SVEUČILIŠTE U ZAGREBUPRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKI FAKULTET

MATEMATIČKI ODSJEK

BUDIMO PRIJATELJI – 33 PEDAGOŠKE RADIONICE

Kritički osvrt na djelo „Budimo prijatelji“U sklopu kolegija Didaktika 1

IME I PREZIME: MARINA SUTONINTEGRIRANI STUDIJ MATEMATIKE I FIZIKE,NASTAVNIČKI SMJER, VII SEMESTAR

dr. sc. Daria Tot

Zagreb, studenoga 2013.

1. UVOD

Ovaj rad je kritički osvrt na priručnik „Budimo prijatelji“ čiji su autori Maja Uzelac,

Ladislav Bognar i Aida Bagić. Izdavač je Slon, a priručnik je izdan 1994. godine u Zagrebu.

Sadržaj djela je razrađen u opsegu od 214 stranica, a strukturiraju ga uvodni i završni

tekstovi koji su teorijska podloga, dok je u sredini opis vođenih aktivnosti u obliku radionica.

Prvi dio priručnika sadrži program odgoja za nenasilje i suradnju te odgovara na pitanja kao

što su: „Kako voditi radionicu?“, „Kako urediti prostor i pripremiti opremu za izvođenje

radionica?“ itd. Osim toga, autori posebice obraćaju pozornost na definiranje pojmova kao što

su nasilje, nenasilje, mir i sukob.

U drugom djelu priručnika nalaze se 33 edukacijske radionice za djecu

osnovnoškolske dobi (od 7 do 14 godina). One su složene na temelju programa od 11 tema s

dodatkom o pravima djece. Nazivi tih tema su: „Igrom do sebe“, „Igrom do drugih“, „Svi

smo mi različiti“, „Suradnja i tolerancija“, „Natjecanje i suradnja“, „Sukob“, „Oprezno s

ljutnjom“, „Razgovor prihvaćanja“, „Rješavanje sukoba“, „Rastimo zajedno“. Unutar svake

teme su 3 radionice, a u svakoj radionici 4 vođene aktivnosti. Na početku svakog poglavlja je

uvodni tekst koji skicira temu, a unutar i nakon svake radionice su prilozi. Autorima je bilo

bitno pokazati dinamiku smjenjivanja aktivnosti i cjelinu procesa pa su zato ponudili model

četverotaktne strukture radionica koji se sastoji od uvodne igre, dvije središnje aktivnosti i

završne igre. Međutim, autori vrijeme nisu držali odlučujućim kriterijem za strukturiranje

radionica.

Stil grupe autora odlikuje se logičnošću i jasnoćom, a jezik je prilagođen cijeloj

populaciji, tj. učiteljima, odgajateljima i i ostalima koji sami, iz osobne potrebe i motivacije,

žele raditi vođene aktivnosti s djecom. Sistematičnost, logičnost, jednostavnost i razumljivost

čine osnovna obilježja ovog priručnika. U sadržaju priručnika je naslovljena elaboracija

unutar koje se ističe postojanje dva različita vida vrednovanja ovog programa. Prvi je

vrednovanje samih učenika, a drugi je da voditelj/ica prati njegovu učinkovitost kroz dječje

ponašanje, npr. praćenjem dječjeg govora u slobodnoj komunikaciji i učestalosti ružnih riječi,

tona govora, sposobnosti slušanja drugoga itd. Autori u završnom djelu priručnika ističu

važnost rada s roditeljima u radionicama budući da je ono prijeko potrebno jer roditelje treba

usmjeriti prema dobroti djeteta i kvaliteti njihova življenja, te ih osposobiti za nenasilno

rješavanje sukoba.

2. SAŽETI PRIKAZ

Priručnik „Budimo prijatelji“ u uvodu započinje asocijacijama grupe autora na riječi

nenasilje i suradnja (rat, svađa roditelja, vika učitelja na učenika itd.), nakon kojeg slijedi

definiranje pojmova nasilje i nenasilje. Autori pod nenasiljem podrazumijevaju aktivno

načelo: traganje za kreativnim, konstruktivnim rješavanjem sukoba. Međutim, kako kažu, to

nije lako, nije bez boli, niti garantira rješenje. Ističu da osoba treba biti jaka, tj. biti prodorna

kada se konfrontira, imati samopouzdanja te uspostaviti odnose na temelju snage i povjerenja.

Nakon toga autori definiraju pojmove kao što su mir, sukob, pozicija te win/win situacija

(obostrana pobjeda). Posebno se osvrću na povezanost djece i nasilja ističući pojmove stres,

posttraumatski stres te stresnu reakciju koji se javljaju kao rezultat rasta djece u ratnom

okruženju. Međutim, autori navode kako stres ili pritisak koji djeca osjećaju u 'normalnim'

okolnostima dolaze podjednako od obiteljske i školske situacije. Najčešći je uzrok tome

pritisak odraslih da ih modeliraju prema nekoj svojoj zamisli u uspješnom/dobrom/sretnom

čovjeku i time im odriču pravo da budu svoji, odnosno drugačiji. Što se tiče sukoba između

vršnjaka, autori navode da je on zbiljiski i nužan, te ga ne treba podcjenjivati i

interpretiratirati isključivo negativno jer djeca mogu naučiti kako živjeti sa sukobom i kako ga

riješiti na pozitivan način.

U programu odgoja za nenasilje i suradnju autori definiraju pojmove iskustvenog,

cjelovitog i socijalnog učenja te određuju cilj programa – pomoći djeci da odrastaju u osobe

koje ne vrše nasilje nad sobom, drugima i nad prirodom. Ističu važnost odgojne klime u kojoj

se djeca mogu osjećati sigurno, opušteno, te osjećati podršku i povjerenje ostalih a postiže se

uvažavanjem svakog pojedinca, njegovih potreba i osjećaja. No, isto tako bitna je

komunikacija, koja mora biti višesmjerna, dakle ne samo između učitelja i djece, nego upravo

među samom djecom. Međutim, osim verbalne, tu su i različiti oblici neverbalne

komunikacije (pokret, mimika, gluma, ples, glazba itd.) gdje voditelj ima posebnu ulogu.

Nadalje, autori opisuju kako najbolje urediti prostor za vođenje radionica te kako voditi

radionicu. Smatraju da radionice na najbolji način pokazuju suradničke odnose kada ih

zajedno vode barem dva voditelja te da je prije svake aktivnosti/igre važno da se djecu jasno

izvjesti o sadržaju, tako da djeca točno znaju što očekuju i što se od njih očekuje. Autori

navode važnost razgovora nakon vježbe zbog emocionalnog rasterećenja, razmjene iskustava

među vršnjacima, razvoja veće senzibilnosti za tuđe emocije i doživljaje te razvoja svijesti o

doživljaju.

Drugi dio priručnika bazira se na temama u kojima se nalaze po 3 radionice; prva je za

mlađu dob (od 1. do 4. razreda), a druga i treća za stariju (od 5. do 8. razreda). U prvoj temi

pod nazivom „Igrom do sebe“ autori ističu važnost razvijanja pozitivne slike o sebi, osjećaj

vlastite vrijednosti i ljudskog dostojanstva. Također, razvija se osobni rast i razvoj percepcije

o sebi samome te razvoj međusobnog povjerenja, poštovanja i razumijevanja što se jasno vidi

u radionici „Anđelčići“.

U sljedećoj temi pod nazivom „Igrom do drugih“ djeca kroz radionice jačaju

suradničke odnose u grupi, međusobno se bolje upoznaju, uče što su stereotipi i predrasude te

ih prepoznaju. Tema „Svi smo mi različiti“ je vrlo zanimljiva zbog radionice „Predstavi se

simbolom“ u kojoj je svrha da djeca prepoznaju simbole kao izraz osobnih i zajedničkih

potreba. Autori u četvrtoj temi „Suradnja i tolerancija“ naglašavaju prihvaćanje međusobnih

razlika kao prednost, a ne kao nedostatak, što vodi uspješnoj suradnji s drugima. Nadalje,

uvažavanje drugih, koji su slični, a istovremeno tako različiti od nas, uvjet je nenasilja i

tolerancije jako potrebne u suvremenom svijetu pa se ono kroz radionice pokušava prenijeti

djeci. Kroz radionicu „Točkice“ djeca razvijaju grupnu povezanost i suradnju, ali i grupnu

pripadnost (što znači biti isključen a što biti prihvaćen u grupi).

„Natjecanje i suradnja“ je tema u kojoj je cilj da djeca uoče razliku između natjecanja i

suradnje (osjećaja biti pobjednikom ili poraženim) te između nasilnog i mirnog, nenasilnog

rješavanja problema. U temi „Sukob“ autori kroz primjere objašnjavaju kako se sukob shvaća

kao odstupanje od normalne situacije. No, sukob nije izuzetak, nego pravilo, tj. normalna

pojava i djecu možemo pripremiti da se spremno suočavaju sa sukobom, da ga uspiju

prepoznati i da nauče kako se s njima nositi, što je ujedno i temeljna pretpostavka

produktivnog pristupa sukobu. Dakle, kroz radionice djeca uočavaju svakodnevne konfliktne

situacije (u obitelji, razredu, susjedstvu) te vježbaju umijeće konstruktivnog rješavanja

sukoba.

Ljutnja se može doživjeti i izraziti na mnogo različitih načina. Ono što vidimo i

čujemo kod kuće, u obitelji, ima najveći utjecaj kako razumijemo ljutnju i kako smo je navikli

izražavati. Ona sama po sebi ne mora biti destruktivna. Upravo je to opis sljedeće teme

„Oprezno s ljutnjom“ gdje je cilj radionica da djeca prepoznaju svoje i tuđe neugodne osjećaje

i načine njihova izražavanja, uče izražavati osjećaje te razvijaju odgovornost za vlastite

osjećaje i postupke. Nadalje, kroz radionicu „Kako se ohladiti“ djeca upoznaju neke tehnike

abreagiranja (opuštanja i oslobađanja od napetosti).

Budući da je razgovor najčešći i najvažniji oblik komuniciranja među ljudima te ne

isključuje konfliktne situacije potrebno je djecu naučiti razliku između aktivnog i pasivnog

slušanja, razliku između govora prihvaćanja i govora odbijanja (optužbe, napada, agresije), a

to je smisao šeste teme pod nazivom „Razgovor prihvaćanja“. Autori smatraju da je djecu

važno usmjeriti da znaju drugoga slušati s empatijom i govoriti u obliku osobnih iskaza

(iskaza u prvom licu) jer je taj iskaz lišen predbacivanja, okrivljavanja, kritiziranja i

ocjenjivanja druge osobe.

Deveta tema pod nazivom „Rješavanje sukoba“ jasno govori kako djecu treba

ohrabrivati da traže takvo rješenje u kojem će sve strane u sukobu dobiti. Autori navode kako

nenasilno rješavanje sukoba znači usmjeriti energiju u traženje izlaza iz sukoba, a ne u

traženje krivca, a to je moguće kada sukobljene strane prestanu inzistirati svaka samo na svom

zahtjevu te kada odjednom izaberu uzajamnost interesa. Dakle, više ne napadaju jedna drugu,

nego zajedno napadaju problem. Prema tome, djeca kroz radionice trebala bi spoznati da se

konflikti mogu riješiti mirnim putem.

Autori se u desetoj temi bave pitanjem kulture mira koja je usmjerena na povezanost

osobne ekologije sa socijalnom i prirodnom ekologijom. Ističu važnost rasta zajedno sa svim

bićima i svim njihovim različitostima, a ne protiv njih. Odakle naziv teme „Rastimo zajedno“.

Jedanaesta tema, odnosno dodatak – o pravima djece sadrži deklaraciju o pravima djece OUN

te 3 radionice u kojima se među djecom promiče razvoj međusobnog povjerenja i suradnje,

poštivanja prava drugih, osvješćivanja prava na mir te prepoznavanje svojih prava i

odgovornosti.

3. ZAKLJUČAK

Proučavajući ovaj priručnik uočila sam da sadržaj priručnika odražava i aktualnost i

neaktualnost tematike. Aktualnost u smislu da su teme „konstruktivno rješavanje sukoba,

nenasilna komunikacija, i suradnja“ vrlo raširene i u današnje doba. Međutim, priručnik je

napisan 1994. godine, u ratno vrijeme, kada su se djeca najviše razočarala u ljudsku dobrotu,

suradnju te zajedništvo različitih naroda, vjeroispovjesti i rasa. Autore je upravo rat ponukao

da se potrude pokazati kako ljudi nisu samo destruktivni i u tome su, smatram, uspjeli. Kako

autori pišu: „Rat je samo, međutim, ekstremni oblik jedne logike nasilja“. Dakle, nasilje

obuhvaća ne samo rat, nego i svađu mame i tate, kada se susjedi glasno vrijeđaju, kada se

djeca tokom odmora tuku itd. No bez obzira što se dosta puta javlja ta spomenuta ratna

komponenta, priručnik je vrlo koristan u jačanju međusobne tolerancije i suradnje te

razvijanju međusobnog povjerenja.

Radionice smatram vrlo zanimljivima i potrebnim svakom djetetu u njegovu razvoju jer

se kroz njih djeca međusobno, ali i sami, bolje upoznaju. Načini na koje se općenito izvode

radionice konceptualno nisu složeni tako da je njegovo korištenje omogućeno djeci svih

intelektualnih sposobnosti. Posebno me dojmilo što su autori u priručnik uključili i deklaraciju

o pravima djeteta te na kraju jedne radionice dopustili djeci da sami odaberu aktivnost kojom

će radionica završiti.

Moje mišljenje o ovom priručniku je vrlo pozitivno. Jako mi se sviđa teorijska podloga

koja se nalazi u prvom dijelu priručnika gdje autori objašnjavaju kako voditi radionicu te kako

urediti prostor i opremu za izvođenje radionica. Isto tako, sve radionice su lijepo ilustrirane,

objašnjene, pregledne te sadrže cilj i potrebne upute za voditelja. Nadalje, smatram iznimno

važnim što su se autori na kraju priručnika osvrnuli na rad s roditeljima u radionicama jer su

roditelji bitan faktor za širenje kulture nenasilja.

Rad na konstruktivnom rješavanju sukoba, pozitivnoj slici o sebi, međusobnom

uvažavanju mišljenja prioritet je na kojemu treba raditi u odnosu s djecom. To su zasigurno

dobri temelji na kojima djeca odrastaju u zadovoljne osobe pune poštovanja prema sebi, ali i

prema drugima. Upravo zato ovaj priručnik preporučujem svima koji žele raditi vođene

aktivnosti s djecom.