Naslov originala: Andre Frossard, de l'Academie Francaise DIEU en questions© Desclee de Brouwer, 1990© Stock/Laurence Pernoud, 1990S francuskog prevela M. Marija Lauda CvitkovićStručna lektura O. Dr. Bonaventura DUDAIzdaje: KATEHETSKI CENTAR Zagreb 1992

BOG U PITANJIMA Andre Frossard

SADRŽAJ

Predgovor

"Čemu živjeti?"

"Što je vjera?"

"Tko si ti, Andre?"

"Je li moguće obratiti se u dvije minute?"

"Kršćanstvo je promašeno"

"Čemu služe dogme?" "Nije li čovjek izmislio bogove za svoju sigurnost?""Zašto ima toliko religija?""Tko je Krist?" "Što je istina?" "Po čemu se može prepoznati da je nešto istinito?" "Može li se reći da je nešto lijepo?"

"Može li čovjek biti objektivan?" "Mogu li se znanost i vjera uskladiti?""Vjera i Big Bang?" "Što ako znanost dokaže da Bog ne postoji?" "Je li to odgovor kad kažemo: Bog?""Što se može reći o Bogu?""A tko je Boga stvorio?" "Dokažite mi opstojnost Božju" "Je li Bog na ljevici ili desnici?" "Zašto se Bog ne pokaže?" "Opis Stvaranja u Bibliji - je li to spjev?""Kako čitati Bibliju?" "Može li se vjerovati u čudesa?" "Čemu služi vjerovanje?""Kako vjerovati?""Marija?""Treba li moliti?" "Što se može reći o ljubavi?""Po čemu čovjek zna da voli?" "Čemu se ženiti?" "Zašto se svećenici ne smiju ženiti?" "Crkva je preživjela""Crkva mrzi žene?""Zašto se Crkva upliće u privatan život?""Prirodni zakon""Bioetika""Genetski inženjering" "Sida" "Sloboda""Treba li krstiti malu djecu?" "Je li spoznaja zlo?""Istočni grijeh" (I)

"Istočni grijeh" (II)"Zašto u svijetu ima nepravde?""Što slijedi poslije smrti?""Trpljenje" Andre Frossard

Predgovor

Autor je od djevojaka i mladića, studenata posljednje godine viših škola, primio preko dvije tisuće pitanja. Na ta pitanja, koja se često ponavljaju, odgovorio je na temelju vlastita iskustva vjere. Kako ne bi bio optužen da se oglušio na prigovore, veoma je poštivao izravne ili neizravne argumente svojih sugovornika.

Stoga svi odgovori, osim prvog i trećeg, počinju kratkim, ali vjernim - među navodnicima - izlaganjem o prigovorima koji proizlaze iz postavljena pitanja.

Nakon toga slijedi jedan "MEĐUTIM", većinom iz Svetog Pisma, koji proturječi prigovoru. Istinski i pravi odgovor dolazi kao posljednji. Da se izbjegne zbrka, ta su tri dijela u svakom poglavlju jasno odijeljena. Taj je postupak proveden gotovo u svim pitanjima, prema želji autora koji je htio biti što je moguće otvoreniji.

S druge strane, lako se može zapaziti kako riječ "charite," karitas, "kršćanska ljubav" - dolazi češće u tekstu, ali ne stoga što bi autor tu riječ više volio nego riječ "amour", "ljubav" - nego samo stoga što mu se čini da riječ "charite", karitas na prozirniji, jasniji način označuje nesebičnu, prvotnu i stvaralačku ljubav koja je uzrok i svrha svega.

Konačno, možda će čitatelji biti iznenađeni kad primijete kako ti svršeni studenti rijetko govore o politici, što je i samog autora iznenadilo.

"ČEMU ŽIVJETI?"

Strašnog li pitanja, osobito kad čovjek pomisli kako ga u vašoj dobi mnogi postavljaju. Prvi put sam ga čuo u Monsu, u Belgiji, kad sam izlazio iz kazališta gdje sam dva sata govorio. Trojica mladića su mi zakrčila prolaz. Jedan između njih mi je progovorio u ime drugova, skoro prijeteći, što je tipično za mladića koji se boji da ga stariji neće saslušati. Rekao mi je da se oni nisu htjeli javiti za vrijeme susreta što je upravo završio, jer je pitanje, što su ga sva trojica htjela meni postaviti, bilo suviše intimno i ozbiljno da bi mogli o njemu diskutirati pred publikom. I tako je odjeknulo strašno pitanje: "Čemu živjeti?" Pogodilo me kao neki ultimatum i nije dopuštalo nikakvo izmicanje niti odgodu. Bio je to udarac kojem nisam mogao izmaknuti pod izlikom da sam umoran i da je već kasno. Upravo se u to vrijeme među mladima širila ona zlokobna moda polijevanja benzinom i samoubojstva vatrom, i to upravo zbog tog pitanja na koje - "smrt Boga", nesklad i nered u svijetu, tupoglavi materijalizam društva, osjećaj gušenja, ideologije i deliriji dokone umjetnosti - nisu davali odgovora. Akreditirani mislioci u kavanama u Saint-Germain-des- Pres filozofirali su o apsurdu, davali izjave o ništavnosti Ijudske vrste, o toj "beskorisnoj muci". I dok su oni naizmjence nizali argumentacije i čašice, mladi su ljudi u dobroj vjeri, uvjereni o ništetnosti svega, potvrđivali njihov sud služeći se žigicama. U očima mojih sugovornika još je podrhtavala groznica i činilo mi se da u njihovim zjenama nazirem neki dugi sjenovit hodnik,

što vodi prema vratima koja se mogu otvoriti samo mraku. Držeći ruku na kvaki, čekali su moj odgovor, skoro posve uvjereni da ga i nema. Kome su davali posljednju mogućnost? Sebi, ili meni? Možda Bogu.

*** MEĐUTIM - trebao sam govoriti, no odmah sam shvatio da sam sebi nikad nisam postavio to pitanje, što je toliko mučilo one mladiće u Monsu, i koje dalje progoni vas, čak i u časovima opuštenosti.

*** U prvoj mladosti, u mom socijalističkom razdoblju, metafizičke sam probleme prepuštao djelomice znanosti, a djelomice oblacima; očekivao sam da će znanost uskoro riješiti sve zagonetke svemira, a sve ostalo sam smatrao kao fantaziranje za pokudu, koje samo udaljava od hitnih političkih zadaća.

Nakon mog obraćenja sve se činilo jednostavno i sjajno: Bog je postojao kao neizmjerna radost, ocean svjetlosti i miline, te mi nikad ne bi palo na pamet da si postavim pitanje o svojoj beznačajnoj osobi za koju se zanima samo njegova beskrajna dobrota. Pred toliko milosrdnom ljepotom sve je moje biće ispunjavalo udivljenje i zahvaljivanje, sve je bilo zanos i hvala.

Bog je bio ljubav, ta me ljubav učila da je ona uzrok i svrha svega što postoji, da nijedno biće ne postoji isključivo za sebe samoga, nego za drugoga, za sve druge, a to vrijedi i za samoga Boga, koji je čisto darivanje.

Moji mladići iz Monsa, već odavno siročad bez Boga, zaboravili su na sve ovo, ili to nisu nikad ni spoznali, ako je netko zanemario da ih pouči. Sa svim obzirom prema tom slučaju - kao kad netko nastoji nagovoriti mladića što stoji na prozoru i prijeti da će se baciti dolje - rekoh tim mladićima da pogled koji se predugo zadržava na samome sebi, ne može u konačnici postići drugo nego da se trajno zadrži u ponoru onog ništavila, iz kojeg nas je izvukla jedna otajstvena dobrota. Rekao sam da se sve stvari oko nas, od najmanje do najveće, od najsitnije čestice materije pa sve do gravitacije zvijezda - privlače i sjedinjuju, tvoreći sve veće dopunske harmonije. Rekao sam da taj temeljni zakon, što se može očitati čak u težnji za okupljanjem i u posve neopipljivoj atomskoj prašini upravlja cijelim svemirom, kojega je dio i sama njihova osoba, predodređena za ljubav, i da se tome ne može nitko ustegnuti, ako neće da neminovno sklizne prema praznini; rekao sam da je taj zakon očigledan i onome koji u Boga ne vjeruje. Pregledavajući danas popis vaših pitanja, mogu još nešto pojasniti: ovo pitanje: "Čemu živjeti?" jest tipično muško pitanje, naime, ne postavlja ga niti jedna djevojka.

Djevojke su po naravi, više nego mi, raspoložene za ljubav. Žene znaju - a da o tom i ne trebaju razmišljati - da nisu stvorene za same sebe; pa kad bi im to pitanje i palo na pamet, izrazile bi ga sasvim drugačije: ne bi pitale "Zašto da živim?", nego "Za koga da živim?". Trebali bismo se ugledati u njihov primjer.

Ne znam da li sam uspio uvjeriti one mlade ljude u Monsu.

Ali na svaki način - i to je najvažnije - novine mi o njima nikad nisu donijele vijesti.

"ŠTO JE VJERA?"

"O vjeri su dane tolike definicije da bi bilo bolje jednom zauvijek reći da se vjera ne da definirati. Za neke je vjera "DA" Riječi Božjoj - ali za to treba najprije da Bog postoji i da govori - a time se pretpostavlja ono što se želi dokazati.

Prema drugima vjera je milost, pa je onda beskorisno da je traži netko ako je već ne posjeduje. Za većinu modernih mislilaca vjera je inteligencija koja je svjesna svojih granica, a za ostalo se povjerava jednoj tajanstvenoj višoj moći koja vla-da svijetom i samom svojom egzistencijom.

Takav način odreknuća uma ostavio je trag u narodnoj izreci: "Da se u ovo povjeruje, potrebna je upravo vjera". To znači da za vjerovanje treba koji puta ušutkati svoj razum.

Za druge, opet - vjera uspostavlja suodnos između Boga i ljudskog bića, a to se većinom ostvaruje posredovanjem Pisma ili neke Crkve; ali, bio to dijalog ili veza, potrebna su dva sugovornika - i tako ponovno upadamo u ranije spomenuti prigovor.

Za Bernanosa vjera nije drugo doli "dvadeset četiri sata dvojbe, manje jedna minuta nade". Po toj lijepoj izreci vjera bi bila sumnja koju tek neki iracionalni osjećaj može tu i tamo nadvladati. Vjeru, dakle, nije moguće ni definirati ni

protumačiti."

*** MEĐUTIM - Bog je ljubav, treba, dakle, u ljubavi tražiti objašnjenje za vjeru.

*** Vjera se ne sastoji jednostavno u tome da čovjek vjeruje da Bog postoji. Kristovi suvremenici nisu o tom sumnjali, ali Krist, očito, od njih traži više. Lako je ustanoviti kako im često spočitava njihov nedostatak vjere; on za to ne bi imao nikakva razloga, osobito među Židovima, kad bi se radilo samo o tome da priznaju Božju opstojnost, a još manje za slučaj kad bi vjera bila samo dar, nekima dan, a drugima uskraćen.

Isus se žali što je vjera tako rijetka, ili što je tako slaba; kad zapazi vjeru u nekome, veliko je njegovo udivljenje: kao da se radi o nečem izvanrednom, čak za njega. Tako pred stotnikom koji ga je molio da mu spasi slugu i koji ponizno otklanja čast da ga primi pod svoj krov riječima: "Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj" - Isus kliče: "Zaista, kažem vam, u Izraelu ne nađoh takvu vjeru!"

Ima još jedna zgoda koja nas potiče da preokrenemo problem i zapitamo se što vjera predstavlja ne za čovjeka, nego za samoga Boga. Na Cvjetnicu, kad je već blizu njegova Muka, Krist silazi s Maslinske gore prema Jeruzalemu, preko saga od grana i haljina, prostrtih po njegovu putu. On zna da će umrijeti, a znade i kako. Znade da će se zbiti još jedan dolazak i da njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Pa ipak valovi radosnog klicanja što ga prate, u njemu izazivaju samo

strahovita proročanstva o razorenju Jeruzalema, i misao koju kao da glasno izriče samo za sebe: "Kad se Sin čovječji vrati, hoće li naći vjere na zemlji?" U tim sanjarskim riječima, bremenitima mišlju, a opet kao prožetima zabrinutošću, mnogo se toga razotkriva, a mogu se povezati i s posljednjim pitanjem Evanđelja, upućenom apostolu: "Petre, ljubiš li me?" Za Krista, dakle, za Boga, to je jedino što važi, a odgovor na to iskonsko pitanje jest vjera. Tu je vjeru Krist došao potražiti, potaknuti i požeti među nama, za nju se boji da je više neće naći kad se vrati. Vjera je izraz uzajamne privlačnosti između Boga - čije povlačenje privlači naše biće iznad njega samoga - i između onog velikodušnog raspoloženja čovjekova srca da vjeruje u ljubav usprkos svih protivnih privida, a upravo to raspoloženje neodoljivo privlači samu božansku ljubav.

"TKO SI TI, ANDRE?"

Između svih pitanja koja su mi upućena, i koja se često opetuju, ovo je možda najteže. Pokušat ću da vam odgovorim, ohrabren time što mi se obraćate sa "TI", a to mi pomaže da zaboravim kojoj generaciji pripadam, i ujedno mi daje ugodan osjećaj da sam mlađi.

Kako sam već pripovijedao na drugome mjestu, sin sam političara Treće Republike. Otac mi je bio učitelj osnovne škole, uklonjen sa službe zbog revolucionarnih ideja. Sa trideset godina, 1920., bio je prvi generalni sekretar francuske komunističke partije. Bio je rano sazreli mladić, sa trinaest godina već je pisao u jednim novinama u Belfortu, gdje je rođen i gdje nikad nije bilo uvodničara u kratkim hlačama. Završio je učiteljsku školu u dobi kad je drugi tek započinju.

Svoje je vrijeme razdijelio za rad u školi i za klasnu borbu, u što ga je vukao prirodan, jasan i snažan govornički dar, kojem je davao osobitu zvučnost duboki glas, koji kao da je dolazio s nakovnja ili iz bunara. Oženio se lijepom i plavom mladom službenicom iz pokrajine Montbeliard, koja je voljela muziku i socijalizam. Svakako, bila je socijalistkinja. Njeni su roditelji zaslužnim trudom obrađivali pet hektara neplodne zemlje.

S očeve strane bili smo Židovi preko moje bake, snažne žene koja kao da je sišla sa stranica Starog Zavjeta; odgovori i naredbe vrcale su iz nje kao iskre, i nije im bilo pogovora. Izgubio se svaki trag katoličanstva što je čini se, imao svoj početak kod mog djeda radikal-socijalista, sedlara po zanima-nju, kojega nisam nikada upoznao. Nazivali su ga "oklopnik", čini mi se stoga što je nosio oklop u jednoj od onih bitaka koje Francuska gubi kad bi trebala pobijediti, ili pobjeđuje kad bi joj bilo bolje da je izgubi.

S majčine strane bili smo luterani usred pijetista, što je opasna sekta koja se naizmjence - i to skoro jednakim zalaganjem - bavila čitanjem Biblije i vršenjem žita. Kao što vidite, ja sam rezultat dobroćudnog dara raznih religija, što me, naravno, unaprijed otvara ekumenizmu. Da odgovorim na ekumenske probleme, dovoljno je, doista, da samoga sebe sazovem na generalnu skupštinu.

U mjestu mog oca nije bilo župne crkve, postojala je samo velika sinagoga, obložena ružičastim pločicama. Danas je opustjela jer je židovska zajednica deportirana i uništena u Auschwitzu. Tu sam, među ostalima, izgubio i jednu prijateljicu iz djetinjstva, koja se nije htjela spasiti, iako je mogla nije, naime, htjela ostaviti svog već nagluhog oca, za kojeg se bojala da neće moći na vrijeme razumjeti naredbe kako bi

izbjegao udarce. Mora da je bila vaše dobi. Poštujem spomen na nju i po njoj uspijevam da si predočim uzvišenu ljepotu her-ojskih duša kojima Crkva pridaje nazive svetica i mučenica.

Rođen sam u velikoj, četverokutnoj kući u selu moje bake, na obali potoka, punog pastrva, gdje se pralo rublje kao i stanovnici. Bilo je to vrijeme prvog svjetskog rata. Prvo moje sjećanje iz djetinjstva odnosi se na jedan podrum u Belfortu gdje smo ja i moja majka bili ranjeni od eksplozije bombe koju je na grad bacio jedan njemački avion za vrijeme upada daleko od prvih linija. Tako sam, sa dvije godine, postao svjestan izvanjskog svijeta - a slika onog mračnog prostora, najednom osvijetljena žutim bljeskom, nikad mi se nije izbrisala iz sjećanja.

Bog nije postojao. Nama ga je nadomještala religija spasenja "čovjeka po čovjeku", utemeljena na marksističkoj viziji povijesti. Odgajan sam tako da mi je u pamet utuvljen Marx: divan na kojem sam spavao u radnoj sobi svog oca, okruživala su kompletna djela tog proroka, a na zidu, na suprotnoj strani, visjela je njegova slika. Navečer prije spavanja, dohvatio bih koji svezak "Kapitala" - svesci su bili poredani povrh moje glave - pa bih pročitao po koju stranicu. Samo na preskok pročitao sam nešto iz teorije, za mene suviše suhoparne, i zatim sam tražio polemičke dijelove u či-jem se izlaganju autor vješto služio svojom razornom ironijom, a to me podsjećalo na baku s očeve strane. Kasnije sam napustio Marxa i dao se na čitanje Ilijade, koja je stajala na jednoj nižoj polici. S njom sam se družio tri godine: mene nikad ne zamara ono što mi se sviđa, tako da godinama, uz povremene prekide, mogu slušati istu ploču.

Kasnije su došli na red Voltaire i Rousseau, koji su se samo

u mojoj kući mogli nekako podnositi. Rousseau je smatrao Voltairea nesposobnim za velike misli, a Voltaire je opet mislio da Jean-Jacques predstavlja za filozofiju isto što bi carinski službenik Rousseau jednog dana, mogao značiti za slikarstvo. Sa petnaest godina zanimao sam se samo za grčku arhitekturu općenito, a za žensku arhitekturu posebice. Obje sam proučavao istim udivljenjem. Neumorno sam crtao isti desni ugao Partenona, nastojeći da otkrijem tajnu onog savr-šenstva prema kojem se sve ostalo činilo barbarskim: to isto tajanstveno savršenstvo nalazio sam u djevojkama, koje su osim toga imale prednost da se kreću. Uostalom, bijah mladić toliko odsutan da me je bilo teško naći. Nedavno sam imao čast tri sata predsjedati večeri bivših učenika moje gimnazije: nikad nisam tako dugo ostao u školi. Takva moja nestalnost u pohađanju škole silno je ljutila mog oca, koji je sanjario o tome da ću studirati na učiteljskoj školi u ulici Ulm. On bi samo slegnuo ramenima svaki put kad bi me moja majka, puna razumijevanja, ispričavala te nastojala pred njim istaknuti neke moje sposobnosti - kojih uopće nisam imao.

Takav sam mladić ostao sve do svoje dvadesete godine, zapravo prazan i prilično ravnodušan prema svemu, osim prema dorskim žljebićima i zgusnutom svjetlu od kojeg mi izgledahu sazdane djevojke. A tada se zbio onaj munjevit događaj koji će mi, nadam se, dopustiti da u slijedećem poglavlju odgovorim točnije na pitanje: "TKO SI"? Ima vas mnogo koji mi to pitanje postavljate, a odmah nadodajete drugo: "Kako si se obratio?", makar to pitanje neki vaši drugovi drugačije formuliraju.

"JE LI MOGUĆE OBRATITI SE U DVIJE

MINUTE?"

"To se čini vrlo nevjerojatnim. Bez razmišljanja i rasprave nema prijelaza iz nevjere u vjeru. Obraćenje je rezultat unutarnjeg razvoja koji može biti više ili manje spor, a njegove etape često se mogu rekonstruirati tek mnogo kasnije, a u tim razdobljima sama podsvijest igra tihu, ali aktivnu ulogu. Niti jedan sud ne može doći do presude ako prije nije bilo rasprave, a sud savjesti može se izreći tek pošto ona potpuno upozna slučaj. Osim toga, slobodna volja pretpostavlja izbor, a izbor između dvije proturječne misli nije moguć ako nisu obje dugo ispitivane. Rijetki su primjeri nenadanih obraćenja, i o svima se može raspravljati. Promotrit ćemo dva slučaja - obraćenje svetog Pavla i Paul Claudela.

Sveti Pavao, Židov velike kulture, odgojen u Gamalijevoj školi, obratio se na putu prema Damasku, kamo je krenuo da rasprši i uništi kršćansku zajednicu. Sam je ispričao kako ga je o podne iznenada zaslijepila silna svjetlost (u doslovnom smislu), dok ga je neki glas zapitao: "Savle, Savle, zašto me progoniš?" Na pitanje: "Tko si ti, Gospodine?", glas je odgovorio: "Ja sam Isus kojega ti progoniš". Sveti Pavao se odmah obratio na kršćanstvo. Čas prije toga bio je progonitelj, a od tog časa započeo je karijeru prognanika, što će ga odvesti u Rim i u mučeništvo.

To je najznamenitije obraćenje u povijesti, tako da je izraz "naći svoj put u Damask" postala uzrečicom. Ipak treba istaknuti da se to dogodilo o podne, da je sunce bilo u zenitu, te da uz takve uvjete nije ništa običnije doli blještavilo, posebno usred pustinje. Osim toga, neki smatraju da je Pavao bolovao od neke živčane bolesti, a povremeni napadaji mogli

su u mozgu izazvati neke pojave koje su se očitovale u obliku halucinacija ili bljeskanja, popraćenih sa više ili manje slušnih obmana. Konačno, polagano kretanje karavane što je krenula iz Jeruzalema u Damask, pogodno je djelovalo za meditaciju, pa i ne uzimajući u obzir čudesno zbivanje, može se razumski pretpostaviti da je sveti Pavao malo pomalo postao svjestan izvanredne ljepote Kristove poruke, da nakon nekoliko sati dubokog razmišljanja dođe do objave, do onoga što nazivamo "rasvjetljenje", želeći izraziti snagu kojom se neka izvjesnost nameće našem umu.

Što se tiče Claudela, sjetimo se da je po rođenju bio katolik, da je primio kršćanski odgoj, da je bio pjesnički genij - sve je to pridonijelo da je pronašao smisao za "vječno Božje djetinjstvo" u Notre-Dame jedne božićne noći, usred svijeća i pjesama; to se može smatrati dosta prirodnim. Claudel je osim toga priznao da se četiri godine opirao milosti, što jasno pokazuje da njegova vjera nije došla iznenada, nego da je sazrijevala i da je prihvaćena tek na kraju teške borbe.

Uostalom, i sami crkveni ljudi sada više ne inzistiraju toliko na čudesnom značaju obraćenja svetog Pavla, još često i rado citiraju obraćenje Paul Claudela samo zato što se za njega može dati psihološko, sasvim vjerodostojno tumačenje".

*** MEĐUTIM - ja sam kao ateist ušao u jednu kapelu, a nakon par minuta izišao sam iz nje kao kršćanin, promatrao sam svoje osobno obraćenje sa čuđenjem koje još traje.

***

Nenadana obraćenja nisu tako rijetka; činjenica da o njemu tek iznimno piše onaj koji ga je doživio - zbog suzdržanosti, bojažljivosti ili straha od nerazumijevanja - ne znači da je takvo obraćenje stvarno nemoguće. Jedna ponoćka može stvarno probuditi duboka čuvstva u mladiću koji je bio "kršćanin po rođenju", kao što je bio Claudel, svakako i iznad svega kad je kroz dulje vrijeme napustio vjeru - ali osjećaj koji traje cijeli život i koji usmjeruje sve djelovanje, to nije baš veoma često. Više negoli neko posvješćivanje, obraćenje Paul Claudela bilo je uspostavljanje veza s transcedencijom na koju je njegovo srce zaboravilo, a njegovo je vrijeme nije poznavalo.

Pripisivati obraćenje svetog Pavla složenim utjecajima sunca i delirijima mozga, predstavlja dvostruko veću poteškoću, suprotstavlja se opisu samog apostola, čini nerazumljivim oštroumnost njegove misli, širinu njegova izlaganja, ispravnost njegova života. Sunčanica nije nikad bila u stanju potaknuti nauku o nekoj novoj religiji, i čovjek s halucinacijama ostaje im podložan, ali ne ponavlja se isti govor kroz trideset godina. Odbijajući vjerovanje u ono što smatra nemogućim, čovjek upada u nevjerojatno.

Moj je otac htio da odem u ulicu Ulm. Pošao sam onamo kad sam imao dvadeset godina, ali sam stupio na krivi nogostup i umjesto da uđem u višu učiteljsku školu, ušao sam u kuću redovnica klanjateljica, tražeći ondje u kapeli prijatelja s kojim sam trebao večerati.

Ono što vam kanim ispričati nije povijest nekog intelektualnog otkrića. To je opis kao o jednom fizikalnom pokusu, skoro kao laboratorijski pokus.

Dok sam otvarao željezna vrata samostana, bio sam ateist.

Ateizam poprima mnoge oblike. Postoji filozofski ateizam koji Boga prispodablja prirodi, odriče mu vlastitu osobnost i svako rješenje traži u ljudskoj inteligenciji; ništa nije Bog, sve je božansko; takav ateizam postaje panteizam i poprima oblik obične ideologije. Znanstveni ateizam otklanja hipotezu o Bogu kao neprikladnu za istraživanje i pokušava protumačiti svijet samo pomoću svojstava materije, o čijem postanku se ne postavljaju pitanja. Marksistički ateizam još je radikalniji: ne ograničuje se samo na to da niječe Boga, nego kad bi on i postojao, bio bi istjeran, jer bi njegova neprilična prisutnost sprečavala slobodnu igru čovjekove volje. Postoji i jedan rod ateizma koji je široko rasprostranjen, a taj dobro poznajem, jer je bio moj: to je glupi ateizam. Taj si ne postavlja pitanja. Njemu je naravno da stoji na užarenoj zemaljskoj kugli, pokrivenoj tankom korom sasušena blata, a ta se kugla okreće nadzvučnom brzinom oko same sebe i kruži oko neke vrste hidrogenske bombe, koja je uključena u kretanje milijardi zvijezda kojih je postanak zagonetan, a cilj nepoznat.

Dok sam prolazio kroz ona vrata, bio sam ateist kojega sam opisao, bio sam to još i unutra u kapeli. U skupini vjernika, nasuprot svjetlu, vidio sam jedino sjene, među kojima nisam mogao otkriti svog prijatelja; na kraju tog prostora blistalo je neko svjetlo: nisam znao da je to Presveti Sakramenat.

Nikakva ljubavna muka nije me morila, nisam bio zabrinut, nisam bio radoznao. Religija je za mene bila kao neka stara tlapnja, a kršćani kao neka vrsta što je zaostala duž hoda evolucije: povijest se izjasnila za nas, za ljevicu, a problem Boga bio je već riješen u negativnom smislu barem pred dva ili tri stoljeća. U našem ambijentu religija je već bila toliko

promašena da smo bili antiklerikalci samo u izbornoj kampanji.

A tada se dogodilo ono neočekivano. Kasnije su neki pod svaku cijenu htjeli da priznam kako je vjera djelovala u meni od početka, da sam i ne znajući, za nju bio pripremljen, da je moje obraćenje bilo samo naglo, svjesno spoznanje duhovnog raspoloženja koje me već davno predodredilo za vjerovanje.

To je pogrešno: ako je u meni i bila neka predispozicija, to je onda mogla biti samo za ironiju s obzirom na vjeru, a ako bi se moje duhovno raspoloženje moglo označiti jednom riječi, onda bi najtočnija riječ bila: ravnodušnost.

Još i danas vidim tog dvadesetgodišnjeg mladića, što sam onda bio, nisam zaboravio čuđenje koje ga je zahvatilo kad je vidio kako se s kraja one kapele, bez osobite ljepote, najednom pred njim otkriva jedan svijet, jedan drugi svijet nepodnosiva sjaja, lude jačine, čija je svjetlost u isto vrijeme otkrivala i sakrivala prisutnost Boga, onog Boga, za kojega bi se čas prije zakleo da nikad nije postojao, osim u ljudskoj mašti; u isto vrijeme ga je preplavljivao neki val koji je zajedno širio radost i nježnost, bilo je to kao neko talasanje čija je moć lomila srce. Sjećanje na to nikada se nije izgubilo, pa ni u najgorim časovima života, koji je više nego jednom donosio užas i nesreću; od onda nema on druge zadaće nego svjedočiti o toj nježnosti i o toj jasnoj čistoći Boga koji mu je onog dana pokazao kako je on sam nešto suprotno - da je od blata sazdan.

Pitate me tko sam? Mogu vam odgovoriti: ja sam ponešto mutna mješavina ništavila, mraka i grijeha, što bi zbog taštine koja se svuda uvlači mogao sebi pripisivati više tame no što je

moguće sadržavati, i više grijeha no što ih je moguće počiniti; naprotiv, moj udio ništavosti je neosporan, to je moje jedino bogatstvo, to znam, to je kao bezdana praznina otvorena beskrajnoj darežljivosti Boga.

Ono svjetlo nisam vidio tjelesnim očima, jer to nije bilo svjetlo što nas osvjetljuje i od koje pocrnimo: bilo je to duhovno svjetlo, to jest svjetlost koja poučava - to je bila istina u usijanom stanju. Ona je definitivno preokrenula redoviti poredak stvari. Mogao bih čak reći da otkad sam je ugledao, za mene postoji samo Bog, a sve ostalo je tek hipoteza.

Mnogo puta su mi rekli: "Gdje je nestao vaš sud, vaša slobodna volja? Čini se da se od vas može učiniti što god se hoće. Vaš je otac bio socijalist, pa i vi postajete socijalist. Ulazite u jednu crkvu i postajete kršćanin. Da ste ušli u neku pagodu, postali biste budist, a da ste ušli u džamiju, postali bi-ste musliman." Katkad si dopuštam da odgovorim na takva pitanja da mi se dogodi i to da odlazim s kolodvora, a da ipak nisam vlak.

Što se tiče mog suda i moje slobodne volje, mogu ustvrditi da sam se njome služio tek poslije svog obraćenja, kad sam shvatio da nas samo Bog može spasiti od svih ovisnosti na koje bismo - bez njega - bili nemilice vezani.

Konačno tvrdim: Bilo je to objektivno iskustvo, nešto poput fizičke pojave i ja nemam ništa dragocjenije da vam prenesem od slijedeće poruke: povrh ili - još bolje rečeno - preko svijeta koji nas okružuje i kojega smo dio, postoji jedna druga st-varnost, neizmjerno konkretnija od ove u koju općenito imamo povjerenja, a ta stvarnost je ona konačna pred kojom više nema pitanja.

"KRŠĆANSTVO JE PROMAŠENO"

"Nije li to činjenica? U mnogim dijelovima svijeta Evanđelje je nepoznato, a nema niti jednog dijela gdje bi se u praksi provodilo. Nijedan narod nije donio ustav prema Evanđelju, a ako poglavari nekih bogatih zemalja rado zazivaju Boga za vrijeme službenih svečanosti, oni to više čine iz navike nego iz pobožnosti, kao da za svoj narod hoće izmoliti dodatnu količinu blagostanja. I sami kršćani slušaju u nedjelju Evanđelje, ako na vrijeme dođu na misu, da ga poslije cijeli tjedan zaborave. A s druge strane, njihove se Crkve vladaju tako uljudno, obzirno da im određuju dvostruki moral: jedan za privatni život, a drugi za društveni, a ovaj je blaži od prvoga. Ako je istina - kako priznaju kršćani - na primjer to da za savršenstvo treba "pružiti desni obraz kad te netko udari po lijevom", a niti jedna Crkva nije nikad od države zahtijevala da taj savjet, na neki način imperativan, učini zakonitom obvezom, onda sve to očituje društvenu nepraktičnost Evanđelja i njegovu vremensku nedjelotvornost. Uzaludno je tome još nadodati sjećanje na križarske ratove, na inkviziciju, vjerske ratove i tako dalje, a to su povijesne činjenice u kojima nema ni traga kršćanstva. Drugim riječima, promašaj na svim područjima."

*** MEĐUTIM - Krist kaže apostolima da će "DUH POKAZATI SVIJETU ŠTO JE GRIJEH" (Iv 16:8).

*** To se proročanstvo ispunilo, i to tako očito da je neobično što prolazi nezapaženo. I ako se složimo s time da ljudi često kršćanski ideal smatraju nedostižnim, ipak nitko ne niječe njegovu ljepotu, te ako je istina da se moralni zahtjevi, koje izražava, većini čine ponešto obeshrabrujućim, a prema nekim kritičarima slabo su prilagođeni našim umnim kategorijama, ipak ovi isti kritičari među prvima priznaju da im nedostaje apetit za savršenstvo; kad bi još svoju misao produbili, predbacili bi Bogu da ima suviše visoku ideju o vlastitom st-vorenju.

Danas je u cijelom svijetu poznato da postoji dobro i zlo, da je to dobro povezano s ljubavlju prema bližnjemu, sa suosjećanjem prema bolesnima i potlačenima, s poštovanjem osoba, počevši od najponiznijih: sve je to Levitski zakon učio Židove, a Evanđelje sve ostale.

Sumnje o "grijehu", to jest o zlu, toliko su malobrojne da su čak i totalitarni sistemi, uz jednu jedinu iznimku, uvijek nastojali svoja sramotna sudska nedjela pokriti velom pravde, uzetim iz pravničke garderobe: Staljin je optuživao svoje žrtve za sve moguće zločine, koji bi - da su zaista počinjeni - bili osuđeni i drugdje; njegova je laž pravdi krala riječi.

Nacizam je bio jedini režim koji je otvoreno prekinuo sa židovsko-kršćanskim moralom; to je bilo cinično i potpuno poganstvo, poklonstvo sili, predstavniku i prvaku tobožnje više rase; protiv njega će dovijeka svjedočiti stalan dim Auschwit-za.

Što se tiče primjera o "promašajima kršćanstva", neki se mogu pripisati ljudskoj slabosti, koju bi zaista mogla osuditi

samo jedna silna oholost; drugi se primjeri mogu pripisati ili nekoj volji za moći koja je neovlašteno prodrla u duhovni po-redak, ili se može pripisati nekom pogrešnom postupku Crkve - pa još ima onih koji bi htjeli da Crkva isto i danas čini: da sudjeluje u vremenitoj moći i silom pokuša utjecati na tijek vjekova pomoću sredstava različitih od vjere i ljubavi. Prividna dvojakost vjerskog morala, različitog prema osobama ili društvima na koje se odnosi, dolazi od toga što je u nekim povijesnim razdobljima - na primjer za vrijeme barbarskih provala - Crkva bila jedina ustanova koja je bila sposobna i čvrsta, dok je rimsko carstvo bilo u ruševinama. Crkva je bila posljednje utočište za ugrožene narode, i stoga je morala uspostaviti zajednička pravila života koja su - u duhu ljubavi - uzimala u obzir to da većina ljudi ne pokazuje jednaki polet s obzirom na svetost.

Crkva nije mogla ta pravila temeljiti na cjelini evanđeoskih zahtjeva jer - a to je odgovor na posljednji prigovor - Evanđelje se ne čita u trećem licu množine nego u drugom licu jednine: njime se zaista uspostavlja osobni odnos između Boga i svakog pojedinog ljudskog bića, koje za božansku ljubav ima jednaku važnost kao svi drugi zajedno.

Nije moguće iz Evanđelja izvesti bilo kakav politički ustav iz očitog razloga što - iako je svatko među nama uvijek slobodan pružiti drugi obraz kad je udaren po prvom - ipak je nemoguće od tog savjeta načiniti zakon, osim da se odmah nakon toga drugim zakonom odredi tko ima pravo da vas išćuška. Evanđelje nije neka kolektivistička nauka.

Bog ne broji ljudska bića u masama kako to čine ideolozi ili vojni zapovjednici, on ih ne slaže u bačvice kao sleđeve, on

znade brojiti samo do jedan.

"ČEMU SLUŽE DOGME?"

"Dogme su prinude koje razumu nameće autoritet koji si je prisvojio upravljanje vjerskim istinama i na svoj ih način definira izrazima koji su skoro uvijek nerazumljivi ili jezikom kojim već vjekovima nitko ne govori.

Kad nas na primjer "Vjerovanje" poziva da vjerujemo u Boga, Stvoritelja neba i zemlje, i u Isusa Krista, Sina Božjega Jedinorođenoga, koji je sišao s nebesa radi našeg spasenja, rođena po Duhu Svetom od Djevice Marije itd., onda zaista zahtijeva previše od razuma modernog čovjeka: bilo bi barem prikladnije te stvari izreći drugačijim jezikom, na način koji bi se bolje uskladio sa današnjim stanjem spoznanja i s ostalim u nauci.

Načelo o Bogu Stvoritelju doista uključuje stvarnu podložnost stvorenja, što se protivi nauci o slobodnoj volji. Osim toga, dogma isključuje raspravu, prema tome i pluralizam mišljenja, a to je neophodno da se na što je moguće širi način razviju sve sposobnosti religiozne misli.

Konačno, očito je da dogme nisu povod samo vjerskim ratovima nego i svim drugima koji postaju neizbježni kad neka vlada ili neki narod od svog nacionalizma ili od svoje ideologije također stvore dogmu."

***

MEĐUTIM - teško je zamisliti Crkvu bez članaka vjere.

*** Dogme razumu ne nameću granice preko kojih se ne bi smio odvažiti, nego - protivno onome kako se misli - dogme ga vuku preko granice vidljivoga; nisu to zidovi, to su prozori našeg zatvora. Ali ako je dogma istina, dogmatizam je zabluda, jer dok vjerske istine otvaraju neki red stvarnosti koji samim svojim silama ne bismo mogli nikada spoznati, dogmatizam se trudi da uspostavi sustav o tim istinama, to jest pokušava ih svesti unutar granica našeg slabog uma. Ništa se većom snagom ne opire životu duha: dogmatizam je jedini odgovoran za vjerske ratove, iako je često vjera za njih bila samo izlika, a politika povod, zajedno s paklenom voljom za moći, što je korijen gotovo svih zala od kojih trpe sva ljudska društva. Silno je nepravedno okrivljivati dogme kad su krivci ljudi; istina je da ima fanatika spremnih da pobiju i vlastite bližnje u ime prve zapovijedi, ali oni to čine samo stoga što zaboravljaju drugu i ne znaju za njen poziv da ljube bližnjega kao sebe samoga, bez obzira na njegovo porijeklo i shvaćanje religije. Članci vjere, na kojima se temelji kršćanska vjera, nisu filozofske intuicije, i oni ne podnose revizije niti amandmane; uostalom, nije očigledno na koji način i pomoću kojeg bi se novog rječnika moglo drugačije reći ovo: "Isus Krist je Sin Božji". Ne jezik, nego sadržaj "Vjerovanja" zahtijeva čin vjere, a poteškoća kad to izgovara "čovjek današnjice" jest ista kao u čovjeka od prekjučer: od početka kršćanstva Bog u tri Osobe bila je uznemirujuća ideja za mnoge umove. Oni koji su prema imenu Arija, njihova učitelja, nazvani "arijanci" nijekali su Kristovo božanstvo i u IV. stoljeću malo je trebalo pa da postanu apsolutni gospodari Crkve. Njima nasuprot,

drugi su poricali Isusovo čovještvo, jer da je - po njihovu mišljenju - Isus imao samo obličje smrtnika. Protiveći se svakom pokušaju pojednostavljenja, Crkva je uspjela - i to ne bez muke - utvrditi ideju o božanskom sinovstvu i o Kristovu čovještvu, usprkos poteškoći da zamisli sličan pristup; tom upornošću, koja se mogla činiti besmislenom, Crkva je stvarno dala dokaz o svojem predodređenju i pokazala da istina nije potekla od nje.

Kršćanske dogme, koje se sve mogu svesti na jednu, to jest na dogmu o utjelovljenju Isusa Krista, "Sina Boga živoga", nisu doista nesuglasne sa slobodom. Istina je suprotno! Bog, samo On, može nas spasiti od determinizma, a čin vjere je najslobodniji mogući čin jednog ljudskog bića, jer ga na to ništa ne obvezuje.

Istine vjere nisu pravila koja je dao neki viši autoritet, one su poruke neizmjerne ljubavi, koje sadržavaju svaku nadu.

Ljudi mogu dogme prihvaćati ili čitati na razne načine, a svakog svjesnog primaoca čine osobom različitom, jedinstvenom i nezamjenjivom. Prvo što čovjek treba učiniti jest to da ih sve prihvati kao obećanja, a posljednje bi bilo da ih razdere. Konačno, svaka dogma je teološki prikaz jednog otajstva, a otajstvo je naravna hrana razuma: i sama znanost prelazi od jednog otajstva k drugome, k istraživanju o razlogu postojanja stvari, kojima se uvijek približava, a koje nikad ne dohvati. Po tom privlačenju otajstvo nije samo enigma, zagonetka koju treba riješiti, nego izvor za život duha.

"NIJE LI ČOVJEK IZMISLIO BOGOVE ZA SVOJU SIGURNOST?"

"Moguće je i to zamisliti. Izložen ogromnim silama prirode, čovjek je na početku svoje povijesti zamislio da svakom božanstvu povjeri nešto u zaštitu, nadajući se da će steći njihovu naklonost žrtvujući životinje, a često i ljudska bića. Ta vrsta nameta na dohodak od stvorenja, izručena moćima viših ili nižih razina, trebala je služiti tome da jadne smrtnike očuva od kazne zatvora zbog nemogućnosti plaćanja - a to su prirodne nesreće. Idoli su uz istu cijenu jamčili za drugu, veoma važnu zadaću: njihova masa kamena ili bronce svom je svojom težinom pritiskala scenarij vidljiva svijeta potvrđujući tako princip stabilnosti svijeta i društva. Prema tome, strah je izmislio sve bogove, kad je za još primitivne umove priča bila nadomjestak za spoznaju."

*** MEĐUTIM - treba razlikovati što su bogovi, a što je Bog. Bog apsolutno ne pokazuje da cijeni meso jarca ili krv grlice: na to često podsjeća u Starom Zavjetu svoje poklonike na koje su možda utjecali široko rasprostranjeni običaji oko njih.

*** Ono što smo upravo izložili jest, jezgrovito rečeno, mišljenje "iluminista" koji su u svojoj odbojnosti prema vjeri očitovali i neko fino zadovoljstvo time da vjerskom osjećaju pridaju što je moguće niže porijeklo. Predočivali su si naše pretke kao bića u vječnom strahu, silno zauzeta time da nerazumnim postupcima umilostive neprijateljske sile neba i zemlje, kao

bića koja su se u svojoj nutrini smirila tek pošto su prinijela žrtve stvorovima nastalima u njihovoj mašti. Ali bilo bi isto tako opravdano podržavati i suprotno mišljenje, te - promatrajući užasno lice nekih idola koji su nastali daleko od Grčke i Rima - tvrditi da su idoli izrađeni tako da u ljude ulijevaju strah, a ne da smiruju, da obuzdaju nasilje, ali ne elemenata prirode, nego nasilje ljudi. Bio je, dakle, neki temelj razumnosti u starim vjerskim običajima; jasno, iz tog razmatranja treba isključiti žrtve jadnih životinja bez obrane, kao i one užasne ljudske žrtve koje je naš vijek - i ne shvaćajući to - ponovio u koncentracionim logorima totalitarizma.

"ZAŠTO IMA TOLIKO RELIGIJA?"

"Pascal kaže da muškarci potroše više vremena za izbor kravate nego žene, a za izbor žene više nego za vjeru: ljudi usvajaju vjeru osoba uz koje žive, a ovima je vjera prenesena prema društvenom porijeklu i kulturnim tradicijama njihove zemlje. I bolje je tako: na zemlji su religije toliko brojne, da kad bi čovjek prije izbora trebao sve proučiti, ne bi mu za to bio dovoljan cijeli život. Pa i ako se ograničimo na tri religije koje se temelje na Bibliji, židovska i kršćanska vjera, te islam - one imaju tako dugu povijest, tako različitu viziju stvarnosti i toliko bogate duhovnosti, da se nitko ne bi usudio tvrditi da ih dovoljno poznaje, da bi između njih birao s potpunim poznavanjem stvari. Tolikim religijama odgovaraju isto tolike istine: prema tome, nemoguće je izvršiti neki izbor."

***

MEĐUTIM - ako je Bog jedan, onda božanska istina može biti samo jedna.

*** Božja se istina ne odražava na isti način u svim duhovima, upravo onako kako se njegov stvaralački genij očituje na razne načine u beskrajnoj različitosti vrsta. Usprkos tome, božanska istina ostaje uvijek istovjetna i jedna.

U stvarnosti, religije i nisu toliko mnogobrojne kako se smatra. Uklonite kulturne ukrase u koje su odjenute, oslobodite ih od više ili manje obrađenih oblika praznovjerja, po kojima se prividno razlikuju, onda će u biti ostati samo dvije: monoteizam i panteizam; najprije imamo religiju koja priznaje postojanje jednog osobnog Boga; zatim imamo religije koje otvoreno ili prikriveno niječu toga Boga, ili ga ignoriraju, a te - pošto su istražile vijuge i arabeske raznih mišljenja, katkad i oštroumnih - sve smjeraju prema jedinom i istom panteizmu, u kojem se stječu lokalna poganstva, neki oblici samoubilačkih duhovnosti, koliko god bile genijalne, kao i filozofije, označene kao moderne, a koje prirodi pridaju božanska svojstva; neki navodno znanstveni ateizam pridaje ih - a da toga nije svjestan - čak prvotnoj materiji za koju nitko ne zna od čega je načinjena. Moguće je Boga nijekati - ali je nemoguće njega se riješiti. Vrlo je teško izbjeći monoteizam, a da čovjek ne upadne u panteizam, u njegovu "Sveveličinu", u njegovu temeljnu Energiju ili u ono "bilo što" gdje misao na sve načine nastoji rastočiti ideju o Bogu, da je unese u tijek stvari.

Ostanimo kod oblika monoteizma koji nas se najizravnije tiče, kod biblijskog monoteizma, jer on je pri nastanku ne

jedne nego triju religija, židovstva, kršćanstva i islama. Ali ako su ove tri grane monoteizma i udaljene, da tako kažemo, na razini tla - iz povijesnih, kulturnih, klimatskih i psiholoških razloga, što ih čini jedne drugima skoro tuđima - ipak njihov govor postaje sve sličniji, dok se ne ujedine u hvaljenju Boga, a to tim više što se više oslobađaju da ne budu obuzete svagdašnjicom, pa se uzdižu u specifičnom redu svoje du-hovnosti. Na vrhuncima židovske vjere, kršćanstva i islama, mistici govore istim jezikom. Kad ne dostignu te vrhunce, ili kada s njih siđu da lakše podlegnu napasti moći, osvajačkog duha i drugih varljivih oblika, ljudi se između sebe bore, dajući dojam da su u službi religije koje su međusobno nepodnošljive, bez ičega zajedničkoga. Mir vlada samo na vrhuncima.

"TKO JE KRIST?"

"Općenito je mišljenje, ako ne i jednodušno, da je Isus Krist najveći čovjek što je ikad postojao, velik zbog snage njegove misli, što se žestoko suprotstavlja mišljenju njegova vremena, kao uostalom i našega, ali je on iznad svega velik po svom srcu, što na osobit način pokazuje neizmjerna velikodušnost, kojom on, bez razloga osuđen na muku, oprašta onima koji ga razapinju. Čak i među ateistima, mnogi prema njemu očituju neku naklonost, što, očito, ne dolazi od toga što bi mu se klanjali, nego od toga što u njemu gledaju žrtvu svećenika. Nabrojenim razlozima štovanja "Vjerovanje" prvih kršćana - u svakom slučaju onih iz III. i IV. stoljeća - dodaje niz otajstava prema kojima je Isus bio "Jedinorođeni Sin Božji", "koji je si-šao s nebesa radi nas ljudi i radi našega spasenja". Ovaj tekst koji je na neki način "Statut" kršćanske vjere, kaže još da se

Krist "utjelovio od Djevice Marije", "da je postao čovjekom, da je trpio pod Poncijem Pilatom" (a to je bio upravitelj Judeje za cara Tiberija), i pošto je "treći dan uskrsnuo", "uzašao je na nebo" i "sjeo o desnu Oca", odakle će se vratiti da sudi "žive i mrtve". To sve tvrdi "Vjerovanje" koje se i dalje pjeva u crkvama, nekako slično kako se pjeva "Marseljeza" za službe-nih svečanosti, a da nitko ne osjeća ni najmanje volje da se zaista bori sa "divljim vojnicima koji riču po našim poljima".

Treba reći da sjedinjenje božanske i ljudske naravi u biću, lišenom prepoznajnih znakova po kojima bi se one mogle razlikovati jedna od druge, za razum predstavlja jedan od onih problema za koje kao jedini izlaz postoji samo vjera koja je čin hrabrosti, uz nešto racionalnosti, ili mistični zanos.

Ali se čini da od nekog vremena domišljatiji teolozi stvaraju o Isusu Kristu prihvatljiviju ideju. To se s olakšanjem može ustanoviti nakon čitanja slijedećeg odlomka iz neke vrste enciklopedije o katoličkoj vjeri:

"Danas teolozi prihvaćaju i priznaju, u svjetlu Evanđelja, da je Isus zaista bio čovjek, koji nije znao sve o svemu, i da je čak njegovo spoznanje Boga pripadalo redu vjere. Nije vidio Boga. Ali je vjerovao. Oni također ispovijedaju da je Isus imao neku nejasnu, ali duboku svijest o svojoj specifičnoj povezanosti s Ocem. Ta svijest, nešto slično poput osjećaja pripadnosti, mora da ga je pratila tijekom čitava njegova života, da bi znatno ojačala i postajala sve očitija kad je analizirao svoj život i njegovo odvijanje prema već bliskoj smrti, u svjetlu Pisma i Tradicije. (...) Tako danas

teolozi priznaju da je Isus proživio jedno posve originalno ljudsko iskustvo, praćeno trajnim, ali ne nužno i jasnim osjećajem o svom jedinstvu s Bogom."

To je glas razumne teologije koja se konačno oslobodila pretjeranosti "Vjerovanja" da nam pruži smirujuću i buržujsku predodžbu o jednom Isusu koji je ispružen na divanu psihoanalitičara, i sam nesiguran o vlastitom identitetu, i koji stoga, iz više razloga nama postaje neprepoznatljiv, te bi, naime, bio Isus koji tek "malo pomalo", bez neugodnog pretjerivanja, stiče svijest o nekoj "pripadnosti" sve dok malim koracima konačno ne stekne neki nejasni osjećaj jedinstva s Bogom, što se - uz nešto sreće - može svakom dogoditi. Bez dvojbe, takav Isus, oslobođen svake metafizičke nadgradnje, može kao dobar suputnik prolaziti putovima nesigurnosti zajedno s agnosticima koji imaju i najviše nepovjerenja. Vjerovati je ipak najlakše kad se nema što vjerovati: to je, eto, najveće i najspasonosnije otkriće modernog apostolata."

*** MEĐUTIM - na Isusovo pitanje: "Što vi kažete, tko sam ja?" - apostol Petar je odgovorio: "Ti si Krist, Sin Boga živoga".

*** Nakon mog obraćenja, kad je za mene jedina Kristova prisutnost bila ona otajstvena prisutnost u Presvetom Sakramentu, rekli su mi da samo po krštenju mogu postati kršćanin i da je možda korisno da čitam Evanđelje, koje sam poznavao samo preko antiklerikalnih pisaca. Dok je opstojnost

Boga Oca bila za mene svjetla i draga očevidnost, nisam to isto mogao reći o Kristovu božanstvu, jer o Kristu nisam ništa znao. Ne sjećam se sasvim jasno onog svog prvog čitanja, ali mislim da mogu kazati da je onaj moj snažan doživljaj, što me izbavio od mog tereta u kapeli u ulici Ulm, mene u letu ponio preko evanđeoskih krajolika, s radošću po kojoj je moja radost sve više rasla. Kasnije, kad sam za svoje dobro uveden u zajedničku sudbinu svih vjernika, pojavile su se teškoće, koje sam morao pripisati samo svojoj osrednjosti, što sam brzo uvidio. Shvatio sam, naime, da je Evanđelje knjiga koja ne dopušta da je čovjek čita sa škrtošću srca: vjera koju ono nadahnjuje, strašnom točnošću mjeri našu velikodušnost. Dvoja su vrata za pristup Evanđelju: povijest (to jest kritika) i vjera. Tko izabere vrata povijesne kritike, izići će zatim s mrtvim tijelom na rukama, pošto je susreo prigovore pri svakom retku i sumnju na svakom koraku. Evanđelje je pisano za jednostavne ljude, mnogo vremena nakon što su se opisane činjenice dogodile, protkano mitologijom i svim mogućim čudesnim zbivanjima, od kojih se zgraža pomodni nazovi-stručnjak koji se ravna samo po razumu. Njemu će se tekst najprije činiti nevjerodostojan, zatim prijeporan; iz njega će izvući samo jedan težak i dosta nov moral, iako se neki njegovi elementi nalaze već kod Esena, u Mezopotamiji, kod Kineza, Egipćana i Grka; proći će Galilejom, Samarijom, Judejom, slijedeći jednog zanesenjaka, sigurno genijalnog, ali i zbunjena i zabrinuta, koji spoznaje Boga jedino po vjeri, koji se uzalud ispituje o samome sebi i koji - budući da nije mogao promijeniti svijet - na koncu pred sinedrijem i Poncijem Pilatom izabire mučan izlaz da zbog izazova bude ubijen. Taj pristup Evanđelju ne dokrajčuje naše zbunjenosti, kako smo već kazali, nego dokrajčuje kršćanstvo. Krist, rođen unutar povijesti, umire unutar povijesti i nema se više što reći, sve

ostalo je prazno umovanje, dvosmislena približnost i uzaludno istraživanje jer ništa čovjek ne može naći, ako konačno traži jedino sebe samoga.

Tko, naprotiv, ulazi na vrata vjere, znade ili sluti, da Božja veličina nema granica: to je jedina bitna spoznaja kad se čovjek pripremi da kroz koju stranicu živi u prisnosti s Kristom. Iskusit će udivljenje pred beskrajno velikim koji je neko vrijeme prebivao s nama u beskrajno malenom, da s nama podijeli kruh i neznatnost. Umjesto - kažem upravo umjesto - čovjeka koji se muči da pronađe eventualni božanski identitet, nejasan i konačno nevjerojatan - onaj tko ulazi u Evanđelje na prava vrata, vidjet će u Kristu vječno biće koje malo pomalo stiče spoznaje o ljudskoj egzistenciji, na temelju iskustva, sve do agonije na križu, sve do bolnog povika: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" - što označuje, ako se tako smijem izraziti, dragocjeni čas u kojem se utjelovljenje, nakon što je pogašena posljednja iskra nadnaravnog svjetla, dovršava u siromaštvu poništenja. I tko uvidi neizmjernost tog dara, osjetit će kako u njem raste jedan nepoznat osjećaj, čista ljubav prema ljubavi: to je upravo definicija Duha Svetoga, koji se može roditi u nama jedino iz Kristova božanstva koje je tako ponizno skriveno u njegovu čovještvu.

"ŠTO JE ISTINA?"

"Pred Poncijem Pilatom, izvješćuje Evanđelje, Krist je izrekao ove riječi: "Došao sam da posvjedočim za istinu"; onda je Pilat, prije nego je izišao iz sudnice, kao da pita samoga sebe, promrmljao: "Što je istina?" To je posljednje veliko pitanje poganstva, pitanje koje ono može punim pravom

formulirati nakon što je stoljećima s udivljenjem, ali s uzaludnom upornošću, ispitivalo nebesa. Grčki filozofi, zajedno s nekim drugima, rekli su sve, ali nisu svi rekli isto, a budući da su njihove teorije logički besprijekorne, sve se mogu smatrati istinitima - što znači da ne postoji jedna istina, nego mnoge, dapače da postoji onoliko istina koliko ima umova koji znaju na ispravan način razmišljati."

*** MEĐUTIM - Krist nam kaže: "Ja sam istina".

*** Za nas istina nije ideja, nije misterij, nije filozofija, nego jedna osoba; ta osoba, očito, može biti samo osoba Isusa Krista. Jer ako je istina da su Grci ljudsku misao istraživali u svim smjerovima, ako je istina da se može pronaći Monada u Demokritu, Darwina u Heraklitu, te ako se dobro traži, čak Hegela u Platonu, isto je tako istina da je sve do sada Krist bio jedini koji nam je od početka povijesti rekao nešto o božanskoj misli. Prema tome, za nas istina nije drugo nego isijavanje njegove osobe u naš život, u svijet i u misao.

"PO ČEMU SE MOŽE PREPOZNATI DA JE NEŠTO ISTINITO?"

"Nema načina da to saznamo. U starini istinu su označavali kao "prilagođavanje - to jest kao primjerenost ili ako hoćete

kao podudaranje stvarnoga i inteligencije". Ali već je davno Emanuel Kant pokazao da ne možemo direktno spoznati "stvar u sebi", nego samo što nama ona predstavlja tako da se slaganje stvarnoga i inteligencije svodi jednostavno na slaganje inteligencije sa samom sobom. Ultramoderna je fizika potpuno potvrdila dijagnozu Emanuela Kanta kad je pokazala da je realno u vječnome bijegu, da uvijek postoje čestice povrh čestica, dok na kraju ne preostane ništa drugo doli tajanstveno strujanje energije. Ne može se, dakle, govoriti o "prilagođavanju realnoga inteligenciji", kad realnost nije dohvatljiva. Prema tome, na vaše pitanje nema odgovora."

*** MEĐUTIM - Toma Akvinski kaže nam: "Lijepo je sjaj istinitoga."

*** Da je neka stvar istinita, to se jednostavno prepoznaje po tome što je lijepa. Uzmimo kao primjer neko djelo moderne umjetnosti, luk nekog mosta ili krivulju neke brane: njihova elegancija je materijalni i vidljivi izraz točnog računanja. Lijepo i istinito uvijek su pridruženi, a zajedno čine ono što nazivamo stilom, što već od nekog vremena nalazi svoje utočište u matematici ili fizici. Einsteinova jednadžba, ("Energija je jednaka produktu mase i kvadrata brzine svjetlosti"), provje-rena, nažalost, u Hirošimi i Nagasakiju, dakle istinita, u svojoj jednostavnosti toliko je lijepa da bismo je bez velikog iznenađenja mogli čitati i u Knjizi Postanka.

I tako, stil je povezan s istinitim, a talenat s umijećem, ako nije povezan s laži. Pascal ima stila jer mu njegov znanstveni

duh dopušta da se što više približi istini. Moderna filozofija nije istinita jer nije lijepa... i obratno. Kad pročitate neku rečenicu Jean-Paul Sartra, kao na primjer slijedeću: "Ništa jest praznina bitka, pad onoga u-sebi prema sebi po čemu se stvara "ono-za-sebe", tada je isključeno da ćete naći i najmanju česticu istine u toj neprobavljivoj mješavini riječi.

Prigovore izvedene iz Kanta i ultramoderne fizike treba odbaciti. Kant je snažan mislilac, ali on se služi inteligencijom protiv nje same i ne poznaje njenu bitnu sposobnost da se potpuno povlači pred onim što jest. Ultramoderna fizika ne niječe realno, i ona se nikako ne odriče da ga spozna.

Često se čuje u običnim razgovorima onaj izraz općenitog nevjerovanja: "Ovo je previše lijepo da bi bilo istinito." To je grdna pogreška. Ako Bog postoji, a on postoji, ništa, naprotiv nije dosta lijepo da bude potpuno istinito.

"MOŽE LI SE REĆI DA JE NEŠTO LIJEPO?"

"Kako bi to bilo moguće? Aristotel je mudro govorio da je lijepo "ono što se oku sviđa". Radi se, dakle, jednostavno o odnosu suglasnosti između bilo kojeg predmeta i onoga tko ga gleda, a i taj ga ponovno neće vidjeti na isti način, ili ako više volite, "istim okom", već prema tome da li je dotični Europljanin, Eskim ili Papuanac, prema tome je li naobražen ili neuk, da li je učio hodati po perzijskom sagu ili po nabitoj zemlji neke kolibe; ovisi i o tome da li je dovoljno studirao kako bi mogao uspoređivati djela koja se pred njim pojavljuju; te

usporedbe su temelj svake prosudbe, a na kraju će ipak ostati subjektivna. Stanovnik jugozapadne Afrike past će u zanos pred "Hotentotskom Venerom" koja se nama čini nezgrapnom, dok će se s užasom povući pred "Dianom u lovu"; Kinez će Partenonu prigovoriti što nema uglove kao pagoda, dok će musliman reći da su naši zvonici suviše grubi minareti, neprikladni da naznače neki znak na nebu. To su očigledno činjenice koje uopće više ne treba dokazivati."

*** MEĐUTIM - ove "očigledne činjenice" jesu rušenje morala, inteligencije i srca, jer ono što je rečeno o lijepome, moglo bi se protegnuti i na istinito i na dobro, što bi se stoga svelo na pitanje o mišljenju ili apetitu: takva tvrdnja može samo izazvati prekid svakog sporazumijevanja između umova i svakog zajedništva među srcima.

*** Navedeni primjeri su pogrešni. Mi smo imenom "Venera" ukrasili onaj nezgrapni ženski lik koji je izložen udivljenju publike u jednom našem muzeju. Hotentoti nisu nikad očitovali neku zamišljenu povezanost sa grčkim božicama. Partenon se ističe u umjetnosti i ne dive mu se samo Grci. Po ničem se ne može zaključiti da ga jedan Kinez ne bi mogao cijeniti poput nekog potomka Vikinga ili Gala, koji je sposoban otkriti ljepotu u jednoj pagodi, čiji uzdignuti uglovi podsjećaju na čeone kosti neke svete životinje, ili sjećaju na kažiprst ispružen prema nebu da nekoga pozove neka posjeti građevinu. S druge strane, ljepota Partenona ne potječe samo od proporcija: to je "krletka božanskog", to je najljepša težnja poganske inteli-

gencije da u granice ljudskog razuma zatvori prijeteću pretjeranost bogova. Taj je princip skriveno prisutan u njegovoj arhitekturi, to je prvotni, nematerijalan uzrok onog udivljenja s kojim ga svatko instinktivno susreće.

Jasno je da će materijalist i dalje smatrati da su sve tobožnje ljepote hrama, pagode, ljiljana ili ruže samo uspješni susreti s našom očnom jabučicom, koja je po naravi sposobna za usklađivanje i obrađivanje geometrijske harmonije, koja je u stvarnosti prisutna samo kao mogućnost. Ova izvanredna sposobnost, dana njegovu pogledu, trebala bi izazvati čuđenje materijalista, ali on se na to ne obazire od straha da bi se nekome trebao zahvaliti za taj dar. Zahvalit će se jedino samome sebi, reći će sa Paul Valeryem da je Partenon "prije svega gomila kamenja", ili da je ljiljan prije svega biljka kojoj će njegovo oko pridati crte elegancije, koje će njegov susjed radije vidjeti u tulipanu ili piriki. Neće uzeti u obzir da je takav način razmišljanja već među nama prouzročio strašna pu-stošenja. Ako doista stvari po sebi nisu ni lijepe ni ružne, niti dobre niti zle, ako o tome samo mi odlučujemo, a da ne možemo odlučiti umjesto nekoga drugoga, ukratko, ako o tome ima toliko mišljenja koliko ima sudaca, onda su pameti lišene svake zajedničke polazne točke, a kako ipak trebamo živjeti u društvu, onda će politička moć odlučivati za sve, više ili manje grubo. Počinje se time da se ne sasluša govor ruže, a na kraju čovjek silom treba slušati govor batine.

Kršćanin se ne da zarobiti ovom logikom. Sjeća se da je Krist, od kojeg nam dolazi svaka istina, rekao svojim učenicima: "Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac". Dakle, za njega postoji najviše savršenstvo koje nužno obuhvaća lijepo, dobro, istinito, bez kojih bi ovo savršenstvo bilo nesavršeno. Iz toga slijedi da sve stvorene stvari što

proizlaze iz tog apsolutnog savršenstva, sadržavaju u određenom stupnju česticu ili odraz njegov, a to nam dopušta da ustvrdimo punom sigurnošću da su lijepe, kad se naš ja dovoljno povuče te opazimo što te stvari kažu o Bogu - jer, konačno, one govore samo o njemu.

Treba da Bog postoji kako bismo mogli reći da je ruža lijepa, čak i kad zaklopimo oči. Jer ljepota stvari zaista ovisi o sjećanju što ga one čuvaju o njemu, a ružne su u onoj mjeri koliko su na njega zaboravile.

A ovo je jednako istinito u redu morala.

"MOŽE LI ČOVJEK BITI OBJEKTIVAN?"

"To se pitanje povremeno postavlja kandidatima za ispit zrelosti, a oni su obično dosta mudri pa odgovaraju, da iako je objektivnost poželjna, ona je, nažalost, nemoguća. Uronjeni smo u svijet čija nam duhovna narav izmiče, podložni smo utjecaju osjetila, od kojih katkad primamo dvoznačne informacije, kako je to već Descartes primijetio navodeći primjer o štapu, koji uronjen u vodu izgleda kao prelomljen, ili primjer o usporednim kućama koje se na kraju neke ulice pričinjaju kao da su se sastale. Mi smo zarobljenici strukture svog mozga i kategorija svoje inteligencije. Nas je formirao ili deformirao ambijent, odgoj i najrazličitiji utjecaji koji većinom djeluju - a da i ne znamo - na naše prosudbe, a k tome pridolazi još naša sklonost da stvari oslikavamo bojama koje nam najviše odgovaraju i da u njima vidimo samo ono što volimo vidjeti - sve to dokazuje da je objektivnost nedostižan

ideal, ili prozaičnije rečeno, jedna iluzija više.

Ukratko, nama je jednako nemoguće imati objektivnu viziju svijeta, upravo kao što je ribi nemoguće izići iz vode kako bi stekla opći pogled na ocean."

*** MEĐUTIM - postoje i leteće ribe. Ozbiljnije rečeno, priznanje da nismo objektivni već je značajan dokaz objektivnosti.

*** Otkad smo zaboravili ili zanijekali svoj postanak, mi činimo mnoge pogreške s obzirom na inteligenciju, koju katkad sumnjičimo da deformira ono što gleda, ili opet da nas potiče da vjerujemo kako poznaje stvari, pa kažu da konačno ona poznaje jedino samu sebe, a još dodaju da njeno ime služi da se označi genij jednog Pascala kao i lukavstvo malog politikanta, oštroumnost istraživača u laboratoriju kao i duhoviti i drski odgovor loše odgojene djevojčice.

Ali inteligencija, kao i sve ostalo, proizlazi iz ljubavi i o njoj se može reći ono isto što je sveti Pavao rekao o kršćanskoj ljubavi, karitasu, to jest da je strpljiva, obzirna, da se ne hvasta, da je svima sve, da je njena slava po mjeri njene skromnosti. Rođena u nama iz želje za Riječi, stvorena je da vodi razgovor sa svjetlom, i svaki put kad ispituje nebo i zemlju, tajne života, prostora i vremena, ona pokušava ponovno uspostaviti taj razgovor. Kao svakoj znanosti princip joj je da bude objektivna, a pravilo da se odrekne sebe; bez

ikakva čuđenja može se reći da ona potpuno postoji kad više ne postoji, da je ona čisto ogledalo drugoga, jer je takva njezina ljubav.

Poznate su joj sve nabrojene prepreke koje mogu ometati djelovanje njene slobode, ali njena izvanredna sposobnost da se nenadano pojavljuje, dopušta joj da ih prepozna i konačno prevlada. Ona znade kako su slaba osjetila o kojima ovisi, jer ona mogu sabrati vrlo malo elemenata u neizmjernom moru energije što nas okružuje, ali znade i to da su ti elementi više nego dovoljni da joj naznače put koji vodi k nestvorenom svjetlu, principu i cilju njena istraživanja, koje će se smiriti samo u Bogu, ne drugdje. Ona jednako znade da je utje-lovljena, vezana uz prašinu od koje smo sazdani, podložna patnji zajedno s tijelom o kojem ovisi, i da mora proći kroz tamu kad ono susreće svoj križ. To je, dakle, razlog više da same sebe ne zamračujemo time što bismo je sprečavali da se uputi onamo gdje je očekivana, jer bismo je tako zatvorili u tamnu ćeliju subjektivizma i tako joj istim udarcem oduzeli neobičnu nadu u vječnost, a nju nosi u sebi ovo prolazno biće što smo mi.

Dakako, objektivnost je teška, kao što je teška kontemplacija, i odricanje i poniznost. Ali ako vam netko rekne da je nemoguća, budite sigurni da taj nikad neće biti sposoban za drugo nego da plete mreže veza među predmetima za koje neće imati ljubavi, kao što pauk napinje svoje niti u uglu krovišta, pa ga ostavite kod njegovih muha.

"MOGU LI SE ZNANOST I VJERA

USKLADITI?"

"Čini se da povijest pokazuje da se ne mogu podnositi. Poznata je znamenita duhovita izreka učenog markiza de Laplace, teoretičara integralnog determinizma: "Bog? To je hipoteza koja meni ne treba". To važi za sve znanosti koje napreduju sa sigurnim i priznatim podacima, provjerenim is-kustvom, kod čega je isključen bilo kakav izvanjski zahvat u prirodu. Međutim, to ne vrijedi za vjeru koja se služi podacima iz Objave koji se ne mogu provjeravati, ona u dogmama ustanovljuje otajstva što zbunjuju razum, i poziva na vjerovanje usprkos svemu što izaziva dvojbe, kao što je to zlo, patnja, smrt i ono što se može označiti kao "očevidna odsutnost Boga". Uostalom, povijest pokazuje da napredak u spoznavanju neumoljivo suzuje opseg religije, što je danas sveden na nestalno područje osjećaja i morala. Svaki put kad se otkrije neka tajna života, religija gubi jedan argument. Može se, dakle, smatrati da se znanost i vjera ne mogu uskladiti."

*** MEĐUTIM - od početka ovog stoljeća mnoge su se stvari promijenile. Danas ima znanstvenika koji ne oklijevaju izjasniti se da vjeruju i njima se ne čini da se vjera u ičemu protivi vršenju njihova poziva. Sam je Einstein odbijao pomisao da se "Bog kocka sa svemirom", i njemu dugujemo onu zanimljivu izreku - manje poznatu od one znamenite jednadžbe, i ne tako rigorozno sročenu, ali koja mnogo toga otkriva: "Religija bez znanosti bila bi slijepa, a znanost bez religije bila bi hroma." Znanost i vjera nisu, dakle, nikako neuskladive i u jednom istom duhu one mogu vrlo dobro supostojati.

*** Umjesto "znanost" - bolje bi bilo od sada reći "znanosti" jer se svaka na svom području razvijala, a to sve više jedne od drugih udaljuje, kao što se udaljuju žbice na kotaču. One sve manje i manje mogu pogodno komunicirati, i čini se da ih nitko ne može ujediniti u jednoj zaokruženoj misli. Oppenheimer, jedan od "izumitelja" atomske bombe, jednog je dana ogromno zdanje modernih saznanja usporedio s nekom vrstom zatvora sa tako debelim pregradnim zidovima da je dijalog između ćelija postao nemoguć. Ipak postoji zajednička točka između svih znanosti: sve one traže istinu uzdižući se od uzroka do uzroka, pod kontrolom matematike, sve do postanka pojava koje istražuju. Prva njihova krepost jest poniznost, bez koje one nikad ne bi ništa otkrile. Religija se manje zanima za postanak bića nego li za njihovo određenje, svrhu, manje joj je do toga da znade kako je čovjek ustrojen nego li do toga koji je njegov poziv.

Nakon što se zapitao: "Tko smo mi?" - a na to pitanje može samo Bog odgovoriti - Paul Gauguin je nadodao: "Odakle dolazimo? Kamo idemo?"

Znanosti - ili ako više odgovara - znanost bi odgovorila radije na prvo pitanje, a religija na drugo. Ali to su dva krila istog spoznanja, koje ne bi vrlo daleko poletjelo kad bi se lišilo jednog krila. Ne samo da znanost i religija po sebi nisu neuskladive, nego bi se one morale tijesno povezivati u ljudskoj pameti, da je ne bi lišile niti jednog od ovih dvaju osnovnih pitanja što joj se postavljaju, ono "kako" pred kojim religija često oklijeva, i ono "zašto" koje neki znanstvenici ustrajno uklanjaju iz svog rječnika, prije nego će u ostatku svog života pokušati na to pitanje odgovoriti. Uzgred rečeno,

što čovjek više napreduje u istraživanju stvari, to mu većom postaje njihova tajna. Kad neka žena plete, to je uvijek tajanstveno zbog sklopa prisutnosti i odsutnosti što je značajno za takvu vrstu posla. Ali kad čovjek znade da se u st-varnosti radi o skupu elementarnih čestica združenih u atome, a ovi opet sačinjavaju molekule, dok se izrađuje pletivo - onda tajna poprima kozmičke razmjere.

Kad su stvari znanstveno protumačene, onda im je najpotrebnije religiozno objašnjenje.

"VJERA I BIG BANG"

"Spektar galaktika pokazuje pomak prema crvenome, a to je dokaz da se svemir širi poput snopa vatrometa. Kako bi galaktike mogle biti u bijegu, mora da su imale polaznu točku. Pretpostavlja se, dakle, da je u početku čitava masa svemira bila zgusnuta u jednoj neprimjetnoj točki, mnogo sitnijoj od vrška igle, i u kojoj je bila užasna toplina. U danom času, pred deset ili petnaest milijardi godina, nastalo je nešto - što u pravom smislu nije bila eksplozija, nego naglo širenje, uz golemo oslobađanje energije u prazan prostor. Ta se energija pretvorila u materiju za vrijeme širenja iz početne fizičke točke, dok nakon čitave serije preobrazbi (riječ nije primjerena, ali to bi vrijedilo i za svaku drugu) nije nastao svemir u trajnoj ekspanziji, a njegovoj neizmjernosti ne odgovara doseg naših teleskopa.

Ovu je teoriju, pred šezdesetak godina utemeljenu na opažanjima belgijskog astronoma Lemaitrea, a kasnije razrađenu po fizičaru Gamowu, koji ju je popularno i značajno

nazvao "BIG BANG" ili početni "VELIKI PRASAK" - prihvatila većina astrofizičara. Kako ta teorija opisuje početak svemira, ona se ni u čemu ne protivi židovsko-kršćanskoj nauci o stvaranju, i Crkva bi se mogla bez poteškoća na nju osloniti, da konačno svojem propovijedanju dadne znanstveni temelj."

*** MEĐUTIM - iako je istina da opis stvaranja u Bibliji započinje opisom kaosa, nejasnim spominjanjem kao neke "prajuhe čestica" (točnije "kvarkova") što bi nastupilo poslije "BIG BANGA", isto je tako istinito ono što nam kaže Evanđelje: "U početku bijaše Riječ" - a ne nešto drugo.

*** Crkva nema nikakvog interesa da se povezuje s bilo kojim znanstvenim sistemom. Dugo se oslanjala na Ptolomejev sustav, koji je zemlju postavio u središte svijeta, zatim su došli Kopernik i Galilei koji su zemlju lansirali među zvijezde, pa je Crkva bila prisiljena putovati s njima nakon uzaludnog pokušaja da se usprotivi. Znanstvene teorije imaju veliku prednost u tome što su podložne revizijama, te je moguće da će poslije teorije o BIG BANGU slijediti neka druga koja će umjesto o širenju dokazivati da galaktike opisuju veličanstvene krivulje samo zato da dosegnu neku neodoljivu i nepoznatu privlačnu točku. Tko to zna? Radovi fizičara i astrofizičara veoma su zanimljivi, ali nije potrebno njihove hipoteze pret-varati u doktrine, što toliko ne čine oni sami, jer opravdano mnogo drže do svoje slobode istraživanja.

Uostalom, teorija o BIG BANGU sadrži i mnogo tamnih strana. Na primjer, kad nam kažu da iznenadno i silno širenje

osnovne fizičke točke oslobađa golemu količinu energije u prazan prostor, očito je da problem sa fizičke točke ("vršak igle" u kojem je zgusnuta masa svemira) prelazi u sam prazan prvotni prostor, što ga je jednako teško definirati kao bilo koje kršćansko otajstvo.

Ta teorija, međutim, i nije tako nova. Isti se domišljaj već pojavio u remek-djelu Edgara Poe pod naslovom "Eureka", izdanom 1848. Teorija Edgara Poe je logičan izvod, jer spoznaje njegova vremena nisu autoru dopuštale da se oslanja na analizu spektra galaktika ili na ciklus termonuklear-nih reakcija, ali rezultat je upadno sličan: svemir se širi, a sav je proizašao iz jedne točke. Može se, eto, dogoditi da genij, i bez naših izvanrednih današnjih sredstava, postigne iste rezultate.

S obzirom na usporedbu između Knjige Postanka i Big Banga, pogreška je barem u tome, što nam Biblija govori o početku vidljivog svijeta, a ne o tajnama postanka materije.

I ne zaboravimo, da mi - kršćani, židovi i muslimani - vjerujemo u postojanje duha prije svih stvari, vidljivih i nevidljivih.

"ŠTO AKO ZNANOST DOKAŽE DA BOG NE POSTOJI?"

"Vi ovim pitanjem izražavate strah koji je veoma raširen među vjernicima nakon značajnog napretka prirodnih znanosti, koje se u mnogim točkama suprotstavljaju religiji, a u

isto vrijeme izražavate nadu koju povremeno oživljava borbeni ateizam. Taj je strah naveo Crkvu da osudi Galilea, ne doduše na lomaču, nego na "određeno boravište", a ta je kazna dosta smiješna za tog čovjeka što je kružio oko sunca. Za Crkvu zemlja je trebala biti središte svijeta, a tvrditi protivno značilo je pobijati Sveto pismo a to je bilo kao neka hula. Crkva je trebala više od jednog stoljeća da ispravi tu pogrešku i shvati da važnost Zemlje nije u tome gdje će u prostoru biti smještena. U 19. stoljeću vjernicima je bilo teško slušati Marcelina Berthelota koji je izjavio da "za učenjake svemir više nema tajni". Može se razumno misliti da će nas znanost uskoro osloboditi "hipoteze o Bogu" što je nastala u stoljećima neznanja."

*** MEĐUTIM - znanost proučava samo ono što se može opažati i mjeriti, a Bog nije ni jedno ni drugo.

*** Da se dokaže kako Bog ne postoji, trebalo bi da ono što vi nazivate "znanost" otkrije iskonski element koji je bio bez uzroka, koji je postojao sam po sebi, a čija bi prisutnost objasnila sve ostalo, ukidajući svako pitanje, a to je upravo onaj element kojega mi nazivamo BOG.

"JE LI TO ODGOVOR KAD KAŽEMO: BOG?"

"BOG - to je riječ koju religije upotrebljavaju svaki put kad nemaju objašnjenja, poput onih igrača koji upotrebljavaju svoj "džoker" da dopune karte u igri. Kad se na pitanje "Zašto postojimo?" odgovara riječima "jer je Bog tako htio," onda se problem odlaže, a ne rješava, samovoljno se zaključuje rasprava, nekako slično kao kad djeca u igri viču "dosta, dosta", jer su im se drugovi previše približili. Uz ovu čarobnu riječ "Bog" religiozni duh vjeruje da ima odgovor za sve, a ko-načno ipak ne odgovara ni na što."

*** MEĐUTIM - Bog kaže: "Ne izusti ime Gospodina Boga svoga uzalud", a to znači čuvati se nepromišljenih zakletvi, a jednako tako i to da riječ "Bog" nije bez smisla.

*** Od svih pogrešnih ideja - najpogrešnija je ona kad si netko zamišlja da religiozni duh odgovara "Bog" da izbjegne pitanje "Zašto postojimo?" - jer ga je taj duh uvijek postavljao i jer uvijek samo on to pitanje postavlja. To pitanje očituje buđenje tog duha koji je u nama čisto i isključivo nagnuće prema apsolutnom i vječnom, po kojem će sve ostalo nijekati dok ne nađe ili ponovno ne otkrije svoje prirodno mjesto, samoga Boga, u kojem se svako pitanje rješava u očiglednosti, a svaki nemir u radosti. Naš duh, jadan naš duh koji luta, koji prolazi, dobro znade da tajna prirode nije u prirodi nego u onom biću koje nije odgovor, nego jednostavno uzrok pitanja koja si postavlja.

"ŠTO SE MOŽE REĆI O BOGU?"

"Čini se ništa, ili vrlo malo. Biblija neprestano ponavlja da su "njegove misli iznad naših misli", da "Boga nitko nikad nije vidio", a niti da bi ga mogao vidjeti, pa ako je tako, kako govoriti o njemu? Najbolji religiozni duhovi današnjice reći će vam da je on "nespoznatljiv", da je "POSVE DRUGAČIJI" s ovim velikim slovima iz poštovanja, i ujedno nemoći i žaljenja. Njegova se narav toliko razlikuje od naše da je ne možemo razumjeti. Uostalom, već su stari Oci zapazili da nemamo riječi koja bi bila dostojna da ga procijeni te da ne bismo mogli reći da je "lijep" ili "dobar", toliko njegova ljepota i dobrota nadilaze ono što te riječi označavaju na području naših prosječnih misli. Jedan između njih otišao je čak tako daleko da je smatrao - i Crkva ga za to nije osudila - da je svejedno rekli mi da je On lijep ili ružan, jer da te riječi gube pred Njim svako značenje, jer da nije moguće uspoređivanje. U tim uvjetima sve što se može reći o Bogu jest zapravo to da postoji, barem po vjeri. Sve je drugo čisto domišljanje ili nestvarno umovanje."

*** MEĐUTIM - slično kao što neki neznanac može reći svoje ime, tako i onaj koji je nespoznatljiv može se dati upoznati - a to mi nazivamo Objava.

*** Kad čovjek smatra da je Bog nespoznatljiv, onda je to istinito ako se pod tim podrazumijeva da ga ne možemo svesti u

granice svoga poimanja, jer ih On sa svih strana prelazi. Nažalost, ljudi općenito ne shvaćaju tako riječ "nespoznatljiv". Za većinu između nas ta riječ znači da ne možemo o Bogu ništa znati, a jednostavna srca, koja su i najbolja, zaključit će iz toga da je beskorisno zanimati se za religiju, jer ona prva priznaje da ne zna o kome govori.

S obzirom na opasku crkvenih Otaca o tome kako o Bogu ne možemo reći bilo što primjereno, kao da bi bilo neprikladno, i prema tome svejedno, reći bilo što o njemu, možemo reći da o toj primjedbi religiozni filozofi oduvijek rado raspravljaju, ali se javlja poteškoća da to molitvu čini vrlo teš-kom. Zamislite da ste u crkvi i da kažete Bogu: "O Ti, koji nisi ni lijep ni ružan, ni dobar ni zao, Ti, koji si nespoznatljiv i POSVE DRUGAČIJI, smiluj se meni kojega si stvorio na svoju sliku, i koji zbog toga mora da je Tebi nespoznatljiv".

Ja vjerujem da uistinu riječ "ljepota", strogo uzevši, pristaje samo i jedino Bogu, i da su sve ljepote svijeta tek umanjeni odrazi njegove ljepote. Potrebno je vrlo malo riječi da se izrazi ljubav i sve one jednako odgovaraju, to znaju pjesnici i mistici. S druge strane, nije jasno kako bi se moglo Boga stalno nazivati "POSVE DRUGAČIJI" i dalje naučavati da je Krist - kome su se ljudi mogli približiti, slušati ga i doticati - druga Osoba Trojstva. "Tko mene vidi, vidi i Oca", rekao je. I kako bi od nas zahtijevao neka "bez prestanka molimo" ako je znao da nemamo nikakve riječi kojom bi to činili i kako bismo mu uputili najljepšu među svim molitvama kojom mu osobito zahvaljujemo jer je ono što jest. ("Zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje".)

Može se reći da je nevjerojatna i pakosna tvrdnja kojom se na Pismo oslanja misao da ne možemo ništa reći o Bogu, kad

inače znamo da nas je Pismo naučilo sve što o njemu znamo. Stvarno, mi možemo o Bogu reći sve na što nas potiče naše srce kad je čisto, i naš duh kad konačno zaboravi na sebe sama, i da nepremostiv ponor koji neki hoće izdupsti između njegove i naše osobe, ne izaziva drugačiju vrtoglavicu nego što je ona koja nastaje kad nam se objavi jedna nevjerojatna ljubav.

"A TKO JE BOGA STVORIO?"

"Nekad su ljudi pokušavali "dokazati" Božju opstojnost povezujući učinke i uzroke, a budući da taj lanac ima i početak, nazvali su ga "prvotni uzrok", koji su poistovjećivali s Bogom. Ali razum se ne da zaustaviti na tako dobrom putu, pa kad mu se kaže da niz uzroka zahtijeva prvotni uzrok, ili što dolazi na isto, da stvorene stvari zahtijevaju stvoritelja, onda razum opravdano pita koji je uzrok tog uzroka, i kako se pojavio taj stvoritelj. Pitanje je - a ima vas mnogo koji ga postavljate - dakle, savršeno opravdano. Uostalom, kako je ono nerješivo, na kraju se o tome prestalo raspravljati. Taj tradicionalni "dokaz" o opstojnosti Boga je napušten. Danas je poznato da se ne može dokazati da Bog postoji."

*** MEĐUTIM - pitanjem "Tko je Boga stvorio?" govori se o Bogu kao da je stvoren, poput drugih, što on po definiciji nije.

***

Slijed uzroka nužno se odvija u vremenu, a Bog je vječan; prema tome, on ne ulazi u lanac razmišljanja o uzrocima koje razum opaža u prirodi. Razum koji nas vodi da ustvrdimo postojanje "prvog uzroka" - bez kojega ili ništa ne bi započelo, ili bi sve redom bilo prvi uzrok, što je pak protuslovlje - taj isti razum ne može shvatiti taj "prvi uzrok" upravo zbog prirodnog tijeka koji ga je doveo do tog zahtjeva.

O dokazima za opstojanost Božju, tradicionalnim ili drugima, bit će riječi na slijedećim stranicama.

"DOKAŽITE MI OPSTOJNOST BOŽJU"

"Nemoguće je dokazati da Bog postoji, a kad bi se to i moglo, bilo bi na štetu vjere. Stari su stizali do Boga po pet putova: "dokaz" pomoću uzroka koji smo upravo naznačili, zatim "dokaz" pomoću gibanja, jer sve što se giba pokretano je od nekoga drugoga, ili još da svakom gibanju prethodi neko drugo gibanje, što nas dovodi do zahtjeva da mora postojati neki početni poticaj, impuls, što bi bilo isto kao "prvi uzrok". Ima i "dokaz" pomoću "mogućeg i nužnog": jasno uviđamo da stvari nisu apsolutno nužne, jer bi one mogle i ne biti, i one umiru (a kako ipak postoje, svakako treba da im je u nekom danom času dana neka nužnost, pa još jednom nailazimo na ideju o "prvom uzroku"); "dokaz" iz stupnjeva savršenstva bića pretpostavlja, naime, vrhovno savršenstvo s obzirom na koje se može reći da su bića više ili manje dobra, više ili manje istinita. Konačno imamo "dokaz" o svrhovitosti stvari koje

nemaju spoznanja, a ipak uvijek djeluju prema nekom cilju i to tako da ostvare najbolje, što pretpostavlja neku volju koja upravlja (usput rečeno, interesantno je zapaziti da su već stari slutili nešto kao teoriju darvinizma ističući da preživljavaju najsposobniji, govorili su o težnji da "izvedu najbolje").

Svi ti tradicionalni "dokazi" nadovezuju se na ideju o "uzroku", a tu su ideju pobijali filozofi od 17. i 18. stoljeća nadalje (Locke, Kant i drugi); za njih je dvočlan "uzrok-učinak" samo igra dijalektičke uzajamnosti (svaki od dva elementa implicira drugi), a to je strano prirodi, gdje se zapažaju samo ponavljanja pojava bez veze između uzroka i učinka, što postoji samo u našem poimanju. S druge strane, nakon tog istog razdoblja, priznato je da naš razum - a to je inteligencija u njenoj fazi kontroliranog istraživanja - ne bi mogao dostići stvarnost onoga što Emanuel Kant naziva "stvar u sebi".

Ukratko, razum ne može doseći Boga. On čak nema pravo pretpostaviti postojanje bića kao što je Bog, koji ga po definiciji nadilazi i suprotstavlja se materijalnim datostima na kojima razum temelji svoje zaključke."

*** MEĐUTIM - Bog se - kaže sveti Pavao - očituje svakoj pameti po svojim djelima.

*** Osvrnimo se najprije na prigovore. Spoznanje uzročnosti nikako nije proizvod našeg razuma. Ono dolazi iz iskustva, a uostalom, znanost se na njega ne prestaje pozivati. Ako opazim djecu, iskustvo će mi reći da nisu sama sebe stvorila.

Mogao bi se naći neki filozof da mi kaže kako to ne mogu do-kazati, ali će biti u neprilici kad bi morao dokazati da sam pogriješio, ako mu reknem kako sam vidio da su se pojavila u kupusu. Takvi filozofi odbijaju princip uzročnosti da ne bi bili kao rukom odvedeni do tog "prvog uzroka" koji bi ih prisilio da slijede svetog Pavla, te prepoznaju Boga u njegovim djelima. Iz istog razloga namučili su razum nakon što su ga uzvisivali.

Počeli su time što su razum izabrali protiv vjere, koju su optuživali da skučuje inteligencije kad ih sabija među nevjerojatne dogme; a kako je razum i dalje ustrajno govorio o Bogu, u svakom slučaju na njega svraćao pažnju, počeli su sumnjati u sposobnost razuma da zaključuje, dokazuje bilo što, da spoznaje nešto drugo osim sama sebe: u času kad su ljudi podizali spomenik božanstvu razuma, on je već izgubio božanske atribute koji su mu na brzinu dodijeljeni dok su se još nadali da će osloboditi duhove od religije.

Tako razum, lišen svoje veličine, sveden na položaj da bude sluga egzaktnih ili čak približnih znanosti, vidi kako mu se priznaje da može spoznati stvarnost: Mi ne možemo spoznati "stvar u sebi", rekao je Kant, a da nije kazao po kojoj je čudesnoj objavi inteligencija - ako ni u kojem slučaju ne može izići iz sebe - saznala da postoje neke "stvari u sebi". "Skučio sam moć razuma", rekao je još taj isti filozof, "da proširim moć vjere." Ali kako ta vjera nije nužno kršćanska, ona će jednog dana moći biti rasistička ili staljinistička. I koja će joj se istina suprotstaviti ako je svijet tek jedan prostor obmana gdje inteligencija nikad ne vidi drugo do samu sebe, neizmjerno mnogo puta umnoženu svojim odrazima?

Zaista, jedino kršćanstvo ima potpuno povjerenje u razum, koji nikad ne optužuje, pa i kad se čini da mu se razmišljanje

tog istog razuma protivi. Kršćanstvo ne okrivljuje razum, ali to ne oklijeva činiti racionalizam, kad mu razum šapuće nešto što on neće čuti. Kod vjernika je razum neodjeljiv od vjere, vjernik poštuje razum kao Božji dar, on si ne dopušta sumnje u razum ako mu sporo pruža rješenja nekog problema niti se izopačeno njime služi tako što mu ne priznaje nego mu nameće granice. Vjernik si ne dopušta da razum prezirno okrivljuje zbog "antropomorfizma" ili da ukazuje na njegovu radikalnu nemoć kad se uslijed znanstvenog opažanja nađe pred privremeno zbunjujućom poteškoćom, kao što je to dvojaka - korpuskularna i undulatorna - priroda svjetlosti. Kršćanstvo je religija razuma. Ona se razlikuje od racionalizma po tome što si ne zatiskuje uši kad razum kaže "Bog".

"Dokazati Boga" - to ne može značiti "učiniti ga evidentnim". Razum može ujediniti ono što se u prosuđivanju pravde naziva "sukladnim indicijama", ali ako nam na kraju svog zaključivanja kaže da Bog jest, on nam ipak ne može reći tko je on: ta spoznaja spada na područje objave.

Izvan tradicionalnih putova, koji vrijede, ali koji se sve manje primjenjuju, čak i u nedjelje - ima i drugih načina koji vode razum i dalje od tih "suglasnih indicija", sasvim blizu do božanske očiglednosti.

Navest ću nekoliko primjera. Ponavljam: radi se samo o približnostima, ali one mogu pomoći onome koji ne vjeruje, a razmišlja, dok vjerniku mogu pomoći da se oslobodi svojih sumnja.

U svom predgovoru jednom izvanrednom djelu Davida Bohma, fizičara-nobelovca, profesor Grof ovako je prikazao - i

to vrlo dobro - materijalističku misao:

"Tradicionalna zapadna znanost vidi povijest Svemira kao povijest razvitka materije. U tom Svemiru život, svijest i stvaralačka inteligencija predstavljaju slučajne i besmislene nusproizvode materije koja je bazično pasivna i troma. Postanak života i evolucija živih organizama tada se jednostavno promatra kao nuspojava koja nadolazi kad je razvitak materijalne supstance dosegao određeni stupanj složenosti".

Ova teorija je uvijek imala očit, iako nepriznat i nesvjestan cilj, da eliminira Boga iz rasprava ljudske inteligencije, a to nastojanje nakon dužih ili kraćih krivudanja vodi u nemoguće ili u besmisao. Svijet bi bio samo rezultat geometrije. Ali je uzaludno komplicirati figure, one nikad neće proizvesti neku misao, sposobnu da ih razumije - pa da uvrstim i malo karikature - tako mi nikad nećemo naići na trokut koji će najednom s udivljenjem shvatiti da je zbroj njegovih kutova jednak zbroju dvaju pravih kutova.

Poteškoća je bila tolika da je Descartes, jedan od otaca-utemeljitelja ovog sustava - što je dugo bio moderan, a sada više nije - zazivao Boga da riješi tu poteškoću. Ali za njega je to bio prevelik ustupak teologiji, pa su došli na onu ideju, malo prije razloženu, da je misao samo jedna nuspojava, nešto kao para iz nekadašnje lokomotive. Taj mali mehanički vlak vozio je dugo, ali sada više nema mnogo putnika, osobito otkad je došao električni vlak. Problem je ostao nedodirnut: kako jedna nuspojava zapaža da je nuspojava? Rješavanje je prepušteno različitim znanostima o duši ili mozgu, a došlo se do toga da

se promijenio pogled na Svemir. Svijet više nije bio sastavljen od stalnih sitnih elemenata koji su se združivali u sve složenije tvorbe, da bi pružali čudesnu predodžbu što nam je pred očima. U stvarnosti, kažu nam, sve u prirodi su valovi, frekvencije, vibracije, korpuskule koje, uostalom, imaju svojstvo da se očituju u tako različitim oblicima kao što je val ili čestica materije. Ali zašto onda priroda nije nas učinila jednostavnim primaocima ili davaocima valova i korpuskula, zašto je baš htjela proizvesti jedno biće koje pomoću osjetila i mozga, s uređajem, doduše, veoma rafiniranim, ali slabe moći, da može hvatati samo mali dio tih emisija, da ih elaborira u slike i koncepte te govori jedan drugi jezik koji prirodi nije vlastiti? Da na obziran način malo pojednostavnimo stvari, pitamo se kako nas je naša majka priroda, koja se izražava samo kretnjama, kako nas je naučila kineski?

Takvo sam pitanje jednog dana postavio jednom američkom nobelovcu, profesoru teorijske fizike, koji se - kako se činilo - dosađivao za stolom za vrijeme ručka u užem krugu znanstvenika, među koje sam zabunom bio pozvan. Očekivao sam da će samo slegnuti ramenima. Iznenadio sam se kad sam od njega bez imalo ironije, čuo: "To je pravo pitanje". Taj isti učenjak, pristupačna duha, pozvao me nakon mjesec dana na jedan skup fizičara, što se održavao u Versaillesu, gdje bismo, rekao je, mogli raspravljati o onom pitanju. Još si i danas predbacujem što nisam odgodio putovanje koje me sprečavalo da razvežem razgovor od kojeg sam mogao mnogo očekivati, jer općenito su fizičari, od svih ljudi, najpažljiviji i najslobodniji od predrasuda. Ali već to, što je moje pitanje za jednoga između njih također bilo pitanje - za mene je to već bio i odgovor: u prirodi je na djelu jedna volja i uporna domišljatost kojom nas hoće naučiti jezik koji ona

sama ne poznaje; evo, to ja nazivam "naumljen flagrantni delikt" i približavanje Boga.

Može se predložiti još nešto. Moderna fizika prelazi od revolucije do revolucije, ali njeni veliki revolucionari nemaju istu viziju svijeta, a može se dogoditi da nam ponude i kontradiktorne slike. Tako Einsteinova teorija relativnosti nameće ideju o kontinuiranom gibanju (gibanje počinje egzi-stencijom) uzročno determiniranim i točno definiranim, dok prema kvantnom mehanizmu Maxa Plancka, što također vrijedi kao zakon kod fizičara, to isto gibanje nije niti determinirano, niti trajno, niti definirano. Budući da te dvije teorije imaju različita područja primjene, jedna u redu veličine zvjezdanog svijeta, druga u neizmjerno malenom, preuzete su zajedno usprkos njihovim kontradikcijama.

Ipak ljudski duh, željan objedinjenja, tražeći neumorno objašnjenje koje bi vrijedilo od vrha do dna "Jakovljevih ljestava" u spoznavanju, ili koje se u svakom slučaju ne bi naglo mijenjalo od jedne do druge prečke, a da se, uostalom, ne bi moglo reći koja je to, jedan se treći veliki revolucionar pojavio - David Bohm, koji nam pruža jednu novu viziju svemira gdje dvije prethodne teorije zajedno nalaze svoje mjesto kao apstraktne forme ili izvedenice jedne dublje stvarnosti. Prema njemu (ove retke uzimam iz predgovora njegove knjige prebogate mislima)

"svaki kubični centimetar praznog prostora sadrži više energije nego što bi je se moglo naći u poznatom svemiru. Čitav svemir, onaj koji poznajemo, tek je jednostavan mali trag kvantnog nadražaja, ekscitacije u obliku vala, kao neka brazda na tom oceanu kozmičke

energije. Ova skrivena energetska pozadina stvara trodimenzionalne projekcije što sačinjavaju svijet pojava koje mi zapažamo u svojem svakodnevnom životu... Bilo koji događaj, predmet ili biće, što se može opažati i opisati, koji god on bio, jest apstraktnost nekog strujanja, ili neodrediva ili nepoznata..."

Moguće je zamisliti jednu podzemnu rijeku ili otjecanje lave na čijoj se površini mogu opažati mjehuri, vrtlozi, virovi i kao neke prolazne tvorbe koje nam se ne čine stalne samo zato što je naše vrijeme još kraće od njihova. Govoreći u slikama, možemo reći, relativnost bi se odnosila na geometriju krivulja valova, a kvantna mehanika na raspršenost kapljica što im upravo dopušta da se združe; ali stvarnost, to bi bila ta silna energija u gibanju, od koje bi naš vidljivi svijet bio tek jedan obojeni izraz. David Bohm smjelo uranja u taj bezdan, diže se na površinu da udahne, da se opet kasnije nađe oči u oči sa Sfingom koja proždire jednoga za drugim sve avanturiste spoznanja: kakva je, pita se, "ta sposobnost čovjeka, da se odijeli od samoga sebe i svoje okoline, što je to naša inteligencija, "čin bezuvjetnog zapažanja čiji se temelj ne može naći u strukturama kao što su stanice, molekule, atomi ili elementarne čestice", ukratko, kako se može znati da je takav čin bezuvjetnog zapažanja moguć?

"Široko pitanje", kaže Bohm, "koje ovdje ne može biti kompletno izloženo." Ono se obrađuje drugdje. Na prvim stranicama Biblije. Čovjek je slika Božja, izblijedjela bez sumnje, često mutna; ali inteligencija ima tu sposobnost od svog Stvoritelja da bude izvan same sebe, i izvan svijeta da ga prosuđuje. Pitanje Davida Bohma o čudesnoj slobodi

inteligencije otvara novi pristup. Kaže se katkad da se Bog skriva. Ali duh koji se pita o sebi samome, naslućuje ga, priroda ga očituje u tišini, a on je posvuda ostavio otiske svojih prstiju.

Nekada se djetetu koje je pitalo "zašto ptice imaju krila" ili "zašto su stvari takve", davao odgovor: "Jer je Bog tako htio". Taj odgovor iz vremena "natražnosti" dugo je izazivao smijeh "mudraca" protuvjerskog racionalizma. Pitanje je bilo ap-surdno, i jedini pravi znanstveni odgovor bi bio: "Stvari su takve jer su takve".

Kasnije je znanost nevjerojatno napredovala u svim disciplinama, i ona će uskoro nad stvarima imati izvanrednu moć. Ali najveće otkriće nije još predmet konačna ukaza. Nedavno je zapaženo da znanost nikad ne može objasniti materiju pomoću materije. Na kraju istraživanja nema više ničega nego samo neopipljiv drhtaj bitka nepredvidiva ponašanja, a ipak taj početni nered proizvodi oko nas red, poredak na osobit način povezan s matematikom. Pomoću radova najnaprednijih fizičara i astrofizičara, jasno se vidi BOG, dozvan iz njegova progonstva, kako malo pomalo prelazi u stanje hipoteze. Zanimljivo je to napredovanje, i sad je na redu da se vjera nasmiješi.

"JE LI BOG NA LJEVICI ILI DESNICI?"

"Moglo bi se reći da je ovo pitanje za rekreaciju! Boga bismo mogli smjestiti desno ukoliko nam on daje zapovijedi koje

prethodno nisu bile predmet rasprave; ali on bi mogao biti i lijevo, jer oprašta prekršaje, što je desnici veoma mučno činiti. Ne bi bilo pravo reći da je on u "centru", uz izliku da, prema Pascalu, svemir ima oblik kruga kojem je središte posvuda, a sama obodnica nigdje. Da se odlučimo kuda pripada, trebalo bi jasno utanačiti u čemu se razlikuju ljevica i desnica. Jer konačno, pošto su umrle ideologije, što su izdahnule pred našim očima, razlika između tih dviju strana izražava se samo u verbalnim nijansama."

*** MEĐUTIM - postoje još uvijek "ljudi s ljevice" i "ljudi s desnice", a oni uopće nisu slični, pa i kad provode istu politiku.

*** Mogli bismo se pozvati na istočni grijeh, pa reći da čovjek s ljevice u nj ne vjeruje, dok čovjek s desnice u njega toliko vjeruje da mu je teško povjerovati u Otkupljenje; ali je jednostavnije reći da čovjek s ljevice vjeruje da radi po svom srcu, a čovjek s desnice prema razumu, te da se obojica varaju. S obzirom na Boga - teško ga možemo zamisliti da bi mu bilo ugodno na jednoj ili na drugoj strani, pa se možemo zapitati nije li on nadahnuo Simonu Weil da izrekne odlučno pravilo, jer njen genij započinje ondje gdje svršava Pascal:

"Čovjek uvijek mora biti pripravan promijeniti polje zajedno s pravednošću koja je bjegunac s polja pobjednika."

"ZAŠTO SE BOG NE POKAŽE?"

"Bilo bi to mnogo jednostavnije. Kolike bi se izbjegle zablude, pogreške, zlodjela i nesreće, kad bi najviše dobro bilo prisutno među nama i vidljivo našim očima!

Općenito se navode tri razloga za tu odsutnost Boga što nas ostavlja u lutanju i sumnji: prvi je što bi nam njegova prisutnost oduzela svaku slobodu prosuđivanja, i time bi na neki način determinizam prirode bio nadomješten njegovim, a on je htio da budemo slobodna bića; drugi je razlog što bismo izgubili neizmjerne blagodati vjere, sa zaslugama što su uz nju povezane. Konačno, treći je razlog što je Božja narav toliko različita od naše (on je beskonačan, a mi nismo; on je vječan, a mi ni to nismo, on je duh, a mi smo stvoreni od materije koja je podložna raspršivanju), pa je nemoguće da on uđe na silno suženo polje naših sposobnosti. Tome se katkad nadodaje i četvrti razlog, uzet iz Pisma, prema kojem nitko ne može Boga vidjeti a da ne umre. Ali i ovi su razlozi sporni, te se može reći, polazeći od posljednjeg prema prvome, da ništa ne bi sprečavalo Boga, ako je već svemoguć, da nam dadne sredstvo te doživimo njegovu prisutnost, ublažujući svoju svjetlost; da je vjera sigurno divna stvar, ali da anđeli, koji stoje pred Bogom i prema tome ne trebaju nikakvog čina vjere, nisu zbog toga manje ljubljeni nego mi; konačno, teško bi se našlo ljudsko biće koje ne bi bilo voljno zamijeniti svoju slobodu sa sigurnim jamstvom sreće."

*** MEĐUTIM - jasno je da bi vidljiva prisutnost Boga stvorila

posve drugi svijet, a mi upravo ovaj naš trebamo razumjeti.

*** Istina je da je Božja skrovitost uvjet za našu slobodu savjesti, bez koje bismo bili tek mehanička igračka bez i najmanje sposobnosti za dijalog. Istina je jednako da ta Božja skrivenost dopušta rascvat vjere, a tome se Bog u nama najviše divi. Jer je istina da nam naša osjetila pružaju sliku tek o posve malom dijelu stvarnosti: kad bi se sve "frekvencije" svemira snimile na traku dugačku jedan kilometar, mi bismo od toga mogli pročitati tek komadić od tri milimetra; u tim uvjetima mi nemamo nikakve mogućnosti da uhvatimo ono što bi se moglo nazvati "nulta frekvencija" nestvorene svjetlosti.

Konačno, istina je i sukladno je s Pismom da "nitko ne može vidjeti Boga a da ne umre", jer bi ta vizija zahtijevala toliko protezanja naših sposobnosti da bi to već bilo isto što i preobrazba.

Ali o toj skrivenosti, diskreciji Boga može se dati i drugačije objašnjenje iz iskustva, a povezuje se s ljubavlju. To iskustvo proživljavaju svi mistici, ili su ga jednog dana doživjeli. "Ti si Onaj koji je sve", kliknula je Katarina Sijenska, "a ja sam ona koja nije ništa" - a to nije bilo neko vježbanje u poniznosti, nego jednostavno spoznanje očite činjenice. Blještava duhovna svjetlost, koja Boga okružuje, očituje nevidljivu prisutnost tako velike nevinosti da pred njom svatko sebi sudi, i oni najbolji u tome su najstroži - a u svojoj dobroti Bog upravo to neće.

Mnogi si pod utjecajem stroge janzenističke misli predočuju Boga kao suca i boje se pristupiti pred njegovo sudište. I istina

je da bismo mi pred neizrecivom čistoćom Božjom bili naklonjeni osuditi same sebe, stideći se - ne što smo uvrijedili jednu svemoć, nego što smo ranili jedno DIJETE. Ali imat ćemo odvjetnika, a to će biti sam Bog, koji će nas zagovarati - protiv nas samih.

Cornelius Jansen (1585-1638), biskup od Ypresa, teolog, u posmrtno objavljenoj raspravi niječe realitet čovjekova slobodnog izbora; jansenizam je religiozno-društveni pokret u Francuskoj i drugim europskim zemljama (17.i18.st): naučava predestinaciju, traži reforme u Katoličkoj crkvi, suprotstavljen jezuitima

Velika drama ljudske vrste jest u tome što ne razumije ništa o ljubavi, i da ljubavi određuje granice koje postoje samo u našem vlastitom srcu.

"OPIS STVARANJA U BIBLIJI - JE LI TO SPJEV?"

"Nema sumnje, kažu, Biblija donosi dva opisa stvaranja, sastavljena u različitim razdobljima, prvi po redu dan je čitatelju oko 550 godina prije Krista, a drugi četiri stoljeća ranije; danas se uzima da su legendarni. To su tekstovi bez povijesnih ili znanstvenih ambicija. Prema nekim religioznim enciklopedistima dvostruko biblijsko opisivanje stvaranja svijeta jest "priča naivne poezije, bez druge namjere doli da konkretnim slikama dadne odgovor na temeljna pitanja" kao što su pitanja: "odakle su čovjek i zla koja ga tište" i tako dalje.

Svakako se, dakle, radi o spjevu s poučnim sadržajem, a taj spjev ostavlja slobodan prostor za manje naivna shvaćanja o postanku i životu ljudskih bića."

*** MEĐUTIM - Biblija ili jest ili nije nadahnuta knjiga. Ako jest, poezija samo nešto nadodaje, a ne oduzima njenoj istinitosti.

*** Pri izvjesnom načinu govorenja o poeziji mogu se naslutiti tragovi nekog starog prezira, na neki način industrijskog, prema tobože neproduktivnim aktivnostima duha što se ne mogu kontrolirati.

Ipak, dovoljno se podsjetiti da riječ spjev, poema - potječe od grčkog glagola koji znači "činiti", kako bismo shvatili da je poezija govor koji je primjeren za opis stvaranja, koje je i samo neizmjeran, nedovršen spjev; svaki od nas je pozvan da doda koju crtu, riječ, slog ili jedno slovo. Može se poći još dalje i reći da uopće nema načina izražavanja koji bi tako dobro odgovarao djelu Božjem.

Umjesto da se dičimo nekom znanošću koju ne posjedujemo, jer sve naše znanje nije kadro odgovoriti na "temeljna pitanja" što ih postavljamo od postanka svijeta, mi bismo trebali zahvaliti Bogu što nam je progovorio tim jezikom poezije, jedinim što je - milošću njegove krajnje ljubavi - da-rovan u isto vrijeme našim slabim silama i najuzvišenijim željama našeg duha.

"KAKO ČITATI BIBLIJU?"

"Pristup Bibliji je težak bez pripreme, bez dobrog vodstva i minimuma povijesne kulture. Poslije Ernesta Renana povijesna je kritika znatno napredovala, i to čitanje "svetog teksta", kako se nekad govorilo, za početnika je neizvjesno, prema tome koliko neprestani ispravci, pročišćavanja, pro-dubljivanja i varijacije smisla potkopavaju tlo pod njegovim koracima. Većina religioznih specijalista smatra danas Bibliju "nadahnutim djelom", što se može reći za bilo koji spjev iznimne vrijednosti. To je jedna knjiga između mnogih drugih, kojoj se uza sve to priznaje da sadržava originalnu religioznu misao te vrlo dragocjeno duhovno i moralno naučavanje. Ali danas ljudi općenito više ne vjeruju - kao nekada - da je bila pisana "po diktatu" samoga Boga. Doslovan smisao prepušten je nekim ortodoksnim Židovima, a prihvaćeni su različiti načini čitanja (simboličan, alegoričan, sociološki, psihoanalitički, strukturalni) a to uključuje čitavu jednu kritičku analizu".

*** MEĐUTIM - za Ernesta Renana "bitnost historijske kritike jest nijekanje nadnaravnoga", a nijekanje "a priori" nije znanstveno stajalište. Uostalom, historijska kritika ne polazi od Renana, nego od Spinoze. Konačno, ako je Biblija knjiga kao sve druge, onda ne vidimo zašto se tako uporno pale svijeće kod njena svečana čitanja, i zašto ju se okružuje ceremonijalom što je nepoznat u bibliotekama.

*** Ja ne bih znao reći kako "treba" čitati Bibliju, ali mogu reći

kako je sam čitam.

Da li je Biblija "nadahnuta" ili "diktirana" knjiga - u mojim očima to je isto, jer je isti izvor nadahnuća ili diktata. Dakle, poslije mog obraćenja uvjeren sam da nema nikakve razlike između onoga što Bog JEST i onoga što Bog GOVORI. On jest u svojoj riječi. Pismo je, dakle, prva verzija Euharistije. Pogledajte držanje ortodoksnih Židova pred KNJIGOM: oni se sagibaju nad njom dok je ne dotaknu čelom, upijaju redak i zabacuju glavu unatrag kao da će ga progutati, nekako slično kako rade ptice kad gutaju zrnje.

PISMO je hrana, više se jede nego što se čita. U riječima, koje su školjke božanskoga, treba tražiti način Božje prisutnosti, koja je tako otajstvena kao u hostiji. Da se ne bojim neke ozlovoljiti, rekao bih čak da je Biblija jedina knjiga gdje riječi nemaju važnosti: to su prozori otvoreni svjetlosti, te njihov oblik malo znači. Ako mi netko rekne da su se tekstovi jamačno mijenjali tijekom nekadašnjih razdoblja, što je kritika više no jednom pokazala, mirno ću odgovoriti da to nema velikog značenja, osim za specijaliste, istraživače, radoznalce, ili kako je govorio Leon Bloy, za one "koji trijebe bubemare". Ja uzimam Bibliju onako kako mi je Crkve daju, sa ili bez napomena egzegeta: Bog je sposoban poučiti bez riječi, ili pomoću bilo kojih riječi. Tražim njegovu prisutnost i zvuk nje-gove riječi, prema onoj Kristovoj riječi: "Moje ovce poznaju glas moj" - a ne kaže: "Moje ovce poznaju moju misao". Biblija je za mene instrument te glazbe.

Ali ponavljam, to je moj način kako čitam Bibliju. Ne kažem da je on najbolji, i svatko ima pravo da dadne prednost drugim učenijim metodama, ali se bojim da one, dotjerujući stalno

tekstove, na kraju ne pobrkaju valove i tako učine nečujnim onaj glas kojem nema ravna.

"MOŽE LI SE VJEROVATI U ČUDESA?"

"Prigovori su brojni. Nećemo spominjati "čudesa" opisana u Starom Zavjetu, kao što je to prijelaz Židova preko Crvenog mora: bez originalnih rukopisa ne možemo znati kako su to oni izvješćivali o činjenicama, što su se možda tijekom vremena mijenjale, od prijepisa do prijepisa. Evanđelja su nam bliža, pa makar da također ne posjedujemo originalne dokumente, utemeljeno je mišljenje da Evanđelja nisu mijenjana poslije njihova uređenja. Dakle, čudesa u Evanđelju mogu se svrstati u tri velike skupine: ozdravljenja (uzeti, gluhonijemi, "opsjednuti") kojima možemo pridružiti reanimacije (oživljavanje Jairove kćeri, sina udovice iz Naima, i najznamenitije "uskrsnuće" Lazara); zatim slijede anomalije, kao Isusovo hodanje po vodi Tiberijadskog jezera ili umnažanje kruha; nadnaravne pojave kao Navještenje, Uzašašće, Duhovi, pa Isusova ukazanja poslije Uskrsnuća. Napredak medicine, osobito neurologije i psihosomatike, dopušta da se na naravni način objasne čudesa ozdravljivanja; k tome, skoro sve bolesti imaju neka razdoblja olakšanja: možda su to doživjeli i bolesnici u Evanđelju, ne uzimajući u obzir to što nitko ne zna da li im se ta bolest vratila. Što se tiče reanimacije, bit će dovoljno napomenuti da se u ono vrijeme nastup smrti ustanovljivao na činjenicama za koje se danas znade da su neizvjesne. Mora da je u starim vremenima bio velik broj ljudi koji su živi zakopani. Takav je

bez sumnje bio slučaj Lazara čije se buđenje iz kome moglo podudarati s vremenom kad se vratio Isus.

Anomalije su vjerojatno pojave priviđenja, optičkih iluzija (hodanje po vodi) ili se radilo o potihoj opskrbi ljudi dobre volje (umnažanje kruha).

S obzirom na nadnaravne pojave, to su veoma vjerojatno slikovite metode da se za jednostavne duhove učine pristupačnima duhovne stvarnosti koje je preteško razumjeti - na primjer Navještenje, što je u stvari događaj kad jedna mlada, pobožna djevojka postaje svjesna svog poslanja; Uzašašće slikovito predočuje nadmoć Kristovu nad svim stvarima, a Duhovi su vrijeme zajedničkog oduševljenja apostola koji su - nakon dugog izmjenjivanja misli, najednom u prostoriji gdje su bili zatvoreni - razumjeli u čemu je iznimno značenje njihova poslanja. Ukazivanja Krista poslije njegova Uskrsnuća mogu se jednostavno smatrati halucinacijama.

I dalje, ne vidimo kako bi Bog kršio naravne zakone koje je sam dao: to bi bio veoma loš primjer za njegove stvorove.

Konačno, dok bi nas čudesa prisiljavala da vjerujemo, ona bi nas lišavala zasluga vjere i time bi išla protiv religije, umjesto da je podupiru. Bolje je osloboditi Evanđelje od svih tih mitoloških dodataka."

*** MEĐUTIM - "Bogu ništa nije nemoguće", kaže Krist.

*** Ateistički razum, ili da tako kažem, razum u sirovom,

neobrađenom stanju nema što suprotstavljati čudesima. On može samo reći da u njih ne vjeruje, a da drugi vjeruju. Da se podrži njihovo mišljenje kako su čudesa neprihvatljivo kršenje zakona prirode, trebali bi nam oni najprije biti potpuno poznati, a mi smo daleko od toga. Kao krajnje, razum u nepročišćenom stanju mogao bi podržati da je Krist, kad je htio liječiti, upotrijebio prirodne sile nepoznate u njegovo doba; ali to bi opet bila počast za njega, a ateizmu nije do toga. Isključena su čudesa Starog Zavjeta, a osobito ono najspektakularnije među njima - prijelaz Židova preko Crvenog mora: u knjizi Izlaska čitamo da su oni, bježeći pred Egipćanima, vidjeli kako se pred njima more razdvaja da im otvori prolaz, a poslije ga zatvara pred vojskom njihovih progonitelja. Racionalizam, koji ne pobija materijalnu točnost opisa, tumači ovo čudo djelovanjem silnog udara vjetra koji da je na dvoje razdijelio more iznad nekog nepoznatog podvodnog grebena. Taj vjetar, kažu, naglo je popustio kad je prošao posljednji Židov, vodeni morski zidovi su se spojili i potopili Faraonove vojnike. Prema našem spoznanju to bi bio u povijesti jedini filosemitski i antimilitaristički udar vjetra: ima, dakle, naravnih objašnjenja koja su čudesnija od samih čudesa. Imajući u vidu samo materijalni red, i zaboravljajući duhovni red, neki smatraju da bi Bog - jednim čudom - išao protiv naravnog reda koji je sam uspostavio, i da to nije moguće.

Ali - on to čini svaki puta kad oprašta, i kad prekida niz posljedica grijeha u iskrenoj duši. Praštanje je trajno čudo, začudnije nego bilo koje fizičko čudo.

Neki tvrde da čudesa vjeri ne idu u prilog, ali ona pomažu da vjera uđe u red viših zahtjeva. Tako apostoli, koji su bili prisutni uz dvije anomalije, ranije navedeno hodanje po vodi i umnažanje kruha - izuzev Ivana - teško su prošli kroz kušnje

vjere, a to se dogodilo kad je razapet Mesija.

Točno je da su mnogi među onima što se danas trude da nas nauče kako ćemo čitati Evanđelje, u strahu da u očima suvremenog materijalizma ne budu smatrani simplicističkim duhovima, pa katkad razvijaju i nude domišljate načine da racionaliziraju vjeru - otklanjajući nadnaravne pojave, naprijed spomenute, tako što daju tumačenja slikovita, simbolična ili alegorična. Tome možemo nadodati tri napomene:

Prvo, već od početka svi su veliki duhovi, rođeni u kršćanskoj vjeri, opis Navještenja, Uzašašća ili Duhova, uzimali doslovno, nikad se niti jedan nije dao na takvo sjeckanje i brušenje koje se sastoji u tome da se čudu oduzme njegova srčika te da se od njega sačuva samo duh.

Drugo, niti jedan između novih eksperata za Pismo nije imao mističnog iskustva gdje se katkad događa i nemoguće. Budući da nikad nisu vidjeli anđela, niti susreli proslavljeno tijelo, oni sumnjaju da bi tu sreću mogao imati bilo tko i na kraju su nalik ljudima koji ne bi htjeli vjerovati da je Armstrong bio na Mjesecu, jer oni ondje nisu bili zajedno s njime.

Treće, nema smisla izbjegavati vjeru u Uzašašće ili Duhove, ako čovjek prihvaća Utjelovljenje, što je neizmjerno veće čudo negoli ova druga. To je ono "cijediti komarca, a gutati devu".

Najveće čudo Evanđelja - to je Evanđelje samo.

U Novom zavjetu su okolnosti oko čudesa skoro zanimljivije od samih čudesa, koja nisu toliko iznenađujuća ako naša misao ne isključuje Boga iz njegova djela stvaranja. Svako među njima sadrži jednu pouku, i upravo je ta pouka značajna. Za to ćemo dati tri primjera. Kad Krist izliječi nekog bolesnika,

a sabranim ljudima daje na znanje da kod tog čovjeka bolest nije posljedica njegovih grijeha, a niti grijeha njegovih roditelja, tada on obara jednu žilavu predrasudu židovskog mentaliteta, koji je trpljenje povezivao sa grijehom, i to je jedna između mnogih revolucionarnih misli u Evanđelju. Kada stotnik moli Krista da spasi njegova slugu, tada je stotnikova vjera ("Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj") - divna, još više nego samo čudo što je uslijedilo, i o kojem bismo se usudili s poštovanjem reći da pripada evanđeoskoj rutini. I konačno, kod uskrsnuća Lazara, ono što je zaista izvanredno jest molitva prije samog događaja, kada Krist moli Boga ono što je on sam savršeno sposoban izvesti, da se Lazar vrati u svijet živih: to je kao neko trenutno svjetlucanje o otajstvu samog Presvetog Trojstva u kojem je sve ljubav, u onome koji daje, u onome koji moli kad bi sam mogao uzeti. O tome će još biti govora.

Tako je, svakako, čudo jedan znak, ali isto tako i iznad svega ono je pouka: autentičnost čuda prepoznaje se po širini njegove nauke.

Konačno, čudo ne pripada području iracionalnoga nego razuma otvorenog za duhovno.

"ČEMU SLUŽI VJEROVANJE?"

"S moralnog stajališta brojni su oni koji ne vjeruju, a jednaki su ili su čak bolji od vjernika - u dobroti, odricanju, poštenju ili vršenju socijalnih i obiteljskih kreposti; ako je došlo do

napretka na socijalnom području, to više dugujemo ateističkim revolucionarima nego kršćanima koji su dugo bili skloni odgađati pravdu dok ne dođe neki bolji svijet. Ako oni danas više paze na prava siromaha, to je upravo stoga što manje vjeruju u raj, a malo više u ovaj sadašnji svijet.

S intelektualnog stajališta mala je razlika između onoga koji vjeruje, a skoro cijelo vrijeme sumnja, i onoga koji ne vjeruje a neprestano si postavlja pitanja. Konačno, obojica su u traženju, a vjerovati ili vjerovati da čovjek vjeruje - to samovoljno pojednostavljuje problem koji je u tome da čovjek znade "zašto postoji nešto umjesto ništa"; i čovjek koji ne vjeruje ima više izgleda da ga riješi nego onaj kojem se daju gotovi odgovori vjere. Što se tiče života pojedinca, budući da članci vjere nisu dokazi, vjernik nije bolje informiran nego nevjernik. Prema tome, vjerovanje ničemu ne služi."

*** MEĐUTIM - Pismo kaže: "Bezumnik reče u svom srcu: Nema Boga." (Ps 53:1)

*** Sve što je rečeno o moralu i životu, intelektualnom ili socijalnom, može se smatrati da ide u prilog religiji. Privatni moral revolucionarne ateističke sredine u kojoj sam bio odgojen, bio je jednak kao u katolika; imao je isto židovsko-kršćansko porijeklo, pa iako svojevoljno nije priznavao prvu od deset zapovijedi, ipak u životu vršile su se ostale zapovijedi, čak i ne misleći na to. Na socijalnom planu vjernici su stvarno ispoljavali pretjeranu rezignaciju što je potjecala od pesimizma prouzročena kod njih stoljećima puzava jansenizma koji ih je

stalno držao na rubu vječne osude, te trajno unosio žalost u njihove crkve i misli. To je bila mučna situacija u koju niti klerikalni despotizam nije unosio olakšanje. Njihova psiho-logija mogla bi se ukratko iskazati riječima: oni su možda voljeli svoje bližnje kao same sebe, ali ne više od toga.

Svakako je istina da je i ljubav prema bližnjemu opet jedna židovsko-kršćanska vrednota, koja je ljevicu pokretala prema pravdi.

Sistematski ateizam dao je katastrofalne posljedice i nemoguće je nabrojiti sve njegove žrtve. Mi smo usred dvadesetog stoljeća vidjeli kako se dižu dvije nemani, dosad još nepoznate vrste, dva totalitarna zmaja koji su se neko vrijeme motrili pogledom bez ikakva osjećaja, i to prije nego navališe jedan na drugoga. Hitlerovski zmaj završio je u lokvi zapaljena benzina u podzemnom skloništu u Berlinu, gdje se sakrio zajedno sa svojom mržnjom i snovima. Staljinski zmaj nadživio ga je deset godina, pa kad taj sistem pokazuje danas znakove zamora, ako se i opažaju napukline na njegovu oklopu, ne zaboravimo da je desecima godina uništavao narode pod svojim željeznim ljušturama, i još proizveo kineskog zmaja koji još riga užas i laž u Pekingu. Strašno je i zamisliti prizor kako su se naši glasoviti intelektualci pripili uz jednu ili drugu apokaliptičnu zvijer pa zauzeto besjedili u oblake, ne slušajući jadikovke što su se dizale sa zemlje. Užase utjelovljene ideologije Zapad je izbjegao na temelju svoje veoma stare kršćanske kulture koja je prisilila ateizam da poprimi podnošljivi oblik laiciteta i tako ga je očuvala od duha sistema: taj laicitet nastupio je kod nas kao antiklerikalni fanatizam, ali nikad nije zatvorio crkve; to je jedan između više slučajeva kad vjera spasava razum od njegove prirodne sklonosti što ga u politici vuče prema apsolutizmu.

Izuzevši Karla Marxa, nosioca snažne misli (a svijet o tome nešto znade nakon sedamdeset godina!) - filozofski ateizam nikad nisu zastupali drugi - nego filozofi drugog reda osamnaestog ili devetnaestog stoljeća, a s njima je i nestao. Ljudsko biće je porobio materijalistički ateizam ili bezočno udomaćeno robovanje zlatnom teletu. Ljudsko biće, prepušteno tako svojoj sudbini od mislilaca koji misle samo o sebi, postaje sve više osamljeno s automatskim uređajima koji su njegovo redovito društvo na kolodvorima, u podzemnoj že-ljeznici, na parkiralištima, u kavanama. Ti uređaji otvaraju svoja usta da mu pruže vršak tiketa ili da njegov ponište, podižu mehaničke ruke da mu dadnu prolaz, dijele mu kavu, čokoladu, omlet u celofanu i vraćaju mu ostatak novca - a sve to u strahu da se čovjek ne bi obratio kojem živom službeniku.

Čemu služi vjerovanje? Dobro vidimo čemu služi nevjerovanje: da budemo sami na ovoj zemlji, koja je najmanje stalna od svih domova, i da nikad kao odgovor na pitanja što si ih postavlja srce - ne čujemo neki drugi glas - osim svojega.

"KAKO VJEROVATI?"

"Vjera je dar, milost i, konačno, dobročinstvo koje si čovjek ne može pribaviti svojim sredstvima. Mnoge bi osobe dobre volje željele vjerovati ali ne mogu, pa se tuže da su im sva nastojanja beskorisna. Budući da je njihova iskrenost nesumnjiva, te da kao i vjernici imaju sposobnost rasuđivanja, treba zaključiti da vjera ili dođe ili ne dođe i da čovjek ne može ništa učiniti da je zadobije."

*** MEĐUTIM - pisano je: "Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se".

*** Neki, koji vrlo dobro znaju gdje su vrata i koji također znaju da će im se otvoriti, neće da kucaju bojeći se zahtjeva da promijene život, da prekinu svoje navike. I tako, na kraju, mnogi traže i tuže se da ne nalaze. Onaj koji je našao, a da nije tražio, nije nikako pogodan dijeliti savjete, ali može ovima prenijeti što ga je iskustvo naučilo. Kad je iznenada doživio obraćenje, imao je priliku u radosti provjeriti kako su divno točne slijedeće riječi iz Evanđelja: "Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko". Pravo govoreći, za njega je postupak bio obratan. Nečuvenom milošću ušao je u kraljevstvo nebesko, prije nego je postao dijete, ali je činjenica - ako je imao dvadeset godina kad je ušao u kapelu u ulici Ulm, kad je iz nje izišao, imao je pet godina, za njega je svijet bio lijep, tek stvoreni vrt i bilo mu je dopušteno da se neko vrijeme u njemu poigra (a osam godina kasnije morao je zazviždati Gestapo i time dati znak da je rekreacija završena).

Suprotno onome što - čini se - misle oni koji nas potiču da steknemo "odraslu vjeru" (i zašto ne naboranu ili bradatu, vjeru upravničku očekujući vjeru umirovljeničku?), duh se djetinjstva ne sastoji u tome da igramo ulogu djeteta, da hinimo nevinost, da se vratimo bočici pa kao odrasli igramo ulogu djeteta. To je mnogo jednostavnije i mnogo teže. To znači ponovno otkriti svježinu pogleda, zaboraviti na ono što čovjek misli da znade, stajati pred bićima i stvarima kao da ih

čovjek prvi puta vidi: takav pogled, na neki način djevičanski, jest pogled djeteta, pogled slikara ili kontemplativca. Stari Horacije je govorio: "Ne čudite se ničemu". A čuditi se svemu, a najviše tomu što smo ovdje, to je ključ za susret s Bogom. Lord Beaverbrook, tiskarski magnat, dao je u svim uredništvima povješati plakate ovog sadržaja: "Svijet je započeo jutros, i vi ne znate da je Elizabeta engleska kraljica".

Na taj način priliči promatrati svijet, ako zaista hoćemo otkriti istinu koju on skriva pred naviknutima. Jer navika je neprijateljica, ona ubija tajnovitost, otajstvo. Dijete još nije njena žrtva. Stvari se pred njim pojavljuju u svem sjaju svoje novosti, kao iznenađenja koja donose svoje vlastite čari. "Ako ne postanete kao djeca..." ne samo da nećete ući u kraljevstvo nebesko, nego neće ni biti kraljevstva nebeskog za vaše prezasićeno oko; njega vrijeme, zatim navika što s njime dolazi, uvjerava da je vidjelo ono što u stvari nikad nije gledalo. Zamislite da vrijeme, koje stvara tu naviku, promijeni ritam, da sve ono za što trebaju mjeseci, godine ili stoljeća - da se to sve pred vama dogodi u jednom času, da stabla prolistaju i da se cvjetovi rastvore u nekoliko sekundi, da se čitava priroda konačno pred vama pojavi u svoj svojoj mnogo-strukoj raskoši: tada će vam se ona činiti kao neizmjerna kita cvijeća, a vi ćete instinktivno među lišćem potražiti posjetnicu velikodušnog darovatelja.

"MARIJA?"

"Prošlo je vrijeme pretjerivanja u štovanju Marije, što je često poprimalo i neprilične oblike, a izražavalo se u

mehaničkom recitiranju krunice, bez duhovnog sadržaja koji bi se iscrpio već prije desetog zrna; osim toga, častile su se neke pobožne sličice, o čijoj prosječnosti više nema sporenja. Neki su išli tako daleko da su predlagali neka se proglasi dogma o "Mariji Posrednici", a taj je prijedlog u većem broju Crkava izazvao opasne prigovore zbog budućnosti ekumenizma, a prvi su ga odbacili veliki katolički pisci. Sada se tako često Marija ne spominje u bogoslužju, izbjegava se svako neumjereno veličanje njene osobe, i ta je umjerenost veoma sretno dokrajčila smione spekulacije oko "djevičanskog rođenja Kristova", Navještenja i druge isprazne točke u kojima se teolozi nisu slagali, i to u jednom svijetu kojega razdiru neizmjerno konkretnije brige. Marija je bila sveta, bez ikakve sumnje, ali ona je u prvom redu bila žena kao druge žene, a ne ono nadnaravno biće koje je licemjerna odbojnost prema ženama u Crkvi predložila kao uzor ženama, znajući ipak savršeno da je to ženama nedokučivo, a to je pokazala moderna psihologija i psihoanaliza."

*** MEĐUTIM - Djevica je Marija uskliknula u svom himnu Veliča: "Svi će me naraštaji zvati blaženom" - i upravo tako su svi naraštaji činili, i tako će činiti do kraja.

*** Marijanska pobožnost je dragocjen znak naklonosti prema blagosti, poniznosti, a u isto vrijeme nedvojben znamen one božanske dobrohotnosti koja, dakako, obuhvaća sve ljude, ali koja je tu osobito vidljiva.

I obratno, neraspoloženje prema marijanskoj pobožnosti

odlučan je znak duhovne nerazumnosti. Slijede odgovori na prigovore:

- Pobožnost prema Mariji, koju neki žele omalovažiti govoreći da je to "mariolatrija", nije pojava neke slabunjave ili sladunjave religioznosti; štovanje Marije zauzimalo je značajno mjesto u duhovnosti Maksimilijana Kolbe, koji je u Auschwitzu za drugoga dao svoj život, a često, uz pohvale, tu pobožnost promiče Papa Ivan Pavao II, koji niti je slabić niti je neki sentimentalni strašljivac.

- Zrnca krunice su pšenična zrnca žetve koja se bere drugdje. Ta ustrajna molitva bliska je pohvalnom govoru s ponavljanjem, draga misticima. Uostalom, postoji zgodan način, veoma jednostavan, da ta molitva ne postane mehanička vježba: posvetite prvo zrno jednoj osobi, i ubrzo će se u vašem duhu predstaviti neka druga osoba, zatim njih deset, pa dvadeset, i krunica vam se neće činiti predugom, nego prekratkom i imat ćete dokaz da je vašem bližnjem veoma potrebna vaša molitva.

- Ako i jesu pobožne slike neuspjele, isto se može reći i za obiteljske fotografije u našim albumima. "Ljubitelji ljepote" im se podruguju a da ne vide tajnu ljepotu osjećaja koje je srce u njih unijelo. Katkad me zabavlja zamisao kako Bog, u svom humoru, tim ljubiteljima ljepote sprema nebo u obliku skladišta pobožnih predmeta što će se tada činiti divnima njihovom ponovno nađenom djetinjstvu.

- Po naravi sve su žene posrednice - pa bi bilo čudno da to ne bude jedino Djevica Marija!

- Moglo bi se i pristati uz tvrdnju da je Marija "prije svega

žena kao druge", ali samo uz uvjet da se nadoda da nam nijedna druga nikada nije rekla: "Ja sam Bezgrešno Začeće".

- Nije veća prikrivena odbojnost prema ženama kad Mariju častimo kao najveće stvoreno biće nego što je licemjerna mizantropija u pozivu da slijedimo Isusa Krista. Ne sjećam se više imena jednog velikog liječnika koji je jednog dana rekao da je psihoanaliza bolest koja je samu sebe smatrala lijekom.

- Navještenje, djevičansko rođenje Isusovo i tako dalje - to nisu predmeti nekih dokonih domišljanja - to su otajstva koja osvjetljuju čitav sadržaj Evanđelja. Ugasite ova svjetla, i Evanđelje će postati tek zbirka mudrih izreka i praznih obećanja. Doista, svojim pristankom što ga je dala BIĆU, Djevica Marija je postala blistavi lik razumnosti. Ona je jedina s Bogom izgovorila onaj FIAT koji je dva puta stvorio svjetlost.

"TREBA LI MOLITI?"

"Čini se da to nije neophodno. Prema vjeri, Bog poznaje naše želje i naše potrebe bolje nego što ih poznajemo mi sami. On ih može i sam pogoditi bez naših naznaka. A što se tiče naših žalosti, one su ili iz reda naravi - pa ta molitva ne može ništa izmijeniti - ili Bog dopušta da nas zadese samo u vidu jednog većeg dobra - pa je mudro podnositi ih bez žaljenja. Konačno, moliti neko biće za koje čovjek ne zna da li zaista postoji, isto je kao baciti bocu u more, ne znajući hoće li ona ikad naći nekoga tko će je pokupiti. Dakle, molitva je u svakom slučaju beskorisna."

*** MEĐUTIM - Krist nam kaže: "Bdijte i molite."

*** Gore navedeni razlozi ne uzimaju u obzir odnos ljubavi koja je u Bogu i oko Boga, kao princip jedinstva svih stvari - a to uključuje i sumnju s njenim nemirima i patnjama.

Molitva ide k ljubavi, a ljubav se s njome vraća u srce oslobođeno samoga sebe.

Molitva može poprimiti različite oblike. Najuzvišenija je molitva hvale, to je najviši čin duha, razlog opstanka kontemplativnih redovnica i redovnika, ali ona im nije unaprijed rezervirana, pitanje je u tome koliko su sposobni za udivljenje, a za to su ponizni općenito obilno nadareni.

Prosna molitva je na lošem glasu, osobito kod škrtih. Oni smatraju da je u toj molitvi suviše naglašen interes, da bi bila valjana, a ipak nas prispodoba o rasipnom sinu divnom nježnošću ohrabruje da i mi to činimo. Rasipni sin dokrajčuje svoj koban bijeg, vraća se k ocu, jer je gladan i jer mu je zima, jer više nema ni pare i dodijalo mu je čuvati svinje od čije hrane on nije smio ništa uzeti, pa se vraća jer sa čežnjom pomišlja na dobro hranjene radnike u rodnoj kući. A njegov otac, kad ga je izdaleka spazio, potrčao mu u susret da ga svojim rukama obujmi, sve oprosti; kolje ugojeno tele, raduje se i na sve načine izražava veselje zbog povratka koji je malo potakla grižnja savjesti, a veoma mnogo potreba. Tako nas Krist pokušava uvjeriti da shvatimo kako je Božja ljubav tolika

da s radošću prima sve one koji k njoj dolaze, pa makar i iz interesa: božanskoj dobroti nema granica, a upravo to i sami najiskreniji vjernici teško shvaćaju.

Ali u našim očima od svih je molitava najznačajnija Kristova molitva pred grobom Lazara, brata Marte i Marije. Pošto se vratio u Betaniju, nakon nekoliko dana provedenih na drugoj obali Jordana, Isus saznaje za Lazarovu smrt, on plače - a to je dobro istaknuti za one koji smatraju da je vjera anestetik, sredstvo da čovjek postane neosjetljiv. Obje sestre se tuže i kao da ga prekoravaju zbog njegove odsutnosti, u uvjerenju da bi njihov brat još živio da je Isus bio prisutan, zatim zajedno s njime idu na grob, do grobne pećine, zatvorene navaljenim velikim kamenom. Isus reče: "Odvalite kamen". I oni ga odvališe u stranu.

Tada, kaže Evanđelje, Isus podigne oči k nebu i reče: "Oče, hvala ti što si me uslišao. Znao sam da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao." Zatim poviknu: "Lazare, izlazi!" I mrtvac iziđe iz groba. U ovoj znamenitoj zgodi sada bih osobito htio istaknuti Isusovu tihu molitvu i javno zahvaljivanje prije uskrsnuća Lazara. Zar Isus nije imao moć da ovo čudo sam izvede? On je tu moć imao, a čudo nije sam učinio. Božja, naime, rasporedba nije kao naša; ona se temelji na tome što ljubav apsolutno i trajno osjeća potrebu da sve od drugoga moli, a taj opet ide samo za tim da sve dadne. Čovjek koji moli uspostavlja taj odnos ljubavi između duše i Boga, i to u tolikoj mjeri da se - bez ikakva paradoksa - može reći da moliti znači: uslišati Boga.

"ŠTO SE MOŽE REĆI O LJUBAVI?"

"U »Kapitalu«, koji je primjer knjige odbojne oporosti, a vrvi smiješnim opaskama, Karl Marx piše da su u svim vremenima dvije stvari imale svojstvo da oduzmu razumnost ljudima: ljubav i narav novca. Na našu nesreću, u nastavku se manje govori o ljubavi nego o novcu, ali od Marxove opaske dobro je zapamtiti da je potrebna razboritost kad se radi o ljubavi i da je - na kraju krajeva - bolje o njoj ne govoriti! Ljubav je iracio-nalna i k tome nelogična, jer može početi bez razloga i svršiti bez povoda. Zašto Romeo voli Juliju, kako može Himena prekoračiti preko mrtvog tijela svog oca da se pridruži njegovom ubojici? Na takva pitanja nema odgovora. Riječ "Ljubav", uostalom, obuhvaća bezbroj poriva, nagona, katkad i protuslovnih osjećaja, a da i ne spomenem razne oblike strasti koje ista riječ velikodušno zaklanja. Nema sumnje da je najbolje držati se definicije koju daje Voltaire u svojem "Filozofskom rječniku": "Ljubav je ponajprije dodir dvaju epiderma". Sve što se može dodati toj realističnoj tvrdnji po-kazuje samo to kako je nedostatan naš rječnik jer raspolaže samo jednom riječi da naznači i zanos kojim se privlače dva bića jedno k drugome, kao i vezu između majke i djeteta, naklonost prema slikarstvu ili prema nekom sosu od gorušice. Mudrost ipak preporučuje neka se tu riječ upotrebljava veoma umjereno, pošto smo se složili da nema razumljiva smisla, jer - rekao je Spinoza - "što neka riječ dobiva proširenjem, to više gubi u razumljivosti."

*** MEĐUTIM - nitko ne sumnja da ljubav postoji.

*** Ako je Voltaire i imao silan talenat, ipak nije bio genij: njega stalno izdaje izvanredna prosječnost njegove poezije i plitkost nekih njegovih misli: ovdje citirana njegova misao izruguje inteligenciju koja se nije sposobna uzdići do ljepote, i koja pokušava poniziti ono što ne može dostići. Voltaireovo osamnaesto stoljeće učinilo je da se riječi "ljubav" pridaju gadna izobličenja, sve dotle da je njenim imenom nazivao i najnečasnije prakse, a baršunasta maska koju su rado nosili pri "galantnim svečanostima" nije skrivala lice, nego mrtvačku glavu.

Slobodoumna filozofija tog vijeka niječe Božju sliku u čovjeku i trudi se dokazati da ta slika ne postoji, i to razdražujući sjetilnost hladno i sitničavo do mjere koja bi bila svojstvena onom Rimljaninu koji je s prostačkom jezom ispitivao rastrganu utrobu kršćanina kojega su raznijele pandže zvijeri po cirkuskom pijesku. Erotskoj literaturi kraja osamnaestog stoljeća još se dive današnji mali majstori, koji svoje slabe izvore umjetnosti iscrpljuju time što pišu romane, čije osobe, svedene na svoje životinjske funkcije, nestaju od stranice do stranice i nikad im se ni u jednom pamćenju neće zadržati nijedno ime.

Opaska Spinoze je ispravna. Istina je da jedna kap vina, ulivena u litru vode, gubi svoju vrijednost, te da i riječ gubi vrijednost kad označava previše stvari. Ali ćete kod sljedećeg pitanja vidjeti da riječ "ljubav" u stvari ima samo jedan smisao, i pravo govoreći, odgovara samo jednoj jedinoj osobi.

"PO ČEMU ČOVJEK ZNA DA VOLI?"

"Često se zapaža da ljubav u svom početku ima sve značajke bolesti, to je kao neka groznica, koja može ići dotle da čovjeka obuzme kao neko bunilo, da se izmjenjuju utučenost i zanos, krize plača uz smiješna zaključivanja, nakon čega slijede zaslijepljenost i varljive predodžbe zamišljene sreće, a sve su to znakovi koji mogu dovesti do do-sta sigurne dijagnoze, i to, nažalost, nepovoljne. K tome, ljubav može katkad u isto vrijeme poprimiti različite oblike strasti, želje, privrženosti, potrebe za posjedovanjem, ljubomore, perifernog egocentrizma i neke druge, više tajne osobitosti koje je razotkrila moderna psihologija, te je praktično nemoguće znati da li čovjek voli drugu osobu ili svoju vlastitu. Ukratko, na postavljeno pitanje nema odgovora."

*** MEĐUTIM - psihologija u ljubavi ne služi ničemu. To je osjećaj koji ne dolazi sa zemlje, gdje živi kako već može, a opire se svakoj analizi.

*** Mladić kojem je djevojka povjerila da se zove Kunigunda i koji promrmlja: "O, kako je to lijepo ime!" - može se smatrati zahvaćenim. Neće biti da ga očarava ili zarobljuje sazvuk tog merovinškog imena, nego moć tih četiriju slogova koji će mu nadalje dozivati u pamet misao na jedinstvenu i nezamjenjivu osobu. Protivno onome što bi se moglo pretpostaviti na

temelju današnjih običaja, čovjeka najprije privlači duša koju tek može nazrijeti, a suparnici markiza de Sada to dobro znaju, pa se trude da je potisnu i to najnižim sredstvima, uz protuslovnu namisao da je unište i sebi dokažu da duša ne postoji. Ako je - kao što mislimo - duša prva, tada će prvi osjećaj biti divljenje, kojem se pridružuje duboko poštovanje, kao neka zapanjenost, a čovjek se ničemu ne divi a da više ili manje nejasno ne osjeti potrebu da se zahvali, da izrekne pohvalu. I stoga - premda savršeno znam da je općenito udomaćen suprotan postupak i da se jedni prema drugima bacaju naslijepo a da ne prođu niti kroz najkraću fazu promatranja, ipak ću vam mirno reći da ćete prepoznati ljubav po tome znaku da je ono biće pred vama što vas privlači - najprije Božje remek-djelo.

A ta će očiglednost potrajati bez obzira na udarce godina i života; jer sve što neko biće gubi u borbi s vremenom, to dobiva u vječnosti. Istinska je ljubav potpuno neuništiva: rekao sam vam, taj osjećaj ne dolazi sa zemlje.

"ČEMU SE ŽENITI?"

"Jedan između vas je čak rekao: "Čemu se ženiti uz opasnost da se čovjek prevari?" Tko bi imao volje za šalu, mogao bi odgovoriti: "Da se prevari samo jednom". Ali ovako ozbiljno pitanje ne smije se uzeti olako. Činjenica je da su ženidbe manje brojne nego nekada, a sve su češće rastave. Mladi oklijevaju stupiti u brak, taj "zatvor" u kojem je čovjek u ćeliji zauvijek s jednim te istim sudrugom. Može se to oklijevanje i razumjeti, kad se uzme u obzir nestalna

budućnost, nezaposlenost, prijetnje kojima ratovi tište narode, zagađenost prirode, svakodnevne promjene u shvaćanju mo-ralnog života i neuspjesi osoba zrele dobi koje ne daju nikakav primjer stalnosti. Izraz "ženidbena veza" dobro označuje stanje trajne zavisnosti u kojoj su supruzi osuđeni živjeti. Mnogima se nikako ne mili ideja da bi cijeli život proveli s istom osobom. Osim toga velik je rizik da se pogriješi u izboru partnera. Stoga je Crkva, ili još bolje - neki su ljudi Crkve, poznavajući razvoj u načinu života, u jednoj francuskoj biskupiji uveli takozvanu "ženidbu na pokus", koja bi se sastojala u tome da se budućim supruzima odredi stanovito vrijeme zajedničkog života, nakon kojega bi oni mogli odlučiti da li da se konačno vežu na zajednički život. No, čini se, da taj pokus nije prihvaćen ili se nije proširio, što je šteta: on je pokazao da je Crkva katkad sposobna razumjeti svoje vrijeme i da se prilagođuje novom mentalitetu".

*** MEĐUTIM - "neka vaš DA bude DA", kaže Evanđelje.

*** Usporedba ženidbe sa zatvorom otrcana je i neozbiljna. Na svaki je način bolje da su dvoje u ćeliji nego da jedan sam ostane unutra i gleda kako se s godinama zidovi približavaju dok ga konačno ne pritijesne. Živjeti čitav život s jednom osobom kad nema ljubavi - jest odbojno; ali uz ljubav - život se čini prekratak. Uostalom, oni koji se tako jako boje provesti svoj život "sa samo jednom osobom" na kraju provode život samo sa svojom vlastitom osobom, pa je rizik od monotonije zbog toga još veći; ljubav ih je mogla izvući iz ništavila, a egoizam ih onamo šalje manje ili više polagano.

Prije nego što je, čini se, napuštena zamisao o "ženidbi na pokus", ona je nadahnula Ivana Pavla II da izrekne ovu odlučnu riječ: "Ne sklapa se ženidba na pokus - kao što se na pokus niti ne umire." Uloga kršćanskih Crkava bila bi veoma jadna, kad bi se jednostavno sastojala u tome da ostatkom svog autoriteta povećavaju zablude svijeta, da odobravaju njegove sklonosti te da zajedno s njime slave njegove zablude. Ženidba na pokus ne priznaje bit same ženidbe, koja je trajna obveza, potvrđena uzajamnim Da bez pridržaja, a taj DA neka bude stvarno pravi DA, a ne - kako sam već negdje napisao - neki neodlučan pristanak na temelju prijetvorna misaona pridržaja. I najmanja pukotina u tom početnom Da jest uzrok konačnog raspada. Iskreno rečeno, on je zalog sreće, štit protiv nesreće; on ne proizvodi neki "par" kao neku spregu podložnu razlazu, nego samo jedno biće za koje je Chesterton neobično, ali istinito rekao: "jednog četveronošca", jer između muža i žene stvara jedinstvo koje je jače od svih obećanja o jednakosti, što ih zakon ne uspijeva provesti: "Bit će jedno tijelo", kaže Evanđelje. Nastavak života jest pitanje ljubavi, dakle, vjernosti - a u teškim časovima i pitanje časti.

Svakako, neuspjeh je uvijek moguć zbog toga što je "četveronožac" bio loše oblikovan pri svom rođenju zbog jednog DA koji je sposoban zatajiti, ili zbog toga što ga napast uzdrma, ali ovakvi se izgledi smanjuju kad je Bog svjedok obveze i ako je Bog postao čuvarom zadane riječi. Razumljivo, ima i drugih razloga za rastavu, osim onih koje sam spomenuo. Crkva je uvijek više njih uvažavala, a njima je odnedavno nadodala nezrelost. Ali ono što nas ovdje zanima, nisu toliko uzroci neuspjeha - makar još nije spomenut jedan o kojem se ne govori, a to je loša kvaliteta sakramentalnog DA; mi tražimo uvjete za uspjeh, a jasno je da je najodlučniji uvjet

pošteno preuzeta obveza i odricanje što iz nje slijedi. Kad je, naime, Bog pridružen jednom ljudskom činu, tada više nije najvažniji naš način, naš postupak - nego njegov način koji teži da prevlada, i svaki bi kršćanin trebao znati da je u Božjem načinu uključena istina, nesebičnost i osobito zaborav samoga sebe, kako to pokazuje Krist, koji u Evanđelju sam sebe naziva "Sinom čovječjim", i koji nam time pokušava po-moći da mognemo razumjeti kako se on nama nasuprot neće uznositi svojim božanskim bićem.

"Slobodno sjedinjenje" nije sjedinjenje, to je udruživanje koje uključuje mogućnost prekida, do kojeg nerijetko dolazi prije ili kasnije, a ta "sloboda" je samo jedan oblik škrtosti, gdje partneri bdiju nad svojim JA, kao Harpagon nad svojim blagom. "Slobodno sjedinjenje" jest samo kao neka privremena veza između dviju osamljenosti, a djeca koja će se možda iz nje roditi, bit će siročad, neka bez oca, druga bez majke, a neka možda uopće bez roditelja. Opasnost je u tome da kad čovjek odbija rizik predanja samoga sebe, on se tada izlaže drugom riziku - a taj je da se ponovno nađe sam, u mučnom društvu svojih žaljenja i razočaranja, nakon izvjesnog broja iskustava koja postaju sve rjeđa, a s godinama sve manje uvjerljiva, da i ne spomenemo kako se svježina gubi, a suhoća nadolazi.

Ako je u ljubavi tijelo na prvome mjestu, tada postoje ozbiljni izgledi da se ljubav s njime degradira pa da ono što je započelo željom, završi u odbojnosti.

Ako, naprotiv, kako mi mislimo i kako smo rekli u predašnjem poglavlju, na prvom mjestu stoji duša, taj tajanstveni, dirljivi i sjajni izraz osobe, onda će ljubav trajati koliko i ona, dapače, ona će se povećavati uza sve što može

zadesiti tijelo, bore će biti dragocjene brazde zajednički podnesene žalosti; ljubav, vjerna svojem božanskom počelu, neće završiti kao ni ono, a dob će je još pomladiti, toliko je istina da postoji samo jedno sredstvo da se zadrži mladost - a to je da čovjek bude vječan. Kršćanska ženidba jest oklada na apsolutno, ali da je čovjek dobije ne smije ništa zadržavati za samoga sebe. Nesumnjivo je to razlog zašto već neko vrijeme ima sve manje oklada.

Ženidba ne stvara dva zarobljenika, nego jednu slobodu u dvjema osobama. Može se reći da je ženidba uspjela, kad uz vjernost početnoj obvezi, i kad je jedinstvo već postalo naravno, supruzi uopće više nemaju dojam da su oženjeni.

"ZAŠTO SE SVEĆENICI NE SMIJU ŽENITI?"

"Ima vas mnogo koji postavljate ovo pitanje, i to je razumljivo: nikad na nj nije dan odlučan odgovor. Primoravati muškarce na celibat i na doživotnu uzdržljivost - to ne odgovara naravi, pa se možemo pitati zašto Crkva, inače toliko spremna pozivati se na "prirodni zakon", u ovom slučaju taj zakon otklanja. Pastor i pravoslavni svećenik često su oženjeni i nikad nitko nije tvrdio da su zbog ženidbe nesposobni naviještati Evanđelje ili vršiti druge dužnosti svoje službe; naprotiv, mogli bismo zamisliti da se u tom snalaze jer su bolje upućeni u neka pitanja koja se tiču obiteljskog života, kojim redovito živi ovaj svijet s kojim Crkva očajnički nastoji održati povezanost, a da u tom osobito ne uspijeva. U svakom slučaju osamljenost nametnuta svećenicima jest teška kušnja i uzrok mnogih intimnih teškoća o kojima se ne bi smjelo onako

olako govoriti kao što je to učinio onaj kurijalni kardinal za vrijeme Pia XII i Ivana XXIII, koji je lakonski odgovorio "pasta-fagioli" onima koji su ga upozoravali na muke zbog nametnutog celibata, kao da bi čovjeku bilo dovoljno varivo od tijesta sa crvenim ili bijelim grahom - da zaboravi na ženu i djecu.

Zar nisu apostoli većinom bili oženjeni? Zar je Krist zahtijevao da njegovi službenici budu stavljeni u to neljudsko stanje zbog kojega su im strane radosti i žalosti drugih ljudi?

Crkveni celibat nije stvar dogme, nego posebne uredbe, i što je neka uredba uvela, druga to može dokinuti."

*** MEĐUTIM - Krist nam je rekao da "ima nesposobnih za ženidbu koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga" (Mt 19:12).

*** Možemo ustanoviti, ili bismo trebali s čuđenjem ustanoviti, da usprkos dva ili tri stoljeća antiklerikalizma - nekad žestokog, nekad podmuklog - čemu filmovi rado dodaju crtu poruge - (u talijanskim filmovima skoro se uvijek pojavljuje župnik koji je ponekad dirljiv, ali češće smiješan) - da usprkos onome što zovemo "desakralizacijom" svijeta i usprkos slabe religiozne revnosti naših suvremenika, i konačno usprkos učinaka laicizacije i sekularizacije u svemu - ipak je lik svećenika ostao netaknut u javnosti. Ako to, pravo govoreći, i nije čudo što bi se moralo registrirati u Lurdu, ipak to nije

manje izvanredna pojava.

Vjerujem da ću ispravno protumačiti osjećaj naroda, kad kažem da za čovjeka ulice svećenik - (pastor ili rabin, ali osobito to vrijedi u katoličkim zemljama) - koliko se god on trudio da se stopi s narodom i prilagodi se vremenu, on ostaje "čovjek Božji", to jest upravo čovjek koji pripada Bogu, koji nam svećenika uvijek samo posuđuje. Tako je svećenik u narodu uvijek okružen osobitim poštovanjem, koje traje i nakon što su zvižduci - koji su ga na prolazu pratili - nestali zajedno s njegovom reverendom. Moguće je da celibat ka-toličkog svećenika još naglašava tu osobitu značajku posebne pripadnosti Bogu, što ga čitavog predaje zajednici, te tako on postaje čovjek koji živi sam kako to drugi ne bi bili: po celibatu svećenik treba biti potpuno raspoloživ; dakako, govorim teoretski. Narod, kojega je načeo ateizam, ipak nikako ne izražava nepovjerenje prema osobi svećenika - ne kažem prema službi - što su narodu uspjeli uliti protiv Crkve, a to je zapravo velika psihološka zanimljivost. Narod se previše ne čudi tome što se svećenik, koji pripada Bogu, ne ženi - ako za ženidbu čovjek treba raspolagati sam sa sobom.

Nakon ovog spomenimo da su svećenički celibat ustanovili sami svećenici, i kad bi jednog dana kler odlučio da odustane od ovog pravila, laici bi mogli samo prihvatiti tu odluku bez riječi komentara, čak i kad bi u dnu svog srca žalili zbog toga što bi se jedna od najtežih riječi Evanđelja slušala jedino u samostanima.

"CRKVA JE PREŽIVJELA"

"Ona je to već odavno, kao i samo kršćanstvo. Nemoćno i zlovoljno je promatrala moćan pokret Renesanse, a to je bilo doba velikih otkrića, ne samo Amerike, nego tiska, prirode, moći razuma i naročito nevinosti čovjeka, oslobođena dogmatske stege i opsjednutosti grijehom. Stoljeće Prosv-jetiteljstva je vidjelo kako se Crkva od njegovih oluja zaklanja u sjenu, izuzevši neke svećenike, duha otvorena za nove ideje o slobodi, jednakosti i bratstvu; ona je osudila Francusku revoluciju a da nije shvatila kako je revolucija označila konač-no rušenje stare političke teologije prijestolja i oltara, kako je dokrajčila vertikalne hijerarhije, uvela sustav horizontalnih odnosa modernih društava. Ona se pridružila demokraciji tek nakon dugog opiranja, i zapravo prekasno da bi se moglo povjerovati u njenu iskrenost. Ako se i dogodi da dotakne povijest, ona nikad u nju ne ulazi i najčešće ide za njom proklinjući. Još i danas ona pokušava ometati napredak znanosti, osobito biologije i medicine. Ona ne živi sa svojim vremenom."

*** MEĐUTIM - ona traje.

*** Istina je da ako kršćanske Crkve i imaju "riječi života vječnoga", one nemaju uvijek riječi za svagdašnji život. Ali raskorak što se zapaža između njih i svijeta jest neizbježan: one su nekako u sličnoj situaciji u kojoj je, u Starom Zavjetu, bio židovski narod koji je s otajstvom svog Saveza hodio usred susjednih neznabožačkih naroda. Renesansa je bila iznimno sjajan kulturni fenomen, ali u dubine ljudskog srca religija prodire mnogo dublje nego kultura, ona doseže ono

tajanstveno mjesto gdje biće postaje svjesno samog sebe, pita se o životu i smrti, te u tami razmišlja o nadi i očaju, o bitku i ništavilu. Francuska revolucija nije nikad namjeravala odgovarati na tu vrstu pitanja. Ona je i nastala, govorio je Chesterton, "s poludjelim kršćanskim idejama". Ili s "urazumljenim" kršćanskim idejama, to jest odijeljenima od njihovih radosnih težnji za blaženstvom i vječnosti. Za slobodu savjesti, koja je prva među slobodama, kršćani su umirali u rimskom cirkusu; jednakost pred Bogom koja jedina ne podnosi nikakve iznimke s obzirom na pravo ili čine, bila je za njih očigledna, nije joj izbjegao niti sam car, čijim se likovima nisu htjeli klanjati; što se tiče bratstva "ono se kod nas - piše Tertulijan - trajno provodi, jer nama je sve zajedničko osim naših žena, jedino što pogani rado izmjenjuju." Vrednote revolucionarnog gesla (sloboda, jednakost, bratstvo) -kršćanskog su porijekla, i Crkva bi ih bila bez sumnje lakše prepoznala, da prva (sloboda) nije bila tako brzo poništena progonstvom, druga (jednakost) samovoljnim odlukama komiteta, a treća (bratstvo) - giljotinom.

Sporost Crkve da "prima" demokraciju jednaka je samo sporosti demokracije da prima Crkvu. Početkom stoljeća postojalo je pravo natjecanje u uzajamnom nerazumijevanju između religije i politike. Župnik bi vjernicima određivao kako će glasovati, a časnik koji bi išao na misu zaradio bi ukor. Kasnije se Crkva sjetila da njeno kraljevstvo nije od ovoga svijeta, premda se na ovom svijetu njeguje nada u njega, a demokracija je zaboravila svoje metafizičke korijene, ali se držala moralnih načela koja su u temeljima njene zakonitosti, a među njima je i načelo da se jednako dostojanstvo treba priznati svim ljudima, a i to načelo, najmanje sporno među njima, također ima kršćansko nadahnuće.

Prigovor da Crkva sprečava napredak znanosti i medicine bit će razmotren među pitanjima koja se odnose na bioetiku.

Poziv, što se povremeno upućuje Crkvi neka "uđe u povijest", s govornice zvuči zamamljivo i varavo. "Ući u povijest" - znači li to boriti se u mornarici Nelsona ili u vojsci Napoleona? I što je, konačno, ta Povijest, o kojoj se govori kao o nekoj vrsti božanstva, kao o kćeri Evolucije, majci Pro-gresa, nepogrešivoj - iako slijepoj, i koja kao da nadlijeće ruševine naših ratova i ludorija, navješćujući raspjevanu sutrašnjicu, u ime onih prekjučerašnjih dana što plaču ili nekadašnjih vremena što mumljaju u svojim pećinama? U vrijeme Evanđelja, povijest - to je bio car Tiberije, i sve su oči bile uprte u Rim. Tko bi uopće svratio pozornost na rođenje malog djeteta u okolici Betlehema, negdje u zakloništu neke pećine? To je bio događaj posve suprotan onome što mi nazivamo "događaj". Čovjek ne pazi dosta na Božju diskreciju i njegovu težnju da prođe nezapažen.

Što se tiče izraza "živjeti sa svojim vremenom" - to je jedna od onih formula što su smišljene da nam općenito posluže kako bismo prikrili svoje odricanje od morala ili malaksalost naše borbenosti. Da je Krist "živio sa svojim vremenom", nema sumnje da bi njegova avantura završila s manje boli; zapravo, ne bi ni bilo nikakve avanture. Umjesto da se onako žestoko opirao ustaljenim idejama, njegova bi govornička vještina, tekući veličanstveno u smjeru konformizma, zadivila veliko vijeće, bio bi zapažen, bio bi okružen obzirnošću, čak bi ga Poncije Pilat pozvao na koktel. Ukratko, on bi ušao u našu povijest, ali mi nikad ne bismo ušli u njegovu.

Danas je jasno na Istoku, ondje gdje sunce i izlazi, da će religija preživjeti sve sisteme. "Istina će vas osloboditi", kaže Krist. Ta je riječ potresno točna. Slično kao što ne treba mnogo plutonija da se izradi jedna atomska bomba, tako i najmanje istine imaju nezamislivu eksplozivnu snagu. Bilo je dovoljno priznati neke istine u carstvu laži, da bi se to carstvo počelo raspadati. A Crkva je po Evanđelju povezana s istinom. Ona se vremena ne treba bojati. Evanđelje nije preživjelo. Ono nije nikad ni dostignuto.

"CRKVA MRZI ŽENE"

"Ako je riječ o Katoličkoj crkvi, onda se teško može tvrditi protivno. Ona ženama uskraćuje svećeništvo, službe i najveće odgovornosti pridržava za muškarce. Nekad su se žene brinule za iznajmljivanje stolica u crkvi, kao u parkovima, posluživale su župnika kod stola, cvijećem su kitile crkvu za velike blagdane, a ako su željele provoditi dublji duhovni život, nisu imale drugog načina nego da uđu u samostan - gdje su opet ovisile o svećeniku koji im je dijelio sakramente, savjete ili upute.

Danas je njihova uloga po prilici ista, osim onoga o stolicama, dodavši da sada poučavaju katekizam, što je njihova najvažnija zadaća među različitim sporednim djelatnostima. Njima je jednako povjerena uprava školskih i odgojnih zavoda, ali one ne određuju niti usmjeruju poduku najvišeg stupnja. Štoviše, trebao se čak održati jedan koncil da se prizna kako žene imaju dušu, jer prije baš nisu bili sasvim sigurni da su i žene obdarene dušom. Ako i jest Katolička crkva danas ublažila svoj pogled na njih, ipak još

ima tragova starog nepovjerenja, što je više puta izraženo u velikom broju tekstova, koje je beskorisno navoditi, osim jednoga - onog od svetog Pavla koji je sažetak sviju: "Neka žene na sastancima šute" (1 Kor 14:34).

*** MEĐUTIM - Katolička crkva Djevicu Mariju časti kao najveće stvoreno biće.

*** Nesumnjivo je u Srednjem vijeku bilo mislilaca koji su tvrdili da je žena neko niže biće, pod izlikom da je prema jednom opisu u Knjizi postanka stvorena poslije muškarca. Ali je već Aristotel zapazio, da na svijetu nema besmisla, a da se ne bi našao barem jedan filozof da ga podrži, a njegovo se zapažanje može protegnuti na religiozne mislioce koji si zamišljaju da je uloga teologa da nas dan za danom izvješćuju o stanju njihovih osobnih mišljenja, dok nam oni trebaju prenositi misao Crkve.

Koncili, osobito oni u prvim stoljećima kršćanstva, ponekad su više vremena utrošili na osuđivanje zabluda nego na definiranje istina, pa ipak se Crkvi ne smiju pripisivati zablude koje je prokazala. To bi bilo kao da se ministra pravde okrivlju-je za sva zlodjela koja kažnjava krivični zakon. Dokaz uzet iz kronološkog reda stvaranja vjerojatno je šala sjemeništaraca, obvezanih na celibat, dok rečenica svetog Pavla, kojom određuje neka žene šute na sastancima, samo dokazuje da su one ipak na sastancima sudjelovale, što je u našim par-lamentima bilo nezamislivo. Emancipacija žene započela je s kršćanstvom, i usprkos napretku, ona je daleko od toga da

bude dovršena.

Tvrdi se kako je Crkva oklijevala priznati ženama da imaju dušu, a to je glupost kojoj proturječi čitava kršćanska povijest. Već od prvih stoljeća bile su čašćene svetice i mučenice, njihova slava blista na zidovima u Raveni, u crkvama šestog stoljeća, a uvijek je u rimskom katalogu kanoniziranih svetaca bio jednaki broj žena i muškaraca, makar da su one u kalendaru manje brojne.

U Srednjem vijeku bilo je slučajeva da su opatice upravljale samostanom muškaraca, kao na primjer u Fontevraudu, žene su vladale u mnogim zemljama. U Francuskoj su one bile isključene s prijestolja zbog nekog fantomskog zakona koji je trebao spriječiti slučaj da bi se kraljevstvo pripojilo Engleskoj. Isto tako je Srednji vijek izmislio "udvornu ljubav", taj neobični kratkotrajni upad poezije u povijest.

Paradoksalno snižavanje žene započelo je u Renesansi i to uzdizanjem njene tjelesne ljepote i s novim procvatom poganstva koje je dovelo Veneru i Apolona u kulturni vrt velikih ovoga svijeta. Ako posjetite grobnu kapelu Diane de Poitiers, nećete u njoj opaziti ni jedan kršćanski simbol, a natpisi koje ćete pročitati iznad groba te ljubavnice kralja Henrika II, dolaze iz književnog blaga Antike. Nažalost, žene - barem one koje su mogle igrati neku ulogu u društvu - upale su u zamku idolatrije koja ih je okruživala ulagivanjima, samo da može bolje zlorabiti njihovu želju da se svide. Ta mutna mješavina lažnih obožavanja i stanovitog prezira dosegla je u erotomanijačkoj literaturi osamnaestog stoljeća takav stupanj odbojnosti da ga je devetnaesto stoljeće moglo nadmašiti samo pomoću svoje naravne grubosti, veoma vidljive ispod razderane krinke romantizma.

Razdoblje "La Belle Epoque" - "Lijepo razdoblje", u Francuskoj početkom 20. stoljeća, posljednje je sudjelovalo u tim zlim postupcima; "žena-predmet" bila je u omotu i urešena vrpcama kao "žena-poklon". U isto vrijeme, kao reakcija, neka vrsta jansenizma, što se izrodio, ovladao je religioznim duhovima tako da su na svijetu vidjeli samo jedan grijeh, grijeh tijela, za koji se činilo da je odgovorna samo žena, ali o tome se nije nitko usudio jasno progovoriti.

Crkva ne snosi nikakvu odgovornost u tom razvoju, jer se sve to odvijalo usporedno s padom njena utjecaja i suprotno njenom naučavanju.

Evo, što mislim o svećeništvu žena. Svećenik slavi misu, a za Katoličku Crkvu misa je spomen-čin muke Kristove: ona, dakle, podsjeća na prolijevanje krvi ("Ovo je kalež moje krvi... koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha"). Međutim, žene daju život, ne smrt. Prema tome, treba da muškarci obnavljaju žrtvu za koju žene nemaju juridičke odgovornosti. Ovu poteškoću nemaju one kršćanske Crkve u kojima spomen Posljednje večere ima samo značenje simbola ili jednostavnog spominjanja. Ovo je samo moje osobno mišljenje! Osim toga, svećeništvo nije neko "pravo", kao na primjer pravo na glasovanje, nego je "poziv", i onog dana kad ga žene budu primile, pretpostavljam da će to Crkva čuti u isto vrijeme kad i one.

Znajući da Evanđelje, koje Crkva treba naviještati, počinje s Marijom, a završava s Magdalenom, prvom svjedokinjom Uskrsnuća, bilo bi neoprostivo kad bi Crkva mrzila žene. Ali kad kažemo Crkva, općenito pomišljamo na vremeniti aspekt institucije, kojoj služe ljudi, a ne anđeli. I najteža je zabluda izvjesnog suvremenog kršćanstva što stalno upire pogled na

zemaljski dio Crkve, da u nioj više ne vidi drugo doli admi-nistraciju, moć, konačno ono što Platon i Simone Weil nazivaju "velika životinja". Takva Crkva nije predmet kontemplacije, nego izvrstan povod za neslogu.

"ZAŠTO SE CRKVA UPLIĆE U PRIVATAN ŽIVOT?"

"Nije posve jasno što ona to hoće. Njena je zadaća odgovarati i naučavati Evanđelje, a ne ulaziti u našu intimnost, te nadzirati naše ponašanje. Chateaubriand, iako je bio na čast Crkvi svojim "genijem kršćanstva", već je zabilježio tu težnju za tiranijom koja brojne svećenike navodi da u vođenju savjesti traže kao neku naknadu za obiteljske, političke ili socijalne odgovornosti koje im njihovo svećeništvo ne dopušta obavljati. U vremenima kad je utjecaj Crkve na moralni život još bio odlučujući, koliko je brakova psihološki uništilo njihovo uplitanje, uvodeći time među supruge treću, indiskretnu osobu, ovlaštenu u ime neba da određuje pokoru ili pohvalu?

S druge strane, ne naučava li sama Crkva da je sloboda bitna za dostojanstvo ljudskog bića? Ne govori li nam ona, i to neumorno, da ga i sam Bog poštuje od prvog dana? Zašto ga ne slijedi, kad je njeno poslanje da ga predstavlja?"

*** MEĐUTIM - Krist je Petru i apostolima dao vlast "vezati i razrješivati".

*** Individualna sloboda nije u pitanju. Upravo je ona poticala zbunjene i uznemirene savjesti - to se vidjelo, nekada - ili raskajane da se obrate svećeniku, ovlaštenom da razrješuje - što se danas ne vrši, jer sada si nitko nikad nema što predbacivati, osim tu i tamo ako je bio suviše povjerljiv ili previše dobar.

Danas Crkva više pokazuje smjerove nego što daje odredbe. Ona se ne "upliće" u privatan život, nego u situacije gdje njezina stara mudrost može priteći u pomoć neodlučnim savjestima ili onima koji nisu dovoljno upućeni. Tako, ima vas više, čak vas ima dosta, koji se pitate zašto Crkva ne odobrava eutanaziju. Bojim se da ne razlikujete pravu eutanaziju od prekida bolničke terapije, prema odluci liječnika ili rodbine bolesnika kad je već započeo fatalni proces. To je protivno od onog upornog davanja terapije, to nije eutanazija. Prava eutanazija ne prepušta prirodi da čini svoje, nego ide za tim da skrati život bolesniku, kako bi ga navodno poštedjela beskorisnih boli, i to ne tako da mu daje sredstva za smirivanje i ublažavanje boli, što se preporučuje, nego tako da mu skraćuje život bilo kojim sredstvom.

Smatram da nije teško uvidjeti do kakvih bi zloporaba mogla dovesti takva praksa, i koliko bi sućutnih srdaca, još više raznježenih posjetom odvjetniku, otkrilo da je dobri stric s baštinom - već do sada previše trpio.

Kako bi Crkva, Crkve i Sinagoga mogle to prihvatiti? Protiveći se tome one se ne upliću u privatan život, one kazuju što je moralno, a njihova je dužnost to činiti.

"PRIRODNI ZAKON"

"Religija nam određuje dva zakona: zakon Božji, sadržan u deset zapovijedi, koje su u Evanđelju svedene na dvije ("Ljubi Boga i bližnjega kao sebe samoga"); drugi je zakon prirode čije se odredbe primjenjuju na stvorove kao što smo mi.

Neke sekte poštovanje prema "prirodnom zakonu" tjeraju tako daleko da odbijaju njegu bolesnika, što je savršeno logično.

U ime tog "prirodnog zakona" Crkva odbacuje kontracepciju, pobačaj i čak "oplodnju in vitro", tako zvanu homolognu koja se provodi sudjelovanjem dvoje zakonitih supruga.

Čini se da je to držanje u protuslovlju s onim što je Bog rekao Adamu i Evi: "Napučite zemlju i sebi je podložite". Nije moguće vladati i podložiti bez stvaranja zakona, tako da ljudsko biće, ako ne može ništa promijeniti u zakonu Boga, od kojega je primio svoju moć, osnovano je misliti da može mi-jenjati "zakone prirode" koji, da tako kažemo, pripadaju njegovom pravu upravljanja. Kad Crkva osuđuje sve što se otklanja od "prirodnog zakona". ona se suprotstavlja Genezi, a da ne govorimo o tome kako kasni za hodom stoljeća, o tome da izaziva antipatiju suvremenika, jer ih kudi, a da ih ne razumije."

*** MEĐUTIM - zakoni prirode ne smiju se zamijeniti s prirodnim ili naravnim zakonom, koji nam je poznat preko

Objave.

*** Ovdje je ipak potrebno nešto reći o povijesti. Do četrnaestog stoljeća - ili tako nekako, to je tek neka naznaka, moglo bi se za Italiju reći nešto ranije, a nešto kasnije za Španjolsku - Bog je bio glavna osobnost povijesti. Ona se oko Boga okretala, kao što se grad vrtio oko katedrale. Bog je vladao u mislima, u umjetnosti, u društvenom i privatnom životu. Njegovo stvorenje bila je osoba, na njegovu sliku, njemu slična stvorena, i kao osoba čovjek je važniji nego hrpa kamenja; često se u slikarstvu mogao zapaziti nerazmjer između osobe i okoline, gospodar bi veoma nadvisio zidove svoga dvorca, a svetac bi držao svoju crkvu na dlanu. Taj se nerazmjer mogao naći na svim područjima, čak u načinu života, što se mogao kretati od okrutnosti do poezije, prema tome kako je ljudsko biće, slično Bogu, smatralo da moć ima od Boga, ili se, naprotiv, smatralo vezanim s moći Božjom po milosrđu i ljubavi. Srednji vijek nije bio razdoblje mraka, nego, naprotiv, žive svjetlosti o čovjeku, o njegovoj veličini, o njegovim slabostima, poletima i nutarnjim napetostima kako to pokazuje šarenilo, s mnogo kontrasta, u njegovim nošnjama i napadnim frizurama. Te krajnosti simboliziraju željezna rukavica ratnika i probodena ruka stigmatiziranog svetog Franje.

Od petnaestog stoljeća nadalje - možda malo ranije ili malo kasnije, to je tek jedno neodređeno polazište na karti strujanja duha - čovjek se otrgnuo od onog zatravljenja Bogom i okrenuo se svijetu: izgubit će Oca i dat će si Majku-Prirodu, i od onda je izraz "majka priroda" postao banalnost u razgovorima.

To je razdoblje velikih otkrića, i čovjek na svom putu susreće poganska božanstva koja su tek jednim okom spavala u svojim svečanim rakama. Čovjek više nije redao stvorove oko Boga, nego oko samoga sebe: u slikarstvu perspektiva raspo-ređuje okoliš u odnosu prema oku slikara. Čovjek samoga sebe u isto vrijeme procjenjuje divnim i vrijednim poruge, divan je zbog nadmoćnosti što mu je daje razum nad drugim stvorovima, a smiješan je zbog neznatnog mjesta što ga zauzima u vrtlogu svemira. Brueghelova slika "Ikarov pad" na neki način daje ideju o toj novoj situaciji: skoro da čovjek treba povećalo da uoči uranjanje junaka u silnoj veličini okoliša; Ikarova se avantura završava smiješnim malim pljuskom u vodu. Ljudsko biće više nije osoba, jer osoba u nama vodi dijalog s Bogom, a on je sada individuum, koji će često govoriti o "individualnoj slobodi", a nikad neće govoriti o "osobnoj slobodi".

Naći će se dokaza - i više no što ih treba - za tu promjenu u literaturi stoljeća Prosvjetiteljstva što na potresan način kombinira uzvisivanje vrste i prezir prema njenim predstavnicima. Čovjek je jedina svijest na djelu u svemiru, najviše biće, to je on: on gomila čast na čast svojem geniju, ali u isto vrijeme sve ga više tišti osjećaj o njegovoj materijalnoj beznačajnosti; pisci napuštaju heroje starih vremena da se posvete sitničavom opisivanju slaboća vrste i osrednjosti svakodnevnog života.

Međutim, poznavanje zakona prirode napreduje velikim koracima, i u isto vrijeme ateizam, kao da nas svako otkriće približava idealnom času kad bi priroda bila obvezana da protumači sebe.

Tako je bilo sve do sredine dvadesetog stoljeća, kad se

dogodila jedna od onih podmuklih revolucija kojih ljudi postaju svjesni tek poslije njihova udara, i koje lukavo mijenjaju sav mentalitet nekog razdoblja: poslije dvadesetak godina "zakoni prirode" izgubili su silu zakona, postali su popravljivi i opozivni - uz napredak tehnike; ograde što su ih ti zakoni suprotstavljali ljudskoj volji popuštaju jedne za drugima, i više ti zakoni prirode ne pružaju oznake razumu, koji sada ovisi jedino o samome sebi, makar da nitko ne zna kako će se služiti opojnom i totalnom moći koju će sutra imati.

Ja smatram da "prirodni zakon" prema mišljenju Crkve nije nauka izvedena iz ispitivanja "zakona prirode". "Prirodni zakon" je skup obveza i odgovornosti, koje za čovjeka proizlaze iz njegove naravi da je stvoren "na sliku Božju, Bogu sličan". U konačnoj analizi prirodni zakon počiva na principu da se Bog i čovjek ne mogu razdvojiti, i da čovjek prema tome ima veliku moć što uvodi Boga u svoje čine, bio on ili ne bio toga svjestan.

Upravo je to uzrok težine pobačaja, koji nije samo "prekid trudnoće", kako se neodređeno govori, nego je to prekid jednog procesa božanskog porijekla, jer je rođenje uvijek - pa makar se često događa - jedno čudo, što svaki puta izaziva udivljenje.

Crkva se o tom predmetu izjasnila, a oni koji su bili najodlučniji u tome da je ne poslušaju, odmah su joj predbacivali što je progovorila, tako je, eto, uvedeno da je na zemlji sloboda izražavanja puna i cjelovita za sve, osim za Crkvu.

Razumljiva je velika simpatija prema onima koji ne mogu imati djece, pa se služe metodom "oplodnje in vitro" i

prenošenjem embrija. Crkva ne odobrava taj postupak, uostalom - sa mnogo manje strogosti nego što se govori - i to iz više razloga. Kod toga je potreban zahvat treće osobe, što se teško može pomiriti s onom riječi Evanđelja o ženidbi: "Bit će jedno tijelo". Osim toga - a u našim očima taj je razlog uvjerljiviji - u vremenskom razmaku koji dijeli oplodnju u epruveti od same transplantacije, dijete je lišeno naravne zaštite svoje majke i izloženo je svim mogućim ma-nipulacijama, što je jako iskušenje kojem neće biti duga opiranja. Osim toga, da bi transplantacija uspjela, potreban je višak embrija. Oni koji ne budu upotrijebljeni bit će smrznuti, bit će održavani u tom prijelaznom stanju između života i smrti, očekujući da ih netko preuzme ili da budu uništeni ili da nakon izvjesnog vremena, različitog trajanja, budu predani na istraživanje kao bilo koja laboratorijska životinja: tu sada istim korakom ulazimo u nepoznato, i u užas. Mi smo u stanju prekršiti, mijenjati ili oboriti "zakone prirode", ali smo nesposobni odrediti pravila za ovu novu slobodu.

Komiteti za etiku priznaju da je embrij "potencijalno ljudsko biće", kojem treba iskazati poštovanje; ali oni su nesposobni da ga zaštite. Riječ "potencijalno" je nespretan izraz loše jezične vještine. Amandina, prva beba iz epruvete u Fran-cuskoj, naučila je mnoge neznalice, kojima i ja pripadam, da je bila Amandina već nekoliko sati poslije začeća: sve značajke njene buduće osobe već su u njoj bile utisnute. Embrij, dakle, nije neko "potencijalno" ljudsko biće - kao što ni bebe koje je poganstvo ugrađivalo u gradske zidove, nisu bile "potencijalni odrasli ljudi" - nego to je pravo ljudsko biće, a činjenica da je ono u razvitku ni u čemu ne umanjuje odgovornost eventualnih manipulatora, naprotiv, na najstrašniji je način otežava: to je nasilje. Komiteti za etiku nisu u stanju izgraditi moral o takvoj vrsti pitanja, jer se moral ljudskog bića može

izgraditi samo u odnosu na apsolutno, i recimo jasno, apsolutno, Bog sam - već je a priori isključen iz rasprave i odbačen na područje spekulacija ili metafizičkih snova. Ali - ili je čovjek slika Božja - i tko će se onda usuditi u to dirati, osobito kad počinje njegovo postojanje u tajanstvenom i krhkom obliku embrija; ili je to samo kao neka nakupina čestica bez ikakvog Božjeg biljega - pa zašto se onda ne bi s njime moglo slobodno "mutiti", za njegovo dobro i poboljšanje vrste, razumije se samo po sebi.

Ali ako se sva ova razmišljanja i završe time da se osude ovi postupci, ona ipak, ni u kojem slučaju, ne vode do osude osoba. Krist u Evanđelju na najstroži način i najspasonosnije određuje zakone ženidbe, ali nekog drugog dana razgovara sa Samarijankom, "koja je imala pet muževa", i koja živi sa šestim "koji nije njen muž": i upravo toj osobi u nesređenoj situaciji on će povjeriti jednu od najljepših poruka Evanđelja o klanjanju Bogu u duhu i istini.

Tako se može reći, s beskrajnom zahvalnošću za milosrđe Božje, da kršćanstvo jest zakon - ali nakon njega slijede samo iznimke.

"BIOETIKA"

"Za sada je "bioetika" tek nacrt novog morala koji uzima u obzir posljednja razvojna dostignuća znanosti što pred univerzalnu savjest postavljaju potpuno nove probleme. Razumljivo je da se manje radi o tome da se odrede granice istraživanju, što bi bilo nedopustivo i uostalom bez učinka, nego se više radi o tome da se utanače neki principi o

korištenju znanstvenih otkrića koja su uvijek korisna, iako nisu uvijek bezopasna. I tako, više nego o moralu, koji se oslanja na zabranu, obvezu ili odobrenje, bolje bi bilo govoriti o jednoj mudrosti čiju bi izgradnju vjerske predrasude mogle samo sputavati. Jer silno pritjecanje otkrića biologije i moderne medicine stvara svaki dan nove odgovore za koje religija nema sredstava da ih pruži, jer se njen moral velikim dijelom osniva na poslušnosti "prirodnom zakonu" koji znanost bez prestanka ispravlja i poboljšava."

*** MEĐUTIM - nije baš vidljivo kako bi se mogao izgraditi neki novi moral ili neka nova mudrost o znanosti života, osobito ljudskog života, ako prethodno nemamo određeno shvaćanje o čovjeku; a to nam, bar za sada, jedino religija predlaže.

*** Moći spoznanja danas su više proširene od samog spoznanja. Tako, mi možemo utjecati na život, dok je taj još u stanju obećanja, ali ne znamo što je to život, je li to otajstvo za porugu ili milosni dar zvijezda koje bi nekad kao rasule sjeme po zemlji, što je prema modi posljednja teorija; mi možemo braniti neko biće do smrti, ali ne znamo pravo što je to smrt, koju možemo samo na neki način "ustanoviti", a to se tijekom vremena mnogo mijenjalo. Kažu da je nekad trebalo zagristi u nožni palac onoga čiju je smrt trebalo ustanoviti, kako bi se utvrdila njegova konačna ravnodušnost prema nevoljama ovoga svijeta. Kasnije su ljudi prešli na dokaz pomoću zrcala koje je trebalo pokazivati zamagljenost od eventualnog daha; poslije se uzimalo u obzir zaustavljanje rada srca, a to je bio

vrlo neizvjestan dokaz, bez mogućnosti kontrole na moderan način. Konačno, već od nekog vremena ravan encefalogram vrijedi kao dokaz smrti, ali se ne može posve točno reći u kojem je času nestao onaj princip jedinstva koji je sačinjavao koheziju osobe; mi znademo pretvoriti materiju u energiju, uz rizik da prigodice pretvorimo dvije stotine tisuća ljudskih bića u svjetlost i toplinu - ali ne znamo što je to materija; naša otkrića ne prate upute za upotrebu, i svakim se danom povećava razilaženje između onoga što nam naše znanje dopušta činiti i onoga što nam dopušta razumjeti: za nas čovjek ostaje tajna, otajstvo, i to od njegova početka, koji kao da podliježe nekoj magiji, pa sve do svršetka koji uvijek ima izgled neke anomalije.

U takvim uvjetima, nova etika, bez ikakvog temelja da ustanovi jedan sud, ne može proglasiti principe, može samo davati preporuke. Konačno, u stvari sve ovisi o individualnim savjestima i o ideji koju svaka između njih ima o ljudskom životu, što je donekle utješno za budućnost istraživanja, ali ipak malo manje za našu budućnost.

"GENETSKI INŽENJERING"

"U ovom izrazu se etimološki javlja neki odjek latinske riječi "genius", što je božanstvo za koje su Rimljani vjerovali da prisustvuje kod rođenja. Činjenica je da će i "genetski inženjering" na elemente, koji određuju ljudsko biće, uskoro imati utjecaj koji se može uspoređivati s onim što su ga stari pripisivali svojim božanstvima. Proročanstvo zmije u raju

zemaljskom nije bilo onoliko lažno koliko je to tvrdila tradicija: mi smo jeli od ploda sa drveta spoznanja, i uskoro ćemo biti moćni "bogovi", slično kao što nam je obećala lukava životinja, jer ćemo moći utjecati na one značajke pojedinca koje se mogu nasljeđivati. Bit ćemo u stanju otkriti, tako reći u jajetu, uzrok nasljednih bolesti, moći ćemo, dakle, jednog ili drugog dana njih nadvladati, na primjer zamjenom jednog defektnog gena drugim bolje kvalitete; moći ćemo ljudsko biće na sličan način već u početku poboljšati, što će mu usavršiti organizam; pa ako se to i neće dogoditi sutra, dogodit će se prekosutra, ne sumnjajmo o tome, istraživanja se odvijaju u tom smjeru, a istraživanja na kraju uvijek pronalaze rješenja. Dakako, bit će i neuspjeha, ali uz tu cijenu dolazi se do napretka."

*** MEĐUTIM - nije opasnost u tome da genetski inženjering ne uspije, nego, naprotiv, u tome da uspije.

*** Vi, mladi ljudi na završetku studija, znajte da nijednu generaciju prije vas nije sudbina postavila pred odgovornosti koje se mogu usporediti s onima koje vas očekuju.

Generacija, kojoj sam pripadam, bila je više no jednom pozvana da ispuni svoje obveze u povijesti. Ona je za slobodu trebala staviti na kocku svoju slobodu, a i svoj život, kako bi vama bilo vrijedno proživjeti vaš život.

Međutim, moralni je izbor bio lagan, a samo djelovanje ne toliko. Uostalom, tiranije, pobune i ratovi nisu ništa novo na zemlji, dok se vaša generacija, dragi mladi, nalazi uoči dana

kad će biti stavljena u situaciju, kakve ranije nije bilo. Nećete se trebati boriti za istinu, kao Solženjicin i ruski disidenti, za slobodu, poput europskih pokreta otpora ili kineskih studenata, za pravdu u ime siromašnih i potlačenih; nećete trebati samo braniti dostojanstvo ljudskog bića, morat ćete se izjasniti o samoj njegovoj biti, o onom po čemu se razlikuje od životinje, o pravu što ga ima ili koje nema, da se na njega utječe već od začeća, pa i još prije, manipulacijom s reproduktivnim stanicama.

I nemojte mi reći da ulazim u apokaliptičnu stravu ili da plovim u znanstvenu fantastiku. Najprije treba da se ispituje znanost; ona osjeća potrebu da se nekim moralom ograde silne moći koje malo pomalo znanost stječe nad vrstom, ali komiteti za etiku uspijevaju samo predložiti nekoliko zabrana o presađivanju organa, o lokaciji embrija u materinskom krilu ili o industrijskoj upotrebi embrija. A u ostalome - što to oni mogu učiniti? Oni ne bi mogli ni pokušati - uostalom, sve bi bilo uza-ludno - ograničiti istraživanje, a da ne budu optuženi kako sputavaju napredak medicine, a oni znaju da će taj isti napredak poslužiti kao izgovor mnoštvu manipulatora koji će se dati na najluđe eksperimente. Pa nije li šef jedne znamenite ekipe istraživača nedugo predložio da bi do rođenja djecu nosila majmunica makaki, kako bi naravna majka bila oslobođena od robovanja trudnoći? Nije li jedan nobelovac među francuskim liječnicima nedavno zaklinjao svoje sudrugove u zainteresiranim disciplinama neka ništa ne poduzimaju na području prenošenja genetske baštine - ali bez odaziva, tek je u jednim novinama o tome bilo napisano desetak redaka? Ograničavanje eksperimenata ovisit će jedino o savjesti istraživača, i o ideji koju ta savjest ima o ljudskom biću, što je jedno od veoma prijepornih pitanja. Zakon će praktično biti nemoćan, ako uopće bude donesen;

uostalom, neće on posvuda biti isti.

Vjerujte mi, bit će izveden svaki mogući pokus, makar proizveo i nakaze. Da se o tom uvjerimo, dovoljno je prisjetiti se slavnog Rutherforda: kad je odlučio da atomske čestice ubaci u sudar jedne protiv drugih, obavijestio je znanstvenike s kojima se dopisivao - o satu kad će izvesti taj pokus, do tada nečuven i s nepredvidivim učincima. Vi ćete se morati pitati o ljudskoj naravi, i ako niste zaboravili naučavanje svojih Crkava, znat ćete da jedina ispravna definicija koja je o njoj ikada dana - jest ona iz Pisma i Objave, ona koja je na početku naše civilizacije i poštivanja dostojanstva čovjeka, uz koje diljem stoljeća barem u riječima pristajemo. Svaka druga definicija snizuje ljudsku osobu. Bio čovjek "razumna životinja", ili "politička životinja" ili prema ironičnom izrazu grčkog pisca "dvonožac bez perja" - uvijek je to životinja, pa ako je tako, ništa se više ne protivi da postane i laboratorijska životinja.

To što dolazi od Boga - čovjeku daje nešto sveto, a to nestaje ako mu se pridaje neko drugo porijeklo; čovjek je očuvao otisak svog Stvoritelja, pa ako taj nije uvijek bio dovoljan da ga zaštiti, koji bi drugi biljeg spriječio da ga se smatra kao neku nakupinu molekula, što se može mijenjati po volji manipulatora koji će se smatrati majstorima što će pridonijeti njegovu razvoju i koji su, uostalom, već izmislili izraz "evolutičan" da naznače tu novu tehničku znanost za dirigiranu evoluciju. Nismo li već dotle stigli? Još ne, ali onamo se krećemo, i to čvrstim korakom. Već smo od nekog vre-mena, i neopazice, prešli granicu "Najboljeg svijeta" Aldousa Huxleya. Ako ga niste čitali, pročitajte ga, pa ćete vidjeti zašto možemo reći, bez ikakva paradoksa, da bi uspjeh "genetskog

inženjeringa" bio gori nego njegovi neuspjesi: po njemu bi na-stao "savršeni" čovjek, to znači dovršen, zadovoljan što je takav, bez onih njegovih slaboća i pogrešaka koje mu održavaju savjest u stanju budnosti i koje ga otvaraju apsolutnom; to bi bilo biće za koje bi se danas reklo da je "funkcionalno", točno prilagođeno svojoj sredini, podešeno za mirno uživanje svojih fizičkih sposobnosti i koje si neće postavljati više pitanja nego hormonsko pile.

Odnos prema Bogu prijeko je potreban ne samo da se o čovjeku dadne definicija koja ga ne snizuje, i koja njegovu osobu čini nepovredivom. Već ga sada smrzavaju u embrionalnom stanju, ubijaju ga, i to odobrenjem zakona; već se događa da mu se daju dvije majke, jedna koja ga začne, druga koja ga nosi, a ne osvrću se na ono što se u posljednje vrijeme govori o tajanstvenom dijalogu između majke i djeteta u materinskom krilu; već su pokušali jednoj bebi presaditi srce pavijana, i dijete je nakon toga umrlo. Prešutno je utanačeno da će se pokušati s nekom drugom životinjom; već se ucjepljuju ljudske stanice miševima; bez sumnje će se eksperiment smatrati uvjerljivim kad miševi odu da se upišu u društvo za zaštitu životinja; ako smo mi samo gomila molekula što je određena da se jednog dana raspadne, zašto bi bilo zabranjeno da joj se mijenja oblik i sastav?

Jedino Bog nas može spasiti od nas samih. Nikada to neće biti potrebnije. Kad Bog ne bi postojao, sad bi bio čas da ga se izmisli. Ali On postoji, i sad je čas da se toga sjetimo.

"SIDA"

"Dugo se vjerovalo da ova smrtonosna bolest napada samo "rizične grupe" (homoseksualce, drogirane zaražene iglom), ili bolesnike slučajno zaražene transfuzijom krvi.

Sada je poznato da nisu pošteđeni ni heteroseksualci, to jest osobe koje se prije smatralo "normalnima": prema tome, takozvani "naravni moral" nikoga ne čuva od tog oboljenja, i dok se čeka na cjepivo koje će ukloniti opasnost, jedina sredstva da se ograniče nevolje jesu zaštitna sredstva koja se već neko vrijeme propagiraju."

*** MEĐUTIM - ovaj je predmet krajnje ozbiljan, te bismo voljeli saznati istinu bez okolišanja i izostavljanja.

*** Nažalost, slučaj nije takav.

Veoma je dobro poznato, na primjer to koji postupci pogoduju prenošenju bolesti, ali o tome se ništa ne govori.

Hoće da se homoseksualnost smatra normalnom stvari, ali se upada u protuslovlje čim se progovori o "rizičnim grupama". Odakle dolazi taj "rizik", ta opasnost kad netko pripada toj "grupi". Ni o tome ne kažu ništa.

Isto nam tako ne kažu, ako su preventivna zaštitna sredstva djelotvorna, ona na ovom području nisu djelotvornija nego na području kontracepcije, na primjer; tako oni koji hvale njihovu uporabu, a da svojem savjetu ne daju upozorenje na oprez, oni preuzimaju na sebe veliku odgovornost. Oni kažu da neće

biti sukrivci time što nisu pomogli osobi u opasnosti, a izlažu opasnosti one koji ih slušaju; jer oni samo ohrabruju one koji žele "mnoga iskustva", svakako uz još veću opasnost.

Tvrdi se da su heteroseksualci jednako izloženi kao i drugi; ali kod toga zaboravljaju određeno reći, prvo, da je broj bolesnika kod njih veoma malen; drugo, da su, općenito uzevši, pogođeni stoga što su bili u direktnom ili indirektnom kontaktu s nekom "rizičnom grupom"; treće, zaboravljaju među njima brojiti one koji su slučajno zaraženi transfuzijom krvi, a kod toga ima mnogo zaborava i propusta. Ali ti zaboravi i propusti nisu uvijek bezazleni, te neki osobito nastoje dokazati da moral ne služi ničemu.

Ali oni dobro znaju da je protiv te strašne bolesti najsigurnija zaštita vjernost u prirodnoj ljubavi između muškarca i žene.

"SLOBODA"

"Mi smo pod utjecajem svog naslijeđa, svoje sredine, odgoja što smo ga primili; nas pokreću strasti i porivi mračna porijekla, na nas djeluje nesvjesno, podsvjesno, dapače za neke psihologe i ono nadsvjesno, te našoj svijesti preostaje tek vrlo sužen prostor za odlučivanje; povijest, društvo, spo-razumi, oni koji nama upravljaju ili nas zapošljavaju, vrše na nas odlučan pritisak; veoma rijetko imamo mogućnost učiniti ono što hoćemo; naše fizičke i umne granice na neznatno svode našu moć prosuđivanja i izražavanja, a ta je osim toga suzdržana sve brojnijim i prinudnijim zakonima; svoju vjeru obično prihvaćamo od svoje okoline, koja ju je i sama primila nasljeđivanjem, a naše ideje, koje su najčešće tek odraz

raširenih misli naše epohe, još su osim toga pod utjecajem medija; kad bi bilo moguće analizirati duboke razloge naših odluka, moglo bi se opaziti da nema niti jedne koja nije rezultat nagona, prohtjeva, bojazni ili nutarnjih gibanja kojima nismo gospodari; gdje je naša sloboda?"

*** MEĐUTIM - sve pritiske koje smo upravo nanizali pokazuju da naša sloboda postoji, jer se ona zbog njih žali.

*** Opravdano se sloboda razlikuje od sloboda. Ove, definirane Deklaracijom o pravima čovjeka, bile su zanijekane, povrijeđene, ismijane pomalo posvuda prije no što se dogodilo da ih mladi cijelog svijeta danas zahtijevaju kao obvezu, što bi im trebalo jamčiti sigurnu budućnost. Međutim, te slobode ovdje nisu u pitanju, nego "sloboda" - to jest moć koju posjeduje ili ne posjeduje ljudsko biće da djeluje, a da mu nije unaprijed određeno činiti ono što čini.

Takva sloboda postoji. Ona se ne sastoji u tome da čovjek čini što mu se prohtije, nego i ono što mu se neće, i to iz mudrosti, iz poštovanja prema drugome, i često iz ljubavi, koja je prvi princip svega što jest, što je bilo ili što će biti. Ona nadvisuje sve težnje, sklonosti, vlastiti interes, egoizam, ona pobjeđuje sve što može "uvjetovati" ljudsko biće i ona blista divnim sjajem u odricanju od samoga sebe u korist drugoga, ili drugih. Njoj je geslo darivanje sebe, a znamenje joj je Kristov križ. U tom smislu ona je borba. Sloboda je prikriveno ime za ljubav.

"TREBA LI KRSTITI MALU DJECU?"

"Čini se da je razboritije čekati da djeca dostignu dob kad mogu birati vjeru uz potpuno poznavanje sadržaja i kad mogu sama odgovarati na postavljena pitanja, a ne preko kuma ili kume. Čemu malo dijete pitati da li vjeruje u Boga, kad još ne zna govoriti? Kojim mu se pravom nameće vjera koju još ne može razumjeti i koju će možda odbaciti kad bude moglo više razumjeti? I još nešto: za poznavanje kršćanskih istina treba barem onoliko vremena kao za sticanje elementarnog znanja iz matematike, i kako da dijete pristane uz ono što točno ne poznaje. Dob zakonske zrelosti bez sumnje je najpogodnije da se predloži krštenje, uz uvjet, razumljivo, da je dotični primio odgovarajuću formaciju uz zajedničko nastojanje roditelja i nastavnika. Uostalom, prvi su se kršćani krstili vrlo kasno, neki su čak čekali posljednji trenutak da zatraže taj sakramenat."

*** MEĐUTIM - Bog kaže u osobi Isusa Krista: "Pustite malene k meni".

*** Reći ćete da su u ovdje navedenoj zgodi iz Evanđelja djeca sama od sebe došla Kristu, a ne pod vodstvom kuma ili kume, i to kao da podržava gore navedeni prigovor, ali je malo vjerojatno da su ta djeca bila poučena o kršćanskim istinama, a sam je Krist vrlo dobro znao da ih je privukla njegova osoba,

više nego njegova nauka.

Crkva nije stranka koja bi trebala pribavljati pristaše za Božju politiku. Pravi red stvari posve je drugačiji. Sam Bog djecu povjerava Crkvi i obvezuje ju da ih odgaja u ljubavi prema njegovoj osobi i poštovanju prema njegovim zapovijedima. Tu uzrast malo znači. Malo dijete pred presvetim Sakramentom nije više zbunjeno negoli odrasla osoba. Tko zna, možda je ono čak manje zbunjeno. Što se tiče razloga prema kojem djetetu ne bi trebalo nametati vjeru o kojoj ono nije u stanju raspravljati, taj je bez vrijednosti. Djetetu se daje mlijeko prije nego dođe u dob da može izabrati viski; dijete uči materinski jezik prije nego što bi moglo izabrati neki drugi jezik.

Konačno, sa osamnaest godina ili sa dvadeset godina, mladi se općenito zanimaju za posve druge stvari a ne za vjeru, a "potpuno poznavanje stvari" što bi trebalo biti uvjet za krštenje - to je zahtjev kojem je nemoguće udovoljiti: nitko nema "potpuno poznavanje kršćanstva" - osim njegova osnivača.

"JE LI SPOZNAJA ZLO?"

"Religija je uvijek sumnjičila spoznaju, što se može uočiti iz opisa u Knjizi postanka (o čemu će kasnije biti govora), i gdje se vidi da je Adamu i Evi bilo zabranjeno dotaknuti "stablo spoznaje dobra i zla". Postupak prema učenim humanistima za vrijeme Renesanse očituje tu osnovnu odbojnost. Pascal, taj znanstveni duh, govorio je svojim suvremenicima koji su tražili vjeru: »Ne budite glupi.« On je dobro uvidio da je

nemoguće izmiriti znanje i vjeru."

*** MEĐUTIM - prva, najviša i najljepša među svim spoznajama jest spoznaja Boga.

*** Biblija zapravo govori o "spoznaji dobra i zla", a to bi nas, prema zmiji napasnici, trebalo učiniti sličnim "bogovima". Manje je riječ o nekoj spoznaji nego o moći, i to onoj koja suvereno određuje što je apsolutno dobro i zlo. Vjerovati za sebe da smo u stanju to određivati jest pogubna obmana; što se toga tiče povijest ideologija ne ostavlja nikakve sumnje: one nisu proizvele "bogove" nego robove koji podnose sve moguće muke ovog svijeta da se oslobode svojih okova i to upravo pomoću vjere.

Prepirke između humanizma i ljudi Crkve nastajale su zbog težnje ovih posljednjih da zavladaju na svim djelatnostima uma, pa i onima za koje nisu bili mjerodavni. Oni su se toliko odvratili od te zablude da se neki među svećenicima više ne usuđuju izjasniti niti o svom vlastitom području. Religija nije nikad bila neprijateljski raspoložena prema spoznaji. Vjera jednostavno traži od spoznanja da se ne ograničuje samo na sjetilne činjenice.

Što se tiče Pascalova savjeta - on se odnosio na ljude koji nisu osjećali potrebe da ga poslušaju kako bi ostvarivali njegov savjet.

Gomile lješina i rijeke suza svjedoče da je čovjek sam po

sebi nesposoban određivati što je dobro i zlo. Biblija mu to iz dubina dugih razdoblja dovikuje, uz mnoge dokaze, ali čovjek je ne sluša, ili ne mari za njene opomene: "lijepe priče, kaže, pobožno maštanje", pa se okreće svojim snovima i svojim pokoljima.

"ISTOČNI GRIJEH" (1)

"Ova židovsko-kršćanska nauka koja hoće zlo i nered u svijetu protumačiti prvim grijehom što se pripisuje Adamu i Evi, počinjenim u nekom tajanstvnom mjestu, nazvanu "raj zemaljski" - protuslovi teoriji Evolucije, koja je sad već znanstveno utvrđena. I doista, Evolucija zahtijeva težak i neodoljiv prijelaz od jednostavnog do složenog, a to otklanja ideju o nekom padu, jer ga je nemoguće uklopiti u taj proces koji je otvoren sve povoljnijem napretku i trajnom uspjehu neke vrste prema sve bogatijim oblicima života. Nauka o istočnom grijehu jest pokušaj metafizičkog tumačenja nesreće ljudi, čemu se protivi promatranje prirode."

*** MEĐUTIM - nije jasno u čemu bi mogla biti korist ako se jedna dogma zamijeni drugom.

*** Ako se evolucija svodi na banalnu, utvrđenu činjenicu da u svijetu ima promjena, pa čak i preobrazbi, kao na primjer punoglavca u žabu, ili gusjenice u leptira, nitko neće ni

pomisliti da zaniječe tu očevidnu činjenicu. Ali ako se ide za tim da se od "Evolucije" stvori neka vrsta temeljne metafizike svemira, onda se s pravom pitamo ne smatraju li nas još i zaostalijima nego što bi to dopustili zamišljati naši vjerski osjećaji.

Ne postoji jedan, nego više evolucionizama, i oni nisu slični. Lamarckov transformizam nije Darwinov evolucionizam, kojega je dotjerao neo-darwinizam, ali svi evolucionizmi što se postaviše kao znanstvene teorije imaju jednu zajedničku točku: svi oni prirodi pridaju bitnu sposobnost da ide od jednostavnoga prema složenome, što joj opet dopušta da bez cilja i razloga proizvodi sve složenije organizme; tu sposobnost težnje prema sve složenijem igrala bi u prirodi istu ulogu kao u snu Moliereova vrlina uspavljivanja. U znanstvenom evolucionizmu postoji neka komična neiskorište-na snaga, upravo prikladna da razvedri jednostavna srca. To je "bajka za odrasle", govorio je Jean Rostand, koji je i sam bio evolucionist, jer nešto bolje nije našao, i jer je bio uvjeren da najoštroumnija pitanja ljudskog duha nikad neće dobiti odgovora. Treba vjerovati da odrasle osobe nisu zahtjevnije od djece s obzirom na bajke, jer su te osobe mogle, ne trepnuvši okom, slušati što kaže Jacques Monod: "Budući da su preci konja odlučili živjeti u ravnici, pa da brže pobjegnu kad se približi grabežljivac... stoga njihova moderna vrsta danas hoda samo na jednom prstu". (Tako navodi M. Remy Chauvin u svojoj posljednjoj knjizi "Bog mrava, Bog zvijezda"). Ako to sada sa svom strogošću točno primijenimo na slijed dugih razdoblja, nastaje pitanje zašto nisu sve vrste odlučile galopirati samo na jednom prstu.

Zaustavimo se još malo kod konja i on će se sam i potkivati;

neka zajednička oklada još malo potraje, i on će si promijeniti dva ili tri svoja kralješka u džokeja. Izvrsna je i bajka o evoluciji ribe koja je odlučila da ode malo na zrak: izišavši iz vode, počela je otvrdnjivati svoje trbušne peraje kako bi se mogla bolje kretati po obali. Nije poznato zašto nije svoju leđnu peraju razvila u suncobran da joj na plaži bude ugodnije za vrijeme milijuna godina kad više nije pripadala svojoj iskonskoj vrsti, a još nije pripala novoj.

Da je priroda primijenila teoriju evolucionista, ona nikad ne bi imala dovoljno vremena da zbog jednostavne igre slučaja i potrebe - postigne svoje ciljeve, koji su joj, uostalom, bili nepoznati. Ali priroda nije evolucionistička, ona više voli preobrazbe, ona promijeni punoglavca u žabu za petnaest dana. Ne treba vam ni reći da ona ide posve svojim putem.

Odugovlačenja s isporukom vrsta još su duža u astrofizici, gdje traju na milijarde godina. "U početku bijaše Riječ", kaže Evanđelje. A astrofizika kaže: "U početku bijaše juha". Silno širenje energije poslije "Velikog Praska", o kojem smo već go-vorili, kažu, da je proizvelo juhu od čestica na temelju principa pretvaranja energije u materiju. To rađanje materijalnog svemira dogodilo se, navodno, u neizmjerno kratkom vremenu, i to pred deset, petnaest ili dvadeset milijardi godina. Slijedio je mnogo složeniji nastavak. Originalne čestice, prema simpatiji ili obostranom povjerenju, bez poticaja i upravljanja izvana, počele su se navodno združivati, između sebe slagati tako da su se oblikovali atomi od "kvarka", molekule od atoma, i dalje sve složenije i različitije tvorbe dok nakon milijardu godina i izdržanih napora - nisu uspjeli proizvesti profesora astrofizike s naočalama i brkovima. To je čudo u čistom stanju. Nauka o stvaranju zahtijevala je od Boga samo jedno čudo, a

teorija o samostvaranju svijeta zahtijeva po jedno čudo svake mikrosekunde.

U takvoj povijesti koja čovjeka smatra praunukom puža ili crva, koji su sami proizišli iz duga združivanja domišljatih i upornih čestica, svakako da nema mjesta ni za neki "pad", ali ni za neki "raj zemaljski".

Ali židovsko-kršćanska dogma o stvaranju i istočnom grijehu ipak ima neku prednost pred stalnom magijom znanstvenjačke dogme: ona je mnogo razumnija.

"ISTOČNI GRIJEH" (2)

"Već je rečeno da je "istočni grijeh" poučna priča, a ne povijesni događaj. Na kori zemaljske kugle nije otkriven nikakav trag nekog izgubljenog raja; naprotiv, ima ih mnogo u istočnjačkim mitologijama. Nemoguće je vjerovati u Adama i Evu kad se zna da čovjek potječe od majmuna, ili da se od njega razvijao, da njegov uspon nije dovršen: za dva ili tri milijuna godina antropolozi će naše ostatke promatrati s raznježenom dobrohotnošću kao što sada promatraju ostatke Lucy, rekonstruirane male ženice čija se potresna slika nalazi na prvoj stranici našeg obiteljskog albuma.

S druge strane, ideja o iskonskom grijehu, koji je navodno istovremeno iskvario čovjeka i cijelu zemlju, i čije su se strašne posljedice nastavljale kroz mnoga razdoblja, kroz nebrojene naraštaje nevinih - protivi se pravednosti i učenju

Crkava o milosrđu Božjem. U toj hipotezi o istočnom grijehu nije shvatljivo ni to da taj Bog o kojem stalno pjevate kako je divno blag - ipak sve do Kalvarije utjeruje naknadu za moralni dug čovječanstva prema njemu.

Ukratko, sa svakog stajališta učenje o istočnom grijehu je besmisleno i bez muke se može razumjeti zašto ju je moderna teologija prestala dalje razvijati."

*** MEĐUTIM - ili razum polazi od onoga što je upravo nazvano besmislom, ili se kreće prema besmislu. Ili on pristaje uz objavu, sadržanu u Knjizi postanka, pa povijest poprima neki smisao, ili on odbija to polazište, pa nakon što je lutao dulje ili kraće vrijeme, sudara se s besmislom jednog svijeta bez uzroka, bez svrhe, koji se razvija bez motiva, igrom slučaja i ispravljajući sam sebe naslijepo, gluh za neprekidna jadanja nevinosti i predan noći. "Besmisao" istočnog grijeha otvara beskrajnu nadu, dok je besmisao slučajnosti i nužnosti, ili svakog drugog pokušaja razjašnjenja svijeta koje odbacuje Boga - totalan, definitivan, bez lijeka. Taj besmisao ostavlja ljudsku svijest samoj sebi i smrti.

*** Budući da mi nadahnuti značaj Biblije ne dopušta izbor, smatram da mi Bog u Knjizi postanka daje svoju verziju činjenica: kako da je ne primim? Uostalom, odmah opažam da ona sadrži apsolutno sve što je važno znati o stanju čovjeka, i to govorom koji je obzirno prilagođen mojoj slaboći. Kad mi Bog kaže "Adam i Eva", i ja mislim "Adam i Eva", jer vjera se sastoji u tome da naučim misliti kao Bog. Možda su za njega

uvijek postojali samo "Adam i Eva", ponavljani u osamdeset milijardi primjeraka nakon početka vremena, što je malo u usporedbi s brojem zvijezda. Ne vidim razloga zašto bih u tu povijest uvodio majmuna; međutim, usput napominjem, da formula "čovjek potječe od majmuna" iz devetnaestog stoljeća, dolazi od biologa Haeckela, a nju danas prosuđuju zlosretnom i neprimjerenom, premda je još kao dogmu visoko cijeni dosta ljudi, koji u njoj vide dvostruku korist: time hoće da se oslo-bode božanskoga i uživaju neko zadovoljstvo u tome da budu "self made man", čovjek koji je "počeo od ničega".

Ali, možda je dobro navesti neke odlomke iz te neusporedive knjige. Knjiga postanka 1:26: "Zatim reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi "slična";1:27, "I stvori Bog čovjeka na svoju sliku, na sliku Božju ga stvori, muško i žensko stvori ih."

Ovih se nekoliko redaka divno podudara sa židovskim duhom osporavanja, a možda su mu i izvor: Židovi u čovjeku vide sliku Boga, dok su poganski narodi imali bogove prema slici čovjeka ili neke životinje, više ili manje mekane poput svile. Za sada ćemo ih navesti pet:

- Paradoksalno je da je religija koja je imala najuporniju nauku o nedostižnoj veličini Boga, te se čak bojala izgovoriti njegovo ime, jedina vjerovala u "sličnost" između čovjeka i njegova stvoritelja. Nijedan se ljudski duh ne bi usudio izreći sličnu tvrdnju, pa je dopušteno i čak utemeljeno smatrati je objavom.

- Ovaj odlomak iz Knjige postanka treba povezati s evanđeoskom zgodom o davanju poreza caru: neke zlobne osobe pitaju Krista da li Židovi trebaju plaćati porez. Odgovori

li on "da" ili "ne", izazvat će ili prezir javnog mišljenja ili srdžbu okupatora. Ali on traži neka mu pokažu porezni novac, pita čija je slika na tom novcu, pa kad mu odgovore da je "careva", onda izgovara onu znamenitu presudu: "Dajte caru carevo, a Božje Bogu".

Kad smo, dakle, stvoreni "na sliku Božju", na neki način kao njegova slika, treba da se potpuno uzvratimo Bogu. Nepriznavanje te obveze, uostalom divne, nalazi se na začetku većine naših zala. Mi uzvraćamo Bogu što je manje moguće, a svoju osobu postavljamo za cara.

- Odatle slijedi, ako smo slika, da je naš "original" u Bogu. U njemu, u njemu jedinome, jednog ćemo dana naći svoj identitet: to će biti "novo ime", o kojem govori Otkrivenje. Ono će biti svjetlost i potpuno će nas odrediti u našoj nezamjenjivoj osebujnosti. Beskorisno se tražiti drugdje. Nitko, osim Boga, nikad nam neće moći reći tko smo.

- Iz toga što smo stvoreni na "sliku Božju, Bogu slični", jednako slijedi da u nama postoji težnja prema neizmjernom, a nju neće nikad ništa moći zadovoljiti, pa i kad bi nas obasula cijela zemlja i masa zvijezda. Ta težnja jest ono što mi nazivamo "duh", a on nema drugog sugovornika osim Boga, i taj duh ne može drugo doli nijekati sve što nije Bog.

Sva drama našeg stanja u potpunosti je sadržana u ovim kratkim recima Knjige postanka; oni nas uče da smo stvoreni na sliku svog Stvoritelja, koji nas je izvukao iz prašine. Ti reci nam tumače i onu našu želju da premašimo same sebe, kao i njen silan napor da ukloni gomilu prašine od koje smo sazdani; tumače nam i nutarnju podvojenost, što je svaki dan proživljavamo: podvojenost između naših poleta i padova;

tumače nam onu nevidljivu svjetlost što nas privlači i isto tako glinu koja nas zadržava; onu trajnu rastrganost koja nas potresa između apsolutnoga u koje ne možemo prestati vjerovati, i one prosječnosti s kojom se teško možemo pomiriti, a koju tješimo neznatnim kulturnim ostvarenjima; tumače također borbu koja se bez prestanka vodi između bivstva i ni-štavila, između nade i očaja, koji pokušavamo ukloniti pomoću mirotvornih kompromisa što opet sve dovode u pitanje; protuslovlja najčešće pred našim očima produbljuju obeshrabrujući jaz između radosti što nam je obećana i patnje što je prisutna.

- Biti na "sliku Božju" očito se ne svodi na suobličenje pa ni na inteligenciju ili volju. Čini se čak da nije niti u svezi s ovom ili onom sposobnošću koja slijedi iz našeg fiziološkog ustrojstva, a nalazi se i u životinja, svakako u znatno nižem stupnju, ali već zamjetljivo. Treba je tražiti dalje, kao značajku koju ne možemo nigdje drugdje susresti doli samo u ljudskom biću, a ta značajka, jedinstvena u prirodi, jest ona začudna, divna težnja za ljubavlju koja nas osposobljuje da ljubimo nesebično, ljubavlju koju ne određuje niti krv niti nagon, niti bilo kakva želja za posjedovanjem, ljubav od same sebe odijeljena, koja se obogaćuje svime što daje, koja ne živi za sebe, nego za drugoga i omogućuje mu život. Evo - tu je slika, tu je sličnost s Bogom, ljubav bez granica i pridržaja, što se vječno obnavlja vlastitim svojim izlijevanjem, darivanjem.

Skoro se samo po sebi razumije da ta sličnost uključuje slobodu, jer što bi bila neka nužna ljubav nego ropstvo? Sloboda nije kao neka vrednota pridodana našem moralnom ustrojstvu, jer bi ta hipoteza vodila u metafizički tjesnac "slobodnog odabira", koje je zadalo mnogo briga filozofima,

dok je filozofa još bilo, i koji se nisu hranili tek otpacima rječnika. Sloboda je za ljubav, od koje je neodjeljiva, isto što su note za glazbu. Njeno prvo poznato očitovanje jest "istočni grijeh"; nauk o njemu nesretno su napustili kršćanski mislioci koji smatraju, ne znam zašto, da trebaju prigrliti ideje ovog stoljeća tek što se to isto stoljeće od njih razdruži. Kažu nam da je "istočni grijeh" usporedba, mit, duhovna priča. Malo nas se to tiče. Na svaki način, sve dolazi od duha, uključivši i materiju, i kršćani bi to trebali znati jer u Vjerovanju pjevaju da vjeruju u "Duha Svetoga, Gospodina i životvorca". Nadalje, izvješće Knjige postanka je za nas najizvrsniji sažetak slikovitih istina što se mogu susresti u Bibliji sve do Evanđelja i mi ga, sa zahvalnošću, preuzimamo onakva kakva nam ga Bog pruža.

Budući da je nauk o istočnom grijehu pao u zaborav suvremene religiozne svijesti, zajedno s grijehom uopće, te nas na svoje postojanje podsjeća sve slabijim glasom, možda je dobro ocrtati sažetu povijest onog kobnog trenutka. Recimo odmah da smo savršeno ravnodušni prema književnoj vrsti opisa, te da se nimalo ne uznemirujemo zbog njegova simboličnog, alegoričnog, povijesnog ili bajkovitog značenja, kao i zbog vremena kad je napisan, na kojoj podlozi - da li u vosku, na papirusu ili jarećoj koži. Nas privlači božanska istina koju sadrži i koja se provlači kroz slike koje treba s pažnjom sačuvati od uništenja, ako nećemo da nam izmakne istina.

Dakle, Adam i Eva (oprostite mi ovu digresiju, ali ističem da hipotezu o početnom ljudskom paru znanstvenici više ne odbacuju), smješteni su u prekrasan vrt, za kojim neki među nama, u nekom zakutku svog nutarnjeg života, osjećaju neodređenu čežnju, dok drugi iste radosti prenose na bolji svijet koji namjeravaju izgraditi. Adam i Eva još su veoma

sveti, žive u nekom trajanju koje nije kao naše, jer je još veoma blisko vječnosti, žive, kako se u opisu dosta primjećuje, u nekom stanju čeznutljivosti ili iščekivanja, bez sumnje zbog odsutnosti dijaloga: prije grijeha govori samo Bog, Adam i Eva ne odgovaraju. Oni smiju jesti od plodova sa svih stabala u vrtu, osim s onog stabla "spoznanja dobra i zla". Jer Bog je rekao: "Ako budete s njega jeli, umrijet ćete". Nije to prijetnja, nego upozorenje. To stablo spoznaje jest prvo stablo slobode. Adam i Eva bili su slobodni da se "odreknu" iz ljubavi prema Bogu, i tada bi ovaj svijet bio jedan drugi svijet; bili su slobodni i da ne poslušaju, a to su i učinili na poticaj zmije, što je bio krivi potez prirode, pravi minus, iluzija blistava sjaja što bježi, a izražava se samo šuškavim siktanjem u srdžbi. Adam i Eva su po "spoznaji dobra i zla" stekli moralno samoodređenje koje je dovelo do odijeljenosti od Boga i podložilo ih naravnom redu stvari, i vremenu koje neće poštedjeti njihovu prašinu, te će od njih učiniti ono prolazno biće "čiji dani prolaze poput trave".

U tome je bio taj iskonski promašaj u kojem se dugo gledalo trostruki grijeh "požude, neposluha i oholosti". Oprostit ćete mi ako se ne složim s takvim okrivljivanjem. "Požuda" se poglavito odnosi na tjelesni užitak povezan sa sjedinjenjem bića, i teško je zamisliti Stvoritelja da osuđuje tijelo tek što je svoje stvorove pozvao neka rastu i neka se množe. Toliko je naglašavana ta "požuda" da je tijekom vremena konačno došlo do toga da se istočni grijeh izjednačio sa "grijehom tijela", i samo s njime. A "neposluh" jako podsjeća na vojnički život, doziva predodžbu o pritvoru, dok je riječ o neugasivoj muci što se proteže na sve posade dovijeka. A "oholost", čini mi se, ne izražava točno stanje duha tih krivaca, u kojima je, može se vjerovati, bilo više radoznalosti negoli uobraženosti; njihovo držanje nije bilo drzovito.

Nema sumnje da treba tražiti dalje: možda je onog dana ljudsko biće izabralo samo sebe, upotrijebilo je svoju slobodu protiv ljubavi, te je na neki način zanijekalo sliku Božju u sebi, a ona je, vidjeli smo, čisto raspoloženje za ljubav. Upravo je tada ljudski par izgubio svjetlost u koju ga je odjenula Božja prisutnost: "Vidjeli su, kaže Biblija, da su goli ", to jest svedeni na svoju glinu. Tako se rodila samosvijest, nekako ustaljena u svoje "ja" iz kojega nam je teško izaći i krenuti prema drugome, prema drugima, i Bogu; tako oni postaju ono što nazivamo "osobe" i upravo u tom času u tekstu počinje dijalog. Taj grijeh duha protiv duha prouzročio je povlačenje Boga i zatamnjenje njegove slike u nama.

Adam i Eva nisu uza sve to niti pokvareni niti iskvareni u svom biću. Ostali su bez neposredne Božje prisutnosti, izručeni drugotnim uzrocima jednog nedovršenog svemira, jer je istočni grijeh prekinuo božansko djelo: "Vidje Bog da je do-bro", kaže Knjiga postanka, ali ne kaže: "Vidje Bog da je savršeno", dovršeno, jer je Adam trebao ispuniti zemlju i podložiti je.

Ali - gle čuda božanskog genija! Iz same naše nesavršenosti rodit će se ljubav, koja ne bi postojala u povijesti jednog savršenog svijeta, predodređenog samo za dobro. Ljubav što je vlastita samo ljudskom biću i nikad se ne susreće u prirodi, ona prolazi kroz naše različitosti i nejednakosti, između onoga koji ima i onoga koji nema, između više i manje, između bolesnoga i zdravoga, sužnja i njegova posjetitelja, ona se rascvate u samilosti jednog pogleda, ona blista u srcima koja suosjećaju s mukama drugih, titra u sućuti, što je najdublja značajka ljubavi, ona se uzdiže iz grižnje savjesti, raspršuje sjene u radosti praštanja, pojavljuje se tajanstvena i savršeno čitka u smiješku svakog malog djeteta, koje kaže, kad još i ne

zna govoriti, da je u njemu želja da ljubi i da bude ljubljeno. Svijest o nedovršenosti održava ljudsko srce otvorenim prema beskrajnom, a nevolje koje mu zadaje nered svijeta ili njegova vlastita života sprečavaju ga da se ponovno zatvori. Upravo u tom smislu, ja vjerujem, da se može reći da je Bog iz zla, to jest grijeha, izvukao ovo veće dobro: sposobnost da se preporađamo po ljubavi. Ona je već od izgona iz vrta dozivala Isusa Krista, koji je, uzevši našu narav, jedini mogao Božjoj slici u nama vratiti bistrinu, a nas osposobiti za tu izmjenu identiteta između Boga i njegova stvorenja, što je svrha kršćanskog života.

Što se tiče dokaza za istočni grijeh - oni su suvišni. Dovoljno je ujutro, dok još nismo doručkovali, pogledati se u zrcalo da ustanovimo kako bez sumnje postoji nešto pogrešno u svijetu. Taj "istočni grijeh" mi počinjamo svaki put kad naš egoizam odbije ono što bi ga moglo stajati, pa i ono što ga uopće ne bi ništa stajalo: "istočni grijeh" mogao bi se zvati početni grijeh, jer je on u korijenu svih drugih. Ali Bog je Bog, i koliko god mi bili uporni da te Božje slike kvarimo, ja mislim, vjerujem, nadam se: Bog iz ljubavi prema svojoj ljepoti neće dopustiti da se ijedna od tih slika izgubi.

"ZAŠTO U SVIJETU IMA NEPRAVDE?"

"U svijetu ima nepravde, tlačenja, prisile i svih vrsta zala kojih ne bi bilo, da je Bog tako dobar kako vi kažete. Zar vaši propovjednici ne pozdravljaju rado Boga kao "gospodara povijesti"? Dakle, za naše nevolje on snosi odgovornost, jer ili

ih hoće ili ih dopušta?"

*** MEĐUTIM - nedolično je odgovornost za naše pogreške i zločine prenositi na Boga. Kad bi se on upleo kod svakog našeg čina, onda bi Karl Marx imao razloga optuživati religiju zbog "otuđenja", jer bismo bili nesposobni ne samo činiti zlo, nego i svojom vlastitom inicijativom činiti dobro: prestali bismo biti osobe, bili bismo samo kao neke molekule neizmjernog svemira i provodili bismo život poput nebeskih tjelesa koja međusobno nemaju druge veze osim preko zakona gravitacije. Ta manija da se život pojedinaca uredi tako da ni-kad nemaju izbora - svojstvena je samo diktatorima.

*** Kad bismo oživotvorili dvije zapovijedi Pisma: "Ljubi Boga, ljubi svog bližnjega kao sebe samoga", za koje je Krist rekao da sadržavaju sav zakcon i proroke, tada na svijetu ne bi bilo nepravdi ni nasilja.

A u vezi s izrazom "gospodar povijesti", smatram da ga treba odbaciti, i to zbog užasne dvosmislenosti njegova sadržaja, a i stoga što Boga u najmanju ruku pridružuje našim nedjelima. Ljudska povijest, ta "buka i bijes", kako kaže Shakespeare, ne uključuje Boga, naprotiv, ona ga odbacuje svim svojim jadnim silama otkako je vremena. Ako je istina da je Bog ušao u našu povijest po Isusu Kristu, on to svakako nije učinio da u njoj preuzme moć, nego, naprotiv, da se odrekne svoje moći te potraži, probudi, oživi i okupi vjeru koja je u nama nejasan, ali neprocjenjiv odgovor na njegovu darežljivost.

"ŠTO SLIJEDI POSLIJE SMRTI?"

"Čini se da ne slijedi ništa. Doista,kod mrtvaca se ne može opaziti nikakav nematerijalan element koji bi preživio i izbjegao proces raspadanja. Claude Bernard je rekao: "Pod mojim skalpelom nisam našao dušu." Nema je više ni u vjerskim govorima, pojam o duši toliko je neodređen te ne znamo kako je smjestiti u ljudskom biću. Jednako je tako napuštena srednjovjekovna predodžba o "nebu", gdje blažene duše kruže oko Boga, mašući lagano palmama i pjevajući hvalospjeve, što je tako jednolično zbivanje da se Descartes bojao da će mu dodijati. Uostalom, čini se da je u tome i sama Crkva nesigurna, jer s jedne strane poziva na nadu, a s druge strane na pokojnike zaziva milost "vječnog pokoja". Mi danas imamo mnogo razumniju religiju koja hoće svoje sile posvetiti nastojanju da na ovoj zemlji ostvari "bolji svijet" koji su ljudi nekoć očekivali u nebu."

*** MEĐUTIM - Krist je rekao: "Blago ožalošćenima, oni će se utješiti". Tko će ih utješiti - ako neće On, i kako bi se utješili bez onih koje su voljeli?

*** Prigovori se ne mogu održati.

- "Stoljeće ruku", rekao je Rimbaud o svom vremenu, i treba

ustanoviti da je znanost devetnaestog stoljeća imala osobito tešku ruku. Nematerijalan element po definiciji izmiče svakom dohvatu i skalpelu. Da je Claude Bernard našao dušu pod svojim skalpelom, on bi nanio težak udarac religiji.

- Descartes se zaista bojao da će se dosađivati promatrajući Boga "deset tisuća godina". Nikada mu nije na pamet pala jasna i određena misao da bi Bogu moglo još mnogo prije dosaditi motreći Descartesa. Naš veliki mjernik granica zdravog razuma nije ništa znao o kontemplaciji, koja nije podložna ni vremenu ni protežnosti, a ni uredskim odredbama o težinama i mjerama.

- Materijalisti vrlo rado našim precima pripisuju zablude koje oni nisu zastupali i koje je bilo lako pobiti. Tako se blagohotno podsmjehuju naivnosti starih koji su - po njima - vjerovali da je zemlja ravna poput stola, a ipak su stari dobro znali da je zemlja okrugla, a Aristotel joj je čak davao izbočen oblik kruške.

Isto se tako rugaju predodžbi o raju koji su slikari smjestili iznad oblaka, nad nebeski svod, za koji materijalisti, ta vrsta vrijedna sažaljenja, vjeruju da znaju kako u njemu nema nikakve prisutnosti. Ali nebo - to je duhovni Božji svemir. I ne samo da nebo postoji, nego nas ono okružuje, obuhvaća i prožima, kao što kroz nas - a da i ne znamo - prolaze mnoga zračenja, pa čak i čestice koje nam nisu manje neuhvatljive.

- Dakako, dužni smo raditi na izgradnji boljeg svijeta, a vrijedan uspjeh bila bi i izgradnja jednog manje lošeg svijeta. Ali bi bilo besmisleno naše nade svesti samo na bolje uređenje ove zemlje, obračunavajući dobitke i gubitke svih nesreća prošlosti i sadašnjosti, kao da se radi samo o neizbježnim gubicima naših političkih ostvarenja. Zar bi sve te

suze, sva ta krv što se prelijevaju preko naše povijesti, poslužile samo tome da se izgradi idealan zemaljski grad, čije bi se otvaranje stalno odgađalo u nedogled, za neki kasniji da-tum ?

Podsjećam na to da u Otkrivenju novi Jeruzalem silazi s nebesa; a ne uzdiže se sa zemlje kao neki novi Babilon, osuđen na rušenje.

Konačno, kad Crkva govori o "vječnom pokoju", ona misli na ovo naše jadno tijelo, koje će za neko neodređeno vrijeme biti položeno u zemlju, na nekom groblju, jer groblja su tek odlagališta do uskrsnuća.

ŠTO slijedi poslije smrti?

Prema vjeri u uskrsnuće i prema razumu, koji je sužen dosegom osjetila, odgovor je jednostavan: smrt je tren oka.

Tjelesne se oči zatvaraju za ovaj svijet, da se odmah otvore uskrsnuću. I vjekovi se više ne računaju, vrijeme je dokinuto. Evo što za tijelo može reći vjera kad se zadrži u granicama materijalnog zapažanja, što svakako nije najbolja usluga koja joj se može iskazati.

Ali - zar je ljudsko biće samo tijelo, zbita gomila molekula koje će vjetar jednog ili drugog dana raznijeti? Prema objavi vjera o tome znade više, a mistično iskustvo može reći još više.

Vjera je od Krista naučila da "oko nije vidjelo, uho nije čulo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube". Pažljiva prema svim riječima Evanđelja, vjera u svom srcu čuva riječ, iz koje se

općenito ne izvodi sav smisao što ga ona sadrži. Kad su sa-duceji, koji nisu vjerovali u uskrsnuće, upitali Isusa o uskrsnuću, on im je kazao što ćemo biti kad sve bude dovršeno. On tada nadodaje riječi kojih se doseg uvijek dovoljno ne odmjeruje, možda stoga što su navedene kao uobičajeni citat iz Pisma: "Uostalom, nije li Bog rekao Mojsiju, ja sam Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev? On je, dakle, Bog živih." Najčešće se iz toga zaključuje da je on Bog života, ne smrti, a Isus nam time zapravo i kao nehotice odaje dragocjenu tajnu: Abraham, Izak i Jakov, premda su davno nestali, stalno su živi. I ta smrt, za nas tako tvrda stvarnost - za Boga ne postoji. Svako biće, na njegovu sliku stvoreno, ima određeno ime, koje izražava njegovu osobu. I ta je slika neizbrisiva, to ime Bog nikad ne zaboravlja. Stoga ta osoba, živjela ona jedan čas ili cijelo stoljeće - kako da ne živi u njemu, kad ona preživljuje u našem slabom pamćenju?

U vezi s mističnim iskustvom, mogu reći da nam ono daje sigurnost da "poslije smrti" postoji Bog. I to će biti, jamčim vam, za mnoge silno iznenađenje. Oni će opaziti - s udivljenjem i čuđenjem koje sam ja doživio na dan svog obraćenja, a koje još traje - da postoji "drugi svijet", duhovni svijet sazdan od bitne svjetlosti čudesnog sjaja, potresne nježnosti. I u isti čas sve što im se još jučer činilo nevjerojatno - postat će prirodno. Sve što im se činilo nesigurno - postat će slatko prihvatljivo. I sve što su nijekali - sretno će im oboriti radosna očevidnost. Oni će opaziti da su sva kršćanska na-danja, pa i ona najluđa, bila utemeljena, ali još uvijek daleko od istinske predodžbe o raskošnoj božanskoj darežljivosti. Ustanovit će, kao što sam i ja ustanovio, da tjelesne oči nisu potrebne da se primi ta duhovna i poučna svjetlost, dapače, oči bi nas sprečavale da je vidimo. Uvidjet će da ona osvjetljuje u nama onaj dio nas samih što nikako ne ovisi o

našem tijelu. Kako je to moguće? Ja ne znam - uopće ne znam - ali znam da je istina što govorim.

"TRPLJENJE"

"S razlogom je rečeno, i danas se često ponavlja, čak i u nekim crkvama, da "trpljenje u sebi nema vrijednosti": Njegovo je djelovanje čisto negativno. Ono slabi, katkad čak i ponizuje ljudsko biće. Trpljenje mu smanjuje autonomiju, dok je ne poništi te ga učini posvema ovisnim o drugome. Ono smućuje, izobličuje ili gasi čovjekove sposobnosti, dovodi ga u očaj, ili, u najboljem slučaju, da se prepusti onom što na njega vreba, pa stisnut u dubini samoga sebe, samo iščekuje šuplje lice oslobođenja, posljednjeg posjetnika. To je kamen smutnje svih mudrosti i svih religija: najmudrije ga zaobilaze i prave se da ga ne zapažaju. One dobro znaju da se trpljenje, a osobito trpljenje nevinih, ne može ničim opravdati i da se ne može pomiriti s hipotezom o Bogu, osim ako smatraju da je on biće ravnodušno i daleko, kojem je Baudelaire, bez velike nade da će biti uslišan, izrazio čitavu povijest čovječanstva u strašnim stihovima u kojima podsjeća na "onaj snažan jecaj što se kotrlja od koljena do koljena, a umire na rubu tvoje vječnosti".

Ne samo da se treba boriti protiv trpljenja, što nitko ne poriče, nego, ako nećemo upasti u neki "dolorizam", naklonost trpljenju, što bi bilo zlo kao svako drugo zlo, trpljenju treba odreći svaki smisao i korist, ne računajući da zbog trpljenja mnogi gube vjeru, a druge opet priječi da povjeruju."

*** MEĐUTIM - Krist je trpio, i rekao nam je da kroz

trpljenje mora proći "da uđe u svoju slavu", pod čim je očito mislio da slava u Bogu nije drugo doli vidljivo blistanje ljubavi.

*** Trpljenje je pitanje nad pitanjima. Postavlja ga već prvi krik djeteta koje dolazi na svijet, i ne prestaje nas progoniti sve do kraja, kad stojimo uz one koje moćni dah agonije odnosi s obale živih. Niječući vrijednost trpljenja ni najmanje ne pomažemo bolesnicima, naprotiv, mi im oduzimamo nešto vrijedno, pa je takav stav nedostojan. Oni, naime, oko sebe stvaraju krug ljubavi, a u tome su slični Bogu, i tko bi mogao reći da im je u tome jednak? Oni imaju moć da nas učine boljima, pa makar samo za jedan čas.

Zar da im ne zahvalimo za to dobročinstvo? "Bio sam bolestan, i pohodili ste me," kaže nam Krist. On ne kaže: "Bili ste bolesni, i veoma su mi dragi oni koji su vas pohodili". ON je bolestan, gubav, zatvoren, nemoćan, a to znači da u ovom jadnom biću, kakvo smo mi, svaki nedostatak jest neki oblik Božje prisutnosti: tko to ne razumije, taj neće od kršćanstva nikad ništa razumjeti.

Doista se događa, kako je to naznačeno u prigovorima prije ovog odgovora, da pod udarcem neke nenadane nesreće ili na vijest o nekoj neizlječivoj bolesti što je zadesila neku blisku osobu, neki kažu da su "izgubili vjeru". Ali je oni često gube samo da je nama vrate - po njihovoj hrabrosti, upornosti, strpljivosti, čime izazivaju naše udivljenje i svjedoče da ljudsko biće nadilazi svoje stanje i da postoji ljepota duše za koju nešto u nama šapuće da je nepropadljiva.

U tim uvjetima govoriti o "besmislu" ili o "beskorisnosti" trpljenja odaje duhovnu grubost. S razlogom se tvrdi da bi htjeto i traženo trpljenje moglo biti samo jedan užitak više, što bi se lako moglo izvrnuti i odbaciti kao niskost, pa u obzir dolazi samo nametnuto trpljenje, za koje je Krist u Maslinskom vrtu u jednom času molio da ga bude pošteđen, prije nego je prihvatio njegovu gorčinu.

To nepoželjno trpljenje ne čeka da bude pozvano, i ono ne štedi nikoga. Ono dolazi kad ga čovjek ne očekuje, uvlači se i u samu sreću, te tako osjećamo njenu nestalnost. Katkad smo i sami uzrokom trpljenju, ne pristajući na davanja - jer ako je Bog razdavanje i izlijevanje, mi bismo radije bili zadržavanje, i ta škrtost, koje nismo uvijek svjesni, oblikuje u nama ta bolna otvrdnuća odbijanja, a ta su psihološki slična onome što medicina naziva "kamencima". Od tog sebedarja, što je inače radost u Božjoj neizmjernosti, naše granice stvaraju trpljenje. Otklanjam zla koja ljudi nanose jedni drugima zbog svog egoizma, ambicija, nezasitnosti, fanatizma, razvijanja divlje mržnje što svojom sjenom još pokriva kalvariju Auschwitza, da ne nabrajam sve one strahote kojih smo krivci kad zlorabimo svoju slobodu. Za sve te užase i pustošenja mi sami snosimo odgovornost. Naše je stoljeće izvelo čudesna djela, svakako, ali se ono nije manje istaklo u pokoljima i lažima, i upravo je nepodnosivo gledati to stoljeće kako - još prljavo od svojih nedjela - prema vjerniku okreće svoje blijedo Kajinovo lice da ga zapita: "Gdje je Bog tvoj?" A upravo ga je ono ubilo u pravednome i nevinome.

Prepuštam ovo stoljeće njegovim djelima, i opet se vraćam ovom nametnutom trpljenju, koje nije povezano s raznim moralnim iskvarenostima, nego s našim ljudskim stanjem, koje je svakog časa suočeno s rastankom i smrću. Tko će nas optužiti što smo krhki, prolazni, podložni padovima i neminovnosti? Sve do sada, sličan djetetu koje hoće zrcalom uhvatiti sunčanu zraku da zapali žigicu, trudio sam se da sve odgovore ove knjige uskladim s onom svjetlošću koja me iznenada, jednog srpanjskog dana, naučila da je Bog milosrdna i nepobjediva blagost, čista ljubav, te da su sve druge istine samo odrazi ove istine; i upravo na toj iracionalnosti, koju zovemo ljubav, pokušavao sam utemeljiti logiku svog razlaganja.

Ali sada, kad trebam progovoriti o trpljenju nevinih, ne mogu oponašati malo dijete koje pokušava uhvatiti sunčanu zraku što prolazi kroz prozor, treba da uđem u samo sunce.

U baraci za Židove u Fort Montlucu, u vrijeme Barbiea i dobavljača za zajedničke mrtvačke jame, upoznao sam, mislim da sam upoznao sve vrste boli koje progonstvo i divljaštvo mogu zadati ljudskom tijelu i duši bez obrane, koja postaje tek kao neko nečujno titranje, dah straha, dašak rekvijema. Vidio sam tako one što su bili jedna rana, udarcima razdrti od glave do pete, i takve koji su se kretali neopisivim oprezom kao u nekom nevidljivom skladištu porculana; vidio sam takve koji su obamrli u ledenoj vodi pa su pod pokrivačem neprestano cvokotali zubima, a u očima im se nazirao trag zamišljenog i nemogućeg bijega; vidio sam takve koji su se oklijevajući vraćali životu, kao da su se bojali da će ih mržnja, videći ih na nogama, zgrabiti za ovratnik i odvući

na muke; vidio sam takve koji su dan i noć strepili zbog svojih najbližih, slobodnih - ali za koliko sati, ili zbog zatvorenih - a u kojem zatvoru; vidio sam takve koji su prema otvoru puške išli korakom automata, s nestvarnim pogledom; i takve sam vidio koje su mučitelji, opijeni osjećajem svemoći, moralno mučili, trudeći se da ih što više ponize, da u njima zgaze svaki tračak nade, pa da osjete kako polagano, ali sigurno idu prema kraju neumoljiva procesa uklanjanja.

Poslije, kroz mnogo vremena, kandže snova skoro su me svake noći prenosile i ponovno dovodile u taj krug svih mogućih nevolja gdje sam vjerovao da sam proživio sve što ljudski živci bez sloma mogu podnijeti.

Još nisam znao da postoji bol koja obuhvaća sve boli, i vi si ne možete zamisliti s koliko zastrašena žara želim da vi od takve budete pošteđeni. Čak još danas nemam snage da vam opišem one kobne časove kad je u onom iskrenutom redu stvari kad je nebo sama ravnodušnost, a zemlja predana iskvarenosti, a vi posljednji put vidite lice svog djeteta kroz prozorčić na drvenoj škrinji. Nema veće nesreće. Vrijeme je ublažava, ali je nikad mnogo ne udaljuje; a da vas ponovno zahvati, dovoljan je neki predmet, miris neke biljke, jedno ime koje čovjek sam više i ne izgovara, kliktaj ptice, izvjesna tišina, sitnica. I onda vas jednog dana, što će biti novi dan objave, na zavoju neke ulice uspomena po tisući puta pogodi kao udarac koplja; ali najednom pomislite da ništa ne bi bilo gore od zaborava i da je to trpljenje koje je nekad že-stoko lomilo vaše granice, zapravo dokaz da ste voljeli, da je taj dokaz opravdanje vašeg postojanja, vaše najdragocjenije dobro, jedino koje ćete odnijeti kad se

ostalo vrati u prašinu. Doživjet ćete duboku životnu povezanost trpljenja i ljubavi u svojoj prolaznoj naravi.

Videći kako će vas trpljenje - skoro neizmjernom moći - u isto vrijeme neodjeljivo povezati s vašima, i otvoriti vas samilosti i učiniti vas pažljivima i za najobičnije suze djeteta, kako će vas učiniti osjetljivijim za muke i osamljenost drugih, svih drugih, kako se konačno na ovom svijetu trpljenje pretvara u ljubav, vi ćete pomišljati na Muku Krista koji je u srcu vaše vjere. I vi ćete shvatiti - što to kažem - znat ćete, s udivljenjem ćete uvidjeti: ako su pravednost i milosrđe za spasenje ljudi mogli posve dobro izbjeći križni put, drugog puta nije bilo za Utjelovljenu Ljubav.

ANDRE FROSSARD

književnik i novinar, član Francuske Akademije, rođen je 14. veljače 1915. u Colombier- Chatelot. Nakon ateističke i socijalističke mladosti iznenada je 8. srpnja 1935. neizmjernom radošću doživio obraćenje na katoličku vjeru, što je tek poslije 34 godine, to jest 1969. opisao u svom djelu "BOG POSTOJI, ja sam ga susreo".

Bio je to velik uspjeh, djelo je doživjelo mnoga izdanja na raznim jezicima, pa i na hrvatskom jeziku. Od godine 1961. Frossard radi u uredništvu prvog francuskog dnevnika "Le Figaro".

Godine 1983. izišla je knjiga "NE BOJTE SE", knjiga razgovora o vjeri s papom Ivanom Pavlom II. I ta je knjiga doživjela svjetski uspjeh.

10. ožujka 1988. Frossard je postao članom Fran-cuske Akademije.

Godine 1990. u mnogo je izdanja izišla knjiga "BOG U PITANJIMA", u kojoj autor odgovara na mnoga pitanja ne samo mladih, nego ljudi općenito; to su "pitanja zbog kojih sumnjaju vjernici ili se od vjere udaljuju oni koji bi htjeli vjerovati". To je, dakle, knjiga za uznemirene vjernike i za skep tike koji si postavljaju pitanja. Frossard većinom odgovara iz iskustva vlastite vjere. U nedjelju 18. studenoga 1990., poslije razgovora s Gorbačovom, papa Ivan Pavao II primio je An dre Frossarda i njegovu suprugu Simone, najavivši: "Imam za vas jedan mali dar". To je bio veliki Križ Reda Pia IX, odlikovanje koje se vrlo rijetko daje. Za Frossardovu knjigu "Bog u pitanjima" Papa je rekao: "To je hrabra knjiga".