KOZMOLOGIJA - 2009. po pitanjima

dr. sc. Stjepan Radid [K O Z M O L O G I J A ]

1

1. Uvodna razmatranja o predmetu kozmologija – njena uloga u ostalim fil. disciplinama, njena vrijednost, materijalni i formalni oblik.

Kozmologija je filozofska disciplina novijega vremena. Povezana je sa znanostima, posebno s

fizikom i matematikom. Ona dobiva na značenju tamo gdje fizikalna pitanja prelaze u filozofska. Ona

pretpostavlja našu zapitanost što je ništavilo, što je beskonačnost. Pita se jesmo li sami u svemiru.

Dolazi od dviju grčkih riječi ho kosmos = svijet, stvarnost, svemir u uređenom smislu i logos = riječ,

misao, smisao, znanost. Ona je veza filozofije kao humanističke znanosti i fizike/kemije kao prirodne

znanosti. Međusobno su upudene jedna na drugu.

Sama filozofija kao znanost gleda dvostruko:

Njena humana i socijalna vrijednost. Znanost uzdiže ljudski duh.

Njena teoretska vrijednost. Filozofija ima što ponuditi ovim prirodnim znanostima.

Danas mnogi stavljanju u pitanje je li ona potrebna? No, iz filozofije prirode su potekle znanosti

i znanje. Tako de npr. iz fizike potedi neko filozofsko otkride i to de biti motiv za filozofsko

promišljanje. Kao posebna disciplina nastaje u 18. st. od Christiana Wolffa koji je razložio filozofske

discipline. Živio je na prijelazu iz 17. u 18. st. Ujedno joj je i dao ime Kozmologija. Newton svom djelu

daje ime Philosophiae naturalis principia mathematica (matematički principi prirodne filozofije) i

smatra se filozofom. Mnogi su kozmologiju smatrali suvišnom.

Neki kažu da je bolji naziv filozofija prirode, jer kozmologija bi bila suženi oblik znanosti koja bi

proučavala matematičke ideje u svemiru. Današnje shvadanje promatra čovjeka kao bide pronađeno

u svijetu, te u nužnosti uspostavljanja dijaloga sa svijetom. Promatra prirodu u isključivom odnosu

prema čovjeku.

Filozofiju prirode možemo definirati kao metafizičku refleksiju na materijalni svijet u koji je

čovjek uronjen u životnoj situaciji, te je u stalnom dijalogu s njim (Jean M. Aubier). Da je čovjek

uronjen u svijet svjedoči nam Heidegger.

Materijalni objekt (ono što se proučava, za razliku od formalnog objekta koji je pozicija s koje se

nešto proučava) kozmologije je ens mobile = protežno bide. Formalni objekt je pozicija metafizičkog

gledanja. Bide se ne gleda pod vidom svoje materijalnosti, ved i drugih kvaliteta, elemenata,

sposobnosti koje ono u sebi sadržava.


2

2. Objasnite u čemu se sastoji animističko – antropomorfna slika svijeta?

Pod ovom slikom svijeta promatramo razdoblje u povijesti u kojem nije bilo nikakvog znanstvenog

pogleda na svijet i prirodu.

a) antropomorfna slika svijeta:

Čovjek osim što jest ima i svijest o svom bivstvovanju u svijetu. Ima potrebu za spoznavanjem

materijalnog svijeta. Prvi dodir čovjeka sa svijetom pokazuje da je svijet u sebi kompleksan, iako

naizgled jednostavan. Čovjek svijet spoznaje postupno i djelomično. U početku svijet je čovjeku

predstavljao divljenje, čuđenje, strahopoštovanje… Ono je izazvalo potrebu da se svijet učini

pristupačnijim. Čovjek procese u prirodi nastoji učiniti sebi familijarnima. Svojim nutarnjim procesima

kao što su podražaj – reakcija, potreba – zadovoljenje, pokušava si dokučiti stvarnost svijeta i u tom

smislu dolazimo do antropomorfnog tumačenja. To ide sve do onog što nazivamo personifikacija.

Projicirajudi te svoje osjedaje na stvarnost, nastaje antropomorfna slika svijeta. Tako se procesi u

prirodi ne tumače u svojoj biti. Ved i u Bibliji pronalazimo takvu personifikaciju.

b) mitska i magična slika svijeta

Svijet se u svojoj kompleksnosti shvada kao jedna duboka i neprotumačiva tajna. Imamo različite

mitove o nastanku svijeta. Za ovu sliku svijeta specifičan je element magije. Magija dolazi od lat.

magus = čarobnjak. Ona je želja izazivanja promjena u prirodi ili kod drugog čovjeka u skladu s

vlastitom voljom, te u težnji nadilaženja prirodnih procesa. Ona je tako duhovno, umsko, ritualno

ponašanje kojim se žele kontrolirati modi u prirodi. Magija ne pripada nekom arhaičnom starom

društvu ved je prisutna u samom čovjeku. U tom smislu imamo crnu i bijelu magiju. Crnom se drugoj

osobi želi nanijeti zlo ili nered u samoj prirodi, dok je bijela pokušaj postizanja nekog dobra.

U ovoj spoznaji djeluje neka apstraktivna mod koja je daleko od intelekta. Čovjek ipak odražava

želju za spoznavanjem načina funkcioniranja stvarnosti, otkrivanjem uzročno-posljedičnih veza u

prirodi.

Ova metoda je normalan proces tumačenja i suživljavanja s prirodom.


3

3. Naravna racionalna slika svijeta – objašnjenje

a) objektivizacija

Nadvladavanje racionalne slike nad maštom odvija se u procesivnoj apstrakciji i objektivizaciji

stvari. Apstrakcija je ovdje oslobađanje od osjetilne spoznaje i pokušaj racionalnog spoznavanja.

Bitan je proces objektivizacije gdje se mi podvrgavamo spoznaji stvarnosti u njenoj objektivnosti.

Objektivizacija stvari predstavlja čovjekovu želju za eksperimentiranjem. Stvari počinje razlikovati i

razlučivati. Tako čovjek razlikuje živu od nežive, organsku od anorganske prirode. Otkriva slijed u

godišnjim dobima, izmjenjivanje vegetativnih ciklusa, gibanje planeta…

b) racionalizacija

Čovjek otkriva pojam uzroka i posljedice. Racionalizacija je posljedica objektivizacije. Ona

predstavlja shvadanje da se stvarnost odvija po određenom načelu. Izvode se ved određene

zakonitosti. Odlučujudi korak ka ovome shvadanju svijeta predstavlja otkride pojma priroda phisis.

Ona označava nutarnje počelo bivstvovanja živih i neživih bida. Dolazi od lat. nasco, 3. = roditi. Pojam

prirode je da rađa nečim novim. Priroda je svojevrsna sila energeia. Određena je po formi (grč.

mofphe) i izgledu (eidos). Utjecajem Parmenida pojam nature iz osjetne se pretvara u racionalnu

sliku. Imamo svojevrsnu interiorizaciju i racionalizaciju forme. Suprotstavljaju se mišljenje i osjedaj,

stvarnost i pojava. Platon preferira stvarnost nadrealnog, idealnog. U Aristotelovom pristupu prirodi

bitan je njegov nauk o aktu i potenciji kao nutarnjih počela mnogostrukih i promjenjivih bida. Funkcija

intelekta u Aristotelovskoj znanosti sastoji se u apstrakciji forme iz materije s ciljem da bi oblikovao

opdi i nužni pojam biti. Prije svega Aristotel daje važnost osjetu, te kaže da nema ničeg u intelektu, a

da prije toga nije bilo u osjetu. Predložio je teoriju i metodologiju znanosti, ali i podvrgao

objektivizaciji ne samo fizički nego i biološki, psihički svijet. Korištenjem Aristotelovske slike svijeta

dolazimo do dezantropomorfizacije prirode.


4

4. Mehanicističko-pozitivna slika svijeta - razjašnjenje

U sebi očituje jedan strogi i racionalni nego i tehnicizirani, pozitivistički pristup stvarnosti.

- To je moderna slika svijeta i javlja se razvojem moderne kada u središte ne dolazi samo um.

a) odmak od religioznog

Događa se stanoviti skok: revolucija moderne misli koja je bila u religioznom obilježju, te prelazimo

u laičko-sekularizirani mentalitet. Ved tu imamo začetak ateizma u svom punom smislu riječi. Ateizam

je nijekanje Božje opstojnosti. Ateizam argumentira svoj stav. Dijelimo ga na 2 bitna vida (ishodišta):

pozitivistička (prirodna) i humanistička pozadina. Kod prvog se na temelju prirodnih znanosti želi

zanijekati postojanje Boga. Humanistički ateizam bavi se pitanjem zla i puno je ozbiljniji od prvoga.

Izrodio se je pokušajem davanja odgovora na to pitanje. Kaže da čovjek jedini može utjecati na svijet

kao nosilac dobra i zla. Hipoteza o Bogu postaje suvišna i znanost više nije potrebna.

Sama priroda poistovjeduje se s mehanicizmom (pojam stroja) koji u sebi ima unutarnje zakone.

Pojam pozitivističkog – kriterij spoznaje predstavlja isključivo ono što se temelji na materijalnim,

očitim činjenicama. Prvi među teoretičarima je Auguste Conte (Ogist Kont). On pretpostavlja 3 stadija

u razvoju društva: 1. religijski – najprimitivniji, onaj u kojem ljudi nisu imali nikakvih sposobnosti

tumačenja prirode i zakonitisti; 2. metafizički – ljudi su se malo odmakli od religijskog, ali su ostali na

duhovnoj spekulativnoj sferi, još uvijek nisu dosegli čistu racionalnost; 3. filozofski – počinje

modernom kada čovjek koristi svoj um i prirodu promatra na temelju meh.-poz. slike svijeta. Čovjek

je određeni stroj sa unutrašnjim zakonima i kao takav determinira. Kažu da je ovo potpuno

objektivno tumačenje. Problem je nastao kada se ova stvarnost počela apsolutizirati i generalizirati te

se primjenjivala na psihologiju, moral, povijest…

b) kopernikanska revolucija

Prijelaz od geocentričnog prema heliocentričnom shvadanju svijeta. Taj obrat u filozofiji

predstavlja drugu razinu – obrat k čovjeku. Prvi koji je to navijestio bio je Immanuel Kant. Sada se sve

gleda u odnosu prema čovjeku. Čovjek predstavlja smrtnost i podređenost određenim prirodnim

zakonima. Imamo 3 autora: Kopernika, Darwina i Freuda. Kopernik je srušio sliku čovjeka kao centra

(gospodara) unutar cijelog svemira, Darwin kao centra unutar prirodnog svijeta, a Freud kao centra

unutar vlastite svijesti.

c) nijekanje osjetilnih kvaliteta objektivne stvarnosti

Progresivna eliminacija čovjeka, ljudskih osjetnih kvaliteta. Osjet je varljiv i znanost se treba svesti

na matematičku sliku i sliku lokalnih gibanja. Primjerice pojam toplog i hladnog tumači se

matematički, a ne više osjetilno. Obnavlja se suprotnost između bivovanja i pojave. Radi se o

materijalnom realizmu. Cilj – sve znanosti ponovno trebaju potpasti pod adekvatno inteligibilno

tumačenje. Sve se podvrgavalo matematičkim i mehaničkim izrazima.

d) antifinalizam

Sve se gibalo prema nekom unaprijed zadanom cilju. Stari Grci su vjerovali u cikličko gibanje

stvarnosti. Unaprijed zadani cilj je božanska stvarnost – dobro. Antifinalizam kaže da se sve događa

na temelju nekog slijepog slučaja. Jedan zastupnik antifinalizma je Popper – priroda nema nekog

čvrstog cilja. Prije njega to je bio Demokrit. Suvremeni filozof Heisenberg – načelo identerminacije –


5

ne možemo prognozirati kako de se gibati atomi ili pak elektroni i neutroni unutar samog atoma.

Aristotel zastupa finalizam – teleologija – priroda ima svoj konačni cilj.

e) determinizam

Prisutan ved kod Galilea. Čovjek se ponovno svodi na poseban predmet fizičke znanosti.

Determinizam kaže da je sve određeno načelom uzroka i posljedice. Pojam ljudske slobode da se na

potpuni način determinirati. Tada nastaje problem. Drugi učinak determinizma je radikalno

rastavljanje materijalnog od duhovnog. To počinje još od Descartesa koji govori o res exstensa

(protežno u čovjeku koje se da izmjeriti) i res cogitans (spoznaja, apstrakcija, čovjekova duhovna

narav). Čovjek i stvarnost su se potpuno dehumanizirali, materijalizirali, objektivizirali. Čovjek je u

potpunosti sveden na plod različitih procesa. Strogi determinizam rađa snažnim dualizmom te je

čovjek i na ovaj i na onaj način izgubio vlastito dostojanstvo.

f) empirija i eksperiment

Predstavljaju aktivnu i pasivnu reprodukciju pozitivnih podataka. Eksperiment je bio prisutan ne

samo u fizici nego i u društvenim znanostima poput psihologije i filozofije. Što su danas ankete?

Točan zbroj netočnih podataka ili netočan zbroj točnih podataka.

Ova slika svijeta predstavljala je određeni razvoj prirodnih i tehničkih znanosti. Znanost se malo

oslobodila, no zapostavio se u potpunosti onaj etički vid. Znanost je u potpunosti postala

dehumanizirana i etički oslabljena.


6

5. Iznesite u čemu se sastoji povratak ka humanijoj slici znanosti i svijeta?

Poslije oduševljenja znanošdu došla je na koncu 19. i početkom 20. st. jedna reakcija sa strane

filozofa i učenjaka. Javljaju se različite struje: neoromanticizam, neoidealizam, spiritualizam i

egzistencijalizam. To je opet poslije izazvalo određene ekstreme poput antiintelektualizma i

iracionalizma. Sad se išlo za tim dokazati da se čovjekovi drugi problemi ne daju riješiti znanstvenom

metodom. Wittgenstein – kad bi sva pitanja života znanstveno bila riješena, ostala bi ona pitanja o

smislu. Čim čovjek počinje razmišljati o smislu značilo je da je bio bolestan, po Freudu. Meh.-poz.

slika svijeta došla je do spoznaje nemogudnosti apsolutnog predviđanja i sama je došla do granica.

Ateistički stav ne prihvada Boga kao transcendentalnu duhovnu osobnost, ali pretpostavlja neki vid

izdizanja iznad materije, iznad onog pukog empirijskog.


7

6. Zašto čovjek nema specifičnu i intuitivnu spoznaju pojedinih prirodnih fenomena – ograničenost i specifičnost čovjekovih osjetila: objašnjenje.

„Što se prima, prima se na način primatelja.“ (skolastička definicija). Time se dokazuje subjektivni vid

čovjekove spoznaje. Da bismo došli do biti jedne ograničene materije nama je potreban instrument.

Mi nemamo nikakav specifični osjet električnih i magnetskih sila. Spoznajemo ih preko instrumenata.

Naša osjetila su skučena. Nemamo nikakav doživljaj i osjet kemijskih, fizičkih, molekularnih,

nuklearnih svojstava pojedine stvarnosti. Vidna osjetljivost je skučena na ograničeni raspon

elektromagnetskih titraja. Izmiču nam ultraljubičaste zrake, infracrveni titraji i gama zrake. Npr. mi ne

spoznajemo magnetizam u njegovoj naravi, ved samo u njegovim učincima u gibanju magnetske igle.

Električnost spoznajemo preko topline i svjetla, ultraljubičaste i gama zrake prepoznajemo po

njihovim reakcijama koje proizvode u fotografskoj ploči. To bi bio prvi stadij naše ograničenosti.

Drugi stadij je o ljudskoj sposobnosti predstavljanja i poimanja. Čovjekov mozak je u sebi

jedan kompleksan stroj koji stvara različite imaginarne slike i pojmove na temelju sličnosti (radio

frekvencije se tako često nazivaju radio valovima). Čovjek se udaljava od specifičnosti pojedinih

stvarnosti stvarajudi nesvojstvene i analogne pojmove. Mikrofizika tako nikada nede biti intuitivna

znanost u smislu matematike i klasične fizike. Intuitivna znanost je ona u kojoj imamo evidentnost

spoznaje kao takove (kojoj ništa ne dodajemo ni oduzimamo). Sva iskrivljenja nastoje se svesti na

minimum. Zaključujemo da je savršeno objektivna spoznaja u načelu nemoguda.


8

7. Objasnite zašto čovjekova uronjenost u svijet čini okosnicu fizikalne znanosti te proučavanja svijeta opdenito – te tri temeljne istine koje svjedoče o čovjekovoj vitalnoj

participaciji u svijetu?

Suvremena znanost pokazuje nam 3 područja u kojima utjecaj promatrača nije zanemariv.

Prvo je područje atomarne i subatomarne fizike. Radi se o svoj minijaturi predmeta. Kompliciranost

instrumenata potrebnih za promatranje, impuls svjetla kao takvog koji u sebi nosi vid energije, lom

svjetla. Drugo područje je područje biologije, posebice molekularna biologija. Radi se o promatraju

fizičko-kemijskih uvjeta životnih funkcija i molekularne strukture živog bida, a da se pritom ne

poremeti dotična struktura. Trede područje je područje psihologije, psihijatrije. Primjer je bolest

šizofrenija (bipolarna ili manična depresija). Kod depresije se događa promjena kemijskih procesa i

molekula u samom mozgu. Depresija se rezultira ili totalnom pasivnošdu ili manijom.

Čovjekova participacija na materijalnoj stvarnosti uključuje i neke istine. Organsko jedinstvo

čovjeka kao žive supstancije i cjelovite osobe = duha utjelovljena u materiji. Suprotstavlja se

dualističkoj koncepciji koja ruši originalnu jedinstvenost ljudske osobe. Čovjekova priroda je bitno i

duhovne naravi što nam pokazuje prije svega antropologija. Druga istina je bitno usmjerenje fizičkog i

biološkog svijeta na čovjeka kao vrhunac čitavog materijalnog svemira. Po svojoj strukturi biološki

svijet je intencionalno upuden prema čovjeku. Govori se o hijerarhijskom ustrojstvu materijalnog

svijeta za razliku od materijalističko-statističke postavke horizontalnog gledanja. Živa priroda je

usmjerena prema čovjeku u tom smislu da traži svoje savršenstvo. Biološki svijet se sam u sebi

kvalitativno i hijerarhijski razlikuje, cjelokupni razvoj upravljen je prema jednom naravnom finalizmu,

prirodnoj svrhovitosti. Treda istina je uklopljenost čovjeka po njegovoj slobodnoj, produktivnoj,

umjetničkoj i tehničkoj djelatnosti. Čovjek ne samo da živi i spoznaje, nego i stvara. Bitno obilježje

ljudskog bida je da je stvaralac. Čovjek svijet i ljubi, projektira, djeluje u njemu. Bitan je element

izlaženja iz sebe da bi se susreo sa svijetom i da bi ga preobrazio. Bit znanosti je da se ona od čiste

kontemplacije svijeta transformira u tehniku i umjetnost. Grč. tehne = umijede. Svijet je u sebi nešto

bitno dobro koje kao takovo vapi za daljnjim usavršenjem.


9

8. Količina (kvantiteta) kao prvo svojstvo fizičkog svijeta – uvodna razmatranja?

Prvo zamjedivanje koje imamo o pojedinim bidima u svijetu jest protežnost. Ona predstavlja

prvotni element bivanja u svijetu – biti tu. Predstavlja prostiranje (ekstrapoziciju) u kojem možemo

razlikovati neko ovdje od nekog tamo: neko ovo i neko ono. Neposredni element opažanja mojeg

bivstvovanja u svijetu jest protežan, prostoran: element rastavljenosti od mojega ja, mojega tijela.

Pretpostavljamo stvarnost numeričkog razlikovanja. Sveopde prisustvovanje u svijetu jest zapravo

sveopda protežnost. Postavljamo pitanje što ta protežnost utemeljuje? Prije svega prisutnost i

razdaljinu, razliku mojeg ja od drugoga. Ona utemeljuje jedinstvo i mnogostrukost predmeta. Sve što

postoji na fizikalni način ima uvjet postojanja koji je protežnost. Problematika je što se pojam

postojanja poistovjedivao s pojmom protežnosti. Odbacuje se svaka apstrakcija. Zaustavlja se samo

na osjetnom. To su kritizirali sv. Toma i Heidegger dokazom umske apstraktne spoznaje. Svako bide

ne može se spoznavati samo pod vidom kvantitete. Apstrahirati znači odvojiti se od akcidentalnog i

pojmovno shvatiti bit stvari. Prikladnije bi bilo govoriti o količinskom i protegnutom bidu, a ne o

količini i protežnosti koja bi sve obuhvadala. Takvo bide je samo jedan vid postojanja bida u različitim

oblicima bivanja. Tu uzimamo stvarnost supstancije – za sebe i u sebi postojede bide.

Zašto je važno pitanje količine?

(a) Količinu promatramo u njenom odnosu i zajedničkom vidu s gibanjem (fil. prijelaz iz

nepostojanja u postojanje – aktivnost u kojoj se događa supstancijalna promjena). Količina i gibanje

su temeljne pojave svijeta našeg iskustva i oni su polazna točka za filozofiju svijeta uopde. U gibanju

količina dobiva svoju supstancijalnu promjenu. To je materijalni objekt kozmologije. Formalni objekt

(polazište s kojeg se nešto proučava) kozmologije je metafizička refleksija. (b) Pitanje količine je

problem čitave povijesti filozofije. Elejatski monizam – dijeljenje materijalne stvarnosti do u

beskonačnost ili pak nekog krajnjeg momenta. Tu su dva pola: Zenon i Demokrit (atomizam).

Kartezijanski mehanicizam – od Descartesa. Leibnizova teorija monada (sve je sastavljeno od

zasebnih supstancija. (c) U pitanju protežnosti nalazimo temelje Aristotelove filozofije koji se tiču

akta i potencije. (d) Uvid u količinu i gibanje pomaže nam u shvadanju temeljnih problema logike i

matematike. Vradamo se u teoretsku stvarnost.


10

9. Što je to količina – problem definiranja količine. Objasnite vrste količine?

Problem definiranja količine: u definiciji pokušavamo odrediti najbliži rod i vrsnu razliku.

Pojam definiranja čovjeka: najbliži rod je živo bide, a razlika je razumska i slobodna narav. Problem

koji se namede je što je količina sama po sebi ved jedan od vrhovnih rodova, tj. kategorija bida.

Kategorije su najviši rodovi bida. Pojam definiranja svodi se na slijedede: defineo = ograničiti.

Definicija je jasna i razgovijetna (određena). Pojam količine je u sebi jasan. Možemo ga opisati,

intuitivno doživjeti bilo u odnosu prema osjetu (posebice osjetu opipa i vida), bilo pomodu primjera

(na intuitivni način koji nadilazi osjet). Imamo dvije kvazi definicije: (a) pomodu ekstrapozicije –

količina je ono po čemu neka stvar ima dijelove izvan drugih dijelova. Ja kao količinsko bide svoje

dijelove imam izvan cjeline moga čovještva (pojam visine, korak – noga). Imam svojstvo promjene

pozicije. (b) pomodu djeljivosti – protežno je ono što se može dijeliti u inrtegralne, međusobno

nadopunjujude dijelove. Intergralni količinski dijelovi su oni koji sastavljaju cjelinu i u koje se cjelina

može dijeljenjem razložiti. Količinski dijelovi su iste naravi kao cjelina. Istog su roda, ali ne i iste vrste.

Za cjelinu je bitna njena djeljivost kojoj odgovara zbrojivost. U zbrajanju cjelina de ponovno biti istog

roda.

Bitno svojstvo količine je njena ograničenost koja pretpostavlja mogudnost oblikovanja,

forme. Pojam površine – granica površine je crta. Sva količinska bida koja imaju površinu imaju pojam

crte, ali u različitim oblicima. Vidljivo je koliku ulogu igra pojam intuicije. Mi intuitivno površine

omeđujemo samim crtama.

Razne vrste količine

(a) Neprekinuto – lat. continuum je ono koje je stvarno nerazdjeljivo, tj. jedno u sebi. Djeljivo je u

mogudnosti, ali stvarno nerazdjeljivo. To su količine fluidnog stanja. Kod tih elemenata postoji otpor

prema stvarnoj djeljivosti. Na ovu količinu svodi se svaka druga količina. Mi fluidne elemente

omeđujemo.

(b) Prekinuto – lat. discontinuum je razdijeljena količina. Svaki taj dio predstavlja u sebi određeno

jedinstvo. Prekinuti diskontinuum predstavlja skup razdijeljenih količina. Crta je skup točaka u

ravnini. Ako se ti dijelovi dodiruju imamo dodirnu prekinutost, ako se ne dodiruju imamo protežnost

ne samo diskontinuiranu, nego i rastavljenu. Diskontinuum je mnoštvo jedinica koje su sve istog roda.


11

Govoredi o toj stvarnosti ne postavlja se pojam protežnosti, jer je ona očita. Protežnost je temeljni vid

stvarnosti i uvjet egzistiranja svih ostalih svojstava našeg svijeta. Iako je ovaj kontinuum realan,

moramo razmatrati taj problem. (a) Kao apsolutnu mogudnost i (b) kao konkretno učinjeno

ostvarenje. Ad (a) Uzimamo matematički problem beskonačnog kao takvog. Kontinuum kao

apsolutna mogudnost predstavlja matematički kontinuum. Ad (b) To je fizički kontinuum. Uvijek

možemo postaviti pitanje što je bilo 1000 svjetlosnih godina prije, što kasnije.

10. U čemu se sastoji stvarnost i realnost kontinuuma i broja? Objašnjenje.


12

11. Stvarnost gibanja – uvodna razmatranja te pravci u filozofiji koji niječu gibanje. Razrada gibanja prema njegovim vrstama.

Gibanje je jedno od najopdenitijih iskustava u svijetu. Gibanje imamo lokalno, kvalitativno,

kvantitativno i supstancijalno. Sve u svijetu što nam je zajedničko giba se, traje jest u nastajanju

zajedno s nama. Neprestano se mijenja. Aristotel je odredio prirodu kao mogudnost gibanja, a tijelo

kao pokretljivo (promjenjivo bide). Berkson je stavio samu bit stvarnosti u čisto gibanje i nastajanje.

Parmenid je zanijekao gibanje. Pojam gibanja analogno uzimamo s pojmom količine (kvantitete). Da

bi nešto bilo pokretljivo mora biti sastavljeno od dijelova. Kod supstancijalnog gibanja zaista nešto

propada i nastaje nešto novo. Parmenid – bide jest, a ne nije. Zenon niječe svaku vrstu gibanja. Ako

priznajemo dijeljenje tko nam garantira da ona zadnja točka nije još uvijek djeljiva? Problem kretanja

nedemo nikako riješiti zaustavljajudi se na problemu Diogena koji je, da bi dokazao kretanje u svađi s

Elejcima, prešao 10 m od jedne točke k drugoj.

Razne vrste gibanja

(1) Gibanje u nesvojstvenom smislu. Tu su stvaranje (creatio) i uništavanje (annihilatio). U tom

elementu ništa se ne giba niti mijenja, nego bide čitavim svojim bitkom započinje bivstvovati dok ga

prije nije bilo ili u potpunosti prestaje bivstvovati dok ga je prije bilo. Promjena u vlastitom smisli

pretpostavlja subjekt na kojem se nešto mijenja – koji prelazi iz jednog načina bivstvovanja u drugi.

Stoga se u promjeni, osim subjekta koji ostaje u toj promjeni, traži jedan kraj a quo polazne točke

promjene i drugi ad quem u smislu da je došlo do koga ili što (ne samo da idemo prema nečemu). Da

bi promjena bila stvarna ti krajevi moraju biti različiti i suprotstavljeni inače ne bi bilo promjene. Iz

logike znamo da postoje oprečnosti – kontradiktorna (kada jedan niječe ono što drugi tvrdi),

kontrarna (dva pojma koji su međusobno najudaljeniji unutar iste vrste, npr. bijelo i crno).

Kontradiktorna je oprečnost u sebi mnogo jača i kod nje ne postoji nikakav srednji pojam. To je

temeljna razlika između te dvije oprečnosti. Prijelaz od jednog ka drugom je neposredan, nagao,

oštar, trenutan… U istom trenutku u kojem prestaje biti jedno postaje drugo. U istom trenutku kada

prestaje biti živo bide, postaje neživo. U kontrarnoj oprečnosti postoji nešto srednje između dvije

krajnosti. Da nema srednjeg prijelaza (posrednika) bio bi isti kao i kod kontradiktorne oprečnosti.

Zato su to dvije različite vrste gibanja. Samo gibanje je kod kontrarnog vremenito, a ne trenutno.


13

12. Analiza kontinuiranog gibanja – uvodna razmatranja te nekoliko zaključaka iz te analize. Aristotelovsko određenje gibanja. Zaključne analize aristotelovskog poimanja

gibanja.

Postoje 2 vrste promjene: trenutačno i kontinuirano (susljedno). Samo je ovo drugo gibanje u

strogom smislu grč. kinesis. Ono prvo je u širem smislu grč. metabole. Samo u slučaju kontinuiranog

gibanja možemo redi da je subjekt u gibanju. U drugom gibanju (kontradiktorni smisao) to ne

možemo govoriti, jer subjekt čim se pokrene odmah je završio gibanje. Zaključci:

1. U kontinuiranom gibanju ono što se giba okarakterizirano je ontološkim pojmom ne-jestanja.

Ono nije u nekoj međutočci, jer bi tada bilo statično. Ono nije ni a quo ni ad quem. Dakle, u toj

međutočci bide se ne nalazi. Kad bi bilo u međutočci bide bi mirovalo.

2. U kontinuiranom gibanju nema ni prvog ni zadnjeg trenutka gibanja, jer u bilo kojem trenutku

gibanja bide se ved gibalo ili de se još gibati. Kad bi se dopustio prvi trenutak onda se ovo pokretno

bide ne bi gibalo, ne bi imalo stadij promjene, mijenjanja. Kad bi postojao zadnji stadij gibanja, ono bi

ved bilo u terminusu ad quem. Gibanje ne počinje od gibanja, ved od mirovanja. Bitan nam je element

prijelaza iz mirovanja u gibanje.

3. Lokalno prostorno gibanje je nužno kontinuirano, susljedno i vremensko. Njegova

kontinuiranost proizlazi iz kontinuiranosti mjesta (prostora) kroz koji prolazi. Apsolutna brzina je

nemoguda zato jer bi točke a quo i ad quem bile spojene, a to je nemogude, jer bide ne može

istovremeno biti u te dvije točke. To bi negiralo samu promjenu.

4. Dijelovi lokalnog prostornog gibanja jesu nužno protežni (kontinuirani) pa su zato načelno dalje

djeljivi. Ti dijelovi nisu u zbilji aktualno, nego samo u mogudnosti. Kad bi bili djeljivi to bi značilo

prestanak gibanja.

Aristotelova definicija određenja gibanja

„Gibanje je akt bida u potenciji ukoliko je takvo, tj. u potenciji.“

Ova definicija nije definicija u klasičnom smislu, jer ne određuje najbliži rod i vrsnu razliku. Samo

gibanje, naime, nadilazi svaki rod i može se promatrati u različitim rodovima.

Ovo Aristotelovo razmatranje je više metafizička analiza gibanja i to posredstvom akta i potencije.

Ovu metafizičku analizu možemo vršiti samo pomodu pojma bida koji je prvi i najpoznatiji od svih

pojmova. I samo gibanje je u konačnici u svojevrsnom smislu način bivstvovanja bida. Promatranje

gibanja kao bida u sebi uključuje i statičnost (postojanost), ali i dinamiku (nastajanje).

Bitni elementi gibanja

1. gibanje je akt- jer u činu gibanja aktuira potenciju (mogudnost). Pritom je bitno naglasiti da

nije samo aktuiranje realno bidu, nego da i sama potencija opstoji na realan način.

Kao akt mora jednostavno imati u osnovi ne samo bide ved i mogudnost.

2 gibanje je akt bida (subjekta)- i to na dva načina:

a) ukoliko je aktuacija postojedeg subjekta (a quo)

b) ukoliko je akt koji teži prema bidu kao finalnom završetku samoga gibanja (ad

quem).


14

3. gibanje je nesavršeni akt- time što subjekt ima prigodu idi prema nečemu. Gibanje u sebi

predstavlja jednu nesavršenu stvarnost: i onaj subjekt koji je promijenjen ostavlja

za daljnju aktuaciju.

4. u apsolutnom subjektu (Bogu) nema gibanja- Bog kao ispunjenje savršenstva ne potrebuje

aktuaciju. Stoga je on čisti akt (actus purus), forma bez mogudnosti.


15

13. Stvarnost prostora i vremena – uvodna razmatranja. Pojam prostora – objašnjenje i vrste prostora.

Prostor (spatium) i vrijeme (tempus) su pojmovi koji nisu jednostavni pojmovi dobiveni iz iskustva,

nego su pojmovi koje um razgrađuje reflektirajudi nad datostima iskustva i osjeta. Um konstruira

pojmove prostora i vremena. Čovjek sa svijetom komunicira razumom, osjedajem, osjetilnosti i

intuicijom. Mi vrijeme i prostor ne primamo direktno iz iskustva, nego su oni konstrukcije ljudskog

uma. Kakva je njihova realnost? Oni ne mogu postojati u stvarnosti na isti način kao i u ljudskom

umu. No, ono zamišljeno u sebi ima djelomično stvarnost bitka. Prostor i vrijeme su tako stvarna bida

koja u razumu dobivaju svoju punu formulaciju u upotpunjenje. Prostor i vrijeme su više postulati

koje mi pretpostavljamo, oni bivaju uvjet postojanja materijalnih stvari.

Prostor

Taj izraz ima mnogo značenja u različitim područjima i jezicima. U grčkom jeziku ne postoji pojam

prostora, nego protežnosti kao mjerne jedinice.

(a) Matematički prostor je prostor geometrije, te drugim apstraktnijih znanosti kao topologija. Taj

prostor je čista protežnost promatrana za sebe kao apsolutno mogude bide. Ono nije samo bide

razuma, nego je stvarno, postoji. Geometrija funkcionira na principu protežnosti, počevši od

geometrijskih oblika.

(b) Vidni prostor je cjelokupni prostor osjeta vida, ali i drugih osjeta. Kad osjetilo aktualno vidi

dolazimo do tog pojma vidnog prostora. On je kao slika, pozornica, okvir u koji moraju udi predmeti

da bi bili aktualno vidljivi, osjetljivi. Ovdje mi pretpostavljamo samo materijalne predmete dostupne

našim osjetilima. U drugom procesu naše spoznaje svrstavamo ih u određeni prostor. U taj prostor

predmeti mogu udi, ali i izadi. Načelno vidni prostor ostaje isti. Radi se o jednom načinu, pravcu baš

takvog primanja materijalnih predmeta u našu spoznaju. Vidni prostor pretpostavlja paradigmatski

primjer za sveukupnost svih predmeta koji su dohvatljivi.

(c) Prostor mašte je imaginativni prostor koji odgovara mašti ili uobrizaliji (slika otisnuta u našoj

svijesti). Ako si želim predstaviti neki predmet ja ga stavljam u određeno mjesto svoje mašte. Uvjet

predstavljanja predmeta je imaginativni prostor koji je važan kao i realni prostor. On nije lažan

prostor. Posredstvom tog prostora rađaju se ideje, otkrida. Za razliku od vidnog prostor mašte može

biti djelomično bez posebnih predmeta. On može ostati potpuno prazan prostor. On predstavlja

stvarnost određene podloge za nešto novo.

(d) Fizički prostor shvadamo kao pojam (mjerljivu jedinicu/veličinu) koji pod tim imenom

podrazumijeva znanost fizike. Prostor je uveden u fiziku počevši od njenog najelementarnijeg dijela, a

to je kinematika (grč. kinesis = gibanje, pokretanje). Kao što uz živo bide vezujemo život, tako uz

pojam fisis vezujemo kinesis. Materija je uvijek vezana uz gibanje. Upravo zato jer gibanje

pretpostavlja stvarnost bivanja u nečemu – protežnosti u nečemu – od točke A do točke B. Prostor je

uveden kao jedna od temeljnih veličina koja je zajedno s vremenom nužna za određivanje gibanja i

položaja tijela. Mjerna jedinica je metar. Prostor mjerimo kao duljinu, kutni metar ili obujam. T.

Akvinski pojam prostora koristi da označi zamišljen prazan prostor. Ne radi se ovdje o drugom obliku

prostora koji si mi posvješdujemo, nego se radi o mogudnosti prostorno-vremenske kategorije koja bi

opstojala na drugačiji način nego iskustveni prostor – pojam vječnosti, pojam prije i poslije ovoga.

Skolastike je zbunjivalo to što su pojam prostora i vremena povezivali s vječnošdu. Ono što je

dostupno našem iskustvu podrazumijevamo kao jasno.


16

14. Stvarnost prostora i vremena – uvodna razmatranja. Pojam vremena – objašnjenje i vrste vremena.

Vrijeme

Ontološki pojam vremena je teži i kompliciraniji od pojma prostora. No, neposredno (iskustveno)

je jednostavniji. Za razliku od pojma prostora pojam vremena ima svoje ime u grčkom jeziku –

hronos. Aristotelova definicija vremena: Vrijeme je broj (mjera) gibanja (i mirovanja) prema onom

prije i poslije (samog gibanja). Pojam vremena moramo vezivati uz nešto posrednije da bismo ga

mogli razumjeti. Stvarnost gibanja uzimamo prema onom prije i poslije i tako tumačimo vrijeme. Za

primjer možemo uzeti gibanje Zemlje u odnosu prema Suncu (godina dana) i oko svoje osi (24 h). Mi

se opet orijentiramo na druge nama iskustvene datosti prema kojima određujemo vrijeme.

(a) Psihičko vrijeme. Pojam vremena ima podrijetlo u našoj svijesti koja zamjeduje različite vanjske

i nutarnje osjete, čuvstva, gibanja. Dakle, zamjeduje različite materijalne vidove naših osjeta, ali ne

samo njih, nego i njihovo trajanje, uzastopnost ili suprisutnost. Npr. slušni osjet koji slijedi vidnom

osjetu – najprije vidimo, a onda čujemo. Dodirni osjet spojen je s osjetom boli. Ovdje primjedujemo

vrijeme prije i poslije.

1. Aktualni osjet (prisutni, sadašnji) – kad nekog vidimo i čujemo upravo sada.

2. Prethodni osjet – onaj koji više nije aktualan, ali je očuvan u pamdenju.

3. Bududi osjet – koji je u našem očekivanju anticipiran (pretpostavlja stvarnost posadašnjenja,

mi ga aktualiziramo, ali nije stvarno aktualan).

Kontinuirani tok prošlih, sadašnjih i bududih osjeta koji zamjeduje i ujedinjuje moja svijest tvori

upravo psihološko vrijeme. To vrijeme je usredotočeno u jedinstvu svjesnog JA i u jedinstvu

sadašnjosti, te ga možemo nazvati dvostruko usredotočeno jedinstvo. Svijest je u stanju procijeniti

vrijeme, mjeriti ga, dati mu ritam. Sluh na izvrstan način prikazuje procjenjivanje vremena. Ritam je

bitna kategorija vremena.

(b) Fizičko vrijeme. Svijest u sebi na temelju osjeta reflektira određene elemente (vid, sluh,

okus…), ali zamjeduje i trajanje i susljednost vanjskih gibanja. Sviješdu dolazimo do ontološke

kategorije da vrijeme biva nešto po sebi. Fizičkom vremenu također se pripisuje kontinuirana

susljednost prošlosti, sadašnjosti i bududnosti, ali na takav način da ona postoji za sebe i po sebi,

neovisno o osjetilima. Shvada ju um svojom apstrakcijom. U susljednosti jedno slijedi iza drugog.

Fizičko vrijeme je ponavljamo neovisno o našim osjetilima.

(c) Zamišljeno vrijeme. Dajemo mu još kategoriju imaginarnog vremena. To je ono vrijeme u

kojem bi se smještao pojedini događaj i gibanja. Ono je subzistirajude vrijeme kao jedan kontinuirani

tijek koji sve obuhvada i u kojemu su smješteni pojedini događaju i gibanja. Taj tijek je neovisan o

svim događajima, gibanjima, stvarnostima. Zamišljeno vrijeme je ono vrijeme slično kao i kod

prostora – vrijeme koje je odvojeno od ove materijalnosti. Ono prethodi događajima i gibanjima,

prati ih i biva ispred njih prema beskonačnoj prošlosti i beskonačnoj bududnosti. Kada se ništa ne bi

događalo, ovo vrijeme bi za sebe i po sebi postojalo. Pojam tog vremena nužno vezujemo s pojmom

imaginarnog i zamišljenog prostora.

(d) Sve ovo objedinjuje Aristotelova definicija vremena.


17

15. Apsolutni prostor i apsolutno vrijeme (Newton) – objašnjenje problematike i kritički osvrt.

Pojam apsolutnog prostora i vremena ima začetke u fizičaru Newtonu. Apsolutni prostor i

vrijeme kao subzistirajude stvarnosti su neovisne o bilo kojem događaju. Predstavljali su izazov za

mnoge filozofe. Poistovjeduju se s prostorom mašte. Prvi od Grka koji je o tome govorio bio je

Demokrit. On je u fizičkom smislu govorio o pojmu bitka i nebitka. Ono što čini bitak predstavlja

ispunjenost atomima, no međutim atomi nisu spojeni nego između njih vlada tzv. apsolutni (prazan)

prostor. Da su atomi spojeni ne bi više bili atomi. On prazan prostor zamišlja kao beskonačno djeljivu

mjerljivu jedinicu. Kao što je svemir beskonačno velika mjerljiva jedinica, tako je apsolutni prostor

između atoma u ovom slučaju beskonačno mala mjerljiva jedinica koju Demokrit naziva nebitak. To

negira Parmenid – bitak jest, a nebitak nije. On prihvada da mora postojati neki konačni prostor, a ne

neki beskrajno djeljiv prostor ili beskrajno djeljivo vrijeme.

Za Suareza pojam apsolutnog prostora i vremena kao imaginarnog je potreban za

supostojanje bida međusobno. Kao dokaz on uzima supostojanje duhovnih, nematerijalnih bida. Npr.

anđeli ili Bog. Bog je sada ovdje prisutan neovisno o kategorijama materije, naših osjetila i događaja.

On pretpostavlja da mi trebamo pretpostaviti neko apsolutno vrijeme i prostor u kojem bi Bog bio

smješten – izvan ovoga svijeta. Njegova nauka imala je utjecaja na skolastičke filozofe, negativno i

pozitivno. Mi ne prihvadamo teoriju o apsolutnom vremenu i prostoru.

Od velike je važnosti Newtonova nauka (utemeljitelj moderne mehanike) koji u uvodu svoje

rasprave Filosophia naturalis principia mathematica kaže da se u fizici treba razlikovati stvarno i

prividno gibanje. Istinsko i stvarno gibanje može se definirati samo u odnosu na stvaran, istinit i

apsolutan prostor.

Apsolutni prostor kao stanovito ništavilo izvan svemira i apsolutno vrijeme jednostavno su

protuslovni u sebi i ne mogu se prihvatiti kao postojedi. To iščitava stvarnost Božje nadvremenitosti i

nadprostorne kategorije. Postoji način jestanja iznad prostora i vremena, a to je sam Božanski Bitak.

Bog niti je počeo niti de završiti.

Fizički prostor tvori sveukupnost stvarnih tijela. Prostor se prvotno sastoji od onoga što u tom

prostoru jest. Prostor ne možemo uhvatiti kako možemo uhvatiti bilo koju konceptualnu stvar.

Pretpostavljamo da te stvari moraju biti u nečemu što mi nazivamo prostor. Očitost stvari i aktivnosti

koju smo predstavljali pod pojmom gibanja daju nam sigurnost da oni moraju biti smješteni u

nečemu. Otud i negiranje prostora koji bi bio apsolutan, u kojem ničeg ne bi bilo.

Vrijeme tvori sveukupnost stvarnih događaja, gibanja. Element tih aktivnosti očituje nam slijed

prethodnog, sadašnjeg i bududeg. Događaj umedemo u neku kategoriju i tako vrijeme opet

spoznajemo posredno. Kao što za supstanciju možemo redi što ona jest (definirati ju – odrediti

najbliži rod genus proximus i vrsnu razliku differentia specifica) tako ne možemo redi za vrijeme.

Definiramo ga posredno pomodu događaja koji se događaju u njemu.

Želja za spoznajom apsolutnog prostora i vremena predstavljala je određenu znanstvenu oholost.


18

16. Subjektiviziranje prostora i vremena – objašnjenje problematike. (I. Kant)

Poznat nam je Kantov kopernikanski obrat. Bit Kantovog filozofiranja je subjektiviziranje.

Čitava je povijest filozofije bila okrenuta prema objektu. Čovjek je previše sigurno uzimao realnost

svoje spoznaje. Potreban je kopernikanski obrat. Bitnu ulogu u samoj spoznaji ne igra više objekt

nego subjekt. (Kantov primjer je štap u vodi. Tko nam garantira da u svakoj našoj spoznaji nije

umetnut subjektivni dio, iskrivljenje.)

On s jedne strane prihvada Newtonovu znanost kao istinitu i nužnu, ali odbacuje njegov

realizam s obzirom na spoznaju i spoznaju apsolutnog vremena i prostora. Bitan je Kantov otklon

(neslaganje) s filozofijom empirista, posebno Davida Humea. Ova stvarnost posebno de dodi do

izražaja u njegovoj etici.

Vezano uz apsolutni prostor i vrijeme Kant kaže da „oni koji ih tvrde moraju pretpostaviti dva

vječna i beskonačna ne bida (prostor i vrijeme) koja postoje po sebi, koja su dana (iako ne postoji

ništa stvarnoga), samo da bi u sebi obuhvatila sve što je stvarno.“ Ne možemo u isto vrijeme

prihvatiti da nešto jest (ispunjeno bitkom, jestanjem) i da nije. Kant odbacuje mogudnost da bi

pojmovi prostora i vremena mogli biti dobiveni apstrakcijom iz iskustva. Za njega su oni apsolutno

nužni i apsolutno univerzalni – spoznajemo ih intuitivno bez nekog pretjeranog posredništva.

Direktno spoznavati znači spoznavati intuitivno a priori. Ako su apriorne forme one su čisto

subjektivne.

Mi nasuprot Kantu tvrdimo da prostor i vrijeme ne mogu biti pojmovi ili forme razuma, one

su forme osjetila. Prostor je forma vanjskog, a vrijeme nutarnjeg osjetila. Prostor i vrijeme su

sveobuhvatni, ali na kraju predstavljaju formu zrenja. Zašto je Kantova nauka odbačena? Prostor i

vrijeme nisu dvije uređene u nepromjenjive forme ljudskoga duha, ved se oblikuju postupno

pojedinačnim i kolektivnim psihološkim razvojem, progresivnim iskustvom te filozofskom refleksijom

(znanošdu fizike). Fizika je spoznala da su Newtonovske forme (apsolutnog) prostora i vremena

nesuglasive sa samim pojavama. Kantova formulacija prostora i vremena služe više za utemeljenje

teoretskog dijela poput matematike i geometrije. One oslikavaju čistodu, izvornost koja nema veze s

aposteriornim, ved s onim apriornim. Geometriju ne utemeljuje osjetno zrenje. Kantov pogled može

biti samo uvjetno, jer i geometrija ima svoje nesludene mogudnosti vezane uz pojam prostora i

vremena.

Prostor i vrijeme kao forme apstrahirane iz iskustva

Fizički prostor i vrijeme su jedinice koje se upotrebljavaju u znanosti za opisivanje i tumačenje

mehaničkih pojava. Mi fizikalne i mehaničke pojave spoznajemo apstrahirajudi iz iskustva.

Uokvirujemo ih na temelju našeg iskustva. To je razlog što im pridajemo stvarnost realiteta.

Omoguduju nam naknadnu iskustvenu provjeru. Osigurava nam sigurnost da ono što u njima

spoznajemo jest svojstvo stvarnih stvari, a ne subjektivna forma. Apstrakcijom prelazimo s protežnih

stvari na pojmove prostora i vremena. Sami ti pojmovi po sebi nisu niti protežni niti gibljivi kao svako

drugo tijelo. Potpadaju ipak pod neki oblik mjerljivosti i sumjerljivosti. Kategorije prostora i vremena

ipak su povezani s prostornim gibanjima, no ona nisu tjelesa, fizikalne forme, čak i ne potpadaju pod

pojam načina gibanja kao u slučaju drugih tjelesa. Ali ipak su s njima povezane. Nisu zasebna,

odvojena bida odvojena od fizikalnih formi, nego su nužno s njima povezana i na njih upudena. U

tome se sastoji bit naše apstrakcije. Prostor i vrijeme shvadamo na temelju predmeta, fizikalnih

promjena, ali ih ne poistovjedujemo s njima. Mora nešto postojati izvan predmeta, a da nije u


19

potpunosti odvojeno od toga (primjer topline). Bitan nam je središnji put kad se radi o kategorijama

prostora i vremena.

Prostor i vrijeme jesu bida, ali primjerom apstrakcije polazedi iz iskustva i samim njihovim

znanstvenim usavršavanjem.

ENERGIJA

Fizika se bavi sa svime onim što u sebi ima kategoriju gibanja. To vrijedi još od Aristotela. No

njegova fizika u načelu je ipak metafizički utemeljena i premalo se oslanja na pojam konkretnoga.

Slično kao u raspravi o univerzalijama uzimali su se metafizički principi da bi se razjasnila konkretna

stvarnost. Premalo značenja se davalo svakoj (od tih) konkretnoj stvari.

Aristotel energiju tumači kao aktualnost u koju prelazi bide, a koje je u mogudnosti.

Problematika te definicije bila je ta što je promjenu kao takvu poistovjedivala s energijom, bez obzira

oslobađa li se pritom kakva sila ili ne. Energiju se tumačilo kao način ili uvjet oslobađanja rada.

Novovjekovno poimanje energije u sebi uzima tri temeljna pojma: impuls, sila i sama radnja

(energija).

U 19. st. otkriven je zakon o održanju energije. Kako rad u jednom sustavu usmjeriti na to da on

bude iskorišten za dobivanje produktivne energije (toplina ili atomska energija). Atomska energija

predstavlja strahovito veliko oslobađanje rada na iznimno malom prostoru u iznimno kratkom

vremenu. Energija se pretvara iz jednog oblika u drugi, ona se ne uništava i ne nastaje. Aristotelov

nepokrenuti pokretač? Energija se sama iz sebe inercira. Ne postoji apsolutnost energije. Sama

energija mora imati nekakav inertni vanjski princip.

Documents

KOZMOLOGIJA - 2009. po pitanjima