Kultura Ishrane u Islamu - Ebu Hamid El-gazali

Ebu Hamid el-Gazali“Kultura ishrane u islamu“

Kultura ishrane u islamu

(Ebu Hamid el-Gazali )

prijevod: Kenan Čemo

1


Kultura ishrane u islamu - Ebu Hamid el-Gazali

Hvala Allahu koji je usavršio oblikovanje svih stvorenja, i stvorio Zemlju i nebesa,i spustio pitku vodu iz oblaka kišnih, i njome dao da klija zrnje i bilje, i koji je odredio nafaku i rizkove, i hranom se brine o snazi životinja, i koji pomogao na poslušnostima i djelima dobrim jedenjem lijepih stvari. Neka je salavat na Muhammeda, posjednika mu’džiza veličanstvenih, i njegovu porodicu i ashabe, i to salavat koji prolaskom vaktova jedan za drugim slijedi, i udvostručava se svakim novim satom, i neka im je mnogi selam. I nakon toga: Cilj razumom obdarenih je susret sa Allahom u ’’Kući sevapa’’, a susret sa Allahom se može postići samo znanjem i djelom. A ustrajnost na tomu dvome se može postići samo ćistoćom tijela. A ćistoća tijela se glača kroz ishranu, i to prema nužnoj potrebi kroz vremenske cikluse. S te strane kažu neki od “selefi saliha” (prve generacije muslimana) da je ishrana dio Vjere, a na to ukazuje i Gospodar svjetova riječima, a On je Najistinitiji: ”Lijepim jelima se hranite i dobra djela činite” (El-Mu’minun, 51.). Pa ko jelu pristupi da se njime pomogne u znanju i djelu, i s nijetom da osnaži svoj takvaluk, takav ne treba da se zanese i neumjeren u jelu postane kao stoka na pašnjacima. Zaista je ono isprika u Vjeri i sredstvo koje vodi ka Njoj. Bljeskovi Vjere treba da se na njemu očituju, a bljeskovi Vjere su

2


njegovi adabi (uljudnosti) i sunneti koji pritežu roba (Allahova) svojim uzdama, i muttekiju (bogobojaznika) zauzdavaju svojim remenovima, sve dok vagom šerijata ne uravnoteži strast za jelom, tako da mu to postane sebeb (razlog) za otklanjanje bremena (na Sudnjem danu) i zadobivanja nagrade, iako je u jelu najveći užitak za ljudski nefs (dušu, ego). Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Čovjek će biti nagrađen čak i za zalogaj kojeg prinese svojim ustima, i zalogaj kojeg prinese ustima svoje žene.” A to je samo ako ga prinese s Vjerom i za Vjeru, pazeći na adabe i stvari kojih se treba pridržavati prilikom jela. A mi evo upućujemo na vjerske dužnosti vezane uz ishranu, farzove, sunnete, adabe, učtivosti i načine.

Poglavlje 1 »

A. ADABI PRIJE JELA

Njih je sedam:

1. Da je hrana halal sama po sebi i da je na halal način stečena, u skladu sa sunnetom i bogobojaznošću. Da nije stečena radi nečeg pokuđenog, radi hira ili licemjerstva u Vjeri. Allah naređuje jedenje lijepih jela, što znači halal hrane. Zabranu jedenja na batil (nedozvoljen) način Allah stavlja ispred ubistva, ukazujući time na ogavnost harama i bereket halala. Tako Uzvišeni Allah kaže : ’’I ne jedite vaše imetke među sobom na batil (nedozvoljen) način,’’ sve do riječi : ’’i ne ubijajte

3

http://www.bhmed.org/znaci/art80_2.html


se’’ (En-Nisa’, 92.). Hrana je u osnovi lijepa (halal). Uz nju su vezani farzovi i ona je dio temelja Vjere. 2. Pranje ruku prije jela. Poslanik, s.a.v.s., kaže : ’’Pranje ruku prije jela otklanja siromaštvo, a pranje poslije jela otklanja male grijehe.’’ Jer, ruke su uvijek u dodiru s prljavštinom, a pranjem se najprije ostvaruje čistoća i urednost. Dalje, jer je jelo, kojim se cilja učvrščivanje u Vjeri, jedna vrsta ibadeta, pa je tim preče da pristup jelu bude na način pristupa namazu (kojem prethodi taharet, tj. vjersko čišćenje). 3. Da se hrana servira na bošči koja je pri zemlji. To je najbliže postupku Allahova Poslanika, s.a.v.s.. Naime, kada bi mu se prinijela hrana, on bi je spustio na zemlju. To je najbliže skrušenosti. U protivnom, hranu treba jesti sa sofre. To podsjeća na put (sefer), a on sam na put ahiretski i opskrbu takvalukom (na tom putu). Enes b. Malik , r.a., kaže: “Poslanik, s.a.v.s., nije jeo ni sa stola (huwān), niti iz tanjira (sukrudždže).’’ Neko ga upita: “Pa na čemu ste vi jeli?’’ On odgovori: “Sa sofre.’’ Kaže se da su četiri stvari inovirane nakon Allahova Poslanika, s.a.v.s.,: stolovi, menahil (vrsta sita za prebiranje hrane), išnan (potaša - kalijev karbonat koji se nekada koristio za čiščenje) i prejedanje. Znaj, iako kažemo da je jesti sa sofre bolje, to ne znači da je jedenje sa stola zabranjeno (bilo mekruh ili haram), jer zabrana takvog što nije zabilježena. A ono što se kaže da je to inovirano nakon Poslanika, s.a.v.s., pa to ne znači da sve što je inovirano istovremeno i zabranjeno. Zabranjena je ona inovacija koja je u suprotnosti sa pouzdanim sunnetom. Naprotiv, inovacije su čak i nužne u situacijama promjenjenih okolnosti, a po pitanju stola nije riječ o ničem drugom doli dizanju

4


hrane sa zemlje da bi se lakše jelo. Za to ima još primjera, a u čemu nema nikakve pokuđenosti. Što se pak tiče one četiri stvari za koje kažu da su bid’a (novotarije) pa one nisu sve na istoj ravni. Tako je išnan (potaša) dobar jer je on namjenjen čišćenju. Njega prije nisu koristili jer možda to tada nije bio običaj, ili im nije bila lahka njegova upotreba, ili su možda bili zauzeti prečim stvarima nego vođenja računa o potpunoj čistoći, tako da nisu prali ruke, koje su otirali od noge. To ukazuje da je išnan čak i poželjan. Što se pak tiče munhala (sito) njegova je svrha prebiranje hrane, a što je mubah (dozvoljeno), međutim sve dok ne pređe u pretjeranost u užitku. I na kraju, što se tiče prejedanja, ono je najkrupnija stvar od ovo četvero. Ono vodi uzburkavanju strasti i pokreće otrove u tijelu. Na tebi je da shvatiš razliku među ovim “novotarijama”.4. Da se pristojno sjedne i tako ostane do kraja jela. Poslanik, s.a.v.s., bi prilikom jela sjedao na koljena, ili bi podvivši desnu nogu sjeo na lijevu, govoreći: “Ja ne jedem naslonjen. Ja sam zaista samo rob, jedem kao što rob jede i sjedim kao što rob sjedi.” Za želudac je štetno piti naslonjen, a također, pokuđeno je jesti spavajući i naslonjen, osim ako je riječ o hrani napravljenoj od zrnevlja. Prenosi se da je Alija, k.v., jeo kolač sa štita, a bio je naslonjen, a po nekima je čak ležao potrbuške. To i Arapi rade.

5. Da se nijet učini za jačanje sebe u pokornosti Uzvišenom, Allahu (newejtut-teqawwī ’alā tā’atillāhi) e da bi bio pokoran uz jelo a ne da mu cilj jela bude prejedanje i zadovoljavanje svojih strasti. Ibrahim b. Šejban je rekao: “Već osamdeset godina nisam ništa pojeo radi

5


zadovoljavanja strasti svoje.” Time je mislio reći kako je malo jeo. Ako čovjek jede radi snaženja svoga ibadeta, onda njegov nijet (namjera, nakana) nikad ne cilja ka prejedanju, jer je prejedanje prepreka ibadetu i ne ojačava ga. Tako je obveza nijeta slamanje strasti i preferiranje umjerenosti nad obijesom. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Čovjek ne može ništa gore napuniti doli svoj stomak. Dovoljno je za čovjeka nekoliko zalogaja da ga drže uspravno, ali, kad već mora da se hrani, onda neka jednu trećinu stomaka zauzme hrana, jednu trećinu piće, a jedna trećina neka ostane za nefs (da se može disati).’’ Od nužnosti tog nijeta je i to da se ruka pruža hrani samo kada se je gladno tj. da glad bude ta koja će ga tjerati da pristupi hrani. Dalje, ruku treba dići sa hrane prije nego što se do kraja zasiti. Ko tako radi neće imati potrebe za ljekarom. O koristima malog obroka i načinu postepenosti u tome će mo, akobogda, govoriti u knjizi (poglavlju Ihjā’a) pod naslovom ’’Slamanje strasti za hranom’’ a u okviru cjeline ’’Stvari koje vode propasti (el-muhlikāt)’’. 6. Da se bude zadovoljno datom opskrbom i onim što je na sofri, i da se ne pregoni u užitku, i ne traži više, i ne iščekuje prinošenje mirođija. Od kerameta hljeba je da se uz njega ne iščekuju ostali začini, a Tradicija prenosi kako i hljebu ikram (čast) treba odati. Jer, sve što održava život i jača ibadet, pa u tome je veliki hajr, pa ga stoga ne treba potcjenjivati. Čak šta više, hljeb (jelo) je ispred namaza čiji je vakat nastupio, a ostalo je još dosta vremena da se klanja. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kada nastupi jacija, a večera je spremna, počnite sa večerom.’’ A Ibn Omer, r.a., je često znao čuti učenje imama (u namazu) i ne bi ustajao sa sofre. Ako potreba za jelom nije toliko velika, i ako u odgađanju sa jelom nema nikakve štete, onda je preče prvo

6


klanjati. Međutim, ako se hrana prinese i čuje poziv na namaz, a u odgađanju sa jelom bi se hrana ohladila ili već na neki drugi način obrok poremetio, u tom je slučaju bolje početi sa jelom ako je vremena za namaz ostalo još dosta, bez obzira da li se čeznulo za jelom ili ne, i to sve na osnovu općenitosti prenešene Tradicije, a i jer je srce sklono osvrtanju na postavljenu hranu, bez obzira bilo se gladno ili ne. 7. Truditi se da oko sofre bude što više ruku (osoba), pa makar i od vlastite porodice. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kada jedete, jedite zajedno. To će vam donijeti bereket u hrani.” A Enes, r.a., prenosi da Allahov Poslanik , s.a.v.s., nije nikada jeo sam, a i rekao je: “Najbolji objed je onaj oko kojeg je puno ruku (osoba).”

B. ADABI ZA VRIJEME JELA

Jelo treba započeti bismillom, a završiti zahvalom Allahu. Čak i ako se za svaki zalogaj izgovori bismilla dobro je, a to da ga proždrljivost ne bi odvratila od zikra Uzvišenog, Allaha. S prvim zalogajem se kaže bismillāh, s drugim bismillāhi-r-rahmān, a s trećim bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm. To treba izgovarati na glas da bi se i drugi potakli na isto. Treba jesti desnom rukom, te početi jelo solju, a sa solju i završiti. Zalogaji treba da su mali, da se dobro sažvaću, i sve dok se ne progutaju ne treba pružati ruku za sljedećim, jer je to hitrina i brzopletost u jelu. Također, ne treba nalaziti mahana hrani. Pejgamber , s.a.v.s., nije nalazio mahana hrani, ako bi mu se svidjela, jeo bi je, u suprotnom bi je ostavljao. Nadalje, jesti treba ispred sebe, osim kada je riječ o voću, gdje se toga

7


ne treba pridržavati. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Jedi ispred sebe!” Jedne prilike je Poslanik, s.a.v.s., “šarao” rukom po voću, pa mu neko ukaza na to, a on reče: “Ono (voće) nije svo isto.” Također, ne treba jesti ni sa sredine, već ići od krajeva prema sredini (npr. kod pogače) osim u slučaju da se komad hljeba smanjio, u kojem slučaju se lomi. Hljeb ne treba rezati nožem, a to se odnosi i na meso, kojeg treba gristi. Hljeb se ne pokriva nikakvim posudama ili čim slično, osim ako se s tim ne jede. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Odajte ikram (poštovanje) hljebu. Uzvišeni, Allah ga je spustio od nebeskih bereketa.” Također, ruke ne treba brisati hljebom. A Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ako vam ispadne komad hrane, uzmite ga i skinite sa njega ako se šta uhvatilo. Nemojte ga ostavljati šejtanu. I ne perite ruke dok prste ne obližete, jer vi ne znate u kojem dijelu hrane vam je bereket.” U Tradiciji se navodi da je i puhanje u vruću hranu zabranjeno, već treba sačekati da se sama ohladi. Ako se jedu datule, poželjno je jesti neparan broj, sedam, jedanaest, dvadeset i jedan i sl. Košpice od datula ne treba spajati sa datulama, tj. bacati ih u posudu u kojoj se nalaze datule, već ih treba skupljati u jednoj ruci pa onda baciti. Tako treba raditi i sa bilo koji drugim košpicama i ostacima. Tako isto hranu koja mu se ne svidi ne treba vraćati u zdjelu, pa da neko drugi u neznanju uzme to isto. I ne treba previše piti za vrijeme jela, osim ako mu zalogaj zastane u grlu ili ga savlada žeđ. Kaže se da je to i sa medicinske strane dobro te da to jača želudac.

8


Što se tiče pijenja, edeb je piti desnom rukom govoreći pritom bismillāh, te piti polahko (gutljaj po gutljaj), a ne naiskap. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Pijte polahko (u više mahova), a ne naiskap, jer pijenje u 'cugu' dovodi do oboljenja jetre.'' Piti ne treba ni stojeći, ili naslonjen na što, jer je Pejgamber , s.a.v.s., zabranio da se pije stojeći, iako se prenosi da je i on jedne prilike pio stojeći, vjerovatno zbog nekog opravdanog razloga. Prilikom pijenja treba paziti i na to da se ne zaljeva, ne podriguje i ne puše u čašu, a sve to treba otklanjati hamdom, tj. zahvalom Allahu, kao i bismilom. A Poslanik, s.a.v.s., je nakon pijenja govorio: ''Hvala Allahu koji ju je (vodu, napitak i sl.) svojom Milošću učinio pitkom i prijatnom, i nije je našim grijesima učinio gorkom i oporom.'' Što se tiče čaše koja kruži među ljudima (npr. na sijelu), u tom slučaju ona treba da ide s desne strane. Poslanik, s.a.v.s., je pio jedne prilike mlijeko, dok mu je Ebu Bekr, r.a., bio s lijeve strane, a neki beduin s desne strane, dok je Omer , r.a., sjedio negdje po strani pa Omer, r.a., reče (Poslaniku, s.a.v.s.,): ''Dodaj malo i Ebu Bekru!'', a Poslanik, s.a.v.s., dodade onom beduinu, govoreći: ''S desna, s desna.'' Piti treba u tri daha, zahvalu donoseći Allahu na kraju svakog, a Ime spominjući Njegovo pri početku svakog. Pri kraju prvog daha (cuga) treba reći elhamdulillāh, pri kraju drugog jezīdu rabbu-l-'ālemin (Gospodar svjetova povećao!), a pri kraju trećeg jezīdu-r-rahmānu-r-rahīm (povećao Svemilosni, Samilosni!).

9


Sve ovo što smo naveli obuhvata skoro 20. adaba vezanih za sam čin jedenja i pijenja, a na koje upućuje Tradicija.

C. ADABI POSLIJE JELA

Treba stati s jelom prije nego što se u potpunosti zasiti, oblizati prste, obrisati ih te oprati. Također, i mrve iza hrane treba pokupiti. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Ko pojede ono što padne sa sofre, živjet će u izobilju i bit će blagoslovljen u svome potomstvu.'' Hranu koja ostane među zubima treba iščačkati i ne gutati je, osim one koju jezikom dohvati. Ono što izvadi čačkalicom treba baciti. Takon svega toga treba usta promućkati, jer se tako prenosi od ehlu-l-bejta, a.s., (Pejgamberove uže porodice). Posudu nakon jela treba oblizati te popiti vodu iz nje. Neki kažu: ''Ko obliže zdjelu, opere unutrašnjost vodom, te tu vodu popije, kao da je roba oslobodio.'' A mrve (nakon jela) su mehrovi (vjenčani darovi) za džennetske hurije. Dalje, treba srcem zahvaliti na opskrbi koju je Allah dao, priznavajući je Njegovim nimetom (blagodaću). Uzvišeni, Allah kaže: ''Jedite ukusna jela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni'' (El-Beqare, 172.).

Kada se god pojede kakva halal hrana treba reći: ''Hvala Allahu s čijim se nimetom upotpunjavaju dobra djela i spušta blagoslov. Bože, nahrani nas lijepim i učina nas dobrima!'' A ako se pojede šta sumnjivao treba reći: ''Hvala Allahu u svakoj prilici. Bože, ne učini nam je (ovu hranu) uzrokom za jačanje neposluha prema Tebi!'' Nakon jela

10


treba proučiti suru ''Ihlas'' i suru ''Qurejš'' i ne ustajati sa sofre dok se ona ne digne. Ako se jede kod nekoga drugog treba dovu za njega proučiti govoreći: ''Bože, povećaj njegov hajr i bereket (blagoslov) mu daj u onome čime si ga opskrbio, i olakšaj mu da (u toj opskrbi) učini kakva hajra, i čini ga zadovoljnim onim što si mu Ti dao, i učini nas zajedno sa njim od onih koji su zahvalni!'' A ako čovjek jede kod kakve skupine ljudi neka kaže: ''Iftarili se kod vas postači, i vašu hranu jeli oni čestiti, i meleki na vas salavate donosili!'' Kod jedenja kakve sumnjive hrane treba štio više istigfar donositi i iskazivati radi tog čina (jedenja takve hrane) žalost, e da bi suzama svojim, i žalošću svojom, ugasio žestinu vatre koja se rasplamsava, a to sve jer Poslanik, s.a.v.s., veli: ''Meso koje je izraslo na haramu, pa za njega je samo Vatra.'' Nije isti onaj koji jede i plače kao onaj koji jede zabavljajući se. A nakon pijenja mlijeka treba reći: ''Bože, balagoslovi opskrbu koju si nam podario i uvećaj nam je!'' A ako se pojede šta drugo treba reći: ''Bože, blagoslovi opskrbu koju si nam podario i opskrbi nas onim najbolji iz nje!'' Vidimo da je Poslanik, s.a.v.s., posebnom dovom specificirao mlijeko, i to zbog njegove opće koristi. Općenito, nakon jela je poželjno proučiti: ''Hvala Allahu koji nas je nahranio, napojio, zadovoljio i utočište dao, našem Gospodinu i Gospodaru. O Ti koji si dostatan od svega drugog i bez kojeg ništa drugo nije dostatno, nahranio si nakon gladi i sigurnost nakon straha dao, pa Tebi neka je Hvala! Utočište klonulom daješ, i upučuješ iz zablude, i vadiš iz siromaštva, pa Tebi neka je mnoga Hvala, ona neprestana, lijepa, korisna i blagoslovljena, kao što to Tebi priliči i kao što zaslužuješ. Bože, nahranio si nas lijepim, pa učini nas dobrima, i učini

11


nam je (hranu) kao ispomoć na putu poslušnosti Tebi, a utičemo se da nam ona bude oslonac za nepokornost Tebi.''

Što se pak tiče pranja ruku išnānom (potašom) to treba činiti tako da se išnān uzme u lijevu ruku pa prvo očiste tri prsta desne ruke (kojima se jede), pa zatim očiste usne, te isto temeljito učini i sa ustima, a da bi se nakon toga ruke oprale vodom. Potom treba ponovo očistiti suhim išnānom prste s vanjske i unutrašnje strane.

Poglavlje 2 »

O FADILETIMA I NAČINU GRUPNOG PRISTUPANJA OBJEDU

Sedam je osnovnih pravila:

1. Da se nikada ne posegne za prvim zalogajem prije nego što to učini onaj koji je dostojniji od nas, a to je onaj najstariji među nama, ili čija je čast najveća među nama, osim ako je on taj koji predvodi jelo (domaćin). U tom slučaju ne treba odugovlačiti s jelom ako se već požudno gleda prema njemu, i ako se već skupio svijet.

2. Prilikom jedenja ne treba šutjeti, jer je to običaj nemuslimanskih naroda, već treba progovoriti koju pametnu riječ, ispričati kakvo korisno kazivanje u vezi s hranom ili nečim drugim.

3. Da se uljudno ponaša s onim do njega, a s kojim zajedno jede iz posude, te da ne jede više nego što mu je to običaj, jer je to zabranjeno, osim ako mu

12



drug do njega to ne dozvoli, bez obzira što je hrana podijeljena među svim. Treba pokazati nesebičnost, i ne jesti dvije datule odjednom, osim ako tako i ostali ne rade, ili ako mu izun (odobrenje) daju za takvo što. Ako mu drug do njega malo jede, treba ga okuražiti da uzme više, te mu reči: ''Jedi!'', međutim, to ne treba ponavljati više od tri puta jer bi to bilo pretjerivanje. Kada bi se Poslaniku, s.a.v.s., šta reklo tri puta, ne bi čekao da mu se to ponovi i četvrti put, a on sam je imao običaj ponavljati svoj govor tri puta, i nije od edeba da se to čini više od toga. S druge strane, zabranjeno je kleti koga ne bi li uzeo više (npr. ''Bogati, uzmi još!'').

4. Ne treba svojim ponašanjem tjerati nekoga da ti kaže: ''Jedi!'' Neki uglednici kažu: ''Najbolji za sofrom su oni koji svome drugu, ne huškajući ga da jede, neprijatnosti ne pričinjavaju, i koji ga ne opterećuju teškom pričom.'' Dalje, ne treba se ustručavati nekog dijela hrane, misleći da bi to drugi volio, već se treba ponašati uobičajeno, jer bi u protivnom to bila izvještačenost tj. treba se ponašati kao kada sam jede. Međutim, i tada je poželjno da kontroliše svoj nefs, e da se ne bi morao u društvu ponašati izvještačeno. Tako, lijepo je ipak i malo kurtoazije pokazati, pa smanjiti sa svojim obrokom, uvažavajući i potrbe drugih, i to u slučaju kada okolnosti to iziskuju (primjerice kada nema dovoljno hrane). Također, nije pokuđeno da čovjek pojede i više nego što mu je to običaj s ciljem da potakne svoje drugove oko sofre. Naprotiv, to je čak i pohvalno. Ibn El-Mubārek, da

13


bi ugodio svojim prijateljima, iznosio bi im najbolje datule govoreći: ''Ko najviše pojede dat ću mu za svaku košpicu po jedan dirhem!'' Kasnije bi prebrojao košpice i isplatio novac, a sve to ne bi li otklonio stid od gostiju, i ne bi li im povećao volju i radost. A Dža'fer b. Muhammed, r.a., je govorio da su mu najdraži oni prijatelji koji kod njega najviše pojedu kada ih pozove na gozbu, i koji ga tjeraju da im se u tome i on pridruži. Sve ovo ukazuje da se prilikom objeda treba ponašati prirodno a ne izvještačeno. A Dža'fer, r.a., kaže i to da se ljubav čovjeka prema prijatelju ogleda po tome kako ovaj jede kod njegove kuće.

5. Nije pokuđeno ruke prati iz leđena. Ako jede sam može se u njega iskašljati, međutim, ako je u društvu, to treba izbjegavati. Ako mu neko ikram čineći, prinese leđen, ne treba da ga odbije. Jedne prilike su se Enes b. Mālik i Sābit El-Bennāni, r.a., sastali da zajedno jedu pa Enes prinese Sābitu leđen a ovaj to odbi pa mu Enes reče: ''Ako ti tvoj brat kakav ikram učini ti to primi i ne odbijaj, jer se time i Allahu ikram čini.'' Prenosi se da je Hārūn Er-Rešīd pozvao u goste Ebū Mu'āviju Ed-Darīra pa mu Er-Rešīd poli vodom u leđen. Kada je završio reče mu: ''O Ebu Mu'avija, znaš li ko ti je poljevao da opereš ruke?'' Odgovori: ''Ne znam.'' Reče: ''Poljevao ti emīru-l-mu'minīn (halifa).'' Mu'āvija reče: ''O emīru-l-mu'minīn, ti si ikram znanju učinio, i obilno ga nagradio pa Allah i tebe obilno nagradio i ikram ti učinio kao što si ti to znanju i njegovim nosiocima iskazao!''

14


Nije pokuđeno da se u isto vrjeme više osoba služi istim leđenom, pa to je i bliže skrušenosti, a i brže ide. Ako se, međutim, ne radi tako, onda ne treba da svako ponaosob poljeva vodu, već je treba skupiti u (jednom) leđenu. Poslanik , s.a.v.s., kaže: ''Sastavite vaša pranja, Allah vas sjedinio!'' Kaže se da se ovim hadisom upravo na to misli. A Omer b. 'Abdu-l-'Azīz je pisao u razne krajeve svoga carstva: ''Neka se ne diže leđen ispred ljudi sve dok se do vrha ne napuni. Pa nemojte oponašati nevjerničke narode!'' A Ibn Mes'ūd je rekao: ''Svi zajedno u jednom leđenu ruke perite i ne slijedite običaje drugih naroda!''

Prema nekima, sluga koji poljeva, ne bi trebao raditi to stojeći, već je bolje da to obavlja sjedeći jer je je to bliže skromnosti. Međutim, neki drugi će reći da ne bi trebao to on obavljati sjedeći. Naime, prenosi se da je neko sjedeći poljevao svome slugi, koji je također čučao, pa sluga ustade a ovaj upita: ''Zašto si ustao?'' Reče: ''Jedan od nas dvojice mora stajati, jer tako je lakše za poljevanje i pranje a i bliže je skrušenosti onoga koji poljeva.'' Ako on ima nijet da hizmet učini, a ne da se oholi, pa i običaj je da se tako radi.

Ukratko, u vezi s leđenom, nekoliko je adaba:

a. Da se ne pljuje u njega. b. Da se prvo ponudi najdostojnijem. c. Da ga se primi ako ga se ponudi. d. Da kruži s desne strane. e. Da se zajedno upotrebljava. f. Da se sva voda u njemu skuplja.

15


g. Da sluga koji poljeva to radi stojeći. h. Da vodu iz usta kulturno izbaci, kao i sa

ruku da je nježno odstrani, a ne da prska naokolo i po drugovima svojim.

i. Da domaćin lično poljeva gostima svojim. Tako je radio i Malik Šafiji, r.a., kada mu je Šafija prvi put došao u posjetu. Tada mu je Malik rekao: ''Nemoj da te čudi to što vidiš da radim, jer hizmet učiniti gostu je farz!''

1. Ne treba jedan drugog nadgledati prilikom jela i biti njihov nadzornik, pa da radi toga stid osjete, već treba što više preda se gledati. Dalje, ne treba prekidati s jelom prije nego što i ostali završe tj. ako ostali žele još jesti, već treba polahko uzimati mali zalogaj po zalogaj sve dok i ostali ne završe s jelom. Ako mu je inače običaj da malo jede onda na samom početku treba veoma malo i polahko uzimati hranu da bi se onda na kraju mogao pridružiti ostalima. Tako su radili i mnogi ashabi , r.a.. Ako već ima neki razlog zbog kojeg ne može jesti, u tom slučaju treba da se ispriča svojim drugovima, e da se ne bi i oni počeli ustručavati.

2. Da ne radi ono što se drugima gadi kao što je zavaljivanje ruku u zdjelu i proturanje glave prema hrani prilikom stavljanja zalogaja u usta. Ako mu šta izađe iz usta, treba da okrene glavu od sofre i da to očisti lijevom rukom. Mastan zalogaj ne treba umakati u sirče, niti obratno, jer se to sigurno gadi ostalima. Također, zalogaj koji je otkinuo zubima, njegov ostatak ne treba umakati u umak ili sirče

16


(kojeg i ostali koriste). I na kraju, neka ne zbori govora u kojem su kakve gadosti.

Poglavlje 3 »

ADABI POSLUŽIVANJA POSJETIOCA

U prinošenju hrane braći (prijateljima) je veliki fadilet. Dža'fer b. Muhammed, r.a., je rekao: ''Kada ste s prijateljima oko sofre, odužite to vrijeme, jer za te trenutke vašeg života nećete biti pitani (na Sudnjem danu).'' A El-Hasan, r.a., kaže: ''Sve što čovjek potroši na sebe, svoje roditelje ili već nekog drugog, bit će pitan za to (na Sudnjem danu), osim za ono što potroši radi brata-prijatelja da bi ga ugostio, jer se Allah stidi da mu za to račun sviđa.'' Sve ovo ide uz Tradiciju koja se prenosi u vezi s hranom. Tako Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Meleki neprestano čine na vas salavat sve dok se sofra ne p.'' Prenosi se da je jedan učenjak iz Horasana prinosio gostima hrane više nego što bi mogli pojesti govoreći: ''Poslanik , s.a.v.s., veli: 'Kada se dignu ruke sa jela, onaj koji pojede ono što je ostalo neće biti pitan za to', pa ja volim da vam mnogo iznesem, e da bi pojeli na kraju ono što ostane. A u hadisu se veli: ''Čovjek neće biti pitan za ono što pojede sa svojom braćom (u vjeri).'' Zato je jedan čovjek u društvu mnogo jeo a sam ponaosob sasvim malo. U jedno drugom hadisu Allahov

17



Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Za tri stvari čovjek neće biti pitan: Za ono što pojede na sehur, za ono čime se iftari i ono što pojede sa prijateljima.'' A Alija , r.a., kaže: ''Draže mi je skupiti prijatelje oko sa'ja (mjera za težinu) hrane nego roba osloboditi.'' A Ibn Omer, r.a., bi govorio: ''Ko ikram čovjeku učini, dobrim će mu se učiniti opskrba na putu i darežljivost prema drugovima mu.'' A ashabi , r.a., su govorili: ''Skupiti se oko sofre je od moralnih vrednota''. Tako su se oni skupljali da zajedno uče Qur'an, a ne bi se razišli dok ne bi šta prezalogajili. Kaže se da sijelo prijatelja na kojem vlada prijaznost i lijepo ponašanje nije od dunjalučkih stvari. A u hadisi-qudsiju se veli da će se Uzvišeni Allah obratiti čovjeku ovim riječima: ''O sine Ademov, bio sam gladan pa me nisi nahranio!'' Čovjek će reči: ''Kako da te nahranim kad si Ti Gospodar svjetova?!'', pa će Allah reći: ''Tvoj brat musliman je bio gladan pa ga nisi nahranio. Da si ga nahranio, nahranio bi i Mene.''

Pejgamber, s.a.v.s., kaže: ''Kada vam dođe neko u posjetu, ikram mu iskažite!'', a također veli i ovo: ''Zaista u džennetu ima kuća čija se vanjština vidi s unutrašnje strane i unutrašnjost s vanjske strane. One su za onoga koji blago govori, hranu daje i noću klanja kad ostali svijet spava.'' A Poslanik , s.a.v.s., kaže i: ''Najbolji među vama su oni koji nahrane.'', a na drugom mjestu veli: ''Ko nahrani brata (muslimana) sve dok se ovaj ne zasiti, i ko ga napoji sve dok žeđ ne ugasi, tog će Allah od Vatre udaljiti na razdaljinu od sedam hendeka (rovova), a razdaljina između svakog hendeka je pet stotina godina.''

18


Što se tiče samih adaba, njih djelimo na one vezane uz prispjeće (na gozbu), i one vezane uz samo prinošenje jemeka (jela).

ADABI PRISPJEĆA

Što se tiče prispjeća, nije sunnet da se namjerno iščekuje vrijeme objeda, pa onda nekome bahne, jer je to ''prepadanje'', a ono je zabranjeno. Uzvišeni, Allah kaže: ''Ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam dozvoli, a ne da zrakate u hranu'' (El-Ahzab, 53.) tj. iščekujete vrijeme objeda. U hadisu se kaže: ''Ko krene na kakvu gozbu nepozvan, njegovi koraci (ka njoj) su griješni i ono što pojede mu je haram.'' Međutim, ako se neko slučajno zadesi kod nekoga upravo u vrijeme objeda, u tom slučaju također ne treba ništa da jede, osim u slučaju da mu domaćin to dozvoli. Ako mu se kaže da i on šta pojede, treba da procjeni da li mu se to kaže iz ljubavi prema njemu (tj. iz srca) ili pak iz kurtoazije. U prvom slučaju treba da uzme a u drugom slučaju treba da se ispriča. Međutim ako je čovjek gladan, pa ode prijatelju da ga ovaj nahrani, ali ne iščekujući vrijeme objeda, pa u tome nema ništa loše. Tako su se jedne prilike Poslanik, s.a.v.s., Ebu Bekr, r.a., i Omer, r.a., uputili kući Ebu-l-Hejsema ibnu-t-Tejhāna i Ebu-l-Ejjūba El-Ensarije s ciljem da šta pojedu jer su bili prilično gladni. Prispjeće u ovakvim okolnostima može donijeti samo sevape onome kome se dođe, a to je bio i običaj kod selefa (prve generacije muslimana). Tako je 'Awn b. 'Abdullāh El-Mes'ūdi imao tri stotine i šezdeset prijatelja, i svaki dan bi odlazio jednom od njih. Drugi jedan ih je imao trideset, i svakom od njih bi mjesečno odlazio, dok ih je jedan imao sedam, svakom od njih odlazeći heftično.

19


Ako čovjek uđe u kuću a ne zatekne domačina, ali bude siguran u njegovo prijateljstvo i bude uvjeren da će (domaćin) biti sretan ako šta uzme od hrane, u tom slučaju mu je dozvoljeno sjesti jesti i bez izuna (dozvole) jer je svrha izuna zadovoljstvo, osobito kada je u pitanju hrana. Koliko ima samo onih koji nešto verbalno dozvole, pa se čak na to i zakunu, ali srce to ne čini, pa mu hranu njegovu na mekruh (pokuđen) način pojede. S druge strane, koliko je samo onih koji su odsutni i čiji se izun jezikom ne čuje, ali mu hranu njegovu pojede onaj koga on voli. Pa i Allah, dž.š., kaže: ''...ili prijatelj vaš'' (En-Nur, 61.). Poslanik, s.a.v.s., je jedne prilike ušao u kuću Berīre i tom prilikom pojeo nešto od hrane, a Berīra je bila odsutna. Hrana je bila od sadake, pa reče: ''Stiže sadaka na pravo mjesto!'', a sve to jer je znao da će će je to obradovati. Zato je i dozvoljeno ući u kuću bez izuna ako se zna da bi u svakom slučaju bilo dozvoljeno da uđe, u protivnom, ne. Muhammed b. Wasi' je ulazio sa svojim prijateljima u kuću Hasanovu jedući u njoj bez čekanja izuna. Kada bi se Hasan pojavio to bi ga veoma obradovalo govoreći: ''Tako treba!'' A prenosi se da je Hasan, r.a., stojeći jeo sa stola nekog bakalara na pijaci, uzimajući s jedne strane smokve, a s druge suhe datule, pa mu Hišām reče: ''Šta se to s tobom desilo o Ebū Se'īd, uzimaš tuđi imetak bez izuna!'', pa mu Hasan reče: ''O neznalico, prouči mi ajet o jelu!'', te ga on prouči, sve do riječi ''ili vašeg prijatelja'', te ga upita: ''O Ebū Se'īd, šta se misli pod prijateljem?'' Hasan reče: ''To je onaj kome svoju dušu povjeriš i srce otvoriš.'' Tako su se jedne prilike neki ljudi zaputili kući Sufjāna Es-Sewrija pa ga ne zatekoše doma, ali otvoriše vrata, uđoše u kuću, postaviše sofru i počeše jesti, kad eto ti Sufjāna kako dolazi govoreći: ''Podsjetili ste me na ahlak (ćudoređe) selefa. Takvi su i oni

20


bili.'' Tako se isto priča kako su neki ljudi došli jednom od tabiina (generacija nakon ashaba) pa im on ne imade šta iznijeti te se uputi kući jednog svog prijatelja ali ga ne nađe kod kuće. Međutim, on uđe u kuću i zateće pun lonac već zgotovljene hrane i tek pečenoga hljeba, pa sve to uze i ponese sa sobom, e da bi imao čime počastiti goste govoreći im: ''Jedite!'' Kada mu se prijatelj vratio kući vidje da nema ništa, pa mu rekoše: ''To ti je uzeo taj i taj,'' a on na to reče: ''Dobru je stvar učinio,'' a kada ga je sreo reče mu: ''Ako se vrate (tvoji gosti) i ti se vrati (meni).''

Eto, upoznali smo se sa adabima prispjeća (na gozbu, jelo i sl.)

ADABI PRINOŠENJA (TAQDīM) HRANE

Što se tiče adaba prinošenja, pa na prvom mjestu je izbjegavanje preopterećenja (prezaduživanja), već treba iznijeti ono što se ima u kući. Ako nema ništa, pa ne treba radi toga u zajam nešto uzimati, i da time sebi neprijatnosti prouzrokuje. Ako ima šta u kući, a to mu je prijeko potrebno, također, i to se ne mora iznositi. Neko je ušao kod nekakvog pobožnjaka, a ovaj jede, pa mu reče: ''Da sam uzeo šta na zajam i tebe bih nahranio.'' Neki od selefa tumačeći tekelluf (preopterećenje i prezaduženje) kažu da je to da gostu prineseš ono što inače ti ne jedeš, ili da mu prineseš kakva skupocjena i delikates jela. El-Fudejl je govorio: ''Ljudi presjecaju veze tekellufom, čovjek pozove prijatelja pa se preoptereti i prezaduži, te ga time odvrati da mu ponovo dođe.'' Neko je rekao: ''Svejedno mi je ko će mi od prijatelja doći. U svakom slučaju se ne prezadužujem, već iznesem ono što imam, jer da se prezadužim, omrznuo

21


bi mu time da mi ponovo dođe i dosadan bih mu postao.'' Također se bilježi da je neko rekao: ''Posjećivao sam jednog svog prijatelja a on se prezaduživao (da bi mi ugodio), pa mu ja jednom rekoh: ''Ti ovo kad si sam ne jedeš, pa neću ni ja. Šta nam fali da jedemo ono što ima? Ili ćeš prestati sa tekellufom, ili ću ti ja prestati dolaziti!, pa je prestao sa tekellufom, i naše prijateljstvo se samo poradi toga produžilo.''

Od tekellufa je i to de se iznese sve što ima u kući te time našteti svojoj porodici i uznemire njihova srca. Prenosi se kako je neki čovjek pozvao Aliju , r.a., da mu dođe u goste, pa mu on reče: ''Doći ću ti pod tri uvjeta: Da (radi mene) ne ideš na pijacu, da (radi mene) ne štediš ono što imaš u kući te da mojim dolaskom ne opteretiš svoju porodicu.'' Neki čovjek je iznosio (gostima) od svega što ima u kući. Neko je tako rekao: ''Došli smo Džābir b. 'Abdullāhu pa nam on iznhljeb i sirče govoreći: ''Da nije zabranjen tekelluf ja bih vam iznio i više.'' A neko kaže: ''Kada ti se dođe u goste, iznesi ono što imaš, a kada ti pozoveš, tad ne štedi!'' Selman veli: ''Poslanik, s.a.v.s., nam je naredio da se radi gosta ne izlažemo velikom trošku, već da iznesemo ono što imamo.'' Prenosi se kako su Vjerovjesnika Jūnusa , s.a.v.s., posjetili prijatelji pa im on iznese kostiju s mesom i povrča kojeg je sam uzgojio, te reče: ''Jedite!, da nije Allah prokleo one koji se preopterećuju (bespotrebno izdaju trošku), i ja bih se izdao trošku.'' Prenosi se kako je Enes b. Mālik, r.a., a i drugi ashabi, iznosili (gostima) od onoga što su imali od suhog mesa s kosti i suhih datula, govoreći: ''Ne znamo ko će nositi veći teret; onaj koji omalovažava ono što mu se iznese, ili onaj koji prezire ono što ima za iznijeti.''

22


Na drugom mjestu je da posjetilac (gost) ništa ne predlaže šta bi volio da mu se iznese jer bi to možda moglo biti teško domaćinu. Ako mu domaćin ponudi da bira između dvije vrste hrane, treba da izabere onu lakšu. Takav je sunnet. U Predaji se kaže da Poslaniku, s.a.v.s., nije ponuđeno da bira između dvije stvari, a da on ne bi izabrao lakšu.'' Pripovjeda El-A'meš kako je Ebū Wā'il rekao: ''Krenuo sam jednom sa svojim prijateljem u posjetu Sulejmanu, pa nam Sulejman iznese ječmenog hljeba i krupno mljevene soli, a moj drug reče: ''Da je uz ovu sol malo i sa'tera (vrsta začina – čubra, majčina dušica), bilo bi ukusnije! Sulejman izađe iz kuće, založi svoj ibrik, te za te pare kupi sa'tera. Kada smo završili s jelom, reče ovaj moj drug: ''Hvala Allahu koji nas je učinio zadovoljnim s onim čime nas je opskrbio'', a Sulejman reče: ''Da si ti bio zadovoljan svojom opskrbom ne bi sad moj ibrik bio založen.'' Ovo sve se odnosi na slučajeve kada smo sigurno da će naši prohtjevi pričiniti poteškoću domaćinu, u protivnom, može se nešto i predložiti (od jela). Tako je radio i Šafija , r.a., kada je došao u posjetu Za'feraniju u Bagdad. Naime, Za'ferani je svakog dana zapisivao na papir šta treba da se kuha, te potom tu cedulju davao sluškinji. Jednog dana je Šafija svojom rukom nešto dopisao od jela na papir. Kada je Za'ferani vidio da se još nešto drugo od jela sprema, negodova i reče: ''Nisam ovako naredio!'', pa mu neko prinese onaj papir. Kad vidje Šafijin rukopis, obradova se, i zbog tog Šafijinog prijedloga oslobodi jednu robinju. A Ebū Bekr El-Kettāni pripovjeda: ''Došao sam jednom kod Es-Sirrija, a on iznese udrobljene čorbe, pa pola presu u posudu. Ja mu rekoh: 'Što to radiš kad mogu sve to odjednom pojesti?', a on se nasmija i reče: ''Ovo ti je bolje nego da hadždž učiniš.'' Neki kažu:

23


''Jedenja je tri vrste: Jedenje sa siromasima, iz pažnje prema njima, jedenje s prijateljima, iz radošću s njima, te jedenje sa dunjalučarima, i to iz edeba.''

Treći edeb je da domaćin potiče gosta i od njega traži prijedloge, bez obzira koliko njegova duša bila tome sklona. To je lijepo. U tome ima nagrade i velikog fadileta. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Ko prepozna kod prijatelja kakvu čežnju, bit će mu oprošteno, i ko obveseli brata – mu'mina, obveselio je Allaha.'' A Džabir prenosi kako je Pejgamber, s.a.v.s., je rekao i ovo: ''Ko osladi prijatelja u onome što ovaj želi, Allah će mu upisati 100 000 sevapa, i izbrisati 100 000 grijeha, i podići ga za 100 000 deređa (stepeni), i nahraniti ga iz tri dženneta, dženneti Firdevsa, dženneti 'Adna i dženneti Hulda.''

Četvrti edeb je da domaćin nikad ne pita (gosta): ''Hoćeš da ti šta iznesem?'', već ako ima nijet, treba da mu iznese. Es-Sewrī kaže: ''Kada ti dođe brat (prijatelj) nemoj mu reći: ''Hoćeš šta pojesti?'', ili: ''Da ti šta iznesem?'', već mu iznesi, pa ako pojede, pojede. U suprotnom, digni sofru.'' Ako domaćin nema nijet ništa iznijeti, onda neka pred gostom ne pominje hranu, i ne opisuje je. Es-Sewrī kaže: ''Ako ne želiš nahraniti ukućane hranom koju inače ti jedeš, pa nemoj im je ni spominjati, a niti pokazivati.'' Neke sufije kažu: ''Kada vam dođu siromasi, nahranite ih; kada vam dođu učenjaci, pitajte ih (iskoristite njihovo znanje) a kada vam dođu kakvi učači Qur'ana, uputite ih ka mihrabu.''

Poglavlje 4 »

24



ADABI UGOŠČAVANJA

Šest je pretpostavki vezanih uz adabe ugošćavanja: Poziv (na gozbu i sl.), odaziv, prispjeće, prinošenje hrane, sam objed te odlazak (sa gozbe).

Osvrnimo se prvo na fadilete ugoščavanja kao takvog.

Poslanik , s.a.v.s., kaže: ''Nemojte se preopterećivati pred gostom, pa da ga time naljutite, jer tko naljuti gosta, taj je i Allaha naljutio, a tko naljuti Allaha, pa i Allah se na njega naljuti.'' Također, Poslanik, s.a.v.s., kaže i ovo: ''Ko ne ugošćuje, pa u takvom nema hajra (dobra).'' Jedne prilike je Poslanik, s.a.v.s., prolazio pored nekog čovjeka koji je imao mnogo deva i krava, ali ga ovaj ne ugosti, pa prođe pored neke žene koja je imala nekoloko ovčica, ali ga ona ugosti zaklavši jednu od njih. Poslanik , s.a.v.s., reče: ''Pogledajte ovo dvoje (tog čovjeka i ovu ženu)! Ljudske moralne osobine su u Allahovoj ruci, pa kome On želi da podari lijep ahlak (moral), On to i učini.'' Štićenik Poslanikov, s.a.v.s., Ebu Rafi' pripovjeda: ''Jedne prilike je Poslaniku, s.a.v.s., došao neki gost, pa mi reče: 'Otiđi tom i tom jevreju i reci mu da mi je došao gost, te zatraži od njega da mi pozajmi nešto brašna do mjeseca redžeba.' Jevrej mi reče: 'Tako mi Boga, mogu mu dati samo uz zajam!' Obavijestih Poslanika , s.a.v.s., o tome, a on mi reče: ''Tako mi Allaha ja sam emīn (povjerljivi) na Nebu, emīn na Zemlji, pa kada bi mi šta pozajmio, ja bih mu to vratio. Otiđi s ovim mojim štitom i založi ga kod njega!'' A Vjerovjesnik Ibrahim El-Halīl, s.a.v.s., kada bi htjeo jesti,

25


izađi bi na udaljenost od milju, ili čak dvije, tražeći s kim bi jeo. Zato su ga i zvali Ebu-d-Dīfān (Ugoščivać). Taj njegov nijet se i dan danas njeguje u mjestu njegova mezara, gdje ne prođe ni jedna noć a da kod njega ne jede skupina između tri i deset ljudi, pa čak i do stotinu. Oni koji tamo borave kažu da ne prođe ni jedna noć a da neko ne bude ugošćen. Jedne prilike je neko upitao Poslanika , s.a.v.s.,: ''Šta je to iman (vjera)?'' On reče: ''Nahraniti i širiti selam.'' Poslanik, s.a.v.s., veli i ovo: ''Keffareti (za grijehe) i deredže se postižu pružanjem hrane i noćnim namazom kad svi ostali spavaju.'' Upitan je Poslanik , s.a.v.s., o hadždžu koji je kod Allaha primljen, pa reče: ''Nahraniti hranom i blag govor.'' A Enes, r.a., kaže: ''Kuću u koju gost ne ulazi, ne ulaze ni meleci.'' Prenesene predaje koje govore o fadiletima usluživanja hranom su neizbrojive, pa prozborimo sada nešto o njegovim adabima.

ADABI POZIVA

Onaj koji poziva u goste treba da gleda da to budu čestiti ljudi, a ne kojekakve propalice. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Čestiti jeli hranu tvoju!'', obračajući se čovjeku koji je pozvao neke ljude u goste. A Poslanik, s.a.v.s., kaže i ovo: ''Jedi samo od čestitih, a i tvoju hranu neka jedu samo čestiti!'' Posebno treba paziti da se pozovu siromasi, a ne bogataši. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Najgora gozba je svadbena gozba na koju se pozovu samo bogataši a ne i sirotinja.'' Treba paziti i na to da se ne zaobiđe rodbina (kod poziva), jer bi to bilo neprimjereno, a u tome je i kidanje rodbinskih veza. Također, treba voditi računa i o redu na koji se pozivaju prijatelji i poznanici jer zbog davanja prednosti jednima može biti nelagodno drugima. Dalje,

26


poziv ne smije biti radi rijaluka (da bi te svijet vidio) i oholjenja, već radi naklonosti svojoj braći - prijateljima, sljeđenja Poslanikova, s.a.v.s., sunneta te radi unošenja radosti u srca vjernika. Ne treba zvati onoga za koga zna da će mu se biti teško odazvati te mu bude neprijatno uz prisutne zvanice a zbog već nekog njegovog razloga. Treba zvati samo onoga čiji će mu odaziv biti drag. Sufjan veli: ''Grijeh je pozvati nekoga na jelo a da mu odaziv bude mrzak, a dvostruki je grijeh ako se ovaj još i odazove'', jer ga je natjerao da jede mrsko, a da je to ovaj zano, pa ne bi ni jeo. Nahraniti čestita čovjeka je ispomoć u bogobojaznosti, a nahraniti griješnika je ispomoć u grijehu. Reče jednom jedan krojač Ibnu-l-Mubāreku: ''Ja krojim odjeću carevima pa šta misliš da li time pomažem zulumćare?'' Reče: ''Ne, pomagač zulumćara je onaj od kojeg ti kupuješ konac i iglu, a ti, pa ti si već zulumćar.''

Što se tiče odaziva, on je pritvrđeni sunnet. Neki kažu da je on u nekim slučajevima čak i vadžib. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Da sam pozvan u Kura', ja bih se odazvao.''

ADABI ODAZIVA

Odaziv se sastoji od pet adaba:

1. Da se prilikom odaziva ne gleda ko je bogat a ko siromašan jer bi to bilo oholjenje, a ono je zabranjeno. Zato se neki čovjek u potpunosti ustručavao bilo kakva odaziva govoreći: ''Iščekivanje čorbe je poniženje'', dok neko drugi kaže: ''Kad proturim ruku ka nečijoj časi pa time se samo ponižavam''. Od onih koji se ohole su i oni koji se odazivaju samo bogatašima a ne i sirotinji. To je suprotno

27


sunnetu. Poslanik, s.a.v.s., se odazivao i pozivu roba i pozivu siromaha. Jedne prilike je El-Hasan b. 'Ali, r.a., prošao pored nekakve grupe siromaha koji prose kraj puta. Siromasi staviše svoje čase u pijesak i počeše jesti. El-Hasan , r.a., je bio na mazgi, pa im nazva selam a oni mu doviknuše: ''Dedera i ti o sine Poslanikove, s.a.v.s., kćeri prezalogaji šta sa nama!'' On im reče:''Hoću, Allah zaista ne voli one koji se ohole,'' te on siđe s jahalice, sjede sa njima na zemlju i uze da jede. Na kraju im ponovo nazva selam, i uzjahavši, reče: ''Ja sam se vama odazvao pa se i vi meni odazovite!'' Oni rekoše: ''Hoćemo!'' El-Hasan, r.a., im odredi kad da dođu, a kad dođoše, iznese pred njih delikates hranu i sjede opet da sa njima jede. Što se pak tiče riječi onoga koji kaže: ''Kome proturim ruku ka njegovoj časi pa time se samo ponižavam, neki kažu da je to suprotno sunnetu. Međutim, nije tako, jer se ponižava samo ako onome koji zove nije drag odaziv, i kome je to ''nabijanje na nos'' (za učinjeno dobro). Sam Pejgamber, s.a.v.s., se odazivao i onda kada je znao da mu to može biti ''nabijeno na nos'', a on je to smatrao čašču i bogatstvom za sebe na ovom i onom svijetu. Sve se to razlikuje shodno datim okolnostima. Ko smatra da onaj koji ga poziva to radi iz muke, oholosti, ili pak tekellufa, pa u tom slučaju je sunnet ne odazvati se, već se treba ispričati, tj. ''izmisliti'' razlog nedolaska. Zato će neke sufije reči: ''Ne odazivaj se osim onom koji je svjestan da ćeš ti jesti svoj rizq (opskrbu), i da će ti dati samo ono što je ustvari tvoja vrsta depozita kod njega, i koji vidi čast u tome što ti taj ''depozit'' uzimaš od njega. A Sirrī Es-Seqatī, r.a., kaže: ''Ah onom zalogaju za kojeg kod Allaha nema šta da ga prati (od sevapa)...'' Kada onaj koji je pozvan vidi da u pozivu nema neke krnjavosti, pa tada ne treba poziv odbiti. Ebu

28


Turāb En-Nahšebī pripovjeda: ''Ponuđena mi je hrana pa je ja odbih te od gladi stradavah četrnaest dana. Spoznao sam da mi je to bila kazna.'' Neko je rekao Ma'rūf El-Kerhiju, r.a.,: ''Je li se odazivaš svakom ko te pozove?'', a on mu reče: ''Ja sam gost. Odsjedam gdje sam pozvan.'' 2. Ne treba se ustručavati odaziva zbog velike udaljenosti, kao što ne treba gledati ni na materijalno stanje onoga koji poziva a niti njegov ugled. Svaka razdaljina koja se može podnijeti nije razlog za odbijanje poziva. Zbog toga se i kaže u Tevratu ili već nekoj drugoj knjizi: ''Idi na razdaljinu do jedne milje da bi obišao bolesnika, do dvije milje da bi prisustvovao đenazi, do tri milje da bi se odazvao pozivu (na gozbu) te do četiri milje da bi posjetio brata (u Vjeri) radi Allaha. Vidimo da je prioritet dat odazivu i posjeti jer je u njima ispunjavanje dužnosti prema živima, a to je preče od dužnosti prema mrtvima. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Da sam pozvan u Kurā' bi-l-Gamīm ja bih se odazvao,'' a to je mjesto udaljeno nekoliko milja od Medine u kojem je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike iftario za vrijeme mjeseca ramazana, a kada je stigao u to mjesto, skraćivao je namaz (jer je mjesto bilo veoma udaljeno). 3. Ne treba se usručavati odaziva pa makar se i postilo (neka nafila post), jer ako bi odaziv obveselio njegovog prijatelja, treba prekinuti s postom. U tom slučaju nijet prekida posta treba da bude unušenje radosti u srce njegova prijatelja. ... Sve se to odnosi na dobrovoljni post. Međutim, ako misli da u tome nije neko posebno zadovoljstvo njegovu prijatelju, ipak i u tom slučaju treba povjerovati vanjštini te prekinuti s postom. Međutim, ako onaj koji poziva radi to iz tekellufa (na silu, izvještačeno), u tom slučaju se treba ispričati. Poslanik, s.a.v.s., je rekao onome koji se ispričao postom: ''Brat ti se namučio a ti mu

29


kažeš da postiš!'' A Ibn 'Abbās, r.a., veli: ''Od najvrijednijih dobročinstava je ikram gostima učiniti prinošenjem sofre (da se iftare).'' A iftar s tim nijjetom je ibadet i primjer lijepog ahlaka, a sevap mu je iznad sevapa posta pa makar se i ne mrsilo. ... 4. Od odaziva se ipak treba suzdržati ako je riječ o sumnjivoj hrani tj. onoj u kojoj postoji šubha, kao i ako je riječ o sumnjivom mjestu, sofri itd. To isto se odnosi i na hranu koja se servira u srebrnim posudama. Treba izbjegavati i mjesta na kojima se sluša kojekakva nedozvoljena muzika (gudački instrumenti), mjesta hazaradnih igara, prostorije u kojima se po zidovima ili plafonima nalaze slike životinja, mjesta besposličarenja itd. U ovakvim slučajevima se ne treba odazvati na gozbu. U to se ubraja i poziv kakva zulumćara, inovatora u Vjeri, razvratnika (fasiqa), čovjeka ogrezlog u zlu kao i onog koji poziva radi rijaluka tj. da se pokaže svijetu. 5. Da odaziv na gozbu ne bude s nijjetom (namjerom) udovoljavanja strasti za hranom upotpunjavajući time dunjalučke potrebe, već da nijet bude ahiretska nagrada tj. da nijjet bude izvršavanje sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji kaže: ''Kad bih bio pozvan u Kura' ja bih se odazvao.''

Tim nijjetom se treba sačuvati ma'sijeta (grijeha) za kojeg Pejgamber, s.a.v.s., kaže: ''Ko se ne odazove pozivu (na gozbu) taj se ogriješio i prema Allahu i prema Njegovu Poslaniku.'' Tim činom mu nijjet treba ujedno biti i ikram (odavanje poštovanja) onome koji upućuje poziv shodno Pejgamberovim, s.a.v.s., riječima: ''Ko učini ikram svome bratu (u Vjeri) kao da je ikram Allahu učinio.'' Nijjet odaziva treba da bude i unošenje radosti u srce domaćina,

30


kako to kaže Poslanik, s.a.v.s.: ''Ko obraduje mu'mina (vjernika) kao da je Allaha obradovao.'' U svemu tome treba da mu namjera, između ostalog, bude zijaret tj. jačanje međusobne ljubavi u ime Allaha kao što to naglašava i Allahov Poslanik, s.a.v.s., ističući nužnost zijareta i iskazivanja dobrodošlice.

U svemu tome se treba čuvati lošeg mišljenja u slučaju neodaziva, oholjenja, iskvarena morala, omalovažavanja brata muslimana i sl. Jedan od časnog selefa je znao reći: ''Volim da u svakom svom poslu imam nijjet pa čak i u pristupanju jelu i piću.'' I sam Pejgamber, s.a.v.s., kaže: ''Djela se računaju prema namjerama, a svakom čovjeku sljeduje prema njegovu nijjetu, pa čija hidžra bude ka Allahu i Njegovu Poslaniku ona zaista i biva hidžra ka Allahu i Njegovu Poslaniku, a čija hidžra bude ka kakvoj dunjalučkoj stvari ili ženi da bi je oženio, pa takvome hidžra biva prema onome čemu hidžru i čini.'' Sam nijjet ima uticaja na stvari koje su mubah (kao takve dozvoljene) i pobožna djela (tā'āt), dok u zabranjenim stvarima nema uticaja. Tako ako neko ima nijjet da razgali svoje prijatelje pomažući im u pijenju vina ili činjenju kakva drugog harama, takav nijjet nema značaja. U tom slučaju ne vrijedi maksima ''djela se računaju prema namjerama''. Isto tako, ako se primjerice, odlaskom u boj, što je samo po sebi pobožan čin, smjera isticanje tj. rijaluk ili ratni plijen, tada se izlazi iz sfere pobožnosti. Isto je i sa stvarima koje su mubah. ...

ADABI PRISPJEĆA DOMAĆINOVOJ KUĆI I SJEDANJA OKO SOFRE

31


Što se tiče prispjeća od edeba je ući u kuću i nesjedati u samo pročelje tj. na najbolje mjesto već skrušeno sačekati i vidjeti šta domaćin kaže te neprenagljivati prije nego što sve bude spremno. Gost treba paziti da svojim ponašanjem ne izaziva gužvu već bezuvjetno treba sjesti na mjesto koje mu domaćin pokaže. Naime, može biti da je domaćin već prije u glavi odredio gdje ko treba da sjedne te bi nepoštovanje toga moglo prouzrokovati neugodnu situaciju samom domaćinu. Ako mu neko od drugih gostiju želi ikram učiniti ustajući sa svoga mjesta opet treba da budeskrušen. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Od skrušenosti prema Allahu je zadovoljstvo i sa lošijim mjestom.'' Treba izbjegavati i sjedanje naspram ulaznih vrata sobe koja je određena za žene kao i zjakanje prema mjestu odakle se donosi hrana što bi bio znak pohlepe za hranom. Od edeba je pozdraviti i šta priupitati onoga koji sjedi pored tebe.

Kada gost uđe u kuću domaćin treba da mu pokaže smjer kible, mjesto zahoda te mjesto gdje može uzeti abdest. Tako je postupao i Malik, r.a., kada mu je u goste došao Šafija, r.a., kojom prilikom je Malik oprao ruke prije jela i prije ostalih gostiju govoreći: ''Pranje ruku prije jela za domaćina je preče'', jer to navodi ljude na čast toga, dok na kraju jela domaćin treba da bude taj koji zadnji pere ruke jer može neko zakasniti pa da bi mu se pridružio u jelu.

Gost koji primjeti šta neprilično treba da to izmjeni ako je u mogućnosti. U suprotnom treba na to da verbalno ukaže i udalji sa od sofre. Primjeri tih nepriličnosti su svilene prostirke, srebrne i zlatne posude, kojekakve slike po zidovima, slušanje svirke, prisustvo otkrivenih žena te ostalih nepodopština. Ahmed, r.a., je čak rekao da ako vidi

32


posrebrenu glavu surmedana treba da izađe. ... Također, kaže Ahmed da treba napustiti mjesto čiji su zidovi prekriveni svilenim plahtama kao što je to slučaj s Kabom. Isto je tako i s kućom koja se iznajmi a u njoj vise nedozvoljene slike tj. treba ih ukloniti ili napustiti kuću.

To što kaže Ahmed je tačno, no moramo ukazati na pitanje svilenih prostirki koje se stavljaju na zidove i uopće ukrašavanja zidova tj. da u Ahmedovom stavu zabranjenosti toga ima jedna doza podozrenja. Naime, Pejgamber, s.a.v.s., kaže: ''Ovo dvoje (zlato i svila, tj. njihovo nošenje) su zabranjeni muškarcima mog ummeta a dozvoljeno ženama.'' Ukrašavanje zidova svilenim plahtama nema veze s muškarcima. U protivnom bi i ukrašavanje Kabe bilo haram. Čak je preče takve stvari otvoreno staviti pod odredbu mubaha tj. dozvoljenog shodno riječima Uzvišenog: ''Reci, ko zabranjuje Allahove ukrase!'' (El-A'raf, 32.), osobito ako je riječ o vremenu u kojem priliči ukrašavanje tj. ako ne pređe u adet (običaj) čiji je cilj isticanje i oholjenje. Gledanje u svilene tkanine nije zabranjeno makar ih oblačile žene a ukrašavanje zidova svilenim tkaninama spada pod taj hukm (odredbu).

ADABI PRINOŠENJA (IHDĀR) HRANE

Što se tiče prinošenja hrane ono ima pet adaba:

1. Ubrzati s iznošenjem hrane jer je u tome odavanje ikrama gostu. Pejgamber, s.a.v.s., kaže: ''Ko vjeruje

33


u Allaha i Sudnji dan neka ikram učini gostu!'' Ne treba se obazirati ako neko od pozvanih kasni tj. treba iznijeti hranu prisutnim. Pravo prisutnih je preče od prava onih koji kasne od ugovorenog termina, osim u slučaju da je onaj koji kasni kakav siromah ili onaj kome će teško pasti to što su ovi već počeli bez njega. U takvim slučajevima se može pričekati. Allah, dž.š., kaže: ''Da li ti je doprla vijest o uvaženim (s iskazanim poštovanjem, ikramom) gostima Ibrahimovim,...'' (Ez-Zarijat, 24.) U ovom ajetu se pod riječju mukremūn (s iskazanim ikramom) misli na brzo iznošenje hrane pred njih. Na to upućuju i riječi Uzvišenog: ''... i neokljevajući iznese pred njih pečeno tele'' (Hud, 69.), kao i riječi Uzvišenog: ''I on (Ibrahim) pohita (raga) ukućanima svojim i donese debelo tele.'' (Ez-Zarijat, 26.) Riječ raga znači hitro otići, dok može značiti i krišom otići. Kaže se da je Ibrahim, a.s., ustvari donio samo jedan but od mesa a ne čitavo tele. U tom slučaju se pod riječju 'idžl smjera na 'adžele (hitrinu) a ne na tele ('idžl). Hatem El-Esamm veli da je žurba šejtanov posao osim u pet stvari a sve prema sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s.:

a. Iznošenje hrane pred gosta,

b. opremanje mejta (mrtvaca), c. udavanje neudatih djevojaka, d. izmirivanje duga, e. tevba (pokajanje) nakon učinjenja grijeha.

34


Isto tako je mustehabb (pohvalno) požuriti sa svadbenom gozbom. Kaže se da je svadbena gozba prvi dan sunnet, drugi dan adet (običaj) a treći dan rijaluk (isticanje radi toga da svijet vidi).

2. Voditi računa o redosljedu iznošenja hrane. Trebalo bi prvo iznijeti voće jer je to u skladu s medicinom tj. voće je najbrže provarljiva hrana što znači da ono treba da se nađe na dnu želuca. U samom Qur'anu se išareti (ukazuje) da treba prvo voće jesti. Allah, dž.š., kaže: ''I voća kakvog budu željeli'' (El-Waqi'a, 20.), a nakon toga Uzvišeni veli: ''i ptičijeg mesa kakvo im se prohtije.'' (El-Waqi'a, 21.) Ukratko, nakon voća bi poželjno bilo iznijeti meso i poparu. Pejgamber, s.a.v.s., kaže: ''Vrijednost Aiše nad ostalim ženama je poput vrijednosti popare nad ostalom hranom.'' Ako se nakon svega toga iznese šta od slatka onda gozba biva upotpunjenom. O vrijednosti iznošenja mesa svjedoči i slučaj Ibrahimov, s.a.v.s., koji je svoje goste počastio pečenim mesom. A Uzvišeni u opisu ukusnih jela (et-tajjibāt) kaže: ''...i spustili smo vam manu i selwa,...'' (El-Beqare, 57.) Pod manom se misli na med a pod selwā na meso (prepeličije) koje je nazvano riječju selwa jer se njime jetesellā (ar. glagol koji označava užitak) nad ostalom hranom i začinima. I Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Sejjid (gospodar) začina (priloga) je meso'', a nakon spominjanja ajeta u kojem Uzvišeni kaže: ''...Jedite lijepa jela kojima smo vas opskrbili,...'' (El-Beqare, 57.), Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Meso i slatko (slatkiši, halva i sl.) spadaju u ukusna jela

35


(et-tajjibat).'' Ebū Sulejmān Ed-Darani, r.a., veli: ''Jedenjem tajjibāta se stiče Allahovo zadovoljstvo.'' Sve se to upotpunjuje pijenjem hladne vode i pranjem ruku mlakom vodom. El-Me'mūn kaže: ''Pijenje vode s ledom čini šukr (zahvalnost Allahu) iskrenijim.'' Jedan od učevnih ljudi kaže: ''Kada pozoveš braću (u Vjeri) i izneš pred njih hasremijju (vrsta jela od nezrelih datula) i burānijju (vrsta jela od komada bravetine s jajima, sirom, artičokama i začinima) i napojiš ih hladnom vodom upotpinio si svoju gostoljubivost.'' Jedan čovjek je utrošio nešto novca na ugošćavanje prijatelja pa mu neki mudrac reče: ''Nije nam to trebalo ako ti je hljeb dobar, voda hladna i sirće ljuto. To bi nam sasvim bilo dovoljno.'' Neki kažu: ''Slatko nakon jela je bolje od raznovrsne hrane (slane) i zadovoljenje onim što je na sofri je bolje od iznošenja dvije vrste hrane pride.'' Kaže se i to da meleki prisustvuju sofri na kojoj ima povrća što znači da je to mustehabb a u čemu je ujedno i ukrašavanje sofre sa zelenilom. U jednoj od Predaja se kaže kako je na sofri koja je spuštena na Israelćane bilo od svake vrste povrća osim prase. Prema Predaji na toj sofri se nalazila i riba uz čiju glavu je bilo sirće a uz rep sol, sedam somuna a uz svaki somun po jedna maslina i zrnevlje šipka (nara).

3. Da se prvo iznosi lagana hrana e da bi se oni koji to hoće mogli zadovoljiti i samo s njom. Običaj rasipnika i obijesnih je da prvo iznose tešku hranu nakon koje pristupanjem lagahnoj hrani još više rasplamsavaju proždrljivost, a to je u suprotnosti sa

36


Sunnetom. ... Od sunneta (običaja) prve generacije muslimana je bilo iznošenje sve hrane odjedanput i redanje svih posuda s hranom na sofru tako da je svako mogao jesti ono što mu se sviđa pa makar bila to samo jedna vrsta hrana e da ne bi iščekivao najbolju i najukusniju. Priča se kako je neki čovjek kojeg je krasilo čojstvo pisao na papir šta ima od hrane koju namjerava iznijeti i to predočavao svojim gostima. Neki šejh je pričao: ''Kad sam bio u Šamu (današnje zemlje Sirije, Jordana, Palestine i Libana) neki šejhovi su iznijeli pred mene neku vrstu hrane pa im ja rekoh kako se ta vrsta hrane kod nas u Iraku iznosi tek na kraju objeda a oni me rekoše: 'Tako je i kod nas u Šamu ali mi nemamo druge hrane', pa se ja posramih.'' Jedan drugi čovjek pripovjeda: ''Bili smo ja i još jedna skupina u gostima pa pred nas iznesoše razne vrste pečenih glavuša, kuhanih, pečenih itd., a mi ništa ne okusismo iščekujući neku drugu vrstu hrane ili samo janje. Međutim, domaćin nakon izvjesnog vremena donese posude za pranje ruku (nakon jela) i ništa drugo pa mi pogledasmo jedan drugog u čudu a jedan šejh koji je inače bio šaljivdžija reče: 'Uzvišeni Allah je kadar da stvori glave bez tijela', te tu noć prespavasmo gladni tražeći i mrvice da utolimo glad.'' Zato je poželjno da se sveodjedanput iznese ili bar saopći gostima šta se ima od hrane.

4. Da se hrana ne diže dok se svi u potpunosti ne zadovolje tj. oni sami dignu ruke sa sofre. Možda su nekome upravo zadnji zalogaji najukusniji ili se još nije glad do kraja utolila čime bi se užurivanjem samo zagorčalo gostu. ... Priča se o Es-Setturiju, a

37


on je bio derviš šaljivog duha, kako je kod nekog dunjalučara prisustvovao gozbi pa im se na sofru iznese pečeno janje. Međutim, taj domaćin je bio škrtac pa kad vidje kako ljudi ''rastrgaše'' janje naredi dječaku da janje (njegov ostatak) odnese djeci te dječak podiže janje i krenu s njim u kuću a Es-Setturi ustade i poče slijediti dječaka. Upitaše ga: ''Kud si to pošao?!'' Reče: ''Da jedem s djecom.'' Domaćin se na to postidje i naredi da se janje vrati. Od visoke islamske kulture objedovanja je i to da domaćin ne diže ruku sa sofre prije ostalih jer bi se u protivnom i oni postidjeli i prestali s jelom. Domaćin treba da je taj koji zadnji završava s jelom. Jedan vrlo poštovan čovjek bi svoje goste obavijesti o svoj vrsti hrane koju ima pustivši ih da jedu. Kad bi primjetio da se približavaju kraju onda bi im se i on pridružio govoreći uz bismillu: ''Hajde, pomozite mi, Allah vam bereketa podario!'' Časni selef je upravo tako postupao.

5. Da se od hrane iznese onoliko koliko se može pojesti. Iznošenje premalo je znak nedostatka čojstva dok je pretjerano iznošenje znak izvještačenosti i rijaluka, osobito ako njegov nefs (ego) ne bi podnio da oni sve što se iznese pojedu. U suprotnom ne, želeći time ujedno bereket Allahov na ostatak hrane shodno hadisu u kojem se kaže kako se za njega neće sviđati račun na Sudnjem danu. Prenosi se kako je Ibrahim b. Edhem (čuveni sufija), r.a., iznio pred goste mnogo hrane pa mu Sufjan reče: ''O Ebū Ishāq, zar ne misliš da bi ovo moglo biti rasipništvo?'', pa mu Ibrahim reče: ''U hrani nema rasipništva. U

38


suprotnom, bez ovog nijjeta (kojeg ja imam) prekomjerna hrana bi bila od preopterećivanja.'' Ibn Mes'ūd, r.a., veli: ''Zabranjeno nam je da se odazivamo na gozbu čiji je cilj hvalisanje.'' Tako isto je velik broj i ostalih ashaba to smatrao pokuđenim i mrskim. Recimo i to da se ispred Allahova Poslanika, s.a.v.s., nikad nije sklanjao ostatak hrane jer su ashabi iznosili samo onoliko koliko je bilo potrebno, te nisu jeli do potpune sitosti. Treba paziti i to da se dio namjenjen Poslanikovu, s.a.v.s., ehlu-l-bejtu (užoj porodici tj. njegovu potomstvu) na samom početku ne dira. To bi u suprotnom moglo prouzrokovati njihovo nadanje da će nešto od toga biti vraćeno a ono to ne mora biti, čime bi se prouzročila nelagoda u njihovim srcima, ... Ono što ostane od hrane ne treba da gosti uzimaju svojim kućama. To sufije zovu zelletom, osim u slučaju da to sam domaćin izričito dozvoli puna srca ili nekim svojim išaretom ukaže da bi mu to predstavljalo zadovoljstvo. Samo u tom slučaju se može uzeti sa sobom ono što ostane od hrane, ali i tada treba paziti koliko se uzima tj. uzeti prema broju prisutnih i njihovim potrebama.

ADABI ODLASKA S GOZBE

Što se tiče odlaska s gozbe on se sastoji od tri edeba:

1. Da domaćin isprati gosta do ulaznih vrata, što je sunnet. Time se ujedno gostu odaje ikram. Pejgamber, s.a.v.s., kaže: ''Ko vjeruje u Allaha i

39


Sudnji dan neka gostu ikram učini!'' Pejgamber, s.a.v.s., također veli: ''Od sunneta je gosta ispratiti do ulaznih vrata kuće.'' Ebū Qatāde pripovjeda kako je jedne prilike Poslaniku, s.a.v.s., došlo izaslanstvo kralja Nedžašijje (tadašnji kralj Abesinije) pa ih on poče hizmetiti sam sobom. Na to mu ashabi rekoše: ''O Allahov Poslaniče, mi to možemo za tebe da uradimo'', a on im reče: ''Ne, oni su mojim ashabima ikram bili učinili (prilikom njihove hidžre u Abesiniju) pa je i meni drago da im se odužim.'' Od potpunog ikrama je vedrina domaćinova lica te lijep i prijatan govor prilikom dolaska gostiju, njihovog boravka i samog ispraćaja. Pitali su El-Ewzā'ija, r.a.: ''U čemu se sastoji odavanje poštovanja gostu?'' El-Ewzā'ī je odgovorio: ''U vedrini domaćinova lica i njegovu prijatnu govoru.'' A Jezīd b. Ebī Zijād pripovjeda: ''Nikad nisam došao kod 'Abdurrahmana b. Ebī Lejlu a da mi nije progovorio koju lijepu riječ i pred nas iznio prijatno jelo.''

2. Da gost ode s gozbe prijazna i raspoložena duha makar i ne bio lijepo ugošćen jer je to od istinskih moralnih vrednota i skromnosti. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Čovjek lijepa morala dostiže deredžu (stepen) postača u stalnom ibadetu.'' Priča se kako je neki čovjek pozvao Poslanika, s.a.v.s., no, Poslanik, s.a.v.s., se ne odazva odmah (jer nije znao), već mu dođe tek kad ču da je i on pozvan. Međutim, ljudi su se već bili razišli i otišli svojim kućama (nakon gozbe). Kad domaćin ugleda Poslanika, s.a.v.s., izađe pred njega a Poslanik, s.a.v.s., ga upita: ''Da li je šta ostalo?'' ''Nije'', reče

40


čovjek. ''Čak ni komadić hrane?'', upita Pejgamber, s.a.v.s. ''Ne'', reče domaćin. ''Čak ni lonac da ga potarem?'', upita ponovo Poslanik, s.a.v.s. ''Već sam ga oprao'', odgovori čovjek. Poslanik, s.a.v.s., se na to okrenu i ode izgovarajući riječi zahvale Allahu, dž.š., (elhamdu lillāh) pa mu neki kasnije prebaciše u vezi tog čovjeka, a on reče: ''Čovjek je pravo postupio, zovnuo nas je s nijjetom i otpratio s nijjetom.'' Upravo u tome je skromnost i plemenit moral. Priča se kako je neki dječak četiri puta zvao učitelja Ebu-l-Qāsima El-Džunejda na gozbu kod svoga oca, no otac ga ni jedanput nije primio a El-Džunejd je svaki put dolazio da udovolji djetetovoj duši a odlazio da udovolji volji njegova oca.

Ove i ovakve duše su skrušene pred Uzvišenim, Allahom i smirene u tewhidu (Njegovoj Jednoti) uzimajući u svakom odbijanju (redd) i primanju (qabul) pouku (ibret) u onome što se zbiva između njih i njihova Gospodara, tako da ne očajavaju ako ih od ljudi kakvo poniženje snađe kao i ne cvjetaju od radosti kada od njih dobiju kakav ikram, već u svemu (što se dešava) vide volju Jednoga i Silnoga. Zato je neko i rekao: ''Ja se na gozbu odazivam samo zato što me ona podsjeća na džennetski objed'', tj. prijatan objed lišen muke i računa koji se mora sviđati (na Sudnjem danu).

3. Da gost napusti gozbu samo uz izun (dozvolu) domaćinovu i njegov pristanak, ali da ipak pazi koliko ostaje. Gosta musafira se može držati do tri dana. U protivnom mu može dojaditi. Pejgamber,

41


s.a.v.s., kaže: ''Ugošćavanje (musafira) je do tri dana (njegovo pravo). Sve iznad toga je sadaka.'' Pohvalno je da se u kući uvijek ima spremna posteljina tj. ležaljka za gosta. Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: ''Jedna posteljina je za čovjeka (glavu kuću), druga za njegovu ženu, treća za gosta a četvrta za šejtana.''

Dodatak o raznim adabima i pokuđenim stvarima, kako medicinskim tako i šerijatskim »

1. Prenosi se od Ibrahim En-Neha'ija kako je rekao, a pozivajući se na Poslanika, s.a.v.s.: ''Jesti na pijaci je prostota.'' Međutim, od Ibn Omera, r.a., se prenosi donekle suprotna predaja: ''U vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., smo jeli i u hodu a i pili stojeći.'' Također se prenosi i kako je neki poznati sufijski šejh jeo po pijaci pa mu neki na to ukazaše a on im reče: ''Bolan nebio, zar da na pijaci gladujem a kod kuće jedem!?'', a oni mu na to rekoše: ''Pa možeš otići u džamiju i tamo jesti.'' On im na to reče: ''To bi me bilo stid. Zar da u Njegovu kuću ulazim radi jela?!'' Ova dva mišljenja bi smo mogli uskladiti tako što pitanje jedenja na pijaci treba gledati prema običaju svakog mjesta i svake pojedinačne individue. Za neke je to znak skromnosti, dok je za druge to znak nedostatka čojstva i sl.

42




2. Hazreti Alija veli: ''Allah će otkloniti sedamdeset vrsta belaja od onoga koji započnje jelo solju. Ko svaki dan pojede sedam svježih datula, u stomaku će mu biti uništen svaki parazit. Ko svaki dan pojede dvadeset i jednu suhu crvenu grožđicu neće u svom organizmu ništa osjetiti što mu smeta. Meso stvara meso a popara je jelo Arapa. Busqardžat (vjerojatno vrsta jela) uvećava stomak i ''razvaljuje'' stražnjicu. Meso krave je otrov dok je njeno mlijeko i mast lijek. Porodilja se nakon porođaja ničim tako dobro ne oporavlja kao zrelim datulama. Riblje meso pospješuje mršavljenje dok učenje Qur'ana i upotreba misvaka (vrsta drveta kojim se čiste zubi) odstranjuju balgam (sluz,flegma). Ko želi da produži sebi život, kojem ionako na kraju mora doći kraj, neka ranije ruča, s mjerom večera (tj. manje) i neka nosi obuću (tj. ne hoda bos). Ljudi se ničim tako dobro ne liječe kao lojom. S ženama u polni kontakt treba manje stupati i dugovo svoje olakšavati.''

3. Veli se kako je El-Hadždžādž rekao nekom liječniku: ''Reci mi nešto čega ću se pridržavati!'' Liječnik mu reče: ''Kad se ženiš gledaj da bude djevojka. Od mesa jedi samo malo. Ne jedi u potpunosti neskuhanu hranu. Lijek pij samo u nuždi. Voće jedi samo zrelo. Hranu gutaj samo dobro sažvakanu i uopće od hrane jedi ono što ti se sviđa. Na nju ne zaljevaj (tj. ne pij) već nek pijenje bude zadnje. Ne suzdržavaj veliku i malu nuždu. Kad po danu jedeš lezi malo nakon jela a kad po noći jedeš prošetaj prije nego što legneš pa makar stotinu koraka.'' Tako i Arapi kažu: ''Ručaj – lezi,

43


večeraj – idi!'' ... Kaže se kako suzdržavanje od mokrenja šteti tijelu kao što pregrađena rijeka uništava sve oko sebe.

4. Kaže se u hadisu: ''Rezanje žila donosi bolest a ostavljanje večere produžava život.'' Arapi kažu da ostavljanje ručka istanjuje stražnjicu (postaje se ''suhoguzac''). Neki mudrac je rekao svom sinu: ''Ne izlazi iz kuće dok ne poneseš svoju razboritost (hilm), tj. dok šta ne pojedeš'', jer se time čuva razboritost a odstranjuje nepromišljenost. Time se ujedno umanjuje i strast prema hrani koja se ugleda na pijaci. ...

5. Suzdržavanje od jela šteti zdravom isto kao što bolesnom šteti suprotno od toga. Tako se veli. Kaže se i to kako se suzdržavanjem od jela (prekomjerno) zasigurno samo šteta nanosi (organizmu) i uništava zdravlje. No, u stanju dobrog zdravlja se to može. Prenosi se kako je Poslanik, s.a.v.s., ugledao Suhejba kako jede datule a jedno oko mu je bilo upaljeno pa mu reče: ''Zar jedeš datule a oko ti upaljeno!'', a on reče: ''Već je pri kraju (bolest)'', pa se Poslanik, s.a.v.s., nasmija.

6. Pohvalno je nositi hranu (hizmetiti) ehlu-l-bejtu (Pejgamberovoj, s.a.v.s., užoj porodici i njihovim potomcima). Kada je stigla vijest o pogibiji Dža'fer b. Ebī Tāliba Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ''Porodica Dža'ferova je zauzeta njegovom smrću te nemaju vremena kad misliti o pripremanju hrane. Zato im vi donesite zgotovljenu hranu!'' To je sunnet. Ako se da izun, tom objedu se mogu pridružiti i ostali. No, ne treba prisustvovati objedu onih koje nariču, glasno plaču i sl. Takvu sofru treba izbjegavati.

44


7. Ne treba jesti u kući sileđije i kojekakva zulumćara osim ako smo na to prisiljeni. U tom slučaju treba malo jesti i ne uzimati najbolji dio hrane. Prenosi se kako je neki pobožnjak odbio svjedočenje nekog čovjeka koji je prisustvovao objedu kod sultana pa mu ovaj reče: ''Bio sam na to prisiljen.'' Ovaj mu reče: ''Međutim, vidio sam te kako pružaš ruku ka najboljem dijelu hrane i uzimaš ogromne zalogaje a na to nisi bio prisijen.'' Veli se kako je sultan i tog pobožnjaka kasnije tjerao na gozbu kod njega pa mu ovaj reče: ''Ako budem jeo lišiću se svoje (duhovne) čistoće (tezkije) ili da i dalje ostanem čist ako ne budem jeo'', te ga se na kraju okaniše. Priovjeda se kako je Zu-n-Nūn El-Misrī dopao zatvora u kojem danima nije htjeo okusiti hranu a imao je jednu sestru (u Vjeri) koja mu posla nešto hrane iz predionice (u kojoj je vjerovatno radila) po nekom zatvorskom službeniku pa i nju ne htjede okusiti. Žena mu je na to kasnije prigovorila a on joj reče: ''Znam da je hrana bila halal ali je donijeta u posudi zulumćara'', pokazujući njome na ruke zatvorskih službenika. Ovo je krajnji stepen bogobojaznosti.

8. Pripovjeda se kako je Feth El-Mūsilī/El-Mewsilī, r.a., došao u zijaret (posjetu) kod Bišr El-Hāfija pa Bišr izvadi jedan dirhem i reče: ''Kupi njime prijatne hrane i ukusna začina!'' Ahmed dalje priča: ''Kupih čista hljeba govoreći: 'Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije ni za šta rekao Allahumme barik lena fihi we zidna minhu (Bože, daj nam bereketa u njemu i uvećaj nam od njega) osim za mlijeko pa sam i ja evo kupio mlijeka, a kupio sam i dobrih datula.' To

45


iznesoh pred njega. Nakon što je jeo odnesoh ostatak sa sobom.'' Bišr dalje veli: ''Znate li zašto sam mu rekao da kupi prijatne hrane? Jer se preko prijatne hrane iskazuje istinski šukr (zahvalnost). Znate li zašto mi nije rekao jedi! ? Zato što ne priliči gostu da domaćinu kaže jedi!. Znate li zašto je ponio ostatak? Zato ako se očituje istinski tewekkul tada nije pokuđeno ponijeti (ostatak).''

Ebū 'Alijj Er-Ruzbari, r.a., pripovjeda kako se jednom pripremao za doček gostiju zapalivši u kući hiljadu svjetiljki pa mu neko reče: ''To je rasipništvo!'' Er-Ruzbari mu na to reče: ''Uđi, sve što sam zapalio za nekog drugog osim Allaha ti ugasi!'' Čovjek uđe u kuću i ne bi kadar ni jednu jedinu svjetiljku ugasiti. Veli se kako je Er-Ruzbari kupio ogromnu količinu šećera naredivši slastičarima da od njega naprave građevinu s šerefetima, stubovima, rezbarijom itd. Nakon toga je pozvao derviše koji ne odoše dok ne slistiše tu građevinu od sećera.

9. Šafija, r.a., kaže: ''Jesti se može na četiri načina:a. Jesti jednim prstom, a to je odvratno.

b. Jesti s dva prsta, a to je znak oholosti. c. Jesti s tri prsta, a to je sunnet. d. Jesti s četiri prsta, a to je znak

gramzljivosti.

Četiri stvari jačaju tijelo:

46


a. Jedenje mesa. b. Mirisanje lijepih mirisa. c. Što češće kupanje i kada se nije prilazilo

ženi. d. Oblačenje pamučne odjeće.

Četiri stvari slabe tijelo:

a. Prečest spolni odnos. b. Prevelike brige. c. Često pijenje vode natašte (na prazan

stomak). d. Često jedenje gorke hrane.

Četiri stvari jačaju vid:

a. Sjedenje naspram kible. b. Stavljanje surme prije spavanja. c. Gledanje u zeleno. d. Održavanje odjeće čistom.

Četiri stvari slabe vid:

a. Gledanje u pogan. b. Gledanje u razapeta čovjeka. c. Gledanje u polni organ žene (stidnicu). d. Sjedenje okrenut leđima kibli.

Četiri stvari jačaju potenciju:

a. Jedenje mesa vrapca.

47


b. Jedenje gorkih trava (bot. Menyanthes trifoliata).

c. Jedenje sitqa/sutqa. d. Jedenje rikule (bot. Eruca satira).

Četiri su načina spavanja:

a. Spavanje na leđima. Tako rade Allahovi vjerovjesnici, a.s., koji u tom položaju razmišljaju o stvaranju nebesa i Zemlje,

b. Spavanje na desnoj strani. Tako spavaju učenjaci i ostali Allahovi robovi.

c. Spavanje na lijevoj strani. Tako spavaju vladari da im se hrana probavi.

d. Spavanje na stomaku a to je šejtanski način spavanja.

Četiri stvari uvećavaju inteligenciju:

a. Ostavljanje bespotrebna govora. b. Upotreba misvaka. c. Druženje s dobrima. d. Druženje s učenjacima.

Četiri stvari su od ibadeta:

a. Ni koraka preči bez abdesta. b. Što više sedždu činiti. c. Što više u džamiji vremena provoditi. d. Što više Qur'an učiti.''

48


Šafija, r.a., također kaže: ''Čudim se onome koji natašte ode u hamam ostavljajući jelo za kasnije kako ne podlegne. Čudim se i onome koji izvadi krv (ihtidžām) pa odmah nakon toga jede kako ne umre.'' Rekao je i sljedeće: ''Ne vidim ništa pogodnije za širenje epidemije od ljubičice kojom se maže i koja se pije.'' Allah najbolje zna šta je ispravno.

prijevod: Kenan Čemo

49

Documents

Kultura Ishrane u Islamu - Ebu Hamid El-gazali