KOMUNIKACIJSKE VJEŠTINE SA PACIJENTOM U

TERMINALNOM STADIJUMU BOLESTI I PORODICOM

Rasema Šiljegović

SEMINAR “NOVINE U PROCESU ZDRAVSTVENE NJEGE”

Bijeljina, Oktobar 2014. godine

Javna zdravstvena ustanova

Univerzitetski klinički centar Tuzla

Bosna i Hercegovina

Porast broja bolesnika koji obolijevaju od raznihvrsta karcinoma, te drugih još uvijek neizlječivihbolesti, doveo je do potrebe za posebnim vidomnjege bolesnika u terminalnoj fazi bolesti

Napredak medicine je omogućio liječenje iznačajno produžavanje i održavanje kvalitetaživota uz bolest

Terminalna faza bolesti

Počinje kada medicinski stručnjaciprocijene da se zdravstveno stanje bolesnikapogoršava

Ne postoji tretman koji bi doveo dopoboljšanja stanja i sprečavanja smrti

Spora smrt i progresivno propadanje

Može trajati mjesecima i godinama

Može biti praćena hroničnim bolom

Neizlječivu bolest prate različiti problemi:

somatski (zamor, gubitak energije, bol)

psihološki (različite uznemiravajuće emocije,misli, ponašanja)

socijalni (zavisnost od drugih, stigmatizacija,prestanak rada i socijalnih aktivnosti)

duhovni (pitanje smisla života, preispitivanje i sl).

Navedeni problemi ne ugrožavaju samo pacijentaveć i njegovu najbližu okolinu, članove porodice imedicinsko osoblje koje o pacijentu neposrednobrine

Poseban vid njege bolesnika u terminalnoj fazibolesti je palijativna njega, čiji zadatak nijeproduženje života, već poboljšanje kvaliteta životau terminalnoj fazi bolesti

Uspjeh ove filozofije ne ovisi isključivo oorganizacijskim modelima hospicijske njege,postojanju palijativnog odjela unutar zdravstveneustanove već o umijeću i stavovima osoblja injihovoj izvornoj motivaciji u realizaciji ciljeva

Definicija Svjetske zdravstvene organizacije (2002.)“Palijativna njega je aktivna potpuna briga za bolesnikečija bolest više ne reagira na postupak liječenja”

Definicija Udruženja hospicija Južne Australije

„Hospicijska njega prihvata smrt kao normalan proces ishvata je kao posljednju fazu života za osobu koja umire.Nadalje prihvata potrebu umirućih da žive potpuno, ponosno iudobno sve dok ne umru i niti požuruje niti odgaĎa smrt.Konačno, ona osigurava podršku ožalošćenoj porodici iprijateljima“

Temeljne značajke hospicijske i palijativne njege su:

ublažavanje simptoma, boli i patnje

poboljšanje kvalitete života pacijenta i porodice

očuvanje integriteta,

adekvatna psihosocijalna, psihoterapijska i duhovnapodrška

Članovi porodice terminalno oboljele osobe ne smiju

imati osjećaj da su oni i njihovi najbliži napušteni, nego

da se cilj terapije mijenja od produžavanja života prema

kvaliteti života

Holistički pristup podrazumijeva pristup pacijentu kao

osobi u cjelini koja ima tijelo i dušu, a ne samo bolesni

organ vodeći računa o svim njenim potrebama

Djeca i punoljetne osobe koje pate od priroĎenih bolesti ilistanja koja dovode do ovisnosti o medicinsko – tehničkimprocedurama

Osobe bilo koje dobi koje pate od akutnih, ozbiljnih i poživot opasnih bolesti (poput teških ozljeda, leukemije ilimoždanog udara)

Osobe koje pate od progresivnih hroničnih stanja(malignitet, hronično zatajenje bubrega, bolesti jetre,neurodegenerativne bolesti itd.)

Ozbiljno i terminalno oboljeli pacijenti (poput osoba kojepate od demencije u posljednjoj fazi terminalnog stadijakarcinoma ili teškog invaliditeta)

Kompleksni problemi s kojima se suočavabolesnik/porodica zahtijevaju interdisciplinarnipristup koji treba obezbijediti kako opštuu tako ispecijaliziranu njegu

Interdisciplinarni tim čine osobe koje djeluju uokviru svojih znanja i nadležnosti, ali u saradnji sdrugim članovima tima

Osnovne karakteristike timskog rada jesuzajednički cilj, razumijevanje uloge svakogpojedinca i njegove odgovornosti u timskom radu teotvorena i adekvatna komunikacija između članovatima

Prava snaga interdisciplinarnog timskog rada je u:

uspješnoj komunikaciji

meĎusobnom povjerenju

kompetentnosti članova tima

ravnopravnoj ulozi

zajedničkom radu na realizaciji ciljeva

Mnoge paradoksalne situacije u kojima se bolesnik i

porodica nalazi u terminalnom stadiju bolesti reflektiraju

se na komunikaciju i meĎusobne odnose

Pojam komunikacija potiče od latinske riječiComunicares, što znači uraditi nešto zajednički,uključiti nekog drugog, povezati se sa

Osnovni cilj komunikacije je da i pošiljatelj i primatelj

poruku razumiju na isti način

Pri tome se mogu služiti verbalnom i neverbalnom

komunikacijom

Hildegrand Peplan je prva sestra koja je opisalapsihodinamske aspekte u odnosu sestra-pacijent izsestrinske perspektive

Sposobnost sestre da se adekvatno ponaša urazličitim situacijama kroz različite faze procesakomuniciranja u kojima treba:

obezbijediti otvorenu komunikaciju i nesmetanprotok informacija

omogućiti direktnu komunikaciju, pravimriječima tj. odgovarajućom terminologijom

Zdravstveni radnici trebaju biti svjesni da postoje određenipreduvjeti za uspostavljanje uspješne komunikacije:

Poznavanje dobne i socijalnih normi

Odavanje poštovanja i iskrenosti

Razvijanje povjerenja iskrenošću i dosljednošću u ponašanju

Procijena potrebe sagovornika u datoj situaciji

Procijena sposobnosti uspješnog suočavanja s promjenama

Prilagodba jezičnog izražavanja nivou razumijevanjasagovornika

Pomaganje u rješavanju poteškoća

Pravljenje rasporeda i planiranje strategije

Vjerovanje u pacijenta i porodicu naročito kada im nedostajesamopouzdanje

Bolna proživljavanja uvjetuju brojne svjesne inesvjesne reakcije bolesnika i članova porodice

Zadaci komunikacije se dijele na tri nivoa:

Događaj/bolesti i fizičke posljedice, uključujućiliječenje i usputna dejstva

Osjećanja i psihološke reakcije kojedešavanje/bolest aktualizira u samoj osobi,uključujući egzistencijalna pitanja

Relacije prema okolini, posebno prema rodbini

Saopštavanje loših vijesti zahtijeva slušanje,posmatranje i empatiju u jednakoj mjeri kao ibiranje pravih riječi

Kako saopštiti lošu vijest je moralni ikomunikacijski izazov

Sestra se može naći u situaciji da s pacijentomrazgovara:

možda će se zateći kraj pacijenta kada budespreman pitati

ili će biti osoba s kojom će pacijent htjetirazgovarati

Bolesnik ima pravo ne znati, ako je to njegovaželja

Dobro je da svi članovi tima budu upoznati s timšta bolesnik zna

Važno je zapisati ko je šta rekao pacijentu kako bite informacije bile svima dotupne

Ukoliko nema evidencije, teško je obezbijeditimaksimalnu saradnju stručnog tima u pružanjupotpore pacijentu i članovima porodice

Loše vijesti treba saopštavati korak po korak

Prostor u kome se razgovara treba da budemiran, udoban i bez mogućnosti uznemiravanja

Dobro je da bude još neko prisutan ili trebaobaviti seriju kratkih razgovora

U toku razgovora treba se koncentrisati nasagovornika i primijeniti neverbalne metodekomunikacije (gledati ga mirno u oči, koristiti idodir)

Nekomunikativan bolesnik može da šuti i negovori o svojim strahovima i tuzi

Preispitati:

da li tako razgovara sa svim članovima tima

osjeća li da su prenametljivi

prepoznaju li članovi porodice takvo ponašanje

kako je prije reagovao na problematične situacije

U razgovoru sa prodicom treba misliti na to da suoni zabrinuti, uplašeni i tjeskobni

Složene informacije treba davati u manjimkoličinama

Ponoviti informacije i dopustiti dovoljno vremenaza pitanja

Neprestano ih izvještavati o promjenama inapredovanju situacije

Uključiti porodicu u planiranje zdravstvene njege ipredviđanje mogućih teškoća

Raspravljajti otvoreno i iskreno o problemima

Razmotriti zajedno sve alternativne mogućnosti

Pružiti im obavijesti o postojećim oblicima pomoćiu zajednici

Upozoriti porodicu na uticaj bolesti naemocionalnu i porodičnu situaciju

Urota šutnje može razdvojiti članove porodice uvrijeme kada najviše treba da vjeruju jedni drugima

U poređenju sa tradicionalnom njegom terminalnobolesnih odraslih osoba, pedijatrijska palijativnanjega ima:

široki spektar bolesti uključujući i mnoge rijetkebolesti koje često zahtijevaju učešće velikog brojadisciplina

često je nemoguće tačno predvidjeti tok bolestizbog čega postoje preklapanja sa kurativnomnjegom

više neizvjesnosti u odlučivanju na prevođenje sakurativnog na suportivni tretman

Djeca u dobi do 3 godine – ne razumiju smrt kaočinjenicu, ali osjećaju tjeskobu roditelja i njegovateljai to ih uznemiruje

U dobi od 3-5 godina – razumiju koncept smrti, aline razumiju da je smrt konačna i misle da je slučajnate da se neće dogoditi njima

U dobi od 6 godina – počinju shvatati da je smrtkonačna i da se može dogoditi njima, ali u veomadalekoj budućnosti

Iznad 10 godina – mogu pojmiti smrt kao konačnu inepovratnu

Dječiji strah od smrti se bazira na konkretnom strahu

od odvajanja od roditelja i drugih voljenih osoba, a ne na

egzistencijalnim posljedicama zagrobnog života, kao što

je slučaj sa odraslima

Imaju osjećaje koje ne znaju izraziti riječima, mogu

biti zbunjena i usamljena

Informacije trebaju biti prilagoĎene uzrastu i

mogućnosti shvatanja

Treba biti strpljiv i konkretan

Izbjegavati nejasne termine

Pažljivo gledati i slušati, uz uvažavanje odgovora

Na pokušaje odgovarati pozitivno, sa pohvalom,potvrdom i ohrabrivanjem

Roditeljski pristupiti svakom djetetu

Koristiti razna pomoćna sredstva koja su bliskadjeci (umjetnost, terapija igrom, pričanje priča i dr.)

Posjedovati stav razumijevanja prema roditeljima

Maksimalno liberalizovati posjete roditelja djeci

Porodice su posebno vulnerabilne u stadijumima kada seoboljelo dijete nalazi u terminalnoj fazi bolesti

Gubitak djeteta je prijetnja integritetu i funkcionisanjuporodice

Roditelji se bore s osjećajem krivice zbog toga što ranijenisu prepoznali simptome i otišli ljekaru

Često gube povjerenje u medicinu te započinju potragu začudesnim magijskim izlječenjem

Ostala djeca su u teškom položaju jer su roditelji posvećenibolesnom djetetu, osjećaju krivicu zbog svog dobrog zdravlja,potrebe za smijehom i igrom

Briga za bolesnika u terminalnoj fazi bolestiobuhvata kontrolu i olakšavanje fizičkih simptoma,najviše boli, odgovarajuću njegu i prehranu tepsihološku i duhovnu pomoć

Članovi multidisciplinarnog tima treba daposjeduju komunikacijske vještine, posebnoempatiju i aktivno slušanje

Bolesnik treba biti uvjeren da će okruženje osjetitinjegove brige i tjeskobe i ispuniti njegovaočekivanja

Svaki član tima mora biti u stanju razgovarati sabolesnikom kada to on traži

Povjerenje u stručni tim zavisiće o tome jesu li svinjegovi članovi osjetljivi i otvoreni u svojojkomunikaciji s pacijentom i porodicom

Medicinske sestre su članovi tima koji najviševremena provode s pacijentima u terminalnomstadiju bolasti, te su odgovorne za stalnu procjenupotreba i planiranje zdravstvene njege

Zdravstveni radnici moraju u potpunosti poštovatiprava bolesnika, biti u skladu s profesionalnimobavezama i standardima i u tom kontekstu raditi uinteresu bolesnika

(Izvor: Arhiva Klinike za dječije bolesti Tuzla, 2011)