KRETA I HELADA

G.Hafner

7. st. BC.

- umjetnici su počeli bolje upoznavati umjetnička djela s Istoka u novoosnovanim kolonijama, ali i u grčkim hramovima ( preko zavjetnih darova orijentalnih vladara )

- sve što je novo djeluje grčki i posjeduje grčka obilježja, ali iz malih kipića geometrijskog razdoblja bez poticaja s Istoka nikad se ne bi razvili monumentalni kipovi

- nastaju grčki hramovi u klasičnom obliku i dugi niz živahnijih prikaza iz grčke mitologije uz koje se često nalaze i natpisi koji ih pobliže objašnjavaju

6. st. BC.

- do početka perzijskih ratova arhajska umjetnost razvija se mirnoi bujno, pogotovo u središtima nastalim oko dvorova tirana

- reljef i slikarstvo prihvaćaju lik u profilu

- tehničko savršenstvo mramorne plastike oživljava se bojanjem

- urezane linije na vazama bojane su crvenom i bijelom bojom, što slikarstvu daje vedrinu

- kipovi – mladići su prikazani u atletskom, discipliranom stavu, a djevojke su odjevene po strogoj etiketi = to je najčistiji izraz arhajske umjetnosti

- suparništvo lokalnih skupina dovodi do prvih signatura lončara i slikara na vazama

5. st. BC.

- velika prekretnica – nakon perzijskih ratova Grčka se oslobađa od umjetnosti i kulture Istoka

- kad su Perzijanci razorili Akropolu, arhajski likovi dospjeli su u ruševine, a nad njima su se ubrzo uzdigla velebna zdanja Partenona, Erehtheiona i Propileja

- pronalazak lijevanja bronce omogućuje prikazivanje likova u pokretu ( npr. kip Ladasa, kipara Mirona )

- u djelima Kimona i Polignota nastaje i monumentalno slikarstvo ( što saznajemo iz kasnijih opisa i podataka )

- klasično razdoblje sredine 5. st. – središte je Atena, a simbol partenon s Fidijinim kipom Atene od zlata i bjelokosti

- to je bilo sretno razdoblje mira pod vodstvom Perikla, a sklad je razbijen Periklovom smrću i porazom Atene u peloponeskom ratu

- Sokrat i Euripid bude zanimanje za samoodgovornost i psihičke probleme čovjeka, a slike Zeuksisa ili Parazije, kao i reljefi na stelama, pozivaju na razmišljanje o vrhuncu i sreći.

4. st. BC.

- u području duha u središtu je Platonova filozofija

- u likovnoj umjetnosti nestaju oštri obrisi

- u mramoru i kistom prikazuje se prividan svijet odbljeska božanskog svijeta ideja

- ovo doba otkriva žensko biće

- Praksitelova Knidijska Afrodita – smatrali su je jednim od najslavnijih umjetničkih djela i tad je božica prvi put prikazana naga.

- muškarci se sad manje prikazuju kao atlete, a više se predaju sanjarenju i ugođaju

- ovom stoljeću najviše odgovara slikarstvo

- slikar Nikija je obilježio ovo razdoblje. U slikama zgode iz mitologije pretvara u tragedije pojedinca. Bio je toliko slavan da su mu suvremenici ukazali čast pogrebom o državni trošak. Oslikao je mnoge Praksitelove mramorne kipove, a Praksitel je upravo te kipove smatrao uspješnima.

Vrijeme Aleksandra Velikog i Dijadoha1

- političkom promjenom Aleksandra Velikog počinje prevladavati surova zbilja. Lizip tvrdi kako treba pokazati vanjsku, zbiljsku stranu čovjeka ( Apoksiomen kao da pokazuje kako je napokon probijena skučenost starih razmjera )

- uz Lizipa, za Aleksandra je radio i Leohar, veliki kipar božanstava ( Apolon )

- Apel2 je naslikao Aleksandra s munjom u ruci

- skupljaju se stara umjetnička djela i pohranjuu u muzejima, isto kao i djela pisaca i pjesnika u bibliotekama

- Atena više nije jedino središte, već je uz Pellu, Pergam, Antiohiju i Aleksandriju

- pergamski vladari poistovjećuju se sa starijim grčkim duhom. Kralj Eumen II. dao je podignuti žrtvenik s frizom na kojem se u prizorima borbe giganata slavi pobjeda Pergamaca nad Keltima

- Rimljani su od Etrušćana, pa preko grčkih kolonija u Donjoj Italiji, povezani sa grčkom kulturom i ubrzo postaju pravi gospodari

- grčka umjetnost je završila s umjetničkim pokoljenjem nakon Lizipa i opet je nakon stanke oživjela oko sredine 2. st. BC., a novi je život započeo pod rimskim auspicijima.

Predaja grčke umjetnosti

- zbog promjene religije, ratnih nevolja i prirodnih katastrofa, grčka umjetnost je uništena – sve ono od plemenitih metala je rastaljeno, mramorni kipovi su spaljivani u vapnencima, dio dijela je potonuo zajedno sa lađama

- dokaze o umjetničkim djelima donosi nam Plinije u djelu Naturalis Historia ( 23. – 79. n.e. ), a upotpunjuje ga Pauzanije ( 2. st. n.e. ) sa svojim putopisom o

1 (grč. – nasljednici ) ; generali Aleksandra Velikog koji su nakon njegove smrti međusobnim ratovima podijelili carstvo2 njegova djela nisu sačuvana i poznat je samo iz rimskih kopija

Grčkoj. Važni su nam njegovi opširni opisi glavnih djela Polignota i ostalih slikara jer su upravo za to područje najvažniji izvori pisaca

- zanimanje Rimljanja za grčku umjetnost mnoge je potaklo na kopiranje. Grčka remek-djela kopirali su u bronci ili mramoru

- starija, arhajska grčka umjetnost nije odgovarala rimskom ukusu, pa je poznajemo samo iz originala koji su iskopani nakon oslobođenja Grčke od turske vladavine ( 1829. g )

- stele 5. i 4. st. , likovi sa zabata, frizova i metopa sa hramova, Rimljanima se očito nisu činili vrijednima i nije im se isplatilo prevoziti ih, pa su ostali sačuvani na hramovima ili pod njihovim ruševinama

- umjetnost geometrijskog doba i 2. tisućljeća kasniji vijek nije pozavao

Rano doba ( ranoheladsko 2500.-1900.BC. ; srednjeheladsko 1900.-1580.BC. )

- kad su se Grci doselili, naišli su na neukrašeno posuđe kulture koja je vladala na grčkom kopnu i na obalama Male Azije. Ta im je kultura bila tuđa te nije mogla utjecati na njih

- Kikladska kultura je cvala na otocima i sa svojom bogatom ornamentikom činila se srodnijom Grcima, pa su odatle dolazili mnogi poticaji

- najstariji mramorni kipići – Kikladski „otočni idoli“ – nalik su na lutke. Ne mogu stajati uspravno, već su kao grobni prilozi ležali uz pokojnike. Osobine su im plošno oblikovanje, shematski prikaz pojedinosti, nagost i ruke skrštene na prsima. Većini te plastike značenje se ne zna, drže ih nimfama, heroiziranim pokojnicima i božanstvima

Kretsko – mikenska umjetnost ( 2800.-1100. BC. )

- umjetnost Krete, koja se rađa negdje u početku 3. tisućljeća BC., vrhunac je dosegla u prvoj polovici 2. tisućljeća BC., odlikujući se slikovitim prikazima ljudi, životinja, bilja i arhitekture. Nasuprot tome, Grci su posjedovali geometrijsku umjetnost. Sraz između tih dvaju krajnosti, popraćen širenjem grčke moći na Kreti, završava pobjedom grčke umjetnosti

- rana minojska plastika puka je kopija života. Prikazuje samo vanjštinu i ne prodire u unutrašnju strukturu

- minojska kultura najvidljivije razvija svoju kreativnu maštu u ukrasu posuđa. U šarenim bojama oslikava podloge spiralnim, kružnim ili mjehurastim uzorkom

- palača u Festosu – nedostatak obrambenih zidova može se opravdati time da je mir osigurala prevlast kretskih lađa na morima

- o vezama s Istokom svjedoče radovi od egipatskog fajansa, šareno oslikani reljefi s prizorima životinja i obojani kipići

- posuđe u obliku životinja često je u minojskoj i mikenskoj kulturi. Kao kultno posuđe služilo je za izlijevanje žrtve ljevanice. Bik stoji u središtu religijskog kulta minojskog svijeta i često se javlja na slikama i u simbolima

- kretsko – mikenske geme upotpunjuju sliku tog kulturnog razdoblja na gotovo svim područjima. Kod tih djela gotovo je nemoguće odrediti kretsko ili mikensko područje, ukoliko ga ne odaje tematika.

Geometrijska umjetnost (1100.-700. BC.)

- dorska seoba znači kraj mikenskog svijeta

- palače i utvrđeni dvorovi padaju pod najezdom grčkih plemena sa sjevera ; taj drugi val grčke seobe donio je novi društveni poredak

- mikenski Ahejci vjerojatno su se dijelom iselili iz zemlje, no u mnogim predjelima su se prilagodili suživotu sa novim vladarima

- prema predaji Atena je ostala pošteđena od tih prevrata, i upravo tu je geometrijska umjetnost dostigla poseban i rani cvat. Nisu je donijeli doseljenici, već su samo dali poticaj da se razvije grčka ornamentalna umjetnost koja se uspjela rasprostraniti pri kraju mikenske kulture

- iskopavanja na nekropoli u Keramikosu i kraj Dipilonskih vrata dokazala su postojanost obrtničke tradicije u keramičkim radionicama i prije dorske seobe

- geometrijska figuralna umjetnost razvija golemo bogatstvo prizora, samo što njeni junaci većinom ostaju bezimeni

- među geometrijskim statuama životinja, najviše se ističu konji, ali ima i bikova i ptica. Očito su bili modeli zavjetnih darova u svetištima. Na kipićima konja može se vidjeti sve jača težnja prema stilizaciji, pri čemu su jači dijelovi životinje bili vrlo naglašeni, a dijelovi koji ih spajaju i zglobovi vrlo tanki.

- mnogobrojni konji od terakote skromniji su od brončanih statua. I oni su bili zavjetni darovi, ali se pojavljuju i kao grobni prilozi. S obzirom na materijal oblikovani su jednostavnije, ali ih obogaćuju ornamentalni ukrasi

7. st. BC.

- osnivanje kolonija na gotovo svim obalama Sredozemlja ( početkom 8.st.BC. i nastavlja se u 7.st.BC. ) proširuje vidokrug Grka. Svoju geometrijsku umjetnost uspoređuju s istočnom, te je počinju smatrati krutom i zaostalom. U tom vremenu položen je temelj idućeg razdoblja grčke umjetnosti.

- isključivo iz ovog vremena potječu monumentalne, reljefom ukrašene amfore, čije je središte proizvodnje bilo na Kikladima

- slikarstvo prelazi granice keramičke tehnike i upravo se rađa monumentalno slikarstvo kao posebna umjetnička vrsta

- nakon kasnogeometrijskog doba sve se više prikazuje lav. Treba ga shvaćati kao fantastično biće, poput sfinge ili grifona, pošto u Grčkoj nije bilo lavova.

- tvorevine korintskih slikara na vazama naišle su na veliki odaziv, a trgovinom su rasprostranjene sve do rubova grčkog svijeta

- uz korintsko, melosko i atičko slikarstvo značajno je i ono rodsko. Rodske vaze su ukrašene ponajviše nizovima životinja i posjeduju veliku dekorativnost. Rjeđe prikazuju slike iz priča.

- u arhajskoj plastici prevladava nagi muški lik, a taj položaj uglavnom zadržava i u kasnijoj grčkoj umjetnosti ( za Grke samo neodjeveno ljudko tijelo pokazuje svoju smislenu konstituciju, usklađenost pojedinih dijelova tijela i njihovih kretnji )

- nakon geometrijskog razdoblja, ljudski likovi u sitnoj plastici sada djeluju pokretno

- kurosi predstavljaju određeni osnovni oblik statua koji je obavezan sve do otprilike 500. g. BC. , uz bogate razlike s obzirom na razdoblje i pojedine umjetnike. Stalno je prisutna težnja za sve boljim oblikovanjem tjelesnih pojedinosti

- simbol mogranja može označavati ili Perzefonu ili Afroditu

- arhajski tip kore nastaje kasnije od kurosa. U starije vrijeme tijelo i odjeća tvorili su zatvorenu cjelinu u obliku stupa

- krajem 7. st. BC. korintsko slikarstvo postaje sve manje zanimljivo i ubrzo sasvim nestaje, dok ga zamjenjuje atička umjetnost na vazama

6. st. BC.

- u ovom stoljeću arhajska umjetnost dobiva svoja čvrsta obilježja, usavršava se u smislu većeg naturalizma u prikazivanju pojedinosti i sve veće profinjenosti

- filozofija istražuje zakone prirode, a etiku određuju životna pravila mudraca

- atičko slikarstvo na vazama spaja kikladsku monumentalnost i korintsku finoću što svakoj slici daje živahnost

- grčki hram u svom klasičnom obliku nastaje u ranoarhajsko doba i stoljećima gotovo ne mijenja svoja osnovna obilježja. Dorski red je najstariji, ubrzo nakon njega slijedi jonski, a korintski nastaje oko 400.g. BC. Vrijeme svog nastanka hramovi odavaju uglavnom razmjerima svojih stupova ( koji postaju vitkiji ), oblikovanjem tlocrta u pojedinostima i stilom plastičnog ukrasa

- keramika iz Halkidike ( Eubeja ) doživljava kratko vrijeme procvata nakon sredine 6.st.BC., a kao i korintska i atička bila je osobito omiljena u Etruriji. Takve vaze ističu se veoma dobrom tehnikom, finim rasporedom prostora i odmjerenom ornamentikom.

- grupa vaza s Rodosa razlikuju se u tehničkom smislu od ostalih grčkih vaza po tome što crteži unutar obrisa likova nisu urezani iglom, već su ostavljeni u prirodnoj boji podloge.

- Egzekija – jedan od atenskih najistaknutijih slikara; prvi je unio figuralne prizore iz mitologije u zatvoren likovni oblik ( plitica „ Dionizova plovidba morem „ – Vulcij, Etrurija, oko 540.BC )

- kipar Arhermo iz Hiosa – prvi je prikazao Niku, krilatu božicu pobjede ( Delos, oko 540.BC )

- motiv majke i djeteta prvi put se javlja na fragmentu nadgrobnog reljefa iz Anavisa ( Atika ) iz oko 530. BC. Inače, taj motiv susrećemo tek mnogo kasnije

- kore – prije svega u velikom broju su se našle na atenskoj nekropoli kao zavjetni darovi Ateni iz vremena tiranina Pizistrata ( 560.-527.BC ) i njegovih sinova. Izgled im je utvrđen kao tip : lijeva ruka pridržava odjeću, dok je desna ispružena; odjeća se sastoji od hitona i koso prebačenog haljetka koji je složen u fine nabore; prijatan izraz lica.

5. st . BC.

- pad tirana ( Pizistrata i sinova ) u ateni 510. BC, uvođenje demokracije, i perzijski ratovi obilježili su razdoblje koje arhajsku umjetnost razdvaja od 5. st. BC.

- pobjeda nad Perzijancima ( Salamina 480.BC i Plateja 479. BC ) stvorila je pozadinu za veličanstven razvoj grčkog duha, a sama perzijska razaranja potaknula su novu izgradnju

- čovjek se prvi put prikazuje u kontrapostu, tj. kako jednom nogom iskoračuje, a na drugoj počiva težina tijela. To novo držanje otežava izradu mramornih kipova, pa umjetnici prednost daju bronci

- u monumentalnoj plastici se najbolje može izraziti kretanje koje je dugo bilo sputano arhajskim pravilima. Na tom području Miron i Pitagora su bili vodeći umjetnici.

- Miron – slavan je njegov trkač Ladas, ali i bacač diska koji je sačuvan u više kopija.

- Poliklet iz Arga – majstor u prikazivanju ljudskog lika, ali u prikazima božanstava zaostajao je za Fidijom. Prvi put dio težine prenosi se na predmet kraj lika ( Amazonka naslonjena na stup ) = polikletski motiv! = izaziva potpuno oslobođenje ljudskog lika. Prebacivanje težine tijela na jednu nogu uvjetuje kosi položaj bokova, koji onda uvjetuje liniju spuštenih ramena. Taj pokret oživljava sve dijelove tijela

- slikarstvo svoj vrhunac nalazi u Timantu, Zeuksisu i Paraziji

- Midija – jedan od najznačajnijih slikara na vazama ovog vremena

4. st. BC.

- politička katastrofa te ratovi između Atene, Sparte i Tebe, dovode do odvraćanja od političkog života i jačeg usredotočenja na čovjeka kao pojedinca

- duhovne snage Grčke ovog stoljeća usmjeravaju se na umjetnost i filozofiju

- umjetnost ovog stoljeća vrhunac postiže u Praksitelovim djelima. Njegovi kipovi su obavijeni spokojnom zamišljenošću. Praksitelova umjetnost je snažno utjecala na nadgrobne reljefe, u čemu mu je blizak bio slikar Nikija kojeg je on vrlo visoko cijenio.

- prizori u kojima se ništa ne događa tipični su za atičke vaze koje su izvozili u južnu Rusiju ( „kerčske vaze“ ) i u sjevernu Afriku. S vazama te vrste završava atičko slikarstvo na vazama, keramika se vraća ornamentalnoj dekoraciji. Umjesto njih vodeću ulogu preuzimaju posude od bronce i plemenitog metala. ( sve veća potreba za raskoši! )

- Skopas iz Parosa uz Praksitela je bio najistaknutiji kipar ovog stoljeća, a djelovao je i kao arhitekt ( hram Atene Alee u Tegeji ) . Ljudske je strasti uzvisio do patosa, prikazujući u svojim djelima tragičnu nesavršenost čovjeka, pa čak i heroja.

- umjetnost ovog stoljeća osobitu sklonost gaji prema predmetima za žensku toaletu. Sklopiva zrcala izvana su ukrašena reljefima, a iznutra uglavnom gravirama. Teme su obično ljubavne.

Kasnogrčka umjetnost u Aleksandrovom carstvu ( 335.-150. BC )

- najsjajnije doba joj je doba vladavine A. Velikog ( 336.-323. BC. ) i njegovih dijadoha ( 323.-280. BC. ), dok joj kraj obilježava porobljavanje Grčke i Makedonije od strane Rimljana 146. BC.

- Aristotel – Aleksandrov učitelj

- jabuka – simbol otoka Melosa

- u 3. st. BC. osobito se štovao Homer, što je urodilo intenzivnom znanstveno – filozofskom obradom Ilijade i Odiseje. Središte Homerovog kulta bio je Homereion u Aleksandriji. Iz izvještaja o mozaicima s nizovima slika iz Homerovih spjevova i iz „homerskih pehara“ ( glinenih plitica ) saznajemo da su Ilijada i Odiseja bile ilustrirane

- pod utjecajem prirodnoznanstvenih interesa i krajolik postaje samostalan predmet slike. Nakon kretske umjetnosti priroda se još nikad nije javljala toliko kao u 3. st. BC. No to je priroda u kojoj se odražava ruka čovjeka koji je preobražava.

- „ spinario „ – motiv dječaćića koji vadi trn iz stopala; u Rimu se može unatrag pratiti sve do 12. st.

- kipići od terakote već u 4. st. BC. izgubili su značenje zavjetnih darova i grobnih priloga, a u kasnogrčko doba služe kao dekorativni predmeti.

- umjetnička djela iz poludragog kamenja stječu veću važnost nego ikad do tad. Čitave posude, a prije svega kameje s portretima vladara, izrezivali su se iz poludragog kamenja koje se do tad uglavnom koristilo za pečate. Malo ih je sačuvano, i to ukoliko su dospjeli u ruke rimskih careva i potom crkve.

- u pergamskoj biblioteci stajao je kip Atene kao zaštitnice znanosti.