Kultura Ishrane u Islamu

8/14/2019 Kultura Ishrane u Islamu

http://slidepdf.com/reader/full/kultura-ishrane-u-islamu 1/24

Kultura ishrane u islamu - Ebu Hamid el-Gazali

Hvala Allahu koji je usavršio oblikovanje svih stvorenja, i stvorio Zemlju inebesa,i spustio pitku vodu iz oblaka kišnih, i njome dao da klija zrnje i bilje, i

koji je odredio nafaku i rizkove, i hranom se brine o snazi životinja, i koji pomogao na poslušnostima i djelima dobrim jedenjem lijepih stvari. Neka jesalavat na Muhammeda, posjednika mu’džiza veličanstvenih, i njegovu porodicui ashabe, i to salavat koji prolaskom vaktova jedan za drugim slijedi, iudvostručava se svakim novim satom, i neka im je mnogi selam. I nakon toga:Cilj razumom obdarenih je susret sa Allahom u ’’Kući sevapa’’, a susret saAllahom se može postići samo znanjem i djelom. A ustrajnost na tomu dvome semože postići samo ćistoćom tijela. A ćistoća tijela se glača kroz ishranu, i to

prema nužnoj potrebi kroz vremenske cikluse. S te strane kažu neki od “selefi

saliha” (prve generacije muslimana) da je ishrana dio Vjere, a na to ukazuje iGospodar svjetova riječima, a On je Najistinitiji: ”Lijepim jelima se hranite idobra djela činite” (El-Mu’minun, 51.). Pa ko jelu pristupi da se njime

pomogne u znanju i djelu, i s nijetom da osnaži svoj takvaluk, takav ne treba dase zanese i neumjeren u jelu postane kao stoka na pašnjacima. Zaista je onoisprika u Vjeri i sredstvo koje vodi ka Njoj. Bljeskovi Vjere treba da se na njemuočituju, a bljeskovi Vjere su njegovi adabi (uljudnosti) i sunneti koji pritežu roba(Allahova) svojim uzdama, i muttekiju (bogobojaznika) zauzdavaju svojimremenovima, sve dok vagom šerijata ne uravnoteži strast za jelom, tako da mu to

postane sebeb (razlog) za otklanjanje bremena (na Sudnjem danu) i zadobivanjanagrade, iako je u jelu najveći užitak za ljudski nefs (dušu, ego). Poslanik,s.a.v.s., kaže: “Čovjek će biti nagrađen čak i za zalogaj kojeg prinese svojimustima, i zalogaj kojeg prinese ustima svoje žene.” A to je samo ako ga prinese sVjerom i za Vjeru, pazeći na adabe i stvari kojih se treba pridržavati prilikom

jela. A mi evo upućujemo na vjerske dužnosti vezane uz ishranu, farzove,sunnete, adabe, učtivosti i načine.

Poglavlje 1 »

A. ADABI PRIJE JELA

Njih je sedam:

1. Da je hrana halal sama po sebi i da je na halal način stečena, u skladu sasunnetom i bogobojaznošću. Da nije stečena radi nečeg pokuđenog, radi hira ililicemjerstva u Vjeri. Allah naređuje jedenje lijepih jela, što znači halal hrane.Zabranu jedenja na batil (nedozvoljen) način Allah stavlja ispred ubistva, ukazujućitime na ogavnost harama i bereket halala. Tako Uzvišeni Allah kaže : ’’I ne jeditevaše imetke među sobom na batil (nedozvoljen) način,’’ sve do riječi : ’’i neubijajte se’’ (En-Nisa’, 92.). Hrana je u osnovi lijepa (halal). Uz nju su vezanifarzovi i ona je dio temelja Vjere.

http://www.bhmed.org/znaci/art80_2.html




2. Pranje ruku prije jela. Poslanik, s.a.v.s., kaže : ’’Pranje ruku prije jela otklanjasiromaštvo, a pranje poslije jela otklanja male grijehe.’’ Jer, ruke su uvijek u dodirus prljavštinom, a pranjem se najprije ostvaruje čistoća i urednost. Dalje, jer je jelo,kojim se cilja učvrščivanje u Vjeri, jedna vrsta ibadeta, pa je tim preče da pristup

jelu bude na način pristupa namazu (kojem prethodi taharet, tj. vjersko čišćenje).

3. Da se hrana servira na bošči koja je pri zemlji. To je najbliže postupkuAllahova Poslanika, s.a.v.s.. Naime, kada bi mu se prinijela hrana, on bi jespustio na zemlju. To je najbliže skrušenosti. U protivnom, hranu treba jesti sasofre. To podsjeća na put (sefer), a on sam na put ahiretski i opskrbu takvalukom(na tom putu). Enes b. Malik , r.a., kaže: “Poslanik, s.a.v.s., nije jeo ni sa stola(huwān), niti iz tanjira (sukrudždže).’’ Neko ga upita: “Pa na čemu ste vi jeli?’’On odgovori: “Sa sofre.’’ Kaže se da su četiri stvari inovirane nakon AllahovaPoslanika, s.a.v.s.,: stolovi, menahil (vrsta sita za prebiranje hrane), išnan(potaša - kalijev karbonat koji se nekada koristio za čiščenje) i prejedanje. Znaj,iako kažemo da je jesti sa sofre bolje, to ne znači da je jedenje sa stolazabranjeno (bilo mekruh ili haram), jer zabrana takvog što nije zabilježena. Aono što se kaže da je to inovirano nakon Poslanika, s.a.v.s., pa to ne znači da svešto je inovirano istovremeno i zabranjeno. Zabranjena je ona inovacija koja je usuprotnosti sa pouzdanim sunnetom. Naprotiv, inovacije su čak i nužne usituacijama promjenjenih okolnosti, a po pitanju stola nije riječ o ničem drugomdoli dizanju hrane sa zemlje da bi se lakše jelo. Za to ima još primjera, a u čemunema nikakve pokuđenosti. Što se pak tiče one četiri stvari za koje kažu da subid’a (novotarije) pa one nisu sve na istoj ravni. Tako je išnan (potaša) dobar jer

je on namjenjen čišćenju. Njega prije nisu koristili jer možda to tada nije bioobičaj, ili im nije bila lahka njegova upotreba, ili su možda bili zauzeti prečimstvarima nego vođenja računa o potpunoj čistoći, tako da nisu prali ruke, koje suotirali od noge. To ukazuje da je išnan čak i poželjan. Što se pak tiče munhala(sito) njegova je svrha prebiranje hrane, a što je mubah (dozvoljeno), međutimsve dok ne pređe u pretjeranost u užitku. I na kraju, što se tiče prejedanja, ono jenajkrupnija stvar od ovo četvero. Ono vodi uzburkavanju strasti i pokreće otroveu tijelu. Na tebi je da shvatiš razliku među ovim “novotarijama”.

4. Da se pristojno sjedne i tako ostane do kraja jela. Poslanik, s.a.v.s., bi prilikom jela sjedao na koljena, ili bi podvivši desnu nogu sjeo na lijevu, govoreći: “Ja ne jedem naslonjen. Ja sam zaista samo rob, jedem kao što rob jede i sjedim kao štorob sjedi.” Za želudac je štetno piti naslonjen, a također, pokuđeno je jesti spavajućii naslonjen, osim ako je riječ o hrani napravljenoj od zrnevlja. Prenosi se da jeAlija, k.v., jeo kolač sa štita, a bio je naslonjen, a po nekima je čak ležao potrbuške.To i Arapi rade.

5. Da se nijet učini za jačanje sebe u pokornosti Uzvišenom, Allahu (newejtut-teqawwī ’alā tā’atillāhi) e da bi bio pokoran uz jelo a ne da mu cilj jela bude

prejedanje i zadovoljavanje svojih strasti. Ibrahim b. Šejban je rekao: “Većosamdeset godina nisam ništa pojeo radi zadovoljavanja strasti svoje.” Time jemislio reći kako je malo jeo. Ako čovjek jede radi snaženja svoga ibadeta, onda



njegov nijet (namjera, nakana) nikad ne cilja ka prejedanju, jer je prejedanje prepreka ibadetu i ne ojačava ga. Tako je obveza nijeta slamanje strasti i preferiranje umjerenosti nad obijesom. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Čovjek ne moženišta gore napuniti doli svoj stomak. Dovoljno je za čovjeka nekoliko zalogaja daga drže uspravno, ali, kad već mora da se hrani, onda neka jednu trećinu stomaka

zauzme hrana, jednu trećinu piće, a jedna trećina neka ostane za nefs (da se možedisati).’’ Od nužnosti tog nijeta je i to da se ruka pruža hrani samo kada se jegladno tj. da glad bude ta koja će ga tjerati da pristupi hrani. Dalje, ruku treba dićisa hrane prije nego što se do kraja zasiti. Ko tako radi neće imati potrebe zaljekarom. O koristima malog obroka i načinu postepenosti u tome će mo,akobogda, govoriti u knjizi (poglavlju Ihjā’a) pod naslovom ’’Slamanje strasti zahranom’’ a u okviru cjeline ’’Stvari koje vode propasti (el-muhlikāt )’’.

6. Da se bude zadovoljno datom opskrbom i onim što je na sofri, i da se ne pregoniu užitku, i ne traži više, i ne iščekuje prinošenje mirođija. Od kerameta hljeba je dase uz njega ne iščekuju ostali začini, a Tradicija prenosi kako i hljebu ikram (čast)treba odati. Jer, sve što održava život i jača ibadet, pa u tome je veliki hajr, pa gastoga ne treba potcjenjivati. Čak šta više, hljeb (jelo) je ispred namaza čiji je vakatnastupio, a ostalo je još dosta vremena da se klanja. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kadanastupi jacija, a večera je spremna, počnite sa večerom.’’ A Ibn Omer, r.a., je čestoznao čuti učenje imama (u namazu) i ne bi ustajao sa sofre. Ako potreba za jelomnije toliko velika, i ako u odgađanju sa jelom nema nikakve štete, onda je preče

prvo klanjati. Međutim, ako se hrana prinese i čuje poziv na namaz, a u odgađanjusa jelom bi se hrana ohladila ili već na neki drugi način obrok poremetio, u tom je

slučaju bolje početi sa jelom ako je vremena za namaz ostalo još dosta, bez obzirada li se čeznulo za jelom ili ne, i to sve na osnovu općenitosti prenešene Tradicije, ai jer je srce sklono osvrtanju na postavljenu hranu, bez obzira bilo se gladno ili ne.

7. Truditi se da oko sofre bude što više ruku (osoba), pa makar i od vlastite porodice. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kada jedete, jedite zajedno. To će vam donijeti bereket u hrani.” A Enes, r.a., prenosi da Allahov Poslanik , s.a.v.s., nije nikada jeosam, a i rekao je: “Najbolji objed je onaj oko kojeg je puno ruku (osoba).”

B. ADABI ZA VRIJEME JELAJelo treba započeti bismillom, a završiti zahvalom Allahu. Čak i ako se za svakizalogaj izgovori bismilla dobro je, a to da ga proždrljivost ne bi odvratila od zikraUzvišenog, Allaha. S prvim zalogajem se kaže bismillāh, s drugim bismillāhi-r-rahmān, a s trećim bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm. To treba izgovarati na glas da bise i drugi potakli na isto. Treba jesti desnom rukom, te početi jelo solju, a sa solju izavršiti. Zalogaji treba da su mali, da se dobro sažvaću, i sve dok se ne progutaju netreba pružati ruku za sljedećim, jer je to hitrina i brzopletost u jelu. Također, netreba nalaziti mahana hrani. Pejgamber , s.a.v.s., nije nalazio mahana hrani, ako bi

mu se svidjela, jeo bi je, u suprotnom bi je ostavljao. Nadalje, jesti treba ispredsebe, osim kada je riječ o voću, gdje se toga ne treba pridržavati. Poslanik, s.a.v.s.,kaže: “Jedi ispred sebe!” Jedne prilike je Poslanik, s.a.v.s., “šarao” rukom po voću,



pa mu neko ukaza na to, a on reče: “Ono (voće) nije svo isto.” Također, ne treba jesti ni sa sredine, već ići od krajeva prema sredini (npr. kod pogače) osim u slučajuda se komad hljeba smanjio, u kojem slučaju se lomi. Hljeb ne treba rezati nožem,a to se odnosi i na meso, kojeg treba gristi. Hljeb se ne pokriva nikakvim posudamaili čim slično, osim ako se s tim ne jede. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Odajte ikram

(poštovanje) hljebu. Uzvišeni, Allah ga je spustio od nebeskih bereketa.” Također,ruke ne treba brisati hljebom. A Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ako vam ispadne komadhrane, uzmite ga i skinite sa njega ako se šta uhvatilo. Nemojte ga ostavljatišejtanu. I ne perite ruke dok prste ne obližete, jer vi ne znate u kojem dijelu hranevam je bereket.” U Tradiciji se navodi da je i puhanje u vruću hranu zabranjeno,već treba sačekati da se sama ohladi. Ako se jedu datule, poželjno je jesti neparan

broj, sedam, jedanaest, dvadeset i jedan i sl. Košpice od datula ne treba spajati sadatulama, tj. bacati ih u posudu u kojoj se nalaze datule, već ih treba skupljati u

jednoj ruci pa onda baciti. Tako treba raditi i sa bilo koji drugim košpicama iostacima. Tako isto hranu koja mu se ne svidi ne treba vraćati u zdjelu, pa da nekodrugi u neznanju uzme to isto. I ne treba previše piti za vrijeme jela, osim ako muzalogaj zastane u grlu ili ga savlada žeđ. Kaže se da je to i sa medicinske stranedobro te da to jača želudac.

Što se tiče pijenja, edeb je piti desnom rukom govoreći pritom bismillāh, te piti polahko (gutljaj po gutljaj), a ne naiskap. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Pijte polahko (uviše mahova), a ne naiskap, jer pijenje u 'cugu' dovodi do oboljenja jetre.'' Piti netreba ni stojeći, ili naslonjen na što, jer je Pejgamber , s.a.v.s., zabranio da se pijestojeći, iako se prenosi da je i on jedne prilike pio stojeći, vjerovatno zbog nekog

opravdanog razloga. Prilikom pijenja treba paziti i na to da se ne zaljeva, ne podriguje i ne puše u čašu, a sve to treba otklanjati hamdom, tj. zahvalom Allahu,kao i bismilom. A Poslanik, s.a.v.s., je nakon pijenja govorio: ''Hvala Allahu koji ju

je (vodu, napitak i sl.) svojom Milošću učinio pitkom i prijatnom, i nije je našimgrijesima učinio gorkom i oporom.'' Što se tiče čaše koja kruži među ljudima (npr.na sijelu), u tom slučaju ona treba da ide s desne strane. Poslanik, s.a.v.s., je pio

jedne prilike mlijeko, dok mu je Ebu Bekr, r.a., bio s lijeve strane, a neki beduin sdesne strane, dok je Omer , r.a., sjedio negdje po strani pa Omer, r.a., reče(Poslaniku, s.a.v.s.,): ''Dodaj malo i Ebu Bekru!'', a Poslanik, s.a.v.s., dodade onom

beduinu, govoreći: ''S desna, s desna.'' Piti treba u tri daha, zahvalu donoseći Allahuna kraju svakog, a Ime spominjući Njegovo pri početku svakog. Pri kraju prvogdaha (cuga) treba reći elhamdulillāh, pri kraju drugog jezīdu rabbu-l-'ālemin(Gospodar svjetova povećao!), a pri kraju trećeg jezīdu-r-rahmānu-r-rahīm(povećao Svemilosni, Samilosni!).

Sve ovo što smo naveli obuhvata skoro 20. adaba vezanih za sam čin jedenja i pijenja, a na koje upućuje Tradicija.

C. ADABI POSLIJE JELA

Treba stati s jelom prije nego što se u potpunosti zasiti, oblizati prste, obrisati ih teoprati. Također, i mrve iza hrane treba pokupiti. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Ko pojede



ono što padne sa sofre, živjet će u izobilju i bit će blagoslovljen u svome potomstvu.'' Hranu koja ostane među zubima treba iščačkati i ne gutati je, osim onekoju jezikom dohvati. Ono što izvadi čačkalicom treba baciti. Takon svega togatreba usta promućkati, jer se tako prenosi od ehlu-l-bejta, a.s., (Pejgamberove uže

porodice). Posudu nakon jela treba oblizati te popiti vodu iz nje. Neki kažu: ''Ko

obliže zdjelu, opere unutrašnjost vodom, te tu vodu popije, kao da je robaoslobodio.'' A mrve (nakon jela) su mehrovi (vjenčani darovi) za džennetske hurije.Dalje, treba srcem zahvaliti na opskrbi koju je Allah dao, priznavajući je Njegovimnimetom (blagodaću). Uzvišeni, Allah kaže: ''Jedite ukusna jela koja smo vampodarili i budite Allahu zahvalni'' (El-Beqare, 172.).

Kada se god pojede kakva halal hrana treba reći: ''Hvala Allahu s čijim se nimetomupotpunjavaju dobra djela i spušta blagoslov. Bože, nahrani nas lijepim i učina nasdobrima!'' A ako se pojede šta sumnjivao treba reći: ''Hvala Allahu u svakoj prilici.Bože, ne učini nam je (ovu hranu) uzrokom za jačanje neposluha prema Tebi!''

Nakon jela treba proučiti suru ''Ihlas'' i suru ''Qurejš'' i ne ustajati sa sofre dok seona ne digne. Ako se jede kod nekoga drugog treba dovu za njega proučitigovoreći: ''Bože, povećaj njegov hajr i bereket (blagoslov) mu daj u onome čime siga opskrbio, i olakšaj mu da (u toj opskrbi) učini kakva hajra, i čini ga zadovoljnimonim što si mu Ti dao, i učini nas zajedno sa njim od onih koji su zahvalni!'' A akočovjek jede kod kakve skupine ljudi neka kaže: ''Iftarili se kod vas postači, i vašuhranu jeli oni čestiti, i meleki na vas salavate donosili!'' Kod jedenja kakvesumnjive hrane treba štio više istigfar donositi i iskazivati radi tog čina (jedenjatakve hrane) žalost, e da bi suzama svojim, i žalošću svojom, ugasio žestinu vatre

koja se rasplamsava, a to sve jer Poslanik, s.a.v.s., veli: ''Meso koje je izraslo naharamu, pa za njega je samo Vatra.'' Nije isti onaj koji jede i plače kao onaj koji

jede zabavljajući se. A nakon pijenja mlijeka treba reći: ''Bože, balagoslovi opskrbukoju si nam podario i uvećaj nam je!'' A ako se pojede šta drugo treba reći: ''Bože,

blagoslovi opskrbu koju si nam podario i opskrbi nas onim najbolji iz nje!'' Vidimoda je Poslanik, s.a.v.s., posebnom dovom specificirao mlijeko, i to zbog njegoveopće koristi. Općenito, nakon jela je poželjno proučiti: ''Hvala Allahu koji nas jenahranio, napojio, zadovoljio i utočište dao, našem Gospodinu i Gospodaru. O Tikoji si dostatan od svega drugog i bez kojeg ništa drugo nije dostatno, nahranio si

nakon gladi i sigurnost nakon straha dao, pa Tebi neka je Hvala! Utočište klonulomdaješ, i upučuješ iz zablude, i vadiš iz siromaštva, pa Tebi neka je mnoga Hvala,ona neprestana, lijepa, korisna i blagoslovljena, kao što to Tebi priliči i kao štozaslužuješ. Bože, nahranio si nas lijepim, pa učini nas dobrima, i učini nam je(hranu) kao ispomoć na putu poslušnosti Tebi, a utičemo se da nam ona budeoslonac za nepokornost Tebi.''

Što se pak tiče pranja ruku išnānom (potašom) to treba činiti tako da se išnān uzmeu lijevu ruku pa prvo očiste tri prsta desne ruke (kojima se jede), pa zatim očisteusne, te isto temeljito učini i sa ustima, a da bi se nakon toga ruke oprale vodom.Potom treba ponovo očistiti suhim išnānom prste s vanjske i unutrašnje strane.

Poglavlje 2 »





O FADILETIMA I NAČINU GRUPNOG PRISTUPANJA OBJEDU

Sedam je osnovnih pravila:

1. Da se nikada ne posegne za prvim zalogajem prije nego što to učini onaj koji jedostojniji od nas, a to je onaj najstariji među nama, ili čija je čast najveća međunama, osim ako je on taj koji predvodi jelo (domaćin). U tom slučaju ne trebaodugovlačiti s jelom ako se već požudno gleda prema njemu, i ako se već skupiosvijet.

2.Prilikom jedenja ne treba šutjeti, jer je to običaj nemuslimanskih naroda, većtreba progovoriti koju pametnu riječ, ispričati kakvo korisno kazivanje u vezi shranom ili nečim drugim.

3.Da se uljudno ponaša s onim do njega, a s kojim zajedno jede iz posude, te da ne

jede više nego što mu je to običaj, jer je to zabranjeno, osim ako mu drug do njegato ne dozvoli, bez obzira što je hrana podijeljena među svim. Treba pokazatinesebičnost, i ne jesti dvije datule odjednom, osim ako tako i ostali ne rade, ili akomu izun (odobrenje) daju za takvo što. Ako mu drug do njega malo jede, treba gaokuražiti da uzme više, te mu reči: ''Jedi!'', međutim, to ne treba ponavljati više odtri puta jer bi to bilo pretjerivanje. Kada bi se Poslaniku, s.a.v.s., šta reklo tri puta,ne bi čekao da mu se to ponovi i četvrti put, a on sam je imao običaj ponavljati svojgovor tri puta, i nije od edeba da se to čini više od toga. S druge strane, zabranjeno

je kleti koga ne bi li uzeo više (npr. ''Bogati, uzmi još!'').

4.Ne treba svojim ponašanjem tjerati nekoga da ti kaže: ''Jedi!'' Neki uglednicikažu: ''Najbolji za sofrom su oni koji svome drugu, ne huškajući ga da jede,neprijatnosti ne pričinjavaju, i koji ga ne opterećuju teškom pričom.'' Dalje, ne trebase ustručavati nekog dijela hrane, misleći da bi to drugi volio, već se treba ponašatiuobičajeno, jer bi u protivnom to bila izvještačenost tj. treba se ponašati kao kadasam jede. Međutim, i tada je poželjno da kontroliše svoj nefs, e da se ne bi morao udruštvu ponašati izvještačeno. Tako, lijepo je ipak i malo kurtoazije pokazati, pasmanjiti sa svojim obrokom, uvažavajući i potrbe drugih, i to u slučaju kadaokolnosti to iziskuju (primjerice kada nema dovoljno hrane). Također, nije

pokuđeno da čovjek pojede i više nego što mu je to običaj s ciljem da potakne svojedrugove oko sofre. Naprotiv, to je čak i pohvalno. Ibn El-Mubārek, da bi ugodiosvojim prijateljima, iznosio bi im najbolje datule govoreći: ''Ko najviše pojede datću mu za svaku košpicu po jedan dirhem!'' Kasnije bi prebrojao košpice i isplationovac, a sve to ne bi li otklonio stid od gostiju, i ne bi li im povećao volju i radost.A Dža'fer b. Muhammed, r.a., je govorio da su mu najdraži oni prijatelji koji kodnjega najviše pojedu kada ih pozove na gozbu, i koji ga tjeraju da im se u tome i on

pridruži. Sve ovo ukazuje da se prilikom objeda treba ponašati prirodno a neizvještačeno. A Dža'fer, r.a., kaže i to da se ljubav čovjeka prema prijatelju ogleda

po tome kako ovaj jede kod njegove kuće.



5.Nije pokuđeno ruke prati iz leđena. Ako jede sam može se u njega iskašljati,međutim, ako je u društvu, to treba izbjegavati. Ako mu neko ikram čineći, prineseleđen, ne treba da ga odbije. Jedne prilike su se Enes b. Mālik i Sābit El-Bennāni,r.a., sastali da zajedno jedu pa Enes prinese Sābitu leđen a ovaj to odbi pa mu Enesreče: ''Ako ti tvoj brat kakav ikram učini ti to primi i ne odbijaj, jer se time i Allahu

ikram čini.'' Prenosi se da je Hārūn Er-Rešīd pozvao u goste Ebū Mu'āviju Ed-Darīra pa mu Er-Rešīd poli vodom u leđen. Kada je završio reče mu: ''O EbuMu'avija, znaš li ko ti je poljevao da opereš ruke?'' Odgovori: ''Ne znam.'' Reče:''Poljevao ti emīru-l-mu'minīn (halifa).'' Mu'āvija reče: ''O emīru-l-mu'minīn, ti siikram znanju učinio, i obilno ga nagradio pa Allah i tebe obilno nagradio i ikram tiučinio kao što si ti to znanju i njegovim nosiocima iskazao!''

6.Nije pokuđeno da se u isto vrjeme više osoba služi istim leđenom, pa to je i bližeskrušenosti, a i brže ide. Ako se, međutim, ne radi tako, onda ne treba da svako

ponaosob poljeva vodu, već je treba skupiti u (jednom) leđenu. Poslanik , s.a.v.s.,kaže: ''Sastavite vaša pranja, Allah vas sjedinio!'' Kaže se da se ovim hadisomupravo na to misli. A Omer b. 'Abdu-l-'Azīz je pisao u razne krajeve svoga carstva:''Neka se ne diže leđen ispred ljudi sve dok se do vrha ne napuni. Pa nemojteoponašati nevjerničke narode!'' A Ibn Mes'ūd je rekao: ''Svi zajedno u jednomleđenu ruke perite i ne slijedite običaje drugih naroda!''

7.Prema nekima, sluga koji poljeva, ne bi trebao raditi to stojeći, već je bolje da toobavlja sjedeći jer je je to bliže skromnosti. Međutim, neki drugi će reći da ne bitrebao to on obavljati sjedeći. Naime, prenosi se da je neko sjedeći poljevao svome

slugi, koji je također čučao, pa sluga ustade a ovaj upita: ''Zašto si ustao?'' Reče:''Jedan od nas dvojice mora stajati, jer tako je lakše za poljevanje i pranje a i bliže jeskrušenosti onoga koji poljeva.'' Ako on ima nijet da hizmet učini, a ne da se oholi,

pa i običaj je da se tako radi.

Ukratko, u vezi s leđenom, nekoliko je adaba:

Da se ne pljuje u njega.Da se prvo ponudi najdostojnijem.Da ga se primi ako ga se ponudi.Da kruži s desne strane.Da se zajedno upotrebljava.Da se sva voda u njemu skuplja.Da sluga koji poljeva to radi stojeći.h. Da vodu iz usta kulturno izbaci, kao i sa ruku da je nježno odstrani, a ne da

prska naokolo i po drugovima svojim.i. Da domaćin lično poljeva gostima svojim. Tako je radio i Malik Šafiji, r.a.,

kada mu je Šafija prvi put došao u posjetu. Tada mu je Malik rekao: ''Nemojda te čudi to što vidiš da radim, jer hizmet učiniti gostu je farz!''

1. Ne treba jedan drugog nadgledati prilikom jela i biti njihov nadzornik, pa daradi toga stid osjete, već treba što više preda se gledati. Dalje, ne treba prekidati



s jelom prije nego što i ostali završe tj. ako ostali žele još jesti, već treba polahkouzimati mali zalogaj po zalogaj sve dok i ostali ne završe s jelom. Ako mu jeinače običaj da malo jede onda na samom početku treba veoma malo i polahkouzimati hranu da bi se onda na kraju mogao pridružiti ostalima. Tako su radili imnogi ashabi , r.a.. Ako već ima neki razlog zbog kojeg ne može jesti, u tom

slučaju treba da se ispriča svojim drugovima, e da se ne bi i oni počeliustručavati.2. Da ne radi ono što se drugima gadi kao što je zavaljivanje ruku u zdjelu i

proturanje glave prema hrani prilikom stavljanja zalogaja u usta. Ako mu štaizađe iz usta, treba da okrene glavu od sofre i da to očisti lijevom rukom.Mastan zalogaj ne treba umakati u sirče, niti obratno, jer se to sigurno gadiostalima. Također, zalogaj koji je otkinuo zubima, njegov ostatak ne trebaumakati u umak ili sirče (kojeg i ostali koriste). I na kraju, neka ne zbori govorau kojem su kakve gadosti.

Poglavlje 3 »

ADABI POSLUŽIVANJA POSJ ETIOCA

U prinošenju hrane braći (prijateljima) je veliki fadilet. Dža'fer b. Muhammed, r.a., je rekao: ''Kada ste s prijateljima oko sofre, odužite to vrijeme, jer za te trenutkevašeg života nećete biti pitani (na Sudnjem danu).'' A El-Hasan, r.a., kaže: ''Sve štočovjek potroši na sebe, svoje roditelje ili već nekog drugog, bit će pitan za to (na

Sudnjem danu), osim za ono što potroši radi brata-prijatelja da bi ga ugostio, jer seAllah stidi da mu za to račun sviđa.'' Sve ovo ide uz Tradiciju koja se prenosi u vezis hranom. Tako Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Meleki neprestano čine na vas salavat svedok se sofra ne p.'' Prenosi se da je jedan učenjak iz Horasana prinosio gostimahrane više nego što bi mogli pojesti govoreći: ''Poslanik , s.a.v.s., veli: 'Kada sedignu ruke sa jela, onaj koji pojede ono što je ostalo neće biti pitan za to', pa javolim da vam mnogo iznesem, e da bi pojeli na kraju ono što ostane. A u hadisu seveli: ''Čovjek neće biti pitan za ono što pojede sa svojom braćom (u vjeri).'' Zato je

jedan čovjek u društvu mnogo jeo a sam ponaosob sasvim malo. U jedno drugom

hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Za tri stvari čovjek neće biti pitan: Za onošto pojede na sehur, za ono čime se iftari i ono što pojede sa prijateljima.'' A Alija ,r.a., kaže: ''Draže mi je skupiti prijatelje oko sa'ja (mjera za težinu) hrane nego robaosloboditi.'' A Ibn Omer, r.a., bi govorio: ''Ko ikram čovjeku učini, dobrim će muse učiniti opskrba na putu i darežljivost prema drugovima mu.'' A ashabi , r.a., sugovorili: ''Skupiti se oko sofre je od moralnih vrednota''. Tako su se oni skupljali dazajedno uče Qur'an, a ne bi se razišli dok ne bi šta prezalogajili. Kaže se da sijelo

prijatelja na kojem vlada prijaznost i lijepo ponašanje nije od dunjalučkih stvari. Au hadisi-qudsiju se veli da će se Uzvišeni Allah obratiti čovjeku ovim riječima: ''Osine Ademov, bio sam gladan pa me nisi nahranio!'' Čovjek će reči: ''Kako da tenahranim kad si Ti Gospodar svjetova?!'', pa će Allah reći: ''Tvoj brat musliman je

bio gladan pa ga nisi nahranio. Da si ga nahranio, nahranio bi i Mene.''





Pejgamber, s.a.v.s., kaže: ''Kada vam dođe neko u posjetu, ikram mu iskažite!'', atakođer veli i ovo: ''Zaista u džennetu ima kuća čija se vanjština vidi s unutrašnjestrane i unutrašnjost s vanjske strane. One su za onoga koji blago govori, hranudaje i noću klanja kad ostali svijet spava.'' A Poslanik , s.a.v.s., kaže i: ''Najboljimeđu vama su oni koji nahrane.'', a na drugom mjestu veli: ''Ko nahrani brata

(muslimana) sve dok se ovaj ne zasiti, i ko ga napoji sve dok žeđ ne ugasi, tog ćeAllah od Vatre udaljiti na razdaljinu od sedam hendeka (rovova), a razdaljinaizmeđu svakog hendeka je pet stotina godina.''

Što se tiče samih adaba, njih djelimo na one vezane uz prispjeće (na gozbu), i onevezane uz samo prinošenje jemeka (jela).

ADABI PRISPJEĆA

Što se tiče prispjeća, nije sunnet da se namjerno iščekuje vrijeme objeda, pa onda

nekome bahne, jer je to ''prepadanje'', a ono je zabranjeno. Uzvišeni, Allah kaže:''Ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam dozvoli, a ne da zrakate uhranu'' (El-Ahzab, 53.) tj. iščekujete vrijeme objeda. U hadisu se kaže: ''Ko krenena kakvu gozbu nepozvan, njegovi koraci (ka njoj) su griješni i ono što pojede mu

je haram.'' Međutim, ako se neko slučajno zadesi kod nekoga upravo u vrijemeobjeda, u tom slučaju također ne treba ništa da jede, osim u slučaju da mu domaćinto dozvoli. Ako mu se kaže da i on šta pojede, treba da procjeni da li mu se to kažeiz ljubavi prema njemu (tj. iz srca) ili pak iz kurtoazije. U prvom slučaju treba dauzme a u drugom slučaju treba da se ispriča. Međutim ako je čovjek gladan, pa ode

prijatelju da ga ovaj nahrani, ali ne iščekujući vrijeme objeda, pa u tome nema ništaloše. Tako su se jedne prilike Poslanik, s.a.v.s., Ebu Bekr, r.a., i Omer, r.a., uputilikući Ebu-l-Hejsema ibnu-t-Tejhāna i Ebu-l-Ejjūba El-Ensarije s ciljem da šta

pojedu jer su bili prilično gladni. Prispjeće u ovakvim okolnostima može donijetisamo sevape onome kome se dođe, a to je bio i običaj kod selefa (prve generacijemuslimana). Tako je 'Awn b. 'Abdullāh El-Mes'ūdi imao tri stotine i šezdeset

prijatelja, i svaki dan bi odlazio jednom od njih. Drugi jedan ih je imao trideset, isvakom od njih bi mjesečno odlazio, dok ih je jedan imao sedam, svakom od njihodlazeći heftično.

Ako čovjek uđe u kuću a ne zatekne domačina, ali bude siguran u njegovo prijateljstvo i bude uvjeren da će (domaćin) biti sretan ako šta uzme od hrane, utom slučaju mu je dozvoljeno sjesti jesti i bez izuna (dozvole) jer je svrha izunazadovoljstvo, osobito kada je u pitanju hrana. Koliko ima samo onih koji neštoverbalno dozvole, pa se čak na to i zakunu, ali srce to ne čini, pa mu hranu njegovuna mekruh (pokuđen) način pojede. S druge strane, koliko je samo onih koji suodsutni i čiji se izun jezikom ne čuje, ali mu hranu njegovu pojede onaj koga onvoli. Pa i Allah, dž.š., kaže: ''...ili prijatelj vaš'' (En-Nur, 61.). Poslanik, s.a.v.s., je

jedne prilike ušao u kuću Berīre i tom prilikom pojeo nešto od hrane, a Berīra je

bila odsutna. Hrana je bila od sadake, pa reče: ''Stiže sadaka na pravo mjesto!'', asve to jer je znao da će će je to obradovati. Zato je i dozvoljeno ući u kuću bezizuna ako se zna da bi u svakom slučaju bilo dozvoljeno da uđe, u protivnom, ne.



Muhammed b. Wasi' je ulazio sa svojim prijateljima u kuću Hasanovu jedući u njoj bez čekanja izuna. Kada bi se Hasan pojavio to bi ga veoma obradovalo govoreći:''Tako treba!'' A prenosi se da je Hasan, r.a., stojeći jeo sa stola nekog bakalara na

pijaci, uzimajući s jedne strane smokve, a s druge suhe datule, pa mu Hišām reče:''Šta se to s tobom desilo o Ebū Se'īd, uzimaš tuđi imetak bez izuna!'', pa mu Hasan

reče: ''O neznalico, prouči mi ajet o jelu!'', te ga on prouči, sve do riječi ''ili vašegprijatelja'', te ga upita: ''O Ebū Se'īd, šta se misli pod prijateljem?'' Hasan reče: ''To je onaj kome svoju dušu povjeriš i srce otvoriš.'' Tako su se jedne prilike neki ljudizaputili kući Sufjāna Es-Sewrija pa ga ne zatekoše doma, ali otvoriše vrata, uđoše ukuću, postaviše sofru i počeše jesti, kad eto ti Sufjāna kako dolazi govoreći:''Podsjetili ste me na ahlak (ćudoređe) selefa. Takvi su i oni bili.'' Tako se isto pričakako su neki ljudi došli jednom od tabiina (generacija nakon ashaba) pa im on neimade šta iznijeti te se uputi kući jednog svog prijatelja ali ga ne nađe kod kuće.Međutim, on uđe u kuću i zateće pun lonac već zgotovljene hrane i tek pečenogahljeba, pa sve to uze i ponese sa sobom, e da bi imao čime počastiti goste govorećiim: ''Jedite!'' Kada mu se prijatelj vratio kući vidje da nema ništa, pa mu rekoše:''To ti je uzeo taj i taj,'' a on na to reče: ''Dobru je stvar učinio,'' a kada ga je sreoreče mu: ''Ako se vrate (tvoji gosti) i ti se vrati (meni).''

Eto, upoznali smo se sa adabima prispjeća (na gozbu, jelo i sl.)

ADABI PRINOŠENJA (TAQDīM) HRANE

Što se tiče adaba prinošenja, pa na prvom mjestu je izbjegavanje preopterećenja

(prezaduživanja), već treba iznijeti ono što se ima u kući. Ako nema ništa, pa netreba radi toga u zajam nešto uzimati, i da time sebi neprijatnosti prouzrokuje. Akoima šta u kući, a to mu je prijeko potrebno, također, i to se ne mora iznositi. Neko

je ušao kod nekakvog pobožnjaka, a ovaj jede, pa mu reče: ''Da sam uzeo šta nazajam i tebe bih nahranio.'' Neki od selefa tumačeći tekelluf (preopterećenje i

prezaduženje) kažu da je to da gostu prineseš ono što inače ti ne jedeš, ili da mu prineseš kakva skupocjena i delikates jela. El-Fudejl je govorio: ''Ljudi presjecajuveze tekellufom, čovjek pozove prijatelja pa se preoptereti i prezaduži, te ga timeodvrati da mu ponovo dođe.'' Neko je rekao: ''Svejedno mi je ko će mi od prijatelja

doći. U svakom slučaju se ne prezadužujem, već iznesem ono što imam, jer da se prezadužim, omrznuo bi mu time da mi ponovo dođe i dosadan bih mu postao.''Također se bilježi da je neko rekao: ''Posjećivao sam jednog svog prijatelja a on se

prezaduživao (da bi mi ugodio), pa mu ja jednom rekoh: ''Ti ovo kad si sam ne jedeš, pa neću ni ja. Šta nam fali da jedemo ono što ima? Ili ćeš prestati satekellufom, ili ću ti ja prestati dolaziti!, pa je prestao sa tekellufom, i naše

prijateljstvo se samo poradi toga produžilo.''

Od tekellufa je i to de se iznese sve što ima u kući te time našteti svojoj porodici iuznemire njihova srca. Prenosi se kako je neki čovjek pozvao Aliju , r.a., da mu

dođe u goste, pa mu on reče: ''Doći ću ti pod tri uvjeta: Da (radi mene) ne ideš na pijacu, da (radi mene) ne štediš ono što imaš u kući te da mojim dolaskom neopteretiš svoju porodicu.'' Neki čovjek je iznosio (gostima) od svega što ima u kući.



Neko je tako rekao: ''Došli smo Džābir b. 'Abdullāhu pa nam on iznhljeb i sirčegovoreći: ''Da nije zabranjen tekelluf ja bih vam iznio i više.'' A neko kaže: ''Kada tise dođe u goste, iznesi ono što imaš, a kada ti pozoveš, tad ne štedi!'' Selman veli:''Poslanik, s.a.v.s., nam je naredio da se radi gosta ne izlažemo velikom trošku, većda iznesemo ono što imamo.'' Prenosi se kako su Vjerovjesnika Jūnusa , s.a.v.s.,

posjetili prijatelji pa im on iznese kostiju s mesom i povrča kojeg je sam uzgojio, tereče: ''Jedite!, da nije Allah prokleo one koji se preopterećuju (bespotrebno izdajutrošku), i ja bih se izdao trošku.'' Prenosi se kako je Enes b. Mālik, r.a., a i drugiashabi, iznosili (gostima) od onoga što su imali od suhog mesa s kosti i suhihdatula, govoreći: ''Ne znamo ko će nositi veći teret; onaj koji omalovažava ono štomu se iznese, ili onaj koji prezire ono što ima za iznijeti.''

Na drugom mjestu je da posjetilac (gost) ništa ne predlaže šta bi volio da mu seiznese jer bi to možda moglo biti teško domaćinu. Ako mu domaćin ponudi da biraizmeđu dvije vrste hrane, treba da izabere onu lakšu. Takav je sunnet. U Predaji sekaže da Poslaniku, s.a.v.s., nije ponuđeno da bira između dvije stvari, a da on ne biizabrao lakšu.'' Pripovjeda El-A'meš kako je Ebū Wā'il rekao: ''Krenuo sam jednomsa svojim prijateljem u posjetu Sulejmanu, pa nam Sulejman iznese ječmenoghljeba i krupno mljevene soli, a moj drug reče: ''Da je uz ovu sol malo i sa'tera(vrsta začina – čubra, majčina dušica), bilo bi ukusnije! Sulejman izađe iz kuće,založi svoj ibrik, te za te pare kupi sa'tera. Kada smo završili s jelom, reče ovaj mojdrug: ''Hvala Allahu koji nas je učinio zadovoljnim s onim čime nas je opskrbio'', aSulejman reče: ''Da si ti bio zadovoljan svojom opskrbom ne bi sad moj ibrik biozaložen.'' Ovo sve se odnosi na slučajeve kada smo sigurno da će naši prohtjevi

pričiniti poteškoću domaćinu, u protivnom, može se nešto i predložiti (od jela).Tako je radio i Šafija , r.a., kada je došao u posjetu Za'feraniju u Bagdad. Naime,Za'ferani je svakog dana zapisivao na papir šta treba da se kuha, te potom tucedulju davao sluškinji. Jednog dana je Šafija svojom rukom nešto dopisao od jelana papir. Kada je Za'ferani vidio da se još nešto drugo od jela sprema, negodova ireče: ''Nisam ovako naredio!'', pa mu neko prinese onaj papir. Kad vidje Šafijinrukopis, obradova se, i zbog tog Šafijinog prijedloga oslobodi jednu robinju. A EbūBekr El-Kettāni pripovjeda: ''Došao sam jednom kod Es-Sirrija, a on izneseudrobljene čorbe, pa pola presu u posudu. Ja mu rekoh: 'Što to radiš kad mogu sve

to odjednom pojesti?', a on se nasmija i reče: ''Ovo ti je bolje nego da hadždžučiniš.'' Neki kažu: ''Jedenja je tri vrste: Jedenje sa siromasima, iz pažnje premanjima, jedenje s prijateljima, iz radošću s njima, te jedenje sa dunjalučarima, i to izedeba.''

Treći edeb je da domaćin potiče gosta i od njega traži prijedloge, bez obzira kolikonjegova duša bila tome sklona. To je lijepo. U tome ima nagrade i velikog fadileta.Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Ko prepozna kod prijatelja kakvu čežnju, bit će muoprošteno, i ko obveseli brata – mu'mina, obveselio je Allaha.'' A Džabir prenosikako je Pejgamber, s.a.v.s., je rekao i ovo: ''Ko osladi prijatelja u onome što ovajželi, Allah će mu upisati 100 000 sevapa, i izbrisati 100 000 grijeha, i podići ga za100 000 deređa (stepeni), i nahraniti ga iz tri dženneta, dženneti Firdevsa, dženneti'Adna i dženneti Hulda.''



Četvrti edeb je da domaćin nikad ne pita (gosta): ''Hoćeš da ti šta iznesem?'', većako ima nijet, treba da mu iznese. Es-Sewrī kaže: ''Kada ti dođe brat (prijatelj)nemoj mu reći: ''Hoćeš šta pojesti?'', ili: ''Da ti šta iznesem?'', već mu iznesi, pa ako

pojede, pojede. U suprotnom, digni sofru.'' Ako domaćin nema nijet ništa iznijeti,onda neka pred gostom ne pominje hranu, i ne opisuje je. Es-Sewrī kaže: ''Ako ne

želiš nahraniti ukućane hranom koju inače ti jedeš, pa nemoj im je ni spominjati, aniti pokazivati.'' Neke sufije kažu: ''Kada vam dođu siromasi, nahranite ih; kadavam dođu učenjaci, pitajte ih (iskoristite njihovo znanje) a kada vam dođu kakviučači Qur'ana, uputite ih ka mihrabu.''

Poglavlje 4 »

ADABI UGOŠČAVANJA

Šest je pretpostavki vezanih uz adabe ugošćavanja: Poziv (na gozbu i sl.), odaziv, prispjeće, prinošenje hrane, sam objed te odlazak (sa gozbe).

Osvrnimo se prvo na fadilete ugoščavanja kao takvog.

Poslanik , s.a.v.s., kaže: ''Nemojte se preopterećivati pred gostom, pa da ga timenaljutite, jer tko naljuti gosta, taj je i Allaha naljutio, a tko naljuti Allaha, pa i Allahse na njega naljuti.'' Također, Poslanik, s.a.v.s., kaže i ovo: ''Ko ne ugošćuje, pa utakvom nema hajra (dobra).'' Jedne prilike je Poslanik, s.a.v.s., prolazio porednekog čovjeka koji je imao mnogo deva i krava, ali ga ovaj ne ugosti, pa prođe

pored neke žene koja je imala nekoloko ovčica, ali ga ona ugosti zaklavši jednu odnjih. Poslanik , s.a.v.s., reče: ''Pogledajte ovo dvoje (tog čovjeka i ovu ženu)!Ljudske moralne osobine su u Allahovoj ruci, pa kome On želi da podari lijepahlak (moral), On to i učini.'' Štićenik Poslanikov, s.a.v.s., Ebu Rafi' pripovjeda:''Jedne prilike je Poslaniku, s.a.v.s., došao neki gost, pa mi reče: 'Otiđi tom i tom

jevreju i reci mu da mi je došao gost, te zatraži od njega da mi pozajmi nešto brašnado mjeseca redžeba.' Jevrej mi reče: 'Tako mi Boga, mogu mu dati samo uz zajam!'

Obavijestih Poslanika , s.a.v.s., o tome, a on mi reče: ''Tako mi Allaha ja sam emīn(povjerljivi) na Nebu, emīn na Zemlji, pa kada bi mi šta pozajmio, ja bih mu tovratio. Otiđi s ovim mojim štitom i založi ga kod njega!'' A Vjerovjesnik IbrahimEl-Halīl, s.a.v.s., kada bi htjeo jesti, izađi bi na udaljenost od milju, ili čak dvije,tražeći s kim bi jeo. Zato su ga i zvali Ebu-d-Dīfān (Ugoščivać). Taj njegov nijet sei dan danas njeguje u mjestu njegova mezara, gdje ne prođe ni jedna noć a da kodnjega ne jede skupina između tri i deset ljudi, pa čak i do stotinu. Oni koji tamo

borave kažu da ne prođe ni jedna noć a da neko ne bude ugošćen. Jedne prilike jeneko upitao Poslanika , s.a.v.s.,: ''Šta je to iman (vjera)?'' On reče: ''Nahraniti i širiti

selam.'' Poslanik, s.a.v.s., veli i ovo: ''Keffareti (za grijehe) i deredže se postižu pružanjem hrane i noćnim namazom kad svi ostali spavaju.'' Upitan je Poslanik ,s.a.v.s., o hadždžu koji je kod Allaha primljen, pa reče: ''Nahraniti hranom i blag





govor.'' A Enes, r.a., kaže: ''Kuću u koju gost ne ulazi, ne ulaze ni meleci.''Prenesene predaje koje govore o fadiletima usluživanja hranom su neizbrojive, pa

prozborimo sada nešto o njegovim adabima.

ADABI POZIVA

Onaj koji poziva u goste treba da gleda da to budu čestiti ljudi, a ne kojekakve propalice. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Čestiti jeli hranu tvoju!'', obračajući se čovjekukoji je pozvao neke ljude u goste. A Poslanik, s.a.v.s., kaže i ovo: ''Jedi samo odčestitih, a i tvoju hranu neka jedu samo čestiti!'' Posebno treba paziti da se pozovusiromasi, a ne bogataši. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Najgora gozba je svadbena gozbana koju se pozovu samo bogataši a ne i sirotinja.'' Treba paziti i na to da se nezaobiđe rodbina (kod poziva), jer bi to bilo neprimjereno, a u tome je i kidanjerodbinskih veza. Također, treba voditi računa i o redu na koji se pozivaju prijatelji i

poznanici jer zbog davanja prednosti jednima može biti nelagodno drugima. Dalje,

poziv ne smije biti radi rijaluka (da bi te svijet vidio) i oholjenja, već radinaklonosti svojoj braći - prijateljima, sljeđenja Poslanikova, s.a.v.s., sunneta te radiunošenja radosti u srca vjernika. Ne treba zvati onoga za koga zna da će mu se bititeško odazvati te mu bude neprijatno uz prisutne zvanice a zbog već nekognjegovog razloga. Treba zvati samo onoga čiji će mu odaziv biti drag. Sufjan veli:''Grijeh je pozvati nekoga na jelo a da mu odaziv bude mrzak, a dvostruki je grijehako se ovaj još i odazove'', jer ga je natjerao da jede mrsko, a da je to ovaj zano, pane bi ni jeo. Nahraniti čestita čovjeka je ispomoć u bogobojaznosti, a nahranitigriješnika je ispomoć u grijehu. Reče jednom jedan krojač Ibnu-l-Mubāreku: ''Ja

krojim odjeću carevima pa šta misliš da li time pomažem zulumćare?'' Reče: ''Ne, pomagač zulumćara je onaj od kojeg ti kupuješ konac i iglu, a ti, pa ti si većzulumćar.''

Što se tiče odaziva, on je pritvrđeni sunnet. Neki kažu da je on u nekim slučajevimačak i vadžib. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Da sam pozvan u Kura', ja bih se odazvao.''

ADABI ODAZIVA

Odaziv se sastoji od pet adaba:

1.Da se prilikom odaziva ne gleda ko je bogat a ko siromašan jer bi to bilooholjenje, a ono je zabranjeno. Zato se neki čovjek u potpunosti ustručavao bilokakva odaziva govoreći: ''Iščekivanje čorbe je poniženje'', dok neko drugi kaže:''Kad proturim ruku ka nečijoj časi pa time se samo ponižavam''. Od onih koji seohole su i oni koji se odazivaju samo bogatašima a ne i sirotinji. To je suprotnosunnetu. Poslanik, s.a.v.s., se odazivao i pozivu roba i pozivu siromaha. Jedne

prilike je El-Hasan b. 'Ali, r.a., prošao pored nekakve grupe siromaha koji prosekraj puta. Siromasi staviše svoje čase u pijesak i počeše jesti. El-Hasan , r.a., je bio

na mazgi, pa im nazva selam a oni mu doviknuše: ''Dedera i ti o sine Poslanikove,s.a.v.s., kćeri prezalogaji šta sa nama!'' On im reče:''Hoću, Allah zaista ne voli onekoji se ohole,'' te on siđe s jahalice, sjede sa njima na zemlju i uze da jede. Na kraju



im ponovo nazva selam, i uzjahavši, reče: ''Ja sam se vama odazvao pa se i vi meniodazovite!'' Oni rekoše: ''Hoćemo!'' El-Hasan, r.a., im odredi kad da dođu, a kaddođoše, iznese pred njih delikates hranu i sjede opet da sa njima jede. Što se pak tiče riječi onoga koji kaže: ''Kome proturim ruku ka njegovoj časi pa time se samo

ponižavam, neki kažu da je to suprotno sunnetu. Međutim, nije tako, jer se

ponižava samo ako onome koji zove nije drag odaziv, i kome je to ''nabijanje nanos'' (za učinjeno dobro). Sam Pejgamber, s.a.v.s., se odazivao i onda kada je znaoda mu to može biti ''nabijeno na nos'', a on je to smatrao čašču i bogatstvom za sebena ovom i onom svijetu. Sve se to razlikuje shodno datim okolnostima. Ko smatrada onaj koji ga poziva to radi iz muke, oholosti, ili pak tekellufa, pa u tom slučaju jesunnet ne odazvati se, već se treba ispričati, tj. ''izmisliti'' razlog nedolaska. Zato ćeneke sufije reči: ''Ne odazivaj se osim onom koji je svjestan da ćeš ti jesti svoj rizq(opskrbu), i da će ti dati samo ono što je ustvari tvoja vrsta depozita kod njega, ikoji vidi čast u tome što ti taj ''depozit'' uzimaš od njega. A Sirrī Es-Seqatī, r.a.,kaže: ''Ah onom zalogaju za kojeg kod Allaha nema šta da ga prati (od sevapa)...''Kada onaj koji je pozvan vidi da u pozivu nema neke krnjavosti, pa tada ne treba

poziv odbiti. Ebu Turāb En-Nahšebī pripovjeda: ''Ponuđena mi je hrana pa je jaodbih te od gladi stradavah četrnaest dana. Spoznao sam da mi je to bila kazna.''

Neko je rekao Ma'rūf El-Kerhiju, r.a.,: ''Je li se odazivaš svakom ko te pozove?'', aon mu reče: ''Ja sam gost. Odsjedam gdje sam pozvan.''

2.Ne treba se ustručavati odaziva zbog velike udaljenosti, kao što ne treba gledati nina materijalno stanje onoga koji poziva a niti njegov ugled. Svaka razdaljina kojase može podnijeti nije razlog za odbijanje poziva. Zbog toga se i kaže u Tevratu ili

već nekoj drugoj knjizi: ''Idi na razdaljinu do jedne milje da bi obišao bolesnika, dodvije milje da bi prisustvovao đenazi, do tri milje da bi se odazvao pozivu (nagozbu) te do četiri milje da bi posjetio brata (u Vjeri) radi Allaha. Vidimo da je

prioritet dat odazivu i posjeti jer je u njima ispunjavanje dužnosti prema živima, ato je preče od dužnosti prema mrtvima. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Da sam pozvan uKurā' bi-l-Gamīm ja bih se odazvao,'' a to je mjesto udaljeno nekoliko milja odMedine u kojem je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike iftario za vrijeme mjesecaramazana, a kada je stigao u to mjesto, skraćivao je namaz (jer je mjesto biloveoma udaljeno).

3.Ne treba se usručavati odaziva pa makar se i postilo (neka nafila post), jer ako biodaziv obveselio njegovog prijatelja, treba prekinuti s postom. U tom slučaju nijet

prekida posta treba da bude unušenje radosti u srce njegova prijatelja. ... Sve se toodnosi na dobrovoljni post. Međutim, ako misli da u tome nije neko posebnozadovoljstvo njegovu prijatelju, ipak i u tom slučaju treba povjerovati vanjštini te

prekinuti s postom. Međutim, ako onaj koji poziva radi to iz tekellufa (na silu,izvještačeno), u tom slučaju se treba ispričati. Poslanik, s.a.v.s., je rekao onome kojise ispričao postom: ''Brat ti se namučio a ti mu kažeš da postiš!'' A Ibn 'Abbās, r.a.,veli: ''Od najvrijednijih dobročinstava je ikram gostima učiniti prinošenjem sofre(da se iftare).'' A iftar s tim nijjetom je ibadet i primjer lijepog ahlaka, a sevap mu jeiznad sevapa posta pa makar se i ne mrsilo. ...



4.Od odaziva se ipak treba suzdržati ako je riječ o sumnjivoj hrani tj. onoj u kojoj postoji šubha, kao i ako je riječ o sumnjivom mjestu, sofri itd. To isto se odnosi ina hranu koja se servira u srebrnim posudama. Treba izbjegavati i mjesta na kojimase sluša kojekakva nedozvoljena muzika (gudački instrumenti), mjesta hazaradnihigara, prostorije u kojima se po zidovima ili plafonima nalaze slike životinja, mjesta

besposličarenja itd. U ovakvim slučajevima se ne treba odazvati na gozbu. U to seubraja i poziv kakva zulumćara, inovatora u Vjeri,

5.Razvratnika (fasiqa), čovjeka ogrezlog u zlu kao i onog koji poziva radi rijalukatj. da se pokaže svijetu.

6.Da odaziv na gozbu ne bude s nijjetom (namjerom) udovoljavanja strasti zahranom upotpunjavajući time dunjalučke potrebe, već da nijet bude ahiretskanagrada tj. da nijjet bude izvršavanje sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s., kojikaže: ''Kad bih bio pozvan u Kura' ja bih se odazvao.''

Tim nijjetom se treba sačuvati ma'sijeta (grijeha) za kojeg Pejgamber, s.a.v.s.,kaže: ''Ko se ne odazove pozivu (na gozbu) taj se ogriješio i prema Allahu i prema

Njegovu Poslaniku.'' Tim činom mu nijjet treba ujedno biti i ikram (odavanje poštovanja) onome koji upućuje poziv shodno Pejgamberovim, s.a.v.s., riječima:''Ko učini ikram svome bratu (u Vjeri) kao da je ikram Allahu učinio.'' Nijjetodaziva treba da bude i unošenje radosti u srce domaćina, kako to kaže Poslanik,s.a.v.s.: ''Ko obraduje mu'mina (vjernika) kao da je Allaha obradovao.'' U svemutome treba da mu namjera, između ostalog, bude zijaret tj. jačanje međusobne

ljubavi u ime Allaha kao što to naglašava i Allahov Poslanik, s.a.v.s., ističućinužnost zijareta i iskazivanja dobrodošlice.

U svemu tome se treba čuvati lošeg mišljenja u slučaju neodaziva, oholjenja,iskvarena morala, omalovažavanja brata muslimana i sl. Jedan od časnog selefa jeznao reći: ''Volim da u svakom svom poslu imam nijjet pa čak i u pristupanju jelu i

piću.'' I sam Pejgamber, s.a.v.s., kaže: ''Djela se računaju prema namjerama, asvakom čovjeku sljeduje prema njegovu nijjetu, pa čija hidžra bude ka Allahu i

Njegovu Poslaniku ona zaista i biva hidžra ka Allahu i Njegovu Poslaniku, a čijahidžra bude ka kakvoj dunjalučkoj stvari ili ženi da bi je oženio, pa takvome hidžra

biva prema onome čemu hidžru i čini.'' Sam nijjet ima uticaja na stvari koje sumubah (kao takve dozvoljene) i pobožna djela (tā'āt), dok u zabranjenim stvarimanema uticaja. Tako ako neko ima nijjet da razgali svoje prijatelje pomažući im u

pijenju vina ili činjenju kakva drugog harama, takav nijjet nema značaja. U tomslučaju ne vrijedi maksima ''djela se računaju prema namjerama''. Isto tako, ako se

primjerice, odlaskom u boj, što je samo po sebi pobožan čin, smjera isticanje tj.rijaluk ili ratni plijen, tada se izlazi iz sfere pobožnosti. Isto je i sa stvarima koje sumubah. ...

ADABI PRISPJEĆA DOMAĆINOVOJ KUĆI I SJEDANJA OKO SOFRE



Što se tiče prispjeća od edeba je ući u kuću i nesjedati u samo pročelje tj. nanajbolje mjesto već skrušeno sačekati i vidjeti šta domaćin kaže te neprenagljivati

prije nego što sve bude spremno. Gost treba paziti da svojim ponašanjem ne izazivagužvu već bezuvjetno treba sjesti na mjesto koje mu domaćin pokaže. Naime, može

biti da je domaćin već prije u glavi odredio gdje ko treba da sjedne te bi

nepoštovanje toga moglo prouzrokovati neugodnu situaciju samom domaćinu. Akomu neko od drugih gostiju želi ikram učiniti ustajući sa svoga mjesta opet treba da budeskrušen. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Od skrušenosti prema Allahu je zadovoljstvoi sa lošijim mjestom.'' Treba izbjegavati i sjedanje naspram ulaznih vrata sobe koja

je određena za žene kao i zjakanje prema mjestu odakle se donosi hrana što bi bioznak pohlepe za hranom. Od edeba je pozdraviti i šta priupitati onoga koji sjedi

pored tebe.

Kada gost uđe u kuću domaćin treba da mu pokaže smjer kible, mjesto zahoda temjesto gdje može uzeti abdest. Tako je postupao i Malik, r.a., kada mu je u gostedošao Šafija, r.a., kojom prilikom je Malik oprao ruke prije jela i prije ostalihgostiju govoreći: ''Pranje ruku prije jela za domaćina je preče'', jer to navodi ljudena čast toga, dok na kraju jela domaćin treba da bude taj koji zadnji pere ruke jer može neko zakasniti pa da bi mu se pridružio u jelu.

Gost koji primjeti šta neprilično treba da to izmjeni ako je u mogućnosti. Usuprotnom treba na to da verbalno ukaže i udalji sa od sofre. Primjeri tihnepriličnosti su svilene prostirke, srebrne i zlatne posude, kojekakve slike pozidovima, slušanje svirke, prisustvo otkrivenih žena te ostalih nepodopština.

Ahmed, r.a., je čak rekao da ako vidi posrebrenu glavu surmedana treba da izađe. ...Također, kaže Ahmed da treba napustiti mjesto čiji su zidovi prekriveni svilenim plahtama kao što je to slučaj s Kabom. Isto je tako i s kućom koja se iznajmi a unjoj vise nedozvoljene slike tj. treba ih ukloniti ili napustiti kuću.

To što kaže Ahmed je tačno, no moramo ukazati na pitanje svilenih prostirki kojese stavljaju na zidove i uopće ukrašavanja zidova tj. da u Ahmedovom stavuzabranjenosti toga ima jedna doza podozrenja. Naime, Pejgamber, s.a.v.s., kaže:''Ovo dvoje (zlato i svila, tj. njihovo nošenje) su zabranjeni muškarcima mog

ummeta a dozvoljeno ženama.'' Ukrašavanje zidova svilenim plahtama nema veze smuškarcima. U protivnom bi i ukrašavanje Kabe bilo haram. Čak je preče takvestvari otvoreno staviti pod odredbu mubaha tj. dozvoljenog shodno riječimaUzvišenog: ''Reci, ko zabranjuje Allahove ukrase!'' (El-A'raf, 32.), osobito ako

je riječ o vremenu u kojem priliči ukrašavanje tj. ako ne pređe u adet (običaj) čiji jecilj isticanje i oholjenje. Gledanje u svilene tkanine nije zabranjeno makar ihoblačile žene a ukrašavanje zidova svilenim tkaninama spada pod taj hukm(odredbu).

ADABI PRINOŠENJA (IHDĀR) HRANE



Što se tiče prinošenja hrane ono ima pet adaba:

1. Ubrzati s iznošenjem hrane jer je u tome odavanje ikrama gostu. Pejgamber,s.a.v.s., kaže: ''Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ikram učini gostu!'' Ne trebase obazirati ako neko od pozvanih kasni tj. treba iznijeti hranu prisutnim. Pravo

prisutnih je preče od prava onih koji kasne od ugovorenog termina, osim u slučajuda je onaj koji kasni kakav siromah ili onaj kome će teško pasti to što su ovi već

počeli bez njega. U takvim slučajevima se može pričekati. Allah, dž.š., kaže: ''Da liti je doprla vijest o uvaženim (s iskazanim poštovanjem, ikramom) gostimaIbrahimovim,...'' (Ez-Zarijat, 24.) U ovom ajetu se pod riječju mukremūn (siskazanim ikramom) misli na brzo iznošenje hrane pred njih. Na to upućuju i riječiUzvišenog: ''... i neokljevajući iznese pred njih pečeno tele'' (Hud, 69.), kao iriječi Uzvišenog: ''I on (Ibrahim) pohita (raga) ukućanima svojim i donesedebelo tele.'' (Ez-Zarijat, 26.) Riječ raga znači hitro otići, dok može značiti ikrišom otići. Kaže se da je Ibrahim, a.s., ustvari donio samo jedan but od mesa a nečitavo tele. U tom slučaju se pod riječju 'idžl smjera na 'adžele (hitrinu) a ne na tele('idžl ). Hatem El-Esamm veli da je žurba šejtanov posao osim u pet stvari a sve

prema sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s.:

a. Iznošenje hrane pred gosta, b. opremanje mejta (mrtvaca),c. udavanje neudatih djevojaka,d. izmirivanje duga,e. tevba (pokajanje) nakon učinjenja grijeha.

Isto tako je mustehabb (pohvalno) požuriti sa svadbenom gozbom. Kaže se da jesvadbena gozba prvi dan sunnet, drugi dan adet (običaj) a treći dan rijaluk (isticanjeradi toga da svijet vidi).

2. Voditi računa o redosljedu iznošenja hrane. Trebalo bi prvo iznijeti voće jer je tou skladu s medicinom tj. voće je najbrže provarljiva hrana što znači da ono treba dase nađe na dnu želuca. U samom Qur'anu se išareti (ukazuje) da treba prvo voće

jesti. Allah, dž.š., kaže: ''I voća kakvog budu željeli'' (El-Waqi'a, 20.), a nakontoga Uzvišeni veli: ''i ptičijeg mesa kakvo im se prohtije.'' (El-Waqi'a, 21.)Ukratko, nakon voća bi poželjno bilo iznijeti meso i poparu. Pejgamber, s.a.v.s.,kaže: ''Vrijednost Aiše nad ostalim ženama je poput vrijednosti popare nad ostalomhranom.'' Ako se nakon svega toga iznese šta od slatka onda gozba bivaupotpunjenom. O vrijednosti iznošenja mesa svjedoči i slučaj Ibrahimov, s.a.v.s.,koji je svoje goste počastio pečenim mesom. A Uzvišeni u opisu ukusnih jela (et-tajjibāt) kaže: ''...i spustili smo vam manu i selwa,...'' (El-Beqare, 57.) Podmanom se misli na med a pod selwā na meso (prepeličije) koje je nazvano riječju

selwa jer se njime jetesellā (ar. glagol koji označava užitak) nad ostalom hranom izačinima. I Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Sejjid (gospodar) začina (priloga) je meso'', a

nakon spominjanja ajeta u kojem Uzvišeni kaže: ''...Jedite lijepa jela kojima smovas opskrbili,...'' (El-Beqare, 57.), Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Meso i slatko (slatkiši,halva i sl.) spadaju u ukusna jela (et-tajjibat).'' Ebū Sulejmān Ed-Darani, r.a., veli:



''Jedenjem tajjibāta se stiče Allahovo zadovoljstvo.'' Sve se to upotpunjuje pijenjemhladne vode i pranjem ruku mlakom vodom. El-Me'mūn kaže: ''Pijenje vode sledom čini šukr (zahvalnost Allahu) iskrenijim.'' Jedan od učevnih ljudi kaže:''Kada pozoveš braću (u Vjeri) i izneš pred njih hasremijju (vrsta jela od nezrelihdatula) i burānijju (vrsta jela od komada bravetine s jajima, sirom, artičokama i

začinima) i napojiš ih hladnom vodom upotpinio si svoju gostoljubivost.'' Jedančovjek je utrošio nešto novca na ugošćavanje prijatelja pa mu neki mudrac reče:''Nije nam to trebalo ako ti je hljeb dobar, voda hladna i sirće ljuto. To bi namsasvim bilo dovoljno.'' Neki kažu: ''Slatko nakon jela je bolje od raznovrsne hrane(slane) i zadovoljenje onim što je na sofri je bolje od iznošenja dvije vrste hrane

pride.'' Kaže se i to da meleki prisustvuju sofri na kojoj ima povrća što znači da jeto mustehabb a u čemu je ujedno i ukrašavanje sofre sa zelenilom. U jednoj odPredaja se kaže kako je na sofri koja je spuštena na Israelćane bilo od svake vrste

povrća osim prase. Prema Predaji na toj sofri se nalazila i riba uz čiju glavu je bilosirće a uz rep sol, sedam somuna a uz svaki somun po jedna maslina i zrnevlješipka (nara).

3. Da se prvo iznosi lagana hrana e da bi se oni koji to hoće mogli zadovoljiti isamo s njom. Običaj rasipnika i obijesnih je da prvo iznose tešku hranu nakon koje

pristupanjem lagahnoj hrani još više rasplamsavaju proždrljivost, a to je usuprotnosti sa Sunnetom. ... Od sunneta (običaja) prve generacije muslimana je biloiznošenje sve hrane odjedanput i redanje svih posuda s hranom na sofru tako da jesvako mogao jesti ono što mu se sviđa pa makar bila to samo jedna vrsta hrana e dane bi iščekivao najbolju i najukusniju. Priča se kako je neki čovjek kojeg je krasilo

čojstvo pisao na papir šta ima od hrane koju namjerava iznijeti i to predočavaosvojim gostima. Neki šejh je pričao: ''Kad sam bio u Šamu (današnje zemlje Sirije,Jordana, Palestine i Libana) neki šejhovi su iznijeli pred mene neku vrstu hrane paim ja rekoh kako se ta vrsta hrane kod nas u Iraku iznosi tek na kraju objeda a onime rekoše: 'Tako je i kod nas u Šamu ali mi nemamo druge hrane', pa se ja

posramih.'' Jedan drugi čovjek pripovjeda: ''Bili smo ja i još jedna skupina ugostima pa pred nas iznesoše razne vrste pečenih glavuša, kuhanih, pečenih itd., ami ništa ne okusismo iščekujući neku drugu vrstu hrane ili samo janje. Međutim,domaćin nakon izvjesnog vremena donese posude za pranje ruku (nakon jela) i

ništa drugo pa mi pogledasmo jedan drugog u čudu a jedan šejh koji je inače biošaljivdžija reče: 'Uzvišeni Allah je kadar da stvori glave bez tijela', te tu noć prespavasmo gladni tražeći i mrvice da utolimo glad.'' Zato je poželjno da sesveodjedanput iznese ili bar saopći gostima šta se ima od hrane.

4.Da se hrana ne diže dok se svi u potpunosti ne zadovolje tj. oni sami dignu rukesa sofre. Možda su nekome upravo zadnji zalogaji najukusniji ili se još nije glad dokraja utolila čime bi se užurivanjem samo zagorčalo gostu. ... Priča se o Es-Setturiju, a on je bio derviš šaljivog duha, kako je kod nekog dunjalučara

prisustvovao gozbi pa im se na sofru iznese pečeno janje. Međutim, taj domaćin je bio škrtac pa kad vidje kako ljudi ''rastrgaše'' janje naredi dječaku da janje (njegovostatak) odnese djeci te dječak podiže janje i krenu s njim u kuću a Es-Setturiustade i poče slijediti dječaka. Upitaše ga: ''Kud si to pošao?!'' Reče: ''Da jedem s



djecom.'' Domaćin se na to postidje i naredi da se janje vrati. Od visoke islamskekulture objedovanja je i to da domaćin ne diže ruku sa sofre prije ostalih jer bi se u

protivnom i oni postidjeli i prestali s jelom. Domaćin treba da je taj koji zadnjizavršava s jelom. Jedan vrlo poštovan čovjek bi svoje goste obavijesti o svoj vrstihrane koju ima pustivši ih da jedu. Kad bi primjetio da se približavaju kraju onda bi

im se i on pridružio govoreći uz bismillu: ''Hajde, pomozite mi, Allah vam bereketa podario!'' Časni selef je upravo tako postupao.

5. Da se od hrane iznese onoliko koliko se može pojesti. Iznošenje premalo je znak nedostatka čojstva dok je pretjerano iznošenje znak izvještačenosti i rijaluka,osobito ako njegov nefs (ego) ne bi podnio da oni sve što se iznese pojedu. Usuprotnom ne, želeći time ujedno bereket Allahov na ostatak hrane shodno hadisu ukojem se kaže kako se za njega neće sviđati račun na Sudnjem danu. Prenosi sekako je Ibrahim b. Edhem (čuveni sufija), r.a., iznio pred goste mnogo hrane pa muSufjan reče: ''O Ebū Ishāq, zar ne misliš da bi ovo moglo biti rasipništvo?'', pa muIbrahim reče: ''U hrani nema rasipništva. U suprotnom, bez ovog nijjeta (kojeg jaimam) prekomjerna hrana bi bila od preopterećivanja.'' Ibn Mes'ūd, r.a., veli:''Zabranjeno nam je da se odazivamo na gozbu čiji je cilj hvalisanje.'' Tako isto jevelik broj i ostalih ashaba to smatrao pokuđenim i mrskim. Recimo i to da se ispredAllahova Poslanika, s.a.v.s., nikad nije sklanjao ostatak hrane jer su ashabi iznosilisamo onoliko koliko je bilo potrebno, te nisu jeli do potpune sitosti. Treba paziti ito da se dio namjenjen Poslanikovu, s.a.v.s., ehlu-l-bejtu (užoj porodici tj. njegovu

potomstvu) na samom početku ne dira. To bi u suprotnom moglo prouzrokovatinjihovo nadanje da će nešto od toga biti vraćeno a ono to ne mora biti, čime bi se

prouzročila nelagoda u njihovim srcima, ... Ono što ostane od hrane ne treba dagosti uzimaju svojim kućama. To sufije zovu zelletom, osim u slučaju da to samdomaćin izričito dozvoli puna srca ili nekim svojim išaretom ukaže da bi mu to

predstavljalo zadovoljstvo. Samo u tom slučaju se može uzeti sa sobom ono štoostane od hrane, ali i tada treba paziti koliko se uzima tj. uzeti prema broju

prisutnih i njihovim potrebama.

ADABI ODLASKA S GOZBE

Što se tiče odlaska s gozbe on se sastoji od tri edeba:1. Da domaćin isprati gosta do ulaznih vrata, što je sunnet. Time se ujedno gostuodaje ikram. Pejgamber, s.a.v.s., kaže: ''Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka gostuikram učini!'' Pejgamber, s.a.v.s., također veli: ''Od sunneta je gosta ispratiti doulaznih vrata kuće.'' Ebū Qatāde pripovjeda kako je jedne prilike Poslaniku, s.a.v.s.,došlo izaslanstvo kralja Nedžašijje (tadašnji kralj Abesinije) pa ih on poče hizmetitisam sobom. Na to mu ashabi rekoše: ''O Allahov Poslaniče, mi to možemo za tebeda uradimo'', a on im reče: ''Ne, oni su mojim ashabima ikram bili učinili (prilikomnjihove hidžre u Abesiniju) pa je i meni drago da im se odužim.'' Od potpunog

ikrama je vedrina domaćinova lica te lijep i prijatan govor prilikom dolaska gostiju,njihovog boravka i samog ispraćaja. Pitali su El-Ewzā'ija, r.a.: ''U čemu se sastojiodavanje poštovanja gostu?'' El-Ewzā'ī je odgovorio: ''U vedrini domaćinova lica i



njegovu prijatnu govoru.'' A Jezīd b. Ebī Zijād pripovjeda: ''Nikad nisam došao kod'Abdurrahmana b. Ebī Lejlu a da mi nije progovorio koju lijepu riječ i pred nasiznio prijatno jelo.''

2. Da gost ode s gozbe prijazna i raspoložena duha makar i ne bio lijepo ugošćen jer je to od istinskih moralnih vrednota i skromnosti. Poslanik, s.a.v.s., kaže:''Čovjek lijepa morala dostiže deredžu (stepen) postača u stalnom ibadetu.'' Priča sekako je neki čovjek pozvao Poslanika, s.a.v.s., no, Poslanik, s.a.v.s., se ne odazvaodmah (jer nije znao), već mu dođe tek kad ču da je i on pozvan. Međutim, ljudi suse već bili razišli i otišli svojim kućama (nakon gozbe). Kad domaćin ugledaPoslanika, s.a.v.s., izađe pred njega a Poslanik, s.a.v.s., ga upita: ''Da li je štaostalo?'' ''Nije'', reče čovjek. ''Čak ni komadić hrane?'', upita Pejgamber, s.a.v.s.''Ne'', reče domaćin. ''Čak ni lonac da ga potarem?'', upita ponovo Poslanik, s.a.v.s.''Već sam ga oprao'', odgovori čovjek. Poslanik, s.a.v.s., se na to okrenu i odeizgovarajući riječi zahvale Allahu, dž.š., (elhamdu lillāh) pa mu neki kasnije

prebaciše u vezi tog čovjeka, a on reče: ''Čovjek je pravo postupio, zovnuo nas je snijjetom i otpratio s nijjetom.'' Upravo u tome je skromnost i plemenit moral. Pričase kako je neki dječak četiri puta zvao učitelja Ebu-l-Qāsima El-Džunejda na gozbukod svoga oca, no otac ga ni jedanput nije primio a El-Džunejd je svaki put dolazioda udovolji djetetovoj duši a odlazio da udovolji volji njegova oca.

Ove i ovakve duše su skrušene pred Uzvišenim, Allahom i smirene u tewhidu(Njegovoj Jednoti) uzimajući u svakom odbijanju (redd) i primanju (qabul) pouku(ibret) u onome što se zbiva između njih i njihova Gospodara, tako da ne očajavaju

ako ih od ljudi kakvo poniženje snađe kao i ne cvjetaju od radosti kada od njihdobiju kakav ikram, već u svemu (što se dešava) vide volju Jednoga i Silnoga. Zato je neko i rekao: ''Ja se na gozbu odazivam samo zato što me ona podsjeća nadžennetski objed'', tj. prijatan objed lišen muke i računa koji se mora sviđati (naSudnjem danu).

3. Da gost napusti gozbu samo uz izun (dozvolu) domaćinovu i njegov pristanak,ali da ipak pazi koliko ostaje. Gosta musafira se može držati do tri dana. U

protivnom mu može dojaditi. Pejgamber, s.a.v.s., kaže: ''Ugošćavanje (musafira) je

do tri dana (njegovo pravo). Sve iznad toga je sadaka.'' Pohvalno je da se u kućiuvijek ima spremna posteljina tj. ležaljka za gosta. Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli:''Jedna posteljina je za čovjeka (glavu kuću), druga za njegovu ženu, treća za gostaa četvrta za šejtana.''

Dodatak o raznim adabima i pokuđenim stvarima, kako medicinskim tako i šerijatskim »

1. Prenosi se od Ibrahim En-Neha'ija kako je rekao, a pozivajući se na Poslanika,

s.a.v.s.: ''Jesti na pijaci je prostota.'' Međutim, od Ibn Omera, r.a., se prenosidonekle suprotna predaja: ''U vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., smo jeli i u hodua i pili stojeći.'' Također se prenosi i kako je neki poznati sufijski šejh jeo po pijaci







pa mu neki na to ukazaše a on im reče: ''Bolan nebio, zar da na pijaci gladujem akod kuće jedem!?'', a oni mu na to rekoše: ''Pa možeš otići u džamiju i tamo jesti.''On im na to reče: ''To bi me bilo stid. Zar da u Njegovu kuću ulazim radi jela?!''Ova dva mišljenja bi smo mogli uskladiti tako što pitanje jedenja na pijaci trebagledati prema običaju svakog mjesta i svake pojedinačne individue. Za neke je to

znak skromnosti, dok je za druge to znak nedostatka čojstva i sl.2.Hazreti Alija veli: ''Allah će otkloniti sedamdeset vrsta belaja od onoga kojizapočnje jelo solju. Ko svaki dan pojede sedam svježih datula, u stomaku će mu

biti uništen svaki parazit. Ko svaki dan pojede dvadeset i jednu suhu crvenugrožđicu neće u svom organizmu ništa osjetiti što mu smeta. Meso stvara meso a

popara je jelo Arapa. Busqardžat (vjerojatno vrsta jela) uvećava stomak i''razvaljuje'' stražnjicu. Meso krave je otrov dok je njeno mlijeko i mast lijek.Porodilja se nakon porođaja ničim tako dobro ne oporavlja kao zrelim datulama.Riblje meso pospješuje mršavljenje dok učenje Qur'ana i upotreba misvaka (vrstadrveta kojim se čiste zubi) odstranjuju balgam (sluz,flegma). Ko želi da produžisebi život, kojem ionako na kraju mora doći kraj, neka ranije ruča, s mjerom večera(tj. manje) i neka nosi obuću (tj. ne hoda bos). Ljudi se ničim tako dobro ne liječekao lojom. S ženama u polni kontakt treba manje stupati i dugovo svojeolakšavati.''

3.Veli se kako je El-Hadždžādž rekao nekom liječniku: ''Reci mi nešto čega ću se pridržavati!'' Liječnik mu reče: ''Kad se ženiš gledaj da bude djevojka. Od mesa jedisamo malo. Ne jedi u potpunosti neskuhanu hranu. Lijek pij samo u nuždi. Voće

jedi samo zrelo. Hranu gutaj samo dobro sažvakanu i uopće od hrane jedi ono što tise sviđa. Na nju ne zaljevaj (tj. ne pij) već nek pijenje bude zadnje. Ne suzdržavajveliku i malu nuždu. Kad po danu jedeš lezi malo nakon jela a kad po noći jedeš

prošetaj prije nego što legneš pa makar stotinu koraka.'' Tako i Arapi kažu: ''Ručaj – lezi, večeraj – idi!'' ... Kaže se kako suzdržavanje od mokrenja šteti tijelu kao što pregrađena rijeka uništava sve oko sebe.

4.Kaže se u hadisu: ''Rezanje žila donosi bolest a ostavljanje večere produžavaživot.'' Arapi kažu da ostavljanje ručka istanjuje stražnjicu (postaje se ''suhoguzac'').

Neki mudrac je rekao svom sinu: ''Ne izlazi iz kuće dok ne poneseš svojurazboritost (hilm), tj. dok šta ne pojedeš'', jer se time čuva razboritost a odstranjujenepromišljenost. Time se ujedno umanjuje i strast prema hrani koja se ugleda na

pijaci. ...

5.Suzdržavanje od jela šteti zdravom isto kao što bolesnom šteti suprotno od toga.Tako se veli. Kaže se i to kako se suzdržavanjem od jela (prekomjerno) zasigurnosamo šteta nanosi (organizmu) i uništava zdravlje. No, u stanju dobrog zdravlja seto može. Prenosi se kako je Poslanik, s.a.v.s., ugledao Suhejba kako jede datule a

jedno oko mu je bilo upaljeno pa mu reče: ''Zar jedeš datule a oko ti upaljeno!'', a

on reče: ''Već je pri kraju (bolest)'', pa se Poslanik, s.a.v.s., nasmija.



6.Pohvalno je nositi hranu (hizmetiti) ehlu-l-bejtu (Pejgamberovoj, s.a.v.s., užoj porodici i njihovim potomcima). Kada je stigla vijest o pogibiji Dža'fer b. Ebī Tāliba Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ''Porodica Dža'ferova je zauzeta njegovom smrćute nemaju vremena kad misliti o pripremanju hrane. Zato im vi donesitezgotovljenu hranu!'' To je sunnet. Ako se da izun, tom objedu se mogu pridružiti i

ostali. No, ne treba prisustvovati objedu onih koje nariču, glasno plaču i sl. Takvusofru treba izbjegavati.

7.Ne treba jesti u kući sileđije i kojekakva zulumćara osim ako smo na to prisiljeni.U tom slučaju treba malo jesti i ne uzimati najbolji dio hrane. Prenosi se kako jeneki pobožnjak odbio svjedočenje nekog čovjeka koji je prisustvovao objedu kodsultana pa mu ovaj reče: ''Bio sam na to prisiljen.'' Ovaj mu reče: ''Međutim, vidiosam te kako pružaš ruku ka najboljem dijelu hrane i uzimaš ogromne zalogaje a nato nisi bio prisijen.'' Veli se kako je sultan i tog pobožnjaka kasnije tjerao na gozbukod njega pa mu ovaj reče: ''Ako budem jeo lišiću se svoje (duhovne) čistoće(tezkije) ili da i dalje ostanem čist ako ne budem jeo'', te ga se na kraju okaniše.Priovjeda se kako je Zu-n-Nūn El-Misrī dopao zatvora u kojem danima nije htjeookusiti hranu a imao je jednu sestru (u Vjeri) koja mu posla nešto hrane iz

predionice (u kojoj je vjerovatno radila) po nekom zatvorskom službeniku pa i njune htjede okusiti. Žena mu je na to kasnije prigovorila a on joj reče: ''Znam da jehrana bila halal ali je donijeta u posudi zulumćara'', pokazujući njome na rukezatvorskih službenika. Ovo je krajnji stepen bogobojaznosti.

8.Pripovjeda se kako je Feth El-Mūsilī/El-Mewsilī, r.a., došao u zijaret (posjetu)

kod Bišr El-Hāfija pa Bišr izvadi jedan dirhem i reče: ''Kupi njime prijatne hrane iukusna začina!'' Ahmed dalje priča: ''Kupih čista hljeba govoreći: 'Vjerovjesnik,s.a.v.s., nije ni za šta rekao Allahumme barik lena fihi we zidna minhu (Bože, dajnam bereketa u njemu i uvećaj nam od njega) osim za mlijeko pa sam i ja evokupio mlijeka, a kupio sam i dobrih datula.' To iznesoh pred njega. Nakon što je jeoodnesoh ostatak sa sobom.'' Bišr dalje veli: ''Znate li zašto sam mu rekao da kupi

prijatne hrane? Jer se preko prijatne hrane iskazuje istinski šukr (zahvalnost). Znateli zašto mi nije rekao jedi! ? Zato što ne priliči gostu da domaćinu kaže jedi!. Znateli zašto je ponio ostatak? Zato ako se očituje istinski tewekkul tada nije pokuđeno

ponijeti (ostatak).''Ebū 'Alijj Er-Ruzbari, r.a., pripovjeda kako se jednom pripremao za doček gostijuzapalivši u kući hiljadu svjetiljki pa mu neko reče: ''To je rasipništvo!'' Er-Ruzbarimu na to reče: ''Uđi, sve što sam zapalio za nekog drugog osim Allaha ti ugasi!''Čovjek uđe u kuću i ne bi kadar ni jednu jedinu svjetiljku ugasiti. Veli se kako jeEr-Ruzbari kupio ogromnu količinu šećera naredivši slastičarima da od njeganaprave građevinu s šerefetima, stubovima, rezbarijom itd. Nakon toga je pozvaoderviše koji ne odoše dok ne slistiše tu građevinu od sećera.

9.Šafija, r.a., kaže: ''Jesti se može na četiri načina:



Jesti jednim prstom, a to je odvratno.Jesti s dva prsta, a to je znak oholosti.Jesti s tri prsta, a to je sunnet.Jesti s četiri prsta, a to je znak gramzljivosti.

Četiri stvari jačaju tijelo:

a. Jedenje mesa. b. Mirisanje lijepih mirisa.c. Što češće kupanje i kada se nije prilazilo ženi.d. Oblačenje pamučne odjeće.

Četiri stvari slabe tijelo:

a. Prečest spolni odnos.

b. Prevelike brige.c. Često pijenje vode natašte (na prazan stomak).d. Često jedenje gorke hrane.

Četiri stvari jačaju vid:

a. Sjedenje naspram kible. b. Stavljanje surme prije spavanja.c. Gledanje u zeleno.d. Održavanje odjeće čistom.

Četiri stvari slabe vid:

a. Gledanje u pogan. b. Gledanje u razapeta čovjeka.c. Gledanje u polni organ žene (stidnicu).d. Sjedenje okrenut leđima kibli.

Četiri stvari jačaju potenciju:

a. Jedenje mesa vrapca. b. Jedenje gorkih trava (bot. Menyanthes trifoliata).c. Jedenje sitqa/sutqa.d. Jedenje rikule (bot. Eruca satira).

Četiri su načina spavanja:

a. Spavanje na leđima. Tako rade Allahovi vjerovjesnici, a.s., koji u tom položaju razmišljaju o stvaranju nebesa i Zemlje,

Spavanje na desnoj strani. Tako spavaju učenjaci i ostali Allahovi robovi.Spavanje na lijevoj strani. Tako spavaju vladari da im se hrana probavi.d. Spavanje na stomaku a to je šejtanski način spavanja.



Četiri stvari uvećavaju inteligenciju:

a. Ostavljanje bespotrebna govora. b. Upotreba misvaka.c. Druženje s dobrima.d. Druženje s učenjacima.

Četiri stvari su od ibadeta:

a. Ni koraka preči bez abdesta. b. Što više sedždu činiti.c. Što više u džamiji vremena provoditi.d. Što više Qur'an učiti.''

Šafija, r.a., također kaže: ''Čudim se onome koji natašte ode u hamam ostavljajući

jelo za kasnije kako ne podlegne. Čudim se i onome koji izvadi krv (ihtidžām) paodmah nakon toga jede kako ne umre.'' Rekao je i sljedeće: ''Ne vidim ništa pogodnije za širenje epidemije od ljubičice kojom se maže i koja se pije.'' Allahnajbolje zna šta je ispravno.

prijevod: Kenan Čemo

Documents

Kultura Ishrane u Islamu