I

Ispunjenje ne daje draž, tek to činitežnja. I ovaj je tekst težnja zatežnjom. Drugo se ne da od mene od-

pisati. Zapravo, ne postoji paralela nule,nemoć je govora o tome. Kod mene ne postojipravi interes za pisanjem o instalaciji kaofenomenu umjetnosti kraja milenija. Međutim,kutak logosfere napučen je ovakvim ljudimaoko instalacija - umjetnicima-piscima. Samosam dodirnuo stvar, samo dodirujem stvar, i samo ću dodirnuti stvar proizvodeći tekst.Diranje teme, mogućnost za drugoga dadonosi informacije i sudove, ako samo hoće.Pa i u ovom tekstu-dodirivanju. Pažnja jeskrenuta tobože dekadentnim manevrima.Dakle, o svojim temama neću pisati, apstini-ram, vrteći se u neke vrste pripremi. Ono štomene interesira mogućnost je uvida u, prvo:relativnost svakog sjajnog saznanja o umjet-nosti i njezine aspekte bjesomučnih utjelovl-jenja u kontinuitetu/diskontinuitetu, i drugo:zanima me pisani događaj označitelja bezoznačenog. Da li i takvo pisanje dijeli sudbinuteoretskog, kritičkog ili romanesknog pisanja?(Ono se upisuje kao: kad pišem onda samdrugi.)

Stajem. Neću proizvod, pogotovo ne onaj kojibi mogao uključiti politiku i banalnost prigode

kraja milenija, itd. (Zureći stalno prema napri-jed, katastrofa nam je uvijek bila - kič). Či-njenica je da se sustežem od stroja jezikakoji počinje raditi, od teksta i eksplikacijepovijesnih ideja. (Taj rad se oglašava kao:„ogromno i neumorno brujanje koje pokrećebezbrojne smislove, koji odjekuju, bljeskaju i šušte, nikad ne poprimajući konačan oblikznaka žalosno otežalog od njegovaoznačenog."). Stoga se na ovoj ravnini fiktivnisadržaj može opisati ovako: uspješnonametanje teme instalacije u ovom tekstu,kao operativni alibi procesa postavangardnogvremena europske umjetnosti. Fiktivnisadržaj, koji bi ista volja na istom ovom mjes-tu mogla izlagati kao pisanu realiziranumogućnost . O instalaciji kao, na primjer, pros-tornoj klopci, o odgovornosti izručenoj snazi ilislabosti posredovanja kompost ponašanja i akcije zagubljene u tijelu instalacije, itd. Samotoliko proširujem realnost navedene teme i tonema izlazni diskurs. Citiram RolandaBarthesa: „Nije više riječ o tome da se u čitan-ju svijeta i subjekta pronađu opozicije, negosu tu prelijevanja, zadiranja, bjekstva, iskl-iznuća, premještanja i izlijetanja." Dakle nećuda mi tekst, sadržajno legitimističan, bude kaoda se pripovijeda san, ili neki drugi okruglikonsenzualni sadržaj.

Neću proširivanje u linearno: to je na štetu ide-

alnog čitatelja. Stigao sam na aproksimativnupolovicu zamišljenog teksta. Ta moja procjenabit će da se poklapa s fantazmom teksta.Nekoliko nekih kriterija osnovat će moždasvoju koloniju istine.Upravo se nameću uporišta: varijanta, naizm-jeničnost, tijelo-tijelo. U to možda spada i ovo:sada je 19 i 30 (kod prijepisa teksta je 16 i 35),kava je (kod prijepisa - kakao), soba je, motetisu, a na stolu citat iz Ciorana, kao nekipredmet: „Padamo iz sramote u sramotu".

„Da li je tekst dovoljno estetski zaštićen?"Ovakva pseudo pitanja tkivo su života koje sečita i piše. Pridodajem radno nećkanje i napokon tzv. žensko pristajanje. Ipak se piše.Izletio sam iz kruga žalosti i radosti.Ja sam odlučio - i nisam se odlučio. Iz pri-jepisa se zna da sam odlučio stići izreći neštomalo o temi i, privesti pisanje prekidu, a daimputi nisu nadvladali slabu volju jakog pogle-da/zora. Samo navođenje, spominjanje, ocrta-vanje, nabrajanjem teme i mogućih smjerovanjihova elaboriranja, nabačenih slobodnotijelom, spada u označeno - konceptualističkiokvir.Podrhtavanje smisla teksta znači, eto, da senisam odlučio posvetiti sadržaju, kritici, objek-ciji i uvidu u svašta umjetnosti. Ove proizvod-nje su napuštene. Ovo bi se zvalo: pratitimisao iz jednog povlaštenog vremena, bilo daje to prijepis ili neka druga osobita distanca.Ipak ispada da je pisanje - opis, odnosnoneko aproksimativno nabrajanje izvan for-mule. Ovoliko nezavisnih komada vremena izimaginarnog - nešto znači. Citiram Barthesa:„Udvojeni subjekt (ili koji sebe zamišlja dvo-jno) - ponekad uspjeva potpisati svoje imagi-narno". Ali to nije sigurna praksa; prvo zatošto postoji imaginarno lucidnosti i što raslo-javajući ono što kažem ja samo prenosimdalje sliku i radim grimasu drugog stupnja; a onda i naročito stoga što se vrlo često imagi-

narno prikrada vučjim hodom, klizeći blagopreko aorista, zamjenica ili uspomene,ukratko, preko svega onoga što se možeskupiti pod samom devizom ogledala i nje-gove slike: mene i moga ja.

II

Mislim da nestanak treba uvažavati. Kao i metaforičko izjašnjavanje, unatoč pjesničkojprekomjernoj upotrebi.Intelekt, etika, umjetnost - tri su karte zapotvrđivanje vrijednosti unutar pojedinihutopijskih entiteta. (Nekada je otmica utopijebila - otmica namještaja.) Izvršenja suodnosai subordinacija među njima bilo je svakakvih,kako već dinamika pojedinog društva nalaže.Odnekud mi dolazi u tekst opis: ponašanjepred grobom - takva cjelokupna dinamika u negativu.U novije vrijeme imamo evidentne sve vari-jante ljubavnog sna i penjanja k Utopiji kaoradno sjeni ulovljenog. Odnosno postojibezbroj individualnih, k tome koji put i dobit-nih kombinacija intelekta, etike i umjetnosti.Doza igre u ljudi - varira, ali pisanje otpočinjeprozirnost supstituirane namjere. Najveća jas-noća, pak - ima uz sebe pisanje.Konceptualizam grli etiku, radost slikanja živiu postmodernom slikarstvu. Jedno oslobađa i drugo oslobađa. Gotovo do mogućnostitračanja Utopije. Uzimanje prostora u ruke , tj.prisutnost instalacije naoko je dijalektičkoodvijanje novije umjetnosti. U pitanju je, valj-da, tek različitost a ne sinteza. A različitostznači - odlaganje: svaka stvar se vraća, alivraća se kao Fikcija. Eto, opet sam načeo i skocirao svoju nesuđenu temu o instalaciji,kao dobrom vremenu za rješenja. Dakako, natoj interiorizaciji ću ostati, s time da navedemdrugu i treću temu vezanu uz ovaj tekst.Druga je: tema o gospodinu Georgu Sorosu.Treća, pak, tema je nomada umjetnosti.

Nomadizam me probija već na startu.Bavljenje instalacijama kao označenim pret-postavlja medijsko seljakanje.

Iz postkomunističke pozicije, pisanje o tekstu,alias temama, jest hirovita stvar - ni tragaakribičnosti u rezultatima, mada je ovo tekstfer okolišanja. Možda se radi o moralnostiznaka ili o avanturi mogućeg u jeziku?(Suprotno tome je književnost i njezino zna-nje.) Pruža se bezbroj mogućnosti. Skraćenoo bezbroju je ovako zboriti: Fantazam umjet-nosti.Postkomunitarno bdjenje nacije i rata kaoprekomjerna prisutnost izaziva ne-govorenje.Ovaj pasus teksta otkriva egzistencijalnupozadinu pisca. Jezične igre, koncepcija dis-placementa, odgovornost ponašanja i čina,konceptualističko usijanje i konceptualističkapragmatika uvida, analitičko dobivanje struk-ture i lica, sve to sada pliva potopljeno u moruinstalacijskih beskraja. To uopće nije vrijed-nosni sud. Valorizacija je dosadan, bivšiposao. Citiram Barthesa: „Čovjek piše da bibio voljen. Ta je rečenica stvarno podnošljivasamo ako se uzme u trećem stupnju. Svjesnismo da je ona u prvi mah - dirljiva, zatim -budalasta, a imate na kraju slobodu da je oci-jenite kao - možda točnu."

Politički diskurs je ovakav, u jednom sasvimneobaveznom zaključku: „Budući da je esteti-ka umjetnosti viđenja kako se forme otkidajuod uzroka i od ciljeva i postavljaju dovoljansustav vrijednosti, ima li ičeg suprotnijegpolitici? Ako se nisam mogao osloboditi estet-skog refleksa, nisam mogao spriječiti sebe dau političkom ponašanju koje odobrava nevidim formu koju je ono poprimilo, nakaznu ilismiješnu."Rekosmo, tema o instalaciji prethodi temi o gospodinu G. Sorosu. Zaustavit ću se nanajavi. Sve ostalo teče i razvija se kao

priprema, tj. operativni pironizam.Ne predstavlja li pisac „zatvaranje etičkogkola"? Baš ne. On predstavlja fantazam umjet-nika-kritičara i ravnodušnog polaganog bića,koji načelnu spoznaju tragedije pisanjaopstruira nadom u neki izuzetak ili varijabil-nost u vremenu, koje je - vrijeme mog života.Otkad bi bila konvencija - samo komedija!Dakle, očekuje nas dvostrukost svakog zgo-tovljenog teksta. Pisanje se napisalo, a pisacje izvodio vođenje intencionalne mislipodrazumijevajući dogovornu količinu jezičnihaspekata. Tužan posao, nema što. Junak jeodredljiva riječ, itd. itd. (Da li je to kolonijalanuvid/zahvat ili možebitna simbioza dozvole i dozvole, odnosno napornog jezika i Jezika? U stilu: on je, ja sam?)

III

Nema ni traga o denotaciji. A u zamahu dis-placementa bit će ovaj opis površine insta-lacije i gospodina Sorosa. Ne želim pronaćimetaforu za instalaciju ili g. Sorosa. Prije ćebiti da želim dobiti pisanje. I to da budestečevina za opis površine. To su razine ritu-ala, a one kroz konceptualnost površineproigravaju elemente čovjeka.Oko nas su mrtve stvari. Upotrebe svakogpridjeva kao instrumenta varke pokazuje da jestanje predmeta čak i sekundu udaljenosti odpisanja - mrtvo. Toliko o atmosferi predstave.Otuda zgodno ispada rad sjećanja za dobasimulacije.A budući da je svako isticanje - fetišističko,onda imamo posla sa sukladnim stvarimadozu života daje pisanje, plan, plansko, k tome i varijante. Davanje nacrta, uvoda, skice- sve to spada u tijelo pisanja a da pisanje neproizvodi višak, tj. znanje. Nego, predstavljavehemenciju oslobođenosti od Doxe i Smisla.Pritom zamjenjivanje bliješti, božanski, nadsvim poslovima.

počeci perspektivističnog pisanja o ovdjemnogo puta spomenutim tememe: instalaciji i g. Sorosu.Koja je dobit ovakvog pisanja? Dobro, pisanjeje zagarantiralo korist upravo kao što imeno-vanje koristi. Sustezanje poručuje. (Na primjerg. Soros se može opisati tzv. logikom teksta, a ne samo pridjevima jedne političke situacijekonstelacije.) Signum temporis je da se možetekstualizirati mimo upotrebe legalističkihmetafora. Prigoda, eto, bijaše ferment poputŽidova u svjetskoj povijesti. A da seinstalacije, g. Soros i nomadizam ostave u pisanju, na latentnim rubovima, u ikonokla-zmu.

IV

SummaryVlado Martek: Text for nothing

I do not posses the actual interest to write about theinstallation as an artistic phenomenon at the end ofthe millennium. However, the logo-sphere corner iscrowded with people of this kind around installations- artists - writers. By producing the text I only touchedthe matter, I only touch the matter, and I will only touchthe matter. Touching a topic, an occasion for some-body else to inform and to judge, if only he wanted to.Even this, text - touching. Attention is drawn byallegedly decadent manoeuvres. Therefore, I will notwrite about my topics, I abstain, going in circles insome sort of preparation. What interests me is thepossibility of insight into, first: the relativity of everygreat knowledge about art and, about the aspects ofits frantic incorporation into the continuity / disconti-nuity; and second: I take interest into written event ofthe indicator, without the indicated.Does this sort of writing also share the destiny of the-oretical, critical or Romanesque writing? (It is writtendown as: Whenever I write, I am somebody else).

Tema o gospodinu Sorosu nadasve je sklonaravnodušnom nabrajanju. Naime, ne vidim nitrunke intencije da primjenim analizu i tomeslično. Tekst, pak, slijedi neku logiku nabra-janja vanjskih akcidencija. To znači da jesvako pojavljivanje g. Sorosa ovdje - sukce-sivno, ono slijedi nakon nečega što sedogodilo a u vezi je s, od njega satkanim,efemerijama. Promislite kako to primjećivanjezakašnjenja, ta temporalna stanka, moždazapetljava bilo koje elaboriranje vrijednosnihsudova, jer vrijeme naprosto iz-tječe.Stići reći o g. Sorosu da je popravljivi optimisti poručiti da je Balkan jedinstvena knjiga, većje nešto. I poručiti, u strahovitoj latenciji teks-ta, da je srednja Europa svakako židovskaknjiga, a to je sjajno....Eto, dogodilo se rastvaranje diskursa, uztemu, ali prekidam. (Pisanje je dobiveno,mogu ga mijenjati za nešto!)Tako stvari možemo / ne možemo ostavitinedvosmislenima. (Imamo prednost danas-netražimo komad istine.) Ne samo da se jaigram, već i obvezujem kondicionalnu istinuna raspadanje. Gradeći govor drugog stup-nja, gdje svaka varijanta može imati svoju var-ijantu i gdje tada nastupa igra s mnogo ravno-pravnih nestanaka. Ni ukoliko nema katastro-falnih nestajanja. Moje teme: o instalaciji i g.Sorosu ostaju ovakve - bez pridjevske.Misao klizi u sadržaj: U pisanju nema eleme-nata neprijatelja pa da budu izigrani, niti etič-kih eufemizama koji prijete rezolutnošćutehničkih rješenja. Za g. Sorosa balkanskiratovi su jamstvo da su vidljive instalacije poli-tičkog. Nema ni pobjede ni poraza. „Svaka jeriječ previše" - veli Cioran. I svaki tekst jesuvišno zaključivanje o temama. Možda naja-va tema izbjegava čekanje nečeg jalovog.Doći do te tvrdnje značilo je - opovrgnuti je. I eto, drugima ostaju na raspolaganju solidni