of 294/294
Sir Leycester Coltman Stvarni Fidel Castro Predgovor Sir Leycester Coltman ovom knjigom daje jedinstveni doprinos literaturi o kubanskoj revoluciji i političkom životu njezina vode Fidela Castra. Od početka 1960-ih američki su čitatelji imali na raspolaganju biografske i povijesne obrade Castra koje su napisali uglavnom ljudi iz Sjeverne Amerike koje su previše opsjedala pitanja i problemi Hladnog rata ili osvetnički raspoloženih kubanskih izbjeglica. Sir Leycester daje dobrodošlu i svježu sliku novije kubanske povijesti i Fidela Castra Cruza, čovjeka koji se najviše povezuje s uspjesima i neuspjesima te zemlje u posljednjih četrdeset i pet godina. Osim toga, ova knjiga izvrsno nadopunjuje i ažurira djelo koje je prije petnaest godina objavio Wayne S. Smith, umirovljeni američki diplomat koji je na Kubi odradio dva mandata, prvo kao niži časnik krajem 1950-ih, a poslije kao izaslanik

Leycester Coltman-Stvarni Fidel Castro

  • View
    267

  • Download
    15

Embed Size (px)

Text of Leycester Coltman-Stvarni Fidel Castro

Sir Leycester Coltman

Stvarni Fidel CastroPredgovorSir Leycester Coltman ovom knjigom daje jedinstveni doprinos literaturi o kubanskoj revoluciji i politikom ivotu njezina vode Fidela Castra. Od poetka 1960-ih ameriki su itatelji imali na raspolaganju biografske i povijesne obrade Castra koje su napisali uglavnom ljudi iz Sjeverne Amerike koje su previe opsjedala pitanja i problemi Hladnog rata ili osvetniki raspoloenih kubanskih izbjeglica. Sir Leycester daje dobrodolu i svjeu sliku novije kubanske povijesti i Fidela Castra Cruza, ovjeka koji se najvie povezuje s uspjesima i neuspjesima te zemlje u posljednjih etrdeset i pet godina. Osim toga, ova knjiga izvrsno nadopunjuje i aurira djelo koje je prije petnaest godina objavio Wayne S. Smith, umirovljeni ameriki diplomat koji je na Kubi odradio dva mandata, prvo kao nii asnik krajem 1950-ih, a poslije kao izaslanik

predsjednika artera kad je tadanja vlada pokuala popraviti odnose s Kubom krajem 1970-ih. Smith je otiao iz Havane 1981., nakon to je dao ostavku na ameriku diplomatsku slubu u znak protesta protiv postupaka Reaganove vlade koji su ponitili Carterovu inicijativu, a Coltman je poeo tamo raditi kao britanski veleposlanik 1991., deset godina kasnije, i ostao sve do 1994. Nakon godina od 1959. do 1962., koje su obiljeili stvaranje i irenje revolucije, roenje kontrarevolucije, Zaljev svinja, kubanska raketna kriza i poetak sovjetske potpore, ovo trogodinje razdoblje bilo je najvanije u novijoj kubanskoj povijesti. Tijekom Coltmanova mandata Kuba se nala u nekom novom svijetu. Sovjetski Savez je povukao svoje snage i ukinuo godinju potporu od vie milijardi dolara; SAD je pojaao embargo na trgovinu; tisue kubanskih vojnika vratile su se iz Angole, posljednje velike kubanske meunarodne misije; Fidel Castro je usvojio niz gospodarskih reforma koje se nisu primakle ni blizu pravoj liberalizaciji, ali su svejedno od tvrde planske ekonomije stvorile mijeano gospodarstvo, pa se Kuba poela otvarati svijetu, kako je poslije rekao papa. Coltman daje precizan, ironian i istanan pregled tih kljunih dogaaja, Castrovih postupaka odluivanja, kao i mnogih drugih vidova povijesti revolucije, priajui priu kroz saznanja koja je stekao u osobnim odnosima s Castrom i kroz struni pristup povijesti. Poput Hugha Thomasa, velikoga britanskog povjesniara Kube, Coltman je pravo osvjeenje za amerike itaoce upravo zato to, eto, nije Amerikanac. Ipak, dovoljno je blizak roak da analizira Fidela Castra kao politiara, a da ne mora prii dodavati ograde, napade i upozorenja. Potpuna povijest britanskih odnosa s Latinskom Amerikom tijekom Hladnog rata jo nije napisana. Da je imao jo jednu priliku, sir Levcester Coltman moda bi iznio vie zapaanja o tome kako je njegova domovina pristupala Kubi i cijeloj polutki. Njegova knjiga moe sluiti kao uvod, paljiv i vrlo itljiv, iako skromno posredan, u tu iru priu. Julia E. Sweig Via suradnica amerikog Odbora za odnose s inozemstvom i autorica djela Unutar kubanske revolucije (2002.) Srpanj 2003. Coltman daje precizan, ironian i istanan pregled tih kljunih dogaaja, Castrovih postupaka odluivanja, kao i mnogih drugih vidova povijesti revolucije, priajui priu kroz saznanja koja je stekao u osobnim odnosima s Castrom i kroz struni pristup povijesti. Poput Hugha Thomasa, velikoga britanskog povjesniara Kube, Coltman je pravo osvjeenje za amerike itaoce upravo zato to, eto, nije Amerikanac. Ipak, dovoljno je blizak roak da analizira Fidela Castra kao politiara, a da ne mora prii dodavati ograde, napade i upozorenja.

Potpuna povijest britanskih odnosa s Latinskom Amerikom tijekom Hladnog rata jo nije napisana. Da je imao jo jednu priliku, sir Levcester Coltman moda bi iznio vie zapaanja o tome kako je njegova domovina pristupala Kubi i cijeloj polutki. Njegova knjiga moe sluiti kao uvod, paljiv i vrlo itljiv, iako skromno posredan, u tu iru priu.

UvodLeycester Coltman se rodio 1938. i obrazovao u koli Rugby i na koledu Magdalene u Cambridgeu. Poslije je proveo akademsku godinu u Manchester Business School. Nakon stoje uao u britansku diplomaciju, radio je u Kopenhagenu, Kairu, Braziliji, Mexico Cityju, Bruxellesu i na kraju kao britanski veleposlanik u Havani (1991-4.) i Bogoti (1994-8.). U razdobljima dok je radio u Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu, radio je u Istonom sektoru (zaduen za Jordan), u Sektoru stalnog podtajnika (zaduen za veze s obavjetajnim slubama), kao zamjenik direktora Sektora za Junu Europu, kao direktor Sektora za Meksiko i Srednju Ameriku (za vrijeme razdoblja kontrakog rata u Nikaragvi i napada na Panamu), te je prije zaduenja na Kubi radio kao direktor Sektora za Latinsku Ameriku. Vaan dio posla svakog diplomata je prosijavanje gomile informacija, dezinformacija, novinskih izvjea, glasina i govorkanja kako bi se injenice razdvojile od izmiljotina, te kako bi se napravio toan i objektivan prikaz onoga to se uistinu dogaa u dotinoj zemlji. U zatvorenom drutvu kao stoje kubansko, to je teak zadatak koji zahtijeva znanje i iskustvo. Velik dio Coltmanove diplomatske karijere proveden je na politikom poslu, pogotovo u Latinskoj Americi. Bio je na idealnom poloaju da razumije i opie sloene povijesne i psiholoke snage koje su oblikovale Fidela Castra. Tijekom svojeg rada, kako u Londonu tako i na Kubi, Coltman je imao pristup dodatnim informacijama osim onih koje bi dobivao od izravnih dodira s Castrom i drugima. Tako je imao jedinstvenu toku gledanja s koje je mogao ocijeniti pouzdanost brojnih svjedoka koji su pisali ili govorili o svojim susretima s Castrom. Coltman je pratio mnoge posjetitelje na sastanke s Castrom i gledao kako se Zapovjednik ponaa prema prijateljima i neprijateljima. Castro je esto posjeivao veleposlanikovu rezidenciju radi dugih i oputenih razgovora s Coltmanom. Prema tome, Coltman je imao neobino dobre mogunosti da tumai prividna proturjeja u Castrovu karakteru. Leycester Coltman je neoekivano umro ubrzo nakon to je knjievnom agentu Andrewu Lownieju predao rukopis ove knjige. Nije imao prigodu unijeti zavrne promjene u rukopis ili dodati potpune biljeke. Nakon to je izdava unio rijetke ispravke, knjiga je objavljena onakva kakvu je Coltman napisao, te koliko je bilo mogue, onako kako bi on elio.

Piedad, Beatrice, Roland i Stephen Coltman London, srpanj 2003. Fidel Castro je u srpnju 1992., kada je imao ezdeset i etiri godine, prvi put posjetio malu kamenu kuu gdje se rodio njegov otac, na sjeverozapadu panjolske. Pritom je naas zanemario svoje naelo da ne govori o obitelji i osobnom ivotu. Kako se osjeao kad je uao u oevu kuu? "Pun ljubavi... Starije eznuo za rodnom grudom. Priao mi je kako je bio vojnik na Kubi za vrijeme rata sa Sjedinjenim Dravama. Htio se vratiti i uspio je. Moj je otac bio veliki siromah ali i vrijedan radnik. Za njega je radilo vie seljaka. Jedan se od njih brinuo za stoku i imao iijas. Stvari su ile na bolje, pa je taj ovjek postao oev kuhar... Otac je imao gadnu narav. Sjeam se kako nas je stalno grdio. Sjeam se i njegove tuge. Ali zato vam ovo priam...?" Fidelov otac Angel Castro rodio se 1875. u seljakoj obitelji u Galiciji, jednoj od najsiromanijih panjolskih pokrajina. Kao mladi, Angel je bio vrst, samostalan, utljiv, radian i lukav. Meutim, kako je bio polupismen i nije imao zemlju, nije imao drugog izbora nego da radi kao unajmljeni teak za bogatije zemljoposjednike u okolici. Kad je Angel 1895. navrio dvadeset godina, voe pokreta za nezavisnost Kube pokrenuli su zadnju fazu rata protiv panjolske vlasti. Kuba je bila najvrednija i najcjenjenija medu ostacima nekadanjih monih prekooceanskih posjeda panjolske. Vlada u Madridu odluila je zadrati Kubu. Sve je vie vojnika ilo na otok kako bi suzbilo ustanak. Angel Castro je unovaen i poslan na Kubu. Kuba je bila daleko od panjolske, ali vrlo blizu Sjedinjenih Drava. Javno mnijenje u SAD-u, koje su podjarila novinska izvjea o panjolskim masakrima, sve je vie bilo za intervenciju radi ruenja panjolske vlasti. Golema je eksplozija 1898. unitila ameriki ratni brod Maine u zaljevu Havane, pri emu je bilo mnogo rtava. Vjerojatno se radilo o nezgodi, ali amerika je vlada optuila panjolsku upravu, objavila rat panjolskoj i ubrzo potukla panjolsku mornaricu. panjolske kopnene snage, iscrpljene nakon tri godine tekih okraja s pobunjenikim gerilcima, morale su se suoiti sa svjeim i gorljivim amerikim invazijskim snagama koje su se iskrcale na Kubi. panjolska je ubrzo bila prisiljena da popusti pred Sjedinjenim Dravama i preda im vlast nad Kubom. Amerika zastava, a ne zastava neovisne Kube, zavijorila se nad Guvernerovom palaom u Santiagu. panjolski slubenici i vojnici, medu kojima je bio Angel Castro, vratili su se u domovinu. Otili su i mnogi panjolski zemljoposjednici, nakon to su prodali posjede i imovinu za beznaajne svote, obino Amerikancima. panjolci i Kubanci dobili su neto zajedniko: ijedni i drugi su smatrali da ih je SAD prevario i ponizio. To e ponienje Fidel poslije osjetiti jednako snano kao da gaje pretrpio osobno.

U Washingtonu su vladala neslaganja oko pitanja treba li Kubu pridruiti SAD-u ili joj dati neovisnost. Prevladalo je miljenje da prijateljska neovisna Kuba, otvorena amerikom kapitalu i podlona amerikom utjecaju, predstavlja bolje rjeenje od nesklona i buntovnikog vazala. Kad je osvanula 1902., nakon etiri godine izravne vlasti SAD-a, tijekom koje su osnovane nove ustanove prema amerikom uzoru, napokon je proglaena neovisna Republika Kuba. Ali njezina je neovisnost bila ograniena. Sjedinjene Drave su zadrale veliku pomorsku bazu u Guantanamu, kao i pravo, koje je ulo u kubanski ustav nakon amerikog pritiska kao takozvani Plattov amandman, da interveniraju ako se ugroze njihovi interesi na Kubi. Trgovaki je sporazum Americi osigurao povoljan pristup kubanskom tritu. U miru i pod amerikom paskom, Kuba je trebala uivati u gospodarskom rastu i blagostanju. Nije bilo dovoljno radne snage. Kao i tisue drugih Galicijaca tog doba, Angel Castro, potaknut Kubom koju je vidio kao vojnik, odluio se doseliti. Jedan je njegov ujak nekoliko godina ranije emigrirao na Kubu. Dok su ambiciozni doseljenici u SAD-u ili na zapad, na Kubi su obino kretali na istok. Oriente, velika i najistonija kubanska pokrajina, bio je najmanje razvijen dio otoka, ali je nudila velike mogunosti za poljoprivredu i rudarstvo. Nastanjena uglavnom bivim robovima, oduvijek poznata po neposluhu i pobunama, taje pokrajina bila poharana tijekom vie razdoblja borbe za neovisnost. Amerike tvrtke, pogotovo United Fruit, kupile su goleme komade zemlje, raskrile ume i sagradile eerane, eljeznicu i ceste. Angel Castro je radio razne poslove, ponekad kao zaposlenik Nipe Bay Railway Company, podrunice tvrtke United Fruit, a ponekad samostalno. U mladosti je vozio kola po selima i prodavao limunadu iz bave za teake na plantaama eerne trske i krevinama. Poslije je osnovao duan u gradu Guaru, gdje je prodavao raznu robu i opremu za seljake u tom kraju. Tako je zaradio dovoljno da od tvrtke United Fruit zakupi neto zemlje sa eernom trskom. Zaposlio je seljake, uglavnom doseljenike, da rade na plantai. Takoer ih je iznajmljivao za druge poslove kao to su utovarivanje kamiona i sjea drva. Kupio je malu pilanu i prodavao drvo oblinjim eeranama. Neki kau da nije potivao zakonske finese, nego je esto "posuivao" opremu iz postrojenja United Fruit. Smatrao je da su Amerikanci ukrali Kubu panjolcima i da nema tete ako neto sitnia uzme natrag. Tekim radom i tedljivim ivotom prikupio je dovoljno novca da ostvari elju i postane zemljoposjednik. Kupio je posjed po imenu Biran, nekih petnaest kilometara od zaljeva Nipe na sjevernoj obali, te ga je malopomalo poveavao tijekom godina, pri emu je ponekad (prema rijeima jednog od njegovih susjeda) tiho nou premjetao granine oznake. Uglavnom se radilo o dobroj zemlji, nizini, pogodnoj za uzgoj eerne

trske, u blizini zemljanog puta i eljeznike pruge koja je prevozila trsku u eerane. Sagradio je veliku drvenu kuu, na potpornjima, kako bi se ivotinje mogle zakloniti ispod kue kao u Galiciji. Imala je prostrane verande i velike spavae sobe. Angel je drao stoku i razne vrste peradi, uzgajao eernu trsku, kukuruz i druge usjeve, oenio se kubanskom uiteljicom po imenu Maria Luisa Argota i dobio dvoje djece, Pedra Emilija i Lidiju. Na imanju je zaposlio vie slugu. Nakon nekoliko godina braka Maria Luisa je otila iz Birana, jer se Angel poeo zanimati za djevojku po imenu Lina Ruz, koja je radila na imanju kao sobarica i kuharica. Lina je bila trideset godina mlaa od Angela. Rodila se u mjestu Pinar del Rio, na krajnjem zapadu Kube. Njezini su roditelji putovali s velikom obitelji preko gotovo cijelog otoka, katkad s volujskom zapregom, te zavrili u blizini Birana. Tamo je njezin otac bijedno zaraivao prevozei trsku kolima do eerana. Linin je otac zamolio don Angela da zaposli jednu od njegovih keri. Angel je izabrao Linu, koja je tada imala oko petnaest godina. Nakon odlaska Marije Luise, Lina je preuzela kuanstvo i ivjela kao Angelova ena. Rodila je tri sina i etiri keri. Nakon Angele i Ramona dolo je tree dijete, Fidel, roen 13. kolovoza 1927. Malo prije Fidelova roenja Angel se sprijateljio s poslovnim ovjekom i mjesnim politiarom koji se zvao Fidel Pino. Angel je posuivao novac Pmu, koji je izgubio cijelo bogatstvo zbog propale pekulacije. Ipak, Angel je cijenio Pina kao ovjeka na viem drutvenom poloaju. Smatrao je da e mu koristiti ako Pino bude kum njegovu treem sinu. Zato gaje nazvao Fidel. Ali to nije zanimalo Fidela Pina. Uostalom, djeakovi roditelji nisu bili u pravom braku. Kako bi se dijete krstilo, Angel je morao u crkvu osim djeteta dovesti i sveenika i budueg kuma. To mu nije uspjelo. Fidel Castro je krten tek sedam godina kasnije, s drugim kumom. Fidelovo je rano djetinjstvo bilo uglavnom sretno i bezbrino. Mogao je trati naokolo s braom i sestrama kad god je htio. Domae ivotinje i okolna priroda davale su dovoljno prilika za zabavu. Plivao je u oblinjoj rijeci i pokuavao uhvatiti ptice prakom ili lukom i strijelom. Igrao se i s drugom djecom, medu kojima su bila i djeca crnakih teaka, uglavnom doseljenika s Haitija, koji su ivjeli u kolibama s krovom od palmina lia u blizini pruge. Ipak, svi su znali da je Fidel sin gazde, don Angela, i tako su se prema njemu ponaali. Naviknuo se da uvijek bude po njegovom. U rijetkim prigodama kad nije bilo tako, Fidel bi se jogunio i prenemagao. Kad bi on ili Ramon bili nestani, majka bi im ponekad zaprijetila da e ih istui remenom, ali Fidel bi obino izmaknuo kazni. Nauio je da treba sluati majine grdnje s ozbiljnim izrazom lica i da joj ne smije proturjeiti, pa e tako njezin bijes brzo minuti. Njegov otac, koji je ve imao pedeset i dvije godine kad se Fidel rodio, bio je dalek i stran, obino zauzet voenjem imanja, ponekad i naprasan - na

primjer, kad bi izgubio u igri domina. Vie godina kasnije, kad je Fidel postao marksist, ponekad bi loe govorio o ocu. Htio se politiki distancirati od zemljoposjednika koji iskoritava seljake i ne plaa porez. Jednom je ispriao daje kao dijete vidio oca kako u vrijeme izbora otvara sef i dijeli novac "spretnim ljudima" koji bi sredili da vlada pobijedi. Ipak, vjerojatno to tada jo nije budilo odbojnost u njemu. Razna svjedoanstva, kao i izjave druge Angelove djece, pokazuju da odnosi izmeu Fidela i oca nikad nisu bili jako loi. Kao i drugi vlasnici, Angel je vodio imanje vrsto i zapovjedniki, ali prema djeci je obino bio popustljiv. Prema mjerilima veine kubanskih zemljoposjednika, bio je i blagonaklon prema radnicima. Fidel je poslije priao kako je otac plijevio svoje plantae eerne trske ee nego to je trebalo kako bi dao posla sjekaima trske iz oblinjih plantaa u vlasnitvu Amerikanaca, jer su ti radnici ostajali bez posla u mjesecima izmeu etva. "Koliko se sjeam, uvijek bi naao neko rjeenje kad bi ljudi od njega traili pomo. Ponekad bi gunao i prigovarao, ali njegova bi irokogrudnost uvijek prevladala." Iako bi ga Angelo povremeno ljutito izgrdio, nikad ga nije zlostavljao. Dapae, moglo bi se rei da je Fidel bio razmaen. Prve njegove fotografije prikazuju istog i urednog djeaia sa zadovoljnim licem i skupom odjeom - kao mali grof, a ne seljaki sin. Kad bi se tako odjenuo, sigurno se otro razlikovao od svojih bosonogih drugova iz Haitija. Jedna kasnija fotografija prikazuje malog Fidela sa slamnatim eirom kako ponosno sjedi na traktoru. U svaama s ocem Fidel bi obino pobijedio. Usprkos nagaanjima nekih biografa, njegovo djetinjstvo gotovo sigurno nije bilo uzrok kasnijeg bunta protiv vlasti. Dok je Fidel rastao, Angel se sve vie bogatio. Osim 1 800 hektara koje je posjedovao, zakupio je jo 10 000 hektara, uglavnom od United Fruit, pa je njegovo imanje bilo jedno od najveih u tom kraju. Vei dio novosteene zemlje bio je brdovit i neprikladan za eernu trsku, ali mogao se iskoristiti za drvnu gradu i ispau. Kako se domainstvo irilo, kui su dodane nove sobe ijedan ured. Podignuto je vie novih gospodarskih zgrada. Pokraj kue je bio prostor za borbe pijetlova, gdje su nedjeljom tijekom berbe eerne trske radnici mogli potroiti nadnicu na pijetlove, pa bi ostali bez iega kad bi izgubili ili se opijali rumom kad bi pobijedili. Za vrijeme etve, na imanju je radilo nekih 600 teaka. Unato bogatstvu, Angel i Lina nisu preuzeli nikakve stavove srednje klase. Nisu glumili da imaju dobar odgoj ili kulturne interese. Veina soba u kui bila je kaotino neuredna, a u vie njih su se gnijezdile kokoi. Obitelj i brojna posluga esto su jeli zajedno; ostali su im grubi seoski obiaji. U blizini gospodarstva stajala je koliba koja je sluila kao uionica. Mlada uiteljica, koju je plaala drava, dolazila bi iz Santiaga, glavnog grada pokrajine, kako bi pouavala dvadesetak mjesne djece razliitih uzrasta. Djeca su uglavnom bila siromana, te bi prestala pohaati nastavu im

bi bila dovoljno stara da obavljaju teake poslove. Od tree godine ivota Fidel je iao u kolu sa starijim bratom Ramonom i sestrom Angelom. Kako je bio najmlai uenik, posjeli bi ga na stolicu u prvom redu. Djeca su uila itati, pisati i raunati, a radila su i druge stvari, kao stoje pjevanje himne. Fidel je za vrijeme nastave bio nemiran i izazivao kavgu, esto prkosei uiteljici. Ponekad, kad bi mu ila na ivce, izderao bi se na nju i odjurio kui glavom bez obzira. U koli se nije predavala religija, a u blizini nije bilo crkve. Fidelova je jedina djetinja veza s religijom bila majka. Gorljivo se molila svakog dana, nastojei uvjeriti razne svece da joj ispune elje. Vjerojatno je u Lininoj predodbi o kranstvu bilo sastojaka afrokubanske santeria (svetake pobonosti). Kad se poslije sjeao djetinjstva, Castro je govorio kako ne zna je li mu otac imao kakva religiozna uvjerenja; naime, otac nikad nije govorio o tome. Kad je Fidel imao est godina, poslali su ga sa sestrom Angelom (a poslije im se pridruio i Ramon) da ive s uiteljicom u Santiagu. Uiteljica je Fidelovim roditeljima rekla da je djeak pametan i da ga moe kod kue pripremiti da poslije pohaa dobru kolu u Santiagu. Poslije je Fidel govorio kako misli da se uiteljica prvenstveno htjela doepati 40 pesosa na mjesec (pesos je tada vrijedio koliko i dolar) koje je njegov otac slao za stan i hranu. Bilo mu je grozno to nije kod kue. Uiteljica je ivjela u maloj, vlanoj, dotrajaloj kui, zajedno sa svojim ocem i sestrom, od kojih nijedno nije zaraivalo. Pet ljudi (poslije i est) trebalo je ivjeti od uiteljiine plae, koja je bila mrava i esto je kasnila, te od novca koji je slao Angel Castro. Fidel se bunio da ga ne hrane dovoljno. esto su ga grdili, govorili mu da ne vie i ne moljaka, a ponekad bi dobio i po stranjici. Rijetko je imao poduku, koja se uglavnom sastojala od vjeba za pisanje i uenja aritmetikih tablica. Fidelovi roditelji neko vrijeme nisu sluali njegove jadikovke o tome kako se uiteljica ponaa prema njemu. Ipak, na kraju je majka primijetila da su djeca sve mravija, pa je shvatila da neto doista nije u redu. Odveli su ih natrag kui u Biran. Angel je prigovarao uiteljici, koja je zatim objasnila u kakvu je tekom poloaju, pa su se pomirili. Fidel je bio oajan kad su ih opet poslali da ive s uiteljicom u Santiagu. Ipak, uvjeti su se popravili kada se uiteljiina sestra udala za poasnog konzula Haitija i tako priskrbila jo novca za kuanstvo. Nakon godinu dana u Santiagu, Fidel je napokon krten. Poasni je konzul bio kum. Fidel je primio krtenje s veseljem i olakanjem. Prije toga, druga su ga djeca zvala idovom. Krivo je shvatio rije judio (idov) kao jote, naziv za veliku crnu pticu. Mislio je da su te neugodne ptice "ubile Krista". U svakom sluaju, shvatio je da nije nimalo poeljno biti idov, to god to bilo.

Krtenje je bilo uvjet za upis u katoliku kolu. Osim toga, moda su upravo zbog upisa djece Angel i Lina u to vrijeme formalno vjenani u crkvi. (Ceremonija je oito obavljena uz pretpostavku da je Angelov prvi brak raskinut, ili su jednostavno zatajili postojanje njegove prve ene.) Nakon osamnaest mjeseci u Santiagu, ozakonjen i krten, Fidel je poeo pohaati kolu La Salle, koju su vodila Marijanska kranska braa, a tamo mu se pridruio Ramon, a poslije i mladi brat Raul. Odlazio je u kolu ujutro i vraao se u konzulovu kuu u vrijeme ruka. Jo uvijek je bio nestaan ak, koji je mnogo brbljao i durio se na ukore. Osim toga, i dalje se borio protiv nastojanja bive uiteljice, kao i konzula i njegove ene, da suzbiju i prigue njegov razmetljiv i buntovniki duh. Zaprijetili su mu da e zbog takvog ponaanja zavriti na cjelodnevnoj nastavi. Zakljuio je da mu se vie svia ta mogunost. Namjerno se loe ponaao, pa je poslan u La Salle kao uenik cjelodnevne nastave, poto je otac pristao plaati skromni dodatak. Nije volio stegu i dosadnu nastavu, ali imao je prijatelje medu "cjelodnevnima", kao i mnogo slobodnog vremena za bejzbol i nogomet - pokazao se nadarenim za oba sporta. Cjelodnevni su dai ili na izlete, u kojima je uivao, pogotovo zato to se dvaput tjedno plovilo na oblinji otok s rekreacijskim centrom. Fidel je u koli esto upadao u nevolje s nastavnicima. Organizirao je demonstracije zbog hrane, te je vie puta sudjelovao u tunjavama s drugim djeacima. Kad ga je jedan nastavnik pljusnuo, on se razbjesnio i pokuao ga odalamiti i ugristi. Brat Ramon je bio na glasu kao svadljivac i nasilnik. Nakon tri godine, kola je obavijestila Angela da djeaci imaju lo uspjeh; ako ele ostati u koli, moraju iljnije shvatiti uenje i biti posluniji. Kad je Angel primio tu obavijest, podivljao je. Rekao je djeacima da zbog loeg ponaanja ne mogu natrag u kolu. Ramon je bio sasvim zadovoljan to moe ostati na imanju. Uenje ga nije zanimalo, htio je provoditi vie vremena s kerkom jednog haianskog radnika koji je ivio u blizini. S druge strane, Fidel se glasno bunio to ne moe u kolu. Za svoje je ponaanje krivio nastavnike, te je tvrdio da je rtva nepravde. Prijetio je da e spaliti kuu ako ga zadre kod kue. Opet je bilo po njegovom, uglavnom zbog majina zalaganja. Fidelov mladi brat Raul bio je Linin mezimac zato to je bio blai i mazniji od druge dvojice, ali Lina je vidjela kako je Fidel bistar i svojeglav. Nije se nikad kolovala, ali je odluila da Fidel mora dobiti najbolje mogue obrazovanje. Nakon nekog vremena uvjerila je i mua u to. I tako su Fidela poslali u kolu Dolores, takoer u Santiagu, to je bio ugledan koled pod vodstvom panjolskih isusovaca, koji su pohaali sinovi bogatih poslovnih ljudi i zemljoposjednika iz tog kraja. Nije se otvoreno govorilo o rasnim uvjetima, ali podrazumijevalo se da kolu pohaaju samo mali bijelci, unato velikom postotku crnaca i mestika u pokrajini Oriente. Fidel je prvo pohaao kolu samo ujutro, na probni rok, a ivio je u Santiagu u kui ovjeka koji je poslovao s njegovim ocem

i postao Fidelov skrbnik. Njegova sestra Angela, koja je pohaala djevojaku kolu u Santiagu, ivjela je u istoj kui. Nije se slagao ni s novim skrbnikom; imao bi napade bijesa i gorine kad bi mu uskratili deparac kao kaznu zbog loeg ponaanja ili loih ocjena u koli. Kad bi ga skrbnik zakljuao u sobu kako bi ga prisilio da napie zadau, namjerno nije radio nita. Rekao je nastavniku da je izgubio ueniku knjiicu. Kad su mu dali novu, iskoristio je staru da krivotvori bolje ocjene nego to je uistinu dobio. Jo je vie zaostao u radu kad je dobio upalu slijepog crijeva i morao provesti tri mjeseca u bolnici zbog infekcije nakon operacije. Uivao je u tom razdoblju jer je mogao provoditi vrijeme u itanju stripova, razgovoru s drugim pacijentima i matanju o tome kako e postati lijenik ili kirurg. Stvari su se popravile kad je poeo pohaati cjelodnevnu nastavu. Prema isusovcima koji su ga poduavali osjeao je naklonost i divljenje. Kao to je Castro poslije esto priao, sveenici su bili krajnje portvovni, iskreno se zanimajui za dobrobit i napredak uenika. Potiui rekreaciju i skupna natjecanja budili su pustolovni duh kod djece, te su se trudili da usade hrabrost, potenje, moralnost i spremnost na rtvovanje za plemeniti cilj. Fidel je prvi put poeo dobivati dobre ocjene, pri emu je pokazao zavidno pamenje i vee zanimanje za nastavu, pogotovo povijest. Kako je postao visok i jak poput oba roditelja, bio je izvrstan sporta. Uivao je u plivanju i planinarenju po oblinjim vrhovima. Kako obino biva u cjelodnevnim kolama za djeake, zbog sportskih je sposobnosti postao omiljen i potovan. Neki su vrnjaci poslije tvrdili daje Fidel u koli bio hvalisav, hirovit i nasilan. Ipak, ini se daje takve tvrdnje potaklo loe miljenje o Castrovoj kasnijoj politikoj karijeri. Njegovi su ga isusovaki uitelji istaknuli kao djeaka s izuzetnim darom i mogunostima. Iako je poto-poto htio u cjelodnevnu kolu, uvijek se radovao praznicima kod kue u Biranu. Opremljen lovakim noem i samaricom, u drutvu nekog od svojih pasa, Fidel bi hodao ili jahao po brdima obraslima borovom umom po golemu oevu posjedu, te bi pucao po pticama, divljai ili kojoj god drugoj meti, kako bi nauio nianiti. Kad je jedna od njegovih sestara zaprijetila da e roditeljima rei kako je pucao po kokoima na imanju, nagovorio ju je da i sama opali iz puke, tako da vie nije mogla tuakati. Jako su ga zanimale biljke i ivotinje na imanju. Osim toga, pokazao je interes za leita eljeza i nikla koja su se vidjela na povrini nedaleko kue. Na radiju je sluao to se dogaa u svijetu. Kad je imao etrnaest godina, 1940., na loem je engleskom napisao pismo predsjedniku Rooseveltu, gdje mu je objasnio da je na radiju uo za njegovu pobjedu na izborima i zamolio ga da mu poalje novanicu od deset dolara jer je nema. Ako predsjedniku treba eljezo da gradi ratne brodove, dodao je Fidel, moe mu pokazati dobar rudnik. Bilo mu je drago kad je dobio

uljudan odgovor (koji je ostavio dubok dojam na njegove vrnjake), ali razoarao se to s pismom nije stigla zatraena novanica. Sve dok nije navrio etrnaest godina, Castro nije preao granice pokrajine Oriente. Ali u koli je uo mnogo o jednoj jo uglednijoj isusovakoj koli: koledu Belen u Havani. Zatraio je da ga presele tamo. Kao i obino, bilo je po njegovome. Uenik koji se elio upisati u drugi razred morao je imati najmanje petnaest godina. Kako je Fidel imao samo etrnaest, otac je podmiivanjem dobio novi rodni list u kojem je kao godina roenja pisala 1926., a ne 1927. Kako se ne bi osramotio priznajui tu prijevaru, Fidel je proveo ostatak ivota tvrdei da je godinu dana stariji. Kad se sveano slavio njegov pedeseti roendan, imao je zapravo etrdeset i devet godina. Belen je imao visoke standarde, kako za sport, tako i za uenje. Fidel je morao marljivo vjebati kako bi uao u kolsku koarkaku momad. Osim toga, mnogo je vremena ulagao u atletiku, bejzbol i stolni tenis. Nije ga prola ni ljubav prema plivanju i planinarenju, pa se upisao u udrugu "Istraivai" i na kraju postao njezin "general". Volio je planinariti sam. Na jednom je izletu krivo procijenio koliko e mu trebati, pa gaje kolski autobus ekao dva sata. U drugoj je prigodi skoio u nabujalu rijeku kako bi spasio uitelja isusovca koji se prilikom prelaska naao u nevolji. Sportu i rekreaciji posveivao je toliko vremena i snage da je premalo uio. Sanjario je na satovima koji ga ne bi zanimali. Upozoren je da e pasti nekoliko predmeta. Ipak, zbog intenzivnog trebanja u zadnji as i gotovo fotografskog pamenja, uspio je ak izvui dobre ocjene, pogotovo u matematici, fizici i zemljopisu. Od predmeta je u Belenu najvie volio povijest i debate. Od malih je nogu oduevljeno sluao prie o ratovima i bitkama. Njegovo se zanimanje za povijest uglavnom svodilo na vojne podvige. Uio je o djelima velikih vojskovoa iz prolosti i provodio mnogo vremena u izmiljenim bitkama i strategijama za pobjedu. Bjesnio je Drugi svjetski rat, a Castro je crtao karte na kojima je pratio zbivanja. Na vjeronauku se obino dosaivao, ali je volio prie o borbama i sukobima iz Starog zavjeta, pogotovo kad bi malobrojna vojska neoekivano ostvarila pobjedu nekim smionim i iznenadnim potezom, kao to je Jouino ruenje zidova Jerihona. Takve su ga stvari zanimale cijeli ivot. U starosti bi na najmanji povod krenuo u analizu pohoda Aleksandra Velikog, ili borbe za vlast izmeu Marka Antonija i Oktavijana, ili ratnih strategija Napoleona ili Staljina. U Belenu se upisao u debatni klub jer je na govornitvo gledao kao na rat rijeima. Uvijek je volio govoriti i uvjeravati ljude u svoje gledite. Strastveno je elio pobijediti u raspravi, a tada to nije bilo zbog nekih vrstih uvjerenja, nego samo zato to je volio pobjeivati. Skupljao je govore Demostena i Cicerona te nastojao oponaati njihov kieni stil.

Vjebao je pred ogledalom. Postoji fotografija na kojoj dri govor u koledu Belen: mrav, prilino elegantan mladi u namjeteno leernom i istodobno ponosnom stavu. Neki tvrde da je na Castrov kasniji politiki razvitak utjecalo druenje s bogatim acima iz viih klasa. Navodno su prezirali Castra kao neodgojena i sirovog provincijalca, ili da su se rugali njegovu nezakonitom porijeklu, pa je zato osjeao ogorenje prema bogataima i monicima kubanskog drutva. Meutim, nita ne ukazuje na tako neto. Ponekad je govorio da je oputeniji s "obinim" ljudima, te da se u djetinjstvu, za razliku od druge djece bogatih roditelja, mnogo druio sa sirotinjom. Takve su izjave tipino sredstvo politiara da se pokae kao narodski ovjek. Na Kubi u 1950-ima mladi nije morao trpjeti drutvena ponienja da bi postao komunist, to vrijedi i za sinove bogatih roditelja na Cambridgeu u 1930-ima. Dok je bio na koledu Belen, jo se slabo zanimao za politiku. U kasnijim je godinama ponekad elio ostaviti dojam daje ak i u pubertetu bio naklonjen ljeviarskoj struji. U govoru na Sveuilitu u Havani 1995. tvrdio je da se zgranuo i razgnjevio kad mu je neki panjolski nastavnik u Belenu rekao koliko je republikanskih zatvorenika smaknula Francova vlada na kraju graanskog rata. Ipak, taj je gnjev vjerojatno bio slabiji od onoga stoje opisivao publici. injenice ukazuju da je openito bez pogovora prihvaao konzervativne nazore svojih nastavnika. Isusovci u Belenu bili su znatno drukiji od isusovaca kasnije generacije, koji su esto potpomagali revolucionarne ideje. I sam je Castro rekao da su svi bili desniari i Francovi pristae, te da su poduavali kako je komunizam veliko zlo zbog kojeg se ubijaju sveenici i ine druge strahote. Medu politikim tekstovima koje je Castro navodno itao u Belenu s odobravanjem i divljenjem bili su govori koje je napisao Jose Antonio Primo de Rivera, osniva panjolske Falange. Jose Antonio je napadao i marksizam i dekadentni materijalizam parlamentarnih demokracija. Fidel je poslije postao marksist, ali uvijek je zadrao Antoniovu vjeru u "snagu kroz jedinstvo", kao i prezir prema viestranakoj demokraciji. Naravno, kao marksist, postao je filozofski materijalist, ali nikad nije izgubio prezir prema moralnim vrijednostima materijalizma. Nakon desetljea progona i blaenja katolike crkve na Kubi, 1998. je opirno govorio o tome kako s papom Ivanom Pavlom II. dijeli uvjerenje da duhovne vrijednosti kvari potroako drutvo i materijalizam industrijaliziranog svijeta. Jose Antonio je promicao i pojam hispanidad (hispanska kultura), tvrdei da sve zemlje panjolskog govornog podruja ine jednu duhovnu, kulturnu, pa ak i rasnu zajednicu. Mladi je Castro prirodno bio naklonjen tom uenju. Bio je kubanski domoljub, ali nije mu smetalo oevo panjolsko porijeklo. Dapae, ako se zemlje panjolskog govornog podruja ne dre zajedno, neizbjeno e pasti pod vlast ili utjecaj novog

carstva Sjedinjenih Drava. Tek je poslije Castro nauio odbacivati sve stavove obojene faizmom. to se tie religije, ini se da je Castro u toj fazi preteno imao stav koji je bio uobiajena mjeavina poslunosti i dosade. U skladu sa kolskom rutinom, iao je na misu svaki dan, a povremeno je vien kako moli u samoi. Poslije je govorio kako je ponavljao molitve i katekizam automatski, ne mislei to znae, i da je na godinjim trodnevnim duhovnim vjebama, koje su traile duga razdoblja tiine i poniranja u sebe, samo ekao sljedei obrok i sanjario. I ovdje je ravnodunost moda pretjerana zbog komunistikog pogleda na prolost. Ipak, to ne bi bilo posebno iznenaujue ili neobino. Bogati su roditelji slali sinove u Belen zbog njegova ugleda kao obrazovne ustanove i drutvenog ugleda, a ne iz vjerskih razloga. Isusovci su to dobro znali. Nadali su se da e sjeme vjere pustiti korijen medu uenicima, ali znali su da moraju postupati oprezno, bez prevelike katolike indoktrinacije. U svakom sluaju, Castro je dovoljno revno vrio vjerske dunosti da bude pohvaljen u Godinjaku koleda Belen 1945. Godinjak ga navodi i kao izvrsnog aka i izuzetnog sportaa. Na kraju pie da e studirati pravo na fakultetu, te se prorie da e "ispisali blistave stranice u knjizi svojeg ivota". Dana 13. kolovoza 1996., na Castrov slubeni sedamdeseti roendan, jedan ga je novinar podsjetio na zapis u Godinjaku koleda Belen. Je li ispunio prorotvo da e ispisati blistave stranice u knjizi ivota? To je bila jedna od rijetkih prigoda kada se Fidel rado prisjetio djetinjstva. FC: Bilo je vrlo lijepo od njih to su to napisali. To su uinili jer sam bio dobar u sportu. Imao sam openito dobre ocjene, ali nisam bio uzoran ak. Vei dio godine provodio sam u sportu i rekreaciji. Ljudi u koli su to cijenili... Sveenik koji je to zapisao bio mi je vrlo naklonjen... KN (kubanski novinar): Zato? FC: Zbog svoje panjolske naravi. Nauio me stezi, uenju, sportu i rekreaciji. KN: Jeste li bili vrlo ozbiljan djeak kad ste bili u Biranu? Mjetani su nam rekli da ste bili vrlo ozbiljni. FC: Svatko ima svoju priu o prolosti. KN: Kakva je vaa pria? Ta nam pria nedostaje. FC: Jesam li bio ozbiljan? Za svoj uzrast, da. Bio sam onoliko ozbiljan koliko mladi moe biti u toj dobi. Uvijek sam iao u pustolovine... Kad sam imao pet ili est godina, poslali su me drugdje. Uiteljica je odigrala diplomatsku igru s mojim roditeljima. Moj je otac imao njuh za poslove, a bio je dobar poslovni potez odaslati sinove nekamo u kolu. To je istina. U mojoj kui nije bilo struje. Imali smo svijee, svjetiljke. Mnogo je

mjesta imalo struju, ali mi smo ivjeli u zabiti... Jednog je dana otac kupio radio. U to su doba radio-aparati bili veliki, udovini. On ga je jedini smio ukljuiti. itao sam. Sada govorim o drugom razdoblju, kad sam bio neto stariji. Spavao sam u prizemlju, a otac na katu. Nosio sam knjige u sobu. Tamo sam proitao povijest Francuske revolucije u deset svezaka. Ipak, kad bi radio poeo prenositi utakmice bejzbola, odloio bih knjigu i sluao radio... KN: Voljeli ste bejzbol jer ste bili dobar baca. FC: Ne, nisam bio dobar baca. KN: Niste? Onda vam tamo laskaju. FC: Laskaju mi i ovdje. Kau da sam bio profesionalac. KN: Zato ne odete u Biran? FC: Mogu li zavriti priu ili elite da ponem s neim drugim? KN: Molim vas, nastavite. FC: Uzeli bismo rukavice, loptu i sve ostalo kad bismo ili kui iz uiteljiine brvnare. Tada su nai roditelji shvatili da smo zlostavljani. Bili smo vrlo mravi, imali smo vrlo dugu kosu jer nas nisu vodili ni kod brijaa. Morao sam siti vlastite cipele i paziti da me ne izgrde to sam slomio iglu ili neto drugo. Moje su cipele bile vrlo iznoene. Imao sam samo jedan par... Onda su nas odveli natrag. Ratovali smo protiv uiteljice. Jedanput smo kamenovali kolu. Uiteljica nije voljela buku. Zato smo bacali stotine kamenova skrivajui se iza stabla. Tako smo se osveivali... KN: Uiteljici? FC: Imao sam samo est godina... Uglavnom zbog "njuha za poslove" Angela Castra, Fidel je odluio studirati pravo nakon Belena. Poslije je zaalio to nije studirao neki "korisniji" predmet kao stoje znanost. Meutim, u to vrijeme pravo se inilo kao prirodan izbor. Nudilo je vrlo uglednu karijeru, u kojoj bi Fidel mogao zadovoljavati svoju strast za gladijatorskim raspravama. Poslije se sjeao da su ljudi govorili: "Ovaj mnogo brblja. Trebao bi biti odvjetnik." Ipak, vjerojatno je presudio oev poticaj. Zemljoposjednik se lako zapetlja u sporove oko ugovora ili granica. Bilo bi vrlo korisno imati odvjetnika u obitelji. Fidela je u Belen pratio mladi brat Raul, koji je tamo bio mnogo nesretniji. Gorko se alio na zatvorsku atmosferu, neprestane molitve i strah od Boga. Castro je poslije takoer napadao tenju katolikih kola da naglaavaju grijeh i kaznu, stoje (kao odrastao ovjek) opisao kao duhovni terorizam. Ipak, u djeatvu se nije previe zamarao s tim. Potpuno je usvojio stav svojih isusovakih nastavnika da su ast i potenje puno vaniji od materijalnog bogatstva ili uspjeha. Osobna ast, koju je u koli nauio potivati, a poslije uvijek nastojao pokazivati,

znaila je prvenstveno ne pokleknuti pred veom silom. Divio se druini Spartanaca koji su branili klanac Termopile protiv goleme neprijateljske sile, kao i svojim iberskim precima u Numanciji, koji su radije svi izginuli nego da se predaju rimskim osvajaima. Nije elio ni smrt niti muenitvo. Naprotiv, uvijek je smatrao da je svaka lukavtina i prijevara doputena kako bi ovjek preivio da se bori jo jedan dan. S druge strane, predaja i pokoravanje su znaili sramotu. Rije koju je koristio vrlo esto i strastveno, pogotovo pod starost, bila je verguenza, sram. Ne znati to je verguenza bio je smrtni grijeh. Veina Castrovih vrnjaka u koledu Belen, kako uenika, tako i nastavnika, postali su njegovi politiki neprijatelji kad je Kubu pretvorio u komunistiku dravu. Mnogi su pobjegli iz zemlje. Neki su mnogo godina leali u zatvoru. Ipak, iznenauje koliko su slini njihovi opisi Castra kao kolarca i njegova vlastita staraka sjeanja. U pubertetu je bio pod utjecajem proturjenih poriva. S majkom je bio prisan, bila je otvorena i puna ljubavi, uvijek spremna da mu pomogne i da ga brani. Meutim, rano su ga odveli od kue, te je proveo mnogo godina u cjelodnevnoj koli za djeake, gdje je nauio biti tvrd i oslanjati se samo na sebe. Nije ni udo to je u karakteru imao paradokse i proturjeja. U Belenu je znao ostaviti dojam na nastavnike i djeake svojom pameu i razborom, ali znao se i upustiti u bezglave predstave, kao u prigodi kad se na biciklu sjurio niz brijeg, proao kroz uska dvorina vrata i udario u stup, pa se u kolskoj ambulanti tri dana oporavljao od ozljeda. Svadljiv i nasrtljiv, bio je vuk samotnjak na kojeg je bilo teko utjecati i koji je svojeglavo mislio da sve zna najbolje. Imao je sljedbenike i oboavatelje, ali nijednog pravog i bliskog prijatelja. Iako je nadareno i fanatino sudjelovao u momadskim sportovima, loe je suraivao s drugima i obino je nastojao preuzeti vodstvo i sve raditi na svoj nain. Dok je esto ljenario i snatrio, znao je biti i manijakalno radian, uporan i odan. Bio je dareljiv i irokogrudan, ali i osvetoljubiv i zlopamtilo. Uvijek je imao mnogo smisla za alu i znao se smijati samome sebi (iako mnogi tvrde suprotno). Ipak, bio je lo gubitnik i reagirao je s divljim gnjevom kad bi pomislio da ga netko poniava. Kad je otiao iz Belena, vrsto je vjerovao u sebe, a poticali su ga i nastavnici, koji su govorili da ga eka blistava budunost. Na maturalnoj sveanosti nije bio medu najboljim uenicima, ali je dobio najglasniji pljesak, bez sumnje zbog svojih sportskih sposobnosti. Svakako nije niim pokazivao da mu smeta to nije u drutvu djeaka iz viih klasa. Upravo obratno, smatrao je kako je uao u elitu. Pa to ako su mu roditelji grubi i neotesani, on se istaknuo u najboljoj koli u dravi. Vjerovao je da e uiniti velike stvari. S druge strane, nije znao koje su to stvari. Moda je uiteljima i roditeljima dopustio da utjeu na njegov izbor predmeta studija samo zato to nije znao to eli raditi i biti u ivotu. Politika mu nije bila prioritet. Kad je stigao na sveuilite, bio je

politiki nepismen, kao to je i sam esto poslije govorio. Svejedno, ve se pomaljao smjer njegova budueg ivota. Trebao mu je ideal za koji e vezati svoju energiju i odlunost. Kako da se proslavi? to moe uiniti za svoju zemlju? Pokazao je veliko zanimanje i divljenje za pothvate junaka kubanskog pokreta neovisnosti, te za povijest amerike i francuske revolucije. Sjedinjene Drave su postale svjetska velesila, dok je Kuba 1945. izgledala vrlo maleno i nevano na svjetskoj pozornici. Njegovi su isusovaki uitelji govorili o hispanskom svijetu, ali Latinska Amerika bila je u stvarnosti slaba, siromana i neslona. Zastoje Amerika engleskog jezika tako jaka, dok je Amerika panjolskog jezika tako slaba? Najvei kubanski narodni junak bio je Jose Marti, iji su zapisi iz progonstva bili veliko politiko i intelektualno nadahnue za pokret neovisnosti. Marti se iskrcao na obali pokrajine Oriente i ubrzo poginuo u juriu, jaui na bijelom konju prema panjolskim poloajima. Castro je u Belenu itao Martijeve zapise s oduevljenjem koje se nastavilo i raslo tijekom cijelog ivota. Zbog Manija je Castro poeo gledati na SAD kao na izvor mnogih kubanskih slabosti i nedostataka. Marti je ivio u New Yorku, "u trbuhu zvijeri", i upozoravao je na opasnost koju za Kubu i Junu Ameriku predstavlja irenje Sjedinjenih Drava. Zato je SAD intervenirao protiv panjolske upravo kad su kubanski nacionalisti bili na pragu uspjeha? Kad je neovisnost konano dola, zato nije donijela pravdu, blagostanje i dostojanstvo za koje su se borili domoljubi? Zato se bogatstvo drave sve vie slijevalo u ruke dravljana SAD-a? Kad bi dolo do gospodarske krize i kad bi se uvodile mjere da Kubanci dobiju radna mjesta, to nije smetalo Amerikancima koji su vodili eerane u Orienteu. Umjesto njih, bili bi deportirani siromani teaci s Haitija koji su radili na imanju Angela Castra. Zato je bilo tako? Zato je svaka kubanska vlada bila tako voljna plesati kako Amerikanci sviraju? Takva su pitanja grizla Castra u vrijeme kad je postao bruco. esto se tvrdilo daje Castra kao politiara manje nadahnjivala ideologija, a vie neprijateljstvo prema Sjedinjenim Dravama. Posvetio je cijeli politiki ivot borbi protiv SAD-a, propagandi protiv SAD-a, oslabljivanju amerike moi i utjecaja gdje god i kad god je mogao. Ipak, njegova strastvena mrnja prema Sjedinjenim Dravama imala je intelektualne korijene. U mladosti je vrlo rijetko imao izravne dodire s Amerikancima. Nikakva zgoda iz djetinjstva nije utjecala na njegov stav. Dapae, nije bio nimalo licemjeran kad je kasnije u ivotu tvrdio da njegova borba protiv "imperijalizma" ne znai nikakvu nesklonost prema Amerikancima kao narodu ili SAD-u kao zemlji. Naime, Castro se uvijek divio amerikim vrlinama: snazi njihovih ustanova, njihovu domoljublju, radinosti i samopouzdanju, te iznad svega njihovoj tehnologiji. Govorio je politiarima i diplomatima iz

afrikih zemalja engleskog govornog podruja da imaju sree to su ih kolonizirali Britanci a ne panjolci, to je dokazivao usporedbom izmeu moi Sjeverne Amerike i bijede June Amerike. Ipak, ve kad je imao osamnaest godina, pod utjecajem Martija i drugih, u duhu je stvarao sliku SAD-a kao "carstva", velike imperijalne sile koja tlai i iskoritava manje zemlje kao to je Kuba. Zauzeo je stav boksaa koji se suoio s velikim i snanim protivnikom. Nije nuno da ga mrzi, dapae, moda osjea potovanje prema njemu. Ali to je jai ovjek nasuprot njemu, to e on odlunije koristiti i zadnju mrvicu snage i lukavosti, sve vjetine i trikove koje zna, kako bi onesposobio i napokon pobijedio protivnika. Odbaciti jaram amerike vlasti - to e biti njegov ideal, njegova ivotna misija. Kad se Castro 1945. upisao na Pravni fakultet Sveuilita u Havani, stanje Kube izgledalo je prilino povoljno. Drugi svjetski rat je podigao cijenu najvanijim vrstama trgovake robe, a medu njima i eera. Kubanski je izvoz procvao. Iako se velik dio zarade izlijevao u inozemstvo, mnogo je ilo i u glavni grad. Mnogim se gostima inilo da se Havana istie medu gradovima Latinske Amerike jer je puna ivota, napretka i uitaka. inilo se da se demokracija dobro dri, a prethodne je godine izabrana nova vlada koja je obeavala reforme. Meutim, te okolnosti nisu na Sveuilitu u Havani stvorile ugoaj mira i zadovoljstva. Jo od stjecanja neovisnosti, studenti su sebe smatrali savjeu zemlje i bunili se protiv korupcije, nesposobnosti i sluganstva raznih vlada. Kako su bili u aritu opozicije, studenti su esto padali kao rtve terora. Taj je teror dosegao nasilni vrhunac bez presedana za vrijeme vladavine generala Gerarda Machada, koji je koristio bande plaenih nitkova da ubijaju ili teroriziraju preglasne studentske vode. Machadova je diktatura propala u rasulu 1933. Meutim, naredni su dogaaji izazvali gnjev i uzrujanost koji su jo obuzimali generaciju studenata kojoj se 1945. pridruio Fidel Castro. Velik dio tog gnjeva i uzrujanosti bio je usmjeren prema SAD-u. SAD je tvrdio da ima pravo intervenirati u kubansku politiku kad god je to potrebno da se osigura "vlada koja moe tititi ivot, imovinu i slobodu pojedinca". Kad je Machado otiao, ameriki je veleposlanik pokuao sklepati novu vladu koja bi imala iru osnovu u narodu, no koja bi svejedno ostala konzervativna i naklonjena Americi. Studentska direkcija, koja je bila glavni protivnik Machada, sada je napala ulogu veleposlanika i traila uspostavu posve neovisne i nacionalistike vlade. Veleposlaniku je na neko vrijeme izmaknuo nadzor. Oruane snage, oduvijek konzervativne, bile su slabe i nesposobne. asnike je okaljala potpora omraenom Machadu i obeshrabrio ih je njegov pad.Partido Revolucionario Cubano Autentico, stranka koju je utemeljio dr. Ramon Grau (1887-1969), predsjednik Kube u dva razliita mandata (nap. ur.)

Iskoristivi situaciju, narednik Fulgencio Batista, naoiti mestizo (mjeanac) s velikim armom i inteligencijom, pokrenuo je "naredniku revoluciju" i preuzeo vojsku u svoje ruke. Udruio se sa Studentskom direkcijom. Usred provala oduevljenja, na vlast je stupila Revolucionarno vijee koju je predvodio dr. Ramon Grau, omiljeni sveuilini predava. Nova je vlada proglasila cijeli niz radikalnih mjera: reformu poljoprivrede, pravo glasa za ene, minimalnu plau, minimalni broj radnih sati, te nova prava za sindikate. Ameriki se veleposlanik jako zabrinuo zbog "komunistikog" programa nove vlade. Nije ju htio priznati i javio je svojoj vladi da se pripremi za izravnu intervenciju amerikih marinaca. Ta je prijetnja bila dovoljna. Batista, koji je u meuvremenu postao pukovnik, pristao je preuzeti vlast i zbaciti Revolucionarno vijee. Opet su krenuli progoni studentskih voda. Profesor Grau je organizirao pristae u Pravu kubansku revolucionarnu stranku*, poznatu kao Autenticos, i ekao pravi trenutak. Batista se pokazao kao vjet politiar. Isprva je djelovao pod maskom graanske vlade. Sklopio je taktiki savez s komunistima i iskoristio ih da povea nadzor nad radnikim pokretom. Usput je umirio Amerikance tijekom uspjenog posjeta Washingtonu 1938. Raspisao je izbore za Ustavnu skuptinu, koja je sastavila nov i zadivljujue demokratski ustav. 1940. je izabran za predsjednika republike. Istovremeno, Batistini su pristae pobijedili na izborima za Kongres. Fidel Castro, koji je tada imao etrnaest godina, osobno se uvjerio kako izborni sustav funkcionira. Njegov polubrat Pedro Emilio bio je zamjenski kandidat stranke Autentiko u pokrajini Oriente. Pedro Emilio zamolio je Fidela da pozove sve stanovnike Birana da se upiu kao glasai i da im objasni, s obzirom na to da su mnogi bili nepismeni, kako glasovati i gdje staviti krii na glasaki listi kako bi Castro bio izabran. Fidel je revno izvrio zadatak. Obeali su mu konja ako polubrat pobijedi. Meutim, kao to se esto dogaalo na selu, odred Seoske strae doao je na glasako mjesto i dopustio glasovati samo onima koji su bili za vladu. Batista je 1944. postao previe samouvjeren. Kako je ekonomija evala, i kako je mislio da ga kubanski narod iskreno voli, raspisao je relativno slobodne i potene izbore. Bio je iznenaen i razoaran kad je izgubio. Na vlast se vratio dr. Grau. Meutim, Grau je postao drugi ovjek, manje idealistiki profesor, a vie praktian politiar. elei uvrstiti svoju labavu vlast, dao je novac i posao nekima od svojih starih studentskih pristaa, kao i doputenje da koriste nasilje protiv njegovih politikih protivnika, kako na sveuilitu, tako i izvan njega. Djelatnosti provladinih "akcijskih skupina" potakle su druge mlade politike aktiviste da usvoje iste metode, pa je bilo sve vie naoruanih banda.

Sveuilite se pokazalo kao savreno sredite za takve djelatnosti. Zauzimalo je velik prostor na breuljku u imunoj prigradskoj etvrti. U skladu s junoamerikim obiajem, sveuilite je imalo "autonomiju", pa je policiji i vojsci bio zabranjen pristup. Postojala je posebna sveuilina policija, koja je u teoriji sluala rektora, ali bila je mala, nesposobna i esto u dogovoru s bandama. Bilo je lako skrivati i uvati osobno naoruanje. Brojna je studentska populacija bila bez pravog nadzora. Studenti su imali programe predavanja i ispita, ali obino nisu imali odreenog profesora kao mentora. Bilo je mnogo "profesionalnih" studenata, ljudi u tridesetima koji su se upisivali svake godine samo da bi koristili sveuilite za druge djelatnosti. Kad se Castro upisao na fakultet, akcijske su skupine ve bile prave bande gangstera. Iako su njihovi lanovi jo ispovijedali politike ideale i ciljeve, koji su obino bili radikalno nacionalistiki, uglavnom su radili na stjecanju moi i financijske koristi za sebe. Prijetnjama i zastraivanjem, praktiki su nadzirali prodaju i podjelu udbenika. Prisiljavali su uplaene profesore da njihovim lanovima i pristaama daju dobre ocjene. Najvie su se trudili da njihovi lanovi budu izabrani na glavne poloaje u Savezu sveuilinih studenata (FEU)*, slubeno priznatoj organizaciji koja je predstavljala studente i bila odskona daska za karijeru u dravnoj politici. Bande su bile najokrutnije jedne prema drugima, a ne prema navodnim ideolokim protivnicima. Svakodnevno je dolazilo do tunjava, pukaranja, pa ak i umorstava. Castro je prije fakulteta vodio lagodan ivot. Htio se istaknuti na veoj pozornici i nisu ga nimalo plaile prie o nasilju na sveuilitu. Ljeto 1945. proveo je kod kue u Biranu, nestrpljivo ekajui da pone nov ivot. Uvjeravao je oca da mu za studij treba automobil.Kratica od Federacion de Estudiantes Universitarios, u daljnjem tekstu FEU (nap. ur.).

Angel se neko vrijeme opirao, ali na kraju mu je kupio novi Ford. Fidel se odvezao u Havanu sa sestrom Angelom. Putovanje je trajalo tri dana jer je Fidel usput uio voziti. U Havani su unajmili stani. U rujnu se upisao na pravo i odmah se ukljuio u studentsku politiku, elei postati predsjednik FEU-a. Raspitivao se o kolegama studentima na pravu da bolje procijeni kako ih pridobiti. Njegovi su prvi znanci bili uglavnom iz katolikih kola poput njega, pa je s njima nastupao kao predstavnik katolikih interesa. U prvim mjesecima studija Castro je i dalje posveivao mnogo vremena sportu i atletici. Ipak, politika je ubrzo zasjenila sve drugo. Poeo je halapljivo itati novine, politike listove i knjige o tekuim zbivanjima. Nije ga zanimao studij prava, pohaao je predavanja samo rijetko, a za ispite se oslanjao na trebanje u zadnji as, kao u koli. Najvie je vremena troio na isticanje samoga sebe pred studentima i borbu za mjesto u FEU-u. Provodio je sate i sate u fakultetskoj kantini i u drugim

kantinama u Havani gdje su se okupljali studenti. Neprekidno je govorio o politici, maui rukama, a esto bi ustajao i etao se po sobi. Isticao se vanjtinom: visok i naoit, esto je navlaio crno odijelo i kravatu, to je bilo neobino u vruoj klimi i openito oputenoj atmosferi Havane. Nije se htio uklopiti medu vrnjake, nego je htio biti drukiji. Unato sveanoj odjei, ivio je neuredno i boemski. Ostavljao bi novine na podu i tragove cipela na krevetu, na koji bi se zavalio potpuno odjeven, a pepeo cigara bio bi posvuda. Samopouzdano je pretpostavljao, onda kao i danas, da e se drugi prilagoditi njemu, a ne obratno. Tada je Castro jo znao vrlo malo o gospodarskim i drutvenim pitanjima, koja ga uostalom nisu ni zanimala. Usmjerio je panju na praktino pitanje kako stei i koristiti mo. Predstavljao se kao ovjek koji e imati najvie energije i uspjeha u obrani studentskih interesa i u promicanju vrlina potenja, kreposti i pravde. Prema vlasti, kako dravnoj tako i sveuilinoj, pokazivao je prezir i neprijateljstvo. U isusovakoj je koli nauio da treba iznad svega potivati umjerenost, ast i moralnu ispravnost. U stvarnome ivotu u Havani uglavnom su se njegovale vrlo razliite vrijednosti. ivot je postojao radi uitka. Novac je jedini neto znaio. Vlade su vladale kupujui usluge. Oni koji su podupirali vlast mogli su oekivati nagradu. Oni koji su se protivili vlasti mogli su oekivati udarac policijske palice. U stvarnom ivotu, SAD je bio glavni. Zdrav razum je govorio da treba odravati dobre odnose s Amerikancima i to vie udovoljavati njihovim eljama. Castro je mrzio takvo ponaanje. Na sveuilitu je ubrzo izgubio ostatke vjerskog odgoja, ali je zadrao pogled na svijet gorljivog vjernika koji osuuje nemoral vlasti. Za njega su policijsko nasilje, vladina korupcija i kubanska podlonost SAD-u bile simptomi moralne pokvarenosti u sri kubanske politike. Veina Kubanaca, pa ak i mnogi studenti, prihvaali su dominaciju SAD-a kao ivotnu injenicu kod koje je svaki otpor uzaludan. Ipak, rijetko se kome sviala pomisao na ropstvo vlastite zemlje. Veina politiki aktivnih studenata smatrala se "protivnicima imperijalizma". To nije nuno imalo marksistiki prizvuk. Znailo je uglavnom samo protivljenje vladavini SAD-a. Brojne amerike intervencije u kubanskoj povijesti izazvale su u mnogim Kubancima jak osjeaj nacionalnog ponienja. inilo im se da kubansko iskustvo odraava cijelu regiju. SAD je uredio odvajanje Paname od Kolumbije kako bi sagradio i nadzirao Panamski kanal. Praktiki je pripojio Portoriko. Ameriki su marinci 1930. u Dominikanskoj Republici pomogli da se vlasti doepa general Trujillo, koji je postao jedan od najgorih diktatora u povijesti Latinske Amerike. Amerika se vojna i gospodarska mo esto koristila kako bi vlade Srednje Amerike podupirale interese SAD-a. Dakle, Castrovo protivljenje imperijalizmu nije bilo ni originalno niti neobino. Ipak, u njegovu je sluaju bilo iznimno strastveno i

nepopustljivo. Upisao se u Sveuilini odbor za neovisnost Portorika i Odbor za demokraciju u Dominikanskoj Republici (tj. za svrgavanje Trujillove vlade). Kad bi se odravali sastanci ili demonstracije zbog zloinakog djelovanja SAD-a u regiji, Castro je nastojao preuzeti vodeu ulogu. ak se bavio milju da radi za politiki savez karipskih drava, zajedno sa Srednjom Amerikom, Kolumbijom i Venecuelom, koje bi postale regionalna sila i bile dovoljno snane da odole pritisku Sjedinjenih Drava. to su Castrovi vrnjaci studenti mislili o njemu? Kao to je uvijek sluaj s Castrom, kasnija sjeanja obavezno ovise o stavovima prema njegovoj kasnijoj karijeri. Neki od studenata su ga opisali kao sebinjaka, hvalisavca i nasrtljivca. Zbog velikog aktivizma i ekstremnih stavova, neki su ga proglasili ludim ili svojeglavim. Ipak, ak i medu ljudima koji su mu poslije postali ogoreni protivnici, neki su priznavali da je na sveuilitu ve pokazivao svoje slavne karizmatske osobine. Bio je armantan, dosjetljiv, neumoran i vrlo glumaki nadaren. Brzo bi dolazio u sredite panje. Imenovanje glavnih dunosnika FEU-a bilo je rezultat niza izbora koji su poinjali s dna. Studenti s odreenog studija birali bi zastupnika sa svoje godine. Zatim bi zastupnici razliitih studija meu sobom birali predstavnika svoje godine unutar svojeg fakulteta. Predstavnici svake godine (petero u sluaju Pravnog fakulteta) birali su medu sobom predsjednika fakulteta. Na kraju, trinaest predsjednika fakulteta biralo je predsjednika, glavnog tajnika i ostale dunosnike FEU-a na dravnoj razini. Sustav neizravnih izbora izgledao je demokratski, ali u stvarnosti je bio mnogo podloniji manipulaciji nego to bi bio sustav izravnih izbora. Bilo je lake utjecati na glasove troje od petero predstavnika godine, nego to bi bilo utjecati na masovne izbore. U to je doba takav sustav vrijedio u mnogim diktatorskim zemljama, kao to je bila Francova panjolska, gdje su studentske udruge praktiki bile u rukama vlade. Dapae, to je poslije postao glavni nain izbora u komunistikoj dravi koju je na Kubi uspostavio Castro. Castro je izabran za zastupnika studija (izabrali su ga studenti pravne antropologije), a zatim ga je Pravni fakultet izabrao za predstavnika godine. Ipak, nije dobio glas nijednog drugog predstavnika godine da postane predsjednik Pravnog fakulteta. Na drugoj je godini pomogao prijatelju iz pokrajine Oriente da bude izabran kao zastupnik nove prve godine. Tako je Castro dobio dva od pet glasova, ali preostalo troje, govorei da su neovisni i da se protive vladinoj kontroli FEU-a, tvrdili su da je Castro previe ekstreman i kontroverzan da bi uspjeno predstavljao fakultet. Castra su nagovorili da se zaloi za izbor predstavnika etvrte godine, koji je trebao glasovati protiv vladinih kandidata na izborima za FEU.

Nekoliko mjeseci kasnije, kad su zastupnici koje je Castro smatrao vladinima ponovo dobili glavna mjesta u FEU-u, Castro i njegovi pristae, nakon to su nagovorili jo dva predstavnika godine, sazvali su izvanrednu sjednicu studenata Pravnog fakulteta, izjavili daje predsjednik fakulteta prekrio obeanja zbog kojih je izabran, pa je zato ostalih etvero predstavnika godine izabralo Castra da ga zamijeni.Kratice iz panjolskog jezika: MSR - Movimiento Socialista Revolucionario; U1R - Union Insurreccional Revolucionaria; u daljnjem tekstu MSR i UIR (nap. ur.)

Postojei predsjednik nije to prihvatio i poalio se Vijeu sveuilita, to jest, rektoru. Neko vrijeme je fakultet imao dva sukobljena predsjednika. Zatim je vijee presudilo da je izvanredna sjednica neustavna, da statut sveuilita nema odredbu za smjenjivanje zakonski izabranih dunosnika prije kraja njihova mandata, te da je Castrov izbor nevaei. Castro je smatrao da njegov pokuaj da postane predsjednik FEU-a (ili barem predsjednik Pravnog fakulteta) nije uspio zbog prljave igre i vanjskih pritisaka, pogotovo pritisaka banda u dobrim odnosima s vlau. Meutim, uzrok je barem djelomino leao u njegovu karakteru. Bio je samotnjak koji je uvijek htio da bude po njegovom i nije htio sklapati dogovore ni pregovarati radi kompromisa. Na sastancima nije trpio pravila procedure i obino je nastojao usmjeravati postupak. Politika udruenja i akcijske skupine smatrali su ga nadarenim agitatorom, ovjekom kojeg trebaju imati na svojoj strani, ali i nepouzdanim ovjekom, u koga se ne mogu pouzdati da e slijediti zacrtane smjernice. Castrov je politiki aktivizam otpoetka privukao panju Kubanske komunistike partije. Alfredo Guevara, utjecajan lan partije, uo je za divljeg novog aktivista na Pravnom fakultetu. Doao je pjeke sa susjednog Filozofskog fakulteta da se predstavi i provjeri je li Castro prikladan za novaenje. Stekao je dojam daje Castro krajnje neprikladan. U crnom odijelu, s kravatom, drei se kao aristokrat, izgledao je kao utjelovljenje agresivnog i konzervativnog katolianstva. Castro je osobno ostao u prijateljskim odnosima s Guevarom, kao i s nekim drugim komunistikim studentima, ali komunisti su ga smatrali potencijalno opasnim politikim protivnikom. Do zbliavanja je dolo tek vie godina kasnije. Castro je takoer imao odnose s dvije vane akcijske skupine koje su djelovale na sveuilitu: Socijalistikim revolucionarnim pokretom (MSR) i Ustanikim revolucionarnim savezom (UIR)*. ovjek koji je bio predsjednik FEU-a kad je Castro doao na sveuilite, dakle, onaj iji je poloaj on prieljkivao, bio je Manolo Castro (nita u rodu), jedan od vodeih ljudi u MSR-u, koji je ve prevalio tridesetu. Dobio je mjesto policijskog porunika u Grauovoj vladi iz 1933., ali vratio se kao student na Strojarski fakultet kad je ta prva Grauova vlada pala. Fidel je isprva imao neodreen stav prema Manolu Castru i MSR-u. Nije se nimalo

protivio "akciji", pa ni nasilju, ako mu se cilj inio dobrim. Jedna od njegovih prvih inicijativa bila je vodstvo skupine studenata prava koja je provalila na sastanak navodnih "faista". MSR je proglaavao kako se protivi vladi, komunistima i imperijalistima, stoje sve odgovaralo Fidelovim stavovima. Jedan od glavnih izriitih ciljeva MSR-a bio je svrgavanje Trujillove diktature u Dominikanskoj Republici, to je Fidel oduevljeno podupirao. Osim toga, Fidel je shvatio da e imati bolju prigodu da postane predsjednik FEU-a ako nagovori Manola Castra da ga podupre kao svojeg nasljednika, nego ako se natjee protiv njega ili njegova izabrana nasljednika. S druge strane, Fidelu su bile sumnjive MSR-ove bliske veze s lanovima Grauove vlade. Znao je da lanovi MSR-a uzimaju vladin novac i u zamjenu obavljaju ministarske prljave poslove kao to je ostvarivanje osobnih osveta. Isto tako, MSR nije vjerovao Fidelu. On je bio tvrdo neovisan, pa bi teko prihvatio stegu organizacije koja ima toliku disciplinu i tajnost kao MSR. Osim toga, moda su znali ili sumnjali da Fidel ima prijateljske veze s lanovima UIR-a, smrtnog neprijatelja MSRa. Fidel je kao bruco bio dovoljno blizak Manolu Castru da ga ovaj pozove kao jednog od trojice studenata s kojima je iao u goste Carlosu Miguelu de Cespedesu, desniarskom politiaru koji je slovio kao podmitljivac. Cespedes se namjeravao kandidirati za gradonaelnika Havane. Stupio je u vezu s predsjednikom FEU-a kako bi dobio studentsku potporu za svoju kampanju. Pria o tom sastanku ubrzo je objavljena u jednom studentskom listu, a napisao ju je vjerojatno Fidel glavom. Ako nita drugo, Castro ima najbolje replike. Prema tom lanku, Cespedes je objasnio svoj program i zatraio potporu studenata. Kad je doao red na Fidela da govori, poeo je s pozitivnim i ohrabrujuim rijeima. Rekao je da e poduprijeti Cespedesa (efektna stanka), ali uz tri uvjeta (opet efektna stanka). Tri su uvjeta glasila: prvo, da se uskrsnu studentski vode koji su ubili prole desniarske vlade; drugo, da Cespedes i njegovi prijatelji vrate u dravnu blagajnu sav novac koji su ukrali od naroda; i tree, da se povijest vrati unatrag stotinu godina. Ako se ispune ti uvjeti, rekao je Fidel, drage volje e se prodati kao rob koloniji u koju Cespedes eli pretvoriti Kubu. Zatim je izaao. Castro je u studenom 1946., u devetnaestoj godini (slubeno dvadesetoj), odrao prvi javni govor kako bi privukao odreenu panju izvan sveuilita. Bio je jedan od govornika na godinjoj sveanosti koju je organiziralo sveuilite da obiljei godinjicu smrti osmero studenata medicine, koje je 1871. smaknula panjolska vlast zbog oskvrnua groba jednog panjolskog asnika. Sveanost je odrana na groblju bogatog predgraa Vedado. Nakon to je odao poast studentima muenicima, Castro je estoko napao Grauovu vladu; optuio je Graua da se namjerava kandidirati za nezakoniti drugi predsjedniki mandat 1948.;

rekao je da ministri sustavno okradaju javne financije radi osobnih ciljeva, dok siromasi gladuju; tvrdio je da nasilnim bandama upravljaju ui vladini krugovi; napokon, poruio je kubanskom narodu da ne bude obeshrabren i bezvoljan zbog straha, nego da se bori punom snagom protiv tiranije koja mu je nametnuta. Dijelom zbog vatrenog Castrova govora, grobljanska je sveanost sljedei dan osvanula na prvoj stranici raznih novina. Njegovo se ime proulo. Dogaaj je dovoljno odjeknuo da postane tema izvjea britanskog veleposlanika, koji je rekao da to oslikava sve vee ogorenje nekih krugova zbog pokvarenosti i bahatosti Grauove vlade. Mjesec dana nakon govora u Vedadu, Castro je prema nekim navodima sudjelovao u pokuaju ubojstva Lionela Gomeza, naoruanog lana UIRa. Gomez se trebao upisati na sveuilite i hvalio se da namjerava preuzeti poloaj predsjednika FEU-a. Castro je smatrao da Gomez stoji na putu njegovim ambicijama. Upozorio je Gomeza da ne koristi taktiku nasilja kako bi utjecao na izbore za FEU. Gomez je ismijao tu prijetnju. Zatim, kad su Castro i dva njegova druga naili na Gomeza na sportskom igralitu, naprasno su odluili ubiti ga. Kad su Gomez i lanovi njegove bande odlazili s igralita, Castro i prijatelji ispalili su vie hitaca i pobjegli. Meutim, Gomez je bio samo ranjen. Osim toga, jedan od studenata koji su ga pratili ranjen je u nogu. Prema nekim opisima tog dogaaja, Castro i njegovi prijatelji djelovali su u ime Manola Castra. Druga verzija kae da Manolo Castro nije imao veze s tim, ali se Fidel nadao da e stei Manolovu potporu ako ubije jednoga od njegovih opasnih neprijatelja. Napokon, neki su tvrdili da su priu o Castrovu sudjelovanju izmislili njegovi politiki neprijatelji. Ako je Castro doista pucao na Gomeza i ranio ga, sljedei su mjeseci donijeli suprotan rezultat od oekivanog. Castrovi su odnosi s MSR-om zahladnjeli, a zbliio se s UIR-om, gdje je bio i Gomez. ini se da je stekao naklonost efa UlR-a, Emilija Troa, ovjeka u tridesetima koji se borio s anarhistima u panjolskom graanskom ratu i s vojskom SAD-a u Drugom svjetskom ratu. UIR se nije znatno ideoloki razlikovao od MSR-a, ali je tvrdio da MSR djeluje kao produena ruka vlade. Tro se divio Castrovoj neovisnosti i hrabrosti, te je smatrao kako je Gomez dijelom odgovoran za pucnjavu zbog svoje bahatosti i hvalisanja. Nije jasno je li Castro zbilja uao u UIR i kada. Castrovi prijatelji tvrde da nikad nije bio lan UIR-a ni koje god druge bande. Vodei lan UIR-a poslije je u progonstvu izjavio da ih je Castro "iskoristio za vlastite politike borbe na sveuilitu, ali nikad nije uistinu osjeao pripadnost UIR-u". Kako god bilo, kad se Castro poeo druiti s vodama UIR-a, kad su ga vidjeli da ulazi u Troov ured i ponekad vozi UIR-ove automobile, studenti su zakljuili da je postao lan. Castro nije vjerovao u nenasilje. Treba uzvratiti udarac - to su mu govorili i nagoni i uvjerenje. Prema tome, za njega je nasilje bilo dobro ili

loe ovisno o razlogu. Nije mu se inilo nedosljednim to to stalno napada i osuuje sveuiline bande i istovremeno pripada UIR-u ili se barem drui s njima. O tom je razdoblju ivota poslije pisao: "To je zlo... imalo korijene u ogorenju i mrnji koje je posijao Batista tijekom jedanaest godina zlostavljanja i nepravde. Oni koji su gledali umorstva svojih prijatelja htjeli su ih osvetiti. Krivnja ne lei na tim mladiima... Htjeli su pokrenuti revoluciju u asu kad je to bilo nemogue. Mnogi od onih koji su poginuli kao gangsteri i rtve iluzije danas bi bili junaci." Castro nikad nije izravno opovrgnuo razna govorkanja o njegovu sudjelovanju u nasilju na sveuilitu. S druge strane, esto se javno hvalio kako ga vlada nikad nije kupila. U jednom zapisu iz 1955., samo pet godina nakon diplome, Castro kae: "Tisue studenata koji su danas radni ljudi pratili su moje djelovanje tijekom pet godina... Ti ljudi mogu svjedoiti o mojem ponaanju... U doba neviene pokvarenosti, kad su mnogi studentski vode mogli dobiti desetke dravnih poslova i kad su toliki bili potkupljeni, voenje demonstracija protiv reima tijekom vie godina, ne primajui ni u kojem trenutku novac od vlade, moe se smatrati odreenom zaslugom." Uvijek je sebe opisivao kao rtvu nasilja, a ne kao hukaa. Kao to je rekao 1959.: "Bio sam sveuilini don Kihot, uvijek na meti udaraca i metaka." Bilo je i drugih koji su tako gledali na njega. Imao je skupinu oduevljenih pristaa i sve vie uspjeha u privlaenju panje medija. U sijenju je bio jedan od trideset i etiri studentske voe koji su potpisali deklaraciju kojom se osuuju Grauove namjere da se ponovo izabere za predsjednika. Obvezali su se da e nastaviti borbu protiv drugog mandata ak i ako izgube ivot zbog toga, te su dodali rijei koje je izgovorio Bolivaru Junoamerikom ratu za nezavisnost: "Bolje je poginuti na nogama nego ivjeti na koljenima." Ubrzo nakon toga, Castro je poveo skupinu studenata na Otok pinija da pogledaju ono stoje navodno bio uzoran zatvor. Projekt i organizacija su preuzeti od jednog zatvora u SAD-u, pa ga je vlada proglaavala "savrenom kaznionicom". Castro i njegovi prijatelji nali su ono to su oekivali i bez sumnje prieljkivali: ivotni su uvjeti zatvorenika bili zapravo barbarski. Glasno su protestirali u javnosti, pa je njihove nalaze objavilo vie havanskih novina. U proljee 1947. Castro se prvi put upleo u dravnu politiku. Medu rijetkim politiarima na vlasti kojima se divio bio je Eduardo (Eddy) Chibas, bogat, svadljiv i ekscentrian senator. Poput Castra, Chibas se obrazovao u isusovakim kolama Dolores i Belen. Neko je vrijeme proveo u zatvoru pod Machadom i bio je lan Studentske direkcije koja je 1933. predloila Graua za predsjednika. Zatim je opet nakratko zavrio u zatvoru za vrijeme Batistina terora. Uvijek je bio u radikalnom krilu Grauove stranke Autentico, te je tvrdio da pokret iz 1933. nije bio pobuna nego revolucija. Bio je vjet govornik i prikazivao sebe kao metlu

koja e pomesti prljavtinu i smee koji su zagadili hodnike vlasti. I nakon to je Grau 1944. postao predsjednik, Chibas je nastavio napadati pokvarenost i zloporabe vlasti kao prije. Imao je tjednu radijsku emisiju na kojoj je prozivao ministre jer uzimaju postotak od vladinih ugovora, odvraaju dravne mirovinske fondove u osobne svrhe, prijateljima daju dravne poslove kako bi dobivali plau bez rada, zarauju na lutriji i kockanju, te vre druge zloporabe. Njegova krilatica Verguenza contra dinero (Sram protiv novca) savreno se slagala s Castrovim uvjerenjima.

OSAMLJEN NA ALUChibas je na kraju prekinuo sve veze s Autenticos. Sazvao je velik sastanak 15. svibnja 1947. i proglasio osnivanje nove stranke: Stranke kubanskog naroda (PPC)*. Postala je poznata kao Ortodoxos (Pravovjerni), tvrdei da su Autenticos zaboravili na Martijeva naela, koja je navodno ona zastupala, te da su Ortodoxos isti predstavnici Martijeva duha. Stranka se trebala zalagati za "nacionalizam, protiv imperijalizma, za socijalizam, gospodarsku neovisnost, politiku slobodu i drutvenu pravdu". Castro je bio jedini istaknuti studentski voda koji je bio nazoan pri osnutku nove stranke. Odmah se upisao u stranku i postao oduevljeni pristaa. Vrijeme provedeno u Ortodoxos bilo je jedino razdoblje u kojem je nastojao ostvariti politike ciljeve kroz izbore. Ipak, ak ni u tom razdoblju nije se uzdao u demokratske obiaje. Zajedno s nekolicinom studenata osnovao je kliku unutar omladinskog krila Ortodoxos pod imenom Radikalna pravovjerna akcija (ARO)*. Pod Castrovim utjecajem, ARO se ubrzo udaljio od glavnine stranke, zalaui se za preuzimanje vlasti putem revolucije, a ne izbora. Chibas je pozdravio Castrovu potporu, ali nije imao dobro miljenje o njegovim potezima. Ljutili su ga Castrovi pokuaji da ga navede na radikalniji stav i na odbacivanje taktikih veza s bogatim i konzervativnijim pristaama. U meuvremenu, bitka izmeu banda prela je u novu, nasilniju fazu. elei bolji nadzor, predsjednik Grau postavio je vode banda na lijepe poloaje u dravnoj slubi. Manolo Castro je postao dravni direktor za sport, stoje znailo da se napokon mora maknuti s poloaja predsjednika FEU-a. Mario Salabarria, koji je izravno nadgledao MSR-ove poslove utjerivanja i zaplaivanja, postao je bojnik u policiji i naelnik Policijskog istranog ureda u Havani. Emilio Troje takoer postao policijski bojnik i dobio posao direktora Dravne policijske akademije. Grau se nadao da e pomou tih imenovanja dobiti orue za kontrolu i teror nad sindikatima. Nije htio koristiti vojsku, u iju je vjernost jo sumnjao. Ipak, dogodilo se ono to se moglo i predvidjeti: nasilje banda, koje je sada prelo na sukobljene policijske odrede, postalo je jo gore.* Kratica od Partido del Pueblo Cubano (nap. ur.) * Kratica od Accion Radical Ortodoxa (nap. ur.)

Castro je na sveuilitu sudjelovao u vie sastanaka studenata i profesora na kojima se trebao dogovoriti niz reforma. I dalje se zalagao za izravne izbore za FEU, ali bez uspjeha. Izbori su krenuli po starom sustavu. Opet se MSR sukobio s UIR-om. Znajui da moda nee uspjeti nametnuti sve svoje ljude, MSR je stavio relativno irok raspon kandidata, medu kojima je bilo i komunista. Protivniki popis, na kojem je Castro bio kandidat za glavnog tajnika, imao je potporu UIR-a i mnogih katolika, ali je izgubio. Novi predsjednik FEU-a Enrique Ovares (koji je poslije pod Castrom osuen na veliku zatvorsku kaznu) tada je bio relativno umjeren socijalist. Novi glavni tajnik, koji je zauzeo mjesto koje je prieljkivao Castro, bio je Castrov prijatelj komunist Alfredo Guevara. Posebna je sjednica odrana 16. srpnja 1947. kako bi se objavio prijedlog sveuilinih reforma. Castro je bio jedan od govornika. Iskoristio je priliku do kraja. Njegov je stil govora bio vie sluben i uzvien nego u kasnijim godinama, ali sadravao je veinu onoga to se danas smatra tipinim Castrovim govorom. Rasplamsao je emocije publike priajui o kobi studenata koji su ubijeni u teroru bivih vlada. Zatim je vatreno napao Grauovu vladu i optuio je da koristi potplaene bande kako bi terorizirala i plaila kubanski narod. To je bilo previe za dravnu vlast, a pogotovo za novog efa Policijskog istranog ureda u Havani, bojnika Salabarriju, koji je oito bio glavna Castrova meta. Castro je dobio otar ultimatum. Na drugoj se godini studija toliko bavio politikom da se nije ak ni prijavio na godinje ispite, pa prema tome formalno nije imao pravo pohaati predavanja. Koristei to kao izgovor, Salabarria je Castru poslao poruku da se kloni sveuilita. Ako to ne uini, reeno mu je jezikom banda, bit e ubijen. Kad je 1961. spomenuo taj dogaaj, Castro je rekao: "Atmosferu na sveuilitu zarazila je bolest dravne politike. Moja strastvenost, elja da neto postignem, ponukala me da se borim. Zbog svoje izravnosti ubrzo sam uao u sukob s okolinom, s podmitljivom vlau, s pokvarenim i kriminalnim sustavom koji je vladao na sveuilitu. Na poticaj nepotenih politiara, bande su mi prijetile i zabranile mi ulaz na sveuilite. To je bio trenutak velike odluke... Osamljen na alu, gledajui more, razmotrio sam situaciju. Zbog osobne opasnosti i tjelesne ugroenosti, povratak na sveuilite bio je in iznimne smionosti. Meutim, da se nisam vratio, to bi znailo da sam pokleknuo pred prijetnjama, pred nasilnicima, da sam dignuo ruke od svojih ideala i ambicija. Odluio sam se vratiti i vratio sam se... s orujem u rukama..." Castro je kljune trenutke svojeg ivota esto prikazivao kao dio junakog mita. Poslije je racionalno prihvatio marksistiki pogled na povijest, vjeru da gospodarski i drutveni uvjeti polako ali sigurno

odreuju poticaje i kretanja u povijesti naroda. Meutim, emocionalno je ostao vezan uz sliku povijesti u koju je strastveno vjerovao kao dijete i mladi, u kojoj junaki i posebni pojedinci mogu voljom, odlunou i uz pomo sree promijeniti tijek povijesti. Stajati osamljen - to je bio nuan sastojak drame. esto je veliao povijesne velikane, kako one misaone, tako i one djelatne, ali rijetko je priznavao da im neto duguje. "Cijeli sam ivot bio sam svoj uitelj." Bio je djeak koji se sam protivio vlasti nadmenog uitelja, osamljeni student na alu protiv terora policijskog aparata, vrhovni zapovjednik dva vojnika nasuprot monoj Batistinoj vojsci, mala zemlja koja se suprotstavlja pritisku i teroru svemonog susjeda. to je manji David i vei Golijat, to su vee zasluge vrstine i tvrdokornosti. Nije traio izolaciju, ali kad bi se naao u njoj, znao je stei politiku i emocionalnu nagradu. Naravno, David moe biti samo jedan. Castro poslije nikad nije bio naklonjen pojedincima koji su radije ili u zatvor ili trpjeli goru sudbinu nego da se podvrgnu njegovoj diktaturi. Za njega su ti pojedinci uvijek bili, ak i kad to sami nisu shvaali, lutke u rukama velike imperijalistike sile protiv koje se bori njegov otoi. Koliko su god bili idealistiki i poteni njihovi razlozi, Castro je znao uperiti prema njima sav bijes i osvetoljubivost koju je osjeao prema izdajicama koje je kupio i pokvario imperijalistiki neprijatelj. Nema sumnje da je ljeti 1947. Castro uistinu stajao osamljen na plai i razmiljao kako da odgovori na prijetnju smru. Ipak, slika izolacije koju je dao u intervjuu iz 1961. bila je pretjerana. Potpuniji i vjerojatno toniji opis tog dogaaja dao je u razgovoru na Sveuilitu u Havani 1995. Ispriao je kako je zbog prijetnje plakao jer je mislio da e umrijeti. Meutim, kad je odluio da nee pokleknuti, otiao je vidjeti "starijeg prijatelja" (vjerojatno Emilija Troa). Stariji mu je prijatelj dao pitolj Browning s petnaest metaka. Castro je rekao da mu je to jako podiglo samopouzdanje. Bio je dobar strijelac, s obzirom daje esto vjebao s raznim vrstama oruja na imanju u Biranu. Kako je preivio dan povratka na sveuilite? "U biti, jedan je prijatelj imao druge prijatelje, a bilo je raznih ljudi, raznih udruga, mnogo naoruanih ljudi posvuda. Neki su bili mladi, visoko cijenjeni, hrabri mladii. Moj je prijatelj preuzeo inicijativu, jer je imao vrlo dobre odnose sa studentima, te mi rekao: "Ne moe se tako rtvovati." Nagovorio je jo sedmero, osmero ljudi, koje nisam poznavao, da doe sa mnom. Bili su izvrsni. U prii iz 1995. Castro je rekao da ga je prilikom povratka na sveuilite ekalo petnaestak lanova "mafije". Ipak, kad su vidjeli da ga okruuje znatan broj naoruanih ljudi, povukli su se. Poslije je esto dolazio bez oruja jer se bojao da bi Salabarria mogao nagovoriti sveuilinu policiju da ga uhiti zbog nezakonitog posjeda oruja. Oslanjao se na pomo drugih, jer su ga uvijek pratili kolege. Jedanput ga je velik dio kolega s antropologije otpratio do stana nakon to se proirio glas da e tamo biti

napadnut. Meutim, nekoliko dana nakon dramatinog "povratka" na sveuilite, Castro je uao u posve nov pothvat i prvi put zakoraio u meunarodnu politiku.

Revolucionarna podukaCastro je u lipnju 1947. saznao da se sprema meunarodna ekspedicija radi svrgavanja diktatora Dominikanske Republike, generala Rafaela Trujilla. Godinama su dominikanski prognanici i ljeviarske organizacije diljem Kariba traili djelovanje protiv Trujilla. Bio je to jedan od konkretnih ciljeva akcijske skupine MSR-a. Ono to je omoguilo MSR-u da prijee s rijei na djela bilo je imenovanje novog ministra obrazovanja, Juliana Alemana, prijatelja predsjednika Graua, ambiciozna i ozloglaena kao podmitljivca. Aleman je imao bliske veze s vodama MSRa. S obzirom da je imao pristup proraunu i drugim sredstvima Ministarstva obrazovanja, bio je moan saveznik. Aleman je uvjerio predsjednika da e potpora ekspediciji donijeti politiku i gospodarsku korist. Tvrdio je da e ta akcija biti popularna na Kubi i da se od nove dominikanske vlade moe oekivati da prui komercijalne prednosti ljudima koji su joj pomogli da zavlada. Ekspedicija se trebala pripremiti u tajnosti, kako bi se Trujillo iznenadio i kako bi se sprijeila intervencija SAD-a. Amerikanci sigurno ne bi sjedili skrtenih ruku dok jedna karipska zemlja poduzima vojnu akciju kako bi zbacila vladu druge karipske zemlje. Ipak, Trujillo je postao teret za nekadanje amerike pokrovitelje. Aleman je smatrao da nakon svrenog ina, zbacivanja Trujilla, nitko nee ozbiljno prigovarati, a veina e pljeskati. Uostalom, Trujillova je vlada postala sinonim za najgoru tiraniju, te je izazivala odbojnost kod veeg dijela svjetskog miljenja, od krajnje ljevice do umjerene demokratske desnice. Gledalo se na Dominikansku Republiku kao na zemlju ije bogatstvo ide u depove nekoliko velikih korporacija, kao i diktatorove obitelji i prijatelja, dok veina stanovnitva ivi u siromatvu i bijedi. Nemilosrdna tajna policija redovno je pomou muenja i umorstava rezala opoziciju u korijenu. Aleman je smatrao da e mu ekspedicija pomoi i da stekne jau vlast nad akcijskim grupama. U zamjenu za novac, oruje i druga sredstva, MSR i njegovi saveznici trebali su poraditi na ostvarenju Alemanovih osobnih ambicija, medu kojima je bilo kandidiranje za predsjednika 1948. ovjek zaduen za planiranje i voenje ekspedicije bio je general Juan Rodriguez, dominikanski prognanik. S vojnog gledita, predloena je ekspedicija izgledala savreno izvedivo. Dominikanska Republika nalazi se manje od 300 kilometara od istonog kraja Kube. Dominikanska vojska i policija imale su uspjeha protiv nenaoruanih civila, ali nikad se

nisu morale suoiti s dobro naoruanom i odlunom vojnom silom. Oekivalo se da e nakon utvrivanja obalnog uporita mjesno puanstvo dati oduevljenu potporu napadaima, te da e nakon poetnog iskrcavanja prema potrebi uslijediti novi valovi dragovoljaca. Aleman je poeo uvoziti velike koliine oruja iz Argentine i spremati ih na raznim tajnim mjestima. Kad je Fidel Castro saznao za ekspediciju, odmah se htio pridruiti. U meuvremenu je postao predsjednik Sveuilinog odbora za demokraciju u Dominikanskoj Republici. Na tom se poloaju upoznao s mnogim vodeim dominikanskim prognanicima. Vojna ekspedicija s dragovoljcima iz cijelih Kariba savreno se uklapala u njegov ideal zajednike akcije cijele regije protiv "imperijalizma". Ipak, Castru je smetalo to je kubanska organizacija s najizravnijim sudjelovanjem u akciji bio MSR, koji mu je objavio rat i ijim je prijetnjama prkosio kad se vratio na sveuilite. Kako bi preao tu zapreku, Castro je potraio pomo nekih prijatelja koji su dobili glavne uloge u spremanju ekspedicije. To su bili prvenstveno Juan Bosch, istaknuti dominikanski intelektualac, i Enrique Ovares, novi predsjednik FEU-a. Njih su dvojica zagovarali Fidela kod Rolanda Masferrera, voe MSR-a, Manola Castra, biveg predsjednika FEU-a. Ovares je rekao Manolu Castru da ih osobne razmirice izmeu njega i Fidela ne smiju sprijeiti u zajednikom radu da se rijee Trujilla. Manolo Castro se sloio: "Fidel je seronja, ali ovdje ima pravo." On i Masferrer su zajamili da MSR nee nauditi Fidelu Castru, barem ne dok sudjeluje u dominikanskom pothvatu. Kad su Fidelovi roditelji uli da ne namjerava provesti ljetne praznike kod kue, nego sudjelovati u napadu na susjednu zemlju, bili su uasnuti. Javili su se Boschu i pokuali ga nagovoriti da odvrati Fidela od sudjelovanja. Zajedno s Fidelovim starijim bratom Ramonom zaklinjali su Fidela da odustane. Otac mu je ponudio novac ako se povue. Majka se uzrujala i rekla da e Fidela ubiti Masferrer ako to ne uspije Dominikancima. Njihov trud se nikako nije mogao isplatiti. Fidel je smatrao da mu roditelji ele dobro, ali da su posve nesposobni razumjeti politiku vanost onoga to radi. Rekao im je kako je Maximo Gomez, jedan od junaka kubanskog rata za nezavisnost, bio Dominikanac. Kubanci su imali dug prema Dominikancima. Ako narodi Kariba ne pokau solidarnost jedni prema drugima, ostat e slabi, razjedinjeni i pod izmom SAD-a. Nisu se razumjeli. Fidel je znao da e njegov ugled revolucionara i protivnika imperijalizma znatno potamnjeti ako se ne pridrui ekspediciji. Kao da eli pokazati da ga nita ne moe odvratiti od nakane, napisao je oporuku u kojoj svoju knjinicu ostavlja raznim prijateljima studentima.

Sudionici u ekspediciji sastali su se krajem srpnja 1947. na imanju kod Holguina, grada u pokrajini Oriente. Bilo ih je oko 1 200, uglavnom Dominikanaca i Kubanaca, ali i nekolicina prognanika i dragovoljaca iz drugih zemalja u regiji kao to su Venecuela, Gvatemala, Kostarika i Honduras. Organizatori su htjeli ekspediciju uiniti to vie meunarodnom. Skupina se u Holguinu podijelila na vodove i dobila je odore i oruje. Castro je dobio zapovjednitvo nad vodom raznih nacionalnosti. S obzirom na veliinu i raznolikost skupine, bilo je teko sauvati tajnost onoga to se sprema. Glasine su se proirile po cijeloj Kubi, pa su ubrzo doprle do Miamija i jo dalje. lanovi kubanske vojske koji su uli za operaciju bili su joj vrlo neskloni. Naelnik stoera general Perez Damera trebao je pomagati da se pripremi ekspedicija, ali osobno je sumnjao da bi Grau i Aleman mogli iskoristiti tu druinu radi promicanja vlastitih interesa na Kubi. Govorio je daje opasno i nesigurno imati relativno velike paravojne snage na tlu glavnog otoka. Predloio je da se presele na neku izoliranu lokaciju dalje od obale. Ekspedicijske su snage prevezene na tri broda u noi 29. srpnja na Cayo Confites, jedan od stotina nenaseljenih otoia kod sjeverne obale Kube. Tamo su ostali pedeset i devet dana, trpei nesmiljeno tropsko sunce i jata komaraca, primajui namirnice, vjebajui i nestrpljivo ekajui zapovijed da zaplove prema Dominikanskoj Republici. U tom su razdoblju stvari krenule po zlu. Dominikanska i amerika vlada imale su obavjetajne izvore medu dominikanskim prognanicima i u kubanskoj vojsci. Tono su znali to se dogaa. Kao mamac, Trujillo je poslao svoju privatnu jahtu u vode kod istonog ruba Kube i proirio glasine da je na jahti. Snage na Cayo Confites odmah su poslale jedinice da pokuaju uhvatiti Trujilla i time potvrdile svoju nazonost i namjere. Trujillo se obratio amerikoj vladi da poduzme korake i sprijei iskrcavanje. Osim nekoliko asnika dobro povezanih s vladom, kubanska je vojska sve manje podupirala akciju. Naelnik stoera Perez Damera pozvan je na sastanak u Washington, nakon ega je estoko nagovarao vladu da otkae ekspediciju. MSR-ovo sudjelovanje u ekspediciji takoer je postalo problem, i to zbog promjena u Havani. Policijski bojnik Salabarria iz MSR-a optuio je policijskog bojnika Troa iz suparnikog UIR-a da je ubio jednog od njegovih policajaca. Dok je Tro veerao sa efom policije Marianaoa, Salabarrijini su policajci opkolili kuu, i uslijedilo je trosatno pukaranje. Troje poginuo izreetan mecima. Ubijena su i etiri nevina prolaznika, medu kojima i jedna ena, a bilo je i ranjenih. "Masakr Orfila" zaprepastio je ak i okorjele i cinine graane Havane. Ogorena je vojska dobila odobrenje vlade da se uhiti Salabarria, koji je poslije osuen na trideset godina zatvora.

Pod jakim pritiskom SAD-a i kubanske vojske, predsjednik Grau zapovjedio je 20. rujna da se ekspedicija raspusti. General Rodriguez je pozvan u Havanu, a jedna je fregata poslana u Oriente. Kad je dola zapovijed o rasputanju ekspedicije, neki su napustili Cayo Confites i otili kui. Drugi, medu kojima je bio Castro, ukrcali su se na jedan teretnjak u nadi da e nastaviti s operacijom suenog opsega pod zapovjednitvom Juana Boscha. Ali teretnjak je zaustavila fregata kod zaljeva Nipe. Veina putnika je uhiena i odvedena u Havanu. Neki su pobjegli. Fidel Castro, koji je htio izbjei ponienje uhienja i moda strahovao da MSR vie ne osjea obvezu da ga ne dira, odluio je pobjei nou, s obzirom da su bili kod poznate obale blizu njegove kue. Otplivao je do obale sa strojnicom vezanom oko vrata. Sakrio je oruje i otpjeaio do kue obiteljskog prijatelja, koji mu je dao drugu odjeu. U Orienteu je samo prenoio, a onda je krenuo dalje. Jedva je ekao da se vrati u Havanu. Potpuna propast ekspedicije Cayo Confites nije navela Castra da promijeni politike poglede. Dapae, taj je dogaaj potvrdio njegovo uvjerenje daje vojna akcija revolucionara iz raznih zemalja i mogua i poeljna. Smatrao je kristalno jasnim da se nemilosrdna diktatura poput Trujillove ne moe sruiti lijepim rijeima i diplomatskim pritiskom. Castro je bio uvjeren da misija nije propala nego da je bila izdana. Grau i Aleman su je organizirali, ali kad su okolnosti postale nepovoljne, sramotno su se povukli. General Perez Damera je glumio da podupire ekspediciju, ali otpoetka je bio Trujillov ovjek. Castro je zakljuio da se od tradicionalne profesionalne vojske ne moe oekivati da podupre revolucionarno djelovanje. Castro je bio ogoren i zato to nije bilo odgovarajue sigurnosti. Premalo je uinjeno kako bi se osiguralo da brojni sudionici iz raznih zemalja ne stupaju u kontakt s roacima i prijateljima, ak i izvan Kube. Za revolucionarno preuzimanje vlasti, zakljuio je Castro, tajnost je vanija od brojnosti. Mala i dobro motivirana oruana skupina moe postii vie pomou iznenadnog i smionog napada nego to bi mogla vea sila koja je izgubila faktor iznenaenja. Pouka Francuske revolucije, koju je znao od malih nogu, glasila je da su za uspjeh potrebne dvije stvari: narodno nezadovoljstvo nesposobnom vladom i predano revolucionarno vodstvo koje je spremno na brzo i smiono djelovanje. Dva dana nakon to je otplivao do obale Orientea, Castro se opet naao u srcu politike djelatnosti na Sveuilitu u Havani. Kolege su se zaprepastili kad su ga vidjeli. Ve su uli vijest da se sigurno utopio u zaljevu Nipe. Kako su glavni vode akcijskih skupina bili mrtvi ili uhieni, sveuilino okruje za Castra vie nije bilo tako napeto i prijetee kao kad je otiao. Bacio se svom snagom u politiku agitaciju. Na jednom je studentskom skupu napao Graua i Alemana zato to su izdali pothvat za osloboenje Dominikanske Republike. U meuvremenu, Castrov se

politiki mentor Eddy Chibas zalagao da Aleman bude javno ukoren u Senatu zbog zloporabe javnih financija i drugih nedjela. Aleman se nije dao pokolebati, nego je udvostruio rad na tome da postane predsjednik. Organizirao je automobilsku paradu kroz Havanu, koja je zavrila okupljanjem pred predsjednikom palaom. Jedan se automobil pokvario pokraj sveuilita, a neki su buntovniki studenti iskoristili prigodu i kamenovali ga. Vozaevi su tjelesni uvari izgubili prisebnost, otvorili vatru i ubili jednog studenta. Unato toj smrti", Aleman je nastavio sa skupom ispred palae i dobio javnu pohvalu predsjednika Graua. Nekoliko sati kasnije, stotine studenata, s Castrom u prvom redu, promarirale su pokraj palae nosei mrtvog studenta u lijesu, maui pesnicama i dovikujui Grauu da odstupi. Kad su se vratili na sveuilite, Castro je podjario gomilu, govorei da je Grau izravno odgovoran za studentovu smrt. Rekao je da e sljedei dan zloinci u Grauovoj vladi slaviti dravni praznik s vatrometom i ampanjcem, dok e studenti i radnici oplakivati mrtvog kolegu. Poneseno osjeajima, slubeno je vodstvo studenata zapovjedilo openarodni trajk od etrdeset i osam sati. Marevi i demonstracije trajali su vie tjedana, a Castro je obino imao istaknutu ulogu. Castro j