrcavanjem. Komunisti su odgovorili uzastopnim porukama da Kuba "nije sklona vojnoj akciji". Frank Pais je otputovao u Meksiko iz Santiaga da upozori kako skupina za potporu u Orienteu nije spremna na pokretanje planiranog ustanka. Melba Hernandez se vratila s posjeta Kubi noseći istu poruku. Castro je odbacio te savjete i tvrdio kako mora održati uvjerljivost svojih obećanja da će krenuti u akciju prije kraja godine. MR-26-7 je čak dijelio letke na kojima je pisalo "1956. ćemo se vratiti ili biti mučenici". Pukovnik Bayo je rekao kako kubanska vlada zna da Castro kreće, te daje u ratovanju kobna pogreška dopustiti neprijatelju da zna vaše namjere. Castro je odbacio i to mišljenje. Rekao je da ga nije briga čak i ako svi znaju da dolazi. To je bio njegov način psihološkog ratovanja.

Kako god bilo, ubrzo više nije imao izbora. Policija je sve više pritiskala, s obzirom daje saznala da Castro opet sprema oružanu akciju, čime je kršio uvjete svojeg boravka u Meksiku. Castro je vjerovao da gaje za novac izdao njegov stari prijatelj sa sveučilišta Rafael del Pino, koji je došao u posjet iz SAD-a i mnogo se propitivao o Castrovim planovima. Policija je mogla dobiti obavijesti iz mnogih drugih izvora. U svakom slučaju, policija je 21. studenog pretražila stan Terese Casuso i zaplijenila Castrovo oružje. Jedan prijatelj iz policije upozorio gaje da ima sedamdeset dva sata da napusti zemlju, inače će ga uhititi i izvesti pred sud. Castro je zapovjedio ljudima izabranima za akciju da se okupe kod mjesta gdje je Granma usidren, na rijeci Tuxpan. Uredio je da se u Santiago pošalje telegram s riječima: "Knjiga koju ste naručili rasprodana je." Bila je to šifrirana poruka za Franka Paisa koja je značila da će se iskrcati 30. studenog na žalu pokraj Niquera u pokrajini Oriente. Procijenio je da će plovidba trajati pet dana.

Castro se 23. studenog automobilom odvezao iz Mexico Cityja. Policija ga je zaustavila odmah na izlasku iz grada. Platio je veliku svotu, pa su mu dopustili krenuti dalje, ali su ga slijedili. Kad je stigao u Tuxpan, policija je obavijestila kubansko veleposlanstvo da se Castro sprema na more. Granma još nije bila posve popravljena, ali nisu mogli čekati. Iste se

večeri osamdeset dva revolucionara ukrcalo na brod, a ukrcali su i devedeset pušaka, dva ručna protutenkovska oružja, tri strojnice i nekih četrdeset pištolja. Gorivo, hrana i piće utovareni su ranije. Malo nakon ponoći 25. studenog, prekrcani je brod s ugašenim svjetlima polako zaplovio niz rijeku prema Karibima. Jedan je čovjek pitao kad će stići do glavnog broda. Mislio je da Granma služi samo za prijenos tereta. Kišilo je i vjetar je bio sve jači.

Uvjeti na palubi su bili krajnje nagužvani i neudobni. Ljudi su osjećali mješavinu tjeskobe i oduševljenja. Napokon je gotovo s pripremama. Uskoro će kucnuti čas slobode. Netko je zapjevao kubansku himnu. Svi su ustali i pridružili se. "Tko umre za domovinu, živjet će!" Dok je stara jahta brujeći plovila u tamu, nekolicina prijatelja i simpatizera šutke je gledala s obale.

Za osamdeset dva čovjeka koji su se stiskali na Granmi, putovanje od gotovo dvije tisuće kilometara od Meksika do istočne Kube bilo je noćna mora. Čim su stigli na otvoreno more, jahta se počela valjati, pa je većina ljudi trpjela morsku bolest. Neko vrijeme crpka nije radila, pa su morali vaditi vodu rukama. Očekivali su da će putovanje trajati najviše pet dana, ali zbog lošeg vremena, preopterećenja i lošeg prijenosa u motoru, potrajalo je sedam dana. Počelo im je ponestajati hrane i vode. Osim tih nevolja, jedan je čovjek pao u more usred noći, pa im je u mraku trebalo više od sat vremena da ga nadu i izvuku.

Castro je bio medu rijetkima koji nisu imali morsku bolest. Kad se vrijeme popravilo, htio je nekako zaposliti ljude, pa im je dao da čiste oružje. Nestrpljivo je pratio napredak na pomorskim kartama. Nije nikako mogao upozoriti svoje ljude u Orienteu da će stići kasnije. Imao je samo dvadeset devet godina, a već je bio iskusan revolucionarni borac. Navikao je na teškoće. Pothvat u koji se upustio mogao je nekome izgledati luđački, ali ne i njemu. Revolucija koju sprema donijet će korist narodu, naići na dobrodošlicu naroda. Samo je potreban netko tko je dovoljno odlučan i voljan da to ostvari.

U zoru 30. studenog 1956., kad je Granma trebala stići, Frank Pais je poveo svoje ljude u planirani ustanak. Naoružani puškama i odjeveni u odore s crvenim i crnim trakama MR-26-7, krenuli su u niz napada na vladine zgrade u Santiagu. Lučka je policijska stanica zauzeta i spaljena. Do sličnih je napada došlo u Manzariillu i drugim gradovima. Celia Sanchez je povela ljude i vozila na žal gdje je Castro trebao stići, te ga uzalud čekala. Planiralo se da nakon iskrcavanja napadnu vojni položaj u obližnjem mjestu Niquero, istovremeno s ustankom u Santiagu, prije nego što krenu na Sierru Maestru. Nakon dva dana sporadičnih akcija, Paisovi su se ljudi vratili kućama, nakon sto je bilo vrlo malo žrtava i uhićenja, ali svi su bili snuždeni što Castro nije došao. Na Granmi, Castro je na prijenosnom radiju slušao novosti o pokušaju ustanka.

Kubanska je vlada očekivala da će se Castro iskrcati u Orienteu, pa je u pokrajinu dovela jače vojne snage. Unatoč tome, policija je 30. studenog praktički izgubila vlast nad Santiagom. Zrakoplovima je poslano još vojske. Kad je Granma napokon stigla, ustanak je završio, a vojska je bila u stanju pripravnosti, dok su zrakoplovi patrolirali obalom tražeći Castra.

Granma je stigla do obale u praskozorje 2. prosinca, ali u mraku kormilar nije znao odrediti točan položaj. "Jesi li siguran da je ovo Kuba?", upitao je Castro nestrpljivo. Bojao se da će pogriješiti i iskrcati se na neki od mnogih otočića uz obalu. Već je bio bijeli dan kad se jahta napokon nasukala u plićaku. Bili su više stotina metara od obale

1 znatno dalje od planiranog cilja. Ljudi su s naporom prošli kroz meki mulj do obale, noseći oružje, ali na brodu su ostavili većinu teške opreme: strojnice, streljivo, radijske aparate i zalihe lijekova. Ispostavilo se daje to močvara mangrova drveća. Trebalo im je još dva sata da se probiju kroz nju. Kako je Che Guevara zabilježio u dnevniku, to nije bilo iskrcavanje nego brodolom.

Napokon na čvrstom tlu, zatekli su seljaka kako pali drveni ugljen kod osamljene kolibe. Castro je stavio ruku na seljakovo rame i rekao: "Ja sam Fidel Castro. Došao sam sa suborcima osloboditi Kubu. Nemate se čega bojati jer smo došli pomoći seljacima. Dat ćemo im zemlju za obrađivanje, tržnice za urod, škole za djecu i lijepe kuće za cijele obitelji. Treba nam nešto za jelo, platit ćemo vam." "Dobro", odgovorio je seljak, "ali pazite s tom puškom. Mogla bi slučajno opaliti." Rekao je da peče malo slatkog krumpira, te da će zaklati svinju. Ipak, prije nego stoje svinja bila pečena, začuli su pucnjavu i odlučili odmah krenuti dalje. Mornaričko je plovilo naišlo na Granmu i pucalo po drveću mangrova misleći da se posada ondje krije.

Tri su dana polako napredovali prema obroncima Sierre Maestre, divljega planinskog lanca koji se pod džunglom protezao sto pedeset kilometara duž južne obale pokrajine Oriente. Kako bi izbjegli otkrivanje, hodali su uglavnom noću, a danju su se skrivali. U zoru 5. prosinca, iscrpljeni i gladni, odmarali su se u polju kad ih je odjednom napao odred Seoske straže. Castro nije postavio svoje stražare, pa su ga posve iznenadili. Ljudi su shvatili da se prišuljala Seoska straža tek kad su se našli pod rafalima strojničke i puščane vatre iz više smjerova. Nekolicina je odmah ubijena ili ranjena. Zavladala je panika i zbrka. Neki su se predali, dok su drugi pobjegli glavom bez obzira. Castro je bio nešto dalje od glavne skupine kad je počelo puškaranje. Potrčao je s dva suborca prema brežuljku pokrivenu stablima i grmljem. Tamo su se sakrili i nepomično ležali, slušajući povike vojnika u daljini.

U podne je mali zrakoplov kružeći nad područjem primijetio njih trojicu i napao ih. Otrčali su u plantažu šećerne trske i naposljetku naišli na

područje gustog raslinja gdje su bili posve skriveni. Castrova dva prijatelja bili su Universo Sanchez, snažni seljak koji je bio Castrov tjelesni čuvar u Meksiku i poslije, te Faustino Perez, 36-godišnji ljekarnik. Castro je bio posve odjeven i imao snajper. Sanchez je imao pušku, ali bio je bos, jer nije imao vremena navući čizme kad je navalila Seoska straža. Perez je imao čizme, ali je ostao bez puške. U tom se trenutku pobunjenička vojska sastojala od tri vojnika i dva komada oružja. Izgubili su vezu sa svima ostalima.

Castro je htio otići s plantaže šećerne trske iste noći i nastaviti na istok do jedne kuće na obroncima Sierre koja je pripadala pristaši MR--26-7 i trebala biti njihova prva etapa. Ipak, iznimno je popustio drugoj dvojici, koji su smatrali da je pametnije ostati pod trskom dok zrakoplov i Seoska straža ne odustanu od potrage. Proveli su četiri dana i tri noći skrivajući se medu trskom, hraneći se uglavnom njezinim sokom. Castro je neprestano brbljao. Druga su dvojica uglavnom šutjela i mislila svoje.

Perez je poslije to opisao ovako:

Fidel je govorio da treba nastaviti prema Sierri Maestri. Već je bio uvjeren da ćemo se tamo sresti sa suborcima. Otići će istog popodneva, govorio je, ili ujutro sljedećeg dana. Što se mene tiče, tada sam mislio da bismo možda mogli dogovoriti primirje... Ali Fidel je već govorio o budućim borbenim akcijama koje moramo poduzeti kako bismo rasli dalje... Kad bismo razgovarali, naginjali bi glavu jedan prema drugome i šaptali, jer smo bili uvjereni da nas je vojska opkolila. Tako šapćući, oduševljen kao i uvijek, Fidel nam je ispričao svoje planove za budućnost.

I ne samo to. Prvi put sam čuo da mnogo govori o drugim stvarima, o smislu života, o našoj borbi, o povijesti, o svemu tome... Sjećam se da sam ga prvi put čuo kako ponavlja Martijeve riječi da bi "sva slava svijeta stala u zrno ječma". Znao sam tu izreku, ali ne u tom kontekstu, unutar priče o tome stoje život revolucionara, kako se čovjek ne smije boriti radi osobnih ambicija, čak ni radi slave... Rekao je da revolucionar osjeća obvezu i radost borbe za druge ljude, za svoj narod, za potlačene... Pričam vam o onome što je ostavilo najjači dojam na mene, ali bilo je i mnogo drugih stvari. Bilo je riječi o organiziranju zemlje, o kubanskom narodu, kubanskoj povijesti, budućnosti. I o tome kako treba pokrenuti revoluciju, pravu revoluciju. U to vrijeme nismo govorili o marksizmu i komunizmu, nego o društvenoj revoluciji, istinskoj revoluciji...

Sanchez, koji je pokraj Castrova donkihotstva bio poput Sancha Panze, imao je prizemnije uspomene:

Mislim daje Fidel htio ohrabriti Faustina i mene, jer je počeo govoriti o revoluciji i budućnosti. Bodrio nas je govoreći nam o revolucionarnom programu. Nikad nije spominjao poraz. Uostalom, i inače je uvijek govorio o pregrupiranju naših boraca. U jednom mi se trenutku učinilo da je poludio. Pomislio sam: "Sranje, ovaj je lud." Možete vidjeti da sam

oštricom bajunete urezao svoje ime na pušku jer sam mislio: ako me ubiju, moja će obitelj znati da sam poginuo, pa neću samo nestati.

Kad su legli spavati prve noći medu trskom, Castro je rekao kako je odlučio da ga neće uhvatiti živa. Legao je s puškom na prsima, držeći cijev pod bradom i prst na otponcu, te rekao da će se ustrijeliti ako ih Seoska straža pronađe. Sanchez mu je rekao da nije pri sebi. Što ako se trgne zbog neke životinjice koja ga dotakne? Ustrijelit će se bez razloga. Castro je odgovorio: "Ti radi što hoćeš. Ja ću spavati ovako."

Kako nije bilo ni traga zrakoplovima ni Seoskoj straži, napokon su krenuli dalje i stigli u kuću Guillerma Garcie, prijatelja Celie Sanchez. On je postao prvi novak pobunjeničke vojske. Više drugih seljaka iz tog područja dragovoljno se javilo da traži preživjele borce. Nekoliko dana kasnije stigli su do kuće Monga Pereza, mjesnog razbojnika koji je živio u brdima. Mongo je bio brat Crescencia Pereza, sjedobrade ljudine koji je bio neslužbeni voda mjesnih seljaka. Crescencio i njegovi ortaci praktički su ratovali s policijom. Zato su Castrove pobunjenike dočekali kao dobrodošle saveznike.

Castro je u Mongovoj kući čuo za drugu skupinu preživjelih. Dana 18. prosinca, trinaest dana nakon katastrofalnog okršaja sa Seoskom stražom, našao se s Raulom Castrom i četvoricom drugih, koji su svi imali oružje, a poslije je naišao i jedan osamljeni preživjeli. Fidel se razgalio. Pobunjenička se vojska udvostručila. Ubrzo su stigle još bolje vijesti. Stupili su u vezu sa skupinom od sedam ljudi s Granme, medu kojima je bio Che Guevara. Fidel ih je ukorio jer su izgubili većinu pušaka, ali vojska je već imala dvadeset vojnika (šesnaest preživjelih s Granme i četiri unovačena mještana) i dvanaest pušaka. Krajem prosinca našli su posljednju skupinu od trojice preživjelih s Granme.

Vlada je dotad već povukla posebne odrede vojske i zrakoplovstva. Četrdeset šest ljudi s Granme je ubijeno ili zarobljeno. Novine su tvrdile daje nađeno tijelo Fidela Castra. Policija je znala da to nije istina, ali je mislila da im je izmakla samo šačica ljudi, koju će prije ili kasnije uhvatiti Seoska straža. Castrova majka Lina, još u crnini zbog muževljeve smrti nekoliko tjedana ranije, rekla je mjesnim novinama: "Patim kao majka vojnika i revolucionara, ali ako Fidel i Raul odluče umrijeti, molim se da umru dostojanstveno."

Castro je poslao Monga Pereza u Manzanillo i Santiago kako bi oni u MR-26-7 saznali da je živ i zdrav, te kako bi poslali opremu i namirnice. Mongo i mještanka po imenu Eugenia Vardecia vratili su se s oružjem i opremom. Eugenia mu je pružala neumornu podršku, vodeći mazge nizbrdo i uzbrdo po planini, donoseći oružje, hranu, pa čak i knjige za pobunjenike. Faustino Perez poslan je u Havanu da preustroji ilegalne odrede MR-26-7 i osigura neprestani priljev novaka, oružja i novca pobunjeničkim snagama u planinarka.

Tijekom siječnja 1957. Castrova je družina išla polako na istok, prema srcu Sierre Maestre. Tamo je uspostavio sjedište gdje je isplanirao svoj prvi napad. Skupina se spustila do uskog obalnog pojasa kako bi napala vojni logor u blizini žala kod La Plate. Bilo je od ključne važnosti da prva akcija uspije, pa su morali dobiti pouzdane podatke o snazi logora. Mjesni su seljaci rekli da Chicho Osorio, mayoral (nadzornik tvrtke za nekretnine) ima dobre odnose s vojnicima. Kad su ugledali Osoria kako jaše na mazgi, Castrovi su ga ljudi uhvatili i oduzeli mu pištolj. Castro se pravio daje vojni časnik koji traži pobunjenike. Osorio, koji je bio pripit, rekao je da i on traži pobunjenike. Zamolio je da mu vrate pištolj jer će ubiti Castra kao psa ako ga nade. Osorio je rekao da nosi čizme jednog pobunjenika kojeg je uhvatio i ubio. To mu je zapečatilo sudbinu, kako je poslije rekao Guevara. Koristeći podatke koje su dobili od Osoria, opkolili su logor usred noći, zapucali i pozvali vojnike na predaju. Kad su ovi odbili, pucnjava je nastavljena i logor je zapaljen. Kad se logor napokon predao, rezultat je bio dva poginula vojnika, pet ranjenih i tri zarobljena. Pobunjenici su odnijeli oružje koje se čuvalo u logoru. Guevara je dobio zapovijed da liječi vojnike i poveže im rane. Castro je čestitao uhvaćenim vojnicima na njihovoj hrabrosti i pustio ih. S druge strane, na njegovu je zapovijed Osorio dobio metak u glavu.

Akcija kod La Plate pokazala je vladi i vojsci daje Castro još u igri i da je opasan. Međutim, reljef Sierre Maestre otežavao je slanje jakih snaga radi njegova uništenja. U planinama se mala gerilska skupina mogla kretati brže nego velika i nezgrapna vojna jedinica koja ne poznaje teren. U prvim mjesecima okršaja, vojska je koristila dvojaku taktiku. Prisilno su iseljavali seljake koji su osumnjičeni da logistički pomažu Castru, te su pokušavali dobiti obavijesti o njegovoj lokaciji kako bi ga bombardirali.

Ključna stvar u Castrovoj sposobnosti da preživi, te da postupno razvije uspješnost svoje sitne vojske, bio je stav seljaka na Sierri. Seljaci nisu dobivali nikakvu korist ni zaštitu od države, pa nisu imali razloga poštovati njezine predstavnike. Vlada ih je nakratko pokušala pridobiti nudeći nove stambene i druge prednosti u zamjenu za suradnju protiv pobunjenika, ali nije to dovoljno dugo primjenjivala da bi bila uspješna, te je kvarila dojam kaznenim mjerama poput prisilna preseljenja. Ratari i stočari koji su bježali od zakona i koje su smatrali razbojnicima te ih tako i tretirali bili su prirodni saveznici pobunjeničkih gerilaca. Većina je seljaka na Sierri, čak i onih koji su tamo živjeli generacijama, bila nezakonito na tuđoj zemlji. Stalno su nastojali povećati zemlju koju obraduju, ali su ih mayorales mogli otjerati bilo kada, ako je vlasnik htio koristiti zemljište za neku drugu svrhu.

Ipak, neprijateljstvo seljaka prema vlasti nije bilo lako pretvoriti u aktivnu potporu Castru. Kao i svi seljaci u zabačenim područjima, i ovi su bili sumnjičavi prema neznancima, bili to vojnici ili pobunjenici.

Isprva nisu bili tako spontano oduševljeni Castrom kao što je poslije propaganda njegova režima uvjerila narod. Neki su se seljaci pridružili pobunjeničkoj vojsci želeći uništiti moć zemljoposjednika, ali su se predomislili i povukli kad su shvatili da će borba biti duga i teška. Pobunjenici su u prvim mjesecima živjeli u teškim uvjetima, čak i prema mjerilima seljaka. Stalno su se kretali, danima su trpjeli hladnu planinsku kišu, spavali su na zemlji (poslije su nabavili viseće ležaljke), gacali po potocima i probijali put kroz gusto, trnovito raslinje.

Pobunjenici nisu izgledali kao sila koja bi mogla pobijediti profesionalnu vojsku. Bili su neobrijani, prljavi, smrdljivi i prosti. Moral je u prvim mjesecima bio slab. Castro je sačuvao krajnje samopouzdano držanje, ali morao je koristiti drakonske mjere da održi stegu. Prijetio je smrtnom kaznom za dezertiranje, izdaju, neposluh i čak "defetizam". Tako je završio jedan seljak koji se pridružio pobunjenicima, ali ga je vojska uhvatila na zadatku u nizini. Za veliku je nagradu pristao vratiti se u planine kao uhoda za vojsku. Odao je položaj Castrova dobro skrivenoga glavnog logora, koji je zatim strašno bombardiran iz zraka. Kad je njegova izdaja otkrivena, odmah je ustrijeljen.

Pobunjenička je vojska više rasla zbog pristizanja dragovoljaca iz grada nego zbog novačenja seljaka iz regije. Guevara je ponekad bio snužden zbog ravnodušnosti seljaka. Unatoč tome, Castro je postupno izgradio mrežu pomagača medu seljacima diljem Sierre Maestre. Veoma se trudio pokazati da njegova revolucija sadrži više od obećanja o preraspodjeli zemlje. Ljudima koji su živjeli u području pod nadzorom pobunjeničke vojske općenito je bilo znatno bolje nego pod Seoskom stražom ili drugim vladinim snagama. Pobunjenici su obično plaćali hranu i druge usluge, za razliku od vojske, koji bi samo uzela što joj treba. Castro se zanimao za život i stavove ljudi koji su se navikli da ih drugi smatraju teglećom stokom. Njegovi su borci pomagali pri branju kave na planinskim obroncima, što je bilo korisno posebice stoga što je u to doba mnogo seljaka prisilno preseljeno. Castro je također stekao naklonost nemilosrdnim postupkom prema ljudima kao što je bio Chicho Osorio. Mayorales su često bili glavni predmet mržnje i uzrok straha u regiji. Netko tko može nekažnjeno ustrijeliti Osoria i druge nadzornike zaslužio je poštovanje i divljenje.

Castro se 16. veljače opet spustio s planine kako bi se sastao s vodama MR-26-7 iz drugih dijelova Kube, medu kojima su bili Frank Pais, Faustino Perez, Armando Hart, Havdee Santamaria, Vilma Espin i Celia Sanchez. Tada je prvi put vidio Celiu, koja je poslije igrala ključnu ulogu u njegovu životu, sve dok nije umrla od raka 1980. Odmah su se svidjeli jedno drugome. Celia je imala dvadeset devet godina, bila je kći mjesnog liječnika, vitka, crnokosa i zgodna na pomalo neobičan način. Bila je i pametna, praktična, te neumorno djelotvorna. Već se pokazala kao jedna

od Fidelovih najboljih suradnica jer je organizirala iznimno aktivnu skupinu potpore u svojem rodnom gradu Manzanillu.

Na tom su sastanku prvi put uočene napetosti koje su poslije izbile između Pokreta na Sierri i u Llanou (ravnici, tj. ostatku Kube). Castro je ponavljao da mu treba više ljudi i opreme za njegovu pobunjeničku vojsku. Ispunjenje tog cilja mora imati prednost pred svim drugim planovima. Smatrao je da članovi Direkcije MR-26-7 u Havani i Santiagu previše rade na izgradnji članstva i sposobnosti vlastitih ogranaka, pa i vojnih sposobnosti, umjesto da misle na opskrbu pobunjeničke vojske. Odbio je prijedlog Faustina Pereza da se otvori druga fronta u planinama Escambrav u središnjoj pokrajini Las Villas.

Posjetitelji su donijeli novine, pa je Castro doznao novosti iz Kube i svijeta. Batistini odnosi sa SAD-om činili su se boljima nego ikada. Stizale su sve vrste sofisticirane američke vojne opreme. Američki je veleposlanik osobno isporučio sedam novih tenkova sherman i javno govorio o Castru kao "smutljivcu". Američka je mornarica došla u velik posjet Havani. Čelnik kubanskog zrakoplovstva, koji je pokušavao uništiti Castrove logore, dobio je visoko američko odlikovanje.

Međutim, ratna se sreća mijenjala u borbi za američku naklonost. Nakon uspjeha kod La Plate, Castro je poslao čovjeka u Havanu da kaže Faustinu Perezu neka dovede strane novinare na Sierru kako bi oglasio postojanje i djelatnosti pobunjeničke vojske. Batista može cenzurirati kubanske novine, ali bit će mu teže spriječiti da novosti o Kubi dođu u strane novine. Faustino Perez je ubrzo doveo jednog važnijeg američkog novinara na tajni sastanak s Castrom na Sierri.

Zvao se Herbert Matthews i radio za New York Times. Naišao je na pažljivo priređen doček, koji je trebao ostaviti dojam da je pobunjenička vojska mnogo veća nego stoje uistinu bila. Fidel je govorio o djelovanju u "skupinama od četrdeset boraca", a tada ih je netko prekinuo s hitnim vijestima o izmišljenom "drugom odredu". Raul je poveo iste ljude naprijed-natrag kroz šumu, izdaleka, kako bi Matthews mislio da su to različite skupine. Castro je dao sve od sebe da ga očara i uvjeri.

Ishod je bio briljantan uspjeh za Castra. Matthews je prvi članak počeo ovako: "Fidel Castro, pobunjenički voda kubanske mladeži, je živ i vodi oštru i uspješnu borbu u divljem, gotovo neprohodnom prostranstvu Sierre Maestre... General Batista nikako ne može suzbiti Castrov ustanak." Castro je opisan kao hrabar idealist, predmet obožavanja svojih boraca i nadmoćan karakter. Kubanski ministar obrane je odmah zabio autogol kad je izjavio da je Matthews napisao "poglavlje neke bajke", te da zapravo nije intervjuirao "pobunjenika Fidela Castra, komunističkog simpatizera". Matthews je zatim pokazao fotografije koje su dokazivale daje uistinu intervjuirao Castra.

U isto vrijeme kad je Matthews izdavao svoj niz članaka, Castro je objavio još jedan Manifest kubanskom narodu. Pozvao je na revolucionarno djelovanje diljem otoka, te govorio da treba paliti plantaže šećerne trske, sabotirati javne službe, "smaknuti na licu mjesta nitkove koji muče i ubijaju revolucionare", pružati građanski otpor, te krenuti u opći revolucionarni štrajk.

Dok je Castro slao izjave iz daleke planinske utvrde, pozivajući na revolucionarnu akciju u gradovima, mnogi od najborbenijih revolucionara nisu bili pod njegovim nadzorom i nisu mu bili dužni nikakvu vjernost. U Havani je najjači bio Jose Antonio Echeverria, predsjednik FEU-a i voda DR-a. DR se upuštao u česte bombaške napade i sabotaže, na što je policija odvraćala masovnim uhićenjima, mučenjem sumnjivaca i povremenim nezakonitim ubojstvima u znak opomene. Razlike između Castra i Echeverrie, koje su se osjetile već prilikom razgovora u Mexico Cityju, ostale su neriješene. Castro je oštro kritizirao Echeverriu i DR zato što nisu ništa poduzeli da podupru njegovo iskrcavanje s Granmom, iako su u Meksiku potpisali pakt o uzajamnoj pomoći. Sa svoje strane, DR je bio skeptičan i nije se uzdao u Castrov spor gerilski rat u planinama, smatrajući da je najbrži i najuspješniji način da se završi diktatura fizičko uklanjanje diktatora.

U ožujku 1957. DRje krenuo u napad na predsjedničku palaču, te je gotovo ostvario cilj. Da Batista nije slučajno krenuo skrivenim dizalom iz ureda u privatni apartman na trećem katu neposredno prije napada, vjerojatno bi ga ubili. Trideset pet militanata DR-a ubijeno je u palači prije nego što je policija zavladala situacijom. Što se tiče Echeverrie, on je pokušao odaslati poruku s radijske postaje koju su također zauzeli militanti DR-a, ali ubrzo su ga policajci ubili na ulici. Fidel Castro se ponovo javno ogradio od pokušaja atentata. Bilo je to "beskorisno prolijevanje krvi. Život diktatora nije važan... Protivim se terorizmu. Osuđujem te postupke. Njima se ništa ne rješava." Vladala je neka čudna simetrija: Batista se protivio atentatu na svojeg glavnog suparnika. Kad mu je američki veleposlanik predložio da tajne službe obje zemlje ubace agenta kako bi ubio CasLra, Batista je navodno odgovorio: "Ne mogu to odobriti. Mi smo Kubanci."

Smrt Echeverrie bila je sretan slučaj za Castra, jer je uklonila karizmatskog mogućeg takmaca, te je olakšalo Castru da potvrdi svoje vodstvo nad Batistinim protivnicima. Ipak, Castrova kritika Echeverrijine politike atentata imala je svoju logiku i nije se samo zasnivala na osobnoj nesnošljivosti ili strahu da će biti zasjenjen ako Echevarria uspije. Castro se stalno bojao, sve do trenutka kad je preuzeo vlast, da bi Batistu nakon atentata ili vojnog puča mogao zamijeniti netko tko će ponuditi novo lice, možda lice koje će javnost lakše prihvatiti, ali bez temeljite promjene sustava. To bi zaustavilo i odgodilo istinsku revoluciju koju je Castro htio.

Kako je godina prolazila, sreća je i dalje bila na Castrovoj strani, jer su nestajali drugi mogući kandidati za opozicijske vode. U svibnju se jedna oružana skupina, koju je plaćao bivši predsjednik Prio, iskrcala na sjevernoj obali Orientea, vrlo slično Castrovu iskrcavanju s Granmom. Izdao ih je neki seljak, a zatim ih je vojska opkolila i uništila. Istog je mjeseca Castro zaključio da je kucnuo čas za pokretanje većeg napada od onog kod La Plate. Pobunjenička je vojska tada imala oko 120 ljudi i dobivala, uglavnom od Celie Sanchez, novo oružje i streljivo, pa čak i strojnice. Castro se opet spustio do obale, ovaj put s nekih osamdeset boraca, i napao vojni logor El Uvero, trideset kilometara istočno od La Plate, u smjeru Santiaga. Celia Sanchez je sudjelovala u napadu, pa je tako postala prva žena s aktivnom vojnom ulogom u pobunjeničkoj vojsci. Nakon stoje Castro opalio prvi hitac, izbila je žestoka bitka od nekoliko sati, sa žrtvama na obje strane. Kad je logor pao, medu pobunjenicima bilo je šest mrtvih i devet ranjenih. U logoru je poginulo četrnaest vojnika, devetnaest ih je ranjeno, a četrnaest zarobljeno.

Nakon te akcije, vlada je povukla vojsku iz malih logora u području Sierre Maestre. Tako je Castro izgubio relativno lake ciljeve, ali je ojačao neslužbenu vlast nad onime što se počelo zvati "Oslobođena zona" u planinama. Povlačenje iz vojnih logora stvorilo je dojam medu mjesnim seljacima da je Fidel Castro uistinu jedina prava vlast. Pobjeda kod El Uvera također je jako povećala Castrov ugled u cijeloj zemlji. Postao je najpoznatiji i vjerojatno najomiljeniji čovjek opozicije na Kubi. Više nije bio divlji mladić koji se upuštao u donkihotske i samoubilačke napade. Bio je gerilski vođa koji je zauzeo vojni logor unatoč obrani pedesetorice dobro naoružanih vojnika.

U srpnju je pobunjenička vojska imala više od dvjesto boraca, pa ju je Castro podijelio u tri odjela, kojima su zapovijedali on, Raul Castro i Che Guevara. I Ratil i Che su imali radikalnija i otvorenija marksistička uvjerenja od Fidela, pa su i svojim borcima usadili marksističke stavove. Fidel je i dalje bio oprezniji i suzdržaniji, jer je znao da mu prije svega treba politička potpora umjerenjaka. U Meksiku je raskinuo s vodstvom stranke Ortodoxo zato što su htjeli pregovarati s Batistom. Sada je vodstvo stranke Ortodoxos došlo k njemu, čime je prešutno priznalo da je Batistina nepopustljivost potvrdila Castrovo mišljenje. U znak potpore i pristanka, četiri vode Ortodoxosa, medu kojima su bili Raul Chibas (brat osnivača stranke) i Felipe Pazos, istaknuti bankar i ekonomist, otputovali su na Sierru kako bi se sastali s Castrom. Kako bi što bolje iskoristio njihovu nazdčnost, Castro je sastavio Manifest Sierre Maestre, koji su potpisali i Chibas i Pazos.

Manifest Sierre Maestre predstavljen je kao uzvratni udarac na Batistina nastojanja da nahuška političare protiv revolucionara i proširi uvjerenje kako se revolucionari protive izborima. »Želimo izbore, ali pod jednim uvjetom: da budu istinski slobodni, demokratski, nepristrani izbori.«

Takvi su izbori mogući jedino ako Batista odstupi i ako ga zamijeni privremena vlada »koju podupiru svi«. Manifest je odbacivao posredovanje bilo koje druge zemlje, pozvao je SAD da prestane isporučivati oružje Batistinoj vladi, te je odbacio eventualni prijedlog privremene vojne hunte. Zatim je naveo dug popis mjera koje predložena privremena građanska vlada mora uvesti, u koje spada reforma poljoprivrede, industrijalizacija i borba protiv nepismenosti.

Guevari se manifest nije svidio. Prihvatio gaje kao taktičku nužnost, ali je smatrao da previše popušta malograđanskoj ideologiji. Zapravo je Castro dobio sve što je htio. Političari iz Ortodoxa, uhvaćeni između Batistina gušenja normalnih političkih djelatnosti i Castrova vojnog uspjeha i ugleda, praktički su se upisali u Castrov »program Moncada«. Da, bit će izbora, ali tek nakon imenovanja privremene građanske vlade (koju će imenovati Castro, naravno) i uvođenja političkog programa (koji je napisao Castro).

Castrova jaka osobnost i uvjerljivost omogućila mu je da navede i marksističke i demokratske političare da povjeruju kako je na njihovoj strani. Ipak, zbog te je dvojnosti teško održavao stegu i zajedništvo medu članovima MR-26-7 s kojima nije bio u izravnom dodiru. Htio je zadržati jak nadzor nad ilegalnom organizacijom raštrkanom po cijeloj Kubi, pa čak i u emigraciji, ali pritom joj nije htio dati jasnu strategiju i ideološki stav. Zato je rasla nesigurnost, zbunjenost i nesloga u redovima Pokreta u Llanu. Neki od boraca u gradovima, koji su svakodnevno stavljali život na kocku u akcijama sabotaže, nereda i nezakonite propagande, smatrali su kako vodstvo na planinama premalo cijeni njihov doprinos. Smatralo se da Castro teži prema caudillismo (diktaturi), da želi voditi paradu kao snagator koji nikoga ne pita za mišljenje. Neki protukomunistički domoljubi u Pokretu bili su ogorčeni zbog visokog položaja i utjecaja Castrova argentinskog prijatelja Guevare, koji je bio poznat kao radikalni marksist.

Napetost između pobunjeničke vojske i Pokreta dosegla je vrhunac u srpnju, osam mjeseci nakon što se Castro iskrcao s Granme. Frank Pais, najugledniji i najuspješniji medu vodama u Llanu, čovjek koji je poveo neuspješni ustanak u Santiagu na dan kad je Granma trebala stići, pisao je Fidelu Castru da su on i Armando Hart, vođa ustanika u Havani, odlučili u cijelosti preporoditi i preurediti MR-26-7, te svakoj od šest regija dati predstavnika u Nacionalnoj direkciji. Rekao je da žele ispuniti prazninu u koordinaciji i dati jasan program koji će biti »ozbiljan, revolucionaran i u okvirima mogućega«. Angažirali su skupinu intelektualaca da radi na tom programu. Pais je dodao da se podrazumijeva da će Castro kao voda odlučivati o tom prijedlogu, ali je zatražio njegovu što bržu odluku.

Castro je znao koliko je Pais vrijedan i važan za Pokret, ali nije mu se nimalo svidjelo što ga forsiraju. Ipak, prije nego stoje došlo do ozbiljnog

raskola, Paisa je uhvatila i ubila policija u Santiagu. Tada se pokazalo koliku je golemu popularnost u Santiagu uživao MR-26-7 i pogotovo Pais. Tisuće su prkosile policijskim prijetnjama i došle na sprovod, a održao se i vrlo uspješan protestni štrajk radnika. Sredovječne su žene marširale pod zastavom na kojoj je pisalo: »Dostaje ubijanja naših sinova!« Castro je također izrazio zgražanje i ogorčenje zbog Paisove smrti. Ipak, brzo je preselio veći dio Paisovih odgovornosti na Ćeliju Sanchez, kojoj je vjerovao i mogao zapovijedati. Dao joj je jasnu i kratku uputu: »Sve puške, svi meci i sve zalihe na Sierru.«

U mjesecima nakon napada kod El Uvera bilo je manjih prepada i zasjeda, ali nikakvih većih vojnih akcija. Castro nije htio riskirati neuspjeh ako ode predaleko ili prerano iz svojih planinskih uporišta. Posvetio se vježbanju i razvitku komunikacija, pa se u jednom pismu Ćeliji Sanchez požalio da zapovijedanje znači više birokracije nego borbe. S druge strane, Batista je smatrao da će gerilci ostati na planinama i da će ustanak usahnuti u korijenu. Američka vlada, koja je znala da Batistine tvrdnje o njegovoj vlasti nad situacijom nemaju osnove, počela se osiguravati. Neuspješan mornarički ustanak u Cienfuegosu u rujnu 1957., u okviru šireg disidentskog pokreta u vojsci, pokazao je da Batista ne može posve vjerovati čak ni oružanim snagama. Mornarički su urotnici bili u vezi s američkim veleposlanstvom i s MR-26-7.

CIA je pojačala nastojanje da se približi važnfki opozicijskim skupinama, pa tako i MR-26-7. Castro je bio jako sumnjičav u pogledu namjera SAD-a, ali smatrao je nepoželjnim, kako je zapisao Che Guevara, suprotstaviti se Ujaku Samu prije nego što kucne pravi čas. Poslao je zapovijed svojim ljudima u Santiagu kako da odgovore na prvi prijedlog američkih diplomata. Tada je prvi put stupao na pozornicu međunarodne diplomacije, pa je pažljivo razradio upute:

Možemo primiti svakog američkog diplomata kao što bismo primili diplomate iz Meksika ili drugih zemalja... Time se priznaje da postoji ratno stanje, pa je to samo još jedna pobjeda protiv tiranije. Ne smijemo se bojati tog posjeta ako smo sigurni da ćemo bez obzira na sve držati zastavu dostojanstva i nacionalne suverenosti. Što ako postave uvjete? Odbacit ćemo ih. Što ako ih zanima naše mišljenje? Iznijet ćemo ga bez straha. Što ako žele uspostaviti prijateljstvo s pobjedničkom demokracijom na Kubi? Izvrsno! To je znak da prihvaćaju konačan ishod bitke. Što ako predlože prijateljsko posredovanje? Reći ćemo im da u ovoj borbi nikakvo posredovanje nije moguće...

U listopadu su se u Miamiju sastali predstavnici sedam političkih stranaka i opozicijskih skupina s ciljem koordinacije borbe protiv Batiste. Glavni je pokretač bio bivši predsjednik Prio, čije je neizmjerno bogatstvo ostalo glavni izvor financija za djelatnosti opozicije. Sudionici na sastanku zasnovali su Oslobodilačko vijeće i potpisali dokument, poznat kao Pakt iz Miamija, koji je tražio zajedničko djelovanje kako bi se srušila

Batistina diktatura. Glavni dokument nije spominjao pobunjeničku vojsku. Pozivao je postojeće oružane snage na Kubi da se »ujedine s nama« radi slobode. Tajni dodatak Pakta govorio je da će se nakon svrgavanja Batiste »revolucionarne snage sa svojim oružjem uključiti u redovne vojne snage Republike«.

Pakt je u ime MR-26-7 potpisao Felipe Pazos, jedan od ljudi koji je s Castrom potpisao Manifest Sierre Maestre, te Lester Rodriguez, predstavnik Pokreta u Miamiju. Njihov je zadatak u Miamiju bio samo da prikupljaju novac i traže potporu za Pokret medu dijasporom. Nisu imali ovlasti za potpisivanje sporazuma ili donošenje političkih odluka. Poslije su tvrdili da su razgovarali s nekim članovima MR-26-7 na Kubi o prijedlogu Pakta, te da su smatrali kako imaju ovlasti prihvatiti ga. Nisu imali ni vremena ni načina da se obrate cijeloj Nacionalnoj direkciji ili Fidelu Castru. Očito su pretpostavili da bi Pokret želio da potpišu ono što im se činilo kao besprijekoran dokument, umjesto da se drže po strani i puste da MR-26-7 ostavi dojam vuka samotnjaka. Kad je sporazum stigao u Havanu i Santiago, ostali vode Pokreta, pogotovo Armando Hart, izrazili su veliku zadršku. Pakt nije priznavao vodeću ulogu koju je MR-26-7 zauzeo pomoću svojeg djelovanja. Prema Paktu, nakon Batiste bi stare političke stranke samo nastavile gdje su stale. Međutim, Hart je zaključio da će najmanje škoditi ako ne odbacuju Pakt nego ga prihvate kao svršen čin. Poslao je sporazum na Sierru radi konačne odluke.

Fidel je proslijedio Pakt iz Miamija Raulu i Cheu, koji su pucali od bijesa. Optužili su Pazosa i Rodrigueza za glupost i nesposobnost. Dapače, to je bila izdaja. Progutali su podvalu starih političara da se zanemari pobunjenička vojska. Što se tiče Fidela, on nekoliko tjedana nije ništa govorio, pa se Che već počeo brinuti kako je poslušao Hartov savjet da se ne radi ništa. Zapravo, nije bilo nikakve opasnosti da Castro sjedi skrštenih ruku. On je razmišljao, planirao, sastavljao svoj odgovor. Poput svojeg brata i Guevare, imao je jasnu sliku o budućnosti pobunjeničke vojske: neće se uključiti u državne oružane snage, nego će ih zamijeniti, štoviše, zamijenit će Batistinu vladu. Ipak, to nije mogao reći tako otvoreno. Situacija je tražila finese i diplomaciju. Pritom je morao igrati oštro i pokazati da ga nitko ne može natjerati da svom pokretu namijeni ulogu samo jedne opozicijske skupine medu ostalima. Ipak, još mu je trebala naklonost raznih slojeva, pa nije mogao dopustiti da ispadne bahat i željan moći.

Sastavio je dugo pismo u kojem je odbacio Pakt iz Miamija. Pismo je imalo pažljivo uređenu strukturu koja će se poslije uvriježiti u njegovim govorima. Počelo je blago, čak ponizno, a onda postupno preraslo u bujicu zgražanja i napadanja protivnika i takmaca, nastavilo se s prkosnim obećanjem da će se boriti sam ako treba, te završilo s državničkom spremnošću na suradnju ako se ispune svi njegovi uvjeti.

Castro je napisao da ljudi koji se bore i ginu na Kubi, podnoseći sve samo zbog dostojanstva plemenita cilja, osjećaju gorčinu kad čitaju da je budućnost njihova pokreta odlučena bez njihova znanja, bez najobičnijeg savjetovanja, i da je to odlučila skupina ljyidi koja živi u udobnom Miamiju. Prognani su političari imali dovoljno novca i oružja, ali su se oglušili na pozive u pomoć od pravih revolucionara koji na Kubi vode očajničku bitku protiv moćne Batistine vojske i policije. Pakt iz Miamija imao je nedopustive propuste. Unatoč zahtjevima najobičnijeg domoljublja, nije odbacivao miješanje stranaca u kubanske poslove. Nije odbacivao ideju o privremenoj vojnoj hunti, unatoč svim dokazima da privremene hunte prelaze u trajne, i da su pošast Latinske Amerike. Pakt je samozvanom Oslobodilačkom vijeću dao pravo da odlučuje o sastavu vlade koja bi trebala zamijeniti Batistu. To je krajnje neprihvatljivo. Prijedlog razoružavanja revolucionarnih snaga nakon Batistina odlaska stvorio bi anarhiju. MR-26-7 preuzet će odgovornost za javni red i mir, s obzirom da su jedina organizacija koja ima sredstva i poštenje za to. Castro je podsjetio autore Pakta daje Manifest Sierre Maestre predložio imenovanje građanskoga privremenog šefa vlade nakon Batistina pada. S obzirom da u pet mjeseci nitko nije predložio kandidata, MR-26-7 je predlagao da vladu osnuje Manuel Urrutia, istaknuti sudac. U Castrovoj je sljedećoj rečenici taj prijedlog postao utvrđena činjenica. "Ne predlažemo ga mi, nego njegovo vlastito držanje, i nadamo se da neće odbiti ovu uslugu Republici."

Dijaspora je uzalud pokušavala odgovoriti Castra od objavljivanja tog pisma. Ponudili su da će prihvatiti većinu važnijih promjena koje je zahtijevao. Prijatelji Pria, glavne mete Castrova gnjeva, podsjetili su ga da je Prio financirao Granmu. Castro se nije pokolebao. Koliko je dijaspora bila razočarana, toliko je Batista bio oduševljen, pa se pobrinuo da se Castrovo pismo razglasi u kubanskim cenzuriranim medijima. Naime, ono je pokazivalo da je kubanska opozicija razjedinjena i da Castro ne trpi konkurenciju.

Oslobodilačko je vijeće imalo svojeg kandidata za privremenog predsjednika. Bio je to Felipe Pazos, kojeg su ranije uvjeravali da će biti Castrov kandidat. Castro je to shvatio kao nadjačavanje, pa je ustrajao na Urrutiji. Urrutia je stekao Castrovu naklonost jer je gorljivo branio članove ekspedicije Granma i članove odreda Franka Paisa u Santiagu, kad su uhićeni i suđeni zbog pobune. Castro je vjerovao da će simpatični sudac biti dobar neutralni paravan za vladu kojom će on praktički vladati iza kulisa. U svakom slučaju, zatvorit će put raznim ambicioznim političarima koji su htjeli to mjesto. Kad gaje Castro predložio kao privremenog predsjednika, Urrutia je oduševljeno prihvatio. Putovao je po SAD-u i drugdje, obećavajući da će odvesti Kubu u demokraciju, slobodu i vladavinu zakona. Tako je doprinio pritiscima koji su naveli američku vladu da se počne postupno ograđivati od Batistine vlade.

Dok je grmio protiv kubanskih konkurenata, Castro se jako trudio sačuvati naklonost međunarodnih medija. Idući stopama Herberta Matthewsa, niz zapadnjačkih novinara posjetilo je Sierru Maestru. Pred njima je Castro glumio romantičnog, idealističkog, nekomunističkog borca za slobodu. Čak je tražio pomoć i financijske doprinose poslovnih ljudi, govoreći da će im biti bolje bez Batistinih pokvarenih činovrika i gramzivih skupljača poreza. Jedan je američki novinar nakon dolaska pobudio Castrove sumnje. Castro je poslije rekao: "Nije ništa pitao, samo se motao okolo i glumatao. Rekao sam: 'Ovo je špijun. Poslali su nam špijuna.' Ali što da radimo? Nismo mu mogli suditi i smaknuti ga samo zbog sumnje." Čim je sumnjivac otišao, Castro je preselio glavni logor i stavio dodatnu kamuflažu. Osim toga, njegovi su borci preselili kolibu koja se lako vidjela iz zraka i mogla se iskoristiti za određivanje Castrova položaja. I doista, nekoliko dana kasnije pojavio se zrakoplov, nadletio područje više puta i bacio nekoliko bomba u blizini kolibe.

Enrique Meneses, Španjolac koji je radio kao novinar za Pariš Match, proveo je gotovo četiri mjeseca s Castrom i dijelio svakodnevnicu gerilaca. Fidel je povremeno bio grozničavo aktivan. Znao bi se zavaliti u ležaljku i čitati ili planirati svoj sljedeći korak. Celia Sanchez, tada kao i poslije, određivala je tko ga smije posjetiti. Pratila je njegova raspoloženja i brinula se da se ispune sve njegove potrebe, od zubara do intelektualnih rasprava. Castro je detaljno ispitivao Menesesa o onome što je kao novinar vidio u drugim zemljama, kao i o njegovim dojmovima o revolucionarnim vođama Trećeg svijeta kao što je Naser. Također je dugo u noć objašnjavao Menesesu svoje ideje o novoj Kubi koja će se pojaviti nakon revolucije, na primjer, kako zasnovati nove poljoprivredne zadruge, s besplatnim obrazovanjem i zdravstvenom pomoći za sve.

Meneses je bio jedini strani novinar koji je imao snage ostati s Castrom duže od par dana. Gerilci su dobili ležaljke i druga pomagala koja nisu imali u prvim mjesecima na Sierri, ali život je i dalje bio težak. Glavna je prehrana bila korijenje juke ili malange, a samo bi se ponekad jela svinjetina, piletina ili zmijsko meso. Castro se običavao seliti svakog dana. Ustao bi u zoru, popio jaku crnu kavu i zapalio prvu cigaru. Dok bi borci spremali logor za polazak, Castro bi obično slušao ranojutamje vijesti na radiju. Zatim bi prebacio pušku preko ramena i krenuo na čelu kolone u forsirani marš. Ponekad bi hodali od šest ujutro do osam navečer, a stali bi samo kad bi naišli na seljačke kolibe i dobili kavu. Castro bi obično odbijao ponuđenu hranu. Kad bi iznimno stali radi obroka, Meneses bi primijetio da Celia Sanchez prije novog polaska seljaku u ruku gura novčanicu od sto pesosa. To se nije smatralo plaćanjem nego razmjenom darova. Nakon nekolike dana takva nomadskog života, Meneses više nije noću izuvao čizme. Ne bi mogao izdržati bol navlačenja čizama na otečene noge ujutro nakon cijelog dana pješačenja.

Castro je s došljacima obično govorio u stilu utopijskog socijalizma. To je bilo ugodno, nasmiješeno lice revolucije. Ipak, znao je što znači vlast. Znao je da neće biti ni lako niti ugodno slomiti moć vladajuće bogataške klase na Kubi, koja će se sigurno usprotiviti društvenoj i gospodarskoj pretvorbi koju on planira. Che Guevara je opisao Fidela iz tog razdoblja kao "malograđansku ljevicu". Međutim, za intelektualnog fundamentalista poput Chea, čak su i većinu komunista uprljali malograđanski stavovi. Pravi Castro, za razliku od slike koju su prikazivali naklonjeni zapadnjački novinari, dijelio je i poticao marksistička uvjerenja Chea i Raula. Kubanskoj komunističkoj partiji nije predbacivao njezinu ideologiju, nego to što sluša Sovjetski Savez i kritizira njega. Dok je sjedne strane ograničavao ulogu i utjecaj umjerenjaka iz Llana, s druge je strane davao sve veću vojnu i čak političku nezavisnost Cheu i Raulu. Krajem 1957. Che je dobio naslov Comandante (bojnik u redovnoj vojsci, ali najviši čin u pobunjeničkoj vojsci) i postao zapovjednik vlastite jedinice koja je djelovala u planinama istočno od Fidelova logora.

U proljeće 1958. policija je uhitila Armanda Harta i kod njega našla pisma vodećih članova Pokreta i pobunjeničke vojske. Rafel Diaz-Balart, pomoćnik tajnika za unutarnje poslove i Fidelov šurjak, čitao je na radiju odlomke iz te korespondencije koji su dokazivali, kako je rekao, da su i Guevara i Raul Castro komunisti, te da se Raul otvoreno divi Staljinu. Kad je čuo Diaza-Balarta na radiju u svojem planinskom logoru, Fidel se razjario. Povikao je da će ustrijeliti Raula. Kao što je zabilježio Meneses, Fidel je pozvao Raula da mu očita bukvicu i proderao se: "Mrzim sovjetski imperijalizam jednako koliko i jenkijevski!" Ipak, Fidel se više ljutio zbog Raulova brbljanja nego zbog njegovih uvjerenja. Nedugo nakon te nezgode, Fidel je imenovao i Raula na položaj Comandante, te mu je dodijelio šezdeset pet ljudi s kojima će napraviti novu frontu - "jedinicu broj 6" - na Sierri Cristal na sjevernoj obali Orientea. Odveo je Raula da spale plantaže šećerne trske na obiteljskom imanju u Biranu, kako bi jasno pokazali da djeluju načelno, bez ustupaka obitelji i prijateljima.

Ljeti 1958. sva su planinska područja Orientea izmakla vladinu nadzoru. Pobunjenička je vojska imala svoju bolnicu, škole, tiskaru, klaonicu, tvornicu nagaznih mina, pa čak i tvornicu cigara. Pobunjenička radijska postaja Radio Rebelde emitirala je vijesti koje su bile propagandne, ali općenito pouzdanije i zato uspješnije nego apsurdno optimističke novosti Batistine vlade. Unatoč svemu tome, Castro nije bio ni blizu mogućnosti da se sukobi s Batistinom vojskom u pravoj bitki na ravnom terenu. Smatrao je da dalje treba ići kroz građansko djelovanje koje bi trebalo izazvati raspad režima iznutra. Bio je uvjeren daje golema većina naroda iza njega, te da će reagirati ako ih se jasno usmjeri. Okrenuo se tako pripremi revolucionarnog općeg štrajka koji bi doveo do pada vlade.

Batistin je položaj uistinu izgledao vrlo klimavo. Početkom 1958. pretrpio je niz političkih nevolja. U veljači je kardinal Kube izdao proglas u ime svih biskupa, tražeći vladu nacionalnog jedinstva koja bi pripremila put za povratak u "miran i normalan politički život". Ubrzo je skupina istaknutih sudaca objavila protest zbog bezrazložna nasilja policije. I dalje u veljači, ilegalci iz havanskog ogranka MR-26--7 izveli su spektakularnu reklamu. Tik pred početak automobilske utrke Grand Prix, dok su novinari iz cijelog svijeta stizali u Havanu, svjetski je prvak, argentinski vozač Juan Manuel Fangio, naišao na tri muškarca u baru hotela Lincoln. Dvojica su izvukla pištolje i u holivudskom stilu rekla Fangiu da mirno krene s njma. Odvezli su ga u skrovište u luksuznoj četvrti Vedado. Policija je bez uspjeha tražila Fangia. Utrka se odigrala bez njega, a Fangio ju je gledao na televiziji. Zatim su ga oslobodili u blizini argentinskog veleposlanstva i dali mu pismo isprike i objašnjenja od Faustina Pereza. Propagandni efekt te otmice, izvedene usred dana pod nosom Batistinih sigurnosnih snaga, bio je golem. Mnogi su ljudi širom svijeta prvi put shvatili da postoji aktivan i uspješan otpor Batistinoj vlasti, čak i u velikim gradovima.

Batista je pokušao preuzeti malo političke inicijative i vratiti kolebljivu potporu američke vlade tako stoje najavio lipanjske izbore. Da bi izbori bili uvjerljivi, vratio je ustavna jamstva svugdje osim u pokrajini Oriente. Međutim, odmah su se aktivirali novinski kritičari, podigli studentski nemiri i zakonski zahtjevi za oslobađanjem političkih zatočenika, pa je morao opet poništiti jamstva i vratiti potpunu cenzuru. Ipak, Batista se najviše zabrinuo kad je američka vlada u ožujku poništila pošiljku oružja kako bi smirila sve veće kritike američkih medija i kongresa zbog vladinih dobrih odnosa s omraženim diktatorom.

Predloženi je opći štrajk bio glavna tema rasprave na sastanku koji je Castro održao sredinom ožujka s članovima Nacionalne direkcije Pokreta. Planiralo se da štrajk izazove općenarodni ustanak koji bi poveli ljudi iz MR-26-7 u gradovima. Neki su članovi Nacionalne direkcije tvrdili da još nije došlo pravo vrijeme. Ilegalni je MR-26-7 u gradovima imao vrlo malo oružja s kojim bi podigao pobunu. Ipak, pod Castrovim pritiskom, nazočni su se složili da se štrajk pokrene u bliskoj budućnosti, a točan je datum trebalo odrediti vodstvo u gradovima. Faustino Perez je zadužen za koordinaciju završnih priprema.

Jedno od pitanja koje je Castro temeljito raspravljao na Sierri bilo je trebaju li gerilci obrijati bradu. Planiralo se da u slučaju uspjela općeg štrajka pobunjenička vojska zauzme gradove u Orienteu. Castro je htio da njegovi borci izgledaju kao uredna i disciplinirana sila. Menses je ustvrdio da zbog brade pobunjenička vojska izgleda egzotičnije i zato medijski privlačnije. Kad bi pobunjenici obrijali svoje bradurine, tvrdili su drugi, vojska i policija ubijale bi nevine građane i tvrdile da su to pobunjenici. Taj je argument uvjerio Castra da se ne briju brade.

U sljedećim tjednima, više su puta dogovarali datum općeg štrajka, a onda ga odgađali. Napokon, na sastanku 8. travnja s drugim skupinama Batistinih protivnika, Faustino Perez je ustvrdio da štrajk mora biti sljedećeg dana, 9. travnja. Autenticos i Ortodoxos nisu to htjeli prihvatiti i povukli su svoju potporu. Ostali su svejedno odlučili krenuti sa štrajkom. Ilegalni radijski odašiljači MR-26-7 već su pripremili javnost na objavu općeg štrajka, pa se procijenilo da bi daljnje odgađanje naškodilo njihovoj uvjerljivosti.

Na dan 9. travnja, emisiju popularne radijske postaje CMQ prekinuo je glas koji je objavio početak općeg štrajka. Slušajući u svojem logoru na Sierri Maestri, Castro je skočio od veselja. Zagrlio je kolege i rekao tadašnjem gostu, argentinskom piscu, da će uskoro biti u Havani. Zapovjedio je da se odmah napadnu vojni logori radi potpore štrajkačima. Međutim, pobunjenički je spiker na radiju CMQ brzo ušutkan. Planirana pobunjenička objava na televiziji nije se ostvarila. Tijekom ostatka dana, stizala su izvješća da je više od pedeset ljudi ubijeno u Havani i još stotinu u Santiagu, te da je štrajk ugušen. Poruke s policijskog radija pokazale su da je šef policije, slijedeći Batistinu zapovijed da bude krajnje nemilosrdan, rekao policajcima da ne želi vidjeti ni ranjene niti zatvorene. Ljudi osumnjičeni za pripremu štrajka bili su uhićeni, a njihova su tijela poslije isporučena u mrtvačnicu.

Štrajk nije bio potpun neuspjeh. U središnjem i istočnom dijelu zemlje, pogotovo u Orienteu, postojala je općenito jaka potpora. Međutim, u Havani i drugim gradovima na zapadu, gdje je živjela većina radnika, reakcija je bila slaba. Datum štrajka objavljenje u zadnji čas, kako vlada ne bi imala vremena za protumjere. Međutim, ni radnici nisu bili dobro pripremljeni. Neki nisu ni čuli da se sprema štrajk. Drugi, koji su upozoreni da se čuvaju lažnih najava, bili su kolebljivi. S druge strane, vlada je bila spremna na veliko nasilje. Kad su štrajkači u Orienteu shvatili da im je potpora u Havani slaba, i oni su odustali.

Komunisti su mogli pružiti ključnu pomoć. Komunistička je partija tijekom desetljeća izgradila jaku potporu u velikim sindikatima, pogotovo u industriji šećera. Međutim, organizatori iz MR-26-7 u većini su mjesta uključili komuniste u planiranje vrlo kasno, ili uopće nisu, što je dalo komunistima izgovor da ostanu skrštenih ruku.

Castro je bio snužden i bijesan. Nakon što je podigao očekivanja pričama o "općem ratu" i "konačnom udarcu", izjedao ga je osjećaj neuspjeha. Poslije je opisivao ishod štrajka kao "najteži udarac koji je revolucija pretrpjela u cijeloj svojoj povijesti". Krivio je vode MR-26-7 u gradovima zbog nesposobnosti, loše koordinacije i unutarnjih svađa. Pisao je Ćeliji Sanchez da im više nikad neće vjerovati. "Moram preuzeti odgovornost za tudu glupost." Tako je vodstvo u Llanu još više uzmaknulo pred tvrdim marksistima sa Sierre. Od tog je trenutka pobunjenička vojska donosila i vojne i političke odluke.

Batistu je oduševio neuspjeh štrajka. Dobio je samopouzdanje da poduzme ono na što se dotad nije usudio: opći vojni napad na Castrova planinska uporišta. Deset tisuća vojnika pod zapovjedništvom generala Eulogia Cantilla i s potporom oklopnih vozila, topništva i zrakoplovstva opkolilo je Sierru Maestru i krenulo uništavati, sjurivši se sa sjevera prema Castrovu glavnom logoru.

Međutim, kako je pohod napredovao, pokazalo se da teren, neiskustvo i nizak moral vojske potpuno brišu Cantillovu prednost u ljudstvu i oružju. Castro je imao samo tristotinjak boraca, ali brzo ih je premještao da dobije lokalnu prednost. Išao je ovamo-onamo po Sierri više od godinu dana, pa je znao teren mnogo bolje nego njegovi protivnici. Stalno se kretao, izdavao zapovijedi, govorio svojim ljudima da kopaju rovove i da ne troše streljivo uludo. Kad bi naišao na jače snage, povukao bi se, položio mine i pripremio zasjede. Nekoliko napetih dana brinuo se da će vojska pronaći njegov radio-odašiljač i zalihe streljiva. Ipak, njegova je taktika usporila i na kraju zaustavila ofenzivu.

U trenutku najvećega vojnog napredovanja, pobunjenici su bili ograničeni na najviše dijelove središnjega hrpta planina. Ipak, pristupi tom hrptu bili su, po Castrovim riječima, poput Termopila. Nekoliko dobro naoružanih ljudi na uzvisini, zaštićeni iza stabala i stijena, mogli su zaustaviti stotine koje bi se uspinjale. Vojska je pretrpjela teške gubitke u ljudima i opremi. U srpnju 1958., cijeli je jedan bataljun zapeo u uskoj dolini, našao se u okruženju i morao se predati. Dvjesto pedeset vojnika je uhvaćeno, razoružano i predano Crvenom križu uz medijsku halabuku. U kolovozu je još stotinu vojnika doživjelo istu sudbinu.

Tijekom jedanaest tjedana vojnog pohoda, Castro je napisao više pisama časnicima na čelu protivničkih snaga, uvijek u viteškom stilu. "Uostalom", javljao je generalu Castillu, "mi smo vaši sunarodnjaci, a ne neprijatelji... Možda, kad se ofenziva završi, ako još budemo živi, opet ću vam pisati da objasnim svoje poglede i kažem vam što mi, vi i vojska možemo učiniti za Kubu." Jednom zapovjedniku bataljuna kojeg je poznavao sa Sveučilišta u Havani, Castro je napisao:

Dok smo bili zajedno na sveučilištu, bilo je teško zamisliti da ćemo se jednog dana boriti jedan protiv drugoga, iako možda još dijelimo iste osjećaje za domovinu... Često sam se pitao što je s vama i vašim kolegama. Pitao sam se: "Gdje su? Jesu li uhićeni u jednoj od mnogih urota?" Kako sam se iznenadio kad sam saznao da ste ovdje! Osim toga, iako su okolnosti teške, uvijek će mi biti drago ako mi se javite. Pišem ove retke u nadahnuću trenutka, ne tražeći ništa od vas, samo da vas pozdravim i da vam vrlo iskreno poželim sreću.

Bio je to časnik čiji je bataljun uskoro opkoljen i odsječen. Castro mu je zatim opet pisao: "Nudim vam časnu i dostojanstvenu predaju. Prema svim vašim vojnicima odnosit ćemo se s najvećim poštovanjem i pažnjom.

Časnici će smjeti zadržati svoje oružje." Kad su se napokon predali, nakon više neuspješnih pokušaja da se probiju kroz okruženje, Castro je zapovjedio Guevari da pripremi ručak za zarobljenike prije njihova izručenja Crvenom križu.

Guevara se jako protivio stilu Castrovih pisama neprijatelju. Kako je on gledao na stvar, staromodno dvorsko kavalirstvo nije se nikako slagalo s neumoljivim klasnim ratom dvadesetog stoljeća. Međutim, Castro je u školama s cjelodnevnom nastavom postao španjolski gospodin, što se nije moglo lako iskorijeniti. Ipak, slutio je da nije dobro za moral vojnika koji se sprema za bitku kad pomisli da neprijatelj možda i nije tako loš. Imao je mnogo bolji osjećaj za psihološko ratovanje nego strogi Guevara.

Tijekom ofenzive bilo je mnogo bombardiranja iz zraka, ne samo Castrovih položaja, nego i kuća seljaka i težaka koji su živjeli u tom području i davali mu hranu. To je opet raspirilo vatru Castrove strasti protiv Sjedinjenih Država. Zrakoplove i drugu opremu poslao je SAD prema dogovorima koji su teoretski dopuštali njihovo korištenje samo u obrani od vanjskog neprijatelja. Oskn toga, Castro je čuo da se bombarderi naoružavaju i pune u američkoj mornaričkoj bazi u Guantanamu, na jugoistočnoj obali Orientea, te da je u Guantanamu kubansko zrakoplovstvo upravo dobilo 300 raketa. Nikakva nova prodaja oružja nije odobrena od ožujka, ali američka je vlada smatrala da se ugovori potpisani prije ožujka moraju poštivati.

Amerikanci su bili u dilemi. Nije im se sviđalo to što Batistina policija sustavno koristi mučenje i ubojstva, ali istodobno ih je brinula mogućnost Castrove pobjede. Iako je većina američkih medija vjerovala u Castrova općenita jamstva da neće dirati privatno vlasništvo i strana ulaganja, vlada je primala obavijesti o komunističkim sklonostima njegovih najbližih suradnika. Kasnije je postala poznata izjava načelnika odjela za Karibe u američkom državnom tajništvu, koji je rekao da mnogi ljudi misle kako je Batista pasji sin, ali američki interesi imaju prednost: "Barem je naš pasji sin."

Castro je bio dobro obaviješten, preko jednog agenta u kubanskom veleposlanstvu u Washingtonu, o tome što misli američki vrh. Pisao je Ćeliji Sanchez: "Kad sam vidio kako rakete idu na Mariovu kuću, prisegnuo sam da će Amerikanci skupo platiti ono što rade. Kad ovaj rat završi, za mene počinje mnogo veći i širi rat, rat koji ću voditi protiv njih. Znam daje to moja istinska sudbina."

Raul Castro, koji je bio relativno besposlen na sjeveroistoku Orientea za vrijeme okršaja na Sierri Maestri, sad je počeo s "uhićenjima" Amerikanaca kako bi natjerao američku vladu da prestane koristiti bazu Guantanamo kao potporu Batistinim bombarderima. Oteo je ukupno četrdeset devet Amerikanaca: dvadeset pet civila koji su radili u američkom rudniku nikla i tvornici šećera, te dvadeset četiri marinaca

koji su putovali autobusom u blizini baze Guantanamo. Ta je masovna otmica izazvala zaprepaštenje i zahtjeve za odmazdom u američkim medijima i kongresu. Fidelu je bilo teško komunicirati s Raulom, pa je upitno je li ovlastio Raulovu akciju. Kako god bilo, Fidel je tvrdio da ne zna ništa o otmicama i da ih istražuje. Nakon tri tjedna bez bombardiranja, oteti su Amerikanci oslobođeni.

Nešto kasnije, kad je embargo na nove kupovine oružja potvrđen u SAD-u, britanska je vlada našla prigodu da poveća svoj izvoz. Uz poticaj glavnog direktora naftne kompanije Shell na Kubi, koji je gorljivo podupirao generala Batistu, Britanija je potpisala sporazum da Kubi isporuči sedamnaest zrakoplova sea jury i petnaest tenkova comet. Castro je poslao poruku britanskom premijeru Haroldu Macmillanu moleći ga da ne odobri isporuku oružja diktatoru koji će ga iskoristiti za ubijanje nevinih građana. Podsjetio ga je na patnje britanskog naroda za vrijeme zračnih napada u Drugome svjetskom ratu. Poruka nije dobila ni odgovor niti pažnju.

Britanci su sklopili sporazum zbog trgovačkih, a ne političkih razloga. "Izvozi ili umri!", tako je glasila odredba. Međutim, kako Fidel Castro nije znao da je Britanija u tako teškoj situaciji, opet je podivljao kad je čuo da je posao sklopljen. Objavio je da će nakon Batistina svrgavanja nova kubanska vlada bojkotirati sve britanske proizvode, zaplijeniti svu britansku imovinu na Kubi i uhititi sve Britance na Kubi (ništa manje). U međuvremenu, Revolucionarni zakon br. 4 uveo je te mjere na teritoriju koji je držala pobunjenička vojska. Zakon se nikad nije strogo primjenjivao, između ostaloga i zato što su prvi Britanci s kojima su pobunjenici stupili u dodir bili ljudi što nose moralnu i financijsku pomoć. Ipak, Castro nije netko tko brzo zaboravlja i oprašta.

To što je pobunjenička vojska uspješno odolijevala Batistinim snagama učvrstilo je Castra kao glavnu silu političke opozicije. Predstavnici osam opozicijskih organizacija (pa i MR-26-7, ali bez komunista) sastali su se u Caracasu i izdali "manifest jedinstva", prema Castrovu nacrtu, koji se zalagao za oružani otpor, te iako je priznavao doprinos drugih oružanih skupina kao što su gerilci Autentico. i DR-a u planinama Escambrav, očito je glavno mjesto davao postrojbama pobunjeničke vojske. Isključenje komunista nije značilo pad njihova utjecaja. Naprotiv, komunisti su pokopali stare razmirice s Castrom i aktivno tražili bliskiji odnos. Castro je pozdravio njihovu pomoć. Kako se razočarao organizacijom MR-26-7 u gradovima, mislio je da će mu Komunistička partija ponuditi discipliniranu masovnu organizaciju pomoću koje će uvesti revolucionarne mjere nakon svrgavanja Batiste. Carlos Rafael Rodriguez je posjetio Castra na Sierri i uspostavio stalnu vezu.

Neki od članova Pokreta koji su se protivili komunizmu, pogotovo Faustino Perez i Carlos Franqui (novinar koji je vodio Radio Rebelde), prigovarali su zbog Rodriguezova dugotrajnog bdVavka u stožeru

pobunjeničke vojske, te su pokušali nagovoriti Castra da ga otjera. Rodriguez se toliko udomaćio da je prema modi pobunjeničke vojske pustio bradu. Castro im je rekao da bi bilo neuljudno izbaciti Rodrigueza kad je počeo toliko sličiti na Lenjina. Castro se zapravo jako divio oštrini Rodriguezova duha, pa mu je poslije dao važnu ulogu tijekom mnogo desetljeća.

Nakon neuspjeha ljetne ofenzive, kad je moral dotaknuo dno, Batistina se vojska počela raspadati. Neki su vojnici dezertirali, a drugi se nisu htjeli boriti. Castro je mogao prijeći s obrambene na napadačku taktiku. Jedinice koje su vodili Čamilo Cienfuegos i Che Guevara, s 82 odnosno 148 boraca, spustile su se s planina i krenule na zapad. Birajući teške terene koje je vojska zaobilazila, žurili su prema središnjoj pokrajini Las Villas kako bi pomogli četirima gerilskim skupinama koje su se već utvrdile na planinama Escambrav.

Sredinom rujna 1958. Fidel je osobno s glavninom snaga krenuo u nizine zapadnog Orientea, kako bi počeo opkoljavati glavnu skupinu vojske u Santiagu. Napredovao je polako, osvajajući neke vojne logore i zaobilazeći druge. Rekao je Melbi Hernandez daje njegova vojna taktika ista kao partija ping-ponga: uvijek vrati lopticu tamo gdje to tvoj protivnik najmanje očekuje. Dalje na istok, jedinice pod vodstvom Raula Castra i Juana Almeide činile su drugi krak škara. Radi psihološkog pritiska, Radio Rebelde je emitirao niz izjava, objava i ultimatuma, koji su se svi prenosili sa snažnog odašiljača u Venezueli. U studenome je veći dio pokrajina Oriente i Las Villas bio pod vlašću pobunjenika. Samo su sjedišta pokrajina, Santiago i Santa Clara, ostali u rukama vlade, ali i njihov je pad bio neizbježan. U prosincu je Manuel Urrutia, kandidat za privremenog predsjednika, prebjegao u Oslobođenu zonu noseći pošiljku oružja od admirala Larrazabala, predsjednika Venezuele. Upoznao se s Castrom, koji je bio hladan i otresit. Tako je Castro htio odmah uništiti sve Urrutijine iluzije da će kao privremeni predsjednik imati stvarnu vlast.

Na Badnjak je Castro sebi dopustio luksuz da odvede Ćeliju Sanchez na obiteljsku večeru u Biran. Njegova majka Lina i stariji brat Ramon pripremili su raskošan obrok i najbolje cigare za osvajača. To što su njegovi pobunjenici spalili plantaže trske bilo je oprošteno i zaboravljeno. Lina je upitala Fidela hoće li se obrijati. Rekao je da nema vremena za to. (Brada je već postala znak počasti.) U tom je veselom ugođaju mogao brbljati cijelu noć, ali kad mu je Celia rekla da je vrijeme za polazak, poslušno je ustao.

Kako je na Kubi svaki čas vladao sve veći kaos, američka je vlada bila u krajnjoj uzbuni. Iako Fidel Castro vjerojatno nije komunist, rečeno je predsjedniku Eisenhoweru, komunisti su se uvukli u njegov pokret, pa ako on osnuje vladu, vjerojatno će u njoj biti komunista. Američki veleposlanik Smith, uz pomoć istaknutih američkih poslovnih ljudi,

nagovarao je svoju vladu da Batisti pruži dovoljno vojne i druge pomoći kako bi preživio. Međutim, u Washingtonu su uvjerili veleposlanika daje Batista sigurno izgubio i daje najbolji način za izbjegavanje Castra ako Batista ode u progonstvo te ga zamijeni vojna hunta s većom potporom i čistijim ugledom. Najbolji čovjek da stane na čelo hunte bio bi general Cantillo, koji je maknut s položaja u Orienteu nakon neuspjeha ljetne ofenzive. Cantilla se općenito smatralo časnim profesionalnim vojnikom prema kojem se Batista ponio nepošteno. Američko je državno tajništvo također podupiralo pukovnika Barquina, sposobnog i uglednog časnika koji je ležao u zatvoru na Otoku pinija zbog urote protiv Batiste.

Poseban izaslanik predsjednika Eisenhowera otišao je u Havanu nagovoriti Batistu da se povuče. Batista ga je pokušao uvjeriti da je u boljem položaju nego što Amerikanci misle, ali složio se da ne može preživjeti bez njihove pomoći. Ponovo je imenovao Cantilla zapovjednikom u Orienteu. Cantillo se stalno savjetovao s američkim veleposlanstvom i počeo tražiti moguće članove hunte. Nadao se da će uključiti Castra tako da svoje manevre predstavi kao svrgavanje Batiste (dok se zapravo s Batistom dogovarao) i ponudi sudjelovanje u privremenoj vladi Urrutiji i drugim građanima koje bi imenovao Castro. Zrakoplovom je 28. prosinca otišao u Oriente na sastanak s Castrom.

Castro je povremeno imao kontakte s Cantillom nakon ljetne ofenzive. Kad je Cantillo smijenjen kao zapovjednik Orientea, Castro mu je pisao i nagovarao ga da obavi domoljubnu dužnost i otvoreno se okrene protiv Batiste. Sad kad je Camillo opet imenovan zapovjednikom Orientea, Castro se sumnjičavo pitao zašto mu dolazi u goste. Rekao je kolegama da je radi što bržeg i mirnijeg kraja Batistine vlade spreman dati Cantillu mjesto u novoj vladi, možda glj postaviti za ministra obrane. Međutim, Cantillo bi trebao prihvatiti uvjete pobunjeničke vojske, a ne obratno.

Sastanak Castra i Cantilla trajao je četiri sata. Cantillo je rekao daje većina vojske, pa i postrojbe u Santiagu, spremna pridružiti se pobunjeničkoj vojsci da se riješe Batiste. Castro je odgovorio da neće prihvatiti puč ni stvaranje vojne hunte u Havani. Cantillo je rekao da može urediti da se posada u Santiagu preda Castru i pridruži ustanku. Zatim bi zajedno krenuli na Havanu i ubrzali pad Batistine vlade. Castro je tvrdio da Batista ne smije pobjeći. Mora mu se suditi kao ratnom zločincu. Cantillo je prihvatio taj plan akcije, ali je rekao da ne može spriječiti Batistu da ne odleti iz Havane. Dogovoreno je da će se vojni ustanak u Santiagu dogoditi u tri sata popodne 31. prosinca.

Vrijeme je brzo istjecalo za staru vlast. Postrojbe Che Guevare zauzela je 30. prosinca veći dio Sante Clare, sjedišta pokrajine Las Villas. Cantillo je rekao Batisti da pobjegne dok može. Castru je poslao poruku da su se okolnosti promijenile i da će se akcija poduzeti na državnoj razini. Ubrzo nakon ponoći 31. prosinca Batista je napisao pismo ostavke, gdje upućuje oružane snage da slušaju novu vladu "koju je preuzeo general

Cantillo". Zatim je poveo obitelj i najbliže suradnike na vojno uzletište, dao zadnje savjete Cantillu i odletio u izgnanstvo. Ujutro je general Cantillo otišao do predsjedničke palače s Carlosom Piedrom, koji je kao viši sudac Vrhovnoga suda prema ustavu postao šef države. Pod budnim okom Cantilla, Piedra je objavio primirje i potpisao dekrete kojima je imenovao članove Cantillove nove vlade.

U svojem stožeru u Orienteu, Castro je gnjevno primio prvo izvješće o Cantillovu činu. "To je izdaja, kukavička izdaja!" Ne slušajući savjete da pričekaju potvrdu tih vijesti iz Havane, zapovjedio je borcima da se spreme za ulazak u Santiago. Osobno se obratio preko Radija Rebelde i zapovjedio svojim snagama da navale na svim bojištima i započnu pregovore samo ako neprijatelj ponudi predaju. "Revolucija da! Vojni puč ne! Državni udar iza leda narodu ne! Vojni puč u dogovoru s Batistom ne! Uzimanje pobjede iz ruku naroda ne.'" Zatražio je od naroda da se spremi za opći štrajk kako bi natjerao Batistinu vojsku na bezuvjetnu predaju.

Događaji su u Havani išli munjevitom brzinom. Cantillo je jedva imao vremena primiti čestitke od diplomatskog izaslanstva, u kojem su bili papinski nuncij i američki veleposlanik, kad je hunta pala. Cantilla je u kućni pritvor strpao pukovnik Barquin, djelujući u ime MR-26-7. Barquin je oslobođen iz zatvora na Otoku pinija te je doletio avionom u Havanu.

Za vrijeme te povijesne Nove godine, havanske su ulice nekoliko sati bile jezivo tihe, u iščekivanju. Zatim, kad su svi shvatili da Batiste više nema, grad je provalio u bučno slavlje. Bilo je nešto vandalizma i napada na imovinu Batistinih pristaša, kao i zastupnika Shella, ali raspoloženje je općenito bilo radosno, a ne osvetničko. Castro se drugi put obratio preko Radija Rebelde, zapovijedajući da MR-26-7 preuzme ulogu policije i održava red. Naložio je svima da se suzdrže od osvete i obećao da će ratni zločinci biti uhićeni, osuđeni i kažnjeni.

Castro je odlučio spriječiti anarhiju, nasilje i pljačku koje je vidio u Bogoti 1948. i koji su se dogodili u Havani nakon Machadova pada 1933. Upravo je izbijanje razularenog nasilja nakon svrgnuća diktatora Machada stvorilo uvjete u kojima se Batista prvi put dokopao vlasti. Sada su se militanti MR-26-7 otvoreno pokazali, stavili crveno-crne oznake i brzo spriječili pojedince koji su razbijali parkirne satove i druge simbole Batistine vlasti.

U ranim jutarnjim satima 2. siječnja, Cienfuegos i Guevara poveli su svoje borce u Havanu i preuzeli logor Columbia i vojnu bazu La Cabana. Prethodnog je dana pukovnik Barquin preuzeo zapovjedništvo nad logorom Columbia u ime MR-26-7. U društvu Armanda Harta, vode MR-26-7 koji je također upravo pušten iz zatvora na Otoku pinija, Barquin je telefonirao Castrovu stožeru i rekao: "Dajte mi Fidela Castra." Međutim,

Barquin je prije više mjeseci odbio prijedlog da se pridruži pobunjeničkoj vojsci. Castro sada nije htio razgovarati ni s njim niti s Hartom. "Reci mu da ću razgovarati samo s Camilom." Poslije, da bi se opravdao, Castro je rekao: "K vragu, zašto bih razgovarao s čovjekom koji je prezreo revoluciju?"

Castro je zatim ušao u Santiago, gdje mu je pukovnik Rego predao vojarnu Moncada. Zatim je otišao na glavni trg, gdje se okupila velika gomila. Rekao im je kako je čuo da ga tog dana čekaju u glavnom gradu Republike. Međutim, on već jest u glavnom gradu Republike. Santiago je glavni grad Kube. Bila je to prva odluka revolucije. (Poslije, kad su se pojavile praktične teškoće, prešutno je zatravljena, ali u tom času je dobro došla.)

Castro je prizvao 1898. godinu. Tada je general Calixto Garcia, voda snaga nezavisnosti u borbi protiv španjolske vlasti, poveo svoju postrojbu na junački grad Santiago, ali nije mu dopušteno da ude i stavi kubansku zastavu. Umjesto toga, invazijske snage SAD-a, koje su već ušle u Santiago, podigle su američku zastavu nad guvernerovom palačom. Dok mu je oduševljena gomila klicala, Castro je objavio: "Revolucija počinje sada... Ovaj put neće biti kao 1898., kad su Amerikanci došli u posljednji čas i preuzeli našu zemlju."

Castro je ispričao gomili o svojim odnosima s generalom Cantillom i objasnio zašto je neprihvatljivo da nova vojna hunta preuzme vlast. Rekao je da je većina ljudi u oružanim snagama poštena i časna. Samo je sitna manjina počinila zločine protiv nenaoružanih civila, i oni se moraju privesti pravdi. Govorio je o ulozi žena u pobunjeničkoj vojsci, te je rekao da je gotovo s diskriminacijom žena. Govorio je bez prestanka. Zora je rudjela, ali Castro nije bio umoran, kao ni gomila. Castro je sve više bio narod, a narod je bio Castro:

Kad sam se iskrcao s 82 čovjeka na kubanski žal, a ljudi su rekli da smo ludi i pitali nas zašto mislimo da možemo dobiti rat, odgovorili smo: "Zato što je narod za nas!" Kad smo poraženi prvi put, pa je ostala samo šačica ljudi koja je svejedno nastavila s borbom, znali smo da će završiti ovako, jer smo vjerovali u narod. Kad su nas razbili pet puta u četrdeset pet dana, i kad smo se opet sastali i krenuli u borbu, bilo je to zato što smo se uzdali u narod. Današnji dan dokazuje da je naša vjera bila opravdana.

Castro nije bio samo narod; bio je utjelovljenje kubanske povijesti. Prizvao je neostvarene snove boraca za nezavisnost. Rekao je da je nekoliko dana ranije, nakon večere s majkom, stao usred noći kod spomenika Otporu kod Baraguaa. U mjestu Baragua je Maceo, poražen i nemoćan, svejedno odbio prihvatiti uvjete koje je postavio pobjednički španjolski general, jer nisu sadržavali nezavisnost i ukidanje ropstva.

Bilo je kasno, bili smo jedini tamo. Sjetili smo se junačkih djela iz naših ratova za nezavisnost, sjetili smo se kako su se ti ljudi borili trideset godina, a njihov se san nije ostvario, nego su doživjeli samo još jedno razočaranje. Ipak, slutili su da će revolucija o kojoj sanjaju, nacija o kojoj sanjaju, ubrzo postati stvarnost... Zamišljao sam te ljude kako se žrtvuju, osjećao sam njihove snove i nadahnuća. Ljudi koji su pali u naša tri rata za nezavisnost danas se broje zajedno s ljudima koji su pali u ovom ratu, u borbi za slobodu. Možemo im reći da će se njihovi snovi sada ostvariti, daje napokon došlo vrijeme kada ćete vi, naš narod, naš plemeniti narod, naš narod koji ima toliko oduševljenja i vjere, koji ne traži ništa za svoju ljubav, koji ne traži ništa za svoje povjerenje, kažem vam, došlo je vrijeme kad ćete imati sve što vam treba...

Bilo je blaženstvo dočekati tu zoru. Uistinu, zora koja je na Kubi svanula 1959. bila je trenutak blaženstva kakvi se rijetko nalaze u povijesti bilo koje zemlje. Šest mjeseci ranije, mnogi su se Kubanci iz srednje klase pribojavali mogućnosti da Castro pobijedi. Šest mjeseci kasnije, opet će se mnogi brinuti zbog smjera u kojem ide zemlja. Međutim, na početku 1959. golemu je većinu kubanskog naroda, iz svih klasa i rasa, zahvatio ushit i radost. Rat je završio. Gotovo je s godinama straha i nemoći. Odjednom je sve bilo moguće.

Raspoloženje u Havani bilo je prožeto vjerskim simbolima, koji se nisu nimalo umanjili zbog svjetovnih i hedonističkih vrijednosti mnogih habanerosa (stanovnika Havane). Na Castra su mnogi, pogotovo žene, gledali kao na sliku Krista, čisto stvorenje koje se spustilo s planina da očisti gradsku prljavštinu i pokvarenost. Čak su se i grešnici i propalice mogli otkupiti ako stanu iza revolucije. Sam Castro, koji je imao trideset i tri godine, bio je marksist i ateist, ali znao je kako iskoristiti vjerske osjećaje drugih. Vidjelo se kako mu oko vrata visi medaljon Djevice iz Cobre, kubanske najsvetije slike. Poticao je legendu da je Pokret započeo s dvanaestoricom ljudi. Nisu mogli odoljeti iskušenju da se uspoređuju s Kristovim apostolima.

Kad su prve pobunjeničke jedinice ušle u Havanu, Guevara se nije isticžto, nego je ostao u tvrđavi La Cabana, prepuštajući slavu Camilu Cienfuegosu. Camilov strogi lik, crna brada i blago, dostojanstveno držanje činili su ga još sličnijim Kristu nego Castra. Barbudos, bradati vojnici pobunjeničke vojske, nisu ni pljačkali niti silovali kao što su se neki bojali, nego su se pokazali kao uzori stege i lijepog ponašanja. U međuvremenu, polako je pristizao i glavni voda, puštajući da raste uzbuđenje i iščekivanje. Njegov trijumfalni put od Santiaga do Havane trajao je pet dana. Putovao je ponekad džipom, ponekad helikopterom, te napokon na tenku, a svugdje su ga pozdravljale oduševljene i zahvalne gomile.

Jules Dubois je izvješćivao za Chicago Tribune. Njegovo svjedočanstvo sliči na mnoga druga:

"Hoću ga vidjeti! Moram ga vidjeti!", rekla mi je histerična žena kojoj su suze tekle niz lice. "Spasio nas je! Oslobodio nas je od onog čudovišta, od ubojica i gangstera!"

To nije bilo osamljeno mišljenje neke gospode koju su obuzeli osjećaji pri Castrovu dolasku. To je bilo opće mišljenje tisuća Kubanaca. U tolikim novinarskim godinama po Latinskoj Americi, nikad nisam vidio ovakvo čašćenje jednog čovjeka.

Na brojnim postajama na putu do Havane, Castro je držao govore, tiskovne konferencije i intervjue. Već je bilo očito po čemu će Kubanska revolucija biti drukčija od svih prethodnih. Ovo je bila televizijska revolucija. Većina je ljudi u gradovima negdje mogla gledati televiziju. Gledali su ga dan za danom, Castra, tog visoka bradatog ratnika u zgužvanoj odori, s cigarom i debelim naočalama, mudrog kralja Castra, Castra u navali gomile, Castra u zagrljaju sirotinje, i pogotovo Castra koji priča, objašnjava, podučava, opravdava. Pun adrenalina, uglavnom je spavao po dva-tri sata, ali nije izgledao umorno.

Vojnom pobjedom i javnim oduševljenjem Castro je stekao praktički neograničenu moć. Nije ju namjeravao pustiti. Ipak, skrivao je svoje namjere. U toj je fazi smatrao da će uspješnije djelovati iza fasade umjerene vlade reformatora. Iskoristio je svoj nedodirljiv položaj da nametne Manuela Urrutiu kao novoga predsjednika, kojeg je izabrao narod (Castro ili narod, kakva je razlika?). Castrovo pravo da tumači volju naroda još se manje dovodilo u pitanje jer je sebi odricao bilo kakve osobne ambicije. Skromno je rekao da ga je predsjednik zamolio da mu bude vojni savjetnik, te da će ostati na tom položaju dokle god to predsjednik bude htio.

Urrutia je bio predsjednik, ali Castro je donosio predsjedničke odluke, često prema trenutačnom nadahnuću, ni sa kim se ne savjetujući. Naletio je na Carlosa Franquia, voditelja Radija Rebelde, ubrzo nakon što je Franqui po Castrovoj zapovijedi emitirao poziv na opći štrajk kako bi se onemogućio eventualni pokušaj vojske da uspostavi huntu. Castra se ugodno dojmio Franquiev rad, pa mu je ponudio mjesto ministra rada u novoj vladi. Franqui je isprva mislio da se šali. Kad je Castro ponovio ponudu, Franqui je odbio i rekao da ne zna ništa o sindikatima ni o radnoj snazi. Castro je rekao da onda može biti ministar financija. Franqui je odgovorio da ne zna ništa o financijama. Castro se naljutio. Već je ponudio mjesto ministra financija Raulu Chibasu, vodi Ortodoxa, koji gaje odbio zbog istog razloga. "Ovdje kao da nitko ništa ne zna", rekao je. "Radi što hoćeš i riješi to s Urrutiom. Ne mogu ovdje gubiti vrijeme čekajući da se formira vlada." Franqui je rekao da želi početi revoluciju u kubanskoj kulturi. Imao je mnogo veza u Europi i Latinskoj Americi - pisaca, slikara, filozofa, znanstvenika, redatelja - i htio ih je pozvati na Kubu da počnu kulturni preporod. Castro se smrknuo. Sada mu samo nedostaju strani intelektualci koji će mu soliti pamet kako da

vodi revoluciju. "Ne, ne, ne! Franqui, poludio si. Sve, samo to ne." Ne govoreći ništa više, skočio je u džip i odjurio da se opet druži s gomilama obožavatelja.

Castrovo bezgranično pouzdanje u vlastite sudove često gaje gonilo da pliva protiv struje. U trenucima poraza i neuspjeha, zračio je optimizmom i vjerom u konačnu pobjedu. Sada, u trenutku najvećeg trijumfa, pazio je više nego inače na zamke i opasnosti. Hunta Cantillo-Piedra pokazala se mrtvorođenom, ali Castro se u prvim javnim govorima još brinuo zbog prijetnje da vojska u zadnji čas pokuša zadržati vlast. Prvi je put uporabio tehniku manipulacije gomilom, "izravne demokracije", da potisne svaki taj pokušaj. Pitao je publiku želi li vojnu vladu. "Ne!", zaurlala je gomila. Žele li Piedru za predsjednika? "Ne, ne, ne!"

Njegove brojne postaje na putu do Havane nisu služile samo uživanju u klicanju gomile, nego i primanju izvješća o situaciji u vojnim postrojbama u tom području, te provjeri jesu li lokalne logore i vladine zgrade sigurno preuzeli pouzdani ljudi iz MR-26-7. Zapravo, dotad je već nestala i posljednja opasnost od vojske. Cienfuegos i njegovi barbudos ušli su u veliku vojnu bazu Columbia u Havani 2. siječnja 1959. i nitko im se nije suprotstavio. Upravo je tamo 1933. narednik Batista pokrenuo "pobunu narednika" kojom je prvi put stekao vlast. Na istom je mjestu general Batista ponovo preuzeo vlast 1952. Napokon, tamo se dva dana ranije predsjednik Batista oprostio od prijatelja i suradnika. Sada su časnici i vojnici Batistine vojske ponizno stajali na pozdrav dok su bradati mladići pobunjeničke vojske žustro ulazili da preuzmu vodstvo.

Najizravniji je problem za Castra bila Revolucionarna direkcija. Unatoč skupom neuspjehu DR-a da ubije Batistu prethodne godine, kao i smrti njihova vode Josea Antonia Echeverrie, još uvijek su imali jaku potporu, pogotovo medu havanskim studentima. I oni su imali gerilce, u planinama Escambrav, te su se u zadnjoj fazi rata u središnjoj Kubi borili zajedno s Guevarinim snagama. Kad se Batistina vojska predala, DR je zatražio svoje mjesto pod suncem. Militanti DR-a bratski su surađivali s MR-26-7 u održavanju javnog reda i mira u Havani i drugdje. Međutim, Castro nije htio da itko drugi sudjeluje u slavi pobunjeničke vojske. Cheu je zapovjedio da ne dopusti gerilskim vojnicima DR-a da udu u Havanu s njegovom postrojbom.

Vodstvo DR-a se uzrujalo zbog Castrova stava. Osim toga, nije im se svidjelo kako je bez savjetovanja objavio daje Urrutia narodni izbor za predsjednika. Još su se više ozlovoljili kad je predsjednik Urrutia na Castrov savjet, naravno, imenovao vladu liberalnih tehnokrata i pristaša MR-26-7. Nijednoj drugoj opozicijskoj skupini nisu ponuđena ministarska mjesta, jer je Castro tvrdio da situacija zahtijeva složnu vladu. Kako bi opet izmaknuo optužbama za osobne ambicije, Castro je mogao ukazati na činjenicu da ni on niti njegovi najbliži suradnici (Che, Čamilo, Raul) nisu u vladi, nego imaju samo vojnu ulogu.

Da pokaže svoju snagu, DR je uzeo velike količine oružja iz jedne baze kubanskog zrakoplovstva, zauzeo predsjedničku palaču u Havani, te odnio oružje, pa čak i nekoliko tenkova i oklopnih vozila, u sveučilišni kompleks. Guevara i Cienfuegos morali su izvršiti jak moralni pritisak kako bi nagovorili DR da se povuče iz predsjedničke palače da bi predsjednik Urrutia mogao ući. Čak fykad je pritisak uspio, Castro se i dalje brinuo zbog oružanih zaliha DR-a.

Dok je prolazio kroz Varadero u posljednjoj fazi putovanja prema Havani, Castro je posjetio roditelje Josea Antonia Echeverrie, bivšeg vođe DR-a. Kad je Fidel zagrlio Echeverriinu suznu majku, zahvalila mu je za ono što je učinio. Rekla je novinarima da zbog Fidela žrtva njezina sina nije bila uzaludna. Poslije, u predgrađu Havane, Castro se ponovo sreo s devetogodišnjim sinom Fidelitom, kojeg nije vidio više od dvije godine. Opet je nepobjedivi ratnik pokazao da ima i nježniju stranu. Mirta, popuštajući pred neizbježnim, pristala je da se Fidelito dovede iz škole u New Yorku kako bi se pridružio ocu.

Kad je napokon ušao u Havanu 9. siječnja, Castra su dočekala crkvena zvona, sirene tvornica i brodova, te počasna paljba mornarice. Otišao je do predsjedničke palače i nakratko se obratio javnosti s balkona, ali čuvao je pravi govor za logor Columbia. Dotad je pristup toj velikoj vojnoj bazi bio strogo čuvan. Sada, u još jednoj simboličkoj gesti, tisuće su građana smjele ući da čuju njegov govor. Dok je govorio, puštene su bijele golubice kao znak mira, a jedna mu je sletjela na rame. To je gotovo sigurno bilo unaprijed dogovoreno, ali uvjerilo je mnoge Kubance da je Castro uistinu u milosti Boga, svetaca ili afro-karipskih duhova.

U tom prvom velikom govoru u Havani, Castro je pokazao sve svoje govorničke vještine, koje su se poslije tako uvriježile. Glas mu je bio neobično visok za čovjeka tako muževne vanjštine; počeo je polako i oklijevajući, kao da mu treba pomoć od publike, a onda sve brže i glasnije, da uzbudi gomilu, podigne napetost i onda je oslobodi kađ se to najmanje očekuje. Nakon što je progrmio kroz jedan dio govora, okrenuo se Cienfuegosu i upitao ga kao školarac kojem treba pohvala: "Jesam dobar, Čamilo?" "Dobar si, Fidel", odgovorio je Cienfuegos.

Unatoč toj šaljivoj zgodi, njegov je govor bio mrk, a ne trijumfalan. Rekao je da budućnost neće biti laka. Opasnost prijeti iz raskola unutar revolucije. Nova se vlada ne sastoji od genija, ali to su pošteni ljudi koji će dati sve od sebe. MR-26-7 je odigrao glavnu ulogu u svrgavanju Batistine diktature, pa je ispravno da ima glavnu ulogu u vladi. Ako vlada ne bude dobra, narod će izabrati drugu. Zatim, ne imenujući DR, Castro je počeo okretati gomilu protiv njih. Rekao je da su neki ljudi uzeli oružje iz vojne baze koja je bila pod vlašću pobunjeničke vojske. Oružje se treba vratiti u vojarnu, gdje i pripada. Zašto je to oružje uzeto? Za što je potrebno? Protiv koga će se koristiti? Gomila je glasno negodovala. Fidelova je čarolija opet upalila. Pritisak javnog mnijenja, koji je pojačala

demonstracija "majka" koje su tražile povrat oružja, omogućila je Castru da pripitomi DR bez korištenja otvorene sile.

Castro je kao glavni ured i dom izabrao glavni apartman hotela Havana Hilton, koji je ubrzo preimenovan u Havana Libre (Slobodna Havana). Tamo je primao u audijenciju razne ministre, novinare i strane posjetitelje, a pristup je nadzirala Celia Sanchez, kao i uvijek. Volio je nenajavljeno banuti u hotelske kuhinje ili se našaliti s novinarima koji su čekali u predvorju. Često je putovao. Vozio se u džipu po cijeloj Havani, posjećivao tvornice i urede, išao medu oduševljene mase, slušao pritužbe i bilježio ih kako bi vlada nešto poduzela. Na brzinu je posjetio ostale pokrajine i nešto se duže zadržao u Orienteu. Dok je radio u glavnom gradu, ponekad bi spavao u Hiltonu, ponekad u stanu Celie Sanchez u luksuznoj četvrti Vedado, ponekad u kući u primorskom gradu Cojimar istočno od Havane, a ponekad u Cheovoj kući pokraj plaže Tarara. Ponekad se činio zbunjenim i nesigurnim u novoj ulozi. Kad se u starosti sjećao tog razdoblja, rekao je kako je većinu života proveo u borbi protiv vlasti. Odjednom se sve promijenilo. Vještine i sposobnosti koje je razvio kao gerilski voda više nisu bile važne.

Fidel je u Cojimaru i Tarari mogao još igrati ulogu urotnika, spremajući bitke protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja, razgovarajući o taktici s najbližim suradnicima kao što su bili Che Guevara, Raul Castro, Čamilo Cienfuegos i Ramiro Valdes. Službena vlada to nije znala, ali stvarna je vlast bila u rukama te vlade u sjeni. Raul je već za vrijeme rata u Orienteu uspostavio sigurnosnu mrežu G-2. Sada su je proširili i postupno pretvorili u sveobuhvatni aparat informacija i sigurnosti zbog kojeg je Fidel uvijek bio korak ispred onih koji su kovali urote protiv njega.

Na lokacijama izvan Havane Fidel je održavao tajne sastanke s vodama kubanske komunističke partije. Nije vidio neku dugoročnu korist od vlastitog pokreta MR-26-7. Taj je pokret imao prednosti i nedostatke velike crkve bez jasne ideologije. Poslužio je svrsi kad mu je osigurao masovnu potporu iz raznih slojeva. U tjednima prije i poslije njegove pobjede tisuće su se pridružile pokretu bez pravih revolucionarnih uvjerenja. Ono što mu je trebalo za sljedeću fazu, za prijelaz na radikalniju ljevicu, bila je dobro organizirana i disciplinirana elita, što su mogli ponuditi samo komunisti. Poslije je objasnio: "Imali su ljude koji su bili uistinu revolucionarni, odani, pošteni i uvježbani. Trebali su mi." Sa svoje strane, komunisti su imali podijeljena mišljenja o Castrovu udvaranju. Sviđao im se miris moći, ali slutili su da ih Castro želi iskoristiti za svoje ciljeve. Sastanci s komunistima odvijali su se u velikoj tajnosti. Castro se još nije htio zamjeriti umjerenim liberalima koji su ga podupirali, a nije htio ni Amerikancima dati izgovor za izravnu intervenciju, kao što se dogodilo u Gvatemali nekoliko godina ranije.

Rekao je Blasu Roči, glavnom tajniku Komunističke partije: "Sranje, sada smo vlada, a svejedno se još moramo nalaziti ilegalno!"

Castrov je obiteljski život također bio dijelom privatan a dijelom javan. Fidelito se često mogao vidjeti i čak snimiti s ocem punim ljubavi. Međutim, oni koji su vidjeli da Fidel posjećuje stan Naty Revuelta nisu javno govorili o tome jer su znali da bi ih mogla zadesiti nevolja. Fidel je mnogo vremena provodio u Naivnu stanu igrajući se s Alinom, svojom trogodišnjom kćeri. Voljela je igrati se s njim, ali nije voljela kad joj je darovao bradatu lutku gerilca. Nije voljela ni vonj ni pepeo cigara koje je ostavljao posvuda, kao ni snagatorske tjelesne čuvare koji bi se raskomotili u stanu tijekom njegovih posjeta. Govorili su joj da je Fidel rođak. Tek je mnogo godina kasnije saznala da joj je Fidel otac.

Castro je znao da bi javna priča o njegovoj vezi s Naty naškodila njegovu ugledu. S druge strane, osjećao je moralnu obvezu da prizna očinstvo nad Alinom. Obećao je Naty da će od ministra pravde zatražiti novi zakon kojim bi omogućio Alini da uzme njegovo ime. U međuvremenu se zvala Alina Fernandez, jer ju je Natyn muž prigrlio kao vlastito dijete. Kad je nakon mnogo godina Alina dobila mogućnost da službeno uzme prezime Castro, odbila je ponudu i zadržala prezime Fernandez.

Za Naty problem nije bio pravni položaj Aline, nego njezin vlastiti odnos prema Fidelu. Sad kad se razvela od muža i kad su je ignorirali mnogi od njezinih bivših prijatelja iz više klase, radila je sve moguće kako bi bila blizu Fidelu nakon njegova povratka u Havanu. Sa Sierre Maestre joj je poslao metak kao znak svoje privrženosti. Još je bila jednako privlačna, a i jako zaljubljena u njega. Nadala se da će se udati za Fidela, iako je odbila njegovu bračnu ponudu kad se Alina rodila a on bio u Meksiku. Nastojala je preuzeti odjeću i ponašanje revolucionara, te je oduševljeno prihvaćala s Fidelove planove i zamisli. Dobila je neke Castro je kao glavni ured i dom izabrao glavni apartman hotela Havana Hilton, koji je ubrzo preimenovan u Havana Libre (Slobodna Havana). Tamo je primao u audijenciju razne ministre, novinare i strane posjetitelje, a pristup je nadzirala Celia Sanchez, kao i uvijek. Volio je nenajavljeno banuti u hotelske kuhinje ili se našaliti s novinarima koji su čekali u predvorju. Često je putovao. Vozio se u džipu po cijeloj Havani, posjećivao tvornice i urede, išao medu oduševljene mase, slušao pritužbe i bilježio ih kako bi vlada nešto poduzela. Na brzinu je posjetio ostale pokrajine i nešto se duže zadržao u Orienteu. Dok je radio u glavnom gradu, ponekad bi spavao u Hiltonu, ponekad u stanu Celie Sanchez u luksuznoj četvrti Vedado, ponekad u kući u primorskom gradu Cojimar istočno od Havane, a ponekad u Cheovoj kući pokraj plaže Tarara. Ponekad se činio zbunjenim i nesigurnim u novoj ulozi. Kad se u starosti sjećao tog razdoblja, rekao je kako je većinu života proveo u borbi protiv vlasti. Odjednom se sve promijenilo. Vještine i sposobnosti koje je razvio kao gerilski voda više nisu bile važne.

Fidel je u Cojimaru i Tarari mogao još igrati ulogu urotnika, spremajući bitke protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja, razgovarajući o taktici s najbližim suradnicima kao što su bili Che Guevara, Raul Castro, Čamilo Cienfuegos i Ramiro Valdes. Službena vlada to nije znala, ali stvarna je vlast bila u rukama te vlade u sjeni. Raul je već za vrijeme rata u Orienteu uspostavio sigurnosnu mrežu G-2. Sada su je proširili i postupno pretvorili u sveobuhvatni aparat informacija i sigurnosti zbog kojeg je Fidel uvijek bio korak ispred onih koji su kovali urote protiv njega.

Na lokacijama izvan Havane Fidel je održavao tajne sastanke s vodama kubanske komunističke partije. Nije vidio neku dugoročnu korist od vlastitog pokreta MR-26-7. Taj je pokret imao prednosti i nedostatke velike crkve bez jasne ideologije. Poslužio je svrsi kad mu je osigurao masovnu potporu iz raznih slojeva. U tjednima prije i poslije njegove pobjede tisuće su se pridružile pokretu bez pravih revolucionarnih uvjerenja. Ono što mu je trebalo za sljedeću fazu, za prijelaz na radikalniju ljevicu, bila je dobro organizirana i disciplinirana elita, što su mogli ponuditi samo komunisti. Poslije je objasnio: "Imali su ljude koji su bili uistinu revolucionarni, odani, pošteni i uvježbani. Trebali su mi." Sa svoje strane, komunisti su imali podijeljena mišljenja o Castrovu udvaranju. Sviđao im se miris moći, ali slutili su da ih Castro želi iskoristiti za svoje ciljeve. Sastanci s komunistima odvijali su se u velikoj tajnosti. Castro se još nije htio zamjeriti umjerenim liberalima koji su ga podupirali, a nije htio ni Amerikancima dati izgovor za izravnu intervenciju, kao što se dogodilo u Gvatemali nekoliko godina ranije. Rekao je Blasu Roči, glavnom tajniku Komunističke partije: "Sranje, sada smo vlada, a svejedno se još moramo nalaziti ilegalno!"

Castrov je obiteljski život također bio dijelom privatan a dijelom javan. Fidelito se često mogao vidjeti i čak snimiti s ocem punim ljubavi. Međutim, oni koji su vidjeli da Fidel posjećuje stan Naty Revuelta nisu javno govorili o tome jer su znali da bi ih mogla zadesiti nevolja. Fidel je mnogo vremena provodio u Natvnu stanu igrajući se s Alinom, svojom trogodišnjom kćeri. Voljela je igrati se s njim, ali nije voljela kad joj je darovao bradatu lutku gerilca. Nije voljela ni vonj ni pepeo cigara koje je ostavljao posvuda, kao ni snagatorske tjelesne čuvare koji bi se raskomotili u stanu tijekom njegovih posjeta. Govorili su joj da je Fidel rođak. Tek je mnogo godina kasnije saznala da joj je Fidel otac.

Castro je znao da bi javna priča o njegovoj vezi s Naty naškodila njegovu ugledu. S druge strane, osjećao je moralnu obvezu da prizna očinstvo nad Alinom. Obećao je Naty da će od ministra pravde zatražiti novi zakon kojim bi omogućio Alini da uzme njegovo ime. U međuvremenu se zvala Alina Fernandez, jer ju je Natyn muž prigrlio kao vlastito dijete. Kad je nakon mnogo godina Alina dobila mogućnost da službeno uzme prezime Castro, odbila je ponudu i zadržala prezime Fernandez.

Za Naty problem nije bio pravni položaj Aline, nego njezin vlastiti odnos prema Fidelu. Sad kad se razvela od muža i kad su je ignorirali mnogi od njezinih bivših prijatelja iz više klase, radila je sve moguće kako bi bila blizu Fidelu nakon njegova povratka u Havanu. Sa Sierre Maestre joj je poslao metak kao znak svoje privrženosti. Još je bila jednako privlačna, a i jako zaljubljena u njega. Nadala se da će se udati za Fidela, iako je odbila njegovu bračnu ponudu kad se Alina rodila a on bio u Meksiku. Nastojala je preuzeti odjeću i ponašanje revolucionara, te je oduševljeno prihvaćala s Fidelove planove i zamisli. Dobila je neke zadatke koji su pokazivali daje u njegovoj milosti, kao stoje nalaženje odgovarajuće škole u Havani za Fidelita. Ipak, što se tiče braka, propustila je vlak, kako se Castro izrazio. Stari strastveni odnos nikad nije u potpunosti obnovljen. Fidel ju je posjećivao sve rjeđe, a onda je prestao dolaziti. Naty je smatrala da joj je velika suparnica Celia Sanchez. To je vjerojatno bilo nepravedno, jer je Celia samo udovoljavala Fidelovim željama. Ćeliji nije smetalo što Fidel spava s drugim ženama - dapače, osim drugih dužnosti, bila mu je i svodnica. Ispunjavanje Fidelovih fizičkih potreba nije značilo ugrožavanje Celijine uloge glavne povjerenice i pratiteljice. Međutim, za Naty nije bilo mjesta. Kad je otišla u Celijin stan da vidi Fidela, morala je čekati, a onda joj je rečeno da sastanak nije moguć.

Zašto se Fidel nije vjenčao sa Ćelijom? Bila mu je svakako odana, te je s njim provodila više vremena nego što su Mirta i Naty ikad mogle. Možda je Celia bila lezbijka, kao što su mnogi sumnjali. Ipak, to nije moralo isključivati brak. Dapače, možda bi lakše podnosila njegove nevjere. Fidel je imao posve fizičku potrebu za seksom. Prema riječima jedne manekenke koja je tvrdila kako je spavala s njim, bio je "najgori ljubavnik Zapada". Na brzinu bi to obavio, a onda bi prešao na važnije stvari. U Castrovu se društvu govorkalo daje neke pouzdane kolege pitao za mišljenje o eventualnom vjenčanju sa Ćelijom. Voda Komunističke partije navodno mu je savjetovao da ne bi bilo dobro za revoluciju kad bi se Fidel vjenčao sa ženom iz malograđanske obitelji (i s predrasudama protiv komunizma). Možda je Fidelu bilo drago što prima takav savjet, s obzirom da nije htio jače osobne veze.

Tih prvih tjedana u Havani Castro je svakako imao malo vremena za privatni život. Prvo je veliko pitanje bila odmazda. Gomila je bila ushićena zbog Batistina pada, ali i gnjevna, žedna osvete. Kako je Batistina moć slabila, tako su njegovi ljudi bili sve nasilniji. Mnogim su ljudima rođake i voljene osobe ubili ili maltretirali vojnici i pVolicajci, ili neslužbeni nasilnici kao "tigrovi" koji su djelovali u Orienteu. Nova su otkrića u novinama podbadala te osjećaje. Samo tjedan dana prije Batistina odlaska, četiri su katolička studenta sa zalihama za MR-26-7 uhićena, mučena više dana u vojnom logoru, a onda obješena. Svećenik koji je našao njihova tijela otkrio je ostatke još desetak žrtava u plitkim grobovima.

Gnjev protiv Batistinih nasilnika neizbježno se proširio na Batistine strane prijatelje i pristaše, a pogotovo američku vladu. Kubanski je tisak počeo opisivati kako su američka vojna izaslanstva davala opsežnu pomoć i osposobljavanje za Batistinu vojsku i policiju tijekom više godina. Pokazalo se da je američko veleposlanstvo održavalo vrlo bliske odnose s omraženom vojnom policijom SIM. Bohemiajt objavila fotografiju američkog veleposlanika s tekstom: "Smith se smijao i zabavljao dok se Kuba gušila u krvi i užasu."

Castro nije zaboravio da je Britanija slala zrakoplove i tenkove Batisti u zadnjim mjesecima rata. Nekoliko dana nakon dolaska u Havanu rekao je to britanskom veleposlaniku. Napomenuo je da želi dobre odnose, ali vladale su strasti. Britanija je trebala učiniti neku gestu kako bi poništio zakon kojim je bojkotirao uvoz britanske robe. Predložio je da britanska vlada objavi izjavu u kojoj žali zbog slanja oružja Batisti i nudi da će platiti tisuću kuća seljacima u područjima gdje se bombardiralo. Britansko se Ministarstvo vanjskih poslova bavilo mišlju o izjavi dobre volje prema novoj vladi, ali odbijala je bilo kakvu ispriku ili naknadu. Ljut zbog Britanaca, Castro se okrenuo naftnoj kompaniji Shell, čiji je bivši direktor pomogao da se dogovori kupovina oružja, pa je kompanija bila spremna popraviti štetu. Kad se obratio radnicima naftne rafinerije Shell, Castro je rekao da je kompanija spremna svim radnicima dati veliku povišicu, te darovati 250 000 dolara za izgradnju kuća za seljake. S obzirom na to, unatoč šutnji britanske vlade, predložio je ukidanje bojkota britanske robe, ako se radnici slažu.

Castro je često govorio narodu da ne uzima pravdu u svoje ruke, ali je isto tako često obećavao da će odgovorni za ubojstva i mučenja biti kažnjeni. Na oslobođenom je teritoriju vladao revolucionarni zakon po kojem su se ratni zločinci strijeljali. Che Guevara i Raul Castro, kao i Fidel, predsjedali su smaknućima tijekom rata. U gradu Camaguev, na cesti iz Santiaga u Havanu, Castro je zbog javnog pritiska zapovjedio svojim vojnim zapovjednicima da urede nove posebne sudove, te da strijeljaju one koji su ubijali nenaoružane civile.

Ti posebni sudovi, u kojima su uglavnom sjedili časnici pobunjeničke vojske s malo ili nimalo pravnog obrazovanja, počeli su brzo raditi. Pravda koja se tamo dijelila bila je popularna medu većinom Kubanaca, ali loše je primljena u inozemstvu, pogotovo u SAD-u.

Donošenje i izvršenje presuda mnogim je stranim promatračima izgledalo neprirodno brzo. U Santiagu, gdje je Raul Castro postavljen kao vojni zapovjednik, sedamdeset jedan član Batistinih oružanih snaga osuđen je na smrt i smaknut. Film o osuđenom čovjeku kojega likvidira streljački vod izazvao je val međunarodnog zgražanja i osude. Neki su američki kongresnici i dijelovi američkih medija opisali smaknuća kao krvavi pir, optuživali novu vladu da traži osvetu a ne pravdu, te govorili o mogućim sankcijama kao što je smanjivanje uvoza kubanskog šećera.

Castro je reagirao na te kritike s ogorčenjem i zgražanjem, što je stvorilo začarani krug. Kad ga je neki novinar u predvorju hotela Hilton upitao što misli o mogućnosti američke intervencije, odgovorio je da će u slučaju invazije američkih marinaca »umrijeti dvjesto tisuća gringosa«. Taj tipični glumački ispad činio se mnogima u SAD-u kao namjerna uvreda. Stoje više poticao narodnu potporu za smaknuća na Kubi, gdje su gomile vikale »Al pareddn!« (»Pred zid!«), to su bile gore strane reakcije. Na golemom skupu u Havani 22. siječnja zamolio je da oni koji smatraju kako ratne zločince treba smaknuti podignu ruku. Kad su svi to učinili, Castro je rekao: »Gospodo iz diplomatskog zbora, gospodo iz novina s cijelog kontinenta, porota od milijun Kubanaca svih mišljenja i klasa je presudila!«

U drugom namjernom činu prkosa prema stranim kritičarima, organizirao je prvo suđenje u Havani pred masovnom publikom, u Palači sportova. Činilo se da branitelji rade koliko mogu, ali gomila je često dobacivala uvrede optuženicima, a rezultat nije ni došao u pitanje. Glavni i najzloglasniji optuženik, bojnik Sosa Blanco, svakako je bio kriv za brojna zvjerstva, međutim, na suđenju se držao dostojanstveno, pa je čak i duhovito opisao suđenje kao rimske gladijatorske igre. Većina međunarodnog tiska dijelila je njegovo mišljenje. Poslije, u konačnoj gesti prezira prema sudskim konvencijami, Castro je bijesno odbacio oslobadajuću presudu za skupinu zrakoplovaca (optuženih za bombardiranje civilnih ciljeva) i zapovjedio ponovno suđenje, na kojem su osuđeni na duge zatvorske kazne. Objasnio je svoj postupak rečenicom koja je za mnoge ljude samo potvrdila da je pravdu zamijenila samovolja: »Revolucionarna se pravda ne zasniva na zakonskim odredbama, nego na moralnim uvjerenjima.«

Castro je na televiziji detaljno objašnjavao zašto se suprotstavio sudskoj odluci o oslobođenju zrakoplovaca. Rekao je da kao što ratni zločinac ima pravo priziva protiv presude, tako i tužiteljstvo, koje predstavlja revoluciju i narod, ima pravo priziva na nepravednu presudu. Protivnici dvostrukog suđenja za istu stvar bili su zgranuti. Međutim, takvih na Kubi nije bilo mnogo. Većina je Kubanaca prihvaćala i čak pozdravljala Castrove stavove. Tako su se osjećali slobodnijima. Oslobađao ih je ne samo od Batistine tiranije, nego i od tiranije pravnog sustava koji ima pravila, odredbe i postupke, ali ne dijeli pravdu. Pod starim su sustavom novac, utjecaj i lukavi odvjetnici mogli osloboditi ubojicu, dok se sirotinja nije mogla izvući. Američka je mafija godinama imala goleme mreže kockanja i prostitucije u suradnji s pokvarenim kubanskim policajcima, a zakon joj nije mogao ništa. Većina se Kubanaca više uzdala u Fidelova moralna uvjerenja.

Američka se vlada našla pred dilemom. Domaća ih je javnost tjerala da osude takva suđenja i smaknuća, ali znali su da bi službena i javna kritika samo pojačala protuameričke osjećaje. Neki članovi vlade već su

bili za čvrst javni stav protiv Castra, uz tajne pripreme da se svrgne. Ipak, većina je htjela ostaviti mogućnosti otvorenima. Nadali su se da će nakon razdoblja oduševljenja kubanska vlada polako, ako je ne provociraju, usvojiti umjereniju i odgovorniju politiku. Zato je američko državno tajništvo mudro šutjelo o suđenjima i slalo više poruka u kojima su izražavali želju za dobrim odnosima. Nakon govora u kojem je Castro napao američke kritičare, američki je vršitelj dužnosti veleposlanika (veleposlanik Smith je dao ostavku i otišao) rekao Castru osobno da SAD želi dobre odnose. Castro je uljudno odgovorio da mu je drago što to čuje te da i on želi dobre odnose. Ipak, njegovi se postupci nisu promijenili. Nije mu odgovarala razlika između američke vlade koja ga krišom podupire i američkog kongresa i medija koji ga javno pljuju. Možda je smatrao da američka vlada unatoč svojim jamstvima potiče i organizira medijsku kampanju protiv njega. Kako god bilo, usvojio je načelo daje napad najbolja obrana.

Posebno su ga ljutili Amerikanci koji su govorili o osuđenicima kao »Batistinim pristašama«, stoje trebalo značiti daje njihov jedini grijeh pristajanje uz Batistu. »Ne osuđujemo na smrt nevine ljude ni političke protivnike. Osuđujemo ubojice.« Optužio je Amerikance za licemjerje i rekao da Batista svojim protivnicima nije ni sudio: samo bi zapovjedio njihovo ubojstvo, a SAD se ne bi bunio. »Nisu pisali protiv diktatora jer je bio običan sluga njihovih gospodarskih interesa. Tko su oni da se bune, kad su za njih radili ratni zločinci?«

Namjerno šireći raspravu, napao je američku pomoć drugim nasilnim diktatorima kao što su Somoza u Nikaragvi i Trujillo u Dominikanskoj Republici. Napadao je Amerikance jer su bacili atomske bombe na Japan. Rekao je da je na Kubi ukupno smaknuto četiristo ratnih zločinaca, »jedan na svakih tisuću muškaraca, žena i djece ubijenih u Hirošimi i Nagasakiju«. U drugom je govoru rekao: »Kad su Kubom vladali lopovi, u SAD-u nije bilo nikakve kampanje. Kad su Kubance ubijali svake noći, kad su mladići nađeni mrtvi s metkom u zatiljku, kad su vojarne bile pune tjelesa, kad su žene silovane, nije bilo kampanja. Ni američki kongres - čast iznimkama - nije se oglasio da osudi diktatora.«

Svi su ti osjećaji bili posve iskreni. Međutim, Castro je imao sposobnost da bude strastven i proračunat istovremeno. Bilo je korisno imati stranog neprijatelja kako bi se dobila potpora i nacionalno jedinstvo. Castro je imao i konkretniji razlog za poticanje mržnje prema SAD-u. Pripremao je teren za temeljniji sukob, za koji je znao daje neizbježan. Vlada koju je osnovao Urrutia bila je privremena vlada. Trebala je započeti revolucionarni program, ali samo relativno lake i neupitne dijelove, kao što je smjenjivanje pokvarenih državnih službenika i pokretanje državne kampanje protiv nepismenosti, dok Castro utvrđuje svoju moć i priprema teže faze.

Nije posve razradio cijeli revolucionarni proces, ali namjeravao je u potpunosti promijeniti sustav posjedovanja zemlje i industrije. Društvo jednakosti koje je namjeravao stvoriti zahtijevalo je izvlaštenja i državne intervencije koje će ga sigurno dovesti u sukob s dvije moćne sile, Sjedinjenim Državama i kubanskom srednjom klasom. Prema tome, kako bi uspješno progurao svoj program, prije mora oslabiti i unutarnju i vanjsku opoziciju, a pogotovo njihovu sposobnost da se međusobno pomažu. Svaki nacionalistički sukob sa SAD-om pomogao bi da se stvori raskol između Sjedinjenih Država i njihovih prirodnih saveznika na Kubi. Nije radio javna smaknuća kako bi izazvao sukob sa SAD-om, ali kad je krenula američka kritika, iskoristio je do kraja ogorčenje koje je ona probudila na Kubi.

Ministri u Urrutijinoj vladi bili su uglavnom socijalni umjerenjaci iz srednje klase, od kojih su se neki jako protivili komunizmu. Ipak, svi su bili domoljubi i prema tome »protivnici imperijalizma«. Svi su stajali iza Castra kad je htio smanjiti politički, gospodarski i kulturni utjecaj SAD-a na Kubi. Bez većih kriza savjesti, podržali su i smaknuća i Castrovo bijesno odbacivanje američke kritike. Roberto Agramonte, bivši voda Ortodoxa i sadašnji ministar vanjskih poslova u Urrutijinoj vladi, branio je smaknuća pred stranim diplomatima tvrdeći da je to jedini način da razjarene žrtve iz Batistina doba ne uzmu pravdu u svoje ruke. Takav je praktičan argument uistinu pomogao da se smiri javno mnijenje u inozemstvu. Ljudi kao Agramonte nisu dovodili u pitanje osnovne političke vrijednosti i uvjerenja koje je SAD dijelio s većinom zemalja Zapada. Ustav treba poštivati. Političke stranke trebaju imati pravo na slobodno natjecanje. Vladu trebaju formirati pobjednici na slobodnim izborima. Sudska vlast treba biti neovisna o izvršnoj, te treba djelovati u skladu sa zakonom. Te su vrijednosti uvedene na Kubi 1898. i tih su se vrijednosti mnogi Kubanci i dalje držali barem deklarativno.

Castro je bio u drukčijem položaju. Svakako nije htio da ispadne kako opravdava revolucionarna suđenja. Nije htio steći odobravanje u inozemstvu, nego uvjeriti kubansko javno mnijenje da njihov velik i uspješan sjeverni susjed nije nešto što treba oponašati, te da nije prejak da bi se izazvao. S kojim pravom Amerikanci propovijedaju Kubi o pravdi i demokraciji?

Castro još nije otvoreno odbacivao glavne zasade zapadnjačke demokracije, ali išao je u tom smjeru, a sjeme tog odbacivanja, zasnovano na »moralnim uvjerenjima«, posijano je u ranoj dobi. U školi je naučio što su moralne i duhovne vrijednosti. Neke su stvari dobre, a druge loše. Krađa je loša. Davanje siromašnima je dobro. Kad je odrastao i pogledao svoju zemlju, stoje vidio? Kao pojedinci, Kubanci nisu bili ništa gori od drugih ljudi. Dapače, mnogi su bili pohvalno ljubazni i širokogrudni. Međutim, njihove vlade, bez obzira jesu li demokratski izabrane ili nisu, uvijek su bile pokvarene, kradljive, podmitljive, cinične i

sebične. Zašto? Što su demokratski ustav i neovisno sudstvo učinili osim zaštitili i učvrstili društvene razlike i nepravdu? Što su političke stranke učinile osim davanja lažnih obećanja i svađe oko moći? Politički sustav koji omogućuje nekolicini da poveća svoje golemo bogatstvo, dok većinu drži u bijedi i neimaštini, sigurno nije dobar. Jesu li zločini bogatih i moćnih ikad kažnjeni? Koja je svrha kaznenog zakona i »sudske procedure« ako su rezultati krivi?

Neki od najgorih Batistinih pomagača sklonili su se u Sjedinjenim Državama, koje ih nisu htjele izručiti. To je bio još jedan razlog za pljuvanje po Amerikancima. Ipak, jamčio je gomili da ti izdajice neće proći nekažnjeno:

Nema gore kazne za izdajice [povici: »Pred zid!«] - ne, govorim o kazni goroj od streljačkog voda - nego što je kazna da čovjek ne osjeća ovaj ponos i dostojanstvo, ovu širokogrudnost i nesebičnost, ovu bezgraničnu ljubav i nadu s kojom naša zemlja nagrađuje one koji znaju kako biti njezini sinovi! Bez te sreće, bez tog zadovoljstva i ponosa, bez tog osjećaja, živeći u zavisti i očaju, plačući kad se narod smije, smijući se kad narod plače - to je gora kazna od streljačkog voda. Živjeti u vječnoj sramoti bez domovine, živeći u hladnoći bez naroda i zemlje, to je gora kazna, jer to je moralni streljački vod za izdajice!

Početkom siječnja su privremeno ukinute sve kubanske političke stranke. Drugi su proglasi raspustili Kongres izabran pod Batistom, isključili iz političkog života sve koji su sudjelovali u namještenim izborima 1954. i 1958., zamrznuli bankovne račune službenika koji su su se sumnjičili za korupciju, te imenovali nove ljude na razna mjesta u izvršnoj i sudskoj vlasti, kao i trideset šest od četrdeset sudaca Vrhovnog suda. Daljnji su proglasi promijenili Ustav kako bi bio u skladu s postupcima revolucionarne vlade. Urrutijin premijer Miro Cardona predložio je da samo Ustavna skupština može ispravno donijeti novi ustav, ali taj je prigovor zanemaren. Fidel je htio novi ustav, to je bilo dovoljno.

Castro je rekao da je u prvim mjesecima oslobođenja zločin gurati ljude u politiku. Većina ljudi, kao i stranih izvjestitelja, smatrala je da želi običnu stanku prije nego što se vrati normalan politički život i održe izbori, kao stoje često obećavao. Međutim, da su bolje pročitali njegove riječi, mogli su predvidjeti kamo idu događaji. Izborna politika, kako ju je shvaćao Castro, nije bila dragocjeno pravo koje je uskraćeno narodu pod Batistom, nego nešto neugodno i diskreditirano, pa bi bio zločin kad bi se to »guralo« ljudima. List Revolucidn, iza kojeg je stajao MR-26-7, oduševljeno je slavio ukidanje političkih stranaka. Rekao je da revolucija ukida »poglede prošlosti, sve stare političke igre. Ne smije se dopustiti da stranački političari potkopaju revoluciju svojim oportunizmom i licemjerjem«. Što se tiče izbora, Castro je rekao da će se održati za petnaest mjeseci, »više-manje«. Ubrzo je to postalo »najmanje osamnaest

mjeseci«. Zatim se pročuo novi slogan: »Prvo revolucija, onda izbori.« Napokon je rečeno da će se izbori održati kad revolucija završi i ljudi budu pismeni.

MR-26-7 nije trebalo ukinuti, s obzirom da nije bio stranka nego »pokret«. Castro je već razmišljao o pretvaranju MR-26-7 u političku stranku koja bi sudjelovala na izborima. Razmatrao je mogućnost faze tradicionalne stranačke politike prije nego što skupi dovoljnu potporu da prijeđe u jednostranački ili nestranački sustav. Ipak, sada je zaključio da mu njegova golema popularnost omogućuje da ide brže. Govorio je o MR-26-7 samo u kontekstu njegove povijesne uloge i postignuća, ne kao o organizaciji koja ima budućnost. Više nije bio vođa običnog pokreta, a kamoli političke stranke, nego cijelog naroda. Predstavljao je revoluciju, a revolucija je predstavljala narod. Svatko je mogao i morao podržavati revoluciju. Oni koji to nisu radili, kontrarevolucionari, bili su protiv naroda, gotovo po definiciji su služili protukubanskim interesima. Opet je mnogo Kubanaca spremno prihvatilo Castrov prezir prema političkim strankama i izborima. Pod Batistom su se održavali izbori, a rezultat se uvijek znao unaprijed. Te godine, 1959., kad je Castrova popularnost u javnosti bila tako očita i golema, čemu je iskušavati na izborima?

Na jednom je velikom skupu Castro rekao da bi neprijatelji Kube mogli pomisliti da mogu uništiti revoluciju tako da ga ubiju. Neće im uspjeti. Ako on pogine, vodstvo revolucije preuzet će ljudi radikalniji od njega. Kako bi izbjegao sumnje oko budućnosti, predložio je da se njegov brat Raul imenuje njegovim zamjenikom i nasljednikom. Rekao je da bi radije imenovao nekoga tko mu nije u rodu, kako ga ne bi optužili za nepotizam, ali Raul je najprikladniji za taj položaj.

Nakon što je imenovao nasljednika (svi su znali da se Castrovi »prijedlozi« moraju izvršiti), Fidel je otišao na prvo putovanje u inozemstvo. Pozvao je samoga sebe u Caracas, na prvu godišnjicu zbacivanja diktatora Pereza Jimeneza, te kako bi zahvalio Venecuelancima na njihovoj moralnoj i vojnoj pomoći pobunjeničkoj vojsci u posljednjoj fazi rata na Sierri Maestri. Na svim javnim nastupima u Caracasu dočekale su ga velike gomile koje su mu klicale. Predsjednik Romulo Betancourt rekao je da bi Fidel uvjerljivo pobijedio da se kandidirao za predsjednika Venezuele. Castro je održao više javnih govora, pozvao na veću suradnju između Kube i Venezuele, i dao do znanja (diskretno na svoj način) da su Sjedinjene Države i njihovi interesi glavna prijetnja napretku u Latinskoj Americi. U privatnom je razgovoru s Betancourtom pitao može li Venecuela dati Kubi naftu i zajam od 300 milijuna dolara, s obzirom da bi se Kuba mogla uplesti u »igru s gringosima«. Betancourt se uplašio tog zahtjeva i nije se obvezao ni na što.

Kao školarac, pod utjecajem španjolskih nastavnika, Castro je sanjao o snažnoj i jedinstvenoj Latinskoj Americi koja bi se mogla suprotstaviti svemoćnom SAD-u. Uvijek je vjerovao daje njegova sudbina djelovati na

većoj pozornici od Kube. Kad se rat na Kubi približio kraju, rekao je komunistu Carlosu Rafaelu Rodriguezu da će nakon Batistina pada raditi na rušenju diktatora u Gvatemali i Dominikanskoj Republici. Rodriguez je to shvatio kao da Castro ne želi vladati Kubom. Varao se. Castro je htio vladati Kubom, ali i širiti revoluciju diljem kontinenta.

Kad se vratio iz Venezuele, Castro je morao priznati da ne može i dalje upravljati vladom kojoj formalno ne pripada. Predsjednik Urrutia, njegov premijer i vlada trudili su se da uvijek rade što Castro želi. Ministri koji su bili relativno bliski Castru, kao na primjer ministar obrazovanja Armando Hart i ministar obrane Augusto Martinez Sanchez, prilično su često navraćali u hotel Hilton da s Castrom razgovaraju o planovima i programima, ali Castro je rijetko dolazio na sjednice vlade u predsjedničkoj palači. Nitko nije previše mario za vladine odluke, osim kad se znalo da ih je Castro osobno odobrio. Celia Sanchez, djelotvorna kao i uvijek, izrazila je stav da dva središta vlasti ne mogu funkcionirati, te da Castro treba voditi vladu izravno i otvoreno.

Sukob je izbio oko relativno nevažnog pitanja. Svi su revolucionari prihvaćali da su kockanje i prostitucija bile niske i sramotne značajke Batistine Kube. Vlada zato nije predviđala nikakve teškoće ako ukine državnu lutriju i zatvori kockarnice i javne kuće. Međutim, stotine ljudi koji su tako izgubili posao - konobari, krupjei, prostitutke i drugi - požalili su se Castru zbog gubitka prihoda. Castro je poručio vladi da poništi odluku, tvrdeći da dotične radnike treba osposobiti za druge poslove prije nego što se zatvore mjesta u kojima rade. Osim toga, Castro je htio iskoristiti državnu lutriju kao izvor prihoda za vladu. Uzrujan što ga se tako ignorira, premijer Miro Cardona ponudio je ostavku i prepuštanje položaja Castru. Nakon glumljenog kolebanja, Castro je prihvatio postati premijer. Istovremeno je uloga predsjednika znatno ograničena. Više nije predsjedao sjednicama vlade i postao je uglavnom simbolička figura. Mjesto premijera, koje se u vrijeme Mira Cardone svodilo na birokratsku koordinaciju, s Castrom je postalo apsolutni i isključivi centar vlasti.

To što su vlast i odgovornost združene ipak nije značilo da je vlada počela raditi glatko i djelotvorno. U tome ju je uglavnom kočio Castrov temperament. Često bi nekoliko sati kasnio na dogovore, uključujući vladine sjednice i javne događaje gdje su ga čekali deseci tisuća ljudi. Činilo se da ne mari ni za probleme niti za troškove zbog njegova kašnjenja. Iako je u strateškim ciljevima bio dosljedan i nepopustljiv, toliko je mijenjao raspoloženja i taktike da su psiholozi-amateri nagađali da pokazuje simptome manične depresije. Prema ministrima je ponekad bio nestrpljiv i otresit, ali već bi na sljedećoj sjednici bio srdačan i znatiželjan, kao da se želi iskupiti. Nakon što je više tjedana ignorirao zahtjev novoga američkog veleposlanika za sastankom, kako bi pokazao da taj veleposlanik više nije najvažniji čovjek na Kubi, odjednom je

ugovorio intimnu večeru, gdje je uljudno i pažljivo slušao veleposlanikova duga objašnjenja američke politike.

Kao predsjednik vlade, Castro se slabo zanimao za svakodnevno upravljanje gospodarstvom. Ipak, otpočetka je pokazivao da ga fatalno privlače divovski planovi za osvajanje prirode i mijenjanje krajolika, onakvi projekti kakvi su se sviđali drugim modernim faraonima, Mussoliniju i Staljinu. Kako nije imao nikakve velike rijeke gdje bi gradio brane ili kanale, uložio je energiju i oduševljenje u projekt isušivanja goleme močvare Cienaga de Zapata, koja se protezala mnogo kilometara u unutrašnjost od Zaljeva svinja na južnoj obali središnje Kube. Namjeravao je to praktički nenaseljeno područje, puno komaraca i krokodila, pretvoriti u bogati kraj za uzgoj riže i turizam. Često je razgledavao močvaru. Jedanput mu je motorni čamac udario u zapreku i počeo tonuti. Castro je iskočio na komad čvrstog tla i tamo strpljivo čekao i čitao knjigu dok su kolege organizirali spašavanje. U drugoj je zgodi njegov pilot i zapovjednik zrakoplovstva Diaz Lanz otišao po još goriva i ostavio Castra na žalu pustog Zaljeva svinja. Diaz Lanz se srušio u močvari te se nije vratio. Castro i njegovi pomoćnici morali su pješačiti više od petnaest kilometara da nadu telefon odakle su pozvali pomoć. Dotle je već krenula golema potraga, u kojoj se srušio i Raul Castro u malom zrakoplovu. Raulov je zrakoplov pronađen napola zakopan u mulju, a tek je nekoliko sati kasnije pronađen i Raul, živ i zdrav. Unatoč tim teškoćama, Fidel je počeo graditi plutajuću kuću na laguni usred močvare, koju je koristio kao utočište i mjesto za posebne goste.

Castro se zatim okrenuo drugom junačkom i nemogućem zadatku: osvajanju javnog mnijenja SAD-a, pri čemu bi zadržao prkosan i neprijateljski stav prema američkoj vladi i američkim gospodarskim interesima na Kubi. Pripremio je teren tako što je ublažio stav o ratnim zločinima. Na posebnom skupu pokreta MR-26-7, više se delegata zalagalo da prestanu smaknuća ratnih zločinaca. Tvrdolinijaš Raul je odgovorio da su ta mišljenja »sranje«. Fidel, koji je glumio voditelja, pozvao je Raula da poštuje red i rekao mu da se ispriča. Kongres je odobrio telegram vojnim zapovjednicima kojim je dana zapovijed o prestanku smaknuća. Raul je kasnije izvijestio da je telegram stigao prekasno jer su zadnji osuđenici na smrt već bili smaknuti. Kao i u drugim navodnim neslaganjima između Fidela i Raula, bilo je teško reći je li u pitanju bila stvarna svađa. Možda je to bila samo gluma kako bi i oni ratoborni i oni miroljubivi mislili da je završilo po njihovome, te kako bi se stvorio dojam da bi Fidelov zamjenik bio još stroži.

U travnju je Castro posjetio SAD na poziv Društva novinskih urednika. Prvo je oklijevao oko tog poziva, govoreći kolegama da se brine da će na eventualnom posjetu predsjedniku Eisenhoweru izgledati kao još jedna latinskoamerička marioneta koja se ulizuje velesili. Ipak, zaključio je daje dovoljno dokazivao svoje protivljenje imperijalizmu. Osim toga, za svoj

prvi prekomorski posjet izabrao je zemlju Latinske Amerike, što dotad još nije viđeno. Njegov je posjet SAD-u bio ionako neslužben, pa će kao glavnog sugovornika uzeti narod, a ne vladu.

Krenuo je s velikim izaslanstvom, u kojem je bilo istaknutih poslovnih ljudi, ali je izostavio sve komuniste i ostale krajnje ljevičare. Ostavio je jak dojam, svugdje su ga dočekivale gomile, te je razgovarao i raspravljao sa svakim koga bi sreo. Slijedeći savjet jedne američke agencije za odnose s javnošću, bio je uljudan i dobroćudan čak i kad bi mu postavljali zlonamjerna pitanja. Studenti i ostali liberalni elementi dočekali su ga srdačno i čak oduševljeno. Ipak, ako je to i stvorilo neku naklonost kod Fidela prema SAD-u, s druge strane se ljutio zbog nadmenog tona koji su imali mnogi sugovornici, te zbog nasrtljivih i neumornih pitanja novinara o njegovim komunističkim vezama. Doista, mnogi su Amerikanci poput svoje vlade gledali bradatog revolucionara s velikim sumnjama, a ponekad čak i sa strahom i gađenjem. Prethodnog su mjeseca Državno vijeće za sigurnost (NSA) i CIA dobili ovlasti da smisle način uklanjanja Castra.

Predsjednik Eisenhower je sredio da ne bude u Washingtonu tijekom pet dana Castrova posjeta tom gradu, a državni tajnik Dulles je upravo dao ostavku zbog zdravstvenih razloga. Vlada nije htjela otvoreno ignorirati Castra i tako mu dati izgovor za nove napade na Ameriku, ali nije mu htjela ni povlađivati, kako bi se možda protumačio sastanak s predsjednikom. Službenici državnog tajništva bili su relativno skloni razgovarati o mogućim projektima pomoći. Međutim, Castro nije htio nikakve razgovore o pomoći. Odlučio je pokazati da nije kao drugi latinskoamerički vođe koji su išli u Washington s prosjačkim šeširom. Brojni gospodarski stručnjaci u njegovoj delegaciji počeli su se pitati zašto ih je poveo.

Stoje Castro htio postići tim posjetom? Kao prvo, »upoznati neprijatelja«. Kao drugo, potaknuti i ojačati svoj mali, ali glasni lobi u SAD--u. Kao treće, da se pokaže na svjetskoj pozornici i javno se suprotstavi američkom mišljenju da su Karibi njihova prirodna sfera utjecaja. Čak je zbijao zlonamjerne šale. Kad su ga predstavili vladinu čovjeku zaduženom za kubanske poslove, rekao je: »Mislio sam da sam ja zadužen za kubanske poslove.« Iznad svega je htio ostaviti dojam na novu i zahtjevnu publiku. Bio je izvrstan izvođač, te je poput svakog velikog glumca ili glazbenika uživao u nastupima. U New Yorku je odlučio pokazati daje narodski čovjek, pa je izvodio gluposti pred životinjama u zoološkom vrtu i pojeo velik obrok u jeftinom kineskom restoranu. Carlos Franqui i drugi nisu uspjeli u pokušajima da ga navedu na uzvišenije stvari kao što je gledanje Picassovih i Lamovih slika u Muzeju moderne umjetnosti.

Svojim sposobnostima za odnose s javnošću na skupovima u SAD-u postigao je toliki uspjeh da mu je telefonirao Raul i izrazio zabrinutost jer

se iz medija stječe dojam da se prodao imperijalistima. Castro je također s uspjehom pridobivao prijatelje na povjerljivim sastancima. Imao je dug sastanak sa stručnjakom CIA-e za Latinsku Ameriku dr. Benderom, kojem je objasnio da dopušta komunistima da otvoreno nastupaju kako bi se poslije uspješnije obračunao s njima. Bender je bio uvjeren da Castro nije samo ravnodušan prema komunizmu, nego da je protivnik komunizma. Dogovorio se s Castrom da će razmjenjivati tajne informacije o infiltriranju komunista.

Bilo je znatno teže šarmirati potpredsjednika Nixona. Castrov je dugi sastanak s Nbconom samo produbio uzajamno nepovjerenje i nesklonost. Nixon mu je podastro dokaze o sve većem komunističkom utjecaju na Kubi. Castro je to odbacio i rekao da se ne moraju toliko bojati komunista. Govorio je o vladinim planovima za reforme zdravstva, obrazovanja i poljoprivrede. Nixon je spomenuo smaknuća i činjenicu da nije određen datum izbora. Kad je Castro rekao da narod podržava revolucionarna suđenja i nema interesa za brze izbore, Nixon je odgovorio da voda mora raditi što je ispravno, a ne slijediti gomilu. Kako ga očito nisu impresionirale Castrove zamisli o gospodarskoj reformi, Nixon mu je predložio da se ugleda na gospodarski uspjeh Portorika. Rekao mu je da pošalje savjetnika koji će proučiti primjer te zemlje.

Castro je to protumačio kao bahatost i ponižavanje. Kad je Nixon poslije iznio novinarima svoju verziju sastanka, Castrovo je držanje bilo jasno onima koji su ga poznavali. Na površini je ostao uljudan i pristojan, ali jedva je susprezao gnjev i ogorčenje. Što se tiče Nixona, on je bio veličanstveno nadmen. U povjerljivoj poruci za predsjednika Eisenhowera izvijestio je: »Ili nema pojma što je komunizam ili je već postao komunist. Rjekao bih daje ono prvo.« Nixonje također komentirao da Castro ima najmanje znanja o gospodarstvu od svih vođa koje je ikad upoznao, te da je Castrovo neprijateljstvo prema Americi »praktički neizlječivo«. Jedino stoje Nixon sebi predbacivao u svezi sa sastankom jest to da bi ga mogli kritizirati što je predugo razgovarao s Castrom.

Nakon SAD-a, Castro je obavio uspješan i miran posjet Kanadi. Ipak, Raul ga je već zvao da se vrati na Kubu. Htio je da Fidel održi velik govor protiv imperijalizma na Praznik rada, kako bi pokazao da se nije smekšao prema kapitalistima. Međutim, Fidel je bio uvjeren da Ujaku Samu može praviti probleme na lukaviji način. Odletio je na Trinidad, te zatim u Brazil, Argentinu i Urugvaj, prvenstveno zato da bi sudjelovao u latinskoameričkoj gospodarskoj konferenciji u Buenos Airesu. Tamo je predložio regionalno zajedničko tržište i ambiciozan razvojni plan, za koji bi SAD trebao doprinijeti s 30 milijardi dolara. Tvrdio je da bi takav »Marshallov plan« za Latinsku Ameriku na kraju koristio davateljima kao i primateljima. Amerikanci su odbacili prijedlog kao nerealan. Castro nije dobio ni potporu koju je očekivao od kolega iz Latinske Amerike. Većina latinskoameričkih voda (ali vjerojatno ne i njihovi narodi) osjećala se

ugodno pod zaštitničkim krilom Sjedinjenih Država i nije htjela slijediti Castrove izazovne prijedloge. Predsjednik Kennedv je nekoliko godina kasnije predložio Savez za napredak, u koji je uložio gotovo jednako golem iznos američke pomoći kao onaj koji je predložio Castro. Ironijom sudbine, skrivena namjera Kennedvjeve akcije bila je ograđivanje Latinske Amerike od Castrove prijetnje.

Kako je Castro zablistao na turneji po inozemstvu, postao je još privlačniji mnogim ženama na Kubi i izvan nje, koje su htjele osvojiti osvajača. U Sjedinjenim Državama ga je privukla lijepa argentinska psihijatrica dr. Lidia Vexel-Robertson. Pratila gaje na Kubu, navodno se želeći udati za njega, ali se naljutila kad je ustanovila da njemačka djevojka po imenu Mari ta Lorenz živi u susjedstvu Castrova apartmana u hotelu Hilton. Marita je bila kći kapetana jednog njemačkog izletničkog broda koji je došao u Havanu u veljači. Fidel se popeo na brod, zapazio Maritu i pokušao je nagovoriti da ostane na Kubi kao njegova tajnica i prevoditeljica. Odbila je, ali Fidel je ustrajao. Poslao je pomoćnika da opet razgovara s njom kad se brod usidrio u New Yorku. Tada je ipak prihvatila ponudu i preselila se u Havanu. Međutim, Lidia Vexel-Robertson se pobrinula da Maritu praktički stave u kućni pritvor, kako se ova kasnije izrazila. Dok je jadikovala zbog takva postupka, Marita se sprijateljila s Frankom Sturgisom, načelnikom sigurnosti kubanskih zračnih snaga koji se poslije proslavio kao agent CIA-e i provalnik u aferi Watergate. U međuvremenu je Celia Sanchez uklonila prijetnju Vexel-Robertson.

Castro je obično odbijao odgovarati na novinarska pitanja o svojem privatnom životu, uglavnom zato da bi zaštitio svoju sliku u javnosti, ali bilo je istine u njegovim čestim tvrdnjama da njegov privatni život nije važan. Imao je normalne očinske osjećaje prema djeci, ali im je rijetko dopuštao da mu smetaju pri državničkom poslu. Kad je Fidelito, koji se volio voziti po Havani u vojnom džipu, doživio tešku prometnu nesreću, Fidel nije htio prekinuti intervju koji je tada davao na televiziji. Javljeno mu je da je Fidelito u bolnici s unutarnjim ozljedama koje zahtijevaju veliku operaciju. Raul, koji je bio s njim u televizijskom studiju, rekao je da bi trebao otići u bolnicu jer kirurgu treba očevo odobrenje za operaciju. Unatoč tome, Fidel je nastavio s intervjuom. Popustio je tek kad ga je publika u studiju (»narod«) prekinula i počela nagovarati da ode Fidelitu. Fidelitova je majka Mirta bila u bolnici, sve ljuća zbog Fidelova kašnjenja. Kad se napokon pojavio, rekla mu je hladno: »Nisi se promijenio. Jednako si neodgovoran kao i uvijek.«

Mirta je u nekom smislu imala pravo. Castro je često priznavao svoje roditeljske mane, ali nije se mijenjao. Imao je mnogo ljubavnih veza, ali nije se htio trajno obvezati. Jedina velika strast njegova života bila je revolucija. Nije ga zanimala rutinska administracija. Žalio se što ga ljudi stalno gnjave da mora donositi odluke. Pažnju su mu privlačile velike i

temeljite revolucionarne promjene. Tijekom ljeta 1959. ubrzao je gospodarsku reformu. Jedva daje nešto znao o gospodarstvu, ali to mu nije smetalo u izricanju jasnih i čvrstih mišljenja. Nije mnogo poštivao gospodarske savjetnike iz američkih škola koji su mu govorili da se tržišne sile mogu usmjeravati, ali ne zaustavljati. Za Castra su tržišne sile nijekale moral i razum. Na tržište je gledah kao na mjesto djelovanja zakona džungle, zakona koji dopušta jakima da se hrane slabima i zbog kojeg su zemlje poput Kube ovisne o drugima jer izvoze jeftine sirovine i uvoze skupe gotove proizvode. Kako je apsurdno uvjerenje da neplanirani ishodi tržišnih sila mogu biti korisniji od rezultata racionalnog planiranja i središnjeg usmjeravanja! Nije li Sovjetski Savez pokazao da državna kontrola i državno planiranje, jakim i odlučnim vodstvom, mogu u jednoj generaciji od zaostale poljoprivredne zemlje stvoriti industrijskog diva? Nisu li pravila slobodnog poduzetništva samo izgovor koji omogućuje velikim tvrtkama na Kubi, često u stranim rukama, da stvaraju golemu dobit od znoja kubanskih radnika koji i dalje žive u krajnjoj bijedi?

Čvrsto se držeći tih uvjerenja, Castro je izdao niz proglasa koji su trebali ispraviti društvenu nepravdu i nejednakost koja je prevladavala na Kubi. Javne službe, pa i državna telefonska tvrtka u američkom vlasništvu, dobile su zapovijed da smanje naknade, što je bio prvi korak prema nacionalizaciji. Naknade za jeftini smještaj bile su prepolovljene. Niske su plaće podignute. Povrh svega, napokon je izveden projekt do kojeg je Castru bilo najviše stalo, reforma poljoprivrede. Zakon su potpisali svi članovi vlade, iako je većina njih jedva dobila vremena da ga pročita. U svibnju je objavio tu reformu svijetu na melodramatski način, iz svojeg starog stožera visoko u Sierri Maestri. Veliki posjedi, osim nekih izuzetaka gdje su velike jedinice potrebne (pogotovo za proizvodnju šećera), razbijeni su i pretvoreni u zadruge ili male posjede. Oko 200 000 seljaka trebalo je dobiti vlasničke papire za zemlju na kojoj rade. Castro se proglasio predsjednikom Državnog instituta za poljoprivrednu reformu (INRA)*, koji je bio odgovoran ne samo za reorganizaciju zemljišta, nego i za gradnju kuća, uvođenje struje, zdravstvo i obrazovanje u seoskim područjima. INRA je praktički bila zasebna vlada, koja je osiguravala da se državni resursi izvlače iz privilegiranih gradskih područja prema dotad zanemarenom selu.

Neki radikali, pa čak i neki strani komentatori, smatrali su daje reforma umjerena, s obzirom da je najveće dopušteno imanje pojedinca od 400 hektara bilo veće od onoga što su mnogi predviđali. Međutim, privatno vlasništvo nad podijeljenom zemljom bilo je neka vrsta fikcije. Zemlja se nije smjela prodavati, a zbog pojačana nadzora zadruga kojeg je obavljala INRA one su više nalikovale državnim ustanovama nego pravim zadrugama. Zemlju koju je posjedovao Batista, ili batistianos (sljedbenici Batiste) koji su pobjegli, poginuli ili su bili zatvoreni, izravno je preuzela država. Tamo gdje je trebalo platiti naknadu za oduzetu zemlju, to se

radilo obveznicama na dvadeset godina. Iznos se određivao prema navedenoj vrijednosti zemlje za porezne svrhe. * Kratica od Instituto Nacional de Reforma Agraria (nap. ur.).

Tako je Castro kažnjavao one zemljoposjednike, vjerojatno većinu, koji su nagovaranjem ili mitom postigli nisko vrednovanje svoje zemlje kako bi platili što manje poreza. U svakom slučaju, reforma je bila dovoljno radikalna da se pobuni većina pogođenih zemljoposjednika, pa i Fidelov stariji brat Ramon, koji je kasnije te godine rekao novinarima da će reforma katastrofalno utjecati na poljoprivredu. Fidel je otišao u ured Revolucidna i povikao urednicima da trebaju napasti njegova brata bez oklijevanja.

U praksi je primjena poljoprivredne reforme ubrzo postala manje predmet slova zakona, a više stvar »moralnog uvjerenja« i Castrove odlučnosti da razbije moć klase zemljoposjednika. Osoblju INRA-e rekao je da revolucija više nije nešto romantično. Postala je zadatak za prave revolucionare, za one koji su spremni reći: »Ostavite sve što imate i slijedite me.« U još otvorenijoj usporedbi s prvim kršćanima, rekao je na jednom katoličkom kongresu da je Kristovo učenje naišlo na mnoge protivnike. »Nije cvalo u visokom društvu, nego se posijalo u srcima poniznih stanovnika Palestine.«

Tako je doista i bilo. Zbog takvih gospodarskih mjera mnogi su se bogati Kubanci udaljili od Castra u kojega su isprva polagali nadu da će vratiti demokraciju ne rušeći zatečeno gospodarsko stanje. S druge strane, učinile su Castra još omiljenijim kod većine stanovništva. 0 kratkom roku je bilo bolje svima osim najbogatijima. Većina radnika, i gradskih i seoskih, imala je veće plaće i manje troškove. Katastrofalne posljedice za makroekonomiju pokazale su se tek kasnije. Ipak, u vladi su se umjerenjaci sve više brinuli zbog smjera u kojem Castro ide, pogotovo zbog sve većeg utjecaja komunista na državnu upravu. Komunisti su dobili vlast nad Školom revolucionarne izobrazbe, gdje se mladim službenicima i vojnim časnicima usađivao marksizam. Sve se više političkih odluka donosilo, umjesto u nadležnom ministarstvu, u Uredu za revolucionarne planove i koordinaciju, koji je bio nešto poput marksističkoga trusta mozgova i knjiga recepata.

Američko je veleposlanstvo službeno prenijelo «brigu» američke vlade za američke građane koje su pogodile gospodarske reforme, te je tražilo jamstvo da će naknada biti brza i prikladna. Tako je počela duga i sve ogorčenija razmjena poruka s tankim premazom diplomatskog jezika. Zbog Američkog je pritiska kubanskim umjerenjacima otežano suprotstavljanje reformama bez da potaknu sumnje kako su u dogovoru s imperijalistima. Revolucidn, iza kojeg je stajao MR-26-7, dobio je Castrovu uputu da prestane napadati Komunističku partiju, navodno zato što treba sačuvati nacionalno jedinstvo pred stranim pritiskom. Kad

bi ministri kritizirali uvođenje poljoprivredne reforme zbog nelogičnosti i nespretnosti, bili bi smjenjivani. Ministra poljoprivrede, kojeg nitko ništa nije pitao kad se sastavljao zakon o poljoprivrednoj reformi, zamijenio je Pedro Miret, Castrov bezuvjetno odan suborac iz vremena Moncade i Granme.

Neki su protivnici komunizma počeli bježati. Krajem lipnja, zapovjednik zrakoplovstva Diaz Lanz je prebjegao u SAD i javno optužio porast komunizma u oružanim snagama koji je poticao Raul Castro. Svjedočio je pred američkim Senatskim odborom za unutarnju sigurnost, što je iz perspektive većine Kubanaca značilo da se događaji na Kubi tretiraju kao unutarnja stvar SAD-a. Diaz Lanz je poveo sa sobom više zrakoplovnih časnika, kao i svojeg šefa sigurnosti Franka Sturgisa, koji je s Kube prokrijumčario razočaranu Maritu Lorenz. Ubrzo su je unovačili u CIA-u i poslije vratili na Kubu. Otišla je u hotel Hilton odjevena u svoju odoru pobunjeničke vojske i iskoristila ključeve koje je još imala da ukrade neke dokumente iz Castrove sobe.

Predsjednik Urrutia je osudio Diaza Lanza zbog bijega u Sjedinjene Države, ali je naljutio Castra iznijevši dug javni napad na komunizam, čime je dao do znanja da je Diaz Lanz imao opravdan razlog za brigu. Izvan očiju javnosti Urrutia je bio još otvoreniji. Povjerio je svojoj tajnici da će možda morati odstupiti ako se nastavi kretanje prema komunizmu. Aparat sigurnosti koji su izgradili Raul Castro i Ramiro Valdes osigurao je da Urrutijine privatne brige brzo stižu do Fidela Castra. Nakon bijega Diaza Lanza, Castro je postao vrlo osjetljiv na takve znakove manjka odanosti. Pozvao je urednika Revolucidn, Carlosa Franquia, i rekao mu da u najvećoj tajnosti, radi sutrašnjega broja, 17. srpnja, pripremi posebno veliko izdanje s golemim naslovom koji objavljuju Castrovu ostavku. Ni Franqui niti zapanjena nacija koja je čitala tu vijest nisu znali zastoje Castro odstupio.

Zatim je Castro otišao na televiziju da objasni kako je bio prisiljen na ostavku zbog ponašanja predsjednika Urrutije, koji nije pokazao nikakvo zanimanje za bolji socijalni položaj naroda. Urrutia odgađa ili zaustavlja reforme koje predlaže vlada. Postavlja loš primjer jer je prihvatio veliku plaću i živi u raskoši. Umjesto da brani revoluciju od napada Diaza Lanza, i sam je postao borac protiv komunizma. Njegovo držanje smrdi na izdaju. Zapravo, on planira izdaju. Očito dijeli iste zamisli kao Diaz Lanz. Kad ukloni Castra, Urrutia će sigurno naći dovoljno američkih agenata kako bi sastavio vladu.

Čim je Castro završio, spiker je počeo čitati poruke javnosti koje su bijesno tražile Urrutijinu ostavku. Urrutia je gledao Castrovu televizijsku emisiju sve više se zgražajući. Prvo je zatražio da i on govori na televiziji, što mu je dopušteno. Ipak, odustao je od pokušaja obrane kad se pred predsjedničkom palačom počela okupljati bijesna rulja. Napisao je pismo ostavke, iskrao se iz palače na stražnja vrata i potražio utočište u

veleposlanstvu Venecuele. Ministar za revolucionarne zakone Osvaldo Dorticos, koji je najbolje pratio novi i radikalniji smjer revolucije, imenovan je predsjednikom umjesto Urrutije.

Castro je rekao kako će dopustiti da se o njegovoj vlastitoj sudbini odluči na masovnom javnom skupu na Plaža Civica (poslije Trg revolucije) 26. srpnja, na godišnjicu Moncade. Deseci tisuća seljaka doputovali su o vlastitom trošku u Havanu radi tog događaja. Tisuće ljudi autobusima su dopremile vladine agencije. Prije Castrova dolaska, na trgu se okupilo više od pola milijuna ljudi. Kad se napokon pojavio, gomila mu je klicala deset minuta prije nego što je mogao progovoriti. Za vrijeme četverosatnog govora često gaje prekidalo oduševljeno klicanje. Na njihov nagovor, pristao je vratiti se na položaj premijera (s kojeg se praktički nije ni maknuo). Kad ih je potaknuo, seljaci su podigli mačete u zrak i vikanjem izrazili svoju odlučnost da će posjeći svakoga tko ugrozi revoluciju.

Urrutia, dobronamjeran ali tašt, bio je laka meta za Castra. Važnija zapreka na putu prema komunizmu bio je Huber Matos, koji nije bio član starog režima, nego jedan od najuspješnijih i najVoljenijih časnika pobunjeničke vojske. Prvo je postao Comandante i dobio zapovjedništvo nad vlastitom postrojbom, a nakon Batistina pada postavljen je za guvernera i vojnog zapovjednika središnje pokrajine Camaguev. Žalio se Castru zbog sve većega komunističkog utjecaja u oružanim snagama. Odražavajući stavove zemljoposjednika u Camaguevju, Matos je kritizirao i način provedbe poljoprivredne reforme. Castru nije bilo drago što mu Matos očitava bukvicu, ali nekoliko se mjeseci nije obazirao na to. Problem se zaoštrio kad je Raul Castro imenovan ministrom oružanih snaga. Matos je Raula smatrao glavnim predstavnikom komunizma u vladi. Poslao je Fidelu pismo kojim on i još četrnaest časnika u Camaguevju daju ostavku.

Da se Matos samo povukao, vjerojatno bi ga pustili na miru. Međutim, svojom je ostavkom Castru uputio kritiku čime je rasplamsao njegov najveći gnjev. Nakon prigovora zbog sve nerazumnijih poteza vlade, Matos je rekao da se veliki ljudi smanjuju kad postanu nepravedni. »Slušaj, Fidel, uništavaš vlastito djelo. Pokapaš revoluciju. Možda još ima vremena...« Castro je odmah otpisao, tvrdeći da ga Matos napada lažima i klevetama, da je stao na stranu Diaza Lanza i Urrutije. »Nisam ti dužan odgovarati za svoja djela, a ti nemaš pravo meni suditi. Čitajući tvoje pismo shvatio sam da ne znaš cijeniti moju snošljivost i darežljivost prema tebi.« S obzirom da Matos daje neopozivu ostavku, dodao je Castro, poslat će Čamila Cienfuegosa da preuzme zapovjedništvo nad oružanim snagama u Camaguevju.

Matosov je prigovor došao u vrlo lošem trenutku. Castro je potrošio mnogo vremena i novca organizirajući golem turistički kongres u Havani. Dvije tisuće turističkih agenata iz cijelog svijeta, a uglavnom iz SAD-a,

pozvano je i raskošno dočekano, u nadi da će Kuba privući još milijun turista. Castro je dobio srdačan pljesak kad je izaslanicima rekao daje Kuba miroljubiva, prijateljska i otvorena stranim turistima. Odmah nakon tog pozdravnog govora dobio je Matosovu ostavku. Nakon što je primio Castrov odgovor, Matos je odlučio otići na radio i televiziju u Camaguevju kako bi branio svoje mišljenje. Spriječili su ga, a Cienfuegos je poslan u Camaguev da uhiti Matosa i njegove časnike. Istog je dana Castro odletio u Camaguev i govorio gomili seljaka koja je okupljena iz okolnih sela. Njegov je govor prenošen uživo na državnoj televiziji. Optužio je Matosa zbog ambicija, nezahvalnosti i izdaje revolucije. Rekao je da je Matos, kao Diaz Lanz i Urrutia, pokušao dobiti potporu reakcionara šireći laži da je vlada komunistička. Tempirao je svoju pobunu u vojarni kako bi upropastio turistički kongres koji će Kubi donijeti stotine milijuna dolara.

Castro se zatim vratio u Havanu, gdje je opet trebao govoriti na turističkom kongresu. Dok je bio na šetalištu kod hotela Nacional, proletio je bombarder B-26 i izbacio letke koje je potpisao Diaz Lanz. Leci su pozivali Castra da otpusti komuniste u svojoj vladi. Zrakoplov, kojim je upravljao sam Diaz Lanz, preletio je grad nekoliko puta, a onda se vratio u SAD. Protuzračni su topovi zapucali na njega, ali nisu ga pogodili. U raznim su se dijelovima grada čule eksplozije. Novine su izvijestile daje dvoje ljudi ubijeno i pedeset ranjeno u napadu bombama. Diaz Lanz je zanijekao bacanje bomba, pa je moguće da su ljudi nastradali zbog protuzračnih granata. Kako god bilo, javnost je iskaljivala svoj gnjev na SAD-u. Bijesne su gomile demonstrirale pred američkim veleposlanstvom i hotelom Hilton. Castro je na televiziji osudio ulogu američke vlade, govoreći da su namjerno smislili bombardiranje ili nisu znali da se teritorij Kube koristi za tu svrhu. Što je gore?

Sva ta graja potpuno je uništila Castrov trud da uvjeri turistički kongres i svijet kako je Kuba miroljubivo i prijateljsko mjesto za turiste. Produbila je njegov gnjev protiv Hubera Matosa i ojačala položaj tvrdolinijaša koji su govorili kako je Matosova akcija dio urote radi rušenja vlade. Kad se vlada sastala da odredi što treba učiniti s Matosom, Raul Castro je rekao da je Matos izdajica kojeg treba ustrijeliti. Nekoliko umjerenjaka, a pogotovo Faustino Perez, čovjek koji se s Castrom skrivao u šećernoj trski nakon iskrcavanja Granme, isticali su da Matos nije počinio nikakav zločin. Ipak, većina je dijelila Castrovo mišljenje da je Matos ozbiljna prijetnja. Matos je zato optužen za kontrarevolucionamu djelatnost. Nakon ružnog i lažnog suđenja, gdje je Castro osobno dugo govorio u ime optužbe, Matos je osuđen na dvadeset godina zatvora. Poruka je bila jasna. Svi koji se protive Castru su neprijatelji. Biti protiv komunizma postalo je isto što i biti kontrarevolucionar.

Ubrzo nakon Matosova uhićenja, Čamilo Cienfuegos je uzletio iz Camaguevja u malom zrakoplovu s neiskusnim pikkom. Zrakoplov nije

stigao na cilj. Velika potraga nije našla nikakav trag ni zrakoplova niti putnika. Mnogi Castrovi neprijatelji, pa i sam Matos, vjerovali su da je Castro pripremio Cinefuegosovu smrt zbog toga što ovaj navodno nije htio raditi protiv Matosa. Ipak, nema uvjerljivih dokaza koji bi potvrdili tu pretpostavku. U vrijeme kad je Cienfuegos poletio, jedan je seajury poslan da sruši neki mali zrakoplov koji je navodno doletio s Floride i bacao zapaljive bombe na plantaže šećerne trske u središnjoj Kubi. Pilot je izvijestio da je uspješno izvršio zadatak. Možda je pogreškom srušio Cienfuegosa. S druge strane, normalan smjer leta iz Camaguevja značio je dugo letenje iznad mora, pa se njegov nestanak može objasniti i običnom nesrećom.

Sigurno je da je Castro tada odlučio uspostaviti vlast nad svim ustanovama u zemlji koje bi mogle postati središte opozicije. Sveučilište u Havani, koje je generacijama bilo središte buntovnika i agitatora, polako ali sigurno se pretvaralo u utvrdu konformizma. Problematični su profesori izbačeni ili onemogućeni. Tri najjače skupine medu studentima bili su DR, MR-26-7 i komunisti. Prije godišnjih sindikalnih izbora, Castro je otišao na sveučilište da se obrati studentima. Kako je još bio krajnje omiljen i zato gotovo nedodirljiv, tvrdio je da revolucija ima i unutarnje i vanjske neprijatelje. Raskol unutar revolucije ide u korist neprijateljima. Jedinstvo je najvažnije. Ako različite skupine rastrgaju jedna drugu, svi će izgubiti. U izborima za položaj mora postojati dogovoreni kandidat za svako mjesto, te svi moraju stati iza jedinstvenog kandidata. Svatko tko pokuša stati protiv kandidata jedinstva bit će obilježen kao kontrarevolucionar. Tražio se izbor između domoljublja i izdaje. Ubrzo su sve položaje držali Castrovi kandidati.

U sindikatima je protukomunistička većina, od kojih je većina bila u MR-26-7, bila prisiljena podijeliti vlast s komunističkim protivnicima, sve u ime jedinstva. Komunisti su koristili taktiku koja je bila poznata u sindikatima u drugim dijelovima svijeta. Doveli bi na sjednicu gomilu svojih pristaša i iskoristili snuždenost i zbunjenost protivnika da dobiju nerazmjerno velik broj predstavnika u sindikalnim odborima. Ipak, znali su da bi bez Castrove zaštite brzo izgubili. Zato su radili sve što je Castro htio, kao disciplinirana i vjerna elita koja je nametala njegovo načelo »revolucionarnog jedinstva«.

Tiskarski je sindikat bio glavno sredstvo kojim je Castro nadzirao medije. U prvim mjesecima na vlasti Castro je često govorio o vrlinama slobodnog tiska. Bio je tako omiljen da se u medijima rijetko pojavljivalo ono što bi ga moglo naljutiti. Međutim, sve je promijenio nagli zaokret ulijevo u drugoj polovici 1959. Konzervativni urednici i novinari postali su mu manje naklonjeni. S druge strane, radnici iz tiskare počeli su maltretirati i ometati urednike koji su uporno napadali vlast. Desničarske su novine bile osjetljive na napade jer su dotad uglavnom podupirale Batistu, te je bilo poznato da su mnogi urednici i novinari dobivali neprijavljene iznose

od Batistine vlade. U siječnju 1960. Castro je uveo uvjet da novine moraju tiskati »razjašnjenja« tiskarskog sindikata uz članke koje smatraju netočnima ili tendencioznima. Ta coletilla (prirepak) bila je početak kraja slobode tiska. Opozicijske su se novine trudile još nekoliko mjeseci, ali kombinacija političkog i financijskog pritiska, kao i povremena znakovita uhićenja preglasnih novinara, na kraju su prisilili sve nesklone novine, televizijske i radijske postaje da se prilagode ili da se zatvore.

Za one koji su imali položaje u vladi, izbor je bio još teži. Oni koji nisu htjeli raditi s komunistima, na primjer, Faustino Perez, dali su ostavku. Che Guevara, koji je proveo dva ljetna mjeseca u posjetu zemljama Trećeg svijeta, uglavnom u Aziji, zamijenio je u listopadu 1959. Felipea Pazosa, istaknutog ekonomista i supotpisnika Manifesta Sierre Maestre, na mjestu guvernera Narodne banke. Prema popularnoj anegdoti, Castro je ispunio to mjesto jednostavno upitavši svoje sljedbenike je li netko od njih economista. Che Guevara je podignuo ruku jer je mislio da Castro pita tko je comunista. Ta anegdota svakako dočarava koliko je Che bio kvalificiran za to mjesto. Nije ni čudo daje vijest o njegovu imenovanju izazvala paniku u financijskim krugovima i povlačenje novca iz banaka.

U devet mjeseci na vlasti Castro je stekao mnogo neprijatelja. Posvuda je išao okružen tjelesnim čuvarima. Čak su i njegovi najbliži suradnici rijetko znali gdje će Castro provesti noć. Njegove su tajne službe primale brojna izvješća o urotama radi njegova ubojstva. Skupine protukomunističkih pobunjenika, od kojih je neke financirala CIA, uspostavile su gerilska uporišta u planinama središnje Kube. Tisuće ljudi iz srednje klase, medu kojima su bili liječnici, inženjeri i drugi jako potrebni stručnjaci, selile su se na Floridu, nadajući se povratku kad padne katastrofalna Castrova vlada. Najmilitantnije skupine iz dijaspore pokušavale su ubrzati Castrov pad šaljući brodove i male zrakoplove radi sabotaže. Bombardirali su tvornice i palili plantaže šećerne trske.

Osim toga, Castro se zamjerio većini članova vlastite obitelji. Poljoprivredna je reforma izazvala javnu svađu sa starijim bratom Ramonom. Najmlađa je sestra Juanita otvoreno osuđivala Fidelovu ljevičarsku politiku i neprijateljstvo prema crkvi. Posebno se razjarila kad je Fidel pokušao spriječiti njihovu sestru Emmu da se vjenča u katedrali u Havani. Fidel i Raul nisu htjeli vulgarno vjenčanje srednje klase. Pokušali su nagovoriti Emmu, koja je uvijek podupirala Fidela u njegovim mladenačkim političkim ispadima, da se vjenča u maloj, skromnoj crkvi. Juanita je odbacila Fidelovo moralno ucjenjivanje i povikala: »Udaje se Emma, a ne ti!« Fidel je popustio i pristao doći na obred u katedrali. Ipak, zakasnivši sat vremena i došavši sav blatan pokazao joj je što misli. Proveo je jutro u reklamnom fizičkom radu na nekom imanju.

Castro se nije zamjerio samo kubanskoj srednjoj klasi. Pobudio je i neprijateljstvo brojnih drugih vlada na Karibima. Otpočetka je otvoreno obećavao da će biti »gostoljubiv« prema izbjeglicama iz desničarskih diktatura u regiji. Skupine prognanika vježbale su se na Kubi za vojno djelovanje protiv Paname, Nikaragve i Dominikanske Republike. Castro je poricao sudjelovanje u tim djelatnostima, ali rijetki su ga ozbiljno shvaćali.

General Trujillo iz Dominikanske Republike odlučio je uzvratiti udarac. Povezao se sa skupinom urotnika protiv Castra u središnjoj Kubi, uglavnom stočara i drugih zemljoposjednika. Urotnici su smatrali da su pridobili dva Castrova Comandantes, koji su zatim bili mamac kojim bi se nasamario Trujillo. Prema Castrovim uputama, lažni su pobunjenici poslali poruku u Ciudad Trujillo i javili da su osvojili grad Trinidad, pa su zatražili da se oružje pošalje na obližnje uzletište. Castro i njegovi tjelesni čuvari sakrili su se u blizini uzletišta. Gledali su kako dolazi jedan zrakoplov, iskrcava streljivo i leti natrag u Dominikansku Republiku. Drugi je zrakoplov donio još oružja i devet Batistinih pristaša, koji su ušli u kuću određenu za tajni sastanak. Zatim je Castro osobno ušao u kuću kako bi ih sve uhitio. Poslije je uhićeno i više od tisuću navodnih urotnika u drugim krajevima Kube.

Castro je vjerovao da je potpora običnih Kubanaca glavna obrana od urota za njegovo zbacivanje. Još je imao oduševljenu potporu većine radnika, seljaka i studenata. To je održavao čestim govorima u javnosti i na televiziji. Gotovo su svi gledali televiziju, koja ih je svaki dan podsjećala koliko su koristi dobili od revolucije i koliko će izgubiti ako izdajn ički kontrarevolucionari, koje financira CIA, uspiju srušiti revoluciju.

Međutim, Castro je u siječnju 1960. bio nadmudren na televiziji, prvi i jedini put u životu. Tijekom dugog intervjua sa skupinom novinara, postavljeno mu je pitanje o dvojici bjegunaca iz zrakoplovstva. Rekao je da svaka revolucija ima nekoliko izdajica. Toj su dvojici pomoć i poticaj dala veleposlanstva SAD-a i Španjolske. Rekao je da ima dobre odnose sa španjolskim veleposlanikom, ali dobro zna kakvim se stvarima bavi to veleposlanstvo. Španjolska veleposlanik markiz de Vellisca gledao je televiziju kod kuće i zaključio da je Fidel pretjerao s uvredama. Odvezao se do televizijskog studija i ušetao u sobu gdje je Castro govorio. Službenici i tjelesni čuvari, koji su ga prepoznali i nisu bili sigurni je li pozvan, nisu ga zaustavili. Castro je upravo objašnjavao kapitalne investicije u industriji kad se veleposlanik ukazao na ekranu. Castro je zaprepašteno ušutio, pridigao se i upitao: »Što želite?« Ne obraćajući pažnju na Castra, veleposlanik se okrenuo voditelju emisije i zatražio dopuštenje da dade izjavu. »Trebate zatražiti dopuštenje i od premijera države«, uskočio je Castro. Veleposlanik je rekao da će to rado učiniti, jer

je siguran da premijer kao demokrat neće odbiti njegov zahtjev. Dok su milijuni Kubanaca zapanjeno gledali, počelo je nadvikivanje.

CASTRO: Ako u Španjolskoj dopuštaju ovako nešto, ja ću vam to dopustiti na Kubi.

VELLISCA: U Španjolskoj ne bi nikome dopustili...

CASTRO: Kategorički odbijam...

VELLISCA: Oklevetali ste me...

VOJNI ZAPOVJEDNIK ALMEIDA: Gospodo, molim vas, smirite se...

VELLISCA: Tko je njega pozvao...

Napokon se netko sjetio isključiti prijenos. Ekrani su se zacrnjeli, a umjesto vikanja se začula svečana melodija himne 26. srpnja. Prije nego što se slika vratila, veleposlanika su dohvatili vojni zapovjednik i drugi dužnosnici, te su ga izgurali iz studija. Castro je publiku u studiju poučio kako diplomati trebaju pokazivati minimum dostojanstva i poštovanja prema svojim domaćinima. Kako se sve više zagrijavao, ismijao je Velliscu kao falangista koji služi vladaru stoje svugdje okružen tamnoputim stražarima. Zar ne zna da Kuba više nije španjolska kolonija? Jesu li to diplomatski standardi fašizma? Studijska publika, koja je osjetila da je vrijeme da se uključi, počela je vikati: »Izbacite propalicu!« Castro se odmah poslužio svojom omiljenom metodom izravne demokracije i rekao da se slaže kako bi veleposlanika trebalo otjerati. Predsjednik Dorticos, Castrov pitomi predsjednik, pompozno je objavio da kao predsjednik usvaja premijerov prijedlog, čime je to postala službena odluka. Veleposlanik je dobio dvadeset i četiri sata da napusti zemlju. Kad je došao u Madrid, general Franco mu je navodno rekao: »Postupili ste kao dobar Španjolac i vrlo loš diplomat.«

Castro nikad nije sumnjao u to da njegov glavni štit od neprijatelja, i unutarnjih i vanjskih, čini »narod«. Međutim, narod je bez oružja bio nemoćan. Kad je bio u opoziciji, Castro se često bunio zbog velikog desničarskih diktatura u regiji. Skupine prognanika vježbale su se na Kubi za vojno djelovanje protiv Paname, Nikaragve i Dominikanske Republike. Castro je poricao sudjelovanje u tim djelatnostima, ali rijetki su ga ozbiljno shvaćali.

General Trujillo iz Dominikanske Republike odlučio je uzvratiti udarac. Povezao se sa skupinom urotnika protiv Castra u središnjoj Kubi, uglavnom stočara i drugih zemljoposjednika. Urotnici su smatrali da su pridobili dva Castrova Comandantes, koji su zatim bili mamac kojim bi se nasamario Trujillo. Prema Castrovim uputama, lažni su pobunjenici poslali poruku u Ciudad Trujillo i javili da su osvojili grad Trinidad, pa su zatražili da se oružje pošalje na obližnje uzletište. Castro i njegovi tjelesni čuvari sakrili su se u blizini uzletišta. Gledali su kako dolazi jedan zrakoplov, iskrcava streljivo i leti natrag u Dominikansku

Republiku. Drugi je zrakoplov donio još oružja i devet Batistinih pristaša, koji su ušli u kuću određenu za tajni sastanak. Zatim je Castro osobno ušao u kuću kako bi ih sve uhitio. Poslije je uhićeno i više od tisuću navodnih urotnika u drugim krajevima Kube.

Castro je vjerovao da je potpora običnih Kubanaca glavna obrana od urota za njegovo zbacivanje. Još je imao oduševljenu potporu većine radnika, seljaka i studenata. To je održavao čestim govorima u javnosti i na televiziji. Gotovo su svi gledali televiziju, koja ih je svaki dan podsjećala koliko su koristi dobili od revolucije i koliko će izgubiti ako izdajn ički kontrarevolucionari, koje financira CIA, uspiju srušiti revoluciju.

Međutim, Castro je u siječnju 1960. bio nadmudren na televiziji, prvi i jedini put u životu. Tijekom dugog intervjua sa skupinom novinara, postavljeno mu je pitanje o dvojici bjegunaca iz zrakoplovstva. Rekao je da svaka revolucija ima nekoliko izdajica. Toj su dvojici pomoć i poticaj dala veleposlanstva SAD-a i Španjolske. Rekao je da ima dobre odnose sa španjolskim veleposlanikom, ali dobro zna kakvim se stvarima bavi to veleposlanstvo. Španjolci veleposlanik markiz de Vellisca gledao je televiziju kod kuće i zaključio da je Fidel pretjerao s uvredama. Odvezao se do televizijskog studija i ušetao u sobu gdje je Castro govorio. Službenici i tjelesni čuvari, koji su ga prepoznali i nisu bili sigurni je li pozvan, nisu ga zaustavili. Castro je upravo objašnjavao kapitalne investicije u industriji kad se veleposlanik ukazao na ekranu. Castro je zaprepašteno ušutio, pridigao se i upitao: »Što želite?« Ne obraćajući pažnju na Castra, veleposlanik se okrenuo voditelju emisije i zatražio dopuštenje da dade izjavu. »Trebate zatražiti dopuštenje i od premijera države«, uskočio je Castro. Veleposlanik je rekao da će to rado učiniti, jer je siguran da premijer kao demokrat neće odbiti njegov zahtjev. Dok su milijuni Kubanaca zapanjeno gledali, počelo je nadvikivanje.

CASTRO: Ako u Španjolskoj dopuštaju ovako nešto, ja ću vam to dopustiti na Kubi.

VELLISCA: U Španjolskoj ne bi nikome dopustili...

CASTRO: Kategorički odbijam...

VELLISCA: Oklevetali ste me...

VOJNI ZAPOVJEDNIK ALMEIDA: Gospodo, molim vas, smirite se...

VELLISCA: Tko je njega pozvao...

Napokon se netko sjetio isključiti prijenos. Ekrani su se zacrnjeli, a umjesto vikanja se začula svečana melodija himne 26. srpnja. Prije nego što se slika vratila, veleposlanika su dohvatili vojni zapovjednik i drugi dužnosnici, te su ga izgurali iz studija. Castro je publiku u studiju poučio kako diplomati trebaju pokazivati minimum dostojanstva i poštovanja prema svojim domaćinima. Kako se sve više zagrijavao,

ismijao je Velliscu kao falangista koji služi vladaru stoje svugdje okružen tamnoputim stražarima. Zar ne zna da Kuba više nije španjolska kolonija? Jesu li to diplomatski standardi fašizma? Studijska publika, koja je osjetila da je vrijeme da se uključi, počela je vikati: »Izbacite propalicu!« Castro se odmah poslužio svojom omiljenom metodom izravne demokracije i rekao da se slaže kako bi veleposlanika trebalo otjerati. Predsjednik Dorticos, Castrov pitomi predsjednik, pompozno je objavio da kao predsjednik usvaja premijerov prijedlog, čime je to postala službena odluka. Veleposlanik je dobio dvadeset i četiri sata da napusti zemlju. Kad je došao u Madrid, general Franco mu je navodno rekao: »Postupili ste kao dobar Španjolac i vrlo loš diplomat.«

Castro nikad nije sumnjao u to da njegov glavni štit od neprijatelja, i unutarnjih i vanjskih, čini »narod«. Međutim, narod je bez oružja bio nemoćan. Kad je bio u opoziciji, Castro se često bunio zbog velikog novca koji se troši na vojsku. Sada kada je njegova vlastita moć bila ugrožena, počeo je užurbano tražiti izvore iz kojih će opremiti oružane snage i naoružati državnu miliciju*. Milicija je trebala imati tri svrhe. Bila je naoružana politička policija koja je mogla nadgledati i gaziti sve protuvladine pokrete u stanovništvu. Bila je prva crta obrane od napada, bez obzira hoće li napasti kubanski prognanici neskloni Castru ili američki marinci. Napokon, milicija je bila oružana organizacija za potporu neovisna o redovnim vojnim snagama. Tako se smanjila opasnost da pobunjenička vojska postane samostalna politička sila i moguća prijetnja Castrovoj vladavini.

U prvim mjesecima revolucije, Castro je kupio velike količine pušaka i streljiva od Belgije. Međutim, kako je raslo neprijateljstvo SAD-a, američka je vlada vršila pritisak na svoje prijatelje i saveznike da ne isporučuju oružje Kubi. Nakon što su mu Sjedinjene Države uskratile zrakoplove, Castro je pokušao kupiti sedamnaest britanskih lovaca hawker hunter koji bi zamijenili sedamnaest zrakoplova seafury koje je Britanija dala Batisti. Pod pritiskom američke vlade Britanija je odbila posao. Britanski ministar vanjskih poslova Selwyn Lloyd rekao je parlamentu da bi takva prodaja »uvela novi čimbenik u situaciju koja je još vrlo osjetljiva«. Castro je odgovorio na britansko odbijanje javnim izražavanjem prkosa te natuknuo da će pomoć potražiti na istoku. Na masovnom je skupu rekao: »Ako ne možemo kupovati zrakoplove, borit ćemo se na zemlji, ako dođe vrijeme kad ćemo se morati boriti. Ako nam ne prodaju zrakoplove u Engleskoj, kupit ćemo ih od onoga tko nam ih želi prodati...«

Čak je i komunistička nesvrstana Jugoslavija odlučila da neće ugroziti dobre odnose sa SAD-om prodajom oružja Castru. S obzirom na hladnoratovsku situaciju 1959., jedine industrijske zemlje koje su bile dovoljno izvan utjecaja SAD-a bili su Sovjetski Savez i njegovi saveznici u Varšavskom paktu. Castro je dotad koristio složeneSprijevare kako bi

sakrio koliko je u bliskim odnosima s vodama kubanske Komunističke partije, naklonjene SSSR-u. Sad su mu komunisti trebali ne samo kao pouzdani državni službenici, nego i kao pomoć u kontaktima sa SSSR-om. ' Milicija je građanska ili narodna vojska koju čini čitavo za oružje sposobno stanovništvo što se od vremena do vremena zove na vojnu izobrazbu (nap. ur.).

Shvatio je da mu samo Rusi mogu omogućiti da se izvuče iz gospodarskog i vojnog klinča Sjedinjenih Država. Dakle, nisu Rusi preuzeli inicijativu u predlaganju boljih odnosa, nego je to učinio Castro. Dapače, sovjetska je vlast isprva bila oprezna prema čovjeku kojeg je kubanska Komunistička partija godinama osuđivala kao opasnog pustolova. Ipak, kad je Castro počeo napadati protukomunizam kao prijetnju revoluciji, Rusi su zaključili da je to čovjek s kojim se može poslovati.

Castro je u listopadu 1959. dogovorio prvi u nizu sastanaka sjedinim raspoloživim sovjetskim sugovornikom u Havani, predstavnikom novinske agencije TASS Aleksandrom Aleksajevom, koji je bio viši tajni službenik obavještajne službe KGB. Aleksajev se iznenadio kad je dobio poruku da premijer želi »prijateljski sastanak« u svojem uredu u sjedištu INRA-e. Aleksajev je došao s darovima: ruskom votkom i kavijarom. Castro ga je primio u društvu direktora INRA-e Nuneza Jimeneza. Prema uputama iz Moskve, Aleksajev je rekao da se sovjetska vlada i narod jako dive kubanskom vodi i svemu što radi kako bi ostvario socijalni napredak za kubanski narod. To nisu bile samo prazne diplomatske riječi. Bio je to prvi jasan znak da sovjetska vlada prihvaća Castra kao vodu prave revolucije i da ne mari za njegove brojne javne osude komunizma u prošlosti.

Prilikom uvodnih uljudnosti, Castro je primijetio da Aleksajev gleda medaljon Djevice iz Cobre koji on nosi oko vrata. »Ne brinite«, rekao je Castro, »to je slika kršćanske svetice koju mije poslala jedna djevojčica iz Santiaga kad sam bio na Sierri Maestri.« Nakon što je tako razjasnio da medaljon ne označava pripadnost katoličkoj crkvi, Castro je predložio da kušaju votku i kavijar koje je donio Aleksajev. Tajnik je donio krekere, pa su se njih trojica bacili na jelo. »Kako dobra votka!« rekao je Castro. »Kako dobar kavijar! Nunez, mislim da se isplati uspostaviti trgovinske odnose sa Sovjetskim Savezom! Što ti kažeš?« Nunez je rekao da je nedavno posjetio sovjetsku industrijsku i znanstvenu izložbu u New Yorku. Otvorio ju je zamjenik premijera Mikojan. Zašto ne bi donijeli tu izložbu u Havanu? Castro se složio i zamolio Aleksajeva da se založi za tu ideju. Aleksajev je rekao kako smatra da će sovjetska vlada rado uspostaviti trgovačke odnose s Kubom. Ipak, mislio je da bi Castro prvo možda trebao obnoviti diplomatske odnose koje je prekinuo Batista. Nakon što se uspostave veleposlanstva u Moskvi i Havani, mogu se dogovoriti trgovački sporazumi. Castro je tvrdio da je najpametnije

krenuti samo s trgovačkim vezama. Bilo bi neoprezno kad bi uplašili Amerikance prebrzim zasnivanjem veleposlanstava.

Na sljedećim je sastancima dogovoreno da se sovjetski industrijski sajam upriliči u Havani u veljači 1960., te da ga službeno otvori zamjenik premijera Mikojan. Castro i Che Guevara dogovorili su preko Aleksajeva trgovački sporazum koji je bio spreman za potpisivanje tijekom Mikojanova posjeta. Sporazum je Castru davao sigurnost pred eventualnom ekonomskom blokadom koju bi povele Sjedinjene Države. SSSR se obvezao da će uvesti 425 000 tona kubanskog šećera 1960. i milijun tona u svakoj od naredne četiri godine. Plaćanje je trebalo biti uglavnom u nafti, umjetnom gnojivu i drugoj industrijskoj robi, kao i kroz posjete stručnjaka.

Castro je s Mikojanom krenuo na razgledavanje Kube u sovjetskom helikopteru. Poslije je pričao kako je tijekom tog razgledavanja zamalo bio odgovoran za prvu otmicu zrakoplova na svijetu. Sovjetski je pilot poletio s gorivom za samo dvadeset minuta. Zatim je krenuo u krivom smjeru i nije se htio vratiti premda ga je Castro uvjeravao da je pred njima samo otvoreno more. »Bio sam u teškom položaju. Zamalo sam se utopio zbog uljudnosti. Ili poginuti zbog uljudnosti, ili oteti helikopter.« Na kraju je nagovorio Mikojana da pilotu zapovijedi da okrene helikopter.

Castro se radovao sporazumu koji je potpisao s Mikojanom. Kao i mnogi drugi ljudi tog doba, on i Guevara su jako precjenjivali kvalitetu sovjetske tehnologije. Zaslijepljeni sovjetskim uspjesima u svemiru i vojnim projektilima, nisu mogli posumnjati da plaćanje u sovjetskoj robi i uslugama nije tako dobro kao plaćanje u konvertibilnoj valuti. Vjerovali su Hruščovljevu hvalisanju da »socijalistički tabor« sustiže zapad i da će ga ubrzo prestići. Tek su mnogo godina kasnije Kubanci shvatili koliko ih stoji vezivanje gospodarstva uz sovjetski sustav.

Čak i da je Castro predvidio gospodarske nedostatke, svejedno bi potpisao. Bio je spreman gotovo pod svaku cijenu prkositi »imperijalizmu«. Smatrao je da se bori protiv vremena. SAD će prije ili kasnije pokušati uništiti kubansku revoluciju. Nije bilo nade da se odupre općoj invaziji iz SAD-a. Ipak, ako podigne cijenu takve invazije, kako u vojnom tako i u diplomatskom smislu, mogao bi navesti Amerikance da izaberu druge metode. Državna milicija ne bi mogla zaustaviti američke marince, ali ako milicija bude dovoljno brojna, naoružana i motivirana da nanese velike gubitke napadačima, to bi ih uspješno zastrašilo, lako trgovački sporazum nije bio nikakvo jamstvo sigurnosti, značio je političku i gospodarsku pomoć, te je stoga povisivao eventualne diplomatske gubitke i rizike u američkoj akciji protiv Kube. CIA neće moći ugasiti kubansku revoluciju, kao što je ugasila onu u Gvatemali, bez međunarodnih posljedica.

U ožujku 1960. jedan je francuski brod eksplodirao u zaljevu Havane. Nosio je pošiljku belgijskog oružja i streljiva. Dvije goleme eksplozije ubile su osamdeset jednog čovjeka i ranile stotine drugih, medu kojima su mnogi bili kubanski lučki radnici i vatrogasci. Svi su u Havani čuli eksplozije i vidjeli veliki oblak dima kako se poput gljive polako uzdiže iznad luke. Bila je to katastrofa, ali Castro je u svakoj katastrofi vidio dobru priliku. Eksploziju je smatrao dokazom uporne i nesmiljene mržnje neprijatelja revolucije, a pogotovo Amerikanaca. Nije bilo dokaza o američkom sudjelovanju, ali tko bi drugi imao sredstva i želju da oslabi otpor revolucije? Castro je optužio navodno američko zvjerstvo pucajući iz svih oružja svojeg retoričkog arsenala. Izmislio je novi slogan, koji je zatim mnogo godina ponavljao na kraju svakog govora: «Patria o muerte, venceremos!» «(Domovina ili smrt, pobijedit ćemo!»). Je li se povijest kretala u krugu? Američki je ratni brod Mame 1898. također eksplodirao u havanskoj luci. Amerikanci su tada pretpostavili, također bez dokaza, da su odgovorni Španjolci. 1 oni su izmislili dobar slogan kojim će podjariti javno mnijenje: »Sjetite se Maineal« Krenuli su u rat i »oslobodili« veći dio onoga stoje ostalo od španjolskog carstva, pa tako i Filipine i Kubu.

Castrove optužbe o američkoj sabotaži i ubojstvu bile su kap koja je prelila čašu za američku vladu. Predsjednik Eisenhower je napokon 17. ožujka 1960. potpisao ovlaštenje za tajnu akciju koja bi zbacila Castra. Planovi su se pripremili tijekom prethodne godine. Paravojne snage sastavljene od kubanskih emigranata trebale su se izvježbati i naoružati da napadnu otok. U međuvremenu bi se povećala pomoć oružanim opozicijskim skupinama unutar Kube, kao i za precizne napade malih skupina emigranata.

Nekoliko mjeseci poslije, CIA je dobila ovlasti da surađuje s mafijom radi atentata na braću Castro i Che Guevaru. Mafija nije mogla preboljeti gubitak svojeg udjela u kockanju i prostituciji na Kubi, pa se službeno sudjelovanje u atentatu na Castra moglo uvjerljivo zanijekati, čak i ako se utvrde izravni počinitelji. Odjel za tehničke usluge CIA-e razmatrao je razne egzotične mogućnosti, kao što su slavne eksplozivne cigare i prašak od kojeg bi Castru otpala brada. Ipak, tehnika koja je primijenjena bio je staromodni otrov. Agenti koje je CIA izvježbala i platila pokušali su više puta staviti tablete s otrovom u Castrovu hranu, ali nijednom nisu uspjeli.

U proljeće 1960. na Kubu su počele stizati pošiljke sovjetske sirove nafte. Vlada je zapovjedila da tri glavne naftne kompanije s rafinerijama na Kubi (Shell, Esso i Standard Oil) prerade sovjetsku naftu. Nisu se rado odazvale, jer su rafinerije bile prilagođene preradi sirove nafte samih kompanija, koja se obično uvozila iz Venezuele. Istovremeno, kompanije su htjele izbjeći izravan sukob s vladom. Da su bile prepuštene samima sebi, vjerojatno bi pristale na kubanski zahtjev. Međutim, primivši stroge

upute iz "Washingtona, kompanije su odbile. Tako se nastavio krug akcije i reakcije. Castro je preuzeo vlast nad rafinerijama i postavio sovjetske tehničare da ih vode. Američka je vlada poništila kubansku kvotu za uvoz šećera na američko tržište. Castro je nacionalizirao i ostalu američku imovinu na Kubi, među ostalim i banke i šećerane.

Također je pokušao iskoristiti sve gore odnose između SAD-a i SSSR-a nakon što je iznad Rusije srušen američki špijunski zrakoplov U-2. Nakon jednog Castrova poziva, sovjetski je voda Nikita Hruščov rekao da u moderno doba udaljenost ne znači nedodirljivost. »U prenesenom smislu, ako to bude potrebno, sovjetski bi topnici mogli pomoći kubanskom narodu raketnim oružjem.« Ta oprezna i nejasna izjava nije bila izričita obveza na vojni angažman koju je Castro htio, ali dodatno je uznemirila i razljutila Amerikance, pogotovo kad je Hruščov dodao da je Monroeova doktrina mrtva. Prema toj doktrini, SAD je sebi davao pravo spriječiti svaku zemlju Staroga svijeta da se miješa u stvari Sjeverne i Južne Amerike. »Jedino što možete učiniti s mrtvacem«, našalio se Hruščov, »jest pokopati ga kako ne bi zagadio zrak.«

Castro je dodatno podigao temperaturu tako što je preuveličao važnost Hruščovljeva hvalisanja. Tada je bio bolestan, ali je pošto-poto htio dati televizijski intervju iz bolesničke postelje. Rekao je da Kuba ima jaku potporu SSSR-a, te da su sovjetske rakete prave, a ne u prenesenom smislu. Katolički biskupi na Kubi, koji su se već uzrujali zbog sve žešćih napada Castrovih novinara na crkvu, sada su javno napali Castrovu vladu jer traži pomoć od samog uporišta ateističke tiranije. Tisuće katoličkih studenata okupile su se u Castrovoj staroj školi u Santiagu i vikale: »Kuba da, komunizam ne!« Castro je uzvratio novim napadima na crkvu. Više je španjolskih svećenika uhićeno i protjerano. Ljevičarski studenti iz drugih latinskoameričkih zemalja došli su na veliki kongres protiv imperijalizma na Kubi, nakon čega su neki od njih ostali radi gerilske obuke.

Ministri vanjskih poslova Organizacije američkih država, koji su se sastali u Kostariki, izdali su Deklaraciju iz San Josea koja je osudila miješanje »totalitarnih država« u poslove te zamljine polutke. Američki državni tajnik Herter želio je da Deklaracija izričito osudi Kubu i Castra imenujući ih, ali latinskoamerički ministri, koji su s nelagodom bili svjesni kako je Castro omiljen u njihovim zemljama, radije su koristili općenitije izraze. Castro je odgovorio da se Kuba kažnjava zbog kršenja okova koji je vežu s SAD-om. Izdao je »Havansku deklaraciju« u kojoj je pozvao narode Latinske Amerike da i oni skrše svoje okove.

Takva je napeta atmosfera vladala u rujnu 1960., kad su šefovi država iz cijelog svijeta doletjeli u New York na Generalnu skupštinu Ujedinjenih naroda. Medu onima koji su otpratili Castra u havanskoj zračnoj luci bila je njegova majka Lina. Brinula se da će ga Amerikanci pokušati ubiti. Fidel se počeo ljutiti zbog njezinih briga, pa je rekao kako je preživio

mnogo opasnija putovanja. "Sjećaš se GranmcT Ipak, kad je poletio, Fidel se također počeo brinuti. Okrenuo se svojem šefu sigurnosti Ramiru Valdesu i upitao ga hoće li imati neki avion kao pratnju. Valdes je rekao da neće. Castro se smrknuo. "Kakva pogreška! Da sam ja šef CIA-e, srušio bih avion nasred mora i rekao da se dogodila nesreća." Na to su Valdes i ostali pratioci ušutjeli i nervozno se pogledavali. Bili su još nervozniji kad se na obzoru ukazala skupina američkih mlažnjaka i prozujala pokraj njih. Ipak, Castro se tada već smirio. Približavali su se kopnu SAD-a. Bio je siguran da ga Amerikanci neće rušiti iznad vlastita teritorija.

Američko državno tajništvo nagovorilo je hotel Shelburne u New Yorku da primi veliku i nestašnu kubansku delegaciju. Kad su stigli, hotel je ipak tražio gotovinski depozit, pa se Castro uvrijedio i izjurio. Otišao je do sjedišta Ujedinjenih naroda i rekao generalnom tajniku Dagu Hammarskjoldu da će ostati tamo dok se njegovoj delegaciji ne ponudi pristojan hotelski smještaj. Prijetio je da će spavati u Central Parku i govorio da su njegovi ljudi navikli spavati na otvorenome. Napokon su Kubanci otišli u jeftin, dotrajao hotel u Harlemu. Dok su prostitutke i njihovi klijenti dolazili i odlazili, Castro je primao naklonjene novinare i razne protuvladine aktiviste, između ostalih i Malcolma X.

Kad je Hruščov stigao u New York, odmah je poželio posjetiti Castra. Castro je predložio da on prvi posjeti Hruščova, u znak poštovanja prema iskusnijem sovjetskom vodi i zato što SSSR ima status velesile. Međutim, Hruščov je uvidio kako je za propagandu bolje ako se sastanu u Harlemu. Tako će privući medijsku pažnju na američki nemar prema Kubi i vlastitoj crnačkoj manjini. Dok su aparati bljeskali, niski, krupni, 66-godišnji Hruščov zagrlio je visokog, bradatog 34-godišnjeg Castra.

Taj je zagrljaj bio kompliciran zahvat, kako je Hruščov zapisao mnogo godina kasnije u svojim memoarima. Castro se nespretno nagnuo naprijed preko Hruščovljeve ćele, pa gaje nacereni sovjetski voda veselo zagrlio kao medvjed. Scena je bila mješavina drame i komedije. Hruščov je novinarima okupljenima ispred hotela rekao da je Castro junak koji vodi kubanski narod u njihovoj borbi za slobodu i neovisnost. Kad ga je jedan novinar upitao smatra li Castra komunistom, odgovorio je da ne zna je li Castro komunist, ali da je on, Hruščov, svakako fidelist. >

Sljedećeg je dana Hruščov uredio još jednu prigodu za fotografiranje prošetavši se preko cijele dvorane Generalne skupštine kako bi opet srdačno pozdravio Castra. Poslije je svaki od njih ustao da povede pljesak za govor onoga drugoga, iako je Castro oborio rekorde Generalne skupštine te iskušao strpljenje delegata govoreći četiri i pol sata. Kubanska je delegacija pozvana na večeru u sovjetsku diplomatsku misiju, gdje se mnogo nazdravljalo vječnom prijateljstvu. Na večeri je Hruščov igrao ulogu veselog lakrdijaša, te je zbijao neukusne šale na račun svojeg mrzovoljnog ministra vanjskih poslova Andreja Gromika.

Krivio je Gromika što je uspostavio diplomatske odnose s Batistinom vladom. Zbog toga, rekao je Hruščov, Gromiku treba suditi zbog izdaje na jednom od kubanskih revolucionarnih sudova. Što se tiče Castrove nevoljkosti da ga zovu komunistom, Hruščov je ispričao kako je Castro umro i otišao na nebo, gdje je sveti Petar zapovjedio svim komunistima da koraknu jedan korak naprijed. Kad se Castro nije pomaknuo, sveti Petar je doviknuo: "Hej, ti! Jesi li gluh?" U toj atmosferi Castro nije imao prilike da govori o ozbiljnim stvarima. Ipak, u kratkom privatnom razgovoru između dvojice voda, Castro je objasnio svoju potrebu za oružjem, tenkovima i zrakoplovima, kako bi branio zemlju od američkog napada.

Castra vjerojatno nije nasmijala Hruščovljeva šala o tome kako ne želi da ga zovu komunistom. U tom je razdoblju još održavao javnu sliku nacionalista i društvenog reformatora, a ne komunista, pa čak ni socijalista. Kad je francuski filozof Jean-Paul Sartre posjetio Kubu ranije te godine, te je hvalio Castra jer uvodi socijalizam, Castro je brzo primijetio da je najbolje ne opisivati tu revoluciju kao socijalističku. Sartre je obećao da neće koristiti tu riječ kad bude pisao o svojem posjetu. Rusi su također drage volje pristali na Castrov plan igre. Hruščov je u svakom slučaju pretpostavljao da je Castrovo otvaranje prema Sovjetskom Savezu oportunističko a ne ideološko. Ipak, kad se Hruščov sreo s Castrom u New Yorku, bio je već siguran, kao što je privatno rekao svojim pratiocima, da će Castro postati svjetionik socijalizma u Latinskoj Americi". Vjerovao je da će američko neprijateljstvo natjerati Castra prema SSSR-u "kao željezo prema magnetu".

Castro se vratio u Havanu, još se Ijuteći i žesteći zbog postupka prema njemu u New Yorku. Morao se vratiti u posuđenom sovjetskom zrakoplovu jer je njegov zaplijenila američka policija zato stoje kubanska zračna kompanija dugovala američkim tvrtkama. Opisao je SAD kao "hladnu i nesklonu naciju", a New York kao "grad progona". Crnci i Kubanci su svakodnevno maltretirani. Novine su služile interesima njihovih bogatih trgovačkih vlasnika, stalno lažući čitateljima i vodeći ih na krivi put. Kako bi i bilo drukčije u zemlji gdje sve i svakoga pokreću materijalni interesi, novac?

Castro je pretpostavljao daje pokušaj nasilnog zbacivanja revolucije uz američku potporu bio neizbježan i vjerojatno već na pomolu. Nakon prvog kontakta s Hruščovom, kubanska je vlast počela pregovarati o tajnim ugovorima za dostavu tenkova i drugog oružja iz SSSR-a i Čehoslovačke. Kako bi pojačao unutarnju sigurnost, Castro je postavio još jedan sloj zaštite, Odbore za obranu revolucije (CDR)*. U svakom selu, svakoj ulici, svakom bloku kuća, zasnovan je odbor pouzdanih stanovnika koji su trebali držati ostale na oku i obavještavati vlasti o svakome znaku nezadovoljstva ili neobičnih djelatnosti. S vremenom je

80% cijelog pučanstva sudjelovalo u sustavu CDR-a. Bio je to sustav nadzora veći čak i od Staljinova.

Castro je također počeo gubiti obzire u pogledu metoda ispitivanja koje je tako često napadao u Batistino doba. Jedan je novinar iz Revolucidna nabavio dokaze da neki službenik Državne sigurnosti po imenu Escalona koristi "potapanje jabuka", gdje se zatvorenikova glava gura u bačvu vode kako bi ga se natjeralo da prizna. Carlos Franqui, urednik Revolucidna, pokazao je te dokaze Castru, misleći da će ovaj biti zgranut i ljutit. Međutim, Castro je iznio argument koji koristi većina vlada koje odobravaju mučenje. Rekao je da je skupina osumnjičenih sabotera oslobođena zbog nedostatka dokaza. Opet su uhićeni i poslani na ispitivanje kod Escalone. On im je "usadio strah Božji", pa su priznali. Zbog toga je uhvaćena cijela mreža i spašeno je mnogo života. Franqui je istaknuo da su taj isti argument koristili Batista i njegovi suradnici. Castru je bilo nelagodno. Rekao je da se može opravdati "malo pritiska", ali da revolucija nikad ne bi koristila mučenje. Obećao je da će se pobrinuti da Escalona ne prekorači prihvatljive granice. Ipak, kad "pritisak" prelazi u "mučenje"? Istina je da se nije vratilo surovo fizičko mučenje kakvo je pod Batistom bilo uobičajeno. Međutim, grubo postupnje, tama, samica, glad, prijetnje i drugi oblici psihološkog mučenja koristili su se u tom razdoblju radi državne sigurnosti.'S

U listopadu 1960. američka je vlada zabranila većinu izvoza u Kubu. Tako je počeo ekonomski embargo ili "blokada". Kubansko je gospodarstvo bilo strašno pogođeno. Tvornice i manufakture koje su ovisile o američkom uvozu morale su se zatvoriti. Umjetni procvat stvoren prošle godine odjednom je stao. Kratica od Comite de Defensa de la Revolucion (nap. ur.).

Ipak, kao i obično, Castro je od teškoća stvorio političku prednost za sebe. Ljutnja i gorčina Kubanaca koje su pogodili otkazi i nestašice okrenula se protiv Amerikanaca. Castro je na televiziji rekao da kubanski narod čekaju mjeseci i možda godine tegoba, ali da Kuba neće umrijeti od gladi i neće se predati. Rekao je da će 1961. biti Godina obrazovanja. Golem program investicija pretvorit će Kubance u najučeniji i najobrazovaniji narod u Latinskoj Americi. Tako će moći stvoriti raznoliko gospodarstvo i izvući se iz tamnice nerazvijenosti i gospodarske ovisnosti.

Propaganda je počela dobivati pomalo groteskne oblike. Na Božić 1960. podignut je velik neonski znak s novom inačicom jaslica. Betlehemska je zvijezda bio Jose Marti. Tri su kralja bili Fidel Castro, Che Guevara i Juan Almeida (crnački član vodstva), koji su kubanskom narodu nosili darove Poljoprivredne reforme, Gradske reforme i Godine obrazovanja.

CIA se žurila da makne Castra prije nego što se posve stabilizira. Bilo je govorkanja, novinskih članaka i tajnih izvješća o tome da na Kubu treba

stići sovjetsko oružje i zrakoplovi. Početkom 1961. pročulo se da su kubanski piloti poslani u Rusiju da vježbaju u lovcima MiG*. Američki je glavni problem bio taj da su protivnici Castra u emigraciji bili krajnje raznoliki, rascjepkani i svadljivi. Svaka je mala skupina imala svojega vodu i program. CIA ih je teškom mukom natjerala da zaborave na razlike i prihvate ulazak u široko zasnovan Demokratski revolucionarni front (FRD)*. Mladići za koje se smatralo da imaju odgovarajuće osobine i motivaciju odvedeni su u logore za vojnu obuku u Gvatemali. Tamo je CIA stvorila Brigadu 2506, imenovanu po identifikacijskom broju vojnika koji je poginuo na obuci. Mnogi su časnici u toj brigadi bili bivši profesionalni časnici u Batistinoj vojsci. Ipak, CIA nije htjela da izgleda kao da želi vratiti staru diktaturu. Ljudi koji su izabrani za političko vodstvo FRD-a bili su uglavnom demokrati i razočarani bivši Castrovi pristaše. "Predsjednik" je bio Miro Cardona, odvjetnik koji je nakratko bio premijer u prvoj vladi nakon Castrova preuzimanja vlasti.

CIA je također pojačala vojnu i drugu pomoć pobunjeničkim skupinama koje su već djelovale u samoj Kubi. Castro se u siječnju požalio da su 80% od 300 ljudi u američkom veleposlanstvu uhode. * Kratica od Frente Revolucionario Democratico (nap. ur.).

* Kratica od Mikojan i Gurevič. MiG 1 je proizveden 1940. (nap. ur.).

Zapovjedio je da se veleposlanstvo smanji na veličinu kubanskog veleposlanstva u Washingtonu. Kao odgovor, SAD je potpuno prekinuo diplomatske odnose i povukao sve svoje osoblje. Teško naoružani odredi kubanskih emigranata u brzim čamcima pucali su na brodove koji su trgovali s Kubom, te su organizirali prepade na tvornice, šećerane i druga obalna postrojenja. Pozornica je bila spremna za ono što je direktor CIA-e Allen Dulles smatrao posljednjim činom u Castrovoj burnoj političkoj karijeri.

Castro je imao uhode u svim glavnim skupinama emigranata i dobivao je detaljne informacije o njihovim djelatnostima, kao i o vojnoj obuci u Gvatemali. Ipak, CIA je strogo čuvala planove. Kubansko vodstvo FRD-a nije ništa znalo o vojnim pripremama. Čak su i zapovjednici brigade saznali tek u zadnji čas gdje i kada će doći do iskrcavanja. Neki su vode prognanika bili ljuti što su isključeni iz uskoga kruga CIA- inih planera. Drugi su prihvaćali razloge toga pojačanog osiguranja. Castro je očekivao napad i često upozoravao stanovništvo da se nešto sprema, ali ni on nije znao unaprijed vrijeme i mjesto napada. Podijelio je vojsku i miliciju u tri sektora, koji su pokrivali istok, sredinu i zapad otoka. Očekivao je lažni napad na jednom kraju otoka, koji je trebao odvratiti njegove snage, prije glavnog iskrcavanja na drugom kraju.

J. F. Kennedv, koji je zaprisegnuo za predsjednika u siječnju 1961., naslijedio je od prethodnika tajni plan za svrgavanje Fidela Castra. Sumnjao je u mogućnost uspjeha toga plana, ali zapovjednici stožera i

CIA su ga uvjerili da uz svu svoju stručnost i iskustvo plan mora uspjeti, kao što je uspio sličan projekt u Gvatemali. Bilo bi katastrofalno za Kennedvja kad bi početak mandata obilježio nespremnošću da poduzme čvrstu akciju radi obrane američkih interesa. Što će se dogoditi s tisućama kubanskih prognanika u Srednjoj Americi, koji su izvježbani i spremni za djelovanje? Ogorčeni i razočarani, postat će živa reklama Kennedvjeve slabosti i nesposobnosti da zaustavi komunističko širenje. Prema tome, nikad nije bilo realne mogućnosti da Kennedv poništi operaciju. Uveo je neke manje promjene kako sudjelovanje SAD-a bilo što manje uočljivo te krenuo u provedbu.

Brigada koja se trebala iskrcati imala je oko 1 400 vojnika, podijeljenih na pet pješačkih bataljuna ijedan bataljun padobranaca, uz potporu topništva i pet tenkova. Početkom travnja 1961. brigada je prevezena iz Gvatemale u Puerto Cabezas na karipskoj obali Nikaragve. Vladar Nikaragve general Somoza bio je jednako voljan kao njegov gvatemalski kolega da pomogne CIA-i i kubanskim emigrantima da se riješe Castra. Somoza je otišao u Puerto Cabezas kako bi brigadi poželio sreću. Veselo im je poručio da mu donesu dlake iz Castrove brade. Brigada je krenula 13. travnja u sedam brodova, dok je američka mornarica služila kao udaljena pratnja. Brodovi su potjecali iz raznih zemalja, a više njih je CIA posudila od kompanije United Fruit. Prije same flote plovio je osamljeni brod koji je trebao poslužiti za diverziju. Još je jedan brod isplovio s Floride, na kojem je bila mala postrojba koja je trebala odglumiti iskrcavanje na krajnjem istoku Kube.

Kasno u petak, 14. travnja, Castro je bio u vojnom stožeru u Havani kad je stigla poruka da je sumnjiv brod ugledan blizu obale nedaleko Guantanama. Castro i njegovi vojni zapovjednici već su zaključili da se sprema iskrcavanje u Orienteu. Zapovjedio je da dvanaest bataljuna milicije u Orienteu pode do obalnih položaja. Cijelu je noć ostao u stožeru i čekao vijesti o napadu. Zapravo, do planiranog diverzijskog iskrcavanja u Orienteu nije ni došlo. Sva moguća mjesta za iskrcavanje čuvale su tako velike milicijske snage da je časnik zadužen za operaciju odlučio da se odustane.

U ranim jutarnjim satima u subotu, dva dana prije nego što je glavna flota trebala stići u kubanske vode, osam bombardera B-26, s naslikanim znakovima kubanskog zrakoplovstva, krenulo je iz baze u Nikaragvi i preletjelo 1 200 kilometara do Kube. U zoru je njih šest, leteći u parovima, bombardiralo i diglo u zrak sva tri kubanska vojna uzletišta. Njihov je ključni zadatak bio da unište sitno kubansko zrakoplovstvo na tlu, kako napadačima ne bi ništa prijetilo iz zraka prilikom iskrcavanja. Oštetili su uzletišta i uništili više Castrovih zrakoplova, a onda su se vratili u Nikaragvu. Protuzračna obrana nije pogodila nijedan bombarder. U bazama je poginulo sedmero ljudi, a pedeset dvoje je ranjeno. Međutim, bombardiranje je bilo samo djelomično uspješno. Neki od

pogođenih ciljeva bili su mamci ili isluženi zrakoplovi. Neki su kubanski zrakoplovi bili skriveni. Drugi su izbjegli štetu tako što su poletjeli. Povrh svega, sva četiri Castrova aktivna lovca sea jury ostala su netaknuta.

U Miamiju je objavljeno da je kubanska uzletišta bombardiralo Castrovo vlastito zrakoplovstvo. Kako bi se potvrdila ta priča, jedan je B-26 doletio na Floridu izravno s Nikaragve. Zrakoplov je pažljivo pripremljen, s rupama od metaka u krilima, da izgleda kao kubanski avion koji je pobjegao nakon bitke. Pilot je rekao da je bombardirao vlastitu bazu, a onda odletio u Miami da se pridruži prognanicima. Drugi bombarder, koji je imao problema s motorom, također je doletio do Floride.

Castro je ubrzo utvrdio da su svi njegovi piloti na broju i daje priča o bjeguncima čista laž. Isprva je pretpostavio da je bombardiranje početak dugo očekivanog napada. Vojska je već bila u stanju pripravnosti, a onda je zapovjedio policiji da masovno uhiti sve koji se sumnjiče za kontrarevolucionarne veze ili simpatije. Međutim, sati su prolazili, a nije bilo nikakvih izvješća o iskrcavanju emigrantskih snaga nigdje na obali. Zaključio je da je bombardiranje bilo samo još jedna faza u postupku mekšanja koji je trebao oslabiti i demoralizirati njegove snage. Posvetio je pažnju psihološkom ratištu. Otišao je na televiziju da ismije tvrdnje o bjeguncima, te je pokazao fotografije i druge materijale da dokaže kako su napade izvršili američki zrakoplovi obojeni u kubanske boje. Spomenuo je gnjev i ogorčenje Amerikanaca zbog japanskog napada na Pearl Harbor. Američki je prepad na Kubu bio "dvostruko podliji od Pearl Harbor i tisuću puta kukavičkiji".

Sljedećeg je dana sprovod vojnika poginulih u bombardiranju dao prigodu za još vatrene retorike. "Ono što nam imperijalizam ne može oprostiti", rikao je Castro, "jest činjenica da smo mu ispred nosa ostvarili socijalističku revoluciju." Tada je prvi put Castro u javnosti opisao revoluciju kao socijalističku, "revoluciju poniženih, zajedno s poniženima, radi poniženih, demokratsku i socijalističku". Nakon mnogih godina poricanja i varanja, došao je trenutak da se otkrije kako je Kuba pod Castrom ipak socijalistička. Planirao je to objaviti na Praznik rada, ali nije mogao odoljeti iskušenju da 'odmah prkosno odgovori na zračne napade. Tako je usvajanje socijalizma izgledalo kao čin odmazde. Gomile su klicale toj novosti kao da je uistinu pljuska u lice američkih osvajača. I tako se socijalizam provukao kao službena državna doktrina na valu nacionalističkog uzbuđenja.

Flota koja je prevozila brigadu 2506 stigla je do južne obale središnje Kube a da je Castrove snage nisu primijetile. Pod okriljem noći bez mjeseca, iskrcaj ni su čamci počeli prevoziti vojsku na žalove u Zaljevu svinja i okolici. Bio je to uzak zaljev koji se protezao petnaestak kilometara na poluotoku Zapata. Došlo je do kašnjenja i manjih nevolja kad su iskrcajni čamci stigli do obale. Koraljni grebeni u plitkoj vodi doprinijeli su teškoćama noćnog iskrcavanja. Ipak, oružani je otpor bio

slab. Džip pun milicajaca otvorio je vatru na prve vojnike na obali, ali brzo ga je ušutkala teška paljba s iskrcajnog čamca. Mjesta za iskrcavanje su izabrana u zadnji čas, nakon savjetovanja s predsjednikom Kennedvjem, zato što je to područje bilo vrlo slabo naseljeno. Između čvrstog tla na uskom obalnom pojasu i ostatka Kube ležala je golema močvara Cienaga de Zapata. Kennedv je htio da operacija izgleda više kao infiltracija nego kao frontalni napad. Nadalo se da će teren regije dati dovoljno vremena brigadi da uspostavi jako početno uporište prije nego što dođe do težih bitaka. Obavještajne su agencije ispravno ukazale da je taj obalni pojas znatno slabije branjen nego očiglednija mjesta iskrcavanja. Mali milicijski položaj koji je vidio postrojbe kako se noću iskrcavaju tek je nakon sat vremena došao do radijskog telefona kojim je podigao uzbunu.

Castro je te noći spavao u stanu Ćelije Sanchez u Havani. U 3:15 ujutro zazvonio je telefon i prenio vijest da se vojska iskrcava na Plava Larga u Zaljevu svinja i Plava Giron petnaest kilometara istočnije. Kasnija su izvješća javljala da su padobranci sletjeli nekoliko kilometara prema unutrašnjosti, očito da zauzmu tri ceste koje su prolazile kroz močvaru. Castro to nije očekivao. Njegove su najjače vojne postrojbe bile na istoku i zapadu otoka, te su uglavnom čuvale gradove.

Je li to prava stvar ili varka? Castro je provjerio ima li izvješća o iskrcavanju u drugim dijelovima zemlje. Zatim je telefonirao kapetanu Joseu Ramonu Fernandezu, zapovjedniku časničke škole za miliciju južno od Havane. Zapovjedio je Fernandezu da stane na čelo milicijskih snaga koje su najbliže poluotoku Zapata i napadne iskrcane snage čim bude mogao. Castro je rekao da će dovesti tenkove i topništvo kao potporu, ali daje od najveće važnosti odmah vršiti pritisak na napadače, prije nego što se organiziraju i utvrde položaje. Castro se bojao da će napadači objaviti zasnivanje privremene vlade, koju bi onda priznale Sjedinjene Države. Prema tom scenariju, nova bi vlada zatražila pomoć izvana, pa bi SAD dobio izgovor za otvorenu vojnu intervenciju.

Castro je zatim počeo organizirati ostatke svojega sitnog zrakoplovstva, koje se sastojalo od osam ratnih aviona u radnom stanju. Ništa se nije moglo prije zore, kad se očekivalo da će sve ili gotovo sve invazijske snage već biti na kopnu. Ipak, smatrao je vrlo važnim potapanje ili onesposobljavanje brodova koji su doveli invazijske snage i koji bi inače odigrali ključnu ulogu u potpori i zalihama za obalno uporište.

U 4:30 ujutro, viši pilot u zrakoplovnoj bazi izvan Havane već je sjeo u kabinu svojeg lovca seajury kad mu je rečeno da Fidel želi razgovarati s njim. Castro je objasnio situaciju i rekao: "Sinko, moraš uništiti te brodove za mene." U zoru su tri raspoloživa zrakoplova u bazi, dva sea jury i jedan bombarder B-26, poletjela i ubrzo ugledala dva broda u samom Zaljevu svinja, te više njih na moru. Kod prvog nadlijetanja, njihove su rakete promašile cilj. Kod drugog preleta, pogodili su i oštetili

oba broda u zaljevu. Veliki teretnjak Houston iskrcao je jedan bataljun i opremu tijekom noći, ali na palubi je imao još jedan bataljun kad je pogođen. Nasukao se na stijene više kilometara od planiranog mjesta iskrcavanja. Neki su se vojnici utopili nastojeći doći do obale, a mnogo je opreme izgubljeno. Drugi brod u zaljevu, Barbara J, nosio je američke "savjetnike" koji su činili zapovjednu jezgru CIA-e. Nakon što ga je pogodila raketa, brod se počeo puniti vodom. Kako bi izbjegao veću štetu, povukao se iz zaljeva i krenuo na jug.

Kubanski su se zrakoplovi zatim vratili u bazu radi punjenja gorivom i naoružavanja. U 9:30 ujutro krenuli su u drugi napad, ovaj put na brodove na moru pred Plavom Giron. Pogodili su još jedan velik teretnjak, Rio Escondido, koji je iskrcao sve vojnike, ali je još istovarivao zalihe. Eksplodirao je kao golema vatrena lopta i ubrzo potonuo, odnoseći sa sobom veliku količinu hrane, streljiva, lijekova i avionskog goriva. Nakon tog novog udarca, preostali su brodovi prekinuli iskrcavanje zaliha i krenuli prema otvorenom moru, obećavši vojsci na kopnu da će se vratiti pod okriljem noći.

Invazijsku je silu podupiralo nekih petnaest bombardera B-26. Tim je zrakoplovima trebalo više od tri sata da stignu do Kube iz svojih baza u Srednjoj Americi. Planirali su koristiti uzletište u blizini sela Giron. Bataljuni koji su se iskrcali na Plavi Giron brzo su zauzeli i selo i uzletište, ali zbog gubitka avionskog goriva i drugih zaliha uzletište nije moglo proraditi. Tako su zrakoplovi B-26 mogli djelovati samo nekih četrdeset minuta iznad obalnog položaja prije nego što su krenuli natrag na dug put do Srednje Amerike da napune gorivo. Njihove su stražnje strojnice izvađene kako bi bilo mjesta za dodatno gorivo, ali tako su postali ranjiviji. Četiri B-26 je palo zbog Castrova tri vježbena mlažnjaka T-33, koji su bili brži i spretniji. ClA-ini su planeri mislili da se vježbeni avioni T-33 ne mogu koristiti kao lovci, ali Kubanci su oslobodili mjesto za strojnicu, i ta se improvizacija pokazala vrlo uspješnom protiv nezgrapnih B-26.

Kapetan Fernandez je u osam ujutro okupio dva odreda milicije kod šećerane Australia na sjevernom kraju močvare Zapata, što je također bilo sjedište jednog odreda pobunjeničke vojske. Castro je stalno nazivao Fernandeza, nestrpljivo tražio vijesti i zagovarao napad. U okviru Castrova plana za razvitak regije Zapata, izgrađena je cesta od šećerane kroz močvaru do žala Plava Larga. Cesta je prolazila kroz selo Palpite. Castro je rekao Fernandezu da zauzme Palpite, pa je ovaj krenuo. Neki su padobranci iz brigade prema planu trebali zauzeti Palpite, ali sletjeli su u močvaru više kilometara od cilja i nisu uspjeli doći do sela.

Kad je čuo daje petsto milicajaca zauzelo Palpitu bez otpora, Castro im je zapovjedio da krenu dalje niz cestu prema žalu Plava Larga. Ubrzo su naišli na drugi "odred brigade, koji se iskrcao na Plavi Largi i zauzeo položaje duž.ceste u Palpite. Milicija je odmah krenula u napad. S

obzirom da je s obje strane ceste bila močvara, morali su napredovati po vrlo uskqm terenu. Napad je odbijen, a milicija je pretrpjela teške gubitke. Činilo se kao loš početak za Castra. Ipak, njihova samoubilačka akcija nije posve odgovarala invazijskoj vojsci. Jedan je član brigade poslije u svojim memoarima zabilježio zgranutost zbog prve milicijske akcije. Brigadi je rečeno da su oni loše izvježbani i plašljivi novaci, koji će se slabo odupirati dobro naoružanoj i discipliniranoj vojsci. Umjesto toga, srljali su u napad čak i kad su im suborce kosile strojnice brigade. Već se vidjelo da će bitka biti teška.

Castro je odlučio preuzeti izravno zapovjedništvo. Smatrajući da bi let helikopterom bio preopasan, provezao se luđačkom brzinom po cesti istočno od Havane i nakon tri sata stigao do šećerane Australia.

Postavio je svoj stožer u uredu direktora. Tijekom dana, postrojbe i milicija iz Cienfuegosa, velike luke istočno od Girona, približili su se duž obale i uspostavili vezu s odredima koji su se iskrcali na Plavi Giron. Stigli su minobacači i haubice te počeli granatirati prednje položaje brigade. Neki su tek isporučeni sovjetski tenkovi prevezeni cestom iz Havane, a posada je usput učila kako koristiti opremu. Pogled na Staljinove tenkove jako je podigao moral milicije. Međutim, i tenkovi brigade pokazali su se vrlo uspješnima, usmjeravajući paljbu na ceste koje su bile jedini put kojim su se Castrove snage mogle približiti. Obje su se strane tvrdokorno borile, pa su dva dana držale jedna drugu u šahu. Castro nije znao koliko se vojske iskrcalo i nije htio riskirati još jedan opći napad.

Ipak, tijekom ta dva dana Castrove su snage dobivale stalna pojačanja u vojsci i opremi. Brigada je, naprotiv, bila odsječena od potpore s mora i počela ostajati bez streljiva, pa čak i hrane. Nije se vidio nikakav unutarnji ustanak na Kubi koji je dolazak brigade trebao pokrenuti. Brigadni zrakoplovi B-26 gađali su Castrove položaje više puta, ali bez većeg uspjeha. Piloti nisu imali zaštitu lovaca, pa su se tako iscrpili zbog dugih letova iz Srednje Amerike i natrag da su drugoga dana četiri američka dragovoljca morala preuzeti letove. CIA je pokušala održati moral brigade nagovještaj ući skoru izravnu američku intervenciju. Vojnici su klicali kad je skupina američkih mlažnjaka sabre projurila u brišućem letu. Međutim, ti su avioni samo snimali fotografije i nisu napadali Castrove položaje. Moćan se američki nosač aviona smjestio na moru pred obalom, ali predsjednik Kennedv je odbio zahtjev američkih mornaričkih voda da iskoriste zrakoplove s nosača aviona kako bi uništili Castrove tenkove i dali zračnu potporu brigadnim brodovima radi iskrcavanja novih zaliha.

Kraj je bio neminovan. Zapovjednik brigade Pepe San Roman javio je zapovjedništvu CIA-e preko radija da je kao mogućnost preostala jedino evakuacija. No čak ni povratak brigade na brodove nije bio moguć bez američke zračne potpore. Nakon daljnjih neplodnih savjetovanja, netko iz

zapovjedništva CIA-e rekao je San Romanu: "Žao nam je, Pepe, učinili ste sve što ste mogli. Dobro ste se borili. Raspršite se u manjim skupinama. Sretno vam bilo. Nemojte me više zvati." San Roman je dohvatio mikrofon i zaurlao: "Ne trebaju nam vaša ohrabrenja, pasji sinovi! Trebaju nam vaši mlažnjaci!" Ništa od toga. Nekolicina se vojnika pokušala spasiti lutajući kroz močvaru s nadom da će se na kraju pridružiti pobunjenicima na planinama Escambrav. Neki su se otputili na more u čamcima. Međutim, nisu uspjeli pobjeći. Tri dana nakon iskrcavanja, 1 189 vojnika brigade 2506 predalo se Castrovim snagama. Oko trideset je poginulo prilikom iskrcavanja, a još je osamdeset izginulo u bitkama nakon toga. Medu Castrovim je snagama bilo oko dvjesto poginulih, možda i više.

Castro je iskoristio tu pobjedu koliko je god mogao. Poveo je novinare na obilazak bojišta komentirajući stanje. Proveo je 20. travnja četiri sata na televiziji govoreći u karakterističnom pedagoškom stilu. Pomoću karata, shema i drugih materijala objasnio je kako je bitka dobivena. Pročitao je zaplijenjene dokumente CIA-e koji su tvrdili da je kubanska vojska loše opremljena i loše izvježbana. Rekao je da su imperijalisti pogriješili kad su uzimali u obzir samo materijalne čimbenike kao što su logistika i vatrena moć. Zato su revolucionari znali koliko su važni moralni čimbenici: ljudi, njihova motivacija, njihova želja za slobodom i pravdom. Odakle SAD-u pravo da vlada Kubom? Oni imaju posve drukčiju kulturu. Kubanci ne govore engleski i ne žvaču žvakaću gumu. SAD ima veliku vojnu moć, ali Kuba ima nešto važnije: čast, dostojanstvo, hrabrost i odlučnost da se odupre agresiji. Kuba nije samo još jedna sardina koju će progutati američki morski pas. Ona je bodljikavi morski jež, koji morski pas ne može probaviti.

U sljedeća je četiri dana na televiziji uživo prikazivano ispitivanje zatvorenika, a pitanja je postavljala skupina novinara. Castro je procijenio da će sve što zatvorenici kažu na koncu vjerojatno ići njemu u prilog. Neki su i dalje bili prkosni te kritizirali Castra jer nije održao izbore. No, to je upravo bio dokaz da ih nitko nije maltretirao ni zastrašivao. Drugi su bili zbunjeni i lako upadali u proturječja ili su pak ispadali marionete Amerikanaca. Neki su se htjeli opravdati tvrdeći da im je krivo predočeno stanje na Kubi i da je napad bio neopravdan. Castro je 25. travnja osobno preuzeo ispitivanje, šećući se medu zatvorenicima s mikrofonom kao da vodi kontakt-emisiju. "Budite iskreni", rekao je jednom zatvoreniku. "Sigurno ste primijetili da ste prvi zatvorenici u povijesti koji smiju raspravljati sa šefom vlade koju ste došli svrgnuti, pred cijelom zemljom i cijelim svijetom!"

Kad je predsjednik Kennedv upozorio da kubanska vlada ne smije iskušavati američku snošljivost, Castro je odgovorio mješavinom humora, iskrivljene povijesti i marksističke pedagogije:

Kennedvjevi su govori poput Hitlerovih. Hitler je prijetio malim susjednim zemljama, a Kennedv prijeti Kubi i kaže da će intervenirati. Kaže daje na rubu strpljenja. Dobro, stoje s našim strpljenjem, sa svime onime što smo morali otrpjeti? Imperijalističke sile koriste metodu iznenadnih napada, metodu Hitlera i Mussolinija. Voljeli bismo da malo razmisle, da se istuširaju u hladnoj ili vrućoj vodi, što god. Neka čovječanstvo i povijest dokinu sustav koji je zastario. Imperijalizam mora završiti poput feudalizma i ropstva.

U toplom sjaju pobjede Castro si je mogao dopustiti da bude relativno širokogrudan prema zatvorenicima iz brigade 2506. Četrnaestorica su izvedena pred sud zbog zločina koje su navodno počinili prije revolucije. Svi su ostali ponuđeni SAD-u u zamjenu za petsto traktora i ispriku. Pregovori oko otkupnine rastegnuli su se na osamnaest mjeseci. Zatvorenici su napokon poslani zrakoplovima u SAD u zamjenu za lijekove i hranu u vrijednosti od nekih 52 milijuna dolara.

Na žalu u Gironu podignut je golem natpis: "GIRON - PRVI PORAZ IMPERIJALIZMA NA AMERIČKOM KONTINENTU!" Doista, događaji u Gironu i Zaljevu svinja proširili su se svijetom kao potres, pogotovo u Latinskoj Americi. Odjednom su mogućnosti revolucionarne promjene na kontinentu izgledale sasvim drukčije. U većem dijelu Latinske Amerike stanovništvo je živjelo u favelama punim kriminala, vladalo je seosko siromaštvo, masovna nezaposlenost, hiperinflacija i golema neravnoteža u raspodjeli dobara. Čak i kad je formalno postojala demokracija, činilo se da je moć čvrsto u rukama male i bogate elite, koju su često podupirali pokvareni vojni časnici. Kak$ to promijeniti? Sovjetski komunizam nije bio privlačan izgledajući kao siva i strana ideologija. Međutim, Castro je bio drukčiji. Pomiješao je socijalizam, nacionalizam i romantičnu latinskoameričku tradiciju oružanog ustanka. Bila je to moćna mješavina. U Zaljevu svinja pokazala se dovoljno jakom da izdrži napad koji su pripremile i podupirale moćne Sjedinjene Države. Za milijune ljudi u Latinskoj Americi, pogotovo studente, kubanska je revolucija postala svjetionik nade, kako je Hruščov predvidio. Iz istih su razloga oni koji su čuvali postojeći politički poredak bili uzrujani i duboko zabrinuti.

Na Kubi je oduševljenje Castrovih brojnih pristaša doseglo nove visine. Zaljev svinja je bio kao san koji se ostvario. Kubu je desetljećima njezin veliki susjed sa sjevera gledao s mješavinom prezira i bahate naklonosti. Sada ju je morao shvatiti ozbiljno. Kubanski je David stao protiv Golijata i dobio veliku pobjedu.

No, ta je slika imala i svoju mračnu stranu. U danima prije iskrcavanja, uhićeno je najmanje 20 000 ljudi (neki tvrde i mnogo više), uglavnom u Havani. Tolike gomile nisu mogle stati u zatvore, pa su kazališta i stadioni korišteni kao zatvorenički logori. Castro je uhićenja smatrao praktičnom i nužnom mjerom opreza, ali to je ujedno bio i čin masovnog

zastrašivanja uperen protiv njegovih kritičara i suparnika. Nekoliko ja stotina uhićenika pripadalo vjerojatno opozicijskim mrežama koje je uspostavila CIA. Više tisuća zatvorenih bili su obični građani iz srednje klase kojima se nisu sviđale vladine zapljene zemljišta i protukatolička i prokomunistička propaganda. Većina je uhićenika oslobođena dan-dva nakon Castrove pobjede u Zaljevu svinja. Međutim, ljudi su osjećali nelagodu kad bi pomislili da su na popisu policije kao osumnjičeni kontrarevolucionari. To je potaknulo još više ljudi da se spakiraju i pridruže rijeci bjegunaca prema Floridi.

Sovjetski su vode pratili događaje u Zaljevu svinja s mješavinom zadovoljstva i zabrinutosti. Nikita Hruščov je pokazao veliku javnu potporu Castru u New Yorku, gdje je čak za sebe rekao da je fidelist. Dakle, zbacivanje Castra značilo bi osobno poniženje za Hruščova i korak natrag za sovjetski ugled. Osim toga, unatoč vrlo različitom podrijetlu, i Castro i Hruščov su uspostavili iskren osobni odnos. Obojica su bili samopouzdani, gorljivi, strastveni i bez strpljenja za formalnosti i protokol. Obojica su bili duboko ogorčeni zbog onoga što su nazivali američkom bahatošću. Obojica su rado izražavali svoju gorčinu hvalisanjem i prijetnjama.

Jedna važna razlika između njih dvojice bila je činjenica da Castro drži svu moć u svojom rukama, dok je Hruščov samo dio kolektivnog vodstva. Hruščov je imao slobodnije ruke u inozemstvu nego u domovini. Kad je Carlos Franqui otišao u Moskvu intervjuirati Hruščova, našao ga je mnogo suzdržanijeg nego što se činio u New Yorku. Oprezniji i konzervativniji članovi Politbiroa tvrdili su da se Sovjetski Savez ne smije previše vezati uz čovjeka koji je tako nepredvidljiv i neposlušan kao Castro. Hruščov je i sam priznavao taj problem. Rekao je daje Castro "pastuh koji još nije pripitomljen. Ima mnogo duha. Treba ga izvježbati. Morat ćemo biti oprezni."

Za vrijeme bitke u Zaljevu svinja, Hruščov je poslao poruku predsjedniku Kennedvju, kojom je kazao da će SSSR dati Kubancima "svu potrebnu pomoć" da odbiju invaziju. Time je htio ostaviti dojam na zemlje Trećeg svijeta te pokušati odvratiti SAD od izravne intervencije. Međutim, to su bile prazne prijetnje. Hruščov nije imao namjeru krenuti u opći atomski rat. Izuzme li se ta mogućnost, Sovjetski Savez nije mogao učiniti praktički ništa da pomogne Kubancima protiv eventualnog američkog napada. Njihove pomorske i vojne snage u karipskom području nisu bile vrijedne spomena.

Hruščov je s radošću dočekao Castrovu pobjedu, ali brinuo se da Castra neće sreća zauvijek služiti. Pošalju li Amerikanci vlastite snage u napad na Kubu, Hruščovljev blef bit će razotkriven. Najbolje bi bilo kad bi Castro smirio stvar i kad više ne bi izazivao Amerikance. Takvu su jasnu poruku Rusi prenijeli Castru.

U takvoj situaciji, Castrova izjava da je kubanska revolucija bila socijalistička, kao još jedan udarac Amerikancima, nije bila dobro prihvaćena u Moskvi. Rusi nisu mogli osuditi izjavu potpore socijalizmu, ali su se znakovito suzdržali od odobravanja. Sovjetska je vlada poslala čestitku Castru za Praznik rada, ali je pritom posve ignorirala njegovu izjavu da je Kuba socijalistička. Rusima je odgovaralo da Kuba bude "napredna" zemlja Trećeg svijeta, poput Egipta pod Naserom ili Alžira pod Ben Bellom, ali nisu htjeli da bude punopravni član socijalističkog (tj. komunističkog) tabora. SSSR je imao dogmu da se socijalizam ne može izbrisati kad se jednom izgradi. Povijest ne ide natraške. Ako se Naserova ili Ben Bellina vlada sruši i zamijeni desničarskom vladom, to ne bi odgovaralo SSSR-u, ali ne bi bilo katastrofalno. Za razliku od toga, pad pravog komunističkog režima bio bi tako ozbiljna stvar da bi Sovjetski Savez imao obvezu učiniti gotovo sve što može kako bi to spriječio, kao što je učinio u Mađarskoj 1956. Međutim, dok su sovjetske oružane snage mogle intervenirati brzo i uspješno u Istočnoj Europi, intervencija na Karibima bila je nemoguća.

Zato je ljubav između Castra i Hruščova godinu dana prolazila kroz hladniju fazu. Castro nije htio biti drugorazredni suradnik u socijalističkom taboru, nego jednakopravan partner. Trudio se pokazati da je dobar marksist, da želi slijediti sovjetske gospodarske metode. Davao je promaknuća i laskao vodama stare kubanske Komunističke partije, koji su ostali najpouzdaniji sugovornici sa sovjetskim veleposlanstvom. Poslao je trinaestogodišnjeg sina Fidelita u jednu moskovsku školu. Komunistima je dao vodeći položaj u novoj jedinstvenoj političkoj organizaciji zvanoj ORI*, koja je združila MR-26-7, komuniste i Revolucionarno vijeće. Stao je na stranu SSSR-a u sve većoj svađi između Sovjetskog Saveza i komunističke Kine.* Kratica od Organizaciones revolucionaries integradas (nap. ur.).

Osim toga, Castro je pokušao oponašati kontrolu i strogu podjelu društva koja je vladala u Sovjetskom Savezu. Policija je počela proganjati ne samo političke protivnike, nego i društvene otpadnike. Jedan je službenik poslan u Moskvu da prouči kako oni rješavaju pitanje prostitucije. (Rečeno mu je da pod socijalizmom nema prostitucije.) Policija je krenula u racije po još relativno živahnim četvrtima užitaka Havane, te je masovno uhićivala prostitutke, makroe i homoseksualce. Neki od liberalnijih članova vlade prigovorili su Castru zbog tih policijskih akcija, pogotovo zbog uhićenja homoseksualaca. Istaknuli su da su neki od tih ljudi intelektualci koji su vjerno pomagali Castrovu revoluciju. Kao odgovor na te pritužbe, Castro je rekao da će samo makroi koji žive od prostitucije biti osuđeni i kažnjeni. Prostitutke će se poslati u centre za preodgoj i zatim zaposliti drugdje. Homoseksualci neće biti kažnjeni, ali će biti isključeni iz svih uloga u obrazovanju, umjetnosti i kulturi nove Kube. No, nekolicina je homoseksualaca ipak

kažnjena. Bili su prisilno unovačeni, zajedno s raznim kategorijama običnih zločinaca, u zloglasne Vojne postrojbe za pomoć proizvodnji (UMAP)*, organizaciju za prisilni rad.

Castro se u starosti pokajao zbog homofobije koju je pokazao u prvim godinama vlasti. Čak je postao prilično politički korektan. Međutim, u 1960-ima je bio pod utjecajem sovjetskog puritanizma i kubanskog mačizma. Brat Raul je bio još veći mačo i homofob, možda da bi nadoknadio vlastiti krajnje ženskast izgled. Divili su se velikim generalima i buntovnicima u povijesti. Prezirali su muškarce koji su nježni i blagi. Obično su umjetnike, pjesnike i plesače vezali uz ženskastost. Jedan od suvremenih pisaca koji su stekli Fidelovo divljenje i pohvale bio je Ernest Hemingway. Osim što je bio jenki koji je volio Kubu i zalagao se za revoluciju, Hemingway je imao bradu, pušio cigare, volio oružje i pisao o ljudima koji vode usamljenu i junačku borbu protiv mnogo jačih sila.

Castru nisu trebali intelektualci koje ne zanima politika ili koji slijede svoje vlastite porive. Da bi razglasio svoje stavove, u Narodnoj je knjižnici organizirao niz sastanaka s piscima, novinarima, slikarima, te filmskim i kazališnim redateljima. Pravi je razlog sastanaka bila rasprava o odluci službenoga Filmskog instituta kojom je odbijena potpora jednom avangardnom dokumentarcu koji je prikazivao sasvim iskrenu sliku kubanskog najnižeg sloja. * Kratica od Unidades militares de Ayuda a la Produccion (nap. ur.).

Film su hvalili istaknuti intelektualci, ali to nije bio optimističan i poticajan materijal kakav je Castro htio. Kao i obično, na sastanak je doveo gomilu svojih pristaša. Ubrzo se pokazalo da su intelektualci praktički na osudeničkoj klupi. Čak je i raspored sjedenja pojačavao taj dojam, jer su Castro i vladini predstavnici bili poredani na pozornici s koje su svisoka gledali intelektualce. Castro je bahato na stol preda se stavio pištolj.

Castro je dva dana puštao druge da govore, ponajviše svojeg staroga komunističkog prijatelja Alfreda Guevaru. Poput staljinističkog tužitelja, Guevara je korio pisce, slikare i filmske redatelje koji stvaraju dekadentna, elitistička i subverzivna djela, ugađajući svojim hirovima umjesto da služe društvu. Kad se napokon oglasio sam Castro, isprva se činilo da je umjeren i pomirljiv. Rekao je da vlada ne drži sebe nepogrešivom. Revolucija se nikad neće protiviti slobodi. S druge strane, revolucija je pod udarom, a nijedna časna osoba ne može zanemariti utjecaj svojeg rada na revoluciju. "Ljudi su ovdje izrazili strah da će revolucija ugušiti slobodu izražavanja i ugušiti kreativni duh pisaca i slikara... Međutim, revolucionar bi morao staviti interese revolucije čak ispred vlastita stvaralačkog duha." Tu je iznio slogan koji je poslije ponovio beskrajno mnogo puta: "Unutar revolucije sve, protiv revolucije

ništa." Kad je Franqui poslije napomenuo Castru da bi ljudima trebalo dopustiti da iznose različita mišljenja, a da ih se ne proglašava odmah neprijateljima, Castro je rekao: "Franqui, ti si tvrdoglava luda. Svaka je opozicija kontrarevolucionarna."

Castro je u prosincu 1961. objavio da on i revolucija nisu samo socijalistički, nego i potpuno posvećeni komunizmu. U jednom je televizijskom intervjuu opisao svoj intelektualni razvitak. Ako je komunist, zašto to nije rekao ranije? Je li se predomislio ili su njegova česta odbijanja komunizma iz prošlosti bila lažna? Odgovorio je na to pitanje jezikom koji je vrlo sličio na onaj koji je osam godina ranije iskoristio za jedno zatvorsko pismo upućeno Naty Revuelta. Lenjin ne bi ništa postigao daje rođen u 18. stoljeću. Svaka revolucija mora čekati prave povijesne okolnosti da se razvije. "Potpuno vjerujem u marksizam... Jesam li ga u vrijeme Moncade razumio onako kako ga razumijem danas, nakon deset godina borbe? Ne. Jesam li imao predrasude protiv komunizma? Da. Jesam li bio pod utjecajem imperijalističke propagande i reakcije protiv komunizma? Da. Jesam li mislio da su komunisti lopovi? Ne, nikad. Uvijek sam mislio da su komunisti časni, pošteni ljudi."

Mjesec dana kasnije Castro je održao govor u kojem se još više vezao uz komunizam. "Ja sam marksist-lenjinist i to ću biti do smrti." Ni to nije ostavilo dojam na sovjetsku vlast. Znali su da ih Castro između ostaloga želi navesti da zajamče sigurnost Kube. Osim toga, Rusi su dali vrlo hladan odgovor na "Drugu havansku deklaraciju", u kojoj je Castro pozvao narode Latinske Amerike da se dignu na oružani ustanak protiv svojih vlada. To je bila Castrova prkosna reakcija na odluku Organizacije američkih država, koju je inicirao SAD, kojom je Kuba izbačena iz organizacije te su s njom prekinute sve veze. SSSR je Castrov poziv na oružani ustanak smatrao neodgovornom provokacijom. Samo je otežavao život mjesnim komunističkim partijama i bio izgovor za teror. Rusi su u javnosti i dalje uljudno podupirali Castra, ali privatno su jasno izrazili svoje nezadovoljstvo. "Ne možete ni zamisliti koliko su nas grdili u Sovjetskom Savezu", rekao je Castro mnogo godina kasnije. "Potpuno su se protivili našoj potpori revolucionarnom pokretu... Od Sovjetskog Saveza dobili smo jedino brige."

Sovjetska je vlast jasno iskazala, čak i u javnim izjavama, kako smatra da Kuba još nije dio komunističke zajednice. To je bila Republika Kuba, a ne Socijalistička Kuba. Castro je, želi li biti prihvaćen, morao slijediti odluke Moskve. Uistinu se posve razlikovao od stabilnih i pouzdanih marioneta koje je sovjetska vlast rado gledala u socijalističkom taboru. Jose Meneses ga je dobro opisao: "nediscipliniran, nezavisan, razdražljiv, boem, vizionar, ćudljiv, neposlušan i ohol".

U veljači 1962. Castro je na više tjedana nestao s očiju javnosti. Njegovo se oduševljenje zbog pobjede u Zaljevu svinja istrošilo. Postao je deprimiran i živčan. Vezao je svoju zastavu za sovjetski jarbol, ali činilo

se da ga Rusi ostavljaju na cjedilu. Gospodarstvo je unatoč njegovim rječitim obećanjima i predviđanjima bilo u oštrom nazadovanju. Slogan "Poljoprivredna reforma funkcionira" svugdje se ponavljao, ali neke su državne mljekare prestale s proizvodnjom jer je sva stoka pojedena. U gradu Cardenasu izbili su veliki nemiri zbog nestašice hrane. Neki su razvlašteni mali zemljoposjednici otišli u planine Escambrav i pridružili se gerilcima protiv Castra. Uvedeno je racioniranje, koje je postupno zahvaćalo sve više proizvoda. Predsjednik Dorticos se u takvoj neimaštini narugao rekavši da su naranče, kojih prvi put u povijesti nije bilo dovoljno, "malograđansko" voće. Industrija je također bila u rasulu. Iako je CIA neprestano pokušavala uništiti gospodarstvo kroz sabotažu koju je vodio "Task Force W", više su štete nanijeli nesposobnost i neiskustvo novih kubanskih ekonomskih upravitelja.

Čak je i program opismenjavanja, središnja točka Godine obrazovanja, imao neke negativne posljedice. Studenti su odlazili na selo kako bi seljake podučavali čitanju i pisanju, koristeći udžbenike koji su slavili heroje revolucije i prednosti poljoprivredne reforme, dok su gradski školarci učili vrline težačkog rada tako što su za praznike morali raditi na selu. Taje mladež provodila mjesece u logorima za oba spola, daleko od roditeljskog nadzora, zbog čega je posvuda došlo do neplanirane trudnoće maloljetnica.

Uz gospodarske i društvene probleme, Fidela je morila i usamljenost. Okruživali su ga tjelesni čuvari i laskavi birokrati, koji su slušali svaku njegovu riječ, ali nisu bili pravo društvo. Čak je i Celia Sanchez ustanovila kako se smanjila njezina uloga i utjecaj. Fidel je osjetio da njegovi odnosi s Cheom više nisu onako prisni i povjerljivi kao što su nekoć bili. Che je i dalje marljivo radio kao guverner Narodne banke i zatim ministar industrije, trudeći se da uvede red u kaotično gospodarstvo. Njegov su zadatak otežavale Castrove površne inicijative i iznenadne promjene politike. Che je nekad bio mnogo naklonjeniji Sovjetskom Savezu nego Fidel, ali sada se očito nije oduševljavao Castrovim naporima da Kubu pretvori u tropsku kopiju SSSR-a. Za razliku od Fidela, odbio je stati uz Moskvu protiv komunističke Kine. Zapanjio je kolege rekavši na svoj miran i ironičan način da stoji uz Kineze. U ranim su godinama Fidel i Che provodili po cijele noći u političkim razgovorima. Che je bio suborac čijem se umu Fidel najviše divio, ali sada je njegova djelomična ravnodušnost prema sovjetskoj inicijativi pojačala Fidelov osjećaj emocionalne izolacije.

Ipak, Castro je opet dokazao svoju izdržljivost. Povratio je srčanost ponovno se bacivši u političku vrevu. Usvojio je nov pristup. Krivio je samoga sebe što "starim komunistima", pristašama SSSR-a, dopušta previše. * Kratica od eng. Central Treaty Organisation (1955.) (nap. ur).

" Kratica od eng. Southeast Asia Treatv Organisation (1954.) (nap. ur.).

Previše su se napuhnuli, praktički su preuzimali vlast nad državnim aparatom. Sigurnosna su izvješća javljala da mnogi obični ljudi vežu komunizam uz strogost, oskudice, manjak duha, progone i podrivanje roditeljskog autoriteta. Castro je u ožujku 1962. pokazao tko je šef uklonivši najistaknutije "stare komuniste" s vodećih položaja i javno kritizirajući njihove "sektaške" ispade.

Jose Antonio Echeverria, jedan od heroja revolucije, izjavio je u govoru malo prije smrti da se nada kako će djela revolucionara "dobiti Božju milost". Kad su prenosili taj govor, komunisti su brisali spomen Boga. Castro je ismijavao i grdio "sektaše" što žele iznova pisati povijest revolucije kako bi ugađali vlastitoj tvrdoj ideologiji. Počeo je dopuštati veću kulturnu raznolikost. Nekomunistički članovi vlade počeli su se nadati da će revolucija ipak promicati slobodu, a ne drukčiju vrstu diktature.

Dok se Castro trudio prići što bliže SSSR-u, Rusi su bili oprezni i na distanci, ne želeći upasti u skupe i opasne obveze. Međutim, kad je izgubio strpljenje i okrenuo se protiv komunista naklonjenih SSSR-u, igrom slučaja su Rusi odjednom postali mnogo naklonjeniji i otvoreniji. Naime, Sovjetska je vlada na Hruščovljevu inicijativu odobrila tajni plan koji je trebao drastično ojačati međunarodni utjecaj i ugled Sovjetskog Saveza. Taj je plan ubrzo doveo svijet na rub atomskog rata.

Sovjetski su vode još od osnutka SSSR-a, osjećali prijetnju i nesklonost Zapada. Zapadne su zemlje intervenirale 1919. želeći uništiti novu komunističku državu. U Drugom svjetskom ratu, Hitle-rova je vojska stigla do predgrađa Moskve, te je odbijena tek uz sveopće razaranje i dvadeset milijuna žrtava na sovjetskoj strani. Nakon rata, Staljin je željeznim zagrljajem stisnuo istočnoeuropske zemlje koje je osvojila Crvena armija, dok je zapad pod vodstvom SAD-a organizirao niz saveza kako bi suzbio sovjetsku opasnost. Sjeverno-atlantski savez (NATO) protezao se od Norveške na sjeverozapadnoj granici SSSR-a do Turske na jugozapadnoj granici. Na jugu su bili CENTO* (središnji savez) i SEATO** (savez jugoistočne Azije). Krug su zatvarale goleme američke vojne snage u Japanu i na Tihom oceanu.

Sve su sovjetske vlade, zbog osjećaja nesigurnosti i ranjivosti, ulagale golema sredstva kako bi izradile nova vojna oružja, pogotovo atomsko oružje i rakete. Bile su prilično uspješne. Hruščov je htio proširiti sovjetski utjecaj i sigurnost tako što je po Crvenom trgu vozao sve veće i veće rakete, te se hvalio njihovim strahovitim mogućnostima. To se dojmilo njegovih prijatelja i zabrinulo neprijatelje. Neki su se Amerikanci brinuli zbog "kašnjenja u bombarderima" i "kašnjenja u raketama". Zapravo Sovjetski Savez nikad nije uspio dostići američku tehnologiju i američku vojnu i industrijsku snagu. Američka je vlada preko špijunskih zrakoplova U-2 i drugih obavještajnih izvora znala da nema nikakvog kašnjenja u bombarderima ni raketama. Sovjetska je vlast četiri godine

nemoćno gledala kako američki špijunski avioni prelijeću SSSR uzduž i poprijeko, snimajući sve. Rusi nisu imali letjelice koje bi dosegle visinu na kojoj je letio U-2, kao ni rakete koje bi ga srušile.

Čak i kad je Sovjetski Savez 1960. napokon uspio srušiti jedan U-2 i izvršiti uhođenje iz zraka pomoću satelita, strateški je ostao u mnogo gorem položaju. Amerikanci su imali rakete s atomskim glavama, uperene prema SSSR-u, u Zapadnoj Europi i Turskoj, na samoj sovjetskoj granici, kao i golemu prednost u podmornicama i bombarderima. Dok je Rusija bila opkoljena, SAD je bio relativno siguran, zaštićen Atlantskim, Tihim i Arktičkim oceanom.

Tada je došao Castro. SSSR je neočekivano dobio prijatelja i mogućeg saveznika samo sto četrdeset kilometara od američkog teritorija. Također, Castro je neočekivano preživio prvi pokušaj SAD-a da ga zbaci. Hruščov je postupno došao do zaključka da bi tajno postavljanje atomskih raketa na Kubi radi mogućeg napada na američki teritorij moglo promijeniti ravnotežu snaga u korist Sovjetskog Saveza. Osim što bi spriječile američke napade na Kubu, rakete na kubanskom tlu dale bi Hruščovu moćnu polugu kojom bi izvlačio povlastice drugdje, na primjer, u Zapadnom Berlinu, kojega su Rusi smatrali neprijateljskom enklavom unutar svoje sfere utjecaja. Hruščov je poslije ovako opisao svoja razmišljanja: "Da smo u tajnosti postavili rakete, i da ih je SAD otkrio kad su već postavljene i spremne za udar, Amerikanci bi dvaput razmislili prije pokušaja da unište naša postrojenja vojnim sredstvima... Bilo je krajnje vrijeme da Amerika nauči kako je to kad su vam ugroženi zemlja i narod."

Neki sovjetski generali nisu odobravali prijedlog za slanje snaga tako daleko od domovine, u regiju koja je tako ranjiva pod američkim pritiskom. Ipak, većina Politbiroa dala je potporu Hruščovu, pa je u travnju 1962. zaključena unutarnja prepirka. Zatim je valjalo pridobiti Castra. Sovjetske su novine Pravda objavile velike pohvale Castru, prihvativši čak i njegove kritike "starih komunističkih sektaša". Sovjetski je veleposlanik na Kubi, uskogrudni birokrat koji je uvijek sumnjao u Castra kao u nepouzdana pustolova, zamijenjen Castrovim starim prijateljem "novinarom" Aleksandrom Aleksajevom.

Hruščov je zatim poslao dva visoka osobna predstavnika, maršala Birjusova i tajnika uzbečke partije Rašidova, da razgovaraju s Castrom. Birjusov je rekao da se sovjetska vlada brine zbog mogućnosti da SAD, ljut zbog nemogućnosti da poljulja Castrovu vladu, potraži izgovor za izravnu vojnu akciju. Na jednom sastanku u Beču, Kennedv je znakovito rekao Hruščovu da se SAD suzdržao od intervencije 1956., kad su sovjetske snage ušle u Mađarsku. Hruščov je to primio kao upozorenje da SSSR mora isto tako ostati po strani ako Amerikanci napadnu Kubu. Što uraditi kako bi se izbjegla opasnost američkog napada?

Castro je znao da Amerikanci neće odustati nakon neuspjeha u Zaljevu svinja. Najviše bi ih obeshrabrilo kad bi Sovjetski Savez objavio kako će se svaki napad na Kubu smatrati napadom na SSSR. Birjusov je rekao kako ne bi bilo pametno tako se obvezati bez mogućnosti da se to izvrši. Možda će tako potaknuti akciju koju žele izbjeći. Zatim je iznio Hruščovljev prijedlog da se na Kubu u tajnosti pošalje velika sovjetska vojna sila, te između ostaloga četrdeset dvije rakete kratkog i srednjeg dometa s nuklearnim glavama, bombarderi Iljušin 28, te protuzračne baterije. Je li to prihvatljivo?

Castro je odgovorio da se mora posavjetovati s kolegama. Isprva je bio nemiran jer bi sovjetska vojska zasigurno zadržala potpunu vlast nad raketama koje bi trebali postaviti na Kubi. Castro je češTp kritizirao male zemlje koje su dopuštale da njihov teritorij koriste oružane snage velikih sila, čime su postajale obične figure u šahovskoj partiji velesila. Sada bi to moglo zadesiti upravo njegovu zemlju. Ipak, drugi su ga razlozi ubrzo naveli da prihvati prijedlog. Kao prvo, zaključio je da taj plan u osnovi predstavlja dugo očekivano jamstvo sigurnosti. Kad jednom Rusi dovedu vojsku i rakete na Kubu, morat će se aktivno suprotstaviti američkom napadu. Kao drugo, u okviru sporazuma, SSSR je Kubi na slobodno korištenje ponudio širok raspon sofisticirane vojne opreme, kao i lovce MiG i protuzračne topove. Kao treće, ostvarenjem tog plana pomoglo bi se da odnos snaga prevagne u korist socijalističkog tabora.

Potonje je Castru bilo najvažnije. Dobro je znao što je sve na kocki. Jačanjem međunarodnog značenja Sovjetskog Saveza, pojačao bi se i utjecaj socijalizma posvuda, čak i ako bi uloga Kube izgledala nedostojno. Kad se toga prisjećao mnogo godina kasnije, Castro je rekao kako je sovjetski prijedlog donio "političkih neugodnosti", ali dotad je stalno molio SSSR da mu pomogne u obrani Kube protiv američke invazije. "Bilo bi moralno krivo kad bih očekivao da nas neka zemlja podupre, čak dotle da ide u rat zbog nas, a da pritom ne bih učinio ono što odgovara njima, bilo zbog političkih razloga, bilo zbog ugleda."

U svibnju 1962. počeli su radovi na pripremi lokacija gdje su se trebale postaviti sovjetske rakete, bojeve glave i letjelice. Raula Castra je u srpnju sovjetski ministar obrane Malinovski pozvao u Moskvu, kako bi razradili složenu logistiku operacije i pojedinosti o opremi za kubanske oružane snage. Raul je primljen vrlo svečano; pripremljena je i večera u njegovu čast na koju je došao Hruščov i gotovo cijelo sovjetsko vodstvo. Pozvan je da se obrati naciji preko televizije. Ispunjena je većina njegovih zahtjeva za opremom za kubanske oružane snage. Pokazali su mu tajne vojne tvornice i postrojenja, te ga uvjerili da Sovjetski Savez prestiže Sjedinjene Države u pogledu vojne opreme. Raul se od studentskih dana oduševljeno divio SSSR-u i Staljinu. Vratio se u Havanu još uvjereniji kako je sovjetski komunizam val budućnosti. Sljedećeg je mjeseca Che Guevara službeno otputovao u Moskvu radi rasprava o modernizaciji

kubanskih čeličana, ali zapravo uglavnom da riješi pojedinosti raketnog sporazuma.

Sve se to održavalo u najvećoj tajnosti. Naravno, mnogi su Kubanci ubrzo shvatili da velik broj sovjetskih stručnjaka dolazi na Kubu, te da se grade tajna postrojenja. Međutim, pokrenut je složen plan dezinformacija, kojima je valjalo zavarati uhode u pogledu svrhe djelatnosti. Vojska je pristigla u civilu glumeći tehničke savjetnike u svim granama, od erozije tla do metalurgije. Samo je pet Kubanaca trebalo znati što se uistinu događa: Fidel i Raul Castro, Che Guevara, predsjednik Dorticos i šef sigurnosti Ramiro Valdes.

Godinu dana ranije, Hruščov je javno govorio o obrani Kube pomoću raketa. Che Guevara je objavio da Kubu štiti jedna od najmoćnijih država na svijetu. Fidel je govorio o prihvaćanju "sovjetske ponude raketa". Tada je to bilo puko hvalisanje. Kada je postala stvarnost, svi su sudionici utihnuli. Budući da je nazočnost sovjetskih vojnih stručnjaka bila previše očita da bi se zanijekala, predstavljena je kao program osposobljavanja. Nakon Raulova i Cheova posjeta Moskvi, objavljena je neutralna izjava o tome da je kubanska vlada zbog imperijalističke prijetnje zatražila isporuku oružja i tehničara radi obuke kubanskih vojnika.

No, Amerikanci su imali mnoge izvore informacija na Kubi, kao i zrakoplove U-2 koji su redovito prelijetali otok. U kolovozu je CIA zapazila rakete zemlja-zrak (SAM) u izgradnji, kao i položaje dalekometnih raketa protiv brodova. Castro je znao iz vlastitih obavještajnih izvora, kao i iz vijesti, da se američka vojska jako uzrujava zbog pokazatelja

O dolasku sovjetskih raketa. Kennedvja su u rujnu desničarski političari i komentatori optužili da je mlak i neuspješan u rješavanju problema s Kubom. Odgovorio je na to sazivanjem 150 000 rezervista, što je bio znak da sovjetsko gomilanje snaga neće proći bez reakcije.

CIA-ini su fotografski analitičari 16. listopada 1962. podastrijeti Kennedvju jasne dokaze da se na Kubi postavlja napadačko oružje. Neke su balističke rakete srednjega dometa (s dosegom od 1 700 kilometara) već bile postavljene, a činilo se da se pripremaju lokacije za rakete srednjeg dometa (s dosegom od 3 500 kilometara, tj. pokrivajući cijeli SAD osim sjeverozapadnog kraja). Američke su snage širom svijeta dovedene u stanje pripravnosti. Zapovjednici stožera jednoglasno su nagovarali predsjednika da ovlasti temeljit zračni napad na Kubu, bez najave, koji bi ciljao na sve raketne položaje, sva uzletišta, sve vojne logore i čak sve zgrade koje su dovoljno velike da sakriju raketu, kao što su šećerane i skladišta. Odmah nakon udara uslijedila bi invazija. General Curtis LeMay, zapovjednik američkog zrakoplovstva, bio je najvatreniji. "Ako treba doći do rata, sada je najbolje vrijeme. Mi smo spremni, a medvjed nije." Međutim, Kennedy je od Zaljeva svinja naučio

da se ne oslanja na mišljenje svojih vojničkih savjetnika. Zapovjedio je da se pripremi zračni napad i invazija, ali odlučio je prvo uvesti pomorsku blokadu, kako bi Rusi imali priliku da se povuku s ruba ponora. Smatrao je da bi iznenadni napad na Kubu, u kojem bi bilo mnogo sovjetskih žrtava, neizbježno naveo Hruščova da vojno reagira negdje drugdje, vjerojatno u Berlinu, što bi dovelo do svjetskog atomskog rata.

U subotu, 20. listopada, Havanom se proširio glas da se američka vojska mobilizira i da je napad neizbježan. Na Floridi su se gomilale vojska i zračne snage. Urednik Revolucidna je panično tražio upute što da objavi. Treba li podići uzbunu ili bi to bilo štetno? Fidel je bio zauzet brigom da mu vojska bude u punom stanju pripravnosti. U njegovoj odsutnosti, nitko nije želio usmjeravati medije. Revolucidn je u ponedjeljak, 22. listopada, izašao s naslovom: "SAD sprema invaziju na Kubu". Unatoč tome, nitko se u Havani nije previše uzrujavao. Zaljev svinja je potaknuo ljude da vjeruju kako će Fidel nekako spasiti stvar. Službena je propaganda tvrdila da Kuba "nije sama". Gotovo da je vladao slavljenički ugođaj, jer su Kubanci skrivali strah iza maske smionosti i veselog fatalizma.

Kennedv se iste večeri pojavio na televiziji. Pokazao je fotografske dokaze da se napadačke sovjetske rakete postavljaju na Kubi. Rekao je da se takva prijetnja američkoj sigurnosti ne može prihvatiti. Rusi moraju povući rakete. SAD uvodi strogu karantenu. Sovjetski brodovi koji se primaknu Kubi bit će zaustavljeni i pretraženi, te neće smjeti nastaviti ako prevoze vojnu opremu.

Castro je na Kennedvjevu emisiju odgovorio znatno dužom vlastitom televizijskom emisijom. Istaknuo je prošle američke prijetnje i napade na Kubu, koji su dosegli vrhunac u "potpunoj blokadi" koju je objavio Kennedv. Kuba ima pravo braniti se i nabavljati sve oružje koje joj treba, ne pitajući imperijaliste za dopuštenje. Ismijao je Kennedvjevu tvrdnju da su rakete na Kubi napadačke. Nitko pri zdravom razumu ne bi mogao zamisliti da Kuba želi napasti SAD. Puške koje su koristili došljaci u Zaljevu svinja bile su napadačke. Sve je oružje na Kubi obrambeno. Njihova je jedina svrha braniti otok od napada. "Što smo učinili? Obranili smo se. To je sve. Jesu li imperijalisti očekivali da će se nakon njihova prvog neprijateljskog čina naš narod predati, da će revolucija podići bijelu zastavu?"

Castro je s nelagodom znao da je Kennedv prebacio središte krize s Kube na srednji Atlantik. Daljnji razvitak krize više nije ovisio o kubanskoj vladi, nego isključivo o odlukama i odlučnosti sovjetske vlasti. Ipak, Castro je isprva bio uvjeren da SSSR neće poslušati američke zahtjeve. Bilo mu je nezamislivo da se tako velika zemlja ponizi na taj način. Uostalom, Rusi su samo prevozili onakvo oružje kakvo su Amerikanci već postavili u Britaniji, Italiji, Turskoj i drugdje, svaki put s dopuštenjem zemlje-primatelja. Castro je učinio koliko je mogao da ojača odlučnost

Rusa. Nagovarao ih je da objave izričito upozorenje da će u slučaju napada na Kubu odmah uzvratiti atomskim oružjem. Predložio je da Rusi podignu ulog tako što će staviti svoje europske snage u stanje najveće pripravnosti, te da premjeste sovjetsku vladu na podzemne ratne položaje. Rusi nisu učinili ništa od toga. Hruščov je tražio načine da smanji, a ne poveća napetost.

Bilo je jasno da će u slučaju atomskog rata Kuba biti opustošena. Ipak, stanovnicima Kube još nije pao moral, te se činilo da većina ljudi prihvaća Castrovu odlučnost da će se boriti do smrti ako treba, ali da se nikada neće predati.

Priča o raketnoj krizi ispričana je u mnogim knjigama, pa i filmovima. Kennedv i Hruščov su više dana vodili veoma napet postupak pregovora, koji su bili još složeniji zbog pritisaka pod kojima su bila oba glavna aktera u vlastitoj zemlji. Castro se našao na margini događaja. Slao je opširne poruke Hruščovu, generalnom tajniku Ujedinjenih naroda (Burmancu U Thantu) i drugim svjetskim državnicima. Međutim, to je preraslo u sukob na život i smrt između dvije velesile. Castro nije mogao utjecati na ishod.

Činilo se da je Kennedvjeva karantena puna opasnosti. Ipak, pokazalo se da je u njoj ključ rješenja. U Thant i skupina neutralnih zemalja pozvali su Hruščova da se ne protivi karanteni, kako bi se osiguralo vrijeme za pregovore. To je omogućilo Rusima da odstupe s ruba ponora, "radi svjetskog mira", a da se pritom ne čini kao da popuštaju. Na dan 24. listopada, uz olakšanje cijelog Vijeta, brodovi u Atlantiku s vojnim zalihama usporili su ili stali, te su se u nekim slučajevima okrenuli i uputili kući.

Ipak, ubrzo je napetost opet porasla. Amerikanci nisu slali samo U-2 na velikim visinama iznad Kube, nego i brze izvidničke avione koji su letjeli vrlo nisko. Castro nije imao vlast nad sovjetskim raketama, ali imao je mnogo običnih lakih protuzračnih topova, od kojih su neki postavljeni da brane sovjetske raketne pogone. Zapovjedio im je da pucaju na niskoleteće američke avione. Nijedan nije srušen. Ipak, 27. listopada je sovjetski SAM srušio jedan U-2, a pilot je poginuo. Prema jednom izvješću, koje je proširio Carlos Franqui, Castro je bio odgovoran. Prema toj verziji događaja, Castro je posjećivao položaj sovjetskih SAM-ova kad je radar uhvatio prolazak U2. Castro je upitao kako bi sovjetska baterija srušila zrakoplov. Ruski mu je zapovjednik rekao koje dugme treba pritisnuti, pa gaje Castro pritisnuo i tako ispalio raketu.

Ta je dramatična priča gotovo sigurno izmišljena. Castro je sam priznao da nije imao pravo glasa u korištenju sovjetskih raketa. Ipak, bio je siguran da je kubanski primjer naveo Ruse na djelovanje. Desetljećima kasnije rekao je: "Stoje moje mišljenje? Oni su vojnici, mi smo zajedno, neprijatelj je tamo, počinje se pucati. Mislim da je jednostavno duh sloge

naveo Sovjetski Savez da puca." U drugoj se prilici činio manje sigurnim. "Do dana današnjeg to je ostalo nerazjašnjeno. Ne znam je li zapovjednik sovjetske baterije osjetio duh naših vojnika i također opalio, ili je dobio zapovijed. No tada nismo htjeli previše zapitkivati." Najvjerojatnije je general Statsenko, zapovjednik sovjetskih snaga na Kubi, izdao zapovijed da se puca, smatrajući da je ta odluka u njegovoj nadležnosti.

Takve samostalne odluke mogu biti opasne. Prema važećim nalozima SAD-a, američko zrakoplovstvo je moglo odmah i bez savjetovanja napasti svaki položaj SAM-a s kojeg se puca na američke zrakoplove. General LeMay je imao moćnu skupinu bombardera koji su bili spremni upravo za takvu priliku, te se spremao pokrenuti napad kad mu je telefonski poziv iz Bijele kuće naložio da pričeka. LeMay se zgražao zbog navodne Kennedvjeve slabosti i neodlučnosti. "Ruski medvjed oduvijek želi umočiti šapu u latinskoameričke vode. Sada ga imamo u klopci, odrežimo mu nogu sve do muda. Zapravo, odrežimo mu i muda." LeMay nije znao da upravo u tom trenutku predsjednikov brat i glavni tužitelj Robert Kennedy daje Rusima novi prijedlog za sveobuhvatno rješenje.

Sljedećeg je dana dogovor sklopljen. Rusi su pristali povući rakete s Kube i dopustiti inspektorima Ujedinjenih naroda da nadziru povlačenje. SAD se neformalno obvezao da neće napadati Kubu. Javno se ograđujući od bilo kakve veze s Turskom, američka je vlada privatno dala do znanja Rusima kako namjerava povući rakete Jupiter iz Turske u roku od nekoliko mjeseci.

Hruščov je smatrao da se njegova kubanska pustolovina isplatila: dobio je jamstvo da se Kuba neće napadati, obećanje da će se rakete izvući iz Turske, te bolji ugled kao čovjek mira i razbora. No, iz perspektive većine promatrača, čak i u samom Sovjetskom Savezu, Amerikanci su očito pobijedili. Imali su jak stav i natjerali Ruse da se povuku. Kennedv je povratio ugled koji je izgubio u Zaljevu svinja, dok je Hruščov ostavio dojam nekoga tko previše govori a premalo djeluje.

U nedjelju, 28. listopada, Celia Sanchez je primila telefonski poziv s novostima o dogovoru koji su upravo objavljivale novinske agencije. Proslijedila je telefon Castru. Nije mogao vjerovati. Zatim je iz njega provalio razulareni bijes. Smatrao je da ga je Hruščov izdao. Radi socijalizma i SSSR-a bio je spreman žrtvovati sebe i svoju zemlju. Sada, ne pitajući ga za savjet, ništa mu ne javljajući, Hruščov se predaje neprijatelju. To je krajnje poniženje. Izvikivao je sve moguće uvrede i psovke kojih se mogao sjetiti. Udarao je po zidu u svojem uredu. Jedno je veliko zrcalo palo na pod i rasulo se u krhotinama. Napokon je opet sažeo svoj pogled na Hruščova: "Maricdn!" ("Peder!")

Kad se smirio, Castro je počeo sastavljati izjavu o stavu Kube. Kuba će prihvatiti sporazum dogovoren između SAD-a i SSSR-a pod uvjetom da se ispuni pet uvjeta: kraj ekonomskog embarga protiv Kube; kraj

sabotaža, atentata i drugih subverzivnih djelatnosti koje su organizirale američke agencije; kraj gerilskih vojnih napada emigranata s Floride; kraj kršenja kubanskih teritorijalnih voda i zračnog prostora od strane američkih brodova i zrakoplova; te povlačenje američke mornaričke baze u Guantanamu na istoku Kube.

Ta se izjava doimala prilično suvišnom, s obzirfem da je bilo nemoguće da Amerikanci ispune ijedan Castrov zahtjev, pa je njome naglašeno samo Castrovo poniženje i nemoć. Međutim, pokazao je da se ni njega niti Kubu ne smije uzimati zdravo za gotovo time što nije htio prihvatiti međunarodnu inspekciju povlačenja raketa ako se ne ispune njegovi uvjeti. Vlade SAD-a i SSSR-a već su se složile da se takva inspekcija mora izvršiti. No, nisu pitale za mišljenje kubansku vladu, a Kuba je neovisna, suverena država. Barem je u tome Castro uspio spasiti čast i dostojanstvo sebe i Kube.

Osim toga, Castro je rekao Rusima da, bez obzira na njihov dogovor s Amerikancima, neće prihvatiti prelijetanja američkih niskoletećih zrakoplova. Ako se to nastavi, gađat će ih. Castro je poslije rekao:

Da su nastavili s niskim letovima, siguran sam da bismo srušili jedan, dva ili tri takva aviona... Kad puca toliko baterija, mora pasti nekoliko zrakoplova... Bio sam u zrakoplovnoj bazi San Antonio, gdje imamo nekoliko baterija, kada su u deset ujutro preletjeli američki avioni. Otišao sam ondje i čekao avione. Znao sam da bi naša paljba izazvala protuudar, uz mnogo žrtava. Smatrao sam svojom dužnošću stajati ondje, na mjestu koje će se napasti, ali avioni se nisu pojavili.

Kennedv je zapovjedio privremeni prekid niskih letova na zahtjev generalnog tajnika Ujedinjenih naroda, koji se spremao na put u Havanu te znao da ne može nikako dobiti kubansku suradnju ako mu iznad glave bruje američki zrakoplovi. U Thant je odletio u Havanu 30. listopada s velikim izaslanstvom koje je trebalo provjeriti sovjetske raketne položaje. Kako bi dobio kubanski pristanak, U Thant je inzistirao da svi inspektori budu iz nesvrstanih zemalja. Na sastanku s Castrom, objasnio je da dolazi kao prijatelj sa zadatkom uspostavljanja mira.

Međutim, Castrovo je stanje duha bilo usporedivo s ranjenim bikom koji je spreman napasti svakoga tko mu priđe. Mrko je odgovorio U Thantu da Kubanci žele mir koliko i svi drugi, i da se mir može ostvariti ako Amerikanci prekinu nezakonitu agresiju te da prihvate njegovih pet točaka. Odbiju li to učiniti, Kuba neće dopustiti inspekciju. U Thant je rekao kako su Rusi pristali da Ujedinjeni narodi izvrše inspekciju njihovih raketnih položaja te dolazećih i odlazećih sovjetskih brodova, sve do trenutka kad se može potvrditi da su sve rakete uklonjene. Castro je odgovorio da ako se ne ispune njegovi uvjeti, neće biti nikakvih inspekcija prije, za vrijeme ni nakon uklanjanja raketa. Dodao je da U Thant radi kao sluga velesila. Zar ne shvaća koliku štetu čini malim

državama poput njegove? U Thant je rekao da su dužnosti koje mora vršiti ponekad neukusne. Castro se nije dao smesti. Rekao je da će se Kuba, ako bude trebalo, sama boriti za svoja prava i nezavisnost.

U Thant se vratio u New York praznih ruku. Amerikanci su bili očajni. General LeMay rekao je generalu Tavloru, Kennedvjevu vojnom savjetniku: "Govorio sam vam da će ona bahata naivčina, onaj pasji sin, sjebati stvar." Nagovarao ga je da SAD dovuče velike mornaričke snage na more pred Havanu i jato bombardera iznad njih. Zatim treba zatražiti od Castra da omogući američkim snagama da same provjere raketna postrojenja. Ako Castro odbije, odmah se kreće na bombardiranje Havane.

I Rusi su bjesnjeti zbog Castrove nepopustljivosti. Pristali su na inspekcije Ujedinjenih naroda, a sada ih Castro tjera da krše riječ. Moraju ga vratiti na pravi put, i to brzo. Međutim, Castro se toliko razgnjevio zbog onoga što je smatrao sovjetskom izdajom da se odbio sastati sa sovjetskim veleposlanikom i razgovarati s njim. Aleksajev je upozorio Moskvu da je Castro opasno raspoložen, te je predložio slanje posebnog izaslanika na visokoj razini kako bi se Castro smekšao. Zamjenik premijera Mikojan dobio je taj težak zadatak.

Dan prije Mikojanova dolaska, Castro je rekao na televiziji:

Nismo prekršili ničija prava. Nismo nikoga napali. Sva su naša djela imala osnovu u međunarodnom zakonu. Mi smo žrtve embarga, koji je nezakonit čin, i žrtve napada druge države... SAD je više puta narušavao naš zračni prostor. Ova je priča s inspekcijama samo još jedan pokušaj da se ponizi naša zemlja. Zato je nećemo prihvatiti.

Otišao je u zračnu luku dočekati Mikojana, ali doček je bio namjerno hladan i formalan. Ponovio je Mikojanu svoje argumente protiv svih vrsta međunarodnih inspekcija kubanskog teritorija.

Mikojan se nadao da će se Castro ispuhati i postati podložniji pritisku. Očekivao je potpuniju raspravu sljedećeg dana. Umjesto toga je poslan na obilazak imanja i tvornica izvan Havane, prošli su tjedni prije nego što je Castro pristao ponovo ga vidjeti. U tom je razdoblju Mikojanova žena umrla, ali on je odlučio da će zadržavanje Castra u igri imati prioritet pred ženinim sprovodom u Moskvi. Sovjetska je vlada, pod rastućim pritiskom Amerikanaca da ispuni svoju stranu dogovora i vidjevši da Mikojan ne napreduje s Castrom, pristala na još veće poniženje u inspekciji. Rakete su ukrcane na sovjetske brodove, koji su isplovili na more te su im skinuti poklopci kako bi se američki helikopteri i brodovi "bočno približili" da ih pregledaju.

Kad je Mikojan napokon opet vidio Castra, bio je strpljiv ali čvrst. Istaknuo je da Sovjetski Savez daje Kubi goleme količine pomoći, te da je od SAD-a dobio jamstvo da neće napasti Kubu. Poništi li to obećanje

svojim protivljenjem, Kuba bi se mogla naći sama nasuprot Sjedinjenim Državama. No bez obzira na to, SSSR je spreman pomagati i pružiti suradnju. Pozvao je Castra u Moskvu radi detaljnije rasprave o načinima da se ojača uzajamna suradnja.

Castro je odgovorio mirno i konstruktivno. Jasno mu je da ne može i dalje gristi ruku koja ga hrani. Osim toga, priznaje da njegove neprijatelje ništa ne bi toliko razveselilo kao nastavak javne svađe između Sovjetskog Saveza i Kube. Dva tjedna su kubanski mediji bili puni zgražanja nad sovjetskim postupcima. Castro je tada nazvao Carlosa Franquia: "Pusti Ruse na miru, u redu? Jedanaest članaka protiv njih je više nego dovoljno."

Castro je tijekom godina nevoljko prihvatio da su Rusi morali povući rakete jer su bili vojno i pomorski slabiji od SAD-a. Rekao je jednom posjetitelju daje Hruščov bio "stariji i mudriji" od njega, te da je njegova vlastita radikalnost mogla dovesti do katastrofalnog rata. Ipak, i dalje je smatrao da Hruščov nije trebao donijeti rakete na Kubu ako nije bio spreman ostaviti ih tamo. Kubance je zavela sovjetska propaganda o moći njihovih oružanih snaga. "Nisam ni pomišljao na mogućnost povlačenja. Možda je to bilo zbog revolucionarnog žara, strasti i groznice onih dana. Kad su jednom rakete stigle, nismo ni sanjali da bi se mogle povući."

Castru je trebalo vremena da shvati koliko je Hruščov bio mudar kad je povukao projektile. Nekoliko mjeseci smatrao je to osobnim poniženjem. Ishod krize ponovno gaje bacio u razdoblje introspekcije i depresije. Pušio je mnogo cigara i pio mnogo kave i konjaka, no izgubio je svoju uobičajenu proždrljivost. Posjetitelji su primijetili razliku u njegovu izgledu. Smršavio je i izgledao napeto i mrko. Sa svojim bliskim prijateljima neprestano je iznova analizirao glupost i nepravednost Hruščovljeve odluke da se povuče bez prethodnog savjetovanja s njim. Umjesto da ojača međunarodni socijalizam, Hruščov je Amerikancima omogućio nezasluženu pobjedu. Naposljetku, nije Castro bio taj koji je tražio projektile. Zašto ih je Hruščov donio na Kubu ako se povukao na prvi znak američkog nezadovoljstva?

Castro je smatrao da su Rusi napravili druge ozbiljne pogreške. Zašto im je pošto-poto trebala tajnost? Cijeli smisao zastrašivanja upravo je u tome da neprijatelj bude svjestan sredstva za zastrašivanje. Nisu radili ništa nezakonito. Kuba ima pravo primiti oružje od prijatelja. Zbog tajnosti su samo izgledali nepošteno i spletkarski. Pogriješili su i dajući lažne informacije o vrsti postavljenih projektila. Castro je vjerno slijedio Ruse tvrdeći da je sve oružje na Kubi obrambeno jer mu je svrha obrana Kube. No nikada ne bi porekao, što su učinili Rusi, da su projektili srednjeg dometa koji stižu na Kubu strateško oružje, prikladno za napad bude li potrebno. Laganjem su Kennedvju dali moralnu prednost. Jedini projektili koje Rusi nisu povukli bilo je nekoliko baterija za rakete zemlja-

zrak. Njih su ostavili na Kubi tek kada je Castro prihvatio ponižavajući uvjet da ih neće upotrijebiti protiv američkih zrakoplova U-2 koji su i dalje letjeli preko kubanskog teritorija.

Ono što je još više živciralo Castra u cijeloj situaciji bile su europske i latinskoameričke komunističke partije, kao i većina nezavisnih ljevičarskih intelektualaca, koji su hvalili Hruščova zbog njegova državničkog ponašanja i, navodno, očuvanja mira u svijetu. Jedino su Kinezi potpuno podržali kubansko stajalište. Barem su oni shvaćali da predstavnici siromašnih, podčinjenih i eksploatiranih prije ili kasnije moraju zauzeti stav. Ustupci u svrhu očuvanja mira samo su povećavali apetit i odlučnost imperijalista. Mogućnost potpunog prebacivanja na kinesku stranu i podržavanja svjetske revolucije bila je privlačna. No Kina jednostavno nije imala industrijsku i vojnu snagu kojom bi podržala Kubu protiv američke blokade. Uz sovjetsku pomoć pokrenuti su mnogi novi industrijski projekti, no kubanska je prosječna industrijska proizvodnja opadala. Kuba više nije mogla ispuniti niti obavezu opskrbe Sovjetskog Saveza. Da su zauzvrat Rusi obustavili slanje nafte, Kuba bi se vratila na predindustrijsku primitivnu ekonomiju. Castro je nekoliko puta natuknuo kako bi možda trebao napustiti Kubu i prepustiti je nekome tko će moći bolje surađivati s Rusima.

Kada je govorio o ostavci, Castro je samo izražavao frustraciju ili ispitivao reakcije. Nije se ozbiljno namjeravao odreći vlasti. U prosincu 1962. proveo je nekoliko dana u svojim starim skrovištima na Sierri Maestri, prisjećajući se herojske borbe protiv Batiste. Time je povratio moral i vjeru u sebe. Zatim je u veljači 1963. primio Hruščovljevo osobno pismo na 31 stranici. Napisao ga je tijekom dugog puta vlakom, a bio je to osjećajan, rječit i, kako je Castro rekao, poetski dokument koji je opravdavao žrtvovanje Sovjetskog Saveza zbog mira. U pismu je pozvao Castra da zaboravi prošle nesuglasice i posjeti SSSR, gdje će ga vrlo toplo primiti. Castra se pismo duboko dojmilo. Odlučio je prihvatiti poziv. Naposljetku, Kuba očajnički treba sovjetsku pomoć u obrani i u gospodarstvu. S druge strane, Kuba još uvijek može pružiti vrijedne usluge Sovjetskom Savezu kao uporište socijalizma usred američke sfere utjecaja.

Kako bi pripremio podlogu za svoj posjet, Castro je ponovno počeo hvaliti SSSR. Tvrdio je da ga je Le Monde krivo protumačio u nedavnom intervjuu u kojem je kritizirao Ruse. No nastojao je ostati neodređen u svojim opredjeljenjima, prepustivši ih nagađati prijateljima i neprijateljima. Njegov novi entuzijazam prema Sovjetskom Savezu nije bio bez zadrške, niti je njegovo neprijateljstvo prema SAD-u bilo toliko da bi Amerikancima uništilo nadu da će ga izvući iz sovjetskog zagrljaja. Nekoliko dana prija odlaska dao je dva velika intervjua privlačnoj američkoj novinarki Lisi Howard u kojima je pozitivno govorio o nekim nedavnim potezima predsjednika Kennedvja, prije svega o odluci o

zaustavljanju iznenadnih napada na Kubu skupine prognanika smještenih na Floridi. Howard je izvijestila CIA-u da se Castro želi zbližiti s SAD-om.

Castro je 26. travnja 1963. golemim i bučnim sovjetskim avionom odletio iz Havane. Nakon 16-satna napornog leta, avion je stigao u gustoj magli u Murmansk. Castro je otišao u pilotsku kabinu kako bi gledao slijetanje, no povukao se nakon dva neuspjela pokušaja spuštanja na pistu, ne želeći smetati pilotu.

U Sovjetskom Savezu namjeravao je ostati nekoliko dana, no ostao je pet tjedana. Posjetio je 14 gradova, svugdje su ga dvorili, i održao je brojne govore. Rusi su se posebno potrudili kako bi mu ugodili. Gdje god se pojavio, mase su klicale i izvikivale njegovo ime. Kada mu se dopala plava Ukrajinka, sovjetski ambasador na Kubi poslušno ju je odveo na diskretan kasnonoćni zadatak u Castrov hotel. Promatrao je prvomajsku paradu s Kremlja, obratio se posebnom skupu na Crvenom trgu, učinili su ga herojem Sovjetskog Saveza i dodijeljen mu je red Lenjina. Niti jedan stranac nije primio takve počasti u Sovjetskom Savezu. K tome, on nije bio ostarjeli voda neke velesile. Castro je tada službeno imao 36 godina (zapravo 35) i bio voda otoka s pukih 8 milijuna ljudi.

Sovjetska je vlada obećala veću ekonomsku i vojnu pomoć. Uz tipičnu razmetljivost, Hruščov je obećao da će sovjetski inženjeri dizajnirati i izraditi aparat koji bi rezao i prerađivao kubansku šećernu trsku. Castro se obavezao da će bolje iskoristiti sovjetsku pomoć uvodeći radne metode i disciplinu sovjetskog tipa. No disciplina i sputavanje nikada nisu bili Castrova jača strana. Bezbrižno je otpuhivao <lim svojih cigara na formalnim ceremonijama na kojima je ostalim smrtnicima pušenje bilo zabranjeno. Zbunio je i sovjetski sigurnosni sustav kad se svakako htio prošetati po Crvenom trgu usred noći.

Sovjetsko ekstravagantno pokazivanje simpatija prema Castru nije izbrisalo njegovu ogorčenost zbog povlačenja projektila. Njegov se bijes ublažio, no još uvijek nije mogao shvatiti neobjašnjive sovjetske pogreške u rješavanju krize. Bezuspješno je nastojao dobiti objašnjenje. Mnogo godina kasnije prisjetio se:

Postavio sam mnoga pitanja svim pripadnicima Politbiroa koje sam sreo. Ispitivao sam ih redom: 'Recite mi, kako je donesena ta odluka? Kojim ste se argumentima ravnali?' Nisu odgovorili niti jednom riječju. Nisu željeli odgovoriti na pitanje. Naravno, ne možete biti drski i reći: 'Čujte, odgovorite mi!' Nisam dobio odgovor ni na jedno svoje pitanje.

Čak ni nakon gotovo mjesec dana posjeta, Castru nije bilo dosta. Proveo je još jedan tjedan na »privatnom« odmoru s Hruščovom. Atmosfera u Hruščovljevoj dači bila je vrlo opuštena i prijateljska. No čak ni tada

Hruščov nije mogao potpuno iskreno govoriti o krizi. Ključan element u njegovu dogovoru s Kennedvjem bilo je tajno američko obećanje da uklone projektile Jupiter iz Turske. No znao je da je to još jedan trn u Castrovu oku. Rusi su Castru rekli da su projektili na Kubi nužni za njezinu obranu. Ako je to istina, kakve onda veze imaju američki projektili u Turskoj ili Italiji? Zbog ponude za povlačenjem projektila iz Kube u zamjenu za američko povlačenje negdje drugdje, izgledat će kao da je Kuba bila tek figura u većoj igri. Hruščov je znao kakva bi bila Castrova reakcija na to. No čitajući Castru poruke iz korespondencije s Kennedvjem tijekom krize, slučajno je spomenuo Tursku i Italiju. Castro gaje prekinuo, kao što se poslije prisjeća. »Rekao sam: Nikita, hoćeš li, molim te, još jednom pročitati onaj dio o projektilima u Turskoj i Italiji? Nasmijao se onim svojim prepredenim smijehom. Nasmijao se i to je bilo to. Shvatio sam da neće ponoviti. Kao što kaže izreka, u kući obješenoga ne spominje se omča.«

Kad se Castro vratio na Kubu, tako je pretjerano hvalio sve što je vidio u Sovjetskom Savezu da su tijekom dva dana njegovi komentari u potpunosti objavljivani u Moskvi, u Pravdi i Isvestjima. Njegovo laskanje svemu sovjetskom uništilo je kolebljive planove Washingtona da istraži mogućnost za bolji odnos s Kubom. Umjesto toga, ojačan je ekonomski embargo, a CIA-i je dopušteno da krene s novim i agresivnijim programom sabotaže i razdora.

S pouzdanim bliskim suradnicima kao što je Che Guevara, Castro je kritizirao Hruščovljevu politiku »mirne koegzistencije« i nespremnost da podupre nasilnu revoluciju u Latinskoj Americi. Napomenuo je daje Hruščov već jednom izdao Kubu i da to može učiniti opet. Dopustio je Cheu da objavi dugačak članak o ruralnoj gerilskoj borbi kojim je dana neizravna potpora kineskoj tvrdoj liniji. No za televizijske kamere Castro je imao samo pohvale Hruščovu i njegovoj politici. Što je još važnije, pokrenuo je dugo razdoblje sve bliskije suradnje sa sovjetskom ekonomijom, u čijem je središtu bila veća proizvodnja šećera u zamjenu za sovjetsku naftu. Na početku revolucije, Castro je želio unijeti raznolikost u ekonomiju i smanjiti važnost šećera. No Rusima nije trebao kubanski cement ili kemikalije. Željeli su šećer. Stoga se odustalo od sna o raznolikosti.

Uz velike probleme u gospodarstvu, uragan Flora uništio je veći dio kubanske prirode. No izazovi su izvukli ono najbolje iz Castra. Osobno je upravljao operacijama spašavanja, svugdje se pojavljivao, dizao je moral i ulijevao sigurnost u budućnost revolucije. Kad bi dolazio u posjet tvornici ili farmi, radnici bi danonoćno radili ne bi li ga impresionirali. No kada bi otišao, život bi se obično vraćao na novu ustaljenost malog ulaganja, male motivacije i tromog državnog upravljanja.

Budući da se sada ulagalo u ruralna područja, glavni je grad sve više padao u bijedu. Od revolucionarne elite očekivalo se da budu primjer

štednje i da se preseli u male stanove. Mnoge velike kuće bivšega srednjeg staleža bile su napuštene i propale ili su se u njih uselile skupine siromašnih domaćih doseljenika iz Orientea. Ponekad bi Castro nagradio službenika dopustivši mu da preuzme veliku kuću koju su bivši vlasnici napustili. No novi su se stanari počeli ponašati kao bogati vlasnici iz starih, loših dana, tjerajući dječake koji su se penjali preko ograde i krali voće. Castro i Guevara propovijedali su da će revolucija stvoriti novog čovjeka kojega neće poticati pohlepa i ambicija nego želja da služi zajednici. Castro se čvrsto držao svojeg uvjerenja, no morao je priznati da će to biti spor proces. Kubanski mediji, sada posve podčinjeni vladi, vodili su kampanju protiv zabušanata i besposličara koji su navodno krivi za konstantan neuspjeh u postizanju ekonomskih ciljeva. Uvedena je obavezna vojna služba, ne samo kako bi još više ojačala kubansku veliku i dobro opremljenu vojsku, već i kako bi se mladići naučili disciplini i radu koji im je tako nedostajao.

Castro se 26. srpnja 1963. obratio skupu koji je proslavljao 10. godišnjicu njegova napada na vojarnu Moncada. Medu tisućama poslušnih slušatelja bila je i Fidelova majka Lina. Umrla je nekoliko dana kasnije. Fidel je došao na sprovod s ostalim članovima obitelji, medu kojima je bio i mladi brat Raul, tvrdolinijaški ministar revolucionarnih vojnih snaga. No dok je Raul plakao, Fidel nije pokazivao nikakve emocije. Je li to bila nemogućnost iskazivanja osjećaja ili tek samokontrola? Bez sumnje, i jedno i drugo. Jednako se ponašao kada je čuo za smrt svoga oca tijekom izgona u Meksiku. Tada su promatrači bili šokirani vrlo nekubanskim nedostatkom emocija kojim je Fidel primio vijest. Jedini pokazatelj bilo kakve unutarnje reakcije bila je neuobičajena tišina i zamišljenost.

Kada je kasnije te godine saznao za atentat na predsjednika Kennedvja, Castro je također pokazao malo osjećaja. Njegove reakcije promatrao je francuski novinar Jean Daniel koji je došao na Kubu nakon sastanka s Kennedvjem u Washingtonu i koji je želio poslužiti kao neslužben i iskren pregovarač između dvije vlade. U prošlosti je Castro, obično uz mnogo sprdnje i grdnje, o Kennedvju govorio kao o arogantnom play-boyu. Tijekom krize s projektilima rekao je da se Kennedy ponaša kao gusar Henry Morgan. Nije bio čak ni u rangu Francisa Drakea, koji je »posjedovao nesumnjive vrline«. No do Danielova posjeta, Castro je ublažio svoje mišljenje o Kennedyju. U razgovoru s Danielom priznao je da je Kennedy počeo pokazivati realizam i modernost. Komentirao je da je Kennedy barem bolji od svojega republikanskog suparnika senatora Gokhvatera. »Spreman sam reći da sam Goldwaterov prijatelj«, podrugljivo je rekao Castro, »ako to pomogne Kennedvju da ga pobijedi.«

Castro je ručao s Danielom kada ih je prekinuo hitan telefonski poziv od predsjednika Dorticosa. Prema Danielovim riječima, Castro je bio mrk dok je slušao Dorticosov izvještaj. »Pucali su?... Ozlijeđen?. .. Ozbiljno?...«

Kad se vratio za stol, rekao je: »Loše vijesti.« Savjetnik je upalio radio i skupina je slušala vijesti o Kennedvjevu stanju. Kada je objavljena njegova smrt, Castro je ustao i rekao Danielu: »Pa, to je kraj vaše mirovne misije. Sve se promijenilo.« Pokušao je reći nešto pozitivno o Kennedyju, što bi, bez obzira na sve, bilo neiskreno. Konačno je rekao Danielu: »Reći ću vam jedno: Kennedy je barem bio neprijatelj na kojeg smo se naviknuli. Ovo je ozbiljna stvar, vrlo ozbiljna stvar.«* Fair Play for Cuba Committee, kratica FPCC, aktivistička skupina utemeljena početkom 1960. u SAD-u (nap. ur.).

Pitao je Daniela što zna o Lvndonu Johnsonu, potpredsjedniku koji je brzo prisegnuo kao novi predsjednik. Kakav je njegov odnos s CIA-om? Daniel je vrlo malo znao o Johnsonu.

Opis američkog radijskog reportera krvlju zaprljanih čarapa Jackie Kennedv potaknuo je provalu bijesa kod Castra zbog lošeg ukusa i senzacionalizma američkih medija. »Kakav je to um? Ipak postoje razlike između naših civilizacija. Jeste li i vi u Europi ovakvi? Za nas iz Latinske Amerike, smrt je sveta stvar. Ne samo da obilježava kraj neprijateljstava, nego također nameće pristojnost, dostojanstvo, poštovanje...« Kada su se saznali detalji o atentatoru Leeju Harvevju Oswaldu, koji je pripadao Odboru za pošten odnos prema Kubi*, Castro je rekao: »Pokušat će nas okriviti za ovo.« Defenzivno je istaknuo da je uvijek bio protiv atentata, čak i tijekom borbe protiv Batiste. U televizijskom govoru sljedećeg dana, Castro je rekao da Kubanci nisu povezani s atentatom i ne znaju ništa o Oswaldu. Niti jedan ljevičar ne bi počinio takav zločin. Prije je atentat djelo krajnje desnice, ljudi koji su se protivili Kennedvju jer su željeli agresivniju i ratoborniju politiku.

Suočen s izborima za manje od godinu dana, predsjednik Johnson nije želio riskirati doimajući se mekanim prema Castru. Jačanje ekonomskog i diplomatskog pritiska na Kubu postalo je još veći prioritet novoj vladi. Castrovo pitanje o Johnsonovoj vezi s CIA-om pokazalo se dalekovidnim. Johnson je očito imao manje obzira od braće Kennedv oko korištenja atentata kao političkog oružja. CIA je regrutirala zaposlenika kavane Havana Libre, koji je pokušao ubaciti kapsulu cijanida u frape koji je pio Castro. No kapsula je bila smrznuta, pa je puknula prije nego što je mogla biti ubačena.

Američki ekonomski pritisak povećao je kubansku ovisnost o Sovjetskom Savezu. Castro je pak bio pod Hruščovljevim pritiskom da smanji goleme troškove sovjetske potpore. Hruščov je želio da Castro bezrezervno podrži njegovu doktrinu mirne koegzistencije i pokuša obnoviti normalne odnose s SAD-om. Tijekom drugog i kraćeg Castrova posjeta Sovjetskom Savezu, dvojica su lidera odobrila petogodišnji trgovinski sporazum u kojem se sovjetska vlada obavezala preuzeti većinu kubanske proizvodnje šećera po povoljnim cijenama. U zamjenu je Castro podržao mirnu

koegzistenciju i uvjerio svoje domaćine da nema nikakvu namjeru provocirati Amerikance.

Međutim, događaji su ubrzo doveli do druge opasne krize. Američka Obalna straža uhitila je četiri kubanska ribarska broda jer su navodno ribarili u američkim vodama. Kako brodovi nisu prekršili nikakav savezni zakon, američka je vlada naredila njihovo puštanje. Tada je vlada Floride ustvrdila da ona ima nadležnost nad slučajem. Posade svih brodova odvedene su u zatvor u Key Westu. Unatoč svim obećanjima o suzdržavanju, ovo je ipak bilo previše za Castra. Na televiziji je osudio američki potez. Rekao je da američki ratni brodovi svakoga dana ulaze u kubanske teritorijalne vode. Špijunski brod je bio stalno stacioniran u vodama pored Havane. Špijunski su avioni redovito ulazili u kubanski zračni prostor. A sada je 36 nevinih kubanskih ribara u međunarodnim vodama uhićeno, zatvoreno i podvrgnuto svim vrstama poniženja kako bi ih se natjeralo da prebjegnu. Njegov je odgovor bio ukidanje dostave vode američkoj bazi u Guantanamu. Povisujući uloge, Amerikanci su otpustili većinu kubanskih zaposlenika u bazi. Na kriznom sastanku kubanske vlade, Castro i njegovi ministri šalili su se kako Hruščov sada sigurno paničari.

No Hruščov se nije trebao brinuti. Floridski je sudac kapetanima kubanskih brodova odredio uvjetnu zatvorsku kaznu od šest mjeseci i kaznio ih s po 500 dolara. Kazne su odmah plaćene, a posada se na svojim brodovima vratila u Havanu na herojski doček. Castro ih je pozdravio nazivajući ih primjerima novog čovjeka stvorenog revolucijom. »Vaše dostojanstvo i moral sigurno su se dojmili neprijatelja. Ovo je nova generacija Kubanaca.« Djelomično igrajući ulogu za ljude u Moskvi, Castro je nastavio s izražavanjem skromnosti. Rekao je da bi se mornarička baza Guantanamo jednom trebala vratiti Kubi, ali da nema žurbe. U međuvremenu, sad kad su kubanski ribari oslobođeni, spremanje ponovno dostavljati vodu. No Amerikanci nisu namjeravali dva puta pasti na istu igru. Odlučili su opskrbljivati bazu pomoću tankera dok se ne postave aparati za desalinizaciju.

Unatoč čestom spominjanju komunističke discipline, Castro je ostao svojeglav brbljavac, neprestano mijenjajući predmete oduševljena zanimanja. Godine 1964. počeo se manijakalno zanimati za poljodjelstvo. Provodio je malo vremena u svojem uredu okružen vladinim papirima. Često je putovao po zemlji i posjećivao najudaljenija sela, uglavnom vozeći vlastiti džip. Zapitkivao je, slušao žalbe seljana i, prije svega, pokazivao svima svoje naizgled enciklopedijsko znanje o poljodjelstvu, uglavnom naučeno iz knjiga i časopisa. Zbog nevjerojatna pamćenja, zadivio bi čak i stručnjake detaljnim poznavanjem njihovih disciplina. Bilo bi mu dovoljno da pročita članak u stručnom časopisu i da u čitavoj zemlji pokrene novu politiku.

Žetva šećerne trske, najavio je Castro, udvostručit će se idućih pet godina i do 1970. dosegnuti 10 milijuna tona. Revolucija će proizvesti »šećernu atomsku bombu« i omogućiti dominaciju svjetskim tržištem. Osobno je nadzirao eksperimente kojima se mjerio rast šećerne trske pod različitim uvjetima. Rekao je da će također doći do golema povećanja u proizvodnji mesa i mliječnih proizvoda. Iz Kanade se uvozilo na tisuće posebnih rasplodnih bikova kako bi se poboljšala kvaliteta kubanske stoke. Pokrenuo je grandioznu shemu uzgajanja kave u pojasu oko Havane i naredio da se zasade golemi novi voćnjaci limuna.

Osjećajući mrvu grižnje savjesti zbog situacije u kojoj se našla njegova stara ljubavnica Naty Revuelta, Castro joj je dao posao atašea za znanost u kubanskom veleposlanstvu u Parizu. Iako nije imala nikakve kvalifikacije za taj posao, prekrasna Naty pokazala se vrlo uspješnom u uvjeravanju nekolicine uglednih francuskih znanstvenika da se zainteresiraju za Kubu. Tako je stupila u kontakt s francuskim agronomom Andreom Voisinom, koji se specijalizirao za korištenje trave kao stočne hrane. Castro je pročitao Voisinovu knjigu i odlučio da bi se njegove ideje o pašnjacima za stoku mogle provesti u djelo na čitavom otoku. Naredio je da se 2000 primjeraka svake od brojnih Voisinovih knjiga raspodijeli po školama i eksperimentalnim farmama te pozvao Francuza na Kubu da drži predavanja. Kada je Voisin došao sa svojom suprugom, tretirali su ih kao šefove države. Na večeri Castro inzistirao da Voisin kuša »kubanski camembert«. Voisin je zaključio da »nije loš« i da je »u francuskom stilu«. Castro je uporno nastojao navesti Voisina da prizna kako je kubanski camembert bolji od francuskog. No Voisin nije popuštao. Uzeo je jednu Castrovu cigaru i pitao nisu li kubanske cigare najbolje na svijetu. »Ne možete pobijediti tradiciju. Moj sir i vaše cigare iza sebe imaju stoljeća iskustva.«

To je bio problem Castrove nove poljoprivrede. Odbacio je prikupljenu mudrost tradicionalnih kubanskih ratara. Drastična poboljšanja koja je očekivao nisu se ostvarila. Voisin, možda previše uzbuđen zbog pažnje svojeg nadmenog i zahtjevnog učenika, umro je od srčanog udara dok je još bio na Kubi.

U listopadu 1964. Hruščovu je iznenada oduzeta vlast. Njegove su ga kolege optužile za nepromišljene ideje, prenagle odluke, hvalisanje i brojne druge mane. Sve su te mane dokazane, prema novim sovjetskim vodama Brežnjevu i Kosiginu, u Hruščovljevu vođenju kubanske krize 1962., kada je »priznao poraz« pred imperijalistima i ozbiljno naškodio sovjetskom ugledu.

Nakon prvotnog šoka, Castro nije bio siguran što da misli o Hruščovljevu padu. Nikada mu nije potpuno oprostio za povlačenje projektila s Kube bez prethodnog savjetovanja. Prezirno je gledao na njegovu nespremnost da podrži nasilnu revoluciju u Latinskoj Americi. No, unatoč ovim političkim neslaganjima, Castro se iskreno divio Hruščovu kao čovjeku:

njegovu oštrom seljačkom umu i toploj, srdačnoj naravi. Castro je u Hruščovu prepoznao nešto od svojeg nemirnog temperamenta. Često gaje hvalio do neba. Govori u kojima je veličao Hruščovljeve vrline obično su se objavljivali u Sovjetskom Savezu. Nije mogao sebi dopustiti da se zamjeri novom sovjetskom vodstvu braneći svojeg starog prijatelja. No procijenio je da bi bilo oportunistički i nedostojanstveno pridružiti se kritikama. Stoga je šutio.

Castro se nadao da će novo vodstvo u Moskvi biti otvorenije prema njegovim pokušajima da potakne širenje revolucije. Unatoč sovjetskom neodobravanju, nastavio je slati oružje i drugu pomoć gerilskim organizacijama u raznim zemljama Latinske Amerike. Pažljivo je izbjegavao miješanje u Meksiko jer meksička vlada nije prekinula odnose s Kubom. No ostale latinskoameričke vlade slijedile su SAD i prekinule diplomatske i ekonomske veze s Kubom. Castro nije čovjek koji će okrenuti drugi obraz. Ako se kolumbijska i venecuelska vlada pridruži SAD-u i pokuša uništiti kubansku revoluciju, on će zauzvrat pomoći marksističkim gerilskim skupinama koje rade na zbacivanju tih vlada. Che Guevara dobio je dopuštenje za provedbu "Andskog projekta", podizanja gerilskog ustanka, u planinskim regijama Argentine, Bolivije i Perua koji će doživjeti neuspjeh.

Provodio je malo vremena u svojem uredu okružen vladinim papirima. Često je putovao po zemlji i posjećivao najudaljenija sela, uglavnom vozeći vlastiti džip. Zapitkivao je, slušao žalbe seljana i, prije svega, pokazivao svima svoje naizgled enciklopedijsko znanje o poljodjelstvu, uglavnom naučeno iz knjiga i časopisa. Zbog nevjerojatna pamćenja, zadivio bi čak i stručnjake detaljnim poznavanjem njihovih disciplina. Bilo bi mu dovoljno da pročita članak u stručnom časopisu i da u čitavoj zemlji pokrene novu politiku.

Žetva šećerne trske, najavio je Castro, udvostručit će se idućih pet godina i do 1970. dosegnuti 10 milijuna tona. Revolucija će proizvesti »šećernu atomsku bombu« i omogućiti dominaciju svjetskim tržištem. Osobno je nadzirao eksperimente kojima se mjerio rast šećerne trske pod različitim uvjetima. Rekao je da će također doći do golema povećanja u proizvodnji mesa i mliječnih proizvoda. Iz Kanade se uvozilo na tisuće posebnih rasplodnih bikova kako bi se poboljšala kvaliteta kubanske stoke. Pokrenuo je grandioznu shemu uzgajanja kave u pojasu oko Havane i naredio da se zasade golemi novi voćnjaci limuna.

Osjećajući mrvu grižnje savjesti zbog situacije u kojoj se našla njegova stara ljubavnica Naty Revuelta, Castro joj je dao posao atašea za znanost u kubanskom veleposlanstvu u Parizu. Iako nije imala nikakve kvalifikacije za taj posao, prekrasna Naty pokazala se vrlo uspješnom u uvjeravanju nekolicine uglednih francuskih znanstvenika da se zainteresiraju za Kubu. Tako je stupila u kontakt s francuskim agronomom Andreom Voisinom, koji se specijalizirao za korištenje trave

kao stočne hrane. Castro je pročitao Voisinovu knjigu i odlučio da bi se njegove ideje o pašnjacima za stoku mogle provesti u djelo na čitavom otoku. Naredio je da se 2000 primjeraka svake od brojnih Voisinovih knjiga raspodijeli po školama i eksperimentalnim farmama te pozvao Francuza na Kubu da drži predavanja. Kada je Voisin došao sa svojom suprugom, tretirali su ih kao šefove države. Na večerice Castro inzistirao da Voisin kuša »kubanski camembert«. Voisin je zaključio da »nije loš« i da je »u francuskom stilu«. Castro je uporno nastojao navesti Voisina da prizna kako je kubanski camembert bolji od francuskog. No Voisin nije popuštao. Uzeo je jednu Castrovu cigaru i pitao nisu li kubanske cigare najbolje na svijetu. »Ne možete pobijediti tradiciju. Moj sir i vaše cigare iza sebe imaju stoljeća iskustva.«

To je bio problem Castrove nove poljoprivrede. Odbacio je prikupljenu mudrost tradicionalnih kubanskih ratara. Drastična poboljšanja koja je očekivao nisu se ostvarila. Voisin, možda previše uzbuđen zbog pažnje svojeg nadmenog i zahtjevnog učenika, umro je od srčanog udara dok je još bio na Kubi.

U listopadu 1964. Hruščovu je iznenada oduzeta vlast. Njegove su ga kolege optužile za nepromišljene ideje, prenagle odluke, hvalisanje i brojne druge mane. Sve su te mane dokazane, prema novim sovjetskim vodama Brežnjevu i Kosiginu, u Hruščovljevu vođenju kubanske krize 1962., kada je »priznao poraz« pred imperijalistima i ozbiljno naškodio sovjetskom ugledu.

Nakon prvotnog šoka, Castro nije bio siguran što da misli o Hruščovljevu padu. Nikada mu nije potpuno oprostio za povlačenje projektila s Kube bez prethodnog savjetovanja. Prezirno je gledao na njegovu nespremnost da podrži nasilnu revoluciju u Latinskoj Americi. No, unatoč ovim političkim neslaganjima, Castro se iskreno divio Hruščovu kao čovjeku: njegovu oštrom seljačkom umu i toploj, srdačnoj naravi. Castro je u Hruščovu prepoznao nešto od svojeg nemirnog temperamenta. Često gaje hvalio do neba. Govori u kojima je veličao Hruščovljeve vrline obično su se objavljivali u Sovjetskom Savezu. Nije mogao sebi dopustiti da se zamjeri novom sovjetskom vodstvu braneći svojeg starog prijatelja. No procijenio je da bi bilo oportunistički i nedostojanstveno pridružiti se kritikama. Stoga je šutio.

Castro se nadao da će novo vodstvo u Moskvi biti otvorenije prema njegovim pokušajima da potakne širenje revolucije. Unatoč sovjetskom neodobravanju, nastavio je slati oružje i drugu pomoć gerilskim organizacijama u raznim zemljama Latinske Amerike. Pažljivo je izbjegavao miješanje u Meksiko jer meksička vlada nije prekinula odnose s Kubom. No ostale latinskoameričke vlade slijedile su SAD i prekinule diplomatske i ekonomske veze s Kubom. Castro nije čovjek koji će okrenuti drugi obraz. Ako se kolumbijska i venecuelska vlada pridruži SAD-u i pokuša uništiti kubansku revoluciju, on će zauzvrat pomoći

marksističkim gerilskim skupinama koje rade na zbacivanju tih vlada. Che Guevara dobio je dopuštenje za provedbu "Andskog projekta", podizanja gerilskog ustanka, u planinskim regijama Argentine, Bolivije i Perua koji će doživjeti neuspjeh.* Pravim imenom Charles Bunny Hearn, jedan od popularnijih američkih igrača bejzbola između 1910. i 1920. kada je igrao i za New York Giantse. Umro je 1959. (nap. ur.).

Castrova vlada također je stupila u kontakt s revolucionarnim pokretima u drugim dijelovima svijeta, uključujući Zanzibar, Južni Jemen, Palestinu i Vijetnam. Kubanci su organizirali vježbe i dali opremu. Čak su i revolucionarni Amerikanci, uglavnom crnci, pozvani na žal Jibacoa južno od Havane, gdje su mogli upoznati druge revolucionare, recimo, goste iz Vijetkonga. Castro se posebno zaimao za prokubanske Amerikance. Organizirao je da Bunny Hearn* svaki dan dobije glavicu salate za svojeg ljubimca zeca.

No 1964. svjetska regija koja se činila najzrelijom za revolucionarne promjene bila je Afrika. Crna Afrika bila je nazadna, buma i samo djelomično slobodna od europske vlasti. Najnazadniji i najburniji bio je Kongo Kinshasa, nekadašnji belgijski Kongo. SAD je trošio mnogo sredstava kako bi osigurao da ova golema zemlja, sa svojim velikim mineralnim resursima, ostane pod prozapadnom vladom. Kakav bi tek to bio puč kad bi Castro poslužio kao katalizator za revolucionarnu promjenu u Kongu!

Predvodnik prve velike kubanske najezde u Afriku bio je Che Guevara. Guevarin odlazak nije, kako su neki mislili, označio ozbiljan raskid s Castrom. Fidel i Che su uvijek imali neke ideološke razlike i nesuglasice, no njihovo prijateljstvo i obostrano divljenje nikada nije bilo ozbiljnije poljuljano. Ponekad im je odgovaralo da glume dvostruku ulogu, s Castrom kao umjerenjakom i Guevarom kao ekstremnim radikalom. Tijekom rata protiv Batiste, kad su se neki protivnici komunizma žalili Castru zbog Guevarinih marksističkih pogleda, Castro je rekao da će Guevaru nakon pobjede poslati u inozemnu misiju ne bi li ga maknuo s puta. I zaista, nekoliko mjeseci nakon pobjede, poslao ga je na dvomjesečnu turneju po Africi, Aziji i Istočnoj Europi. Kad gaje neki kolega upitao zašto gaje Castro poslao na ovu dugu i naizgled besmislenu misiju, Guevara je odgovorio: »Jer sam ga previše živcirao.« No Guevara je bio zaigran. Castro je otpočetka odlučio igrati glavnu ulogu na svjetskoj pozornici, a smatrao je da Guevara ima pamet i viziju kojom će pripremiti podlogu.

Do kraja 1964. Guevara se ispuhao kao ministar industrije. Važnost industrijalizacije je umanjena; pažnja je usmjerena na poljoprivredu.

Guevara se također upleo u podužu i besciljnu ideološku raspravu s većinom drugih ministara. Želio je krenuti izravno prema utopijskom komunizmu u kojem je svatko plaćen prema potrebama, dok su za rad

potrebni samo moralni poticaji. Ekstremniji komunisti u vladi tvrdili su da su u ranoj fazi socijalizma nužni materijalni poticaji, dakle, razlike u plaćama. Castro je za promjenu stao u sredinu, simpatizirajući Guevarin stav ali ne želeći u javnosti podržati protusovjetsko gledište. U tom je trenutku obojici odgovaralo da Che otide iz Kube i potpuno se posveti širenju revolucije. U veljači 1965., usred još jedne afričke turneje, Guevara je održao govor u Alžiru, izlažući ideju svjetske revolucionarne akcije protiv imperijalizma. Kritizirao je Sovjetski Savez zbog plašljivosti i zato što se ponaša kao imperijalist nedovoljno pomažući i povezujući pomoć uz politiku. Castro ga je dočekao kada se vratio u Havanu, ali je zatim Che nestao iz javnosti. Je li u nemilosti? Je li u zatvoru ili mrtav? Gdje je? Castro je odbio reći.

Zapravo se Guevara uputio u novu donkihotsku avanturu. Rekao je svojoj majci: »Opet osjećam Rosinanteova rebra pod svojim petama... Vraćam se na cestu s kopljem pod rukom.« Sa skupinom elitnih kubanskih volontera odletio je u Brazzaville u Središnjoj Africi. Ljevičarski predsjednik Konga Brazzavilla želio je kubansku vojnu i sigurnosnu pomoć kako bi učvrstio svoj položaj i pokrenuo revoluciju u mnogo većem susjednom Kongu Kinshasi. Guevarin zadatak bio je organizirati marksistički gerilski pokret u Kongu Kinshasi. Bila je to prava borba. Plemena su bila medu sobom podijeljena, a politička svijest gotovo da nije postojala. Većina mogućih novaka iz Konga nije bila impresionirana kubanskim revolucionarima, a Guevarina marksistička retorika ih je zbunjivala.

Na Kubi je ekonomija i dalje bila u lošem stanju. Većina ljudi i dalje je podupirala revoluciju te su mnogi vjerovali Castrovim obećanjima o budućnosti blagostanja pod komunizmom. No sada je valjalo puno raditi dok su nagrade bile male. Odbori za obranu revolucije progonili su protivnike. Ne čudi da je još bilo ljudi koji su željeli otići, posebice oni koji su imali rođake u prognaničkim zajednicama na Floridi. No prekinute su izravne veze s SAD-om, a bilo je teško i skupo letjeti preko Meksika ili Španjolske. Neki su se stoga odlučili na očajnički korak i pokušali 140 kilometara do Floride prijeći u čamcima ili splavima iz kućne radinosti. One koji su uspjeli dočekivali su kao heroje i isticali kao dokaze o strašnim uvjetima u Castrovoj komunističkoj tamnici.

Ljudi iz čamaca bili su loša propaganda za Castra. No smatrao je da situaciju može preokrenuti u svoju korist. Iznenada je najavio da su svi koji se žele pridružiti rođacima u SAD-u slobodni to učiniti. Vlada će im pomoći organizirati odlazak iz ribarske luke Camarioca. Tisuće ljudi prihvatile su njegovu ponudu. Castro se želio riješiti nezadovoljnika, no broj je bio veći nego stoje želio ili očekivao. Objavio je da ne smiju otići muškarci između 15 i 26 godina. »Nismo spremni davati im topovsko meso za Vijetnam.« Amerikance je također zabrinjavala mogućnost nekontrolirane masovne migracije. Prvi put su dvije strane imale

zajednički interes u pregovorima. Uskoro su iz Kube prema Miamiju odlazila dva leta dnevno s putnicima dogovorenima između dvije vlade.

Ekonomski problemi i javno nezadovoljstvo nisu nagnali Castra da se povuče iz svojega marksističko-lenjinističkog angažmana. U listopadu 1965. se vladajuća stranka, čije se ime nekoliko puta mijenjalo, uvijek upućujući na labavu koaliciju revolucionarnih skupina, ponovno konstituirala i preuzela novo i jednostavnije ime: Kubanska komunistička partija. Objavljeno je članstvo Centralnog komiteta. Ime Che Guevare nije bilo na popisu. Je li time potvrđeno da Che više nije u milosti? Vjerojatno kako bi izbjegnuo taj dojam, Castro je napokon odlučio dati barem djelomično objašnjenje za Guevarin tajanstveni nestanak. Melodramatski je javnosti pročitao pismo koje mu je prije šest mjeseci Che napisao prije odlaska s Kube. Pismo je bilo dugačko i puno emocija. »Druge nacije traže moj skroman trud. Mogu napraviti ono što ti ne možeš zbog svojeg položaja vode Kube. Došlo je vrijeme da se rastanemo... Ako se u svojem zadnjem času zateknem pod drugim nebom, moje misli će biti s ovim ljudima i posebno s tobom... Grlim te svim svojim revolucionarnim žarom, Che.«

Pismo nije otkrilo Cheovo boravište. Nedugo nakon sto je Fidel obznanio pismo, Che je odustao od beznadnog zadatka organiziranja revolucije u Kongu. Potajno se vratio na Kubu, planirajući ponovno pokušati u poznatom i srodnom okruženju Južne Amerike. Bio je dobro maskiran. Fidel Castro je pozvao najintimnije kolege na objed kako bi upoznali stranog poslovnog čovjeka. U početku nitko od njih nije shvatio daje zaobljen, proćelav stranac u srednjim godinama nitko drugi do Che. Nakon odmora i prikupljanja snage na Kubi, Guevara je potajno odletio u Prag. Odande su on i 17 Kubanaca odletjeli u Boliviju, odlučni da rasplamsaju revolucionarnu vatru usred južnoameričkog kontinenta.

Dok su Castrovi tajni agenti davali oružje i obuku za revolucionarne pokrete u svijetu, on je nastojao izgraditi što širu međunarodnu koaliciju vlada Trećega svijeta i pokreta koji se suprotstavljaju »imperijalizmu, kolonijalizmu i neokolonijalizmu«. Godine 1966. u Havani je organizirao Prvu interkontinentalnu konferenciju Afrike, Azije i Južne Amerike. Već je postojalo dosta ljevičarskih afričko-azijskih organizacija i pokreta. Novost u Castrovu pristupu bilo je uvođenje Južne Amerike u taj krug. Bio je to pravi izazov za jednu od glavnih postavka američke vanjske politike: da je zapadna polutka područje posebnog interesa, pod američkim skrbništvom i zaštitom. Iz američke je perspektive interkontinentalna konferencija još više povećala opasnost i zlonamjemost Castrove međunarodne uloge.

Majstor publiciteta i retorike, Castro je sada postao važan igrač na svjetskoj sceni. Ali nije mogao sakriti činjenicu da vlada slabom i ovisnom ekonomijom. Planirani rast proizvodnje šećera nije dostignut. Castro je oduševljeno naručio brojne posebno dizajnirane sovjetske

kombajne, no pokazali su se nedjelotvornima na neravnoj zemlji i nisu mogli zamijeniti ljudski rad. Kako bi poslužio kao primjer, Castro je proveo sate i dane fotografirajući se kako mačetom reže trsku, pritom se obilno znojeći. Na tisuće gradskih radnika dovedeno je u sela kako bi pomogli u žetvi.

Castro se nadao da će 1966. sklopiti sporazum s Kinom o razmjeni šećera za rižu. Takav bi mu dogovor proširio manevarski prostor smanjivši ovisnost o Sovjetskom Savezu. No Kinezi su se povukli u posljednji trenutak. Nisu imali viška riže, a kubanski šećer im nije trebao. U međuvremenu je Castro kubanska rižina polja pretvorio u plantaže šećerne trske. Uskoro je došlo do nestašice riže, temeljne namirnice kubanske prehrane. Kinesko veleposlanstvo u Havani dodatno je razljutilo Castra marljivo šireći sebičnu protusovjetsku propagandu. Castro se osjećao ogorčeno i izdano. U nizu govora okomio se na Kineze s bijesom i mržnjom odbijena prosca.

Kasnije te godine Castro je pao u još jedno od svojih razdoblja očite depresije i povlačenja u sebe. Nije mnogo govorio i doimao se izbezumljeno i frustrirano. Možda je bio bolestan ili se oporavljao od manje operacije. No kao u prethodnim slučajevima, povratio je duh i vratio se s još militantnijim stavom. Svađa s Kinezima nije ga učinila ništa sklonijim Sovjetskom Savezu. Oštro je napao prosovjetsku Komunističku partiju Venezuele. Venecuelski komunisti kritizirali su Kubu jer se miješa u venecuelska pitanja i podržava venecuelsku »frakciju« koja se umjesto za političku akciju zalaže za naoružani ustanak. Castro nije želio nikoga slušati. Niti jedna zemlja, gorljivo je ustvrdio, nije postigla komunizam, čak niti Sovjetski Savez. Kako se cesta do komunizma nalazi u neistraženu području, svaka revolucija ima pravo tražiti vlastiti put. Kuba će nastaviti podupirati marksiste koji su spremni i željni borbe, a ne one koji žele samo razgovarati.

Castro je pronašao rječita glasnogovornika za svoje ideje u ljevičarskom francuskom intelektualcu Regisu Debravu. Nakon dugih rasprava s Castrom, Debrav je izdao knjigu Revolucija unutar revolucije, strastveno izlažući uvjerenje u Castrovu ideju stvaranja što većeg broja žarišta seoskih gerilskih ustanaka u Trećem svijetu. Knjiga je bila izvor nade i nadahnuća tisućama mladih južnoameričkih radikala. Iz svojeg tajnog logora u bolivijskoj šumi, Che Guevara je potpalio plamenove dugačkom porukom kojom poziva na stvaranje »dva, tri, mnogo Vijetnama« kako bi iscrpili i konačno uništili snagu američkog imperijalizma. Castro je zauzvrat hvalio napredovanje bolivijskog ustanka. Rekao je da Amerikanci šalju sve više »savjetnika« koji bi trebali ojačati teror bolivijske vlade ali će, kao u Vijetnamu, propasti u naumu da zaustave revolucionarni val. Castrov šef obavještajaca u Parizu povezao se s Debravom i potajno ga prebacio u bolivijsku prašumu kako bi cijenjeni pisac mogao iz prve ruke izvješćivati o uspjehu revolucije.

No stvarao se rascjep između Castrovih proročanstva i realnosti Cheova slabog napretka. Oslabljena bolestima i demoralizirana neprohodnim terenom i neprestanom kišom, Guevarina je mala družina polako odustajala. Castro je poslao nekoliko viših i vjernih agenata da ojača skupinu. No bolivijska se komunistička partija hladno odnosila prema Kubancima, a mnogi seljaci koje su došli osloboditi nisu im pretjerano vjerovali. U listopadu 1967. odred bolivijske vojske zarobio je Guevaru. Prema zapovijedi bolivijskog glavnog stožera, zatvorenik je strijeljan. Fotografije njegova golog leša, s podignutom glavom kako bi ga se lakše prepoznalo, obišle su cijeli svijet. Carstvo je uzvratilo udarac.

Fidela Castra je vijest duboko uznemirila i prvi je put pokazao osjećaje. Kako je rekla Celia Sanchez, zaključao se u svoju sobu i udarao po zidovima. To nisu bili samo osjećaji potaknuti smrću prijatelja. To je bio golem udarac njegovim vlastitim nadama i ciljevima. Kako će objasniti Cheov neuspjeh? U javnosti ga je hvalio kao velikog i nesebičnog revolucionara, ali sada bi mu odgovaralo istaknuti neku Cheovu manu. Guevara je bio previše skroman i premalo zabrinut za vlastitu sigurnost. Castro je rekao da čak niti na Sierri Maestri Guevara uopće nije mario za opasnost. Njegove su ga kolege morale obuzdavati da nepotrebno ne ugrožava svoj život. Ova kritika nije bila izdaja Chea. Castro je samo nastojao umanjiti štetu načinjenu revolucionarnom cilju. Guevaru su zarobili i ubili jer nije mario za vlastitu sigurnost. Ostali revolucionarni vode, Castro je natuknuo, neće imati istu slabost i neće doživjeti neuspjeh. Bolivija za sada nije drugi Vijetnam. Ali imperijalisti ne bi smjeli zadovoljno trljati ruke. Sigurno će izroniti i drugi Vijetnami.

Nisu samo imperijalisti bili zadovoljni zbog Guevarina kraja. Prosovjetski novinari iz cijelog svijeta pisali su članke o poukama naučenim iz Guevarina neuspjeha. Pokazao je, pisali su, da oružana pobuna neće uspjeti u Latinskoj Americi; da je jedina mogućnost napretka strpljiv i nenasilan politički rad na podlozi mirnoga suživota. Castro je brzo shvatio daje ta kritika neizravno upućena upravo njemu. Još se više uzrujao kada je saznao da neki istaknuti kubanski »stari komunisti«, pogotovo oni bliski sovjetskom veleposlanstvu, imaju isto mišljenje.

Castrove sigurnosne službe dobile su mnogo savjeta i opreme od sovjetskog KGB-a. To nije spriječilo KGB da vodi vlastitu mrežu uhoda i moćnih agenata na Kubi niti je spriječilo Castra da prati KGB. Po Castrovoj je naredbi Manuel Pineiro, poznat kao »Crvenobradi«, obavještajac fanatično odan Castru, organizirao operaciju praćenja (s prislušnim uređajima, mikrofonima i skrivenim kamerama) kubanskih službenika za koje se sumnjalo da su odaniji Sovjetskom Savezu nego Kubi. Neki su uhićeni i suočeni s dokazima o nevjeri, na što je KGB pobjesnio. Najistaknutiji »stari komunist« Anibal Escalante pokazao je svoje divljenje staljinističkim metodama u prezira vrijednom javnom

priznanju svojih grešaka, zahtijevajući da se na njega okomi puna težina revolucionarne pravde.

U daljnjim pokušajima da se prekine javni pad morala uzrokovan Cheovom smrću, Castro je naredio Veliku revolucionarnu ofenzivu, u stilu Maova Velikog koraka naprijed. Nacionaliziran je gotovo svaki privatni posao koji je preživio - male trgovine, barovi, restorani, radionice za popravke. Ta su mjesta, rekao je Castro, središta profiterstva, korupcije, nerada i nemoralnosti. Vrijeđala su poštene, radišne ljude na poljima i u tvornicama. Kasnije se pokušao okomiti na znakove zapadne popularne kulture. »Lude šezdesete« su došle čak i na revolucionarnu Kubu, stvarajući generaciju dječaka s dugom kosom i djevojaka u mini-suknjama, ovisnih o glazbi Beatlesa. Roditelji su morali uništiti takve simptome kontrarevolucionarne degeneracije.

Castrove prve reakcije na Cheovu smrt bile su taktične i političke. Pokušao je objasniti njegove neuspjehe istovremeno koristeći njegovo mučeništvo kako bi potaknuo revolucionarno oduševljenje. Che je postao ikona čistoće, idealizma i odanosti. No njegova je smrt imala dugoročan i dublji utjecaj na Castrove vlastite nazore i stanje uma. Castru je Che uvijek služio kao revolucionarna svijest, neprestano ga potičući da se drži načela i radikalnog stava, te da se uzdržava opreznog pragmatizma. Cheova smrt je oslobodila Castra ove ponekad neugodne savjesti. Bio je emocionalno iscrpljen. Činilo se da neprestano vodi rat na svim frontama, ne samo protiv imperijalističkog neprijatelja nego i sovjetske plahosti i dvoličnosti, kineske podvojenosti, nedostatka militantnosti medu latinskoameričkim komunistima, lijenosti i slabog rada mnogih Kubanaca, nesposobnih kubanskih birokrata. Čeznuo je za stabilnijim i ugodnijim odnosom sa Sovjetskim Savezom. Možda su njegova odbijanja Sovjetskog Saveza ponekad bila nepromišljena. Možda je Guevarin neuspjeh zaista pokazao da je put prema svjetskoj revoluciji duži nego što se nadao. Počeo je osjećati, i izražavati, veću zahvalnost za sovjetsku pomoć, koju je prije prihvaćao kao nešto samorazumljivo.

Vrhunac Castrova povratka u sovjetski zagrljaj došao je 1968., kada su SSSR i nekoliko saveznika iz Varšavskog pakta upali u Čehoslovačku kako bi srušili reformističku vladu Aleksandra Dubčeka. Mnogi ljevičarski intelektualci očekivali su da će Castro osuditi tu invaziju. Važne komunističke partije na zapadu, prije svega francuska i talijanska, javno su osudile sovjetski potez. Kako onda ne bi prvak nacionalne neovisnosti kao što je bio Castro osudio očito nezakonit potez agresije velesile? No Castro je na sve to gledao drugačije. Za njega Dubčekov »socijalizam s ljudskim licem« uopće nije bio socijalizam. Bio je to paravan za prijelaz na zapadni liberalizam. Dubček je dopuštao da lažna sloboda postupno uništava i potkopava sve temeljne postavke marksističke države. Svjesno ili nesvjesno, pokušao je poništiti razvoj komunizma. Prije svega, pomagao je i bodrio Zapad, posebice SAD.

Stoga Castru nije trebalo dugo da odluči kako će potpuno podržati sovjetski potez. Bolno je upotrijebiti vojnu silu, ali je i nužno i ispravno kada je socijalizam ugrožen. Castro je invaziju opisao kao potez drugarske solidarnosti. Bio je zadovoljan što Sovjetski Savez još uvijek ima snagu potegnuti odlučan i kontroverzan potez kako bi održao snagu i jedinstvo socijalističkog tabora. Za posjeta Moskvi čak je predložio svojim domaćinima da bi mogao javno kritizirati samoga sebe zbog mnogih antisovjetskih komentara koje je izrekao od razdoblja raketne krize. Sovjeti su mu savjetovali da nipošto ne kritizira sebe. Uložili su mnogo kapitala u razvijanje Castrova imidža i ugleda, pa nisu vidjeli nikakvu korist u tome da prizna svoje pogreške, čak i pogrešku kritiziranja Sovjetskog Saveza.

Kao i Margaret Thatcher, Castro je na određeni događaj uvijek gledao u kontekstu šireg sukoba ideologija. Kome bi to koristilo? Zapadnom ili socijalističkom taboru? Nama ili njima? Njegovo mišljenje o sovjetskoj invaziji Čehoslovačke bilo je slično mišljenju Margaret Thatcher o invaziji na Panamu koju je dva desetljeća kasnije naredio prvi predsjednik Bush. Liberali bi se mogli buniti. Pravnici bi mogli reći da se kosi s međunarodnim zakonom. No očito je odgovaralo svjetskim snagama dobra i stoga je zaslužilo bezrezervnu potporu. Kao što je Castro rekao, opravdavajući smaknuća Batistinih vojnika, pravda nije pitanje zakonskih finesa već moralnog uvjerenja.

Za kubansku javnost, Castro nije imao privatni život. Njegovi su obožavatelji pretpostavljali da su svi njegovi radni sati posvećeni revoluciji. Ta slika zapravo nije bila daleko od istine. Nalikovao je Margaret Thatcher ne samo po svojoj ocijeni invazija, već i po temperamentu. Imao je zadatak promijeniti svoju zemlju i svijet. Slijedeći opsesivnu želju da ispuni svoj zadatak bio je neprestano napet i pun naizgled neiscrpne energije. Poput Thatcher, često je radio ili razgovarao do 3 ili 4 sata ujutro, pokazujući malo suosjećanja za umorne savjetnike koji su htjeli ići spavati. Nije ga privlačio odmor bez političke svrhe, kao čitanje beletristike. Ako je čitao Shakespeareova Julija Cezara, bilo je to kako bi proučio što ta drama može reći o mehanici povijesnih procesa. Čak i kada je pecao u ljetovalištu, obično bi većinu vremena proveo izlažući pratnji svoje planove i ideje. Često je znao sate ili čak dane posvetiti zabavljanju stranih posjetitelja, ali samo zato što su mogli ponuditi utjecaj, prestiž ili nešto praktično, kao recimo pozitivan novinski članak. Njegov privatni život, u onom određenom smislu, bio je obavijen velom tajne.

U prvim godinama revolucije, ljudi su znali barem nešto o Fidelovu obiteljskom životu i osobnim interesima. Ponekad bi ga fotografirali dok igra neki sport, obično bejzbol, ili se šeće po golf-terenu. Katkad je sin Fidelito putovao s njim. U tisku se ništa nije pisalo o njegovu seksualnom životu, ali privatno su ga zvali »Konj«, kao pohvalu njegovoj

navodnoj spolnoj moći. Kolale su glasine, tračevi i šale o njegovim vezama s različitim privlačnim ženama. Ljudi su se pitali je li spavao s Ćelijom Sanchez i je li istina da je Celia lezbijka. Hoće li se vjenčati s Naty Revuelta? Ili možda s Teresom Casuso, glamuroznom prijateljicom koju je upoznao tijekom izgona u Meksiku? Castro nije volio takve tračeve i suzbijao ih je. Do kasnih 1960-ih, zid se potpuno zatvorio. Sve vezano uz njegov osobni život tretiralo se kao državna tajna, što je bio jedan od vidova sovjetskog sustava koji je Castro prihvatio bez razmišljanja. Gadila mu se zapadna opsesija privatnim životom i ukusima poznatih ljudi.

Plašt tajnovitosti pokrivao je čak i bezazlene aktivnosti. U četrdesetoj godini Castro se smirio u praktički monogamnoj dugotrajnoj vezi. No osobe izvan kruga njegovih najbližih prijatelja tek su krajem stoljeća saznale za postojanje žene s kojom je proveo veći dio svojeg zrelog života. Bila je to Dalia Soto del Valle, žena dvadesetak godina mlada od Castra. Potjecala je iz bogate obitelji koja se u Trinidadu bavila trgovinom cigara. Castro ju je prvi put upoznao dok je radila kao tajnica u Sindikatu šećernih radnika. Otkad je počela živjeti s Castrom, njezina obitelj i prijatelji prekinuli su gotovo sve kontakte s njom. Navodno je njezina majka rekla daje »izgubila kćer« i daje Dalia praktički zatvorenica. Živjela je s Castrom u zapadnim predgrađima Havane, u kući koja je postala njegov glavni dom. Jedine susjedne zgrade bile su nastanjene vojnim časnicima ili članovima službe sigurnosti. Kuća je imala veliki vrt s toliko razraslih stabala manga i ceiba da se iz aviona ili satelita nije moglo vidjeti ništa što se događa u vrtu. Castrova flota automobila nestala bi u podzemnim garažama, a ispod kuće je sagrađen i izuzetno zaštićen bunker.

Daliju su opisivali kao visoku i zgodnu ženu svijetle boje kože, s lijepo oblikovanim nosom i gustom kosom. Često je nosila crne kožne čizme. S obzirom na tropsku vrućinu na Kubi, čizme je zasigurno nosila radi ugađanja Castrovu ukusu. Dalia je prihvatila činjenicu da je njezina uloga u Fidelovu životu ograničena. Za doručak ga je dvorila njegovim najdražim jelima, kao što su med, bivolje mlijeko i riba na žaru. No čim bi se pojavili Castrovi savjetnici kako bi utanačili program za taj dan, Dalia bi se tiho povukla.

Kada je prošlo 20 godina zajedničkog života Fidela i Dalije, stekli su rutinu i jezik tipičan za parove u srednjim godinama i međusobno se zvali »stari« i »stara« (»viejo« i »vieja«). Dalia je Fidelu rodila petoro sinova. Svima su nadjenuta imena koja počinju s A, recimo, Alex, Alexander i Alexis. Alexander je također bio Castrov ratni nadimak na Sierri Maestri. Opsjednutost Aleksandrom zasigurno je utjecala. Grčki je Aleksandar potekao iz daleke Makedonije, a ne profinjene Atene. No pokorio je veći dio poznatog svijeta. Fidel je došao iz Orientea, prilično udaljena od političkog središta Havane. No uz bolju sreću, i čvršću potporu Moskve,

možda je mogao postati moderni Aleksandar? To je zasigurno bio njegov cilj.

Castro je očito mislio da uz modernog Aleksandra nema mjesta za prvu damu. Ako je itko igrao tu ulogu, ona je bila podijeljena između Ćelije Sanchez i Vilme Espin, predsjednice Kubanske federacije žena i supruge (kasnije se rastala) Raula Castra. Moguće je da je Fidel bio u kraćoj seksualnoj vezi s Vilmom prije nego što se vezala uz Raula. Jedan savjetnik tvrdio je da je ušao u Fidelov šator na Sierri Maestri tijekom rata protiv Batiste i uhvatio Fidela sa spuštenim hlačama. Žena, za koju je mislio da je Vilma, klečala je u sjeni. Fidel nije izgledao pretjerano pokunjeno. Rekao je: »Neću dugo. Nemoj se previše udaljiti. I drži Ćeliju podalje.«

Bez obzira je li ova priča istinita, Vilma je postala najizloženije javno lice kubanskih revolucionarki: lijepa, živahna, graciozna i potpuno odana Fidelu i komunizmu. Što se Raula tiče, bio je Fidelov zamjenik i nasljednik te jamstvo odanosti oružanih snaga. No nije posjedovao Fidelovu karizmu i snagu karaktera. Često je previše pio (uglavnom najbolji škotski viski) te postajao agresivan ili plačljiv. Unatoč položaju i vezi s Fidelom, Raul je stalno osjećao strahopoštovanje prema velikom vodi. Bojao se pristupiti Fidelu s problemom ako je mislio da će ga to iznervirati.

Glasine o njegovu porijeklu utjecale su na Raulovo samopouzdanje. Njegova je majka Lina rodila dva sina, Ramona i Fidela, koji su jako nalikovali jedan na drugoga - obojica su bili visoki i snažni, vrlo lijepi, s klasičnim crtama. Zatim je nekoliko godina kasnije rodila trećeg sina Raula, koji je bio nizak, ženskast i imao kose oči. Kad se Raul rodio, Linin je suprug don Angel već bio u kasnim pedesetima. Ljudi su nagađali da je Raulov otac netko drugi, a ne postariji Angel Castro. Najizgledniji kandidat bio je Felipe Miraval Miraval, narednik zadužen za mjesni odred Seoske straže. Miraval je kasnije postao pukovnik. Nakon revolucije osuđen je na podužu zatvorsku kaznu zbog sudjelovanja u ubojstvu ljevičarskog političara tijekom Batistine vladavine. Nikada nije otvoreno tvrdio daje otac ministra obrane Raula, ali je poticajno kimao glavom i namigivao kad bi ga ostali zatvorenici zapitkivali o tim glasinama.

Nitko nikada nije sumnjao u porijeklo Ramona Castra. Njegov izgled i gestikulacija bili su toliko slični Fidelovima da bi ga ljudi ponekad zamijenili za vrhovnog zapovjednika. Nježno je gladio bradu i nos na potpuno isti način kao Fidel. Bio je i jednako brbljav, sve više kako je vrijeme prolazilo. No, za razliku od Raula, Ramon se nikada nije niti približio Fidelovoj politici. Nakon revolucije imao je malo dodira s Fidelom, a u razgovorima s članovima vlade koristio je izraze poput »vi komunisti«. Što se tiče drugih članova obitelji, Fidelove sestre Emma i Lidia uglavnom su mu ostale sklone. Ostali su se udaljili. Juana mu je

postala izrazito nesklona, prebjegla je u SAD i osudila ga kao diktatorsko čudovište.

Kada je Fidelito postao tinejdžer, krenuo je u školu pod lažnim imenom i držao se podalje od očiju javnosti. Njegova je majka Mirta 1965. otišla u Španjolsku sa svojim drugim suprugom. Dopušteno joj je da se vrati na Kubu kako bi vidjela Fidelita, ali samo pod uvjetom da medijima ne govori ništa o svojem životu i odnosu sa sinom. Fidelova izvanbračna djeca imala su malo dodira s njim. Svi su dječaci rano poslani u Moskvu kako bi učili o znanosti i marksizmu. Alina, kći Naty Revuelta, pokazala se kao najproblematičnije dijete. Kad je imala deset godina, rekli su joj da njezin otac nije Natyn bivši suprug već Fidel Castro. Malena djevojčica je bila oduševljena. Bio je to dobar protuudarac za djecu iz škole koja su se hvalila poznatim očevima. Također je pretpostavila da će njezin svemogući otac sada riješiti sve njezine probleme i probleme njezinih prijatelja, kao što su nedostatak hrane i loša stambena situacija. Potpuni stranci bacali su pisma u Alinin vrt, moleći je da se zauzme kod Fidela za, primjerice, nepravedno zatvorenog rođaka. Uredno je pisala ocu s popisom zahtjeva, ali nije dobila nikakav odgovor. Umjesto toga, pozvana je na privatnu košarkašku utakmicu na kojoj je Fidel igrao s kubanskom nacionalnom momčadi. Nije bila impresionirana. Svaki put kad bi Fidel dobio loptu, svi bi mu se maknuli s puta. Profesionalci u suprotnoj momčadi jadno su se pretvarali da ga pokušavaju blokirati.

Kao tinejdžerica, Alina je pokazivala simptome bunta i emotivnih problema. Pristupila je skupini zlatne mladeži, djece vladine elite koja su iskorištavala svoj položaj kako bi pila, zabavljala se i vodila ljubav kao privilegirana mladež iz prošlog režima. Sa samo 17 godina prihvatila je bračnu ponudu službenika tajne policije Yoyija, koji je bio mnogo stariji od nje. Rastao se od supruge, crne zabavljačice, kako bi se vjenčao s Alinom. Neposredno prije planiranog vjenčanja Alina je dobila zapovijed da posjeti oca u Palači revolucije. Službenici koji su uručili poziv u kuću gdje su živjele Alina i njezina majka bili su otresiti i strogi, što je pokazivalo da Fidel nije zadovoljan. Kad su Alinu uveli u Fidelov ured, on je izgledao ozbiljno, ali ne i prijeteće. Zagrlili su se. Nakon malo ćaskanja, Fidel je prešao na stvar. Premlada je za udaju. U svakom slučaju, čovjek za kojeg se namjerava udati uopće joj ne odgovara. Skandalozno je da se želi udati bez da se s njim prethodno posavjetovala. Alina već godinama nije stupila u dodir s njim, niti je imala njegov telefonski broj. Priznao je daje bio loš otac te da joj nije posvetio dovoljno vremena i pažnje. Ali sada je njegova dužnost zaustaviti je kako ne bi napravila veliku pogrešku. Zna li da je Yoyi bio oženjen za kabaretsku pjevačicu? Alina ga je upitala misli li reći da je Yoyi neprikladan jer se oženio crnkinjom. Fidel joj je rekao da ne bude drska. Radilo se o tome da Yoyi želi brak s njom iz interesa, jer je Castrova kći. Kako je to moguće, upitala je. Nikada nije imala nikakve koristi od toga što je njegova kći, pa zašto bi Yoyi i pomislio da će imati koristi od tog braka?

Konačno je Fidel postao nestrpljiv i iznio svoje uvjete. Alina treba odgoditi planove za vjenčanje. Ako se za šest mjeseci još želi udati za Yoyija, može to učiniti. Castro će doći na vjenčanje i platiti troškove. No ako se bude držala sadašnjih planova, neće joj se obratiti do kraja života. Odlučila je prihvatiti njegove uvjete. Nakon šest mjeseci nije se predomislila i Fidel je ispunio svoju stranu nagodbe. Svadba je odražana u manijakalno čuvanoj tajnosti koja je tada već zahvatila sve Fidelove privatne aktivnosti. Jedini gosti bili su tjelesni čuvari, pripadnici tajne službe i članovi ministarstva unutarnjih poslova. Kao što se Fidel pribojavao, brak je trajao samo nekoliko mjeseci. Alina se još dva puta udavala i imala brojne ljubavne veze. Neko je vrrjeme radila kao manekenka u državnoj tvrtki koja je prodavala odjeću i organizirala modne revije za strane turiste i diplomate. Ponekad bi sramotila svoju odanu i patničku majku Naty. Jednom je uhićena zbog prostitucije. Postala je meta zapadnih novinara koji su željeli senzacionalističku priču o susretu s Castrovom buntovnom kćerkom. Na kraju je pobjegla u Španjolsku s posuđenom putovnicom.

Fidel je provodio malo vremena sa svojom djecom i rođacima, čak i s bratom i zamjenikom Raulom. Njegova djeca od različitih majki nisu se previše međusobno družila. Alina je imala 13 godina kad je prvi put upoznala Fidelita u stanu strica Raula. Fidel je pak rijetko bio sam. Obično je bio okružen višim dužnosnicima i tjelesnim čuvarima. U njegovoj je pratnji obično bilo i nekoliko osobnih prijatelja, kao stoje osobni tajnik Pepin Naranjo i osobni liječnik Rene Vallejo. S njima bi igrao šah ili razgovarao o onome što mu je bilo na pameti. No posjetitelje bi često iznenadili nevidljivi zidovi koje je stvorio njegov položaj. Čak se i nasamo činio čovjekom dovoljnim samome sebi. Njegova se pratnja smijala njegovim šalama i nudila dovoljno upadica da održi razgovor. No nikada se nisu više nego simbolički usprotivili njegovim stavovima u kojoj god stvari. Ministri koji su u drugim situacijama bili vrlo samouvjereni i svojeglavi, u Castrovoj nazočnosti postajali bi tihi i poslušni. Kad bi Castro odlazio u posjet tvornici ili farmi, često bi zadirkivao ljude, od rukovoditelja do čistačice. Doimao bi se tolerantnim i opuštenim čak i ako bi mu se netko žalio. No ministri i generali su znali da ne mogu slobodno postavljati neugodna pitanja. Znali su da se od njih očekuje da u njegovoj prisutnosti slušaju i iskažu potporu, a ne da budu glavni glumci.

Castro je veoma uživao u hrani i piću. Kao dijete se zanimao za rad španjolske kuharice svojih roditelja i nikada nije zaboravio kako se pripremaju neka tipično iberska jela kao što je bacalao (bakalar). Kao mladić često je sam kuhao, te se smatrao stručnjakom u pripremanju špageta. Kasnije, kada su za njega kuhali profesionalci, ponekad bi ušetao u kuhinju i razgovarao o pripremi jela. Na diplomatskim večerama volio je pokazati svoje znanje razgovarajući o hrani s domaćicom. Cijenio je dobar viski i dobro vino, naučio je mnogo o francuskim vinima od

Georgesa Marchaisa, vode francuske komunističke partije. Jednom ga je toliko obuzela kvaliteta boce rijetkog starog porta koji je poslužio portugalski veleposlanik da je dao razbiti bocu kako bi proučio talog.

Kada je navršio 48 godina, već je bio ozbiljan pušač cigara. U listopadu 1985. prestao je pušiti zbog zdravstvenih problema i kako bi postavio primjer. Uvijek je smatrao važnim biti u dobroj formi. U svojim tridesetim i četrdesetim godinama još je žestoko vježbao i povremeno odigrao košarkašku utakmicu. U kasnijim godinama održavao je formu i zdravlje plivanjem. Ponekad je ronio s harpunom ili plivao s maskom i disalicom. Plivao je polako, ali je mogao prijeći tri-četiri kilometra. Njegovo je zanimanje za plivanje potaknulo CIA-u da smisli kako bi mu se tako mogli približiti. Jedan je plan bio da postave neobično veliku i šarenu školjku na morsko dno gdje je Castro često plivao. Kad bi je Castro dotaknuo, eksplodirala bi. Čim su kubanski protuobavještajci saznali za planove o plivačkom atentatu, Castra su i u vodi počeli pratiti tjelesni čuvari.

Unatoč mnogim dojavama o planiranom atentatu, Castro je vrlo rijetko nosio posebnu zaštitu za tijelo. Medijska nagađanja da Castro nosi oklop mogla su biti točna jer je njegov torzo bio prilično krupan u usporedbi s dugačkim i mršavim nogama. Jednom se hvalio da je njegov jedini zaštitni prsluk onaj moralan. Također se usporedio s krotiteljem lavova. »Krotitelj okrene leda, a lav ostane miran. Ponekad jednostavno okrenem leda i nije me briga.«

Nije imao sluha, pa je glazbu slušao samo iz javne dužnosti. Također se nije pretjerano zanimao za kiparstvo. No volio je knjige i proždrljivo ih čitao cijeli život. Birao je knjige uglavnom prema činjeničnom sadržaju i praktičnoj koristi. No ponekad bi čitao i knjige koje nisu bile vezane uz njegov posao, poput Hawkingove Kratke povijesti vremena i biografija velikih vojnih voda iz prošlosti. Tvrdio je da je Don Kihota pročitao šest puta. I sam je bio perfekcionist u pisanju, te je provodio mnogo sati uredujući tekstove pisama upućenih stranim državnicima.

Kad se Castro susreo s delegacijom kubanskih novinara, ispričao se što nije vidio većinu njihovih uradaka:

Rijetko imam vremena gledati televiziju. Ponekad pogledam trominutni sažetak svega što se dogodilo preko vikenda. Često imam sastanke i obveze u nezgodno vrijeme. Zato također vrlo brzo pročitam novine. Znate da nema mnogo novina. Kako nedostaje papira, mogu se pročitati vrlo brzo. Nemam dovoljno vremena slušati radio. No čitam mnogo dopisa. Čitam mnogo izvješća kako bih saznao što se događa u svijetu i to zahtijeva mnogo vremena... Jako se oslanjam na knjige, jer čovjek mnogo nauči iz njih...

Potpuno zaokupljen iskazivanjem moći, Castro nikada nije ozbiljno požalio što je posvetio život politici. No ponekad je tvrdio da je žrtva dužnosti:

Želio bih biti kao Garcia Marquez, koji ide s jednog mjesta na drugo, gdje god želi, i radi što god poželi. Volio bih biti slikar ili znanstvenik koji provodi istraživanja. Mogu vam reći da sam izabrao najteži posao i da sada samo vršim svoju dužnost. Ako oni koji me žele maknuti to uspiju učiniti, ali časno i pošteno, bit ću im vrlo zahvalan.

Na ručku s nekim europskim diplomatima, Castra su upitali ima li neki privatni hobi i kako provodi slobodno vrijeme. Kao i obično, rekao je da ima malo slobodnog vremena i govorio o svojem zanimanju za plivanje i čitanje. Tada je, uz nevin izraz lica, dodao: »Iskreno, posebno volim čitati izvještaje koje veleposlanstva u Havani šalju svojim vladama.« Osvrnuo se da vidi reakciju svoje publike na ovu očitu indiskreciju. Daje kubanski obavještajac otvoreno govorio o uhođenju stranih veleposlanstava, nesumnjivo bi bio uhićen zbog izdaje. No Castro je postavljao pravila i mogao ih je ignorirati.

»Uostalom, nismo tako dobro informirani kao Amerikanci,« nastavio je:

Jeste li svjesni da svaku radijsku poruku, svaki telefonski poziv upućen na Kubu ili iz nje presreće američka Agencija za nacionalnu sigurnost? 1 ne radi se samo o Kubi. Potpuno je pokriven veći dio svijeta, posebno Latinska Amerika. Prisluškuju i snimaju svoje prijatelje kao i neprijatelje. Ako predsjednik Venezuele podigne telefonsku slušalicu kako bi razgovarao s predsjednikom Meksika, za nekoliko sati doslovan prijevod razgovora kola Washingtonom...

To je potaknulo raspravu o sigurnosti. Castro je komentirao da se novinari u Washingtonu često dočepaju povjerljivih informacija jer se diplomatski izvještaji, pa čak i tajni obavještajni podaci, kopiraju za mnogo ljudi u različitim vladinim odjelima. Zbog toga podaci često procure. Kad se to dogodi, obično je teško ili nemoguće pronaći izvor. »Mi pokušavamo izbjeći taj problem. Povjerljive dokumente šaljemo samo i isključivo onima koji ih moraju znati. Kopije obično dobije samo nekolicina imenovanih dužnosnika. Ponekad mi neki od naših veleposlanika pošalje izvještaj s oznakom »Isključivo na ruke vrhovnog zapovjednika.« Problem je u tome što, nakon što ga pročitam, ne znam što da napravim s njim, a da ne prekršim pravila...«

Na desetu godišnjicu pobjede revolucije, 2. siječnja 1969., Castro je upitao masu na Trgu revolucije bi li pristala na smanjenje obroka šećera. To nije bilo pitanje koje su željeli čuti u trenutku ovakve velike proslave. Za većinu Kubanaca život je postao vrlo težak. Spajanje kraja s krajem bilo je »složeno«, kako se obično ublažavao pravi izraz. Ljudi su i dalje prihvaćali i cijenili najočitiju i najbolje oglašavanu korist od revolucije. Barem su svi mogli dobiti posao, i nije ih previše smetalo - ako je to

značilo da troje ljudi radi posao za koji je prije bio dovoljan jedan čovjek. Čak i u najzabačenijim selima djeca su išla u školu, odjevena u lijepe uniforme, i jela besplatne školske obroke. Iz udžbenika su učila o herojskim djelima Fidela i Chea, te da su svi Kubanci sada jednaki, bez bijelih vlasnika i crnih sluga. Bolesni su imali osigurano besplatno liječenje prema standardu koji je nekad bio na raspolaganju samo bogatima. Revolucija jedino nikako nije uspijevala na polju proizvodnje i raspodjele. Premda je otok, na Kubi se ribe, koju su nekada prodavali ulični prodavači, nije više moglo nigdje naći. Voće je i dalje raslo u otočkoj blagoj klimi, ali zašto gaje toliko trunulo na drveću ili u državnim skladištima?

Privatne trgovine zatvorene su tijekom Velike revolucionarne ofenzive 1968. godine. Državne trgovine imale su mnogo mušterija, ali vrlo malo proizvoda na policama. Castro se hvalio detaljnim dokazima tvrdeći da su 95% privatnika, prodavača hot-doga, činili profiteri i kontrarevolucionari. Novi državni restorani nisu imali profitera, ali obično niti hot-dog, a konobari se nisu pretjerano trudili posluživati goste. Obroci su se neprestano smanjivali, a rezerve nestajale. Rene Dumont, strani savjetnik i pristaša, sažeo je situaciju: »Nije se moglo ništa kupiti i stoga nije bilo poticaja za rad.« I nato je Castro još predložio smanjenje porcija šećera.

Castro je ozbiljno i uvijeno objasnio problem. Vrijeme je nepovoljno. Kad je potrebna kiša, dolazi suša, a zatim previše kiši. Kuba ima obavezu poslati velike količine šećera Sovjetskom Savezu i istočnoeuropskim zemljama, što joj donosi vrijednu pomoć. Kad je Kuba bila suočena s opasnošću od invazije, besplatno su dobili sofisticiranu vojnu opremu. Kada su imperijalisti nametnuli ekonomsku blokadu, Sovjetski savez je pristao otkupiti šećer koji se prije izvozio u SAD. Opskrbili su ih naftom i drugim vitalnim proizvodima uz puno bolje uvjete od onih koje bi im ponudile druge zemlje. Kuba mora poštivati svoju stranu dogovora. No zbog problema u šećernoj industriji Kuba možda neće moći ispuniti svoju obavezu. Budući da sada svaki gram šećera očajnički treba Kubi kako bi mogla ispoštovati dogovor, Castro je predložio da, dok se ne riješe problemi proizvodnje, Kubanci prihvate smanjene obroke od 2,5 kilograma mjesečno. Slaže li se narod? Poslušnici pomiješani s narodom glasno su odobravali. No odgovor nije bio toliko pozitivan kako je Castro želio, pa je još jednom ponovio argumente. Na kraju je izražena potpora bila dovoljno glasna kako bi Castro mogao zaključiti da je narod sam slobodno odlučio prihvatiti daljnje žrtve.

Dok je šećer i dalje bio temelj gospodarstva, Castro je sve više vremena i energije posvećivao mliječnoj industriji. Smrt francuskog agronoma Andrea Voisina nimalo nije umanjila Castrovu odlučnost da uvede revoluciju u proizvodnju mlijeka. Besplatno mlijeko za sve učenike bilo je jedno od zaista popularnih postignuća revolucije. Castro se hvalio da će

za nekoliko godina Kuba izvoziti mliječne proizvode Nizozemskoj. No cilj se činio sve daljim. Problem je bio što se stoka prilagodila tropskim vrstama koje proizvode malo mlijeka. Europske vrste bile su puno produktivnije, ali bi klonule ili uginule u tropskoj suši.

Castro je bio uvjeren da znanost i tehnologija mogu riješiti problem. Pročitao je brojne knjige i stručne članke o uzgoju stoke. Savjetovao se sa stranim stručnjacima. Neki su savjetovali da bi trebao zaboraviti na proizvodnju mlijeka i koncentrirati se na proizvodnju govedine za I

izvoz. Uz zarađeni novac, Kuba bi mogla uvoziti sve mliječne proizvode koje treba. Castro je odbacio savjet smatrajući ga defetističkim. Želio je da Kuba postane vodeći proizvođač i mlijeka i govedine. Neki europski i kanadski stručnjaci prihvatili su izazov i pristali doći na Kubu kako bi savjetovali vladu i podučili kubanske znanstvenike. Na Castrovo inzistiranje, smanjen je akademski sadržaj sveučilišnih kolegija, a veći je naglasak stavljen na praktičnu tehnologiju. Sveučilišta su počela školovati tisuće inženjera, agronoma, pedologa i životinjskih genetičara. Izgrađene su brojne eksperimentalne farme, a Castro je pomno pratio njihove programe i rezultate. Satima je na televiziji govorio o prednostima i manama različitih hibridnih vrsta. Svaki Kubanac morao je naučiti imena pojedinih krava i bikova koji su bili iznadprosječno produktivni. Najpoznatija od svih bila je Ubre Blanca (»Bijelo vime«). Kad je krepala, mumificirali su je i izložili u muzeju kao neobičnu novu junakinju revolucije.

Na Castrovu žalost, golem trud i entuzijazam za industriju mliječnih proizvoda nije doveo do velikih rezultata. Velikim proizvođačima poput »Bijelog vimena« trebali su posebni uvjeti i stočna hrana koje je bilo teško i skupocjeno replicirati na veliko. Stoka koja je uvezena kako bi podigla standard domaće stoke često se nije mogla prilagoditi kubanskim uvjetima. Ustrajnost koja je Castru tako dobro došla u gerilskom ratu protiv Batiste sada je bila kontraproduktivna. Ustrajao je na radikalnim i originalnim pokusima dugo nakon što su činjenice pokazale da će biti neuspješni. Strane stručnjake ljutilo je neprestano Castrovo miješanje u njihov posao i odbijanje njihovih savjeta.

Godine 1970. Castro se suočio s onim što je sam protumačio kao najveći izazov u svojoj karijeri. Od 1965. je obećavao da će 1970. prvi put u povijesti otoka urod šećera dostići 10 milijuna tona. Svi državni resursi upregnuti su u ostvarivanje tog rezultata. Cilj je predstavljao mnogo više od ekonomske nužnosti. Bio je to politički imperativ. Castro je uložio čitavu vjerodostojnost svoje vlade. Urod 1969., ugrožen uraganom i uskim industrijskim grlom, iznosio je pukih 4,5 milijuna tona. No Castro nije smatrao da je to dovoljan razlog da smanji ili odgodi cilj za 1970. godinu. Naprotiv, naredio je da se odustane od koraka koji su mogli povećati urod 1969. i usredotoči na pripreme za titansku borbu za

proizvodnju 10 milijuna tona u 1970. godini. Ne dosegne li se ovaj cilj za samo jedan gram, rekao je Castro, bit će to kolosalan neuspjeh.

Blagdani za Božić i Novu godinu 1969. odgođeni su za srpanj 1970. kako bi se izbjegli prekidi u žetvi. Većina oružanih snaga, i na tisuće gradskih i tvorničkih radnika, zaposleni su na polju i u rafinerijama pod vojnom disciplinom. Za svaku pokrajinu i mlin postavljeni su detaljni mjesečni ciljevi, počevši od studenoga 1969. do sredine srpnja 1970. Formirani su posebni odbori koji su trebali iskorijeniti nedolazak i nerad. Mediji su poticali ljude kao da o tome ovisi život nacije. Upozoravali su na pokušaje onemogućavanja žetve koje bi organizirali disidenti iz Floride ili »krtice« kod kuće koje su ih podupirale. Svi su bili u vojnom stanju. Radilo se o borbi za preživljavanje u kojoj valja koristiti sva oružja.

U veljači je cilj od 3 milijuna tona dostignut samo dan prije roka. Ali odonda se rascjep povećavao. Glavni je problem bio kvar opreme u mlinovima. Oprema se mogla popraviti, no dok je šećerna trska ležala na podu ili u kamionima, gubila je saharozu, pa je krajnji proizvod bio lošije kvalitete. U svibnju, upravo kada se Castro trebao suočiti s neizbježnim neuspjehom, njegovi su mu protivnici na Floridi odvratili pažnju. Alfa 66, militantna skupina u egzilu, potopila je dva kubanska ribarska broda i zarobila 11 članova posade, uvjetujući njihovo puštanje oslobađanjem pripadnika Alfe 66 iz zatvora na Kubi. Ostale skupine komandosa u egzilu pojačale su svoje napade. Castro je organizirao goleme demonstracije protiv ureda u Havani u kojem su radili američki diplomati. Zgrada je nekada bila američko veleposlanstvo, no od prekida diplomatskih odnosa tehnički je pripadala Odjelu za američke poslove unutar švicarskog veleposlanstva. Rulja je prijetila da će napasti zgradu ako se ne oslobode ribari. I švicarska i američka vlada uložile su protest. Američko je državno tajništvo pritisnulo i Alfu 66 da oslobodi ribare. Ribari su potom uredno prepušteni Međunarodnom crvenom križu te su se vratili na Kubu.

Castro je povratak ribara nazvao pobjedom. Također je iskoristio trenutak da prvi put javno prizna veći poraz: neće postići cilj od 10 milijuna tona uroda. Neuspjeh je opisao kao najgori događaj u čitavoj revolucionarnoj borbi, gori i od katastrofalno neuspješnog napada na vojarnu Moncada. Svojoj razočaranoj publici rekao je da dijeli njihovu bol. Završna količina uroda, objavljena 24. srpnja, iznosila je 8.531.688 tona. Da bi se postigao taj broj, trebalo je prebaciti ogromne resurse iz drugih sektora ekonomije. U govoru dva dana kasnije, na obljetnici Moncade, priznao je da nije došlo samo do neuspjeha u proizvodnji šećera već i cijelog raspona drugih proizvoda, uključujući mliječne proizvode. Nabrajao je sektor za sektorom u kojima nisu postignuti ciljevi. Koga valja kriviti? Nije se mogla isključiti nesposobnost ljudi na vodećim položajima. Tada je pred neuobičajeno tihom i smrknutom masom iznenada i dramatično ponudio ostavku. Činilo se da je većina

previše zatečena da bi reagirala. Nekoliko ih je uzviknulo: »Ne!« To nije bilo dovoljno da odvrati Castra. Dat će ostavku ovdje i sada, istoga dana, ako je to volja naroda. Vika je postala glasnija i raširenija. »Ne! Ne! Ne!« Zatim je uslijedilo klicanje koje je obično pratilo njegove uspjehe. »Fidel! Fidel! Fidel!«

Naravno, Castro nije želio dati ostavku, niti je to planirao. Već je jednom »dao ostavku«, prije više od 10 godina. Tada je to bio samo način da se riješi predsjednika Urrutije. Izabrao gaje sam Castro, ali je u međuvremenu Urrutia postao problematičan i neželjen. Tada je Castro mogao biti siguran da će većina ljudi željeti njegov ostanak. Je li 1970. mogao biti tako siguran, nakon upravljanja ekonomijom koja je deset godina doživljavala neuspjehe, što je doseglo vrhunac u katastrofi nepostizanja cilja od 10 milijuna tona uroda šećera? Deset mjeseci je većina Kubanaca crnčila i subotom i nedjeljom, trpjela tegobe, šikaniranja i prijetnje, da bi na koncu saznala da je, unatoč njihovom trudu, propao trijumf koji je njihov voda tako često i sa sigurnošću predviđao.

Stanje gospodarstva obično je ključan faktor u preživljavanju bilo koje vlade, čak i autoritativne. S obzirom na crno stanje kubanske ekonomije 1970., što je i sam priznao, kako i zašto je Castro uspio preživjeti? Zašto je toliko ljudi tražilo od njega da ostane kad je ponudio ostavku? Zašto jednostavno nisu šutjeli?

Dio odgovora leži u »uspjehu revolucije«, novim školama, cestama, bolnicama. Ali još je važnija bila Castrova osobnost. Rijetko je prestao govoriti, podučavati, raspravljati i svađati se. Njegova »izravna demokracija« iz perspektive stranih promatrača možda i izgleda kao okrutna manipulacija, no bez sumnje je učinila da se milijuni Kubanaca osjećaju uključenima, da osjećaju kako se i njih pita za mišljenje, onako kako se nikada nije pitalo za prethodnih vlada, čak i onih izabranih u relativno slobodnim izborima. Castro je očajnički želio da ljudi shvate što nastoji postići, da podijele njegovo oduševljenje i ogorčenost. Zbog toga je većina Kubanaca osjećala da su njegovi neuspjesi i njihovi vlastiti neuspjesi. Unatoč neuspjesima, dao im je nešto zbog čega mogu biti ponosni. Kuba može biti predmet američkog neprijateljstva, čak i mržnje, ali više je ne omalovažavaju. Kuba je bila David koji je pobijedio Golijata. Hoće li u teškim vremenima tražiti ustupke, hoće li se predati ili tražiti američku pomoć i ulaganje? Nikada!

Nakon traumatičnog neuspjeha, Castro je kao i uvijek ostao čvrsto suprotstavljen ideji višestranačkih izbora i drugih elemenata »malograđanske demokracije«. No još je i odlučnije stao proširivati vlastito shvaćanje demokracije i javnog savjetovanja. Na stotinama masovnih sastanaka radnike se poticalo da postavljaju pitanja i daju prijedloge tvorničkim rukovoditeljima i stranačkim vodama. Uglavnom su prijedlozi bili potpuno u skladu s onime o čemu je Castro govorio na

televiziji. No upravljanje je bilo dovoljno slabo i neizravno da milijuni Kubanaca osjećaju kako su zaista uključeni u proces odlučivanja o tome kako bi trebalo voditi tvornicu, imanje ili bolnicu. Novi zakoni su tobože uvedeni ne na inicijativu Castra ili vlade, nego kao posljedica pritiska javnog mnijenja izraženog na masovnim sastancima. Represivni su zakoni, primjerice, donošenje novih kazna za neprestano izbivanje s posla, bili uistinu popularni. Castrov put prema socijalizmu dokazao se strmim i punim prepreka,, no većina Kubanaca željela ga se držati. Samo je manjina, sve manja zbog emigracije, zadržala trezvenost te i dalje nastojala pokopati revolucionarni projekt.

Castru je bilo prilično lako održati potporu i oduševljenje ratara i tvorničkih radnika, učitelja i birokrata. S intelektualcima je to bilo teže. Kada je 1961. Castro otvoreno izložio svoju doktrinu »Unutar revolucije sve, protiv revolucije ništa«, intelektualci su čuli pucanj upozorenja. No pritisak državne kontrole na umjetnoslbio je umjeren prema standardima drugih komunističkih zemalja. Castro nije htio slijediti Sovjetski Savez namećući socrealizam. Poticao je apstraktnu umjetnost i eksperimentalno pisanje. Kuba je 1971. još uvijek imala relativno živ i raznolik kulturni život. No ispod površine, napetost je rasla. Castrova potpora sovjetskoj invaziji na Čehoslovačku i njegovo sve veće prihvaćanje sovjetskih ekonomskih metoda i smjerova šokiralo je i otrijeznilo mnoge nekoć sklone mu intelektualce na Kubi i u inozemstvu. Nekoliko uglednih kubanskih pisaca počelo je ispitivati granice vladine tolerancije.

Kriza je nastupila u travnju 1971. s »aferom Padilla«. Pjesnik Heberto Padilla nikada nije pokušao otvoreno se suprotstaviti ili javno kritizirati Castra. No njegove su pjesme bile politički slobodne, pune zagonetnih signala, te su razbijale iluzije. Kubanska služba državne sigurnosti, koja je pratila Padillu i njegove inozemne prijatelje, znala je da on privatno ne cijeni Castra i sprda se s njim. Kubanskoj je vladi problem postao ozbiljniji kada je Padilla stekao međunarodni ugled. Međunarodni žiri, ljevičarski ali izvan kubanske kontrole, dodijelio mu je veliku literarnu nagradu u konkurenciji s dvoje nepokolebljivih Castrovih pristaša. Vlast se bojala da će Padilla postati otvoreno nesklon zbog uvjerenja da će ga međunarodna slava i veze zaštititi od zlostavljanja. Castro zasigurno neće riskirati međunarodnu osudu proganjajući jednog od najcjenjenijih kubanskih pisaca.

Kad je Castro naredio Padillino uhićenje, znao je da će doći do negativne međunarodne reakcije. Bio je spreman platiti tu cijenu. Svojim je ministrima rekao da će se time pokazati tko su pravi prijatelji Kube. Padilla je predstavljao opasan kontrarevolucionaran utjecaj koji treba uništiti u začetku. Ako mu u pomoć priskoče ljudi kao Sartre, Octavio Paz i Mario Vargas Llosa, njihovo prijateljstvo tada nije niti vrijedno truda.

Kao niz drugih disidenata prije njega, Padillu je čekalo mučno i dugo ispitivanje. Pripadnici službe sigurnosti pustili su mu snimke privatnih razgovora. Čak i kada je bio u posjetu Meksiku, dugačka ruka kubanske službe sigurnosti prisluškivala je njegove privatne sastanke. Postojale su i jednako kompromitirajuće snimke njegove supruge. Pod pritiskom se Padilla razbolio te je hospitaliziran. U bolnici gaje posjetio nitko drugi doli Fidel Castro. Otpustio je svoje osobne čuvare i ostao sam s Padillom. Rekao mu je da imaju o mnogo čemu razgovarati i mnogo vremena na raspolaganju. Igrao je ulogu oštećene strane. Nije bio agresor nego žrtva. Rekao je da u inozemstvu ljudi govore protiv revolucije, a Padilla je za to odgovoran. Kada su intelektualci napravili nešto konstruktivno za Kubu? Uvijek su kritizirali, uvijek tražili mane. Ako je u Padilli imalo poštovanja, imalo domoljublja, nije prekasno da ih pokaže.

Suočen s mogućnošću duge zatvorske kazne, Padilla je odlučio učiniti što mu je Castro rekao. Pripremio je dugačko priznanje svoje krivnje koje će optužiti i neke od njegovih prijatelja. Nadao se da će se njegova prijezira vrijedna samokritika, u stilu podlih staljinističkih procesa za javnost, lako prepoznati kao lažna i potaknuta isključivo strahom. Priznanje gaje odmah oslobodilo. Ponovio gaje, čak u dužoj verziji, na posebno zakazanu sastanku Kubanskog udruženja pisaca i umjetnika. Većini prisutnih vjerojatno nije bilo nimalo teško prepoznati Padillinu neiskrenost, no te su misli zadržali za sebe. Castro je bio zadovoljan. Ohrabrio je lojaliste i zastrašio skrivene disidente. U inozemstvu je Padillino priznanje ostavilo očekivano loš dojam, te su nestale simpatije. Smatrali su ga kukavicom koji se spasio optuživši svoje kolege.

Castro je prešao u napad. U svojem je govoru osudio strane intelektualce kojima je nekolicina odmetnutih pisaca zaokupila više pažnje nego milijuni kubanske djece koji sada, zahvaljujući revoluciji, imaju škole i zdravstvenu skrb. Kubi ne trebaju takvi lažni ljevičari i kulturni imperijalisti. Kuba ne želi da sloboda širi kontrarevolucionarni otrov. Nisu joj potrebni »lažni intelektualci koji planiraju pretvoriti snobizam, čudaštvo, homoseksualnost i druge društvene devijacije u izraze revolucionarne umjetnosti«. Kasnije je najavio formiranje Nacionalnog kulturnog vijeća koje će osigurati da kubanski pisci i umjetnici rade u korist društva, a ne samo da zadovolje svoj ego.

U studenome 1971. Castro se osjećao dovoljno sigurnim da krene na prvo inozemno putovanje nakon 1964. Pokazao je potpunu kontrolu na domaćem polju, a tijekom posjeta Kubi premijer Kosigin dao mu je novo jamstvo sovjetske potpore. Nakon što je deset godina bio jedino »uporište socijalizma« u Latinskoj Americi, sada je u Salvadoru Allendeu dobio prijatelja i saveznika. Allende, voda nesigurne ljevičarske koalicije sačinjene od revolucionarnih marksista-lenjinista do demokratskih socijalista, godinu dana ranije izabran je za predsjednika Čilea. Castro je uglavnom prezirao one koji su vjerovali da se socijalizam može postići

putem mirnih izbora, a ne nasilno, revolucijom. No Allende je povukao neke radikalne socijalističke poteze, uključujući nacionalizaciju velikih rudarskih kompanija. Castro je želio učvrstiti svoje prijateljstvo s Allendeom i time dokinuti diplomatsku izolaciju koju mu je SAD uspješno nametnuo na zapadnoj polutki.

Čileanci su isprva očekivali da će Castro ostati tjedan dana. Međutim, ostao je 23 dana, a svaki je dan bio krcat aktivnostima. Posjetio je sve dijelove zemlje, držao govore i tiskovne konferencije, razgledao tvornice, spuštao se u rudnike i razgovarao sa svima, od pristaša na ulicama do osoba koje su prekidale njegove govore na javnim mitinzima. Uvjeren u svoje govorničke sposobnosti, Castro je vjerovao da će ojačati čileansku potporu Allendeu i socijalizmu. Allende je pak znao da Castro ima gorljive sljedbenike na čileanskoj ljevici, posebice medu studentima. Želio je iskoristiti Castrovu popularnost. Istovremeno je bio vrlo zabrinut da bi ga Castro mogao osramotiti pretjerujući u svojim govorima i spominjući nešto izrazito provokativno.

Zapravo, Castro se nastojao savladavati. Privatno je poticao najekstremnije i najradikalnije skupine da prihvate umjerenost i ne zamjere se srednjoj klasi i vojsci. Tražio je »strateški savez« između marksista i katolika ljevičara. Oštro je porekao da se na Kubi katolici progone zbog vjere. Kao u ranim godinama revolucije na Kubi, Castrova poruka bila je potreba za jedinstvom: ako se ljevičari budu prepirali među sobom, omogućit će povratak reakcionarne desnice.

U svojim javnim govorima Castro se suzdržavao od komentiranja aspekata čileanske domaće politike. Nije želio dati materijala onima koji ga optužuju za miješanje u čileanske unutarnje poslove. Umjesto toga nadugačko je govorio o kubanskoj povijesti i iskustvu, grubosti i nepravednosti kapitalizma i, prije svega, američkoj bezobzirnosti i interesnoj manipulaciji Kube i Latinske Amerike. Naravno, konzervativni čileanski mediji trudili su se da ga pokažu u pravom svjetlu i ismiju. Komentirali su kako ovaj čovjek, koji je preživio samo zahvaljujući sovjetskoj pomoći i koji nikada nije pobijedio na slobodnim izborima, sada Čileancima daje savjete o ekonomiji i demokraciji.

Pogođen ovim kritikama, Castro je ponavljao da nije došao dijeliti nikakve savjete nego donijeti prijateljstvo i solidarnost. Nije tvrdio da Kuba treba biti uzor. Kuba je učinila mnoge pogreške. Nadao se da će razgovarajući o tim pogreškama pomoći Čileancima da ih izbjegnu. No Castro nikada nije mogao dugo zadržati skroman ton. Ubrzo je prešao

na propagandu o kubanskim postignućima i glasne napade na američki imperijalizam. Rekao je da su mediji pod američkom kontrolom godinama širili laži o Kubi. Stoga ima pravo reći istinu. Kao i uvijek, uživao je pokazivati svoje znanje. Rudarima je govorio o novim rudarskim tehnikama osmišljenima u kubanskim rudnicima nikla i opisivao kako je

SAD zabranio uvoz svakog proizvoda ili legura u kojima je bio i najmanji trag kubanskog nikla, čime je uništena većina kubanskog tržišta. Ribarima je govorio o aktivnostima kubanskih ribara, a radnicima u tvornici riba o vrstama čelika najboljima za proizvodnju limenki. Pred masom oduševljenih socijalističkih žena govorio je o ženskim pravima. Dobre je volje prihvatio ponuđenu bocu Coca-Cole rekavši da to pokazuje kako »nema predrasuda«.

Pred kraj posjeta, Castra su sve više smetali neprijateljski tisak i upadice tijekom govora. Sumnjao je na CIA-u. Tijekom govora u Allendeovoj prisutnosti požalio se na nedostatak poštovanja prema njemu. Čak niti englesku kraljicu, rekao je, nisu tako vrijeđali u Čileu. Iako je u javnosti iskazivao pozitivan i optimističan stav o budućnosti Čilea, svojoj je pratnji rekao da se brine za Allendeovu budućnost. Desna oporba i krajnje ljevičarski radikali postajali su sve ratoborniji i agresivniji. Tijekom Castrova posjeta oporbene demonstracije u Santiagu pretvorile su se u opće nasilje, a neki od demonstratora dovikivali su Castru da ode iz Čilea. Činilo se da Allende gubi kontrolu. Castro nije želio prihvatiti mogućnost da njegov produljeni boravak samo još više ljuti domaće frakcije. Allendea je smatrao previše pasivnim, te da ne može potaknuti i ujediniti vlastite sljedbenike i napasti oporbu. Prije svega, Allende nije uspio očistiti oružane snage koje su ostale čvrsto protukomunističke i spremne intervenirati ako i kada procijene da je Allendeov socijalistički eksperiment otišao predaleko.

Castrov prvi susret s predstavnikom čileanskih oružanih snaga dogodio se ranije te godine; kada je čileanski ratnfVbrod Esmeralda prijateljski posjetio Havanu. Kapetan je održao primanje na brodu, a pojavio se i Castro. U znak poštovanja prema premijeru, kapetan ga je pozvao na privatno piće u svoju kabinu. Sestra predsjednika Allendea i neki drugi visoki gosti također su bili prisutni. Kad je Castro ušao u kapetanovu kabinu, slijedila gaje uobičajena šestorica tjelesnih čuvara, zbog čega je mala kabina postala neugodno pretrpana. Kapetan je čuvarima rekao da je to privatni događaj i ljubazno ih zamolio da pričekaju vani. Čuvari su piljili ravno preda se ne pomaknuvši se. Naredbe su primali samo od Castra. Kapetan je ponovio svoju zamolbu. On je kapetan broda i može kategorički jamčiti za premijerovu sigurnost u njegovoj kabini. Nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine intervenirao je sam Castro, naredivši čuvarima da izađu.

Kasnije, nakon ugodnog i prijateljskog čavrljanja, Castro je upitao kapetana što bi želio sutradan, u subotu, raditi u Havani. Kapetan je odgovorio da bi želio igrati golf. AUendeovu sestru šokirao je i osramotio ovakav prijedlog. Napokon, golf je od svih sportova bio najviše individualan i malograđanski, pa na njega sigurno negativno gledaju na Kubi. Predložila je da, umjesto toga, kapetan posjeti novu bolnicu i znanstveni centar. Kapetan se još jednom ljubazno ali odlučno izjasnio.

Rekao je da je već dugo na moru, naporno radi i smatra da zaslužuje odmor za vikend. Premijer ga je vrlo ljubazno upitao što bi želio raditi. Želio bi igrati golf.

I igrao je golf. Jedini golf-teren u Havani nekada je bilo prestižno mjesto koje je posjećivao vojvoda od Windsora i mafijaški šef Lucky Luciano. Sada je bio napušten i uništen. Portret kraljice Elizabete II. još uvijek je piljio sa zida kluba, ali samo je nekolicina europskih i japanskih diplomata još igrala golf u socijalističkoj Kubi.

Kad je Castro otišao s Esmeralde, znao je da vjerojatno nije ostavio najbolji dojam. Čileanski kapetan, sa svojim pristojnim superiornim načinom ponašanja po ugledu na britansku mornaricu, smatrao je bez sumnje da su se Castrovi čuvari, a indirektno i on sam, ponašali prosto. Pa što? Zašto bi svemoćni vladar Kube mario za stavove i osjećaje relativno opskurnog čileanskog časnika u posjetu? No bilo je tipično za Castra da mu je stalo do toga. Prema svojim neprijateljima bio je neumoljiv, ali dok neka osoba ne postane neprijatelj, Castrovi nagoni govorili su mu da ga mora pridobiti, osvojiti njegovo poštovanje i divljenje. Čileancu je želio pokazati da kubanski revolucionari nisu prostaci, nego civilizirani ljudi koji su prema svojim gostima ljubazni i dobrohotni.

U subotu ujutro kapetan je vozio uz brijeg prema drugoj rupi kada je primijetio visoku spodobu kako mu se približava. Bio je to Fidel Castro, ovoga puta u pratnji samo jednoga osobnog čuvara. Pridružio se kapetanu u partiji golfa. Odbio je pokušati voziti, ali oduševljeno i vješto (za početnika) ubacio par loptica u rupu. U prigodnom trenutku spomenuo je daje često bio cilj pokušaja atentata. CIA i različite druge skupine pokušale su ga ubiti. Stoga treba imati prilično jaku osobnu pratnju čuvara. Njegovi su čuvari trenirani da očekuju najgore te da se nikada ne udalje od svojeg zadatka. Nadao se da će kapetan shvatiti potrebu za ovim razgovorom te da neće pogrešno shvatiti incident u kabini.

Je li Castrov dan na terenu za golf mogao smekšati čileansku mornaricu? Je li Allende mogao pronaći način da ukloni ili neutralizira neprijateljstvo čileanske vojske? Vrijeme će dati odgovor. Nakon dugotrajna posjeta Čileu, Castro je bio pesimističan.

Dok je vodio gerilski rat u Sierra Maestri protiv Batiste, Castro je rekao Ćeliji Sanchez da će poslije pobjede započeti veći i važniji rat -protiv imperijalizma Sjedinjenih Država. Usprkos svim nevoljama na domaćoj fronti, kao stoje bitka za proizvodnju mlijeka, ili bitka za 10 milijuna tona šećera, nikada nije ni na trenutak gubio iz vida taj širi rat. Imperijalizam je za Castra značio zakon džungle, gdje je jačem dopušteno tlačiti i izrabljivati slabijega. Socijalizam je značio stvaranje društva koje se temelji na ljudskoj racionalnosti, pravdi i dostojanstvu. Bio je uvjeren da

se povijesni sat nikad neće vratiti unatrag gdje god je socijalizam tvrdo ukorijenjen, gdje je radnička klasa na vlasti, kao u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Europi. Ali isto je tako znao da je "buržoaska demokracija" duboko ukopana u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi. U tim je krajevima, kako je on smatrao, srednja klasa postala većina. Njihovo blagostanje i napredak temelji se na izrabljivanju zemalja u razvoju. Ali kad bi zemlje u razvoju mogle prekinuti sa svojom podložnosti Zapadu, tada bi tvrđave kapitalizma postale ugrožene. Siromašne zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike mogle bi pružiti bojišnicu u ratu ideja između dva suprotstavljena sustava. Već godine 1966., kad je bio domaćinom Konferencije triju kontinenata, počeo je izgrađivati položaj vođe Trećega svijeta.

Nedugo nakon povratka iz Čilea, Castro je krenuo na još dulje putovanje po inozemstvu. Njegova odsutnost će pokazati, rekao je, da imperijalisti griješe kad tvrde daje on jedina osoba na Kubi koja može donositi odluke. Jedna sovjetska delegacija trebala je stići u Havanu radi važnih gospodarskih razgovora, ali on će ostaviti predsjednika Dorticosa da predvodi kubansku stranu u pregovorima. Drugim riječima, Kuba je već sigurno letjela s pomoću automatskog pilota. Castro je sada mogao svu svoju pozornost obratiti na prostraniju, svjetsku pozornicu. Ukrcao se u veliki zrakoplov Iljušin i poletio prema Zapadnoj Africi.

Najbliži ekvivalent Castra u Africi bio je Seku Ture, predsjednik Gvineje. Kad su francuski kolonijalni teritoriji u Africi dobili neovisnost, većina ih je odlučila zadržati tijesne veze sa središnjom vlasti u Francuskoj koja će im pružati pomoć u zamjenu za utjecaj. Ali Seku Ture je odbio francusko skrbništvo. Kao gorljivi socijalist i nacionalist, te vatren govornik, bio je silno popularan u svom narodu. Castro je u njemu vidio prirodna i vrijedna saveznika. Dugačke sate putovanja do Conakrvja proveo je u proučavanju knjiga i statistika o Gvineji, želeći po običaju impresionirati domaćina svojim znanjem o njegovoj zemlji. Seku Ture bio je dužno impresioniran i zahvalan. Castro je razdraganoj gomili rekao daje njihov predsjednik najveći voda na afričkom kontinentu. Ako imperijalisti napadnu Gvineju, rekao je, Kubanci će se boriti rame uz rame s Gvinejcima.

Poslije jednoj tjedna u Gvineji, Castro je proveo još sedam tjedana posjećujući druge prijatelje i saveznike: Alžir, Bugarsku, Rumunjsku, Madžarsku, Poljsku, Istočnu Njemačku, Čehoslovačku i napokon Sovjetski Savez. Neumorno je sudjelovao u svojim programima, pokazivao oduševljeno zanimanje u svakoj tvornici, gomilao pohvale i laske raznim domaćinima, te razgovarao i šalio se s običnim ljudima kad god mu se pružila prilika. Većina je u Istočnoj Europi bila impresionirana Castrom. U usporedbi s njihovim sivim i namrgođenim vođama, on se doimao živahno, čovječno, neusiljeno.

Sve zemlje koje je posjetio bile su privržene načelu da podupiru uspjeh socijalizma u cijelom svijetu; ali nijedna nije bila privrženija od Kube. To je bio problem, prema Castrovu mišljenju. Kuba je bila mala, slaba i ugrožena od Sjedinjenih Država. Ali ona je obavljala svoju međunarodnu dužnost: pružala je moralnu i materijalnu pomoć revolucionarima koji se bore protiv represivnih desničarskih vlada; slala je liječnike, učitelje i inženjere u prijateljske zemlje kojima su bili potrebni; čak je slala trupe u Alžir kad se ta zemlja uplela u rat s Marokom. Istočni Europljani bili su relativno bogati i sigurni pod sovjetskim kišobranom. Ali što su činili da pomognu poraziti imperijalizam, primjerice u Vijetnamu? Ne mnogo, sigurno ne dovoljno. Čak su i Rusi pokazivali uznemirujuću sklonost da pregovaraju s Nixonom i Kissingerom, umjesto da se usredotoče na pomaganje komunistima u Jugoistočnoj Aziji. Tako je Castro glumio pristojna i poštovana posjetitelja, ali je privatno isto tako bockao, govoreći stalno da je nužno više učiniti za Vijetnam. Kao i drugi državnici koji putuju, glumio je i za domaće slušateljstvo. Bio je odsutan s Kube puna dva mjeseca, ali kubanski su mediji osiguravali da se vidi i čuje više nego ikada — kako grli inozemne šefove država, prima nagrade i odlikovanja, pokazuje da Kuba nije više žabokrečina, nego značajan protagonist na svjetskoj pozornici.

U rujnu 1973. Castro je opet putovao u Alžir, ovaj put da sudjeluje u radu Četvrte konferencije Pokreta nesvrstanih. Na putu se zaustavio u Georgetownu, glavnome gradu Gvajane; tu su mu se pridružila dva ljevičarska predsjednika iz engleskog govornog područja Kariba, Forbes Burnham iz Gvajane i Michael Manly s Jamajke. Ali stoje bliski saveznik Sovjetskog Saveza kao Castro radio na sastanku "nesvrstanih"? Pokret nesvrstanih osnovale su zemlje koje su htjele pokazati da postoji i treći put, staza neovisnosti, mogućnost da se ne svrstavaju ni uz jedan od dva velika vojna bloka, uz NATO na Zapadu i Varšavski pakt na Istoku. Kako je Kuba postajala sve tješnje vezana uz sovjetski blok, neki članovi Pokreta nesvrstanih postavili su pitanje je li Kuba i dalje prikladna članica. Na samitu u Alžiru, tuniski predsjednik Burgiba napao je "sovjetski imperijalizam" i upao u riječ Castru koji se upustio u hvaljenje Sovjetskog Saveza. Castro se nije dao smesti. Na Sierri Maestri jedanput je viknuo na brata Raula: "Ja mrzim sovjetski imperijalizam jednako kao jenkijevski imperijalizam!" Ali sada je u Alžiru optužio "teoriju o dva imperijalizma". Rekao je da Sovjetski Savez ne napada, ne tlači i ne izrabljuje druge zemlje, te da nije imperijalist. A izvorna nesvrstanost, tvrdio je Castro, znači podupiranje samoopredjeljenja i neovisnosti svih zemalja, te suprotstavljanje imperijalističkom izrabljivanju.

Pukovnik Gadafi bio je britko ironičan prema Castrovoj predstavi. "Nema nikakve razlike između Kube i neke istočnoeuropske zemlje, kao što nema razlike između Sovjetskog Saveza i Uzbekistana. Razlika između mene i Castra je u tome stoje on komunist, a ja sam socijalist. On je svrstan, a ja nisam." Pred svršetak konferencije brazilski je promatrač

održao govor uvijeno, ali jasno kritizirajući Kubu što se upleće u poslove drugih zemalja. Gadafi je glasno zapljeskao Brazilcu. Ali tada je Castro odigrao svoj adut. On je nekada bio vrlo naklonjen Izraelu i divio se njegovoj vojnoj sposobnosti. Ali izraelsko postupanje s Palestincima, i njihovo sve tješnje savezništvo sa Sjedinjenim Državama, naveli su ga da promijeni mišljenje. Ustao je i najavio da Kuba prekida diplomatske odnose s Izraelom. Bila je to dramatična gesta solidarnosti s arapskim zemljama. Gadafi je ustao i toplo zagrlio Castra. Otada su bili prijatelji. Nijedna istočnoeuropska država nije prekinula odnose s Izraelom. Tako je možda, zasigurno je pomislio Gadafi, Castro ipak nesvrstan.

Opravdavajući svoju osudu Izraela, Castro bi uvijek započeo naglašavajući kako ne osjeća nikakvo neprijateljstvo prema židovskom narodu:

Osuđujemo svim snagama nemilosrdne progone i genocid koje je nacizam provodio protiv židovskog naroda. Ali u suvremenoj povijesti ništa nije sličnije tomu od protjerivanja, progona i genocida što ga imperijalizam i cionizam provode nad palestinskim narodom... Komad po komad palestinske zemlje i teritorija koji pripadaju susjednim arapskim zemljama osvojili su agresori koji su naoružani do zuba najsavršenijim oružjem iz arsenala Sjedinjenih Država... Rezolucije Ujedinjenih naroda prezirno zanemaruju ili odbacuju ti agresori i njihovi imperijalistički saveznici... Može li itko i posumnjati da Sjedinjene Države igraju temeljnu ulogu u sprječavanju pravedne nagodbe u toj regiji, svrstavajući se uz Izrael, podupirući ga, radeći na djelomičnim rješenjima u korist cionističkih ciljeva, te čuvajući plodove izraelske agresije na račun palestinskog naroda?"

Castrova promjena stava prema Izraelu izgledala mnogima na Zapadu kao cinični oportunizam. Ali većina Arapa, kao Gadafi, pozdravila je tu promjenu ne mareći mnogo za Castrove razloge ili povode. Castro je iz Alžira odletio u Bagdad, prije nego što je nastavio put u Indiju i Vijetnam. U New Delhiju je čuo daje u Čileu u vojnom puču Allende svrgnut i ubijen. Urotnici su izvršili udar 11. rujna, na dan koji će mnogo poslije postati još poznatiji. "Problem u Čileu nije bio Allende", rekao je Colby, direktor CIA-e, "nego Fidel Castro."

Iako ga nije previše iznenadio Allendeov pad, Castro je bio duboko potresen i rasrden. Izgubio je jedinoga odanog saveznika u Latinskoj Americi. Posljedice su bile tako ozbiljne da je odlučio skratiti posjet Vijetnamu na samo četiri dana i vratiti se u Havanu prije nego što je planirao. Rekao je novinarima da je fašistički udar u Čileu uspio zato što narod nije imao oružja da se brani. Rekao je daje Allende poginuo junačkom smrću te da će njegov primjer nadahnuti druge u Latinskoj Americi da nastave borbu. (Allende je navodno poginuo mašući revolverom koji mu je darovao Castro.) Castro je osjećao da je potvrđeno njegovo gledište kako je u Latinskoj Americi ostvarenje socijalizma bez

oružane revolucije praktično nemoguće. Vojna kasta, obučena u Sjedinjenim Državama i s potporom CIA-e, uvijek će srušiti socijalističku vladu, koliko god ona popularna i legitimna bila.

Nasuprot metežu u Čileu, Castrov položaj na Kubi bio je sigurniji i neupitniji nego ikada. Godine 1974. gospodarstvo se snažno oporavilo, potpomognuto visokim međunarodnim cijenama šećera. Sovjetska pomoć i savjet napokon su donijeli ploda. Kanada, Argentina i neke zapadnoeuropske zemlje počele su davati nove trgovačke kredite. Nakon petnaest godina na vlasti, s gospodarskom i političkom klimom koja je išla u njegovu korist, Castro je odlučio kako je sazrelo vrijeme da formalizira svoj položaj. Po prvi put održao se Nacionalni kongres Komunističke partije Kube. Prihvaćenje novi ustav, po sovjetskom modelu. Ukinuta su mjesta predsjednika i predsjednika vlade. Castro je jednoglasno izabran za prvog sekretara Komunističke partije, za predsjednika Ministarskog vijeća i Državnog vijeća, te za vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Na ulicama narod je i dalje Castra jednostavno nazivao "Fidel". Ali sve službene publikacije, kao dnevnik Granma, započele su praksu da uvijek u uvodnom dijelu izvještaja ili članaka o Castru uz njegovo ime dodaju i titule u cijelosti, kao daje čitatelje trebalo podsjećati tko je on. Castro nije mario koliko se tona novinskog papira potroši, tijekom godina, samo da bi se tiskalo njegovo ime.

Novi ustav omogućio je Castru da pokaže svijetu kako Kuba ima demokraciju i izbore. Naravno, nije to bila "buržoaska demokracija", niti su izbori bili loši stari izbori na kojima se pokvareni političari natječu da pokupuju glasove. Umjesto toga, narodna vlast je bila na općinskoj, pokrajinskoj i državnoj razini. Teoretski svatko, komunist ili ne, mogao se kandidirati na izborima za općinsku skupštinu narodne vlasti. Različite općinske skupštine birale su pokrajinske skupštine, koje su zatim birale Nacionalnu skupštinu. U praksi su postojali iskušani i provjereni instrumenti, osobito sveprisutni odbori za obranu revolucije, da se osigura kako nijedan neprijatelj revolucije ne bi bio izabran. Nacionalna skupština sazivala se samo na nekoliko dana svake godine, obično u zastrašujućoj nazočnosti samoga vrhovnog zapovjednika, i nikada nije dovela u pitanje vladinu politiku. Ali sustav narodne vlasti barem je davao nužno potrebnu strukturu lokalne administracije. Narod se mogao požaliti općinskoj skupštini zbog stanja mjesne škole ili ceste, a skupština je svojim odgovorom mogla pokazati kako služi korisnoj svrsi.

Kad se Castro učvrstio na vlasti, a gospodarstvo počelo rasti, mnogi su se Amerikanci počeli pitati ima li više smisla održavati trgovački embargo protiv Kube. Uostalom, Sjedinjene Države imale su normalne trgovačke odnose sa Sovjetskim Savezom i drugim komunističkim zemljama, usprkos napetostima i sukobima hladnoga rata. Neki američki poslovni ljudi slutili su da bi Kuba ponovno mogla postati privlačno tržište.

Latinskoameričke zemlje koje su prije petnaest godina slijedile Sjedinjene Države u prekidanju odnosa s Kubom uglavnom su obnavljale barem trgovačke veze. Predsjednik Nixon je rekao: "Neće biti promjena prema onom kopiletu dok sam ja predsjednik." Ali Nixon je bio prisiljen odstupiti zbog skandala Watergate. Pragmatičniji predsjednik Ford, i poslije predsjednik Carter, bili su voljni razmotriti mogućnost normaliziranja odnosa s Kubom. Diplomati srednje razine održavali su "razgovore o razgovorima" u New Yorku tijekom nekoliko mjeseci. Kao i obično, u svojim odnosimaSsa Sjedinjenim Državama, Castro je vodio dvostruku igru. Pokušavao je šarmirati američke kongresnike i novinare koji su dolazili u posjet, zvučeći umjereno i pokazujući želju za boljim odnosima. Ali u javnim govorima optuživao je američki imperijalizam s više snage i žestine nego ikada. Osjetio je da ne mora praviti znatne ustupke. Inzistirao je na tome da trgovački embargo mora biti skinut prije nego počnu formalni pregovori. * Kratica od Movimento Popular de Libertacao de Angola, djeluje od 1961. (nap. ur.). *" Kratica od Fronte Nacional de Libertacđo de Angola, djeluje od 1957. (nap. ur.).

* Kratica od Uniao Nacional para a Independencia Total de Angola, djeluje od 1961. (nap. ur.).

Naposljetku je američki interes opao zbog Castrova obnovljenog i uznemirujućeg uključivanja u afričke probleme.

Castro je u Angoli poveo svoj drugi rat. Godine 1974. u Portugalu su prigrabili vlast ljevičarski oficiri i smjesta stali dijeliti neovisnost portugalskim prekomorskim teritorijima. U Angoli su se natjecala za vlast tri suprotstavljena pokreta za oslobođenje. Marksistički MPLA* držao je glavni grad Luandu i uza nj je pristajala većina školovanih Angolaca, ali prijetila mu je opasnost da ga ne zdrobi ujedinjeni pokret s dviju strana. FNLA**, kojemu je na čelu bio Roberto Holden, a podupirali su ga Zair i CIA, pokrenuo je trupe sa sjevera prema Luandi. Južna Afrika uputila je trupe u južni dio Angole, u taktičkom savezu s Jonahom Savimbijem koji je predvodio UNITA***. Sovjetski Savez davao je MPLA-u moralnu i djelomičnu materijalnu pomoć, ali nije želio poslati trupe. Čelnik MPLA Agostinho Neto susreo se s Castrom u Havani 1966. na Konferenciji triju kontinenata. Sad ga je zvao u pomoć.

Angola je bila daleka zemlja o kojoj su Kubanci malo znali. Ali Castro je proputovao svijet propovijedajući kako revolucionari moraju pokazivati solidarnost i uzajamnu pomoć. Sad je imao četrdeset osam godina i još nije bio izgubio nimalo ambicije ni odlučnosti. Kako bi mogao odbiti poziv kolege revolucionara kojemu prijete Sjedinjene Države i aparthejdski režim Južne Afrike? Nije dugo oklijevao. Četiri dana prije nego što je Angola formalno postala neovisna, 7. studenog 1975., prva dva broda tajno su isplovila s Kube. Svaki mali brod bio je pretrpan prevozeći gotovo 4000 vojnika, tenkove i drugu tešku opremu, tako da se Castro našalio kako su uvjeti bili gori nego na Granmi. Poslije, kad je položaj

MPLA postao beznadan, uspostavio je zračni most, služeći se posuđenim sovjetskim zrakoplovom. Svakom kontingentu na odlasku održao je vatren govor, potičući ih da ispune svoju povijesnu zadaću. Polovica vojnika bili su crnci, posebno osjetljivi na Castrovu poruku da spase crnu afričku zemlju od pandža južnoafričkih rasista i američkih imperijalista.

Do siječnja 1976. Castro je imao oko 15 000 Kubanaca u Luandi i oko nje. Gotovo sve svoje vrijeme i energiju posvetio je angolskoj ekspediciji, zureći u zemljovide u svom uredu i osobno naređujući svako raspoređivanje i svaku akciju. Gabriel Garcia Marquez, kolumbijski pisac i Castrov prijatelj, poslije će napisati:

Prožimao gaje dubok osjećaj zavisti prema onima koji su odlazili u rat u kojem nije mogao sudjelovati. Nije bilo točke na karti Angole koju nije mogao odrediti, ni reljefnoga detalja koji nije upamtio... Mogao je navesti bilo koji statistički podatak o Angoli kao daje riječ o Kubi, a govorio je o angolskim gradovima, običajima i narodu kao da je cijeli život ondje proživio.

Kubanska je ekspedicija spasila MPLA-u od uništenja. Poražen je FNLA Roberta Holdena koji se povukao na sjever. Američki Kongres, bojeći se da ne zaglibi u drugi Vijetnam, naredio je smanjenje uključenja Sjedinjenih Država. Zaustavljeno je brzo napredovanje južnoafričkih snaga prema sjeveru i time uništen mit o nepobjedivosti Južnoafrikanaca. Ponesen svojim uspjehom, Castro je odletio u Moskvu gdje je nastojao ublažiti sovjetsku zabrinutost zbog opasne pustolovine u koju ih je Castro gurnuo. Michael Manlev, predsjednik vlade Jamajke, poslije je napisao:

Fidel mi je nasamo rekao kako je prosudio da Rusi ne mogu ništa učiniti poslije njegova poteza u Angoli... Dok su se kubanski vojnici spremali letjeti preko Atlantika, Raul je bio u zrakoplovu za Moskvu. Zatekao je Sovjete tako razbješnjene zbog onoga stoje on učinio da su mu trebala dva dana da ih smiri.

Iz Moskve je Castro odletio u Conakrv, gdje su se sastali Seku Ture iz Gvineje, Agostinho Neto iz Angole i Luis Cabral, predsjednik Gvineje Bissau koja je tek stekla neovisnost. Četiri su vode obećali da će održavati uzajamnu potporu, te da će poslati pomoć Samori Machelu, predsjedniku Mozambika, još jednoga bivšeg portugalskog teritorija, pod prijetnjom bjelačkog režima lana Smitha u Rodeziji. Kad se vratio u Havanu, Castro je nastavio upravljati svojim snagama u Angoli, te slati znatan broj liječnika, učitelja i građevinskih radnika. Posjetitelji Kube posljednjih desetljeća naći će malo Kubanaca koji su ikada bili u Europi ili Južnoj Americi, ali mnogo njih koji su proveli neko vrijeme u Angoli, obavljajući svoju međunarodnu dužnost. Castro se nadao i vjerovao da će to iskustvo ojačati revolucionarni zanos.

U veljači 1977. stanje u Angoli izgledalo je Castru dovoljno stabilno da bi se zaputio na još jedno dugo putovanje po inozemstvu. U Južnoj Americi stvar socijalizma i revolucije slabo je napredovala, jer su vojni režimi čvrsto kontrolirali najvažnije zemlje. Ali u Africi i na Bliskom istoku činilo se da povijesna plima teče u Castrovu pravcu. Želio je ohrabriti i potaknuti svoje stare i nove prijatelje. Afrika je, po Castrovu sudu, bila "najslabija karika u imperijalističkom lancu". Zločini europske kolonijalističke vladavine stvorili su uvjete u kojima se kontinent mogao pokrenuti izravno iz plemenskog uređenja u socijalizam.

Počeo je s Alžirom, a zatim proveo deset dana u Libiji s Gadafijem koji se nekada rugao njegovu pomanjkanju nesvrstanosti, ali sad mu je bio čvrst saveznik. Iz Tripolijaje odletio u Aden na razgovore s marksističkom vladom Južnog Jemena. Odatle u Somaliju, gdje se sastao s kubanskim savjetnicima koji su bili poslani da pomognu i podupru prosovjetsku vladu predsjednika Barrea. Somalija je bila upletena u pogranični spor sa susjednom Etiopijom, polažući pravo na veliku etiopsku regiju Ogaden u kojoj su pretežno živjeli Somalci. Ali Etiopija je sada također imala prosovjetsku marksističku vladu, na čelu s pukovnikom Mengistuom, koji je prema Castrovu mišljenju zaslužio potporu. Castrov je plan bio da se Južni Jemen, Somalija i Etiopija, čije su vlade jednoglasno tvrdile da su socijalističke i internacionalističke, trebaju ujediniti u antiimperijalističku koaliciju. Međutim, Castro nije mogao odvratiti Barrea od ambicije da stvori veliku Somaliju, pa je otputovao ljut i nezadovoljan. U Tanzaniji, Mozambiku i Angoli naišao je na topliji doček. Pozdravljale su ga afričke gomile kao pobjedničkog junaka, a on je rado igrao tu ulogu. U Angoli je izvršio smotru svojih pobjedničkih trupa potaknuvši ih na još veća djela.

Vojska predsjednika Barrea u međuvremenu je nastavila provoditi neprikriveno masovno prodiranje na etiopski teritorij; u toj invaziji porazila je slabo opremljenu i demoraliziranu etiopsku armiju, te zauzela Ogaden. Na rubu propasti, Mengistu se obratio za pomoć Sovjetskom Savezu i Kubi. Somalska vlada ubrzo je naučila da Castro nije čovjek kojemu se smije prkositi. On ih je javno ukorio zbog sukoba s Etiopijom, govoreći da su "iredentisti, a ne internacionalisti". Uskoro su se kubanske trupe i sovjetski tenkovi počeli slijevati u Etiopiju. Castro je poslao jednoga od svojih najkrućih i najuspješnijih časnika, generala Arnalda Ochou, da zapovijeda kubanskim trupama. U brzoj i blistavoj ofenzivi Ochoa je istjerao Somalce iz Ogadena.

Castrovo sve dublje angažiranje u Africi ljutilo je neke zapadne vlade, posebno vladu Sjedinjenih Država. Castro je odgovorio optužujući američko licemjerje i rasizam. Optužio je ClA-u da je bombom raznijela kubanski zrakoplov blizu Barbadosa u kojem su poginuli svi putnici. Republikanski kandidati za nadolazeće predsjedničke izbore natjecali su se u retorici protiv Castra. Ali američka javnost, uplašena događajima u

Vijetnamu, izabrala je demokrata koji se duboko zalagao za mir i ljudska prava, Jimmvja Čartera. Castro je držao Čartera u igri pokazujući znakove da je spreman povući trupe iz Afrike te podsjećajući Amerikance da oni imaju stacionirane trupe u mnogim dijelovima svijeta. Kako čovjek odan ljudskim pravima, govorio je Castro, može osuđivati Kubu što pomaže jednoj neovisnoj državi da se obrani od neizazvana napada rasističke Južne Afrike? Carter je uporno prosvjedovao protiv Castrovih akcija u Africi, ali nije prelazio s riječi na djela. Što se tiče susjeda Sjedinjenih Država, oni su pokazivali još manje sklonosti da se uhvate u koštac s Castrom. Meksički predsjednik Echeverria, prilikom jednog posjeta Kubi, zahvalio je svojem domaćinu što je napao američku tvrdnju kako je njihova "očevidna sudbina" širiti se na jug i zapad, na štetu zemalja kao što su Meksiko i Kuba. Te dvije zemlje, rekao je Echeverria, moraju surađivati da bi zaštitile svoje interese, svoju kulturu i svoju neovisnost. Što se tiče Kanade, predsjednik vlade Trudeau također je posjetio Kubu i uzviknuo "Živio Castro!"

Castrova uloga u Angoli, posebno njegova pobjeda nad Južnoafrikancima, priskrbila mu je velik ugled u Africi i pravo divljenje čak i medu mnogim antikomunistima. Njegov pak angažman u Etiopiji bio je protuslovniji. Srdito je odbacivao kritike, govoreći daje Etiopija očevidno bila žrtva somalske agresije i da je zaslužila pomoć. Ali etiopska operacija vodena je u tijesnoj suradnji sa Sovjetskim Savezom, te je izazvala nova predbacivanja da je Castro samo produžena šapa Sovjetskog Saveza. Jugoslavenski predsjednik Tito, koji je bio domaćin Prve konferencije nesvrstanih zemalja 1961., postavio je pitanje o podobnosti Kube da bude članica Pokreta nesvrstanih. Međutim, većina članica prihvatila je Castrovu ponudu da se iduća konferencija održi u Havani. Kuba je dužno preuzela predsjedanje Pokretom za razdoblje 1979.-1982. Bila je to blistava nagrada za Castrovu dugogodišnju borbu da svoj otok pretvori u predvodnika Trećega svijeta.

Obasut međunarodnim uspjesima, Castro je odlučio osobno prisustvovati, po prvi put u mnogo godina, Općem zasjedanju Ujedinjenih naroda u listopadu 1979. Više nije bio mladi gerilski vođa koji je projurio kroz New York 1960. Bio je dostojanstveni državnik u pedeset drugoj godini, brada mu je postajala sijeda, i već je više od dvadeset godina bio vrhovni voda svoje zemlje. Kad se obratio Skupštini, naglasio je da ne govori samo u ime Kube, nego također u ime Pokreta nesvrstanih kojima predsjeda Kuba, zapravo u ime naroda u svim dijelovima svijeta.

Često se govori o čovjekovim pravima, ali potrebno je govoriti i o pravima čovječanstva. Zašto bi neki ljudi hodali bosi da bi drugi mogli putovati u luksuznim automobilima? Zašto bi neki morali živjeti trideset pet godina da bi drugi živjeli sedamdeset godina? Zašto bi neki bili strašno siromašni da bi drugi mogli biti užasno bogati? Govorim u ime djece u

svijetu koja nemaju ni komad kruha. Govorim u ime bolesnih koji nemaju lijekova, u ime onih kojima su zanijekana prava na život i ljudsko dostojanstvo..."

Castro je rekao da neke zemlje na svijetu imaju obilje prirodnih bogatstava, a druge njima oskudijevaju.

Kakva je sudbina ovih posljednjih? Da skapavaju od gladi? Da budu vječno siromašni? Kakva je onda korist od civilizacije? Kakva je onda korist od Ujedinjenih naroda? Kakva je onda korist od svijeta? Ne možemo govoriti o miru ako deseci milijuna ljudi umre svake godine od gladi ili neizlječivih bolesti... Dosta je riječi i uopćavanja. Potrebna su djela.

Zahtijevam od bogatih zemalja da doprinesu. Zahtijevam od siromašnih zemalja da razdijele što imaju. Nisam došao kao prorok revolucije. Ne želim nasilnu pobunu. Ovdje sam kako bih molio za mir i suradnju medu narodima. Ovdje sam da upozorim kako se nepravda i nejednakost moraju mirno i mudro riješiti, ili će budućnost biti apokaliptična. Mora prestati zveckanje oružjem i prijetnja riječima. Svjetski se problemi ne mogu riješiti nuklearnim oružjem. Bombe mogu ubiti gladne, bolesne i neuke, ali one ne mogu ubiti glad, bolest ili opravdanu pobunu naroda. U holokaustu i bogati moraju umrijeti. Oni imaju najviše za izgubiti. Pokušajmo riješiti svjetske probleme na civiliziran način. To je naša odgovornost i neophodan zahtjev za opstanak čovječanstva.

Dok je Castro govorio, često su ga prekidali pljeskom i povicima odobravanja. Ispred zgrade mala skupina prosvjednika nosila je antikomunističke parole i vikala neka se Castro vrati kući. Na jednoj američkoj radio-postaji Fidelova sestra Juana optužila ga je kao okrutnog diktatora. Ali Castro je bio jako zadovoljan ishodom svoga posjeta. Na neki način, svaki publicitet je dobar publicitet. Je li ikada prije neka mala zemlja poput Kube bila takvo središte svjetske pozornosti? "Upravo su Sjedinjene Države od nas napravile važnu zemlju", rekao je skupini američkih novinara. "Vi ste nas naučili da se branimo."

Castro je uspješno prkosio i nadživio neprijateljstvo i prijetnje pet uzastopnih predsjednika Sjedinjenih Država, od Eisenhowera do Forda. Kao i drugi nacionalisti, znao je kako izvući političku korist od toga što ima inozemnog neprijatelja. Što su glasnije bile američke prijetnje i pritisci, to se gordije mogao Castro udarati u prsa pred oduševljenim mnoštvom na Trgu revolucije.

Međutim, blagi i prijazni predsjednik Carter predstavljao je različit i umnogom teži problem. On je održavao pritisak na Kubu putem pitanja ljudskih prava, ali to je činio s više poštovanja nego što je bio običaj prijašnjih američkih administracija. Ako Castrova vlada i politički sustav uživaju javnu potporu, zašto on mora držati u zatvoru toliko pojedinaca zbog njihovih političkih uvjerenja? Ako se zauzima za slobodu, zašto je

Kubancima zabranjeno napuštati svoju zemlju? Zašto se kubanskim izbjeglicama ne dopušta posjećivati svoje rođake na Kubi? Castro je imao uobičajene marksističke odgovore na takve kritike. Pojedinačne slobode moraju se ograničavati kako bi se zaštitila zajednička prava i slobode, pravo na rad, pravo na školovanje, pravo na zdravstvenu zaštitu. Ali Castro se neugodno osjećao kad se branio. Volio je zauzimati visoka moralna stajališta, lako je priznavao da se Carter povodi za kršćanskim moralnim načelima, pokušavao je dokazati da Carter ujedno ne poznaje svijet i da je okružen neupućenim i zlonamjernim savjetnicima.

Carterovu vanjsku politiku kritizirali su u Sjedinjenim Državama da je slaba i neučinkovita. Desničari su tvrdili da je Castro čovjek koji poštuje samo snagu. Ali Carter je zapravo bio prvi američki predsjednik koji je barem malo utjecao na Castra. Premda je bio raskinuo s većinom vjerovanja i stavova svoga društvenog staleža, Castro nije potpuno umaknuo utjecaju svoga španjolskog podrijetla i odgoja. Bio je ohol i zajedljiv, ali je imao i donkihotskih crta. Ako bi mu uputili prezir, on bi odgovarao neumoljivim neprijateljstvom. Ali ako mu se iskazivalo poštovanje, nagonski bi uzvraćao prijateljstvom i suradnjom. Carterova administracija prigovarala je Castru zbog njegovih intervencija u Africi, ali umjerenim i razumnim jezikom, što bi ipak Castra navelo da nadugačko i naširoko dokazuje kako je postupio upravo na razuman i odgovoran način. U jednoj prilici bez presedana, američka diplomacija je povjerljivo zatražila kubansku pomoć u rješavanju neke političke krize u zairskoj pokrajini Katangi. Po Castrovu nalogu kubansko Ministarstvo vanjskih poslova dalo je konstruktivan i pozitivan odgovor. Međutim, ta je razmjena dospjela u tisak, i nakon velike buke obje strane su se morale povući na svoje uobičajene javne položaje uzajamnog neprijateljstva.

Usprkos dosadnom pritisku zbog ljudskih prava, Castro je u Čarteru prepoznao barem iskrena i dobronamjerna protivnika. Kubanske sigurnosne službe primijetile su daje u Carterovo vrijeme CIA smanjila svoje napadačke mjere protiv Kube, primjerice sabotažu industrijskih postrojenja. Castro je zaključio da ima više koristi ako traži sporazum s Čarterom nego ako održava položaj izazovnog sukobljavanja. Ako bi mogao osigurati američku trgovinu i američke turiste, ne čineći pritom nikakve vitalne ustupke, zašto se ne bi u to upustio? Stoga je pristao na razdoblje mimih pregovaranja. Oslobodio je neke političke zatvorenike, prihvatio novo i pozitivnije držanje prema zajednici izbjeglica na Floridi, i pregovarao o dopuštanju obiteljskih susreta. Uskoro je izbjeglicama bilo dopušteno putovati na Kubu i posjećivati rođake, a neki Kubanci s otoka mogli su posjetiti Floridu. Castro je poricao da su ti potezi bili odgovor na pritisak zbog ljudskih prava, te je u javnosti objasnio da Kuba odgovara na prestanak američkog "terorizma". Nadao se da će druge kriminalne aktivnosti protiv Kube, uključujući ekonomsku blokadu, također prestati.

Međutim, zatopljenje odnosa nije dugo potrajalo. Dok se Carter pripremao za nove izbore, uslijedili su uobičajeni pritisci da pokaže odlučnost protiv komunizma općenito i, posebice, protiv Castra. Medijska kampanja počela je zbog dolaska aviona MiG-23 na Kubu, što se opisivalo kao nov i opasan zaokret koji ugrožava američku sigurnost. Castro je govorio da su to naprosto obrambeni avioni, i da su na Kubi više od godinu dana, kao što to američke izvještajne službe zasigurno znaju. Još više umjetne galame diglo se oko nazočnosti sovjetskih vojnika na Kubi. Sovjetski Savez je održavao jednu brigadu na Kubi od vremena raketne krize, ali sada su je novinari i kongresnici počeli nazivati "borbenom brigadom", prikazujući to kao još jedan novi i prijeteći potez. Rusi i Kubanci tvrdili su da se veličina i uloga sovjetske brigade nije promijenila tijekom sedamnaest godina. Castro se rugao navodima da ona predstavlja prijetnju Sjedinjenim Državama. "Kako Kuba može predstavljati prijetnju Sjedinjenim Državama na bilo koji način? Mi nemamo nuklearno oružje, nemamo nikakvo strateško oružje. Ta ideja je smiješna. Kubanski narod mora biti zabrinut što ima moćnog susjeda koji je naoružan do zuba tisućama komada nuklearnog oružja."

Budući da je napetost i dalje rasla, a Carter stalno zahtijevao da se povuče sovjetska brigada, Castro je pozvao nekoliko američkih novinara na konferenciju za tisak. Ponovio je da "Centar za obuku br. 12", kao se službeno nazivala sovjetska brigada, nije mijenjala svoj položaj i ulogu od 1962. Pozvao je Čartera da kaže koliko je dugo ta jedinica stacionirana na Kubi. "Svi američki predsjednici znali su za nju; CIA je znala za nju; predsjednik Kennedv je znao za nju; Johnson je znao za nju; Nhconje znao za nju; Ford je znao za nju; i Carter je morao znati za nju. Ona nikada nije bila tajna. Pitam ja Čartera: Je li stacioniranje izvršeno godine 1976., ili 1970., ili 1965., ili pak u listopadu 1962. po završetku raketne krize?" Carter nije htio odgovoriti na to pitanje. I on i njegov državni tajnik inzistirali su na tome da je nazočnost sovjetske brigade na Kubi "neprihvatljiva". Da bi se biračima pokazalo koliko je to ozbiljno, američka vlada je otpočela nadzirati Kubu iz zraka; osnovala je mornaričku postrojbu za posebne zadatke na Floridi; i izvela je spektakularno iskrcavanje marinaca u pomorskoj bazi Guantanamo.

Sovjetska je brigada predstavljala puno manju prijetnju interesima Sjedinjenih Država negoli kubansko miješanje u drugim krajevima hemisfere. Tijekom godina djelovanja u Africi, Castro je nastavio održavati bliske tajne veze s gerilskim pokretima u Latinskoj Americi, osiguravajući obuku, oružje i komunikacije. Mnogi marksistički revolucionari smatrali su Castra gotovo božanskom pojavom. Izveo je uspješnu revoluciju izvan svih očekivanja, prkosi divu sa sjevera, i porazio je snage imperijalizma od Zaljeva svinja do ravnica Angole. Ta je slava davala Castru golem utjecaj. Otputovati na Kubu radi tajnog sastanka s Fidelom bio je san mnogih budućih revolucionara u Latinskoj Americi. Rijetki bi se oglušili na savjete toga velikana.

Između ostaloga Castro je nagovorio tri uzajamno neprijateljske marksističke skupine u Nikaragvi da ujedine snage u borbi za svrgavanje diktature Anastasija Somoze. Nastala je sandinistička Fronta narodnog oslobođenja koja je stalno jačala, dok se potpora Somozi počinjala raspadati. U srpnju 1979. sandinisti su pobijedili, a Somoza je pobjegao u prognanstvo. Mnogi kubanski savjetnici za sigurnost i civilni tehničari došli su kako bi sandinistima pomogli učvrstiti vlast. Nekoliko dana nakon pobjede, velika sandinistička delegacija posjetila je Kubu kako bi sudjelovali u proslavi 26. srpnja. Castro je obećao poslati stotine učitelja i liječnika da pomognu novoj Nikaragvi. Kad je Castro osobno posjetio Nikaragvu, podsjetio je slušatelje kako je prije dvadeset godina CIA-ina Brigada 2506 isplovila iz Nikaragve da uguši kubansku revoluciju. Diktator Luis Somoza, otac Anastasija, zatražio je tada od brigade da mu donese dlaku iz Castrove brade. Brada je još netaknuta, rekao je Castro likujući, sada je u Managui!

Potkraj 1979. ljevičarski Pokret novog dragulja zbacio je vladu Erica Gairvja na karipskom otoku Grenadi. Ovaj put Castro nije imao svoje prste u tom događaju. Ali brzo je uspostavio prijateljske veze s novom vladom. U studenom iste godine poslao je 300 građevinskih radnika da pomognu izgraditi proširenu zračnu luku na tom otoku. U Washingtonu se zvono na uzbunu oglasilo glasnije nego ikada. Hoće li nova zračna luka biti baza za sovjetsko iskrcavanje i razmještanje na američkoj hemisferi? Zar nema kraja Castrovim drskim smicalicama? Kako će se i kada tomu kubanskom megalomanu stati na kraj?

No veću je brigu Kubi ponovno zadala prijetnja gospodarske krize. Relativno blagostanje sredinom 1970-ih bilo je kratka vijeka. Na slobodnom tržištu pala je cijena šećera. U godinama visokih cijena Castro je započeo mnoge grandiozne projekte koji su ostali nedovršeni. Oduvijek je prezirao novac. Kao mladi odvjetnik, često nije mario ubirati pristojbe od stranaka. Kad bi imao sredstava, rasipno bi ih trošio. Kad ih ne bi imao, posuđivao bi ih od bilo koga, ne misleći ozbiljno vratiti dug. Takvo grofovsko ponašanje zadržao je i kao kubanski poglavar. U jednome od dva komentara kojima je zastupljen u Oksfordskoj knjizi citata rekao je: "Kapitalizam je korištenje novca; mi socijalisti bacamo novac." Pretpostavljao je da njegovi sovjetski prijatelji neće u praksi od njega zahtijevati da plaća zajmove. Govorio je o potrebi štedljiva vođenja kućanstva, ali rijetko ga je prakticirao. Posjetitelji na koje je želio ostaviti dojam imali su najraskošnije dočeke, najbolje hotele na državni račun, jastoge za večere, kutije najboljih cigara. Njegova pratnja nastojala je slijediti taj običaj. Nikada se nije dogodilo da je Raul Castro pio ijedan drugi viski osim najskupljih marka, poput Royal Salutea.

Golemi troškovi održavanja kubanske vojske u Africi uglavnom su se pokrivali iz Sovjetskog Saveza, te iz angolskih prihoda od nafte. Ali otjecanje kubanskih sredstava bilo je također veliko, kao i cijena

pomaganja revolucionarnih pokreta u Srednjoj Americi i drugdje. Godine 1979. loše vrijeme i biljne bolesti ozbiljno su smanjile prinose šećera i duhana. Svi ti faktori izazvali su još jednu ekonomsku krizu. Upravo kad su Kubanci počeli misliti da se njihov životni standard napokon povisuje, on se potpuno urušio. U govoru pred Nacionalnom skupštinom Castro je priznao ozbiljnost ekonomske situacije. "Mi plovimo morem teškoća, i nastavit ćemo po tome moru, katkada olujnom, katkada mirnijem, prema dalekoj obali. Nećemo do nje brzo stići."

Zbog Castrove prijašnje odluke da dopusti dodire s izbjegličkom zajednicom, politički se utjecaj novih nestašica i mjera štednje pojačavao. Gosti s Floride nosili su skupu odjeću, govorili o svojim velikim američkim autima i donosili darove svojim siromašnim rođacima na otoku. Kako je razočaranje i nezadovoljstvo raslo, ljudi su se ponovno počeli služiti očajničkim sredstvima da napuste zemlju. Neki su se opet otiskivali na more na priručnim splavima. Otimani su brodovi i usmjeravani prema Floridi. Drugi način bijega bilo je traženje azila u nekoj latinskoameričkoj ambasadi. Bila je ustaljena tradicija da latinskoameričke vlade prihvaćaju izbjeglice iz drugih latinskoameričkih država. Veleposlanstva u Havani čuvali su kubanski vojnici, i budući molitelji azila nisu lako mogli dobiti pristup. Ali veleposlanstava Venezuele i Perua, goleme zgrade okružene vrtovima na velikoj aveniji, zbog svoga položaja postale su relativno lagan cilj za rušitelje ograda. Skupine ljudi u autima ili većim vozilima pokušale su više puta, katkada s uspjehom, uvesti se s velikom brzinom u utočište tih veleposlanstava. Jedan kubanski vojnik ubijen je 1. travnja 1980. kad je pokušao spriječiti oteti autobus da ne provali ulaz na peruanskoj ambasadi.

Kad je taj slučaj dojavljen Castru, on je već bio u snuždenom i razdražljivom raspoloženju. Bjesnio je što njegovi ministri ne uspijevaju ostvariti gospodarske ciljeve. Celia Sanchez, njegova nerazdvojna prijateljica više od dvadeset godina, umrla je od raka u siječnju, zbog čega je više nego ikada postao svjestan osamljenosti vlasti. Prasnuo je od gnjeva na vijest o smrti kubanskog vojnika. Prema pričanju svjedoka, pocrvenio je od srdžbe. Zahtijevao je da Peruanci izruče šest prebjega koji će odgovarati za ubojstvo. Peruanci su to odbili. Nakon nekoliko dana napetosti, kubanska vlada izdala je neočekivano priopćenje. Stražari će se ukloniti ispred veleposlanstava koja odbiju surađivati u održavanju vlastite sigurnosti.

Kad se proširio glas da ispred peruanskog veleposlanstva nema vojnika, i da svatko može onamo ući bez smetnje, strahovito se povećao broj tražitelja azila. Više od 10 000 ljudi nagrnulo je u zgrade veleposlanstva i utaborilo se po vrtovima. Situacija je zabrinula Peruance, stoje i bio Castrov cilj, ali sam broj i vidljivost ljudi koji žele napustiti Kubu također je postajao javna katastrofa za Castra. Pokušao je ovladati situacijom, najprije dopuštajući zračni most do Kostarike onima koji žele otići, a

zatim potičući javno neprijateljstvo prema "šljamu" koji je nelojalan Kubi. Optuživao je američku propagandu što podjaruje otpadništvo i zavodi "slaboumnike".

Američke vlasti prouzročile su većinu Castrovih nevolja, ali nisu htjele prihvatiti neograničen broj izbjeglica. Obvezavši se prihvatiti 3500 Kubanaca, pozvale su i druge zemlje u hemisferi da prihvate otprilike toliko. Castro je bio odlučan ne dopustiti Amerikancima da se tako jeftino izvuku. Ukinuo je zračni most do Kostarike i objavio da izbjeglice sa Floride mogu doći brodom do luke Mariel i pokupiti sve rođake i prijatelje koji žele napustiti Kubu. Stotine brodova smjesta su stigle, i počeo je masovni egzodus. Predsjednik Carter je najprije izjavio kako Sjedinjene Države nikada neće odbiti izbjeglice iz komunističke tiranije; ali kako se dotok nastavljao, bio je prisiljen promijeniti ploču, naređujući obalnoj straži da uhićuje vlasnike brodova koji dovoze izbjeglice. Kubanske su vlasti još više zapaprile Americi skupljajući kriminalce, umobolnike i psihijatrijske pacijente koje su dovodili u Mariel radi slanja na Floridu. Sramota je bila obostrana. Carter je izgledao licemjeran i nedosljedan. Castra je ponižavao javni prizor u kojem Kubanci bježe od njegove revolucije. Ali on je kao i obično pokušao pretvoriti taj neuspjeh u vlastitu prednost, posluživši se sigurnosnim ventilom emigracije kako bi svoju zemlju oslobodio od oko 120 000 nezadovoljnih ili nepoželjnih ljudi.

Carterovo nespretno rješavanje egzodusa iz Mariela pridonijelo je njegovu porazu na izborima 1980., kad gaje pobijedio konzervativac Ronald Reagan. Tijekom predizborne kampanje Reaganov je tim obećavao najtvrđu liniju protiv Castra, ne isključujući ni vojne mjere. Došavši na vlast, konzervativci nisu prestali rigati vatru prema karip-skome diktatoru. Kongres je odobrio da se uspostavi propagandna radio-postaja, Radio Marti, usmjerena prema Kubi s velikog balona na jugu Floride. Državni tajnik Haig obećao je da će se s problemom komunističke subverzije u Srednjoj Americi obračunati "na izvoru", upućujući na akciju protiv Kube.

No na američke prijetnje Castro više nije reagirao. Pobudio je nacionalističke osjećaje iznova pokazujući prkos. Osuvremenio je planove otpora američkom vojnom napadu, uključujući i nuklearni napad. Tvrdio je (i zasigurno u to vjerovao) da je CIA počela voditi biološki rat na otoku. Pozvani su strani stručnjaci da ispitaju dokaze: tijekom 1981., pojava bolesti šećerne trske i duhana, te pojava afričke svinjske groznice, naglo se proširila s nekoliko različitih mjesta na otoku. Castro je optužio CIA-u i za katastrofalnu epidemiju groznice denge. Što god bilo istina, Kubanci su vjerovali u Castrovu verziju događaja. Srdžba i ogorčenost protiv Sjedinjenih Država, koja se smanjila tijekom Carterovih godina, ponosno se rasplamsala. Usprkos naporima Radija Marti i stalnim gospodarskim lišavanjima, na Castrovoj je domaćoj fronti bilo mimo. I on je prkosno

nastavio usmjeravati pomoć marksističkoj gerili u Srednjoj Americi, posebno u El Salvadoru.

Vlada Sjedinjenih Država uvidjela je da nije lako udariti izravno na Kubu, unatoč Haigovoj prijetnji da će to učiniti; ali je bila voljna poslužiti se svim sredstvima da spriječi još jedan Castrov uspjeh u Srednjoj Americi. Pružila je pomoć u opremi, obuci i vojnim savjetnicima salvadorskoj vojsci u borbi protiv gerile FMLN*. Usto je CIA organizirala, platila i opremila contrase, nikaragvanske oporbene snage koje su se borile protiv sandinističke vlade iz baza u susjednom Hondurasu. No, Europski saveznici nisu bili odveć naklonjeni američkim akcijama. Čak je i prijateljska vlada Margaret Thatcher oklijevala dati vojnu potporu srednjoameričkim armijama koje se često optuživalo zbog zločina prema civilnom stanovništvu. Glavni američki vanjski saveznik u borbama u Srednjoj Americi bila je vojna vlast u Argentini. Argentinska vojna hunta uništila je ljevičarsku oporbu u nemilosrdnoj represiji, uključujući sustavnu uporabu mučenja, ubojstava i "nestanaka". Sad su argentinski časnici putovali u El Salvador da svoje stručno znanje prenesu salvadorskoj vojsci.

Usprkos Castrovu ogorčenom neprijateljstvu prema argentinskoj vojnoj hunti, on je uvijek podržavao zahtjev Argentine da joj pripadnu Falklandski otoci. Kad je general Galtieri preoteo Britaniji te otoke u iznenadnoj vojnoj operaciji, Castro nije imao izbora nego da se pridruži zboru latinskoameričkoga odobravanja. Žestoko se usprotivio britanskoj odluci da povrati Falklandske otoke, makar uporabom sile. Čak je ponudio da pošalje trupe i pomogne Argentini da obrani otoke. Ali britanska pobjeda, te skori pad Galtierijeve vlade, vodili su ravno ka povlačenju argentinske vojske iz Srednje Amerike. Europska najdesnija vlada nehotice je pružila vrijednu uslugu Castru i njegovim saveznicima.

U listopadu 1983. Castrov prijatelj Maurice Bishop, predsjednik vlade na Grenadi, zbačen je i ubijen od strane još radikalnije marksističke frakcije. Iako gaje obeshrabrio takav tijek događaja, Castro je zaključio da bi prekid s novom vladom samo pogoršao stanje, možda doveo do povratka starog neokolonijalnog režima. Stoga je nastavio s kubanskim programom pomoći. Ali dok je Bishopova vlada bila popularna na otoku, te uživala široko međunarodno priznaje, novi režim je bio očevidno nezakonit, ekstreman i nasilan. Sjedinjene Države iskoristile su svoju priliku te izvršile invaziju poslavši marince, padobrance i komandose. Grenadski i kubanski vojnici, te naoružani kubanski građevinski radnici, pružili su uzaludan otpor. * Kratica od Frente Farabundo Marti Nacional Liberation Front, salvadorska ljevičarska stranka (nap. ur.).

Dvadeset četiri Kubanca poginula su prije nego što su ostali bez municije. Za nekoliko sati Amerikanci su potpuno ovladali tim malim otokom. Sedam stotina Kubanaca vratilo se na Kubu podvijena repa.

Nije to bila invazija, komentirao je euforično predsjednik Reagan, nego operacija spašavanja koja je izvedena uz potporu i pristanak karipskih susjeda Grenade, koji su, kao i Sjedinjene Države, željeli zaustaviti kubansku i sovjetsku subverziju. Castro je doista bio ponižen. Sovjetski Savez je prosvjedovao ali nije prešao s riječi na djela. Opća skupština Ujedinjenih Naroda s velikom je većinom osudila invaziju, ali u Sjedinjenim Državama Reagan je uživao u slavi vojne pobjede koja je bila brza i potpuna, a nije stajala nijednog američkog života. Na pogrebu Kubanaca koji su poginuli na Grenadi, Castrova antiamerička retorika bila je oštrija nego inače. Priznao je da je u Sjedinjenim Državama postojala oduševljena javna potpora toj operaciji, ali to je usporedio s gomilama u nacističkoj Njemačkoj koje su klicale Hitlerovim pobjedama nad slabim i nemoćnim susjedima. "Gdje je slava, veličina, pobjeda kad se osvoji i pobijedi jedna od najmanjih država na svijetu, bez ikakve gospodarske ili strateške važnosti? Gdje je junaštvo kad se vodi borba protiv šačice kubanskih radnika i civilnih tehničara?"

Prije invazije na Grenadu, Castro je odbio sandinistički zahtjev da pošalje kubanske trupe u Nikaragvu i pomogne u ratu protiv contrasa koje je podupirala CIA. Na tajnom sastanku s predsjednikom Ortegom i drugim sandinističkim vodama, Castro je tvrdio da bi dolazak kubanskih trupa u Nikaragvu samo dao Amerikancima izliku za potpunu invaziju, a možda i za vojni udar i na samu Kubu. Castro je također savjetovao Nikaragvancima da vode umjerenu domaću politiku, izbjegavajući represivne mjere protiv oporbenih stranaka, privatnog sektora i katoličke crkve.

Poslije invazije na Grenadu, Castro se s gorčinom pitao može li se dalje opravdavati ta politika suzdržavanja, smišljena radi smirivanja odnosa s Amerikom. Tisuće kubanskih savjetnika, stručnjaka, inženjera i učitelja bilo je u Nikaragvi. Castro nije želio ponovno pretrpjeti poniženje i vidjeti kako njegovi ljudi bez borbe padaju u ruke američkim marincima. Pripremio je planove da brzo pošalje kubanske trupe ako sveopća američka invazija bude neizbježna. Zapovjednik kubanske vojne misije u Nikaragvi, general Arnaldo Ochoa, pomogao je preustrojiti sandinističku vojsku i načinio moguće planove za protunapade u slučaju američke invazije. Fidel Castro održao je niz sastanaka s Raulom i svim vodećim kubanskim vojnim zapovjednicima da se rasprave mogućnosti. Zaključili su kako bi najbolje bilo da se ne sukobe s Amerikancima u konvencionalnoj bitci. Obrana nikaragvanskoga teritorija bila bi prepuštena prvenstveno nikaragvanskoj miliciji, koja bi se služila gerilskom taktikom. Elitne sandinističke i kubanske snage izvodile bi iznenadne kratke udare na američke baze i druge ciljeve u Hondurasu, El Salvadoru i čak Kostarici. Što dulje budu izdržali, i što se više sukob proširi, to će veći biti međunarodni pritisak na američku vladu da obustavi invaziju. Castro je nadasve želio spriječiti Amerikance da ostvare brzu i čistu pobjedu kao na Grenadi.

Da bi se mogli ostvariti, ti su planovi trebali sovjetsku potporu, ne nužno vojnu ali barem moralnu i političku. No, postojao je problem. Međunarodna situacija je bila teška, ali Castru je najviše brige zadavao položaj Sovjetskog Saveza. Umorni i ostarjeli sovjetski vode mehanički su ponavljali stare marksističko-lenjinističke revolucionarne dogme, ali u njima više nije bilo žara. U nemogućnosti da odgovori na gospodarska očekivanja sovjetskog naroda, rukovodstvo je željelo pod svaku cijenu izbjeći skupe i opasne inozemne obveze. Dali su ograničenu pomoć Nikaragvi, i pritisnuli sandinističku vladu da traži modus vivendi sa Sjedinjenim Državama. Dali su na znanje da Rusi neće biti sposobni braniti Nikaragvu ako je Amerikanci napadnu. Također su izvršili pritisak na Castra da se povuče, ponavljajući da se razmjeri i troškovi sovjetske gospodarske pomoći moraju smanjiti. Sve se to zbivalo u vrijeme kad je sama Kuba davala golemu gospodarsku pomoć Nikaragvi.

Castro je sve očajnije tražo bilo kakva sredstva u pokušaju da spasi posrnulo kubansko gospodarstvo, te istodobno finanćka svoju "internacionalističku solidarnost" i intervencionističku vanjsku politiku. Nezaposleni kubanski radnici odlazili su po zaradu u zemlje kao stoje Istočna Njemačka. Slike iz kubanskih nacionalnih galerija potajno su se prodavale na međunarodnom tržištu. Tajne službe Ministarstva unutarnjih poslova uspostavljale su skrivene kanale da se izigra američki trgovački embargo. Panama je postala glavna tajna baza za kubanske trgovačke aktivnosti, posebice za nabavu američke opreme za šifriranje i računala. Gotovo svako trgovačko poslovanje, koliko god bilo tude socijalističkim načelima, smatralo se opravdanim ako je donosilo korist revoluciji.

Kuba nije bila jedina zemlja u financijskim nevoljama. Međunarodna kriza dugovanja sve više je rasla. Velike zapadne banke natjecale su se u posuđivanju golemih svota novca zemljama koje su izgledale perspektivno, kao Brazilu i Meksiku, ali kad su se uvjeti pogoršali, banke su odjednom prestale davati zajmove i nisu pristajale na reprogramiranje otplata. Financijsko stanje siromašnih afričkih zemalja bilo je još očajnije. Castro se počeo usredotočivati na taj problem. Čitao je knjige, članke, novinska izvješća. Naručio je posebne studije od kubanskih i stranih stručnjaka. Tijekom samo 1985. bilo je pet međunarodnih konferencija u Havani o problemu dugova u svijetu. Castro je ponavljao svakome tko je htio slušati da je vraćanje dugova Trećega svijeta nemoguće. Pokazivao je beskonačne dokaze da to potvrdi. Čak i kad bi postojao čist prijenos fondova iz Trećega svijeta bogatim zemljama tijekom generacija, Treći svijet se ni tada ne bi mogao osloboditi jarma zaduženosti. Bogatima nije u interesu da siromašne dotjeraju u još veću bijedu i očaj. Bogati bi morali priznati da se njihovo blagostanje uvelike temelji na prijašnjem izrabljivanju; da su međunarodni uvjeti trgovanja nepravedni, jer pomažu jakima a štete slabima; da je jedino rješenje otpis duga Trećem svijetu i nov početak na poštenijim osnovama.

Je li to doprijelo do Rusa? Po Castrovu mišljenju socijalističke zemlje trebale su poduprijeti njegov slučaj, raditi na tome da se stvori pravedniji svjetski gospodarski poredak, davati primjer pomaganjem siromašnijim državama ne očekujući povrat duga. Umjesto toga one su sve više postupale poput zapadnih banaka, namećući teške uvjete svojim dužnicima, zanemarujući sve etičke i političke obzire.

Godine 1985. umro je Konstantin Černjenko, bolesni generalni sekretar Sovjetske komunističke partije; zamijenio ga je mladenački i dinamični Mihail Gorbačov. Kratko vrijeme Castro se ponadao da će Gorbačov uspostaviti vjerodostojniju i samopouzdaniju sovjetsku vanjsku politiku, te konstruktivniju fazu u sovjetskim odnosima s Kubom. Ubrzo se razočarao. Gorbačovljeve unutarnje reforme, prikazane kao da im je cilj ojačati socijalizam, izgledale su Castru kao opasna izdaja marksističko-lenjinističkih načela. Gospodarska decentralizacija (perestrojka) bila je korak natrag prema kapitalističkoj džungli suparničkih neovisnih poduzeća. Otvorenost (glasnost) značila je otvaranje vrata poplavi kleveta i lažnih informacija. Što je najgore, Gorbačov je očito bio skloniji od svojih prethodnika pronalaženju nagodbe sa Zapadom. Želio je zapadne kredite i ozračje u kojem bi se mogli smanjiti vojni troškovi. Američka je vlada spazila priliku da postavi cijenu za poboljšanje odnosa. Visoko na popisu američkih zahtjeva bilo je okončanje sovjetske potpore Fidelu Castru.

Castro je osjećao »hladan vjetar« iz Moskve. Mnogi zapadni promatrači, poznajući stupanj kubanske ovisnosti o sovjetskoj pomoći, pretpostavili su da će Castro bar donekle poduprijeti i oponašati Gorbačovljeve reforme. Neko vrijeme on se čak pokušao dodvoriti Gorbačovu potičući otvorenije rasprave i kritiku vladinih ministara. Ali taj pokus nije daleko stigao. Kad je njegov prijatelj Gabriel Garcia Marquez pokušao dokazivati da će Gorbačovljeve reforme udahnuti nov život socijalizmu, Castro je bio odrješit: "Vjeruj mi, Gabo, to će biti katastrofa." A kad je godine 1986. Castro uveo vlastiti prenapuhani program reforma, nazvan Ispravljanje pogrešaka, pokazalo se da pogreške koje je htio ispraviti nisu krajnje centralistička krutost gospodarstva ili smiješna birokratska kontrola informacija, nego upravo suprotno. Castro je ukinuo male pomake ka gospodarskoj liberalizaciji koje je dopustio nekoliko godina prije toga, primjerice uvođenjem slobodnih seljačkih tržnica. Vratio se egalitamom fundamentalizmu Che Guevare, govoreći daje prevelik naglasak stavljen na materijalne a premalen na moralne poticaje. Revolucija je sazrela, govorio je, i Kubanci su stekli osjećaj društvene solidarnosti; oni će raditi najbolje ne zato da bi ostvarili osobno bogatstvo, nego da podupru i ojačaju pravedno društvo u kojem svatko ima pristup školovanju, zdravstvenoj zaštiti i sigurnosti.

Desetljećima je Castro gomilao pohvale Sovjetskom Savezu i pokazivao ga kao uzor koji valja oponašati. Znao je da će neke njegove sljedbenike

zacijelo privući sovjetske reforme. Teško se bilo suprotstaviti toj prijetnji. Sve dok je tekla sovjetska pomoć, makar i u manjoj mjeri, on nije mogao napasti sovjetsku politiku. Ali u krugovima vlade i vojske raširio se glas da Kubi nisu potrebne perestrojka i glasnost, te da bi one samo potkopale socijalističku državu. Castro se našalio pred radnicima Partije da sada više ne zna tko je opasniji revoluciji, američki orao sprijeda ili ruski medvjed straga. Nakon posjeta izrazito reformističkog ministra vanjskih poslova Ševardnadzea, Castro je naredio da se sovjetski službenici na Kubi, uključujući starije diplomate, moraju podvrgnuti tehničkom nadzoru (tj. prisluškivanju i skrivenim kamerama), kao što je bio običaj za američke i druge zapadne diplomate. Nadziranje je bilo polje na kojemu je Kubanska državna sigurnost bila iznimno stručna, zahvaljujući u velikoj mjeri instrukcijama KGB-a.

Razmimoilaženja između Kube i Sovjetskog Saveza počinjala su također utjecati na dugotrajan građanski rat u Angoli. Pod posvemašnjim nadzorom jednog opreznoga i nemaštovitog sovjetskog generala, angolska vlada i kubanske snage pretrpjele su niz poraza koje su im nanijeli UNITA i južnoafričke snage. Povukli su se u grad Cuito Cuanavale. Predsjednik Angole Dos Santos obratio se Castru da mu pošalje još trupa, kao jedini način da se izbjegne katastrofa. Castro je na to pristao, uz uvjet da Kubanci imaju zapovjednu vlast. Najsjajniji i najuspješniji kubanski časnik, general Amaldo Ochoa, pobjednik u Etiopskom ratu 1977., uskoro je bio na čelu nekih 50 000 boraca. Ali Castro je osobno držao konce svih operacija. Gotovo godinu dana, počevši od studenoga 1987., posvećivao je 80 posto svoga vremena, po vlastitoj procjeni, ratu u Angoli, zanimajući se i za najmanje taktičke rasporede, čak i za obroke i vrijeme spavanja svojih vojnika. On je Cuito Cuanavale vidio kao svoj Staljingrad, stijenu o koju će se razbiti južnoafrički vojni stroj, utirući put padu režima aparthejda.

Nitko nije mogao bolje voditi uspješnu borbu nego general Ochoa usprkos tomu što je imao za leđima Castra koji je svime upravljao iz Havane. Ochoa se u svojoj osamnaestoj godini pridružio Castrovoj gerili u Sierra Maestri tijekom rata protiv Batiste. Bio je na Fidelovoj strani u Zaljevu svinja. Igrao je istaknutu ulogu u većini Castrovih prekomorskih vojnih intervencija, od Sirije do Nikaragve. Za razliku od većine Castrovih ministara i generala, on se Castru obraćao s prisnim "ti", i bio je dovoljno samopouzdan da priča masne šale u nazočnosti Vrhovnoga vode. Ali čak je i Ochoi išlo na živce stalno Castrovo upletanje. Šokirao je kolege rekavši da je Castro "lud". U prosincu 1987. Castro se požalio da je Ochoino izvještavanje previše površno i sporo. U siječnju 1988. Ochoa je pozvan u Havanu na konzultacije s braćom Castro o obrani Cuito Cuanavalea. Kad se Ochoa vratio u Luandu, nastavio je primati obilje podrobnih Castrovih uputa.

U veljači 1988. započeo je očekivani napad 35 000 vojnika UNITA i 9000 vojnika Južne Afrike na Cuito Cuanavale, uz potporu tenkova, topništva i zrakoplovstva. Prve linije obrane bile su pregažene; u Havani je zavladala velika tjeskoba; ali napadači su suzbijeni, nakon što su im Ochoini avioni tipa MIG-23 nanijeli teške gubitke; naposljetku su se napadači morali povući.

Daje mogao sam odlučivati, Castro bi nastavio do potpune pobjede. Ali to nije mogao učiniti bez sovjetske potpore. Gorbačov je želio nagodbu kroz pregovore. Kvadripartitni razgovori održavali su se tijekom 1988. između Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza, Kube i Južne Afrike. Ugovor je napokon potpisan 22. prosinca 1988. u New Yorku, s odredbom da se povuku sve strane trupe. Tako se završila dugotrajna kubanska pustolovina u Africi.

U to je vrijeme Castro jedva skrivao svoju odbojnost prema politici Sovjetskog Saveza. Rekao je da se popuštanje napetosti (detente), "mir bogatih", provodi na račun siromašnih zemalja kao što je Angola. Kuba će biti različita — dijerente — čvrsta i neovisna, odana svojim načelima. Raspravljajući o stanju u svijetu s Marijom Shriver, novinarkom NBC-a, Castro se ponosio što je Kuba očigledno izolirana. "Nama je preostala čast biti jedan od nekolicine protivnika Sjedinjenih Država..." Je li to doista bila čast, uplela se novinarka. "Čast je za tako malenu zemlju kao što je Kuba što je tako divovska zemlja kao što su Sjedinjene Države toliko opsjednute ovim malenim otokom. Za nas je čast što se Sjedinjene Države ne smatraju više neprijateljem Sovjetskom Savezu ili Kini, ali se smatraju neprijateljem Kube."

Vanjski pritisci dolazili su ne samo od Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Zapadni političari koji su nekada bili skloni kubanskoj revoluciji, poput socijalista Felipea Gonzaleza u Španjolskoj i Francoisa Mitteranda u Francuskoj, ustrajavali su na tome da se Castro mora prilagoditi vremenu i liberalizirati svoj režim. On je uljudno slušao, ali se nije prilagođavao. Pustio je na slobodu nekoliko političkih zatvorenika, ali je žestoko udario protiv novonastalih disidenata. Znao je da jedini moćan izazov njegovoj vlasti može doći iz vojske. Pazio je više nego ikada na ponašanje i odanost ključnih časnika.

Tijekom samopouzdanih 1970-ih, kad je gospodarstvo izgledalo snažno a Kuba trijumfirala u Africi, Castro se nije previše osvrtao na sitnu korupciju ili nemoralno ponašanje svojih službenika, uz uvjet da rade odano za revoluciju. Ali u novom ozračju opkoljenosti i straha od ideološkoga kvarenja, na svaku vrstu nastrana ponašanja gledalo se sa sumnjom, kao na moguće simptome otpadništva. Većina kubanskih službenika imala je malo prilika za ozbiljnu korupciju, iako su joj bili skloni. Iznimka je bila u Ministarstvu unutarnjih poslova, osobito u Odjelu za konvertibilne valute, kojima je bila zadaća stjecati konvertibilnu valutu nekonvencionalnim sredstvima, posebno tajnim

trgovačkim poslovima kojim se kršio američki trgovački embargo. Taj odjel osnovao je u Panami i drugdje trgovačke kompanije koje su imale prikrivene veze s Kubom. Da bi ispunili svoju ulogu, službenici su morali često putovati u inozemstvo, odsjedati u skupim hotelima i općenito se ponašati kao bogati poslovni ljudi u privatnom sektoru.

Na čelu Odjela za konvertibilne valute bio je pukovnik Tony de la Guardia, svojevrsni kubanski James Bond, koji je igrao ključnu ulogu u Castrovim najtajnijim operacijama. Predvodio je prvu jedinicu kubanskih specijalnih snaga; bio je u Kongu sa Che Guevarom; osnovao je školu za posebne operacije i uvježbavao revolucionarne skupine iz Venezuele, Gvatemale i drugih latinskoameričkih zemalja; ubacivao je i povlačio tajne agente; planirao je operaciju kidnapiranja Batiste iz Dominikanske Republike (ali Batista je umro prije nego što se plan mogao provesti); prao je novac za argentinsku gerilu Montonero i za palestinske skupine u Libanonu; poslao je savjetnike da Michaelu Manlevju pomognu uspostaviti kontrašpijunažu na Jamajki; organizirao je kanale za dotok oružja sandinistima kad su se borili za svrgavanje vlade generala Somoze u Nikaragvi; i, najosjetljivije od svega, njemu je Raul Castro dao zadatak da izrekne smrtnu kaznu onima koji nisu mogli biti dovedeni na Kubu, kao što je bio kubanski emigrant koji je živio u Portoriku i smatran je odgovornim za stavljanje bombe u kubanski zrakoplov 1976. kad je poginulo sedamdeset troje ljudi.

Tony de la Guardia imao je brata blizanca, generala Patricija de la Guardiju, koji je bio šef specijalnih snaga u Angoli. Patricio je bio najprisniji prijatelj i kolega vojnog zapovjednika u Angoli, uglednoga generala Arnalda Ochoe. Blizanci i Ochoa bili su jezgra kruga prijatelja, "grupe", koji su se smatrali elitnim nositeljima kubanske revolucije. Castro je priznao njihovu vještinu i divio se njihovim ostvarenjima. Ali zabrinjavala su ga izvješća o njihovu načinu života, naročito stoga što su izazivali zavist i kivnost medu drugim visokim časnicima. Njihovo ženskarenje bilo je svima poznato, a nabavljali su i skupu zapadnjačku potrošačku robu za svoju osobnu uporabu. Tony de la Guardia zamjerio se Castru jer je slao pošiljke oružja u Nikaragvu ne čekajući njegovo odobrenje. Što se tiče generala Ochoe, on se služio svojim gotovo podkraljevskim položajem u Angoli i prijateljstvom s Tonyjem de la Guardijom trgujući dijamantima, bjelokosti i drugim lokalnim proizvodima. Prepuštao se nezasitnoj spolnoj požudi, sudjelujući u grupnom seksu s kubanskim i angolskim ženama, od kojih se jedna požalila da su je prisilili na sudjelovanje. Što je još ozbiljnije, agenti su dojavili Castru da Ochoa pokazuje simpatije za Gorbačovljeve reforme i da sumnja u Castrovo vođenje rata u Angoli.

U siječnju 1989. Castro je sproveo brojne promjene u visokom zapovjedništvu oružanih snaga, uključujući smjenjivanje Ochoe s njegova položaja u Angoli. Nije se ni potrudio posavjetovati se s bratom

Raulom. Na večeri u restoranu Ranchon u Havani, prilikom proslave pedesetog rođendana sovjetskog veleposlanika Jurija Petrova, Raul je popio previše votke i to predbacio svojem bratu. "Ako smjenjuješ moje časnike a da se iz pristojnosti ne posavjetuješ sa mnom, ja nisam ni potreban kao ministar oružanih snaga. Podnosim ostavku." Fidel gaje pozvao na red: "Raul, mi smo sa strancima."

Kad se vratio na Kubu, general Ochoa i dalje je budio Castrove sumnje. Otvoreno je pokazivao prezir prema nekim političarima oko Castra, posebice prema Carlosu Aldani. Aldana je bio sekretar za ideologiju Komunističke partije, ali u praksi je imao važniju ulogu. Castro je u to doba posvuda putovao s Aldanom koji je zapravo funkcionirao kao predsjednik vlade. General Ochoa, nacionalni heroj koji je dobio najveću tenkovsku bitku poslije Drugoga svjetskog rata, nije bio spreman klanjati se pred iskrslim "govnom" kao što je Aldana. Castru se činilo kako je Ochoi udarila slava u glavu. Ochoa je rekao da će prihvatiti ponuđeno mjesto zapovjednika Zapadne armije, uz uvjet da Fidel pristane na ozbiljnu raspravu s visokim vojnim zapovjedništvom o budućnosti zemlje. Ta je drskost uvrijedila oba brata Castro. Njima su također dodijale Ochoine česte pritužbe da vlada ne čini dovoljno kako bi pronašla poslove i pristojne stanove za njegove vojnike koji su se sada vraćali iz Angole. Mnogi časnici koji su služili pod Ochoom u Africi posjećivali su njegovu skromnu kuću u predgrađu Havane. Je li on postajao žarištem opozicije unutar vojske? Castro je naredio da se Ochoa i njegovi prijatelji podvrgnu strogom tehničkom nadzoru.

U travnju 1989., dok se istraživanje o Ochoinoj grupi još čuvalo kao stroga tajna, Kubu je posjetio Mihail Gorbačov. Pozdravljen je golemim transparentom na kojem je pisalo: "Živio marksizam-lenji-nizam!" Bio je to prijekor i poziv za razumijevanje. Castro je spoznao da bi Gorbačovljev posjet mogao biti presudan za budućnost Kube. Pretpostavio je kako je vjerojatno prekasno za uvjeravanje Gorbačova da preusmjeri svoje katastrofalne reforme. Ali možda ga se barem moglo nagovoriti da prihvati i poštuje Castrovu odluku da se drži temelja marksizma-lenjinizma, što je uostalom i dalje bilo vjerovanje za koje se Gorbačov zaklinjao da ga slijedi. Za razliku od nekih najradikalnijih sovjetskih reformatora, Gorbačov je uvijek djelovao prijateljski i dobro raspoložen. Castro je dao sve od sebe u pokušaju da ga uvjeri kako Kuba, iako će poći vlastitim putem, ostaje odan i vrijedan saveznik koji zaslužuje da se nastavi gospodarska i politička pomoć. Nastala je čudnovata zamjena uloga. Desetljećima su oprezni i konzervativni sovjetski vode pokušavali obuzdati temperamentnog i lakoumnog mladog Kubanca. Sad je sjedobradi Castro, u šezdeset drugoj godini, pokušavao nagovoriti mlađeg čovjeka da ne srlja naglavce niz stazu promjena i novotarija.

Gledano izvana, posjet je prošao vrlo glatko i skladno, s mnogo smiješka i prijateljske šale. Ali u tim osmijesima bilo je malo topline. Gorbačov je

objasnio da će trgovina između dviju zemalja ubuduće biti "na bazi jednakosti", stoje značilo bez pripomoći i posebnih ustupaka. Sovjetska poduzeća sada su bila samostalna, tako da bi Kubanci morali ugovarati trgovačke poslove pojedinačno, a ne preko središnjih planera kao u prošlosti. U njihovim razgovorima nasamo postalo je jasno da Sovjetski Savez planira veliko smanjenje vanjske pomoći i vojnih troškova. Sve je to potvrdilo najgore Castrove strahove o pravcu Gorbačovljevih reforma. U Castrovim očima Gorbačov je oslobađao snage koje će rastrgati Sovjetski Savez, ostavljajući Sjedinjene Države kao jedinu supersilu koja će moći nametati svoju volju bez otpora. Prije Gorbačovljeva odlaska dvojica voda potpisala su dvadesetpetogodišnji ugovor o prijateljstvu. Bila je to isprazna gesta.

Gorbačov je iz Havane odletio u London. Premijerka Thatcher vozila se s njim u automobilu od zračne luke do sovjetskog veleposlanstva i upitala ga kako ga se dojmio Castro. Gorbačov je rekao daje Castro izvanredna ličnost, i dalje vrlo pronicav i dobro obaviješten o međunarodnoj situaciji. "Nadam se da ste mu objasnili", rekla je gospoda Thatcher ozbiljno, "kako je vrijeme da uvede perestrojku i glasnost." Na Gorbačovljevu licu pojavio se blagi smiješak. "Ako mislite da možemo upravljati Castrom, bojim se da griješite. On će krenuti vlastitim putem. Utjecaj kojim raspolažemo jednak je nuli."

S tim bi se složio Fidel Castro. Na Kubi se stezala mreža oko čovjeka čiji su zločini uključivali i želju da se slijedi Gorbačovljev put. Kad je Tony de la Guardia potajno doznao da se Ochoin privatni auto osluškuje, bio je zaprepašten. Kad su zajedno putovali, njih dvojica su ismijavala ne samo Aldanu nego i Fidela osobno. U međuvremenu Raul Castro je dobio izvješće da Ochoa ima privatni bankovni račun u Panami te daje otuđio 200 000 američkih dolara koje je trebalo uložiti u nabavu opreme za sandiniste. Bio je to možda tek vršak ledenog brijega. Kad je jedan kolega upozorio Ochou kako je osumnjičen da je prisvojio 200 000 dolara od nikaragvanskoga novca, on se skamenio. Prema jednom svjedoku toga prizora, taj ratni junak prokušan u bitkama nekoliko je trenutaka izgledao poraženo i uplašeno. "Gotov sam", rekao je. Zatim, povrativši samopouzdanje, dodao je s uobičajenim razmetanjem: "Vaši prijatelji spominju sitniš. Nisam ja upleten u dvjesto tisuća, niti u devetsto tisuća, nego bi se prije reklo u više od devetsto milijuna."

29. svibnja Raul je pozvao Ochou u svoj ured i optužio ga zbog skandalozna seksualnog ponašanja, zbog neposlušnosti i zlouporabe povlastica koje idu uz njegov položaj, te zbog nedopuštenih trgovačkih poslova koji sramote Kubu. Ochoa je s prezirom odbio sve prekršaje.

Tvrdio je da njegovi trgovački poslovi nisu bili radi osobnog bogaćenja, nego da se osiguraju dodatne zalihe za vojsku. Takva vrsta poduzetnosti, ustvrdio je, uvijek se smatrala ne samo zakonitom nego i zaslužnom inicijativom. Raul se razbjesnio zbog Ochoina drskog nijekanja i

arogantna ponašanja. Na sljedećem sastanku, poslije nekoliko dana, Ochoa je usvojio pomirljiviji ton, misleći da je uspio skinuti ljagu sa svog imena. Baš naprotiv: Raul je u međuvremenu pribavio mnogo ozbiljnije dokaze o korupciji, kao i optužujuće snimke Ochoinih privatnih razgovora.

11. lipnja Castro je sazvao sastanak svih svojih šefova sigurnosti i zatražio da pripreme dokaze protiv grupe Ochoa De la Guardia. Sljedećeg dana viđeni su Ochoa i blizanci De la Guardia kako se ukrcavaju na brz ratni čamac u jednoj maloj ribarskoj luci. Kad su im postavili pitanje što su tamo radili, ponudili su nedužno objašnjenje. Ali mogućnost da su tri najistaknutija kubanska časnika pokušala pobjeći bila je dovoljna da braća Castro smjesta stupe u akciju. Uvečer su uhićeni Ochoa i njegovi suradnici, ukupno četrnaest časnika. Kuće su im pretražene. Fidel i Raul proveli su sate u raspravljanju što bi trebalo učiniti. Treba li aferu zabašuriti, da bi se izbjegle javne neugodnosti, ili izvesti Ochou i njegove prijatelje pred sud i primjerno ih kazniti? Najbolji će biti javni proces pred vojnim sudom zbog korupcije, zaključio je Fidel. Ne smije se ostaviti dojam da su uhićenja imala ikakvu političku motivaciju.

Skupina posebnih istražitelja dala se na posao. Na svjetlo dana izbili su najozbiljniji dokazi o trgovini drogom. Braći Castro bilo je poznato i prihvatljivo da De la Guardije i njihovi ljudi jedva mogu izbjeći dodire s trgovcima drogom. Ljudi s brzim čamcima (lancheros) u Panami i na Floridi, koji su krijumčarili računala ili televizijske dekodere za Odjel konvertibilnih valuta, često su bili isti ljudi koji su krijumčarili drogu za kolumbijske narkobosove. U prošlosti, kubanski su obavještajci bili ovlašteni uspostavljati kontakte s kartelima, i nekoliko je puta kolumbijskim zrakoplovima s drogom bilo dopušteno da bez smetnja prođu kroz kubanski zračni prostor; uvjet je bio da oni na povratku prevezu oružje za gerilce u Južnoj Americi koje je podupirala Kuba.

Ali Castro je sumnjao da su se Amerikanci ubacili u narkokartele i da će iskoristiti svaki dokaz o kubanskoj umiješanosti u trgovinu drogom. Dao je upute da se ne smije sklopiti nikakav posao koji bi uključivao donošenje droga na kubansko tlo ili u kubanske teritorijalne vode. Kad bi droga slučajno stigla na Kubu, nastajao je problem. Jednom je prilikom neki brod koji je prevozio kolumbijsku drogu prema Floridi zalutao u kubanske vode i bio zarobljen. Kolumbijci su ponudili milijun dolara ako ih potiho puste. Kubanski službenici prihvatili su ponudu, ali na Castrov zahtjev odustali su od nagodbe. Castro je naslutio američku zamku. Njegov brat Raul bio je zbunjen zbog takva opreza. Jednom je prijatelju, koji se poslije odmetnuo, rekao: "Imamo kokaina u vrijednosti od milijun dolara u laboratorijima Cimeq. Fidel ne želi da ga unište. Ja želim o tome pregovarati, ali on kaže: ne. Kaže da se ne smijemo dovoditi u vezi s tim poslom, i da ne smijemo sklopiti nikakav posao. Možeš li to razumjeti?"

Castro je imao više pragmatičan nego moralistički stav prema trgovini drogom. Brinuo se o tome kako Amerikancima ne bi pružio oružje koje bi oni upotrijebili protiv njega. Uvjeren da se na Kubi ništa ne poduzima bez njegova znanja, sad je bio iskreno šokiran otkrivši da De la Guardijini ljudi već više od godinu dana ismijavaju njegove zapovijedi i dopuštaju da pošiljke droge slijeću na Kubu i zatim se prevoze dalje čamcima.

Tony de la Guardia stekao je previše samopouzdanja. Uostalom, njegov posao je bio zarađivati novac za revoluciju tajnim trgovanjem. Bio je naviknut na opasan život, a poslovi s drogom donosili su najveću dobit. Raspačavanje droge na Kubi nije dolazilo u obzir. Ako je mogao osigurati veliku količinu prijeko potrebne konvertibilne valute, dopuštajući tek povremeno da pošiljke droge prijeđu preko Kube, bio je uvjeren da njegov izravni šef, ministar unutarnjih poslova Abrantes, neće postavljati previše pitanja. Što se tiče generala Ochoe, istražitelji su otkrili daje njegov pomoćnik, kapetan Martinez Valdes, putovao u Kolumbiju kako bi se sastao ni sa kim drugim nego s Pablom Escobarom, sVom zloglasnoga medelinskog kartela. Očito nije bilo nastavka, ali sam taj posjet, bez Castrova odobrenja, značio je izdaju. Poslije se pokazalo da su s Martinezom Valdesom stupili u vezu Escobarovi predstavnici u Panami i od njega tražili da pode u Kolumbiju na sastanak. Ochoa je rekao Martinezu Valdesu da odbije svaki prijedlog koji bi uključivao dolazak droge na Kubu, ali da pokaže zanimanje ako kolumbijski i meksički karteli žele prati novac investiranjem u kubansku hotelsku industriju. Escobar je zapravo želio kupiti rakete zemlja-zrak SA-7 da zaštiti svoje kuće i laboratorije od mogućeg napada iz zraka.

Zbog svoga visokog čina, Ochoa je najprije izveden pred "vojni časni sud" koji se sastojao od trideset pet najviših kubanskih časnika. Poslije toga on i trinaest drugih optuženika suočili su se s normalnim vojnim sudom kojemu su predsjedala tri generala. Postupak je prenosila televizija, iz dana u dan. Kao u većini namještenih suđenja, bilo je očito da je optuženicima bilo određeno što će reći. Svi su priznali da su krivi zbog korupcije; svi su izrazili žaljenje i odanost Castru i revoluciji. Međutim, za razliku od Staljinovih namještenih procesa, nema dokaza da se od optuženih zahtijevalo da priznaju radnje i zlodjela koja nisu počinili. Poput ostalih, Ochoa je priznao korupciju i izrazio pokajanje; ali odbacio je trgovinu drogom. Tvrdio je da ništa nije znao o upletenosti Odjela za konvertibilne valute u takve poslove. Priznao je da nije trebao dopustiti sastanak s Pablom Escobarom, ali je rekao da je njegova nakana bilo samo da dozna što je Escobar želio ponuditi.

Fidel Castro je osobno posjetio Tonvja de la Guardiju u zatvoru, malo prije početka vojnog suda, i razgovarao s njim oko tri sata, uglavnom o stvarima koje se nisu ticale suđenja. Prema riječima De la Guardijine kćeri Ileane, Castro je obećao blagost ako njezin otac prihvati punu odgovornost za sudjelovanje Odjela za konvertibilne valute u poslovanju

s drogom, i ne pokuša uplesti svoje nadređene (uključujući i samoga Castra). Ali to izvješće iz druge ruke vjerojatno vodi na pogrešan trag, i možda je na nj utjecala De la Guardijina želja da ohrabri i razveseli svoju kćer. U svakom slučaju, De la Guardia i ostali optuženici bili su časnici u aktivnoj službi. Što se tiče braće Castro, razumijevalo se samo po sebi da će časnici uvijek slušati zapovijedi, te "izvršavati svoju dužnost" makar im prijetila opasnost da stanu pred streljački vod. Kako je proces napredovao, optuženicima je postajalo jasno da blagost nije na dnevnom redu. Optužba je tvrdila da su optuženici, upletanjem u trgovinu drogom i druge nezakonite radnje, potkopali vjerodostojnost Fidela Castra i time ugrozili sigurnost države i revolucije. Nije moglo biti ozbiljnijega zločina od toga.

Vojni sud osudio je Ochou, Tonvja de la Guardiju i još dva časnika na smrt; ostalih deset optuženika, uključujući generala Patricija de la Guardiju, dobili su dugotrajne kazne zatvora. Te kazne podnesene su na uvid Državnom vijeću koje se sastojalo od dvadeset pet muškaraca i žena, uključujući najmoćnije osobe u režimu. Od svih članova vijeća tražilo se da dadu svoje mišljenje, jedan po jedan, pred televizijskim kamerama. Svi su potvrdili kazne. Raul Castro je to učinio s velikim pokazivanjem negodovanja i uzbuđenja. Izjavio je da nije mogao spavati; kad je otišao u kupaonicu da opere zube, vidio je da mu suze teku niz obraze. Posljednji je govorio Fidel Castro, koji je rekao daje javno mnijenje na Kubi odlučilo da sva četrnaestorica optuženika zaslužuju smrtnu kaznu. Bolje je da kazne izgledaju preblago nego prestrogo. Ali veća blagost bila bi izdaja onih tisuća Kubanaca koji su poginuli braneći svoju zemlju i revoluciju. On nema drugoga izbora nego slijediti mišljenje svojih kolega i potvrditi presudu.

Tijekom cijeloga svoga dugačkog govora Castro je izgledao vrlo nesretno, čak slomljena srca. Je li to bio ciničan dio glume? Djelomice jest, naravno. On je osobno postavio proces na pozornicu, i sam je odredio ishod. Ali njegova je tuga djelomice bila iskrena. Nikada se prije skupina sljedbenika, od kojih je neke desetljećima poznavao i vjerovao im, nije pokazala tako nelojalnom. Kako se moglo razviti takvo stanje? Zašto drugi nisu uočili znakove otpadništva Ochoine grupe? Poslije je moćan i častohlepan ministar unutarnjih poslova, general Abrantes, također uhićen i optužen za nemarnost i zapuštanje dužnosti. Govorilo se da je ranije dobio informacije o Tonvju de la Guardiji i njegovim poslovima s drogom, ali ništa nije poduzeo. I Abrantes je dobio kaznu dugogodišnjega zatvora. Provela se čistka medu visokim dužnosnicima Ministarstva unutarnjih poslova. Ministarstvo su praktično preuzeli stroži i nemaštovitiji časnici iz Ministarstva oružanih snaga kojim je upravljao Raul Castro.

Brojni državnici i intelektualci diljem svijeta slali su poruke moleći kubansku vladu da promijeni smrtne osude. PapinskfViuncij dobio je

nalog da zatraži hitan sastanak s Fidelom Castrom osobno. Castro ga je primio usred noći. Sastanak je trajao dulje od dva sata. Nuncij je nadugo obrazlagao, u ime pape, da promjena kazne, kao humana gesta, može samo koristiti slici i ugledu kubanske vlade. Castro je odgovorio daje nuncij veoma djelotvorno iznio svoj slučaj, te da može imati zadovoljstvo što je ispunio svoju dužnost na najbolji mogući način. Ali papinu zahtjevu ne može udovoljiti. Čak ako bi osobno prihvatio nuncijeve razloge, on nema slobodu djelovanja. Neki ljudi u inozemstvu misle da je njegova vlast neograničena, ali to nije točno. Postoji ustav i utvrđeni zakonski postupci. Članovi Državnog vijeća bili su jednoglasni u svojoj odluci. Nacionalna skupština, Centralni komitet i cijela zemlja misle da se mora primijeniti primjerna kazna. Nuncij je odvratio da Castro ima velik moralni autoritet. Ako on zatraži od članova Državnog vijeća da preispitaju svoju odluku, oni će to učiniti. Castro je potvrdio daje njegov moralni autoritet veći od formalne vlasti prema ustavu. Ali je dodao kako misli da su kazne pravedne, i kako nije spreman zahtijevati preispitivanje odluke.

Godinama je Castro trošio mnogo vremena pokušavajući povećati svoj međunarodni ugled. Zašto je tada htio nanijeti golemu štetu tom ugledu izvodeći ružnu predstavu namještenog suđenja i namećući smrtne kazne? Zašto je odbacio molbe čak i dokazanih prijatelja kao što je bio Gabriel Garcia Marquez? Odgovor leži u tome što je mislio da je opstanak njegove revolucije na kocki. Sovjetski Savez počeo je uskraćivati pomoć. Kuba će uskoro biti stiješnjena uza zid, suočavajući se s neprijateljstvom svoga moćnog susjeda bez ikakve svjetske potpore, a usred ozbiljne gospodarske krize. Izbjeglička zajednica na Floridi pouzdano je predviđala brzi pad Castrova režima. Njegovi izvanjski neprijatelji smjesta će iskoristiti svaki unutarnji raskol koji se brzo može oteti kontroli. Smaknuće Ochoe i De la Guardije odaslalo je upozorenje svima na Kubi, ali osobito oružanim snagama. Vrijeme zahtijeva disciplinu, jedinstvo, poslušnost. Svi su shvatili poruku.

Dok se Fidel Castro s nekolicinom sljedbenika 1957. godine skrivao u klancima Sierre Maestre, gotovo nitko osim njega samoga nije vjerovao da može preživjeti, a kamoli pobijediti, u svojem ratu protiv jedne od najvećih i najbolje opremljenih latinskoameričkih vojska. U razdoblju od 1989. do 1991. mogućnost da Castro politički preživi izgledala je jednako mala. Prije dva desetljeća donio je stratešku odluku da integrira kubansku ekonomiju sa sovjetskim blokom koji se sada rušio i razjedinio. Udarci su uslijedili jedan za drugim. Mađarska je opskrbila Kubu autobusima pod trgovinskim zamjenskim ugovorom koji je išao u veliku korist Kubi. Sada se Mađarska odrekla komunizma i poništila ugovore s Kubom. U Poljskoj je vlast preuzeo antikomunistički pokret Solidarnost. Berlinski zid počeo se rušiti pod pritiskom istočnih Nijemaca koji su željeli pobjeći na zapad. Svrgnut je i smaknut svemoćni staljinistički vladar Rumunjske Ceausescu. Castro je nalikovao

izoliranom dinosaurusu koji se nasukao na hridi povijesti. Većina stranih promatrača očekivala je njegov kraj ne za nekoliko godina već za par mjeseci. Sporno je samo, mislili su mnogi, hoće li njegov odlazak biti postupan i miran, kao u Čehoslovačkoj, ili iznenadan i nasilan, kao u Rumunjskoj.

Samo su dvije vlade zapadne polutke bile sklone Kubi, sandinisti u Nikaragvi i general Noriega u Panami. Panama je sada došla u središte pažnje. Veći dio svoje vojne karijere Noriega je bio plaćeni CIA-in agent koji je poslušno slao sve informacije koje je imao o kubanskim aktivnostima u Srednjoj Americi. No kako je Noriega postajao moćniji i korumpiraniji, pogoršavao se njegov odnos s SAD-om. Pod američkim pritiskom zbog svoje povezanosti s trgovinom drogom, Noriega je preuzeo diktatorsku vlast i pokušao ojačati svoj položaj raspirujući antiamerički nacionalizam. Prema načelu da neprijateljev neprijatelj treba postati njegov prijatelj, zatražio je od Castra oružje i vojnike kojima bi odvratio američki napad. Castro je prema Noriegi osjećao samo prezir, ali mu je Panama trebala kao baza za kubanske trgovinske aktivnosti, posebno nakon propasti trgovinskih sporazuma s Istočnom Europom. U Panamu je poslao veliku količinu oružja, ali ne i vojnike (osim nekoliko tajnih vojnih savjetnika). Kao nekoć sandinistima, Castro je savjetovao Noriegi da se u obrani zemlje osloni na naoružane militantne dobrovoljce. Objasnio je njegovim izaslanicima da ukoliko »naoružan narod« uspije izdržati napade, makar samo u selima, Amerikanci će biti pod međunarodnim pritiskom da obustave invaziju.

Noriega je poslušao savjet i s velikim divljenjem primio Castrovu lukavost. Međutim, čega se Castro i pribojavao, ni Noriega niti njegova milicija nisu bili dorasli zadatku. Kada je SAD 20. prosinca 1989. pokrenuo invaziju, panamske obrambene snage i militantni »Bataljun digniteta« nisu pružali velik otpor. Noriega je pobjegao prerušen, ne uspjevši nanovo skupiti svoje vojnike. Vidjevši da je kubansko veleposlanstvo okruženo američkim vojnicima, zatražio je sklonište u veleposlanstvu Svete stolice. No ubrzo se predao te je prebačen u SAD na suđenje. Još je jednom Castro osramoćen. Sovjetski Savez nije prstom maknuo. Jedina mu je utjeha bilo što ga je obavještajna služba uspjela upozoriti na američku invaziju nekoliko sati prije njezina početka. Stoga je većina kubanskih savjetnika i osoblja uspjela pobjeći iz Paname prije nego što su američki marinci preuzeli kontrolu nad zemljom.

Ostala je samo Nikaragva. Od pobjede 1979. godine, sandinisti su uglavnom slušali Castrove savjete, posebno u vojnim pitanjima. No rat protiv contrasa se oduljio, a kraj se nije nazirao. Ekonomija je sve više propadala, došlo je do hiperinflacije te se povećala stopa nezaposlenosti. Sovjetski Savez odbio je pomoći. Vlada sandinistaje 1989. donijela odluku kojom je jako zabrinula Castra. Objavili su da će pristati na zahtjeve zapadnih država da provedu slobodne višestranačke izbore uz

prisutnost stranih promatrača. Ako sandinisti pobijede (a bili su sigurni u pobjedu), Zapad će napokon prihvatiti njihovu demokratsku legitimnost, pa Amerikanci neće imati temelj za nastavak rata.

Sandinisti su smatrali da djeluju u skladu s Castrovim savjetom. On je tvrdio da bi sandinisti u nesklonu međunarodnom okruženju trebali biti umjereniji i pomirljivi)i. Sovjetski Savez neće zaštititi Nikaragvu, a Kuba ih ne može zaštititi sama. Stoga se sandinisti, da bi se održali, trebaju osloniti na lukavstvo i šarm. Međutim, Castro je smatrao da su njihovi vode otišle predaleko u svojoj novootkrivenoj odlučnosti da se ulaguju Zapadu. Dopustili su ponovni rad desničarske oporbe i čak počeli vraćati nacionalizirano vlasništvo nekadašnjim privatnim vlasnicima.

Predsjednik Ortega je čak smatrao da može pridobiti britansku premijerku Margaret Thatcher, najbližega američkog saveznika. Ministarstvo vanjskih poslova nagovorilo ju je da se sastane s Ortegom kako bi naglasila da nadolazeći izbori moraju biti potpuno slobodni. No sljedećeg je dana u telefonskom razgovoru s predsjednikom Reaganom spomenula sastanak. Reagan je rekao: »Da sam na vašem mjestu, propustio bih ga.« Uvijek voljna unaprijediti svoj poseban odnos s Reaganom, Thatcher je otkazala sastanak s Ortegom. No ponovno ga je zakazala kad je nekoliko tjedana kasnije predsjednika Reagana zamijenio Bush. Očito joj se prilično dopala ideja da pošteno »ispljuska« Ortegu. Na putu za London Ortega se zaustavio u Madridu i sastao s premijerom Felipeom Gonzalezom. Gonzalez je rekao Ortegi da se Margaret Thatcher neće svidjeti njegova maslinastozelena vojna odora nalik onoj Fidela Castra. Ne bi li odjenuo civilno odijelo?

Ortega nije odmah pristao na njegov prijedlog, ali mu je ta ideja poslije omogućila da pokaže neočekivano osebujan smisao za humor. Sastanak s Margaret Thatcher bio je očekivano napet. Polusatno nabrajanje društvenih postignuća sandinističke vlade ju je iživciralo. Odgovorila je s dugačkim katalogom sandinističkih mana, prije svega prijateljstva s Fidelom Castrom. No Ortega je čvrsto odlučio pokazati da je sastanak bio uspješan. Na tiskovnoj je konfererilriji izjavio da je susret bio koristan i konstruktivan te da je pokazao da on i gospoda Thatcher imaju nešto zajedničko. Što im je zajedničko, upitao je skeptičan novinar. »Pa«, odgovorio je Ortega, »oboje se volimo odijevati u zelenu boju.«

Nakon povratka u Nikaragvu, Ortega je zaista odbacio svoju zelenu odoru. Vodio je kampanju u trapericama i sportskim majicama jarkih boja. Pozirao je pred kamerama dok se rukovao s najvećim suparnikom sandinista, kardinalom Obandom. Castro u javnosti nije kritizirao ove poteze, no privatno je izrazio svoje sumnje. Čak je i promjena u odijevanju prema Castru prikazala Ortegu neprincipijelnim i oportunističkim. Nakon što se više od desetljeća odijevao kao revolucionarni vojnik, Ortega se iznenada pretvarao da je civil i demokrat zapadnog stila. Što je najgore, sandinisti su dopustili američkoj vladi da

sredstva prebacuje izravno oporbenom savezu 14 stranaka. To je bilo očito upletanje u unutarnje poslove Nikaragve, no sandinisti su i dalje prihvaćali svaki američki zahtjev.

Neki misle da mogu spasiti socijalizam čineći ustupke. No zaboravljaju na nezasitan mentalitet imperijalizma i reakcionarnih snaga. Date li im dio nokta, htjet će dio prsta; date li im dio prsta, htjet će cijeli; date li im prst, tražit će podlakticu; date li im podlakticu, tražit će cijelu ruku; a kada im date ruku, odrubit će vam glavu.

Oporba je 25. veljače 1990. pobijedila na izborima s 55% glasova. Sandinisti su bili šokirani i zbunjeni, no prihvatili su rezultat. Castro je zlovoljno šutio nekoliko dana. Tada je u Granmi izašao članak kojeg je napisao sam Castro, iako se nije potpisao, i koji je objašnjavao razloge poraza sandinista. Pod teretom ružnog rata kojim su prijetili Amerikanci, i uz malu vanjsku pomoć, ekonomija Nikaragve bila je u opadanju. Vlada je pogoršala situaciju pokušavajući provesti kapitalistička rješenja, smanjujući plaće i državni trošak i dopuštajući rast cijena. Obavezan vojni rok, neophodan zbog napada »contrasa«, bio je izrazito nepopularan. Ljudi su očajnički željeli da se rat završi, a jedini je način bio prepustiti Amerikancima da postave koju god vladu žele. Ukratko, američki državni terorizam je postigao svoj cilj.

Castrove kubanske protivnike na Floridi oduševile su vijesti iz Paname i Nikaragve. Dvojicu smo sredili, još jedan ostaje! 1 zaista, val se činio nezaustavljivim. Nekoliko tjedana od propasti sandinista Castro je doživio novi udarac. U UN-ovoj komisiji za ljudska prava u Ženevi Amerikanci su prvi put osigurali većinu u korist rezolucije kojom se osuđuju kršenja ljudskih prava na Kubi te poziva delegacija s predstavnicima šest država da ispita stanje na otoku. Poljska, Čehoslovačka, Mađarska i Bugarska, koje su desetljećima držale kubansku stranu, glasale su sa SAD-om. Južnoameričke zemlje koje su se nekada oštro suprotstavljale takvim rezolucijama smatrajući ih neopravdanim upletanjem, sada su bile suzdržane zbog snažna američkog diplomatskog pritiska. Castro je odmah izjavio da Kuba neće dopustiti predloženoj delegaciji dolazak na kubansko tlo. Kubanski glasnogovornik tvrdio je daje rezolucija još jedno dokazivanje američke moći. Njome je svakako pokazana kubanska međunarodna izolacija. Castro je bio veoma ljut i ogorčen što su ga nekadašnji saveznici »izdali«. Izjavio je da će u slučaju američke invazije na Kubu čehoslovačka i poljska vlada, koje su udruženo s SAD-om zagovarale rezoluciju, biti odgovorne za prolivenu krv. Kubanska krv bit će na rukama onih vlada koje su ispisale tako podlu stranicu povijesti.

Sve istočnoeuropske zemlje sada su poništile svoje dugoročne trgovinske sporazume s Kubom. Inzistirale su da Kuba mora platiti čvrstom valutom sve proizvode koje će dostaviti. Također su zahtijevale da plati usluge koje je dosad dobivala besplatno, kao što su bili troškovi prijevoza.

Castro je odlučio da će Kuba, ako već treba plaćati čvrstom valutom koje je imala malo, uvoziti iz Japana, Zapadne Europe ili od bilo koga, samo ne od izdajničkih istočnih Europljana. Iz tajno provedenih analiza javnog mnijenja i drugih izvora informacija, već je dugo znao da većina Kubanaca omalovažava sovjetsku i istočnoeuropsku potrošačku robu. Njihove automobile, televizore i hladnjake smatrali su ružnima i lošima u odnosu na proizvode sa Zapada. Sam je Castro godinama branio i hvalio tehnologiju svojih komunističkih saveznika. No sada nije bilo vrijeme brinuti se za dosljednost. Ogorčeno se sprdao s kvalitetom proizvoda koje istočni Europljani više nisu slali. I bolje! Tko uopće želi loše bugarske viličare? Tko želi grozne mađarske autobuse koji podriguju gustfydim i stalno se kvare? Kubanska se publika smijala i pljeskala, oduševljena otkrićem daje njihov voda oduvijek dijelio njihovo mišljenje. Sprdnja se pretvorila u golem bijes kada su se Istočni Nijemci povukli iz sporazuma o opskrbi mlijeka u prahu. Ono je bio glavni izvor mlijeka koje se dijelilo kubanskim školarcima. Castro je ustvrdio da novi obraćenici na kapitalizam uopće ne mare za dobrobit djece.

Castro je smislio frazu kojom je opisao kubansku situaciju. Mnogo godina ranije napravio je plan za nepredviđene situacije kako bi osigurao da ekonomija preživi u slučaju američkog vojnog napada, uključujući potpunu morsku i zračnu blokadu. Takvo će stanje dovesti do »Posebnog razdoblja u vremenu rata«. Još nije došlo do morske blokade, ali je iznenadno presušivanje zaliha iz istočne Europe stvorilo sličnu situaciju. Castro je stoga objavio da je zemlja suočena s »Posebnim razdobljem u vremenu mira«. Poruka narodu bila je da se pripreme na gotovo najgore moguće životne uvjete, osim onih u vrijeme otvorenog rata. U najgorem slučaju, »Nultoj mogućnosti«, Kuba neće primiti niti kap nafte. Gradsko stanovništvo trebat će se preseliti na sela i živjeti od primitivne zemljoradnje.

Ideja hipotetske »Nulte mogućnosti« ponudila je Kubancima malu utjehu jer su shvatili da situacija može biti čak i gora nego što trenutno jest. No realnost je bila prilično crna. Kuba je gotovo sav uvoz morala platiti čvrstom valutom, koju nije zarađivala u velikim količinama. Uz goleme neplaćene dugove Istoku i Zapadu, banke joj više nisu željele davati zajmove. Nedostajale su brojne osnovne potrepštine i potrošački proizvodi. Prije svega, Kuba je morala preživljavati s manje od polovice od 13 milijuna tona nafte godišnje kojom ju je nekada opskrbljivao Sovjetski Savez. Obroci nafte su se postepeno smanjivali dok je privatno korištenje automobila postalo praktički nemoguće. Na tisuće kineskih bicikala uvozilo se u zamjenu za vozila. Castro je uvjeravao ljude da je to prava sreća. Bicikli su zdraviji i bolji za okoliš. Kuba je slijedila primjer Nizozemaca, koji su također poticali ljude da se voze biciklima umjesto automobilima.

Otpušteno je mnogo vladinih birokrata. Zaustavljena je većina građevinskih radova. Zatvorene su tvornice proizvoda koji nisu nužni. Volovi su zamijenili traktore. Za kuhanje se koristilo drvo za potpalu. Počela se isključivati struja, po osam, zatim 12, pa i 16 sati na dan. Castro je rekao da su vremena veoma teška, a postat će i teža. Ali nema predaje. »Ne dajte se! Ne dajte se! Ne dajte se!« Nećemo izdati socijalizam. Od samih početaka revolucije Castro je svoje govore završavao vičući: »Domovina ili smrt! Pobijedit ćemo!« Sada kada su zemlje u cijelom svijetu odbacivale socijalizam, Castro je smislio novi, produženi završetak svih standardnih govora. »Domovina ili smrt! Socijalizam ili smrt! Pobijedit ćemo!«

Nekoliko godina ranije, kada je budućnost Kube izgledala puno svjetlija, Castro je vodio uspješnu kampanju za dobivanje Panameričkih igara u Havani u kolovozu 1991. SAD se, naravno, protivio, ali je na kraju nevoljko prihvatio većinsko mišljenje medu latinskoameričkim zemljama da sport ne bi trebalo politizirati te daje Kuba zaslužila da bude domaćin. Kao i ostale komunističke zemlje, Kuba je uložila mnogo sredstava u sport, pogotovo atletiku. Castro je vjerovao da treniranje nekog sporta potiče disciplinu, žar i odlučnost medu mladim ljudima, a sportski uspjesi čitavom narodu pružaju osjećaj nacionalnog ponosa i postignuća. Kada nije bilo dovoljno kruha, igre su bile još nužnije. Međutim, 1991. godine, uz ekonomiju koja se još više pogoršavala, organiziranje igara u Havani nije izgledalo toliko kao trijumf, već više kao skupa pogreška. Kubanci su trebali izgraditi veliki stadion i brojne druge sportske objekte olimpijskog standarda kao i »panameričko selo« za sportaše. Kako je to moguće kada je građevinska industrija praktički uništena? Ima li uopće smisla tako oskudna sredstva uložiti na tako skup sportski događaj?

Castro je znao kako nikada ne bi krenuo organizirati igre da je mogao predvidjeti kako će se razvijati događaji. No za njega bi odustajanje u trenutku kada su pripreme već dobrano započele bilo užasan znak slabosti. Stoga je neumorno nastavio i završetak gradnje učinio najvećim prioritetom. Ekipe elitnih građevinskih radnika crnčile su dan i noć, a Castro je osobno nadgledao radove i poticao radnike. Kako se bližio datum igara, tako su se povećavali politički ulozi. Pitanje više nije bilo samo može li socijalistička Kuba izgraditi objekte i uspješno organizirati igre. Mnogi su se počeli pitati hoće li igre zapaliti iskru koja će uzrokovati Castrov pad.

Svi su na umu imali Ceausescuov pad u Rumunjskoj. Bio je to diktator čija je kontrola nad narodom izgledala još šira i okrutnija od Castrove. No ushićena masa ubrzo je postala neprijateljska. Televizijske kamere prikazale su trenutak kada se na Ceausescuovu sigurnu i zadovoljnu izrazu lica pojavila zbunjenost, a zatim očaj, bijes i strah. Postoji li mogućnost da se nešto slično dogodi Castru? Više nije mogao izbjeći dolazak mase Kubanaca na stadione i ulice, pred stotine stranih

novinara. Ako samo mali dio te gomile iskoristi mogućnost za demonstracije protiv Castra, rezultat bi mogao biti razoran. Uništila bi se Castrova aura nepobjedive kontrole. Kraj bi brzo uslijedio.

Zato se nisu samo sportski novinari akreditirali za praćenje igara. Oko 1300 stranih novinara došlo je u Havanu. Većina se nadala i očekivala politička uzbuđenja. No svi koji su se nadali da će svjedočiti Castrovoj propasti, razočarali su se. Objekti su se izgradili, a organizacija je prošla prilično glatko. Nije bilo ni najmanjih demonstracija. Gomila na stadionima klicala je Castru i naizgled spontano uzvikivala »Fidel!«. Javni entuzijazam i pozitivna atmosfera rasli su u skladu s dotad najvećim uspjesima kubanskih sportaša. Na kraju je kubanska pobjeda u boksu dovela zemlju na prvo mjesto tablice osvojenih zlatnih medalja. Prvi je put na nekom međunarodnom sportskom natjecanju neka latinskoamerička zemlja osvojila više zlatnih medalja od SAD-a. Castro je bio potiho oduševljen, ali je znao kako ostati dobar domaćin. Dok su se latinskoamerički gledatelji okupili oko njega kako bi mu čestitali, skromno je umanjio kubanski uspjeh, govorio o uspjesima drugih latinskoameričkih natjecatelja i čak srdačno i velikodušno govorio o američkim sportašima čiji je natjecateljski duh uvelike pridonio prijateljskoj atmosferi igara.

Castro je posljednjeg dana prisustvovao večeri s latinskoameričkim sportskim dužnosnicima i diplomatima. Tijekom jela pozvali su ga da se javi na telefonski poziv Carlosa Aldane. Iz Sovjetskog Saveza su stigle iznenađujuće vijesti. Gorbačov je svrgnut. Vlast je preuzeo komitet osmorice istaknutih tvrdolinijaša. Svi članovi komiteta bili su konzervativni komunisti skloni Kubi. U drugim dijelovima Havane viši kubanski dužnosnici već su slavili. Pretpostavili su da će se zaustaviti neobuzdan tijek reforme Sovjetskog Saveza, koja je imala katastrofalne posljedice za Kubu, te da će se ponovno uspostaviti bliska ekonomska veza s Kubom. Činilo se da su se u trenu promijenili kubanski izgledi.

No sam Fidel Castro bio je prelukav da bi skočio pred rudo. Vijesti su zbunjivale, a konačan ishod još uvijek nije bio jasan. Za Kubu ništa ne bi bilo gore nego da javno pozdravi puč, a zatim shvati da nije uspio. Dolazila su kontradiktorna izvješća o tome što se dogodilo Gorbačovu. Reformistički predsjednik Ruske federacije Boris Jeljcin još je pokušavao organizirati otpor puču.

Castro je bio svjestan da ostali gosti na večeri pažljivo slušaju njegove riječi i promatraju njegovu reakciju. Bio je uzbuđen i nervozan, ali oprezan kako ne bi pokazao nikakve osjećaje. Ustao je, ushodao se, zatražio više informacija, izrekao neke trijezne komentare o osobama spomenutim u vijestima. Zatim je rekao da su vijesti zabrinjavajuće. Padne li Sovjetski Savez u kaos i anarhiju, bio bi to najgori mogući ishod za Kubu. Zasad kaže samo to. Ne želi potaknuti nikakva lažna

očekivanja. Ne želi uvrijediti niti jednu frakciju u Sovjetskom Savezu. Neće biti talac sudbine.

Bila je to dobra krilatica, ali ju je bilo teško održati. I kubanski i strani novinari sve oštrije su tražili sadržajniji komentar. Priznaje li Kuba novu vladu u Moskvi? Ili još uvijek priznaje Gorbačova? Kubanska vlada je više od 24 sata neugodno šutjela. U međuvremenu su Irak i Libija izjavili kako priznaju novu sovjetsku vladu. Zapadne su vlade osudile puč i tražile vraćanje Gorbačova na vlast. Konačno je Castro dopustio objavljivanje službene izjave. Satima je prepravljao kratak i očito neškodljiv tekst u kojem je pisalo da nije na Kubi da ocjenjuje unutarnje događaje Sovjetskog Saveza. Međutim, Kubanci se nadaju da će sovjetski narod uspjeti mirno prebroditi svoje poteškoće. Bilo je posve jasno da je izjava sročena na način kojim će se izbjeći ugrožavanje kubanskih odnosa s bilo kojom stranom koja izađe kao pobjednik. No izjava je aludirala na »vlast«, implicitno prihvaćajući status koji je sebi prisvajao novi odbor. To se pokazalo pogrešnim. Uskoro je odbor srušen, a uzdrmani predsjednik Gorbačov vratio se u Moskvu i ponovno preuzeo vlast.

Iako je Gorbačov ponovno bio na vlasti, pravu moć imao je Boris Jeljcin koji je predvodio otpor puču i pobijedio staru gardu. Jeljcin nikako nije odgovarao Castru. Ne samo daje bio radikalan reformist već i aktivan antikomunist. Bio je i prijatelj i saveznik najljućih Castrovih neprijatelja u kubanskoj prognanoj zajednici na Floftdi. Dvije godine ranije, tijekom privatnog posjeta SAD-u, sklopio je taktičko savezništvo s tvrdom antikastrovskom Kubansko-američkom nacionalnom fondacijom (CANF)* koja je osigurala veću količinu novaca kako bi »sponzorirala« Jeljcinov posjet Miamiju. * Kratica od Cuban-American National Foundation. CANF je neprofitna organizacija koju je 1981. na Floridi utemeljio Jorge Mas Canosa (nap. ur.).

Ondje su mu objasnili svoje gledište o situaciji na Kubi i Castrovu tvrdoglavom otporu onakvim reformama kakve je poticao Jeljcin. Na sebe su preuzeli zadaću poboljšavanja Jeljcmova imidža u SAD-u i lobiranja za američku pomoć Ruskoj federaciji. Također su obećali da će iskoristiti svoj utjecaj kod Jeba Busha, floridskog guvernera i sina predsjednika Georgea Busha, kako bi Jeljcin bio službeno pozvan u posjet SAD-u. Upitali su kakva će biti njegova politika prema Kubi, a Jeljcin je odgovorio da će ukinuti svu pomoć Castrovoj vladi. Sklopili su nepisani dogovor. CANF je otvorio ured u Moskvi. Ruski parlamentarci pozvani su u posjet Disnevlandu. CANF je tako osigurao odličan pristup ne samo Washingtonu, nego i Moskvi.

Nakon što je ugušio puč, Jeljcin je odmah krenuo razmontirati strukture komunističkog vodstva. Raspuštena je Sovjetska komunistička partija, a njezine urede preuzele su državne organizacije. Castro nije niti pokušao provesti nemogući zadatak zataškavanja ovih zapanjujućih događaja

kubanskom narodu. Kubanci su na televiziji gledali kako razdragana rulja ruši Lenjinove kipove. Uskoro su prisustvovali nevjerojatnom događaju na samoj Kubi. Crvena zastava koja se vijorila iznad masivnog tornja sovjetskog veleposlanstva, vidljiva miljama daleko, potiho je spuštena i zamijenjena crvenom, bijelom i plavom zastavom Ruske federacije.

Je li to kraj ljubavi, kraj duge i posebne veze? Castro se nadao da će barem nešto biti spašeno. Napokon, taje veza Sovjetskom Savezu donijela i nešto koristi, a ne samo troškove. Nakon nuklearne nesreće u Černobilu, Castro je ponudio zbrinuti djecu na koje je utjecala radijacija. Na donkihotovski je način bio spreman primiti koji god broj djece na koje god vrijeme i pružiti im najbolje liječničke tretmane po bilo kojoj cijeni. Više od 13 000 djece došlo je na Kubu, a neki su ostali godinama. Na tropskom suncu i uz nježnu brigu kubanskih medicinskih sestara, stanje mnoge djece se drastično popravilo. Djeca koja su došla mršava, izmoždena i jadna, u Ukrajinu su se vratila zdrava i snažna.

Castro dobru volju nije pokazao samo humanitarnim gestama. Rusi su u Lourdesu pokraj Havane imali najveći špijunski centar izvan Sovjetskog Saveza, bazu iz koje su kretali svi njihovi obavještajni kanali na zapadnoj polutki. Trebao im je i kubanski šećer. Dogodilo se da je u Rusiji upravo u tom ključnom trenutku došlo do velike nestašice šećera. Kao odgovor na Gorbačovljev zahtjev, Castro je požurio Rusiji poslati velike pošiljke šećera čak i prije no što su dogovorene. No 11. rujna 1991. Gorbačov je dao izjavu koja je oživjela svu Castrovu uspavanu ogorčenost prema Rusima. Na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji s američkim državnim tajnikom Bakerom, Gorbačov je rekao da će povući sovjetske brigade iz Kube. Još su jednom Rusi podilazili Amerikancima na račun Kube. Castra nisu pitali za savjet, niti su ga o tome obavijestili. Bilo je to gore od dogovora o uklanjanju projektila iz Kube 1962. godine. Jednostavno su ignorirali kubansko mišljenje i interese.

Činilo se da Castrovi neprijatelji izvan Kube bilježe same pobjede. Ali na Kubi je njegov pritisak bio snažan kao i uvijek. U CANF-u su vjerovali da na Kubi imaju mrežu sljedbenika te da je došlo vrijeme da pokažu koliko su snažni. Potaknuli su svoje sljedbenike da u Havani organiziraju demonstracije protiv Castra. CANF-ove radijske stanice na Floridi pozivale su ljude da podrže demonstracije. No one su propale. Pojavilo se nekoliko novinara s velikim očekivanjima i popriličan broj policajaca, ali jedva dvadeset demonstranata, koji su se brzo razišli. Većina CANF-ovih navodnih sljedbenika zapravo je radila za Castrovu Službu državne sigurnosti. Većina pravih disidenata na Kubi odbacila je CANF-ov agresivan tvrdi stav. Željeli su miran prijelaz u demokraciju, a ne krvavu bitku koja će nastati pokuša li se Castro svrgnuti silom.

I takvih umjerenih disidenata bilo je malo, ali Castru su predstavljali opasniji problem. Odbili su američki patronat i stoga ih je bilo teže

proglasiti izdajicama. Nije ih želio uhititi i od njih učiniti mučenike. Služba sigurnosti ih je pokušala zastrašiti razmetljivim nadziranjem i organiziranjem javnih »djela nepriznavanja«, navodnim demonstracijama ljutih susjeda protiv disidenata. No djela nepriznavanja ostavila su katastrofalan dojam, posebno kada je rulja fizički napala dostojanstvenu pjesnikinju Mariu Elenu Cruz Varela. Cakro je zaključio da će napraviti najmanje zla uhiti li šačicu aktivnih disidenata i optuži ih za relativno male prekršaje, primjerice, za raspačavanje lažnih informacija. Cruz Varela je dobila dvogodišnju zatvorsku kaznu.

U listopadu 1991. održan je Četvrti kongres kubanske komunističke partije u istočnom gradu Santiagu. Dvije godine ranije Castro je pokrenuo pripreme za kongres planirajući ondje objaviti neke važne odluke. Primjerice, želio se pripremiti za budućnost tako što bi prestao sa svakodnevnim vođenjem vlade. Ostao bi na čelu Komunističke partije, naglasivši time daljnju nadmoć partije, te bi ostao vrhovni zapovjednik oružanih snaga. No stvorio bi novi položaj šefa vlade. Na to bi mjesto postavio Carlosa Lageu, čovjeka koji je po Castrovu mišljenju bio najsposobniji i najpouzdaniji iz mlade generacije viših dužnosnika. U isto bi vrijeme umirovio većinu stare garde i zamijenio ih mlađim ljudima. Kongres bi predstavio ekonomske reforme koje bi omogućile kubanskom socijalizmu da preživi u svijetu kojim vlada tržišna ekonomija. Kako bi se potaknula poljoprivredna proizvodnja, ponovno bi se ozakonila slobodna seljačka tržišta kao i neki vrlo mali privatni obrti, kao što su nezavisni vodoinstalateri, tesari i radionice za popravke. Kako bi Nacionalna skupština dobila veću vjerodostojnost na Kubi i izvan nje, članove će izravno birati narod, te ih neće više neizravno postavljati gradske i pokrajinske skupštine. O promjenama će se odlučivati nacionalnim referendumom.

To su bile Castrove prve ideje koje je preuzela i razvila skupina oduševljenih mladih ljudi koje je Castro izabrao i uvježbao da preuzmu vlast. No Castro nije isključio i druge mogućnosti. Dopustio je i zapravo potaknuo cijenjene konzervativce iz Komunističke partije da ospore reformu. Kao većina apsolutističkih vladara, volio je sljedbenike s desne ali i lijeve strane, kako bi mogao glumiti posrednika i miritelja. Pokrenuo je proces masovnih konzultacija. Potaknuo je članove Komunističke partije da u tvornicama, državnim imanjima, školama i vojnim objektima održe rasprave i iznesu prijedloge koje će Kongres raspraviti. To je izgledalo demokratski, ali je zapravo omogućilo Castru da održi jaku kontrolu. Uputi li Castro sebi najbliže krugove kojim putem želi nastaviti, oni će ga slijediti i potaknuti sve druge da ga slijede. Najvažnije pravilo na Kubi koje su svi poštivali i koje je bilo iznad bilo koje Marxove ili Lenjinove doktrine, glasilo je: jedinstvo iza vode. Unutar granica mogli ste kritizirati bilo koga i bilo što, ali nikada samog Fidela.

Mnogo prije održavanja Kongresa, Castro je promijenio mišljenje. Neće se nužno odustati od reforma koje je zamislio, ali će se odgoditi njihova objava koja će doći postupno. Smatrao je da nije pametno otvarati se dok traje velika oluja, već se valja osigurati. Ako se velike reforme najave u takvim uvjetima, u vrijeme ozbiljnih ekonomskih poteškoća i jakog američkog pritiska, izgledat će kao očajnički potez, odbacivanje prošlih politika i uvjerenja, te priznanje poraza. Ali nije došlo do unutrašnjeg neuspjeha. Po Castrovu mišljenju, kriza s kojom je zemlja bila suočena, u potpunosti je uzrokovana vanjskim faktorima, prije svega raspadanjem Sovjetskog Saveza. I samo stanje Sovjetskog Saveza upozoravalo je što se može dogoditi ako se reforme provedu prebrzo i bez adekvatne pripreme. Kada Kuba prevlada izravnu ekonomsku krizu i pokaže da je dovoljno snažna da preživi pad Sovjetskog Saveza, biti će povoljno vrijeme, s gledišta snage i sigurnosti, da provede reforme. U međuvremenu Kuba mora ostati čvrsto uz svoja osnovna uvjerenja.

Castrove sumnje o tome je li pametno nastaviti s provedbom velikih reformi povećane su ranije te godine kada je sudjelovao na iberoameričkoj konferenciji u Meksiku, kojoj su prisustvovali Portugal, Španjolska i zemlje Latinske Amerike. Castro se prilično dobro slagao sa španjolskim kraljem, ali nekoliko latinsko-američkih predsjednika osudilo ga je zbog nedostatka demokracije na Kubi. Castro je primijetio da su zemlje onih koji su najviše govorili o demokraciji bile pod najvećom kontrolom SAD-a, i u njima je vladala korupcija, te velik nesrazmjer između bogate manjine i siromašne većine. No budući da su imale političke stranke i izbore, smatrale su se demokratskijima od Kube. Stranke mogu biti pod kontrolom šačice magnata, a njihove politike jedva da se i razlikuju, ali to je bila demokracija. Kakvo prezira vrijedno licemjerje! Vrativši se iz Meksika, Castro je bio odlučniji nego ikada da ne čini nikakve ustupke ovakvom konceptu demokracije. Što god da se dogodi u ostatku svijeta, Kuba se neće vraćati kapitalizmu, neće uspostavljati politički pluralizam niti će se razvodniti uloga Komunističke partije.

Kada je Castro sa svojim ministrima i savjetnicima'Vaspravljao o nadolazećem stranačkom kongresu, predložio je da se većina reforma koje je zamislio odgodi na najmanje dvije godine. Kao i obično, nije bilo neslaganja. Starije naraštaj bio zadovoljan. Neki od mladih reformista bili su razočarani i vjerojatno su osjetili da je prilika izgubljena, ali svi su prihvatili Fidelovo mišljenje. Napokon, on je na samom početku predvidio kakve će biti konačne posljedice Gorbačovljevih reformi.

Nakon što je pridobio krugove bliske sebi, Castro je iznevjerio očekivanja šire publike da će Kongres uvesti pravu političku i ekonomsku liberalizaciju. Rekao je novinarima da će Kongres u program uključiti slobodnu i široku raspravu. Moglo bi doći do nekih promjena. Primjerice, možda će ukinuti odredbu kojom se zabranjuje članstvo u partiji ljudima

koji prakticiraju religiju. Ta je zabrana uvedena kada je katolička crkva aktivno djelovala protiv revolucije. No okolnosti su se promijenile, a izgledat će da partija ima šire vidike i predstavnike dopusti li vjernicima da joj pristupe. Međutim, potreba za jedinstvom bila je jača no ikada. Neće se otvarati prostor za oporbene stranke koje bi SAD bez sumnje iskoristio i kojima bi manipulirao. SAD je zagovarao vrijednosti pluralizma jer mu je to pomagalo u taktici »podijeli pa vladaj«. Ako se smanji američko neprijateljstvo, pitanje političkog pluralizma moglo bi se ponovno razmotriti. Osobno bi Castro vrlo rado sudjelovao u izborima s više kandidata. No Amerikanci su postali još agresivniji prema Kubi. U takvoj situaciji nipošto im se ne smije omogućiti da postave petokolonaše unutar Kube. Niti će doći do vraćanja kapitalizma. Kuba će nastaviti s planskom ekonomijom temeljenom na racionalnosti, a ne s tržišnom ekonomijom, temeljenom na pravilu jačega.

Na iznenađenje mnogih ljudi, jedini viši vladin dužnosnik koji je ozbiljno negodovao zbog Fidelove promjene smjera ekonomskih reforma bio je njegov brat Raul. Raul je postao prosovjetski komunist mnogo prije Fidela i oduvijek su ga smatrali glavnim zagovornikom komunističkog pravovjerja. No nije bio zadovoljan imidžem nemaštovita i kruta čovjeka, u suprotnosti s kreativnim genijem Fidela. Kada je Fidel pokrenuo pripreme za Četvrti partijski kongres, s ekonomskom reformom u rasporedu, Raul je bio oduševljen. Kolegama je objašnjavao da bi na decentraliziraniji ekonomski sustav trebalo prijeći dok je Fidel još na vlasti i dok može osigurati stabilnost provođenja procesa. Japan je naveo kao primjer i kao novoga potencijalnog partnera. Japan je razvio dinamičnu decentraliziranu ekonomiju, istovremeno zadržavši jak osjećaj društvene odgovornosti, jedinstva i stege. Raul je želio da imanja i tvornice kojima upravlja vojska postanu pokusni zečevi za nove ekonomske ideje. Stoga se Raul našao u neugodnoj situaciji kada se Fidel počeo povlačiti. Castro je samo potaknuo raspravu unutar partije. Još uvijek je mogao provesti politiku »bez promjena« i ne izgubiti na ugledu ili vjerodostojnosti. Raul je bio u težoj situaciji. Njegov je prijedlog pred svima odbijen.

Raul nije bio na otvaranju Kongresa u Santiagu. Ponudio je prilično jadno opravdanje. Amerikanci su provodili vojne vježbe pokraj Guantanama, pa je Raul trebao biti na svojem položaju u Ministarstvu oružanih snaga u slučaju iznenadnog napada ili provokacije. Rijetki su povjerovali u tu priču. U dijaspori su se proširile glasine da je Raul bolestan, u nemilosti ili mrtav. No to su bili pusti snovi. Nekoliko dana kasnije Raul je zauzeo svoje mjesto na Kongresu. Rekao je svoje i sada nastavlja dalje, odan i pun potpore, kao uvijek.

Fidel je u međuvremenu opisivao vrlo nepovoljnu kubansku ekonomsku situaciju. Uzrok tomu su, naravno, inozemni razlozi. Detaljno je objasnio sporazume koje su kubanski bivši trgovinski partneri opozvali ili nisu